Lingua Montenegrina, Broj 02

ISSN 1800-7007
LINGUA MONTENEGRINA
asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja
LINGUA MONTENEGRINA
the magazine of linguistic, literature and cultural issues

Broj
Izdava
INSTITUT ZA CRNOGORSKI JEZIK I JEZIKOSLOVLJE
VOJISLAV P. NIKEVI
Redakcijski odbor
Radoslav Rotkovi (Herceg-Novi)
Josip Sili (Zagreb)
Vuki Pulevi (Podgorica)
arko urovi (Cetinje)
Amira Turbi-Hadagi (Tuzla)
Przemysav Brom (Katowice)
Milorad Nikevi (Osijek)
Aleksandra Banjevi (Podgorica)
Aleksandra Nikevi-Batrievi (Podgorica)
Ljudmila Vasiljeva (Lavov)
edomir Drakovi (Cetinje)
edomir Bogievi (Podgorica)
Adnan irgi (Podgorica)
Glavni i odgovorni urednik
Adnan irgi
Sekretar Redakcije
Aleksandar Radoman
Tehnika obrada
Darko urovi
tampa
IVPE Cetinje
Tira
500
Cetinje, 2008.
LINGUA MONTENEGRINA, br. 2, Cetinje 2008.

Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi
Vojislav P. NIKEVI (Cetinje)

Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje
UDK 811.163.4.09
NAUNI POGLEDI DALIBORA BROZOVIA NA CRNOGORSKI
JEZIK
Akademik Dalibor Brozovi, kao jedan od najveijeh
jezikoslovaca svojega doba, trajno je nauno obiljeio vrijeme
u kojemu ivi i stvara. Jo od pojave znamenite Deklaracije o
nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika (1967), iji je jedan
od najue grupe tvoraca, kretao se u irokome krugu od kroatistike
preko jugoslavistike do indoevropeistike. Ogranien slubenijem
tzv. srpskohrvatskim / hrvatskosrpskijem, hrvatskim ili srpskijem
jezikom, bavio se i jezikom Crnogoraca u enciklopedistici i
leksikologiji. Tako je poslije nekoliko neuspjenijeh pokuaja
crnogorskih jezikoslovaca sainio jedinicu CRNOGORCI II
Jezik u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije. Ta jedinica
je morala proi rigoroznu proceduru usaglaavanja recenzenata
svijeh redakcija republika i pokrajina Enciklopedije Jugoslavije.
Za razliku od te najstudioznije enciklopedijske jedinice, koja
je predstavljala prvu i jedinu od takvijeh sinteza o jeziku
Crnogoraca, akademik Brozovi i u jedinici CRNOGORCI vrlo
kratko obrauje njihov Jezik u Hrvatskoj enciklopediji. Uzimajui
u obzir sva ustavnopravna i drutveno-politika ogranienja u
kojijema su nastale te dvije enciklopedijske jedinice o jeziku
Crnogoraca, autor ovoga referata je nastojao da analitikokritiki preispita postavke u njima sadrane, polazei od saznanja
o crnogorskom jeziku iz dananje vremenske perspektive.1
Tekst je pisan za nauni skup Zadarski filoloki dani, Odjel za kroatistiku i
slavistiku Sveuilita u Zadru, 8-9. lipnja 2007. Priredio ga i prilagodio strukturi asopisa
Adnan irgi.
Prikazani rezultati proizali su iz naunoga projekta Kulture u doticaju: Stoljetni hrvatski
i crnogorski knjievni i jezini identiteti, provoenog uz potporu Ministarstva znanosti,
obrazovanja i porta Republike Hrvatske.
Rad je anonimno recenziran na Filozofskom fakultetu u Zadru, e je pozitivno
vrjednovan. Prenosimo ove jednu recenziju:
Vojislav P. NIKEVI
Akademik Dalibor Brozovi, jedan od vodeijeh hrvatskih i uopte

svojevremeno jugoslovjenskijeh jezikoslovaca, kreui se u irokome
rasponu od kroatistike preko jugoslavistike do indoevropeistike, u dva
navrata je u enciklopedistici pisao o jeziku Crnogoraca. Prvi put je to uradio
u jedinici CRNOGORCI II Jezik2 i drugi put u odrednici Crnogorci.
Jezik.3 U ovome referatu govoriu analitiko-kritiki o tijem dvijema
enciklopedijskim jedinicama uzimajui u obzir vrijeme, drutvenopolitike okolnosti u kojima su nastale, ogranienja koja su ga sprjeavala
da slobodno iskae naune poglede na crnogorski jezik. Crnogorski jezik
je tada bio tabu tema, sve do 1997.
Jedinica CRNOGORCI II Jezik je nastala i objavljena kada je
u lanu 172, stav 2 Ustava Socijalistike Republike Crne Gore iz 1974.
godine stajalo: U Socijalistikoj Republici Crnoj Gori u slubenoj upotrebi
je srpskohrvatski jezik ijekavskoga izgovora. Ravnopravna su oba pisma
irilica i latinica. Ta ustavno-pravna norma obavezivala je prof. Dalibora
Brozovia da reenu jedinicu saini u duhu i u skladu s njom. Osim toga,
postojali su i drugi bitni ograniavajui faktori koji se moraju uzeti u
obzir prilikom njezine izrade u smislu neslobode to ga je sputavala i
onemoguavala da je napie po svojoj naunoj savjesti.
Autor u radu iscrpno pokazuje nevolje kroz koje je proao crnogorski jezik i narod
u nemilosrdnom bratskom zagrljaju sa Srbima. Taj zaneseni montenegrist, rekao bih i
utemeljitelj montenegristike i zaslunih za njezino priznavanje u slavistikim krugovima
s velikom zahvalnou priznaje pomo hrvatskih jezikoslovaca u priznavanju i afirmaciji
crnogorskoga jezika u mozaiku slavenskih jezika. Osobitu ulogu u tom priznaje s pravom
Daliboru Brozoviu. Korak po korak istie Brozovieve znanstvene poglede koji su na
neki nain stvarale znanstveni okvir za pojavu crnogorskoga jezika kao slina mnogima
i razliita od svih. U tekim vremenima bilo je to znanstveno zakamuflirano, ali stjecajem
povoljnijih okolnosti Brozovieva, i uope hrvatska, podrka Crnogorcima i njihovu jeziku
dola je vie, jasnije do izraaja.
Ovaj lanak treba svakako objaviti na crnogorskom jeziku, kako je i napisan.
Mislim da bi svaka kroatizacija (osim prijevoda) bila falsifikat. A to nikomu ne
treba.
Datum recenzije: 19. svibnja 2008.
1
U vrijeme kad je nastao ovaj rad, crnogorski jezik jo uvijek nije bio proglaen
za slubeni. Budui da se rad ove posthumno objavljuje, razumljivi su razlozi zbog kojih
nijesmo vrili intervencije u njemu. Primjedba prireivaa.
2
Dalibor Brozovi, CRNOGORCI II Jezik, Enciklopedija Jugoslavije, 3, Crn, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 1984, 58-61.
3
Dalibor Brozovi, Crnogorci. Jezik, Hrvatska enciklopedija, 2, Be-Da,
Jugoslavenski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2000, 4.
Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik
Prodor novijeh saznanja o Crnoj Gori i Crnogorcima poslije pojave

znamenite Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika
(1967) poevi od 1968. godita nametnuo je potrebu da se u drugom izdanju
Enciklopedije Jugoslavije i u odnosu na Crnogorce kao narod i naciju sa
svijema atributima to im kao takvima pripadaju po jedinstvenoj shemi
postupi kao i s drugijema jugoslovjenskim narodima i nacijama. Po toj
shemi dobijena je i odrednica Jezik Crnogoraca za enciklopedijsku obradu
fiksiranog obima. Ve samijem tim, u odnosu na odrednicu Crnogorski
govori Luke Vujovia iz prvog izdanja Enciklopedije Jugoslavije4, koja je
obuhvatila samo polovinu mjesnijeh govora Crne Gore (tzv. starije tokavske
govore),5 a ostala polovina njezinijeh mjesnih govora (tzv. mlai tokavski
govori) bila je preputena hercegovakijem govorima u kvalitativnome i
kvantitativnom smislu to je znaio ogromni pojmovni napredak. Redakcija
SR Crne Gore Enciklopedije Jugoslavije je njezinu izradu povjerila dr.
Mitru Peikanu, a recenziranje iste mojoj osobnosti. U veoma opsenoj i
detaljno potkrijepljenoj recenziji njegov tekst sam ocijenio slabijem, pa je
kao takvi odbijen. Potom su Branislav Ostoji i Mato Piurica od Redakcije
angaovani da napiu novu jedinicu. Oni su to uradili pod uslovom da se
ne pojavljuju kao njezini potpisnici. I ona je u recenzentskoj proceduri
ocijenjena kao nezadovoljavajua. Poslije toga sam od Redakcije zamoljen
i ja da je sainim. To sam sa zadovoljstvom uinio. Meutijem, kako sam
bio previe eksponiran i umijean u tadanje sporove o jeziku, u Redakciji
su stali na stanovite da se moja verzija ne stavlja u javnu proceduru,
ve da se sve verzije jedinice stave na uvid Slobodanu Vujaiu, koji e,
budui da je neeksponiran i nezamjeren, na podlozi njih sainiti i ponuditi
svoju verziju. On je to uradio, opredjeljujui se uglavnom za moju verziju
jedinice.6 Ta je verzija ustupljena na recenziranje Radoslavu Katiiu i
Luka Vujovi, Crnogorski govori, Enciklopedija Jugoslavije, 2, Bosna-Dio.
Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb, MCMLVI, 494-495.
5
Kada su u 1. izdanju Enciklopedije Jugoslavije bili doli na red i Crnogorci
da budu obraeni kao narod i nacija, Miroslav Krlea, direktor Jugoslavenskoga
leksikografskog zavoda, na linu intervenciju Aleksandra Rankovia, morao je obustaviti
njihovu obradu. Tako su oni jedini u tome izdanju ostali neobraeni, a Redakcija NR Crne
Gore Enciklopedije Jugoslavije rasputena i pripojena Redakciji NR Srbije Enciklopedije
Jugoslavije.
6
Mitar Peikan, Pravci diferenciranja i klasifikacije crnogorskih govora i neki
problemi njihova prouavanja, Crnogorski govori. Rezultati dosadanjih ispitivanja i
dalji rad na njihovom prouavanju. Radovi sa naunoga skupa, Titograd 12. i 13. maj
1983, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Nauni skupovi. Knjiga 12. Odjeljenje
4
Vojislav P. NIKEVI
Pavlu Iviu. Katii je (poslije usaglaavanja stavova) pozitivno, a Ivi

negativno ocijenio. Tako je i ona otpala. Nakon to su se izreali crnogorski
autori, Redakcija se opredijelila za Dalibora Brozovia. Poslije poduega
recenzentskog i redakcijskoga usaglaavanja stavova o njoj, to e rei niza
ustupaka i kompromisa koje je uinio suprotnoj strani, konano je 1984.
godita objavljena. Eto kako se teko probijao crnogorski jezik.
U Brozovievoj verziji najpozitivnije je to to se na njezinome
samom poetku konstatuje da idiom u Crnoj Gori predstavlja Jezik
crnogorskog naroda.7 Znaajno je u njoj jo i to to se u dijahronijskoj i
sinhronijskoj ravni svi njezini mjesni govori i na njima zasnovano naljee
pismenosti i knjievnosti nalaze na okupu, tj. zajedno kao naljee to njoj
pripada. A najvei nedostatak se sastoji u tome to se jeziku ni u odabranijem
djelima ak dvojice najveih crnogorskijeh pisaca iz predvukovskoga
perioda (1360-1830) i poetaka prijelaznoga perioda (1830-1863), Petra
I. i Petra II. Petrovia Njegoa, a o drugijema da se i ne zbori, ne priznaje
knjievni status stoga to nijesu ta djela stvorili u vukovskome tipu jezika.
I da ne bi zapao u kontradikciju, iz tog razloga ih tretira tako kao da ne
pripadaju knjievnosti, beletristici, nego samo pismenosti.8 To je bio
ustupak srpskijem lingvistima koji je Dalibor Brozovi morao da uini
umjetnosti. Knjiga 3. Titograd, 1984, 54, ogoren to sam odbio njegovu verziju
jedinice, to je propratio komentarom: A kondenzat takvih nesuvislosti zalijetao se i prema
Enciklopediji Jugoslavije, samo pod drugim autorskim imenom.
7
Prof. dr. Dragoje ivkovi, Prilog pitanju razvoja crnogorske istoriografije
(Neke karakteristike najnovije faze), Prolost Crne Gore kao predmet naunog istraivanja
i obrade. Zbornik radova sa naunoga skupa, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti.
Nauni skupovi. Knjiga 15. Odjeljenje drutvenih nauka. Knjiga 7. Titograd, 1987, 198,
nap. 17, dodaje: U pogledu jezika Crnogoraca u ovoj jedinici uinjen je izvjestan napredak.
Pravei ovu jedinicu, njen autor (D. Brozovi) je bio izloen snanim pritiscima protivnika
naune istine o crnogorskom jeziku, pa je morao da je formulie kompromiserski. Napravio
je naime jednu pojmovnu konstrukciju, ijom se paljivom analizom uoava priznanje
crnogorske jezike posebnosti, ali je objanjenje ostalo nedoreeno. Znaajan je pomak
samim tim to iznad teksta stoji: Jezik crnogorskog naroda je srpskohrvatski, a govori
mu pripadaju tokavskome narjeju ijekavskog izgovora, pa je i crnogorski standardni
izraz zasnovan na ijekavskoj novotokavtini (EJ, II, 3, 58). Kako se vidi, ova reenica
je sazdana iz protivurjenih djelova koji se iskljuuju. Ako je u pitanju jezik crnogorskog
naroda, kako se onda moe zvati srpskohrvatski? Da bi izbjegao neslaganja u pogledu
formulacije nastanka citirane reenice, pisac je naao rjeenje da pojam standardni
jezik zamijeni terminom standardni izraz, iako zna da je prvi naziv primjeren naunoj
istini zavrava svoj komentar povjesniar Dragoje ivkovi.
8
Dr. Vojislav Nikevi, Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne
osobine, funkcije. Tom II. (Od 1360. do 1995. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1997, 590.
kako bi jedinica bila prihvaena za knjigopeatnju.

Oeajui veliku linu neugodnost to ovi referat moram
kritiki intonirati imajui u vidu okolnosti kad je borba za crnogorski
knjievnojeziki izraz (=subvarijanta) znaila isto to danas oznaava
termin crnogorski jezik, za koji se Dalibor Brozovi zduno zalagao u
izuzetno sloenijem prilikama,9 smatram svojom dunou da jo jednom
naglasim kako se moja kritika sporne enciklopedijske jedinice nipoto ne
odnosi na njega, ve na stanje nauke o crnogorskome jeziku uopte i na
neslobodu karakteristinu za vrijeme kad je ta jedinica nastala. Prema
njemu gajim najvee duno potovanje.
Dakle, godita 1984. u 2. izdanju Enciklopedije Jugoslavije, uz
odrednicu CRNOGORCI, koje nije bilo u 1. izdanju iz reenijeh razloga,
napokon je izala iz knjigopeatnje famozna enciklopedijska jedinica
Jezik Crnogoraca Dalibora Brozovia. Pojavila se nakon nekoliko prije
nje sainjenijeh verzija kao kompromisno rjeenje poslije estogodinjijeh
sporova s mnogo burnih dogaaja, sukoba, nesuglasica, sastanaka i
recenzentskijeh usaglaavanja, prouzrokovanih nastojanjima lingvistatradicionalista da istina o jeziku Crnogoraca nipoto ne stigne do ire
naune javnosti, da se poto-poto zadri status quo u pogledu naslijeene
spoznaje o tome jeziku, do sada osporavanom u daleko veoj mjeri nego
pojmovi crnogorski narod i crnogorska nacija i skrivenijem pod dvolano
sloenijem nazivom srpskohrvatski jezik. U njegovom poricanju odigrao
sam ulogu remetilakog faktora.
I jo jednom da istaknem, samim tijem to su Crnogorci, poput
drugih tadanjijeh jugoslovjenskih naroda i nacija prema onovremenoj
enciklopedijskoj shemi jugoslavistike, dobili mogunost da svoje jeziko
naljee obrade na nivou jezika a ne, kao ranije, samo u ravni polovine
govora kao najnie kategorije na lingvistikoj hijerarhijskoj ljestvici,
jedinica o kojoj je rije, u poreenju s nainom tretmana i statusom
Neposredno poslije Brozovieve jedinice o jeziku Crnogoraca napisao sam
raspravu nareenu Lingvistika i enciklopedistika s podnasovom O jeziku Crnogoraca u
naijem enciklopedijama i leksikonima. Nikako je nijesam mogao objaviti jerbo sam se
stalno nalazio na spisku proskribovanijeh autora kojima je bilo zabranjeno objavljivanje
radova o crnogorskome jeziku. Iz nje sada donosim samo donekle inoviran dio koji ini
sadraj ovoga referata. Na istom spisku pod udarom cenzure nalazio se i prof. Dalibor
Brozovi.
9
Vojislav P. NIKEVI
maternjega jezika Crnogoraca iz 1. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, u

pogledu odgovarajueg ranga i prostora koje su u njezinome 2. izdanju
dobili, predstavlja izrazit napredak. I kad ve niko od crnogorskijeh
autora, uljed namjerno organizovanih otpora sa strane nije mogao da
plasira tu jedinicu, izbor prof. Dalibora Brozovia kao njegova obraivaa,
istaknutoga lingviste irokijeh naunih vidika u oblasti prouavanja
slovjenskijeh i neslovjenskih, indoevropskijeh jezika, dobroga poznavaoca
hrvatskijeh, bosanskih, crnogorskijeh i srpskih govora i standardnijeh jezika
u teoriji i praksi, sagledanih u odnosu prema hijerarhiji jezikijeh idioma,
nesumnjivo je znailo sreno rjeenje. No, ipak, dr. Brozovi nije sainio
najbolju jedinicu o crnogorskome jeziku. Ona umnogome nije dobra, ali
ne zato to je on podbaio, ve zbog toga to se njome iz objektivnijeh
i koncepcijskih razloga vie nije moglo postii. I, kad je ve sve to tako,
bolje je to se i kao takva na svijet pojavila nego da se cio enciklopedijski
projekat na njoj slomio. Sada, poto je ve poodavno dostupna naunoj
javnosti, prua mogunost da se o njoj analitiko-kritiki prozbori, da se
ukae na njezine pozitivne i negativne strane i u njoj koriguju neprihvatljivi
stavovi koje, uvjeren sam, dr. Brozovi u normalnijem okolnostima
najvjerovatnije ne bi tako postavio.
Gledana kompozicijski, Brozovieva jedinica je sainjena iz dva
dijela. Prvi dio sadri crnogorske govore, opisane i prikazane u istrorijskoj
perspektivi, a drugi dio istoriju jezika u pisanoj knjievnosti na tlu Crne
Gore. Tano je da crnogorski govori, kao dio tokavskoga sistema, i
pismeni, pisani crnogorski knievni jezik, s druge strane, imaju svoje
posebite povijesti. Meutijem, kako su teajem duge istorije bili izloeni
djelovanju istijeh drutveno-politikih, ekonomskijeh i kulturnih inilaca
kao konstitutivnijeh i integrativnih faktora u procesima nastanka i razvitka
crnogorskoga naroda, dolo je do uzajamne povezanosti, do njihovoga
meusobnog djelovanja, uzajamnih veza i uslovljenosti, do razvoja u
istom smjeru. To su glavni razlozi koji govore da je njihove povjesnice
valjalo prikazati u vidu zajednike dijahronije, da je formiranje bia
crnogorskoga govornog i standardnoga jezika tog naroda trebalo sagledati
u njihovome neraskidivom prirodnome jedinstvu i jo ih jedanak dovesti
u dijalektiki suodnos s postankom istoga naroda kao njihovoga tvorca,
iji je samoizraavajui vid postojanja, identiteta i saobraaja. Na taj nain
bi doao do punog izraaja istorijski subjekt crnogorskoga jezika, koji
8
nedostaje i analiziranoj jedinici zbog neadekvatnoga pristupa njegovome

predstavljanju i neprimjerenome narodnosnom atribuiranju toga jezika.10
Svi nedostaci ove jedinice u osnovi proistiu iz upornoga
podvrgavanja jezika Crnogoraca skolastiko dogmatizovanome, nad
njim i svijem ostalim srednjojunoslovjenskijem jezicima nadreenome
srpskohrvatskom jeziku. To se lijepo vidi iz prve njezine reenice: Jezik
crnogorskog naroda je srpskohrvatski.11 Ona je stvarno protivurjena
u sebi i nesaglasna sa sadrajem reenice: Srpskohrvatski je jo i jezik
Hrvata, Muslimana i Srba. Iz ovoga proizilazi da su jezik crnogorskoga
naroda od njega preuzeli Hrvati, Muslimani i Srbi i potom ga nazivali
srpskohrvatskijem imenom. A to ne odgovara stvarnom poretku pojmova.
Niko ni od koga nije preuzeo vlastiti jezik.
Ako se paljivo pogleda cijela odrednica CRNOGORCI u okviru
koje je objavljena jedinica Jezik, svako e se lasno uvjeriti da u njoj nema
nijednoga istorijskog niti pak bilo kojega drugog razloga da se jezik
crnogorskoga naroda zove srpskohrvatskijem imenom. Naprotiv, ve na
njezinome samom poetku stoji da su Crnogorci, junoslavenski narod u
SFRJ. Oni su: Etnonim nastao od naziva zemlje Crna Gora (ranije DukljaZeta), te da je: Crnogorska nacija formirana tokom vjekovne oslobodilake
I sm sam za Crnogorsku enciklopediju DANU pod naslovom Sinteze o
crnogorskome jeziku na blizu 40 strana taj jezik enciklopedijski predstavio u knjizi
Jezikoslovne studije, Centralna narodna biblioteka Republike Crne Gore ure
Crnojevi. Posebna izdanja. Knjiga 53, Cetinje, 2004, 471-509.
11
Branislav Brbori, Srpskohrvatski jezik u svjetlu ustavnopravnih i
sociolingvistikih odrednica, Sveske, br. 5-6, Jezik i nacionalni odnosi, Institut za
prouavanje nacionalnih odnosa, Sarajevo, 1984, 283, nap. 43, citira ljedee rijei
knjievnika eda Vukovia kao nauno valjane: Ja smatram da na ovom naem
srpskohrvatskom jezikom podruju postoji samo jedan jezik. To je srpskohrvatski. Da,
pitanje naziva jezika u pojedinim republikama i pojedinim nacionalnim sredinama, stvar
je drutvenog dogovora, drutvene konvencije, a i struno. S obzirom na to da Jezik
jednog naroda jest narod sam, kako napisa Ivan Maurani u Prozi, svezak III, Sabrana
djela Ivana Maurania. Priredio Milorad ivanevi, Zagreb, 1979, 375, naziv srpskoga
jezika proizilazi iz samoga bia njegovog naroda i njegove drave, odnosno drutvenijeh
odnosa koji su stvorili taj narod i tu dravu. I kao to se Crnogorci kao samobitan narod i
samonikla nacija ne mogu imentovati drugijem narodnim i nacionalnijem imenom, tako
se ni njihov jezik ne moe nazivati srpskohrvatskim imenom. Kako ime jezika svakoga
naroda spada u red njegovijeh najvanijih elementarnijeh nacionalnih prava, o njemu niko
osim njega ne moe odluivati, praviti bilo kakve dogovore ili drutvene konvencije.
Takvijem pokuajima spolja treba se odluno suprotstavljati. Do tijeh saznanja doao je i
akademik edo Vukovi, koji je danas vatreni zastupnik postojanja crnogorskoga jezika.
10
Vojislav P. NIKEVI
borbe crnogorskoga naroda, na osnovu njegovih ekonomskih, kulturnih

i dravnopravnih posebnosti (58). Zato se, u duhu i u skladu s tijem,
osim jezika, ukupno naljee crnogorske kulture (knjievnost, likovne
umjetnosti, muzika, pozorite, film i sve drugo) to je objavljeno u 2. izdanju
Enciklopedije Jugoslavije naziva crnogorskijem narodnim i nacionalnijem
imenom. Uostalom, ja uopte ne vidim logiku po kojoj se jezik u SR Crnoj
Gori ne zove prema imenu Crne Gore ili Crnogoraca kojijeh, po popisu iz
aprila 1981. godita, u njoj ima 68, 54%, nego prema sloenom imenu Srbi
+ Hrvati = Srbohrvati, su 3, 23% Srba i 1, 18 % Hrvata na istom popisu
szanovnitva.12 Pri tome jo valja uzeti u obzir injenicu da su i sami Hrvati
i Srbi u SR Hrvatskoj naputili naziv hrvatskosrpski (srpskohrvatski)
jezik i lanom 138. Ustava SR Hrvatske bili proklamovali drugo ime: U
Socijalistikoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski knjievni
jezik standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se
naziva hrvatski ili srpski (st. 1).13
Neuredno stanje u kojemu se tada nalazio jezik Crnogoraca
zaista je bilo poljedica negatorskoga i unifikatorskog odnosa bivijeh
hegemonistikih politika prema njemu i uopte prema Crnogorcima kao
narodu i naciji. Ovi sud ima svoju potvrdu i u teorijskijem stavovima
srpskog jezikoslovca dr. Slavka Vukomanovia. Po njemu, kada je zbor
o odnosu nacije i jezika, vidimo da pojava jednog ili vie nacionalnih,
standardnih jezika nije samo zasnovana na nekakvom objektivnom
jezikom supstratu iz koga se konstituie nacija, ve je to pitanje u uskoj
vezi sa tipom nacionalne drave i stupnjem jezikih sloboda. Tamo gde
je bilo tih sloboda, ostalo je dosta viejezija, a tamo gde su te slobode
izostale, caruje jezika jednoobraznost, unifikacija i u onim sluajevima
kad se nacija formirala od razliitih etnikih elemenata.14
Kako akavski i kajkavski govori predstavljaju posebne dijalekatske
sisteme iskljuivo hrvatskoga jezika, a torlaki govori specifini dijalekatski
sistem srpskoga jezika, koji se svi bitno razlikuju od tokavskijeh govora
kao takoe karakteristinoga dijalekatskog sistema to ine podlogu
etirima nacionalnijem jezicima, i oni nedvosmisleno zaedouju da odista
Sazdanje Cetinja. Izvori i legende. Priredio dr Radoslav Rotkovi,
Leksikografski zavod Crne Gore, Biblioteka Montenegrina, 1, Titograd, 1984, 276.
13
Sveske, br. 5-6, 286.
14
Slavko Vukomanovi, Nacija i jezik i nae knjievnojezike varijante, Sveske,
br. 5-6, 243.
12
10
istovjetnost, slinost ili pak razliitost jezikijeh sistema ne slui kao

primarni kriterijum za narodnosno i nacionalno razgraniavanje jezika.
Isto potvruje i odnos ekoga i slovakog jezika, s jedne, i makedonskoga
i bugarskog jezika, s druge strane.
Poune su jezike prilike u bivoj ehoslovakoj koje su se
kretale u rasponu nivelizatorskog unitarizma 1918. do zvanine jezike
secesije 1968. godita. Nastala kao drava tek nakon Prvog svjetskog rata,
ehoslovaka je bila proklamovala koncept nacionalnog jedinstva koje su
prvobitno prihvatile obje strane, i eka i slovaka. Meutijem, Slovaci
su ubrzo ohladnjeli prema integrativnom zajednitvu uvievi da Prag
sprovodi kulturnu asimilaciju koja im je zaprijetila gubitkom nacionalnog
identiteta. Uveden je ehoslovaki jezik, kojijem niko nije zborio. Ideolozi
jednojezinosti eha i Slovaka proglasili su slovaki knjievni jezik
istonijem dijalektom ekoga. A Slovaci su, pak, preko svojega asopisa
Slovenska re odbrambeno pribjegli purizmu okomivi se uz germanizme
osobito na bohemizme. Tako je bilo sve do godita 1968. Tada je novi
ehoslovaki Ustav ehoslovaku proglasio za federaciju dviju republika:
eke Socijalistike Republike i Slovake Socijalistike Republike. Od
tada je slovaki knjievni jezik poeo funkcionisati kao dravni jezik
Slovake Socijalistike Republike u sastavu slovakog jezika.
U potonjijeh etrdesetak godita razvitka slovakoga knjievnog
jezika jezikoslovci i lingvistiki planeri taj su jezik poprilino izmijenili,
uvjereni da ivotnost slovakoga knjievnog jezika zavisi od stepena razlika
u odnosu na eki jezik. Tako su prepravljena mnoga jezika normativna
podeavanja to su ih u slovaki uvodile pristalice teorije o unifikaciji
ili teorije o konvergenciji s ekijem jezikom. Oba knjievna jezika, i
eki i slovaki, poeduju zasebne odlike, premda one nijesu dovoljno
supstancijske da bi sprjeavale valjano sporazumijevanje. Veina govornika
ekoga i slovakog smatraju ta dva jezika uzajamno razumljivijem; pa,
ipak, bie da kriterijum uzajamne razumljivosti nije od velike koristi za
klasifikaciju jezika. Ispostavilo se da puca pogolema diskrepacija izmeu
znanja to ga ima lingvist i znanja to ga ima izvorni govornik kad je
posrijedi identifikacija zasebna kojeg jezika. Dok se, uzmimo, u Grkoj i
Bugarskoj, makedonski uzimlje kao dijalekat bugarskog jezika, bogme u
svoj ostaloj Jugoslaviji a nekmoli u Makedoniji svi ga, makedonski, drimo
svojstvenim, zasebnim jugoslavenskim junoslavenskim slavenskim
jezikom. Pa tu onda sociolingvist primjenjuje druge kriterije klasifikacije:
11
Vojislav P. NIKEVI
drutvene i politike, kulturne i vrijednosne, dakle sociolingvistike.15

Polazei od tijeh postavki, i sam sam u jednome radu o tzv.
ehoslovakom i tzv. srpskohrvatskom jeziku u suodnosima zakljuio da
kao to je ehoslovaki nastao na zabludi da su esi i Slovaci jedinstvena
ehoslovaka nacija su dva sloena imena, tako je i srpskohrvatski jezik
stvoren na pogrjeci da su Srbi i Hrvati isto tako jedinstven narod su dva
sinonimna sloena naziva. Iz toga njihova pogrjeno shvaenoga etnikog
jedinstva proizala je jednost ehoslovakoga i srpskohrvatskoga
kao dvaju jedinstvenijeh genetskih jezika. Gubei na taj nain unutranje
razlike i promjene kao uslov njihova opstanka i razvitka, sami su u svojemu
biu nosili klicu raspada i raanja iz njih novijeh sociolingvistikih jezika
kao njihovijeh organskih sastavnica. ehoslovaki se raspao na dva
takva jezika: eki i slovaki, a dogovorni jezik srpskohrvatski na
etiri jezika: bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski. Svaki od tijeh jezika
manje-vie poeduje svoj etno(socio)lingvistiki identitet koji treba da
sauvaju i dalje razvijaju u javnoj upotrebi. To mogu postii posebitijem
zvaninim normama.16
Slovakinja Zuzana Finger u kratkom prijegledu saoptenja o
slovakom jeziku u javnoj upotrebi dala je uvid u zakonsku regulativu
i kodifikaciju slovakoga jezika u odnosu na eki u procesu njihova
razjednaavanja od vremena meusobnoga razgranienja. Neposredni
intenzivni kontakt s ekijem pratio je slovaki jezik za itavo vrijeme
postojanja zajednike ehoslovake drave (1918-1992) i posebno se
oeao na poetku, kad slovaki, kao tada jo mladi knjievni jezik, nije
bio potpuno spreman da preuzme nove jezike funkcije i zadatke.17
S pozivom na postavke i zakljuke iz rada M. Peikana,18 D.
Brozovi potanko opisuje i pokauje posebne crte savremenijeh crnogorskih
govora kao dijela ire dijalekatske zone, u kontekstu suednijeh bosanskohercegovakih i srpskijeh govora to ih Peikan naziva (a Brozovi bez
Krunoslav Pranji, Sociolingvistika uvjetovanost dvaju zvaninih jezika u
SSR, Sveske, br. 5-6, 110-111.
16
Vojislav P. Nikevi, Tzv. ehoslovaki i tzv. srpskohrvatski jezik u suodnosima,
Okrugli sto Crnogorski jezik u javnoj upotrebi. Zbornik saoptenja, Podgorica, 6.
novembar 2002. Izdava Crnogorski PEN centar. Odbor za jezik i knjievnost, Cetinje,
2003, 17-18.
17
Zuzana Finger, Slovaki jezik u javnoj upotrebi. Kratki pregled, isto, 19-24.
18
Mitar Peikan, Jedan opti pogled na crnogorske govore, Zbornik za filologiju
i lingvistiku, XXII/1, Novi Sad, 1979, 149-169.
15
12
rezerve prihvata) istonodinarskijem. Budui da najvei dio izoglosa

koje Brozovi navodi imaju pretenu ili optecrnogorsku sferu prostiranja,
oevidno je da se njihovijem vezivanjem za okolne necrnogorske govore
(u administrativnom smislu) ilo za tijem da im se neutralie crnogorski
karakter. Peikan izriito tvrdi: Teritorija dananje SR Crne Gore ne
predstavlja posebnu dijalekatsku zonu na srpskohrvatskom odn. tokavskom
prostoru. Ova tvrdnja kao da protivurjei svakodnevnom iskustvu i
zapaanjima, jer itav niz dijalekatskih pojava s kojima se sreu ne samo
jezikoslovci nego i drugi identifikujemo u prvom redu kao crnogorizme,
crnogorske dijalekatske osobenosti. Dalje veli da blia analiza takvijeh
pojava redovno pokauje: 1. ili da one nijesu samo crnogorske, nego
zahvataju i znatne zone izvanj Crne Gore: 2. ili da nijesu optecrnogorske,
tj. da ne zahvataju svu (ni uglavnom svu) Crnu Goru, ve izvanj njih ostaju
znatni prostori Republike i 3. ili i jedno i drugo: zahvatajui samo dio Crne
Gore, mnoge znaajne dijalekatske pojave svojstvene su i drugijem, esto
veoma prostranim regijama.19
Prije svega, Mitar Peikan ni jednom rijeju ne kae da su prostor
Crne Gore i njezine oklne predjele naselili savezi slovjenskijeh plemena
Ljutii (Veleti ili Vilci) i Abodriti (Obodriti ili Bodrii) iz Polablja-Pomorja
dananje istone Njemake.20 Ne veli ni to da su vas fond crnogorskijeh
jezikih osobina migracijama Crnogorci odnijeli u okolne zone, kao npr. u
sadanju istonu Hercegovinu sve do Mostara,21 te da su u naznaenijem
suednim necrnogorskijem govorima nastajale u njihovome kontaktu s
crnogorskim govorima. Uz to, neophodno je znati jo i to da se rang pojava
u crnogorskom jeziku kao samosvojnom organizmu ne moe utvrditi na
osnovu njihovoga uporeivanja s crtama u drugijem nacionalnim jezicima.
Status njihovijeh elemenata se utvruje iskljuivo na bazi njihova
kompariranja s pojavnijem oblicima u okviru bia toga jezika, u sklopu
njegove norme nastale tokom vie od hiljadu godita razvoja na temelju
onijeh inilaca koji su formirali crnogorski narod i crnogorsku naciju. U
stvari, Peikan i ostali lingvisti tradicionalistike asimilatorske orijentacije
vjetakijem pomjeranjem konstitutivnih formi crnogorskoga jezika u
imaginarni, istorijski nepostojei srpskohrvatski jezik, sadraje koji u
Isto, 149.
Dr Radoslav Rotkovi, Odakle su doli preci Crnogoraca (Onomastika
istraivanja), Matica crnogorska, Cetinje, 1995.
21
Jevto Dedijer, Hercegovina, Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1909.
19
20
13
Vojislav P. NIKEVI
jeziku Crnogoraca najveijem dijelom imaju primarni karakter, to poeduju

pretenu i optecrnogorsku upotrebnu vrijednost, posredstvom njihovoga
uporeivanja s pojavama koje u srpskom i drugijem jezicima imaju
lokalno znaenje, sekundarni karakter, degradiraju na rang dijalekata
jezika srpskohrvatskog i kao takve proskribuju u srpskohrvatskome
standardnom jeziku. Ako bismo metodoloki i koncepcijski postupali
poput M. Peikana, onda ni jedan junoslovjenski, istonoslovjenski i
zapadnoslovjenski jezik ne bi mogao poedovati nacionalni karakter uljed
toga to dijalekatske izoglose, pod uticajem ne samo spoljanjijeh nego i
unutranjih faktora, djelovanja dinamikijeh sila u sistemu glasova, prelaze
iz jednoga nacionalnog jezika u drugi, ne poklapaju se s narodnijem i
dravnim, upravno-administrativnijem granicama.
U analiziranoj enciklopedijskoj jedinici dovoljno je bilo rei
da crnogorski govori organski pripadaju istome genetiki odreenom
tokavskome dijalekatskom sistemu, kojemu i govori Bonjaka,
odnosno Muslimana, Hrvata i Srba. S tijem narodima su Crnogorci
etniki i jeziki bliski zbog slinijeh uslova u kojima su se formirali
i mnogostrukih istorijskijeh veza. Zapravo, polazei od tradicionalne
sistematizacije i klasifikacije, valjalo je napisati da su crnogorski govori
tokavski ijekavskoga izgovora, dijelom s prebaenijem akcentima (tzv.
stariji tokavski), a djelimino s prvobitnim mjestom naglaska (tzv. stariji
novotokavski). Za crnogorski jezik karakteristino je upravo supostojanje
starijih i mlaih tzv. novotokavskijeh govora.
Jo je trebalo konstatovati da se kod Crnogoraca razvio opti,
naddijalekatski/interdijalekatski tip jezika (koine),22 da u njemu
preovlauju zajednike osobine crnogorskijeh govora23 i da se razlikuju tri
osnovna sloja elemenata. U prvi sloj ulaze elementi junoslovjenskoga i
praslovjenskog podrijekla, zajedniki Bonjacima, odnosno Muslimanima,
Crnogorcima, Hrvatima i Srbima. Drugi sloj obuhvata elemente koji u
Crnoj Gori poeduju kolektivnu govornu, interdijalektalnu/naddijalektalnu
upotrebnu vrijednost. Nastali su kao izraz posebnijeh drutvenih odnosa
i dobili takvi rang i status na osnovu specifinijeh istorijskih uslova koji
su stvorili crnogorski narod i crnogorsku naciju. Trei sloj jezikijeh
22
Vojislav P. Nikevi, Crnogorski interdijalekat/naddijalekat (koine) u knjizi
Jezikoslovne studije, 490-493.
23
Dr. Vojislav P. Nikevi, Etnogeneza, periodizacija i klasifikacija crnogorskijeh
govora u istoriji Crnogorski jezik. Tom II, 84-145.
14
elemenata u tome interdijalekatskom/naddijalekatskom jezikome tipu

sainjavaju crnogorski dijalektizmi i provincijalizmi kojijema su u koine
tipu crnogorskoga jezika predstavljeni razjedinjavajui inioci to se
javljaju u okviru razliitijeh plemena, triju konfesionalnih zajednica i
prirodnijeh uslova. Naddijalekatski elementi i dijalektalno-pokrajinske
posebnosti u crnogorskome jeziku tvore ivu izraajnu cjelinu.
S osloncem na stavove Mitra Peikana iz spomenutoga rada,24
Dalibor Brozovi preko injenice da Crnu Goru presijeca jedna
od najotrijih izoglosa u tokavskome narjeju, tj. granica izmeu
novotokavske i nenovotokavske akcentuacije, crnogorske govore prvo
dijeli na dva dijalekta, poput Peikana, koji ih dalje razbija na dvije polovine,
stvarajui pri tome privid o njegovome velikom nejedinstvu. Na prvo mjesto
stavlja novotokavski ijekavski dijalekat (tzv. istonohercegovaki)
koji obuhvata oko polovinu crnogorske teritorije. Druga polovina Crne
Gore, njezin istoni i juni dio, prema Brozoviu, pripada drugome, u
prolosti netano zvanom zetsko-sjenikom dijalektu, zetskom ili
pak sloenijem nazivom od zetski uz koji drugi atribut, od kojijeh je
najprihvatljiviji zetsko-junosandaki.25 Zasnivajui svoju klasifikaciju
na akcenatskijem razlikama, dr. Brozovi u taj dijalekat svrstava
junosandaki poddijalekat, zatijem ostale poddijalekte to sainjavaju
dijalekatski kompleks koji Mitar Peikan naziva zetsko-gornjopolimski
su tri poddijalekta: starocrnogorski, donjozetski i stariji brdski ili
istonocrnogorski.
Tako se crnogorski govori klasifikuju kao mnogo nejedinstveni,
atomizirani, bez obzira na to to je ve postalo izvjesno da, osim
akcenatskijeh razlika uslovljenih djelovanjem ilirskoga (albanskog) i
romanskoga (latinskog) supstrata i neodreenoga vokala (ae), koji
se ne javlja ni u svijem tzv. zetskijem govorima, nauka jo nije pruila
druge valjane diferencijalne jezike pokazatelje karakteristine za sve
govore na nivou dva dijalekatska tipa. A i preneeni naglasci, tipini za
etvoroakcenatski sistem everozapadnijeh crnogorskih govora, u vidu
razliitih tipova i drugaica (varijeteta, opet kao koine) susrijeu se i u
ostalijem crnogorskim govorima. Analogno se njima i akcentuacija od dva
Mitar Peikan, Jedan opti pogled na crnogorske govore, 149-169.
Josip Hamm, Crnogorsko T, D + JAT > , , Crnogorski govori, 79-82, izvrio
je temeljnu i argumentovanu kritiku terminologije koja zaobilazi atribut crnogorski u
imentovanju govora koji pripadaju Crnoj Gori.
24
25
15
Vojislav P. NIKEVI
silazna akcenta na bilo kojemu slogu rijei iz jugozapadnijeh, jugoistonih

i drugijeh govora estim seljenjem stanovnitva u obliku pojedinijeh oaza
prenijela i u everozapadne crnogorske govore.26 Uostalom, jo ranije
je Milan Reetar u crnogorskome govornom jeziku ustanovio veliko
dijalekatsko jedinstvo, koje ak iskauje u vidu jednoga (poput Danila
Vuovia), zvanoga crnogorskog dijalekta27 (=crnogorski jezik).28 A
Radosav Bokovi je, prouavajui govore tzv. Stare Crne Gore i suednijeh
krajeva, utvrdio da se izoglose podudaraju s plemenskim granicama i da
podjela na nahije i bratstva nije znantno uticala na obrazovanje dijalekata.
Rijetke su jae dijalekatske razlike unutar plemena, ali u okviru jedne
nahije ponekad se srijeu znatnije govorne razlike.29 To sve jedino znai
da je crnogorski govorni jezik samo u mikrostrukturama dijalekatski i
pokrajinski iznijansiran.
Iz svega pokazanog slijedi zakljuak da Mitar Peikan i njegovi
istomiljenici u svojoj nauci imaju dvojni stav. Prvi se ogleda u odnosu
prema srpskohrvatskome jeziku, koji je po njima jedinstven30, a drugi
prema crnogorskijem govorima koji su, u sklopu toga jedinstvenog
jezika, mnogo nejedinstveni.31 U oba sluaja, koja ine oevidno
Dr Vojislav Nikevi, Govori izueni; predstoje naune sinteze, Pobjeda,
Titograd, 4. jun 1983, 9.
27
Dr Niko S. Martinovi, Reetarovo miljenje o crnogorskom dijalektu,
Stvaranje, br. 2, Cetinje, 1958, 172-173.
28
Vojislav P. Nikevi, Milan Reetar o crnogorskom jeziku, Luindan, glas
Crnogorske pravoslavne crkve, br. 11, Cetinje, na Vaskrs 2004, 112-113.
29
Radosav Bokovi, Odabrani lanci i rasprave, Crnogorska akademija nauka
i umjetnosti, Titograd, 1978, 23-31, posebno 29.
30
Radoje Jovovi, Ista pria, Ovdje, br. 183-184, Titograd, avgust-septembar
1984, 30, ak i u ondanje vrijeme svoje nenauno raspravljanje zasniva na poimanju
jedinstvenog srpskohrvatskog jezika.
31
Dr Drago upi, Uz bibliografiju o govorima Crne Gore, Prosvjetni rad, br.
11, Titograd, 1. jun 1983, 4, o crnogorskijem govorima pie tako kao da su, u odnosu
prema Jovovievom jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku, bez ikakvijeh razlika i da
nemaju nikakvih strukturnih odlika: Jedno je, svakako, izvjesno: na ovoj teritoriji nema
pojava koje nije mogue nai i na drugim podrujima srpskohrvatskog jezika. Zato nije
mogue govoriti o crnogorskim govorima sa znaenjem pridjevskog dijela ove sintagme
svoj a ne i srpskohrvatski. Tako nije mogue govoriti ak ni kada su u pitanju
pojedine pojave, ako se eventualno neto ne bi nalo u oblasti leksike (u kom sluaju treba
pomiljati na slovensku starinu, eventualno na strani leksiki uticaj koji se nije osjetio na
drugim podrujima srpskohrvatskog jezika). upiu citirano nita ne smeta da neposredno
poslije ovoga u istom tekstu protvurjeno tvrdi kako su ti sami crnogorski govori, u okviru
26
16
protivurjeje, oni su rukovoeni tenjom da Crnogorcima i ostalijem

srednjojunoslovjenskim narodima u jeziku (i izvanj jezika!) poreknu
njihove narodne i nacionalne individualnosti i identitete. U sluaju
atomiziranja u makrostrukturama vrlo jedinstvenoga crnogorskog jezika,
za koji rekoh da tvori interdijalektalni/naddijalektalni (koine) tip jezika,
to ine radi toga da razbiju crnogorsko narodno i nacionalno bie u tolikoj
mjeri da se nikako od crnogorskijeh govora ne moe sastaviti crnogorski
jezik. To rade na isti nain kao i Pavle Popovi koji izmeu dva svjetska
rata tvrdi da Crna Gora sve do XVIII. vijeka ne predstvalja jedan narod
nego jednu gomilu plemena, gomilu bratstava, bez veze meusobne, bez
ideje zajednike.32 Ovako pie poradi toga da pokae kako su Crnogorci
kao narod mogli postati tek poznije samo preko Srba, isto kao to i Mitar
Peikan i proi dokazuju da crnogorski govori mogu postati jezik jedino
preko srpskoga dijela dvolane sloenice srpskohrvatski jezik.
Dalibor Brozovi dri da se slovjenska pismenost na podruju
dananje Crne Gore, kao i u drugijem junoslovjenskim oblastima,
poela razvijati na staroslovjenskome (starocrkvenoslovjenskom) jeziku
s jugoistonomakedonskom dijalekatskom osnovicom IX. vijeka. U taj
jezik ve od prvijeh stoljea i na njezinome podruju prodiru domae
jezike crte, prvjenstveno fonetske. Poto po svojemu poloaju pripada
istonoj dijalekatskoj podlozi srpskohrvatskog jezika, i u njoj je (kao i u
Rakoj) u to vrijeme upotrebljavan srpsko(crkveno)slovjenski jezik (ove
se Dukljani neosnovano tretiraju kao da su Srbi). Mnijenja je kako se s
visokom vjerovatnoom moe smatrati da se i na crnogorskome podruju
u prvo vrijeme upotrebljavala glagoljica. U potvrdu svoju pretpostavke
Brozovi navodi dva glagoljska spomenika s razmea XII. i XIII. vijeka,
to moda potiu s tog podruja Grkoviev i vjerovatnije Mihanoviev
apostol, moe biti neto mlai, koji je bio zalijepljen u korice Ilovike
krmije.
Navedeni kontekst sugerie da se najstarija crnogorska pismenost
jedinstvenog srpskohrvatskog jezika, veoma nejedinstveni: Govori Crne Gore, upravo,
pripadaju u genetskom smislu izuzetno arenom mozaiku srpskohrvatskih dijalekata, i
ne ine zatvoren sistem. A godinu docnije, kontradiktorno i prvome i drugom gledanju,
Drago upi, Predlozi za poboljanje teksta (Nesporazumi oko ijekavskog izgovora u
Crnoj Gori), Politika, Beograd, 10. jun 1984, 12, izjavljuje ak da dr. Dalibor Brozovi od
mnogih karakteristika jezikog tipa kojim se slue Crnogorci neopravdano izdvaja samo
jednu u jedinici Jezik Crnogoraca.
32
Pavle Popovi, O Gorskom vijencu, drugo pregledano izdanje, Beograd, 1923, 33.
17
Vojislav P. NIKEVI
i uopte knjievnost u njezinome prvom, dukljanskome periodu (8501183) razvijala kao i srpska pismenost i knjievnost u irilometodskijem
tradicijama. To se sugerie iako je ve znano da su Raani i Dukljani u
prvome periodu njihove prolosti imali samosvojne, meusobno razliite
puteve razvitka. Posebni putevi razvitka u ranome srednjem vijeku se
manifestuju i u njihovijem razliitim vjerskijem i kulturnim uticajima
(preci Srba su primili hrianstvo istonoga obreda mahom veoma kasno,
tj. poslije crkovnoga raskola 1054. godita bili pravoslavni, to e rei
u sferi istonoga, vizantijskog kulturnoga uticaja, a preci Crnogoraca,
Dukljani, hrianstvo zapadnoga obreda posredstvom benediktinaca iz
Monte Kasina, to znai da su nakon raskola bili katolici, odnosno u
sferi zapadnoevropskoga kulturnog uticaja), zatijem u bitno razliitom
jezikome i knjievnom razvoju33 (Dukljani od poetka pismenosti do
Nemanjia u crkvi i knjievnosti, koja je takoe zapadnoevropskoga
karaktera, upotrebljavaju latinski i starocrnogorski jezik i latinicu, a Raani
kao preci Srba staroslovjenski jezik, irilicu i mogue glagoljicu u Rakoj
episkopiji Sv. Petra i Pavla u Rasu, tj. u vrlo ogranienoj pismenosti i
crkovnoj knjievnosti istonoevropskoga, irilometodskog karaktera, to
dopire iz grke Ohridske arhiepiskopije, kojoj su bile potinjene i druge
episkopije na dananjemu srpskome etnikom prostoru, sve do osnivanja
nemanjike drave i crkve: u Rasu, Niu, Prizrenu i Lipljanu,34 koji se
nalazio pod tuinskom vrhovnom vlau).
Ove zakljuke potkrjepljuju i drugi autori ak i u samoj 3. svesci
2. izdanja Enciklopedije Jugoslavije. Tako dr. Danilo Radojevi izriito
tvrdi da je u IX. i X. stoljeu na podruju Duklje u seoskijem crkvama
poelo obavljanje liturgije na (mjesnome) slovjenskom jeziku (str. 148).
A dr. Radoslav Rotkovi u jedinici o crnogorskoj pisanoj knjievnosti
biljei da je u njoj, jo od vremena Ilira, u ranome srednjem vijeku,
dominirala latinska epigrafika te da se s benediktincima javlja mogunost
ozvanienja narodnog jezika, jer je to bilo uneeno u pravila njihovog reda.
Osim toga, novi benediktinci, registrovani in situ, nijesu uili maternji
jezik, ve latinski. Prema istome autoru, poeci knjievnog stvaranja na
Crnogorskome primorju vezani su sa kultovima: Sv. Tripuna (Kotor), Sv.
Dr. Vojislav P. Nikevi, Knjievni jezik u monografiji Crnogorski jezik.
Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije. Tom I. (Od artikulacije govora do
1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1993, 190-220.
34
Pravoslavna crkva u Enciklopediji Jugoslavije, 6, Maklj-Put. Izdanje i naklada
Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, MCMLXV, 589.
33
18
Mikule (Bar), Bl. Vladimira (Krajina). O Sv. Tripunu govori Andrijacijeva

povelja (809), a o Sv. Mikuli novija, djelimino akavizirana verzija
u Bodleiani, s tragovima barskog podrijekla. Iz Krajine je Legenda o
Vladimiru i Kosari iz XI. vijeka. Za taj se vijek veu i barski epitafi, mahom
u leoninskome stihu, na latinskom jeziku, posveeni barskijem crkovnim
velikodostojnicima. U drugoj polovini XII. stoljea Grgur Barski preveo
je, kako sam kae, sa slovjenskoga na latinski jezik Kraljevstvo Slovjena
(Regnum Sclavorum)35 (str. 129). Meutijem, Brozovi ne pominje narodni,
mjesni jezik dukljanskijeh Slovjena i latinski jezik i pismo.
Staroslovjenski jezik, glagoljica i irilica su se tek poeli javljati
u irokoj upotrebi nakon pada Zete pod vlast Rake (1183). Tada je dolo
i do nastanka crnogorske (zetske) redakcije staroslovjenskoga knjievnog
jezika, a ne do upotrebe srpsko(crkveno)slovjenskog jezika. Dokazano
je da je u Zeti krajem XII. stoljea prepisano i glagoljsko Marijinsko
jevanelje,36 a Miroslavljevo jevanelje svakako 1186-1190. u Nemanjinoj
javnoj slovjenskoj kancelariji u Kotoru, dakako kao granini spomenik koji
dokumentuje zetsku i raku redakciju staroslovjenskoga jezika. Njihov
glavni pisar Varsameleon je benediktinac Zeanin, a Raanin Gligorije
dijak zastupnik rake kole.37 Ni o irilskijem spomenicima ovoga tipa
Brozovi nita konkretno ne govori, izuzev to ih pod uticajem novijih
srpskijeh nastojanja dislocira iz Zete u Hum zato to se navodno govori
o humskoj (orto)grafiji u njima. Ne veli nita ni o jeziku Zbornika popa
Vasilija zvanog Dragolja iz XIII. vijeka, naenog u Vraki, koji sadri
preradu Kozmine beede protiv bogumila i mnotvo apokrifa, niti pak
o jeziku cijeloga kompleksa vranjinskijeh i uopte dukljansko-zetskijeh
povelja srednjega vijeka, pa ni o jeziku nekijeh drugih djela.
Ne moe se prihvatiti na istom mjestu izreena Rotkovieva pretpostavka da
su se u Duklji od IX. stoljea pored latinskoga i grkog pisma jo mogle upotrebljavati
glagoljica i irilica. Potonja dva pisma (isto kao ni staroslovjenski jezik) nijesu se mogla
upotrebljvati u dukljanskome periodu stoga to su pismenost i knjievnost nastajale u
krugu benediktinaca po samostanima i opatijama du Crnogorskoga primorja i na obalama
i ostrvima Skadarskoga blata, u snanijem romanskim centrima, koji su se borili protiv
toga jezika i slovjenske pismenosti preko koje se irio suparniki vizantijski politiki,
crkovno-vjerski i kulturni uticaj.
36
Milorad Nikevi, Jagievo izdanje Marijinskog evanelja (Berlin, 1883) u
knjizi Komparativna filoloka odmjeravanja, Osijek Cetinje, 2006, 313-335.
37
Dr. Vojislav Nikevi, Miroslavljevo jevanelje znameniti spomenik kulture
u knjizi Crnogorska knjievna raskra. Datiranja, lokacije, autorstva, etnike atribucije,
veze, Matica crnogorska, Cetinje, 1996, 71-144.
35
19
Vojislav P. NIKEVI
Brozovi u dijelu koji se tie razvoja narodnoga jezika u

svjetovnijem spisima od XIV. do XIX. vijeka vie donosi prikaz razvitka
pismenosti nego knjievnosti. Taj prikaz svojijem ukupnim sadrajem
sugerie da Crnogorci tada nijesu poedovali formiran knjievni jezik na
njihovoj narodnoj osnovi uljed slabo razvijene literature i to se navodno
crnogorski pisci toga perioda osjetno u jezikom pogledu razlikuju u
pojedinim svojim djelima i jo vie meusobno, zacijelo stoga to narodni
jezik u knjievnoj upotrebi nije bio razvijen, ujednaen, normiran i u
pogledu nastanka funkcionalno diferenciranijeh stilova nepolivalentan.
Naime, Crna Gora u XIX. stoljee ulazi samo s jezikom situacijom
drukijom od one u Srbiji i Vojvodini, prije svega jedino s kontinuitetom
i daljim razvojem pismenosti na narodnom jeziku i irenjem sfere
njegove upotrebe, s mjeavinom ruskoslovjenskoga i srpskoslovjenskog
jezika, s jedne, narodnijem jezikom, relativno ujednaenim na domaoj,
tokavskoj ijekavskoj osnovi, s druge strane, koji imaju bolje razgraniena
podruja upotrebe. Ispada ak da ni Njegoev jezik, iako mu se pridaje
rang najveega crnogorskog pjesnika i jednoga od najveih knjievnih
stvaralaca srpskohrvatskog jezika, koji ima domau narodnu osnovu, ove
nema karakter knjievnoga jezika!
Meutijem, za razliku od pokazanoga, ve je ustanovljeno da je
pisani jezik u Crnogorskom primorju jo u drugoj polovini XVIII. stoljea
ve bio ponovo prerastao u knjievni jezik, koji poeduje sva tri glavna
funkcionalna stila: poslovni (administrativni), pjesniki (beletristiki) i
nauni te izgraenu normu, nadgradnju i polivalentnost. I u slobodnom
dijelu Crne Gore knjievni jezik je u vievjekovnoj administraciji na
narodnom jeziku jo prije XIX. vijeka imao izgraen poslovni stil, a u vrlo
bogatoj usmenoj i pisanoj knjievnosti pjesniki stil. U drugoj polovini
XVIII. vijeka formira se i nauni stil u pojedinijem drutvenim naukama
u tome istom dijelu.38 Slabosti domae tradicionalistike lingvistike i
filologije, njihova nedozrelost, pa ak i nazadovanje iz manipulativnijeh
pobuda, naroito dolaze do izraaja u ocjeni Njegoeva jezika. Tako se u
njima ak ne prihvata ni ono to je prije vie od sto godina o karakteru toga
jezika znao S. M. Ljubia kad je u predgovoru svojega latinikog izdanja
njegova Gorskog vijenca naglasio da e to djelo u naoj knjievnosti,
tradiciji uopte, vaiti kao dugotrajan spomenik pjesnikovog dara vladiina
38
224-301.
20
Dr Vojislav Nikevi, Knjievni jezik u monografiji Crnogorski jezik. Tom II,
te da e, to se tie jezika i duha narodnoga, uvstva i poleta poeckoga,

ostati za dugo jedinac u ovoj struci nae knjievnosti.39
I pored toga to je crnogorski nekodifikovani knjievni jezik kao
veoma razvijen i jedinstven u tvorevinama Petra I. i Petra II. PetroviaNjegoa bio dostigao vrhunske umjetnike domete, koji ni u jednoj sferi
upotrebe nije poedovao konkurenta u mijeanome tipu sainjenom od
ruskoslovjenskoga i srpskoslovjenskoga (kakvi je bio tzv. slavenosrpski
jezik u Srba), Dalibor Brozovi zastupa gledite da Crnogorci tek u drugoj
polovini XIX. vijeka razvijaju razliite funkcionalne stilove: beletristiki,
publicistiki, administrativni i nauni, a tek krajem toga i poetkom XX.
stoljea usvajaju srpskohrvatski standardni jezik. Istina, prihvata da u
drugoj polovini XIX. vijeka u knjievnosti djeluju znaajni prozaisti S. M.
Ljubia i M. M. Popovi, koji su oba ujedno i vanredni jeziki stvaraoci, ali
su specifine crte nasljea domae pismenosti na narodnom jeziku prilino
prisutne, ak sve do konane pobjede srpskohrvatskog standardnog
jezika. U kolikoj mjeri je crnogorski knjievni jezik podreen tome modelu
vjetakog jezika, pokazuje termin crnogorski knjievnojeziki izraz koji ak
sve do dana dananjega upoptrebljava Branislav Ostoji kao anahronizam
mjesto termina crnogorski standardni jezik.40 U vezi s njim, autor jedinice
je svojevremeno pisao da ga u njegovo vrijeme karakteriu samo neke sitne
pojedinosti. Meutijem, da mu se ne bi priznao rang i status crnogorskoga
knjievnog jezika, u produetku jo dodaje da u beletristikom stilu
nudi crnogorska knjievnost mnogo jezikih specifinosti, zasnovanih
na domaim izvorima: na dijalektima, na nasljeu knjievnoga izraza i
na razgovornom uzusu, koji bez obzira na dijalekatske razlike, osobito
u akcenatskoj realizaciji, predstavlja sociolingvistiku vrlo zanimljivu
pojavu, dijelom supstandardnu, a fluidnu i otvorenu prema kolokvijalnom
izrazu drugih sredina na srpskohrvatskom jezikom podruju. Oito je
da se ove brojne crnogorske specifinosti kvalifikuju upravo tako kao da
beletristiki stil ne ini sadraj crnogorskoga standardnog jezika, kojijeh je
sasvim dovoljan broj za takvi njegov rang i status. Sauvale su se do dana
dananjega i u onomastikom materijalu (toponimima, antroponimima i
etnicima) kao najrjeitija potvrda njihove vievjekovne knjievne upotrebe
S. Ljubia, itaocem, predgovor izdanju Gorski vijenac Sainio P. P. Njego
Vladika Crnogorski, prenio s irilice na latinicu s tumaenjem S. Ljubia. Izdala o svom
troku Matica Dalmatinska. U Zadru. Tiskom Narodnog lista, 1868, IV.
40
Branislav Ostoji, Istorija crnogorskog knjievnojezikog izraza, CID,
Podgorica, 2006.
39
21
Vojislav P. NIKEVI
u Crnoj Gori.
Kad se srpskohrvatski jezik raspao, u Crnoj Gori ga je zamijenio
srpski jezik. U l. 9, stav 1, Ustava Republike Crne Gore iz 1992. godita
stoji: U Crnoj Gori u slubenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog
izgovora. Ve je kazano da odrednica Jezik : Knjievnost u najnovijoj
Hrvatskoj enciklopediji nalazi se u velikoj prostornoj nesrazmjeri od 21
: 154 retka. To dolazi otuda to se akademik Brozovi nalazio pod dvama
ogranienjima: ustavno-pravno nepriznatijem crnogorskim jezikom u
samoj Crnoj Gori i koncepcijom odrednice CRNOGORCI Jezik iz
Enciklopedije Jugoslavije, iji je autor. Iz toga razloga i dalje ostaje privren
neadekvatnoj tradicionalistikoj podjeli jezika Crnogoraca na nepostojei
novotokavski (tzv. istonohercegovaki) i takoe nepostojei stariji
(tzv. zetski) dijalekat kao na dva meusobno vjetaki podijeljena organska
idioma nizom specifinijeh crta. Isto tako, neprihvatljivo je i Brozovievo
stanovite da u poetku crnogorske pismenosti nastaje posebna humska
(orto)grafija crkvenoslav. jezika, ali je potpuno zamjenjuju elementi rake i
poslije resavske (orto)grafije (str. 4). Znajui i sam da se sve to u najnovijoj
crnogorskoj lingvistici i filologiji ne prihvata, da se tumai na posve drugi
nain, dobro je to je akademik Dalibor Brozovi preputio da se o tome
i jeziku crnogorskom u dijahroniji i sinhroniji itateljstvo obavijesti iz
istorije (monografije) Vojislava Nikevia Crnogorski jezik, tom I. do
1360, Cetinje, 1993. i tom II. do 1995, Cetinje, 1997, na koju upuuje.41
41
Milorad Nikevi, Crna Gora i crnogorska knjievnost/kultura u Hrvatskoj
enciklopediji (sinteza) u knjizi Komparativna filoloka odmjeravanja, 188, nap. 3.
22
Vojislav P. NIKEVI
DALIBOR BROZOVIS SCIENTIFIC VIEWS OF
MONTENEGRIN LANGUAGE
Scholar Dalibor Brozovi, as one of the greatest linguists of his
time, permanently marked the time he lives and creates in. He was a part
of a broad circle of Croatian, Yugoslav, and Indo-European studies experts,
ever since being the co-author of the Declaration of the Name and Position
of the Croatian Language (1967). Brozovi was also active in Montenegrin
encyclopedism and linguistics although he was limited to Serbian and/or
Croatian language which was the official language in four federal Yugoslav
republics and two counties. After a few unsuccessful tries of Montenegrin
linguists, he created the unit Montenegrin -II Language in the second edition of Yugoslav Encyclopedia (3, Crn-, Yugoslav Lexicographic Institute Miroslav Krlea, Zagreb, 1984., 58-61). Objectively expanding the
limits and advancing the knowledge about the Montenegrin language, this
unit went through a rigorous procedure of synchronizing with all editorial
offices in republics and counties of Yugoslav Encyclopedia as a part of
coordinated collective mind. In comparison to this most researched encyclopedic unit, which stands for the first and only synthesis of Montenegrin
language, scholar Brozovi briefly deals with their Language in Croatian
Encyclopedia in the unit MONTENEGRINS (2, Be-Da, Yugoslav Lexicographic Institute Miroslav Krlea, Zagreb, 2000., p. 4). The author of
this paper will try to critically analyze all hypotheses by taking into consideration constitutional, social, and political limitations of the two encyclopedic units about the Montenegrin language. The author will deal with
Montenegrin language from todays perspective, for it is yet uncertain how
will the new Constitution of Montenegrin Republic define the official language of Montenegro as free, independent, and internationally recognized
country (it is expected to be Montenegrin language).
23
24

Milorad NIKEVI (Osijek)

Filozofski fakultet Sveuilita Josipa Jurja Strosmayera
UDK 811.163.4344.2
FONEMI , , 3, , U CRNOGORSKOM
STANDARDNOM JEZIKU
(Kritiki osvrt na jedan prilog)*
Autor u ovom radu analitiko-kritiki pobija stavove Draga

upia o dijalektalnome i nefonemskome karakteru glasova ,
, , i zbog toga to navodno nemaju opozicija s glasovima
sj, zj, z, tj i dj, o izvornoj srpskoj ijekavici i o Njegou kao
pjesniku srpskog jezika i naroda. Donosei konkretne potvrde
minimalnijeh parova za svaki od navedenih glasova ponaosob
kao dokaz za njihovu fonemsku vrijednost, prihvata da su
u srpskom jeziku dijalektalni i sekundarni, iz Crne Gore
preseljeniki u Srbiju, i stoga stilogeni, za razliku od njihove
neutralne vrijednosti u crnogorskome standardnome jeziku.
A ijekavica je izvorno crnogorska i dubrovaka (hrvatska), u
crnogorskome i hrvatskome standardnom jeziku neutralna, a u
srpskome ekavskom jeziku u Srbiji, opet kao preseljenika iz
Crne Gore u nju, dijalektalna i kao takva stilski obiljeena.
Dr. Drago upi, visokokotirajui jezikoslovac u Srbiji rodom iz

Crne Gore, dugogodinji direktor Instituta za srpskohrvatski/srpski jezik
SANU, objavio je rad Ne postoji poseban crnogorski jezik1. U tome po
obimu nevelikome radu s pretenzijama naunoga karaktera, kao to se i iz
njegova samog naslova vidi, pokuava se u cjelini i u pojedinostima osporiti
* Ovi rad je napisan prema Pravopisu crnogorskog jezika dr. sci. Vojislava Nikevia, prvo
izdanje, Biblioteka Njegoevo pero. Izdava Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1997.
1
Drago upi-Egon Fekete-Bogdan Terzi, Ne postoji poseban crnogorski jezik, potpisan
inicijalima (D. .), Slovo o jeziku. Jeziki pounik. Knjiga druga, Partenon, Beograd,
2002, 21-25.
25
Milorad NIKEVI
postojanje crnogorskoga jezika. Bez pretenzija da osporavam sve njegove

nenaune postavke u tome radu utemeljene na odavno ve ivotno i nauno
prevazienoj Vukovoj filolokoj i monogenetskoj teoriji o tokavcima
kao Srbima/Srbohrvatima, akavcima kao Hrvatima i kajkavcima kao
Slovencima2 na podlozi postojanja srpskoga/srpskohrvatskoga tokavskoga,
hrvatskoga akavskog i slovenskoga (slovenakog) kajkavskog
dijalekatskoga sistema3, koje su nauno osporili vodei srpski jezikoslovci
druge polovine XX. stoljea, akademici Mihailo Stevanovi4 i Pavle Ivi5,
Vii: Dr Vojislav Nikevi, Karadievo filoloko i monogenetsko tokavsko srpstvo
u knjizi Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne osobine, funkcije. Tom II
(Od 1360. do 1995. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1997, 372-396.
3
(D. .), Srpski jezik danas u knjizi Slovo o jeziku, 13, doslovno tvrdi: Reforma koju
je Vuk izvrio zahvatila je i jezik Hrvata, naravno voljom hrvatskih jezikoslovaca, pa
su oni umesto svog autentinog hrvatskog, tj. akavskog jezikog idioma i hrvatskoslovenakog kajkavskog uzeli za knjievni jezik tokavsko nareje, koje je izvorno srpsko,
i kojim su se Srbi sluili vekovima, ali su na njemu pisali i neki hrvatski pisci (osobito
franjevci i Dubrovani (koji su oduvek govorili i pisali srpski). upi tako pie uprkos
tome to Rikard Simeon, Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, I, A - O, Matica
hrvatska, Zagreb, 1969, 509, za ikavski govor tokavskog narjeja izriito kae: Ikavski
govori najvei dio Hrvata tokavaca i akavaca, dok ga u Srba nema nikako. A Vojislav
P. Nikevi, tokavski dijasistem. Etnika i jezika osnova (Poseban otisak proirenoga
referata s Meunarodnoga naunoga skupa Jezici kao kulturni identiteti na prostoru
bivega srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika). Izdava Crnogorski PEN centar,
Cetinje, 1998, tvrdi i dokazuje da je jo od praotadbinskoga vremena pa sve do poetka
XV. vijeka, do masovnijeh seoba, srpski izvorno samo ekavski, crnogorski i dubrovaki
govor hrvatskoga jezika ijekavski, a bosanski i hrvatski tokavski jezik ikavski. Kako
zapadnotokavski moe biti srpski jezik?!
4
M. Stevanovi, Stanje jedinstva knjievnog jezika Srba i Hrvata i dananje stanje tog
jedinstva, Na jezik. Nova serija. Knjiga XVIII, sv. 1-2, Beograd, 1970, 43, podvlai:
Potpuno nam je razumljivo to su Vukov lanak Srbi svi i svuda, iz Koveia od 1849. i
njegovo ubrajanje svih tokavaca u Srbe s pravom stvorili podozrenje kod Hrvata, i to je
to kod njih izazvalo reakciju i otpore protivnika Vukove koncepcije knjievnog jezika, koja
je ipak pobedila. Ali tome nije kriv Vuk, nego stanje nauke Vukova vremena. Srbi i danas
na tome zasnivaju jeziki imperijalizam.
5
Pavle Ivi, Pregled istorije srpskog jezika, Celokupna dela Pavla Ivia, VIII. Priredio
Aleksandar Mladenovi, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci
Novi Sad, 1998, 230-231, prihvata da je Vukovo gledite o tokavcima kao Srbima
poivalo pre svega na romantiarskom poimanju jezika kao temelja narodnosti i na
Vukovom odbijanju, sa pozicija obrazovanog Evropljanina i antiklerikalca, da se pomiri
sa presudnom ulogom religije pri nacionalnom opredeljenju. Uz to se meu Vukovim
pobudama svakako nalazila i elja da se raire granice srpstva. Danas je jasno da je Vuk
bio u zabludi traei u jeziku merilo za razlikovanje Srba i Hrvata zavrava akademik
Pavle Ivi.
2
26
Fonemi , , 3, , u crnogorskom standardnom jeziku
ove u se najvie zadrati na nenaunijem tvrdnjama upievim koje se

tiu navodno nepostojanja crnogorskoga jezika zbog njegova dijalektalnoga
karaktera u okviru srpskoga/srpskohrvatskog jezika i u vezi s njima o
takvome, tj. toboe nefonemskome karakteru glasova , , i . To utoliko
prije kada se zna da sam o njima potanko govorio u referatu proitanom
na etvrtome naunom skupu s meunarodnim sudjelovanjem Istraivanje
govora Odjela za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu od 6. do 8.
decembra 2001. godita, objavljenome u zborniku radova s toga skupa6 i u
knjizi Filoloke rasprave7. Bie zbora i o glasovima i .
Dr. Drago upi izjavljuje: Insistiranje na crnogorskom jeziku
intelektualci o kojima je re zasnivaju ne na bitnim jezikim osobinama,
ve na, po njihovom miljenju, razlikovnim osobinama jezikog izraza u
odnosu na izraz u ostalim delovima srpskog jezika. Kada bi bile u pitanju
kakve lingvistike razlike mimo dijalekatskih, njihove stavove ne bi trebalo
osporavati, ali tih razlika nema, ne makar na nivou srpski jezik : jezik u
Crnoj Gori. Oni razlike nalaze u dijalekatskim glasovima , i 3 (spojeno
izgovaranje dz) kao i delu leksike, tj. u reniku.
to se upotrebe glasova , i 3 tie, treba napomenuti da se prvi
od ovih glasova javljaju u svim ijekavskim govorima tokavskog nareja,
dakle i kod muslimana i kod Hrvata tokavskog nareja, te prema tome ti
glasovi ne mogu biti razlog za formiranje posebnog crnogorskog jezika.
Jer, ti glasovi se javljaju svuda kod ijekavaca, ali oni ne ine tzv. foneme, tj.
ne mogu biti nosilac znaenja (kao, npr. t i p u reima top i pop, budui da
postaje od s + j, a - od z + j: ekira je isto to i sjekira, predednik isto to
i predsjednik, ielica isto to i izjelica itd., dok se glas 3 javlja uglavnom,
pod uticajem mletakog dijalekta u primorskim krajevima i irenjem u
unutranjosti (ali ne samo Crne Gore), a u nekim govorima istone i
june Srbije taj glas je rezultat kontakata sa bugarskim i makedonskim
dijalektima. Tako smo dobili dijalekatski izgovor bron3in od bronzin,
Vii: Milorad Nikevi, Glasovi, fonemi i grafemi , , i u crnogorskom jeziku i
konavoskom/dubrovakom govoru hrvatskoga jezika (Sounds, Phonemes and Graphemes
, , i 3 in the Montenegrin Launguage and in the Konavle/Dubrovnik Dialect of the
Croatian Language), etvrti znanstveni skup s meunarodnim sudjelovanjem Istraivanja
govora, Odsjek za fonetiku Filozofskog fakulteta & Odjel za fonetiku hrvatskog filolokog
drutva, Zagreb, od 6. do 8. prosinca, Zagreb, 2001, 32 /32.
7
Milorad Nikevi, Glasovi, fonemi i grafemi , (), , (), 3, () u crnogorskom jeziku
i konavoskom / dubrovakom govoru hrvatskoga jezika U knjizi Filoloke rasprave.
Interkulturalni kontekst, Podgorica, 2002, 233-251.
6
27
Milorad NIKEVI
bi3in od bizin i slino. Ovi glasovi nisu raireni na celoj teritoriji srpskoga
jezika, pa ih Vuk Karadi u svojoj reformi jezika i pravopisa nije uzeo za
knjievne, tj. nije ih mogao smatrati fonemima, jer u ijekavskim govorima,
kao celini, imaju zamene koje se uklapaju u opti fonetski sistem srpskog
jezika. Druga glasovna pojava na koju se zagovornici crnogorskog
jezika pozivaju jeste jotovanje, tj. spajanje glasova t i j i d i j to rezultira
glasovima i , i to u pozicijama u reima u kojima ovi glasovi imaju isto
znaenje, bilo da se odvojeno bilo da se sliveno izgovaraju: erati je isto
to i tjerati, poera isto to i potjera, evojka isto to i djevojka, ed isto to
i djed i sl. I Vuk je dugo jotovao ove glasove, sve dok nije upoznao celinu
srpskoga jezika, kada je video da nije svuda kao u Triu, jer se na veini
prostora srpskoga jezika ovi glasovi ne slivaju, tj. ne jotuju se (21-22)
zavrava dr. Drago upi.
Prije svega, pogledajmo to je prof. Dragoljub Maji pisao o
glasovima , , , i prije oko sedamdeset godita. Prvo konstatuje da su
se u govoru naega kraja od izgubljenijeh glasova sauvali , i . Dobro je
to je to uradio na vrijeme, kad su bili vrlo ivi.
Po Majiu, glas (dz) se uje u primjerima kao to su: Buran ili
Boroan (prezime, pored pravilnog Burzan), 3ano (ime), obovina (zova),
anovijet (biljka), bronin (sud), biin (pas), avole (u podraavanju eijeg
govora) itd. Ovi glas se moe uti i na naemu primorju: inula (iglica)
u Baru, jeero u Dubrovniku.
Glasovi i uju se u primjerima kad je iza s i z je koje se nalazilo
u poloaju staroga jata: ekira, eme, ever, esti itd. Ove se izvrio novi
proces staroga jotovanja. Naime, nastalo je podnavljanje staroga glasovnoga
zakona, koji danas ne vrijedi (sjediniti : noen, e je nekad moralo biti
meko). To podnavljanje staroga jotovanja vri se skoro svuda po Crnoj
Gori u sluajevima kad je, ne od staroga jata, kako pie D. Maji, ve e
se nalazi u poziciji jata iza s i z, isto kao i poslije t i d, te dobijamo i ,
kao to dobijamo i : erati od tjerati, evojka od djevojka. Stapanje tj u
i dj u od staroga t, d izvrilo se gotovo svuda na teritoriji (i)jekavskog
dijalekta, osim u Dubrovniku i nekijem varoima Bosne i Hercegovine.
to se pie djevojka mjesto evojka, tjerati umjesto erati i tome slino,
to je uzakonio tvorac naega knjievnoga jezika Vuk Karadi u svojemu
pravopisu, pravei na taj nain koncesiju govorima u kojma nije izvreno
28
ovo stapanje. Ali su dananji rezultati naega knjievnoga jezika ve poeli

pomalo odstupati od Vukovijeh regula, te svakako nee mnogo vremena
protei kad e se (i)jekavcima preporuiti da piu i mjesto tj i dj onamo
e je iza t i d bilo . Sluaj sa sj i zj je drugi. Proces formiranja ovijeh
glasova prema zakonu staroga jotovanja vri se samo na teritoriji Crne
Gore, tj. na nesrazmjerno manjemu reonu nego to je oblast (i)jekavtine
pie Dragoljub Maji8.
Prema tome, Dragoljub Maji je posve u pravu kad tvrdi da su
glasovi , , , i starinske crte govora (=jezika) naega kraja, to e rei
Crne Gore, iz vremena prije masovnijeh seoba stanovnitva pred najezdom
Turaka od poetka XV. vijeka. Isto tako, tana je i lokacija njihova
prostiranja iz tog vremena: glas je rasprostranjen na iremu prostoru
Crne Gore i Dubrovake regije, glasovi i gotovo na cijeloj teritoriji
ijekavskoga izgovora junoga, centralnoga ili sredinjega tokavskoga
dijasistema, a i ne samo na teritoriji Crne Gore ve i Dubrovake regije.
Fonemi , , , i preneeni su seobama tamo e ih danas smjeta D.
upi, u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i u Hrvatsku. Stoga s pravom tvrdi da
je Vuk Karadi glasove , i , kao naknadno uneene, sekundarne jezike
pojave, uljed maloga areala prostiranja kao ivijeh organskih glasova,
stranih preseljenikijem sredinama, odstranio iz svojega standarda. A
ire rasprostranjene glasove i u ijekavici prvobitno je kodifikovao i
upotrebljavao kao standardne. Ali ih je tek 1839. godita naputio i umjesto
e, e (erati, evojka) u standardni model uveo regresivne sekvence
tje, dje (tjerati, djevojka) kao jezike elemente dubrovake i sarajevske
gradske sredine9 zarad toga da bi u vjetaki srpski-/srpskohrvatski kao
jedinstveni jezik povezao sve Srbe/Srbohrvate u takoe jedinstveni
narod i naciju kao vjetaku tvorevinu.
Za dokaz standardnoga ranga i statusa fonema , , , i u
crnogorskome jeziku znaajna je injenica da je jo dr. Lazar Tomanovi
u drugoj polovini XIX. stoljea saoptio jezike i psihojezike razloge za
njihovu standardnu upotrebu u tome jeziku. Prvo je u polemici s izvanjcem,
Jovanom Pavloviem, Vojvoaninom, traio da mu kao urednik Crnogorke
dozvoli da pie po eufoniji (= fonoloka zakonitost M. N.), koja vlada po
Drag(oljub) Maji, Starinske crte u govoru naega kraja, Godinjak nastavnika
Podgorike gimnazije, br. 4, knjiga IV, Podgorica, 1933, 18-19.
9
Milo Okuka, Vuk i Adelung u knjizi Ogledi o naem knjievnom jeziku, Univerzitetska
rije, Niki, 1990, 12.
8
29
Milorad NIKEVI
ovijem naijem stranama: da suglasnik j poslije zubnijeh suglasnika d i t

zamjenjuje s i (e, evojka, vieti, leeti, eiti umjesto gdje, djevojka,
vidjeti, letjeti, tjeiti, da upotrebljava oblike utra, eme, ekira mjesto
sjutra, sjeme, sjekira. U vezi s fonemom u tijem primjerima, koji se u
Hercegovini, a ini mu se i u Crnoj Gori, odista pak po njezinom primorju
uju, dr. L. Tomanovi smatra da se u irilici moe upotrebljavati j, s tijem
to suglasnik j treba da umeka fonem , a u latinici bi se konano mogao
usvojiti grafem , jerbo ga i Budmani u Grammatici della lingua serbocroata (Viena, 1867) uporeuje s poljskijem . Upotrebu svih tijeh fonema
trai sladost naega izgovora izjavljajuje dr. Lazar Tomanovi10.
Dr. L. Tomanovi na drugome mjestu zahtijeva jedan znak za oni
glas srednji izmeu i s stoga to se ne izgovara sjeme, sjekira, sjutra,
sjati, niti pak jeme, jekira, jutra, jati, nego zacijelo srednjijem glasom.
Osim toga, jo takoe trai jedan grafem za oni glas izmeu i z, da se
moe napisati kako se izgovaraju rijei zjenica (kao enica), izjesti (kao
iesti) itd. ljedbenici potpune eufonije se pitaju: zato da ovu sladost i ovo
miloglasje srpskoga jezika ne uvedemo i u opti knjievni jezik? Ali im se
odgovara: Danii ne pie tako, pa tako ne valja pisati dodaje dr. Lazar
Tomanovi11. Sve te foneme je odbaio srpski jezik.
Ve je postalo izvjesno jo i to da knjievna tokavtina ni u
republikama koje imaju ijekavski govor kao knjievni, nema jotovanja tipa
ed, evojka, erati pa ga nema ni u crnogorskome knjievnom idiomu,
e bi upravo ti likovi bili standardni da je standardizacija u crnogorskom
ila normalnijem tokom12.
Za razliku od dr. Draga upia, poznati hrvatski strunjak opte
lingvistike i sociolingvistike, prof. dr. Dubravko kiljan podvlai: Najblii
tome da se izdvoji kao poseban jezik nije hrvatski nego crnogorski onog
trenutka kada u svoj standardni jezik uvedu meko i kao posebne foneme,
koji e vjerojatno imati, to nije neophodno, i posebne grafike znakove,
oni e napraviti puno odluniji korak nego to su sve promjene uinjene
Dr. Vojislav Nikevi, Crnogorski jezik. Tom II, 498-503.
Isto, 515.
12
Stjepan Babi, tokavtina i dananji knjievni idiomi na njoj utemeljeni, Hrvatski
dijalektoloki zbornik, br. 7, Razred za filologiju, Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb, 1985, 14.
10
11
30
ovdje u svrhu razdvajanja jezika. Jer, to je neto to vrsto definira jezinu

strukturu, broj ili sistem fonema13.
Prof. dr. Rajka Bigovi-Gluica s Filozofskog fakulteta u Nikiu,
koja je ve prihvatila i argumentovano obrazloila postojanje crnogorskoga
jezika sa stanovita opte lingvistike i sociolingvistike14, konstatuje da je
upotreba pojedinijeh oblika s jotovanim okluzivima d i t u Crnoj Gori
vrlo iva u savremenoj govornoj komunikaciji. Tako danas, uprkos
viedecenijskijem pravopisnim propisivanjima, ne zna da li bi se moglo
nai nekoga u Crnoj Gori ko upotrebljava oblik djed (radije e se posegnuti
za ekavskom varijantom deda), ve samo ed, edovina, praedovski i sl.
Likovi s dj su u crnogorskom jeziku dijalektizmi.
Polazei od prezentiranijeh injenica, prof. dr. R. Bigovi-Gluici
ne izgleda nemoguijem da se nekim oblicima s izvrenijem jotovanjem
suglasnika d i t prizna normativni karakter, makar, kao dubletne drugaice
(varijante). U tu grupu primjera, tj. meu oblike koji mogu dobiti knjievnu
vrijednost, spadaju: ed, e, evojka, ever, eca, neelja, etelina,
kuelja, nevielica, zaevica, izblijeeti, stieti se, polueti, eljati, oesti,
sjeeti, vreeti, teeti15. To predlae oprezno zbog oponenata.
I, napoljetku, da navedem i rijei znamenitoga crnogorskog
knjievnika Mirka Kovaa, nastanjenog u Hrvatskoj: Sada ve mnogi
crnogorski intelektualci i jezikoslovci tvrde da je na njihovu izvoru
izgraen srpski i hrvatski tokavski sustav, a da sami nemaju naziv za svoj
crnogorski jezik koji pripada opetokavskom standardu, ali s uoljivim
razlikama nego to je to sluaj kod drugih. Jer Crnogorci ne bi bili to to su
kad ne bi imali barem slovo vie, pa su tako u Crnogorski pravopis dr. sci.
Vojislava Nikevia, odlinog lingvista, pridodali slova (eme, ekira),
(iesti), 3 (bron3in). Ako takva slova mogu imati Poljaci, mogu i Crnogorci,
to prije to je Polablje prapostojbina Crnogoraca. Nema nikakvih razloga
da crnogorska djeca u kolama ue srpski jezik, inae siromaniji za tri
Tatjana Tagirov, Mo jezika. Intervju: Dubravko kiljan, lingvista, Vreme, 304, Beograd,
17. avgust 1996, 41.
14
Rajka Gluica, Oko jezika i povodom njega, Vaspitanje i obrazovanje, br. 1, Podgorica,
2004, 9-20.
15
Rajka Bigovi-Gluica, Neka kolebanja u naim pravopisnim prirunicima u odnosu na
ijekavsku normu, Trei lingvistiki skup Bokovievi dani. Radovi sa naunog skupa
Podgorica, 10. i 11. oktobar 1995, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Nauni
skupovi. Knjiga 42. Odjeljenje umjetnosti. Knjiga 14, Podgorica, 1997, 254.
13
31
Milorad NIKEVI
slova, ak i da je na djelu srpska okupacija, a nije, jer Crnogorci nikad nisu

u svojoj povijesti bili pod okupacijom, a to to je Njego pjevao: oda rie
na ravnom Cetinju, samo je metafora i pjesnika sloboda16.
Neshvatljivo je kako dr. Drago upi moe tvrditi da glasovi , , ,
i nijesu fonemi zato to kao takvi nemaju razlikovnu vrijednost u odnosu
na svoje opozicione parove sj, zj, z, tj i dj. On bi morao znati da fonemi, koji
se u govoru predstavljaju glasovima, ulaze u fonoloke opozicije ili opreke.
Fonoloka opozicija je razlika izmeu dva ili vie fonema koja slui za
razlikovanje rijei. Ako se dvije rijei razlikuju samo po odreena dva
glasa, znai da je zbor o glasovima to pripadaju dvama fonemima. Dvije
rijei, koje se meusobno razlikuju samo jednijem odekom, a svi su im
ostali elementi isti, tj. drugi odeci i akcenatska ili naglasna svojstva, zovu
se minimalni par17. Po njima se odreuju fonemi.
Mirko Kova, Crna Gora u boj kree, Luindan, glas Crnogorske pravoslavne crkve, br.
12, Cetinje, na Petrovdan 2004, 12.
17
Eugenija Bari - Mijo Lonari - Dragica Mali - Slavko Pavei - Mirko Peti - Vesna
Zeevi - Marija Znika, Hrvatska gramatika, kolska knjiga, Zagreb, 1995, 53. Posve
razliito od Draga upia, akademik SANU Ivan Klajn, Ne bih se usudio da predajem
crnogorski jezik, Dan, Podgorica, 24. IX. 2004, 36, izriito tvrdi: Glavni pobornik ideje
o crnogorskom jeziku je ovjek koji uopte nije lingvista, i koji ne zna razliku izmeu
dijalekta i standardnog jezika. Zato on tvrdi kako crnogorski navodno ima 33 foneme
naspram 30 u srpskom, iako te tri dodatne foneme postoje iskljuivo u dijalektima. Vrlo
je zanimljivo da akademik Klajn priznaje postojanje hrvatskoga i bosanskoga, ali ne i
crnogorskoga jezika kad podvlai kako se ne bih usudio nikome da predajem ni hrvatski,
ni bonjaki, a ponajmanje crnogorski jezik. Tako pie i pored toga to je crnogorski
strukturalno najutemeljeniji srednjojunoslovjenski jezik, neuporedivo vie od srpskoga
jezika. Aludirajui na akademika Vojislava P. Nikevia kao na glavnoga pobornika
crnogorskoga jezika, akademik Ivan Klajn kao roeni Beograanin u navedenom citatu
otkriva da ne uvaava razliku radijusa prostiranja i frekvencije javljanja fonema , , ,
i kao optijeh i obinih u crnogorskom od rijetkijeh i dijalektalnih u srpskom jeziku.
A i stvarno ne bi mogao predavati crnogorski jezik jer ga ne zna; morao bi da ga ui u
znatno veoj mjeri nego hrvatski i bosanski. I njegovu tvrdnju da V. P. Nikevi nije
lingvista, rjeito opovrgava Ljiljana Lipovina Bio-bibliografijom dr Vojislava Nikevia,
Bibliografski vjesnik, br. 1-2-3, Cetinje, 2003, 233-280. A morao bi znati jo i to da Vuku
Karadiu, kao po kolskom obrazovanju neukome i jedva polupismenom ovjeku, nita
nije smetalo to to nije bio lingvista kad je izvrio reformu srpskoga jezika, pisma i
pravopisa. Akademik Ivan Klajn navodi i podatak iz Odluke Odbora za standardizaciju
srpskog jezika, iji je predednik, da je Crna Gora stara evropska drava, a Crnogorci
narod koji zna vrijednost i cijeni tradiciju. A ja mu, u vezi s tijem, postavljam ljedee
pitanje: Kako su se ta stara evropska drava i taj drevni crnogorski narod mogli sjediniti
i samoizraziti na srpskom jeziku, svoj duh, mentalitet i karakter, sopstveno organsko
16
32
Poavi od tijeh teorijskih odreenja, akademik Vojislav P.

Nikevi je ustanovio da fonem // poeduje minimalni par u opoziciji
nka (< sjenka): Snka (ensko ime), odnosno u nica (< sjenica):
nica (dijal. od penica), paaluk : paaluk. Fonem // sadri minimalni
par u opoziciji nica (< zjenica): nica (deminutiv od ena), odnosno
u agore (odmilica od Zagorka): zagore (3. lice prezenta od glagola
zagorjeti), kao u katunskijem provincijalizmima Bose, Stane, Dese. Moe
i agora : Zgora (prezime), odnosno predio i naselje izmeu Grahova i
Cuca. Minimalni par za fonem /3/ predstavlja 3vala i 3vala (naziv rta
izmeu Budve i Patrovia): zvala i zvala (geogr. prostrano kotlinasto
udubljenje na Zemljinoj povrini ili pak na dnu mora, odnosno jezera,
obino s blagijem stranama i ravnim dnom)18. Minimalni par za fonem
// mogu je i u opoziciji kosjeri (deminutiv od alatke kosijer): Koeri
(varo u Srbiji nastanjena Crnogorcima doseljenijem iz Kosijera blizu
Cetinja), odnosno u opoziciji enica (ptica): Sjenica (toponim). Moe i
enica (voda, uma, zemlja): sjenica (ptica).
Sve je to navelo prof. dr. sci. Josipa Silia da u saetoj Recenziji
rukopisa Gramatike crnogorskog jezika akademika Vojislava P. Nikevia
napie ljedee: Uz to to je uvaio suodnos (jezinoga) sustava i (jezinoga)
standarda kao njegove specifine realizacije uvaio je i suodnos (jezinoga)
sustava (sistema) kao mree odnosa i (jezinoga) ustrojstva (strukture)
kao ispunjene mree odnosa. To se moe vidjeti i na izdvajanju jedinica
i kao injenica sustava (u mrei odnosa tvrdo : meko / tvrdo : meko
) i injenicu ustrojstva (u ispunjenoj mrei odnosa tvrdo : meko /
tvrdo : meko ). (Opravdanost se takva izdvajanja fonema i potvruje
i minimalnim parovima enica : enica i enica : enica.) U fonolokoj
je konstelaciji nastaloj nakon preraspodjela (morfo)-fonema u okviru
bie i vlastito opstojanje iskazati tuijem jezikom? Nikako. Iz toga pitanja oevidno je
da je akademik Ivan Klajn upao u teko protivurjeje, contradictio in adjecto. I sam s
pravom kae da do imenovanja jezika obino dolazi spontano tokom istorije, paralelno
s formiranjem drave, to treba da vai i za jezik crnogorski u Crnoj Gori kao njihovoj
dravi i za Crnogorce kao narod i naciju koji su stvorili taj jezik. Ime njihova jezika im
ljeduje roenjem, niim je neotuivo, niko ne moe da im ga propisuje, jer je to kao
kad bi im odreivali ta da jedu ili kako da diu. Po Klajnu ispada to prirodno (uroeno)
pravo za svakoga vrijedi osim za Crnogorce. A o ostalijem njegovim neprihvatljivijem
postavkama iz razgovora s njim voenijem zboriti bilo bi uzaludno gubljenje vremena.
18
Vojislav P. Nikevi, Gramatika crnogorskog jezika, Dukljanska akademija nauka i
umjetnosti, Podgorica, 2001, 38.
33
Milorad NIKEVI
alternacije ije/je/e/i i pojave tipa enica i enica pogreno proglaavati

dijalektalnima. [Ono to je dijalektalno u jednome standardnom jeziku
(istoga jezinog sustava) ne mora biti dijalektalno u drugome standardnom
jeziku. O toj injenici suvremena sociolingvistika mora voditi rauna].19
ak ni prof. dr. Radmilo Marojevi, koji negira postojanje
crnogorskoga jezika, ne negira status fonema suglasniku . On kae:
Fonoloka opozicija <> : <> nije sporna (apelativi paaluk : paaluk,
antroponimi Maa : Maa)...20
Evo i minimalnijeh parova za foneme // i //. Fonem // javlja se
u opoziciji Stjpn (muko ime): pn(dan) (crkovni i narodni praznik
posveen Sv. Arhangelu Stefanu, koji pada na trei dan Boia / 27.
decembra po starom kalendaru)21, odnosno pn (Polje) (toponim na
sastavu Pive i Tare) ili pan (do) u Rubeima kod Nikia. Ove glas
ne gubi fonemski karakter zato to se epan nalazi u sloenici epandan
i nazivu epan Polje i epan do jer kao njihov sastojak ostaje potpuno
nepromijenjen. Fonem // srijee se u opoziciji djdo (odmilica od apelativa
ed): do (nadimak, antroponim). Stjepan i djedo ne prihvata crnogorski
standard.
Provjerimo jo samo areal prostiranja i frekvenciju javljanja fonema
, , , i na konkretnijem primjerima fitotoponima i zootoponima u Crnoj
Gori iz kapitalne monografije Vukia Pulevia i Novice Samardia22.
Uvidom u tu dragocjenu monografiju, saznaje se da su ti glasovi i
fonemi posredstvom interdijalekta/naddijalekta (koine) crnogorskoga
jezika zastupljeni u cijeloj Crnoj Gori. Meu njima najrasprostranjeniji
su primjeri sa : ima ih nekolike stotine (442-446). esti su i iroko
rasprostranjeni po svoj Crnoj Gori i toponimi sa . Tako se, na primjer, na
257-259. strani imenika susrijee ak 48 naziva s tijem glasom i fonemom
Isto, 561.
R. Marojevi, Srpski knjievni jezik i njegovi istorijski i regionalno-konfesionalni
varijeteti, Zbornik radova sa meunarodnoga naunog skupa Norma i kodifikacija
crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, 313.
21
Renik jezika Petra II Petrovia Njegoa, knjiga druga, P-. Izradili Mihailo Stevanovi
i saradnici Milica Vujani, Milan Odavi i Milosav Tei, Vuk Karadi Narodna knjiga
Obod Prosveta Srpska akademija nauka i umetnosti Srpska knjievna zadruga
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Beograd Titograd Cetinje, 1983, 524.
22
Vuki Pulevi i Novica Samardi, Fitonimi i zoonimi u toponimiji Crne Gore,
Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2003.
19
20
34
u kombinovanijem imenima s Koi, -a, -e. Prisutno je i 7 toponima s cvje

= e u osnovi pod slovom poput epalo, epanite, etni do i sl. (197)
i 4 fitotoponima s dj = u podlozi s apelativom etelina pod grafemom
(127) i brojni drugi. Pod slovom M na 342-347. strani nalazi se i preko
190 toponima poput Meea, Meed Koautori su donijeli i 33 naziva
s apelativom koela na 252-253. stranici rjenika bez ikakve paralelne
potvrde regresivne imenice kostjela.
U vezi s tijem nazivima, ve je konstatovano da Pulevievo i
Samardievo edoenje o estoj i optoj rasprostranjenosti na nivou
cijele Crne Gore glasova i fonema i (kao go i , ) u fitotoponimima i
zootoponimima takoe su rjeit dokaz njihovoj pravilnosti u crnogorskome
knjievnom i standardnome jeziku, kao koine utemeljenijem na njihovome
interdijalektu ili naddijalektu. To potvruje i njihov prirodni, jedino takvi
izgovor u narodu. A njihovo vrtanje i predstavljanje kao regresivnijeh likova
dvoslovima sj i zj (tj i dj) u donedavno slubenome srpskom knjievnome i
standardnome jeziku i kao i ( i ) svoenjem na dijalektalno-pokrajinski
rang i status znai njihovu degradaciju, denacionalizaciju i arhaizaciju, to
e rei asimilaciju od strane tijeh jezika. Tako se dolazi do neprirodnoga,
vjetakog jaza, nesklada izmeu njihova naina pisanja (peatanja) i
itanja u crnogorskome jeziku, pa i do potiskivanja u javnoj zvaninoj
komunikaciji, o emu piu V. Pulevi i N. Samardi zarad rehabilitacije
i revitalizacije tijeh i takvih fitotoponima i zootoponima. Tako se zacijelo
poimaju kao bogatstvo crnogorskoga jezika i spaavaju od daljega razura i
zaborava23. Sve to je u jeziku opte, tipino i obino nije dijalektalno.
Potrebno je obratiti panju i na druge neprihvatljive postavke dr.
Draga upia osim navedenijeh. Tako istie injenicu da u srpskom jeziku
postoje dva izgovora starog glasa jat ekavski i ijekavski. I to je jedno od
najuoljivijih razlikovnih obeleja unutar toga jezika. Na nivou knjievnog
jezika ekavski izgovor je u zvaninoj upotrebi u Srbiji a ijekavski u Crnoj
Gori i u Republici Srpskoj. A na nivou dijalekta ijekavskog izgovora ima
u mnogim krajevima zapadne i jugozapadne Srbije (zlatiborski, uiki
i aanski kraj, do blizu Kraljeva, a severnije desna obala Drine do
iznad Loznice), kakav je i u Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Ostale jezike
osobine na ovim podrujima su, gledano u celini, istovetne, s tim to je
Vojislav P. Nikevi, Temelj crnogorskog jezika Vuki Pulevi i Novica Samardi:
Fitonimi i zoonimi u toponimiji Crne Gore, DANU, Podgorica, 2003, Luindan, br. 11,
Cetinje, na Vaskrs 2004, 121.
23
35
Milorad NIKEVI
jeziki izraz u Crnoj Gori, dakle uglavnom zbog ijekavizma, blii onom u
Republici Srpskoj (21).
Ne moe se prihvatiti u nauci niim dokazana tvrdnja da je jat bio
stari glas. Pored akademika Vojislava P. Nikevia, tu tvrdnju je poodavno
opovrgao i akademik Josip Hamm24. Sama injenica da je ijekavica u Crnoj
Gori standardna, a u Srbiji dijalektalna25, govori u prilog tome da je izvorno
crnogorska, a u Srbiji kao preseljenika iz Crne Gore, koja joj je matica,
sekundarna i u izumiranju. Preseljenika je iz Crne Gore i u Republici
Srpskoj. I u njoj je, uljed identifikacije njezinoga stanovnitva sa Srbima
u Srbiji samo po osnovu pripadnosti obnovljenoj Pekoj patrijariji (15571766)26 uprkos tome to je crnogorskoga etnikoga i jezikoga podrijekla,
u povlaenju, privremena. To dokazuje aktuelni Ustav Republike Srpske,
po kojemu je osim ijekavice u slubenoj upotrebi i ekavica kao izgovor koji
e vremenom, u budunosti, da je potisne kao dijalektalnu na nivou cjeline
srpskoga jezika.
Izostavljajui znatan broj spornijeh i neprihvatljivih tvrdnji iz upieva
priloga zbog ogranienoga obima ovoga rada, zadravam panju jo samo na
njegovu nenaunu postavku o Njegou kao poeti srpskog jezika, i srpskoga
naroda (25). Imajui u vidu da je sam srpski jezik odbaio njegov vrhunski
knjievni jezik kao strano tijelo izvanj svoje kodifikovane standardnojezike
norme svodei ga na dijalektalno-pokrajinski rang i status27, rjeit je dokaz
u prilog tome da je on kao najvei crnogorski literarni stvaralac jedanak
i otac, tvorac crnogorskoga knjievnoga jezika. To utoliko prije kada se
Josip Hamm, Crnogorsko t, d + jat > , , Crnogorski govori. Rezultati dosadanjih
ispitivanja i dalji rad na njihovom prouavanju. Radovi sa naunog skupa Titograd, 12.
i 13. maj 1983, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Nauni skupovi. Knjiga 12.
Odjeljenje umjetnosti. Knjiga 3, Titograd, 1984, 80.
25
Drago upi i u tekstu Crnogorci govore srpski, Blic, Beograd, 24. novembar 1997, 6,
podvlai: Jezik u Crnoj Gori je onaj koji je u upotrebi u Srbiji i kod Srba zapadno od Crne
Gore i Srbije, s tim to je kod zapadnih Srba i kod Crnogoraca karakteristian ijekavski
izgovor (a takav izgovor, na nivou dijalekta, sreemo i u mnogim krajevima zapadne i
jugozapadne Srbije). Pa kad ve dr. Drago upi Crnogorce odvaja od Srba, bilo bi dobro
da i crnogorski odvaja od srpskog jezika jerbo mu ni po emu ne pripada. Naprotiv, srpski
mnogo duguje crnogorskome jeziku, ne samo ijekavicu nego i normu, izvedenu iz Vukove
norme opene pravilnosti. On je prvi upotrijebio i termin crnogorski jezik.
26
Vojislav P. Nikevi, Ohridska i Peka patrijarija u etnogenezi Junijeh Slovjena,
Luindan, br. 10, Cetinje, na Boi, 2004, 58.
27
Vojislav P. Nikevi, Dostojanstvo Njegoeva jezika u knjizi Crnogorski jezik u Gorskom
vijencu arka L. urovia, Izdavaki centar, Cetinje, 2002, 7-14.
24
36
zna da je njegovo najvee beletristiko djelo Gorski vijenac u tolikoj mjeri

nerazumljivo Srbima da ga je Duan Bogosavljevi, uljed neprevodivosti
s crnogorskoga na srpski jezik, morao preraditi u pripovetku Gorski venac,
prepriao ga za Crnogorce komino i karikaturalno srpskijem jezikom bez
ikakve umjetnike vrijednosti28. Ta je prarada bila namijenjena srpskoj
mladei.
Kako Njego moe biti pjesnik srpskoga naroda i jezika kad Srbi
moraju da ga itaju s rjenikom. Istaknuti hrvatski filolog, jezikoslovac
i posebno njegoolog, iako se kao vukovac nacionalno deklarisao po
pogrjenoj Karadievoj filolokoj i monogenetskoj tokavskoj teoriji da je
Srbin, deset izdanja Gorskoga vijenca (1890-1940) snabdio je rjenikom
od preko 500 rijei i frazeologizama interpretirajui ga u svjetlosti tijeh
teorija. U svakom od njih poev od 1892, dakle u devet njih, pisao je da
u njemu dolaze do izraaja osobine crnogorskoga jezika29. Meu njima
je osam izdanja irilicom prvjenstveno namijenjenima Srbima. A uz
beogradsko-cetinjsko izdanje Njegoevijeh sabranih djela poevi od 1951.
godine poljednja knjiga sadri rjenik koji su sainili rodni Crnogorci:
Mihailo Stevanovi, Radosav Bokovi i Radovan Lali30. I sistematski
rjenik Njegoeva jezika u dva toma formata 17 x 24 cm su blizu 1200
stranica sastavljen je uz primarno uee i pod rukovodstvom Mihaila
Stevanovia kao urednika31. Sve to govori da je Njego najvei crnogorski
pjesnik kojega njegovi Crnogorci itaju bez ikakvog rjenika, a i mnogi od
njih znaju u cjelini ili u pojedinostima Gorski vijenac napamet. Njegoev
jezik je za njih reprezentativan, vrhunska mjera.
Njegoev Gorski Venac. Preradio u pripovetku Duan Bogosavljevi. Izdanje S. B.
Cvijanovia, Beograd, 1927.
29
Gorski vijenac vladike crnogorskoga Petra Petrovia Njegoa. Priredio ga Milan
Reetar, jedanaesto, dravno izdanje. U Biogradu, 1892, XVII-XVIII. Vii i: Vojislav P.
Nikevi, Milan Reetar o crnogorskom jeziku, Luindan, br. 11, Cetinje, na Vaskrs 2004,
112-113.
30
Renik uz Celokupna dela Petra II Petrovia Njegoa, Celokupna dela Petra II Petrovia
Njegoa, III izdanje, knjiga sedma. Sastavili Mihailo Stevanovi (od A do O) i Radosav
Bokovi (od O do ) uz saradnju Radovana Lalia, Beograd, 1974, str. 314.
31
Renik jezika Petra II Petrovia Njegoa, knjiga prva, A-O, knjiga II, P-. Izradili
Mihailo Stevanovi i saradnici Milica Vujani, Milan Odavi i Milosav Tei. Urednik
akademik Mihailo Stevanovi, Vuk Karadi Narodna knjiga Obod Prosveta
Srpska akademija nauka i umetnosti Srpska knjievna zadruga Crnogorska akademija
nauka i umjetnosti, Beograd Titograd Cetinje, 1983.
28
37
Milorad NIKEVI
Sa sigurnou se moe zakljuiti da prilog Ne postoji poseban

crnogorski jezik dr. Draga upia nosi tipina nenauna obiljeja
ve odavno ivotno i nauno prevaziene filoloke i monogenetske
(monocentrine) Karadi-Believe tradicionalistike lingvistike i
filologije. Na dananjemu nivou naunoga saznanja ni po kojemu osnovu
se Crnogorci ne mogu tretirati kao etnika grupa srpskoga naroda, niti pak
njihov jezik kao podvarijanta (izraz) srpskoga jezika. Oni su samobitan i
samosvojan narod i nacija koji su stvorili vievjekovnu dravu Crnu Goru
s tradicijom u raznijem pojavnim oblicima i trima imenima su oko 1120
godita i u njoj crnogorski jezik da im slui kao sredstvo povezivanja,
samoizraavanja i sporazumijevanja te da im bude glavno orue duhovne
i materijalne kulture i civilizacije. Po njima, toj dravi i samostalnoj
(autokefalnoj) Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi kao glavnijem iniocima
samoformiranja i opstoji kao jezik crnogorski. On je posigurno samostalno,
autonomno i autohtono, samooblikovan kao ijekavski sastojak tokavskoga
dijasistema (=varijantno polarizovani sistem srodnijeh dijalekata), koji
izvorno nipoto nije srpski. Taj jezik je u najboljijem ostvarenjima Petra II.
Petrovia-Njegoa kao najveega crnogorskog knjievnika ostvario svoj
najvii umjetniki domet, knjievno utemeljenje vlastitoga postojanja.
Crnogorski ijekavski jezik tek je masovnijem seobama stanovnitva
pred najezdom Turaka od poetka XV. vijeka preneen u Republiku
Srpsku i u Srbiju kao do tada izvorno ekavsku sredinu. Iz toga razloga je
ekavica u njoj standardni, a ijekavica dijalektalni izgovor. I u Republici
Srpskoj je ekavica projektovana kao budui slubeni standardni izgovor
zbog narodnosnoga, nacionalnoga i jezikoga identifikovanja njezinog
stanovnitva po osnovu pripadnitva Srpskoj pravoslavnoj crkvi sa
Srbima u Srbiji. ljedstveno tome, u okviru ijekavice kao crnogorskoga
pradomovinskog izgovora u Polablju-Pomorju dananje istone Njemake,
i fonemi , , , , poeduju standardnu, a u Srbiji i Republici Srpskoj
dijalektalnu vrijednost. U Crnoj Gori snano strukturalno i tipoloki
markiraju crnogorski standarni jezik, a u Srbiji i Republici Srpskoj se
arhaiziraju i izumiru. Na njihovijem primjerima se najbolje dokazuje
u kolikoj mjeri su vane posebne norme i kodifikacije u bosanskome,
crnogorskom, hrvatskome i srpskom kao etirima tokavskijem
sociolingvistikim jezicima. One im obezbjeuju opstanak i budunost,
za razliku od jedne kao njihove zajednike kodifikovane knjievnojezike
norme koja ih ukida, denacionalizuje, arhaizira i asimiluje preobraavajui
ih u veinski srpski kao hegemonistiki jezik.
38
Kao to fonemi //, //, // i // u srpskom standardnom jeziku

imaju dijalektalnu i stilogenu vrijednost, razliito od neutralne vrijednosti i
progresivnoga razvoja u standardnom jeziku crnogorskom, tako su u tome
jeziku dvoslovni glasovi sj, zj, tj i dj dijalektalni te kao takvi regresivni,
jezikijem razvitkom prevazieni, pa stoga imaju samo stilsku vrijednost.
Bilo bi zanimljivo da dr. Drago upi pokae i dokae koje su to tipoloke
i strukturalne sistemske jedinice srpskoga standardnog jezika to su
ekvivalentne fonemima //, //, //, // i // kao strukturama crnogorskoga
standardnog jezika. Sada je posve jasno koji je od etiriju srednjojuno
slovjenskijeh tokavskih standardnijeh jezika sistemski najutemeljeniji.
To je crnogorski standardni jezik zahvaljujui postojanju ak pet fonema
vie koje ne poeduju ostali standardi. A srpski standardni ekavski jezik
kao Vukov jako poopteni model, izveden iz jezika crnogorskoga, nema
nijedan posebit fonem bez pandana u okviru tokavskoga dijasistema.
39
Milorad NIKEVI
Milorad NIKEVI
PHONEMES , , 3, , IN STANDARD MONTENEGRIN
LANGUAGE
The author uses the analytical and critical approach to negate the
views of Drago upi on the dialectal and non-phonemic status of the
sounds , , 3, and in the Serbian language, presumably because they do
not have the oppositions with the sounds sj, zj, z, tj and dj, on the original
Serbian ijekavian, and on Njego as a Serbian poet. By providing concrete
evidence on minimal pairs for each of the listed sounds separately, which
supports their phonemic value, it is shown that in Serbian they are dialectal and secondary, moved from Montenegro to Serbia, which makes them
stylistically marked, as opposed to their neutral value in standard Montenegrin. Ijekavian is originally from Montenegro and Dubrovnik (Croatia), it
is neutral in Montenegrin and Croatian, but in Serbian, as it was taken over
from Montenegro, it is dialectal and stylistically marked. Petar II PetroviNjego is the most renowned Montenegrin poet, a founder of standard and
literary Montenegrin. Serbs do not fully understand his language, and have
to read it using dictionaries. They try to reduce his language to the dialectal
and regional level in Serbian, which means that it is outside coded norms
and standards. Due to the impossibility of translating Njegos Gorski vijenac into Serbian, in 1927 they retold it in form of a novel and published
it as Gorski venac, which is devoid of any literary value and told in a
language that Montenegrins perceive as funny and caricatured. Njegos
Gorski vijenac has been translated into over twenty languages, into some
of which more than once.
40

Vuki PULEVI & Novica SAMARDI (Podgorica)

UDK 811.163.4373.21(497.16)
IVAN CRNOJEVI U CRNOGORSKOJ TOPONIMIJI
O crnogorskom vladaru Ivanu Crnojeviu (14651490) ostala su brojna edoanstva u istoriji, poeziji i
narodnoj tradiciji, narodnim pjesmama, legendama i
brojnim toponimima. Crnogorci su vjekovima drali u
pamenju i slavili svoga zaslunog gospodara. U ovome
prilogu sakupljena su, ubicirana i obraena 84 toponima
imenovana po Ivanu Crnojeviu. Po njemu su nazivani
izvori, rijeke, ume, vinogradi, putevi i prolazi, peine,
utvrenja, dvorovi, crkve, mlinovi, ribolovi, kamene
stolice na brdima, lovita i katuni i torine...
Toponimi koji nose ime Ivana Crnojevia, kao i legende o njemu,

zastupljeni su na itavoj teritoriji drave kojom je upravljao. Prirodno
je da je njihova najvea koncentracija na gravitacionome podruju
abljaka i Cetinja, koji su bili prijestoni gradovi. Brojnost toponima je
velika i na podruju Bjelopavlia, e je Ivan imao svoja imanja, ali treba
objasniti razloge velike zastupljenosti legendi i toponima na prostoru
od Orjena, preko Grahova do Banjana i Bijelih Rudina. Rotkovi R.
1984: 179 govori o pojavi Crnojevia u Drobnjacima, to ima potvrdu
i u toponimima Ivanbegov katun, Ivanbegova rua i Ivanovo brojilo, na
planini Lukavici koja se nalazi na granici prema Drobnjaku. Veovi R. J.
1935: 81 istie kako je znaajno da se Vasojevii raunaju kao sastavni
dio mitropolije Crnojevi, a prema narodnoj pjesmi drava Ivan-begova
prostirala se od tog mora do zelenog Lima (Vukmanovi J. 1982: 57).
Ovi podaci potvruju veliku irinu areala toponima i legendi vezanih za
Po odobrenju autor, ovaj rad je pretampan iz asopisa Doclea, br. 4, DANU, Podgorica,
2003, str. 173-188. Ove je dopunjen s nekoliko toponima i legendi. Napomena
urednika.
41
Vuki PULEVI & Novica SAMARDI
ime crnogorskoga vladara. U nekoliko sluajeva legende idu i mnogo dalje

od granice crnogorske drave toga doba. Tako je u Banjanima stvorena
legenda da je Ivan planina kod Sarajeva dobila ime po Ivanu Crnojeviu, a
iseljeni Crnogorci za istoga vladara veu i toponim Ivanje kod Prijepolja,
to je takoe legenda i sekundarno imenovanje.
Polovinom XIX vijeka Crnogorci su bili toliko opednuti legendom
o Ivanu Crnojeviu da je Vuk Karadi (1969: 18) zabiljeio Uspomena
na Ivana Crnojevia u Crnoj je Gori jo i sada tako svjea, kao da je jue
vladao.
Urbanizacijom Crne Gore, migracijom i socijalnim promjenama
gube se mnoga narodna znanja iz prolosti, pa tako i legende i toponimi
koje, zbog surovih istorijskih prilika i nedostatka naunih institucija,
Crnogorci nijesu mogli blagovremeno da prikupe i proue. Zato je na
zadatak bio da jedan dio te znaajne grae vezane za slavnoga vladara
sakupimo i koliko-toliko spasimo od zaborava. Ovim tekstom nijesu
obuhvaeni samo toponimi koji su ime dobili po Ivanu Crnojeviu, ve i
oni koji su posredno vezani za Ivana ili njegove potomke.
Ivanbegovina opti naziv za poede Ivana Crnojevia. Srijee
se i kao imenovanje drave Crne Gore toga doba. Karadi Stef. V. 1969:
18 vee toponim za Ivana Crnojevia na sljedei nain: Dobra, kojima
je obdario svoj manastir, zovu se Ivanbegovina. Za podruje Lovena
Erdeljanovi J. 1926: 410 biljei: Jo da pomenemo, da vas komun
njeguki (t.j. sav komun njegukog plemena) u Lovenu narod esto zove
imenom Ivanbegovina, a njegov glavni deo u srednjem delu Lovena
naziva ponekad i Ivanova aluga... i jedno i drugo ime su uspomena na Ivana
Crnojevia. Nakienovi S. 1913: 560 govori o granici Ivanbegovine
na podruju Ljeevia i Grblja.
Ivanova drava naziv u nekim legendama i spisima za Crnu
Goru iz vremena vladavine Ivana Crnojevia.
Ivanove zemlje naziv za poede Ivana Crnojevia: Vulevi .
1994: 199.
Ivanove mee odnosi se na poede Ivana Crnojevia (Vulevi
. 1994: 198). Postoji Ivanova mea njiva, livada, selo Kopito, Njegui
(R. Ljesar Toponom. fond CANU Podgorica), ali nije naznaeno na
koga se ime odnosi. Erdeljanovi J. 1926: 537 navodi Ivanove mee u
42
Ivan Crnojevi u crnogorskoj toponimiji
Dragomi dolu (eklii), uz napomenu: bie da su nazvate po jednom od

predaka sadanjih Dragomidoljana.
Bigovo naselje i zaliv u Donjem Grblju. Nakienovi S.: nekada
se zvalo Crispuli (...Locus Trajectus), no po Ivan Begu, koji je tu obino
ljetovao, i ija je ovo zemlja bila, prozva se Begovo, pa otud kasnije
Bigova Bigovo. Istorinost ove legende osporava Stjepevi I. 1941:
86 navodei dokument u kojemu se naziv Bigovo srijee skoro itav vijek
prije Ivana Crnojevia. Bigovo se pominje u povelji Ivana Crnojevia
iz 1482. god.; godine u kojoj se utvruju granice imanja Vranjinskoga
manastira (Rotkovi 1984: 55). Informator Slobodan Franovi saoptava
da se na poluostrvu Volujici kod Bara nalazi uvala Bigovica (lokalitet je
oznaen i na topografskoj karti).
Palaa Ivana Crnojevia u Kotoru. Stara palaa Ivana
Crnojevia, kneza Crne Gore ... u kojoj je boravio, kada je dolazio u
grad radi svoje zabave i radi ostaloga... (Rotkovi R. 1984: 166 prema
P. eroviu 1952). Problem ove palae i njenu identifikaciju nanovo je
rasvjetljavao Rajko Vujii iz Kotora.
Kua Ivan-Bega u Patroviima. Nakienovi S. 1913: 613:
Pri moru na Smokvici, za pet minuta daleko od Skoievojke, gdje ima,
kako predanje kazuje, kua Ivanbegova, kojega je 400 Patrovia otpratilo
odatle do Brela, kada je bjeao pred Baliima.
Ivanov vinograd Na Malom Humcu u Mikoviima, u Crmnici,
po lokalnom kazivanju, bili su njegov (Ivana Crnojevia prim V.P. &
N.S.) dvorac i vinograd. (Vukmanovi J. 1982: 58).
Ivanov dvor u Mikoviima, Crmnica. Iz legende koju biljei
Radusinovi S.P. 1985: 61: ...i lovakoga dvora Ivana Crnojevia na brdu
Mali Humac i njegovih vinograda podnojem brda, ije su mee sauvane.
Kod zidina Ivanovog dvora postoji bunar, koji je zatrpan. Toponim biljei
i Vukmanovi J. 1982: 58.
Ivan polje lokalitet u selu Berislavcima, Zeta. Legendu biljei
Jovievi A. 1926: 391: Mjetani priaju da je to bila svojina Ivana
Crnojevia... Tvrdi se da je Ivan imao u Berislavcima i Gostilju prostrana
svoja dobra i sve ih poklonio Vranjinskom manastiru. Radusinovi S.P.
1991: 86: citira Lj. Stojanovia za Berislavce: Moda je ovo selo u starini
bilo najnaprednije i glavno mjesto zetske vlastele. Po predanju tu je Ivan
Crnojevi imao svoja dobra, tu se i danas jedno mjesto zove Ivan Polje.
43
1994).
Ivanova oka movara u selu Berislavcima, Zeta (Stamatovi
Divan (Ivana Crnojevia) uzvienje u selu Grbavcima, Zeta.

Nekada je tu bila prestonica Ivana Crnojevia. I sad postoji kamena
stolica-presto. (Stamatovi R. 1994: 110). Stara zidina na jednom
uzvienju u evernom dijelu Grbavaca, Zeta (informator: R. Radunovi,
Toponom. fond CANU Podgorica) na mei sela Lekia (Radusinovi
S.P. 1985: 478). Govore da je Ivan Crnojevi provodio leto na Divanu, a
zimu na abljaku jedan prirodni stolovati kamen na kome je Ivan sedeo i
gledao na Zetu. Zaista je sa Divana neobino lep pogled na Zetu, kuke i
malisorske planine (Jovievi A. 1926: 385).
Divan grad selo Botun, Zeta. Po legendi, na ataru sadanjeg
Botuna, u Divan gradu, roen je Ivan Crnojevi, zbog ega je Sabor Zete
1934. godine odluio da selo dobije novo ime Ivan beg. Poslije pada Zete,
naputeni Divan grad je zapoela porodica Pirania, po kojoj je ovo mjesto
kasnije nazvano Piranii (Pelii I. 1997: 25, 177).
Ivan beg selo Botun, Zeta. Na Saboru Zete 1934. selo Botun
je preimenovano u Ivan beg jer je u njemu, po legendi, roen Ivanbeg
Crnojevi. Prema predanju, Crnojevii su po dolasku ove okrenuli tok
Morae kod mjesta Lakta, e su bili mlini i pazarite pa je Ivan beg (Botun)
ostao na desnoj obali, koji je danas dobrim dijelom odnijela Moraa
(Pelii I. 1997: 25).
Mezara Crnojevia selo Piranii, Grbavci, Zeta; nekadanja
njiva Crnojevia (Pelii I. 1997: 176).
Begova Laka mjesto u strani brda, stjenovito, Grbavci, Zeta
(informator: Risto Radunovi, Toponom. fond CANU Podgorica).
Stamatovi R. 1994: 116 za selo Grbavci navodi toponim Begova lokva,
kao panjak (napomena: vjerovatno treba da stoji Begova Laka i da je
do greke dolo pri preuzimanju podatka od strane Stamatovia V.P. &
N.S.).
Sadovi selo Lajkovii, Zetska ravnica. Na ataru Sadovi ima dosta
starih grobova, za koje predanje kae da potiu iz doba Ivana Crnojevia
(Pelii I. 1997: 57).
Grlji (Greli) Zeta. Lajkovii, Mitrovii, Srpska, Rakia kue,
sve do 1879. godine, zvali su se Grlji (Greli) i sainjavali su jedno zasebno
44
pleme, koje je imalo svoj barjak. Po predanju, u Grlji je (kod Zmijane)

roen Stanko Crnojevi (Pelii I. 1997: 57).
Ivanovo kuite na lokalitetu Trmui, zapadno od abljaka
(Ceklin), prema predanju nalazi se kuite u kojemu je roen Ivan
Crnojevi, gospodar Zete/Crne Gore. (Informator: Risto Radunovi
Toponom. fond CANU Podgorica).
Rijeka Crnojevia rijeka, pritoka Skadarskoga jezera. Marojevi
R. 1990: 67-69 pretpostavlja da se naziv ustalio od kraja XV vijeka. Raniji
naziv za oba toka, kroz Cetinjsko polje i u donjem toku, bio je Cetinja
voda. Rotkovi R. 1984: 149 (prema Rovinskom II, 536) iznosi legendu
o postanku Rijeke Crnojevia: Ivan-beg Crnojevi jedanput doe u lov u
mjesto zvano Obod, i kad je bio pred ulazom u jednu peinu, iz nje je iskoio
veliki divlji jarac kakav do tada nije vien, vas mokar, i poeo stresati
vodu sa kostreti. Lovci su se zagnali na divojarca i ubili ga; no istoga asa
je peina zatutnjela i iz nje pokuljala rijeka, tako da umalo nije potopila
sve lovce. Od toga doba ovdje stalno izvire rijeka. Po drugoj legendi
(Vukmanovi J. 1982: 58 prema E. akri 1859) Rijeka Crnojevia
postala od njegovih prolivenih suza gledajui patnje Srba u Albaniji, na
kojoj su mu bili dvor, mlini i valjaonice, dobila je ime po njemu. Uz
izvorite rijeke nalazi se i istoimeni grad - Rijeka Crnojevia.
Ivan-begov dvor na Obodu. Po legendi, na Obodu se u doba
Crnojevia nalazio Ivanov dvor i manastir Svetoga Nikole, potinjen
Vranjinskome manastiru (Pelii I. 1997: 157).
Peina (Ivanova) ispod Oboda, Rijeka Crnojevia. U toj peini
na krilu vil spava otac Crnogoraca, hrabri Ivo, a vile nad njim bdiju,
pa e se jednom probuditi, im to bude volja boja, da svojim ljubljenim
Crnogorcima povrati Kotor i plavo more (Radojevi R. 1971: 75).
Ivanovi ribolovi (Ivanova oka) Ceklinska oka (a vjerovatno
i druga). Naziv po Ivan-begu Crnojeviu. Prvo su pripadali Cetinjskom
manastiru, poslije ih uzeli Turci (plaan je i porez Turcima). Marko Lopii
skupio je porez i otkupio ribolove od Turaka. Nakon povlaenja Turaka
ponovo ih uzeo Manastir. Godine 1945. nacionalizovana su. (Podatke
saoptio mr Vasilije Bukovi).
Ribolov Crnojevia kod Sinjca, Malo blato, Skadarsko jezero,
kao ...hasa ribolov Crnojevia na rijeci ujici... (Radusinovi S.P. 1985:
443, fusnota 2, prema turskom defteru).
45
Vinograd i livada Crnojevia kod Sinjca, Malo blato, Skadarsko

jezero, kao: hasa vinograd Crnojevia... hasa livada Crnojevia...
(Radusinovi S.P. 1985: 443, fusnota 2, prema turskom defteru).
Njive i livade Crnojevia u Gornjim Kokotima, Ljeanska
Nahija. U godini 1521. i 1523. za selo Desie (vjerovatno se radi o
dananjim Kokotima prim. V.P: & N.S.) navode se hase njive i livade
Crnojevia (Radusinovi S.P. 1985: 476).
Crkva Svete ekle Donja Gorica. U grobovima pred ovom
crkvom nalazi se i po 15-20 lobanja. Po legendi, tu su ukopani vojnici dva
sina Ivanbega Crnojevia koji su meusobno ratovali za prevlast u Zeti
(Pelii I. 1997: 179).
Mlini Crnojevia na rijeci Sitnici (pritoka Morae), selo Beri,
kod Podgorice. Predanje kae da su tu na Sitnici i mlini Crnojevia
(Radusinovi S.P. 1984: 446, fusnota 2).
Poedi Ivana Crnojevia u selu Beri, Ljeanska Nahija.
Radusinovi S.P. 1985: 446 (fusnota 2) biljei da su po predanju koje su
mu saoptili mjetani sela Bera, a koje potvruju i turski defteri, u Berima
bili poedi Ivana Crnojevia: hasa vinograd Crnojevia... hasa (njive)
Ivana Crnojevia... livade Crnojevia.
Vinograd Crnojevia u Goljemadima, Ljeanska Nahija. Selo
se kao katun prvi put pominje 1451. g. Po turskim defterima 1521. i 1523.
imalo je 31, odnosno 21 kuu. Tada je u sastavu sela popisana i hasa
vinograd Crnojevia napolicom godinji prihod od 200, odnosno 150
aki... (Radusinovi S.P. 1985: 473).
Ivan-begovi stanovi u Pripratnici, Ljeanska Nahija. Blizu
Korneta je Pripratnica, gdje se poznaju Ivan-begovi stanovi sa Crkvicom.
(Vukmanovi J. 1982: 58).
Krivi vrh (Temelji grada Ivana Crnojevia) iznad Gradca,
Ljeanska Nahija. Na istonoj strani sela Graca, u Ljeanskoj Nahiji, a na
jednom brdu koje se zove Krivi vrh, nalaze se neke razvaline. Ovdje je
kau Ivan Crnojevi namjeravao podii grad, poto je od Turaka uzmakao
iz ravne Zete i napustio svoju prestonicu abljak. Brdo je povisoko i
vrletno, a k vrhu mu se moe prii samo s jedne strane i to jednom uskom
putanjom. Na samom vrhu malo je rovine i tu se poznaje temelj staroga
zida, oko kojega se vide velike gomile otesanog i neotesanog kamenja.
46
Kada je Ivan-beg poeo graditi vele pogledao je u najblie batine sela,

zvane Rupe... (I kada je vidio kako je neplodno, prekinuo je gradnju.)
(Rotkovi R. 1984: 147-148 prema Knjievni list, sv. VI, Cetinje, 1901,
208-209).
Vinograd Crnojevia u selu Kornetu, Ljeanska Nahija.
Po turskim defterima iz 1521. navodi se hasa vinograd Crnojevia
(Radusinovi S.P. 1985: 481).
Mendula Ivana Crnojevia u selu Dubova, Ljubotinj. Pria
se, da je na oevoj glavici, na Dubovi, bila u staro doba jedna mendula
(=badem - prim V.P. & N.S.), koju je posadio Ivan Crnojevi, i da je Ivan
ee puta ljeti izlazio tu... Kada su poturenjaci ivjeli na Rijekom gradu,
esto su izlazili ovdje i pod ovom mendulom drali skup, na koji su dolazili
Ljubotinjani (Jovievi A. 1910: 565).
Vinogradine (Ivanove) kod sela Strugari, e su bili vinogradi
Ivanovi (Jovievi & Strugar 1902).
Ivanov grad drugi naziv za utvrenje poznato kao Soko grad.
Nalazi se na obronku izmeu titara (Ljeanska Nahija) i Kosijera inovia (Rijeka Nahija). Jovievi A. 1910: 558 biljei: pominje se,
kao i abljak, jo prije Ivana Crnojevia kao jedan od gradova Stefana
Crnojevia (Ljubi, listina X. 21. 1453)... Vukmanovi J. 1982: 58 za
Ivanov grad daje podatak: Pri ulazu u grad koji je bio opasan tvrdim
bedemom, bilo je dvanaest kamenih stolica sjedita za gradske senatore i
dalje istie da je utvrenje podignuto kao predstraa nove prijestonice.
Inae, lokalitet pominje ili o njemu opirnije pie veliki broj autora:
padijer . 1895, Jovievi & Strugar 1902, Mijovi P. & Kovaevi M.
1975, Radusinovi S.P. 1985. i drugi. Milunovi L. 2005: VII navodi da je
Soko grad uvao Crnu Goru u drugoj polovini XV vijeka, omoguavajui
sazdanje renesansnog Cetinja i pojavu crnogorskih inkunabula. Ali poslije
pada abljaka i Oboda, Soko grad vie nije mogao zatiti Manastir, Dvor
i ostala cetinjska zdanja. Ovo je zdanje naputeno i ostavljeno zubu
vremena.
Ivanova crkva iznad vode Veprulje, selo inovii, Rijeka
Nahija. Tu je po predanju bila Ivanova crkva i groblje, od kojih ima
ostataka. Misli se da je na Soko gradu bio pripremljen grob za Ivana
Crnojevia, u tamonjoj crkvi (Radusinovi S.P. 1985: 156).
Veprulja voda, selo inovii, Rijeka Nahija. Predanje kae da
47
je voda graena u doba Ivana Crnojevia i da su se tu ljeti rashlaivale

svinje (Radusinovi S.P. 1985).
Ivanbegova stolica edite u kamenu, u blizini Drtegljata Kosijeri, Rijeka Nahija (Rajkovi P.N. 1968: 14). Po svemu sudei, isti
lokalitet prikazuje i Radusinovi S.P. 1985: 220 na ilustraciji ispod koje
stoji legenda Stolica u Oraanima na kojoj je, po predanju, edio Ivan
Crnojevi. Legendu je dopunio usmenim iskazom Milo urkovi iz sela
Kosijera: Po legendi, Ivan Crnojevi boravio je na Oraanima. Postoji
kamen u obliku stolice e je edio, a na stijeni grb Crnojevia (lii). To
zna Vlado Mitrov Radovi (na Glavicu). Pria se da se sin Ivanov utopio u
bistijernu (ub) i da je poploana bistijerna poslije te nesree zatrpana.
Crnojevia manastir zadubina Ivana Crnojevia, podignuta
1484. na ipuru, Cetinje. Godine 1692. manastir je potpuno poruen,
a krajem XIX vijeka knjaz Nikola Petrovi na tom mjestu podigao je
dvorsku crkvu. U dananjoj crkvi nalazi se grob Ivana Crnojevia (to bi
se takoe moglo shvatiti kao toponim).
Guvno Ivana Crnojevia na Cetinju. Karadi Stef. V. 1969: 47
zapisuje da je na tom guvnu nakon smrti Petra I. za gospodara Crne Gore
proglaen Petar II: Odmah sjutradan glavari obuku njegova nasljednika u
sveteniko odijelo i sa pokojnikovim tapom u ruci prikau ga narodu kao
novog upravljaa na guvnu Ivana Crnojevia.
Crnojevia dvorac na Cetinju, blizu staroga Manastira. Podigao
ga je Ivan Crnojevi 1482. godine. Nije sauvan (Martinovi J.D. 1997:
129).
Mlin Ivana Crnojevia na nekadanjoj rijeci Cetinji, po kojoj
je grad dobio ime (Rotkovi R. 1984: fotografija). Podaci o toponimu
srijeu se i u drugim izvorima (npr.: Vulevi . 1994: 195, kao Mlini
Crnojevia).
Ivan-begoviino vrelo Na Cetinju, mrkom polju, / Iznad dvora
kneevskijeh. Po legendi, vrelo je nastalo od suza Ivanbegovice nakon to
su Turci zauzeli abljak, a Ivan se povukao na Cetinje (Petrovi N. 1989
(1937): 13-14 pjesma Ivan-begoviino vrelo na Cetinju).
Bistijerne (Crnojevia) uz Crnojevia dvorac, Cetinje.
Crnojevii su u neposrednoj blizini Dvorca i Manastira sagradili
svoje bistijerne, radi vodosnabdijevanja, naroito u ratnim prilikama
48
(Martinovi J.D. 1997: 134).

Ivanova rijeka prema zapisu: Jovievi A. 1910: 530 Ni
Marijan Bolica u svom opisu Crne Gore od 1614. g. ne pominje Rijeku, to
opet znai, da dananje Rijeke nije ni bilo niti je postojala ovdje, gdje je
danas a Ivanova Rijeka da je bila pusta...
Ivanova lovita na Vrelima, Cetinje. Na Vrelima su Ivanbegovi obani uvali stoku, a sluge prale robu. Tu su bila i Ivanova lovita
na divlja (Radusinovi S.P. 1985: 320).
Ivanova korita (Ivanbegova korita) poznati izvor, Dolovi,
planina Loven. Karadi Stef. V. 1969: 18 pie: Jedan izvor u planini
Lovenu zove se Ivanbegova korita. U blizini se jo nalaze razvaline
njegovog ljetnjikovca. Dobra, kojima je obdario svoj manastir, zovu se
Ivanbegovina.
Ivanova korita livade i panjak (i naselje u formiranju),
Dolovi, planina Loven (informator R. Ljesar Toponom. fond CANU,
Podgorica).
Ivanbegov ljetnjikovac blizu Ivanovih korita, planina Loven.
Karadi Stef. V. 1969: 18 zapisuje: Jedan izvor u planini Lovenu
zove se Ivanbegova korita. U blizini se jo nalaze razvaline njegovog
ljetnjikovca.
Ivanova aluga glavni dio njegukog komuna na Lovenu.
Erdeljanovi J. 1925: 41 opisuje: to je zaista gusta haluga, velika, krupna
gora, koja hvata etiri sata hoda ... uspomene na Ivana Crnojevia.
Informator R. Ljesar (Toponom. fond CANU, Podgorica) daje dva
podatka: 1) Ivanova aluga uma, katun Kuk-Stari stanovi, Loven i 2)
Ivanova (v)aluga uma, strana prema selu Majstorima, Loven. Da se
toponim vee za Ivana Crnojevia biljei i Vukmanovi J. 1982: 58.
Ivanove rudine na planini Loven. A na istoku od njega
(Jezerskoga vrha prim. V.P. & N.S.) su etiri izvora (i esme) pod imenom
Ivanova korita i do njih Ivanove rudine (i jedno i drugo dobilo ime po Ivanu
Crnojeviu) (Erdeljanovi J. 1926: 407). Toponim biljei i Vukmanovi J.
1982: 58: Na lovenskim povrima, gdje su se napasala njegova stada, po
njemu su nazvani Ivanova korita, Ivanova aluga i Ivanove rudine.
Ivanbegova crkva Ostaci jedne stare crkvice ispod vrha
Lovena vezani su za ime Ivan-bega dok je jo boravio u abljaku
49
(Vukmanovi J. 1982: 58). Za vladara se vee i gradnja crkve u Bjeloima

(Cetinje) koja je utemeljena u vrijeme Ivana Crnojevia (Radusinovi
S.P. 1985: 93).
Konak u selima: Oinii, Bjeloi, Ugnji i Vrela (kod Cetinja). Tu
su bila konaita u doba Ivana Crnojevia. Postoji legenda da su mjetani
ovih sela snabdijevali drvima Dvor i Manastir na Cetinju.
Ponori na Vrela na putu Cetinje Brajii. Po legendi, na Vrela
je ila Ivanova posluga i pralje da peru robu. Ivanbegovi vojnici siluju
evojku sa Uganja. Ugnji pozovu Oinie u pomo i sukobe se Ivanovim
vojnicima. Ugrabe Ivanovu er i bae je u ponor kod crkve na Vrela,
Ivanova torina na podruju Velestovo - Barjamovica, Katunska
Nahija. Po predanju tu su bile torine Ivan-begove (Pejovi P. 1989). U
istome radu Pejovi P. navodi lokalitet Ivanove torine kao livadu, panjak,
umu i njivu na podruju eva. Zanimljivo je da Pejovi P. 1989. za
podruje Velestovo - Barjamovica navodi jo tri toponima, za koje se
moe pretpostaviti da su imenovani po Ivanu Crnojeviu: Ivanova dolina,
Ivanova rupa i Ivanov pod.
Begova korita voda na planini Bijeloj Gori, Orjen. Begova
korita dobie ime po Ivan-begu Crnojeviu, koji je pred navalu Turaka
ovdje naao utoite. On je naredio da se uradi izvor i da se napravi esma
sa bukovim koritom, da bi ljudi i stoka imali vodu (Kliko S. 1985. in
Pulevi V., Vincek D. & Bukovi V. 1997: 130-131). Zanimljivo je da se
u blizini nalaze i sljedei toponimi (prema topograf. karti): Ivanov do (na
Bijeloj gori), Ivanova glava (1905, iznad Razmua, Grahovo), Ivanova
glava (1147, iznad Joviine vode, zapadno od Dvrsnika i Dragalja),
Ivanove kite (1453, u Bajgorovici, izmeu Reovakih greda i Bijele gore)
i Ivanov do (u blizini Ivanove kite u Bajgorovici).
Ivanbegova kula iznad ubla Gari, na Malome Garu,
visoko iznad Musterovia (za oko 500m). Smatra se da je ubao podignut
za vrijeme Ivana Crnojevia, jer su iznad njega zidine Ivanbegove kule
(Radusinovi S.P. 1985: 383). Sline podatke saoptava informator Momir
Markovi: Ivanova kula na vrhu Maloga Gara. Postoje tragovi maltera,
ostatak osmatranice.
Ivanov lonac vrtaa kao krater, sada obrasla bukvom,
ispod Bobije, Vrh Gara (informator Momir Markovi). U zagarakom
selu Lazarev Krst nalazi se Ivanova gora (upi D. 1983: 312), a u
50
Musteroviima Ivanova lazina (upi D. 1983: 352).

Ivanovina dio Brijestova, Bjelopavlii. Nazvano, prema legendi,
po Ivanu Crnojeviu (Informator Blao Kalezi). obaji P. 1923: 19, 35,
48, 69 izmeu ostaloga biljei: Ivan-beg Crnojevi drao je kao svoje
imanje selo Brijestovo u Pavkoviima, u njegovom krisovulju, pisanom
oko 1484. godine, nalazimo granice toga imanja.
Ivanova vitica u Brijestovu, Bjelopavlii. Nazvano po vinu (tu
su bili imanje i vinogradi Ivana Crnojevia) (informator Blao Kalezi).
Ivanj uba(o) (Gornji i Donji) na padinama planine Prekornice
prema Topolovu i Brijestovu, Bjelopavlii. Nazvan po Ivanu Crnojeviu
(informator Blao Kalezi). Na topografskoj karti ubiljeen je katun Ivanj
ubao.
Ivanove grede u Barama umanovia, Bjelopavlii. Kau po
Ivanu Crnojeviu da se zovu (obaji P. 1923: 68). Na topografskoj karti
1:25000 toponim Ivanove grede lociran je istono od sela obajia.
Mlini Ivana Crnojevia u selu Drenovtici, Pjeivci. obaji
P. 1923: 158 biljei: Po dnu sela na Slapcima su bili mlini gospodara
zetskoga Ivana Crnojevia. Rotkovi R. 1984: 67 citira dio iz Osnivake
povelje Cetinjskog manastira iz koje se vidi da je Ivan Crnojevi poedovao
vie mlinova: i priloih vitao vodenini na Sitnici, i u Pjeivcima dva vitla
na vrh Zete, i Jaz prema Slapcima. Kome kae predstavnik crkveni, neka
dri Jaz sa crkvom napola. Jo priloih jednu vodenicu moju gornju na
Vrelima.
Ivanbegovo toilo u Stubikom kraju, Pjeivci (Petrovi D.
1972: 65, Radusinovi S.P. 1985). Informator Jovo Vuini (Toponom.
fond CANU, Podgorica) kazuje da se radi o stazi za valjanje drva, i da
naziv potie od imena nekadanjeg vlasnika Ivan-bega.
Ivanbegov progon u selu Stubikom kraju, Pjeivci. Informator
Jovo Vuini (Toponom. fond CANU, Podgorica) biljei: Prolaz u klancu,
ili izmeu brda. Prema mjesnom predanju, Ivan-beg je ljeti izgonio stoku
na ispau na planinu Budo. Mogue je da ovaj naziv otuda potie.
Ivanbegov put u Stubici, Pjeivci (Petrovi D. 1972: 63).
Informator Jovo Vuini (Toponom. fond CANU, Podgorica) biljei:
Ivan-begov put put uz planinu Budo. Prema kazivanju, tim putem je
ljeti Ivan-beg izgonio stoku na ispau. Selo Stubiki kraj.
51
Ivanbegova peina juni kraj Nikia (Radojii B. 1982).

Informator Jovo Vuini (Toponom. fond CANU, Podgorica) toponim
locira: kraka peina u planini Budo neispitana. Naziv potie od imena
Ivan-bega. Selo Stubiki kraj.
Ivanova gradina brdo u strani polja velimskoga, Velimlje,
Banjani. Toponim biljei Tomi S. 1949: 292, 343, ali ne kae po kojem
Ivanu je nazvan. S obzirom na to da je u pitanju gradina mogue je
toponim povezati za ime Ivana Crnojevia, koji je dosta zastupljen u
legendama s podruja Banjana. Toponim Ivanova gradina zapisan je i za
selo Klenak, koje se nalazi zapadno od Velimlja, pa se moe pretpostaviti
da se radi o jednom istom lokalitetu.
Ivanova gradina brijeg u selu Klenak, Banjani. Informator A.
Baovi (prema Gojku M.Kilibardi, Toponom. fond CANU, Podgorica)
biljei: Ne zna se po kome je Ivanu dobilo naziv. Postoji legenda da je
tuda nekada ratovao Ivan Crnojevi sa banom Pilatom.
Ivanbegovo brojilo u selu Donje Crkvice, Oputna Rudina
(informator Mara Tijani, bez naznake po kojemu Ivanu je toponim dobio
naziv). Mogua je pretpostavka da se radi o Ivanu Crnojeviu, poto o
njemu postoji dosta legendi u Banjanima i Oputnoj Rudini.
Ivanovo brojilo stijena s uskim prolazom u Gackovim gredama,
planina Velja Lukavica. Tu su, po legendi i narodnoj pjesmi, obani Ivana
Crnojevia prebrojavali stado od 300 ovaca (informator Vojica Radevi,
selo Oezi, Piperi).
Ivanbegov katun katun na planini Veljoj Lukavici (optepoznati
toponim, zabiljeen i na topografskim kartama). Za ovaj katun su mi priali
Piperi, da je katun Ivanbega Crnojevia, pa ga tako zovu (Erdeljanovi J.
1911: 272). Pod Veljim drijelom je katunite Ivan Begovo, za koje se
pria, da je na njemu zaista bio katun Ivana Crnojevia (Erdeljanovi J.
1911: 469).
Ivanbegova rua na Ivanbegovom katunu, planinaVelja
Lukavica. Tu pokazuju i jednu ruicu, dbun od rue, na vrh jednog
kra, za koju misle da je ostala od Ivan bega i koju zbog toga uvaju
(Erdeljanovi J. 1911: 272). Po legendi koju je saoptio informator na
terenu, ruu je zasadio Ivan Crnojevi na velikoj kamenoj gromadi (valu)
iznad groba svoja dva sina koje je na tom mjestu usmrtila zmija otrovnica.
Po legendi koju je objavio Radojevi R. 1971: 77, val na sredini katuna
52
po Ivanovom nareenju donijeli su obani uz pomo njegove posestrime

vile, a ruu koja tu raste, donio je Ivan-beg sa prijestonog grada abljaka.
Zabranio je branje rue, jedino je mogu brati zarunici.
Ivanovi vrtovi na crkvenoj mei iz Morake povelje
(ekularac B. 1987: 127). Ivanova vrtla iz dukljansko-zetskih povelja
(ekularac B. 1987: 241).
Ivan planina planina u Bosni. Kilibarda M.G. 1976: 51-52
saoptava legendu o Sineliji, sestri Ivana Crnojevia, koja je bila udata
za bana Pilata Ruevia, koji je ivio ispod Obljaja. Selo se po njemu zove
Pilatovci. U svai Pilat osakati lice Sinelije. Ivan poe s vojskom na zeta,
prisili ga da povrati Sineliju, a potom pou u zajedniko vojevanje prema
Sarajevu. U Banjanima kau da je po njemu nazvana Ivan planina.
Ivanje selo u dolini Lima, uzvodno od Prijepolja, Srbija.
Pejatovi 1986 (1902): 90 pie: Po narodnom prianju Prijepolje najpre
nije bilo gde je danas nego desno uz Lim, u poiroj korutini Ivanju. Ovde je
njime za dugo gospodario nekakav Ivan-beg, pa se po njemu zvalo Ivanje
polje. Posle njegove smrti varo se izmestila na dananje mesto, valjda da
bi bila blie glavnom drumu. Pre je dakle bilo polje, pa je otud i dolo ime
Prijepolje. Dalje, na str. 133 Pejatovi biljei: Ivanje po nekakvom
Ivan-begu ije je bilo celo selo. Sasvim je mogua pretpostavka da je,
po legendi, naziv Ivanje doao po Ivanu Crnojeviu na taj nain to su
tu legendu stvorili Crnogorci koji su se masovno selili niz dolinu Lima
u pravcu Srbije. Nizvodno od Prijepolja nalazi se selo Kuin, za koje isti
Pejatovi 1986 (1902) kae: Kuin po starom mestu (Kui) odakle su
se doselili sadanji stanovnici tog sela. Inae, na str. 102-131 Pejatovi na
iscrpnom tabelarnom pregledu stanovnitva Srednjeg Polimlja daje veliki
broj primjera o naseljenicima iz Crne Gore.
Maula bunar, na putu od Markova dola k Uliima, Rijeka
Nahija. Pria se da ju je gradila Mara Ivana Crnojevia (Jovievi A.
1910: 446). Ovaj toponim zabiljeili smo i u Bjelopavliima (potok koji s
istone strane dijeli selo Jelenak od sela Luke i Sige), ali nijesmo naili na
legendu koja govori o nastanku ovoga toponima.
Marina glavica u Donjem kraju, Cetinje. Mesto na kome
je naseljeno bratstvo Poeci zove se Krstova glavica, a na kome su
Delje: Marina glavica. Ova je druga glavica, priaju, dobila ime po
Mari Ivanbegovici (eni Ivana Crnojevia): Mara je imala slukinju,
53
koju je mnogo volela, pa kad je udala za pretka dananjih Delja, naini

kraj Deljine kue za sebe ladnjak, te se po tome cela glavica prozove
Marina glavica (Erdeljanovi J. 1926: 242). U cetinjskom Donjem kraju
Erdeljanovi J. 1926: 140, 670 navodi toponim Marin studenac, a na irem
prostoru Katunske Nahije i sljedee lokalitete: Marina rupa u Vrljerogu,
Cuce (str. 140, 670), Marina rupa u Petrovom dolu, eklii (str. 525) i
Marina dolina u Trnjinama, Cuce (str. 661-662). Erdeljanovi ne tumai
porijeklo imena ovih lokaliteta.
urevac na evernoj granici Majstora, Loven. Peikan M.
1985. pretpostavlja da ime potie od ura Crnojevia.
ureva glavica u predjelu Mirca, Njegui. Peikan M. 1985.
prepostavlja da ime potie od ura Crnojevia.
urevo brdo u selu Seocima, na putu: Oezi - Seoce - Radove,
Piperi. Tu je, po legendi, dolazio i odmarao ure Crnojevi. Tu su dobro
raale krtole i urmetin, pa je gospodar blagoslovio berbu (legendu saoptio
Jevrem Brkovi).
evojaki vir mjesto na Rijeci Crnojevia. Po predanju, ker
Ivana Crnojevia uskoila je u ponor na Vrelima kod Cetinja, a njena ruka s
prstenom (sa znakom Ivana Crnojevia) naena je kod Rijeke Crnojevia.
Tako je to mjesto nazvano evojaki vir (Erdeljanovi J. 1926: 755,
Radojevi R. 1971: 74).
Manastir Ivanova Crkva Boidar Vukevi prema defteru za
Skadarski sandakat (Selami Pulaha: Defteri i Regjistrimit te sanxhakut
te Shkodres i vitit 1485, I, Tirane 1974.) izmeu ostaloga navodi sljedee:
Manastir Viranja (Vranjina) na ostrvu u Skadarskom jezeru. To je familija
(bratska zajednica). Kue 2.; Manastir Starcik Gorica. U posjedu starjesine
(siperpermendura). Lei na ostrvu. Kua 1.; Crkva Svetoga ora. Kue
3.; Manastir Preista, a zove se isto i Moracik. Kue 2.; Manastir Ivanova
Crkva; Manastir Radimoga Gorica - uniten i naputen. Manastir Kamnik
- uniten i naputen. Manastir Aleksi Andrea, uniten; vani deftera.
(www.montenet.org)
Kamnik Vranjina. Ove su se, prema predanju, istraili svatovi
Maksima Crnojevia (Pelii I. 1997: 154).
Mrke selo u Piperima. Neki jo kazuju da je Mrkoje, predak
dananjih Mrka, bio zet Ivana Crnojevia i da je iz Mrkojevia pobegao
54
ovamo u Pipere (Erdeljanovi J. 1911: 352). Postoji opirnija verzija ove

legende, koja se prvi put sad publikuje: - Kae se da su Mrke od Mrkoja,
a da je ovaj oenio er Ivan-bega Crnoja, koji je bio veoma ijedak to
za zeta ima divljega jarca iz divlje gore. Kad je nakon deset godina
Ivan-beg doao da obie er, ova mu je usula otrov u postavljeni ruak.
Ivan-begu je bilo krivo to divlji jarac iz divlje gore ima da metne pred
svakim po vagan i kaiku, a zatim kae Mrkoju ti prvi poni da jede i
dadi eci, pa u ja poslije tebe. Pocrkae Mrkoje i eca. ena Mrkojeva
je, ipak, bila etinja i rodila je sina. Ivan-beg je poveo dijete sa sobom i
drao ga dok nije napunio 16 godina. Dijete ga je zvalo tata a ne edo,
jer nije znalo za oca. Ivan mu poslije kae da mu on nije otac, nego ed, i
da treba da se vrati u Mrke e mu je oevina. Dao mu je slugu koji se isto
nastanio u Mrkama. Sad se u Mrkama ne zna ko je od sina Mrkojeva, a ko
od njegovoga pratioca. Za plou na groblju na Pociu u Donjim Mrkama
kae se da je grob Mrkojev i njegove ece. Kad je jedan Radonji maljem
otvorio taj grob, viene su tri glave, jedna velika Mrkojeva, i dvije
male njegove ece. Izvie groblja na visini od oko 100 metara nalazi se
tvrava za koju se kae da je Mrkojeva kula. (Legendu saoptio Ananije
- Nano Novakovi, selo Mrke, 2.1.1993).
Za iru okolinu Cetinja (Katunsku Nahiju, Rijeku Nahiju i dr.)
evidentirali smo vie toponima koji u svojoj osnovi imaju lina imena
Ivan i Ivo, ali se nijesmo sreli i sa legendama ili drugim dokazima, koje
bi te lokalitete vezivali za ime Ivana Crnojevia. Meutim, mogunost da
se neki od tih toponima moe odnositi na ime crnogorskoga vladara je
velika, jer je upravo na tim prostorima Ivan Crnojevi imao svoje poede,
kue, mlinove, gradio utvrenja, graniio i poklanjao imanja, presuivao u
imovinskim sporovima, vodio borbe s neprijateljem i dr. Navodimo neke
od takvih toponima: Ivanov laz u selu Dugi Do, Njegui (Erdeljanovi J.
1926: 361); Ivanov brijeg kamenjar i panjak u Dugom Dolu, Njegui (R.
Ljesar, Toponom. fond CANU, Podgorica); Ivanova kuita njiva, selo
Vrba - Kne Do, Njegui (R. Ljesar, Toponom. fond CANU, Podgorica);
Ivanova mea njiva, livada, selo Kopito, Njegui (R. Ljesar, Toponom.
fond CANU, Podgorica); Ivanova njiva zemlja za Veljom bukvom,
Bjeloi, Cetinje (Erdeljanovi J. 1926: 276); Ivanova rina panjak,
uma, selo Zagreda, Katunska Nahija (Pejovi P. 1989); Ivanov enokos
u selu Zagreda, Katunska Nahija (Pejovi P. 1989); Ivanova lazina
u selu Markovina, Katunska Nahija (Pejovi P. 1989); Ivanovi podi u
selu Markovina, Katunska Nahija (Pejovi P. 1989); Ivanovo guvno u
55
Maloinom Dolu, Bjelice, Katunska Nahija (Radusinovi S.P. 1985: 210);

Ivanova glavica na granici eva, Katunska Nahija (Radusinovi S.P.
1985); Ivanova aluga zaselak (bila aluga pa iskrena), Ubli evski,
Katunska Nahija (Pejovi P. 1989); Ivanova gumna u selu Lastva
evska, Katunska Nahija (Pejovi P. 1989); Ivanov kr u selu Lastva
evska, Katunska Nahija (Pejovi P. 1989); Ivanova gora zabran,
livada, selo Lazarev Krst, Zagara (upi D. 1983: 352); Ivanove lazine
zabran, selo Musterovii, Zagara (upi D. 1983: 352); Ivanova rupa
zabran i vrtaa, selo urikovii, Gornji Zagara (upi D. 1983); Ivanj
do u selu Gornji Orahovac, Boka Kotorska (Nakienovi S. 1913);
Ivanova dolina u selu Milijevii, eklii, Katunska Nahija (Radusinovi
S.P. 1985); Ivanove doline u selu Rani Do, Cuce, Katunska Nahija, taj
se Ivan ne zna (Erdeljanovi J. 1926: 607); Ivanove mee u Dragomi
Dolu, eklii, Katunska Nahija, bie da su nazvate po jednom od predaka
sadanjih Dragomidoljana (Erdeljanovi J. 1926: 353); Ivanove zgrade
u selu Rovine, Cuce, Katunska Nahija (Erdeljanovi J. 1926: 647); Ivanj
Do u Jezeru, eklii (Topogr. karta 1:25000); Ivanov brijeg uz selo
Ljeev Stup, Bjelice, Katunska Nahija (Topogr. karta 1:25000); Ivanova
greda (1077) everoistono od Vujkova drijela (everno od Gornje
Lastve evske), Katunska Nahija (Topogr. karta 1:25000); Ivanova
dolina terasa, Velestovo-Barjamovica, Katunska Nahija (Pejovi P.
1989); Ivanova rupa Velestovo-Barjamovica, Katunska Nahija (Pejovi
P. 1989); Ivanov pod Velestovo-Barjamovica, Katunska Nahija (Pejovi
P. 1989); Ivanovo gumno nekad mjesto za vridbu penice i rai,
sad obradivo zemljite i uma, selo eljari, Ceklin (Risto Radunovi,
Toponom. fond CANU, Podgorica); Ivanov bostan nekad bile njive,
sad zahvaeno vodom, selo Prevlaka, Ceklin (Risto Radunovi, Toponom.
fond CANU, Podgorica).
I na drugim prostorima Crne Gore postoje brojni toponimi koji u
osnovi imaju lino ime Ivan i Ivo, ali sa znatno smanjenom vjerovatnoom
za povezivanje s imenom Ivana Crnojevia. Kao ilustraciju navodimo
nekoliko primjera: Ivanov kr na jugu od Zavalskog groblja, na mei
prema selu Potpeu, Piperi (Erdeljanovi J. 1911: 347); Ivanje selo sezonsko naselje, na putu Niki-Krnovo; Ivanov do njiva i panjak,
selo Donje Crkvice, Oputna Rudina (Peruica 1989); Ivova strana
livada i panjak, selo Somina, Banjani, po nekadanjem vlasniku Ivu
(. urkovi, Toponom. fond CANU, Podgorica); Ivanove doline njive
(vjerovatno su ime dobile po nekom Ivanu), selo Miljanii, Banjani
56
(G.M.Kilibarda, Toponom. fond CANU, Podgorica); Ivanovina panjak,

livada, selo Podvr, Banjani (po nekom starom Ivanu) (B. Koprivica,
Toponom. fond CANU, Podgorica); Ivanova voda u selu Prisojni Orah,
Piva (informator Mara Tijani); Ivanovo katunite bukova uma izmeu
Oraha i Kovaa, Piva (informator Mara Tijani); Ivanovo kolibite u
selu Smrijeno, Piva (informator Mara Tijani); Ivan glavica (1634) u
Dobrom dolu, planina Durmitor (topograf. karta); Ivanje selo, Bihor,
Bijelo Polje (topograf. karta); Ivanjsko drijelo everoistono od sela
Ivanja, Bihor, Bijelo Polje (topograf. karta); Ivanjski kr (1180) everno
od sela Ivanja, Bihor, Bijelo Polje (topograf. karta); Ivanov br. (926) u
selu Babun (Polica), Bihor, Vasojevii (topograf. karta); Ivan Polje u
Velici, Plav (Veovi R.J. 1935); Ivanovo Polje jugoistono od Zekavice,
Korijen, Pljevlja (topograf. karta).
Literatura
Brkovi J. 1992: Monigreni (roman). Vitograf, Rijeka. (Legende o
Ivanu Crnojeviu na str. 68-73).
upi D. 1983: Onomastika Zagaraa. Onomatoloki prilozi, IV.
SANU Odeljenje jezika i knjievnosti, Beograd, str. 345-387.
Erdeljanovi J. 1911: Postanak plemena Pipera etnoloka
rasprava. Srpski etnografski zbornik, XVII, Beograd. (Reprint 1981).
Erdeljanovi J. 1926: Stara Crna Gora etnika prolost i
formiranje crnogorskih plemena. Srpski etnografski zbornik, XXXIV,
Beograd. (Reprint 1978).
Hasert K. 1996: Crna Gora Knj. II, Prilozi i rasprave (prevod).
CID, Podgorica.
Jovievi A. 1898: Ivanov grad u Crnoj Gori. Bosanska vila, 13/
1898: Br. 21: 322-323; Br. 22: 399-340; Br. 23/24: 356-357. (Preuzeto iz
citirane literature).
Jovievi & Strugar 1902: Slike iz prolosti Crne Gore. Zagreb.
Jovievi A. 1910: Rijeka Nahija u Crnoj Gori. Srpski
etnografski zbornik, Beograd, str. 387-835.
57
Jovievi A. 1926: Zeta i Ljekopolje. - Srpski etnografski zbornik,

XXXVIII (23), Beograd, str. 253-594.
Karadi Stef. Vuk 1969: Crna Gora i Boka Kotorska (prevod),
Nolit, Beograd.
Kilibarda M.G. 1976: O postanku nekih toponima u Banjanima
i Grahovu. Prva jugoslovenska onomastika konferencija, CANU, 2,
Titograd, str. 47-52.
Kliko S. 1985: Begova korita i Jastrebica u Bijeloj gori i na
Orjenu. U: Pulevi V., Vincek D., Bukovi V. 1997: Crnogorske planine,
Podgorica.
Marojevi R. 1990: Iz onomastike istorije (1-2). Onomastiki
prilozi, knj. XI, Beograd, str. 67-69.
Martinovi J.D. 1997: Tuga Feniksa mirnodopska degradiranja
Cetinja, Cetinje.
Milunovi L. 2005: Posljednja odbrana Crnojevia, Vijesti, Ars,
28. maj 2005, str. VII.
Nakienovi S. 1913: Boka antropogeografska studija. Etnografski zbornik, knj. 20, Beograd. (reprint Herceg-Novi, 1982).
Pejatovi T. 1986 (1902): Srednje Polimlje i Potarje antropogeografska
ispitivanja, Pljevlja. (reprint prvog izdanja: Mrkojevi P.: Srednje Polimlje i
Potarje, Srpski etnografski zbornik, knj. IV, Beograd, 1902).
Pejovi P. 1989: Mikrotoponimija Ozrinia. Onomatoloki
prilozi, SANU, knj. X, str. 559-566.
Pelii I. 1997: Zapisi o Zeti. Naselja stanovnitvo tradicija.
Priredio Vojislav I. Pelii, Sabor Zete, Golubovci Beograd.
Peruica R.K. 1989: Oputna Rudina graa za prouavanje mog
zaviaja, ITP Trag, Beograd.
Peikan M. 1985: Imena iz lovenskog sela Majstora. Onomatoloki prilozi, SANU, knj. VI, Beograd, str. 1-20.
Petrovi N. 1989 (1937): Cjelokupna knjievna djela kralja Nikole
I. Univerzitetska rije, Niki (reprint izdanje: Podgorika Zublja, 1937.
Priredio D. Vuksan).
58
Petrovi D. 1972: Mikrotoponimija Gornjih Pjeivaca i Broanca.

Prilozi prouavanju jezika, knj. 8, Novi Sad, str. 47-70.
Radojevi R. 1971: Vilina gora antologija crnogorskih legendi.
Grafiki zavod, Titograd.
Radojii B. 1982: Nikiki kraj savremene regionalnogeografske
transformacije, Niki.
Radusinovi S.P. 1985: Naselja Stare Crne Gore Posebni dio.
SANU, Posebna izdanja, knj. DLXII, Odeljenje drutvenih nauka, knj.
92, Beograd.
Radusinovi S.P. 1991: Stanovnitvo i naselja Zetske ravnice od
najstarijeg do najnovijeg doba. I, II, Niki.
Rajkovi P.N. 1968: Pleme Kosijeri (1439-1945), Cetinje.
Rotkovi R. 1984: Sazdanje Cetinja izvori i legende.
Leksikografski zavod Crne Gore, Titograd.
Stamatovi R. 1994: Onomastika Zete Sistem imena u Zeti. Filip
Vinji, Beograd i Sabor Zete Golubovci.
ekularac B. 1987: Dukljansko-zetske povelje. Istorijski institut
SR Crne Gore, Titograd.
obaji P. 1923: Bjelopavlii i Pjeivci. Srpski etnografski
zbornik, knj. XXVII, Naselja i poreklo stanovnitva, knj. XV, Beograd.
(reprint: CID, Podgorica, 1996).
padijer . 1895: Na Ivanovom gradu (Sokolu), U: Vukovi .
1976: S praga u svijet, Lua, Titograd, str. 283-299. (Pretampano iz Glasa
Crnogorca, br. 44, 45, 46).
Tomi S. 1949: Banjani. SANU, Srpski etnografski zbornik
Naselja i poreklo stanovitva, LIX (31), Beograd, str. 277-378.
Vukmanovi J. 1982: Ivan-beg Crnojevi u narodnom predanju.
Bibliografski vjesnik, XI (3), Cetinje, str. 57-61.
Vulevi . 1994: Makarije od rnie Gori (roman), BeogradPodgorica.
www.montenet.org
59

IVAN CRNOJEVI IN MONTENEGRIN TOPONYMY
Numerous facts bear witness on Montenegrin ruler Ivan Crnojevi
(1465-1490) both in national history and tradition. During centuries
Montenegrins kept in memories and esteemed their meritorious ruler
through national songs, legends and many toponym.
There are 84 toponym named by Ivan Crnojevi have been collected
and analyzed in this document. His name has been given to springs, rivers,
woods, vineyards, roads, pathways, caves, fortress and castles, churches,
mills etc.
60

Przemysaw BROM (Katowice)

Akademia Techniczno-Humanistyczna Bielsko-Biaa
UDK 811.163.4.09(497.16)
SPOOLECZNE UWARUNKOWANIA FUNKCJONOWANIA
JZYKA NA PRZYKADZIE WSPCZESNEGO STANDARDU
CZARNOGRSKIEGO
Jezik je instrument drutvene komunikacije i osnova
njene kulture. Analiza jezike situacije na odreenom
podruju polazi od drutvene situacije, koja je
determinie. Uz jezik, narodni identitet oblikuje dravna
struktura, teritorija, istorija, razliiti oblici narodne
kulture i dr. Analizirajui odnos izmeu kulturnoga
identiteta i jezika u Crnoj Gori, moe se postaviti
pitanje: postoji li odreeni crnogorski kulturni identitet
kao bitan dio drutvene strukture? Na junoslavenskim
podruju postoji zajedniki slavenski jeziki sistem, iji
sociolingvistiki podsistemi funkcioniu kao narodni
standardi, pojaavajui kulturni identitet njegovih
korisnika. Hrvati, Crnogorci, Bonjaci i Srbi nazivaju
svoj jezik sopstvenim imenom. Takva situacija najbolje
izraava savremene sociolingvistike tendencije te je
rjeenje koje omoguuje za svaki post-jugoslavenski
narod dalje njegovanje vlastitoga jezikog identiteta.
Jzyk narodu i pastwa jest instrumentem spoecznej komunikacji i

podstaw jego kultury. Analiz sytuacji jzykowej na danym terytorium i w
okrelonej przestrzeni czasowej zacz naley od sytuacji spoecznej, ktra
j determinuje. Ma na ni wpyw szereg elementw struktury spoecznej.
Badacze wskazuj na grup staych elementw w relacji spoeczestwojzyk, ktre powoduj traktowanie jzyka jako swego rodzaju fenomenu
spoecznego lustra w ktrym odbija si obraz spoeczestwa. Zaleno
ta nie polega na wzajemnej nierozcznoci, lecz na uzupenianiu si
i uwarunkowywaniu. Socjolingwista Fernando Rosi-Landi pisze, e
o czym, co da si opisa jako jzyk bez spoeczestwa, w najlepszym
61
Przemysaw BROM
wypadku mona powiedzie, e jest to martwy jzyk.1

W analizie literacko-jzykowej sytuacji w Czarnogrze naley
wzi pod uwag: 1) tradycj jzykowo-pimiennicz, 2) uwarunkowania
spoeczne oraz 3) sytuacj narodu czarnogrskiego, jak rwnie innych
narodw i mniejszoci narodowych w Republice Czarnogry.
Jzyk, ktrym posuguj si mieszkacy Czarnogry jest
systemowo bliski jzykom uywanym w Boni i Hercegowinie, Chorwacji
czy Serbii. Narody mieszkajce na obszarze dawnej Jugosawii posuguj
si jzykami, ktre wzajemnie rozumiej. Faktem jest rwnie istnienie
rnic i elementw charakterystycznych w kadym z tych jzykw. Jzyk
czarnogrski posiada szereg elementw specyficznych, ktre jednake nie
uniemoliwiaj jego uytkownikom komunikacji z pozostaymi narodami
obszaru sztokawskiego.
Jednym z najistotniejszych elementw tosamoci kulturowej i
pastwowej jest jzyk. Oprcz jzyka tosamo determinuje struktura
pastwa, terytorium, historia, rne formy kultury narodowej itd.
Analizujc stosunek tosamoci kulturowej i jzyka w Czarnogrze mona
zapyta: czy istnieje odrbna czarnogrska tosamo kulturowa jako
wany element struktury spoecznej i czy mona zatem mwi o jzyku
czarnogrskim jako niezalenym bycie? Naley zaznaczy, e tosamo
kulturowa kadego spoeczestwa jest wynikiem prowadzonej na tym
polu polityki pastwa, a w Czarnogrze, poza kilkoma prbami w latach
dziewidziesitych, nie udao si wypracowa pomysu na strategi
w tym zakresie. Pod pojciem polityka jzykowa rozumiemy zesp
dyrektyw dotyczcych ksztatowania stosunku spoeczestwa do jzyka2.
Inna definicja wskazuje na cel, ktry polityka jzykowa ma osign:
zesp rodkw przedsibranych w celu wywoania zaplanowanych
zachowa spoecznych w dziedzinie jzyka.3 Wydaje si wic wanym
celem ksztatowanie w spoeczestwie takich postaw wobec jzyka,
ktre wypywaj z traktowania go jako wartoci nadrzdnej. Dziaania
do tego prowadzce polegaj m.in. na umiarkowanym interwencjonizmie
o charakterze informacyjnym. Jednoczenie celem jest wyksztacenie w
F. Rosi-Landi: Jezik kao rad i kao trite. Rad Belgrad, 1982, str. 21.
Por. H. Kurkowska: Polityka jzykowa a zrnicowanie spoeczne wspczesnej
polszczyzny. W: Socjolingwistyka 1, Katowice 1977.
3
Encyklopedia jzykoznawstwa oglnego. Red. K. Polaski. Wrocaw 1993, s. 408-409.
1
2
62
Spooleczne uwarunkowania funkcjonowania jzyka na przykadzie

wspczesnego standardu czarnogrskiego
spoeczestwie akceptacji faktu, e jzyk jako twr ywy ulega cigym

zmianom, ktre s nieodzownym elementem jego rozwoju. Wykonawcami
polityki jzykowej powinny by instytucje pastwowe i samorzdowe
wszystkich szczebli a take szkoy, media itp. W czasie istnienia
Socjalistycznej Federalnej Republiki Jugosawii polityka jzykowa
prowadzona bya w sposb niekonsekwentny i funkcjonowaa na dwch
poziomach: oficjalnym i nieoficjalnym.4 Istnienie wielu dwuznacznoci w
sferze oficjalnej miao rwnie negatywny wpyw na jej prowadzenie.
Specyficzna sytuacja polityczna w Czarnogrze sprawia, e
tosamo kulturow w wikszym stopniu ni wiadoma polityka
ksztatowaa mentalno. Caa struktura pastwowa Czarnogry (polityka,
media, edukacja) oddalaa ludzi od kultury wysokiej i tym samym
uniemoliwiaa osignicie wyszego stopnia wiadomoci kulturowej.
Sytuacja ta ulega poprawie dopiero w kilku ostatnich latach XX wieku i to
nie tylko dziki zmianom w polityce, lecz rwnie dziaalnoci jednostek
i niektrych instytucji, ktre nie tworz jednake wsplnego systemu w
ramach struktur pastwowych. Wydarzenia pierwszych lat nowego stulecia
otworzyy nowe perspektywy przed jzykiem czarnogrskim, chocia w
dalszym cigu borykano si z podstawowymi problemami przykadem
moe by sytuacja w czarnogrskim szkolnictwie, w ktrym w 2001
roku 95% podrcznikw przeznaczonych dla szk rednich i wyszych
napisanych byo w dialekcie ekawskim.5
Rozpad jugosowiaskiej wsplnoty jzykowej i spowodowana tym
potrzeba unormowania wasnego jzyka bya tym waniejsza, im bardziej
ma si na uwadze fakt, e adna dziaalno zwizana z jzykiem na
tamtym obszarze nie miaa wycznie wymiaru naukowego zagadnienia
jzyka zawsze reprezentoway szersze problemy spoeczne i polityczne.
Boniacy, Chorwaci, Serbowie i Czarnogrcy oficjalnie uywali
jzyka opartego na sztokawskiej podstawie dialektalnej, ktry nigdy w
historii nie uzyska wsplnej nazwy. I chocia przez wiksz cz XX
wieku mwiono o jzyku serbsko-chorwackim / chorwacko-serbskim, to
Chorwaci nazywali go chorwackim a Serbowie serbskim. Rwnie w Boni
od pocztku XX wieku istniaa tendencja do nazywania uywanego tam
Por. B. Oczkowa: Wpyw polityki jzykowej w Jugosawii na norm jzyka chorwackiego.
W: Bulletin de la socit polonaise de linguistique. Fasc LVIII 2002.
5
Por. M. Nikevi: Jezik izmeu domovine i stranputica. W: Ogledi / studije / susreti.
Apologetika crnogorskog jezika. HCDP Croatica-Montenegrina RH. Osijek 2004, s. 20.
4
63
Przemysaw BROM
jzyka boniackim. W Czarnogrze w pewnych okresach historycznych

funkcjonowaa nazwa jzyk czarnogrski. Wspomina o nim rwnie Vuk
Karadi, piszc w 1837 roku, e francuski pukownik Vijala de Somijer
mwi o jzyku czarnogrskim jako o dialekcie greckim. P wieku pniej
Lubomir Nenadovi stwierdza, e jzyk ktrego si uywa w Czarnogrze
jest odmienny od uywanego w Nowym sadzie i Belgradzie.
Jzyk serbsko-chorwacki/chorwacko-serbski pod t nazw obecnie
nie istnieje. Jzykami urzdowymi s odpowiednio chorwacki, serbski,
czarnogrski i boniacki. Dla niektrych badaczy osignicie statusu
jzyka urzdowego jest jednym z waniejszych jeli nie najwaniejszym
wyznacznikiem odrbnoci jzykowej danej narodowoci. Podstawowym
problemem procesu dalszego definiowania i konstytuowania jzyka
czarnogrskiego jest brak w przeszoci rzeczywistego modelu polityki
na polu kultury. Rwnie obecnie polityka jzykowa prowadzona jest w
sposb nie do koca konsekwentny obok oczywistej chci podkrelania
niezalenoci jzykowej zauway mona tendencj do wyciszania
nastrojw pro-czarnogrskich. Na tym tle nazywanie jzyka uywanego
w Czarnogrze czarnogrskim jest wyznacznikiem wysokiej wiadomoci
kulturowej
spoeczestwa
czarnogrskiego,
osignitej
mimo
niesprzyjajcych warunkw politycznych. Jzyk jest w tym przypadku
realizacj stanu ducha i manifestacj duchowej jednoci narodu.
Na obszarze poudniowosowiaskim istnieje wsplny sowiaski
system jzykowy, ktrego socjolingwistyczne podsystemy funkcjonuj
jako standardy narodowe, wzmacniajc tym samym tosamo kulturow
ich uytkownikw. Mamy wic jeden jzykowy system sztokawski i
kilka odrbnych standardw jzykowych. Zarwno Boniacy, Chorwaci,
Czarnogrcy jak i Serbowie nazywaj swj jzyk zgodnie z nazw narodu
i pastwa w ktrym yj. Sytuacja taka wydaje si najlepiej odzwierciedla
wspczesne tendencje socjolingwistyczne, jest ona jednoczenie
rozwizaniem umoliwiajcym kademu z narodw post-jugosowiaskich
dalsze pielgnowanie wasnej tosamoci jzykowej.
Bibliografia:
Bobrownicka, M.: W krgu sowiaskiego mitu. W: Narkotyk mitu. Szkice o
wiadomoci narodowej i kulturowej Sowian zachodnich i poudniowych.
Red. M. Bobrownicka, Universitas, Krakw 1995
64
Spooleczne uwarunkowania funkcjonowania jzyka na przykadzie

wspczesnego standardu czarnogrskiego
Bokowski, R.: Prby rnicowania jzyka serbsko-chorwackiego na

przykadzie jzyka Boniakw. W: Jzyk wobec przemian kultury. Red. E.
Tokarz. Katowice, 1997
Dalewska-Gre, H.: Jzyki sowiaskie. Wydawnictwo Naukowe PWN,
Warszawa 2002
Encyklopedia jzykoznawstwa oglnego. Red. K. Polaski. Wrocaw 1993
Geremek, B.: Tosamo Europy rodkowej. Zudzenia i rzeczywisto. W:
Tosamo w czasach zmiany. Red. K. Michalski. Znak, Krakw 1995
Kategoria narodu w kulturach sowiaskich. Red. T. Dbek-Wirgowa i
A. Makowiecki, Wydawnictwo Uniwersytetu Warszawskiego, Warszawa
1993
Kurkowska, H.: Polityka jzykowa a zrnicowanie spoeczne wspczesnej
polszczyzny. W: Socjolingwistyka 1, Katowice 1977.
Nikevi, M.: Jezik izmeu domovine i stranputica. W: Ogledi / studije
/ susreti. Apologetika crnogorskog jezika. HCDP Croatica-Montenegrina
RH. Osijek 2004
Oczkowa, B.: Wpyw polityki jzykowej w Jugosawii na norm jzyka
chorwackiego. W: Bulletin de la socit polonaise de linguistique. Fasc
LVIII 2002.
Popowska-Taborska, H.: Wczesne dzieje Sowian w wietle ich jzyka.
Zakad Narodowy im. Ossoliskich, Wrocaw 1991
Rosi-Landi, F.: Jezik kao rad i kao trite. Rad Belgrad, 1982
Spagiska-Pruszak, A.: Jzyk nard-pastwo (dylematy jzykowe
narodw Jugosawii) W: Rije, god.11, sv.1, Rijeka, 2005
Tokarz, E.: Mit wsplnoty Sowian poudniowych i jego konsekwencje
(na przykadzie narodw dawnej Jugosawii).W: Rozpad mitu i jzyka?
Katowice 1992
65
Przemysaw BROM
Przemysaw BROM
Social Conditioning of Language Functions on the Basis of the
Contemporary Montenegrin Standard
The language of a nation and its country is an instrument for social
communication and the basis for the culture of the nation. The analysis of
the situation of the language used on the given territory and during specific
time space should be initiated with the social situation which determines
the circumstances of the language. The identity is formed by language and
by the structure of the country, its territory, history, various forms of the
national culture, etc.
Analysing the relation between the cultural identity and the language
in Montenegro, a question may be asked if there is a separate Montenegrin
cultural identity which can be considered a significant element of the social
structure.
There is a common Slavonic language system in the South Slavonic
area. Its sociolinguistic sub-systems function as national standards. They
strengthen the cultural identity of their users. Croatians, Montenegrins,
Bosnians, and Serbs give their language the name of their nation and the
country where they live. That situation seems to reflect the contemporary
sociolinguistic tendencies in the best way. At the same time it is the
solution enabling each post-Jugoslavian nation to cherish its own language
identity.
66

Ljudmila VASILJEVA (Lavov)

Univerzitet Ivan Franko Ukrajina
UDK 811.163.4.09
NEKE KARAKTERISTINE CRTE CRNOGORSKOGA

JEZIKA
Autorka ukazuje na procese koji su prijethodili
uspostavljanju crnogorskoga standardnoga jezika.
Poseban se akcenat stavlja na znaaj akademika
Vojislava Nikevia u procesu standardizacije toga
jezika. Pored toga, opisane su neke znaajnije crte
crnogorskoga jezika u odnosu prema ostala tri
tokavska standarda (bosanski, hrvatski i srpski).
Crnogorski1 je jezik u dravnoj zajednici bio utopljen u srpski, kao

tzv. crnogorski knjievnojeziki izraz srpskoga jezika. To je motivisano
zajednikom kulturom, pravoslavnom religijom i ivotom jo do nedavno
u zajednikoj dravi, koja je postojala kao naljednica prethodnijeh i
vienacionalnih drava s nazivima: Savezna Republika Jugoslavija te Srbija
i Crna Gora. 2006. godita Crna Gora je dobila status nezavisne drave. S
hrvatskijem i bosanskim jezikom jezik ovoga podruja povezuje ijekavski
izgovor staroga jata. Jasno da jezik Crne Gore ima i svoje specifine crte,
pa su stoga samosvjesni crnogorski intelektualci jo od polovine XX.
vijeka javno insistirali na postojanju posebnoga cnogorskog jezika. Ovaj
je proces naroito izraen od vremena raspada SFRJ, kad se formiraju
institucije kao to su: Crnogorska pravoslavna crkva, Matica crnogorska,
Crnogorski PEN centar, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje,
Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Crnogorsko drutvo nezavisnih
knjievnika i dr. Sve te institucije slubeno upotrebljavaju crnogorski jezik.
Ipak, uprkos tome, ovaj jezik slubeni status stie tek Ustavom nezavisne
Crne Gore iz 2007. god.
1
Ovaj je rad pisan prema Pravopisu crnogorskog jezika Vojislava Nikevia.
67
Ljudmila VASILJEVA
Zadnje decenije u nauci o crnogorskome jeziku obiljeio

je rad poznatoga crnogorskoga jezikoslovca, akademika Vojislava
Nikevia, koji se preko 40 godina borio za priznanje crnogorskog
jezika2 i zato u nekim politikijem i naunijem krugovima dobio etiketu
crnogorskog separatiste. On u svojijem radovima daje drukiju
povijest i razvoj crnogorskoga jezika od one koju nude zagovornici tzv.
crnogorskoga knjievnojezikog izraza. V. Nikevi pravilno smatra
da je u osnovi crnogorskoga, srpskoga, hrvatskoga i bosanskoga jezika
zajedniki tokavski sistem, ali sa sociolingvistikoga, etno-jezikoga,
kulturolokoga i psiholokoga pogleda oni su posebni jezici, to potvruje
mozaik srpsko-hrvatskijeh dijalekata. Za razliku od crnogorskoga jezika
kojemu je svojstvena jednovrsna dijalekatska osnovica, u hrvatskome
osim tokavskoga sistema postoji i akavski i kajkavski, a u srpskome
prizrensko-timoki. Prema V.Nikeviu, jezik se karakterie ne samo
sistemom; o njegovome postojanju edoe geneza, nain na koji je postao,
razvoj, funkcije koje ispunjava; to jest sva njegova povijest, gramatika,
leksika, dijalektologija. Isticanje samo sistemskijeh karakteristika,
kako misli naunik, ostavlja u zaenak sve te druge funkcije, koje mora
ispunjavati jezik, prema kojima ga prepoznaju kao nacionalni. A to znai
da gradei sistemsku strukturu jezika nezavisno od naroda koji je njegov
stvaralac i korisnik, naina postojanja i funkcionisanja jezika, inimo ga
siromanim3.
Crnogorski jezik Nikevi izvodi iz nejednovrsnoga tokavskoga
dijasistema kao sastavnice takoe nejednovrsnoga praslovenskoga jezika.
Najblii je njemu, smatra on, u XVIII. vijeku izumrli polapski jezik.
Dananji je crnogorski jezik naddijalekatska realizacija u kojoj imaju
prednost zajednike crte crnogorskijeh lokalnih govora. U crnogorskome
jeziku Nikevi istie tri vane sastojnice:
1. optetokavsku (slovensku), zajedniku Crnogorcima,
Srbima, Hrvatima, Muslimanima-Bonjacima, koju
formiraju elementi junoslovenskoga i praslovenskoga
podrijekla;
Vieti o tome vie u: irgi A. Doprinos Vojislava P. Nikevia montenegristici. //
Matica. Br. 32-33. Matica crnogorska, Podgorica-Cetinje, 2008, s. 27-77.
3
Nikevi V. Crnogorski jezik // Poetnik o Crnoj Gori i Crnogorstvu. Cetinje: CDNK,
1996. S. 91101.
2
68
Neke karakteristine crte crnogorskoga jezika
2. optu, naddijalektnu, najproireniju, koja sadri

crnogorizme koji izraavaju nacionalnu specifiku, ona
predstavlja optecrnogorski jeziki sloj;
3. crnogorske dijalektizme koji daju crnogorskome narjeju
mjesni kolorit4.
Kao posebit jezik, crnogorski obuhvata tzv. novotokavsku
folklornu koine, tip jezika s ijekavskijem izgovorom, koji je Vuk
Karadi uzdigao na najvii nivo, postavivi ga iznad srpskoga
(ekavskog) knjievnoga jezika, od kojega je on stariji. Crnogorski jezik je
dokumentovan u najljepijem knjievnim uzorcima, meu kojima su djela
Petra II. Petrovia-Njegoa ije se znaenje za Crnogorce moe uporediti
sa znaenjem stvaralatva talijanskijeh pisaca za talijanski narod, ponajvie
sa Danteom, a stvaralatvo St. Ljubie sa stvaralatvom Bokaa: Dante
je Njego, a na Boccao je Ljubia5.
U Crnoj Gori napravljeni su koraci u vezi s kodifikacijom crnogorskoga
jezika. Objavljen je pravopis6, gramatika7, a u Institutu za crnogorski jezik
i jezikoslovlje sastavlja se rjenik crnogorske karakteristine leksike8.
Crnogorskijem jezikom objavljuju se radovi u periodici - Doclea, Ars,
Crnogorski knjievni list, Matica, Lingua Montenegrina; ve godinama
crnogorski jezik (umjesto srpskoga) pokuavaju uvesti u popis kolskijeh
predmeta neki nastavnici9, odravaju se nauni skupovi i konferencije koji
su posveeni problemima kodifikacije jezika i njegovijem osobitostima na
tlu drugijeh slovenskih jezika: Jezici kao kulturni identiteti na prostoru
nekadanjeg srpsko-hrvatskoga ili hrvatsko-srpskog jezika (Crnogorski
PEN centar, Podgorica, 1998.), tokavski knjievni jezici u porodici
standardnih slovenskih jezika (Crnogorski PEN centar & Dukljanska
akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2004.), Norma i kodifikacija
crnogorskog jezika (Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Podgorica,
2005.), Crnogorski jezik u novom Ustavu Crne Gore (Institut za crnogorski
Nikevi V. Crnogorski jezik // Poetnik o Crnoj Gori i Crnogorstvu. Cetinje: CDNK,
1996. S. 94.
5
Rotkovi R. Kodifikacija crnogorskog jezika // Doclea. Br.3. Podgorica, 1994. S. 10.
6
Nikevi V. Pravopis crnogorskog jezika. Cetinje: Crnogorski PEN centar, 1996. 469 s.
7
Nikevi V. Gramatika crnogorskog jezika. Podgorica: DANU, 2001. 586 s.
8
Nikevi V. Predgovor Rjenika crnogorskoga jezika. In: Jezikoslovne studije, Centralna
narodna biblioteka ure Crnojevi, Cetinje, 2004. - S. 379-408.
9
. // . 2000. 5. . . 11.
4
69
Ljudmila VASILJEVA
jezik i jezikoslovlje & Graanska partija Crne Gore, Cetinje-Podgorica,

2004.), Vuk Karadi i Crnogorci (Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje,
Cetinje, 2005), Tekua crnogorska istoriografija i povijesna leksikografija
(Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje & Crnogorski kulturni krug &
Crnogorski kulturni forum, Cetinje, 2006.) i dr. Njegoeva glavna djela:
Gorski vijenac, Lani car epan Mali i Lua mikrokozma prireena su
po prvi put prema Crnogorskome pravopisu. Poetkom 2008. formiran
je i Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika. Tako su stvoreni svi
preduslovi da se rijei pitanje statusa crnogorskoga jezika kao slubenoga
u nezavisnoj Crnoj Gori. Najveu ulogu u tome poslu nedvosmisleno je
imao nedavno preminuli akademik Vojislav P. Nikevi.
Na teritoriji bivega srpsko-hrvatskoga standardnoga jezika, u skladu
s drutveno-istorijskijem promjenama, uspostavljena su etiri standarda
bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski iji je prirodni samostalni
razvoj prekinut jo koncem XIX. vijeka, poslije formiranja zajednikoga
knjievnoga jezika. Raspadom zajednike drave SFRJ, bosanski, hrvatski
i srpski jezik automatski su priznati od drava u kojijema su u slubenoj
upotrebi; jedino je crnogorski jezik morao ekati na ustavno priznanje
tek poslije sticanja ponovne crnogorske dravne nezavisnosti. Ovome je
procesu ila na ruku i specifina situacija u Crnoj Gori e su bezmalo svi
zvanini lingvisti zagovarali stav da je jezik u njoj srpski. Ove je izuzetak
predstavljao V.Nikevi, koji je utemeljivi montenegristiku osnovao
Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje10 oko kojega je potom okupio
svoje saradnike.
Crnogorski jezik od ostalijeh jezika zasnovanih na tokavskome
sistemu izdvaja injenica to je njegova norma opisana, ali jo nije
predloena za optu upotrebu u Crnoj Gori, iako je crnogorski postao
slubeni dravni jezik.
Tokom svoga postojanja jezik ove regije imao je razne nazive;
u toku srpsko-hrvatskoga jezikoga zajednitva tretiran je uglavnom
kao podvarijanta istone (srpske) varijante11 i njegove karakteristike
Nedavno je ovi Institut preimenovan u Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje
Vojislav P. Nikevi.
10
. // . : , 1996. C.22. i irgi A. Crnogorski knjievnojeziki

izraz kao antipod crnogorskome jeziku // Matica, asopis za drutvena pitanja, nauku i kulturu,
Godina VIII, br. 31. Matica crnogorska, Cetinje-Podgorica, 2007. S. 145-160.
11
70
poistovjeivale su se sa srpskom varijantom. Ipak istican je bio ijekavski

izgovor staroga jata. I pored neadekvatnoga tretmana i nominacije jezika
u Crnoj Gori, tokom cijeloga toga perioda on se izdavajao kao zasebna
cjelina (istina, ne u standardnome vidu, ali su njegove osobenosti naroito
zaedoene u dijalektima). Spomenici crnogorske pismenosti oficijelno su
izuavani u okviru istorije srpskoga jezika, iako razvojni tok srpskoga i
crnogorskoga jezika nije tekao ujednaeno a esto nije bio ni meusobno
povezan, osim razdoblja od 1186. do 1360. godine (u zetskome periodu). O
tome bi se moglo govoriti tek od poetka primjene Vukove jezike reforme
u Crnoj Gori 1863/64. godita, da bi kasnije, poevi od meuratnoga
perioda, uticaj srpskoga jezika na crnogorski dobio vei zamah.12
Osnovni praktini vodii to se tie crnogorskoga jezinoga
standarda jesu Pravopis crnogorskog jezika, pravopisni prirunik Pii kao
to zbori, Gramatika crnogorskog jezika - koji se zasnivaju na fonolokomorfolokoj pravopisnoj normi13. Tako su osnovni principi crnogorskoga
jezika postali:
1. Pii kao to govori, a itaj (govori) kako je napisano!;
2. Dri se normi crnogorske opene pravilnosti!
3. Tue pii kao svoje!
U crnogorskome pravopisu ravnopravno supostoje dva pisma:
latinica i irilica. Ipak crnogorski jezik, u poreenju s drugijem tokavskim
jezicima, karakteriu specifini fonemi, koji bi se mogli smatrati
svojstvenima samo za crnogorski jezik budui da ih u drugijem spomenutim
jezicima nalazimo iskljuivo na ravni alofona. Zbog toga ti fonemi nijesu
ni mogli nai svoj grafemski izraz u srpsko-hrvatskome pismu.
Autor Pravopisa crnogorskog jezika posudio je grafeme za
irgi A. Fonetsko-fonoloke razlike izmeu crnogorskoga i srpskoga jezika // Lingua
Montenegrina, asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja. Br. 1, Institut
za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2008. S. 173174. Razvojna povijest crnogorskoga knjievnoga jezika monografski je obraena u
dvotomnom djelu Crnogorski jezik Vojislava Nikevia (Matica crnogorska, Cetinje, I.
tom 1993. i II. tom 1997. god.).
13
Nikevi V. Pravopis crnogorskog jezika. Cetinje: Crnogorski PEN centar, 1997.
S.15.; Nikevi V. Pii kao to zbori. Glavna pravila crnogorskoga standardnoga jezika.
Podgorica: CDNK, 1993.; Nikevi V. Gramatika crnogorskoga jezika Podgorica:
Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, 2001.
12
71
Ljudmila VASILJEVA
oznaavanje karakteristinijeh crnogorskih glasova iz poljske abecede

budui da su poljskome jeziku ti fonemi takoe svojstveni, te za njih imaju
i odgovarajue grafeme. Ti su se glasovi tako biljeili i ranije, pri opisima
crnogorskijeh govora i dijalekata, tako da imaju tradiciju upotrebe u Crnoj
Gori. Istina je da se pomenuti glasovi javljaju i izvan crnogorske jezike
teritorije, pa samim tim i na teritoriji Srbije. Meutim, to nije relevantan
argument da ne budu uvrteni u crnogorski standard jer je razlika izmeu
njihova ranga i statusa u tim jezicima ogromna. Ti glasovi se na teritoriji
Srbije javljaju kao dijalektalni, seobama Crnogoraca od XV. vijeka
razneseni van matine teritorije. Za razliku od toga, u Crnoj Gori oni su
opteprisutni, tj. spadaju u drugi (naddijalektalni/interdijalektalni, koine)
sloj crnogorskoga jezika. Zbog toga su normom Vojislava Nikevia i
obuhvaeni kao dio crnogorskoga standarda.14 Meu njima su: meki
srednjojezini glas s, pie se (npr. eka, eme, ever, en, utra, ekira
itd.), meko z u pisanom obliku (npr. iesti, ieljati, iikati, koi, akati,
alo, poakati itd.). Oni se javljaju u crnogorskome jeziku uglavnom kao
produkt tzv. jekavske jotacije. Ti glasovi esto dolaze u hipokoristicima:
ara, obo, Peo, Tua, Bua, aga, agora, ato i sl., a takoe i u
nazivima naseljenijeh mjesta: Paa murva, Preeka, Glavica koa, Koa,
Koi brijeg. Javljanje ovijeh glasova izvan tzv. jekavske jotacije objanjava
i crnogorski dijalektolog Milija Stani: Hipokoristinost je, dakle, svakako
teren na kome su se (...) razvili glasovi i . A posle je, kao i kod drugih
hipokoristika, mogao nastupiti i nastupio je proces uoptavanja i prerastanja
hipokoristika u nehipokoristike, tj. jedan te isti hipokoristik mogao je sad
biti i hipokoristik i nehipokoristik. Tako, kao to je hipokoristik Mo (prema
imenu Milo ili kojem slinom) mogao prerasti i prerastao u nehipokoristik,
obino ime Mo, koje je posle, kao ma koje drugo obino ime, moglo imati
svoj hipokoristik u formi Mo, i ostati hipokoristik prema Milo, tako su i,
recimo, hipokoristici Ma, Ma, Ma, ma, Mo i sl. mogli prerasti i
prerastali su u redovna vlastita imena ne izgubivi ni funkciju hipokoristika,
tj. La je ostalo kao hipokoristik prema Labuda i samostalno vlastito
ime. Drugim reima, hipokoristici ove vrste rasprostrli su se do u oblast
neutralnih vlastitih imena. (...) Svi ovi primeri istovremeno pokazuju da ni
sluajevi kao Mia, Mao, Gao, ago, koje je M. Stevanovi naveo kao
primere u kojima je postalo jotovanjem, nisu ili ne moraju biti rezultat
Montenegrina, asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja. Br. 1, Institut za
crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2008. s. 175.
14
72
jotovanja; kad se jednom, na ovaj ili onaj nain, oformio kao formant,
suglasnik je posle mogao dejstvovati i iriti se potpuno samostalno, bez
ikakve veze s glasom j.15
Osim toga, u crnogorskome jeziku javlja se i afrikata dz koja se
biljei u obliku grafema . Koristi se najee u optijem imenicama,
npr.: bia, biin, inula, era, u imenima i prezimenima: ano, Boroan,
Buran, Buranovi i sl., u toponimiji: Malena, 3avala. Taj fonem je
takoe kodifikovan kao normativni. Tako crnogorski jezik ima 33 slova.
Crnogorska latinica i irilica izgledaju ovako:
1) A, a, 2) B, b, 3) C, c, 4) , , 5) , , 6) D, d, 7) D, d, 8) , , 9)
E, e, 10) F, f, 11) G, g, 12) H, h, 13) I, i, 14) J, j, 15) K, k, 16) L, l, 17) Lj,
lj, 18) M, m, 19) N, n, 20) Nj, nj, 21) O, o, 22) P, p, 23) R, r, 24) S, s, 25) ,
, 26) , , 27) T, t, 28) U, u, 29) V, v, 30) Z, z, 31) , , 32) , , 33) , .
1), , 2) , , 3) , , 4) , , 5) , , 6) , , 7) , , 8) , , 9)
, , 10) , , 11) S, s, 12) , , 13) , , 14) , , 15) , , 16) , , 17)
, , 18) , , 19) , , 20) , , 21) , , 22) , , 23) , , 24) , ,
25) , , 26) , , 27) , , 28) , , 29) , , 30) , , 31) , , 32) ,
, 33) , .
Meu specifine crnogorske fonoloke crte spadaju i alternanti
staroga : trofonemski niz i-j-e (dvoslono ije) u dugijem slogovima,
npr.: vrijeme, dijete, lijepo, za razliku od diftonkog ie u bosanskome i
hrvatskome jeziku16: vrieme, diete, liepo; u kratkijem slogovima je: pjesma,
vjera, bjeati, Svjetlana, Zvjezdana (a ne npr.: Vera, Svetlana, Zvezdana);
i ispred o, j, lj: vidio, edio (umjesto sjedjeo) (Nikevi 1993:14); t, d, c
+ j (e je prvobitno stajalo ) prelazi u e, e. Te injenice autor povezuje
s tzv. fonolokom jekavicom17. Meu bitne fonetske odlike crnogorskoga
Stani M. Uskoki govor, Tom I, Institut za srpskohrvatski jezik, Srpski dijalektoloki
zbornik, knj. XX, Beograd, 1974, s. 83-84.
16
Autor Pravopisa crnogorskog jezika podrava miljenje D.Brozovia u pogledu
dvoglasne realizacije jata u hrvatskome jeziku. Po Brozovievu miljenju, njegova
dvoslona realizacija svojstvena je samo poeziji, faktino je stilem. Brozovi D. Aktualna
kolebanja hrvatske jezine norme // Jezik. 1998. Br.5. S.169.
17
Nikevi V. Pravopis crnogorskog jezika. Cetinje: Crnogorski PEN centar, 1997. S.45-47.
15
73
Ljudmila VASILJEVA
jezika, pored i , navode se i glasovi i nastali jekavskijem jotovanjem:

Osim navedenih razlika, kao izrazita odlika crnogorskoga standardnog
jezika i prepoznatljiva njegova razlika u odnosu na srpski jezik javljaju se i
glasovi i nastali jekavskim jotovanjem. U srpskom standardnom jeziku
se za normativne priznaju samo rezultati jekavskog jotovanja suglasnika
lj i nj (ljeto, ljepota, voljeti, njegovati, snjean i sl.), dok se svi ostali
kvalifikuju kao dijalektizmi. (...) Nejotovani oblici apsolutno su nepoznati
na itavoj crnogorskoj jezikoj teritoriji. Sva dosadanja lingvistika
istraivanja crnogorskih govora pokazala su da su glasovi i kao produkti
jekavskoga jotovanja suglasnika t, d i c opteprisutni na cijelom terenu.18
Npr.: erati, leeti, eiti (ali i tjeiti), vreti; e, ed, neelja, ego i u
onomastici: etko, etna, etkovi, etalj, etanski pod, edilo, eklii,
epan, epo, epanovi, epan polje, epandan, Neeljko, Meee,
Meedovi.19
Polazei od naela da je crnogorski jezik sauvao jasnu opoziciju
izmeu tvrdijeh i mekih glasova (fonema) i , i , a ne samo u parovima
d i , i , glasove i ispred mekijeh suglasnika treba pisati kao i ,
dakle: lie i groe, ne lie i groe, kako se to pie u jezicima koji
takve opozicije suglasnika nemaju, ime se crnogorski standard korjenito
razlikuje od srpskoga, hrvatskoga i bosanskoga20 .
Meu fonoloke osobitosti crnogorskog jezika spadaju takoe
i saimanja pridjevskijeh zavretaka: Andrin, Boi (srp. ,
), u govorima i upotreba glagolskijeh pridjeva bez -: it, pis,
oblika - priloga k (srp. ao). Prva je pojava prisutna na cijeloj teritoriji
crnogorskoga jezika, a druga obuhvata veinu crnogorskijeh govora.
Meu najvanije morfoloke posebitosti crnogorskog jezika spada
tzv. morfoloka ijekavica, tj. upotreba, uz uobiajene padene zavretke
za genitiv, dativ, lokativ i instrumental zamjenica i pridjeva (-im, -ima,
-ih), i alternativnijeh zavretaka: -ijem, -ijeh, -ijema, koji su iroko
Montenegrina, asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja. Br. 1, Institut za
crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2008. - S. 181-182.
19
Nikevi V. Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine) standardni jezik - In:
Jezike i knjievne teme, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006. - S. 189.
20
S.122.
18
74
rasprostranjeni i zastupljeni u crnogorskijem narodnim govorima21. U

srpskome, bosanskome i hrvatskome jeziku spomenuti oblici dre se
zastarjelicama, dijalektizmima, provincijalizmima ili pak imaju stilsku
funkciju22: naijeh, dobrijeh; naijem, dobrijem; naijema, dobrijema; s
ovijem, lijepijema itd.
Dalje, u crnogorskome jeziku sauvan je u nominativu i akuzativu
jednine skraeni oblik kam i istoricizam kami (koji se esto koristi u
prilokome znaenju sinonima za jadno, slabo), npr.: kami mu je bolje,
kami je zaradio, kami mu je rodilo; postojanje skraenoga oblika imenica
tipa plam (Udario mu je plam u lice), pram (Podie se pram magle), grun
(Ponio je u tuinu grun zemlje), upotreba arhaine imenice poli (polu)
u znaenju polovinu, npr.: poli (polu) jada, a takoe i alternativno: na
poli (Izdao sam mu imanje na poli; Presijeci to na dvije poli);deklinacija
vlastitijeh imenica tipa: Savo, Sava, Savu; Savov (za muki rod), a Sava,
Save, Savi, Savin (za enski rod), dok je u srpskome jeziku: Sava, Save,
Savi itd. za muki rod; takoe i deklinacija odmilica tipa: Boo, Boa, Bou
(muki rod); Brana, Brane, Branin (samo za enski rod); u crnogorskome
se sauvao i stari oblik zamjenica u dativu i lokativu jednine na -e kao
alternativan oblik sa zavrecima na -i: mene, tebe, sebe : meni, tebi, sebi
(Daj mene tu knjigu; Tebe u vrnuti oni dug; Sebe sam odredio najvei
dio); isto tako i stari oblik genitiva upitne i odnosne zamjenice to - esa;
upotreba enklitikijeh oblika zamjenica ne, ve u akuzativu mnoine kao
alternanti oblicima nas, vas: Oni ne zaobilaze; Vi ne mrzite; Molimo ve kao
brau; upotreba ovi, oni kao alternativnijeh oblicima ovaj, onaj, npr.: Ovi
ve ovjek gleda; upotreba supina kao alternativnoga oblika infinitivu: re,
pe, e, radit, pisat, sluat : rei, pei, ei, raditi, pisati, sluati; upotreba
ostataka istorijskijeh glagolskih oblika prezenta pod uticajem konjugacije
atematskijeh glagola: velju, viu i oblika imperativa vii umjesto velim,
vidim, vidi; aktivna upotreba imperfekta, koji je u srpskome standardu
sauvan samo kao arhaizam; te upotreba prijedloga su (Su im emo
radit?) s instrumentalom pod uticajem prefiksa su- (sukrvica, sulud).
Nikevi V. Pravopis crnogorskog jezika. Cetinje: Crnogorski PEN centar, 1996. S:
47-48.
22
- S.47-48. Vidjeti isto u D.Brozovia Brozovi D. Aktualna kolebanja hrvatske jezine
norme // Jezik. 1998. Br.5. S.169; i R. Katiia: Katii R. Naela standardnosti
hrvatskoga jezika // Jezik. 1993. Br.5. S.177.
21
75
Ljudmila VASILJEVA
to se sintakse tie, crnogorskijem govorima svojstveno je

ljedee: vea zastupljenost konstrukcije instumental s prijedlogom
s(a) od instrumentala bez prijedloga: kopa s motikom, radi sa srpom;
upotreba akuzativa umjesto lokativa s prijedlozima u, na (ivi u grad,
Stoji na Cetinje); postojanje varijanti upotrebe akuzativa i instrumentala
s prijedlozima: nad, pod, pred, za uz primjetnu prevagu varijante s
akuzativom, pri emu su izuzetak jedino imenice enskoga roda koje
u navedenijem sluajevima ee dolaze u instrumentalu; podudaranje
oblika genitiva i lokativa pri upotrebi prijedloga po i upotreba genitiva
s distributivnim znaenjem, na primjer Skita se po sela, umjesto Skita se
po selima kako je to uobiajeno u drugijem tokavskim jezicima; takoe i
podudaranje akuzativa i lokativa s prijedlozima u i na u korist akuzativa:
Ide u grad i ivi u grad; Stanuje na selo i Putuje na selo23.
Prozodiju crnogorskoga jezika karakterie ouvanje tokavskoga
akcenatskoga sistema sa etiri naglaska, ali u jugoistonoj Crnoj Gori i
u oblasti Boke Kotorske u govoru se iri tendencija prema mijeanijem
sistemima naglasaka: tronaglasnijem i dvonaglasnijem akcenatskim
sistemima, koji dodue do sada nijesu i slubeno unijeti u pravopise i
prirunike crnogorskoga jezika.
Dosta su izraene razlike u leksici i frazeologiji, koje su prije svega
uslovljene specifinou crnogorskijeh narodnih govora. Evo nekoliko
primjera takvijeh leksema uporedo s adekvatnijem srpskim izrazima: lasno
= lako, varen = kuvan; velji = veliki; vie = iznad; vii = vei; golemo
= mnogo; grk = gorak; doavolji = nijedan; predignuti = preseliti;
dodignuti = doseliti i sl. Po miljenju V. Nikevia, samo je neznatan broj
crnogorskijeh leksema i frazeologizama uao u rjenike srpskog/srpskohrvatskoga jezika budui da su oni, po miljenju autora tijeh rjenika,
imali isuvie malenu teritorijalnu rasprostranjenost (Crna Gora odista i
jest teritorijalno nevelika zemlja). Crnogorizmi predstavljeni u rjenicima
narodnog jezika dobili su status dijalektizama i provincijalizama. Veliki
dio crnogorske leksike i frazeologije nalazi se u rjenicima Njegoevijeh
djela te dijalektolokijem crnogorskim rjenicima. Trenutno je u toku rad
na novome rjeniku crnogorskoga jezika24.
Nikevi V. Pii kao to zbori. Glavna pravila crnogorskoga standardnoga jezika.
Podgorica: CDNK, 1993. S.12-18; Nikevi V. Crnogorski jezik // Poetnik o Crnoj
Gori i Crnogorstvu. Cetinje: CDNK, 1996. S. 91101.
24
Isto.
23
76
LITERATURA
. //
. - :
, 1996.
Brozovi D. Aktualna kolebanja hrvatske jezine norme // Jezik.

1998. Br.5.
irgi A. Crnogorski knjievnojeziki izraz kao antipod

crnogorskome jeziku // Matica, asopis za drutvena pitanja,
nauku i kulturu, Godina VIII, br. 31. Cetinje-Podgorica: Matica
crnogorska, 2007.
irgi A. Doprinos Vojislava P. Nikevia montenegristici. //

Matica. Br. 32-33. Podgorica-Cetinje: Matica crnogorska, 2008.
irgi A. Fonetsko-fonoloke razlike izmeu crnogorskoga i

srpskoga jezika // Lingua Montenegrina, asopis za jezikoslovna,
knjievna i kulturna pitanja. Br. 1, Cetinje: Institut za crnogorski
jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, 2008.
Katii R. Naela standardnosti hrvatskoga jezika // Jezik. 1993.

Br.5.
. // .
2000. 5. . . 11.
Nikevi V. Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine)

standardni jezik - In: Jezike i knjievne teme, Cetinje: Institut za
crnogorski jezik i jezikoslovlje, 2006.
Nikevi V. Crnogorski jezik Cetinje: Matica crnogorska, I. Tom,

1993.; II. tom 1997.
Nikevi V. Crnogorski jezik // Poetnik o Crnoj Gori i Crnogorstvu.

Cetinje: CDNK, 1996.
Nikevi V. Gramatika crnogorskog jezika. Podgorica: DANU,

2001.
Nikevi V. Pii kao to zbori. Glavna pravila crnogorskoga

77
Ljudmila VASILJEVA
standardnoga jezika. Podgorica: CDNK, 1993.
Nikevi V. Pravopis crnogorskog jezika. Cetinje: Crnogorski

PEN centar, 1996.
Nikevi V. Predgovor Rjenika crnogorskoga jezika. In:

Jezikoslovne studije, Cetinje: Centralna narodna biblioteka ure
Crnojevi, 2004.
Rotkovi R. Kodifikacija crnogorskog jezika // Doclea. Br.3.

Podgorica, 1994.
Stani M. Uskoki govor, Tom I, Beograd: Institut za srpskohrvatski

jezik, Srpski dijalektoloki zbornik, knj. XX, 1974.
Ljudmila VASILJEVA (Lavov)

SOME OF THE CHARASTERISTIC FEATURES OF THE
MONTENEGRIN LANGUAGE
The author points out the processes wich perceded the
reestablishment of the Montenegrin standard language. The special
emphasis is put on the significance of the academic Nievi in the process
of the Montenegrin language stadardization. Besides, some significant
features of the Montengerin language in terms of the other 3 tokavian
languages are given.
78

Sreten ZEKOVI (Cetinje)

UDK 811.163.4.09
SVETI PETAR CRNOGORSKI O NAKOM JEZIKU
Svoje stalno ukazivanje na narodnosno-nacionalnu
razliitost izmeu Crnogoraca i Srba Petar I. Sveti
ispoljava i u samom imen(t)ovanju jezika svojega
naroda, kojega nigda i nige nije nazvao imenom jezika
drugoga (tuega) naroda. Ove je rije o neimen(t)ovanju
srpskoga jezika kao potvrdi etnike i jezike sopstvenosti
Crnogoraca kod Petra I. Svetog.
Kao to svoj (crnogorski) narod nije nazivao srpskijem, tako ni

njegov (crnogorski) jezik nije (ni u esovom smislu) nikada prekrstio
u srpski jezik. Ni u jednome objavljenom dokumentu Petra I. nije
upotrijebljen, ak ni spomenut, u bilo esovome sativu, naziv srpski jezik
iako je imao tute povoda i prilika. Ta(j) izraz kao da nije uopte postojao
u svijesti i rjeniku Petra I. Tek u dodatku (postskriptumu) pisma Simeonu
Orloviu od 5. VII. 1818., u vezi s preostalijem dugom prenumeranata u
Crnoj Gori, pominje Slovar serbskij: Ja ne znam, ali ete vi znati, koliko
je fiorinah koji od naijeh glavarah prie za slovar serbskij dao da i sad
toliko ima dati.1
Uporedo s jedinoplemenou, jedinovjerjem i sl. zbori i o
jedinojazinosti u istom smislu i irini kao kad zbori o narodnosnoj
bliskosti. Jedinojazije se odnosi na Ruse i na ostale junoslovenske
narode.2
J.Milovi, Petar I Petrovi Pisma i drugi dokumenti, knj. 1, br. 505/512. Rije je o
originalu koji se uva u Dravnome arhivu u Zadru.
2
Isto, 206/227. Da ujedno s nama pod krilom hristijanskoga cara u slobodi ostanu, kuda
nas svijeh i svakoga vo obeslaveno-serbo-ilirieskoga roda i hristijanina jedinovjerije,
jedinojazije i jedinoplemenost potee.
1
79
Sreten ZEKOVI
Zborei o svojemu jeziku, odnosno o jeziku crnogorskoga naroda,

Petar I. Sveti poee pominje samo: naki jezik; naki govoriti; u na jezik
preveden; napeatan u naem jeziku; svojijem narodnim jezikom govoriti;
u naemu slavenskomu jeziku.
1. M. Zoriju 18. 7. 1794.: pie u naemu slavjenskomu jeziku.3
2. S. Orloviu 4. 5. 1818.: da uini napravit jedno pismo u talijanski
i naki jezik za esara koliko se ljeve moe od strane moje i svega
naroda.4
3. J. Pajtoniju 11/23. 9. 1820.: Potrebno je mene poradi zemlje
Lozice da imam u na jezik prevedene.5
4. J. Gagiu 5. 3. 1826.: prijevod u na jezik, da je cerkovna peat
bolje bi bilo za one koji gradansku nijesu ni vieli... budui da su
svoj jezik tuimi jazikami pokvarili i mnogo svojega izgubili.6
5. D. Obradoviu 23. 10. 1805.: i novo napeatane u naemu jeziku
knjige.7
6. Mustaj-pai 1828.: da poalje dva ojka koji znadu naki
govoriti.8
U izjavi Petra I. povodom ulaska Francuske u Moskvu 1812.
godita izraava se zebnja od ruskoga plemstva koje se stidi svojijem
narodnijem jezikom zboriti, ono je odavno poelo Franciju vozviat i svoje
oteestvo prezirat.9 Vladika Sveti Crnogorski je, najpae, zborio i pisao
svojijem, nakim, crnogorskijem jezikom.10
Inae, u skladu s prijethodnom tradicijom,11 Vladika Sveti je
Isto, 64/68.
Isto, 486/493.
5
Isto, 538/444.
6
Isto, knj. 2, 155/167.
7
Isto, knj. 1, 197/218.
8
Isto, knj. 2, 277/281.
9
Isto, knj. 1, 327/342.
10
Slino je otuenost ruskoga plemstva kudio i Tolstoj koji je ukazivao da ono ne samo
zbori no i misli na francuskome jeziku. To je i razumljivo budui da jezik nije samo
sredstvo izraavanja no i formiranja misli; bitan nain artikulisanja ovjekovoga bivstva
i prirodne drutvenosti.
11
Andrija Zmajevi, Ljetopis crkovni iz druge polovine XVIII. vijeka, stvaralatvo dr.
Ivana (Antuna, Gapara) Nenadia, posebno u Nauku krstjanskom (1768) u kojemu je
3
4
80
Sveti Petar Crnogorski o nakom jeziku
pisao narodnijem jezikom, prije Vuka Karadia. Jezik onodobnijeh

Crnogoraca(h) je narodni. Njime su vadike i glavari crnogorski javno
optili meu se, sa naijencima i izvanjcima. Tijem je uveliko, jo i
od ranijega doba, ostvarivano naelo narodnosti, narodni duh koji ini
sutastvo jezike reforme Vuka St. Karadia.12
Sreten ZEKOVI
SAINT PETER OF MONTENEGRO ABOUT NAKI
LANGUAGE
Saint Peter I points out his permanent referring to ethnic-national
difference between Montenegrins and Serbs in the very naming of his
peoples language, which he never and nowhere called by the name of
the other (foreign) people. The subject here is about non-naming of the
Serbian language as the proof of ethnic and lingual individuality of the
Montenegrins in the works of Saint Peter I.
prije Vuka formulisao tanopisno pravilo: pii kao to zbori. Vieti: Vojislav Nikevi,
Narodni jezik u crnogorskoj knjievnosti prednjegoevskog doba, Jezik, god. 16, br. 1. i br.
2, Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb, 1968/69.
12
Vuk je sve narodno, bez obzira na kojem se slavenosrpskom prostoru nalazilo,
prisvojtio i pripisao srpskome jeziku. D. Vuksan utvruje za jezik Sv. Petra: Jezik
u Poslanicama je ist, narodni. Petar I bio je prvi i jedini na ovjek, koji je na kraju
18. vijeka pisao istim narodnim jezikom. (D. Vuksan, Pogovor Poslanicama, knj. I,
Cetinje, 1925, str. 258). O Vladiinom jeziku i pismu B. Pavievi zbori: Prije Vuka
pisao je istim narodnim jezikom. Dodue, azbuka koju je upotrebljavao nije bila ni isto
crkvena ni azbuka gradanska, ali je bila dosta osloboena crkvenoslovenizama, iako je
upotrebljavao 37 slova (B. Pavievi, Petar I Petrovi Njego, Isto, str. 504). Ivo Andri
je jednom zborio o jeziku Petra I. Svetoga da nita sugestivnije u tom anru nije napisano
od biblijskijeh Davidovih psalama naovamo.
81
82

Petar ATANASOV (Skoplje)

Filoloki fakultet Blae Koneski
UDK 80
LIMB ROMN, LIMB ROMANIC
U radu je prikazano aktuelno stanje jednog od dijalekata
rumunskog jezika. Megleno-rumunski dijalekat je jo
uvijek u upotrebi u nekim selima u Grkoj i u Republici
Makedoniji. Vanost ovog rada se zasniva na injenici
da se u njemu razmatra idiom koji je u nestajanju. Osim
rijetkih izuzetaka, mladi ljudi ga, kako u Grkoj tako i u
Republici Makedoniji vie ne koriste.
Pitanje mjesta megleno-rumunskog u odnosu na dako-rumunski i

arumunski jezik, kao i pitanje porijekla megleno-rumunskog (jer su ova dva
pitanja neraskidivo vezana) su bila iscrpno razmatrana u prolosti od strane
rumunskih lingvista a, u manjoj mjeri od strane stranih lingvista. Nauno
otkrie MeglenoRumuna od strane Gustava Weiganda, kao stanovnitva
koje se razlikuje od Arumuna i sa zasebnim jezikom koji se nalazi izmeu
dako-rumunskog i arumunskog, dakle dijalekta zasebnog u odnosu na
rumunski, po njegovom miljenju je stvorilo razliite teorije i miljenja
to se tie porijekla ovog naroda i mjesta tog romanskog junodunavskog
idioma. Lingvisti kao sto su O. Densusianu, S.Pukariu, Th.Capidan,
A. Procopovici, A. Philippide, D. Onciul, G. Ivnescu, Al. Rosetti, I.
Coteanu, Matilda Caragiu su se izjanjavali o gore pomenutom. Njihova
razmiljanja idu od tvrdnje da je megleno-rumunski poddijalekt dakorumunskog (Densusianu) do tvrdnje da je megleno-rumunski poddijalekt
arumunskog (Philippide). Za Densusiana, Megleno-Rumuni su stara
dako-rumunska kolonija na makedonsko- rumunskoj teritoriji.1 Drugim
rijeima, on pripisuje ovom stanovnitvu sjevernodunavsko porijeklo.
Ov. Densusianu, Histoire de la langue roumaine, II, ed. ngrijit de B. Cazacu, V. Rusu i
I. erb, Bucarest, 1975, p. 310.
1
83
Petar ATANASOV
Ovo Densusianovo tvrenje poiva na vezi i zajednikim takama koje

je zabiljeio u dako-rumunskom i megleno-rumunskom dijalektu i prema
kojima se oni udaljuju od arumunskog. Evo glavnih slaganja izmeu dva
gorepomenuta dijalekta zabiljeena od strane Densusiana:
- odravanje diftonga [a]: megl. dauk - dr. adaug < lat. adaugeo (ar.
adagvu);
- prelaz dentala d u z u rijeima latinskog porijekla: megl. zu, uzi - dr.
ziu, auzii < lat. dies, audivi (ar. dzu, avdzi);
- prelaz [] i [d] u [] u rijeima latinskog porijekla: megl. joc, jos, juni, jut
-dr. joc, jos, june, ajut < lat. jocus, deorsum, juvenis, adjuto (ar. oc, os,
oni, aut);
- megleno-rumunski je sauvao nepromijenjene, u veini sluajeva, labijale
[p, b, v, m] praene sa [] i [i]: megl. per, pert, pin, pior, spic, spin - dr.
pier, pierd, pin, picior, spic, spin < lat. pereo, perdo, pinus, petiolus, spicum,
spina (ar. er, erdu, in, ior, sic, sin); megl. bini, vin, vi, vis, vi,
mic, durmiri - dr. bine, vin, vi, vis, vi < lat. bene, vinum, vinea, visum,
*vitea de vitis, dormire (ar. ini, yin, yie, yis, ic, durire);
- prisustvo vokativa na ule, nepostojeeg u arumunskom: megl. lupuli,
foculi -dr. lupule, focule;
- u sistemu brojeva megleno-rumunskog i dako-rumunskog za broj 20 se
upotrebljava megl. doaz, doaz - dr. douzeci (ar. yigi).
Tim vezama megleno-rumunskog i dako-rumunskog, Densusianu
je dodao listu postojeih rijei u ta dva dijalekta a koje su izostavljene u
arumunskom:
megl. aneleg, rzint, drum, flari, friguri, frig, criiel, leac, mo, nas,
uglidal, pimint, simb, timp, tries, trimet, urm, uid, nving, vreami dr. neleg, argint, drum, floare, friguri, frig, creier, leac, mo, nas, oglind,
pmnt, schimb, timp, triesc, trimet, urm, ucid, nving, vreme (ar. prindu
/ duesku, asime, cale, lilie, iavr, arcoare, mdu / minte, ytrie, au,
nare, yilie, loc, alcsescu, ero / an, pescu, pitrec, vatm, niisescu,
ero.
Densusianu je takoe ispitivao i zajednike take koje postoje
izmeu megleno-rumunskog i arumunskog i izmeu megleno-rumunskog
i istro-rumunskug. Iz toga izvlai sljedei zakljuak: ovo poreenje
84
Limb romn, limb romanic
mgl. sa ostalim rumunskim govorima pokazuje da se mgl. pribliava

dakorumunskom i u vie od jednog sluaja istrorumunskom, predstavljajui
neke dodirne take sa mr. To nam omogucava da vidimo u mgl. vie jedan
dako-rumunski dijalekt nego makedo-rumunski, drugim rijeima dakorumunski govor prenesen na jug na makedo-rumunsku teritoriju.
Nasuprot Densusianovoj teoriji koja se odnosi na porijeklo
Megleno-Rumuna i mjesta njihovog jezika u odnosu na dako-rumunski
i arumunski, pojavljuje se teorija S. Pucaria2, koja pripisuje MeglenoRumunima junodunavsko porijeklo. Prema njegovom miljenju, ovi ine
dio grupe Rumuna koji su ivjeli na jugu Dunava od vremena stvaranja
rumunskog naroda i koje naziva orijentalni Rumuni. U koncepciji
S. Pukaria, orijentalni Rumuni se suprotstavljaju oksidentalnim
Rumunima, koji su porijeklom Istro-Rumuni. S. Pukariu uoava veliku
slinost izmeu megleno-rumunskog i arumunskog. Meu zajednikim
crtama dva idioma on istie prelaz velara [c] i [g] praenih anteriornim
samoglasnicima [e] i [i] u [], uvaavajui [d] koje je naknadno dovelo do
[z]: ar., megl. er < lat. caelum; ar. fudi, megl. fuzi < lat. fugit; odravanje
nepromijenjenog n osim u nastavcima; ar., megl.un < lat. una; ar. grn,
megl. grn, grn < lat. granum; ar. brnu, megl. brn, brn, ali ar., megl.
bu, oami, nu, itd.
Gledite Pukaria dijeli i Theodor Capidan3, izvrstan poznavalac
arumunskog i lingvista koji je izvrio kapitalna istraivanja u domenu
megleno-rumunskog. On razvija preanju teoriju donosei nove dokaze
koji pribliavaju megleno-rumunski arumunskom. Meu zajednikim
takama dva junodunavska dijalekta, on naroito insistira na:
1) prelazu ce, ci u e, i i ge, gi u ze, zi (dze, dzi) jedino u latinskim
elementima, to dokazuje da je fenomen star i da je postojao i prije
odvajanja ovih dijalekata;
2) parcijalnoj palatalizaciji labijala i
3) totalnom odsustvu rotacizma kao i odravanje n u rijeima kao un,
grn ili grn, brn ili brn. Sve to navodi Th. Cupidana da zakljui da
n timpurile mai vechi, atunci cnd limba romn cu totale c arta
S. Pukariu, tudes de linguistique roumaine, Cluj-Bucureti, 1937, pp. 86 et suiv.; S.
Pukariu, Cercetri i studii, ed. ngrijit de Ilie Dan, Bucarest, 1974, p. 75 et suiv.
3
Th. Capidan, Meglenoromnii, I, Bucarest, 1925.
2
85
Petar ATANASOV
mici diferenieri regionale, ns nc nu se desprise n dialectele

actuale, dialectul meglenit fcea parte din acea regiune, din care
a ieit dialectul aromn. De aici urmeaz ca i Meglenoromniii/
/ judecnd dup particularitile graiului lor, ei tribuie s fi
fcut parte odat din regiunea ocupat de Romnii sudici4. Gore
nabrojane promjene pod 1) su za Th. Capidana jak argument da
dokae da su se regionalne razlike u rumunskom pojavile rano i
da iste te transformacije dijele jezik u dvije zone: una de nord,
pentru Romnii nordici, din cari au ieit dacoromnii i din acetia
mai trziu s-au desprins Istroromnii; i alta de sud, pentru Romnii
sudici, din cari au ieit Aromnii i Meglenoromnii5.
Th. Capidan tako oznaava put kojim su Megleno-Rumuni sili
iz regije Meglen. Polazei od dvije karakteristike megleno-rumunskog,
naime prelaz [] u [] i prisustvo [], Capidan je ustanovio prvobitnu
postojbinu Megleno-Rumuna u oblasti Rodopa odakle su, prema njegovom
miljenju, pozajmljena ta dva glasa koja sam upravo pomenuo, jer, prema
Capidanu, oni nijesu postojali nigdje drugdje. Recimo, meutim, odmah
da to [] postoji u govoru Makedonanaca na zapadu Makedonije. Sto se
tie rjenika, Capidan je dao liste na osnovu kojih moemo imati ideju o
zajednikim takama izmeu etiri istorijska dijalekta rumunskog jezika.
Tako, prema njegovom miljenju, zajednike rijei u megleno-rumunskom
i u dako-rumunskom, a nepostojee u arumunskom i istrorumunskom, ine
brojku od 74 rijei; zajednike u megleno-rumunskom i arumunskom,
a nepostojee u dako-rumunskom i istro-rumunskom ine brojku od 15;
zajednike rijei u megleno-rumunskom, istro-rumunskom i u dakorumunskom, a koje ne postoje u arumunskom, ine brojku od 12 rijei.
Najzad, on daje listu zajednikih rijei u dako-rumunskom i u arumunskom
koje dostiu brojku od 98. Ove liste su podlone korekcijama jer mnoge
rijei sa zadnje liste figuriraju takoe i u megleno-rumunskom. Prema
naem miljenju, te rijei dostiu brojku od 26 rijei. Znaaj ovih lista u
determinaciji mjesta svakog od ova etiri istorijska dijalekta rumunskog
jezika je velika ali ne i odluujua. Broj govornika, nain ivota, kontakt
sa drugim idiomima su razliito doprinijeli odravanju latinskog elementa.
Arumuni, bivajui brojniji i praktikujui obiaj istjerivanja stoke preko
ljeta na planinu, su sauvali vie latinskih rijei nego oni koji su zivjeli
4
5
Th. Capidan, Meglenoromnii, I, Bucarest, 1925, p. 59.

Ibidem, p. 61.
86
po gradovima, u kojima je bilingvizam bio na vrhuncu. Isto tako, male

megleno-rumunske i istro-rumunske enklave, okruene slovenskim
stanovnitvom, su bile pod jakim uticajem makedonskog jezika, naporedo
sa hrvatskim. Ono sto je naroito vano je karakter i oblik pod kojim su se
te rijei sauvale.
Uprkos injenici da postoje i drugi lingvisti koji su se oglasili po
ovom pitanju, mi se zaustavljamo ovdje, jer se njihovo miljenje podudara
grosso modo sa miljenjem S. Pukaria i T. Capidana. U ovome to dalje
slijedi, nastojaemo da analiziramo najznaajnije crte megleno-rumunskog
prema kojima se on ili pribliava ili udaljava od ostala tri rumunska
dijalekta.
A. Megleno-rumunski posjeduje znatan broj veza sa arumunskim
Megleno-rumunski se govori u oblasti Meglen, u Republici
Makedoniji i u Grkoj, oblastima naseljenim takoe Arumunima. Ako je od
naseljavanja Megleno-Rumuna u tim krajevima, njihov jezik prekinuo svaki
kontakt sa dako-rumunskim i istro-rumunskim, nasuprot tome, kontakt sa
arumunskim je bio ouvan. ta vie, megleno-rumunski i arumunski su
nastavili svoj razvoj u drugaijim sredinama nego to je istro-rumunska i
dako-rumunska. Stoga je normalno da su, u morfologiji, sintaksi, redu rijei
i semantici, naroito kada se radi o kalkovima i posuenicama nastalim u
susjednim jezicima, ta dva idioma imala na neki nain paralelan razvoj koji
naroito duguju lingvistikoj interferenciji meu balkanskim jezicima.
Stoga, nema nieg udnog da u nainu iskazivanja ideje u ovom
trenutku, za sada pronalazimo u veini balkanskih jezika istu formulu:
megl. mo tri mo (lit. maintenant pour maintenant - sada za sada), ar.
tora tra tora, gr.ta ta, mak. sga za sga, bulg. seg za seg, alb.
tash pr tash i cak hrvatski sada za sada; isto tako, megl. fui si fuzm
(lit. File pour quon file) allons, partons, ar. fud si fudim, gr.
, mak. begaj da begame; megl. nu m c son (lit. le sommeil ne
me prend pas) je nai pas sommeil, jai des insomnies, ar. nu mi ac
smnu, gr. , mak. son ne me fka, itd. Konstrukcijama
dako-rumunskog mi-e foame, mi-e somn odgovaraju u megl. -i mnc
(prema mak. mi se jade) ili sm flmnd(u), ar. scu un (prema maked,
gladen sam), n-i dormi (mak. mi se spie), itd. to se tie zajednikih
taaka ova dva dijalekta, zadovoljiu se onim sto su Pucariu i Capidan
87
Petar ATANASOV
zabiljeili u njihovim prouavanjima, premda, tu takoe, treba da se urade

korekcije. Ukaimo meutim da su mnoge rijei ova dva dijalekta dobile
nova znaenja u okolnom balkanskom mozaiku, pa su se prema tome sve
vie i vie udaljavala od dako-rumunskog. Razlog je jednostavan, jer,
govoreni u aloglotskim sredinama, nijesu pretrpjeli uticaj literarnog jezika.
Te osobenosti ne bi trebalo, ipak, uzeti u razmatranje kada se ele istai
zajednike take etiri istorijska dijalekta rumunskog. Recimo jo jednom
da broj sauvanih latinskih rijei jo vie ne bi trebao da stvara sutinski
element u ovim poreenjima. Prema mom miljenju, ono to je bitno je u
kojoj formi se javlja ono to ostaje kao rjenik i naroito ta su ti idiomi
sauvali od svoje zajednike gramatike strukture prije njihovog dijeljenja.
Ako polazimo od tih kriterijuma, mogu tvrditi kao roeni govornik meglenorumunskog, da se dako-rumunski rjenik latinskog porijekla, svodi na ono
sto posjeduje megleno-rumunski, ali familijarnije od onog u arumunskom.
Ista stvar vrijedi takoe za rjenik posuen iz susjednih jezika (slovenskog,
grckog, turskog, itd.), koji istie veu slinost izmeu megleno-rumunskog
i dako-rumunskog nego sa arumunskim. Navedimo nekoliko primjera:
megl.,dr. din, ar. dit; megl. forfic, dr. forfec, ar. fortic; megl. frnti,
dr. frunte, ar. frmti; megl. lng, dr. lng, ar. nnga; megl. nc, anc,
dr. nc, ar. nc; megl. diprti di noi, dr. departe de noi, ar. alargu di noi;
megl., dr. sub, ar. sum; megl., dr. joc, ar. oc; megl,. bni, dr. bine, ar. ini;
megl., lbn, dr. albin, itd.; i u rijecima stranog porijekla: megl., cunc
pl. cun, dr. conac-conace, ar. cunae-cuni, megl. culb, dr. colib, ar.
cliv, megl., dr. tutun, ar. ttumi, itd.
B. Megleno-rumunski posjeduje zajednike crte s istro-rumunskim
Mnoge od ovih kararakteristika su bile otkrivene od strane
Densusiana, Pucaria, Capidana i drugih rumunskih i stranih lingvista, ali
su bili razliito interpretirane. Na cilj je da upotpunimo njihove liste i da
se zadrimo na izvjesnim jezikim injenicama koje zasluuju da budu
dublje prouene.
a) Kada se radi o fonetici, obratimo panju na aferezu a u meglenorumunskom i u istro-rumunskom: megl. propi, prpi, istr. prpe
prs,presque < blizu, skoro (dr. aproape); megl. cupirri, istr.
cuper couvrir (dr. a acoperi); megl. tiptri, istr. tepta attendre
(dr. a atepta); megl. scndiri, istr. scnde cacher (dr. a. ascunde);
88
megl. jutri, istr. jut aider (dr. a ajuta); megl. scultri, istr.
scut entendre (dr. a asculta); megl. tnea, istr. tunce alors (dr.
atunci); megl. cs, istr. cs chez soi (dr. acas); megl. str, istr.
stanopte ce soir (ar. astar), itd.
Jedan drugi zajedniki fenomen u megleno-rumunskom i u istrorumunskom je odravanje konsonantskih grupa lb i l: megl. lb, lbi,
istr. lb blancs(dr. albi); megl. nl hauts, istr. lt autres (dr. nali,
ali).
b) Ova dva dijalekta pokazuju vee slaganje na leksiko-semantikom
planu, to jest:
1.
Megl. ntru i istr. ntru, ntre6 imaju znaenje devant- ispred

i il y a- ima, avant-prije, kao u starom dako-rumunskom, koji
danas ima znaenje entre-izmeu: megl. nfor ntru u, istr.
fre-ntru ua dehors devant la porte; megl. ntru ia, istr. ntru
i devant elle; megl. ntru mni, istr. ntru mre devant moi;
megl. ntru ini zli, istr. ntru in zle il y a cinq jours.
2.
Rije i koje postoje samo u ova dva dijalekta: megl. nuibri,

istr. niurb rencontrer; megl. c, istr. ca encore; scnd,
scndu, istr. scand chaise; megl. nvistizri, istr. nmisre a
visa; megl. rp, istr. rpa pierre; megl. brnivc pl. brnive,
istr. benevrke pantalons; megl. pri, istr. pre sur (pri cal - pre
cal a cheval; pri cli - pre cle; pri pimnt - pre pemnt sur le
sol, sur terre; pri ia - pre i sur elle); prsti, istr. preste sur,
durant, pendant; megl. prsti nopti, istr. preste npte pendant
la nuit; megl. ctri, istr. cavta regarder (nu ct la mini - nu
cavt la mre ne me regarde pas); megl. ct, istr. cta tant;
megl. ct i ct, istr. cta i cta tant et tant; megl. mucri,
istr. muc mordre; megl. mnri, istr. muni peiner, travailler
dur; megl. mnc, mnc, istr. mca peine; megl. prg, istr.
prga ct de, prs de (prga foc-prga foc prs du feu)
itd.
3.
Rijei slovenskog porijekla u megleno-rumunskom i u istrorumunskom: megl. sfca, istr. sca chaque (sfca diminet-
A. Kovacec, Istrorumunjsko-hrvatski rjecnik, Pula, 1988, p. 33 (svi citirani primjeri koji

se odnose na istrorumunski su uzeti iz ovog rjecnika).
6
89
Petar ATANASOV
sca damareta; sfca ser - sca ser); megl. dsta, istr. dosta
assez; megl. grcln, istr. grcln pomme dAdam; megl.
glst, istr. gliste lombric; megl. stu, sta, istr. stu, sta le
mme, la mme; megl. stin, istr. iistin vrai,verite; megl.
dead, istr. did vieillard, megl. criv, istr. criv coupable; megl.
lev. istr. lev gauche; megl. mislri, istr. misl penser; megl.
sliti, istr. selite village itd.
4.
5.
Megleno-rumunski i istro-rumunski poznaju leksike konstrukcije

svojstvene ovim dijalektima:
megl. iuvgde quelque part, cumvgde de quelque

sorte, ivgde quelque chose; istr. ive yod quelque
part; cotro yod nimporte o, cadyod tout moment,
nimporte quand, eyod nimporte quoi, cumyod
nimporte comment, itd.;
megl. una d di, istr. da beaucoup (megl. una uda di

umn beaucoup de gens - uda omr beaucoup de gens;
un uda di vremi beaucoup de temps- da vrme
beaucoup de temps).
Megleno-rumunski i istro-rumunski7 posjeduju glagolski

aspekt slovenskog tipa gdje je aspektualna opozicija izrazena
morfolokim sredstvima:
Opozicija imperfekat perfekat:
megl. mcri manger nmcri se rassasier (zasititi se)
istr. mc manger namc se rassasier
megl. ltrriaboyer zltrri se mettre a aboyer,
istr. latr aboyer- zalatr se mettre a aboyer,
megl. toriri filer(la laine) dutoriri terminer de filer,
istr. tre filer ptore terminer de filer,
megl. durmri dormir- zdurmri sendormir,
istr. durm dormir- zadurm sendormir.
6.
U oba dijalekta, genitivu prethodi lu: megl. mulre lu mpirtu

la femme de lempereur, istr. mulera lu crlu la femme
A. Kovaec, Descrierea istroromnei actuale, Bucarest, 1971, pp. 125-130.
90
du roi; megl. il a lu mpirtu, istr. fila lu cesru la fille de

lempereur;
7.
Prolo vrijeme se pojavljuje u oba dijalekta u normalnom obliku

i u inverziji: megl. io am jucat, istr. io am juct jai dans, ali
takoe: megl. fost-u un sirum cu mular-sa, istr. fost-a un
siromh cu mulra il etait un pauvre avec sa femme; megl. n
r fost-u un om nsurt, istr. un trat fost-a un om nsurt il
etait une fois un homme mari.
C. Veza izmeu megleno-rumunskog i dako-rumunskog (ali i sa istrorumunskim)

a)
Megleno-rumunski, dako-rumunski i istro-rumunski posjeduju

rijei od kojih neke pripadaju glavnom fondu, a koje ne postoje
u arumunskom: megl. ncretiri (mi ncrscu, mi-ncrscu) se
chauffer srijece se takoe u dr. u XVI vijeku u obliku ncrescu;
megl. nileziri, dr. a nelege comprendre; megl. bitrn, dr.
btrn, istr. betr vieux, vieillard; megl. ctri regarder moe se
povezati sa cttoare glace,miroir rumunskih govora iz Criane;
ctiln doucement, lentement, sauvan u rumunskim govorima
iz Maramures-a ctilin, ctilinas u istom znaenju; megl. curn,
curn vite, rapidement, dr. curnd bientt, vite; megl. clng,
dr. ching sangle, ceinture; megl. ur, dr. ciur, istr. ur crible;
megl. giit, dr. via vie; megl. mo, cmo, cm, istr. acm, dr.
acum maintenant; megl. niminin, dr. nimeni personne (aucun);
megl. rugri, dr. a ruga, istr. rug prier; megl. srutri, dr. a sruta
donner un baiser/des baisers; megl. sor, dr. orti sort, chance;
megl. trg, dr. targ brancard; megl. nec, dr. niel peu; megl.
niicn, niicn, dr. nicicnd jamais; megl. ap, dr. eap pal,
broche; megl. n del, dr. n deal sur la colline, itd.
b)
U megleno-rumunskim govorima Lumniea, Birislve i Lundine,

dako-rumunski oblici cine chien (pas), mine demain (sjutra)
i pine pain (hljeb) (svojstven dijalektu Muntenie) poznaju isti
fenomen anticipacije yod-a: cini, mini, pini.
c)
Dugi infinitiv. Za razliku od arumunskog, koji nije sauvao nita od

infinitiva, taj glagolski nain je jo iv u megleno-rumunskom, kao
to je i u dako-rumunskom i u istro-rumunskom, naravno u manjoj
91
Petar ATANASOV
mjeri. Do nedavno, govorilo se samo o postojanju dugog infinitiva

u megleno-rumunskom upotrijebljenog poslije modalnog glagola
pouvoir (moi). Naa istraivanja8 napravljena 70-ih godina su
pokazala da dugi infinitiv ima iru upotrebu u megleno-rumunskom
nego to se to do sada vjerovalo. Moe biti upotrijebljen u sljedeim
sluajevima:
poslije glagola puteri: pot intrri je peux entrer (mogu da uem);

nu si pot sculri ils ne peuvent pas se lever (oni ne mogu da ustanu);
nu-l puti videri je nai pas pu le voir (nijesam mogao da ga vidim);
put durmri la noi vous pouvez dormir chez nous (moete da
spavate kod nas); nu putu scpari il na pas pu sechapper/sevader;
u konstrukcijama sa pomonim glagolom veri avoir i ri tre,

kojima prethodi nepromjenljivo v (koji potice od vreri vouloir),
izraavajuci pretpostavku: v veri doi a di tntea pn mo il y
aura probablement deux ans depuis; v veri mnct il parat avoir
mang; v ri mortu il serait mort; v ri iit fra si- spun il doit
etre sorti sans me le dire;
poslije glagola trubiri devoir, falloir i ireri falloir

upotrijebljen u treem licu jednine; trubiti spri via il faut
bcher le vignoble; trubiti nviri il faut etudier; eri videri
sta lcru il faut voir cette chose-la; eri jndiri la vremi il faut
arriver a temps;
Infinitiv je sauvan u megleno-rumunskom u glagolskoj perifrazi

v + infinitiv kojima se izraava neko prokletstvo, nesrea: fcu s-ti
rd di nu v ti rdiri que le feu te brule; lpu s-ti mc di nu v
ti mcri que le loup te mange; i i sc nume di nu i v uscri
que ton nom disparaisse; blstmu s-l jng di nu v-l jndiri que
la malediction te frappe;
murri, nu isi ! nu vre si is, murri ! quitte a mourir, il ne sort

pas; nu pni n gr, cripri ! quitte a crever, il ne mange pas.
d)
Kratki infinitiv. Ovaj tip infinitiva nije u estoj upotrebi kao dugi
infinitiv. Moe biti upotrijebljen umjesto dugog infinitiva u istoj
glagolskoj perifrazi va + infinitiv, izraavajui neko prokletstvo: lpu
s-ti mc di nu v ti mc que le loup te mange; lpu s-ti neca
P. Atanasov, Infinitivul meglenoromn, SCL,1976,2, pp.137-150
92
di nu v ti nic que le loup te noie; s-ti cra mortea di nu v ti cur

que le mort temporte itd.
e)
Supin. Megleno-rumunski je sauvao upotrebu nekih oblika supina

kao u dako-rumunskom. Napomenimo da je taj nain latinskog bio
naslijeen samo u rumunskom, u kojemu je veoma u upotrebi i u
dananje vrijeme: megl. nu din vrut, din nivrt je ne lai pas fait
exprs; din nitit sans le savoir,sans que je le sache; la siirt a
la moisson , dpu spus selon les dires; ovdje prenosim rijei jedne
od osoba koje sam anketirao pismeno: io tcu slgis, drgi Petri, si
pisiis iv tri dtili nostri, fost-u di nnt, tcm ili di rudt, murt
ili di sirbri la gru jai toujours lintention, cher Pierre, dcrire
quelque chose sur nos coutumes, sur le mariage, sur le fianailles, sur
la naissance, le baptme, la mort ou sur le travail dans les champs.
Sa gledita podjele veza izmeu megleno-rumunskog i dako

rumunskog, sasvim posebno mjesto imaju rumunski poddijalekti Banata,
Criana i Maramurea. Na primjer, u poddijalektima rumunskog Banata
javlja se prelaz slovenskog h u finalnom poloaju u kao u meglenorumunskom: megl. pr poussiere, vr sommet, zd asthme
gdje se proklitiki lan lu srijee u veini megleno-rumunskih govora.
Napomenimo takoe jaku tendenciju diftongacije e>i i o>, naglaenog
u govorima sjeverozapada Rumunije, to je takoe sluaj meglenorumunskih govora Lumnita, Cupe, Oina, Birislve i Lundine za o i
Lumnia i Cupe za naglaeno e.
Na kraju, ne mogu a da ne pomenem jednu znaajnu injenicu: ovaj
rumunski dijalekat je jedini romanski idiom, dok se ne dokae suprotno,
koji je mogao da naslijedi i sauva latinski glagol tro, trre, trvi,
trtum u obliku trbri, trcri. Rjenici koje sam konsultovao, a REW
se podrazumijeva, to ne biljee. Evo nekoliko primjera: lat. tro oculos
(Gaffiot9, 1560), megl. n-l trs ocll je frotte mes yeux; lat. teres
piper, mentam siccam(Apicius10), megl. tr piperitd.
Gaffiot, Flix, Dictionnaire illustr latin-franais, Paris, 1934.

Apicius = Apicije, O kuvanju (De re coquinaria), dition bilingue, Zagreb, 1989.
10
93
Petar ATANASOV
D. Zakljuak
Usljed nedostatka istorijskih podataka, jedini argumenti za
odreivanje mjesta megleno-rumunskog u odnosu na rumunski ostaju
jezike injenice. Nema nikakve sumnje da postoji slinost izmeu
megleno-rumunskog i arumunskog, ali treba takoe imati u vidu da
su tva dva istorijska dijalekta rumunskog, ve vjekovima u dodiru; ti
dodiri su zasigurno potpomogli meusobne uticaje. Nasuprot tome, sa
dako-rumunskim i posebno sa istro-rumunskim, ti kontakti su ve dugo
vremena zauvijek prekinuti. I to je upravo ono to trebamo imati u vidu u
odreivanju mjesta megleno-rumunskog, pored lingvistikih argumenata
koje smo gore naveli.
Zaista je u domenu neobjanjivog to opstajanje infinitiva u
megleno-rumunskom u balkanskom okruenju gdje su ga svi jezici
izgubili ve vie vjekova, a grki ve skoro dvije hiljade godina. Meglenorumunska zajednica, je svojim nainom ivota, bila otvorena za susjedne
narode (Makedonce, Grke, Arumune, Bugare) iji jezici ne uvaju nikakve
tragove infinitiva. Gdje on pronalazi snage za opstanak, ta meglenorumunska naseobina, kada se radi o uvanju infinitiva? ali takoe i supina?
i zato labijali ostaju napola palatalizovani? Po mom miljenju, radi se o
fenomenu koji proistie iz megleno-rumunske strukture, koji ga pribliava
dako-rumunskom i istro-rumunskom u dobrom dijelu. Eto zato smo skloni
da vjerujemo da je Densusianu bio zaista u pravu da posmatra MeglenoRumune kao staru dako-rumunsku koloniju na makedonsko-rumunskoj
teritoriji11.
Ovo gledite je takoe potkrijepljeno postojeim slinostima
izmeu megleno-rumunskog i rumunskih govora Banata, Criana i
Maramure-a. Mislimo takoe da silazak Megleno-Rumuna u regiju
Meglen nije bio preko Rodopa, kao to tvrdi Capidan, ve dolinom Morave
i Vardara. Apsurdno je vjerovati, pred tolikim lingvistikim injenicama
koje smjetaju megleno-rumunski u veliki trougao izmeu Meglen-a,
sjevero-zapada Rumunije i Istre, da su Megleno-Rumuni ivjeli u oblasti
Rodopa, odakle su pozajmili izgovor glasa // na mjesto //, pojava koja
nije opta u ovom dijalektu. Govori Uma i rnarece, smjetenih na samo
nekoliko kilometara od ostalih megleno-rumunskih govora koji ga imaju,
ne poznaju taj glas. Takoe, treba li ponovo dublje razmotriti mnoge
11
Vidi n. 1.
94
rijei slovenskog porijekla kao, na primjer, megl. tuprva (mak. doprva)

dornavant; megl. puvilri (mak. povela) commander, megl. pustnit
(mak. postanat) fatigu, puis, koje se srijeu u govorima zapadne
Makedonije. Ova leksika moe znaajno doprinijeti rjeavanju problema
vezanog za put i period silaska ove populacije u oblast Meglen.
Petar ATANASOV
LIMB ROMN, LIMB ROMANIC
Le Mglno-roumain de nos jours, monographie sur ltat actuel
dun des dialectes historiques du roumain. Ce dialecte est parl dans six
villages en Grce et un seul en R. de Macdoine. Limportance de luvre
rside dans le fait quon y donne la description dun idiome sur la voie de
disparition. A des rares exceptions, les jeunes, tant en Grce quen R. de
Macdoine ne le parlent plus.
Prevela Aleksandra Banjevi
95
96

Radoslav ROTKOVI (Herceg-Novi)

UDK 532.543(497.16)
KAKO SU RIJEKE ZETA I CIJEVNA DOBILE IMENA
Autor ovoga rada bavi se porijeklom naziva Zeta i Cijevna
i pokazuje razliito porijeklo termina Zeta za imenovanje
rijeke i nekadanje drave. Naziv Cijevna izvodi iz polj.
ciemna, ciemny = taman, mraan.
Sadanja istovjetnost naziva: Zeta (rijeka) i Zeta (zemlja, dolina,

kotlina, ravnica) nemaju etimoloke veze, bez obzira na injenicu da se
javljaju ve u srednjem vijeku,1 nakon gubitka starih nazala, jer su izvorni
oblici tih naziva razliiti.2
Imena rijeke Zete nema u Dukljanina, pa je ii u izdanju Dukljanina iz 1929. godine
pogrijeio to je pored rijeke Zete upisao oblik Zenta, a zemlja Zeta javlja se ve u
spomenicima oko 1196. u ovome savremenom obliku ( : ,
, , 1959, 63), iako se i kasnije
javljaju stariji oblici: Zenta, Zentae regio u Dukljanina (1149), Genta, Zenta, Xenta u
mletakim izvorima, Genta u Kotorskom statutu, Zenta u Budvanskom statutu, Zenda
u istoriji Balia Gelcicha (Jelia, 1899), jer je mletako D odgovaralo talijanskome T
(Sanudo, mletaki hroniar od 1496. do 1535. u talijanskome je prijevodu: Sanuto).
2
Istovjetnost oblika a razliitost znaenja nije, naravno, nikakvo udo ako je rije o
jezicima iste grupe. esi su imali, a moda i sad imaju, posebne kratke priloge na Radiju
za turiste koji idu u nau zemlju. Ako trae bolnicu i kau im da idu pravo, onda to nije
desno, kako bi bilo u ekome jeziku, nego pimo. Jer jo u latinskom jeziku imamo laevus
= slab, odakle je nastao i na termin lijeva ruka kao sporedna, jer se ma dri u desnoj
ruci, emu odgovara lat. dexter = vjet, sposoban, desni, a dexteritas = vjetina, okretnost.
Dakle, desna ruka je prava ruka. Isti je sluaj i s prividno istorodnim imenima Duan
i Duanka. Jer u rjeniku ruskih linih imena Petrovskog (Moskva, 1980), meu 2600
imena nema nijednoga Duana, a ima enskih imena: Da, Dunka, Deka... Zato
to je Duanbe prijestonica Tadikistana, i taj naziv na njihovom jeziku znai poneeljnik,
to nama ne znai nita ako se ne osvrnemo na tal. lunedi (poneeljnik) = dan mjeseca,
njem. Montag = dan mjeseca, franc. lundi; engl. Monday - u istom znaenju. Dakle,
1
97
Radoslav ROTKOVI
Zeta (rijeka) ostala je, naime, zauvijek u tome obliku imena,

iz baltiko-slovenskog areala, i oznaava pritoku. A taj smisao naziva
vodotoka sadran je u semantikom krugu u kome se nalazi i zet, engl.
son-in-law = sin po zakonu, njem. Schwiegersohn prema Schwiegertohter
= snaha, dakle: osobe koje su na osnovu branoga ugovora ule u porodicu,
pa je zet = sin, a snaha = er. Na to ukazuje i rusko =
priunjati se, privui se, kao to i domazet predstavlja onoga to je doao na
enino imanje, pa se za njega podrugljivo zborilo da je podrep, biva udao
se mjesto da se oeni. Taj isti smisao ima i Zeta rijeka kao pritoka!
Da je istovjetnost naziva Zeta (rijeka) i Zeta (zemlja) udna, morao
je da pomisli svako ko je uoio da kroz Zetsku kotlinu teku Moraa i
Cijevna, a da se rijeka Zeta ne rauna u Zetsku kotlinu3 i jedino spada
u politiku cjelinu Zetske zemlje (drave). Istina, u knjigama se moe
nai svata, pa i tvrdnja jednoga prevodioca da je naziv rijeke Morae
novijeg postanja jer se donedavno ta rijeka zvala Zeta! Iako ime rijeke
Morae nalazimo u Dukljanina (rijeka koja se zove Moracea), a Zenta
je u njega jedna od etiri pokrajine, dio drave (tetrarhije). To se najbolje
vidi po tome kako je kralj Prelimir podijelio Zemlju: prvoroenome sinu
Hvalimiru dade oblast Zete sa gradovima, i ove upanije: Luka, Podluje,
Gorska, Kupelnik, Oblik, Prapratna, Crmnica, Budva sa Kevom i Grbalj;
Boljeslavu dade Travuniju...; Dragoslavu dade Humsku oblast...; Prevladu
dade oblast koja se slovenski zove Podgorje, a latinskim Submontana...
A kad je umro kralj Tugomir, a imao je tri sina, podijelio je Zemlju na tri
dijela. Prvoroeni Petrislav, otac kneza i muenika Vladimira, Petar sa
onoga uvenog peata, kao arhont dobio je Zetsku oblast; drugoroeni
Dragimir Travuniju i Zahumlje, a trei, Miroslav Podgorje.4 Dakle, u
oba sluaja prvoroeni sin je dobijao Zetsku oblast, kojoj je prijestonica u
Krajini, Baru, a potom u Skadru i u kojoj se nalazi Barska (nad)biskupija.
Uglavnom, prije dolaska Slovena u drugoj polovini VI. vijeka, na
duan je mjesec, ali na tadikskom jeziku. Zato ga nema u Rusa. Nema ga ni u Nemanjia
prije Duana Silnog, kojemu su i majka i ena bile Bugarke. Nema ga ni u Kotorskome
arhivu!
3
Istono od Plavnice ulijeva se u jezero potok zvani Zetica. Sada, zbog povienoga
vodostaja Jezera, ne moe se ustanoviti u koju se rijeku ulijevala ova Zetica koja je,
takoe, bila pritoka.
4
, , 1967, 226-227; 231-232. Rijeka koja se zove
Moraa, na str. 270. Prijevod S. Mijukovia; R Rotkovi, Najstarija crnogorska drava,
Kraljevina Vojislavljevia XI i XII vijeka. Izvori i legende. Podgorica, 1999, 162, 168.
98
Kako su rijeke Zeta i Cijevna dobile imena
prostoru dananje Crne Gore bila je rimska provincija Praevalis, zatijem

Duklja (gr. Dioklitija), pa enta (Xenta, Zenta, Genta) i na kraju Crna
Gora. J. Kovaevi5 naglaava da se granice rimskoga Prevalisa skoro
podudaraju s dananjim granicama Crne Gore.
Zeta kao oblast, kotlina, zemlja naseljena precima Crnogoraca
koji su doli iz Polablja, u predjele od mora do Tare, Pive i Lima, to jest
bivega rimskog Prevalisa, dobila je vremenom ovaj oblik stoga to na
prostoru rimskoga Prevalisa nije bilo glasa, pa samijem tim ni slovnoga
znaka za . Isto je stanje bilo i u grkome jeziku. Zato se rnorizac Hrabar
i pitao: Kako da se na grkom napie rije kao to je ivot? Pa je umjesto
jedino ispravnoga oblika, sauvanoga u mletakoj varijanti Xent(v)a (itaj:
ent(v)a), ili, bez nazala, u imenu sela ispod Trenjevika: enoet(v)a =
enokos, upisivana kao: Zenta, Genta, a od toga je kasnije, nakon gubljenja
nazala, nastala Zeta, sluajno istovjetnoga naziva kao i rijeka Zeta pritoka
Morae.
Da je tzv. Zenta u vizantijskog pisca Kekavmena, pomenuta uz
dogaaje oko 1042. godine, u vezi s knezom Vojislavom (
) domai izraz za Duklju i da je utoliko Kekavmenova
vest dragocenija6, predstavlja taan ali intuitivan zakljuak, jer Ferjani
nije znao to znai taj novi, slovenski naziv za Zemlju, na koji se sigurno
nije ekalo pola milenija, ali ranije nije zabiljeen!
Treba poi od lit. ginti7, to je u ekom dalo ati, pa otuda u ekoj
i grad atec i pleme aani. U nas umjesto ati, imamo: eti (etva) i njeti,
odakle i rusko pleme njetalii i nae selo iznad Slatine (Andrijevica)
enoeta < enoenta, za koje je R. Veovi (1935) smatrao da je postalo
otuda to su tu nekada bili dobri enokosi.8 Mi smo ovaj toponim zapazili
jo 1995, kad smo tampali knjigu Odakle su doli preci Crnogoraca
(Matica crnogorska, 1995), ali tada nijesmo obratili panju na injenicu da
je R. Veovi na terenu doao do istoga zakljuka kao i mi, da je enoeta=
enokos. Ali smo primijetili toponim etina kod kofje Loke. Takoe smo
na mapi (str. 167) ucrtali pleme Zentii, lijevo od Crnoga jezera (Zern
, . 1, , 1967.
, III, , 1966, 212.
7
R. Bokovi, Osnovi uporedne gramatike slovenskih jezika, knj. 1. Fonetika, Beograd,
1968.
8
Cit. prema: V. Pulevi & N. Samardi, Fitonimi i zoonimi u toponimiji Crne Gore,
DANU, Podgorica, 2003, 446.
5
6
99
Radoslav ROTKOVI
See) u Polablju, na ijoj je obali takoe stari slovenski grad Potsdam (stari
Postampim, grad sojenica na stubovima).9
to se tie hidronima Cijevna, on se izgleda javlja u izvorima prvi
put oko 1315. godine u obliku 10 iz ega je lako izvui ime polja
emovsko. Na albanskom je Cem, ali to ne treba da zbunjuje jer svi
slovenski toponimi u Albaniji i okolini su ekavski, pod uticajem istonog
Balkana.11
Dalje u polju nalazimo nazive: emaken (1404), nejasnoga
znaenja, svakako defektno zabiljeen, to je krivani ucrtao na skici
pored Cijevne, ali A. Jovievi, skoro na istom mjestu, ucrtava: Crne
zemlje kao meteh. Sitna stoka iz donjih sela izlazi u pau u Crne Zemlje
i u emovsko polje ispod Cijevne...12 Dodajmo ovome i albansko Malsi
= brdovit kraj, koji poinje ba od emovskoga polja, to je veoma blisko
alb. Mal i zi = Crna Gora. Zato se postavlja pitanje: nije li Malsi samo
varijanta naziva Mal i zi?
Poto, dakle, Cijevna nema veze s cijevima, ve i zbog staroga
oblika Cijemva, a pored nje su Crne zemlje, a Malsi je slina obliku Mal
i zi, dolazimo do koloristikog pojma crno, a taj emo pojam nai u polj.
ciemna, ciemny = taman, mraan! Zato mi pretpostavljamo da je izvorni
termin bio Ciemna rijeka, Crna rijeka, pored Crne zemlje.
Ako je iz baltiko-slovenskoga areala doao do nas naziv rijeke
Zete, ako smo iz istoga evernopoljskoga areala imali nae Macure, za
koje je davno zakljueno da su polj. Mazuri; ako u Banjanima imamo
Macavare, to odgovara polapskom Mancevare, polj. mka = brano, po
emu je macavara = branovar (analogno prezimenu Vodovar); ako smo
otud donijeli itav fonoloki sistem od 33 lana, onda nema smetnje da taj
polonizam Ciemna, koji je do nas mogao doi i preko Polablja i neposredno
uzmemo kao najvjerovatniji izvorni oblik imena rijeke Cijevne.
Na savremenim turistikim mapama nalazi se Zern See, ali graani koji se kupaju u tome
jezeru nijesu znali da mi kau to to ime znai!
10
, .., 107. Izvor je Svetostefanska hrisovulja.
11
. , , , 1931; . , u svojim
radovima objavljenim 1968, 1970 i 1986.
12
, , 1926, 71.
9
100
Kako su rijeke Zeta i Cijevna dobile imena
Radoslav ROTKOVI
Da dove provengono i nomi dei fiumi Zeta e Cijevna
Riassunto
I nomi del fiume Zeta e della pianura Zeta, che era anche il nome
di stato nel medio evo, da tanto tempo sono uguali, ma questo non significa
che hanno le stesse radici. Il nome del fiume Zeta era sempre lo stesso, e
provviene da balto-slavico e significa laffluente, cos come il genero zet
entra nella famiglia attraverso il contratto del matrimonio. E questo diventa
pi chiaro se guardiamo nel vocabolario inglese: il genero (zet in slavo) :
sohn-in-law = figlio secondo la legge, per non confon-derlo con il figlio
naturale! Dunque, anche lui e un affluente.
Il nome della terra Zeta e frutto delle circostanze storiche.
lingvisticamente sfavorevoli. Gli antenati dei Montene-grini sono venuti
in un areale greco-romano, dove non esisteva il conconante come in
francese: Jean, jour, e perci si scriveva Zenta, Genta, invece di enta =
terra dei falciatori. Soltanto in veneto, sotto linfluenza slava e francese,
si trovava il nome esatto, Xenta. Cos loro scrivevano: Xabiacco = abljak
sul Lago di Scutari. Cos loro scrivevano: doxe, che non si lege in italiano:
doge ma : doe. Questa forma antica e conservata nei toponimi come:
Sjenoeta, che vuoldire fienagione!
Per quello che concerne il fiume Cijevna nella pianura della Zeta
(Xenta), il suo significato proviene dal polacco: ciemna = oscura, nera,
e alla sua sponda sinistra si trova un terreno chiamato Crne zemlje, Terre
nere.
101
102

Aleksandar RADOMAN (Podgorica)

UDK 321.61:929(497.16)
O PISMU IZVORNIKA HRONIKE KRALJEVSTVO SLOVENA
POPA DUKLJANINA
U ovom radu ukazuje se na nedoumicu koja u nauci postoji
oko jezika i pisma izvornika srednjovjekovne hronike
Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina. S jedne strane postoji
miljenje da je hronika izvorno nastala na latinskom jeziku,
dok kod autora koji zastupaju tezu o postojanju slovenskog
originala nema saglasnosti oko toga da li je izvornik pisan
glagoljicom, irilicom ili latinicom. Na osnovu poreenja
postojeih prijepisa i redakcija latinskog teksta sa tekstom
Hrvatske hronike, dolazi se do zakljuka da je izvornik
hronike pisan glagoljskim pismom.
Srednjovjekovna hronika Kraljevstvo Slovena, poznatija kao

Ljetopis Popa Dukljanina, i pored brojnih studija o njoj, izdanja i
komentara, pred istraivae postavlja niz neodgonetnutih pitanja. Jedan
od tih problema odnosi se na jezik i pismo izvornika hronike. O ovome
problemu pisalo se u naunoj literaturi uglavnom uzgredno, najee u
sklopu analize kompozicionog ustrojstva djela ili, s tim u vezi, ukazivanja
na mogue pisane izvore hronike. Podrobnije se tim pitanjem bavio jedino
Vojislav P. Nikevi u dva svoja rada.1 Bez pretenzija da ponudimo neka
konana rjeenja, mi emo u ovom radu pokuati da na primjeru jednog
dosad nekomentarisanog detalja ukaemo na mogunost da je izvornik
hronike pisan glagoljskim pismom.
V. Dr Vojislav Nikevi, O jeziku i pismu slovenskih originala legende Vladimir i
Kosara Zeanina iz Krajine i Ljetopisa Popa Dukljanina, Stvaranje, 10, Titograd 1979,
1591.1603; Vojislav P. Nikevi, Jo o jeziku i pismu slovenskih originala Kraljevstva
Slovena Popa Dukljanina, u knjizi: Jezikoslovne studije, Cetinje 2004, 85-103.
1
103
Aleksandar RADOMAN
Kao to je poznato, hronika je do nas doprla preko nekoliko poznijih

rukopisa, redakcija i izdanja. Tekst hronike je, u prijevodu na italijanski,
prvi publikovao Mavro Orbin u svojoj knjizi Il regno degli Slavi oggi
corrottamente detti Schiavoni, objavljenoj u Pezaru 1601. godine.2 Smatra
se da je originalu djela najblia latinska redakcija koju je prvi objavio Ivan
Luci u knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, ije je prvo izdanje
tampano u Amsterdamu 1666. godine. Jedna redakcija spisa, znatno kraa
od latinske, u nauci poznata kao Hrvatska kronika, pronaena je poetkom
XVI vijeka u Krajini (Makarsko primorje), e je pronaao i prepisao sa
starog predloka Dmine Papali, a sauvana je u prijepisu Jerolima Kaletia
iz 1546. godine. Hrvatsku kroniku je na latinski preveo Marko Maruli
1510. godine, s predloka koji nije identian Kaletievom prijepisu.
Najstarijim verzijama smatraju se Vatikanski rukopis, iji je naslov
Presbiteri Diocleatis Regnum Slavorum a uva se pod signaturom Vat.
Lat. 6958 u Rukopisnom odjeljenju Vatikanske biblioteke3, i Beogradski
rukopis, naslovljen Deocleanus in Vitis regum Dalmatie et Croatie, koji se
pod signaturom R-570 nalazi u Narodnoj biblioteci Srbije4. Oba rukopisa
potiu iz sredine XVII vijeka. Kada se ima u vidu da je u nauci prihvaeno
miljenje da je latinska redakcija hronike nastala u treoj etvrtini XII
stoljea5 iz ovoga pregleda jasno proizilazi da izmeu najstarijih danas
poznatih rukopisa i originala stoji gotovo pola milenijuma. injenica da su
nam nedostupni stariji prijepisi umnogome je doprinijela brojnim naunim
nesuglasicama po gotovo svakom bitnom pitanju vezanom za ovaj vrijedni
srednjovjekovni izvor. Hronici je, periodino, davan pa oduziman znaaj
kao istorijskom izvoru, dovoeno je u pitanje i vrijeme njenog nastanka,
izvori i uzori, anrovska pripadnost, a raspravljano je nairoko i pitanje
autorstva. Sva ova pitanja i nedoumice dodatno optereuje okolnost da
su drugi izvori iz vremena koje hronika opisuje rijetki i turi. Stoga,
najsigurniji metod odgonetanja neke od ovih dilema ostaje prouavanje
samog teksta hronike.
Ovo izdanje hronike prvi je na crnogorski jezik preveo dr Radoslav Rotkovi u knjizi
Kraljevina Vojislavljevia XI-XII vijeka, Podgorica 1999, 141-199.
3
Fotokopiju Vatikanskog rukopisa objavio je dr Slavko Mijukovi u knjizi Ljetopis popa
Dukljanina, Titograd 1967, 123-169; kao posebno izdanje priredili su ga Branko Banjevi,
Marko padijer i Danka Barovi: Praesbiteri Diocleatis Regnum Slavorum, PodgoricaZagreb 2003.
4
Faksimil Beogradskog rukopisa publikovao je Eduard Perii u knjizi Ljetopis popa
Dukljanina Sclavorum Regnum Grgura Barskog, Bar 1999, 95-211.
5
V. Nikola Banaevi, Letopis Popa Dukljanina i narodna predanja, Beograd 1971, 268.
2
104
O pismu izvornika hronike Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina
Kao to je ve reeno, pitanjem jezika i pisma izvornika hronike

istraivai su se najee bavili uzgredno. Latinska redakcija i Orbinov
prijevod, za razliku od Hrvatske kronike, na poetku sadre autorov uvod.
Kako je upravo ovaj dio Dukljaninovog teksta od posebne vanosti za
razumijevanje ovog problema, a kako je istovremeno u nauci posluio
za stvaranje razliitih, esto oprenih hipoteza, ove emo ga citirati
u cjelosti: Zamoljen od vas, voljena brao u Hristu i vrlopotovani
svetenici svete stolice arhiepiskopata Dukljanske crkve, kao i od mnogih
starijih ljudi, a najvie od omladine naeg grada, koja, kako je njihov
obiaj, ne uiva samo u sluanju ili itanju o ratovima, ve i u njihovom
voenju, da knjiicu o Gotima, koja se na latinskom naziva Regnum
Sclavorum, a u kojoj su zapisana sva njihova djela i ratovi, prevedem sa
slovenskog pisma na latinski, evo, unosei svu mo moje starosti, potrudio
sam se da udovoljim vaoj molbi, prinuen bratskom ljubavlju. Samo neka
nijedan od italaca ne vjeruje da sam napisao neto drugo osim onoga to
sam uo da u istinskom pripovijedanju iznose nai oevi i drevni starci.6
Ovim uvodnim fragmentom eksplicirano je, dakle, postojanje slovenskog
originala spisa. Neki istraivai koji su se bavili ovom problematikom
(Nada Klai7, Nikola Banaevi8, Norman Ingam9), meutim, negira
postojanje slovenskog originala smatrajui ovaj navod autorovom
mistifikacijom. Veina istraivaa, ipak, postojanje slovenskog izvornika
smatra neupitnim. Ove se neemo osvrtati na brojne hipoteze vezane za
ovaj problem poput polemika da li Hrvatska kronika predstavlja, u uvodu
apostrofirani prevedeni segment Kraljevstva Slovena ili je pozniji rukopis
nastao izdvajanjem i prevoenjem iz latinskog predloka, kao i pitanje
da li uvod hronike upuuje na to da je autor preveo, pa zatim dopunio
neki stariji, tui rukopis, ili je dananji oblik integralni prijevod njegovog
vlastitog spisa. Ove nedoumice prevazilaze okvire nae teme tako da emo
se zadrati samo na onim detaljima koji nam mogu posluiti za blie
Dukljanski prezviter, Kraljevstvo Slovena, pripremio i predgovor napisao Vojislav D.
Nikevi, preveo Mile Bogeski, Monumenta Montenegrina, knjiga X, Podgorica 2003, 62.
Verzija hronike objavljena u ovom izdanju pripada vandterijevom korpusu, objavljena
je u Beu 1746. godine i predstavlja, po iiu, pretampano Lucievo izdanje(v. Letopis
Popa Dukljanina, uredio Ferdo ii, Beograd Zagreb 1928, 29).
7
N(ada) Kl(aji), Ljetopis Popa Dukljanina, Enciklopedija Jugoslavije, 5, Jugos-Mak,
Zagreb MCMLXII, 566.
8
Nikola Banaevi, isto, 36.
9
Norman V. Ingam, Muenitvo svetog Jovana Vladimira Dukljanina, Letopis Matice
srpske, sv. 6, Novi Sad 1990, 879.
6
105
Aleksandar RADOMAN
odreenje naslovom oznaene problematike. Kod autora koji ne dovode u

pitanje postojanje slovenskog originala ne postoji saglasnost oko toga kojim
je pismom pisan. Veina njih pretpostavlja postojanje glagoljskog izvornika
hronike (P. Popovi10, B. Radojkovi11, R. Kovijani12, D. Dragojlovi13,
L. Havlik14...), ima ih koji smatraju da je izvornik pisan irilicom (ore
Sp. Radojii15), a prisutno je i miljenje da je izvornik hronike mogao
biti pisan latinicom (V. P. Nikevi, D. ivkovi16, R. Rotkovi17). Ovo
posljednje miljenje moe se odbaciti ako se paljivije analizira citirani
uvod Dukljaninove hronike. Premda je u ranijim prijevodima na na jezik
sintagma sclavonica littera, iz uvoda hronike, tumaena kao slovenski
jezik18 ini se da je taniji prijevod slovensko pismo iz posljednjih
izdanja hronike19. Ovako protumaena sintagma sclavonica littera ne
ostavlja dilemu u XII vijeku, kada spis nastaje, slovensko pismo moe
biti ili glagoljica ili irilica. Jedan, do sada nekomentarisani detalj mogao
bi nam pomoi da odgonetnemo kojim je od ova dva pisma hronika zaista
pisana.
Naime, u svim dostupnim verzijama latinske redakcije, kao i u
Orbinovom italijanskom prijevodu, stoji da je kralj Svetopelek vladao
etrdeset godina i etiri mjeseca (XL annos, et menses quatuor20), dok
Pavle Popovi, Jugoslovenska knjievnost oko sredine XII veka, Godinjica Nikole
upia, XLVI, Beograd 1937.
11
Borislav Radojkovi, Politike prilike u Srba od doseljenja na Balkansko poluostrvo do
kraja X veka, Beograd 1940, 19.
12
Prednjegoevsko doba, priredili: dr Niko S. Martinovi, Risto Kovijani, Slavko
Mijukovi, edo Vukovi, Titograd 1963, 507.
13
Dragoljub Dragojlovi, Ka poecima nae stare knjievnosti, u knjizi: Slobodan Kalezi,
Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici, I, Niki 1990, 74-84.
14
Lubomir E. Havlik, Dukljanska hronika i Dalmatinska legenda, Podgorica 2008, 76.
15
ore Sp. Radojii, Razvojni luk stare srpske knjievnosti, Novi Sad 1962, 15.
16
Dr Dragoje ivkovi, Istorija crnogorskog naroda, tom I, Cetinje 1989, 126.
17
Dr Radoslav Rotkovi, Kraljevina Vojislavljevia XI-XII vijeka, Podgorica 1999, 346.
18
Ljetopis popa Dukljanina, latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i Hrvatska kronika,
priredio, napisao uvod i komentar dr. Vladimir Moin, hrvatski prijevod latinske redakcije:
Stjepan Mencinger i Vjekoslav tefani, Zagreb 1950, 39; Ljetopis popa Dukljanina,
uvod, prevod i komentar dr Slavko Mijukovi, Titograd 1967, 174.
19
Pisci srednjovjekovnog latiniteta, priredio Duan I. Sindik u saradnji sa Gordanom
Tomovi, edicija: Knjievnost Crne Gore od XII do XIX vijeka, knjiga I, Cetinje 1996,
105; Dukljanski prezviter, Kraljevstvo Slovena, pripremio i predgovor napisao Vojislav D.
Nikevi, preveo Mile Bogeski, Monumenta Montenegrina, knjiga X, Podgorica 2003, 62.
20
Ljetopis popa Dukljanina, uvod, prevod i komentar dr Slavko Mijukovi, Titograd
10
106
O pismu izvornika hronike Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina
u Hrvatskoj kronici, a tako i u Marulievom prijevodu, nalazimo podatak

da je njegova vladavina trajala etrdeset godina i tri mjeseca (lit etrdeset
i miseci tri, odnosno anno a sua unctione XXXXmo mense IIIo21). Zna
se da je najstarija poznata verzija Hrvatske kronike koju je Dmine Papali
pronaao 1509-1510. godine, bila pisana hrvackim pismom, odnosno
irilicom22. Budui da grafema g u glagoljici ima brojnu vrijednost 4, a
u irilici 323, ovaj podatak upuuje na zakljuak da je Hrvatska kronika,
prepisana sa glagoljskog predloka, pri emu je prepisiva prilikom
transliteracije teksta nepanjom numeriku vrijednost grafeme g prilagodio
irilskom alfabetu.24 Ovaj detalj, dakle, potvruje autorov navod iz uvoda
hronike da je postojao slovenski izvornik hronike, poblie odreujui da
je taj izvornik pisan glagoljskim pismom.
U dalja tumaenja koja bi nam ovo otkrie moglo ponuditi neemo
se uputati ovom prilikom. Dodajmo samo da posljednja istraivanja
Vojislava D. Nikevia ukazuju na to da je protoverzija spisa Kraljevstvo
Slovena, Hronika Duklje, poznata samo po rijetkim navodima malog
broja istraivaa nastala u drugoj polovini X vijeka, te da se uva u
korpusu manuskripata vezanom za Crkvu Slovensku i vizantijsku crkvenu
organizaciju u Italiji, poznatom pod nazivom Annales Bareses.25
1967, 134; U Beogradskom rukopisu XL annis, et mensis quatuor (v. Ljetopis popa
Dukljanina Sclavorum Regnum Grgura Barskog, faksimil tekst sa prijevodom, priredio
Eduard Perii, Bar 1999, 118), a kod Orbina anni 40 e mesi quattro (v. Letopis Popa
Dukljanina, uredio Ferdo ii, Beograd Zagreb 1928, 308).
21
Letopis Popa Dukljanina, uredio Ferdo ii, Beograd Zagreb 1928, 400.
22
Bilo je u nauci miljenja da se sintagma hrvacko pismo odnosi na glagoljicu
(Kukuljevi, Raki), ali su Jagi, rni i ii argumentovano dokazali da je rije o
irilici (o tome vii opirnije u: Letopis Popa Dukljanina, uredio Ferdo ii, Beograd
Zagreb 1928, 159-160. i 259-285.
23
Svetozar Nikoli, Staroslovenski jezik, I, Pravopis glasovi oblici, Beograd 1987,
29.
24
Na ovaj detalj, ne komentariui ga iscrpnije, prvi je skrenuo panju L. Havlik (v.
Lubomir E. Havlik, Dukljanska hronika i Dalmatinska legenda, Podgorica 2008, 143).
25
Vojislav D. Nikevi, Autentinost srednjevjekovnih izvora: Ljetopis popa Dukljanina,
predgovor u knjizi: Dukljanski prezviter, Kraljevstvo Slovena, pripremio i predgovor
napisao Vojislav D. Nikevi, preveo Mile Bogeski, Monumenta Montenegrina, knjiga X,
Podgorica 2003, 50.
107
Aleksandar RADOMAN
Aleksandar RADOMAN
On the alphabet of the original version of The Chronicle of the Priest
of Duklja
In this work the author is focusing on the dilemma about the

language and the alphabet of the original text of the medieval chronicle
Slavonic Kingdom of the Priest of Duklja. On one hand, there is an opinion
that the chronicle was originally written in Latin language, and on the other
hand there are authors who believe in the existence of the Slavonic original.
However, the latter do not agree on whether the original was written in
Glagolitic, Cyrillic or Latin alphabet. Based on comparison of the existing
copies and Latin text versions with the text of Croatian Chronicle, we come
to a conclusion that the original chronicle was written in Glagolitsa.
108

Adnan IRGI (Podgorica)

UDK 811.163.4.28
O KLASIFIKACIJI CRNOGORSKIH GOVORA

Postoji neka neulovljiva impresionistika linija koja nam
pomae da im otvori usta, odmah prepoznamo Crnogorca i
razlikujemo ga od svih drugih, pa i Crnogorca novotokavca
od drugih novotokavaca. Dalibor Brozovi (Crnogorski
govori, CANU, 1984, str. 60)
Autor daje analitiko-kritiki osvrt na dosadanje pokuaje
klasifikacije crnogorskih govora i nudi novi model za njihovu
klasifikaciju. Poavi od zamjene jata i akcenatskoga stanja kao
osnovnoga naela za klasifikaciju tokavskih govora, crnogorske
govore dijeli na tri skupine: jugoistonu, everozapadnu i govore
crnogorskoga Sandaka. Ova uslovna podjela ne negira tezu o
spontano razvijenome koine tipu crnogorskih narodnih govora.
Crna Gora je tokom XX. vijeka dala niz izuzetno znaajnih

dijalektologa. Iako je veina njih ivjela i stvarala izvan crnogorskoga
prostora, svi su oni dobar dio svojega nauno-istraivakog rada
usmjerili prema Crnoj Gori, prvjenstveno prema crnogorskim govorima.
Zahvaljujui toj injenici, danas se moe rei da crnogorski govori spadaju
meu najbolje izuene govore u slavistikome svijetu. To, naravno, ne
znai da je proces njihova izuavanja finalizovan i da su oni u cjelosti
izueni, ali bi se i na osnovu dosadanjih rezultata moglo pristupiti izradi
Dijalektologije crnogorskoga jezika kao sinteze tih izuavanja. Ovaj stav
najbolje potvruje selektivna Bibliografija govora Crne Gore Draga
upia, koja je 1983. godine iznosila impozantnih 568 jedinica.1
Vii: Drago upi, Bibliografija govora Crne Gore, Crnogorski govori. Rezultati
dosadanjih ispitivanja i dalji rad na njihovom prouavanju, Zbornik radova, Crnogorska
akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984, str. 97-128.
1
109
Adnan IRGI
Prvi prouavalac crnogorskih govora bio je Vuk Karadi, koji

je svoje rezultate objavio 1836. godine u predgovoru Srpskih narodnih
poslovica. Ipak, XIX. vijek nee dati znaajnije radove o ovoj problematici.
Takvo je stanje uostalom i kod okolnih naroda. Sistematska izuavanja
crnogorskoga jezika, prvjenstveno crnogorskih govora, zapoee 1927.
godine kad izlazi studija Dialekt Istone Hercegovine Danila Vuovia.2
Poslije nje nizae se znaajni radovi, studije i monografije. Vrijedno je
spomenuti i monografiju Der tokavische Dialekt (Wien, 1907) Milana
Reetara, koja naalost nikad nije prevedena na neki od tokavskih
standardnih jezika, a za montenegristiku je posebno znaajna jer je autor
veliki prostor posvetio crnogorskim govorima.
Dananje je izuavanje crnogorskih govora u vidnome zaostatku (i
kvalitativnom i kvantitativnom) u odnosu na prva tri kvartala XX. stoljea
kad su u mnogo teim uslovima znaajne rezultate postigli Danilo Vuovi,
Mihailo Stevanovi, Gojko Ruii, Radosav Bokovi & Mieczysav
Maecki, Jovan Vukovi, Luka Vujovi (jedan od rijetkih koji je ivio i
radio u Crnoj Gori), Danilo Barjaktarovi, Branko Mileti, Mitar Peikan,
Milija Stani, Drago upi, Dragoljub Petrovi, Mato Piurica i dr. Veini
od njih crnogorski je jezik bio maternji, to je svakako bio dobar preduslov
za njihova znaajna postignua na ovome polju. Ipak, ini se da je rad na
izuavanju crnogorskih govora poeo da stagnira u vrijeme kad se njime
poelo koordinirati iz Crne Gore.
Prema veliini terena na koji se odnose, kao najobuhvatnije
izdvajaju se etiri studije pomenimo ih prema redosljedu njihova
objavljivanja: Dialekt Istone Hercegovine (1927) Danila Vuovia,
Istraivanja dijalekata Stare Crne Gore s osvrtom na susedne govore
(1932) Radosava Bokovia & Mjeislava Maleckog,3 Istonocrnogorski
dijalekat (1933/34) Mihaila Stevanovia4, Govor Pive i Drobnjaka (1938/
Danilo Vuovi, Dialekt Istone Hercegovine, Srpski dijalektoloki zbornik, knj. III,
Srpska kraljevska akademija, Beograd Zemun, 1927.
3
Rad je objavljen i u Glasniku Odjeljenja umjetnosti CANU, br. 20, Podgorica, 2002,
str. 5-13. Iako se autori u naslovu ograniavaju samo na tzv. starocrnogorske govore, oni
donose jeziki materijal i sa znatno irega podruja: Primorje, Zeta, Podgorica, Kui,
Piperi, Bjelopavlii, Pjeivci... i nude klasifikaciju govora toga podruja.
4
Mihailo Stevanovi, Istonocrnogorski dijalekat, Junoslovenski filolog, knj. III,
Dravna tamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1933-1934.
2
110
O klasifikaciji crnogorskih govora
39) Jovana Vukovia i Uskoki govor I (1974) i II (1977) Milije Stania.6

Ovim studijama pokriva se veina crnogorskoga terena.
5
Veina izuavalaca crnogorskih govora nastojala je da dokae

postojanje dva strogo polarizovana dijalekta koji zahvataju crnogorski
prostor (ne poklapajui se s crnogorskim dravnim granicama). Za
everozapadne crnogorske govore usvojen je termin istonohercegovaki
dijalekat, dok je preostali dio govora razliito imenovan: istonocrnogorski
dijalekat, zetsko-lovenski dijalekat, zetsko-sjeniki dijalekat, zetskojunosandaki dijalekat, zetsko-gornjopolimski dijalekat i sl. Kao to
se vidi, osim termina istonocrnogorski dijalekat kojim je Mihailo
Stevanovi 1933. godine imenovao govore na teritoriji Zete s Podgoricom
i Ljekopoljem, Pipera, Kua, Bratonoia i Vasojevia,7 nijedan drugi
termin ne sadri atribut crnogorski. I sm je Stevanovi uskoro odustao
od toga termina (koji ostali lingvisti nijesu prihvatili) i usvojio imenovanje
Pavla Ivia zetsko-sjeniki dijalekat,8 mada e kasnije i Ivi odustati od
ovoga naziva zato to se pokazalo da Sjenica ne lei na podruju tog
dijalekta.9
Osim ovoga, bilo je jezikoslovaca koji su nastojali da dokau kako
je neodriva i sintagma c r n o g o r s k i g o v o r i jer na ovoj teritoriji nema
pojava koje nije mogue nai na drugim podrujima srpskohrvatskog
jezika. Zato nije mogue govoriti o crnogorskim govorima sa znaenjem
pridjevskog dijela ove sintagme svoj a ne i srpskohrvatski. Tako nije
mogue govoriti ak ni kada su u pitanju pojedine pojave, ako se eventualno
neto ne bi nalo u oblasti leksike (u kom sluaju treba pomiljati na
Jovan Vukovi, Govor Pive i Drobnjaka, Junoslovenski filolog, knj. XVII, Dravna
tamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1938-1939.
6
Milija Stani, Uskoki govor, Srpski dijalektoloki zbornik, Institut za srpskohrvatski
jezik, Beograd, Tom I, knj. XX, 1974. i Tom II, knj. XXII, 1977.
7
Mihailo Stevanovi, Ibid., str. 2.
8
Vii: M. Stevanovi, Gramatika srpskohrvatskog jezika za vie razrede gimnazije,
etvrto izdanje, Obod, Cetinje, 1962. str. 10-11.
9
Pavle Ivi, Osvrt na lingvistike metode dosadanjih prouavanja crnogorskih narodnih
govora, Crnogorski govori. Rezultati dosadanjih ispitivanja i dalji rad na njihovom
prouavanju, Zbornik radova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984,
str. 32.
5
111
Adnan IRGI
slovensku starinu, eventualno na leksiki uticaj koji se nije osjetio na

drugim podrujima srpskohrvatskog jezika).10 Ovakav stav Draga upia
zasniva se na tvrenju Mitra Peikana iz njegovoga poznatoga sintetikog
rada Jedan opti pogled na crnogorske govore. Budui da je taj stav ostavio
dalekosene negativne posljedice u pogledu tretmana crnogorskih govora,
naroito zbog toga to je potekao od jezikoslovnoga autoriteta kakav je bio
Peikan, neophodno ga je ove prenijeti u cjelosti: Teritorija dananje SR
Crne Gore ne predstavlja posebnu dijalekatsku zonu na srpskohrvatskom
odn. tokavskom prostoru. Ova tvrdnja kao da protivrjei svakodnevnom
iskustvu i zapaanjima, jer itav niz dijalekatskih pojava s kojima se
sreu ne samo jezikoslovci nego i drugi identifikujemo u prvom redu kao
crnogorizme, crnogorske dijalekatske osobenosti. Ipak, blia analiza
takvih pojava redovno pokazuje:
-
ili da one nijesu samo crnogorske, nego zahvataju i znatne

zone izvan Crne Gore;
ili da nijesu optecrnogorske, tj. da ne zahvataju svu (ni

uglavnom svu) Crnu Goru, nego izvan njih ostaju znatni
prostori republike;
ili i jedno i drugo: zahvatajui samo dio Crne Gore, mnoge

znaajne dijalekatske pojave svojstvene su i drugim, esto
veoma prostranim regijama.11
Razlika izmeu ova dva autora (upia i Peikana) je u tome to prvi

sintagmu c r n o g o r s k i g o v o r i smatra neprihvatljivom, a drugi je i
sm upotrebljava.
Pomenuti stavovi i podjela crnogorskih govora zahtijevaju
analitiki osvrt sa stanovita dananjih saznanja iz oblasti crnogorske
dijalektologije i montenegristike uopte.
Podjelom crnogorskih govora na dva dijalekta istie se njihovo
nejedinstvo i injenica da se ta dva dijalekta prostiru znatno ire od
crnogorskih dravnih granica. U vezi s ovim drugim je i pomenuto njihovo
imenovanje kojim se izbjegava atribut crnogorski. Kao to je poznato,
Drago upi, Ibid., str. 103.
Mitar Peikan, Jedan opti pogled na crnogorske govore, Zbornik za filologiju i
lingvstiku, XXI/1, Matica srpska, Novi Sad, 1979, str. 149.
10
11
112
granice govora, dijalekata i jezika samo se u izuzetno rijetkim sluajevima

poklapaju s dravnim granicama (kad te granice idu kakvim okomitim
planinskim stranama, rijenim klisurama, neprohodnim umama ili kad
presijecaju slabo naseljene prostore), pa u tome dijelu ni Crna Gora ne
predstavlja nikakav izuzetak. Bitno je odrediti centar javljanja jezikih
pojava koje markiraju odreeni dijalekat ili govor. Zahvaljujui izuzetno
bogatim dijalektolokim istraivanjima u Crnoj Gori i izvanrednim
rezultatima koji su na tom polju postignuti, mi danas sa sigurnou moemo
utvrditi da je upravo Crna Gora sredite jezikih pojava koje se javljaju na
njezinoj teritoriji (bez obzira na to to su prisutni i izvan nje). Meutim,
kako je od pobjede Vukove jezike reforme (kolske 1863/64. god.) u
Crnoj Gori crnogorski jezik zvanino tretiran kao sastavni dio srpskoga,
a optecrnogorske jezike osobine kao dijalektizmi srpskoga jezika,
pomenuta imenovanja dijalekata zaobilazila su crnogorski etniki i jeziki
atribut. Protiv takvoga imenovanja oglasio se jo 1983. godine Josip Hamm
istakavi da u Pregledu srpskohrvatskih dijalekata odobrenom kao
stalni sveuilini udbenik za sluaa Beogradskoga sveuilita nema
crnogorskih govora kao posebne dijalekatske grupe. Postoje umadijski,
umadijsko-vojvoanski, vojvoanski i slavonski, no nema crnogorskih.
Zato? Skriveni su pod nazivom zetsko-junosandaki. Mislim da
je to diskriminacija koja bi prije pristajala predratnoj malograantini
nego progresivnom drutvu kojemu je jedan od vanih zadataka da realno
gleda na injenice i da stvari postavlja na prava mjesta. Zato onda
krparenje koje niemu ne vodi? Tko jo danas (...) misli na historijsku
Zetu (kako se od XI vijeka poela zvati Dioklea-Duklja)? I ako se u nju
ukljuuju junosandaki govori, ta je onda sa srednjosandakima i
sjevernosandakima? Kuda su oni ukljueni i zato to i u nazivima nigdje
ne dolazi do izraaja? Mislim da bi najpotenije i najpravilnije bilo da se i
crnogorski govori zovu crnogorskima, a to to oni jednim dijelom prelaze u
juni Sandak to ne znai nita. Opa je znaajka dijalekatskih pojava da
se one kod nas ne dre, i da se ni u prolosti nisu drale administrativnih
granica, mada se uvijek negdje na nekim podrujima i unutar nekih
granica nalazila njihova jezgra oko koje su se kretala arita lokalnih
govora. U sluaju oficioznih zetsko-junosandakih govora takvo je
sredite, nema sumnje, bila Crna Gora, pa i u tom pogledu mislim da
nema razloga da se njezini govori ne nazovu crnogorskima (tim vie to
u njima ima osobina kojih nema ili barem strukturno i sistemski uzeto
113
Adnan IRGI
nema u drugim susjednim ili udaljenijim govorima).12

No, bez obzira na neprihvatljiva imenovanja crnogorskih
govora i neodrivost pojedinih interpretacija, doprinos tih dijalektologa
montenegristici je nemjerljiv jer su pruili obilje materijala koji slui kao
potvrda postojanja crnogorskoga jezika i crnogorskih govora kao cjeline,13
tj. grau koja stoji protiv njihove teze o postojanju dva strogo odijeljena
dijalekta na teritoriji Crne Gore. Kao i u mnogim drugim oblastima, tako i
u jezikoslovlju, hipoteze su nerijetko prihvatane ne u zavisnosti od njihove
naune odrivosti nego od autoriteta koji ih je postavio. Takav je sluaj bio
i s imenovanjem crnogorskih govora i njihovom podjelom na dva dijalekta,
s obaveznom napomenom da ti dijalekti zahvataju znatno iri prostor od
crnogorskoga. Ako su iza takvih stavova stajala imena poput Pavla Ivia
i Mitra Peikana, nije udo to ih je veina ostalih jezikoslovaca, kako
savremenika tako i nastavljaa, uglavnom bespogovorno prihvatila.
injenica da jezike osobine u Crnoj Gori nijesu samo crnogorske,
nego zahvataju i znatne zone izvan Crne Gore14 ne moe biti u koliziji sa
stavom o postojanju crnogorskih govora kao cjeline, odnosno ne moe
posluiti kao potvrda za nepostojanje tipinih crnogorskih osobina. Ono
to je u tome sluaju bitno jeste status tih osobina u crnogorskim govorima
(odnosno u crnogorskom jeziku) i govorima okolnih jezika: bosanskoga,
hrvatskoga i srpskoga. Npr. proirenje crnogorskoga konsonantskog
sistema glasovima i ,15 koji se javljaju i van crnogorske jezike
teritorije, ne znai da se ti glasovi ne mogu smatrati optecrnogorskim niti
tipino crnogorskim osobinama u okviru tokavtine jer u Crnoj Gori
oni predstavljaju markantna jezika obiljeja i podjednako su prisutni
na cijelome terenu, dok u okolnim dravama imaju status lokalizama
i dijalektizama koji su danas u iezavanju (ako ve nijesu iezli), a
Josip Hamm, Crnogorsko T, D + JAT > E, E, Crnogorski govori. Rezultati
dosadanjih ispitivanja i dalji rad na njihovom prouavanju, Zbornik radova, Crnogorska
akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984, str. 80-81.
13
U pomenutome radu M. Peikana (Jedan opti pogled na crnogorske govore) se na
istoj stranici e se iznose teze o izuzetnoj razuenosti crnogorskih govora i nepostojanju
optecrnogorskih jezikih crta, kae i sljedee: Kao cjelina (istakao A..), crnogorski
govori su veoma tipini dio tokavskoga narjeja ili dijalekta. str. 149, ime autor negira
prijethodno iznijete tvrdnje.
14
Mitar Peikan, Ibid., str. 149.
15
Vii: Vuki Pulevi, Glasovi i u crnogorskoj toponimiji, Lingua Montenegrina, br. 1,
Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2008, str. 75-94.
12
114
porijeklo vode uglavnom sa crnogorskoga jezikog terena. Nepristupani

crnogorski brdski tereni, teki uslovi ivota, a naroito neprestane borbe
s Turcima od XV. vijeka uslovili su raseljavanje ovoga stanovnitva u
okolne blie ili udaljenije predjele. Prirodno, tim seobama raseljene su i
crnogorske jezike osobine van matinoga terena, pa se time objanjava i
pojava njihova preko crnogorskih dravnih granica.
Znaaj ovih seoba isticao je i Pavle Ivi, iako je u pogledu crnogorskih
govora, njihove podjele i imenovanja, imao stavove bliske Peikanovim.
Navodei razloge seoba od poetka XV. stoljea do kolonizacije prema
Vojvodini, Slavoniji, Kosovu i Metohiji u XX. vijeku, Ivi istie da izvesni
nai krajevi odigrali su u istoriji ulogu stalnog izvora seoba. (...) Najjaa
od svih struja bila je dinarska. Njena matina oblast su planine od gornjeg
toka Vrbasa pa do Prokletija, dakle uglavnom visinski delovi Hercegovine,
Crne Gore i Sandaka. Teritorija preko koje se rasprslo ovo stanovnitvo
ogromna je. Ona obuhvata Crnogorsko Primorje, dalmatinsko kopno, celu
Bosnu, veliki deo Hrvatske i najvei deo Slavonije i naeg naselja u Baranji,
veliki deo Vojvodine, svu zapadnu Srbiju i vie od polovine umadije.16 U
okviru ove struje, koju je okarakterisao kao najjau, izdvaja tri epicentra
seoba od kojih su dva ijekavska oba su crnogorska, a jedan je ikavski
(zapadna Hercegovina, dio zapadne Bosne i Dalmacije). Za jedno od
crnogorskih arita seoba Ivi kae da se nalazi u istonoj Hercegovini,
naroito u delovima koji su 1878. i 1913. godine pripali Crni Gori.17 Tu u
masivima Durmitora, Sinjajevine, Maglia i drugih planina i u dolinama
Pive, Tare, Lima i gornjeg toka Neretve ivelo je veoma pokretljivo, snano
i ekspanzivno stoarsko stanovnitvo koje se neobino brzo proirilo na
sve strane.18 Drugi centar iz kojega su potekle crnogorske seobe19 bio je
u Crnogorskim Brdima i susednim delovima Sandaka, ukljuujui tu i
sjeniki kraj. Za iseljenike iz everozapadnoga dijela Crne Gore kae da
su se naselili po Bosni, Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Baranji, zapadnoj
Srbiji, donekle evernoj Srbiji i Vojvodini te po Dubrovakome Primorju,
Pavle Ivi, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod i tokavsko nareje, Matica
srpska, Novi Sad, 1956, str. 46-47.
17
Ono to se ove ne kae, a to je za nau problematiku posebno bitno, jeste da su ovi
krajevi (ili njihov najvei dio) i ranije pripadali crnogorskoj dravi, a da su i za vrijeme
turske uprave bili najvie upueni na Crnu Goru.
18
Pavle Ivi, Ibid., str. 47.
19
Ivi ga naziva tree dinarsko arite. Isto, str. 47.
16
115
Adnan IRGI
dok je drugi dio iseljenika mahom naselio Srbiju, Kosovo i Metohiju.20

Ovi podaci o seobama crnogorskoga stanovnitva objanjavaju porijeklo
izvjesnih optecrnogorskih jezikih osobina na mnogo irem prostoru od
onoga koji je omeen crnogorskim dravnim granicama. injenica da
te osobine nadilaze pomenute granice ne oduzima pravo da se tretiraju
kao crnogorske jezike odlike, kako su to radili pomenuti autori i njihovi
sljedbenici. Naprotiv, time se objanjava upravo njihovo nekadanje
crnogorsko porijeklo, kao to se recimo hrvatski jeziki uticaji mogu
utvrditi prisustvom pojedinih akavizama na nehrvatskome prostoru.
Konstatacija M. Peikana da nema optecrnogorskih jezikih
osobina21 u vrstoj je vezi s podjelom crnogorskih govora na dva dijalekta i
s tvrdnjom P. Ivia da od svih tokavskih govora oni u Crnoj Gori su najjae
izdiferencirani. Drugim reima, nigde drugde nema toliko unutranjih
razlika na prostoru odgovarajue veliine.22 Ako se uzme u obzir injenica
da P. Ivi torlake govore posmatra kao dio tokavskoga sistema pod
nazivom prizrensko-timoka dijalekatska zona, teko je opravdati podjelu
prema kojoj isti status ima npr. istonohercegovaki prema zetskosjenikom dijalektu na teritoriji Crne Gore i prizrensko-timoki dijalekat
prema umadijsko-vojvoanskom na teritoriji Srbije. Ako se uz to jo zna
za ogromno dijalekatsko arenilo u Srbiji, e su evidentne i strukturalne i
tipoloke razlike meu pojedinim govorima, ostaje neodrivom navedena
teza o crnogorskim govorima kao najjae izdiferenciranim. Nasuprot
iznijetome miljenju P. Ivia, Vojislav P. Nikevi je u svojim izuavanjima
crnogorskoga jezika doao do zakljuka da u crnogorskome jeziku se razvio
i opti, naddijalekatski ili interdijalekatski tip jezika (koine). U tome tipu
znatno preovladavaju i dominiraju zajednike osobine crnogorskijeh
govora i razlikuju se tri osnovna sloja jezikih elemenata. U prvi sloj
ulaze elementi junoslovjenskoga i praslovjenskoga podrijekla, zajedniki
Crnogorcima, Srbima, Bonjacima, odnosno Muslimanima, i Hrvatima.
Drugi sloj obuhvata elemente koji u crnogorskome jeziku poeduju
Isto, str. 47-48. Iseljavanja crnogorskog stanovnitva prema Hercegovini potvruje i
Jevto Dedijer u knjizi Hercegovina, Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1909.
21
Vieti fusnotu 11.
22
Pavle Ivi, Osvrt na lingvistike metode dosadanjih prouavanja crnogorskih narodnih
govora, Crnogorski govori. Rezultati dosadanjih ispitivanja i dalji rad na njihovom
prouavanju, Zbornik radova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984,
str. 31.
20
116
kolektivnu govornu, odnosno interdijalektalnu upotrebnu vrijednost. (...)

Trei sloj jezikijeh elemenata sainjavaju crnogorski mjesni govori.23
Da bismo provjerili ispravnost navedenih tvrenja koristiemo se
materijalom koji donosi Pavle Ivi u svojoj Dijalektologiji srpskohrvatskoga
jezika24 i Asim Peco u Pregledu srpskohrvatskih dijalekata25 jer oba autora
imaju istovjetnu podjelu crnogorskih govora na dva dijalekta, a torlake
govore posmatraju kao dio tokavskoga sistema.26 [Za sada neemo
uzimati u obzir mnotvo crnogorskih jezikih osobina koje su opisane
u dijalektolokim studijama i monografijama to se odnose na razliite
krajeve Crne Gore.]
Na osnovu uporedne analize odlika koje pomenuta dva istraivaa
opisuju kao tipine za istonohercegovaki i zetsko-sjeniki odnosno
zetsko-junosandaki dijalekat, dolazi se do zakljuka da je najvei
broj osobina koje se u njima javljaju zajedniki i jednome i drugome
dijalektu. Veina odlika koje se javljaju u prvome a nepoznate su u
drugom dijalektu (ove ne uzimamo u obzir akcenatsko stanje, o kojemu
e kasnije biti neto vie zbora) uglavnom se javljaju izvan crnogorske
teritorije, tj. nema ih uglavnom ni u everozpadnim crnogorskim govorima.
U zajednike krupnije osobine o kojima je rije spadaju prije svega:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
ijekavica
dui oblici zamjeniko-pridjevske promjene (npr. tije(h), tijem)
jekavsko jotovanje (t > e, c > e, d > e, s > e, z > e)
dvje, svje, cvje > e, e, e (npr. meed, edok, etko)
prilino zastupljeno jotovanje labijala
konsonantski sistem proiren fonemima i
+ j > i (npr. cio, sijati), ali u radnom gl. pridjevu nijesu nepoznati
ni oblici tipa: eeo, vieo
8. -st, -zd, -t, -d > -s, -z, -, - (npr. plas, groz, pri, da)
9. esta upotreba -j < -, - (npr. goj, doj, moj)
Vojislav P. Nikevi, Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine) standardni
jezik, In: Jezike i knjievne teme, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje,
2006, str. 187-188.
24
Pavle Ivi, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod i tokavsko nareje, Matica
srpska, Novi Sad, 1956.
25
Asim Peco, Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Nauna knjiga, Beograd, 1978.
26
Razlika je jedino u tome to Asim Peco u okviru istonohercegovakoga dijalekta
izdvaja poseban severozapadnocrnogorski govorni tip. A. Peco, Ibid., str. 75.
23
117
Adnan IRGI
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
esta upotreba infinitva bez krajnjega -i (npr. trat, priat)

dativ i lokativ mene, tebe, sebe
enklitike ni i vi
aktivna upotreba aorista i imperfekta
deklinacija Pero Pera Peru...
poremeen odnos izmeu padea mjesta i pravca
upotreba genitiva umjesto lokativa uz prijedlog po (npr. po kua).27
Ovim spiskom ne iscrpljuju se sve zajednike osobine crnogorskih

govora, ve samo one koje su se kod pomenutih autora nale kao osobine
dva odijeljena dijalekta. Iitavanjem literature o crnogorskim govorima
dolazi se do mnogo veeg broja paralelnih osobina u dvama opisanim
dijalektima. Koliko su pak oni stvarno odijeljeni govori sm spisak.
everozapadni crnogorski govori poeduju mnotvo osobina
koje ih iskljuuju iz tzv. istonohercegovakoga dijalekta. U pitanju su
optecrnogorske osobine koje se javljaju i u preostalim naim govorima,
a ukoliko ih ima izvan crnogorskih dravnih granica - uzroke treba traiti
u seobama a ne u emu drugome. To je i bio razloga to ih je Asim Peco
izdvojio, makar i kao poseban govorni tip (everozapadnocrnogorski), u
okviru istonohercegovakoga dijalekta i obradio pod naslovom Ijekavski
govori hercegovakog tipa van granica Hercegovine28, opisavi samo
nekoliko njihovih distinktivnih osobina u odnosu na preostale govore
hercegovakog tipa. Te odlike, kae Peco, svedoe da govori zapadne
Crne Gore imaju vei broj osobina za koje ne znaju govori dananje istone
Hercegovine, ni Hercegovine uopte, to tim govorima daje posebno
mesto u sklopu ijekavskih govora.29 Zatim navodi osobine koje su ovome
govornom tipu zajednike sa zetsko-junosandakim dijalektom i po
kojima se on razlikuje od ostatka hercegovakih govora.
Ustaljeni kriterijum za klasifikaciju tokavskih govora predstavlja
zamjena jata i akcentuacija.30 Za jeziku strukturu razlike u sistemu
akcentuacije imaju mnogo vei znaaj nego razliita zamena jata. Uprkos
Ova je pojava u everozapadnim govorima manje izraena nego u ostalim.
A. Peco, Ibid., str. 74-75.
29
Isto, str. 75.
30
Vii: Pavle Ivi, Osnovni kriteriji podele tokavskih govora, In: Dijalektologija
srpskohrvatskog jezika. Uvod i tokavsko nareje, Matica srpska, Novi Sad, 1956, str.
56-61.
27
28
118
tome usvojena je praksa da se pri klasifikaciji tokavskih govora polazi od

zamene jata, a akcentuacija slui za podrazdele. (...) Sve dosadanje podele
uzimaju zamenu jata za osnovni kriterijum.31 I jedan i drugi kriterijum teko
su primjenljivi na crnogorsku jeziku situaciju. U pogledu zamjene jata
situacija je gotovo jednoznana. Crna Gora je dominantno i prepoznatljivo
ijekavska zemlja (dijeteeteta). Dva odvojena ikavsko-jekavska govora
(diteeteta) - podgorikih i gusinjskih muslimana - ne mijenjaju znatno tu
sliku jer zahvataju vrlo mali prostor, a po ostalim osobinama uklapaju se
skladno u skupinu govora kojima pripadaju i u optecrnogorski jeziki sloj.
Situacija je neto drugaija kad je u pitanju dio crnogorskoga Sandaka
koji je uglavnom ijekavsko-ekavski (mada su odstupanja u tom pogledu
znatna, to potvruje hipotezu da je u pitanju uticaj teritorijalno bliskih
srpskih ekavskih govora). Na mikrostrukturnom planu ovi posljednji
govori imaju neto vie zasebnih osobina ili osobina koje su u njima
dosljednije zastupljene nego u ostalim crnogorskim govorima. U pitanju
je uticaj albanske, bosanske i srpske jezike granice, te na leksikome
planu znaajnije prisustvo orijentalizama. Inae, po ostalim svojstvima i
ovi se govori lijepo uklapaju u crnogorski makrostrukturni sloj. Ako jo
pomenemo specifinu mrkojeviku situaciju u pogledu alternanata jata,
iscrpili smo sva odstupanja od crnogorskoga ijekavizma. A, kao to je ve
reeno, zamjena jata je osnovni kriterij za podjelu tokavskih govora.
Ako se moe govoriti o raznovrsnosti i razuenosti crnogorskih
govora, onda je to akcenatsko stanje njihovo. Prema akcentu se bolje
nego prema ma kojem drugom jezikom nivou moe odrediti pripadnost
crnogorskih govornih predstavnika odreenom mjesnom govoru.
Nijedan drugi jeziki sloj, pa ak niti bilo koja osobina, ne moe biti
pouzdan faktor u tome jer su mnogi mjesni govori po svim ostalim
osobinama izuzetno slini ili podudarni. Crnogorski govori poznaju
dvolani, trolani i etvorolani akcenatski sistem.32 Trolani akcenatski
sistem zastupljen je u Lepetanima, Ozriniima s Broancem i Gusinju;
etvorolani u everozapadnim crnogorskim govorima, Bjelopavliima,
Donjim Pjeivcima, Vasojeviima i crnogorskome dijelu Sandaka; a
dvoakcenatski sistem zastupljen je u svim ostalim govorima.33 Meutim,
Isto, str. 60.
Podroban opis akcenatskoga stanja u crnogorskim govorima dao je Mitar Peikan u
citiranome radu Jedan opti pogled na crnogorske govore.
33
Isto, str. 156.
31
32
119
Adnan IRGI
isti akcenatski tipovi razlikuju se u pojedinim govorima. Npr. kratkosilazni

akcenat prisutan je u Piperima na krajnjem otvorenom i zatvorenom slogu
(npr. nrEd, sestrB), a u suednoj Podgorici ga u tom poloaju nikad nema,
osim u antroponimiji (pri tome su i jedan i drugi govor dvoakcenatski),
ali se zato u Podgorici javlja redovno na finalnom zatvorenom slogu
(npr. nrEd, ali sCstra); ili u okviru etvoroakcenatskoga sistema razlikuje
se npr. bjelopavliki i suedni pjeivaki govor jer se u prvom javlja
dugosilazni akcenat na krajnjem slogu (npr. gen. en, ali samo na) a
kratkosilazni samo u enklizi (npr. rekl je), dok pjeivaki govor (tanije,
govor Gornjih Pjeivaca) ne poznaje silazne akcente na posljednjem slogu
u rijei. Akcenatski raznovrsnu situaciju dodatno komplikuje injenica
da optecrnogorsku odliku uvanja neakcentovanih duina remeti barski
govor sa okolinom i neki mjesni govori Boke Kotorske.
Kao to se na osnovu iznijetoga kratkog osvrta na crnogorsku
akcenatsku situaciju moe zakjuiti, ni ovaj kriterijum nije od prevelike
pomoi u klasifikaciji crnogorskih govora. Ako bi se obuhvatile sve
akcenatske razlike, dobio bi se veliki broj govornih grupa koje ne bi
odgovarale stvarnom stanju jer, iako akcenatski razuene, one bi po
ostalim svojstvima bile gotovo identine.
Ve na poetku sistematskih izuavanja crnogorskih govora,
Mihailo Stevanovi i Radosav Bokovi odvojeno su doli do istoga
zakljuka: osobine pojedinih crnogorskih govora uglavnom se poklapaju s
plemenskim granicama.34 Na to je svakako uticala specifina podvojenost
crnogorskih plemena u pojedinim sferama ivota. Ipak, uporednom
analizom postojee dijalektoloke grae moe se utvrditi da ni meu
R. Bokovi & M. Malecki, Istraivanja dijalekata Stare Crne Gore s osvrtom na
susedne govore, Gasnik Odjeljenja umjetnosti, knj. 20, CANU, Podgorica, 2002, na
str. 11. kau: Kad su u pitanju izoglose, one se prostiru skoro celom duinom granica
plemena: podela na nahije i bratstva nije imala veeg uticaja na grupisanje dijalekata.
Retke su velike razlike u okviru jednog plemena, ali u okviru nahije se ponekad mogu
sresti dosta znaajne dijalekatske razlike.
To je u potpunoj saglasnosti s tvrdnjom M. Stevanovia, izreenom u monografji
Istonocrnogorski dijalekat, str. 2., da meu crnogorskim plemenima postoje izvesne
razlike i u jezikim crtama. U jednom plemenu, bilo ono manje (od svega jedne optine) ili
vie (od nekolika sreza) ne raunajui odive i doseljenike iz drugih plemena i za otro
uho i dobro jeziko oseanje razlike su neznatne. Ova se okolnost zgodno iskoriava za
podelu govora u manje dijalekatske grupe i za odvajanje od krajeva koji pripadaju drugim
dijalekatskim oblastima.
34
120
pojedinim plemenima nema tolikih razlika da bi se moglo govoriti o

posebnim dijalektima ili dijalekatskim tipovima na nivou Crne Gore.
Ukoliko bi se iz praktinih razloga pokuala uspostaviti neka uslovna
klasifikacija crnogorskih govora, onda bi se moglo govoriti samo o
govornim skupinama koje bi se meusobno razlikovale u nekim sitnijim
osobenostima (kojih je danas iz razumljivih razloga sve manje), dok bi
se po svim vanijim elementima te govorne skupine skladno uklapale u
pomenuti drugi (optecrnogorski) jeziki sloj koji je definisao Vojislav P.
Nikevi. S obzirom na nepostojanje izrazitih diferencijalnih crta meu
crnogorskim govorima, o zasebnim dijalektima ne moe se govoriti.
Teritorija koju su izuavali R. Bokovi & M. Malecki i Mihailo
Stevanovi krajem 20-ih godina XX. vijeka poklapa se u jednom dijelu, ali
se njihova klasifikacija prilino razilazi. Kad se ove doda i klasifikacija
crnogorskih govora M. Peikana u pomenutoj njegovoj sintetikoj studiji,35
onda je neslaganje jo vee.
Bokovi & Malecki izdvajaju 4 govorna tipa:
1.
2.
3.
4.
cetinjski tip (etiri nahije i priobalje izmeu Boke i Bara)

barski tip (Bar s Mrkojeviima i Zupcima)
tip govora Kua i Pipera
tip govora plemena Bjelopavlii i Pjeivci
Stevanovi izdvaja 4 govorne grane:

1.
2.
3.
4.
zetskopodgorika
piperska
kukobratonoika
vasojevika
Peikan izdvaja tri posebna dijalekta:

1. zetsko-gornjopolimski dijalekat (stariji zetski govori
zapadno od Komova, Vasojevii i plavsko-gusinjski kraj)
kome pripadaju:
a) starocrnogorski poddijalekat (obuhvata etiri nahije)
b) primorski pojas
c) donjozetski pojas (obuhvata prostor koji je pokrivao
35
Vieti taan naziv ovih studija u fusnotama 3, 4 i 11.
121
Adnan IRGI
srednjovjekovni naziv Donja Zeta) u kojem se jasno izdvaja

junozetska zona (krajnji jug Crne Gore s fokusom u
Mrkojeviima)
d) pojas starijih brdskih govora (teritorija koju je opisao M.
Stevanovi u Istonocrnogorskom dijalektu zajedno s
Bjelopavliima i Donjim Pjeivcima), u okviru kojega izdvaja
dva tipa:
- pipersko-kuko-bratonoiki, s prisustvom nekih donjozetskih crta
- bjelopavliko-vasojeviki
2. crnogorski dio junosandakog dijalekta (govori iznad
Vasojevia Bihor i okolina Bijelog Polja)
3. crnogorski dio novotokavskoga ijekavskog (istonohercegovakog) dijalekta.36
Neusklaenost pomenutih klasifikacija i glomaznost Peikanovih
imenovanja evidentna je. S druge strane, postojea literatura o crnogorskim
govorima najee ne ide u prilog pomenutim klasifikacijama. Nema
npr. nikakvoga razloga za izdvajanje posebne piperske govorne grane
(kako je uinio Stevanovi), ali je kuko-piperskome govornom tipu
(Bokovi & Malecki) neophodno pridruiti i bratonoiki govor. Kad su
u pitanju govori ova tri plemena, najprihvatljivije je njihovo svrstavanje
u zajedniki govorni korpus (kuko-pipersko-bratonoiki), kako to
ini Peikan. Meutim, ako se ide (prema Peikanovom modelu) ka
izdvajanju zasebnih govornih cjelina u okviru crnogorskih govora prema
odreenim mikrostrukturnim osobinama, onda je neke donjozetske
crte potrebno izvrstiti iz kuko-pipersko-bratonoike govorne grane i
izdvojiti ih u posebnu zetsko-podgoriku govornu granu, kako je to uradio
M. Stevanovi. To prije svega zbog toga to mjesni govori ove grane ne
poznaju karakteristini izgovor poluglasnika iz prijethodne grane. Takoe,
nema nikakvoga znaajnijeg razloga za izdvajanje posebne primorske grane
koja ne obuhvata govor Bara s okolinom i krajnji crnogorski jug, kako to
Za ovaj posljednji Peikan kae da je sa jaim prisustvom nekih zetskih crta u graninoj
zoni, a inae bez izrazitog diferenciranja govora (Ibid, str. 169). Meutim, graa koju iznose
Milija Stani (u dvotomnoj monografiji Uskoki govor), Jovan Vukovi (u monografiji
Govor Pive i Drobnjaka) i Danilo Vuovi (u monografiji Dialekt Istone Hercegovine)
u koliziji je sa tim stavom jer su neke zetske crte prisutne u mnogo znaajnijoj mjeri u
ovim govorima, i ne samo u graninoj zoni nego i duboko u unutranjosti. No, slika o tome
bie jasnija kad se izradi Dijalektologija crnogorskoga jezika.
36
122
ini M. Peikan, jer: a) ti govori ine cjelinu sa njihovim kontinentalnim

zaleem; b) zajedno sa govorima zalea skladno se uklapaju u crnogorski
naddijalektalni sloj. Svi oni su ijekavski, a meusobno se razlikuju jedino
u akcentu (ba kao i njihovo zalee), pri emu grad Perast dijeli ove
govore na etvoroakcenatske i dvoakcenatske (s izuzetkom troakcenatskih
Lepetana). Povezanost primorskih govora s njihovim zaleem istorijski je
lako objasniti. M. Stevanovi izdvaja vasojeviki govor u posebnu govornu
granu, a M. Peikan ovome pridruuje i bjelopavlike govore definiui
bjelopavliko-vasojeviki govorni tip. Meutim, na osnovu raspoloive
grae moe se ustvrditi da je ovim govorima blizak i donjopjeivaki
govor, pa se moe govoriti o donjopjeivako-bjelopavliko-vasojevikoj
govornoj grani. Starocrnogorski poddijalekat (M. Peikan) se uglavnom
poklapa s cetinjskim tipom (R. Bokovi & M. Malecki), s tim to
posljednja dvojica prouavalaca ovome tipu s pravom pridruuju i
priobalje izmeu Boke i Bara.
Dakle, svaka je dosadanja podjela crnogorskih govora sporna, i to
prije svega iz dva osnovna razloga:
1.
zato to se zanemaruje injenica da su crnogorski govori

naddijalektalnoga tipa, tj. da predstavljaju zasebnu cjelinu, a
da se glavne razlike meu njima tiu akcenatskoga stanja;
2.
zato to ne postoji zajedniki kriterijum za njihovu podjelu.

Ovaj drugi razlog prirodno proistie iz prvoga, a ve je vieno
da zamjena jata kao osnovni kriterijum za podjelu tokavskih
govora nema veeg znaaja kad su u pitanju crnogorski
govori. S druge strane, ako se za kriterijum uzme akcenatsko
stanje mjesnih govora, desie se da se pojedini govori, koji
su akcenatski prilino raznovrsni, poklope u veini drugih
osobina.
Ipak, ako se poe od globalne akcenatske situacije, crnogorski

govori se mogu podijeliti na dvije velike skupine: everozapadnu
(etvoroakcenatsku) i jugoistonu (dvoakcenatsku) skupinu crnogorskih
govora. Kao to se vidi, u ovoj podjeli zanemarene su pominjane
troakcenatske govorne oaze. Meutim, iako Bjelopavlii, Vasojevii i
Donji Pjeivci imaju etvorakcenatski sistem, po nekim drugim svojim
svojstvima (poremeen odnos izmeu padea mjesta i pravca, sudbina
vokalske grupe ao, postojanje dugosilaznoga akcenta na krajnjem slogu
123
Adnan IRGI
i jo neke sitnije osobine) oni su blii dvoakcenatskim crnogorskim

govorima. Situacija je formalno laka kad je u pitanju crnogorski dio
Sandaka jer se on na osnovu ijekavsko-ekavske zamjene jata (premda
su odstupanja znatna), moe izdvojiti u posebnu govornu skupinu, koja
je opet po mnotvu drugih osobina bliska dvijema navedenim skupinama.
Specifine osobine ove skupine razvile su se kao posljedica proimanja
albanskih, bosanskih i srpskih jezikih osobina sa izvornim crnogorskim.
Na osnovu onoga to se iz dijalektoloke literature zna, meu
mjesnim govorima everozapadne govorne skupine nema znaajnijih
distinktivnih crta, mada se i ove u okviru pojedinih plemena mogu
markirati odreene specifinosti (premda se i takve specifinosti mogu
uglavnom nai u nekim drugim crnogorskim govorima). Isto vai i za
skupinu govora crnogorskoga dijela Sandaka.
U okviru jugoistone skupine govorne specifinosti pojedinih
plemena neto su izrazitije. Bez pretenzija na donoenje konane
klasifikacije u ovom trenutku, moglo bi se rei da se u okviru jugoistone
skupine izdvaja 5 govornih grana (posluimo se terminologijom M.
Stevanovia): 1. podlovenska govorna grana (teritorija etiri nahije
i Crnogorsko Primorje od Perasta do Bara); 2. barsko-mrkojevika
govorna grana; 3. kuko-pipersko-bratonoika govorna grana; 4. zetskopodgorika govorna grana (kojoj pripadaju i Tuzi sa okolinom te govor
crnogorske dijaspore u Vraki i Skadru); 5. donjopjeivako-bjelopavlikovasojevika govorna grana.
Ono to je znaajnije od ove klasifikacije jeste injenica da je
broj specifinosti pojedinih govornih grana nesrazmjerno manji od broja
zajednikih crta jugoistone skupine, ba kao to je i broj specifinosti tri
navedene govorne skupine (everozapadne, jugoistone i skupine govora
crnogorskoga dijela Sandaka) u ogromnom zaostatku u odnosu na broj
njihovih zajednikih, optecrnogorskih jezikih crta. Takoe, vano je
istai da jedinice iz navedene podjele crnogorskih govora nipoto ne mogu
biti shvaene kao zasebni dijalekti jer za takav status ne poeduju dovoljan
broj zasebnih (ni makro- ni mikro-) specifinosti.
*
U zakljuku ovoga rada moe se saeti da su crnogorski govori

do sada uglavnom tretirani kao suvie raznorodne dijalekatske jedinice
koje uveliko nadilaze granice crnogorske teritorije, a ukoliko u njima
124
ima osobina koje se izvan Crne Gore ne javljaju onda su tretirane kao
lokalne osobine pojedinih mjesnih govora, uz gotovo redovnu tvrdnju da
optecrnogorskih osobina nema. U skladu s tim, prevladala je podjela ovih
govora na dva otro suprotstavljena dijalekta, razliito imenovana od strane
pojedinih autora. Meutim, na osnovu postojee literature i raspoloive
grae, moe se zakljuiti da crnogorski govori predstavljaju cjelinu koju
bitno ne naruava injenica da se izvjesne crnogorske makrostrukturne
osobine javljaju izvan matine teritorije zahvaljujui estim, ponekad
i masovim seobama crnogorskoga stanovnitva. Ovome stavu u prilog
ide i aksiom da se granice pojedinih dijalekatskih jedinica ne poklapaju s
administrativnim granicama.
Bogata literatura koja je nastala na osnovu viedecenijskih
izuavanja crnogorskih govora potvruje ispravnost teze Vojislava
Nikevia o naddijalekatskom (koine) tipu crnogorskih govora i
njegove podjele tih govora na tri sloja: 1. optetokavski (zajedniki
svim tokavcima: Bonjacima, Crnogorcima, Hrvatima i Srbima), 2.
optecrnogorski (jeziki elementi koji zahvataju cio crnogorski prostor)
i 3. crnogorski mikrostrukturni sloj (kome pripadaju specifine osobine
crnogorskih mjesnih govora). U skladu s tim, neodriv je suprotan stav
o postojanju dva strogo odijeljena dijalekta koji presijecaju crnogorsku
teritoriju.
Na osnovu osobina iz pomenutoga treeg sloja crnogorskih
govora, mogue je iz praktinih razloga (radi bolje preglednosti) izdvojiti
dvije (i)jekavske govorne skupine: everozapadnu (etvoroakcenatsku)
i jugoistonu (uglavnom dvoakcenatsku) i jednu ijekavsko-ekavsku
skupinu govora crnogorskoga dijela Sandaka. U okviru jugoistone
skupine crnogorskih govora mogue je izdvojiti pet govornih grana: 1.
podlovenska; 2. barsko-mrkojevika; 3. kuko-pipersko-bratonoika; 4.
zetsko-podgorika; 5. donjopjeivako-bjelopavliko-vasojevika. Govori
preostale dvije skupine slabije su razueni.
S obzirom na opisano stanje u crnogorskim govorima, pri izradi
Dijalektologije crnogorskoga jezika bie neophodno izdvojiti dvije cjeline:
jedna e obuhvatiti optecrnogorske jezike osobine, a druga specifinosti
pobrojanih govornih skupina s osobinama njihovih mjesnih govora. Da ne
bismo izlazili iz odabrane teme, mi u ovome radu nijesmo ulazili u opis
tih skupina i njihovih govornih specifinosti, ve to ostavljamo za drugu
priliku.
125
Adnan IRGI
Citirana literatura
Bokovi, Radosav & Malecki, Mjeislav. - Istraivanja dijalekata
Stare Crne Gore s osvrtom na susedne govore, Glasnik Odjeljenja
umjetnosti CANU, br. 20, Podgorica, 2002.
upi, Drago. - Bibliografija govora Crne Gore, Crnogorski govori.
Rezultati dosadanjih ispitivanja i dalji rad na njihovom prouavanju,
Zbornik radova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd,
1984.
1909.
Dedijer, Jevto. - Hercegovina, Srpska knjievna zadruga, Beograd,
Hamm, Josip. - Crnogorsko T, D + JAT > E, E, Crnogorski

govori. Rezultati dosadanjih ispitivanja i dalji rad na njihovom
prouavanju, Zbornik radova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti,
Titograd, 1984.
Ivi, Pavle. - Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod i
tokavsko nareje, Matica srpska, Novi Sad, 1956.
Ivi, Pavle. - Osvrt na lingvistike metode dosadanjih prouavanja
crnogorskih narodnih govora, Crnogorski govori. Rezultati dosadanjih
ispitivanja i dalji rad na njihovom prouavanju, Zbornik radova, Crnogorska
akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984.
Nikevi, Vojislav P. - Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni
(koine) standardni jezik, In: Jezike i knjievne teme, Institut za crnogorski
jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006.
Peco, Asim. - Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Nauna knjiga,
Beograd, 1978.
Peikan, Mitar. - Jedan opti pogled na crnogorske govore, Zbornik
za filologiju i lingvstiku, XXI/1, Matica srpska, Novi Sad, 1979.
Pulevi, Vuki. - Glasovi i u crnogorskoj toponimiji, Lingua
Montenegrina, br. 1, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P.
Nikevi, Cetinje, 2008.
Stani, Milija. - Uskoki govor, Srpski dijalektoloki zbornik,
126
Institut za srpskohrvatski jezik, Beograd, Tom I, knj. XX, 1974. i Tom II,
knj. XXII, 1977.
Stevanovi, Mihailo. - Gramatika srpskohrvatskog jezika za vie
razrede gimnazije, etvrto izdanje, Obod, Cetinje, 1962.
Stevanovi, Mihailo. - Istonocrnogorski dijalekat, Junoslovenski
filolog, knj. III, Dravna tamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 19331934.
Vukovi, Jovan. - Govor Pive i Drobnjaka, Junoslovenski filolog,
knj. XVII, Dravna tamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 19381939.
Vuovi, Danilo. - Dialekt Istone Hercegovine, Srpski dijalektoloki
zbornik, knj. III, Srpska kraljevska akademija, Beograd Zemun, 1927.
127
Adnan IRGI
Adnan IRGI
ON MONTENEGRIN SPEECHIES CLASSIFICATION
The author gives critical-analytical review on the former attempts
of Montenegrin speeches classification and offers a new model for their
classification. Beginning from the substitution of jat and accent state as
the basic principle for the classification of tokavian speeches, the author
divides the Montenegrin speeches into three parts: south-east, north-west
and speeches of Montenegrin Sandak. This conditional division doesnt
deny the thesis about spontaneously developed koine type of Montenegrin
national speeches.
128

Aleksandra NIKEVI-BATRIEVI (Podgorica)

Univerzitet Crne Gore
UDK 821.111(73).09-119
GLASOVI PJESNIKINJA JEDNOG VIJEKA:
RAZLIITI GLASOVI, RAZLIITE POETIKE
U ovom radu dat je pregled amerike enske poezije u
20. vijeku, sa posebnim osvrtom na doba modernizma i
postmodernizma. Kako bih ukazala na osnovne karakteristike
najupeatljivijih poetika, opredijelila sam se za opti osvrt na
pjesniki rad tri pjesnikinje iz amerikog knjievnog kanona.
To su Marijana Mur, Edna St. Vinsent Milej, predstavnice
amerikog modernizma, i En Sekston, koja je pisala u drugoj
polovini 20. vijeka. Ukazala sam na osnovne karakteristike
njihovih strukturalnih i tematskih preokupacija, kao i na
mogunost analize njihove poezije s aspekta nekih od kljunih
teza koje su obiljeile feministiku kritiku misao u posljednje
tri decenije 20. vijeka.
1.
Ameriko pjesniko iskustvo s poetka 20. vijeka karakterie
specifina polifonija. Posebno intrigantni jesu enski glasovi. Sline
dispozicije, drutveni poloaj, karakter i stav u graenju pjesnikog
jezika obiljeili su poetizaciju njihove polifonije. U savrenoj ravnotei
izmeu furor poeticusa i klasicistikog metoda, izmeu Platonovog stava o
pjesniku kao mediju ili furli i Aristotelovog o postavljanju prema zakonima
vjerovatnoe i nunosti, one su tvorile pjesniki krug u kojem su svojim
glasovima nametale razliite uloge. Tematizacija svakodnevnog iskustva,
izgradnja posebnog pjesnikog jezika i specifina stilizacija poetskog
sadraja, uinile su da posebnost enske polifonije postane naroito
interesantna u momentu suprostavljanja mukom pjesnikom izrazu, inei
tako fenomen enskog pisma posebno interesantnim. Zasluga feministike
kritike u reafirmaciji stvaralatva pjesnikinja viestruka je: pjesme
129
Aleksandra NIKEVI-BATRIEVI
modernistkinja, smatraju one, ne piu se samo radi svoga razgovora. Njihov

personalni diskurs prerasta u univerzalni, ekstradijegetiki se u njega umeu
glasovi ena-sapatnica; sa tenjom da sva izraajna sredstva u pjesmi
izbalansirano funkcioniu, one postiu da kroz izraavanje sopstvenog
umjetnikog svijeta ostvare sva pitanja funkcionalne uslovljenosti i dejstva
njihovih izraajnih sredstava u cjelini.
Ova pria poinje u doba radikalne transformacije drutvenih i
ekonomskih sfera u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Nova generacija
pjesnikinja morala je da se sa njima suoi i da kroz poeziju odreaguje na
njih uz svu hrabrost koju zahtijevaju nae naroitosti, kako je govorila
Marijana Mur: Sa zastraujuom brzinom Amerika se mijenjala i nije
prestajala da se mijenja, od zemlje sitnih imanja i pograninih trgovakih
kua u zemlju velikih industrija i poslovnih korporacija i, neminovno, iz
zemlje farmi i sela u zemlju malih i velikih gradova (Grey 1990: 29).
Jedan od suptilnih posmatraa ovih promjena,1 (29) ameriki istoriar
Henri Adams, ovako je opisao dijete roeno 1900. godine:
[...] ono e... biti roeno u novom svijetu koji nee biti jedinstven, ve
viestruk. Adams je pokuao da ga zamisli, kao i obrazovanje koje bi
mu odgovaralo. Naao se u zemlji u koju jo niko nije pronikao; gdje
je red sluajna relacija sa odbojnou prema prirodi; neprirodna prinuda
nametnuta je pokretu; protiv koje se svaka slobodna energija univerzuma
pobunila; i koja se tek povremeno konano razlagala u anarhiju.2 (31)
Otkrivanje logosa enske polifonije pitanje je otkrivanja bliske

interferencije sa kontekstom: u metaforikom smislu u pitanju je pjesnika
uma na ijem se poetku, tek utabanoj stazi, naziru otisci stopala Dudit
ekspir. uma je metafora za genealogiju pjesnikinja, porodino stablo,
kroz koju pravimo sopstvene utabane staze, sopstvene izbore, kreemo se
lijevo ili desno. uma je ispunjena temporalnim nagovjetajima koji nam
pomau da rekonstruiemo precizan slijed dogaaja. Dok razaznajemo
sadraje i forme u pometnji enskog iskustva, na samoj sredini ume na
[] sensitive observer of these changes.
[] would be born into a new world which would not be a unity but a multiple.
Adams tried to imagine it, and an education that would fit it. He found himself in a
land where no one had ever penetrated before; where order was an accidental relation
obnoxious to nature; artifical compulsion imposed on motion; against which every free
energy of the universe revolted; and which, being merely occasional, resolved back into
anarchy at last.
1
2
130
Glasovi pjesnikinja jednog vijeka: razliiti glasovi, razliite poetike
poetku rekonstrukcije najznaajnijih karakteristika poetika pjesnikinja

modernizma, prema zakonima unutranje kohezije, poseemo za, kako je to
rekao Eko, spoljnim porukama koje okruuju tekst, te tipini paratekstualni
signal u sluaju ove prie predstavlja oznaka ensko pismo na ulasku u umu.
Kroz polifoniju ume, u pjesmama od sutinskog znaaja koje nam pomau
da raspoznamo esencijalnu supstanciju razliitosti i raskinemo veze koje
povezuju duhovni svijet sa kontekstom, postoji mogunost klasifikacije
koja razdvaja pjesniku umu na dvije strane, dvije razliite polifonije.
Reena klasifikacija, neophodna u eri pragmatizma nauke o knjievnosti,
ima i dva prepoznatljiva subjekta: Marijanu Mur, glas discipline i Ednu
St. Vinsent Milej, glas strasti i razuzdanosti. No, svi tekstovi koji su u eri
modernizma ispisani od strane ekspirovih sestara imaju i neke slinosti:
one, kako je to pisala Sjuzan V. Douns, dekonstruiu tradiciju naslijeenu
od oeva3 (Jones 1991: 5). U poeziji Hilde Dulitl, Elizabet Biop, Elinor
Vajli i mnogih drugih u tri prve decenije 20. vijeka, vidljiva je tenja da se
redefinu termini umjetnik i muza i da se revidiraju knjievne konvencije
koje opisuju enu kao bespomoni, pasivni objekat i stoje nasuprot onima
u kojima su ene prikazane kao moni, kreativni subjekti4 (5). One tee
povratku u prolost kroz ivote svojih majki. Sa Naom sobom, koja je
objavljena 1929. godine, Virdinija Vulf skrenula je panju na istoriju
enskog pisma kada je napisala da ako smo ene razmiljamo kroz vizuru
naih majki5 (6). Razmiljamo o tome kako su pjesnikinje percipirale
odnos prema svojim knjievnim prethodnicama i biolokim majkama6
(6). Dalje, kako navodi Douns, analizira se konflikt izmeu drutvenih
uloga koje su naslijedile i njihovih sopstvenih umjetnikih elja, dok u
isto vrijeme one istrauju kako na pitanje roda utiu ostale drutvene
konstrukcije (selekcijom, apstrakcijom i generalizacijom mogue je
dodatno izdvojiti ono to se u periodu modernizma manifestuje kao
zajednike karakteristike enskog pisma. Mogui su brojni drugi primjeri
koji potvruju navedene teze koje sadre kljueve za razumijevanje
[] deconstruct the fathers tradition. Susan W. Jones, ed. 1991. Writing the
Woman Artist-Essays on Poetics, Politics, and Portraiture. Philadelphia: University of
Pennsylvania Press.
4
[] redefine the terms artist and muse and revise literary conventions that depict
women as powerless, passive objects in male artists lives rather than powerful, creative
subjects in their own.
5
[] we think back through our mothers if we are women.
6
[] their relationships with their literary foremothers and biological mothers.
3
131
enskog pjesnikog izraza u doba modernizma. Potvrivanje teza vano

je i zbog osvjetljavanja razliitosti koje se u modernizmu manifestuju na
relaciji subjekat-objekat).
Prije nego to je upitala Elis Voker zato pie, Krista Bruer joj je
ispriala kako je na isto pitanje Dejms Boldvin odgovorio na sljedei
nain: [...] pisci piu kako bi promijenili svijet7 (10). Odgovor Elis Voker
bio je drugaiji: Ja piem da bih ostala iva. Piem da bih preivjela.
Bilo je tako od vremena kada sam imala osam godina, pa sve do moje 30.
Moda se u periodu od 30 do 36 pripremim za ulogu nekoga ko bi mogao
da promijeni svijet8 (10). U potragu za savrenim izrazom, kroz tekst kao
otvoreni univerzum, Marijana Mur i Edna Milej krenule su s razliitim
unutranjim doivljajem svijeta, razliitim emotivnim reakcijama i
razliitim promiljanjem o pisanju kao vokaciji. Marijana Mur je u poeziji
ostvarila jedinstvene rezultate. Njen pjesniki glas je prepoznatljiv i
jedinstven, to potvruju poetni stihovi njene pjesme Poezija:
Ni ja je ne volim: ima stvari koje su
vane i bez tih besmislica.
itajui je, meutim, sa savrenim
prezirom, ovjek otkriva u
njoj ipak mjesta za nepatvoreno.
Ruke koje mogu grabiti, oi
koje se mogu razgoraiti, kosa koja se moe dii
ako mora te stvari su vane
ne stoga to im se
gromoglasna interpretacija moe
nametnuti nego to su korisne.9 (oljan 1980: 265)
Poseban kvalitet ovih stihova, postavljenih izmeu kontrolisanog i
spontanog, kako to precizno navodi Grej u studji o amerikoj poeziji 20.
vijeka, uglavnom proizilazi iz njene upotrebe srednjovjekovnog postupka
slamanja rime: Formalni ishod ovog postupka krajnje je ozbiljna stvar:
stihovi tako postavljeni na papir kao da ponavljaju specifine i esto
[] writers write to change the world.
I have written to stay alive. Ive written to survive. That was from the time I was eight
years old until I was 30. Then from the time I was 30 until now at 36 maybe I am ready to
change the world.
9
Antun oljan, ur. 1980. Zlatna knjiga amerike poezije. Zagreb: Nakladni zavod Matice
Hrvatske.
7
8
132
komplikovane obrasce. Ritam je rijedak, opkoraenje se javlja kao pravilo,

a osjeaj neprekidnog nizanja stihova pojaavaju nevane rijei i crtice
koje su postavljene na njihovom samom zavretku10 (Grey 1990: 185).
esta je upotreba unutranje rime koja razara naoigled formalnu shemu;
dok shema, sama po sebi, zavisi od takvih radikalnih razlika u duini
stihova, to doprinosi ivosti materijala i njegovoj organizaciji. Grej dalje
navodi kako pomijeana sklonost prema redu i spontanosti koja se generie
kompleksnom strukturom strofe biva naglaena posebnim odnosom koji
Murova ima prema slikama i rijeima: deskrptivnost detalja je izuzetna,
nekada djeluje neopravdano, ali kao da je sasvim upuena ka itaoevom
fokusiranju na objekte. Ona osvaja precizne konture objekata koje
prikazuje na slikarski, gotovo hiperrealistiki nain. Kao da je eljela da
sa puno ljubavi posmatramo prikazani objekat i u njemu otkrijemo znaaj
koji ga prevazilazi.
Njen glas je glas preciznosti koja oslobaa imaginaciju ([]
disciplina paljivog posmatranja vodi ka imaginativnom oputanju,11
(186) smatrala je Murova). Preciznost karakterie i njen jezik - neke od
rijei iz njenih stihova kao da su na papir postavljene pincetom12 (186):
U mnogim pjesmama ona se ponaa kao sakuplja verbalnih sredstava
ili arheolog jezika: koristei citate i stavljajui ih meu znake uvoda i
izvoda, identifikujui ih kasnije u zabiljekama - sve iz razloga to je
smatrala da ako je neto reeno na najbolji nain, zato to pokuavati rei
na jo bolji13 (186).
Njen glas je taan, aluzivan, direktan i razgovoran. Tanost u

kolokvijalnom govoru! uzviknula je Murova, Zavidan poduhvat! Upravo
za to sam zainteresovana.14 (186). Njen jezik je sagraen od zanatske
The formal outlines are severe: the stanzas based on syllable count, the lines so arranged
on the page as to repeat specific and often quite complicated patterns. [] Rhymes are
sparse, and the sense of run-on lines is increased by ending lines with unimportant words
and hyphenations.
11
[] the discipline of close observation was, for her, a means of imaginative release.
12
[] just quoted appear to have been picked out with a tweezer.
13
In many of her poems, in fact, she behaves even more like a collector or verbal felicities
or archeologist of language: using quotations, placing them carefully in inverted commas,
and then identifying them in Notes all on the grounds that, as she put it, if a thing has
been said in the very best way, how you can say it better?
14
[] perky, immediate, conversational. The accuracy of the vernacular! Moore
exclaimed, Its enviable. Thats the kind of thing I am interested in.
10
133
sklonosti [...] nekad je precizan poput epigrama, ali i pun iznenaenja

dok se itaocu obraa direktno, ak intimno, na nain najboljih amerikih
pjesama15 (186).
U istoriji amerikog pjesnitva Edna Milej ostae upamena kao
vjeta manipulatorka klasinih lirskih oblika: Ona sintetizuje pronicljivo
ikonopoklonstvo, pozitivnu elju da uvrijedi buroaski senzibilitet i
da se poigra sa buroaskom moralnou, sa mudrim razumijevanjem
tradicionalnih formi i metra16 (190). Za kratko vrijeme, tokom dvadestih
godina 20. vijeka, ona je bila lirski glas izgubljene generacije, enski
pandan glasu Skota Ficderalda. U svojim pjesmama napadala je
tradicionalne poglede na vrijednosti, posebno one koje se odnose na enski
rod, na sve ekspirove sestre koje su se okupile radi svoga razgovora. Ona
je drska, neustraiva i mudra:
Tko ljubio mi usne, kad i kako,
Zaboravih i ruke to se krie
Pod mojom glavom kroz no; al sred kie
Noas su dusi, uzdiu pred staklom
Odgovor trae kucaju mi lako,
A boli srca u enju se slie
Za momcima, to k meni nee vie
U pono prii s jaukom onako. (oljan 1980: 321)
Kritiari su primijetili da odbijanjem utilitaristikih struktura i
standardnih mjera upotrebe i vrijednosti ona podsjea na Poa: Socioloki
ona je bila pjesnik emocionalne i seksualne emancipacije ene u godinama
poslije prvog svjetskog rata. Pjesniki ona je senzibilni, disciplinirani
liriar, majstor male cizelirane forme: kratke lirske pjesme i soneta
(oljan 1980: 319).
Kada se tekstovi njihovih pjesama odvoje od svojih poiljalaca,
njihovih prvobitnih namjera i od konkretnih okolnosti iz kojih su poslati,
dok lebde, da parafraziramo rijei Umberta Eka iz studije Granice
[] it is precise to the point of epigram, yet full of surprises and fresh insights addressing
the reader directly, even intimately, as so many of the best American poems do.
16
Millay combined a lively iconoclasm, a positive desire to offend burgeois sensibilities
and mock burgeois morality, with an astute understanding of traditional forms and
meters.
15
134
tumaenja, u praznini jednog potencijalno beskonanog prostora moguih

tumaenja, u svoj razliitosti svoju panju posebno privlae pitanjem
odnosa subjekta i objekta. Murova se iscrpljuje u objektu, ona se sa
njim sjedinjava, postaje jedno... U pjesmama Edne Milej subjekat postaje
svjestan svoje izdvojenosti od objekta. Ja postaje svjesno sebe postajui
svjesno postojanja svoga Ne-Ja (Matvejevi 2000: 293). Njen glas je glas
Erosa, glas ene koja tei ka pojaavanju svojih subjektivnih moi (294).
Diferencijacija odnosa Ja i Ne-ja, kljuna je za razumijevanje razliitosti
njihovih modernistikih poetika: Murova svoju poetiku usmjerava ka
uspjenosti prezentacije objekata u tekstu, a Edna Milej ka subjektu, jer
samo tako, kroz osvjetljavanje uzora, smatra ona, tekst se moe na pravi
nain shvatiti.
Broj razliitosti izmeu njihovih poetike bazira se na trouglu u
kojem su osnovne take poiljalac, poruka i primalac, pa je,
1. Glas Murove glas stava o bezlinosti pjesnikog stvaranja.
Pjesnikinja ne izraava sebe, ve omoguuje predmetu da se
odrazi (296); njena funkcija je pritom primerena omoguavanju
uspenog odraza (296). Glas Edne Milej tei ka izraavanju
subjektiviteta. Njen glas je glas obdarene linosti, poezija je
rezultat delovanja te linosti (296);
2. Murova paljivo ui pjesniku vjetinu; ona nastavlja staru
apolonijsku liniju u poeziji. Njeno pjesniko stvaranje usmjereno
je na formu i poredak, harmoniju i jasnou. Milejeva je strastvena,
nemirna i iracionalna;
3. Murova vjeruje u pravila, empirizam i racionalizam u temelju su
njenog stvaranja; za Ednu Milej ne postoje pravila i uzori. Neke
njene pjesme nastaju na organski nain i djeluju iracionalano.
4. Poetika Murove je poetika mimesisa; poetika Milejeve je poetika
poiesisa;
5. Murova na specifian nain prikazuje konano. Njeni predmeti
obino su iz antropomorfnog sveta, osvojivi: njima treba podrediti
postupke ovladavanja predmetom (299). U svom stavu prema
predmetima Milejeva je ironina, ona mogunost osvetljavanja
veze oveka sa Svim (299) sagledava kroz nadmoan ivotni stav,
ali je u svojoj ironinoj objektivnosti, koja predstavlja sutinu njene
filozofije, humana.
135
6. Stilu svojih pjesama Murova posveuje znatnu panju; ona, prema

Stendalovoj definiciji stila, odreenoj misli pridodaje sve ono to je
nuno da se postigne potpun uinak koji ta misao treba da postigne;
s druge strane, kroz organsko raanje pjesama, Milej u fokus svog
interesovanja postavlja jezik. Jezik je za nju kod, jer ona inklinira
otporu prema pravilima i vjetinama.
2.
Pria koja poinje u drugoj polovini 20. vijeka slina je u
tematskom smislu prethodno isprianoj to potvruje programska pjesma
amerike pjesnikinje En Sekston pod naslovom Njena vrsta objavljena u
zbirci Do Bedlama i pola puta nazad. Kritiari navode da je to pjesma
koja sadri klicu ili arhetip svih njenih kasnijih pjesama, jer u njoj se
Sekstonova suoava sa ogranienjima to je tematska opsesija koju je na
razne naine afirmisala u svojim tekstovima. U ovoj pjesmi, konkretno,
prema miljenju kritiara, ona odbija da prihvati preovlaujue enske
stereotipe i patrijarhalni strah koji ene sputava da prevaziu granice koje
im se nameu u falocentrinom drutvu. Jedna kritiarka ukazala je na
simbol vjetice kojim Sekstonova predstavlja alienaciju ene iz takvog
drutva koja svojom pojavnou upuuje na velika podruja idejnog svijeta
i stoji na mjestu dubokog osjeaja potisnua i nemogunosti koji se namee
eni kada treba da naini sopstveni izbor.
Pria o recepciji pjesnikog stvaralatva En Sekston podsjea nas
na esto afirmisanu tezu o poeziji kao ispovijesti. Svaka njena pjesma
bila je ispovijest, pisali su kritiari. Tako nas osvrt na poeziju Sekstonove
navodi da preispitamo sopstvena saznanja o nekim od kljunih pitanja koja
se odnose na teoriju knjievnosti. Da li pjesma moe biti ispovijest, da
li knjievnom tekstu moemo dati takvu vrstu funkcije? Osim uoptenog
pitanja o funkciji knjievnosti postavlja se i sljedee: Da li knjievnosti
vri jednu ili vie funkcija? Prisjetiemo se Boasovog Bukvara za kritiare
u kome ovaj autor ivo obrazlae pluralizam interesa knjievnosti i
odgovarajue vrste kritike, (Voren-Velek 2004: 52) drugi navode da
ozbiljno shvatiti umetnost ili knjievnost ili poeziju znai, bar u veini
sluajeva, pridati joj neku njoj svojstvenu svrhu (52). Mnogi od savremenih
autora i autorki na specifian nain odnose se prema ovom pitanju. Doris
Lesing napisala je kako je jedna od funkcija knjievnog teksta o kojoj se
136
rijetko raspravlja ona prema kojoj nas informiu o nepoznatim predjelima i

ljudima. Jedino tako, tvrdi ona, moemo stei pravi utisak o nekom mjestu.
Umberto Eko napisao je da zahvaljujui knjievnosti odravamo jezik i
kolektivnu batinu; knjievni tekst odrava identitet i zajednitvo. Pria o
En Sekston sasvim je drugaija jer iako, kako je to pisao Eko, prema jednoj
pogibeljnoj kritiarskoj jeresi tipinoj za nae vrijeme, od knjievnog
djela moemo nainiti to god hoemo, pronalazei u njemu sve ono
to nam najneukrotiviji nagoni sugeriu, u sluaju En Sekston pria je
sasvim jasna, eksplicitna tavie, jer Sekstonova je u pjesmama ogoljavala
svoju duu, a pred novinarima svoju poetiku: za nju je knjievni tekst bio
terapija, poezija je postajala lijek; knjievni tekst sluio je kao momenat
obraunavanja sa neposrednim iskustvom to je bilo tipino za itavu kolu
amerikog konfesionalnog pjesnitva kojoj je pripadala. En Sekston primjer
je pjesnikinje koja je u svojim linim oajanjima nalazila inspiraciju; u
ogoljavanju svoje due nije poznavala granice. U razgovoru sa Barbarom
Kevles koji je voen 1968. godine, kada je poetika Sekstonove bila ve
sasvim izgraena, na pitanje Da li ste poeziju poeli da piete nakon prvog
nervnog sloma?17, Sekstonova je odgovorila, Pria je vrlo jednostavna.
Rekla sam doktoru Ornu: Nisam dobra; ne umijem nita da radim; glupa
sam. Predloio je da ponem da se obrazujem pratei program na jednoj
televizijskoj stanici u Bostonu. I tako, jedne veeri, sluala sam A. I.
Riardsa kako ita neki sonet i objanjava njegovu formu. Pomislila sam:
I ja bih ovo mogla. Da pokuam. Sjela sam i napisala sonet, pa sljedee
nedjelje jo jedan. Doktor me je ohrabrivao da piem i dalje: Nemojte se
ubiti, rekao mi je jednom, Vae pjesme bi jednoga dana mogle pomoi
nekom drugom sa suicidnim nagonom. Pisanje pjesama dalo mi je osjeaj
svrsishodnosti, uzronosti, zahvaljujui pjesmama ja sam shvatila ta treba
da radim sa sobom, iako je moja dua bila ve sasvim propala.
U daljem razraunavanju sa okvirnim kontekstom prie o
Sekstonovoj, u namjeri da je smjestimo u odreenu knjievnu tradiciju
i konvenciju, iako je u skladu sa savremenim teorijskim promiljanjima
loginije razmiljati samo o intencijama teksta, neophodno je navesti
U pisanju rada o Sekstonovoj koristila sam se do sada objavljenim studijama o njenoj
poetici koje su navedene u citiranim djelima i, posebno, biografijom Sekstonove iz pera
Dajen Midlbruk. Citati i parafraze u drugom dijelu teksta iz intervjua su koji je za ivota
davala Sekstonova, a koje je u sjajnoj knjizi o poeziji Sekstonove i kritikoj recepciji
njenog djela priredio D. D. MekKlai
17
137
sljedee: En Sekston pjesnikinja je roena u dravi Masausec gdje je

provela itav svoj ivot. Sekstonova je direktni potomak hodoasnika koji
su na brodu Mejflauer doputovali na istonu obalu Amerike poetkom
18. vijeka, to je spatijalna referenca kojom se neemo baviti, ali i podatak
koji bi mogao interesovati one sklone otkrivanju religijske konotacije u
pjesmama Sekstonove. Ipak, ona nije pisala o svojim precima, dok se
religiji na specifian nain okrenula u drugoj polovini stvaralatva; tema
njene poezije bilo je neposredno iskustvo. Njena prva pjesnika zbirka Do
Bedlama i pola puta nazad, nastala je iz iskustava nakon prvog nervnog
sloma. Pjesme sakupljene u zbirci Svi moji lijepi jednako su konfesionalne.
Sline karakteristike otkrivaju i zbirke ivi ili umri iz 1966. godine, za koju
je dobila Pulicerovu nagradu za knjievnost, i Ljubavne pjesme iz 1969.
godine. Pesimistian, sumoran pogled na ivot ita se u Transformacijama
iz 1971. godine, u kojima je na specifian nain prepriala najpoznatije
bajke brae Grim, kao i zbirka Uasno veslanje ka Bogu, objavljena godinu
dana nakon to je izvrila samoubistvo.
Svoje mjesto Sekstonova je pronala meu pjesnicima konfesionalne
kole za koje je svaki stih bio indikator linih karakteristika i podsvjesne
meditacije; bili su to pjesnici skloni otvorenoj formi sa stihovima koje
je ee odreivao proces udisanja i izdisanja, nego metrika stopa. Na
njihovom elu nalazio se Alen Ginzberg koji se sa kultnom zbirkom pjesama
Urlik i druge pjesme italakoj publici predstavio 1956. godine. Pjesnici
okupljeni u toj grupi odbacili su klasicizam akademskih pjesnika i zalagali
se za revitalizaciju romantizma, oznaivi svojim radom svojevrstan
kontrakulturni protest. Pisali su stihove o veoma linim temama kao to
su brani nesklad, menstrualni problemi, mentalni poremeaji, seksualne
inhibicije, borba sa alkoholizmom i na taj nain odbacili doktrinu o
impersonalnosti pjesme.
Sekstonova je jednom napisala: Govorim tako mnogo istine
da u ispasti budala ukoliko kaem ita vie, jer njene pjesme zvue
kao iznueno priznanje koje je bolno, direktno i obiljeeno duhovitom
ironijom, samoporugom i senzitivnom meditacijom. Tema njenih pjesama
najee je mentalni poremeaj i fiziki bol, pa ih moemo itati i kao
putokaz u ludilo, specifinu viziju smrti i iskaz o vremenu provedenom
u mentalnoj instituciji u kojoj je boravila nakon svakog nervnog sloma.
Bio je to primarni materijal iz koga je razvila vienje ivota i smrti koje je
u to vrijeme bilo sasvim drugaije i koje je do danas ostalo neponovljivo.
138
Sopstveno iskustvo transformisala je u sloene metafore kojima je

izraavala svijest o viktimizaciji, krivici i haosu uz energinost i tranziciju
koja se oitavala u jeziku kojim je pisala svoje pjesme. Sekstonova je bila
fascinirama smru, samoubistvo je za nju bilo nain da se ukori ivot, to
je bilo posebno tipino za njen rani rad, dok onaj objavljen kasnije, krajem
ezdesetih godina, prema rijeima kritiara, jeste prilino neujednaen i
karakterie ga emocionalna popustljivost. Ali, zbog iracionalnosti i estine
kojim je pisan bio je, bez sumnje, prodoran i nastavio je da nas prisiljava
na razmiljanje, upravo na nain kakav je ona eljela.
Ukoliko prihvatimo simplifikovanu mogunost klasifikacije
pjesnikog rada Sekstonove, dvije su faze koje ga karakteriu: rani radovi
donose svjedoanstvo o preokupiranosti formalnom strukturom i lirskom
disciplinom, dok su njen kasniji rad kritiari opisali kao nadrealan, mitski i
vizionarski. U jednom od intervjua ispriala je kako je pod uticajem Lovela
nauila ta iz pjesme treba izostaviti; pod uticajem Kuminove, Snodgrasa,
Starbaka i Rajta nauila je kako da gotovo sve pusti u pjesmu i to na dva
naina: koristei trikove koji su dozvoljavali da se podsvjesni materijal
razvije i rascvjeta kroz mreu metra i rime ili, po savjetu Rajta, bez
proputanja u tekst pjesme onih slika koje se pojavljuju kada je pjesnik u
nekoj vrsti stvaralakog transa.
Iako se kao karakteristika njene poezije navode i duhovitost,
lakoa i humor, Sekstonova je najpoznatija po onom dijelu svoga rada koji
karakterie emocionalna teina. Njene pjesme o samoubistvu posebno su
kontroverzne. O samom inu samoubistva govorila je kao o suprotnosti
stvaralakom inu, ali, kako to pie u biografiji Midlbrukove, piui o
samoubistvu nadala se da e konstituisati potrebno istraivanje o ljudskom
srcu u nevolji, na ta posebno ukazuju njena istraivanja arhetipskih
odnosa majki i kerki, oeva i kerki, bogova i ljudi, mukaraca i ena.
Napisala je jednom: Jedno je tano: droge stvaraju zavisnost. Samoubistvo
je vrsta zavisnosti, takoe, ili, kao to je rekla o pjesnikinji Silviji Plat:
Imala je samoubistvo u sebi. Imam ga i ja. Mnogi ga imaju. Ali, neko
ili neto primorava nas da ivimo... Samoubistvo Platove uvuklo ju je
dalje u staru opsesiju o ritualizovanoj samodestrukciji. Silvija Plat me
uznemirava, rekla je dr Ornu. I ja elim smrt. Ona je uzela neto to je
moje. Njena smrt bila je moja.
Komentariui pjesmu Operacija koju karakterie lucidna
apstrakcija i snana kolokvijalna dikcija, jedan kritiar primjeuje kako
139
je sasvim jasno da je Sekstonova prva od nepoetinih materijala poela

da pravi knjievnost i nakon njene inicijacije tu mogunost pjesnikinje
su koristile bolje od pjesnika. Ona nikada nije prihvatala identifikaciju sa
feministikim pokretom, iako se po tom pitanju primjeuju promjene u
njenom stavu od poetka pa do samog kraja njenog stvaralatva.
U poetku je bilo privatno.
Preraslo je potom u vie od mog bia;
I bila si ti, tvoja kua ili kuhinja.
Snodgras joj je dao dozvolu, kako je sama rekla, da pie o gubitku,
neurozama, ak i ludilu, ali pitanje je bilo da li se o tim problemima moglo
pisati sa enske take gledita. U jednom eseju u kome je sa aspekta
feministike kritike itala pjesme Sekstonove, Dejn MekKejb napisala
je kako Sekstonova nikada nije bila feministkinja: ipak, njene pjesme o
linom iskustvu esto ukazuju na vaniju problematiku opteg tipa, jer
Sekstonova u svojim pjesmama ne nudi rjeenja, ali tei da izoluje i opie
tekoe sa kojima se ena u savremenom drutvu suoava, to je primaran
predmet interesovanja svih feministkinja, zakljuuje MekKejbova. U
poetku mislila je kako je pravi kompliment za pjesnikinju kada joj se
kae da pie kao mukarac. Ipak, tokom 1969. godine prokomentarisala
je: Sve dok se o jednoj autorki govori da pie kao mukarac i dok god
ona takvu tvrdnju prihvata kao kompliment, mi emo biti u nevolji. Od
Lovela je, ipak, nauila najvie. Bilo je to kao da punite vazu. Napokon,
ja o poeziji nisam znala nita. Do prije dvije godine ja nisam znala ni za
jednu pjesnikinju osim za Ednu St. Vinsent Milej. Pod njegovim uticajem
ona se odvaila da zauzme formalno sloen, ali emotivno direktan pristup
autobiografskom materijalu. A evo kako ju je Lovel opisao nakon jednog
od prvih susreta: Upoznao sam En Sekston 1957. godine, u pravo vrijeme
ini se, jer pisao sam tada autobiografske pjesme i bio potpuno zanesen
Snodgrasovom poezijom. Imala je usko lice, bijele ruke, trideset godina
i tek je bila poela da pie poeziju. Tog ljeta upoznala je Snodgrasa i
preko noi postala konfesionalna pjesnikinja... U poetku njeni stihovi
bili su prepoetini, pa sam oekivao da e postati Edna St. Vinsent Milej
druge polovine 20. vijeka. Ipak, sasvim sama, razvila je senzitivan, ali
i realistian idiom. Osmiljala je sopstvenu, veoma dramatinu ivotnu
priu... Posmatao sam je kao leptira sa velikim, lomljivim i ve prilino
unitenim krilima: njen jadni, skriveni, potisnuti ivot, uasne muke koje je
140
krila dok se razmetala hrabrou, ivotni ritam koji je postajao ubitaan...

ali i hrabrost, dok je trajala....
Tokom dugih lijeenja shvatila je da su simptomi njene bolesti
poput metafora; oni dekodiraju znaenja bogata linom istorijom.
Kroz traganja za takvim znaenjima ona se nauila tehnici rapidnih
asocijacija. Brinui paljivo o ritmu svake rijei, Sekstonova je razraivala
sloene zvukovne sheme i rime koje bi kasnije do vrha punila slikama,
reenicama i frazama i od skice bi tako stvarala pjesmu. U do sada najboljoj
objavljenoj biografiji Sekstonove Dajana Midlbruk opisuje njen stvaralaki
proces: pisanje pjesme inicira neki formalni problem. Otkucala bi frazu ili
stih na vrhu papira, iz toga bi razvila glasovno podudaranje, koje bi je
vodilo dalje u razraivanje nevjerovatno emotivnog sadraja. Osjeanja
postaju slike koje se smjetaju u okvire, ali povremeno dolazi i do njihove
dekanonizacije. Postepeno kanalisan nalet pjesnikih slika srastao bi u
umjetniko djelo.
Teko je zakljuiti ijedan segment prie o polifoniji enskog pjesnitva
tokom 20. vijeka. I moda se upravo pria o enskim prevratima u
amerikoj poeziji najpogodnije uklapa u zakljuak da je knjievnost
zagonetnost i da delfijsku stranu knjievnosti razotkrivamo postepeno
ali nikad do kraja. Knjievnost kao umjetnost pisanja duom, umjetnost
pisanja tijelom. Kada bismo potpuno izloili njenu tajnu na svjetlost
dana unitili bismo idealnu sutinu umjetnikog djela1 (Tomovi-undi
2007: 7). Marijana Mur, Edna St. Vinsent Milej i En Sekston na najbolji
nain predstavljaju razne staze koje vode kroz pjesniku umu: njihove
dinamine poetike, disharmonini senzibiliteti, obraanje subjektivnom i
iracionalnom, objektivnom i racionalnom, raznovrsnost motivsko-stilskih
obiljeja, dobile su specifinu funkciju - ostvariti pjesniku slobodu i
pjevati pjesme ne samo bogovima i zaslunim ljudima; one se okreu
protiv slova i duha tradicije. Njihov pjesniki rad dosee do svijeta
ljudske psihe, iskazujui smjelo sve porive duha do najtananijih njegovih
vibracija. Pjesniki metodi su razliiti, ali u pravom smislu ove pjesnikinje
nastavljaju Horacijevo vjerovanje (ovdje, po pitanju roda modifikovano
prema ekspirovim sestrama) da pjesnikinja moe da pjeva o svemu to
hoe i da sve zavisi samo od njenog dara i rada.
141
Citirana djela:
1. Bixler, Frances, ed. 1988. Original Essays on the Poetry of Anne
Sexton, Conway: University of Central Arkansas Press.
2. Colburn, Steven E., ed. 1988. Anne Sexton: Telling the Tale. Ann
Arbor: University of Michigan Press.
3. Colburn, Steven E. ed. 1985. No Evil Star: Selected Essays,
Interviews, and Prose. Anne Sexton. Ann Arbor: University of
Michigan Press.
4. Eko, Umberto 2001. Granice tumaenja. Beograd: Paideia.
5. George, Diana Hume 1987. Oedipus Anne: The Poetry of Anne
Sexton. Urbana: University of Illinois Press.
6. Grey, Richard 1990. American Poetry of the Twentieth Century,
London and New York: Longman.
7. Jones, Susan W. 1991. Writing the Woman Artist-On Poetics,
Politics, and Portraiture. Philadelphia: University of Pennsylvania
Press.
8. Matvejevi, Predrag 2000. Metodologija prouavanja knjievnosti.
Beograd: Trebnik.
9. McClatchy, J. D. ed. 1978. Anne Sexton: The Artist and her Critics.
Bloomington and London: Indiana University Press.
10. Middlebrook, Diane Wood 1991. Anne Sexton: A Biography.
Boston: Houghton Mifflin.
11. Sexton, Anne 1999. The Complete Poems. Boston-New York:
Houghton Mifflin.
12. oljan, Antun 1980. Zlatna knjiga amerike poezije. Zagreb:
Nakladni zavod Matice hrvatske.
13. Tomovi-undi, Sonja 2007. Knjievno-antropoloki portreti.
Podgorica: CID.
14. Velek, Rene, Ostin Voren 2004. Teorija knjievnosti. Beograd:
Utopija.
15. Wagner-Martin, Linda W. ed. 1989. Critical Essays on Anne Sexton.
Boston: G. K. Hall.
142
Voices of Female Poets in the Twentieth Century: Different Voices,
Different Poetics
The paper offers an overview of American female poetry during XX
century, especially in the age of modernism and postmodernism. In order
to examine typical characteristics of female poetry the special attention is
paid to three poets of completely different poetics: Marianne Moore, Edna
St. Vincent Millay and Anne Sexton. Their poetics are closely examined
especially by contrasting their thematic and structural concerns in some of
the best poems as well as the possibility of applying to their poetry some of
the basic thesis stressed by the feminist critics during the last three decades
of XX century.
143
144

Sanja MIKOVI (Podgorica)

UDK 821.163.4.09 Peki B.
POSTMODERNISTIKI OKVIR PEKIEVIH

TEKSTOVA (II)
Cjelokupno knjievno djelo Borislava Pekia, s jedne strane zavrava
modernistike koncepcije, a s druge strane, postmoderna poetika
postaje primarni stvaralaki model. Pripovjedni postupci dominantni
u prozi druge polovine XX vijeka, defabulacija, demitologizacija,
intertekstualnost, citatnost, meuanrovi, ukidanje granice izmeu
stvarnost, prisutni su i u prozi Borislava Pekia. Tumaenje Pekieva
djela, zapravo je sagledavanje tih djela, najprije u biblijskom kljuu,
zatim u kljuu mitova, filosofskih reminiscencija, istorijskih
dokumenata... Moe se rei da Pekievo knjievno djelo prevazilazi
okvire vremena, ne samo po umjetnikim vrijednostima, ve i
poetikim, estetikim, semantikim. Izraena kroz beletristika
djela, eseje i dnevnike zabiljeke, njegova eksplicitna poetika,
iskazuje jednu osobenu, autopoetiku refleksiju.
Poetike smjernice Borislava Pekia

Knjievni opus Borislava Pekia, romansijera, esejiste, kritiara,
dramskog pisca, prozaiste, spada u sam vrh crnogorske i evropske
knjievnosti. Pekievo knjievno djelo, sa jedne strane zavrava
modernistike koncepcije, a sa druge strane, postmoderna poetika iskazuje
se u vidu primarnog stvaralakog modela.
Kao to smo ve rekli, defabulacija, demitologizacija,
intertekstualnost, citatnost, meuanrovi, ukidanje granice izmeu
stvarnosti i fikcije, neka su od pripovjednih postupaka dominantnih u prozi
druge polovine XX vijeka.
Knjievna tradicija kao vjekovno iskustvo nudila je piscima obilje
tema i motiva. Tradicija se esto nametala kao uzor, pa ne udi pojava
145
Sanja MIKOVI
intertekstualnosti i citatnosti u knjievnosti, naroito ako se ima u vidu

takvo sputavanje stvaralake imaginacije. Intertekstualnost je pojava koja
karakterie umetnost rei od prvog dana njenog stvaranja i u razliitim
epohama samo je manje ili vie, u ovom ili onom obliku, dolazila do
izraaja.1
Malo je pisaca koji, kao Borislav Peki, iz knjige u knjigu, ispisuju
varijante jedne iste ivotne situacije. Samosvojno tumaei i parafrazirajui
istorijske ili egzistencijalne situacije, Peki nita nepromiljeno ne unosi
u svoju prozu. Literatura nee biti imaginativna ilustracija istorijskog
dokumenta umetnike varijacije na teme specificirane izvodima iz tampe
ili neka vrsta duhovne konfrontacije s jednim zvaninim ili nezvaninim
shvatanjem stvarnosti, kome se sada suprotstavlja moje, subjektivno,
umetniko. Nipoto. Literatura mora da ue u totalnu simbiozu sa
istorijom, umetniki izraz da se sa dokumentom stopi u monolitnu formu.2
Kritiari su zapazili mitski element Pekieve proze. Ono to
je promjenjivo u njegovom djelu, svakako je promjena perspektive
opteprihvaenih vrijednosnih paradigmi.
itati Pekieva djela, znai sagledavati ih u biblijskom kljuu,
zatim u kljuu mitova, filosofskih reminiscencija, istorijskih dokumenata...
Iz svega reenog da se naslutiti da je jedna od bitnih odlika cjelokupnog
Pekievog djela, zapravo, kritinost. Za ostvarivanje kritinosti Peki
u svojim djelima koristi brojne postupke. Jedan od njih je, svakako, i
demitologizacija. Pre svega, re je o demitologizaciji hrianstva, tj.
mita o Hristu kao o jednoj od varijanti mita o proroku. (...) Paralelno
ispisivanje pria o biblijskom i Pekievom svetu na istom palimpsestu pre
je, dakle, isticanje artificijelne prirode ovog drugog i kritiko preispitivanje
boanskog, nego to je njegovo opovrgavanje. 3 Demitologizacija mitova,
zajednika je odlika Pekievih romana 1999 i Atlanda, kao i teksta Uspenje
i sunovrat Ikara Gubelkijana.
Kritinost je problematizovana i kroz odnos realnosti i fikcije.
Pekia ne interesuje realnost, istorija, ve umjetnika pria o istoriji.
injenice, fakti, samo su predmet kojim se postie iluzija stvarnosti.
Milena Stojanovi, Pogled na piev radni sto (okviri novog itanja), Panevo, Mali
Nemo, 2006, (Biblioteka Hrestomatija), str.29-30.
2
Borislav Peki, Izabrani eseji, Solaris, Novi Sad, 2007, str.84.
3
Milena Stojanovi, n.d. str. 81-82.
1
146
Postmodernistiki okvir Pekievih tekstova (II)
Potpuno ostvarenje on pronalazi u simbiozi literature na jednoj, i istorije na

drugoj strani, odnosno umjetnikog izraza i dokumenta. Delo prestaje biti
dokumentarno ne gubei, meutim, obavezno nijedan drugi kvalitet ako
tokom simbioze sa umetnikom graom, dokumenat, usled njenih potreba,
izmeni svoju primordijalnu sutinu, zadravajui ili ne zadravajui optu
formu dokumenta.4
Pekievo pripovijedanje karakterie i postupak korienja tehnike
palimpsesta. To je postupak ispisivanja dvije ili vie pria, koje nemaju
svoju hronologiju, ve jedna pria biva zamijenjena drugom, u pogledu
mjesta i znaenja. Pekieva dela su, kada je re o tehnici palimpsesta,
zapravo razliite eksplanacije jednog modela, veliki broj varijanti poetno
postavljenog okvira.5
Kako je postmodernistika citatnost, ilustrativni tip citatnosti, jer se
citiraju stari tekstovi, da bi se dobili novi (avangardnu knjievnost odlikuje
iluminativna citatnost, tekstovi se citiraju da bi se osporila tradicija), cijela
postmodernistika kultura, ovako sagledana, nova je istorijska kultura
mimeze i prepoznavanja. Dakle, cjelokupno Pekievo djelo svrstava se u
okvire ovako definisane postmoderne.
Rekli smo ve o nainu graenja Pekievih djela. On dekomponuje
mitove, dogaaje, istoriju, dokumente, vjerodostojne izvore, mijenja
vremenske planove, kombinuje solilokvije i dijaloge, razbija ustaljene
granice izmeu knjievnih rodova i vrsta. Tako su Pekievi romani
postali dokumenti o onome o emu nisu svedoili oni pravi, istinski
dokumenti-izvori, o onome u ta je sumnjao u tim dokumentima neverni
Toma- autor romana.6
Borislav Peki, ba kao i Danilo Ki, dobrovoljno je postao
emigrant. Politika klima vremena u kojem su ivjeli i stvarali, uslovila je
njihovo dobrovoljno bjekstvo, izvan granica. Brojni problemi sa kojima
su se susrijetali, a o kojima doznajemo iz Pekieve knjige Korespondencije
kao ivot, ojaala je veze meu piscima. I to ne samo izmeu Pekia i
Kia, ve i Mirka Kovaa, Miodraga Bulatovia, Filipa Davida, Borislava
Mihajlovia Mihiza, Dragoslava Mihajlovia. Ova skupina pisaca, ruila
Borislav Peki, Izabrani eseji, str. 90.
Milena Stojanovi, n.d., str. 90.
6
Radomir Baturan, Romani Borislava Pekia, NIO Univerzitetska rije, Niki, 1989,
str.11.
4
5
147
Sanja MIKOVI
je knjievne barijere i uspostavila citatnost kao imanentni postupak

knjievnog teksta, u drugoj polovini XX vijeka u svim junoslovenskim
knjievnostima.
Pekieva galaksija oznaitelja, velika je modna pista. Ta injenica
moe da zaudi samo onoga ko je potpuno smetnuo sa uma da je Peki
zatonik graanskog sklopa vrednosti i da je to ostao, u najveoj meri,
i onda kada su se drugi oportuno snalazili u drugaijem drutvenom
ureenju.7
U Pekievim djelima, sve je svedeno na relaciju znaka i
oznaenog. Simboliki plan u njegovim djelima obino prati alegorija.
U nastojanju da se definie proces oznaavanja, Lakanovu opoziciju
izmeu imaginarnog i simbolikog promijeniemo u distinkciju izmeu
semiotikog i simbolikog. U interakciji ova dva pojma odvija se i sam
proces oznaavanja.
Tekstovi Borislava Pekia, nijesu samo knjievni tekstovi, ne
pripadaju samo polju knjievnosti, oni su sadrajniji, pa moemo rei, da
na izvjestan nain, pripadaju i filozofji, i religiji, mitologiji, sociologiji,
politici... Jer, itajui ih, prolazimo kroz vjekove, upoznajemo razliite
kulture, premjetamo se iz mjesta u mjesto.
Ne dozvoljavajui kritici, o kojoj nije imao pozitivno miljenje,
da anrovski odreuje njegova djela, Peki je ispod naslova svakog svog
djela dodavao zatitni znak: portret, povijest, novela, sotija,
fantazmagorija, antropoloki roman itd. Ovim postupkom, Peki
je ispoljavao elju da pomjeri postojee granice meu anrovima,
nadgraivao je pojedine prozne postupke da bi video koliko mogu da
izdre. Druge postupke je razarao da bi pokazao sve njihove mane. Formu
je drao najveom tajnom umetnosti, onim to se ne moe nauiti.8
Jedna rije, smatrao je Bahtin, nosi u sebi razliita znaenja i
vrijednosti koji se aktiviraju u zavisnosti od toga unutar kog anra je rije
upotrijebljena, dakle, znaenje rijei moe da se mijenja sa promjenom
njenog konteksta. Brojne narativne strategije, kojima se Peki slui
u svojim djelima, posljedica su izraene sumnje u povlaeni poloaj
Slobodan Vladui, Nepodnoljiva lakoa znakova U: Anali, broj 4/Beograd 2007,
str.155.
8
Radoslav Brati, Pekieva bajka o Atlantidi u: Jat new review,
www.montenegrina.net/pages/pages1/knjizevnost/pekiceva_bajka_o_atlantidi.htm-19k7
148
pripovjedaa u odnosu na pripovjedni svijet, odnosno pripovijedanje.

Hronologija, koju italac uspostavlja tokom itanja Pekieve
proze, jeste fabula. Fabula je apstrakcija dogaaja u narativu, poreanih
po hronolokom i kauzalnom redu. Sie je manifestacija fabule, koja
uvodi perspektivu (fokalizaciju i glas), kao i temporalne manipulacije
redosljedom, trajanjem i frekvencijom. Korienjem izraza postmoderno
pripovijedanje, otvara se mogunost izuavanja ovih djela iz perspektive
naratologije.
Knjievni opus Borislava Pekia osoben je, ne samo po imaginaciji
i kreativnosti, ve i po estetikom sagledavanju ivota. U njegovim djelima,
romanima, novelama, dramama, esejima, dnevnicima, prepoznajemo
umjetniku inventivnost, originalne kompozicije, udne fabule, ali i misli
dostojne jednog filosofa. U njegovim anrovski heterogenim, unutranjom
strukturom barokno raskonim knjievnim graevinama, no u osnovnom
planu ipak potpuno harmoninim, u tim slojevitim, esto palimpsetskim
knjievnim spisima, izgraenim na fonu nekog mita i legende Borislav Peki
je nagovestio jednu ambivalentnu kosmogoniju i samosvojnu teosofiju...
(...) u jednu re, knjievni svet Borislava Pekia je snagom imaginacije
umetniki sugestivan; dubinom filosofskog miljenja originalan;
strukturom dovren i harmonian; duhovnim zraenjem i poetian i u
najboljem smislu didaktian.9
Dok je pisao, dok je govorio, razmiljao, Peki je stvarao svoju
poetiku. Ona je protkala sve stranice njegovih beletristikih djela. Korijeni
ove poetike, nalaze se zapravo, na stranicama esejistikih, kritikih,
memoarskih i dnevnikih Pekievih djela. Vjerovao je Peki u knjievnost
koja je nastajala 70-ih i 80-ih godina XX vijeka na balkanskim prostorima.
Pisanje je, smatrao je on, zapravo ivot, pa je i prepiska sa dragim
prijateljima jednako vana kao i ivot, a prijateljstvo nije estetsko, ve
lino.
Estetike dogme uglavnom nameu pisci i kritiari strasno
angaovani u okrajima izmeu umjetnikih grupa ili kritiari epigoni, koji
se dre jueranjih pravila, pretvarajui ih u vjeite kanone. Peki to ne radi,
on stvara sopstvenu estetiku koja se oslanja na novovjekovni racionalizam,
platonizam i neoplatonistiku mistiku. Zasnivajui svoju filozofiju na
Milan Radulovi, Estetike i autopoetike kontemplacije Borislava Pekia, u: Spomenica
Borislava Pekia, SANU, Beograd, 2002, str.2.
9
149
Sanja MIKOVI
dijaloginosti, Peki je otvorio vrata novoj disciplini, komunikologiji,

jer je smatrao da je knjievnost zasnovana na neprestanoj komunikaciji i
dijalogu sa svim djelima svjetske batine.
Uzvienost, traginost, kominost, slikovitost, humor i parodija,
kao estetike kategorije prolamaju se kroz cjelokupno Pekievo djelo,
ustupajui mjesto formi knjievnog djela. Pekieva djela, romani,
pripovijetke, novele, tekstovi spadaju u ire okvire, oni nude nadnacionalnu
taku gledita koja obuhvata stanovite razliitih naroda, ali ih ne dovodi
u pitanje. Pokazujui u svojim djelima da su komplikovane misterije,
zapravo alegorine zamjene za bilo kakav pokuaj dosezanja prave istine,
Peki je dokazao da su razliite istine nesamjerljive, a pokuaj da se poveu
u jednu veliku metanaraciju osuen je na propast.
Stvaralako iskustvo one grupe pisaca, koja se pojavila u
posljednjoj treini XX vijeka, u crnogorskoj knjievnosti, njihov odnos
prema poetici i istoriji, odreen autorefleksivnou i ironinom distancom
(negiranjem prosvetiteljske paradigme), usvojila je trenutno najdelatnija
generacija postmodernistikih srpskih proznih pisaca (David Albahari,
Radoslav Petkovi, Svetislav Basara, Dragan Veliki, ore Pisarev,
Goran Petrovi).10
Kako je polje knjievnosti, sublimacija ne samo imanentnog
(poetikog) shvatanja knjievnosti ve i onih refleksija ije porijeklo nije
samo estetiko, ve i etiko, odnosno ideoloko i politiko, ova generacija
pisaca pokazala da je misliti drugaije veoma plodotvorno i produktivno za
umjetnost. Odlika postmodernizma je sumnja u postojane estetske i moralne
vrijednosti i razgradnja istih. Estetske vrijednosti, uslovljene su duhom
vremena, a on je kod postmodernista oznaen krajem jednog vijeka, krajem
istorije. Postmodernisti oslonac nalaze u Deridi, koji je inspirisan Nieom,
to znai da je postmodernizam inspirisan Deridom i njegovim stavovima.
Dekonstrukcionistika teza glasi: Znaenje je vezano za kontekst, ali je
kontekst neogranien.11 Derida smatra da se svaki znak moe citirati,
staviti meu navodnike, ime on, tj. znak, moe da raskine sa svakim datim
kontekstom, beskonano produkujui nove kontekste. Citiranje spaja akt
Mihajlo Panti, Tortura teksta, Oktoih, Podgorica, 2000, str.184.
Novica Mili, Tekst i tekst u kontekstu: dekonstrukcionistika teza U: Tekst u kontekstu,
Institut za knjievnost i umetnost, Izdavaka radna organizacija Rad, Beograd, 1989,
str. 85.
10
11
150
itanja i akt pisanja. Citiranje ponavlja: ono omoguava itanju da odzvoni

u pisanju. itanje postaje novo pisanje kao stalno vraanje i kao pravi
pristup Drugom. Svaki tekst zahtijeva vraanje, ponovno itanje. Znaajno
za razumijevanje poetike postmodernistikih pisaca, pa i Pekieve poetike,
jeste Deridina filosofska misao izraena kroz teoriju metafore i postojanja
pisma kao preduslova jezika uopte. Takoe, i tumaenje subjekta kroz
igru tekstualnih razlika, zasnovanih na Nieovoj slutnji, Derida razgrauje
oduzimajui subjektu ulogu vrhovne i sredinje instance. Ovakvi stavovi
uslovili su autorovu decentralizovanu ulogu u tekstu, pa otuda ne udi
pojava ovakvog diskursa u prozi postmodernistikih pisaca. Na ovim
osnovama i Peki gradi svoju poetiku, koja bi se mogla najbolje definisati
kao autorefleksivna.
Stvarajui novi knjievni svijet, kao i knjievno-diskursivni jezik,
on je eksplicitno pokazao svoju stvaralaku poetiku. Otvoreno istupajui
protiv vjere u istoriju, razgraujui mitove da bi na njihovim osnovama
izgradio sopstvene, demonstrirajui blagi humor, ali i ironiju, grotesku
i parodiju, istiui pouzdanost naela podraavanja, paradoksalnost
raanja hrianstva, opravdavajui ludilo, teei Apsolutu, Peki je stvorio
filosofski koncept koji prua jednu od mogunosti u tumaenju njegovih
djela.
U duhu humanistike i prosvjetiteljske tradicije, Peki je ostao na
tumaenju koje je dosljedno Hajdegerovoj maksimi da je umjetnost puko
saznanje o umjetnosti, dakle, umjetnost moe prenijeti korisna saznanja,
saznanja koja e podstai stvaralaku matu. Svijet koji izvire iz njegovih
djela sazdan je na okvirima heterotopije. Bez logikog slijeda, vie
svjetova, neoekivano, dovedeno je u neposrednu vezu.
Istina i objektivna stvarnost, nepodudarne su u djelima Borislava
Pekia, jer on tematizuje sutu ontoloku situaciju u kojoj se nalazi pisac u
procesu stvaranja dela; a ta situacija kondezuje i inspirie pievu ljudsku
zapitanost nad sopstvenom individualnom sudbinom i smislom linog
ivota, odnosno, u krajnjoj instanci, problematizuje poloaj umetnikove
linosti u svetu, ali i moralni smisao njegovog prirodnog, individualnog
ivota, a ne samo smisao njegovog stvorenog dela...12
Postmodernistiko nepovjerenje u metanarative, povezano je sa
Milan Radulovi, Estetike i autopoetike kontemplacije Borislava Pekia, U:
Spomenica Borislava Pekia, SANU, Beograd, 2002, str.8.
12
151
Sanja MIKOVI
antifundamentalistikim stanovitem, koje svaki pokuaj utemeljenja

znanja na apriornim pretpostavkama smatra nelegitimnim. Kako je znanje
relativno, pitanja istine ne mogu se postavljati, niti se na njih moe
odgovoriti. Nema viih istina - umjesto njih, postoje narativne instance,
decentriranje subjekta i socijalnog svijeta.
Posredstvom svojih likova, Peki je uspio da sagleda antropoloke,
civilizacijske, istorijske i socijalne vidove ovjekovog ivota. Postavi
medijum, odnosno transmisija, iz koje nastaje objektivna proza, Peki je
uspio da prevazie sopstvenu individualnu egzistenciju. Njegova prozna
ostvarenja, prerastaju u jednu knjievnu filosofiju, ne samo na planu
sadrine, ve i na planu forme. A pod formom, Peki je podrazumijevao
dio prirode rukopisa, unutranju stranu knjievne sadrine, forma je,
u umjetnosti, jednom rijeju sve. Sublimacijom pojedinanog u opte,
individualizovanjem likova zaokruenih fiktivnom, a uvjerljivom priom,
Peki je stvorio knjievna djela parabole. Kroz njih je iskazao svoju
egzistencijalnu filosofiju, filosofiju kulture, istoriosofiju.
Uspostavljajui dijalog izmeu savremenog djela i mita, odnosno
moderne i mitske tvorevine, Peki je otkrio izvore stvaralake imaginacije.
Na taj nain, on je svoj knjievni svijet utemeljio ne samo ontoloki,
ve i antropoloki dajui smisao i funkciju sopstvenim knjievnim
tvorevinama.
Brojnim esejima, komentarima, pismima, reminiscencijama, Peki
je neprestano iskazivao sumnju u zadatost pisanja. Smatrao je da u najvioj
vrlini umetnosti, u njenoj moi da odnos umetnika prema svetu uini optim,
u sposobnosti umetnosti da od svakog Dela uini signum kojim iskustvo
obeleava sopstveni razvitak, krije se i njena najzloudnija uroena mana:
opasnost da Delo ne izdrava nita drugo do svog tvorca.13 Besmisao
kao filosofska kategorija egzistira u Pekievim djelima, ambivalentno
sa pojmom nitavila. Svijet i postojanje besmisleni su, jer je nitavilo
ishodite i utoite ljudske egzistencije.
U brojnim esejistikim, ali i beletristikim radovima, Peki je
apostrofirao filozofsku misao o slobodi volje, tanije o umjetnikoj slobodi
volje. U tekstu Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana, iskazana je tenja ka
savrenstvu, izraena kroz umjetnost, balet. Meutim, savrenstvo za Ikara
Borislav Peki, Zbog drugih i na druge, U: Skinuto sa trake, Narodna knjiga - Alfa,
Beograd, 1996, str.70.
13
152
Gubelkijana, nije u virtuoznosti, ve u dosezanju ideala, odbrani moralnog

identiteta. Umjetnost je samo paravan iza kojeg stoji pobuna protiv
monih. Simbol umjetnike neslobode olien je u padu, sunovratu Ikara
Gubelkijana. Sujeta i strah sputavaju dostizanje umjetnikog savrenstva.
Jer, sve je tatina, veli Propovednik, tatina nad tatinama.14
Pekiu je Sveto pismo, zapravo prototekst, koji on neposredno citira
u svojim djelima. Sredite koncepcije mudrosti u Bibliji upravo je Knjiga
propovjednikova, iz koje za moto Peki odabira jednu cjelinu. Peki koristi
rije tatina ije metaforiko jezgro te rei (hebel) je magla, izmaglica,
para15 Rije tatina paradoksalna je, oznaava isprazne postupke u
ispraznom svijetu.
italac Pekievih djela, zapazie da je u njima naglaena
tematizacija knjievnosti i umjetnosti, kao i da je interesovanje za legendu,
odnosno istoriju, uvijek metaistorija, te da oni ine samu sr pieve
poetike. Okreui se ka istoriji i mitu, kao izvoru za grau djela, Peki
je pokazao jedan iraziti antirealistiki stav. Realizmu u knjievnosti je
odzvonilo. Umetnost vie ne moe da se zadovolji takozvanom realnou
ako se ona priznaje jedino kao niz kontinuiranih, kauzalno povezanih, pa
ve samim tim objanjenih injenica, niti moe proizvoditi dela ija e
iskljuiva svrha biti da te injenice dramatizuje.16
Na svim razinama Pekievih djela, prepoznatljivi su simboli.
Poevi od naslova njegovih djela, svi oni iskazuju jedan osoben korelativ
za apokaliptinu autorovu viziju svijeta. To znaenje sadrano je i u naslovu
Vreme uda, Besnilo, Atlantida, Uspenje i sunovrat, Odbrana i poslednji
dani, Hodoae, Novi Jerusalim itd.
Ostajui dosljedan u pogledu iznijetih stavova o knjievnosti, Peki
u svojim djelima ostaje dosljedan i visokom stilu. Njegovi eseji odiu vie
filosofskim, psihologijskim, antropologijskim, nego knjievnim mislima.
Kao to nijesu sluajne posvete na njegovim djelima i odabrani citati, tako
nijesu sluajne cjeline iz Dnevnika, uzete za moto odabranog eseja, ni citati
iz djela pisaca I filozofa, Andria, Krlee, Crnjanskog, Joneska, Kafke,
Dostojevskog Sa njima je Peki, u esejima, vodio polemiku.
Borislav Peki, Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana/Odbrana i poslednji dani, str.74
Nortrop Fraj, Veliki kod(eks), Prosveta, Beograd, 1985, str.160
16
Borislav Peki, Knjievnost izmeu injenice i tajne (Zlatno runo), U: Skinuto sa
trake, Narodna knjiga - Alfa, Beograd, 1996, str.193.
14
15
153
Sanja MIKOVI
Kritiku je Peki posmatrao kao prevashodno intelektualan i

moralan in. () Dobru kritiku formira iskljuivo odnos prema delu.
Delo samo. Dobra kritika je, na taj nain, neka vrsta suda to ga delo
donosi o samom sebi.17 Kao da i nakon, skoro pola vijeka (citat je preuzet
iz dnevnikih zabiljeki, koje prethode veini Pekievih eseja, a nastale su
1965. godine), ova teza opominje kritiare kako da pristupaju prouavanju
knjievnog djela. Naime, kritiar mora imati svoj stav, svoj aspekt itanja
koji je razliit od drugih kritiara, a prije svega razliit od pievog itanja.
Akcenat je na odnosu pisca i teksta, teksta i itaoca. S obzirom na to da
je zadatak umjetnosti, u tome je to razbija automatizovanu percepciju, to
smo zahvaljujui njoj ponovo u stanju da stvari vidimo, a ne samo da ih
letimino prepoznajemo, a da je horizont oekivanja pojam pod kojim se
podrazumijeva spremnost publike da na osnovu svog prethodnog poznavanja
knjievnosti prihvati novo djelo, iskljuivost Pekievog ispravnog
itanja, ipak nije prihvatljiva. Jer, nain na koji jedno knjievno delo u
istorijskom trenutku svoga pojavljivanja ispunjava, prevazilazi, izneverava
ili opovrgava oekivanja svoje prve publike, oigledno moe posluiti
kao merilo pri odreivanju njegove esteteske vrednosti. Distanca izmeu
horizonta oekivanja i dela, izmeu onoga to je poznato iz dotadanjeg
estetskog iskustva i izmene horizonta koju iziskuje novo delo, odreuje u
smislu estetike recepcije umetniki karakter knjievnoga dela... 18
Knjievni tekst nije nita drugo do jedna podvrsta teksta kulture,
on mora da ima cjelovito znaenje i da ispunjava jednu funkciju, on
mora da posjeduje neku specifinu organizaciju, a prije svega mora da
ima neke svoje granice, tj.okvire. Tekst nije nita drugo do znak, sloeni
znak. Ako se knjievnome tekstu prie kao nizu znakova, zanimanje e
biti usmjereno ka ispitivanju jezika ili koda knjievnosti, odnosno ka
izuavanju informacionog mehanizma u knjievnome tekstu; ako mu se
pak prie kao cjelovitom znaku, zanimanje e biti usmjereno ka njegovome
cjelovitom kompozicionom ustrojstvu, koje mu i omoguuje da kao
zatvoren i konaan odraava beskonanu stvarnost, da ima svoje cjelovito
znaenje i da u kulturi ispunjava odreenu funkciju.
Pekievo knjievno djelo prevazilazi okvire vremena, bezvremeno
je, ne samo po umjetnikim vrijednostima, ve i poetikim, estetikim,
17
18
Borislav Peki, Izabrani eseji, str. 279.

Hans Robert Jaus, Teorija recepcije, Beograd, 1978, str.47-49.
154
semantikim vrijednostima. Njegova eksplicitna poetika izraena je kroz

beletristika djela, eseje i dnevnike zabiljeke, iskazujui jednu osobenu,
autopoetiku refleksiju.
Znaenje Drugog u prozi Borislava Pekia
ak Lakan upotrebljava pojam Drugog, da bi redefinisao ja kao
subjekt jezika. Ali, Drugo je apstraktna i strukturalna kategorija koju
pozicionira apstraktni subjekt svijesti u potencijalnom smislu. Pojam
apsurda u neposrednoj je vezi sa pojmom Drugog, dajui osnovni smisao
organizaciji Pekievih tekstova.
Posmatrajui sloeni opus Borislava Pekia, ini se da je problem
drugog sutinski vaan za razumijevanje egzistencijalistikog stava koji
je naglaen u njegovim djelima. To je onaj element koji omoguava da se
otkrije ono to je do tada bilo skriveno, element ovjekove linosti koji
simbolie tue, drugo, nesvjesno i neprihvaeno.
Pojavni oblici Drugog koje nalazimo u Pekievim delima esto se
meusobno nadovezuju i zbog toga ih je teko jednoznano razgraniiti i
definisati. Pojam Drugog je ambivalentnog karaktera i esto nije mogue
njegovo jednoznano vrednovanje.19 Peki na izvjestan nain u knjievni
tekst unosi svoje vienje realne egzistencije. U tim stavovima ima
dosta autobiografskih elemenata. Njegovi likovi nosioci su ideologija, a
posljedica takvog stava prema ivotu je otuenost. Ovaj problem naroito
je tematizovan u romanu Hodoae Arsenija Njegovana, povlaenje iz
spoljanjeg ivota u stvari je iskazivanje otpora prema toj spoljanjosti.
ovjek u modernom svijetu osjea usamljenost i izoptenost. Takav
svijet, smatra Peki, kree ka neminovnoj propasti. U njegovim tekstovima
korenspondiraju autobiografija i antropologija. Zapaa se i neprestana
borba za prevlast racionalnog nad iracionalnim. Svi navedeni elementi
uslovljavaju pojavu pojma razliitosti, kao najpreciznije odabranog u
definisanju proze Borislava Pekia.
Pojam razliitosti kljuni je element Pekievog miljenja,
prepoznatljiv u nainu konstruisanja knjievnog teksta. anrovska
vieznanost njegovih tekstova specifina je, jer istovremeno odslikava
Sabina Gjergjel, Problem drugog/razliitosti u prozi Borislava Pekia, U: Anali,
broj 4/Beograd 2007, str.178.
19
155
Sanja MIKOVI
njegove stavove, egzistencijalistike i knjievne. Drugo ili razliito,

pojavni su oblici koji konstituiu Pekievu autorefleksiju, autopoetiku.
Pojam razliitosti, prisutan u Pekievoj trilogiji (Besnilo, 1999, Atlantida),
ukazuje da je povratak stalnom i nepromjenjivom nezavisan od istorije.
Istorija se ne moe racionalizovati. A izmeu istorije i racionalnog
vaskrsava mit, kao jedina zakonitost. U razlikovanju rijei istorija (history)
i rijei pria (story), rije mit vezaemo za ovu drugu rije, koja znai
ne stvarno istinito. U svakom sluaju, mitske ili pripovjedake strukture,
istinite ili ne, prisutne su u djelima Borislava Pekia.
Pekiev tekst Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana izvjetaj je
o sudbini Ikara, klizaa, umjetnika. Meutim, rijei iz naslova uspenje i
sunovrat ukazuju na pripovjedno naelo prema kojem je autor, ne samo
odabrao, ve i rasporedio svoju grau. U tome je sadran mit, mythos.
Primarna upotreba rijei mit, iroka je, a ovdje je dovedena u vezu sa
ogranienijim kontekstom, priama.
U oba Pekieva teksta, Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana i
Odbrana i poslednji dani, postoji niz razliitih sadraja, uz ponavljanje
mitske ili pripovedne forme u kojoj se oni nalaze. Snano naglaavanje
strukture, gde nam se zbog moralnog interesa pripoveda u stvari jedna
te ista vrsta pria uvek iznova, ukazuje na to da se pojedinane prie
sastavljaju u skladu s tim obrascem. (...) Prvenstvo se daje mitskoj strukturi
ili skici prie, a ne istorijskom sadraju.20
Kategorija Drugog, jedan je od osnovnih elemenata Pekieve
knjievno-filosofske koncepcije. Kroz Drugo i sa Drugim, djelo postoji.
Peki je stvorio sopstvenu koncepciju knjievnosti. Preoblikovao je
stvarnost i stvorio sopstveni knjievni prostor, bolje rei, meuprostor.
Djela Pekieva nijesu potpuna fikcija, ali nijesu ni stvarnost. Ona su
Drugo, ali i razliito.
Mit o antiutopiji
Priroda knjievnosti je, smatra Fraj, prije svega odreena svojim
osnovnim utopijskim ciljem koji se javlja u pripovjedakom i tematskom
vidu. Ali pripovijedanje uvijek dotie i stvarnost kao prepreku utopiji. U
tom smislu, moemo rei da se cjelokupna knjievnost prostire izmeu
20
Nortrop Fraj, Veliki kod(eks), Prosveta, Beograd, 1985, str.68
156
dvije granine take, utopijske zamisli i realistike tenje ka opisu.

U zapadnoevropskoj knjievnosti, primjeuje Fraj, bilo je prisutno
premjetanje mitskih obrazaca u nove realistike oblike. U tom smislu, Fraj
razlikuje pet karakteristinih istorijskuh modusa. Prvi je mitski i u njemu je
junak kao boansko bie. Poslije mita se pojavljuje modus romanse, gdje je
junak u stepenu nadmoan nad ovjekom i prirodom. Romansu smjenjuje
visoko mimetski modus epa i tragedije u kojem je protagonista obian
smrtnik, ali ipak junak i voa. etvrti je niskomimetski modus u kojem
junak postaje prosjean ovjek realistikog romana. Najzad, moderna
knjievnost donosi peti ironijski modus, u kojem je glavni lik svojom
moi ili inteligencijom slabiji od nas, pa osjeamo kao da gledamo prizor
zarobljenosti, frustracije ili apsurda. U tom pogledu, ironino su dati junaci
teatra apsurda, Jozef K., recimo ili Dojsov Blum u Uliksu.
Ako je utopijska zamisao po Fraju, psiholoki pokreta
svekolike knjievnosti, onda su arhetipovi takvi osnovni oblici u kojima
knjievnost kao duhovna djelatnost traje, i pod pritiskom istorijskog
iskustva se preobraava. U Jungovoj analitikoj psihologiji mit je kao
arhetip postao sinonim kolektivno nesvesnog.21 Pod arhetipovima,
Jung podrazumijeva pojavom bliskom onome to se u mitologiji naziva
motivima. Nesvjesno ima kompenzatorsku ulogu nadoknaivanja onog
to je svijeu bilo zabranjeno, proputeno ili zatureno. Ako umjetnost
shvatimo kao utopijsku zamisao, ovjekov san je oslobaanje svijesti i
stvarnosti pomou mate.
Na mitskim osnovama, gdje mit ima ulogu estetskog ideala,
Peki je izgradio originalne knjievno-filosofske parabole. Iz stvaralake
komunikacije sa mitom, kao to je ve reeno, nastala su Pekieva
prozna ostvarenja. Ipak, osnovna sadrina njegovih djela je istoriosofija.
Ako je u mladosti knjievnost doiveo kao estetski korelat filosofije, u
zrelom uzrastu on je tu filosofiju konkretizovao i knjievno realizovao kao
istoriosofiju sa mitskim konotacijama.22 Dakle, pokuavajui da preko
mitova spozna sutinu raznorodnih kulturnih i socijalnih formacija u
istoriji ovjeanstva, Peki je stvorio sopstvenu istoriosofiju.
Mit je kod Borislava Pekia, sredstvo, vjetaka tvorevina, pomou
koje je nastajala u njegovim djelima nova stvarnost. Razaranje i destrukcija,
21
22
E.M.Meletinski, Poetika mita, Nolit, Beograd, 1983, str.31.

Milan Radulovi, n.d.,str.20.
157
Sanja MIKOVI
u njegovim djelima, dobili su sasvim novo mjesto, a njihov duhovni znaaj

zapravo je kreacija i inspiracija. Na ovim osnovama, stvarajui svoja
djela, Peki je pokazao da je dotadanja knjievnost iscrpila mitologeme
na kojima se zasniva. Nova knjievnost naputa tradicionalne realistike
okvire, pa i njenu formu.
irina i raznovrsnost Pekievih tema zahtijevaju irinu shvatanja
antiutopijskog. Vieslojna i polimorfna Pekieva djela anrovski su
neuhvatljiva. Veinu svojih beletristikih djela Peki gradi postupkom
prie u prii, inkorporiranjem siea, koji se slivaju u jedno. Peki
uspostavlja takvo ustrojstvo svijeta, u kome je realno ono to je fikcija,
a fikcija ono to je realno. Rije je o iracionalnoj stvarnosti. Taj svijet je
potpuno ureen, ali nadstvaran. Peki se poigrava itaoevim shvatanjem
stvarnog i nestvarnog, realnog i irealnog. On rui granicu izmeu fikcije
i stvarnosti. Zato se najee Pekieva djela odreuju kao djela sa
elementima negativne utopije, antiutopije. Antiutopija je kritika budunosti
koju utopija prezentuje. Ona je izraz antinostalgije. Kako su utopisti esto
fanatici, antiutopiste bismo pre mogli nazvati lucidnim. Utopijski roman
istie se formom lane savesti; antiutopijski demistifikacijom.23
Reeno je ve da je Pekievo djelo obiljeeno duhom konfrontacija
sa brojnim djelima svjetske knjievnosti, sa odreenom knjievnofilosofskom tradicijom. Ideje o moralnosti, etikom stavu, nametnute su i
dovedene u vezu sa filosofijom egzistencijalizma.
Korijeni teksta Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana, nijesu samo
sadrani u mitu o Dedalu i Ikaru, ve u Bibliji, u mitu (legendi) o Postanju
i ovjeijem padu u Postanju. U Postanju oblici ivota nastaju govorom,
tako da oni ili nainjeni ili stvoreni, nisu nainjeni od neeg drugog.24
Dualizam ovjekovog postojanja u vremenu i vjenosti, uz enju za
vjenou i savrenim ivotom iznad vremena dosuenog ovjeku, kao
lajtmotiv prisutan je u prozi Borislava Pekia.
Utopija, kao termin, pojam, naziv, potie od engleskog humaniste
Tomasa Mora, a odnosi se na zemlju koja ne postoji, zapravo na zamiljeno
idealno ustrojstvo drave. Meutim, korijeni za nastajanje ovoga termina
sadrani su u Platonovoj Dravi, koja je, prema Moru, fantastino teorijska
Milena Stojanovi, Knjievni vrt Borislava Pekia, Beograd: Institut za knjievnost i
umetnost; Panevo: Mali Nemo, 2004, str.62.
24
Nortrop Fraj, Veliki kod(eks), Prosveta, Beograd, 1985, str.14.
23
158
utopija. A utopijski roman je roman u kojem se opisuje idealno drutveno

ureenje u budunosti, koje moe biti suprotno od idealnog (u tom sluaju
govorimo o negativnoj utopiji).25
Spajajui u svom knjievnom opusu razliite civilizacije,
(romansku, helensku, vizantijsku, djelimino osmansku, recimo u Zlatnom
runu), Peki stvara sopstvenu viziju antiutopizma, smatrajui da je aktuelna
naa prirodna tenja da se iz utopistikih lutanja po nedoiji afro-azijske
nesvrstanosti svrstamo najzad meu one narode kojima uz sve korisne
razlike po nekom sumornom antropolokom modelu pripadamo.26 Dakle,
ovjeanstvo svoj smisao dobija u naunoj fantastici, naunoj. Sa ovako
vienom egzistencijom, problem ovjekove otuenosti neminovan je, a on
vodi dubljem problemu, problemu komunikacije.
Pekieva opsjednutost negativnim utopijama najbolje je iskazana u
trilogiji Besnilo, Atlantida i 1999, a neosporno je da, kada je rije o njihovom
sadrinskom planu, antiutopijske elemente kao vaan dio strukture sadre
i ostali njegovi romani. Sam Peki je sebe smatrao piscem ideja, ali ne
piscem stvarnosti, ve piscem ideje o stvarnosti. U neposrednoj vezi sa
pitanjem negativne utopije je i pitanje anrovskog odreenja Pekievih
djela. U ostvarivanju te zamisli, Peki je Besnilo oznaio kao anr roman,
Atlantidu kao antropoloki epos, a 1999 kao antropoloku povijest.
Poznato je da Pekievo romaneskno stvaralatvo, iju je optu anrovsku
prirodu oznaio terminom antropoloki roman, ima kao filosofski lajt-motiv
sudbinu Vrste. Uproeno reeno, to stvaralatvo proima ona refleksivna
nit koju tvore fundamentalna pitanja antropolokog akcidenta.27
U neprekidnom dijalogu sa mitom, Peki otkriva izvore stvaralake
imaginacije. Univerzalnost je Peki pronaao u antropolokoj sutini,
naizgled, raznorodnih svjetova i civilizacija. Njegov knjievni svijet poiva
na antropolokim osnovama. Djelima je Peki pokazivao suprotstavljene
svjetove, civilizacije, paralelne svjetove i razliite nivoe egzistencije
i harmonizovao ih u knjievnu grau, meusobno vrsto povezanu.
Stvarajui jedan, tematski razuen opus, Peki je postavio i pitanja
Renik knjievnih termina, str. 857.
Drugi o Pekiu, priredili: Ljiljana Peki i Mihajlo Panti, Otkrovenje, Beograd, 2002,
str.16.
27
Novo Vukovi, Nauni pesimizam i negativne utopije Borislava Pekia, U: Deveta
soba, Filip Vinji, Beograd, 2001, str.254.
25
26
159
Sanja MIKOVI
ovjekovog postanja i apokaliptinog vienja svijeta. Ali, mitologija nije

datum nego factum ljudskog postojanja: ona pripada svetu kulture i
civilizacije koji je ovek nainio i koji jo uvek nastanjuje.28
Peki je nastojao da knjievni obrazac antiutopizma, pronae u
prevoenju mitskog u istorijsko. Njegove antiutopije dovodile su u pitanje
mit i njegov status u nauci, romanu, tekstu, ali su postavila i otvorila prostor
jednom fantastinom prosedeu, sciente fiction.
Metaproza - okvir Pekievih djela
Ako bismo slijedili tezu Ipolita Tena da umjetnika moemo u
potpunosti objasniti na temelju njegove rase, sredine i trenutka, bez sumnje,
Peki je na osnovu trenutka i sredine, nuno genij evropskih okvira.
anrovski razueno, djelo Borislava Pekia osobeno je u pogledu
naina pripovijedanja. Veoma je vano istai da postoji veza izmeu
metaproze, proznog modela, kao termina savremene knjievne teorije i
anrovskog odreenja Pekievih djela. Sam termin metaproza, ima ire i
ue znaenje, istoriografska metaproza. U naelu, ovakav model pisanja,
blizak je Pekievom nainu pripovijedanja. Jer njihova je zajednika svrha
postizanje izvesne univerzalne sinteze. Epskim digresijama (Zlatno
runo, Atlantis) povezuje se istorija u vremenu i putem razlika i analogija
pokuava pronii u mit kao arhesutinu humane povesti...29
Kao prozni model, metaproza, odnosno istoriografska metaproza,
naziv je za prozu koja nastaje u postmoderni, prozna stategija koja nije
stilski i kompoziciono ujednaena. Djelo pripada postmodernistikom
diskursu ako je autor ujedno i prireiva, svjedok ili jedan od junaka; ako
inkorporira razliite dokumente, spise unutar samog djela; ako je djelo
sastavljeno od jednog ili vie raznorodnih tekstova; ako su take gledite
parodino suprotstavljenje; ako u djelu postoje alegorija, parodija, ironina
distanca i ako se zahtijeva aktivna uloga itaoca, uvodnim napomenama
prireivaa, tj. autora. Meu kljune osobine metaproznih tvorevina
se, isto tako, najee ubraja upotreba kritika, parafraza i parodija
dvaju popularnih anrovskih mehanizama: pijunske prie (Pinon,
Kuver, Nabokov, Ki, Don Bart, Eko, Basara) i fantastike, osobito naune
Nortrop Fraj, n.d., str.64.
Borislav Peki, Arhesutina humane povesti (intervju), u: Knjievnost, br.5-6, Beograd,
1985, str.973.
28
29
160
(Fuentes, Kalvino, Peki, Tabuki, Andela Karter, Dulijen Barns).30

Odrednice Pekieve proze, metaproza i istoriografska metaproza,
upuuju na injenicu da su mnogi elementi postmoderne poetike prisutni
u njegovom djelu. Ali, Peki je stvorio sopstvenu koncepciju knjievnosti,
koja crpi stvarnost i postaje zaseban svijet. Knjievno djelo, u tom pogledu,
nije ni potpuna stvarnost, ali nije ni fikcija. Ono se, zapravo nalazi u nekom
meuprostoru.
Sagledavajui kroz prizmu metaproze Pekieva djela, zapaa
se autoreferencijalnost, korienje razliitih postupaka u fikcionalnom
kontekstu, kao i povezivanje fikcije i fakata, odnosno izmiljenog i
injeninog. U duhu osporavanja velikih naracija ili, velikih pripovijesti,
prema rijeima Linde Haion, nastaju pekievska djela koja odlikuje i
dekonstrukcija, fragmentarnost, kolano-montana tehnika. Od tekstova
Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana, Odbrana i poslednji dani, preko
Atlantide, 1999, Godine koje su pojeli skakavci, Kako upokojiti vampira,
Hodoaa do Zlatnog runa, Peki je ostao dosljedan u pogledu metaproze,
kao modela pripovijedanja. Uloga postmodernistikog autora i jeste
drugaija, poto tekst nastaje iz drugog teksta ili drugih tekstova, autoru je
pripala uloga posrednika izmeu odreenih jezikih znakova. 31 Borislav
Peki, parodira sve sisteme, od mita do ideologije, kao i velike naracije,
ili pripovijesti. Meutim, on stvara viziju knjievnosti - sopstvenu veliku
naraciju.
Metaprozu neminovno prati istorija. Zato i ne udi to metaproza,
kao model proze, ini okvir Pekievih djela. Meutim, Peki ne stvara
istorijske romane i tekstove, autentina priroda njegovih djela odreena je
podnaslovom. Stvarajui genealogiju porodice Njegovan-Turjaki, Peki
je stvorio 100 likova i napisao knjigu od 3260 stranica, koja predstavlja
najobimniji roman junoslovenske knjievnosti. To je roman-saga o
porodici Njegovan-Turjaki posmatrana od 1361. do 1941. godine.
Zlatno runo, u podnaslovu fantasmogorija, kako smatra Peki,
nema dunost jedino da ukae na moj tretman teme, kao kod Vampira,
ve i da na neposredan nain ukae na njenu formu, a na zaobilazan, i
na njenu sutinu koja bi, usled privremene prevage ovakvog ili onakvog
Svetislav Jovanov, n.d., str. 98.
Jasmina Ahmetagi, Unutranja strana postmodernizma, Raka kola, Beograd, 2005,
str.25.
30
31
161
Sanja MIKOVI
materijala, naina kazivanja, ove ili one subforme rukopisa, mogla biti
jednostrano, pogreno protumaena.32 To znai potpunu negaciju teorijskog
odreenja anrova, negaciju stvarnosti, dominaciju fikcije, pri emu je
Peki jasno stavio do znanja itaocu da ne doivljava samo stvarnost, ve
i fikciju, kao obzor knjievnog univerzuma. Zato je mogue govoriti o
metaproznom okviru Pekievih djela, jer, on, slino kao u Zlatnom runu
i Vampiru, i u drugim djelima, prema mitu se odnosi kao prema logici
njegovog dekomponiranja, a stapanjem fantastike, stvarnosti, odnosno,
zbilje i fikcije, razvija sloen sistem aluzija, asocijacija, pseudocitata,
koji knjievni prostor pretvaraju u imaginarni svijet. Tom pripovjednom
strategijom bie obiljeeni i tekstovi Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana
i Odbrana i poslednji dani, pretvarajui formativni obrazac pripovijedanja
u svojevrsnu postmodernu poetiku.
Jedan tok pieve svijesti, predstavlja zapravo, stav prema
savremenoj kulturi i knjievnosti stav koji se izgrauje tokom stvaranja
djela. Drugi tok je eksplicitno iskazivanje tih stavova u konkretnim
djelima. To se naroito moe uoiti na planu knjievnog opusa jednog
pisca. A knjievni svijet Borislava Pekia je raznovrstan i raznorodan.
Meutim, za razumijevanje date teme, metaproznog okvira, kao i
anrovskih poigravanja, vano je Pekiev termin istorija razumjeti
kao filosofsku kategoriju, prije svega, jer se ovim terminom predstavlja
stanje duha u granicama modela svakodnevice, odnosno ivota. Smisao
kategorije istorija, najbolje je objanjen upravo u njegovim romanima.
Jedan od zanimljivih problema koji Pekieva proza donosi je i odnos
realnih i fantastinih elemenata. S obzirom na to, stvarnost i fikcija,
istorija i mit, u Pekievim djelima (Zlatno runo, Atlantida), konstituiu,
dva naporedo postavljena mogua svijeta. Dakle, stvaraju se opozicije, ne
samo u pogledu stvarnosti i fikcije, realnog i izvan-realnog, ve i istorije
i mita. Meutim, Borislav Peki sumnja u samu mogunost da se doe do
smislenog i pouzdanog objanjenja istorijskih dogaaja, bilo uz pomo
istorijskih injenica, bilo uz pomo literature. Iako opsednut istorijom i
sklon unoenje faktografskog materijala u svoju prozu, Peki esto istie
da su i literatura i istorija bitno ograniene u svojim mogunostima, da
nam one mogu ponuditi samo uslovne interpretacije. 33 To znai da je svako
Borislav Peki, Vreme rei, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. (izbor Ljiljana Peki), str.225./
Iskustvo romansijera razgovor vodio Pavle Zori, Savremenik, Beograd, XXV, juli 1979.
33
Jasmina Luki, Metaproza: itanje anra, Stubovi kulture, Beograd, 2001, str.10.
32
162
tumaenje istorije Pekiu samo uslovna konstrukcija. U tom pogledu, moe

se govoriti o povezanosti Pekievog djela sa postmodernom poetikom, ali
i sa relativizmom novog istorizma. Sam Peki kae, mene ne interesuje
istorija po sebi, ve ono iza nje, to je bira, pokree, upuuje, komanduje,
ili ono to je inhibira. Ukratko, na bazi prototipa balkanskih, pa time i
prvih evropskih miitova odreuje. Mene zanima njena antropoloka, a ne
istorijska funkcija. I zato ja to svoje Zlatno runo smatram antropolokim,
a ne istorijskim romanom.34
Kritiko interesovanje u metaprozi, bie usmjereno na proces
konstruisanja teksta, ali i na ulogu itaoca u tom procesu. Jer, u metaprozi,
fikcionalni elementi podjednako su realni i istiniti kao i empirijski objekti
nae stvarnosti. Povezanost djela i itaoca, jo jedna je od karakteristika
Pekieve proze. Taj proces povezanosti je unutranje ogledanje,
autorefleksija. Metaproza se na taj nain razlikuje od ranijih proznih formi.
Postmoderna i zahtijeva aktivnu ulogu itaoca, samosvijest.
U Zlatnom runu naglaen je Pekiev odnos prema istoriji kao
fantazmagoriji, kao i prema istorijskom iskustvu kao sopstvenoj negaciji,
realno se mijea sa fantastinim, nestvarnim, magijskim. To znai da
stvarnost nije jednostavno data, ve je na neki nain proizvedena. Ali,
ako prihvatimo ovu tezu, da pekievski prozni svijet kreira svoj mogui
svijet, moramo se zapitati na koji nain to ini metaproza, kao poseban,
odnosno karakteristian postmoderni anr? Metaproza dovodi u neposrednu
vezu meusobno razliite, pa ak i meusobno iskljuive mogue svetove.
Granica izmeu empirijske datosti i mogueg sveta teksta esto biva
naruena. Uloga pripovedaa uvek je relatizovana, a njegov autoritet pod
znakom pitanja, isto kao i stabilna taka gledita oko koje bi mogla da se
organizuje naracija.35 U tom sluaju, istorija postaje alternativni svijet,
takoe fikcionalan koliko i alternativni svijet knjievne proze, a metaproza
se okree istoriji, pokazujui da je mogue i pisanje neke druge istorije koja
nema ulogu da potvruje ili opovrgava istinitost.
Na granici iscrpljenosti u pogledu traenja ili ispitivanja istinitosti,
nalazi se fantastika. A izraz fantastina knjievnost, odnosi se na odreenu
vrstu knjievnosti, odnosno knjievni anr. Tako odreen, knjievni svijet
u diskontinuitetu je sa realnim svijetom, knjievni tekst dobija neobian
34
35
Borislav Peki, Izabrani eseji, Solaris, Novi Sad, 2007, str.161.

Jasmina Luki, n.d., str.45.
163
Sanja MIKOVI
pristup datoj temi. Zajednika odlika fantastinog knjievnog djela i

realistikog, jeste realnost u pogledu ovjekovog poloaja u svijetu. Tekst,
smatra Todorov, treba da primora itaoca da svet knjievnih likova smatra
za svet ivih ljudi i bude neodluan izmeu prirodnog i natprirodnog
objanjenja dogaaja o kojima se govori. Zatim, tu neodlunost isto tako
moe oseati neki od likova; na taj nain je uloga itaoca, da tako kaemo,
poverena jednom liku, a u isto vreme neodlunost je predstavljena, ona
postaje jedna od tema dela; u sluaju naivnog itanja, stvarni italac
poistoveuje se sa likom. Najzad, vano je da italac zauzme odreen
stav prema tekstu: on e jednako odbaciti alegorijsko tumaenje, kao i
pesniko. Ova tri zahteva nisu jednake vrednosti. Prvi i trei uistinu
sainjavaju anr; drugi i ne mora da bude zadovoljen. Ipak, najvei broj
primera ispunjava sva tri uslova.36
Svojim djelima, Peki prikazuje realnost, ali kada su u pitanje djela
naune fantastike, loginim slijedom, realnost postaje fantastini realizam.
Na tragu mitova, koje je esto inkorporirao u svoja djela, Peki stvara, po
ugledu na mitoloka bia, udne likove, koji se pretvaraju u pse, imaju
telepatske moi, robote koji postaju ljudi... Ali, Pekieva fantastina proza
ima svoje granice. Potvrdu o potrebi korienja fantastike u pripovijedanju,
pronalazimo u njegovim esejima, iz kojih saznajemo da je Peki na realnost
gledao kao na niz uzrono-posljedinih injenica koje ne mogu da zadovolje
njegovo poimanje umjetnosti. Zato je potrebno, smatra Peki, pronai
novo, drugaije. Fantastino tkivo Pekievih romana realistiki diskurs
ne osea kao strano telo. Naprotiv, podvrgava ga zakonima nadstvarne
logike svog knjievnog sveta i tako ouen inkorporira u sebe.37
Dakle, fantastika, zapravo kritika fantastika, kao osobina
metaproznih tvorevina, odlikuje prozu Borislava Pekia, oznaenu kao
nauna fantastika. Ostale osobine metaproznih tvorevina, ine okvir
preostalih Pekievih djela. Ve smo rekli da postoji povezanost izmeu
metaproze, kao proznog modela i anrovskog odreenja proze Borislava
Pekia. Koliko je ova j pisac elio da ostane jedinstven i neponovljiv, govori
i injenica da je, ako ne podnaslovom, onda u pismu upuenom nekom od
brojnih prijatelja, ili u esejima, ili pak u dnevnikim zabiljekama, blie
anrovski odreivao svoja djela. Sam Peki u razgovoru sa Pavlem Zoriem
36
37
Cvetan Todorov, Uvod u fantastinu knjievnost, Rad, Beograd, 1987, str.37.

Milena Stojanovi, n.d., str.78.
164
za Savremenik, godine 1979, kae: Oduvek sam eleo da to blie odredim

rod kojem pripada neka moja knjiga. Za samu knjigu, naravno, ta oznaka
ne mora imati nikakav znaaj. U Ikaru, Odbrani i Hodoau ga,
na primer, zaista i nema. (...) Re autoportret ispod Hodoaa tek je
prividno odreenje. Termin hronika kod Vremena uda , uz neki predikat
moda, ima izvesne anse da znai neto vie od nekog reda nekih dogaaja
tek kad ga zavrim, ako ga zavrim naravno. (...) Ako budem stigao to da
dovrim, moi u uoiti pravo znaenje knjige, koja je sada i u ovakvom
krnjem obliku zarasla u manihejski nihilizam bez protivrenosti u nadi, bez
koje ni zlo ne moe biti ubedljivo, ma koliko, inae bilo pobedonosno. U
Vampiru i Runu, meutim, podnaslov koji zamenjuje termin
roman nisu bez odnosa sa temom. Sotija je za Vampira oznaka mog

ugla gledanja na temu, putokaz za otkrivanje njenih unutranjih znaenja,
svetlost u kojoj treba posmatrati dogaaje iz knjige.(...)38
U kasnijim radovima, esejima i polemika, naiiemo na izvjesna
odstupanja od ovdje iznesenih stavova. Prije svega, to se odnosi na tekstove
Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana i Odbrana i poslednji dani. Stoga, u
daljem radu jedan od problema kojima emo se baviti jeste i pitanje anra.
Posmatrajui Pekievo anrovski razueno a obimom opseno
knjievno djelo, da se zakljuiti da je on, iskazujui sumnju u zadate
knjievne oblike, zapravo provukao liniju postmoderne kroz cjelokupno
stvaralatvo, ostavljajui brojne nedoumice u pogledu pokuaja
analize njegovih knjievnih ostvarenja. Na principu poredbene analize,
pokuaemo da ukaemo na tematske i poetike srodnosti testova Uspenje
i sunovrat Ikara Gubelkijana i Odbrana i poslednji dani. Polazni okvir
analize predstavljaju zakljuci izneseni u prethodnim poglavljima.
38
Borislav Peki, Vreme rei, str. 203.
165
Sanja MIKOVI
Sanja MIKOVI
POSTMODERN FRAMEWORKS OF PEKIS TEXTS (II)
Narrative methods dominant in the prose of the second half of the
XX century are also present in the prose of Borislav Peki. Interpreting
Pekis work is actually trying to understand those writings, firstly through
the Bible key, then through the key of myths, philosophical reminiscences,
historical documents One can say that Pekis literary work supersedes
frameworks of time, not only by artistic values, but by poetic, aesthetic,
and semantic values as well. Expressed through the works of fiction, essays
and dairy annotations, his explicit poetics renders a distinctive, autopoetic
reflection.
166

Jakov SABLJI (Osijek)

Filozofski fakultet Sveuilita Josipa Jurja Strossmayera
UDK 821.163.4.09-31
IMAGOLOKI ASPEKTI ROMANA OGLEDALO IGORA

ONOVIA
Analizom imagolokih aspekata povijesnog romana
Ogledalo (1996) Igora onovia nastojat e se otkriti
kako se semantika teksta autorskom intencijom usmjerava
prema specifinim pripovjednim ciljevima koji osciliraju
izmeu elje za potvrivanjem europskosti, ali i vlastitosti
crnogorskog nacionalnog identiteta. U tom smislu onoviev
roman predstavlja recentni prijelaz crnogorske tekstualnosti
iz funkcionalne ideologeminosti jezinog znaka u
estetski utemeljenu antiideologeminost. Takoer e se na
primjerima pokazati kako su pripovjedni ciljevi u romanu
bili osobito usmjereni na tekstualnu dekolonizaciju, odnosno
dekonstrukciju usmenoknjievnog nasljea kao u Crnoj Gori
duboko ukorijenjenog civilizacijskog koda.
IGOR ONOVI I NAJNOVIJI NARATAJ CRNOGORSKIH

PROZAIKA
Na prijelazu iz XX. u XXI. stoljee o crnogorskoj se knjievnosti,
i to prije svega prozi, poelo govoriti kao o incidentu, sluaju ili ju se pak
uopeno odreivalo uz pomo opisnih etiketa poput na primjer crnogorskog
knjievnog promiskuiteta (Jovanovi, 2005: 32). Za sadrajniju
elaboraciju takve kritiarski poneto pretenciozno karakterizirane
tendencije simptomatian je crnogorski pisac Igor onovi1 koji u svojem
Igor onovi roen je 1966. na Cetinju. ivot je izgubio nesretnim sluajem 1994.
Studirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku knjievnost na Filolokom fakultetu
u Beogradu. Pored proze, pisao je kratke eseje i poeziju. Roman Ogledalo pronaen je u
njegovoj ostavtini.
1
167
Jakov SABLJI
dnevnikom zapisu izdvojenom kao uvodnik naglaava da bi njegovo djelo

trebalo biti evropski roman koji e u sebi imati jednu tanku nacionalnu
nit, veoma tanku (onovi, 1996: 6). Takva pozicija o pripovijedanju
sukladna je autorskoj politici izbjegavanja neposrednog ideolokog
angamana, a ideja da crnogorska knjievnost zaslueno postane dijelom
batine europske i svjetske kulture izraz je znanja o pisanju kao iskazivanju
stajalita i elja. U tom smislu treba shvatiti naglaavanje razumnog
i konstruktivnog2 pripovijedanja (6) suptilno proetog nacionalnom
problematikom u slubi privlaenja stranog itatelja te buenja interesa
za nepravedno zapostavljenu crnogorsku knjigu. Prema tome, onovi je
zaokupljen: a) percepcijom i recepcijom djela, tj. onim o emu pie, pa tako
prevana povijesna i drutvena problematika mora biti paljivo obraena,
te b) onim kako i komu pie pa ga obiljeava spisateljska samosvijest
koja vodi rauna i o itateljima i o problemima ire recepcije. Takvim
formulacijama onovi artikulira svoju usmjerenost prema tekstualnoj
tranziciji ili poetolokoj smjeni u kvalitativnom smislu, a moe se rei
i da sve odrednice njegove uvodne rijei tvore svojevrstan autopoetiki
knjievni program koji bi se mogao smatrati knjievnim programom
svih njegovih naratajnih suvremenika kao to su: Bala Brkovi, Andrej
Nikolaidis, Milovan Radojevi, Dragan Radulovi, Ognjen Spahi i dr.
U drugoj polovici devedesetih godina XX. te u nultim godinama XXI.
stoljea navedeni crnogorski pisci bili su svjesni svoje aktualnosti,
dinaminog iskoraka u nove narativne i tematske prostore te svoje uloge
u prekidanju s obrascima tradicionalistikog diskursa. U tom pogledu rije
je o iznimno vanom periodu crnogorske knjievnosti koji se oformio po
svojim netom navedenim sastavnicama knjievnoga djelovanja mlaeg
narataja romanopisaca, a koji je svojim postojanjem povratno utjecao na
nastavljanje procesa daljnjeg tkanja teksta crnogorske knjievnosti.
KONTEKSTUALIZIRANJE ROMANA
Roman Ogledalo uzoran je primjerak recentnog crnogorskog romana jer
funkcionira kao rekapitulacija dugo vremena u interesu viih ciljeva esto
preuivanih tema koje se nastoje detabuizirati. Rije je o revizionistikoj
narativizaciji tema koje su onoviu dovoljno zanimljive da bi mogle
natjerati inostranca da zaviri i vidi o emu se radi ne samo tu nego i u
2
Istaknuo J. S.
168
Imagoloki aspekti romana Ogledalo Igora onovia
ostalim dijelovima crnogorske knjievnosti, koja je surovo utopljena u

neke nacionalne podjele i kojoj je na taj nain uinjena nepravda (6).
Prema tome, roman se objanjava kao fikcionalna isplata duga dotad slabo
ili gotovo nikako dotaknutim sadrajima koji se u zbilji shematino opetuju:
Mislim da ovim romanom (ako nastane) nee biti reeno puno toga to
je novo (5). No unaprijedno osvijetenim aktom pisanja roman dobiva
simboliki status iskupljenja deskribiranjem nacionalne rascijepljenosti
koja, paradoksalno, kao vrhunska tema trenutka nepravedno zapostavljenoj
knjievnosti zaslueno osigurava mjesto u europskoj literarnoj republici.
Prethodni citati ujedno su i dijelovi uvodnika koji ima ulogu
objanjenja nastanka autorove stvaralake ideje te je zato naslovljen
Umjesto predgovora (Iz dnevnika) s navedenim nadnevkom 21. 04. 1992
(5). Dnevniki ulomak uvodniki uklopljen u inicijalni dio romana postaje
eksplikacijski saetak poetikih sastavnica namjeravanog djela. Takav
uvod znai da autor, koji svojim imenom potpisuje dnevniki izvadak,
na jednom mjestu i u okvirima vrlo ogranienog tekstovnog prostora
objanjava sljedee poetike odrednice:
a)
b)
c)
d)
e)
f)
formu,
temu i vrijeme radnje,
drutveni kontekst,
temeljni nain oblikovanja pripovjedne grae,
anr,
autorsku namjeru.
onovi pojanjava da se dvoumio izmeu dvaju naina formalne

organizacije teksta, u oba sluaja tematski zaokupljenog pretresanjem
crnogorskih povijesnih dvojba i pojedinih (polu)istina. Pri tom se onovi
odluio za sadrajno supostavljene, ali razmjerno samostalne i razliite
fabularne dionice u obliku prozne tematizacije razgovora ili, tonije,
uzajamne ispovijedi dvojice komita vremenski smjetenih u vrijeme
balkanskih ratova poetkom XX. stoljea. Ti su dijelovi pripovjedno
uokvireni uvodnom napomenom autorskog pripovjedaa te zadnjim
poglavljem u kojem je vrijeme radnje locirano na izmak samog stoljea.
Autor se odluio za potonju mogunost jer mu je postupak uokviravanja
dopustio vee discipliniranje grae uz istodobno vie sloboda i mogunosti
rasplinjavanja (5). Sloboda i rasplinjavanje apstraktne su poetike
odrednice uglavljene u vremenu sazrelom za zamah literarne detabuizacije
crnogorskog nacionalnog kompleksa te njegove prolosti, sadanjosti i
169
Jakov SABLJI
budunosti, vremenskih dimenzija kojima se pripisuju oznake identinosti

i cirkularnosti. Takvim procesom negativno-regresivne temporalne
karakterizacije obuhvaene antropoloke dimenzije crnogorstva onovi se
pridruuje slino oblikovanim historiografskim matricama koje su ispisali,
primjerice, Miljenko Jergovi (Dvori od oraha, 2003; Gloria in excelsis,
2005), Igor tiks (Dvorac u Romagni, 2000) i Predrag Sekuli (Made in
Yugoslavia, 2002; Harem, 2004). No u Ogledalu naglasak se s negativnog
izjednaivanja egzistencije u njezinoj uvijek istoj vremenitosti prebacuje
na krunu istost crnogorskog identiteta koji generira razliita prostornost.
Amerika i Rusija kao poprita zbivanja nisu pripovjedno uobliena (samo)
zbog zgodnog poklapanja svjetskih imigracijskih odredita s europejstvom
suvremene crnogorske knjievnosti koju onovi neskriveno prieljkuje i
u smislu kulturno-batinske afirmacije. Amerika ili Zapad te Rusija ili Istok
funkcioniraju kao kulturoloki konteksti u kojima se rubnost crnogorskog
iseljenitva izjednauje ocrtavanjem gotovo simetrinih pozicija njihove
izdvojene drugosti. Raskrinkavanje proizvodnje identiteta ovisno o
prostorno-vremenskim okvirima njegove smjetenosti jedan je od dokaza
protiv pripisivanja kompromitirajue agresivne angairanosti autorovim
spisateljskim namjerama u smislu pojednostavljenog shvaanja svodivog
na preslikavajui odnos referentne zbilje kroz prizmu favorizirane
ideoloke pozicije. Ta pozicija postoji i mogue ju je svesti na jednu rije
crnogorstvo. Ono je u romanu neosporno eksplicitno posredovanjem
prianja reprezentativnih figura iz naroda, ali nije ogranieno
jednodimenzionalno budui da se premreuje postmimetikom strategijom
pri-kazivanja izvorino tueg, ali i domaeg ontolokoga konstruktivizma
tematiziranog u okvirima prikladnog anra historiografske fikcije.
onovi konzekventno razdvaja anr povijesnog romana od ikakvih
nacionalistikih pretenzija to upuuje na oprez vezan uz opasnosti
dugorone traume nedovrenog utemeljenja crnogorske nacije / drave
/ jezika. Rije je o instancijama koje se i vie nego esto u pokuajima
identitetnog samooblikovanja povezuju s devetnaestostoljetnim
(zlo)rabljenjem povijesnog romana kao hijerahijski povlatenog anra
upravo zbog visokog stupnja njegove mogue izrazito drutvene
angairanosti i pridavanja naivnih didaktikih svrha. Osim toga, onovi
uvodi razlikovnicu svjetovni roman duhovni roman, odreujui Ogledalo,
u skladu s drugom odrednicom, kao roman-ogledalo crnogorskog duha,
mentaliteta i tradicije, istodobno izraavajui strah zavodljivosti tematske
preokupacije povijesnim kao ivotnim literarnim i komentatorskim
170
opredjeljenjem (6). Izbjegavajui bilo kakav oblik autorske i romansijerske

preuzetnosti, onovi pisanje romana shvaa kao misiju u koju se mora
otisnuti jer se potreba za njezinim ispunjenjem dugo taloila u njemu
samom od kojeg prema vlastitom priznanju ima mnogo boljih pisaca (7).
Budui da sline konstrukcije u uvodnim dijelovima knjievnih djela obino
imaju status toposa autorske skromnosti, onovi smjetanjem takve
izjave u dnevniki / intimni diskurs, kojem se funkcionalno prenamjenjuje
uloga objanjavalakoga uvoda u roman, naglaenije svraa pozornost na
vlastite autorske ciljeve i iskrenost nunoga pokria za njihovo dosezanje u
pokuaju pripovjedalake realizacije.
(DE)KONSTRUIRANJE STEREOTIPA U CRNOGORSKOM I
RUSKOM KULTURNOM KONTEKSTU
Radnja romana ravnomjerno je podijeljena na dvije fabularne okosnice
iji su nositelji naratori imenovani kao Maan i Jovan. Obojica brdarei
nakon smrti kralja Nikole Petrovia prkose novouspostavljenoj vlasti odani
starom ureenju i tradiciji. Iekujui daljnje sukobe iznose jedan drugom
svoje ivotne storije koje postaju reprezentativnim primjercima na temelju
kojih se egzemplarno mogu uoavati neuralgine toke starije / novije
crnogorske historije. Tako Maan kao kadet koji je poslan na kolovanje u
Rusiju izvjetava o svojim nadama i strahovima koji su ga snali u tuini
nastojei pri tom raskrinkati stereotipe i predrasude koje je afirmirala
tradicija nedodirljivoga ojstva:
pokuavam da napravim raskid s lanijem moralom, sa laima o idealnijem
junacima na koje nikad nije pala ni dlaka, koji nikad ne prozborie runu
rije i ne uinie lou stvar, kojima niko nita ne moe, koji su nedodirljivi,
bezosjeajni i tvrdi ka da su od elika, kojijema nikad srce ne zatrepta, suza
ne kanu i koji nikad ne pogledae tuu enu, a sve to radili su esto samo
to se o tome nije valjalo priat da se ne bi pokvarila lijepa slika o njima ili
stvorila ona druga runa, koja ih stavlja u redove besprizornijeh.
Vazda sam se trudio da u Rusiju pokaem kako su i Crnogorci ka i ostali
ljudi, da i oni plau, smiju se, kopaju, mue se, uvaju ecu i stoku i da
nijesu partanci iz pria niti to ele bit, a i za partance sumnjam da su
bili ka to su ih opisali no su i oni morali injet jo poneto do rata i stvari
vezanijeh samo za rat. U rusku prijestonicu to nijesu lako primali ili nijesu
eli ut. Oni su mi sa te strane bili glupi. Nijesu umjeli razumjet Crnogorca
za ralom, sa sjekirom ili kosijerom u ruke; znali su samo za Crnogorca
171
Jakov SABLJI
ratnika, za njegove puke, deferdare, sablje i okinute turske glave koje se

ne kidaju ve pedeset godina (70).
Upravo za roman Ogledalo karakteristini su takvi i slini ulomci s

apelativnom ulogom, tj. posrednim pozivanjem domaeg i stranog itatelja
na nunost literarne destereotipizacije semantike strukture ojstva. Kao
to je vidljivo, postupak je istodobno usmjeren na dvije pogubne inaice
imagolokih konstrukata autostereotipe i heterostereotipe. Ponajprije
treba istaknuti prve navedene, tj. slike koje zajednica ili skupina stvara
o samoj sebi. Rije je o tom da se u skladu s crnogorskom ratnikoplemenskom ideologijom i strogim, tradicijski posveenim kodeksom
oblikuje nadindividualni etiki model kojem podlijee imaginiranje o
samom sebi pa se takve slike nazivaju autostereotipima. Budui da se
najvei broj sociokulturnih zapreka vezuje uz crnogorski nacionalni mit
koji izrasta iz epske i herojske patetike, u crnogorskoj knjievnoj tradiciji
nastajala je poetika uvjetovana oblikovanjem monolitnih i plonih likova
podlonih predvidivom postupanju, automatizmu ponaanja i potisnuu
njihove izrazitije tjelesne, ulne i osjeajne dimenzije (Beanovi, 2006:
348). Zbog toga pripovjeda Maan i naglaava proces naturalizacije
razmiljanja o Crnogorcima kao junacima kojijema nikad srce ne zatrepta,
suza ne kanu i koji nikad ne prozborie runu rije i ne uinie lou
stvar. Naravno, cilj je takvog ponaanja utvrivanje vrstog kolektivnog
identiteta koji kanalizira elje kao to je estetizacija egzistencije po
pravilima epskog shvaanja svijeta, ali i strahove kao to je krhkost fizike
i emotivne konstrukcije maskulinog subjekta. Komentar iz onovieva
romana izniman je primjer po tom to omoguuje zamjeivanje
mehanizama kojima elje i strahovi stvaraju imagologiju, imagologija
stvara ideologiju, ideologija stvara diskurs, diskurs stvara stereotipe
kao posljednje, okamenjene identifikacijske toke, koje se naknadno
naturaliziraju, tj. pretvaraju u prirodne i autentine biti (Orai Toli, 2006:
30). Pripovjeda zato namjerice u autokomentaru progovara o motivskom
odabiru koji strukturira njegovo izvjetavanje protkano preuivanim,
zatomljivanim i tabuiziranim emotivnim polom lirike svakodnevnog
ivota u kojem nema nema mjesta objektivnom pripovijedanju o epski
stiliziranim junatvima: sigurno te udi to priam o ienju lia,
snijega, vode, spremanju tuijeh kreveta, sluenju kod tuijeh ljudi, strahu,
jezi i neprijatnijem osjeanjima (69).
Osim toga, ponitava se i iskljuivost visokoga etikog vrednovanja
172
likova te s njim skopane retorike usmenoknjievnoga pjevaa.

Humanizirano preispisivanje epskoga izraznoga koda zamjetno je po
Maanovoj uporabi subverzivnog rjenika iz niih registara pukoga
humora koji je obiljeen koprolalijom i vulgarizmima: Svi pamte Vuka
Manduia ka velikoga junaka, svi pamte njegov prelomljeni deferdar,
poneko pamti i njegove suze za tijem deferdarom, ali niko ne pamti bale
koje su mu curile preko usana dok je sanja kumu milu snahu Milonjia
bana (posprdno). (70) I dalje: meu (...) liisahane koji zajedno piaju u
jednu tikvu ne radei nita (...) (82); za pare bi i guzice dali (...) (96) itd.
Denunciranje konstruirane kulturne mito-logije i jezinom otricom u slubi
je raskrinkavanja svake univerzalistike logike koja se teleskopski stvara
odozgor prema dolje kao kontinuitet kulturnih, socijalnih i kognitivnih
generalija poput patrijarhalnog kodeksa ponaanja i jezika ratnikoplemenske paradigme. Takvom univerzalizmu suprotstavlja se kontinuitet
kulturno manje posredovanih, mikroskopskih narativnih partikularija kao
to su: tijelo, strah, bol, svakodnevica, razgovorni jezik itd. U tom kontekstu
Maanov komentar kritika je folklorne kulture u kojoj je drutveno
iskustvo znaajnije od osobnog i u kojem proizvodnja standardiziranog i
jedino prihvatljivog modela egzistencije potire individulane, neslubene
mogunosti ostvarenja izvan stabilizacijskih i homogenizacijskih silnica
podvrgavanja konzervativnom drutvenom poretku.
Druga inaica konstruiranja identiteta odnosi se na imaginarne
slike koje izvorino jedna zajednica, skupina ili pojedinac stvara o drugim
zajednicama, skupinama ili pojedincima pa se nazivaju heterostereotipima.3
Iako je onovi odabrao formu povijesnog romana ideoloki se svrstavi
na stranu obespravljenog crnogorstva, pripovijedanje ipak nije sveo
na didaktino domoljublje obiljeeno nacionalistikim pretenzijama
koje knjievnu rije podreuju politikom programu. Vidljivo je to
i u izjednaenju zasluga koje u stereotipizaciji pripisuje ne samo
domaoj sociokulturnoj klimi epskogenosti i guslarstva, ve i pasivnom,
gotovo kolonijalnom percipiranju karakteristinom za ruski drutveni
kontekst, a uzrokovanim posredovanjem srpskog centra moi kojem (je)
politiki odgovara(la) okamenjena slika o crnogorskoj neciviliziranosti
utemeljenoj na zastarjelim obavijestima i predrasudama o Crnoj Gori kao
O literarnim stereotipima o Crnogorcima s naglaskom na engleskim izvorima usp.
primjerice u: Goldsworthy, Vesna. 2001. Izmiljanje Ruritanije: imperijalizam mate.
Beograd: Geopoetika.
3
173
Jakov SABLJI
poslovinoj zemlji ratnika, narikaa, zaostalosti, sirovosti i surovosti.

Uostalom, zbog toga je roman i nastao jer Crnogorci nijesu partanci iz
pria niti to ele biti (70).
Za tradiciju ruskog imaginiranja crnogorstva osim npr. citata iz Ane
Karenjine (1875-1877) Lava Nikolajevia Tolstoja4 indikativan je primjer
ruskog pomorskog oficira Vladimira Bronevskog koji je Crnu Goru 1807.
usporedio sa Spartom tvrdei da je u njoj vidio republiku u doslovnom
smislu rijei, domovinu istinske slobode gdje obiaji zamjenjuju zakon,
junatvo uva slobodu, ma osvete sprjeava nepravdu5 (agorovi
i Carmichael, 1998: 65). Takva karakterizacija mnogo duguje viziji
disciplinirane Sparte Jeana Jacquesa Rousseaua u odnosu na moralno
posrnulu Atenu (Rousseau, 1978: 19, 67) iz njegove Rasprave o podrijetlu
i osnovama nejednakosti meu ljudima (Discours sur lorigine et les
fondementes de lingalit parmi les hommes, 1755). I sam Petar II.
Petrovi Njego u Gorskom vijencu opetuje i utvruje tako konstruirane
koordinate utopiografije6 suprotstavljajui dekadenciju Venecije
ojstvu Crne Gore (Njego, 1990, stihovi 1385-1692). No za razliku
od takve tradicije imaginiranja najnovije crnogorske romane obiljeuje
antiutopiografija. O tom, primjerice, svjedoi onovieva dekonstrukcija
mehanizama mitologizacije / mistifikacije crnogorskih ljudi i prostora,
potom distopijska projekcija Crne Gore u romanu Auschwitz Caf (2003)
Dragana Radulovia te napokon privatna, za razliku od one slubene u
Gorskom vijencu, vrijednosno obrnuta verzija Njegoeva imaginiranja
geoantropolokih karakteristika na relaciji Venecija Crna Gora u romanu
Harem Predraga Sekulia (Sekuli, 2004: 14).
Valja istaknuti da onovievo osporavanje tradicionalnoga
kompleksa crnogorskoga ojstva i herojstva nije prodor u podruje dotad
neobuhvaeno kritikom kanonizirane drutvene regulative, konvencija i
Citat je sljedei: No to, kakvi su Crnogorci. Od prirode borci (Tolstoj, 2004: 680).
S egleskoga preveo J. S.
6
Poput kakva privienja Sparta je bila izvor zapadne tradicije politike utopiografije.
Atenski mislioci sokratskog usmjerenja drali su Spartu dovoljno razliitim i udaljenim
mjestom na koje su projicirali svoje tenje za domaim radikalnim politikim promjenama,
a takvo razmiljanje slijedili su mnogi kasniji mislioci, ukljuujui i Rousseaua.
(Cartledge, www: 2008) S engleskoga preveo J. S.
4
5
174
vrijednosti. Tako je, primjerice, u Lelejskoj gori (1957) Mihaila Lalia

tradicionalni socijalni kontekst i dalje obiljeen epsko-ratnikim, mitskim
modelom svijeta, ali i modificiran aktivacijom inae potisnute tjelesne
/ ulne komponente lika. U romanima Miodraga Bulatovia kao to su
Heroj na magarcu (1967) i Rat je bio bolji (1968), navedeni crnogorski
sociokulturni kod izloen je procesima posvemanjega izvrtanja i
groteskizacije pa itav herojsko-ratniki sustav biva izvrnut naglavce:
tako se ojstvo pretvara u nesojstvo, re u la, smisao u besmisao,
snaga u slabost, i konano delo u zlodelo (Beanovi, 2006: 349). Igor
onovi nastavlja takvu poetiku osporavanja, ali u skladu s postupcima i
implikacijama izrazito postmoderne provenijencije, s tim da njegov roman
zbog toga nije eksplicitno postmodernistian. Postmoderna kao kulturna
paradigma osobito je zainteresirana za konstruiranje historiografskoga
/ literarnoga teksta, povijesnoga / fikcionalnoga subjekta, ideolokih
konstrukcija, povijesno i kulturno uvjetovanih diskurzivnih formacija
pa na tom tragu nacija postaje naracija pria o kolektivnom identitetu
(Orai Toli, 2006: 30). Ogledalo je ogledni tekstualni uzorak na temelju
kojeg je mogue uoiti kako identitet (klasni, etniki, rodni, nacionalni ili
civilizacijski) nije pitanje neke unaprijed same po sebi dane biti, ve tvorba
koja se oblikuje i posreduje, meu ostalim, ideologijom, uopavanjima,
predrasudama, politikama diskriminacije, nacionalnim simbolima,
stereotipima itd.8 Dakako, rije je o postmimetikoj strategiji virtualizma
kojom se literarnim sredstvima uoavaju protokoli transformiranja
imaginarnog u realno te njihovo izjednaivanje. Upravo takvom politikom
postmodernoga itanja zbilje u okvirima specifinih tematsko-anrovskih
pristupa i upotreba i onoviev roman moe se pridruiti ostalim
knjievnim tekstovima crnogorskih pisaca koji openito piu po naelima
7
(...) kultura dvadesetog veka bespotedno razara epske, herojske modele egzistencije,
pa i u crnogorskoj knjievnosti dolazi do razgraivanja semantike strukture ojstva i
junatva. (Beanovi, 2006: 347)
8
Da imagologija crnogorskog sociokulturnog koda ni s hrvatske strane nije nevina
pokazuje primjer iz monografske studije o crnogorskoj epici naslovljene Junak pera
hrvatskog knjievnika Mate Hanekovia: Izgraeni, itavi, velebni u herojskom zanosu,
zatonici najie slavenske etike, stvaraoci najljepe slavenske epike, savrenije od
Ilijade i onih spjevova vitekih vjekova, bezbrojni Leonide, vitezovi smrti, krasnici, srce
i krv narodnih gusala, istupaju pred nas u nepreglednoj povorci, i mi, upoznavajui ih,
ostajemo bogatiji senzacijama spoznaje o sauvanosti Helade u brdima. Prolaze orlovski
likovi sa vedrinama neba na elu, ponosni, sa zvijezdama slave u otrim oima, branitelji
krsta i pravde (...) (Hanekovi, 1938: 113).
7
175
Jakov SABLJI
razotkrivanja konstruiranja zbilje / granice / identiteta (prije svega, u

romanima Andreja Nikolaidisa, Dragana Radulovia i Ognjena Spahia).
Ti tekstovi ujedno su pogodni za imagoloku analizu u skladu s kojom
tekst nije univerzalna, izvanvremenska i od predrasuda liena kategorija
budui da se tekst ovdje smatra proizvodom svojega vremena i njemu
odgovarajueg drutvenog okvira.
Oblicima proizvedenosti mogu se u Ogledalu shvatiti i ostale
referencije na (uvijek istu) sudbinu crnogorstva, i to preko njegova
konstruiranja ovisno o drutvenim uvjetovanostima trenutka i odnosima
moi u procesu pridavanju znaenja. Maanov ideoloki protivnik i siva
eminencija koja zlorabi svoj nadreeni poloaj utjelovljeni su u liku
srpskog kapetana Gligoria. Primjenom terminologije postkolonijalnih
teorija utvrdivo je kako Gligori u svrhu politikoga podvrgavanja, potom
izraavanja nadmonosti i ostvarenja aspiracija Srba na dionitvo u skup
povlatenih naroda od Maana konstruira tipian kolonijalni subjekt.
Hegemonizam na djelu dvolino se opravdava izjednaivanjem s ostalim
ve oblikovanim subjektima istoga tipa, a pri tom se upotrebljava tipina
terminologija kolonizatorskoga diskursa (sluga, pravi krni Crnogorac,
domorodaka odijela, provincija, kolonija). Takav diskurs formira
centrizam povlatene pozicije govorenja kao kvaziimperijalistike prakse
poeljnoga svrstavanja ukroenih, podreenih subjekata svedenih na
objekte dekorativne ivopisnosti i demonstracije sile njihovih vlasnika
i osvajaa:
Ponudio me da sjednem i otvorio oni paket. U njega je bila zapakovana
najljepa crnogorska roba, kakve jo nijesam gleda nako u gospodara; uz
nju su bili jo jedan levor i jatagan. Reka je kako nee da ga bilo ko slui,
nego treba da se vidi kako mu je sluga pravi krni Crnogorac, koji podie
ugled svojega pretpostavljenoga i svijeh koji se nalaze u njegovu blizinu.
Po njegovijem rijeima nije to bilo nita neobino, jer u uskoro viet
kako na visoke prijeme predstavnici turskoga sultana, engleskoga kralja,
francuskoga i austrougarskoga cara, isto tako, imaju zatitnike obuene u
njihova domorodaka odijela koja potiu iz Egipta, Indije, Alira i Bosne
provincija koje su imale status njihovijeh kolonija (41).
U oima visokog petrogradskog drutva Maan postaje inkarnacija

crnogorskog stereotipa u najiem obliku. Ozbiljena fikcija svoj uspjeh
duguje Gligorievu inzistiranju na to veem stupnju autentinosti pa
Maan puta brkove, petrogradskim ulicama hoda s orujem zataknutim
176
za pas ka da se nalazi u svoje planine (43) te na prijamima ka papagaj

ponavlja istu priu, iste bojeve, iste doivljaje i iste muke i radosti (43).
Ako srpski kapetan takvo oblikovanje prikladnoga identiteta opravdava
politikim oportunizmom i eljom za uspostavom civilizacijske i kulturne
nadmonosti, visoko rusko drutvo takvu istu identitetnu tvorbu prihvaa
radi zadovoljenja svojih projektivnih potreba vezanih uz zaborav licemjerne
lanosti vlastitog jastva.9 U ozraju hipokrizije Maan poinje funkcionirati
kao hodajua fikcija koja gubi svoj ar egzotinosti i krvolotva ako
se poniti olakavajua iluzija samozaborava diktirana hegemonijskim
nametanjem subalteriteta podreene drugosti:
U oi tijeh ena vidio sam elju da me dodirnu i vide jesam li stvaran,
da me potegnu za ruku ili pomiluju po kosi, ali to sebe nijesu smjele
dozvolit. Kad bi im kaza da sablja koju nosim za pas nije nikoga posjekla
i kako Crnogorci sa domaijem Turcima ve dvades i koju godinu ive
ka da nikad nijesu ratovali, onda bi okretale glave, odile i traile novo
krvolono drutvo; tada vie za njih nijesam bio neto novo, egzotino
i krvolono, no sam postaja dio njih koji su pokuavali bar na trenutak
pobje od samijeh sebe u prie o junakijem djelima i podvizima, kad ve
nijesu mogli skupit snage da i sami neto uine (44-45).10
onoviev roman zanimljiv je upravo po uspostavljanju vienja

slinosti i razlika meu razmatranim etnikim, kulturnim i civilizacijskim
entitetima. Vanim se zato ine i odbljesci baeni na poantirano uoene
paralele izmeu Kavkaana i Rusa s jedne strane te s druge Crnogoraca
i Srba. Unato kulturolokim razlikama, jednakost drutvene i povijesne
pozicije ugnjetavanosti uzrokuje Maanovo simpatiziranje dostojanstva i
samostalnosti kavkaskih plemena pa susret dvaju udaljenih, a opet slinih
kulturnih rubova blagotvorno djeluje na pripovjedaevo osvjeivanje
bitnih elemenata vlastitoga i kolektivnoga identiteta. Prema Maanu vie
se identitetnih slinosti moe pronai izmeu Kavkaana i Crnogoraca,
nego izmeu Crnogoraca i Rusa. Unato religijskoj i slavenskoj istosti
te gravitiranju istom politikom centru Rusiji religijska razliitost
Jer, po Maanu, dama ne moe istodobno biti potena i bludniiti, a gospoda se i uznositi
i podvoditi mladie bludnicama (44).
10
Maan nije nimalo naivna figura jer postupno postaje svjestan pravila igre koju polako
poinje okretati u svoju korist jer prisilnu kostimografiju i nametnute drutvene obveze
sagledava u svjetlu mogunosti potajnoga propagiranja slike crnogorstva kakvom ju sam
poima i kakvu prieljkuje da ju drugi napokon vide.
9
177
Jakov SABLJI
kao to je muslimanstvo11 Kavkaana, asocijativno vezano uz turski

kompleks, nije dovoljno presudna za hipostaziranje razlike. Odluujuom
se pokazuje egzistencijalna uvjetovanost i slinost nezavidne povijesne
marginaliziranosti Crnogoraca i Kavkaana malih naroda (75), kako
ih imenuje plemenski voa Hamadan kan, suprotstavljenih gramzivosti
tzv. velikih naroda poput Rusa i Turaka: I jedni i drugi oe osvajanja
na brzinu, ele ugrabit to vie za svojega ivota da bi poslije generacije
pripovijedale kako nije bilo vladara i ratnika koji su vie uinjeli za svoj
narod i svoju dravu od njih, a pritome ne razmiljaju kolike rtve se
prilau radi zadovoljenja njihove sujete i da ih zbog tijeh rtava njihovi
narodi vie mrze no to ih vole (75).
Osim prokazivanja pretendiranja imperijalnih sila na osvajaku
nadmonost, vidljiva je i njihova tenja za imperativom pozitivne
memorabilnosti. Meutim, u prokazivanju ultimatuma divinizirane
memorije u svrhu ciljane akumulacije moi kan osvijeteno negira diskurs
velike naracije koji proizvodi ideje o velikim i malim narodima.
Takvi idejni nanosi neutraliziraju se u iznesenom govoru Hamadan kana
koji govori o pravima i snazi malijeh naroda te prividnoj jakosti prava
jaega (75). Pored toga, on posredno uoava nemogunost identitetnoga
utemeljenja dvostrukoga kulturnoga ruba kavkaska plemena rubna su
zemljopisno / kulturno i u odnosu na ruski i turski politiki / kulturni centar.
Naime, rusko zanemarivanje izgradnje identifikacijskih toaka kavkaskih
plemena, kao to su kole i damije, potom uskrata ovlasti te inzistiranje na
ratnikom mentalitetu koji silom namee pozitivnu memoriju opet na tetu
kulturnoga ruba, u zbilji posljeduje krhkom i nestabilnom zemljopisnom
granicom. Nju Hamadan kan, uz pretpostavku spomenute potpore tvorbi
identiteta, zamilja kao mirni Kavkaz koji bi bio sigurna zaleina ruskoj
granici prema otomanskoj imperiji (75). Kavkaanin oito uvia da u
tom sluaju artikulacija pozitivne memorije: Danas bi imali ljude koji
se dive njihovoj moi i izdiu je do zvijezda (75), ne moe biti spojiva s
ikakvom politikom kulturnoga imperijalizma. Naravno, takva je politika
svaka ona koja doslovnu velikost i malenost potencira i simboliki. Time
Zanimljivo je da Maan i sam u poetku podlijee stereotipizaciji kao konceptualnom
kategoriziranju pa muslimansku vjeru jednostranu izjednauje s pripadnou Turcima
openito: Reka sam mu i to da mi prije pedeset godina niko ne bi vjerova da u bez oruja
sjeet sa Turinom i pit vino za istijem astalom, a kamoli da emo se bratski izljubit
(74).
11
178
se ozakonjuje imaginiranje o velikim i malim narodima budui da

procesi neravnomjernog i neravnopravnog uveavanja (maksimizacije)
i smanjivanja (minimizacije) na itavoj ljestvici ubrojivih znaenja
projiciraju cijeli niz odnosa poput, primjerice, sljedeih: superiornost
inferiornost, razvijenost zaostalost, bogatstvo siromatvo, snaga
slabost itd.
U tako postavljenoj konstelaciji analogije izmeu Crnogoraca i
Kavkaana nameu se postojanjem brojnih jednaenja u samom tekstu.
Tako kapetan Gligori Maana preporuuje za pregovaraa s kavkaskim
plemenima jer im je u svojoj navodnoj poludivljosti mentalitetno
posve blizak; uhvaeni Kavkaani takoer znaju biti pokazivani u ruskoj
prijestolnici kao utjelovljenja divlje egzotike; kavkaska plemena prema
mjesnim legendama batine nasljee plemena Alana koji su imali ulogu
obrambenog tita od prodiranja azijatskih horda u Europu (slino odnosu
Crna Gora Turska); zatim zemljopisna brdovitost i Kavkaza i Crne Gore;
izloenost podvrgavanju politikom i kulturnom imperijalizmu (Kavkaz
Rusija, Turska; Crna Gora Turska, Austrougarska, Srbija); nedovrenost
procesa krajnjeg utemeljenja nacije, drave, jezika; status kulturne /
politike rubnosti itd. Meutim istost takoer nije pojednostavnjeno
totalna jer i ona zbog civilizacijskih uvjetovanosti odstupa u odreenim
elementima, npr. kad se usporeuje ciljana rusizacija kavkaske djece s
crnogorskim poturicama. Naime, poturice zbog vrlo rane dobi odlaska
nemaju osjeaj identiteta koji u mnogo viem postotku uvaju oteta djeca
zrelije dobi iz kavkaskih plemena.
S druge strane, zanimljivim se moe uiniti nain Maanova
imaginiranja elemenata pripadnih drugaijim kulturnim kontekstima
unato postojeim slinostima. Vidljivo je to ponajprije u vanjskim
opisima likova proetima indikativnim znaenjskim utisnuima proizalih
iz Maanove interpretativne vizure. U tom smislu vrlo su vana dva fizika
opisa. Prva znaajna deskripcija odnosi se na ruskog cara: Ima je neki
otri, ledeni pogled koji je moga bit opasniji od ruske zime. Bio je visok i
pravoga dranja, ut pravi Rus (49). Drugi opis vezan je uz prvi susret
s Hamadan kanom: Bilo ga je divno viet liio je na turske junake
iz naijeh pjesama. Sav je bio okien zlatom, roba proivena zlatnijem
trakama i turban isto tako, dugaka puka i drka od noa bile su ukraene
zlatom, srebrom i sedefom, a na noge je nosio opanke (62). U opisu
mladog ruskog cara istaknut je najpoznatiji oblikujui kliej ruske nacije
179
Jakov SABLJI
vezan uz katakteristinu zimovitost pa asocijativno i uz zimsku ratnu

taktiku koja je Rusima osigurala pobjedu u ratu protiv Napoleona. Tako
se internacionalno najpoznatiji simbol otpora ruska zima ubojito
zrcali u carskim oima, a opisu se na temelju izdvojeno uopenih fizikih
karakteristika pridruuje i kvalifikacija pravi Rus.
Iako je Ogledalo protkano negativnim shvaanjem misaone i jezine
kliejizacije, ne moe se ne uoiti makar i podsvjesna tenja da se pokae
nemogunost otpora zakljuivanju nastalom pod utjecajem snage stereotip
koji svoj djelatni potencijal ne otkrivaju toliko istinitou svojega sadraja
koliko enormnou izraajne moi (Szab, 2006: 18). Tromost miljenja
pod utjecajem naslijeenih spoznaja prisutna je u Maanovu rezoniranju
o kavkaskom starjeini koji se kao objekt novoga razumijevanja, dakle
recepcijski, poima s uporitem u mehanizmu stereotipa: liio je na turske
junake iz naijeh pjesama (62). Maan je u susretu predstavnik ruske
vlasti pa se Hamadan kan isprva i udi njegovom interesiranju za kavkaska
ratnika odijela. Doivljaj odjee kao izvanjskosti u susretu s nepoznatim
prelama se kroz optiku iskustveno poznatoga pa se moe rei da postaje
i dijelom procesa spoznajnoga pripitomljavanja koje katkad poprima i
kolonijalne definicije, npr. kad Maan jezik kavkaskih plemena naziva
tandara mandara jezik (69).
Razmiljanje o stereotipu ne bi smjelo ukljuivati stereotip o
stereotipu kao preoblikovanju opaanja s pomou starijih tipologija
ponaanja koje su veinom iitane iz vlastite kulture (Stanzel, 1998:
73).12 Stereotipi ne nastaju naknadnim pripisivanjem znaenja onomu
to je zamijeeno, odnosno oni nisu izvanvremenske kategorije. Dakle,
takvi oblici miljenja nisu osloboeni temporalnosti budui da se ona u
tvorbi stereotipa preokree u nadvremensko te poznatome odrie svaku
mogunost promjene i prema tome nestaje u utopijskome savrenstvu
znaenja (Szab, 2006: 17). Iz primjera s Hamadan kanom razvidno je
takoer da je djelovanje stereotipa znaenjski neobvezno, tj. ambivalentno.
Njegova se aktivacija u situacijama komunikacijskoga dijaloga u
onovievu romanu otkriva kao o njemu ovisno kulturno pozicioniranje
(uporaba stereotipa u susretu s kanom), a u situacijama razotkrivanja
Citirano prema: Szab, Ern Kulcsr. 2006. Tragovi neraspoloivog? O spoznajnom
doprinosu stereotipa. U: Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim
knjievnostima. Ur. Dubravka Orai Toli / Ern Kulcsr Szab. Prijevod: Milka Car.
Zagreb: FF press. Str. 13-27.
12
180
njegove monologine iskljuivosti aktivan udio prua ideoloka pozicija

Maana-pripovjedaa pa e ona biti uglavnom eksplicitno osporavalaki
utemeljena u kritici nesavladive epske svijesti u korijenu jezinoga
razumijevanja i konstituiranja zbilje: Kako bi ti povjerova ministar strane
drave da te oni [Srbi] ugnjetavaju i da ti pale kue kad je njima dosta,
samo da pokau nae pjesme u kojijema smo ih onako opjevali i podigli
na takve visine. Nije li to njihovo najubojitije oruje, nije li svaka napisana
rije sto puta ubojitija od svakojega metka; ona ostaje vjeno, a metak
prozuji, pogodi nekoga ili promai i nestane (108).
Pisani trag ponikao iz vlastitoga kulturnoga kruga diktira
emocionalnu stimulaciju oivljenu simbolinim svijetom narodne epike
koja se uvjeravalaki propagira i u kolskom okruenju (pre)odgoja: Uili
su nas da druke i ne moe bit ljudima srpske krvi i da nai praedovi,
ijima je ilama tekla srpska krv kosovskijeh junaka, nijesu mogli spjevat
onakve pjesme da su druke injeli (23). Posveujua idealizacija
pokazuje svoju mo manipulacije racionalizacijom u okvirima iskljuivo
pozitivnoga znanja: Mnogo smo mi idealizovali taj narod, mnoge smo
pjesme i bajke uli o njima i to su nam bila saznanja o jednome narodu
(95). Racionalizacija po narativnim predlocima usmenoknjievnoga
svijeta iskljuiva je upravo zbog svoje plonosti, tabuiziranosti,
redukcionizma, pojednostavnjenja i tendiranog cenzorstva koje eliminira
negativne primjere epske egzistencije i znanja o njima: Ruska saznanja
o Crnoj Gori bila su stara po pedeset godina, a naa o Srbima zaustavila
su se u vrijeme Miloa, Lazara i drugijeh junaka toga doba... Da smo
spominjali Brankovia, koliko smo pjevali o Obiliu danas nam se ove
stvari ne bi dogaale (96).13 Moe se zakljuiti da pripovjeda nije toliko
kritiki usmjeren na potpunu dekonstrukciju epskogenoga diskursa, koliko
na pogubnost jednoobraznoga oblikovanja lano uzorite fikcije. Lanost
takvih fikcija nije samo ograniena na usmenu epiku, nego na svaki
izmiljajui diskurs koji manipulira injeninostima, ponajprije njihovom
hiperbolizacijom i pribliavanjem fantastici.14 Prie kadeta u ruskoj koli
Rekonstrukciju naina i motivacije s kojom je vladika Petar II. Petrovi Njego stvorio
crnogorski kult Miloa Obilia kao i ralanjenje sociopolitikoga konteksta u kojem je
Obilieva divinizacija zadobila mitske dimenzije v. u: Radojevi, Danilo. 1988. O pojavi
lika Miloa Obilia kao mitskog junaka u svijesti Crnogoraca. U: Ars, 1, 83-98.
14
Maan se pita: Uopte, ima li istine koja nekoga veseli i odgovara mu, a da drugoga ne
pogaa; ima li pare sa dva lica ili svaka mora imat lice i nalije (106).
13
181
Jakov SABLJI
uzdiu priatelje na razinu jednog Vuka Manduia i Mirka Petrovia pa je

bilo teko razabrat granicu izmeu istine i ljucke mate, poto su te prie
toliko puta ispriane da je i najvea la poprimala oblik prave istine (56).
Svijet predimenzionirane ljudske mate koja namjerice iskrivljuje zbilju
ironizira se usporedbom takvih iskaza s onima epske prirode: E, sad, ako
bi moga povjerovat da Marko Kraljevi moe zlatnijem estoperom pod
oblake potrefit vilu Ravijojlu, onda bi moga povjerovat i polovini ovijeh
pria (56-57).
Ako se misaonost u Ogledalu ne moe unato kritici osloboditi
epskoga duha, to isto vrijedi i za jezik koji je proet rijeima, izrazima i
frazemima tipino narodnoga podrijetla: od kad je svijeta i vijeka (171),
njihovo potenje i obraz (95), svijetlo oruje (72), bijeli svijet (138),
poto bi greota bilo (53), Junaci tijeh gora [za Kavkaane] (60), pa kad
poe pred boga (105), zaraditi neku crkavicu (136); pa sve do tipino
epski ponavljakoga oblikovanja dogaajne grae: Jo se uje pla od
Taraboa do Mojkovca i Lovena. Jo se uje lelek po Brdima i nahijama
lelek za mladou i Crnom Gorom, jo se uje gruvanje turskijeh,
austrijskijeh i srpskijeh topova (...) Jo se uje odjek neprijateljskih izama
i opanaka (...) (97) itd.
(DE)KONSTRUIRANJE STEREOTIPA U AMERIKOM
KULTURNOM KONTEKSTU
Ontoloki horizont tvorbe zbilje, granice i identiteta o Crnogorcima u
Ogledalu obiljeuje i sljedeu, Jovanovu naraciju u kojoj se protagonistiki
smjeta na sasvim drugi kraj globusa u Ameriku, kamo se masovno
kretalo crnogorsko iseljenitvo poetkom XX. stoljea. Njegova biografija
metonimija je za sve crnogorske imigrante i radnike u pogubnim uvjetima
rada u amerikim tvornicama i posebice rudnicima u kojima su Crnogorci
inili jednu od etnikih skupina u borbi za preivljavanje. I taj drugi dio
romana, iako izmijenjenoga pripovjedakoga oita, identitetno je ipak
komplementaran prvom dijelu, no tu analogije izviru iz uspostavljenoga
odnosa crnaca i bijelaca, tj. Crnogoraca i Srba.
Imigranti najprije na prekooceanskom brodu bivaju strogo klasno
izdvojeni, a zatim odmah po dolasku u Ameriku doivljavaju zatvaranje u
karantinu kako bi se vlasti uvjerile da ne donose zarazu i kako bi ih nauili
osnovama engleskoga jezika koji postaje nositeljem oblikovanja njihova
182
novoga identiteta, barem to se tie onih koji vlastiti jezik s vremenom

posve zanemaruju. Izdvajanje imigranata vezano uz mogunost kliconotva
razvija se u globalnu metaforu stranosti koja je inae ve uobiajena u
romanima mlaih crnogorskih knjievnika kao to su: Sin (2006) Andreja
Nikolaidisa, Auschwitz Caf Dragana Radulovia i Hansenova djeca
(2004) Ognjena Spahia. Maan zato karakteristino konstatira sljedee:
bjeali su od nas ka da smo bili bolesni od kakve zarazne bolijesti i tada
sam poeo uviat da svijet u koji ja idem ne razlikuje ljude po tome jesu li
dobri ili loi (...) ve po tome koliko para imaju (126).
Izdvajanje je samo poetak niza kulturolokih okova kojima su
iseljenici izloeni u dodiru s drugaijim civilizacijskim matricama. Jer
ivjeti kao Crnogorac u SAD-u poetkom XX. stoljea i odnositi se prema,
primjerice, eni u skladu sa znaajkama sredine izvorine ili strane kao to
je amerika znailo je biti s jedne strane proglaen enskom podrepuom
koju ena mota kako oe (130) ili divljakom zaostalih shvaanja budui
da njihovo i nae vrijeme nije isto i ka da ivimo na razliite zvijezde
koje nemaju veze jedna s drugom i iji itelji ne znaju nita jedni o
drugijema (130). Ameriki san u Jovanovu izvjestiteljskom monologu
pokazuje svoje lice i nalije. Naime, ispostavlja se da se radi o zemlji ija
je snovitost graena na neiskrenim i iskrivljenim prianjima crnogorskih
povratnika koji istiui samo pozitivne strane bogaenja u biti zasljepljuju
zainteresirane za odlazak u Ameriku. Doista, i sam Jovan opisuje svoj prvi
susret s bljetavilom amerikoga bogatstva retorikom karakteristinom za
pojedinca ija se spoznaja svijeta gradila na usmenoknjievnom iskustvu:
O blagu koje sam vidio tamo, prije toga slua sam samo u pjesme iz starijeh
vremena kad su naijem gorama jezdili Ivan-beg, Balii i prvi Petrovii
(139). Patrijarhalni kod duboko usaen u kolektivnu memoriju inhibitor je
ne samo izraavanja emocija, nego i govorenja istine zbog ograniavajuih
jezinih pravila koja su zbog tabua rezervirana samo za deskribiranje
vanjtine. Zato crnogorski povratnici izvjetavanje o amerikom ivotu
jednostrano oblikuju retorikom uljepavanja koja preuuje bolest, patnju
i nejunaku smrt:
Priali su o udima tehnike, o onome to je malo ko moga povjerovat,
o lijepijema enama, ogromnijema kuama, Nijagarinim vodopadima,
lijepijema kafanama, bogatijem prodavnicama (...) utali su o rudnicima,
prepunim barakama, stjenicama, prsloj robi, glibu, jadnoj hrani, ali za
domovinom. utali su o tome kako se po rudnicima gine zato to se ne
zna rukovat dinamitom (...). Nijesu ni pomiljali da se poale nekome
183
Jakov SABLJI
kako im po svu no kripe plua izgorena rudarskom prainom. utali

bi o toj svojoj bolijesti kojoj nije bilo lijeka i tek kad bi ih postavili na
mrtvaki odar ljudi oko njih bi se zapitali kako to da danas tako mladi
ljudi umiru prirodnom smru (111).
Idealizirana Amerika postupno postaje prostor nepogodan za

ouvanje crnogorskog identiteta pa u odreenom smislu bezobzirnost
kapitalistikog ureenja podreenog profitu od Amerike postvaruje
svojevrsnu repliku tamnice naroda.15 Angairanost pripovjedaa
izrazito je na djelu u pasaima koji su posveeni opisivanju odnaroenja
Crnogoraca unato sjeanju na tradiciju i domovinu. Tome doprinosi
i usmjeravanje pozornosti na zaboravljanje jezika ukorijenjeno meu
mladima, nizak drutveni status i poloaj doseljenih u zemlji s najvie
prava, ali koja se ostvaruju tek nadljudskim naporima i uz cijenu gubitka
zdravlja. Poviena emocionalnost uzrokovana ogorenou dovodi do
Jovanove retorike angairanog borca za crnogorska prava, a takvi iskazi
esto su natopljeni romantiarskim kliejima i prispodobama o domovini
kao naputenoj udovici (150), plemenskoj krvi (174), crnogorskim
ratnicima (158), praedovskim kostima (150), problematici poturica (74)
itd. to se tie formalne razine romana valja jo svakako istaknuti kako
je onovi nastojao to vjernije lingvistiki rekonstruirati crnogorski
jezik XIX. stoljea ne samo zbog jezine karakterizacije likova, nego i
zbog simbolike teine koju ima umjetniki tekst zaokupljen politikom
samoutemeljenja subjekta te njegovom uvjetovanou sociokulturnim
nanosima.
Nadalje, Jovana obiljeuje strah od mogunosti gubitka identiteta
u bilo kojem obliku jezinom, zemljopisnom, tradicijskom, politikom,
vjerskom. Pa ako je Maanov susret s Kavkazom znaio usporednicu
crnogorskog pojedinca kao posrednika u dijalogiziranju dvaju civilizacijski
razliitih, ali identitetno bliskih prostora, Jovanov susret s SAD-om
uspostavlja znaenjsku razlikovnicu izmeu crnogorskog doseljenitva i
novoponuenog kulturnoga okvira koji karakterizira potiranje crnogorstva,
ali sada pasivnom asimilacijom i klasnim podvrgavanjem. Oito je
onoviev cilj bio takvim jednaenjima naglasiti da se unato razliitosti
Jovan istie: Trebalo je preivjet Ameriku, kako bi se jednom moglo priat, ali iskreno
priat, kako nam je tamo i kako se patimo, poniavamo i muimo radi ake dolara i kore
suvoga leba umoene u malo aja, samo da bi neto stekli i vratili se u domovinu da
ostatak ivota provedemo ka ljudi, a ne ka robovi i stoka (142-143).
15
184
drutvenoga konteksta neke matrice izvorinoga konteksta ponavljaju, npr.

crnogorski otpor plaanju danka Talijanima (Talijani = Turci), pripisivanje
divljakih sklonosti i surovosti Crnogorcima u Rusiji te njihov gubitak
identiteta i podlonost kolonijaliziranju u Americi. Izravna komunikacija
s Afroamerikancima, iji se poloaj definira analogijom, ne uspostavlja
se, osim u rudokopima, zbog rasne segregacije i izdvojenosti nacionalnih
/ rasnih skupina koje se homogeniziraju unutar njih samih ili u sklop
standardnog amerikog drutva. Naravno, s Afroamerikancima izvorno
ouvani Crnogorci povezani su elementom egzotinosti koja uoljivom
postaje ne samo u oima Amerikanaca, nego i s motrilita asimiliranih
Crnogoraca koji se ne ele naviknuti na jednoga eda koji je izgleda ka da
nije mrda iz katunske nahije (...) i mora da su ga mjetani gledali ka kakvo
udo. Bio je obuen u crnogorsku robu i za pas mu je bio zataknut jatagan
koji je mora skrivat kad izlazi na izvan, da ga ne bi uzaptili (171). Upravo
takav drutveni status napadno je identian onom Maana i kavkaskih
zarobljenika u ruskoj prijestolnici. Crnogorstvo kao razlikujua drugost
opetuje se i u Americi budui da se slinost egzistencija potlaenih manjina
gradi i na knjievnopovijesnoj memoriji jer je prezimenjak Igora onovia,
Janko onovi, u crnogorskoj lirici poznat po antologijskoj poemi Crnci
i Crnogorci (1929) u kojoj se zvukovna slinost oznaitelja rasnog i
nacionalnog imena upotrebljava za naglaenije izjednaenje crnaca i
Crnogoraca u kontekstu drutveno-socijalne istosti u nehumanim uvjetima
amerikih rudnika.16 Istodobno se kritika amerike kolonijalistike politike
i izrabljivanja preslikava u crnogorske okvire isticanjem karakteristine
pozicije liminalnosti u kontekstu domaeg imperijalizma: Danas smo ti
mi crnci u sopstvenu zemlju. Danas nas Srbi gledaju ka crnce, ka niu rasu,
ka ljude nedostojne mjesta na koje se nalazimo (155).
PROSTORNO-VREMENSKE ANALOGIJE
Na temelju analiziranih pripovijedanjem proizvedenih usporednica,
mogue je uspostaviti njihov saetak koji tvori sustav analogija cijeloga
U plamsaj jutarnjeg sunca / koje se toplo izdigne / nad amerikim rudokopima, / prou
praznim, / irokim ulicama, / izmeu ostalih drvoreda, / ko sjenke suvi, koati, / sa
budacima na ramenu / i vruim hljebom u torbi, / Crnci i Crnogorci. // Pred njima rudnik,
golem i ut, / i san o kolijevci na drugom kontinentu (...). (onovi, 2006: 278) I dalje:
A kad na grlima podzemnih jama / uta svjetlost karbitue utrne, / Crnce i Crnogorce /
zemlja vraa / i jedne crne i druge crne (onovi, 283).
16
185
Jakov SABLJI
romana:
Kavkaani = Crnogorci
Rusi = Srbi
Rusi = Turci
Talijani = Turci
Crnogorci = Afroamerikanci
(crnci)
Amerikanci = Srbi
Saeto reeno, paralele se u romanu umreuju, meusobno

isprepleu i osvjetljuju s ciljem elaboriranja ontolokoga tvorenja identitet
ovisno o prostornim, vremenskim, ideolokim i drugim odrednicama
njihove uspostave. Fluidnost, promjenjivost i krhkost samoutemeljenja,
ali i strepnja pred temporalno-prostornom krunosti, koja frustrirajue
ponavlja status quo, glavni su strahovi koji obiljeuju naraciju obje
fokalizacijske toke Ogledala. Zato je njihova retorika protkana
vokabularom nacionalno-domoljubne patetike koja estini unato ipak ne
zapada u frazerstvo iskljuivosti,17 ve samo diskvalificira vlast, reim,
hegemoniju, izvor diktature i asimilacije, ukratko centar moi koji tei
odreujuem podvrgavanju i nasilnom rastakanju izvornoga identiteta.
Upravo takvo pripovijedanje koje je onovi jo u uvodu romana
pojasnio kao globaliziranje ili univerzalno kontekstualiziranje crnogorske
partikularnosti, tj. kulturne posebnosti razlikuje Ogledalo od naizgled
poetiki i politiki bliskog romana Knjiga o Milutinu (1985)18 srpskog
pisca Danka Popovia. Spomenuti roman prekrio je tabu koji je u bivoj
Jugoslaviji postojao sve do osamdesetih godina prolog stoljea. Naime,
Popovi je u romanu dekonstruirao jugoslavenstvo nadomjestivi ga svojim
narodskim, populistinim vienjem prave, srpske slike povijesti
dovodei u pitanje bratstvo naroda Jugoslavije stvaranjem antagonistike
sliku o nama (Srbima) i drugima (Hrvatima, Bosancima, Albancima).
Zato Maan napominje: Moramo uit nau ecu da se vole s njihovijem narodom, ali
ih moramo poduit da njihovome reimu ne vjeruju ni rije i da ga se paze ka od zmije
otrovnice (108).
18
Knjiga o Milutinu bila je izdavaka uspjenica u Srbiji osamdesetih godina XX. stoljea
jer je za manje od godinu dana tiskano dvadeset izdanja i prodano preko sto tisua
primjeraka knjige. U romanu se opisuje povijest Srbije od balkanskih ratova (19121913)
do otprilike poslije Drugog svjetskog rata s motrita srpskog seljaka Milutina.
17
186
Upravo je taj roman oslanjanjem na (re)produciranje meunacionalnih

stereotipa ogledan uzorak na temelju kojeg je razvidno kako je tekstualno
tumaenje povijesti, religije i etniciteta moglo krajem XX. stoljea
postati polje za nadograivanje ratne propagande. Dakako, onoviev
cilj nije bila proza koja bi stvarala netrpeljivost fetiiziranjem historijske
nepravde uinjene Crnogorcima. Stereotipi o Crnogorcima posluili su
mu za kritiku procesa njihova tetnog opetovanja, a dekonstrukcija nekih
od njih meu ostalim za stvaranje pozitivne, i prema njemu istinitije,
no nikako antagonistine imagoloke slike. Ta projekcija stvorena je
formiranjem konkurentne kulturne razlikovnice u odnosu na ostale nacije,
tj. osiguranjem mjesta razlike koja bi bila dovoljno intrigantna i specifina
da bi u sebi akumulirala kvalitetan i prepoznatljiv estetski potencijal. Uz
to je zakljuivo da navedeni sustav dihotomiziranja nije bio ideoloki
usmjeren prema njihovoj apsolutizaciji (npr. Crnogorci kao iskljuive
rtve, Srbi kao demonizirani tlaitelji itd.) budui da se u romanu posredno
propitivala opravdanost inzistiranja na takvim polarizacijama ako one ve
zaista prirodno postoje.
Nadalje, posebnost crnogorskog nacionalnog kompleksa u
Ogledalu je dola do izraaja razliitim, katkad i dijametralno suprotnim
prostorno-vremenskim prebacivanjima njegovih predstavnika te je
zbog toga nuno analizirati i narativno perspektuiranje samoga romana.
Odreenje pripovjedakih oita nije svedeno samo na dva do sada
spomenuta izvorita pripovjedalatva u romanu. Znakovito je da su oba
opisana kao fikcije glasa autora-pripovjedaa koji je uoljiv u prvom
uvodnom i zavrnom dvadeset i drugom poglavlju romana, a dijelovi tih
poglavlja kurzivom su naglaeno izdvojeni od preostalih dijelova teksta.
Pored toga, autorski narator javlja se na kraju etvrtoga i etrnaestoga
poglavlja da bi, u prvom sluaju, opisao unutarnje stanje likova (30), te da
bi, u drugom sluaju, naznaio kraj Maanove i poetak Jovanove storije
(112). Zanimljivo je da uvodni i zavrni ulomak, fokalizatorski pripadni
spomenutom ekstradijegetskom pripovjedau, imaju i karakteristike
metakomentara jer se u njima naglaava:
- proces konstruiranja prie: Ova pripovijest nastaje u iznajmljenoj sobi
(...) (9); Pria nastaje nou daleko od tuih, znatieljnih pogleda (10),
- fiktivnost likova: Mogla je to biti bilo koja [planina] od njih, ali su se
glavni junaci, po nagovoru autora, opredijelili za Konj graanski (10),
187
Jakov SABLJI
- uspostavlja se komunikacija s impliciranim itateljima izravnim

obraanjima: Da se ne bi italac premorio od detalja (...) ili Ali vratimo
se onoj maglovitoj noi kojom smo sve i poeli (13),
- uspostavlja se zajedniki obzor vrednovanja likova i priziva bliskost
naratora i itatelja: Smrt je esto vrebala nae junake (...) i ako smrt bude
daleko od njih kao to je to veeras onda e poivjeti, poput starozavjetnih
junaka, stotinama godina (11),
- komentiraju se i opravdavaju naratorski postupci: Poto ste se sloili da
zajedno stignemo dovde, sloiete se da zajedno zavirimo u njegovu glavu,
da vidimo to radi, o emu misli i to smjera. Ovaj na poduhvat neemo
nazvati voajerizmom (...) (182).
Narator takoer nudi dvostruko kronotopno odreenje. Mjesto
njegova stvaranja precizirano je kao iznajmljena soba u jednoj od
novoprobijenih beogradskih ulica, gdje stvaralaki mir zna poremetiti tek
odjek rijetkog rafala nekog razuzdanog polupijanog ratnika (10). No ako
je pisanje smjeteno na poetak ratnih devedesetih, radnja prie koja e se
pripovijedati odvija se 1921. u zakloninom mlinu na crnogorskoj planinini
Konj graanski. U tom kontekstu indikativnim se ini metakomentar u
kojem je iskazana proizvoljnost i lako mogua zamjenjivost odreenja
prostora / mjesta radnje: Glavno mjesto radnje nije ovaj grad [Beograd],
mada bi to lako mogao biti, nego neka od planina u Crnoj Gori. Mogla je to
biti bilo koja od njih, ali su se glavni junaci, po nagovoru autora, opredijelili
za Konj graanski (10). Relativizmu i zamjenjivosti prostornoga odabira
na kraju romana pridruuje se i shvaanje relativnosti lako zamjenjivoga
vremenskoga odreenja: Ne napredujemo, ne mrdamo, a cijeli svijet hita
u novi vijek. Amerikanci i Rusi etaju po mjesecu, crnci se kandiduju za
predsjednike, Kavkaani su davno dobili svoja prava, a mi drvimo o istim
stvarima (183). Takva proizvoljnost spacijalno-temporalnog definiranja
svijeta romana u ulozi je naglaavanja u biti antikog shvaanja povijesti.
Time se upozorava na motrenje crnogorske zbilje s filozofskog aspekta
cirkularnosti povijesnih dogaaja, drutvenih uloga i kulturnih pozicija.
Svoenje razliitosti vremena i prostora u onovievu romanu na
njihovu jednolikost temeljna su njegova karakteristika. No upravo na toj
osnovi mogue je usporeivati onoviev roman s ostalim primjercima
historiografske fikcije u najnovijoj crnogorskoj prozi npr. s romanom
uda i pokore Ognjena Radulovia (1992) ili ve spomenutim romanima
Predraga Sekulia.
188
ZAKLJUAK
Analiza imagolokih aspekata romana Ogledalo Igora onovia
otkriva kako se semantika teksta autorskom intencijom usmjeravala
prema specifinim pripovjednim ciljevima koji osciliraju izmeu elje
za istodobnim potvrivanjem europskosti i vlastitosti crnogorskog
nacionalnog identiteta. U tom smislu analizirani roman reprezentira prijelaz
crnogorske tekstualnosti iz funkcionalne ideologeminosti jezinog znaka
u estetski utemeljenu antiideologeminost pri emu je pripovijedanje osim
specifinoj povijesnoj fabuli teilo realizaciji tekstualne dekolonizacije,
odnosno dekonstrukciji usmenoknjievnoga nasljea kao duboko
ukorijenjenog civilizacijskog koda Crne Gore. No dekonstrukcija
autostereotipa i heterostereotipa (homerski ideali rata i poezije itd.)
neizbjeivo je posljedovala novim autostereotipima i heterostereotipima
(kolonijalni mentalitet, neprestano stanje ratne sukobljenosti, amerikoruske politike usporednice itd.) pa se povratnom spregom povijesna graa
mitologizirala. Stoga je demitologizacija posljedovala novom mitologijom
jer se narativna dekonstrukcija jednog referentnog okvira transformirala u
konstrukciju novog, favoriziranog podruja referencije. Takve reperkusije
mogu se interpretirati uzimanjem u obzor razmatranja osobitosti
povijesnog razdoblja u kojem je roman napisan. Openito govorei,
svijest o (ne)crnogorstvu bila je od 1996. kao godine tiskanja romana
znaajno zastupljena u djelima najmlaih romanopisaca. No nacionalna
svjesnost ipak je bila zastupljena u zdravorazumskoj mjeri, tj. onoj koja
ne teti estetskoj fundiranosti teksta zbog njezine moebitno ciljane
ideologeminosti i neposredne apelativnosti. Takva stvaralaka pozicija
utvrdiva je tim vie to su se kolektivni problemi razmatrali kritiki te
se nisu neutralizirali iskljuivou romantiarske divinizacije nacije.
Budui da su pitanja poput naziva jezika te sporenja oko ostalih elemenata
simbolike vrijednosti ostala aktualna i nakon proglaenja samostalnosti
Crne Gore 2006, valja pretpostaviti da e u dogledno vrijeme nacionalna
mitologija i njezina (re)valorizacija takoer biti bilo sredinji bilo rubni,
ali uvijek prisutan tematski izvor za romanopisce koji predstavljaju mlae
generacije crnogorskih pisaca.
189
Jakov SABLJI
LITERATURA
Beanovi, Tatjana. 2006. Poetizacija narativne paradigme u
Bulatovievom romanu Crveni petao leti prema nebu. U: Savremena
crnogorska knjievnost. Ur. Vojislav P. Nikevi. Niki: Filozofski
fakultet. Str. 347-363.
Bulatovi, Miodrag. 1986. Heroj na magarcu. Beograd: Prosveta, Vuk
Karadi, Mladinska knjiga, BIGZ.
Bulatovi, Miodrag. 1986. Rat je bio bolji: roman u etiri dela s epilogom.
Beograd: Prosveta, Vuk Karadi, Mladinska knjiga, BIGZ.
Cartledge, Paul. 1998. The Socratics Sparta And Rousseaus. http: //
www.history.ac.uk / eseminars / sem23.html (datum posljednjeg posjeta:
30. svibnja 2008).
agorovi, Neboja. Carmichael, Cathie. 2006. Constructing and
Rethinking Montenegrin National Identity. U: Narodna umjetnost, 1, 5974.
onovi, Igor. 1996. Ogledalo. Cetinje: Dignitas.
onovi, Janko. 2006. Crnci i Crnogorci. U: Crnogorska moderna: Risto
Ratkovi, Mirko Banjevi, Radovan Zogovi, Janko onovi, Stefan
Mitrovi, Aleksandar Leso Ivanovi. Priredio: Branko Banjevi. Zagreb:
Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Matica crnogorska.
Goldsworthy, Vesna. 2001. Izmiljanje Ruritanije: imperijalizam mate.
Prijevod: Vladimir Ignjatovi i Sran Simonovi. Beograd: Geopoetika.
Hanekovi, Mate. 1938. Junak pera. Knjievna studija o Miunu M.
Pavieviu. Zagreb: Tiskara Stunkovi i Poljak.
Jergovi, Miljenko. 2004. Dvori od oraha. 2. izd. Zagreb: Durieux.
Jergovi, Miljenko. 2005. Gloria in excelsis. Zagreb: Europapress
holding.
Jovanovi, Borislav. 2006. Najnoviji crnogorski roman: dekonstrukcija,
autopoetika, diskontinuitet. U: Savremena crnogorska knjievnost. Ur.
Vojislav P. Nikevi. Niki: Filozofski fakultet.
Lali, Mihailo. 1990. Lelejska gora. Sarajevo: Svjetlost.
190
Nikolaidis, Andrej. 2006. Sin. Cetinje Zagreb: Otvoreni kulturni forum,

Durieux.
Njego, Petar Petrovi. 1990. Gorski vijenac. Sarajevo: Svjetlost.
Orai Toli, Dubravka. 2006. Hrvatski kulturni stereotipi: Diseminacije
nacije. U: Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim
knjievnostima. Ur. Dubravka Orai Toli, Zagreb: FF press (Filozofski
fakultet, Zavod za znanost o knjievnosti). Str. 29-45.
Popovi, Danko. 1986. Knjiga o Milutinu. Beograd: NIRO Knjievne
novine.
Radojevi, Danilo. 1988. O pojavi lika Miloa Obilia kao mitskog junaka
u svijesti Crnogoraca. U: Ars, 1, 83-98.
Radojevi, Milovan. 2001. Dominik. Podgorica: Crnogorsko drutvo
nezavisnih knjievnika.
Radulovi, Dragan. 2003. Auschwitz Caf. Dystopia. Budva: Drakar.
Radulovi, Ognjen. 1992. uda i pokore. Beograd: Akvarijus.
Rousseau, Jean Jacques. 1978. Rasprava o podrijetlu i osnovama
nejednakosti meu ljudima. Drutveni ugovor. Zagreb: kolska knjiga.
Sekuli, Predrag. 2002. Made in Yugoslavia. Podgorica: Oktoih.
Sekuli, Predrag. 2004. Harem. Podgorica: Oktoih.
Spahi, Ognjen. 2004. Hansenova djeca. Cetinje Zagreb: Otvoreni
kulturni forum, Durieux.
Szab, Ern Kulcsr. 2006. Tragovi neraspoloivog? O spoznajnom
doprinosu stereotipa. U: Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u
srednjoeuropskim knjievnostima. Ur. Dubravka Orai Toli / Ern
Kulcsr Szab. Zagreb: FF press (Filozofski fakultet, Zavod za znanost o
knjievnosti). Str. 13-27.
tiks, Igor. 2000. Dvorac u Romagni. Zagreb: Durieux.
Tolstoj, Lav Nikolajevi. 2004. Ana Karenjina. Prijevod: Stjepan
Kranjevi. Zagreb: Globus media.
191
Jakov SABLJI
Jakov SABLJI
IMAGOLOGICAL ASPECTS OF THE IGOR ONOVIS NOVEL
OGLEDALO
Summary
Analysis of imagological aspects of the Igor onovis novel Ogledalo

(1996) shows authors intention to direct textual semantics towards
specifical narrative goals which oscillate between desire to constitute
Montenegrin national identity by means of reinterpretation its historical
paraticularities and simultaniously by emphasizing its Europeaness. In that
context onovis novel represents significant shift in recent Montenegrin
literature from ideologically functional production to aesthetically based
antiideological textuality. This paper also deals with onovis literary
interests oriented towards textual decolonization, i. e. deconstruction of
epical tradition as a deeply rooted civilisational code in Montenegro.
192

Vladimir VOJINOVI (Podgorica)

UDK 821.163.4.09-32
821.163.4.09. ilas M. (091)
KARAKTERISTIKE ILASOVIH MEURATNIH
PRIPOVJEDAKA
Autor ovoga teksta analizira pripovijetke Milovana ilasa,
objavljene izmeu dva svjetska rata. Konstatujui da je
nemogue uoptavanje pripovjednih postupaka, autor naglaava
da je dijegetiko (pripovjedno) vrijeme u veini pripovjedaka
neometano temporalnim deformacijama. Autor analizira poetke
i svretke, status unutranjeg monologa, status tue rijei u rijei
lika, funkcije pripovijedanja, jezik u pripovijetkama, i zakljuuje
da je dominantan konstruktivni princip ilasovih pripovjedaka
postupak scene.
Vodei se tipolokim parametrima koji se oslanjaju na obim teksta,

lako moemo zakljuiti da je u ilasovoj meuratnoj pripovjedakoj
zaostavtini prisutna jedna dominantna prozna vrsta i njena podvrsta.
Kratke prie zauzimaju vie od dvije treine ukupne meuratne
pripovjedake zaostavtine Milovana ilasa. Isto tako, vie od dvije treine
kratkih pria, kako je ranije navedeno, objavljene su uglavnom na po jednoj
novinskoj stranici, dok je 11 kratkih pria objavljeno na stranicama (ne vie
od 5) maloga, asopisnog formata. Naveemo naslove svih kratkih pria:
Dvije ljubavi, Sua, Na virovima, Za spas due ljudske, Kap ivota, Neto
iznad smrti i ivota, Smrt hajduka Jovana, Boji kiridija, Sali, Hajduk
Marko se eni..., Mitra, vodeniareva ki, U novi ivot..., Kua tuge, Crna
Gora, brate..., Nevidljive rane, Student Mile Mlekadija, Demoni, Pria o
radnikovim rukama, ito, ito, ito..., Junatvo, Jupo erga, Motocikl u
palanci, Pokoena livada, Obina pria, Slika, Razbijeni krag, Istinita pria
o hajduku, Seljakova smrt, Svakodnevni poljubac u elo, Obmane, Sitnice,
193
Vladimir VOJINOVI
Poplava, Odlazak, alost kod Dimievih, Ramovo drijelo, Ciganska pria,

Jedan jesenji dan, O mrtvim ribicama, Rajac i Pria o enskim darovima.
S druge strane, pripovijetke zauzimaju treinu ukupne meuratne
pripovjedake zaostavtine Milovana ilasa i objavljene su u asopisima
(18), u periodu od 1930. do 1939. godine, a to su: Tajanstveno otkrovenje,
Smrt Ilije Markovia, Sie za Priu o velikoj dui, Unutranja rasipanja,
Stric umire, Pria Roka Kirigina, Momci posle rata, Deaci u izlozima,
Demonska snaga, Bog stvara ljude, Gortaci na raskru, Nepoznata
htenja, ena, Ocevi i djeca, Zaee ovjekovo, Devojka iz kantine, Na
pukomet od Mojkovca i Sat.
Prvo itanje navedenih pripovjedaka potvruje pozitivne rezultate
klasifikacije po duini teksta, odnosno po obimu proznih vrsta, jer je
prostor na stranicama asopisa uticao na strukturu pripovijetke obrnuto
proporcionalno intenzitetu uticaja prostora novinskih stranica na strukturu
kratke prie. Za razliku od veine kratkih narativnih tekstova Milovana
ilasa, u kojima je bilo mogue uoiti strukturalnu shemu kao posljedicu
zahtjeva za potovanjem precizno odreenih granica umjetnikoga teksta,
u pripovijetkama su odnosi izmeu elemenata makrostrukture takvi da
je svako uoptavanje pripovjednih postupaka, u skladu s potencijalnim
strukturalnim shemama, izlino. Dijegetiko vrijeme u veini pripovjedaka
rijetko je ometano temporalnim deformacijama, a nijesu brojne ni
analepse, prolepse, kanonske forme pripovijednog ritma i umetnute prie.
S druge strane, dominantan konstruktivni princip ilasovih pripovjedaka
je organizacija scene (postupak scene), pri emu svi drugi elementi
makrostrukture imaju ulogu didaskalijske podrke to je sluaj i sa
deskriptivnim pauzama, i sa unutranjim monolozima, i sa komentarima, i
sa slikanjem radnji likova. Sa tim postupkom podudaraju se i (ne)namjerna
prelivanja fokalizatora, dok se tek u nekoliko pripovjedaka srijeemo
se dijegezom koja ne slui postupku scene, ve koju scena oplemenjuje
efektima ouavanja. Rije je uglavnom o priama sa takozvanim
infantilnim pripovjedaem. Krenimo redom.
Poeci i svreci ilasovih pripovjedaka nemaju oblike i funkciju
stereotipnih poetaka i svretaka iz kratkih narativnih tekstova. U pojedinim
pripovijetkama prisutan je poetak sa identifikacijom lika pregaoca, koji
ima funkciju kodiranja, ali ne i druge karakteristike stereotipije o kojoj
je bilo rijei u prijethodnoj glavi. Primjere takvoga poetka (eksterna
fokalizacija heterodijegetikoga pripovjedaa) nalazimo u pripovijetkama
194
Karakteristike ilasovih meuratnih pripovjedaka
Deaci u izlozima, Tajanstveno otkrovenje i Sat:

Mali dvanaestogodinji Mika, sin Jane, pralje u palati
Osloboenje, peo se, ivo i brino, uz strmu ulicu ka gradu.1
Tale Pila, drhtavo i muno, otvori poziv.2
Ivan Markovi ue kao i obino u tri sata u kancelariju.3
U samo etiri ilasove pripovijetke mogue je prepoznati
konstruktivni princip kratke prie, zahvaljujui poecima s identifikacijom
lika pregaoca za kojim slijede analepse i umetnute prie:
Jovan Peri Hromac nihao se, kao obeena krpa na vetru, na uglu
ulice.4
Kasno u zimu, kad su smetovi zavijali sve puteve ka gradu i planini,
rodi se seljaku Ivanu Mariu djevojica.5
Bora Mihajlovi, student filozofije, mrzovoljan i siv, sputao se
lagano ulicom...6
Tada stari Ismail Hanovi zamrze cio svijet.7
Postupak odlaganja identifikacije, slian paraliptinom isputanju
informacija, javlja se u prii Unutranja rasipanja. Od slinoga postupka
u konstruisanju kratke prie, ovaj sluaj odlikuje se prisustvom onfokalizatora u segmentu teksta koji prijethodi identifikaciji:
Da je, bar, da pobjegne, kudgod, preko bijela svijeta, iza svih stvari,
elja i pomisli. Da zaboravi sve, utopi u ravnoduje, zakopa na dnu
sebe. I da sam, ne veui niiji ivot sa svojim, uini sebi kraj, ako
ne iznikne spasenje... Ovako: vezao je ivote ene i djeteta za svoj,
pa ga titi da ih prenebregne. Smrt bi bila odmor, sunan san za
njega; ali oni ostaju nezbrinuti, na sred puta, Bog zna kome. Klee
Milovan ilas, Deaci u izlozima, Knjievna krajina (Banja Luka) I/1931, 7, 295.
Milovan ilas, Tajanstveno otkrovenja, Venac (Beograd), 16, 1931, 4-5, 351.
3
Milo Nikoli, Sat, Umetnost i kritika (Beograd), I, 1939, 1-2, 21.
4
Milovan ilas, Sie za Priu o velikoj dui, Juni pregled (Skoplje), VI, 1931, 5, 195.
5
Milovan ilas, Bog stvara ljude, Na kridbi (Podgorica), 1932, 13.
6
Milovan ilas, Nepoznata htenja, Pregled (Sarajevo) VIII, 1932, 6, 97, 390.
7
Milo Nikoli, Ocevi i djeca, Naa stvarnost (Beograd), 1936, 3-4, 58.
1
2
195
Vladimir VOJINOVI
ga to ne pomisli na njih, pod zemljom e mu se kosti prevrtati...

I kad se, s vrata okrenu na sobiak, cio krastav i iaran od tronosti
i starosti, Jovo Kekan se najei od smrada i neke tavne, hladne
pustoline to ga inue otud.8
Poetak sa ja-fokalizatorom (homodijegetiki pripovjeda) javlja
se u pripovijetkama Demonska snaga i Devojka iz kantine:
Nikad neu moi da zaboravim vedre noi djetinjstva u kojima me
budio daleki, kao iz snova i zebnji, cilik zvoncadi.9
U prolee, kad izaem van grada, zamirie mi zemlja na krv...10
Pripovijetke Stric umire i Na pukomet od Mojkovca zapoinju
opisima soba i likova ranjenika (eksterni ili on-fokalizator), a tek nakon
uvodnih pasusa javlja se ja-fokalizator, koji postaje jedna od konstanti teksta.
U poetku Prie Roka Kirigina javlja ekstradijegetiko pripovijedanje:
Ovu priu mi je ispriao Roko Kirigin, negdanji loa na brodu,
obija, klovn, beskunik, pijanac; roen ko zna kad? na otoku
Brau, u nekoj ribarskoj kljetari, urasloj u kamen, lozu, pavit i
tamnu tugu siromane obale; mladost je proveo, od Carigrada do
Napulja, Egipta i Trsta, ali nije u oima poneo nimalo sunca, bure,
plaveti i neutoljive elje za daljinom, nego neto mrtvo, trulo, poput
vlanih i satrulih alga...11
Za razliku od kratkih pria, u kojima poeci i svreci imaju
povlaeni poloaj pri formiranju pripovednog sveta (funkcija kodiranja,
funkcija praga izmeu osnovne i uokvirene prie, funkcija razdvajanja/
spajanja osnovne prie sa temporalnim deformacijama i, na kraju,
uspostavljanje direktne meusobne veze upotrebom istih znakova, ime
se doprinosi efektu strukturalne zaokruenosti i ciklinosti u strukturi),
privilegija dirigovanja pripovjednom svijetu oduzeta je poecima i
svrecima u veini pripovjedaka. Budui da se na kraju pripovjedaka,
umjesto nezakljuenog kraja i uspostave direktne veze s poetkom, obino
javljaju redovi sa ideolokom funkcijom pripovijedanja koja, paradoksalno
ili ne, upuuje na prosvjetiteljske paradigme, stie se utisak da je upravo
Milovan ilas, Unutranja rasipanja, ivot i rad, Beograd, IV, 1931, 7, 40, 291-292.
Milo Nikoli, Devojka iz kantine, Naa stvarnost (Beograd), 1938, 15-16, 62.
10
Milovan ilas, Demonska snaga, Juni pregled (Skoplje), VI, 1931, 12, 453.
11
Milovan ilas, Pria Roka Kirigina, Misao (Beograd), XIV, 1932, 38, 7/8, 405.
8
9
196
zbog duine teksta autor zaboravljao nain kojim je zapoeo tekst. Tome
u prilog idu i neusklaenost oblika pripovijedanja u poecima i svrecima.
Oigledan primjer javlja se upravo u pripovijeci sa ekstradijegetikim
poetkom, u kome narator obavjetava da je priu uo, odnosno da mu
je priu ispriao Roko Kirigin. Meutim, u zavretku te pripovijetke,
koji se javlja nakon zakljuenja raspleta, saznajemo da ekstradijegetiki
pripovjeda upravo slua priu:
Pria Roko, pria... U kafani je mnogo dima, pijanog vazduha i
cike. Magla lagano treperi pred nama. Nihaju se stolovi, misli,
ljudi. Vino nas polako hvata... I to god doe Roku u svest on pljune
na njega. Na Matiju, Hektora kojega su docnije pregazila kola; na
sebe, na mene, na Boga. Inae: on je mrtav i truo za sve. Nema
snage vie ni za greh. Uostalom, za njega i nema greha. Gree samo
zdravi, jaki ljudi, oni koji mogi ispatati.
Roko Kirigin, jedino, pljuje na sve. Za njega nema svetinja, jer njih
imaju samo ivi ljudi.
Pljujem i ja, nemam ih ni ja...12
U pripovijeci Stric umire svretak sa homodijegetikim
pripovijedanjem takoe je dat sa ideolokom funkcijom i bez direktne veze
s poetkom:
(...) To kajanje me nauilo da i sada odbolujem, stostruko, svaku,
ma i sluajnu, neznatnu sreu i vedrinu. Jer: ljudi se ne smeju
radovati...13
Pripovijetka Demonska snaga zapoinje homodijegetikim
pripovijedanjem (ih-fokalizator), a zavrava se iznenadnim obraanjem
ekstradijegetikog pripovjedaa:
Znate li, prijatelju, da se ovde ne zavrava moja pria? ivot je
tekao kao i ranije. I mi smo ostali istovetni u njemu.14
Ekstradijegetiki pripovjeda javlja se i u zavretku
pripovijetke Tajanstveno otkovenje, koja je zapoela heterodijegetikim
pripovijedanjem:
Ibid, 425.
Milovan ilas, Stric umire, Mladost, X, 1931,1, 6.
14
Milovan ilas, Demonska snaga, 462.
12
13
197
Vladimir VOJINOVI
O tome novom ivotu e novi ovjek, svakako, rei neuvene

rijei...15
U pojedinim sluajevima zavreci se odnose na spoljni opis
sredine (Devojka iz kantine, Unutranja rasipanja, Gortaci na raskru),
ili postupak scene (Nepoznata htenja, ena, Zaee ovjekovo, Ocevi
i djeca, Sat...), ali usamljen primjer usklaenosti poetka i kraja javlja
se u pripovijeci Bog stvara ljude. U toj pripovijeci poetak je dat u
heterdijegetikom pripovjedakom obrascu (eksterni fokalizator), a upravo
takav je i njen kraj:
Ruka Ivanova, ilava i teka, ostala je nepomino kao otsjeena, do
same zore, na Milevinom trbuhu.16
Umetnute prie javljaju se u pripovijetkama Pria Roka Kirigina
(gornji prag oznaen je brojkom i povlaenjem ekstradijegetikoga
pripovjedaa u pozadinu donji prag bjelinom isputenoga reda i
povratkom ekstradijegetikoga pripovjedaa), Sie za Priu o velikoj
dui (gornji prag oznaen je promjenom dijegeze donji sa tri take),
Bog stvara ljude (gornji prag oznaen je supstitucijom eksternog i
on-fokalizatora donji ukrasnom linijom), Deaci u izlozima (gornji
prag oznaen je promjenom dijegeze - donji s tri take i zvjezdicom)
i Nepoznata htenja (e su i gornji i donji prag oznaeni sa tri take i
promjenom dijegeze). Izuzetak je pripovijetka Devojka iz kantine, s
okrnjenom okvirnom priom, u kojoj je gornji prag umetnute prie oznaen
povlaenjem ekstradijegetikoga pripovjedaa u pozadinu, dok se donji
prag poklapa sa zavretkom uokvirene prie.
U ilasovim pripovijetkama, za razliku od kratkih pria, manje
su prisutni ahroni oblici, anizohroni oblici, odnosno kanonske forme
pripovjednog ritma. Analepse su najei oblik narativnih ahronija u
ilasovim pripovijetkama. Spoljanje, eksplikativne analepse javljaju se u
pripovijetkama Sie za Priu o velikoj dui, Demonska snaga, ena, Na
pukomet od Mojkovca, Smrt Ilije Markovia, Momci posle rata, Gortaci
na raskru, Ocevi i djeca i Zaee ovjekovo. Izuzetak je pripovijetka
Pria Roka Kirigina, u kojoj se javlja iterativna analepsa:
Svake veeri, ve deset dana, izvodio je on, pred gomilom publike iz
15
16
Milovan ilas, Tajanstveno otkrovenje, 360.

Milovan ilas, Bog stvara ljude, 20.
198
pregraa, akrobacije na konopcu; skokove, puzanja, premoavanja.

I kad bi bio gore na vrhu, izgledao je ovima ozdo tajan, trepeljiv kao
sen sa temenom koje je nestalo u tvrdom jesenjem nebu i bezdanom
mraku. Bled u kostimu od lane, svetle crne svile, gibak i lak, sa
nemirnom i toplom strepnjom koja obuzima oveka pred ponorom,
uzeo bi motku, stao nogom na ue i poslednji put, zastavi nekoliko
trenutaka, nesvesno bi obuhvatio pogledom sve.17
Pripovijetka Devojka iz kantine nije specifina samo zbog okrnjene
okvirne prie, ve i zbog pojave analepse iji domet ne see dalje od
vremena dogaaja o kojima je heterodijegetiki pripovjeda govorio u
uokvirenoj prii, neposredno prije te analepse (Jue, dok je besposleno i
dokono leao...). Nepotrebno gomilanje narativnih ahronija u toj pripovijeci
doprinosi lomljenju dijegeze, o ije se krhotine moe povrijediti i sama
recepcija. Neadekvatan tretman dijegetikoga vremena u pripovijeci
Nepoznata htenja rezultirao je pojavom oblika slinog heterodijegetikoj
prolepsi: Dohvati kaput i eir i krenu ka vratima (docnije se udio kako
nije zaboravio na njih!).18
Uporedivi pripovijetke sa kratkim priama, lako se da zakljuiti da
je pseudovrijeme pripovijedanja u pripovijetkama u manjoj mjeri podlono
uticaju anizohronija, odnosno kanonskih formi pripovjednoga ritma te da,
za razliku od naina njihove primjene u kratkim priama, ne doprinose
stvaranju utiska vremena, ve je u veini sluajeva rije o iznuenim
postupcima kojima se premoavaju praznine u pripovijedanju. Takvo
postupanje samo pokriva povrinu pomenutih praznina a ne ispunjava ih,
budui da se zbog njihove zgusnutosti na malom prostoru javljaju iste,
niti ubrzane niti usporene, nesrazmjerno vee cjeline narativnog teksta,
koje same po sebi obesmiljavaju postojanje ubrzavajuih i usporavajuih
oblika.
Najmanje problematian oblik kanonskih formi pripovjednoga
ritma, oblik elipsoidnoga ubrzavanja, javlja se u pripovijetkama Pria Roka
Kirigina (Sutradan je kia padala...), Devojka iz kantine (Ivan se probudi
dockan..., Jo vie se otegoe ljetnji dani...), Stric umire (e funkciju
elipse obavlja bjelina isputenoga reda), Unutranja rasipanja (Usamljen,
zaputen, proveo je osam dana...), Sat (Bio je maj i cvjetale su rue...),
17
18
Milovan ilas, Pria Roka Kirigina, 405.

Milovan ilas, Nepoznata htenja, 400.
199
Vladimir VOJINOVI
Demonska snaga (Prila mu je jednog dana...), ena (Bilo je Badnje vee

i padao je sneg...), Na pukomet od Mojkovca (Poslije nekoliko dana...),
Smrt Ilije Markovia (Za est dana...) i Zaee ovjekovo (U suton selo
oivlje...).
Deskriptivne pauze javljaju se u pripovijetkama Deaci u izlozima,
Unutranja rasipanja, Tajanstveno otkrovenje, Zaee ovjekovo i Smrt
Ilije Markovia:
Proleno jutro se slivalo zamagljenim potocima niz ulice. Senke
razlivene i tople, leprale su iznad visokih zgrada, koje su kao
iznikle iz zemlje. Rasipale se niz krovove, blokove, vitke tornjeve i
uvijale ih u neto tajanstveno i tamno. Oblaci zgruani, prolomljeni
na jednom mestu, sipali su iz osmehnute, tople vedrine snop zraka
koji se kao slap survao daleko iza grada...19
Sjenke su puzale zemljom, jezive, hladne, strahotne. Mjeseina ih je
uvijala u proziran, treperiv veo; natapala sive i duge krstae srmom
i snom. Kao vojska straarilo je groblje, sivo zlokobno, na brdu.20
Rasli, okolo, plotovi, suvi i mrki. Uz njih se vili zeleni i modri
osmjesi vinjaga. ita, talasava, zarudjela, mirisala zrenjem i
egom. Groblje, na dnu sela, bijelilo se kao mrtvo jato golubova. A
trnje, u rano ljeto, mirisalo pjano i duboko...21
... Bilo je docno ljeto i berba groa, iji se gusti sok lijepio za sve
i tekao svud. Uvee su gorele vatre po proplancima i isto tako su
gorele zvijezde na nebu koje se irilo, izblijedjelo i beskrajno...22
Prolee je cvetalo svud, trave su se nihale meko i lagano; ita
pupila iz modrih uvijenih pera. Miris, rosan, dubok, sve, lagano
je opijao...23
Samo pripovijetka Pria Roka Kirigina donosi saet pregled
(summary):
Od tada je nastao preokret u odnosu izmeu Roka Kirigina, Matije
Lovraka i Hektora. Roko, ma da se jo uvek plaio Matije, gledao
Milovan ilas, Deaci u izlozima, 295.
Milovan ilas, Unutranja rasipanja, ivot i rad (Beograd), IV, 1931, 7, 41, 362.
21
Milovan ilas, Tajanstveno otkrovenje, 352.
22
Milo Nikoli, Zaee ovjekovo, 135.
23
Milovan ilas, Smrt Ilije Markovia, 27-28.
19
20
200
ga je s nekim nipodatavanjem, omalovaavanjem, smejui se, u

sebi, u lice. (...) Matija se od nestanka Marijina (koju je Roko,
tako mu je rekao, video gde je otila sa nekim oficirom i poruila
Matiji da nee da ga vidi vie), nemilosrdno propio. Oseao je neku
blagonaklonost prema Hektoru, kojega je Roko prebijao svakom
prilikom i drao gladna po nekoliko dana. Inae se povukao, stiao
i mraveo iz dana u dan.24
Ranije smo naveli da je postupak scene konstitutivni princip
pripovijetke Milovana ilasa, te da kao takav prevazilazi oblik i ulogu
kanonske forme pripovjednoga ritma.
Karakteristike pripovjedaka jesu i rijetki oblici uestalosti, odnosno
pseudo-iterativnoag pripovijedanja (Stric umire, Nepoznata htenja,
Devojka iz kantine itd.).
- Umrla je naa kua, ako neto od njega ne bude... govorio je
mome ocu.(...) Tada sam se seao jedne oeve prie.25
Uzimao sam zmiju, jo ivu, odnosio je natrag u baru i ostajao,
satima, nad njom ekajui da oivi. Sutra sam poinjao iznova. (...)
Posle sam tiho, u samoi, plakao, ne znajui zbog ega.26
Kao deak od jedanaest godina prikradao se kroz rumen vrbljak
pred prolee, do vode, penuave hune. Svoje male, svetlucavomutne oi je iroko otvarao (...).27
Ima tu posla dosta a i u selu emo da zaradimo, samo sree i
zdravlja tebi da bog da. A jo nijesmo ni nagrnuli kukuruz, ni
oplijevili luk, ni posadili kupus, ni... ima tu preko vrh glave posla,
Ivane govorio je otac.28
Kada je rije o fokalizaciji u pripovijetkama, onda se moe
zakljuiti da sutinske razlike izmeu smjene fokalizatora u pripovijetkama
i kratkim priama nema. U poecima pripovjedaka takoe se javlja i
eksterni fokalizator i fokalizatori lika, dok se prelivanja javljaju naroito u
segmentima sa funkcijom zapleta, doprinosei stvaranju napetosti, odnosno
Milovan ilas, Pria Roka Kirigina, 417-418.
Milovan ilas, Stric umire, 5.
26
Ibid, 6.
27
28
Milo Nikoli, Devojka iz kantine, 69.
24
25
201
Vladimir VOJINOVI
gradei okolnosti koje vode do kulminativne take. I u pripovijetkama ta

prelivanja esto bivaju uzronik strukturalne haotinosti.
U duim narativnim tekstovima esta su prebacivanja istoga
fokalizatora sa jednoga na drugi lik. Tipini primjeri takvih prelivanja
fokalizatora nalaze se u pripovijetkama Deaci u izlozima (e tri take
obavljaju funkciju granice izmeu dva on-fokalizatora) i Zaee ovjekovo
(e je uloga granice pripala postupku scene).
Otac se branio, urlao, mlatarao rukama. Nekoliko puta prosu na
njih grube, silovite pretnje, kletve, psovke. U dui mu bee nejasno
i uzano. eleo je da bije, kolje, pred oima su mu bili, jedino,
oganj i krv... Sve dok oca ne izbacie na ulicu Mika oseae u srcu
neku plahu, treperljivu radost koja ga je draila na smeh, vean,
neiscrpan.29
Pokua da se pribere; i ba kad osjeti da bol minu, njoj blago
pooe suze.
- Boe, koliko to traje... nesrenica, mora da joj je teko... Teko joj
je... Neto mi je ao, moda ni kriva nije, nesrenica...
Mita je kao u snu uo sestru.30
Specifinost pripovjedaka, kada su u pitanju fokalizacijske mijene,
odnosi se i na prelivanja fokusa koja je Boris Uspenski definisao kao
promjene take gledita na frazeolokom planu. Rije je o estom postupku
u duim narativnim tekstovima Milovana ilasa, koji na momente postaje
i parametar razlikovanja fokalizatora, budui da eksterni fokalizator ne
oznaava likove imenicama koje koriste drugi likovi (ili imenovani lik).
Meutim, ovaj postupak autor ne sprovodi dosljedno u svim sluajevima,
ve u pojedinim pripovijetkama frazeoloka taka gledita navodi
na pogrjean trag pri rasvjetljavanju znaaja fokalizacijskih mijena u
elementima makrostrukture.
U pripovijeci Ocevi i djeca eksterni fokalizator u veini sluajeva
za likove koristi imenice otac, sin, snaha, na osnovu kojih sudimo i o
funkcijama heterodijegetikoga pripovijedanja, dok se u sluajevima sa onfokalizatorom koriste vlastita imena. Taj obiaj naruen je u vie navrata,
pa eksterni fokalizator koristi vlastita imena, a on-fokalizator imenice
29
30

Milo Nikoli, Zaee ovjekovo, 130.
202
otac, sin, snaha... I ovaj primjer nemarnoga odnosa prema vlastitim

pripovjedakim obrascima posljedica je duine narativnoga teksta.
Fatka se utke spusti kraj mua, privue kolijevku, nagnu je i zadoji
dijete. Osjeala je da je Jusufu teko i da je umoran do mrtvila.31
Fokalizacijske varke u duim narativnim tekstovima Milovana
ilasa ne bi smjele navesti na pogrjean sud o statusu unutranjega
monologa. ilas je esto pribjegavao kalemljenju on-fokalizatora i rijei
lika u istoj sintaksikoj jedinici, koje, uprkos tome to slie postupku
gradnje unutranjeg monologa, nijesu sintaksiki sklop neupravnoga
govora.
Zatim zabaci ruke na lea i vrsto pree kuhinjom: bogamu ta su
on i njegova familija krivi, tu se treba prenuti, oduprijeti neemu.32
Unutranji monolog u pripovijedanju sa on-fokalizatorom javlja
se samo u jednom dugom narativnom tekstu, i to dvostruko oznaen i
izdvojen:
I djeci je zapeaena budunost, ki e se ozloglasiti, a sin (ah, to
prokleto derite koje nee da ui)... a on, on e stradati najvie,
oi itave arije e se izbuljiti u njega (...).33
Slian ovom postupku gradnje neupravnoga govora je i sluaj iz
pripovijetke Sat, ali sa tom razlikom to se u tome dugom narativnom
tekstu dvostruko oznaeni i izdvojeni unutranji monolog javlja umetnut u
pripovijedanje sa eksternim fokalizatorom.
Sin mrav i crnpurast sjedeo je na tronocu i itao, a ki, vitka
plavua (Jedno crno, drugo plavo na koga li lie ta deca
zapita se Ivan prvi put u ivotu), ki je sjedela i vezla crveni cvijet
na prljavom platnu.34
U drugim pripovijetkama unutranji monolog uokviren je
navodnicima:
Ko zna ta mu je? pomisli majka. I gde je bio? Ali ne pomae,
nema se, gladuje se, a ja se dii ne mogu...35
Milo Nikoli, Ocevi i djeca, 60.
Milo Nikoli, Zaee ovjekovo, 126-127.
33
Ibid., 128.
34
Milo Nikoli, Sat, 22-23.
35
31
32
203
Vladimir VOJINOVI
ta je to? Ja moda nijesam ni vidio tu enu, nego mi se privielo...

I e sam ja? e smo mi to?... Ah, da li smo... Simo je pao sa skele,
pa su ga poslije sjekli i meni uzeli krv? e? Kad?...36
Pomislie da sam nedrug, da nisam muko... Svejedno, uzeu.
Boe, ta je ovo sa mnom? Ja drhtim, kao da u da ubijem oveka.
Ba sam kukavica! A oni nita, kao da popiju au vode...37
I u pripovijetkama kao i u kratkim narativnim tekstovima unutranji
monolog je u tijesnoj vezi sa ideolokom funkcijom pripovijedanja. Hibridni
sluajevi su rjei, upravo zbog vika prostora i mogunosti pripovjedaa
da slobodno komentarie, ali, uprkos toj injenici, broj komentara u duim
narativnim tekstovima proporcionalno nije vei od broja komentara u
kratkim priama.
Vano je to u ovoj zemlji biti poslanik to je bogatstvo veza,
bogatstvo poslova.38
ovek jednog dana, pa i jednog sata, moe promeniti bezbroj
koulja i udi. Za svaki sekund je u novom odelu, pod novom
maskom toliko je to lukava i promenljiva zver.39
Ah, ti ljudi! Nikad oni nee razumeti oveka!40
Seljaci u ljubavi slabo mare za njenost; nemaju ni vremena za nju,
jer na 14 sati rada dnevno ne moe se dodati 5 sati milovanja i
ljubakanja. Oni sve to svruju brzo i grubo, da olakaju tijelu kao
kad jedu.41
Bolje prepui, krepati kao pas, samo da ne ckne, ne kucne na
vrata koja u tebi ne vide ovjeka. Jer, imali ili nemali, bolovali
ili pucali od jedrine, svi smo ljudi; i iz toga kruga niko se jo ni
krajikom misli nije makao...42
S panjom valja posmatrati i jedan fenomen koji je est u ilasovim
duim narativnim tekstovima (a nije nepoznat ni kratkim priama). Rije
Milovan ilas, Gortaci na raskru, Ravrje (Niki), 1, 1932, 1, 4-5.
Milovan ilas, Momci posle rata, Beograd, 1932, 10.
38
Milo Nikoli, Zaee ovjekovo, 127-128.
39
Milovan ilas, Momci posle rata, 24.
40
Milovan ilas, Pria Roka Kirigina, 407.
41
42
Milovan ilas, Unutranja rasipanja, 292.
36
37
204
je o iskazima koji imaju funkciju mota, a koji se javljaju izmeu naslova

i poetka pripovijetke, odnosno ispred glava koji ine manje strukturalne
jedinice narativnog teksta. Moto se u ilasovim narativnim tekstovima
najee javlja kao jedna posebna vrsta autorskog iskaza, koji ima cilj da
itaoca pripremi na sadraj i time pokua da usmjeri recepciju. U mnogim
sluajevima moto i ideoloki boji narativni tekst ispred kojega se javlja, a
takav postupak jedan je od osnovnih konstruktivnih principa pripovjedaka.
U mnogim ilasovim pripovijetkama javlja se i usred dijegeze, kako
bi najavio novu glavu, odnosno novi posebno motivisani element
makrostrukture. Budui da meuratna slovoslagaka tehnika u veini
sluajeva nije mogla da ispotuje zahtjev za pojavom mota usred teksta, to
je est sluaj da iskaz zaluta u osnovni tekst i poremeti raspored elemenata
makrostrukture. Od osnovnoga narativnog teksta, odnosno dijegeze, lako
ga je razgraniiti u onim sluajevima kada mu prijethodi numerika oznaka
nove glave pripovijetke, ali u sluajevima kada se najprije javlja moto a za
njim broj glave to slijedi moe doi i do zabune, do stvaranja lanoga utiska
o remeenju mira makrostrukture naglom pojavom ekstradijegetikoga
pripovjedaa, ili naprasnim i neoekivanim komentarisanjem pripovjedaa
koji je po volji autora uspavan u zavretku prijethodne glave. U svakom
sluaju, neophodno je uiniti napor da se moto pripovijetke, ili moto
glave pripovijetke - uoi, definie i izoluje, i time sprijei njegovo irenje
i uplitanje u pripovjedaev svijet, e bi mogao biti doekan kao iskaz sa
ideolokom funkcijom, odnosno funkcijom komentara.
Komentari i funkcije pripovijedanja i u pripovijetkama upuuju na
problem svojine nad rijeju. Ni u pripovijetkama nije est linearni hod rijei,
dijalektiki razvoj monofonije, odnosno sterilnih rijei likova (pregalaca).
Kao i u kratkim priama, u pripovijetkama se likovi u neupravnom govoru
oslanjaju na tuu rije, rije kolektiva, odnosno rije sredine. To je onaj isti
princip koji smo prepoznali u kratkim narativnim tekstovima a koji se tie
unutranje polemike i ogledanja likova u tuim rijeima. U pripovijetkama
je polifonijska arhitektonika takoe oslonjena na uticaj tue rijei, koja se
javlja i u obraanju pripovjedaa i u upravnom govoru.
Tua rije u govoru pripovjedaa vjesnik je ironijskoga i
parodijskoga odnosa prema vlasniku citirane rijei:
A on nije bezduan ovjek, on ne nagoni nikoga; on samo kae ako
nee ti, drugi e.43
43
205
Vladimir VOJINOVI
Bubu, gospodin Bubu, iao je u raskorak, kako idu svi snani,

siledije-ljudi i priao neto Matijaeviu.44
Slian efekat izazivaju tue rijei u upravnom govoru:
- Ou da idem... I idi... Oi ti se ne viele... A i ima kud s tijem
obrazom...45
- Kvit, moe biti i ne bi bilo kvit... A otkud tebi te rijei? Kvit! A jue
si rekao kad smo se odmarali pajtos, pajtos se zbori na dadi, a mi
, mi se odmaramo i nema pajtosa. I nema kvita ti si moj sin, Ivane,
mi imamo lijepe rijei, ili u ja okrenuti prema tebi drukije.46
Upotreba tue rijei u upravnom govoru, s druge strane, otvara
prostor postupku prljanja sebe u drugome i stvaranju odstupnice:
- iveo sam kao skitnica, bez brata, druga, oca. Razume li:
sa enama iz javnih kua, ubicama, pijanicama. I... bilo mi je
dobro.47
- (...) Ja znam sve o sebi, dodao je tie jecajui. Ja sam podlac
brat i zlikovac, sin. Ja prokockah novac kojim bi majka, moda,
kupila zdravlje. Ali ta sam ja? Nita. Niko.48
- Ti me voli, a? A zna li ko sam ja? Najpodliji sin od Adama do
mene. Sluaj i nee me voleti kad me pojmi...49
Najuticajnija tua rije je ona koja se javlja u neupravnom govoru
i koja dobija status posmatraa lika to se u toj rijei ogleda. Zahvaljujui
tom postupku, narativni tekstovi, kao to smo ve iznijeli, dobijaju
oigledan polifonijski karakter. Istovremeno, pojava samosvjesnoga lika
postaje finalni proizvod narativnosti.
ta se ti zavarava? A? ta se, tobo, spotae prvo... A ti si,
mome, doao jedino zato da vidi nju, ili neku drugu, ili ma ta, pa
da juri luduje, utopi se, zaboravi u njoj... To je ono, to. A sitnica
se mahni, ne pomae ti varanje sama sebe...50
Milovan ilas, Unutranja rasipanja, 363.
46
Milo Nikoli, Devojka iz kantine, 64.
47
Milovan ilas, Smrt Ilije Markovia, Zapisi (Cetinje), V, 1931, 9, 1, 25.
48
49
Ibid., 31.
50
44
45
206
La beskraja, - rei e ljudi. Bolja od vae ukalupljene, konane

istine... No, vraga, ta znam?... Demon sam ja, avo, ruilac. I da
imam snage (on pogleda s bolom na svoje suve ruke), ruio bih
zgrade, ljude, crkve, sve...51
Karakterizacijski instrumentarij Milovana ilasa istovjetan je u
kratkim priama i pripovijetkama. I u pripovijetkama su likovi slikani i
spolja i iznutra - i postupkom scene i oblicima pripovijedanja, a u veini
sluajeva rije je o samosvjesnim likovima. Izuzetaka ima, ali ih je malo,
jer za razliku od likova u kratkim priama, monoloki ustrojeni likovi u
pripovijetkama preteno su i faktor ouavanja. To su one pripovijetke iji su
glavni likovi, likovi pregaoci (odnosno dinamike linosti, koje mimo svoje
volje i oekivanja prelaze granice izmeu svjetova, poput slubenika Ivana
iz pripovijetke Sat) rukovoeni nepremostivim psiholokim barijerama.
Ili je, s druge strane, rije o pripovijetkama s infantilnim pripovjedaem
(Na pukomet od Mojkovca), u kojima je, zahvaljujui konstruktivnim
principima koje ta situacija namee, fokalizacija glavnoga lika ograniena
i svedena na prepoznavanje i nabrajanje postupaka u radnjama odraslih.
Osim toga, likovi pregaoci u pripovijetkama su po pravilu i ruitelji i
rtve granica meu sociokulturnim kodovima, budui da je paradigmatska
osnova likova u suprotnosti sa dominantnim sociokulturnim kodovima
sintagmatske ravni. Ti likovi sazdani su na sljedeim protivrjenostima:
radnici/poslodavci, sinovi/oevi, sluge/gazde, eca/vojnici, studenti/
kockari itd; a granice izmeu pomenutih sociokulturnih kodova najee su
potcrtane u govoru likova koji su pripadnici svojih sociokulturnih kodova.
Likovi pregaoci i u pripovijetkama predstavljaju vezivne
komponente hronotopa, ali za razliku od veine kratkih pria, prostor
u duim narativnim tekstovima nije okovan. Likovi su naslikani u
neprestanim kretnjama (hronotop puta), nijesu vezani za jedan prostor, iako
svaki novi ambijent slii prijethodnom. Rije je o dvostrukome kretanju
likova, kroz prostor i vrijeme to su pokretljiviji, to im bre atrofiraju
i tijelo i duh. Vieni su i u javnim kuama i u studentskim sobama i na
varokim ulicama, u fabrikama, trgovakim radnjama i bolnikim sobama,
ali i u seoskim krmama, mranim kolibama, njivama i kolskim putevima.
O tome kojom brzinom vrijeme izmie likovima na sceni govori podatak
da distance i amplitude malobrojnih temporalnih ahronija, za razliku od
51
Milovan ilas, Smrt Ilije Markovia, 29.
207
Vladimir VOJINOVI
kratkih pria, u pripovijetkama ne seu dalje od dvije decenije.

To je direktno uticalo na izbor glagolskih oblika u pripovijedanju.
Ve smo kazali da ima primjera uestalosti i pseudo-iterativnoga
pripovijedanja, ali da su malobrojni, jer za razliku od kratkih pria, u
kojima je specifikum iterativni imperfekat (koji oznaava izuzetno dugo
trajanje radnje, naporednost radnji i njihovu uestalost), osloboeni prostor
asopisnih stranica inicirao je linearno prianje u duim narativnim
tekstovima. Upotreba specifinih glagolskih oblika u kratkim priama
(odnosno potreba da se ukae na uestalost radnji likova i time preskoi
dugi vremenski period) uticala je, meutim, i na pojedine pripovijetke u
kojima je prisutan imperfekat, ije je porijeklo u crnogorskom narodnom
jeziku (zanimae, puzijae, rastijae itd.).
ilasov pokuaj usklaivanja jezika pripovjedaka razliitim
normama, kojima su se rukovodile redakcije pojedinih asopisa, kao i u
kratkim priama rezultirao je brojnim nedosljednostima. Anomalije su i
u pripovijetkama vidljive na fonetskom nivou (u rijeima sa takozvanim
dugim ili kratkim jat) i na morfolokom nivou. U anomalije ne spadaju i
pojedini primjeri govora pripovjedaa (Devojka iz kantine i Na pukomet
od Mojkovca): Niti ko vie njega niti on koga.; ...on mu je naao evojku
(...); ...ubi neki Simovi brata Ivanovog eda (...); ula se daleka evojaka
pjesma (...); ...sjeeli su nepomino Akan i Jana (...); Ge je dua umrlog
vojnika (...);...i nege u drugom plemenu majku i roake...; koji uz
ivopisnu metaforiku (Sunce, zaklano za brdom, ikljalo tankim, crvenim
mlazevima.), jesu kljune karakteristike stila pripovijedanja Milovana
ilasa.
Za kraj suenja ilasovim pripovijetkama valja problematizovati
i pitanje tendencije uvezivanja manjih narativnih cjelina u vee, odnosno
potencijalno spajanje vie kratkih pria u jednu pripovijetku, kao i
mogunost da vie pripovjedaka formira veu narativnu cjelinu. Popovi
je primijetio da su neke prie podnaslovima oznaene kao odlomci
iz irih problemsko-tematskih cjelina, te da pet narativnih tekstova
potie iz rukopisa Zaviajno srce, a gdekoja da je pripadala rukopisu
Dokumenti (podnaslovi tih narativnih tekstova su Iz Zaviajnog srca
i Iz Dokumenata).
Razlog to su prie i pripovijetke sa pomenutim podnaslovima u
ponuenim oblicima stigle do nas, Popovi je vidio u ilasovoj tenji da
208
zadovolji suene okvire novinske prie. Analize kratkih pria i pripovjedaka

potvrdile su tezu da se ilas rukovodio prostorom na novinskim i asopisnim
stranicama, ali rezultati istih analiza nijesu pokazali i da se on nakon
objavljivanja teksta na bilo koji nain vraao datoj prii ili pripovijeci. Ima
sluajeva cijepanja pripovjedaka na dva dijela, dva nastavka koji, bez
obzira na to to su objavljeni u dva broja asopisa, ine jedinstvenu cjelinu,
ali na to ukazuje i redakcijski tretman datog umjetnikog teksta (isticanje
da je rije ili o prvoj cjelini ili svretku narativnoga teksta).
Da je uzaludno u ilasovoj meuratnoj umjetnikoj zaostavtini
traiti poetak i kraj (proloku i epiloku granicu) vee narativne cjeline,
pokazuje i poreenje kratkih pria Slika i Razbijeni krag, objavljenih
istoga mjeseca, novembra 1937. godine, u Politici. Uprkos tome to je ime
lika pregaoca isto u obje prie, to se u Razbijenom kragu nastavlja
pria o (zatvorenikoj) sudbini toga lika, motivisanoj u prijethodno
objavljenoj Slici, te to se ponavljaju i imena pojedinih sporednih likova,
a istovremeno se proziva i isti hronotop, specifino pripovjedako
postupanje u jednoj i u drugoj kratkoj prii doprinijelo je da finalni proizvodi
budu u toj mjeri razliiti, da se samo zahvaljujui kozmetikome nivou
mogu dovesti u istu ravan. ilasova Slika je kratka pria sa veoma uspjelim
strukturalnim rjeenjima, a nepotovanje tih narativnih obrazaca iniciralo je
kidanje vrstih veza meu elementima makrostrukture Razbijenog kraga.
Slika plijeni panju prelivanjima fokalizatora, doziranjem informacija koje
narator iznosi, vjetim i umjerenim kombinovanjem analepsi s osnovnim
tokom prie, ciklinou koja je postignuta usaglaavanjem poetka i
svretka... Nasuprot tome, u Razbijenom kragu panju izazivaju narativni
vikovi, neusklaenost poetka i kraja, neoprezan tretman fokalizatora,
okrnjene eksplikativne analepse, aljkavost u ophoenju prema likovima
(u jednom trenutku, a o tome je ve bilo rijei, dolazi do mijeanja imena
likova), zbog ega se estetski predmet nepovratno odliva, poput vode iz
razbijenog kraga koji se pominje u toj prii. Na taj nain skonavaju svi
pokuaji da se spoje dvije zaokruene kratke prie u veu narativnu cjelinu,
dok o uvezivanju pripovjedaka, o ijim je slivenostima takoe bilo rijei,
ne moe biti ni pomena.
209
Vladimir VOJINOVI
Vladimir VOJINOVI
SOME CHARACTERISTICS OF ILASS INTERWAR STORIES
The author of this text analyzes short stories of Milovan ilas,
published between the two world wars. Stating the impossibility of
generalizing narrative methods, the author stresses that the diegetic is in
most of the stories undisturbed by temporal deformations. The author
analyzes beginnings and endings, the status of internal monologue, the
status of someone elses word in a word of a character, the functions
of narration, the language in stories, and concludes that the dominant
constructive principle in ilass stories is the scene method.
210

Milena IVANOVI (Podgorica)

Filozofski fakultet Niki
UDK 821.163.4.09-31
PRIPOVJEDAKI POSTUPAK U ROMANU NEVIDBOG
Pripovjedaka situacija uslovljava kompozicioni sklop djela,
organizaciju vremena i postora, modelovanje likova, upotrebu
odreenih pripovjedakih tehnika. Sa stanovita pripovjedake
situacije roman Nevidbog je najblii personalnom romanu, tj. onom
tipu proze u kojem je pripovjeda nevidljiv i kao takav vue konce
skriven iza svojih junaka.
U romanu Nevidbog autor u narativnu strukturu uvodi jedan
personalni medij, Vaska Jeremia. Ali problem narativne zbilje
i njenih predmetnosti rijeen je i korienjem auktorijalne take
gledita na ta upuuje prisustvo jednog linog pripovjedaa koji se
oglaava mijeajui se u pripovijedanje.
Veinu kritiara iznenauje injenica da je autor izbjegao
pripovijedanje u prvom licu koje bi najvie odgovaralo
autobiografskom tonu i lirskoj boji ovog romana.
Pripovjeda je glas ili lik ijim posredstvom nam se predstavlja

neka epska radnja, od epske distanciranosti do unutranje identifikacije
s ogranienim vidokrugom junaka. Na znaaj pripovijedanja ukazuje
i Roman Jakobson, oznaavajui ga kao jednog od najvanijih epskih
junaka.
Pripovjedaka situacija uslovljava kompozicioni sklop djela,
organizaciju vremena i prostora, modelovanje likova, upotrebu odreenih
pripovjedakih tehnika. Od nje zavisi konstituisanje semantikih struktura
na svim nivoima teksta.
U razliitim narativnim tipologijama pojedini aspekti pripovednog
teksta nisu bili jasno razdvojeni jedni od drugih. Najee su se meale
injenice narativnog naina (perspektive ili take gledita) i injenica
narativnog glasa. Ili jednostavnije reeno, meala su se pitanja ko vidi i ko
211
Milena IVANOVI
govori, u pripovednom tekstu. To su dve od ukupno tri kategorije na osnovu

kojih erar enet prouava problem nativnog diskursa.1
Mi emo u ovom radu koristiti tipologiju erara eneta i Franca
tancla i pokuati da razjasnimo pripovjedaki postupak u romanu
Nevidbog.
enet, razdvajajui aspekte narativnog naina i narativnog glasa, u
okviru ovoga drugog razmatra pitanja koja se tiu odnosa izmeu subjekta
iskazivanja (pripovjedaa) i samog iskaza (pripovjednog teksta). Glas se
tie odnosa pripovjedaa prema predoenom fikcionalnom svijetu, koji
moe biti dvojak. Ako je pripovjeda dio fikcionalnog svijeta, enet ga
naziva homodijegetikim pripovjedaem (homodijegeza ili pripovijedanje
u prvom licu), a ako pripovjeda nije eksplicitno prisutan u fikcionalnom
svijetu prie onda je to heterodijegetiki pripovjeda ili heterodijegeza.
U okviru naina on se poziva na kriterij pripovjedaevog znanja.
Pripovijedanje iji nain nije uslovljen nikakvom restrikcijom u pogledu
znanja i koje moe raspolagati potencijalno neogranienim znanjem enet
oznaava kao nefokalizovano pripovijedanje ili pripovijedanje s nultom
fokalizacijom. Druga mogunost je da se znanje ogranii na perspektivu
jednog ili vie likova tako da se ini da pripovjeda zna onoliko koliko
znaju i oni. Pripovjeda usvaja taku gledita lika, odnosno njegov fokus i
ovu vrstu pripovijedanja enet naziva fokalizovanim pripovijedanjem.
Ako restrikcija znanja doputa uvid u unutranji ivot linosti, to
je pripovijedanje sa unutranjom fokalizacijom, a ako se opisuju samo
njihovi postupci onda govorimo o spoljanjoj fokalizaciji.
U analizi narativnog naina enet govori o dva osnovna modaliteta
podeavanja narativnih informacija, razliite tehnike regulisanja narativnih
informacija distanci i perspektivi. Narativna informacija ima razliite
stepene. Pripoveda moe upoznati itaoca sa manje ili vie pojedinosti,
on to moe uiniti manje ili vie direktno, drei se pri tom (...) na veoj ili
manjoj distanci od onoga to pria. Osim toga podeavajui informacije,
pripoveda ne mora uvek da se slui istim filterom. On informacije
moe regulisati oslanjajui se na znanje ovog ili onog aktera zbivanja
usvojivi ili pravei se da je usvojio, kako se to obino kae njegovu taku
gledita. Na taj nain izgledae da pripoveda priu sagledava iz ove
1
Andrijana Mareti, Figure pripovedanja, Beograd, 2003, str.13.
212
Pripovjedaki postupak u romanu Nevidbog
ili one perspektive. Ovako privremeno nazvane i odreene distanca i

perspektiva predstavljaju dva glavna modaliteta podeavanja narativnih
informacija to jest naina.2
Dakle, perspektiva ispituje probleme u vezi s takom gledita, da
li pripovjeda zbivanja prikazuje iz sopstvene, sveznajue perspektive ili,
usvojivi fokus nekog od likova u romanu, zbivanja prikazuje iz njegove,
ograniene perspektive. Distanca ispituje posredovanosti narativnog
predstavljanja da li pripovjeda posredno, u formi pripovjedakog
izvjetaja, svojim glasom govori o dogaajima ili zbivanja predstavlja
neposredno, u scenskoj formi ustupajui mjesto samim likovima.
Perspektiva se odnosi na vrstu kanala kojim se narativna informacija
prenosi na itaoca. Informativni kanal oznaava taku gledita s koje se
sagledavaju zbivanja predoena u romanu.
Uobiajeni termin taka gledita enet zamjenjuje terminom fokus,
odnosno fokus pripovijedanja. Pod fokalizacijom podrazumevam restrikciju
polja to jest selekciju narativnih informacija u odnosu prema onom to se
tradicionalno naziva sveznanje.3 A kada je u pitanju status pripovjedaa,
enet je naparavio dvije distinkcije koje razlikuju ekstradijegetiko
pripovijedanje, u kojem je pripovjeda izvan dijegezisa, i intradijegetiko,
u kojem je pripovjeda dio dijegezisa.
Oslanjajui se na kriterijum prisustva pripovjedaa u fikcionalnom
svijetu, odnosno na stepen posredovanosti narativnog toka, Franc tancl
razlikuje tri osnovna tipa romana (auktorijalni, roman u prvom licu i
personalni) i na osnovu toga tri pripovjedake situacije - auktorijalnu,
personalnu i pripovijedanje u prvom licu.
U romanu Nevidbog smjenjuje se nefokalizovano pripovijedanje u
treem licu i fokalizovano, koje podrazumijeva vezivanje take gledita
za jedan lik, lik Vaska Jeremia. On postaje lik iji se sadraj svijesti
iznosi tehnikom unutranjeg monologa i doivljenog govora. Vasko
Jeremi je fiktivni subjekt opaanja ije utiske, kako spoljanje tako i
unutranje, pripovjeda registruje. Restrikcija znanja u romanu Nevidbog
zasniva se na smjenjivanju spoljanje i unutranje fokalizacije, odnosno
heterodijegetikog i homodijegetikog pripovjedaa.
2
3
Andrijana Mareti, Figure pripovedanja, Beograd, 2003, str.57.

Citirano prema: Adrijana Mareti, Figure pripovedanja, Beograd, 2003, str.57.
213
Milena IVANOVI
Ako primijenimo tanclovu tipologiju, uoiemo da je u romanu

Nevidbog uspostavljena sloena pripovjedaka situacija, koja predstavlja
sintezu personalne pripovjedake situacije i auktorijalnog pripovjedakog
modela. To ukrtanje dviju pripovjedakih situacija dovodi do dinamizacije
pripovijedanja i prua sloeniju sliku narativne zbilje.
U romanu Nevidbog pisustvo jednog pripovjedaa, koji se oglaava
mijeajui se u pripovijedanje i komentariui ga, upuuje na auktorijalnog
pripovjedaa (nefokalizovano heterodijegetiko pripovijedanje). Kao
posrednik u prii, na pragu izmeu fiktivnoga svijeta romana i autorove
i itaoeve stvarnosti, on sa svoje, spoljanje take gledita vrednuje
narativnu zbilju ovoga romana i sve njene predmetnosti te omoguava
itaocu indirektno suoavanje sa prikazanim svijetom, uz usmjeravanje i
komentarisanje. Auktorijalni pripovjeda ne pripada hronotopu likova. Kao
sveznajui, auktorijalni pripovjeda oduzima dozu neizvjesnosti u razvoju
dogaajnog toka i recipijent je u poziciji da zna vie od samih likova.
Njegova perspektiva nije ograniena, i on posredno govori o zbivanjima.
Auktorijalni pripovjeda omoguava ulazak u fiktivni svijet
romana, a isto tako on recipijenta izvodi iz toga svijeta, pa su proloka i
epiloka granica ovoga romana konstituisane sa njegove take gledita.
Modelovanje proloke granice dato je sa spoljanje take gledita, ali se
tehnikom unutranjeg monologa, s infantilne pozicije, itaocu otvara i
svijest Vaska Jeremia. Na taj nain nagovijeteno je prisustvo personalnog
medija i prelazak na unutranju taku gledita: Trenutak iskuenja za Vaska
: njemu se pvi put ukazuje prilika da se osveti za sve dane strahovanja. Da
ih ubijem ali dvojica su dok jednog...drugi....4
Na epilokoj granici auktorijalna pripovjedaka situacija se
manifestvuje u udaljenoj prostorno-vremenskoj perspektivi, saimanju
duih vremenskih intervala, odnosno ubrzanoga proticanja vremena, na
ta upuuje i sam naslov- Posle deset godina. U pojedinim primjerima
sveznajui pripovjeda pozajmljuje svoju taku gledita liku, to se moe
vidjeti u sljedeem primjeru: Pred sam polazak stie u opti logor i Obrad
Jeremi. Polupijan, razbesneo konja, vitla moskovkom lako iznad glave.
Govorae krupno i nekako naroito naglaeno. Samo je on sam oseao
sram u dnu sebe. I strah. Onaj isti strah to ga i ostali skrivahu. Zaista
ne treba aliti miljae otprilike, jer kako god su dobili slobodu treba je i
4
Risto Ratkovi, Roman, drama, Izabrana djela, knjiga II, Niki, 1991, str.34.
214
braniti. Treba se boriti za otadbinu, za Crnu Goru, protivu te Austrije...5

Autor nas tehnikom doivljenoga govora uvodi u igru misli Obrada
Jeremia i na taj nain dinamizuje pripovijedanje te omoguava plastinije
oblikovanje prikazanih predmetnosti.
Po tanclovoj terminologiji, ovaj roman je blizak personalnom
romanu, onom tipu proze u kojem je pripovjeda nevidljiv i kao takav vue
konce skriven iza svojih junaka.6 Za personalnu narativnu paradigmu (u
enetovoj interpretaciji - fokalizovano homodijegetiko pripovijedanje,
jer je pripovjeda dio fikcionalnog svijeta) karakteristino je prelamanje
predoene zbilje kroz svijest i opaajno-doivljajne mehanizme jednog lika
koji djeluje nezavisno od autora, i zauzima povlaeno mjesto u strukturi
romana. Ako se pripoveda ne mea u priu, ako je neprimetan iza likova
u romanu toliko da italac vie nije svestan njegovog prisustva, italac e
stei iluziju da se sam nalazi na pozornici zbivanja ili da prikazani svet
posmatra oima jednog od likova romana koji, meutim ne pripoveda
sam, ve se zbivanje u neku ruku odvija u njegovoj svesti.7 U romanu
Nevidbog autor u narativnu strukturu uvodi jedan personalni medij, Vaska
Jeremia. U odnosu na njega on zauzima unutranju taku gledita i koristi
niz introspektivnih tehnika pomou kojih rekonstruie sadraj njegove
svijesti, njegove misli i emocije. Unutranji monolog, koji nije dominantan
u strukturi romana, slui za predoavanje, to jest rekreiranje psihikog
stanja ovoga lika, a doprinosi i poetizaciji narativnog teksta: Dakle zato?
... Zbog siromaenja...Od straha pred prosjakom torbom...Kad se menjaju
prilike onda se ovek menja iznutra, znai, a? Pazi, molim te ! A ja to
nisam znao...8 Ta tehnika pribliava roman Nevidbog modernim narativnim
strukturama, a tei da prenese intenzivnu igru misli, osjeanja i asocijacija.
Po miljenju Uspenskog, unutranji monolog predstavlja sluaj minimalne
razlike izmeu autorovog govora i govora lika, pa sa autor usredsreuje
na ono ta je reeno, a ne kako je reeno. Ali unutranji monolog, iako
paradigmatsko obiljeje personalne pripovjedake situacije, sporadino
je prisutan u samom tekstu. Nasuprot njemu, nailazimo na vei broj
primjera doivljenog govora pomou kojih se konstituie sadraj svijesti
Isto, str.87.
Novo Vukovi, Izmeu modernog i eksperimentalnog, predgovor romanu Nevidbog,
Cetinje, 1994, str.12.
7
Ftanc tancl, Tipine forme romana, Novi Sad, 1987, str.
8
Risto Ratkovi, Roman, drama, Izabrana djela, knjiga II, Niki, 1991, str. 145.
5
6
215
Milena IVANOVI
personalnog medija, to je uslovljeno auktorijalnim pripovjedakim

modelom, odnosno nefokalizovanim pripovijedanjem. Sasvim iznenada
ne znajui ta ga navede na tu misao, Vasko zapita samog sebe: ta bi bilo
da mu otac pogine. U isto vreme on oseti sa zaprepaenjem ta bi bilo sa
njihovom kuom.9
Slika svijeta koju emituju personalni mediji zavisi od njihovog
intelektualnog, moralnog i emotivnog sklopa, odnosno od njihove
psiholoke, frazeoloke, prostorno-vremenske i ideoloke take gledita.
A kako je na poetku romana Vasko, kao personalni medij - djeak,
modelovanje pojedinih segmenata predoene zbilje dato je sa infantilne
take gledita.
Vasko Jeremi, kao personalni medij egzistira u istom hronotopu, to
jest u istom prostoru i vremenu kao i ostali likovi.
Personalna pripovjedaka situacija u znatnoj mjeri zadovoljava
zahtjev za objektivnou, a budui da objektivizovanje u romanu uvek
znai i dramatizovanje,10 ova pripovjedaka situacija poiva na ukrtanju
narativnog i dramskog koda. U pojedinim segmentima teksta uvoenjem
naratora u minus postupak autor se pribliava dramskoj paradigmi jer se
zbivanje vie ne prepriava, ve se prikazuje tako da umesto dijegetikog
posredovanja, tipinog za narativne strukture koristi se mimetiki ili
scenski prikaz, tipian za dramske strukture.11
Ali predmetni svijet romana Nevidbog u pojedinim segmentima
ne sagledava se epskom objektivnou, nego se na narativnu osnovu
sveznajueg pripovjedaa dodaju lirske funkcije, to dovodi do modifikacije
njegove narativne strukture i ujedno ini jedno od osnovnih sredstava
poetizacije teksta. Na domaku varoi, ispod, tronih nadviica, no je
puzala po drveu. Nekada su tim provalijama mraka meketali nevidljivi
jarci i odronjavali kamenje na prolaznike. Nekada je mesec padao na bare,
gadan i sablasan kao vetiiji tanjir. Obrad bi tada pdmotavao crveni
pojas, da mu ne visi protivu privienja. Putem su ga sretale ene visoke
kao telegrafski stubovi.12 A kako je poetizacija, odnosno lirska intonacija
ostvarena u tekstu i drugim sredstvima (lajtmotiv smrti, rekreiranje
Isto, str.34.
Tatjana Beanovi, Poetika Lalieve trilogije, Podgorica, 2006, str.71.
11
Isto, str.71.
12
9
10
216
individualnih psihikih stanja, organizacija govornog niza po pravilima

lirskog koda), to nas upuuje i na hibridizaciju ove narativne strukture, to
Nevidbog pribliava modernim narativnim strukturama.
Pesonalna pripovjedaka situacija nudi itaocu pogled na svijet
i sistem vrjednovanja predoene zbilje prividno neredigovan od strane
autora i lien njegovih komentara i moralnih poruka. Vaskova funkcija
personalnog medija nije stalna, ve se smjenjuje sa situacijom u kojoj je
on izjednaen s ostalim likovima i javlja se samo kao objekt posmatranja
auktorijalnog pripovjedaa. Stoga u romanu Nevidbog moemo govoriti
samo o elementima personalne pripovjedake situacije.
Dakle, cjelokupna narativna zbilja ne pripovijeda se s jedinstvene
take gledita, ve se smjenjuju spoljanja, taka gledita auktorijalnog
pripovjedaa i unutranja, taka gledita personalnog medija. Dok
auktorijalni pripovjeda, ija je taka gledita nadreena svim ostalim,
nudi panoramski, sveobuhvatni prikaz, personalni medij nudi subjektivnu
projekciju predoene zbilje. Slika svijeta koju emituje Vasko, kao personalni
medij, podreena je njegovom ogranienom znanju o narativnoj zbilji.
Ali kako personalna pripovjedaka situacija nije dominantna, spoljanje
zbivanje nije redukovano, jer to ne dozvoljava auktorijalni pripovjeda.
Iluziju neposrednosti ipak potiskuje dominacija dijegezisa, koji potiskuje
scensko-mimetiki prikaz.
tanclov tipoloki krug ne tie se samo posredovanosti predstavljanja
injenica u vezi sa narativnim glasom, kako bi rekao enet, ve i injenica
u vezi sa narativnim nainom, perspektive iz koje su zbivanja predoena.
U romanu Nevidbog problem vrjednovanja narativne zbilje i
njenih predmetnosti rijeen je korienjem take gledita i auktorijalnog
pripovjedaa i personalnog medija, dakle i spoljanje i unutranje take
gledita: Kod pijanih osta samo Vasko, deak Obradov. Povaljene puke,
a ljudi lee gore nego u snu. Trenutak iskuenja za Vaska. Njemu se prvi
put ukazuje prilika da se osveti za sve dane strahovanja. Da ih ubijem ali
dvojica su: dok jednog...drugi...probudi se jai je.13 Ideoloka, vrjednosna
taka gledita auktorijalnog pripovjedaa nadreena je svim ostalim i
dominantna u modelovanju predoene zbilje.
Kada je u pitanju frazeoloka taka gledita, karakterie je odsustvo
13
217
Milena IVANOVI
govorne diferencijacije. Frazeologija sveznajueg pripovjedaa je lirski

intonirana, pa se selekcija verbalnih jedinica pribliava nadrealistikom
kodu. ak i u organizaciji govornog niza vidljivo je odstupanje od
norme: ...no je puzala po drveu. Nekada su tim provalijama mraka
meketali nevidljivbi jarci, i odronjavali kamenje na prolaznike. Nekada
je mesec padao na bare, gladan i sablasan kao vetiiji tanjir. Obrad bi
tada odmotavao crveni pojas, da mu ne visi protivu privienja. Putem
su ga sretale ene visoke kao telegrafski stubovi...Nekada su tu u strahu
obradovu igrale kolo vile.14 Ovako organizovana frazeologija umnoava
lirske funkcije sveznajueg pripovjedaa. Na taj nain sveznajui
pripovjeda sa svojom epskom objektivnou poprima obiljeja liriara.
Predmetni svijet se modeluje elementima lirske intonacije i subjektivno
obojene slike svijeta.
Ideoloka taka gledita personalnog medija pomjera se u
trenutku kada Vasko naputa zaviaj. Konstituisanje novog hronotopa u
Tirolu uslovljava i Vaskovu oneobienu taku gledita kada je u pitanju
katoliki kulturni model. Vrijedonosni sud o zaviaju, stranom Sandaku,
promijenie se boravkom u Tirolu.
Kritiare iznenauje injenica da je autor izbjegao oekivano
pripovijedanje u prvom licu, Ich-form, koje bi najvie odgovaralo
autobiografskom tonu, ali i lirskoj boji ovog romana. Autobiografsku
utemeljenost moemo objasniti postojanjem prototipova za sve vanije
aktere, a to su lanovi pieve porodice, dok bi centralni lik bio piev
alter-ego.
Novo Vukovi izbjegavanje pomenute pripovjedake situacije
obrazlae sljedeim argumentima: S obzirom na okolnost da roman slika
razvojni put junaka; njegovo bioloko i misaono sazrijevanje, roman
u prvom licu bi u konkretnom sluaju morao i na planu psiholoke
analize i misaonih spekulacija slijediti logiku tog sazrijevanja, odnosno
logiku postupnosti u irenju misaonih i opaajnih mogunosti u jednoj
generalnoj sposobnosti saznavanja svijeta u kom rastui junak ivi. Svijet
bi i eksplicite bio posmatran iz ugla tog tog rastueg junaka, a ne iz ugla
sveznajueg pripovjedaa. Osim toga, izbjegavanjem pomenute situacije
formalno se objektivizira dogaajnost i uspostavlja distanca na relaciji
pripovjeda-pria. A kako Ratkovieva poetika u vrijeme nastanka romana
14
Risto Ratkovi, Roman, drama, Izabrana djela, knjiga II, Niki, 1991, str. 57.
218
Nevidbog gravitira ka socrealistikom modelu, svakako da mu je bilo stalo

do objektivizacije.15 Bez obzira na naglaenu referencijalnost, na brojne
podudarnosti Ratkovievoga ivota sa pojedinostima u romanu, to nije
kvaziautobiografski roman, jer Ratkovia kao pisca i kao linost koja
postoji van narativne strukture treba razlikovati od autora njegovih romana,
kao to autora opet treba razlikovati od pripovjedaa ili naratora koji je
samo jedan od elemenata narativne strukture. Postoji jedna stara navika u
timaenju knjievnosti da pisce poistoveujemo sa nekim njihovim likom.
U svakom je liku do izvesne mere prisutan pisac, ali se nijedan lik ne moe
poistovetiti sa piscem, ak i kada je hotimino graen autobiografski.16
Jer, po Kajzerovom miljenju, roman je slika sveta u dui jednog fiktivnog
pripovedaa.17
Ali osim auktorijalnog i personalnog pripovjedakog modela, u
romanu postoje i elementi pripovijedanja u prvom licu. Kada pria kao
subordinirani deo sloenije strukture, to jest romana, ima svog pripovedaa
stepen njene autonomije se uveava.18 Takva je pria sestrino pismo, gdje
se Vaskova sestra Milua javlja kao pripovjeda u prvom licu. Narativne
informacije se reguliu s take gledita njegove sestre. Kao neposredni
uesnik u dogaajima, ona komentarie zbivanja, pa je u ovom segmentu
njena taka gledita nadreena svim ostalim. Moda i nije sluajno to
autor bira da s take gledita Vaskove sestre, koja je u tekstu konstituisana
uz izrazitu lirsku intonaciju, modeluje ovaj segment narativne zbilje sa
naglaenom socijalnom notom.
Literatura:
1. Beanovi, Tatjana.- Narativni mozaik Davidove zvijezde,
predgovor knjizi
Zuvdija Hodi, Davidova zvijezda, Almanah,
2005.
Novo Vukovi, Izmeu modernog i eksperimentalnog, predgovor romanu Nevidbog,
Cetinje, 1994,str.23.
16
Novica Petkovi, Dva srpska romana, Beograd, 1988, str.89.
17
V. Kajzer, Jeziko umetniko delo, Beograd, 1973, str.112.
18
Tatjana Beanovi, Narativni mozaik Davidove zvijezde, predgovor knjizi Zuvdija
Hodi Davidova zvijezda, Almanah, 2006, str.16.
15
219
Milena IVANOVI
2. Beanovi,Tatjana.- Poetika Lalieve trilogije, Podgorica, CANU,

2006.
3. Ingarden, Roman.- Doivljaj, umetniko delo, vrednost, Beograd,
Nolit, 1975.
4. Ivanovi, Radomir.- Poetika
Unoverzitetska rije, 1990
Rista
Ratkovia,
Niki,
5. Kajzer, V. - Jeziko umetniko delo, Srpska knjievna zadruga,

Beograd, 1973.
6. Lei, Z; Petkovi, N.- Moderna tumaenja knjievnosti, Sarajevo,
1980.
7. Lotman, Jurij.- Struktura knjievnog teksta, Beograd, Nolit,1976.
8. Mareti, Adrijana.- Figure pripovedanja, Beograd, Narodna
knjiga, 2003.
9. Petkovi, Novica.- Dva srpska romana, Beograd, Narodna knjiga,
1988.
10. Ratkovi, Risto.- Roman, drama, Izabrana djela, knjiga II, Niki,
Univerzitetska rije, 1991.
11. Stama,Ante; kreb, Zdenko.- Uvod u knjievnost, Zagreb, Globus,
1986.
12. tancl, Franc.- Tipine forme romana, Novi Sad, Knjievna
zajednica, 1987.
13. Tomaevski, Boris.- Teorija literature, Beograd, Srpska knjievna
zadruga, 1972.
14. Uspenski, Boris.- Poetika kompozicije. Semiotika ikone, Beograd,
Nolit, 1979.
15. Zbornik
2004.
220
Knjievno djelo Rista Ratkovia, CANU, Podgorica,
Milena IVANOVI
NARRATIVE ASPECT OF THE NOVEL NEVIDBOG
Considering narrative aspect, novel Nevidbog is the closest to the
personage novel, the other words, to the type of prose in which the story
teller is invisible, so that he pulls the threads being hidden behind his
heroes.
In the novel Nevidbog, the autor introduces in his narrative reality a
personal medija Vasko Jeremic. But the problem of the narrative reality has
been solved by presence of authorial narrative mode. The greatest number
of critics is suprised by the fact that author avoided to narrate in the first
person, which would suite the most an autobiographic tone and lyrical
color of the novel.
221
222

Duan IEVI (Beograd)

Univerzitet u Beogradu
UDK 821.163.4.09 Petrovi Njego P. II
NJEGOEV POIESIS
U ovome radu Njegoev poiesis tumai se kroz prizmu
razliitih disciplina: filosofije, psihoanalize, teologije,
fizike... U sreditu autorovog interesovanja su Njegoeve
misaone pjesme i Lua mikrokozma koje sagledava iz
nekoliko aspekata: odnosa mislioca i pjesnika, pozicije
Boijeg glasnika, estino-talasne misli, poetske
transcendencije, umjetnike istine i dara, mate,
nadahnua, rada umjetnika.
Koliko se Njego lelujao izmeu m i m e s i s a, (p)odraavanja, i

p o i e s i s a, stvaranja, i n o e s i s a, saznanja?
Svaki pravi stvaralac sazdaje iz sopstvenoga bia, i okruenja, koje
ini i ono poznato, i ono naslueno i djelotvorno.
a) Mislilac i poeta
Najavu sebe kao poete mislioca rano (ve 1837. godine) daje u odi
posveenoj mislima. One, misli, postaju svevidee i djelotvorne u hramu
poete:
Ti u trenu esto osnovaje
drugi svijet i bie prirode
i teenje stvarih vidimijeh,
samo kad si u hramu poete.
(Vjerni sin noi pjeva pohvalu mislima)
Trenu je nadahnue, koje obuzme pjesnika. U svojim mislima osniva
svjetove. Pjesnik je tvorac. Vidimije stvari su iz ivota, kojima je okruen.
A zvanije je sveteno poete, kako uzvisuje poetsko zanoenje.
223
Duan IEVI
Nije Njego samo onako uzvisio poetu u reca oltara svesvetija koji je
najblii boestvu. Upravo je u svetenom zvaniju poete mogua odgonetka
taine kako je Njego providio kroz prostor/vrijeme. U pismu Ludvigu
Augustu Franklu (12. oktobra 1851. godine) navodi da je ljubitelj poezije,
pa nikako da razabere je li ona iskra besmrtnoga ognja ili burna klapnja.
Nije imao savrenije tehnike ureaje da prouava Vasionu. Meutim,
poetski dar i tajne ar uzvinuli su ga u beskraje nebesa da ita otvorenu
knjigu. I kae: kada se ovjek popne vie samoga sebe vidi ljudsku bijedu;
kada je poeta moe rei da je rec oltara svesvetija. Poeta je klik smrtnoga
s burnoga naega brijega, poeta je glas vopijuega u pustinji, on sanja o
besmrtiju, dovikuje ga i za njim se topi.
Pustinjak cetinjski u samtini, unesen u sebe, uznesen u visine, stapa
se sa vaseljenom i otkriva udesa postojanja, bivanja. Poeta, kae, vidi
veliki list od knjige mirobitija otvoren, u njemu ita udestva stvoriteljeva.
Oni su njegovo najslae pie, on se njima opija, on silom voobraenija
izvodi iz blatne zemlje klicu nebesnoga ivota, t r u l i n u b o g o t v o r i
(podvlaenje moje D. I.). Njegov se edem iri na lukovima tvrdi.1
Ko se zanese samo tekstom, samim tekstom, ko hoe samo tekstovno
da razumije i tumai Njegoevu Luu moe da se zagubi, makar koliko se
zadubio, u smutu misala prepunih znaenja, simbola, slutnji, oekivanih
biblijskih prizora, neoekivanih Njegoevih alegorija, metafora, jezikih
koprena, voobraenija.
b) Boji glasnik
Nebeska knjiga je svakome otvorena, samo plameni poeta umije da
ita, da voobrazi, matom osvijetli. U pjesmi M i s a o upravo otkriva
koja je sudba i draest poete: kada mu Tvorac zadi duu vatrom poezije,
dua mu se topi, zaigra lira, pojave se gomile udesah meu koje stane
i pone ih pitati. A svemogustvo svetom tajnom apti samo odabranima,
samo dui plamena poete. I u vrhu: poeta je boji glasnik/izaslanik,
svjedok proteklih i nepojamnih zbivanja. Otuda i Njego jeste svjedok
svega to se nekada zbivalo i to moe biti. I budunosti svoje kakvost i
sudbinu moe pravo vidjeti. No, budunost je velika tajna od koje emo
neto vidjeti, al za grobom samo. Kakva zaumna misao: budunost s one
1
Petar Petrovi Njego, Djela, CID, Podgorica 1998, str. 880.
224
Njegoev poiesis
strane ovozemaljskoga ivota! Ipak, ima nade, poto svetena misao, slatka
pita due, jeste astica ognja besmertnoga, koja ima svojstvo sa ocem
svijetah.2
I pjesnik ima svojstvo s Tvorcem, pa otuda i vjerovanje da poeta s
boanskom iskrom u sebi moe da zae u tajne svjetova.
Lua nije samo obiknuto napjevavanje religijskih tema. Nije svakako
ni prepjevavanje spjevova npr. Miltonovog epa, koje je itao. Nije samo
ni oprobavanje stihovanja, koju je ve pokazao u oponaanju deseterca
narodnih junakih pjesama (Ogledalo srpsko). Njego je htio i bio vie
od stihotvorenja. Bio je Potpuni poeta, makar ga je proza ivota esto
odvajala i odvraala od boanske namisli.
Voen angelom, koji prinadlei liku arhangela Mihaila, prvoprestolnoga, dosee do bezdna Vaseljene: Nebesni je prostor beskonaan,3
koju obasjava svojom iskrom boenstvenom. Povede ga sretnji duh
nebesni da motri i da neposredno doivi razgovor boga sa svojim
doglavnicima. I tamo gdje ginu sva ponjatija, gdje voobrazi sami sebe
gone, i gube se u neizvjesnosti, poeti je dato da moe da prozre tajinstvo
bivanja, bia i svemoguega tvorca.
poet,
Mogue tumaenje Njegoeve spoznaje taina je upravo u tome to je

Sin prirode najblii boanstvu
od drugije sviju umni tvari
Poeta moe da sazda svjetove, isto kao otac premogui, koji ih sazda
i kae:
Svemogustvo svetom tajnom apti
samo dui plamenog poete.
Njego ba tako poetizuje i svjedoi sve to je i kako je bilo.
Je li Njegoev bog pjesnik?
Njegoev bog ne pjeva, nego tvori. Bog nije Pjesnik koji sklapa
stihove, nego Tvorac koji sazdaje svjetove. Poiesis Njegov je u djelu.
Nikolaj Velimirovi, meutim, smatra da Bog stvara kao pesnik to
2
3
Misao, str. 549, 551.

Lua mikrokozma, I, 145.
225
Duan IEVI
sastavlja pesmu. Delanje Boje to je poezija, delo Boje to je pesma ne

jedna pesma, no sve i jedna. Pravi Pjesnik Njego naizgled daje povoda i
za takvo poimanje. I obian pjesnik bogotvori, kako ne bi Tvoritelj svega,
koji sjedi na svome tronu tvoritelnom zanjat poezijom
Boji um besprestano
tvoritelnom blista poezijom
Djelatna je Boja Rije,
svemogue slovo stvoritelja,
koje prostor puni mirovima,
a mirove sretnim angelima!4
Poreenje s pjesmom je samo metaforino, ne i doslovno. Boja
pjesma je po Velimiroviu uvek dovrena i savrena; duh je njen uvek
neizmenljiv, jer je to duh savrene poezije, mada je forma uvijek druga,
nova. Poto je Tvorac sveta veliki poeta, pesnici se, naravno, najvema
pribliuju Bogu; pesnik je polu-bog, demiurg, koji stvara ili kroz koga
Bog stvara. Pesnik je nadovek5
Savrenstvo boga je, znai, u svakom trenutku. Sumnja li Velimirovi,
kako ini Njego, da i Zemlja, koju je Bog stvorio za utjehu i pokoru
Adamovom rodu, jeste savrenstvo Bojega uma? Iskaz o nadovjeku neu
komentarisati. Njego jeste dao povoda da se bog proglasi i za pjesnika, i da
se pjesnik uzvisi u tvorca novih svjetova. Meutim, ne bih im izjednaavao
tvoratvo.
Prema Bibliji, Boja Rije, Slovo, Logos jeste sve stvorila. U Jovanom
jevanelju, Rije (u prevodu Vuka Karadia), odnosno Logos (u prevodu
Sinoda SPC) je poetak svega. U poetku bjee rije, i rije bjee u Boga,
i Bog bjee rije. Ona bjee u poetku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i
bez nje nita nije postalo to je postalo. U njoj bjee ivot, i ivot bjee
vidjelo ljudima. (1, 1-5). Rije je ivodajna, i posta tijelo, zapravo Isus, sin
jedinorodni od oca, pun blagodati i istine.
U tumaenju Pola Dila, Isus nije ovjek, nego Rije, istinski Bog,
koji je postojao od ranije, od poetka, i koji je u datom trenutku odluio da
uzme ljudski oblik. Mit o Otelovljenju je simboliki duboko objanjenje
ivota u evoluciji. Taj je mit stvorila nadsvesna i istinoljubiva uobrazilja
4
5
Lua, III, 3, 33-34.

Ep Nikolaj Velimirovi, Religija Njegoeva, isto, str. 18-19.
226
Njegoev poiesis
da bi umirila metafiziku strepnju izvesnou da je patnja savladiva i da

je tajanstvena intencionalnost evolucije, imanentna ivotu (simboliki:
namera Boja, Re Boja) po sebi blagotvorna i razumljiva u svojim
vidljivim objavljenjima. Simboliki, Bog je nepronina tajna porijekla,
Rije oevidna pojava, a Sin evolutivna nada ovjeanstva. U Jovanovom
Prologu, nema Svetoga duha. Simbolino, i istinsko, trojstvo su: Otac,
Rije i Sin.6
Rije je tvoraka snaga svega postojeega, i u razvoju. I Boja i
Njegoeva Rije stvaraju nove svjetove. I Bog je glasnik Njegoeve misli,
poto su pjesnike metafore dobile boju milost. Pjesnika rije, slovo su u
osnovi stvaranja. ovjek slovi, i tako opstoji. Mo rijei je otuda i doslovna,
i simbolika, uvijek tvoraka.
U logogonikoj ideji religije bogoovjeanstva, N. Berajev
proglaava: s t v a r a l a t v o j e r e l i g i j a. ovjek je pozvan
da nastavi in Bojega stvaranja. Hristologija je zapravo uenje o
nastavku stvaranja. B o j e s t v a r a n j e s e n a s t a v l j a u
o v a p l o e n j u H r i s t a L o g o s a. A stvaranje se moe
okonati samo u Duhu. Trojica mu je okvir u kome se sve deava.
Proces svetskog staralatva prolazi kroz sve ispostasi Trojice. U Trojici
se odigrava svetski proces. Primjeuje da su hrianska kosmologija i
kosmogonija ostale starozavjetne. Osnovni stav Berajeva o nedovoljnosti
sedmodnevnoga stvaranja jeste: S v e t s k i p r o c e s j e o s m i
d a n s t v a r a n j a , s t v a r a n j e k o j e s e n a s t a v l j a.
Znaajna mu je misao da se energija u svijetu neprekidno i stvara upravo u
stvaralatvu, a ne samo raspodjeljuje. Zadatak je da se prevazilazi i a) nauna
svijest o nemogunosti poveanja energije u svijetu, i b) religiozna svijest o
nemogunosti stvaranja svijeta. Ogranienje je materijalnog /tvarnog/ bia
to ne stvara bia, poto bia stvara samo Tvorac. U sloenoj i protivrenoj
prirodi stvaralatva, sklon je da ga obogotvori.
Istinsko stvaralatvo je teurgija, bogodejstvo, zajedniko delovanje
s Bogom.7
Uprkos uzdizanju stvaralatva u vrhunsku djelatnost, Berajev ga
je, bar po doslovnom iskazu, zatvorio u crkveno, svejedno to objanjava
hristoloku tajnu stvaranja.
6
7
Pol Dil, Simbolika u Bibliji, isto, str. 199-200.

Nikolaj Berajev, Smisao stvaralatva, isto, str. 89, 108-109, 112, 99, 265.
227
Duan IEVI
Stvaralatvo mogu i ja da smatram potpunom posveenou, ali nije

samo, i sve, religiozno, pogotovo Trojino, ili hristoliko. Ako bi doslovno
iitavali Njegoa, Hristos je samo pomenut na zavretku Lue, to ne znai
i da po smislu, kako ga shvata Berajev, ne moe biti tako nasmjeren.
c) estino-talasna misao
Kako, od koga Njego saznaje kako je, zato je sve stvoreno?
Je li instinkt ili duhovni voa?
Je li Isidora naslutila da u prvobitnom prirodnom ovjeku obitava
kosmika sposobnost neposredne spoznaje svega to ga okruuje, to se
zbiva? Je li samo genialni primitivac obdaren boanskim promislom? Jesu
li tragovi u mitskim naslagama, koje se otkrivaju samo pozvanima, onima
koji ih arhetipski nose u sebi i iznose iz kolektivno nesvjesnoga u budnu
svijest prometnutu u poetsku aroliju. Ni mnogo uen, niti mnogo naitan,
Vladika je iao za intuicijom izuzetno darovitog primitivca. Genialan
primitivac moe da bude maksimalan stvaralac: ima spoj vatre i nepogrene
mudrosti. Ubraja u njih Vuka i Njegoa. Takvim ljudima sama vasiona
daje zadatak, koji oni, kao svi genialni, moraju izvriti. Vasiona je, znai,
svjesno bie, koje zadaje poslove posebno nadarenima da otvore i obznane
istine bivstva. Spominje Isidora davnoga Platona, koji je mitom dokazivao
istinu, pa Dantea, Miltona i Getea, koji su istinu objanjavali mitom. I
njen Vladika Rade je jo od prvih svojih pjesama imao metafizike vizije i
vasionske spekulacije o srodstvu ovjeka sa Velikim Tvorcem, sa idejama u
svijetu ideja.8
Mladi Rade Tomov uzvisuje misao u hitru posrednicu
meu ljudstvom i meu boestvom,
koja je vrgla stubu kako zraku sunca ognjenoga. Je li misao estino-talasna
sila shodna sunevome zraku? Koju energiju ona nosi, koja je energija poie
i podie? A poeta ima svojstvo da mu misao stvara nove svjetove.
Ti u trenu esto osnovaje
drugi svijet i bie prirode
i teenje stvari vidimijeh
samo kad se u hramu poete.
(Vjerni sin noi pjeva pohvalu mislima).
8
Isidora Sekuli, Njegou knjiga duboke odanosti, isto, str. 216-217.
228
Njegoev poiesis
Je li sila elektrizma ona koja tvori misao? Ona usiljava ojka da zadi
svjetlilo u bezdne udesah:
da otkrije jasno smrtnijem oima
sva udesa boja tainstvenu knjigu
ak je mogue da misaono providi i budunost, kako sam ve
naveo.Ono to zadivljuje svakako jeste da budunost nije samo ono to
e samo po sebi naii. Jeste tajnovita, i mnogima skrovita da je naslute.
Snovide je ili provide oni koji su misaono nadareni da u biu svome i u
svijetu oko sebe intuicijom prodru u bezdne vaseljene, poto je i budunost
proistekla otkuda je i bie ovjeka (Misao).
Je li u poeti znanie prekognicije, koje otkriva preegzistenciju? Snuje
li se budunost iz onoga to je bar vremenski prolo, ili se samo preoblikuje
u novo, pa je nepoznato, ili se ponavlja na nain koji nije prepoznatljiv
svakome. Ako je sve u jonosferi, oko nas, u nelokalnoj kosmikoj svijesti,
od zaetka do svretka, pa ga i individualnom lokalnom svijeu, samo
valja spoznati, osmisliti, onda odista jesu nadareni podobni i pozvani
da nam odsjajuju skrivene istine. Poto nema apsolutnog poetka/svretka,
nego je sve otvoreno u pokretu i u promjenama, onda jeste blaenstvo duha
da se sva ovjekova bila i ula otvore za primanje, poimanje, prosudbu, pa
upotrebu za svrhe ovjeka i ivota.
Je li Njego otkrio tajnu svjetlosne formule pjesnitva kada je
zapisao:
Strune su moje lire zrake sunane i svijeh svjetilah.9
Svjetlost je sve porodila. Zrake nose i misaonu energiju. Poete su prosvijetljeni pro-vidnici svekolikoga bivstva.
U kvantno-hologramskoj mogunosti spoznaje jeste pretpostavljeni
proces u kome dolazi, kako tumai Vuk Uskokovi, do kolapsa talasne
funkcije iz superpozicije beskonanoga broja moguih stanja u jedno
izmjereno stanje, to smatra misterijom moderne kvantne teorije. Sam
kolaps talasne funkcije nije mogue izmjeriti, niti locirati uzronik. U
pojedinim interpretacijama se izvodi zakljuak da je ljudska i/ili boanska
svesnost upletena u proces kolapsa talasnih funkcija. ak se i tvrdi da se
svijest moe definisati kao deo uma koji indukuje kolaps talasne funkcije,
9
Njegoeva Biljenica, isto, str. 137.
229
Duan IEVI
pri emu razliita stanja svesti, odnosno razliita neurofizioloka stanja

indukuju kolapse u razliita stanja. Kolapsi talasnih funkcija bezbrojnih
kvantnih dogaaja, koji su sastavni djelovi makroskopskih primjetnih
dogaaja, odvijaju se, kae, kao prethodnica svih ljudskih ulnih, svjesnih
ili nesvjesnih opaanja ili razmiljanja. U spoznaji svijeta oko nas ljudi
su svjesni samo klasinih efekata, odnosno kolapsiranih stanja talasnih
funkcija. Proces kolapsa talasnih funkcija u jedno nepredvidljivo stanje
je, meutim, u jezgru ljudskoga apsolutistiko-indeterministikoga odnosa
prema Prirodi. U odreenim interpretacijama kvantne teorije se pak vjeruje
da ljudska svijest bira budua stanja svijeta kolapsima talasne funkcije.10
Primjeujem da je uobiajeno tumaenje procesa mjerenja u
kvantnoj teoriji primjenljivo i na poetsko-misaona djela. Meutim, ona
su sama po sebi nemjerljiva. I kada, ako, zau u kosmiku nelokalnu
svijest, u povratku ne padaju, kolapsom talasne funkcije u samo jedno
stanje. Poete iz mnotva svemirskih doivljaja prevode u odgovarajui
reeniki sklop vie znaenja. Svakako jesu izvan/iznad klasinoga
stanja svijeta kada tvore.
d) Poetska transcendencija
Koliko je Njego u imanenciji, je li sveobuhvatno u transcendenciji?
Poete trancenduju stvarnost u vie sfere doivljaja, osjeaja/
osjeanja, misli.
Reniki, transcendentan: prelazi granice iskustva, nalazi se izvan
granica prirodnog svijeta, prelazi podruje ovjekove svijesti, onostran,
natprirodan, nespoznatljiv, koji nadilazi ljudska shvatanja11
U Kantovom transcendentalnom idealizmu, kako je nazvano njegovo
uenje, posebno u Kritici istoga uma, transcendencija je sveobuhvatno
razmatrana. Transcendentalna teorija o elementima sadri Transcendentalnu
estetiku, logiku, analitiku, dijalektiku, dok se u Transcendentalnoj teoriji
o metodu nalaze disciplina, kanon, arhitektonika i istorija istoga uma,
svakako uputna za teorijsko promiljanje transcendencije i odgovarajuu
primjenu na umjetniko stvaralatvo. Za Bloha je predskazujua i
nasluivaka uloga umjetnosti u aktu premaanja, presezanja ili
10
11
Vuk Uskokovi, isto.

Dr Dragoljub Klai, Rjenik stranih rijei, kratica i izraza, isto, str. 1292.
230
Njegoev poiesis
prekoraenja u smislu transcendiranja pukog postojanja prema nekoj

buduoj slobodi.
Egzistencija i Transcendencija ine realnost, objektivnu i subjektivnu,
kako Jaspersa tumai Leek Kolakovski u svom razmatranju metafizike. Ne
mogu se tako objektivizovati da bi ih prisvojila nauka, ni nai u unutarnjesvjetovnom iskustvu. Egzistencija (ili sloboda, ili ja sam), i Transcendencija
(ili Sveobuhvatnost) su neodoljivo vezane, pri emu druga postoji samo za
Egzistenciju. /udno je da se odbija mogunost da navedena realnost moe
postati pozitivno dostignue intelektualnog napora, ili estetske, emocionalne
ili religiozne intuicije./ Sveobuhvatnost ini tlo u kojemu su korijeni ljudskog
digniteta: ako ne pokuamo da preskoimo barijeru spornog univerzuma,
ne moemo ni prevazii osjeanje da je na ivot besmislen. Pokuaji da se
pobijede smrt i poraz, ma koliko bili neuspjeni, nemoni, nijesu i uzaludni:
oni su, zapravo, ono to nas i ini ljudima.12
Sam Jaspers upotrebljava Sveobuhvatno: b i t a k p o s e b i, kojim
smo obujmljeni, ili b i t a k k o j i s m o m i, da bi zamislio cjelinu.
Bitak koji nas obujima naziva se svet ili transcendencija.
Bitak koji smo mi naziva se postojanje, svest uopte, duh, naziva se
egzistencija.
Tumai, u znaku openhauera, da je svijet ideja, a ne predmet.
Transcendencija je bitak koji nikada ne postaje svijet. Transcendencija jest
samo onda kada se svet ne sastoji samo od sebe samog, kada nije zasnovan
u samom sebi nego upuuje i izvan i preko sebe. Ako je svet sve - onda
nema nikakve transcendencije. Sveobuhvatno je: a) b i t a k k o j i n a s
o b u j i m a, b) t r a n s c e n d e n c i j a, c) b i t a k k o j i s m o m i
(mi smo p o s t o j a n j e, mi smo s v i j e s t u o p t e, mi smo d u h, mi
smo moguna e g z i s t e n c i j a, ija je sutina u n e d o v o l j n o s t i,
u onome n e u s l o v l j e n o m, u neprestanoj t e n j i p r e m a
J e d n o m, u svijesti o jednom neshvatljivom s j e a n j u, u svijesti o
b e s m r t n o s t i).13
Transcendencija je za Martina Hajdegera ba biti izvan bivstvujueg,
12
13
Leek Kolakovski, Uas metafizike, isto, str. 60.

Karl Jaspers, Filozofska vera, Plato, Beograd 2000, str. 14-16.
231
Duan IEVI
to u filosofskom argonu koji koristi znai: unesenost tu-bivstvovanja u

Nita.14
Navedena, posebno Jaspersova saeta vienja transcendencije sadre
sutine koje je i Njego u svom pjesnitvu obujmio.
Njego je t r a n s c e n d e n t n i o p t i m i s t a. U poreivanju
Njegoa i openhauera, B. Petronijevi uvia da je Imanentni pesimizam
Njegoev u sutini isto tako strog kao i openhauerov, ali transcendentni
optimizam, koji Njego vee za svoj transcendentni pesimizam, pozitivniji
je od openhauerovog. Izvor Njegoevog transcendentnog optimizma je u
njegovoj vjeri u Boga, teizmu i vjeri u besmrtnost ljudske due. Zanimljivo
je da Petronijevi pomenute vjere naziva dogmama, koje je Njego direktno
uzeo iz hrianstva, dok mu je pesimizam po prirodi spontano duboko
uverenje jednog znatnog filozofskog uma i jedne velike due. Naravno,
svoje gledite pokazuje stihovima iz Njegoevih spjevova. Ipak, Njegoev
transcendentni optimizam svodi na vjeru u besmrtnost due zajedno sa
vjerom u vii svijet, u kome vie nema borbe izmeu due i tijela, nema
vie ni zla, i na vjeru u Boga. Refleks Njegoevog imanentnog pesimizma
u svijetu je moralni optimizam u obliku humanizma i slube zla i bola
dobru.15
Transcendencija je iz procesa stvaranja pretvorena u sistem miljenja.
Je li sva transcendencija u vjeri, svejedno kakvoj i u koga? Kako samjeriti
Bakoviev depresivni optimizam svakodnevnoga ivota Crnogoraca sa
Petronijevievim transcendentnim optimizmom vjerovanja u vie sile?
U misaonim pjesmama i Lui, Njego ima primjese i gnostikomanihejskih vjerovanja, naroito onim to je natulni transcendentalni
svijet, kako oznaava M. Flaar, obiljeen monistiki Jednim, kao
carstvo svjetlosti i izvorite svijetlih emanacija. Kod manihejaca su
neprekidno u sukobu svijet duha i svijet materije, dobra i zla, svjetlosti
i tame. Izlivi transcendentalnoga svetloga naela, njegove emanacije,
neprestano prodiru u materijalni svet. Tako je stalno u toku kozmika borba
izmeu sila svetlosti i demona mraka Za primjer transcendentalne
monistike i emanatistike koncepcije Flaar navodi Njegoevu sliku
nebesa prestolodrnoga Boga-Tvorca i njegove svjetlosne krune,
14
15
Martin Hajdeger, Putni znakovi, isto, str. 106.

Dr Branimir Petronijevi, isto, str. 63-65, 72.
232
Njegoev poiesis
ije zraenje pobjeuje Sataninu vojsku. Pjesnik-vizionar kazuje da iz

duhovnih nebesa, iz transcendentalnog sveta svetova
lue besamrtne
na sve strane rjekama sipahu;
da otuda
teku izobilne lue
sa dobrotom svojom besamrtnom
u prostore opirnoga bia.
Navodi i stihove, kada Bog rijei da skri protivnike-pobunjenike:
Zaigra mu kruna nad prestolom
u cijeloj luesipnoj slavi.
K o l i j e v k a (Lua, II, 122) je takoe oznaka za transcendentalni,
natkosmiki svijet Boga-Tvorca, gde je izvorite i zaetak svega to jeste.16
Mnogi Njegoevi stihovi nadilaze puku materijalnu stvarnost.
Koliko je Njegoeva transcendentna mo od ovoga svijeta, ili je
onostrana, metafizika i mistika? Baviu se time u raspravi o Njegoevoj
mistici.
Psihoanalitiari pridaju transcendentnosti realniju podlogu sa pojmom
t r a n s c e n d e n t n a f u n k c i j a. Ona nije, objanjava Karl Gustav
Jung, nita tajanstveno, ni nadulno ili metafiziko, nego psiholoka funkcija,
koja proistie iz spajanja s v j e s n i h i n e s v j e s n i h sadraja. Pri
tome, svijest formira t r e n u t n i p r o c e s p r i l a g o a v a n j a,
dok nesvjesno sadri sav zaboravljeni materijal individualne prolosti, i sve
naslijeene, strukturalne funkcione tragove ovjekovog duha uopte, i sve
one kombinacije mate koje jo nijesu dostigle pragovne vrijednosti a koje
e vremenom, pod odgovarajuim uslovima, stupiti na svijetlo svijesti.17
Poto se ne bavim psihoterapeutskim postupcima psihoanalitiara
zastau u razradi transcendentne funkcije. Bitna je postavka da se time
proiruje svjesno. U psihoanalitikoj praksi je potreban p r e n o s u spoju
svijesti i nesvjesnoga da bi pacijent doao do novoga stava. Samo dodajem
Jungovu opasku da se npr. konstruktivna metoda koja predstavlja sugestiju,
Miron Flaar, Njegoeva Lua mikrokozma, str. 20-21; Objanjenja uz Luu
mikrokozma, str. 209.
17
Karl Gustav Jung, Dinamika nesvjesnog, Matica srpska, Novi Sad 1984, str. 145.
16
233
Duan IEVI
zasniva na tome da se simbol (slika sna ili fantazije) ne procjenjuje

s e m i o t s k i, nego s i m b o l i k i (str. 152). Nesvjesnom se ne smiju
poturati racionalne namjere i psihologija svijesti, kako Junga tumai I.
Nastovi, niti misli na nain kako mi podrazumijevamo miljenje. Ono
samo stvara sliku koja prua odgovor na stanje svijesti, koje bi, slike, mogle
nazvati u m j e t n i k o m vizijom.18
Psihoanalizujui Njegoa i njegovo djelo, Jovan Strikovi nalazi da je
dolazio u posebna psihika stanja kada su se brisale granice koje odvajaju
pojmljivo i nepojmljivo, pa je bio u nekom transcendentnom stanju.
Posjedovao je veliku intuitivnu mo psiholoke i vizionarske vrijednosti.19
Naravno, veliki pjesnik jeste bio, naroito u skladanju Lue
mikrokozma, u napregnutim psihikim stanjima, koja nadilaze pojmljive
granice. Kako se ona mogu shvatiti? Jesu li dovoljna psihoanalitika
posmatranja?
Novija nauna istraivanja izmijenjenih i proirenih stanja svijesti
upuuju na sloenije i slojevitije tragove umjetnikoga procesa.
e) Umjetnika Istina
Postoji li jedna istina za sve, ili svako ima svoju istinu? Je li svako
umjetniko djelo istina po sebi/za sebe?
Svojom tvrdnjom da je novozavjetna jevaneljska istina apsolutna,
jedino spasavajua istina, pobudila me da pomnije zagledam u sklisku,
moda i neuhvatljivu tajnu Istine. I pravi hriani, i oni koji su svjesno
napustili hrianstvo, i racionalisti oseaju jedinstvenost, izuzetnost,
neuporedivost Hristove istine. Nikolaj Berajev opseno izlae hristoliku
istinu, koja je zamamna za vjernike, privlana i za ne-vjernike, ali nikako
ne moe biti jedina istina. Zatvorena u jevaneljske spise ni kao literatura,
makar bili sveti, ni kao cjelokupna ivotna mudrost i stvarnost, ne moe biti
sveobuhvatna i konana. Za mene je jo spornija Berajevljeva tvrdnja:
U svojoj konanoj, tajanstvenoj sutini stvaralatvo je, naravno,
Ivan Nastovi, Snovi, Psihologija snova i njihovo tumaenje, drugo izdanje, Prometej,
Novi Sad 2001, str. 54.
19
Jovan Strikovi, Putevima Njegoeve psihoanalize, Unireks, Podgorica 1996, str. 157,
159.
18
234
Njegoev poiesis
crkveno. U slijedu teksta govori o religioznoznom stvaralatvu koje stvara

svjetsko bogoovjeansko tijelo,20 to bi navelo na primisao da izjednauje
crkveno i religiozno. Berajev je slojevit mislilac, koji ima dosta prigovora
i hrianstvu, pa je zaudno da tako crkvenjaki sudi o stvaralatvu.
Ako se traga za istinom kao cjelokupnou svega, i umjetnikom
istinom u procesu stvaranja i ivoga djelanja, onda je razlono da se otvaraju
sve mogunosti. Religiozna objava moe biti saznajno vjerodostojna,
primamljiva i prihvatljiva, ali nije sva punina i sutina bia. ak i Bog,
svejedno kako ga ko nazivao, makar mu se pridavala apsolutna mo, nije
svima jednaka i jedina istina. Novija prouavanja svemira koji je svjestan,
nadaju drugaije poimanje i svevaee istine. Naravno, i ona samo otkrivaju
mogunosti potpunije spoznaje.
Je li sve ve sadrano u jonosferi, pa se samo prima: ko moe, i prenosi:
kako ko shvata, i prebira kako umije, i skladiti koliko ko hoe, pa kada
ustreba, ili kada probije iz sopstvenog pamenja, kolektivno-nesvjesnoga,
u svijest, iz intuicije u osjeanje i miljenje, iz instinkta u iskustvo, pronese
u pjesniku tvorbu, iz slutnje u doivljaj, iz uma u misao, pa sve preobrati
u umjetniko djelo. Ili se jonosfera neprekidno puni novim sadrajima koji
se sustiu, prepliu, sublimiu, pa ovjek otvoren za sva udesa obre
svakojake naume, misli, tvorbe. Ili je ovjek samo u okvirima postojeega i
moguega u prilici da prenosi: u sebe, i izvan sebe, i da tumai ono to je dato.
Ili je prava ovjekova mogunost da i sam neprekidno tvori u novim oblicima/
oblijma, da proiruje i probija granice sopstvenoga svijeta.
Je li i Njego u svemu: samo to isto/ samo malo drukije, ili je izvorni
saznavatelj svemirskih, ljudskih i boanskih tajni, koje umjetniki pretvara
u luevitu istinu.
Je li u jonosferi sve zapisano, zapameno?
Je li Istina jedna jedina nepromjenljiva, vjena, pa se samo saznaje,
saoptava:
spiritualno
djelatno
pojmovno,
ili je neprestano u stvaranju
20
Nikolaj Berajev, Smisao stvaralatva, isto str. 72, 265.
235
Duan IEVI
u promjeni podlona svakoj provjeri

preinaenju
tumaenju.
Apsolutne istine nema. Ako je ona sve to postoji (postojalo, postojae)
nije zasvagda jedna jedina. Sve je u promjenama/nastajanju/propadanju,
novom stvaranju. Svako ima svoju istinu i pravo na istinu. Istina je relativna,
da upotrijebim poznatu oznaku. Samo je umjetnika istina apsolutna.
Umjetnika istina je ono to stvori spisatelj, slikar, vajar, muziar... po svome:
naumu, osjeanju, ulnosti, imaginaciji. Umjetnici stvaraju svoje istine ivota,
koje su istinitije od pravoga ivota. Istovremeno, sam ivot pie romane,
koji su istinitiji od svakoga umjetnikoga djela. Umjetnici stvaraju nove
svjetove, koji ne postoje u stvarnosti, ali postaju sopstvena stvarnost. Svako
u umjetnikom djelu trai svoju istinu, kako je italac, gledalac, slualac...
koristi, poima, prima, doivljuje.
Nauka objanjava da se u fizikom svijetu estino-talasne prirode,
fermiona, bozona i infona, smjetenih u biolokom svijetu, DNK kodova,
mikrotubula, klatrina i vodenih klastera zainju svi (ne)ivi procesi
opstajanja i razvoja mikrokosmosa i makrokosmosa. Slutim da na
dohvatu ovjeka prebiva i stvarnost opstojea u svom posebnom svijetu,
naporednom sa vidljivim senzacijama ivota. Naravno, nije sve podlono
provjeri. Neu zalaziti u mistinu magmu koju samo matovita zamiljanja
ili nadulna iskustva naziru. Umom se sve ne dosee. Jer, um je, kako i
Njego kazuje, kratkoga dometa da bi opisao boje veliestvo (Crnogorac
k svemoguem bogu).
f) Dar/uobrazilja/nadahnue/rad umjetnika
ta je umjetniki dar, jesu li isto uobrazilja i mata, kako se zbude
nadahnue?
Psihoanalitiari su, zalazei u ovjekov mentalni svijet, nastojali da
razjasne i sutinu umjetnikog stvaranja.
O d a r o v i t o s t i, koja je dio stvaralakog procesa, psihoanalitiari
priznaju da imaju malo to da kau. Darovitost je relativno rijetka pojava,
koja se vjerovatno nasljeuje, kao i druge osobine linosti: temperament,
inteligencija, karakter. U ispoljavanju darovitosti udio ima libidinalna
energija. Darovite osobe intenzivno sanjare i mataju, izrazito su sposobne
236
Njegoev poiesis
za nadahnue, uvijek spremne za doivljaj i razradu doivljenoga.

Dar umjetnika za Slobodana Tomovia jeste sposobnost da otkrije
estetske vrijednosti prirode po sebi, njihovu transcendenciju. Umjetnika
intuicija ide ispred racionalne moi duha. I za Njegoa je umjetnost
inventivno razotkrivanje osnovnih entiteta prirode, preko skladno
poreanih boja i linija, konsonantnih zvukova i melodija, zvonkih i
virtuoznih stihova, slikovito improviziranih reenica, monumentalnog
spomenika i graevina. Spori se sa nekim mjerodavnim komentatorima
Njegoevih estetski nazora koji izraz poezija tvorca ne nalaze u znaenju
ontoloke sutine lijepoga, nego u prvobitnom platonovsko-skolastikom
smislu stvaranja, odnosno stvorenja bojega. Razloge da se izbjegne
takvo tumaenje je da Njego shvata ljepotu kao objektivnu supstanciju
u naroitom kosmolokom znaenju. Naravno, ne porie da se tvoraka
sila prirode i poezija tvorca i podudaraju kod pjesnika, ali je pojam
stvaranja za Njegoa striktno povezan sa afirmacijom reda, pravilnosti,
harmonije u kosmosu. Bie ljepote je u oblikovanju kosmike mase.
Umjetniki lijepo je, prema tome, objektivizacija transcendentne sutine
u fizikom, empirijskom i istorijskom biu ljudi i ovjeanstva. Svuena
sa neba na zemlju, ona je produetak, nastavak, trijumf totalne svemirske
ljepote u oblasti drutvene stvarnosti ovjeka. Primijenjena, Njegoeva
transcendencija ima prije svega umjetniki, estetski, a ne cerebralni cilj,
pa se moemo diviti visprenom poletu njegove mate u predjele stravine
kosmike bezdani uzletom misli i fantazije koja ne poznaje granice
stvaralake moi ovjeka.21
Zastupnici biofizikog tumaenja svijesti kao opteg naela Svemira
mogu potvrditi Tomovievo nasluivanje. Za mogue nauno razumijevanje
pjesnikog pro-nicanja u svemirski beskrajni prostor/vremenski kontinuum
svakako je vrijedno samjeravanje i prirodnog i drutvenog, ontolokog i
empirijskog procesa ovjekove, osobito umjetnike djelatnosti.
U o b r a z i l j a (fantazija) ili m a t a (lat. imago slika) je
sposobnost stvaranja slika. Pojmovi uobrazilja i mata se najee
poistovjeuju. Oni koji ih razlikuju Uobrazilju smatraju bitno ivotnom
ulogom duha, ivom snagom i glavnim iniocem svekolikog ljudskog
opaanja, dok je mata oblik pamenja osloboen stege vremena i prostora,
21
Slobodan Tomovi, Njegoeva Lua, isto, str. 144-145.
237
Duan IEVI
iako je povezan i preinaen onim empirijskim fenomenom vremena volje

koji nazivamo i z b o r.22
Primijetio bih nadohvat da se uobrazilja ne moe svesti na opaanje,
svejedno koliko sveobuhvatno bilo, niti je mata samo oblik pamenja.
Opaanje je ulno, pamenje je nakupljeno znanje. Uobrazilja/mata
je sposobnost otvorenog stvaralakog duha da misli: umilja/izmilja/
zamilja, pa osmisli/oduhovi.
Psihoanalitiari razrauju da je odnos svjesnih i nesvjesnih sadraja
u uobrazilji srodan sanjanju, dok joj je zatitna funkcija da uva ego od
moguega nadiranja straha i drugih psihopatolokih sadraja. Posredstvom
uobrazilje i sanjanja, ljudi ostvaruju svoje potisnute i tajne elje (Frojd).
Uobrazilja je miljenje koje nije praeno akcijom (Oto Fenihel). Uobrazilju
ine nesvjesni psihiki procesi, koji predstavljaju seksualni nagon (Melani
Klajn). Podsjea se i na Aristotelovu katarzu/proienje. Podsticaji kojima
je stalno izloen stvaralac dolaze iz okoline, za ije reavanja nadraaja
je potreban praktini smisao, i iz sopstvene unutranjosti, koju izgrauju
i odreuju mehanizmi bioloke i psihike regulacije, koji trae mnogo
uobrazilje. Rudi Supek ponavlja da se velika djela ne mogu stvarati bez
napornog rada, ali ni bez uzleta uobrazilje i sanjarenja.23
Njego je rado upotrebljavao rusku rije voobraz za uobrazilju, to
sam navodio u raznim kontekstima.
N a d a h n u e se uobiajeno definie kao boji dar ili natprirodno
svojstvo, svakako uroena obdarenost umjetnika. Kliniari ga vezuju sa
deliminom izmenom svesti, praeno vrstama nekoordinisane motorne
aktivnosti. Veina psihoanalitiara ga posmatra u odnosima i komunikaciji
svjesnoga i nesvjesnoga. U stanjima nadahnua, nesvjesno djeluje veoma
dinamiki, na interakciji elja i uobrazilje. Ponekad se priinjava da djeluje
duh ili neko drugo bie. Navodi se da su veliki stvaraoci svoje nadahnue
objanjavali uticajem sudbine, sluajnosti, viih duhovnih bia ili nepoznatih
inilaca. Jung povezuje nadahnue sa kolektivno nesvjesnim i arhetipskim
nasljeem. U nadahnuu je stalna izmjena nivoa svijesti, postepeno izbijanje
Ljubomir Eri, Psihoanaliza i psihopatologija likovnog izraza, Institut za mentalno
zdravlje, Beograd 2000, str. 65.
23
Isto, str. 66-68.
22
238
Njegoev poiesis
nesvesnih sadraja u sferu svesnog, to se ogleda u iznenadnoj pojavi vizija i

misli ili se, jednostavno reeno, zbiva kao blesak misli.24
Najnovija nauna istraivanja su pronala taku nadahnua u
desnom dijelu mozga. Istraivai Mark JungBimen i Edvard Boumen, sa
Univerziteta Nortvestern, i Don Kunios, sa Univerziteta Dreksel, utvrdili
su da razliiti mehanizmi miljenja dovode do prosvjetljujuih trenutaka.
U EEG (elektroencefalogram) mjerenju primijeeno je udno neuroloko
zbivanje: oko sekundu i po prije uvida, iznad desnoga dijela mozga,
nazvanog P o s t e r i o r c o r t e x, dolazilo je do poveanja aktivnosti u
niskofrekventnom podruju (alfa talasi), to je prestajalo kada je poinjala
visokofrekventna aktivnost iznad drugoga dijela mozga. Tumai se kao
slabljenje vizuelnoga signala koje omoguava poetnoj maloj aktivnosti
mozga da u svijesti eksplodira kao uvid.25
Nauno egzaktno lociranje mjesta gdje nastaje nadahnue moe
dati podlogu za razumijevanje refleksa umjetnika. U holistikoj kvantnohologramskoj paradigmi, meutim, nije pripadljivo da se razdvajaju
modane hemisfere i svakoj posebno podaruju svojstva odjelitoga
djelovanja. Mozak je cjelina u ovjeku koji svojim itavim biem biva
unesen u doivljaj. Umjetnici su senzori i sebe i Svemira, umotani
i u vidljivi i u nevidljivi svijet. Ako je pouzdana Bomova zamisao o
implicitnome poretku, onda su pjesnici osobito uronjeni u tajnoviti
prostornovremenski kontinuum.
Mnogi stvaraoci bi vjerovatno potvrdili, zavisno od vrste umjetnosti,
da se u njima nakuplja, taloi, nadima, pa u trenutku nadahnua probija
ideja, misao, slika, znak, simbol, koje oni zapisuju, skladaju, crtaju,
slikaju. Njego je Luu mikrokozma u zgusnutom vremenu, trenu
jedan, za etiri nedjelje, i Posvetu za jedan dan, iznio iz sebe, dugo se
pripremajui: saznajno, osjeajno, ulno, misaono, duhovno. Veliki bljesak
je porodio originalno djelo.
I tamo gdje zapire spoznaja, samo ulom i umom se ne stie do
eljene celji taine. Poeta sno-vidi/pro-vidi, sluti i misaono transcenduje u
skriveni svijet, neto nevidimo. Zajedno s njim moemo da nazremo to
je u ovjekovoj sudbi.
24
25
Isto, str. 71-73.

Eureka, to je Eureka, Politika, 25. april 2004, str. B3.
239
Duan IEVI
U misaonim pjesmama i naroito u Lui mikrokozma mogu se nai

odbljesci Njegoeve transcendentalne spoznaje. Misao transcenduje um,
koji joj ne moe staviti granicu. Ona smjelo prelazi granicu ljudske moi.
Velika ga je alost s uasom morila kada je iz prelesnih polja u povratku
preao granicu,
iz besmrtnog stana u predjele smrtne. (Misao)
Mogao je kada god zaeli da prelazi svjetove. Transcendencija se
neposredno otkriva u pjesnikovim otkrovenjima.
Istraivanje me navodi da za umjetnike, osobito poete mislioce,
svakako i za Njegoa, transcendenciju, nadahnue, darovitost nalazim i u
sposobnosti da zalaze u osvjetljavanje kvantno-holografske slike vidljivoga/
nevidljivoga svijeta. Svojom imaginacijom i misaonom tvorakom moi
prolaze kroz Ajntajn-Rozenove tunele u kolektivnu kosmiku svijest, i
pribiraju utiske, doivljaje, saznanja, koja preoblikuju u umjetnika i
misaona djela. Cjelina daje otisak za svaku pojedinost.
U kosmikoj svepovezanosti, kako tumai V. Uskokovi, iz jednoga
djelia holograma moe se rekonstruisati itava hologramska slika, i
pojedinane ljudske svesti kao delovi kosmikog holografa mogu pod
odreenim okolnostima imati pristup hologramskoj slici Kosmosa
kao celine i informacijama koje one nose. U kosmikom holografu
ne postoji izdvojeni posmatra, pa nema potrebe da se kree, poto je
posmatra istovremeno svugde. Promjena take gledita, a ne vremena
i prostora, dovodi do spoznaje. Pojedinani lokalizovani umovi su na
osnovu hologramskog modela samo raunanje u okvirima sveukupnog i
sveprisutnog hologramskog uma Prirode. Autor napominje da je u skladu
sa hologramskim kosmikim ustrojstvom i pretpostavka o postojanju
holosvijeta kao implicitnoga reda iz koga izranja pojavni svijet.26
U holistikome pristupu, umjetnost ine sve djelatnosti i postupci koji
nas povezuju sa itavim svijetom, istovremeno i Put koji ukazuje na samoga
sebe. Umjetniko djelo posjeduje osobine samo u kontekstu posmatraa.27
Pjesnici mislioci vjerovatno imaju potpunija razvijena ula za
svemirske odjeke u sebi. Poto je ovjek u Svemiru, i Svemir u ovjeku,
Vuk Uskokovi, Na putu redukcionistiko-holistike ravnotee savremene nauke i
drutva, isto, str. 85-86, 83.
27
Isto, str. 186.
26
240
Njegoev poiesis
prirodna je prilika da se ezne i hoe da osjeti, obujmi i spozna svekolika

stvarnost. U kvantno-holografskoj sutini svijeta ovjek nalazi mogunost
da se i svjesno, i umjetnikim tvorbama poistovjeti sa cjelinom.
Duan IEVI
Njegos Poiesis
In this work the literary creation of Petar II Petrovic Njegos is

interpreted through different disciplines: philosophy, psychoanalysis,
theology, physics, etc. The author is focusing on Njegoss philosophical
poems and The Ray of the Microcosm, which are analyzed from several
aspects: the relation between the philosopher and the poet, the position of
the Gods messenger, poetic transcendence, the artistic truth and the gift,
imagination, inspiration, work of the artist.
241
242

Vojislav D. NIKEVI (Podgorica)

UDK 94(497.16)
94(497.13)
U POTRAZI ZA IZVORNIKOM:
KRALJEVSTVO SLOVENA MIT ILI STVARNOST?
U ovom tekstu autor se bavi pitanjima koje ve stoljeima pred nauku
postavlja srednjovjekovna hronika Kraljevstvo Slovena, anonimnog
dukljanskog prezvitera, poznatija kao Ljetopis popa Dukljanina,
koja je do nas doprla kroz prijepise iz perioda XV do XVII vijeka.
Brojni neusaglaeni stavovi vezani za izvore, porijeklo i karakter ovog
spisa sagledavaju se iz optike najnovijih saznanja.
Kraljevstvo Slovena anonimnog autora, optepoznato kao

Ljetopis popa Dukljanina, zaokuplja panju istoriara i istraivaa jo
od kraja XV stoljea, kada se, sa slomom drave Nemanjia i Kraljevstva
Bosne a institucionalizacijom otomanske sile na balkanskim prostorima,
na nepokorenim slovenskim teritorijama, vezanim za Rim i pontifikalnu
kancelariju, pojavio pokret uenih ljudi zadojenih duhom Renesanse, koji
je htio da obnovi sjeanje na minula vremena moi - uvajui tradiciju,
nekritiki je prenosei i preoblikujui, traio se nain da se sauva duh
slovenskog postojanja na Balkanu i obnovi neto od njegove ratnike
prolosti, po cijenu da se sve to je u protivnosti sa proklamovanom
politikom zapadnih sila i kanonom kurije odstrani, ak i uniti. Slovenski
svijet, ne samo na Balkanu, stoljeima stub moi Vizantije, iji su
potomci esto dolazili na imperijalni tron a rijetko, i to pukim sluajem
ili sticajem okolnosti, na stolicu ekumenskog patrijarha, svoju je istoriju,
dok je postojalo Romejsko carstvo, vezao za Konstantinopolj, dosljedno
izvravajui njegovu politiku volju u korpusima najamnika na svim
ratitima Evrope, od Iberijskog poluostrva do Persije i Saharske Afrike.
Vezana za Vizantiju koja je odravala tradicije antikog Rimskog carstva,
po svaku cijenu elei da od Konstantinopolja naini prijestonicu
243
Vojislav D. NIKEVI
svjetske imperije hriana, koristei vojnu silu najamnika da to ostvari,

slovenska populacija se izgubila u anonimnosti broja vojnih kontigenata,
a vjerski potpuno prepustila vladajuem helenofilskom duhu koji je, u
stalnom nadmetanju sa Rimom i njegovim pontifeksom koji su u odgovor
nudili militantni latinitet, sve graane Romejskog carstva koji nijesu
bili porijeklom Grci, Arameji, Jevreji ili Kopti smatrao varvarima,
uprkos injenici da je dobar dio tog svijeta bio manje ili vie pokrten
ili, bar, priznavao vizantijsku suprematiju u pitanju upravljanja i vladanja
svijetom1.
Kao to je u sumrak antikog doba Rim od Helena preuzeo teoriju
o nadmoi rase, proglaavajui Italike za gospodare svijeta a dotadanje
Tokom kontakta sa Istonim rimskim carstvom, uavi krajem V i poetkom VI vijeka
u njegove granice, stari Sloveni poeli su da stvaraju postojane dravne zajednice a
zajedno sa njima poinju da razrauju sopstvene politike teorije bez kojih je, u to smo
ubijeeni, bilo nemogue stvoriti dravnost. (...) Stoga bi bilo izuzetno vano, makar
i u najoptijim crtama, okarakterisati idejnu (ideoloku - primj.) poziciju Slovena u
odnosu na Vizantiju, na iju su zemlju upali u VI stoljeu, i na kojoj su osnovali svoje
drave, i duboko i obuhvatno istraiti svestrane uticaje koje su pretrpjeli tokom nekoliko
vjekova. Samo se po sebi razumije da se kod toga radi o poloaju vieg drutvenog sloja
meu starim Slovenima, koji je kod njih stvorio aristokratiju. Svakako, pod najoptijom
panjom te aristokratije morali su da budu, po svemu sudei, i iri slojevi vojnikapripadnika zajednice: slovensko vie drutvo organizovalo je pohode na imperiju, bilo
je obavezno da za njih motivie uesnike, da im uliva nadu u pobjedu, da se zalae za
neophodnost vrste odbrane zadobijenih zemalja od vizantijske vojske. (...) O gleditima
Slovena na vizantijsko drutvo moe da se sudi samo po rijeima samih Vizantinaca,
ije je opaanje varvarskog svijeta bilo ne manje netano i subjektivno od predstava
varvara o imperiji. (...) Vizantijska hrianska civilizacija i paganska kultura starih
Slovena (kao i drugih varvara epohe drave koja se zasnivala na vojnoj demokratiji)
principijelno su neuporedivi, kao potpuno razliite pojave. (...) Izvjetaji vizantijskih
pisaca o Slovenima i drugim varvarima uoljivo su pod peatom tradicionalizma koji
proistie iz poznoantike istoriografije a koji je uslovljen, na jednoj strani, uvanjem
istonorimske dravotvornosti i kontinuiteta dravno-politike teorije (po kojoj je
Vizantija neposredni nastavlja Rimskog carstva), a na drugoj aktuelnou i otrinom
slovenskog problema koji je bio pred vizantijskim drutvom: pitanje ko-koga od
VI do VIII vijeka ne samo da nije bilo rijeeno ve je, naprotiv, dostiglo krajnju otrinu.
Naznaeni tradicionalizam najee se izraavao tako to su vizantijski autori svuda i
redom davali ne konkretno-inividualnu ve uopteno-sintetiku karakteristiku raznih
etnosa, slijedei jo od antike naslijeenu podjelu varvara na divlje lovce, nomade
pastire i stalno nastanjene zemljoradnike. Sloveni su se, osim u rijetkim izuzecima,
svrstavali u treu kategoriju, ali je njihovo opisivanje lieno etno-kulturnih osobenosti...
(. . : VI-X
., , 46, 1986, . 100-101).
1
244
U potrazi za izvornikom: Kraljevstvo Slovena mit ili stvarnost?
Ahajce pretvarajui od boanske djece u potinjene, tako je i Vizantija,

objedinjavajui od Konstancijeve vlasti prostore nekadanjeg Rimskog
carstva, tu dravno-politiku teoriju vratila na prostore nastanka, na Istok,
oglaavajui sebe za imperiju rase hriana - ostali poredak svijeta,
po pravilima koje je utvrdila jo Platonova i Aristotelova Helada, bio je
predodreen da bude varvarski. Kao to su u antika vremena Heleni
irili i nametali kulturu narodima Evrope, tako je Vizantija, ako se prihvati
da su temelje njene budue moi postavila dva cara rodom sa Ilirikuma,
paganin Dioklecijan i prvi hrianski imperator arijanac Konstantin,
poela da nudi novu ideologiju-monoteizam svim tradicionalnim
helenskim saveznicima, preko nje konstituiui novi svjetski poredak,
iji je cilj bio obnova jedinstvene drave na prostorima nekadanje rimske
sile - sada ideoloki uniformne i jedinstvene, hrianske. U odgovor
Vizantiji, tada jo Istonom rimskom carstvu, u posljednjim decenijama
IV stoljea, nakon kratkotrajne Julijanove vladavine koja je pokuala da
izvri politiku restauraciju paganstva izjednaavajui ga po zakonu sa
hrianstvom2, posljednji imperatori Zapada, bez prave moi, oslonjeni na
pontifikalno sjedite kao uvara i nosioca nove ideologije na prostorima
Italikuma, pokuali su preko njegove kancelarije, nizom dekreta koji su
nosili potpis pontifeksa, da politiki obnove rasnu teoriju, ali vezujui je
samo za prostore svog dijela imperije: po tom politikom programu koji
je odmah, zahvaljujui brzini papske administracije koja je eljela da sebi
osigura prvenstvo u dijelu carstva, ugraen u hrianstvo, Italici su oglaeni
Najnovija istraivanja ukazuju da je Julijan, koliko voen osvetom zbog ubistva
najbliih, jer je Konstantinov sin Konstancije naredio svojim Skitima i Gotima da
istrijebe tokom 337. i poetkom 338. godine sve najblie povjerenike svog oca i rodbinu
koja je mogla da pretenduje na imperijalna znamenja moi, toliko iznuen silom svojih
najamnika, pagana i poluhriana, morao da nae politiko rjeenje koje bi smirilo
uzavrele duhove a najvie pagansku skitsko-gotsku vojnu silu, na kojoj je poivala
mo carstva, koja nije eljela da bude graanin drugog reda. Predvodivi svoje SkitoSarmate Julijan je potukao Alamane kod Strazbura 357. i opkolio Franke zauzevi Paris,
(...) i nakon toga svoju rezidenciju smjestio u Kapadokiju (M. L. Angrisani Sanfilippo:
Julien lApostat, DECA, vol. II, Paris 1990, p. 1370-1371) Nakon velike pobjede nad
Kvadima i Sarmatima-Slovenima, stupivi na carski tron zahvaljujui volji trupa kojima
je komandovao 360. godine, a preuzevi svu vlast nakon Konstancijeve smrti naredne
godine, Julijan je proklamovao da je najvanije biti Grk meu Grcima, obnovio je
helensku religiju (pagansku), preavi put od prve faze tolerancije do otvorenih progona
hriana. (...) Ali, paganizam, ubudue fosilizovan u starim formama kulture, bio je
nesposoban da sprovede namjere imperatora... (ibid. p. 1372).
2
245
Vojislav D. NIKEVI
za rasu Rimljana koja nastavlja tradiciju antikih vladara svijeta sa

svim prerogativima moi koje im daje nova ideologija, hrianstvo3. Svijet
je tako, krajem IV stoljea, poeo da se dijeli po obrascu koji su utemeljile
od davnina dvije surevnjive i nepomirljive politike doktrine, iznjedrene
jedna na Istoku druga na Zapadu, a od Konstantina zamiljena jedinstvena
ideologija jedinstvene imperije, hrianstvo, poela je tu diobu da ubrzava,
produbljuje, vezujui se za dva centra ekumenske moi - Rim i Novi
Rim, Konstantinopolj.
Kada je krajem XIV vijeka na Zapadu i u okrilju pontifikalne
kancelarije poela da sazrijeva svijest da je nakon propasti drave
Nemanjia Vizantija na izmaku jer se junoslovenski svijet, podijeljen
i u sukobu, nije mogao suprotstaviti turskoj vojnoj sili, da je pitanje
godina kada e se ugasiti Istono rimsko carstvo, sve je podreeno nizu
politikih i vojnih aktivnosti da se utvrde linije razgranienja sa turskom
vladarskom kuom: prvo, da se zatite najvea hrianska svetilita na
prostorima Palestine, ve tri stoljea pod islamom, za ta je bio neophodan
trajan ugovor o miru sa turskim sultanima i vodeim vjerskim linostima
muslimanskog svijeta, drugo, da se postigne niz trgovinskih sporazuma
u vidu protokola koji e obezbijediti nesmetanu plovidbu Mediteranom
i protok roba sa Istoka na Zapad i obrnuto, za ta su bile zaduene velike
italske luke Venecija, enova i Napulj, i tree, da se, uz pomo i politiko
posrednitvo posljednjih vizantijskih vladara, sklopi barem preutni
dogovor o podjeli sfera uticaja na Balkanu, po tradiciji koju su utemeljili
jo u IV stoljeu Teodosije i Valentinijan II, a koji se od epohe do epohe
obnavljao sporazumima Konstantinopolja i Rima i imao za cilj da zatiti
interese hriana-katolika i obezbijedi, barem na zapadnom Ilirikumu,
suprematiju rimskog pontifeksa i njegovu suverenu vjersku jurisdikciju.
Promiljene politike aktivnosti pontifikalne kancelarije odmah su dole u
sukob sa pojedinanim interesima vladarskih kua francuskih i germanskih
vladara, sa neposlunou ekonomski monih velikih italskih luka koje su
teile da sklope zasebne ugovore sa Turcima i muslimanskim svijetom,
koji bi im obezbijedili ekskluzivna prava na trgovinu sa Istokom a najvie
Julijanove aktivnosti uslovile su obnovu latinske paganske istoriografije nakon 360.
godine. U eliti, pokrtavanje u hrianstvo praeno je egrtovanjem na novoj istoriji i
uvoenjem biblijske prolosti u poznoantiki mentalitet. (...) Na Zapadu, godine od 378.
do 381. bile su odluujue... (Herv Inglebert: Les Romains chrtiens face lhistoire
de Rome, Paris 1996, p. 683).
3
246
sa monim slovenskim vladarima na prostorima Rusije koji su smatrali da

jedini imaju pravo jurisdikcije nad zemljama slovenskog svijeta4. Paleolozi,
na smiraju imperije, ve su bili vazali sultana, uestvujui u turskim vojnim
aktivnostima na prostorima Male Azije i Balkana, u ratovima protiv
preostale sve nemonije jermenske i slovenske vlastele koja se uzdala u
tradiciju5 - nadajui se pomoi sa Zapada pruala je otpor Turcima, traei
po navici steenoj vjekovima najamnike ugovore za borbu sa islamom.
Strateki, jedino je kurija imala namjeru, predstavljajui se kao
politiki lider razjedinjenog i u meusobnim zadjevicama zapadnog
svijeta, da utvrdi pravila ponaanja prema Turskoj i islamu; pozivajui se
na pravo vladanja vjerom ona je pokuavala da objedini svoje dijeceze na
slovenskom Balkanu, bez obzira kojoj dravi ili vladaru pripadale, i da
na svoju stranu privue to vie pravoslavnog ivlja, naroito onog koji
Ruski veliki duks (slovenska tradicija prevodi njegovu titulu kao knez, mada ona ne
odgovara ovom vojno-administrativnom inu utemeljenom u epohi rane Vizantije, koji
oznaava jednog od najviih vojnih komandanata i zapovjednika vojne uprave nad jednom
ili vie zemalja ili oblasti) Ivan III oenio se, uz blagoslov pape Ksista IV, Sofijom,
kerkom brata posljednjeg vizantijskog cara, da bi 1472. godine sklopio uniju sa papom,
dobio nezavisnost od nikejskog patrijarha, osamostalio sopstvenu crkvu i da bi sa Rimom
uspostavio prijateljske odnose. Ivan III se, po pravu enidbe, smatrao za legitimnog
nasljednika prava koja su vizantijski carevi imali nad crkvom, zbog braka sa princezom
njihove krvi. (...) Od ovog vremena on ih primjenjuje u svakoj prilici. On saziva sabore
po primjeru vizantijskih careva, predsjedava im preko svog opunomoenog izaslanika. U
situaciji koja je nastala od tog asa Ivan III nije imao nikakav interes da se priblii Rimu
i da papi ustupi mo koju je prigrabio. Od ovog doba on postaje najglasniji protivnik
Rimske crkve i najopasniji progonitelj svih koji su branili vjerske obrede ujedinjene Crkve
Istoka... (Jacques G. Pitzipios: Lglise orientale, Rome 1855, vol. II-III, p. 66-67).
5
Na zahtjev Jovana Paleologa 8. oktobra 1438. godine pravoslavna i katolika crkva su se
ujedinile, na ekumenskom saboru u Firenci, ali pomirenje nije dugo trajalo: Arsenije,
episkop Cezareje u Kapadokiji (koja je ve bila pod turskom vlau), stigao je u Jerusalim
pod izgovorom da posjeuje sveta mjesta. Izgleda da su ga poslali Turci u tajnu misiju a
povodom unije dvije crkve. Arsenije, poto je stigao, zatraio je od Filoteja aleksandrijskog
patrijarha, Doroteja, antiohijskog patrijarha, i Joakima, prvosvetenika Jerusalima, da
sazovu sabor i odlue da je akt unije pravoslavlja i hrianstva iz Firence bogohulan. Ova
tri patrijarha su oglasila da je Metrofan, konstantinopoljski patrijarh - protivno kanonu
na patrijarhalnom prijestolu u Konstantinopolju. U aktu izlau da je konstantinopoljski
patrijarh Metrofan uljez, da se ujedinio sa Latinima (....). Aktom su data sva prava
izvrenja ovih odluka u Aziji arhiepiskopu Cezareje i sve dijeceze na tom prostoru date
su pod njegovu jurisdikciju (sve su ve bile pod turskom vlau). Istovremeno su napisali
pismo Jovanu Paleologu u kome su mu zaprijetili ekskomunikacijom ukoliko nastavi da
titi konstantinopoljskog patrijarha i da opti sa Latinima.... (ibid. p. 59-60).
4
247
Vojislav D. NIKEVI
nije bio pod jurisdikcijom isihastikih6 i kanonski nepriznatih patrijarhata

Srbije i Bugarske7. U tom razdoblju ona ne dobija neophodnu podrku
velikih vladarskih evropskih kua, najvie francuske i njemake, zauzetih
osavremenjivanjem dravnog aparata i polaganim preuzimanjem dijela
administrativnih poslova iz ruku do tada neprikosnovenog svetenstva. Na
drugoj strani, van kurijinih aktivnosti, brinui o sopstvenoj dobiti, teei da
iskoriste priliku koja im je omoguavala da uestvuju u velikoj preraspodjeli
bogatstva Istonog rimskog carstva na izmaku, veliki italiki gradovi-luke
sklapali su sopstvene sporazume sa jadranskim slovenskim, a preko njih
i sa islamskim svijetom, traei pravo povlastica, potvrdu i zadravanje
prava koja im je nekada dala Vizantija, to je podrazumijevalo i sopstvene
kvartove u najveim malo i srednjoazijskim i mediteranskim gradovima
pod vlau emira i zastupnika sultana. Strahujui od prekida ekonomskih
veza sa Istokom odakle su se uvozili plemeniti metali, skupocjene robe i
roblje, a izvozili oruje i hrana, zapadnoevropske administracije podravale
su Napulj, enovu i Veneciju, ne postavljajui pitanje utvrivanja granica i
sfera uticaja prema Turcima i islamu, a Balkan im se inio kao bogomdani
prostor za nalaenje saveznika sa zajednikim interesima. Kurija je bila
osuena da ostane bez pomoi, naroito vojne, zemalja Zapada; neuspjeh
dvoipovjekovnih krstakih ratova koji su slomili vizantijsku vojnu mo
a gotovo u potpunosti ekonomski iscrpjeli njemaku i francusku, naveli
su Zapad i njegove sile da pragmatino sagledaju situaciju - da Vizantiju
prepuste njenim vjerskim raspravama, trvenjima za vladarski tron,
bezuspjenim pokuajima da se suprotstavi Turcima i islamu i zadri neto
Najveih protivnika saglasja sa latinskim svijetom - isihasti su podrali sve odluke
starih patrijarhalnih sjedita u Antiohiji, Aleksandriji i Jerusalimu, i na taj nain unijeli
nove podjele meu slovenski ivalj na Balkanu, posredno omoguavajui Turcima da se
vie politiki nego vojno brzo institucionalizuju kao vlast na prostorima juno od Save i
Dunava.
7
Kada je okonana Velika izma? Istraivai nemaju jedinstveno miljenje: moe da
se navede 1417. godina, godina izbora Martina V; 1429. godina potinjavanja Klimenta
VIII; 1449. godina kada je Feliks V odustao od tijare; 1451. godina smrti Feliksa V.... Sve
je i ovog puta stvar linog izbora. Mora se rei da se od 1431. godine (kada je izabran
Eugenije IV) papstvo zaodjenulo autoritetom, ako ne i prestiem. Velika izma sadri
posljedice koje e odrediti budunost Crkve i njene politike moi. Paradoksalno, ali
samo naizgled, izma je ponovo vratila mir u pontifikalnu monarhiju i dozvolila kralju
Francuske da promisli o svojim odnosima sa Crkvom prihvatanjem pragmatica sanctio i
da konsoliduje ustrojstvo Drave... (Jacques Bouineau: Histoire des institutions I-XV
sicle, Paris 1994, p. 513).
6
248
od uticaja kod nekadanjih saveznika, najvie Slovena. Sa Vizantijom se

u potpunosti slama i junoslovenska vojna mo: ruski veliki kneevi ve
otvoreno trae da im se prepuste imperijalna znamenja Istonog rimskog
carstva, pregovaraju sa francuskim i njemakim vladarskim kuama o
podjeli sfera uticaja na islamizovanom Istoku, traei nain da neke od
sunarodnika sa Balkana privuku, preko vjere, na svoju stranu, u svoju
zonu uticaja. Dva vijeka, XV i XVI, razdoblje su velike preraspodjele
tradicionalnih rimsko-romejskih prava vlasti nad teritorijama i narodima,
posebno nad Balkanom; Venecija, uz podrku pontifeksa, pozivajui se
na znamenja Akvilejskog patrijarhata, ve nekoliko stoljea potpuno
latinizovanog i germanizovanog, oglasila je svoje pravo jurisdikcije
nad njegovim nekadanjim teritorijama na Ilirikumu - Panonijom i
Dalmacijom8. Poela je da se uspostavlja podjela vlasti prema Turskoj, uz
diobu teritorija: neisihasti, pristalice kanonskog pravoslavnog hrianstva,
u Panoniji i Dalmaciji stavili su se pod vjersku zatitu kurije postajui
vazali ugarskih vladara i austrijskog vojvodstva, kao i katoliki ivalj, dok
su se isihastike crkve Srbije i Bugarske i nekanonske, tanije jeretike,
poput bosanske i zetske, vezale za volju posljednjih vizantijskih vladara i
ekumenskih patrijaraha, prihvatajui suverenu vlast Turaka. Turski sultani
prisvojili su insignacije moi istonih rimskih careva i poeli da rukopolau
ekumenske patrijarhe u Konstantinopolju i poznije Nikeji - stari patrijarhati
nastavili su da budu njihovi podlonici i nekadanju vizantijsku crkvenu
administraciju, sve uene ljude koji su po pravilu pisali na dva ili tri jezika,
stavili su, uz nadoknadu, Velikoj Porti: isto su uinili i njihovi sufragani,
Jedan saborski dekret od 22. decembra 1435. godine oglasio je pravo Venecije da (u
Akvilejskom patrijarhatu) potpuno uspostavi svoje privilegije. (... Papa Eugenije) se lako
saglasio sa Mletakom republikom i dao joj patrijarha koji joj je odgovarao, jednog od
njenih podanika, Padovanca Lodovika Skarampija iz Mecarote (Mezzarota), koji je bio
u papinoj slubi kao ljekar a ve je bio imenovan za arhiepiskopa Firence. Imenovao ga
je 1440. godine (papa Eugenije) za kardinala i legata a latere u provincijama Akvileje i
Gradoa. Legat uopte nije obavljao svoju funkciju i rijetko je boravio u svojim oblastima
tokom dvadeset est godina svoje vlasti. On ih je preveo u papsku nadlenost, kroz
razliite oblike izvrenja i misije, i zadovoljio se da upravlja preko generalnih vikara,
potinjenih mu episkopa u provinciji, a po nahoenju Najvie Visosti (papska titula u to
vrijeme - primj.) (...) Istorija patrijarhata je okonana; tokom vjekova ona nudi samo jalove
rasprave izmeu Rima i Venecije oko toga ko e biti nosilac patrijarhalnih znamenja, koji
e ubudue biti iskljuivo Venecijanac... (P. Richard: Patriarcat dAquile, DHGE,
Paris 1924, vol. III, p. 1135-1136).
8
249
Vojislav D. NIKEVI
patrijarhati Bugarske i Srbije9. Prostore pod jurisdikcijom akvilejskog

patrijarha i njegovog zatitnika Mletake republike podijelili su Maari,
Austrijanci i Venecijanci, organizujui pristalice pravoslavne kanonske
crkve u nezavisne optine ili vojna podruja u graninim oblastima
prema Turskoj; pravoslavni Sloveni na tim prostorima u tom asu postaju
najamnici zastupnika rimskog pontifeksa ali, u isti mah, i veza kurije sa
pravoslavnom crkvom i rijetkim latinskim zajednicama na prostorima
pod islamom, neophodna za odravanje trgovinskih veza izmeu
zapadnoevropskih drava i Turske.
XV, XVI i prva polovina XVII stoljea su razdoblje kada na
prostorima Zapadne Evrope potpuno nestaje klasina hrianska
istoriografija utemeljena na retorskim pravilima antike; Renesansa je
ponudila novi obrazac pisanja istorije - svjedoenja starih pisaca obavezno
moraju, u sluaju korienja i preuzimanja, kritiki da se preispituju i
usaglaavaju sa zahtjevima znanja novog vremena, uz obaveznu preporuku
potovanja liste zabrana koju su propisali brojni sabori odrani pod
okriljem pontifikalne kancelarije. Vie nema poziva na Bibliju i njene
tekstove, ni prenoenja predstava istorijskih zbivanja po hronolokom redu
od vremena Stvaranja svijeta, Adama ili Noja. Taj stari obrazac hrianske
istoriografije koriste samo rijetki pisci-svetenici, po pravilu kada piu
takozvanu sveoptu istoriju i koriste tekstove dostupnih manuskripata:
istoriari novog doba piu o dogaajima kojima su oevici, traei u
hrianskim istoriografijama i antikim tekstovima uzore ili za stil ili tipove
junaka i djela koji se daju probitano porediti sa istaknutim linostima
njihovog vremena. Za razliku od latinskog svijeta koji se polako oslobadja
stereotipa hrianske knjievnosti imperijalne epohe Vizantije, stvaralatvo
i istoriografija pravoslavnog ivlja pod islamom, uglavnom zatoeni u
manastirske zidove i krugove bogatih koji odravaju tradiciju sjeanja na
dane moi Istoka i slovenstva, opstaju na prepisivanju starih kodeksa, na
njegovanju kulta podraavanja, tokom redakcije starih spisa mijenjajui
sadrinu ili navode izvornika u skladu sa trenutnim politikim potrebama
Turci su znali cijenu koja je pripisivana ovim svetim spomenima (relikvijama, darovima
nekadanjih slovenskih vladara pravoslavnoj crkvi - primj.). Muhamed II je u svoju palatu
Saraja smjestio brojne relikvije pred kojima je palio kandilo, koje je takoe, u zgodnoj
prilici, mogao da ponudi pro numere kako bi procijenio istinitost pobonosti onog ko
se stavlja u slubu Bogu... (A. Frolow: La relique de la vrai croix - recherches sur le
dveloppement dun culte, Paris 1961, p. 93).
9
250
i sopstvenim interesima - cilj je odrati veze i prijateljstva sa monim

slovenskim enklavama, najvie trgovakim, na prostorima Zapadne Evrope,
udovoljiti njihovim potrebama za nadmetanjem i prestiom u krugovim
uenih zapadnjaka, a jedno od monih sredstava je i predstava sopstvene
istorije. Ona se sa istim namjerama dotjeruje i ispravlja i u krugovima
stvaralaca na prostorima pod jurisdikcijom pontifikalne kancelarije: na,
slobodnim od islamskog iga, prostorima Zapada treba dokazati da su
Sloveni nekada imali dravu dostojnu potovanja, da takvo isto potovanje,
po mjerilima epohe, moraju da uivaju i potomci tog naroda, mada u tom
asu bez drave i bilo kakvog izgleda da je u dogledno vrijeme, bez tue
pomoi, stvore. Svijet slovenskih enklava na Zapadu, trgovakih i vjerskih,
vezanih za velike i bogate hramove koje su sami gradili ili su u pitanju
bile zadubine nekadanjih velmoa i vladara, dijeli se: na rimokatolike
koji su potpuno slobodni u djelanju i ispovijedanju vjere, ali kojima je
uskraeno pravo da iskau sopstveno nacionalno bie i, stoga, u strahu da u
budunosti budu asimilovani, i pravoslavne koji se povezuju sa enklavama
drugih pravoslavnih naroda Istoka, kakvi su Jevreji, Jermeni, Kopti, Sirijci,
a koji, zbog pisma, irilice, nemaju priliku da sopstvenu kulturu i potvrdu
da pripadaju slovenskom svijetu predstave svom snagom velike tradicije
- svim Slovenima je, praktino, ostavljena samo sloboda u vjeri i pravo
da se za egzistenciju bore ravnopravno sa graanima drava u kojima
su se stekli. U takvom poretku stvari jedina mogunost za isticanje, za
pokazivanje i dokazivanje prestia je - istoriografija.
Mediteranski svijet i epoha brojnih prepisa Ljetopisa popa
Dukljanina: Problem sa kojim se suoava slovenski primediteranski i
svijet u enklavama Istonjaka u Zapadnoj Evropi postaje izuzetno sloen
tokom XVI i u prvoj polovini XVII vijeka kada Poljska postaje evropska
vojna sila i kada eki vladari, u rodbinskim vezama sa ugarskim i
austrijskim dvorom, poinju da se pojavljuju kao izuzetno uticajni sudionici
u politikim zbivanjima koja se tiu razgranienja zapadnih sila i Turske na
Balkanu. Rusija je zaokupljena brigom da se institucionalizuje kao Trei
(pravoslavni) Rim, namjerna da oko sebe okupi slovenske zemlje i sama
pone pregovore o razgranienju sa Turcima, istovremeno teei da obnovi
prijateljske i rodbinske odnose sa njemakim i francuskim vladarskim
kuama koje, zveckajui orujem, prijete neskrivenim namjerama
pontifikalne kancelarije da se u ime bitke za due svih hriana samostalno
pojavljuje kao najznaajniji pregovara sa Otomanskom imperijom. Nad
251
Vojislav D. NIKEVI
kuriju se nadvija prijetnja starih politikih suparnika, koji, sa svoje strane, sa

neskrivenom zebnjom gledaju u nove slovenske sile na prostorima Evrope,
najvie na Poljsku10, paljivo procjenjujui situaciju i pribojavajui se
mogueg objedinjavanja slovenskog svijeta. Njemaki vladari odluuju da
primoraju kuriju da ustukne - cilj je politiki razvlastiti rimskog pontifeksa,
dovesti u pitanje njegov neprikosnoveni autoritet u zapadnom svijetu i u toj
ga mjeri oslabiti da mu najvee vladarske kue Evrope postanu ravnopravni
partneri u svim odlukama koje se tiu hrianstva, naroito na teritorijama
pod islamom: priprema se veliki pokret Reformacije, nasljednik velikih
ideja poznorenesansnih zapadnoevropskih humanista koji su stvorili
teoriju o neophodnosti novog drutvenog dogovora, u kome e crkvena i
vladarska vlast biti ravnopravne i sjedinjene11, a koji germanskim vladarima
treba da vrati presti i uticaj i u pitanjima vjere.
Jezik i pismenost Kijevske drave, uz bjelorusko posredovanje, postaju dravni jezik
Litve. To vai za religiju, socijalno-ekonomsku strukturu, zakonodavstvo. Unija Litve i
Poljske 1569. godine utemeljila je poetak postepenog sve veeg poljskog uticaja, koji
poinje da prevladava krajem XVI vijeka... (. . :
,
- , 1982, . 85). Varavska konfederacija
stvorena 1573. godine bila je, na posredan nain, odgovor Ruskoj pravoslavnoj crkvi, i
njeni akti su utemeljili Poljsku kao imperijalnu silu: ona je garantovala ravnopravnost
svih religija, slobodu savjesti i vjersku toleranciju. U XVII vijeku, sa pobjedom
Protivreformacije, ova se situacija izmijenila nagore i to radikalno, to je izazvalo talas
nacionalnog protivljenja u Ukrajini...
11
U prvoj glavi I knjige svojih Promiljanja nad prvom dekadom Tita Livija Makijaveli
izlae teoriju mjeovitog organizovanja drave, na taj nain formuliui ideju drutvenog
dogovora: Naini upravljanja sluajno su se pojavili meu ljudima; na poetku svijeta,
kada je stanovnitvo na zemlji bilo malobrojno, ljudska bia su neko vrijeme ivjela u
rasutosti (dispersi), slino ivotinjama, potom, kada se njihovo potomstvo umnoilo, ona
su se ujedinila (si ragunarono insieme), a da bi se bolje zatitila, poela su izmeu sebe
da biraju silnijeg i hrabrijeg (piu robusto e di maggior cuore), nainivi ga svojim voom
(come capo) poeli su da mu se pokoravaju. Iz toga se rodilo saznanje o dobrim i asnim
djelima za razliku od ravih i prestupnikih. (...) Kao rezultat toga potom, kada se dolo
do biranja gospodara (eleggere un principe), ljudi nijesu slijedili silnijeg ve mudrijeg
i pravednijeg. Ali, kako se kasnije vlast poela predavati po nasljeu, to su nasljednici
poeli brzo da se oroavaju po obiaju predaka... (...) Posljednji (rije je o konanoj fazi
razvoja dravne organizacije - primj.) zavisni na sami spomen monarha (di un solo capo)
izmeu sebe samih birali su upravitelje (constituivano di loro medesimi un governo).
Kod Makijavelija nalazimo gotovo sve komponente ideje drutvenog dogovora sve do
prava naroda na raskid i ustanak protiv zloupoupotrebe vlasti upravitelja, to nijesu
promislili ni Hobs, ni Lok, a o je jedino revolucionarnim uenjem obrazloio Ruso...
(. . :
10
252
U svojoj raspravi O autoritetu u vremenu i u kojoj mu je mjeri

neophodno pokoravanje Martin Luter pokazuje istinu sveopte politike.
Autoritet i pokoravanje stvaraju jedinstvo moi vladara12. Stvara se nova
teorija drave po kojoj vlast znai vladanje tijelima (ivim biima);
pravi hrianin na zemlji ne ivi zbog samog sebe, ve zbog sopstvene
budunosti i da bi joj sluio, te tako ispunjava, saglasno prirodi svog duha,
ono za im sam po sebi ne osjea potrebu ali to je korisno i neohodno za
njegovu budunost. Dakle, ma je od velike koristi i neophodan je svima
da bi se odrao mir, da bi grijeh bio kanjen i da bi postao prepreka za
nevaljalstva. Stoga slijedi da se hrianin, potpuno dragovoljno, podvrgava
vlasti maa, plae poreze, slavi autoritet, slui mu i pomae, inei sve
to je za njegovu korist...13 Vojna sluba vladaru postaje obaveza pravog
hrianina - pojedinac vie ne slui rimskom pontifeksu, ovaj nema pravo
da oglaava pozive za vojnu; nema vie nevjernika, postoje tjelesa
drava koja sainjavaju tjelesa njihovih podanika, odgovornih jedino
sopstvenom vladaru, koji je, sa svoje strane, odgovoran Bogu. Kurija
prestaje da bude vrhovni sud po pitanjima vjere - ona je zastupnik dua
svih hriana pred Bogom, i njena administracija je zaduena da sarauje
sa vladarskim kuama, bude im na usluzi, politiki posredujui izmeu
kraljevstava Zapada da bi se ouvala ideja o imperiji jednovjernih,
njen uticaj je unutar laike vlasti i prije svega je politiki, ne i upravni.
U toj situaciji pravoslavna crkva, koja se vezala za Rusiju i Trei Rim
- Moskvu, na jednoj strani, a na drugoj za Visoku Portu i politiku sultana
koji je imenovao, preko institucije kupovine poloaja, prvosvetenike
nekadanjih vizantijskih patrijarhalnih sjedita, takoe je imala iskljuivo
ulogu upravljaa na od islama zaposjednutim teritorijama: njena dunost
bila je da ubira svoj i obavezan carski porez, da obezbjeuje nesmetanu
administraciju izmeu zemalja sa hrianskim ivljem i da titi ugled
sultana kao nasljednika imperijalnih boanskih moi nekadanjih careva
, , 1984, . 139).
12
Na prvom mjestu moramo da naemo pravi osnov u zakonu i u mau vremena, da niko
ne bi posumnjao da je to po volji i zapovjesti Bojoj, koji postoje u poretku svijeta... (M.
Luther: De lautorit temporelle et dans quelle mesure on lui doit obissance, Paris
1973, p. 73).
13
Ibid. p. 91. Dua nije potinjena Cezarovoj moi, on ne moe ni da je poui, ni da je
vodi, ni da je ubije, ni da joj daruje ivot, ni da je sputa, ni da je odvee, ni da joj sudi, ni
da je osudi, ni da je prisvoji, ni da je napusti. (...) Suprotno ovome, za tijelo treba nainiti
dobra i ast, jer to proizlazi iz njegove moi... (ibid. p. 133).
253
Vojislav D. NIKEVI
Istoka. Hrianima Istoka je, za razliku od njihove brae po vjeri na Zapadu,

oduzeto pravo maa - ulaskom u vojsku oni su morali da prihvataju
islam, a isto je bilo i sa poslovima vezanim za dravnu administraciju i
njene ispostave irom hrianskog svijeta. Pravoslavna hrianska crkva
bila je garant mira meu svojim vjernicima, kao gospodar dua njihov
politiki zastupnik pred Portom i branitelj njihovih interesa pred kurijom:
pravoslavni ivalj na Zapadu, vezan za pravoslavne optine, po pitanjima
vjere, ba zbog toga, postao je graanstvo drugog reda - imao je isti
status kao i njihova sabraa po vjeri na prostorima koje je zauzela Turska.
Dok na Zapadu poinje epoha tampanja knjiga, u slovenskom i
pravoslavnom svijetu pod islamom knjige se i dalje piu - rade se uglavnom
prepisi crkvenih tekstova u koje se ukljuuju izvodi iz starih vizantijskih
ili hronika koje su pisali anonimni slovenski pisci epohe Nemanjia, a u
enklavama u Zapadnoj Evropi ti se spisi nanovo prepisuju ili dopisuju u
nastojanju da se odri irilska tradicija koja tada poinje da se poistovjeuje
sa nacionalnim pismom slovenskog svijeta, i to najvie zahvaljujui
propagandi koju je sprovodila Ruska pravoslavna crkva. XVI stoljee
je epoha kada se javljaju, naporedo sa velikim tampanim istorijama
najmonijih evropskih zemalja i prvim kodeksima izvorne latinske grae
neophodne za utemeljenje novih pravila istoriografije u slubi novih pravila
vlasti koje su stvorili Reformacija i Protivreformacija, i prva slovenska
istorijska djela - prepisi jo nepronaenog izvornika iz pera anonimnog
dukljanskog prezvitera pod naslovom Kraljevstvo Slovena. Svi prepisi
javljaju se na slovenskim prostorima pod presudnim uticajem katolike
crkve i upravnom vlau Venecije ili Austrije i Ugarske14, u najrazvijenijim
trgovakim i intelektualnim sredinama junoslovenskog svijeta te epohe
- na dalmatinskoj obali, na prostoru izmeu Splita i Dubrovnika i u Boki
Kotorskoj gdje se nalazi sjedite barske arhiepiskopije; na toj teritoriji
jo su jaki ostaci nekada monih slovenskih najamnikih druina, sada
pod nadlenou Venecije i Ugarske koje ih koriste za dranje granice
prema Turskoj, najvie prema islamizovanom slovenskom ivlju koje
sainjava vojne granine otomanske odrede u Bosni. Ova krajina, kako
Slovaci koje su Ugri pokorili u XI vijeku, i Hrvati koji su s Ugarskom bili vezani
od 1102. godine u Personalnu uniju, nali su se u sastavu Austrije na nain kojim su
joj prisajedinjene ugarske vlasti tokom XVI i XVII vijeka. Teritorijalno ne u sastavu
Svete Rimske Imperije, ovi narodi i ovako i onako bili su vezani za nju austrijskim
posredovanjem... (. . , op. cit. p. 81).
14
254
je najee nazivaju slovenski izvori te epohe, koristi jo u slubenoj

upotrebi uz latinski jezik i irilicu, dok se zvanini akti, vezani za
kancelarije Venecije i ugarskog ili austrijskog dvora piu nekom osobenom
mjeavinom slovenskog, italijanskog ili njemakog i latinskog jezika koji
esto postaje i jezik rijetkih knjievnih djela koja se stvaraju pod uticajem
pozne italijanske renesanse ali u duhu Protivreformacije15. U pravoslavnim
manastirskim enklavama prepisuju se i grki tekstovi, meu njima najvie
itije Svetog Jovana Vladimira kralja Dalmacije, ali poznovizantijske
redakcije ( ); tada je ve izvrena
potpuna prerada grkog (?) izvornika nastalog krajem prve polovine XI
stoljea, i taj se spis meu slovenskim istoriografima i prouavaocima
irilsko-vizantijskih srednjovjekovnih tekstova naziva Ljetopisom popa
Dukljanina16 - na taj nain se Kraljevstvo Dalmacije i potom Slovena,
utemeljeno u Duklji i Prevalitani, svodi na samo dva, eventualno tri
vladarska imena, Petra Slovena (Petrus Slavus, Petrislaus), njegovog
sina Vladimira (Blandimirus, , ) i njegovu enu,
Samuilovu ki, Kosaru (Coxara, Cossara, , )17. Meu
Izuzetno je znaajan dubrovaki irilski spis iz 1520. godine poznat pod naslovom
u kome se u prvom dijelu nalazi fragment za sada
izgubljene istorije koja poinje sa epohom Jovana Zlatoustog, od asa kada je proglaen za
konstantinopoljskog ekumenskog patrijarha. Iz prve polovine XVI stoljea je i takozvani
u kome se na folijima 103-108. nalaze izvodi iz besjeda Jovana
Hrizostoma sa izvodima nekog istorijskog spisa. Neto kasnijem razdoblju, pisan je
1602. godine, pripada u kome se na foliju 166. nalazi
nekoliko osuda latiniteta i rimskog pontifeksa, naroito in priea i krtenja, to ukazuje
na estok otpor potomaka nekadanjih slovenskih najamnika nasilnoj katolicizaciji
koja je od vremena do vremena pokuavala da ivalj Krajine vee i vjerski za katoliku
crkvu: ... (Vladimir Moin: irilski rukopisi
Jugoslavenske akademije, Zagreb 1955, p. 79). Jo nijesu proueni spisi koje je Bogii
sredio (popisao) a meu kojima se nalazi niz dragocjenih svjedoenja o slovenskim i
vizantijskim hronikama koje pripovijedaju o slovenskoj dravi na balkanskom jugu.
16
Grki tekst koji se koristi ovom prilikom iz fonda je Viktora Grigorovia, koji se nalazi
u Biblioteci Lenjina u Moskvi, zaveden pod brojem 167 (820). Kratka opaska uz sauvane
samo etiri strane grkog manuskripta: Odlomak iz itija nekog Jovana, savremenika
cara Samuila i Vasilija Bugaroubice (kraj X vijeka), pisanog na papiru, brzopisom XVI
veka, na dva folija... (V. Tapkova-Zaimova: Un manuscrit inconnu de la Vie de St JeanVladimir, EB, vol. 6, Sofia 1967, p. 183).
17
Postoje tri takva grka rukopisa koja potiu iz epohe od poetka XVI do sredine XVIII
vijeka, to nedvosmisleno ukazuje da se nasilnoj latinizaciji suprotstavljala anahrona i
radikalna vizantinizacija, po cijenu potiskivanja irilice i nanovnog uvoenja grkog
pisma, to postavlja niz pitanja od kojih je najvanije: da li je pokret uenih Dalmatinaca
15
255
Vojislav D. NIKEVI
irilskim rukopisima nastalim na dalmatinskoj obali i u njenom neto

bliem zaleu, prevodima sa grkog, najznaajniji je korpus tekstova iz
Poljica, nedaleko od Krajine kod Makarske, gdje se najdue, sve do kraja
XVIII vijeka, zadrala prepisivaka irilska kola koja je bila u tijesnoj
vezi sa dubrovakim vlasteoskim krugom, slavjanskim - nacionalnim,
kome je pripadao i Dmine Papali jedan od nalazaa irilske redakcije
Ljetopisa popa Dukljanina, koji je po svom i svjedoenju savremenika
ovu hroniku preveo na latinski jezik18.
u dobu od XVI do XVIII vijeka podravao proces vizantijske renesanse u krajevima
ne samo pod turskom ve i vlau Venecije, Austrije i Ugarske? injenica je da se u tim
spisima Jovan Vladimir, inae duks vizantijskih najamnika i upravnik (da li i princeps?)
Dalmacije, naziva otvara niz pitanja na koja bar za sada nema pravog
odgovora; u tim spisima se vizantijski car naziva ... ,
, , ,
... vladarem Bugarske, Srbije i Germanike (Un manuscrit inconnu de la Vie
de St Jean Vladimir, p. 186). To ukazuje da je poznovizantijska, tanije poznogrka, jer
Vizantija ne postoji ve gotovo jedno stoljee, redakcija ivota svetog Jovana Vladimira,
u kojoj se on naziva (), nastala kao prepis u skriptorskoj
radionici koju je organizovao Teodor Metohit u XIV vijeku, na osnovu predloka ili iz
epohe Aleksija Komnena kome su vlastela-uesnici u Prvom krstakom ratu poloili
zakletvu na pokornost priznavi ga za svog imperatora pa stoga (Paul
Cristophe: Leglise dans lhistoire des hommes, Limoges 1982, vol. I, p. 360-361), ili iz
vremena prvih godina Latinskog carstva kada su Venecijanci, kao nosioci insignacija moi
Akvilejskog patrijarhata, postavi ekumenski patrijarsi, reorganizovali grke skriptorije sa
ciljem da oglase jedinstvo Istoka i Zapada, na ta zapuuje nekoliko dokumenata po kojima
su Mleanima na upravljanje preputeni Srbija i Bugarska. Postoji i trea mogunost, istog
stepena vjerovatnoe kao i prethodne, da je itije Jovana Vladimira napisano prije ili za
vladavine Konstantina Monomaha, po nalogu imperijalne kancelarije koja je Italikum
i Dalmaciju sa prostorima Balkana u zaleu do Drine i Drima, smatrala jedinstvenom
administrativnom cjelinom - u tom sluaju bi oznaavala nekadanji dio
donjedunavskog limesa do ua u Crno more, koji je taj naziv povremeno nosio, kao dio
provincije Trakije, ve od Konstancijevog vremena. Indikativno je da se lanovi porodice
imperatora Romana Argira, koji je vladao na prelomu prve i druge etvrtine XI vijeka,
spominju u nekim dokumentima vezanim za Kraljevstvo Slovena, kao vlasnici velikih
posjeda na jugu Italije i u Epiru to, za sada posredno, naznaava da je prvo vizantijsko
itije Jovana Vladimira nastalo za njegove vladavine upravo na tim prostorima.
18
Pogledaj: Ferdo ii: Letopis popa Dukljanina, Beograd-Zagreb 1928, p. 259-263.
Poljiki knez 1482. godine bio je Dmine Papali; vinovnik to se Ljetopis anonimnog
Dukljanina nazvan Krvatska kronika je Jerolim Kaleti koji je uspostavio da su
vgiedne chnijge pisane harvacchom pismom i ispisah receni dmine ric po ric..., iako
je knez Juraj Markovi (ili Marovi, to je jo sporno) u pismu mletakom dudu naveo
da je spis preveden sa slovenskog (letera traduta di schiavo). U pismu koje je Marko
256
U Poljikim rukopisima, inae neprouenim, najstariji je pisan

takozvanom bosanskom irilicom (bosanicom) krajem XV ili poetkom
XVI stoljea, a poznat nam je po prepisu iz XVIII stoljea, na foliju 220-221
koji svjedoi o okupljanju sitne slovenske vlastele i nekadanjih najamnika
12. oktobra 1677. godine, naslovljenom Odluka zbora na Obliku o
nevernicima, nalazi se uputan navod koji svjedoi da je taan navod
Dmine Papalia da je jedna od verzija spisa Kraljevstvo Slovena naena
na tom podruju - po svemu sudei taj tekst pripadao je najstarijem, za
sada izgubljenom, korpusu irilskih tekstova nastalih u toj vojnoj krajini19.
Brdo Oblik je motivski najznaajniji dio itija svetog Jovana Vladimira,
u svim za sada poznatim verzijama pa i onoj koja je predstavljena u desetom
tomu Monumenta Montenegrina; ovaj, jo nelociran geografski prostor,
mjesto je na kome slovenski vladar, suoen sa velikom neprijateljskom
vojskom i neizbjenim porazom, kada njegove ve iscrpljene bojovnike
napadne nova poast, zmije-otrovnice, simbol boanske kazne za ljudska
sagrjeenja, prvi put pokae svoje svetake, boanske moi i uspijeva da
izbavi svoje ljude. Vladimir na Obliku djela kao sveti ovjek - ostali
dio povijesti u njegovom itiju, podrazumijevajui njegovo izbavljenje iz
tamnice, ljubav i brak sa Kosarom, samo su razvijanje unaprijed zadate
teze koja ima za cilj da junoslovenskog vladara deifikuje i na taj nain
kanonski potvrdi krunu Kraljevstva Slovena i Dalmacije i njen primat
nad samozvanim imperijalnim znamenjima bugarskog samodrca.
Brojne istorijsko-geografske analize tvrdile su da je brdo Oblik nedaleko
Maruli uputio Papaliu 1510. godine navodi se da je spis koji je Papali predstavio
Dalmatico idiomate compositum, to e rei nije pisan na hrvatskom (jo manje na
srpskom) ve na dalmatinskom ili Dalmaciji svojstvenom jeziku. Maruli takoe
jasno razdvaja Dalmaciju i Hrvatsku: Croatiae Dalmatiaeque regum = Dalmacije i
Hrvatske, ili prostor koji je pod jurisdikcijom hrianskih sila Zapadne Evrope, ali ne i
pontifikalne kancelarije.
19
Sauvan je i Poljiki istorijsko-bogoslovski zbornik sa kraja XVIII vijeka, pisan takoe
bosanicom, u kome se pored elemenata koji se nalaze u do sada poznatim latinskim
prepisima Ljetopisa popa Dukljanina na foliju 9r nalazi spis o Sibinjanin Janku. Takoe, u
Hopovskom zborniku sa kraja XVI vijeka, rukopisu takozvane srpske redakcije, nalaze
se elementi iz Ljetopisa popa Dukljanina, ali uklopljeni u rodoslov srpskih despota, i
to na foliju 119: . ,
... Na foliju 120 nalazi se rodoslov Vukana, kralja Dalmacije i
Duklje, takoe preuzet iz nekog za sada nepoznatog irilskog ili latinskog manuskripta,
ali se u njemu Vukan naziva velikim knezom, to ukazuje da je Ruska crkva ve
izvrila presudan uticaj na dobar dio pisara i prepisivaa u crkvama i manastirima pod
otomanskom i austrougarskom vlau.
257
Vojislav D. NIKEVI
od Skadra, nedaleko od istoimenog jezera, izmeu Splita i Makarske,

itd. Nijedan od prouavalaca ove slovenske istorije nije uoio da se ovaj
geografski pojam nalazi iskljuivo u itijima Jovana Vladimira - Vladimir
se sa porodicom i pratnjom (ne i vojskom!), pred Samuilom koji je zauzeo
gradove u Srednjoj Dalmaciji, povlai na Oblik, dok se vojska samozvanog
cara upuuje ka Ulcinju, kako to navodi i povijest u Kraljevstvu Slovena
u desetom tomu edicije Monumenta Montenegrina.
Oblik je latinizovana grka kovanica koja oznaava
stub pred svetilitem20 i simboliki, u skladu sa retorskim pravilima
koja se odnose na pisanje itija svetih, ukazuje da je Vladimir, poput
Mojsija na brdu, tada dobio Blagoslov Boji. Time je predoreen za
svetaku misiju meu Slovenima na balkanskom jugu. Na latinskom ovaj
grki izraz dobio je niz novih znaenja; oblicus = obliquus nema
iskljuivo simboliko sakralno znaenje, ve i alegorijsko - to je kosina,
padina, zaobilaznica, sporedna strana, ali istovremeno znai i dvolinost.
Posljednje znaenje, u strogo crkvenom pojmovniku epohe od X do XVII
vijeka, znai prikrivanje istinitog djela koje je jedino Boje, ali i padinu
na kojoj se nekada, ili i u tom asu, nalazio paganski hram u kome se
obavljala i sluba za hriane - sa doslovnim znaenjem neto naopako,
neto to uopte nije ispravno. Kada ovaj termin upotrebljavaju retori
da bi pokazali sopstvenu uenost, a oni su uglavnom pisali itija svetih
po nalogu ili narudbini, njime se oznaava vijugav put ka iskupljenju,
sporedni put ka spasenju, ali isto tako i ljubomora, zavist eljna
neega, surevnjivost, nezatienost, opasnost, iskazivanje elje,
neprijateljsko raspoloenje prema nekome, pritvornost, tama,
nepoznatost21. Jovan Vladimir, to je oito, povukao se na poloaj u
= iljasti stub, etvorouglast, u visinu sve tanji, zavrujui se malom
piramidom, kakvih ima esto u Egiptu pred hramovima... (S. Senc: Grko-hrvatski
rjenik, Zagreb 1988, p. 644). U isti mah obelos znai i raanj, u prenosnom
smilu biti na vatri kuanja - iskuenja, to je kao termin nairoko koristila vizantijska
hagiografska knjievnost.
21
Emile Chatelain: Lexique latin - franais, Paris 1893, p. 512. Znaenje tama, koje
je konotacijski u oblicus, oznaava ivljenje u mraku, bez pravog saznanja, posredno,
simboliki i alegorijski bez boanskog prosvjetljenja i bez dodira sa Bogom. Latinska
retorika epohe Rimskog carstva utvrdila je i znaenje gledati s podozrenjem, ispod oka,
oculo obliquo aspicere, ak dvosmisleno govoriti, oratio obliqua (. . :
- , 1976, . 687), to nagoni na pomisao da
je latinski autor itija, nesumnjivo izuzetno uen i iz neke benediktinske skriptorije
sa podruja Gornje Dalmacije (Duklje), bio vrstan poznavalac slovenske pagansko20
258
okrilju paganskog slovenskog hrama22, uzdajui se u boansku zatitu; u

asu kada njegovu pratnju napadne poast, simbol paganske vjere, ali i
jeretikog hrianskog svetenikog reda, unutar tada ve veoma mone
Crkve slovenske, koji se nazivao potovaocima (Velike) Zmije23, vladar
odluuje da se za pomo obrati hrianskom Bogu. Vladimir je pred svojim
najveim iskuenjem, opredjeljuje se izmeu paganstva i hrianstva:
kako se hrianski Bog odaziva, izbavljujui ga, Vladimir, da bi postao
hrianski slovenski , mora da proe kroz jo jednu veliku
kunju, tamnicu samozvanog cara Samuila, jeretika i otpadnika, zatitnika
masalijana i bogumila24, da bi iz nje, osloboen i oien, ali i potpuno
hrianske tradicije. Na to zapuuje i takozvani Vladimirov krst koga spominju svi
tekstovi Kraljevstva Slovena: on je drven, u skladu sa bogumilskom i masalijanskom
praksom koje su ukraavanje drveta, predodreenog da bude sveti znak, skupocjenim
materijalima i dragocjenostima, smatrale najveim grijehom i skrnavljenjem koje vri
Sotona u liku visokih svetenih lica kanonske crkve.
22
. . : , 1973. . 86. Dosadanja istraivanja sporadino
i rijetko navode paganizam Slovena i to iskljuivo po navodima putopisaca sa Istoka
u epohi od IX do XI stoljea; istraivai, zateeni navodima u manuskriptima koji jo
nijesu u potpunost iitani, istiu da se opisi paganskih slovenskih hramova granie sa
fantastinim, jer su u pitanju veleljepna zdanja u kojima se, sudei po dosadanjim
saznanjima, odvijala i sluba hrianskom bogu. U svim pripovijestima vezanim za Jovana
Vladimira, ova epizoda je vie nego uputna: slovenski ratnici predvoeni Samuilom,
protivnici Vladimirovi, nijesu htjeli da stupe na tlo brda Oblik, najvjerovatnije jer se
radilo o svetoj zemlji paganskih slovenskih boanstava. Pomnija analiza ovog dijela
itija ukazala bi i na postojanje itavog niza svetilita posveenih solarnim kultovima,
porijeklom persijsko-skitskih, koje su titili maniheji i njima bliske grupe gnostika, a iji
su ostaci naeni irom Dalmacije i u njenom daljem zaleu (podrazumijevajui i dananju
Crnu Goru) tokom arheolokih istraivanja.
23
Radi se o Ofitima ( = zmija, zmajevo sjeme), veoma uticajnoj sekti u nestorijanskim
i manihejskim krugovima, tanije pokretu gnostikog hrianstva koji se pojavio ve u II
stoljeu i iji se tragovi na slovenskim prostorima prate do XVI stoljea. Ofiti su smatrali
da je materijalni poredak stvarnosti puteno, tjelesno, prvobitne nemani, gospodara Haosa,
koju je savladao Bog na poetku stvaranja svijeta, pa da su, sljedstveno tome, sva iva
bia, meu njima i ljudsko, refleks, odbljesak, sile Haosa koja je prvorodna u istoj mjeri
koliko i boanska sila svjetlosti. Kako rije oblicus ima i to znaenje, vie je nego oito
da su sve latinske redakcije nastale na osnovu grkih, jer su svi do sada poznati tekstovi
i manuskripti vezani za ofite, meu njima su i Ilovika i Moraka krmija, iskljuivo
vizantijski, arapski i slovenski.
24
Vizantijski su tekstovi itija Jovana Vladimira nedvosmisleni i jasni - masalijani i
bogumili nalaze se, tanije preovlauju, u Bugarskoj, Meziji, Albaniji, Dalmaciji, Iliriku
i Srbiji:... , , ,
259
Vojislav D. NIKEVI
hristijanizovan, bio izbavljen - preko djevice Kosare, uzdarja koje mu je

poslao Bog. Sa njom Vladimir, gospodar prostora na kojima preovlauju
masalijani i bogumili, stvara prvu kanonsku hriansku dinastiju
slovenskih vladara, gospodara koji nijesu poklonici jeretike Crkve
slovenske ve vazali konstantinopoljske i rimske.
Sporadino se, tokom posljednjih decenija, meu istraivaima
spominju i neke nove naznake vezane za ovaj dio itija Jovana Vladimira:
rije je o masalijanima i bogumilima i vjerskom konceptu koji su, kao
hrianski, ispovijedali balkanski Sloveni i koji je bio ideoloki osnov koji
im je omoguio da stvore sopstvenu dravu, od svih u svijetu uvaavano
kraljevstvo. Masalijani su bili estoki protivnici monofizita, podravali su
preutno, u epohi stvaranja, islam na prostorima Antiohijskog patrijarhata,
pod ijom se vjerskom jurisdikcijom nalazila ne samo Dukljanska mitropolija
do pada 980. godine, ve i njeni sufragani Ohridska i Skadarska. Protiv
masalijana, u namjeri da zaustavi diobe teritorija Antiohijskog patrijarhata,
uno ih napadajui, oglasio se tokom VII stoljea monofizitski antiohijski
patrijarh Sever, jedan od najuenijih ljudi svoje epohe, namjeran, po
za sada posrednim naznakama, ne samo da zatiti monu monofizitsku
crkvu ve i njene veze i crkve-podlonice na Ilirikumu25 - monofizitska
, , , ... (Un manuscrit inconnu..., op. cit. p.
183) Ovo nabrajanje krajeva u kojima prevlauju jedna iskljuivo slovenska (bogumili),
a druga nestorijansko-arapsko-persijska mona gnostika kola (masalijani), namee niz
pitanja u ovom asu bez pouzdanijeg odgovora, meu kojima je i koja je provincija u tom
asu bio Ilirikum - da li je to bila oblast u Donjoj Dalmaciji, kao u protovizantijsko
doba, u sreditu ili na jugoistoku Balkanskog poluostrva, ili se radi o previdu pisara-piscaprepisivaa?
25
Antiohijski patrijarh Sever je u sporovima, koje su dijelom nametnuli i rani slovenski
teolozi (monachos scythos), pristalice monotelitskog uenja koje je u okrilju Antiohijskog
prvosvetenog sjedita imalo namjeru da izmiri monofizitski program vjere sa kanonskim,
pored estokih napada na masalijane traio i izoptenje rimske crkve iz kanonske, na
taj nain stvarajui moni monofizitski front otpora moguoj latinizaciji, to je dovelo
do velikih trvenja na Balkanu. Sever je traio da se ponite odredbe Halkidonskog
vaseljenskog sabora koji je osudio monofizite i da se baci anatema na rimsku crkvu i njene
prvosvetenike koji potuju halkidonske odluke: Halkidonski sabor i Lav koji upravlja
Rimskom crkvom (...) po pravdi moraju biti predani anatemi... ( :
, BS, vol. L, p. 25-26).
Sukob monofizita i masalijana, uprkos svoj estini, jo je obavijen velom tajne - razlog
je to nije sagledan dogmat ovog monog i dugovjekog jeretikog pokreta, jer nijesu
iitani slovenski manuskripti, ali i dio arapskih koji pripadaju nestorijanskoj crkvi. Protiv
masalijana oglaavaju se i sve tri verzije Sinodika pravoslavlja iz XIV vijeka, meu
njima i pljevaljska.
260
osovina moi, koja je povezala patrijarhe Antiohije i Akvileje, omoguila

je Slovenima na Balkanu da sauvaju nasljee arijanstva, manihejstva i
niz drugih gnostikih-jeretikih uenja sve do institucionalizacije, voljom
patrijarha Fotija, u drugoj polovini IX stoljea, automne Crkve slovenske
sa dva ravnopravna sjedita, bogumilskim bugarskim, kanonski priznatim
od Konstantinopolja, i manihejsko-paganskim Crkve Dragovita koje
je pod vlau imalo svu Dalmaciju i njeno ire zalee, omoguavajui
Akvilejskom patrijarhatu veze sa starim prvosvetenim sjeditima Istonog
rimskog carstva26. Po svemu sudei sukob izmeu kanonske crkve i
monofizita i monotelita, uz koje je bio dobar dio slovenskog svetenstva,
bio je, posredno, uzrok i drugog velikog rata unutar do tog asa monolitnonacionalnog Kraljevstva Slovena27: odvijao se oko 930. godine kada je
vizantijski duks Tomislav, na zahtjev Konstantinopolja, nakon duge vojne
uspio da savlada bugarskog cara i sprijei bugarskog vladara, koji je imao
Indikativno je da se Samuilovi ratovi i doba vladavine Jovana Vladimira podudaraju
sa nestankom moi patrijarhata u Akvileji, do tog asa iskljuivo u rukama monofizita:
sjedite u Akvileji dobilo je svog prvog njemakog episkopa, stranca, Popo postavljen
1019. godine zove se Volfgang u dokumentima na njemakom jeziku... (P. Richard:
Patriarcat dAquile, DHGE, vol. III, Paris 1924, p. 1125). Iste godine kada je
prvi Njemac stupio na tron akvilejskog patrijarha Konstantinopolj je proglasio Jovana
Vladimira, bazileusa Dalmacije, za sveca i tako dao kanonski legitimitet ne samo
njegovoj dravi ve i Kraljevstvu Slovena. Za sada nema podataka u prouenoj izvornoj
grai da li su ova dva dogaaja meusobno uslovljena - posredne naznake u grai iz epohe
Konstantina Monomaha zapuuju da je, po svemu sudei, u cilju uvrivanja vizantijskih
sjevernih granica, i u odgovor na njemaku ekspanziju i politiku pontifikalne kancelarije,
Jovan Vladimir proglaen za svetog kralja. Na to ukazuju i konstantinopoljski
akti vezani za Veliku izmu: svoje potpise su uz patrijarha Mihaila Kerularija stavili
arhiepiskop ohridski i draki mitropolit, ime su izmu podrale sve crkve juno od Save
i Dunava, posebno one u okrilju Crkve Slovenske.
27
Prvi veliki meuslovenski rat vezan je za Langobarde i Justinovo vrijeme, prvu
polovinu VI vijeka: Langobardi su postali saveznici Vizantinaca od kojih su za sjedite
dobili Panoniju. (...) Jedan se korpus Langobarda borio u Italiji na strani Justinijanovih
trupa... (Gianluigi Barni: La conqute de lItalie par les Lombards, Paris 1975, p.
19). Smjetanje Langobarda u Panoniju praeno je meuslovenskim sukobom: Slovena
na Ilirikumu i iz Evropske Sarmatije koji su u Panoniju dolazili sa Langobardima. Tada
je prvi put izvrena i podjela Dalmacije, po pravu administrativno-vjerske uprave Langobardima je, do njihovog iseljavanja za Italiju, pripao sjeverni dio Donje Dalmacije,
od Solina (po nekim izvorima od Zadra) do Akvileje, dok je Duklja zadrala jurisdikciju
nad ostalim prostorom do Draa - to je uslijedilo nakon smrti Teodoriha Velikog 526.
godine, uoi Justinijanovog stupanja na tron. Da bi se sukobi izmeu Slovena prekinuli,
Langobardi su, praeni dijelom Huna, zapueni u Italiju.
26
261
Vojislav D. NIKEVI
autonomnu nacionalnu arhiepiskopiju, da ovlada prostorima Panonije i

Donje Dalmacije i povee se sa Akvilejskim patrijarhatom. Tomislav se, u
novom politiko-stratekom rasporedu snaga, oslanjao na tradiciju saveza
panonskih, norikih i retijskih Slovena sa Avarima, Hunima, i drugim
skitskim narodima, utemeljen jo u VII stoljeu28 - Konstantinopolj je
ovu tradiciju posmatrao kao ugovor o saveznitvu sa Istokom, a Rim kao
pokazivanje dobre volje da se uspostavi saradnja sa narodima (skitskim
etnikim grupama) koje su prijetile, preko Akvileje, stalnim upadima u
sjevernu Italiju i junu Galiju. Tomislav se pojavljuje kao politiki i vojni
lider na podruju koje treba vjerski pacifikovati, objediniti i protivstaviti
balkanskim Slovenima koji su, uz dvije velike i uticajne arhiepiskopije
od kojih je Dukljanska utemeljena u Konstantinovoj epohi a Salona
neto poznije, dobivi nacionalnu crkvu, prijetili da granice svog uticaja
proire to dalje na sjever, prema tek u kanonsko hrianstvo prevedenim
prostorima naseljenim to slovenskim to germanskim populacijama.
Kraljevi Svetopelek i Tomislav,
Vladimir i Samuilo: Samuilovi ratovi su
nastavak borbi koje su poele jo bugarskim i hunskim zauzeem
Sirmijuma u V stoljeu, oni su trei veliki rat za prevlast u Kraljevstvu
Slovena: na udaru samozvanog bugarskog samodrca bili su opet prostori
Donje Dalmacije, Solinska arhiepiskopija i strateki put ka Akvileji, sa
ciljem da se itav Ilirikum, po za sada posrednim naznakama, stavi pod
jurisdikciju ili te patrijarhalne stolice ili patrijarhata Crkve slovenske koji
je trebalo institucionalizovati nakon osvajanja i vojnih pobjeda; slovenski
svijet jo od Heraklijevog vremena pokazivao je opsesivnu elju da ima
sopstvenog nacionalnog patrijarha koji e po prerogativima moi biti
jednak rimskom pontifeksu i prvosvetenicima Jerusalima, Antiohije i
Aleksandrije. Nakon prvog rata izmeu Tomislava, konstantinopoljskog
stratega i prokonzula, i Bugara, uslijedio je sporazum izmeu Tomislava
i duksa Zahumlja, Mihaila, o granicama i, po posrednim naznakama u do
sada poznatoj grai, o savezu, politikom i vojnom, koji je, najvjerovatnije,
Kraljevstvo Travunije i Zahumlja obavezivao na neutralnost29. Taj dogovor
Samo je konstituisao prvo poznato slovensko kraljevstvo od austrijskih Alpa do Baltika,
kraljevstvo u kome su esi, Moravci i Slovaci bili centralni konstitutivni element...
(Edouard Peroy: Le Moyen Age, Paris, 1993, p. 48).
29
Samo kod Farlatija duksu Slovena Tomislavu pripisuje se titula rex Cro(b)atorum,
koju ne potvruje nijedna za sada poznata zbirka izvorne dokumentarne grae, pa se kod
Jafea i u Minjovoj kolekciji ovaj dokument smatra sumnjive vjerodostojnosti - Minj ga
28
262
bio je plod zajednike rimsko-konstantinopoljske politike: po nalogu

imperijalne kancelarije najamnici i lokalna vojska, milites Travunije i
Zahumlja, predvoeni Mihailom prebaeni su na jug Italije sa zadatkom
da silom primoraju neke od nepokornih arijanskih langobardskih princepsa
da se povinuju vjerskoj jurisdikciji pontifikalne kancelarije i sprijee
Arape sa Sicilije da ponovo zaprijete Rimu30. Za zasluge u ratu protiv
Bugara, tokom koga su se Sloveni iz Travunije i Zahumlja, da ne bi stali
na stranu Simeona i tako odluili ishod vojne u korist Bugara, borili u
Apuliji i Kalabriji sravnivi do zemlje neke manje italijanske gradove,
Tomislav je od strane svojih trupa, po rimskom ali i romejskom obiaju, po
svemu sudei aklamacijom i podignutim orujem, oglaen za bazileusa31. Sa titulom izglasanom maevima i visokim zvanjima stratega i
prokonzula, nagradama Konstantinopolja, komandant slovenskih trupa
iz Panonije, Norika, Retije, naumio je da zagospodari najveim dijelom
ak ne prenosi, nalaui da se pogleda Farlatijev spis, to se ini sa dokumentima za koje
ne postoji potvrda u arhivima pontifikalne kancelarije. Zaglavlje tog dokumenta, datiranog
na 925. godinu, u kome se papa Jovan obraa slovenskim voama na Ilirikumu, glasi:
Joannes Episcopus servus servorum Dei dilecto filio Tamislao, Regi Croatorum, et
Michaeli excellentissimo Duci Chulmorum... U pitanju je izjanjavanje o prihvatanju
ili odbijanju slovenskog jezika (...sicut vos estis, in barbara, seu Slavinica lingua...)
- Tomislav oito prihvata latinski jezik kao slubeni, dok Mihailo to odbija: rije je o
kurijinom pozivu na otvoreno suprotstavljanje Crkvi Slovenskoj, Bugara i Dragovita.
Po svemu sudei zbog toga se papa Jovan obraa Tomislavu sa regi Croatorum. Ovaj
dokument je, najblae reeno, nesaglasan sa ostalim neto poznijim, koji pripadaju arhivu
pontifikalne kancelarije, jer se u njima Tomislav naziva Croatorum principe. Ovaj
dokument izaziva i dodatnu zabunu jer se, poto Rim trai dogovor sa Bugarima, po
svemu sudei oko podjele vlasti nad teritorijama i crkvama najvie u Dalmaciji, kao jedan
od papskih predstavnika pojavljuje i duks Kumana: ...Romanorum legati Madalbertus
Venerabilis Episcopus, et Joannes Dux Illustis, Dux Cumas... Kakav su odnos
uspostavljali Sloveni, meu njima i Hrvati sa Kumanima, i koja je teritorija pripadala
ovom narodu, pitanje je koje za sada ostaje bez odgovora? Ovaj dokument svjedoi i
o okonanju saradnje, tanije vrenja (vojne) slube izmeu Hrvata i Bugara, iako se
izmeu njih ustanovljuje mir (...peracto negotio pacis inter Bulgaros et Croatos...).
30
Anno DCCCCXXVIII. Noc anno comprendit Itachal rex Sclavorum Civitatem Sipontum
mense Julio, die Sanctae Felicitatis, Secundi feria, Indictione XV... (Anonymi Barensis
monachi: Chronicon de rebus in Barensi Provincia gestis, dissertatio prima, VI)
31
Tomislav je pomogao Vizantiji u borbi koju je vodila protiv bugarskog cara Simeona.
U znak priznanja on je dobio titulu stratega (prokonzula) i u isti mah autoritet koji je ta
titula podrazumijevala nad svim dalmatinskim gradovima. Oni su tada preli, prvi put, pod
izvrnu vlast hrvatskog suverena.... (J. Lui: Dalmatie, DHGE, vol. IV, Paris 1960,
p. 30-31).
263
Vojislav D. NIKEVI
teritorije Dalmacije, i da se razgranii sa Bugarima, Srbima i ostalim

slovenskim narodima, na liniji koju je 743. godine potvrdio papa Zaharije.
Smatrajui da Solinska arhiepiskopija i Donja Dalmacija treba da pripadnu
Slovenima i Hunima u Panoniji, Noriku i Retiji, Tomislav je obznanio
da podjela Dalmacije po zamisli imperijalne kancelarije, sa kojom se
743. godine samo saglasio papa Zaharije, a koja je u VIII vijeku znaila
prisajedinjavanje tog prostora Venetu, ne znai samo objedinjavanje
prostora pod administrativnom jurisdikcijom patrijarhata u Akvileji ve
nudi i mogunost slovenizacije ovog prvosvetenog sjedita. Tomislav
je tim inom pokazao da je njegova politika gotovo istovjetna onoj koju
su ratovima htjeli da iznude Bugari i ostali balkanski Sloveni; vizantijski
strateg i prokonzul je htio kontrolu nad Akvilejskim patrijarhatom, samim
tim i vodee mjesto u slovenskom svijetu po kanonskom i imperijalnom
pravu tog vremena - time se suprotstavio Crkvi Slovenskoj koja je svoje
prerogative moi htjela da zadobije zaposjedanjem prvosvetene stolice
u Akvileji. Ovo je oznailo poetak podjela u do tog asa koliko-toliko
jedinstvenoj i monoj slovenskoj dravi, koju je na kanonskim pravima
Dukljanske i Solinske arhiepiskopije organizovao kralj Svetopelek32 U jednom venecijanskom manuskriptu pod godinom 854. navedene su granice
Svetopelekovog kraljevstva, najvanije administrativne cjeline Vizantije, i on se
naziva Suetopolo rege Dalmatiae: Est autem Dalmatia prima provinciarum Greciae,
quae habet ab Oriente Macedoniam, ab occasu Istriam, a meridie mare Adriaticum et
insulas Liburnicas et a septentrione Pannoniam, quae est pars Mysiae. A plano itaquae
Dalmatiae usque Istriam Croatiam Albam vocavit, et a dicto plano usque Dyrrachium
Croatiam Rubeam, et versus montana a flumine Drino usque Macedoniam, Rasiam; et
a dicto flumine citra, Bosnam nominavit. (...) Noderni autem maritimam totam vocant
Dalmatiam: montana autem Croatiam... Poto u toj epohi, po navodu teksta, postoje
Makedonija i Raka, oito je da postoje tri ili etiri slovenske drave, koje e te ili
naredne godine Svetopelek objediniti. Panonija je tada pripadala Meziji i tu se postavlja
pitanje da li je to etvrto slovensko kraljevstvo o kome govore razne latinske redakcije
Kraljevstva Slovena ili se radi o dravi Huna-Ugara i Slovena? Takoe, ravnica
(zapadno od Dunava u Ugarskoj) sve do Istre naziva se Bijela Hrvatska, a od ravnice
(krajnjeg zapada nekadanje rimske Panonije) pa do Draa, itavo dalmatinsko zalee,
Crvena Hrvatska. U jednom drugom manuskriptu koji nosi naziv Prezviter dukljanski
Hronika (Hronicon presbyteri Docleati), koji naslovom podsjea na grki pretekst
iako je pisan na latinskom, a koji se datira u XI-XIII vijek, nalazi se dokument iz doba
Svetopelekove vladavine koji govori o skupu koji je odran uz prisustvo predstavnika
pontifikalne kancelarije i konstantinopoljskog dvora, a na kome su dva ekumenska centra
moi odluila da podjele vjersku jurisdikciju na Balkanu. ...Itaque omnes congregati tam
latina, quam etiam sclauonica lingua qui loquebantur, iussu Honorii, Apostolici Vicarii,
et christianissimi regis Sfetopelek, per spatium dierum XII. (...) Synodus tunc facta
32
264
podjele nijesu bile po nacionalnom unutar slovenskog svijeta, ve po

opredjeljenju da se prihvati vjerski protektorat jedne od dvije najmonije
prvosvetene stolice. Na taj nain marginalizovana je uloga patrijarhata
u Akvileji, Sloveni su prepustili vjersku, time i najviu administrativnu
upravu Rimu i Konstantinopolju, pa nacionalna Crkva Slovenska postaje
jedini pravi zatitnik slovenskih interesa - od strane Konstantinopolja
i Rima ona e biti oglaena za jeretiku i mona Crkva Dragovita od
940-950. godine vie se ne sree ni u jednom zvaninom aktu dvije
ekumenske kancelarije33. Sve manje se spominje i Dukljanska mitropolija,
a episkopat Srbija, do tog asa pod okriljem Crkve Dragovita i mitropolije
u Duklji, postaje sjedite podlono mitropoliji u Ohridu, a u nekim kraim
razdobljima i arhiepiskopatu u Sardici.
Bazileusu Slovena Tomislavu i duksu Zahumlja i Travunije
Mihailu, pontifikalna kancelarija postavila je zahtjev da zatite crkvenu
slubu i pravila vjere po latinskom obredu od razmaha gnosticizma
koji je nudila Crkva Slovenska, koja je poela da kodifikuje sopstveno,
nacionalno hrianstvo, na slovenskom pismu i sa sopstvenim
svetenstvom. Tomislav, na sugestiju konstantinopoljske imperijalne
kancelarije koja se pribojavala ponovnog okupljanja i homogenizacije
svojih najboljih najamnika oko nacionalne crkve koju su inili Bugari i
est usque ad Valdininam vocauit Croatiam Albam, quae et inferior Dalmatia dicitur; cui
inferiori Dalmatiae consensu Domini Papae Stephani.... Ovaj dokument, iz 875. godine,
odredio je da Donjoj Dalmaciji ili Bijeloj Hrvatskoj (to je za sada drugi spomen naziva
Hrvatska), po pravu Solinske mitropolije pripadaju Split, Trogir i Scardona, Stranzona
koja se tada poela nazivati tvrava Zadar, Enona, Arbua, Absor, Velja i Epidaurus,
koji se odnedavno poeo nazivati i Raguza. Drugi dio Dalmacije i Balkana nazivao se
Crvenom Hrvatskom ili Gornjom Dalmacijom. U Gornjoj Dalmaciji po starom pravu
(pro iure antiquo), Duklja se oglaava za mitropoliju, tu mo ima i Solin, i pripadaju joj
Bar, Budva, Kotor, Ulcinj, Sva, Skadar, Drivast, Polat, grad Srbija, Bosna, Travunija,
Zahumlje, kao i Srbija (Surbiam). Dokument precizno odreuje i granice svih oblasti.
Za vladavine Svetopeleka Duklja i Solin postaju zvanino slovenske mitropolije, a
drava se organizuje po principu vladavine vojne oligarhije - svi njeni graani su vojnici.
Utvruje se da vojni in komes odgovara slovenskom upan, itd.
33
Crkva Dragovita nestaje iz dokumenata dvije decenije nakon gaenja ikonoklastike
Risanske mitropolije - to namee niz pitanja, u ovom asu bez odgovora, od kojih je
najvanije: da li je Risanska mitropolija u ime Konstantinopolja bila nosilac insignacija
moi Kraljevstva Travunije, a Crrkva Slovenska Dragovita nosilac insignacija moi njenih
vladara nad itavom, ili samo Gornjom Dalmacijom? Rukopolaganje kraljeva Travunije i
kraljeva Slovena vrila je Dukljanska mitropolija, koja je to jedinstveno kanonsko pravo
imala kao prima.
265
Vojislav D. NIKEVI
Dragoviti (uz Dragovite su bili i potomci skitskog naroda Tribala koji se ve

na poetku nove ere preselilo iz Male Skitije i oko ua Dunava na prostore
Prevalitane), podrao je zahtjeve pontifikalne kancelarije - latinski jezik za
njegove vladavine stupa sa, katolikim misionarima, na prostore Panonije,
Donje Dalmacije, Norika i Retije. Slovenski se jezik oglaava za jeretiki
i Tomislav je prvi slovenski vladar koji se, sa pozicija sile, suprotstavlja
Crkvi Slovenskoj: tim suprotstavljenjem on poinje da gradi otpor
prema Crkvi Bugara sa namjerom da uspostavi i vjersku granicu izmeu
kanonskog i bogumilsko-masalijanskog hrianstva, podran od Rima
i Konstantinopolja. Nasuprot Tomislavovim aktivnostima na politikom
planu, ojaanim pobjedom nad Bugarima i zatitom Konstantinopolja,
drugo krilo Crkve Slovenske, Crkva Dragovita, ija su najvea sjedita
bila u Epiru, Prevalitani, Gornjoj Dalmaciji i junoj Italiji, nije saglasno
sa takvim zamislima vladara; Crkva Dragovita slijedi tradiciju koju je
utemeljila Justinijanova vlast - monofizitstvo patrijarhata u Akvileji po
obrascu Henotikona, koji kao politika doktrina na Balkanu i Italikumu
nadivljava sve osude vaseljenskih sabora, dozvoljava ispovijedanje svih
gnostikih uenja, pa i manihejstvo Dragovita. U nastaloj situaciji dijeli
se Crkva Slovenska: Tomislavove, i aktivnosti pontifikalne kancelarije i
Konstantinopolja, usmjerene su ne protiv Bugara, ve protiv Dragovita.
Dragoviti ne naputaju savez sa Bugarima ve postaju posrednik izmeu
njih, arijanizma Langobarda u Italiji i slovenskih enklava na od Arapa
zauzetoj Siciliji, stvarajui front otpora militantnom latinitetu koji stupa na
prostore koji su nekad bili pod upravom bazileusa Tomislava.
Podjela Balkana koju je pokuao da ostvari Tomislav na saborima
u Splitu, 935. i 938. godine, namjeran da se, po uzoru na zapadnoevropske
potomke Karla Velikog, oglasi za rex-a, uzdajui se u papsku potvrdu
titule bazileus-a, nije mogla da postane stvarnost; na njegove predloge
nijesu pristale najuticajnije nebugarske velmoe, legitimni nasljednici
moi kraljevstava Travunije, Zahumlja i Srbije, koji su prijestonicu
imali u Duklji (Diokleji) i Skadru, a prerogative moi zasnivali na
tradicionalnoj i kanonski potvrenoj moi Dukljanskog i arhiepiskopata
u Lihnidi (Ohridu). Tomislav nije uspio da podijeli Dalmaciju jer su na
njegov zatjev za razgranienjem teritorija po vjerskoj osnovi i podjelom
jurisdikcije izmeu Diokleje i Salone, uz odravanje cjelovitosti drave
pod jednom krunom, istovremeno reagovali i pontifikalna kancelarija
i konstantinopoljski suveren. Papa, kome su Rim i prostore juga i
jadranske obale Italikuma uvali konstantinopoljski korpusi u kojima su
266
veinom bili Sloveni i u manjini Langobardi, nije smio da dozvoli da se

iz Kraljevstva Slovena izdvoji nova nacionalna drava, da ona postane
suvereni gospodar u slovenskoj federaciji; pagansko-gnostiki Donja
Dalmacija, Panonija, Norik i Retija34, grupisanjem oko Tomislava prijetili
su, pozivom na autoritet rimskog pontifeksa, da se na prvom koraku
sukobe sa Crkvom Slovenskom, Bugarskom i Dragovita, i izazovu velike
ratove, meuslovenske i Slovena protiv Tomislavovih pristalica u Srednjoj
Evropi i Friulu. Strah od revanizma Crkve Slovenske koji bi vizantijske
slovenske korpuse mogao da usmjeri na pustoenje Italikuma, uz podrku
Ugaro-Huna kojima je takoe bila trn u oku Tomislavova pozicija
neprikosnovenog prvaka u slovenskom svijetu, navela je Konstantinopolj i
Rim da brzo djeluju. Pontifikalna kancelarija imala je u vidu i stalne sukobe
izmeu Germana i Slovena, njihovu borbu za prevlast nad prostorima
Srednje Evrope, i nije smjela da dozvoli da se nova slovenska vlast
vjerski institucionalizuje i slovenizuje patrijarhalnu stolicu u Akvileji.
To bi znailo stvaranje slovenske federacije o emu je ve razmiljala
konstantinopoljska imperijalna kancelarija, koja je procjenjivala da bi
nova dravna organizacija, sveopti savez Slovena, koliko od koristi bila
i prijetnja imperiji, njen protivnik - rat sa takvom dravom, kao u sluaju
sa nasljednicima gotske Teodorihove tvorevine u Italiji tokom VI stoljea,
doveo bi u pitanje opstanak ne samo Vizantije, ve i Zapadnog rimskog
carstva, u to doba u nastajanju, a izvjesno bi na udaru prve bile institucije
ideoloke moi, naroito rimska prvosvetena kancelarija, protiv koje su
Sloveni i njihova crkva mogli da raunaju na zdunu podrku Langobarda,
starih patrijarhalnih sjedita, svih gnostikih vjerskih organizacija, pa i
paganstvu i helenofilstvu sklone istonorimske aristokratije. U sluaju
da akvilejsko patrijarhalno sjedite stave pod svoju vjersku jurisdikciju,
Sloveni su mogli lako da pridobiju arijanske langobardske principate,
koji su slijedili tradiciju gotskih drava na Apeninima, kao i provjerene
saveznike Hune, ali i arapsku Siciliju ija su vojska dijelom bili slovenski
najamnici - takav rasplet situacije ni po koju cijenu nije smio da dozvoli ni
Konstantinopolj.
Slovenska vojna premo koja je ustanovljena za vrijeme Justina
i Justinijana i koja je na ruevinama gotskih drava omoguila obnovu
Krajem VII i poetkom VIII vijeka poinje velika aktivnost na pokrtavanju Hrvata,
koju preduzimaju episkopi dalmatinskih gradova. Po jednom drugom miljenju Hrvati su
bili pokrteni tek u dugoj polovini VIII vijeka... (J. Lui, op. cit. p. 30).
34
267
Vojislav D. NIKEVI
snage Vizantije, sa velikim meuslovenskim ratovima u prvoj polovini

i u smiraj X i poetkom XI stoljea, oznaila je epohu pada i imperije i
njene najmonije vazalne drave. Religijski sporovi, surevnjivost izmeu
Konstantinopolja i Rima, Germani i Franci koji su od epohe Karla Velikog
prihvatili rimskog pontifeksa kao politikog lidera obnavljajui svijest
o postojanju Zapadnog rimskog carstva, doveli su do raspada labavog
slovenskog jedinstva, pa se u tom razdoblju odvija istorijski proces slian
onom u III i IV vijeku: Ilirikum postaje vojni logor i vojna prijestonica
Vizantije, ali Konstantinopolj nema vie snage, ni ekonomske moi, niti
nudi ideoloki pokreta sposoban da okupi nove varvarske narode i
stavi ih u njegovu slubu, za novu rekonkistu, nalik Konstancijevoj i
Justinijanovoj. Sa postepenom latinizacijom i germanizacijom patrijarhata
u Akvileji, Zapadni i sjeverni dio junih Slovena, povremeno u najamnikoj
slubi ili ratu sa zapadnoevropskom vlastelom, poinje da se priklanja
novostvorenim slovenskim dravama, Poljskoj i Moravskoj, naroito
nakon neuspjeha misija koje su obavili irilo i Metodije, iji su sljedbenici
uglavnom latinski misionari neslovenskog porijekla. Tomislavov rat protiv
Bugara i Samuilova namjera da granice svoje drave proiri na itavu
dalmatinsku obalu, doveli su do novih podjela - u pitanju su ratovi koje
vode ambiciozne slovenske voe iji je cilj da zadobiju prerogative moi,
insignacije bazileusa ili cara. Slovenski svijet ve poetkom X vijeka,
za vlasti Makedonske dinastije u Vizantiji, kada Rusi uspostave najblie
rodbinske veze sa njemakim i francuskom vladarskom kuom, neskriveno
pokazuje namjeru da se organizuje u sopstvenu imperiju, a Rusi i Bugari
javno trae od konstantinopoljskih careva udio u pravu na imperijalna
znamenja. Kada se Konstantinopolj, za vladavine Vasilija II, obrati
Rusima i Slovenima sa Istoka za pomo u ratu protiv sloveno-bugarskih
samodraca, i kada vojni kontigenti dukseva sa Istoka prodru na Balkan
nanosei velike poraze bugarskoj vojnoj sili, svaka prilika da se obnovi
jedinstvo slovenskog svijeta biva razbijena - iz nekadanje federacije
Kraljevstva Slovena izdvajaju se hunsko-slovenski prostori Panonije,
Sloveni na sjeveru i zapadu vezuju se za sopstvene dravne tvorevine ili
stupaju u slubu njemakih careva, pojavljuje se kao samostalna cjelina
drava Srba, dok Bugarska, Makedonija i Gornja Dalmacija, koja se u
izvorima naziva i Dioklejom (Prevalitanom), nakon propasti Samuilove
samoubilake zamisli, stvaraju, tanije obnavljaju na prostorima gdje
je postojalo i u epohi rane Vizantije, do kraja Justinijanove vladavine,
kraljevstvo kome pripadaju i prostori june Italije, koje su prvo Justinijan
268
i Heraklije a potom Makedonska dinastija, ukljuili u teritorije Kraljevstva

Slovena.
Anonimni Dukljanin pie, po do sada prouenim tekstovima, za
sada najstariju verziju spisa Kraljevstvo Slovena u drugoj polovini X
stoljea, u doba kada su Bugari obnovili svoju mo i kada je potpuno nestala
i pomisao na pokuaj duksa Tomislava o podjeli Dalmacije i izdvajanju
dijela Zapadnih (ili Sjevernih) Slovena na obodu Donje Dalmacije prema
Venetu, u zapadnoj Panoniji i nekadanjim vizantijskim, pod akvilejskom
upravom, Noriku i Retiji, sada graninim ili podrujima pod dvojnom,
germansko-vizantijskom (slovenskom) vojnom upravom. Prva i za
sada najstarija verzija spisa nastaje za vlasti najuenijeg imperatora iz
Makedonske dinastije, Konstantina Porfirogeneta, vladara koji nije zanesen
opsesijom prethodnika o ujedinjenju Rimskog hrianskog carstva, ve
pragmatino gleda da to vie ojaa Istonu imperiju a Zapadno carstvo
prepusti pobjedniku iz sukoba u kome uestvuju francuski i njemaki,
u dokumentima germanski, gospodari. Porfirogenet zna da Vizantiji,
kojoj je na elu dinastija porijeklom iz Makedonije, najvea opasnost
prijeti upravo od njegovih sunarodnika i u reorganizaciji imperije, spojivi
nanovo Dalmaciju i Italikum u jednu vojnu provinciju, vezujui Dra za
mitropoliju u Ohridu, stvara teritorijalnu cjelinu koja po zamisli stratega
treba da predupredi svaki mogui pokuaj Slovena (Bugara) da granice svog
kraljevstva proire na Panoniju i prostore kojim administrira Akvilejski
patrijarhat35 - Ugro-Huni, stari saveznici Istonog rimskog carstva, sa
Dra je bio glavni grad vizantijske IX teme, najblia luka preko koje se odvijala
komunikacija sa vizantijskim prekomorskim teritorijama u junoj Italiji. Ve u epohi
kralja Svetopeleka, Bugari sa ostalim Slovenima iz Makedonije i Rake, zauzeli su,
predvoeni Mihajlom III, ovaj izuzetno znaajan grad i drali ga u svojim rukama od
842. do 867. godine. turi navodi u do sada prouenoj grai zapuuju ili da su Bugari,
praeni rakim i prevalitanskim Slovenima, zauzeli Dra da bi potpomogli nanovnu
institucionalizaciju Dukljanskog arhiepiskopata kao slovenske metropolia prima, da bi
Crkva Dragovita dobila svoje najvanije sjedite, ili da bi potpuno razbili slovenski narod
Avare (gotovo svi dokumenti Avare nazivaju Slovenima) koje su na sjeveru Dalmacije
potukli Hrvati i liili ih prerogativa moi u Kraljevstvu Slovena, ili da bi slamanjem
avarske moi u Drau institucionalizovali, po nareima konstantinopoljskog dvora,
arhiepiskopiju dotadanjih avarskih saveznika Albana (njih vizantijski izvori nazivaju
Arnauti, , ), koji su sa njima doli iz Kaspijske Iberije. Albani
od Slovena, kada ovi napuste zaposjednuti Dra, preuzimaju zatitu krajnjeg dijela
stratekog puta, nekadanje rimske Via Egnatia, i omoguavaju Makedonskoj dinastiji
i konstantinopoljskom dvoru da lake die - da stvori sebi vojni oslonac koji nee biti
35
269
Vojislav D. NIKEVI
dijelom slovenskog svijeta na tim prostorima stvaraju dravu kojoj rimski

pontifeks, nakon prijetnji da e Maari nanovo zauzeti Rim i poharati
Italiju, brebolje daruje kraljevska znamenja moi i tako nekadanje
neprijatelje pretvara u saveznike36. Sa krajem X stoljea poinje da kopni
vlast Makedonske dinastije, ponovo, poslije dugog vremena, Grci trae
imperijalna znamenja Istoka, a na Balkanu se obnavlja staro Kraljevstvo
Dalmacije. Nakon njega se, kada sa istorijske scene nestane Makedonska
dinastija, polovinom XI stoljea, stvaraju, ako se tako moe rei, dvije
nacionalne slovenske drave: Kraljevstvo Slovena koje odreuje granice
prema drugom, takoe nacionalnom Kraljevstvu Hrvatske37, i to upravo
na staroj liniji podjela u Dalmaciji, na prostorima solinsko-splitskog
arhiepiskopata. Istono rimsko carstvo i dalje je federacija: slovenskoj
dravi pripadaju i teritorije na jugu Italije, po svemu sudei langobardski
principati nalaze se pod dvojnom upravom, rimskom i konstantinopoljskom
a u savezu sa slovenskim enklavama na Italikumu, dok ugarsko-slovenska
kraljevina, kojoj su na elu Hrvati, mora da se razgraniava sa germanskim
vladarima i spori oko teritorija u Donjoj Dalmaciji koje je kralj Arnulf 21.
slovenski, a koji e biti uvijek spreman da se suprotstavi Slovenima uz pomo pohodnih
korpusa koji su bili u Ahaji i Apuliji? (R. Janin: Dyrrachium, DHGE, vol. XIV, Paris
1960, p. 1248). injenica da Sloveni predvoeni Bugarima naputaju Dra u epohi smjene
patrijarha Fotija otvara niz pitanja, u ovom asu bez odgovora, od kojih je najznaajnije
- da li je Fotijeva institucionalizacija Crkve Slovenske prinudila rimsku pontifikalnu
kancelariju, poto je Svetopelek za sveti grad svoje drave proglasio Diokleju, da
Hrvatima ponudi vjersku zatitu Solinske arhiepiskopije i da zemlje naseljene Hrvatima
stavi pod njenu jurisdikciju? Na to za sada zapuuju jedino odluke crkvenih sabora u
Splitu, pod Tomislavom, 935. i 938. godine....
36
Anno DCCCCXLIX. Hoc anno intraverunt Hungari in Italiam, & venerunt usque
ad Idrontum, & fuit interitus. Et Placipodi obsedit Cupersanum.... (Anonymi Barensis
monchi, op. cit. Dissertatio prima, 9-10)
37
Dokument iz 1084. godine, koji se nalazi u jednom starijem korpusu, govori o postojanju
dva kraljevstva: Kraljevstva Hrvata i Dalmatinaca i Kraljevstva Slovena (i Bugarske).
U njemu se navode i vladari - Svinimir nutu Dei Chroatorum et Dalmatinorum rex dok
drugi kralj nosi insignacije moi Slavorum rex. U dokumentu koji priznaje nadlenost
Venecije, sjedita akvilejskog patrijarha, nad donjedalmatinskim gradovima i koji je
potpisao i venecijanski duks Vitalis Mihajlo, pod mletaku upravu potpadaju: Hrvatska,
Zadar, Trogir i Novigrad. U jednom drugom, neto ranijem dokumentu koji je prethodio
ovom sporazumu izmeu Mleana i Zvonimira, datiranom na 1080. godinu, podjelu
Dalmacije vre kralj Hrvata Dimitrije, alias Zvonimir, i kralj Slovena Mihailo. Podjela
Dalmacije se tim inom vri etvrti i posljednji put, a nakon Velike izme, propasti
langobardskih principata na Italikumu i stupanja Normana na jug Italije, i ona je konana
- trajae sve do propasti drave Nemanjia.
270
jula 891. godine proglasio za svoje i za dobro germanskih vladara38 - rije je

o nevelikom dijelu sjevernodalmatinske obale, od Zadra do Akvileje, koji
je s vremena na vrijeme bio u sastavu provincije Panonije i po kanonskom
pravu administrativno pripadao Akvilejskom patrijarhatu ije je sjedite
ve bilo u Veneciji.
Kraljevstvo Slovena, pod vjerskom jurisdikcijom Vizantije,
i Kraljevstvo Hrvata i Dalmatinaca, potom i Ugara, pod religijskom
upravom latinizovanog Akvilejskog patrijarhata, legitimne su drave,
priznate i od rimskog pontifeksa. Politika doktrina Vizantije, koju su
utemeljili vladari Makedonske dinastije, o nunosti razgranienja Istonog
i Zapadnog carstva i vjerskog mira izmeu dvije imperije, kako bi se lake
i efikasnije administriralo prostorima nekadanjeg Rimskog gospodarstva
i omoguilo sprovoenje kanonskog hrianstva, vidi saveznika u
pontifikalnoj kancelariji, politikog posrednika koji e ideju o obnovi
jedinstvenog Rimskog hrianskog carstva nametati vladarima Zapadne
Evrope, prvi put politiki i vojno ravnopravnim vizantijskim bazileusima.
Kao to su VI i VII vijek bili epoha slamanja arijanskih gotskih dravnih
tvorevina na Italikumu i mediteranskom dijelu Evrope, tako X i XI postaju
razdoblje obrauna sa, takoe arijanskim, langobardskim principatima na
Italikumu koji nijesu pokazivali elju da pomognu Vizantiji da ponovo
zadobije Siciliju, koja je ve dva stoljea u rukama islamizovanih Arapa.
Stupanjem Normana prvo u redove vizantijskih najamnikih trupa u Italiji,
potom u slubu pontifikalne kancelarije koja nakon Velike izme poinje
da organizuje sopstvenu vojsku, mijenja se dotadanji raspored snaga na
Mediteranu: podijeljeni Sloveni sve manje predstavljaju faktor odluke na
prostorima Italikuma, gdje su sa Langobardima bili suvereni gospodari
tokom est stoljea. Dinastike bitke u Kraljevstvu Slovena, surevnjivost
izmeu Srba, Bugara i manjih slovenskih etnikih grupacija, nesposobnost
Crkve Slovenske da utemelji pravila svog vienja hrianstva kao zakon
za slovenski svijet, pad patrijarhata u Akvileji u ruke njemakih vladara i
Venecije, naleti Turaka na Malu Aziju do pred prag Konstantinopolja, dovode
do potpunog rasula dravu nekadanjeg slovenskog saveza. Rimska
kurija i Konstantinopolj, u epohi nakon izme, ne prihvataju bogumilskomasalijansku bugarsku arhiepiskopiju, manihejska Crkva Dragovita nestaje
sa padom Dukljanskog arhiepiskopata i zamiranjem mitropolije u Skadru.
38
Miscellanea Slavorum, vol. I, Cetinje 2002, p. 29-31.
271
Vojislav D. NIKEVI
U odmjeravanju snaga izmeu Konstantinopolja i Rima jedino Draka

arhiepiskopija dosljedno brani interese Konstantinopolja, dok uticajni i
prestini Solinski arhiepiskopat, sada u Splitu, postaje vjerska stolica bez
ikakvog uticaja - zvanino latinizovano, ovo arhiepiskopsko sjedite i
dalje, dogovorom najmonijih slovenskih velmoa, bira i svog vizantijskog
(pravoslavnog) mitropolita, a to ini i slovensko stanovnitvo u Zadru.
Sa institucionalizacijom Barske arhiepiskopije kao crkve sa tri oltara,
katolikim, pravoslavnim i jeretikim slovenskim, potom prenoenjem
prerogativa Dukljanske arhiepiskopije na Dubrovnik, u itavoj Dalmaciji
poinje haos - itava oblast, od Absora do Draa, preputena je slovenskim
vladarima i Veneciji, pontifikalna kancelarija priprema vojsku za pohod za
oslobaanje Palestine i Jerusalima a na traenje vizantijskog imperatora
Aleksija Komnena. Rimska prvosvetena kancelarija i Konstantinopolj,
zaboravivi sve razmirice povodom Velike izme, gledaju da sklope to
povoljnije sporazume sa slovenskim vladarima, dajui im niz ustupaka,
od vjerskih do trgovakih, da bi obezbjedili nesmetani pohod vojske
zapadnoevropskih sila prema Konstantinopolju i Maloj Aziji - krajem XI
vijeka krstaki bojovnici preko Kotora, Bara, Skadra i Draa zapuuju
se ka Bosforu i maloazijskim provincijama na ijim se granicama ve
organizovala islamska turska vlast. Kurija ne eli neprilike, sukobe
sa Slovenima: slovenski svijet na Balkanu prvi put u istoriji biva van
svih vojnih aktivnosti, i rimskih i konstantinopoljskih. Vizantija vie ne
rauna na slovenske najamnike, posljednji korpusi na Balkanu i u junoj
Italiji rasputaju se kada krstaki bojovnici preu Bosfor; poto kurija
i zapadnoevropski vladari ne ele usluge slovenske vojske, vie nema
najamnika ve postoje samo borci za vjeru koje opremaju njihove drave,
prvi put u dugoj istoriji slovenski svijet biva u potpunosti odstranjen iz svih
aktivnosti velikih sila, postaje nevaan i bez i najmanjeg uticaja na voenje
politike iz dva ekumenska centra moi. Poinje njegov slom, koji e se
okonati sa padom Vizantije...
Pravi naslov Kraljevstva Slovena: iz pera anonimnog
Dukljanina, benediktinskog monaha, ili tienika Crkve Slovenske
u Kraljevstvu Dalmacije: Epohu slovenskih zemalja na prostorima
Dalmacije i njenog ireg zalea, nakon najnovijih istraivanja, osvjetljava
niz potpuno novih injenica koje bi mogle da ukau na vrijeme mogueg
nastanka Dukljaninove Hronike ili Kraljevstva Slovena i da prue
naznake za taniju pretpostavku o autoru ovog spisa. Po za sada poznatim
navodima u dokumentima i manuskriptima prva istorija Kraljevstva
272
Slovena, kao hrianskog naroda39, na jednom od tri kanonska zvanina jezika hrianskog svijeta40 mogla je da nastane tokom IX ili X
vijeka, nakon poetne misije Kirila i Metodija - i to ili na vizantijskom
grkom ili na latinskom jeziku. Zabunu unose gotovo kanonski
ozvaniene tvrdnje istoriografije i istorije jezika i knjievnosti, iskljuive
u stavu da su prvi tekstovi Dukljaninove istorije nastali na slovenskom
jeziku krajem X i poetkom XI stoljea, a one su u nesaglasnosti sa
najnovijim saznanjima po kojima je u toj epohi jedna vrsta irilskog
pisma ve odavno bila u optoj, graanskoj a ne vjerskoj, upotrebi irom
slovenskog svijeta. Brojni fragmenti tekstova iz X stoljea ukazuju da se na
slovenskom pismu obavljala i privatna prepiska, izmeu ljudi koji nijesu
pripadali viim klasama, ak i izmeu slobodnih zemljodjelaca i poglavara
optina, vlasnika krmi i sitnih trgovaca. Uoava se da
je irilsko pismo bilo opteraireno na prostorima nekadanjih Sarmatije
i Skitije, istoku i jugu Balkana, u temi Makedoniji i Epiru, samim tim i
Gornjoj Dalmaciji, u Bugarskoj, dok su glagoljske povelje na ostalim
slovenskim teritorijama pisali u istoj epohi ak i lokalni kneevi, ljudi
neznatnog porijekla i poloaja u odnosu na vlastelu, vojne zapovjednike,
pa i sam kler. Najnovija istraivanja ukazuju da je nemogue da se tokom
manje od jednog stoljea dva slovenska pisma u toj mjeri institucionalizuju
i proire, kada se ima u vidu broj slovenskih monaha i injenica da je
najvei broj njih stvarao na grkom, manji broj na koptskom i arapskom,
a samo nekolicina na latinskom, da pismima ponu da vladaju i koriste
ih i ljudi u krajevima gdje nije bilo crkvenih skriptorija, niti bilo kakvog
pokuaja organizovanja kolske nastave, ak ni postojanja institucija crkve
- takvi su bili krajevi dananje Bjelorusije i gornjeg toka Volge i Dona. Ve
nekoliko decenija istraivai postavljaju pitanje, na osnovu nespornog, i ni
od koga dovedenog u pitanje, injeninog stanja, da li je odluka patrijarha
Fotija o stvaranju Crkve Slovenske, Bugara i Dragovita, znaila samo
Tek sa pokrtavanjem Sloveni prelaze iz svijeta u poredak civilizacije koji
gradi hrianska rimska imperija, Romejsko (Vizantijsko) carstvo. Istorije Slovena prije
te epohe za sada nijesu poznate; sporadine naznake u protovizantijskoj grai ukazuju
na njihovo postojanje, da su pisane runskim pismom i da su, po svoj prilici, pripadale
varvarskom korpusu takozvanih gotskih tekstova, koji je prvi put sabran za potrebe
imperijalne kancelarije za Konstancijeve i Julijanove vladavine, u znak zahvalnosti
careva za usluge koje su varvari pruili imperiji, o emu postoje posredne ali pouzdane
naznake. Trag tom korpusu spisa gubi se nakon zakona Teodosija I Velikog usmjerenih
protiv paganstva.
40
Latinskom, grkom i hebrejskom - u ovom sluaju samo grkom i latinskom.
39
273
Vojislav D. NIKEVI
konano ozakonjenje poretka stvari koji je postojao stoljeima, i da li su

Konstantin i Metodije, Grci iz Soluna, grada na pragu Kraljevstva Slovena,
dobili zadatak da obave samo usaglaavanje ve postojeeg slovenskog
pisma sa grkim i latinskim alfabetom, to jest da modernizuju jedno
staro pismo kako bi moglo da ispuni zahtjeve grke i latinske retorike i
kako bi na njemu mogla da ponu da se stvaraju i hrianska djela koja
bi pokazala da Sloveni stupaju u krug hrianski prosvijeenih naroda?!
Institucionalizacija djela solunske brae, koju su zduno podrali najvii
konstantinopoljski krugovi i pontifikalna kancelarija, najvjerovatnije je,
sudei po do sada prouenoj grai, predstavljala in prevoenja Slovena
u kanonsko hrianstvo - gotovo da nema dokumenta, nakon smrti
dva solunska misionara, koji ne govori o neophodnosti uklanjanja, pa
i nasilnog, slovenske jeresi, i zabranjivanja lingua s(c)lavonica u
zvaninoj crkvenoj slubi, ali samo latinskoj i grkoj! Ova pitanja, za
sada bez odgovora, ak i pokuaja da se problem barem djelimino rijei
otvaranjem postojee grae, ne dozvoljavaju da se bilo ta izvjesnije
kae o slovenskom nekanonskom knjievnom stvaralatvu, pa i istorijskim
spisima, koji su nastajali u okviru Crkve Slovenske prije njenog priznavanja
u drugoj polovini IX stoljea.
Istorija Slovena naseljenih na prostore Makedonije, Ahaje i
Epira, koja je bila poglavlje Skitike (), spisa iz pera nekoliko
poznohelenistikih periegetiara i jednog ranolatinskog retora (Scythas),
kao i fragmenti slovenskog stvaralatva iz te epohe na grkom i jednog
spisa na aramejskom, za sada su poznati samo po navodima istraivaa
koji se bave ovim tekstovima. Knjievnost epohe skitskog naroda Gota,
pisana na gotskom, runskim pismom, takoe je poznata po jednom korpusu
grae u koji je fragmentarno inkorporirana i po navodima i sporadinim
natuknicama malobrojnih istraivaa koji rade na obimnim korpusima
italike grae iz posljednja dva stoljea Rimskog carstva, pa preovlauje
pretpostavka da se dio skitsko-sarmatskih spisa, najveim dijelom u
veim ili manjim fragmentima, kao izvodi u tekstovima na uglavnom
religijske teme, nalazi u djelima protovizantijskih oeva crkve, tvoraca
ikonoklastikog dogmata, kao to je Epifanije iz Salamine, i nekoliko
monih gnostikih zajednica bliskih manihejima koji su svoje skriptorije
imali, po za sada potvrenim navodima u izvornoj grai, ve krajem III
i poetkom IV stoljea na prostorima Makedonije, Prevalitane, Epira i
Dalmacije, odatle, sa putujuim propovjednicima, prenosei svoje uenje i
na italiki jug. U tim tekstovima, o kojima u anatemama sporadino govori
274
prevashodno latinska graa, ali i dio aramejske i arapske knjievnosti

nastao u krugovima bliskim nestorijancima i monofizitima, nalaze se
svjedoenja o postojanju Hronika koje su epohu ovjeanstva raunale
ne po kanonskom pravilu od Stvaranja svijeta ili Nojevog izbavljenja i
utemeljenja novog ljudskog roda, ve od Adama, Zoroastra ili proroka
i rabina Isusa i uenika kole njegovog pratioca Jovana koji bijae
Mani. U tim za sada samo po naslovima, ili po kom retku ispisa u daleko
poznijim tekstovima, poznatim Hronikama susrijee se ime slovenskog
(skitsko-sarmatskog) bazileusa Vietimiro koji se u III ili na samom poetku
IV stoljea spustio na Balkan, na poziv rimskih careva; protovizantijski
istoriografi spominju skitsko-sarmatske (slovenske) bazileuse, a arheoloka
istraivanja su utvrdila, nalazom niza njihovih grobnica sa fragmentima
simbolikog ili runskog pisma, da se njihova drava u epohi od I do III
vijeka prostirala i na krajnji istok Balkana, uz obale Crnog mora, i da je
u nekim periodima zauzimala i dobar dio teritorija oko Bosfora, ak i sa
maloazijske strane, prostirui se prema Jermeniji i Persiji.
Za razliku od itavog niza spisa, meu njima i istorijskih, koji
su nastali meu Slovenima u epohi prije institucionalizacije Crkve
Slovenske, djelo anonimnog dukljanskog prezvitera, na kome se kroz
sporove i iskljuivosti, zasniva slovenska istoriografija prosvijeenog
Srednjeg vijeka, znai epohe kada zamire ikonoklazam i kada se potpuno
ozakonjuje kanonsko hrianstvo, oznaava doba kada slovenski svijet
neopozivo pripada hrianskom poretku. Dukljaninov spis oznaava
da je Kraljevstvo Slovena hrianska drava potinjena centrima
ekumenske moi, Rimu i Konstantinopolju; kao takva ona mora da
potuje utvrena pravila i da se povinuje suverenoj pontifikalnoj vlasti - u
pitanjima vjere Rim tada, oslanjajui se na franake i germanske vladare,
pokuava na Ilirikumu i u Italiji da suzbije mo konstantinopoljskog
patrijarha, da polupokrtenim Slovenima i ostalim varvarima ponudi
preko zakona vjere politika pravila upravljanja dravom, -om,
koja svoju izvrnu vlast treba da zasniva na besprijekornom funkcionisanju
crkvene administracije. Vladar je pontifeksov podanik, slui Bogu preko
ispunjavanja vjerskih zakona, a njihov je vrhovni administrator rimski
(romejski) prvosvetenik; bazileus ili rex41 u toj epohi, shodno
U antici bazileus i rex imaju isto znaenje - car, apsolutni vladar. U latinskoj
istoriografiji, po helenskoj tradiciji, Agamemnon se naziva rex regum, car careva, ali
se u rimskoj knjievnosti od epohe svrgavanja careva tako naziva vrhovni rec - rex
41
275
Vojislav D. NIKEVI
paganskoj rimskoj i helenskoj tradiciji, imaju isto znaenje - vizantijski

bazileusi, da bi se razlikovali od ostalih vladara, niih u hijerarhiji vlasti,
uz svoje titule, ne bi li pokazali svoju suprematiju u hrianskom carstvu
i nad prvosvetenicima koji su njihove i Boje sluge, uz titulu obavezno
dodaju autocrator, imperator, August, Caesar, Constantinus novus,
prerogative vlasti na prostorima antike Rimske imperije iji je batinik
Vizantija. Nijedan od vladara ne moe ponijeti insignacije moi antikih
rimskih imperatora, izuzev romejskih i, od Karla Velikog, kada se obnovi
tradicija Zapadnog rimskog carstva, germanskih: svi ostali vladari, nii
u hijerarhiji vlasti nad zemljama i narodima, postaju samo bazileus ili
rex - da bi izdvojila svoju vlast i pokazala nadmo nad rimskom i rexovima koji su potinjeni imperatorima Zapadnog carstva, Vizantija od IX
i poetka X stoljea najvii vojni in u svojoj vojsci, dux, izjednaava
sa latinskim rex - vijek ili dva kasnije tu e titulu na Zapadu nositi
najmoniji vlastelin poslije kralja. Spis Kraljevstvo Slovena nastaje u
ovim istorijskim okolnostima - svaki slovenski vladar je bazileus = rex
i svaki je vjerski potinjen rimskom pontifeksu i ekumenskom patrijarhu,
i politiki-upravno vizantijskom caru. Sa utemeljenjem prava nasljea
titule Karla Velikog, slovenski vladari trebalo je da budu podreeni i
na drugoj strani, na onom dijelu teritorije svoje drave gdje je vrhovni
vjerski administrator bio rimski pontifeks, imperatoru Zapadnog carstva:
to oznaava epohu raspada mone i jedinstvene slovenske drave, u mjeri
zavisnosti vladara, koji doe na njeno elo, od pontifikalne ili ekumenske
konstantinopoljske kancelarije.
Svjedoenja vladara Makedonske dinastije za sada su najpouzdaniji
izvor za sagledavanje organizacije slovenske drave u njihovoj epohi;
Konstantin Porfirogenet vladare Srbije, ije se episkopsko sjedite
istoimeni grad na tromei Makedonije, Tesalije i Epira, spominje ve
za vlade imperatora Heraklija, naziva , a latinski skriptori
ovaj vizantijski vojni in prevode sa princeps42. Porfirogenet navodi i
sacrificorum (sacrorum), vladar nad bogovima i ljudima je Jupiter, vrhovno boanstvo
rimskog panteona, Jupiter rex deorum atque hominum. (. . : , 1976, . 881). Za osnov ove latinske rijei posluila je
starogrka koja znai istovremeno zlostavljati i dobro initi, a takoe i
suverenu vlast i prinositi rtvu kada su u pitanju svetenici posveeni u hramovske
misterije i orfika znanja.
42
Princ - od latinski princeps, prvi. Termin se koristio u znaenju titule od strane
rimskih imperatora od epohe Avgusta da bi oznaio onog ko raspolae sa moi suverena,
276
dvije vladarske loze arhonta - princepsa, Bugara i Srbije; dinastija ili

izborni arhonti - princepsi Srbije se kao vladarska loza zasnivaju za
Heraklijeve vladavine, znai poetkom VII stoljea, a u istoj epohi, ili
neto ranije, i bugarski43. Kada su Hrvati u pitanju Porfirogenet najvei
dio poetka spisa De administrando imperio posveuje ratovima i
sukobima izmeu Bugara i Hrvata; Hrvati se po njegovom svjedoenju,
na Balkanskom poluostrvu, na sjeverozapadnim obodima Panonije,
pojavljuju takoe za Heraklijeve vladavine i takoe imaju svoje arhonte
- princepse - pozvani od vizantijskih imperatora, podrani od Franaka
i njihovih vladara, oni se zapuuju na sjever Dalmacije sa namjerom da
to jest jednovremeno auctoritas (teorijsko prvenstvo, sutinom boansko) i potestas
(praktina mo vladanja i administriranja). Pridruena terminu dominus ona je prigrabljena
od strane varvarskih kraljeva nakon pada Rimskog carstva na Zapadu. Srednji vijek u njoj
podrazumijeva dva vana tumaenja: kraljevskom princu (princepsu) jedinu mo da
legitimno pretenduje na ovu titulu, kojoj je esto suprotstavljen nekraljevski ili princ
teritorije (zemlje) koji je teorijski podreen kraljevskom, ali koji, u stvarnosti, prisvaja
kraljevske prerogative... (Jean Kerherv: Prince, Dictionnaire du Moyen ge, Paris
2002, p. 1145).
43
Arhonti - princepsi Bugara ( ): Presian, Michael Boroses, Blastemerus,
Simon (uxor soror Georgii susurbuli), Cedrenus, Joannes, Petrus (maria uxor imperatori
filia), Micgael Monachus,Borises, Romanus qui est Simeon, Comes Comitopulos, Samuel
(Cossara uxor S. Vladimiri), David (Romanus dictus Radmir et Gabriel) , Moses, Aaron
(Joannes dictus Alusianus Bladislaus), Petrus cognomento Delcanus. Arhonti - princepsi
Srbije (Serbiae) su: prvima nijesu poznata imena, Boisestlavus, Radoslavus, Prosegoes,
Blastemerus, Goinic, Muntimer, Stoimer, Borena, Pribislau, Petrus (tempore Leonis
imperatore et post.), Stephanus, Clonimer, Paulus, Zacarias (a Romano Lecapeno
imperatore adjutus), Tzeeslau. Od ove grane odvaja se druga u epohi Vlastimira: Bela
princeps Tribunis, Crainam uxor, Phalimerus, Tzutzemer. Bela princeps Tribunis, vladar
koji je, po nekim verzijama Kraljevstva Slovena, na mjestu nekadanje helenistikovizantijske utvrde Lau () osnovao Raguzu, budui Dubrovnik, odredivi ga za svoje
privremeno prijestono sjedite, trebalo bi da bude rex Tribuniae po poslanici pape
Zaharija iz 743. godine (Anselmo Banduri: Imperium Orientale, vol. I, p. 286 i 298).
Ime sarmatsko-slovenskog kralja Bela, rex Bello, pominje se u fragmentu jednog
dokumenta iz V stoljea, pa bi u tom sluaju princeps Travunije iz VIII vijeka bio Belo
II. Neutvrene liste junoslovenskih izbornih ili nasljednih dinasta, kao i njihove titularne
insignacije moi, ne dozvoljavaju da se sa nekom izglednijom vjerodostojnou uspostavi
istorijska predstava o vladavini Slovena na Balkanu; poseban problem priinjava i
injenica da je u epohi od Arkadija, preko Justinijana do Heraklija slovenska drava imala
etiri vladara podjednakih moi (po nekim izvorima bila su trojica) to podsjea na sistem
Dioklecijanove vladavine, tetrarhiju, a to, opet, namee, u ovom asu bez odgovora,
pitanje o ulozi Dukljanskog arhiepiskopata i Diokleje kao, ve gotovo sigurno, rodnog
Dioklecijanovog grada.
277
Vojislav D. NIKEVI
srue avarsku - slovensku vlast i proire svoje teritorije, da osvoje neko

od izuzetno znaajnih crkvenih sjedita poput Absora (Rijeke) i Salone,
kako bi stekli legitimitet prerogativa moi za ostvarivanje vlasti kakvu
su ve stekli arhonti Bugarske i Srbije. Po za sada prouenim izvorima
slovensko-skitsko-sarmatska populacija Srba dolazi na Balkan zajedno sa
Bugarima iz krajeva azijske Sarmatije ve tokom III-V stoljea, irei
se od Kimerijskog Bosfora prema Tesaliji, Makedoniji, Meziji i Epiru,
dok Hrvati dolaze kasnije, nakon iseljavanja Langobarda na Italikum, sa
Karpata i iz evropske Sarmatije, sa prostora dananjih june Poljske,
eke i Ugarske44 - Ugarska45 se nalazila u sastavu provincije Panonije koja
je dijelom zahvatala i neka podruja Donje Dalmacije (tvravu i episkopsko
sjedite Zadar) do Solina, to ukazuje da je pohod Hrvata, na zahtjev
vizantijske imperijalne kancelarije a uz podrku Franaka46, uslijedio nakon
Ve rimski izvori spominju sarmatski narod Srbe, koji se nalazi na prostoru Kimerijskog
(Crnomorskog) Bosfora i u veim ili manjim enklavama na prostorima Azijske
Sarmatije, dijelu velikog skitskog prostranstva. Takoe, isti izvori spominju i sarmatsku
populaciju Zete ili Zecete, koja se sa ostalim skitsko-slovenskim populacijama nalazila
u poznoantikoj dravi sa(u)r(o)matskih bazileusa, inae saveznika Rimske imperije i
zatitnika njenih granica prema Persiji: A Cimmerio accolunt Maeotici, Vali, Serbi,
Serrei, Scizi, Gnissi...(...) Primi Sauromatae Gynaecocratumenoe, Amazonum conubia:
dein Naevazae, Coitae, Cizici, Messeniani, Costoboci, Zecetae... (C. Plini Secundi:
Naturalis historiae, VI, 7, 1-10). to se Hrvata tie, Chrobatos a Sarmatia, nunc
Polonia dicta, vel Bohemia venisse... (Anselmo Banduri, op. cit. p. 275) bili su stanovnici
Karpata, planinskog lanca koji je odvajao Poljsku od Ugarske: videlicet Vetulae, vel
Vetularum montes, quo nomine Carpatii montes Poloniam ab Ungaria dosterminantes...
45
Porfirogenet Ugre naziva Turcima, kao i manji broj dokumenata, sauvanih uglavnom
u srednjovjekovnim hronikama karolinkog i otonskog vremena. Vei broj dokumenata
smatra Ugre za hunski narod koji je dio populum Scytorum, to znai da su bili ili
srodnici ili vjekovni lanovi skitsko-sarmatske federacije, uostalom kao i Turci.
46
Caeteri vero Chrobati, versus Franciam commorabantur, et appllantur hodie
Belochrobati, sive Chrobati albi, quo proprio principi subjecti sunt. Parent autem Othoni
Magno regi Franciae, quae et Saxoniae; baptismique expertes affinitatem cum Turcis, et
amicitiam contrabunt. At a Chrobatis, qui in Dalmatiam venerunt, pars quaedam secessit,
et Ilyricum arquae Pannoniam occupavit; habebantquae etiam ipsi principem supremum,
qui ad Chrobatiae tantum principem amicitiae ergo legationem mittebat. Per
alliquot vero annos etiam Dalmatiam incolentes Chrobati Francis subjiciebantur...
(Constantini imperatori Porphyrogeniti: De amnistrando Imperio liber, XXX, 95, AB).
Hrvati su prihvatili katoliko hrianstvo zajedno sa Ugrima, za vlasti Otona Velikog,
par decenija nakon neuspjenog Tomislavovog poduhvata da slovensku dravu stavi pod
njihovu i upravu rimske pontifikalne kancelarije - tada su njegovoj vlasti Bugari plaali
danak u znak poraza. Hrvati su imali sopstvene arhonte = princepse, kao i Bugarska
44
278
stvaranja izuzetno mone junoslovenske drave u kojoj su, juno od Save

i Dunava, gospodari bili Bugari, Srbi, Avari i nekoliko manjih slovenskih
etnikih populacija poput Dragovita. Manje slovenske etnike skupine
su se skladno uklopile u drutvo koje su stvorili manihejski orijentisan
najstariji sloj skitsko-sarmatskog ivlja i arijanska skitska populacija
Gota (Ostrogota?), naseljeni na ove prostore krajem stare ere, kojima su
pripadali i Tribali. Tribalima vizantijski hroniari ranosrednjovjekovne
epohe nazivaju Prebaleje (), ukazujui da su bliski Avarima47;
Prebaleje latinski izvori od epohe nakon kraja IX vijeka smatraju dijelom
populacije azijsko-sarmatskih Srba, kao i vizantijski poev od kraja XI
- neki od istraivaa smatraju da je po Prebaleima naziv dobila pokrajina
Prevalitana, koja se spominje ve u III stoljeu, a kao strateki izuzetno
znaajna oblast, dio ili Makedonije ili Epira, za Dioklecijanove vladavine.
Prije nekoliko decenija naeni dokumenti o takozvanom Paktu
iz Justinopolja, rodnog grada imperatora Justina u zaleu dalmatinske
obale, na potpuno nov nain osvjetljavaju namjeru rex-a Tomislava da,
nakon mirovnog sporazuma kojim su Bugari priznali poraz prihvatajui
promjenu granica unutar Dalmacije, proglasi za centralno vjersko sjedite
svoje Solin, a njegov arhiepiskopat za metropolia prima
Chrobatorum. Pactum Justinopolitanum, sklopljen 14. januara 932.
godine, a potvren 12. marta godinu dana kasnije, dozvolio je duksu (,
) Venetika (Veneticorum) Petru, sinu duksa Petra Kandiana, komandanta
vizantijskih najamnika na prostorima nekadanjeg Ravenskog egzarhata, u
tom asu Pentapolisa, da pristupi germanskom kralju Hugonu (Hugone
serenissimo rege), sklopi sa njim mir i da stavi, do tog asa vizantijske,
bazilike pod njegovu, samim tim i suverenu vlast rimskog pontifeksa - u
svjedoenju o tom inu mletaki duks nosi imperijalne oznake ovlaenog
lica Konstantinopolja, carskog protospatarija. Pakt iz Justinopolja
utvruje, na povelji se ne navode vizantijski ve germanski vladari Ugon i
i Srbija. Zauzevi Panoniju oni su zauzeli i njen dio Dalmacije, prisajedinivi ih
teritorijama Zapadnog rimskog carstva - Konstantin Porfirogenet je savremenik poraza
ekog duksa Boleslava i njegovog prihvatanja vazalstva prema buduem caru Zapadnog
rimskog carstva Otonu, samim tim i stavljanja slovenskih prostora sjeverozapadno od
Save, Dunava i Solina pod administrativnu i religijsku jurisdikciju pontifikalne kancelarije
i vojne administracije zapadnih rimskih (germanskih) careva.
47
Vizantijske istoriografije, iz pera anonima, nastale u razdoblju od prije 700. do 800.
godine, tvrde da su u VII stoljeu Prebaleji (Tribali) i Avari imali savez-federaciju,
zajedniki uestvujui u vojnim pohodima.
279
Vojislav D. NIKEVI
njegov sin Lotar, da se vlast patrijarhata u Akvileji neopozivo latinizuje, da

pripada Veneciji i da Pula i Istra pripadaju venecijanskom duksu, batiniku
prava Akvilejskog patrijarhata48; ovaj ugovor, uz saglasnost imperijalne
konstantinopoljske kancelarije, praktino je omoguio Tomislavu da
dvije godine kasnije sazove prvi sabor u Splitu koji je trebalo da okupi
sve episkope i arhiepiskope Dalmacije i da je itavu stavi pod suverenu
vlast stratega Hrvata. Paktu iz Justinopolja prethodile su decenije
papske aktivnosti, koju su podravali germanski i franaki vladari, na
suzbijanju i zabrani slovenskog pisma, jeretikog i izmatikog, i na
uvoenju latinice i latinskog jezika na slovenske prostore Zapadne Evrope
- Tomislavove aktivnosti na sazivanju sabora u Splitu su samo zavrni dio
jednog politikog procesa, koji su prihvatili i konstantinopoljski imperatori,
a iji je cilj bio razgranienje Vizantije sa Zapadnim rimskim carstvom.
Tomislav je namjeran da oglasi i oglaava solinsko-splitsku
mitropoliju za metropolia prima Dalmacije; u skladu sa politikim
aktivnostima kurije i Paktom iz Justinopolja zabranjeno je da se zareuju
glagolai (svetenici koji se slue nacionalnim jezikom u liturgiji) bez
dozvole Svete Stolice49. Odlueno je da se svi episkopi Donje Dalmacije
(sada bez Istre i gradova sjeverno od nje - primj.), Dalmatia inferior
- Croatia alba, tj. ona sjeverno od Splita, i Gornje Dalmacije, Dalmatia
superior - Croatia rubea, od Dubrovnika do Budve, moraju pokoriti
splitskom mitropolitu. (...) Papa Lav VI, potvrujui akte sa sabora u Splitu
zabranio je mitropolitu pravo da nosi titulu Dalmatie ac totius Croatie
primas (detalj koji nam garantuje autentinost ovih odredbi, jer splitski
mitropolit uistinu nije mogao, po kanonskom pravu, da nosi ovu titulu)50.
U pokuaju da objedini Dalmaciju, po nalogu vizantijske imperijalne
kancelarije, koja je teila da sauva svoj uticaj i vojne kontigente u
Pentapolisu na italikoj jadranskoj obali, od Ankone do Barija, Tomislav
je odlukama sabora u Splitu od Gornje Dalmacije, pod jurisdikcijom stare
metropolia prima u Duklji i Drakog arhiepiskopata koji je bio nadlean
da vjerski nadzire administraciju od Nikopolja do ua Neretve, pokuao
da izdvoji, otcijepi i Hrvatima prisajedini teritoriju od Budve do ua
...Cum nos Uuintherius et homines nostri invasimus res proprietatum de patriarchatu
vestro Gradense sancti Germacore, quas in finibus Polane et Ystrie habet, et similiter
res palatii vestri Veneciarum et de episcopatibus Veneciarum, quos ipse palatius et sui
episcopati in Pola et in omnibus finbus Hystrie habent...
49
J. Lui, op. cit. p. 31.
50
Ibid. p. 31.
48
280
Neretve, ili, po nekim, istina poznijim dokumentima, od Budve do Cetine i

Omia - to je znailo preraspodjelu teritorija na junom Balkanu, ukidanje
prava jurisdikcije ne samo Dukljanskog arhiepiskopata, ve i za Dalmaciju
nadlene prvosvetene stolice, patrijarhata u Akvileji, i stavljanje itave
Dalmacije pod jurisdikciju Svete Stolice51. Na drugoj strani, odluke
sabora u Splitu iz 935. godine, kanonski su zadirale i u prava Kraljevstva
Travunije, iji je glavni grad povremeno bio Kotor52; Kraljevstvo Travunije
je sa Dukljom bilo jedini batinik prava na nasljee najstarije slovenske
drave na Ilirikumu, Kraljevstva Dalmacije. Kraljevstvo Travunije tada se
nalazilo u sastavu slovenskog saveza drava kome su na elu bili Bugari,
pa je Tomislav smatrao da e po pravu pobjednika u ratu i uz pristanak
konstantinopoljskih bazileusa uspjeti da u Raguzi, koja jo nije bila
oglaena za arhiepiskopat53, utemelji latinsko crkveno sjedite koje e se
U dokumentu se izriito navodi da se itava Dalmacija stavlja pod suverenu religijsku
vlast pontifikalne kancelarije: ...quatenus Divinitus antiquae Religionis dogma in
Ecclesia Dalmatiarum arbitrio summi Pontificis universa praelibata sortirentur...
Ovaj stav znaio je, doslovno, objavu rata dijelu Crkve Slovenske, Crkvi Dragovita Tomislav je smatrao da je ovlaen, poto je porazio Bugare, bez kanonske mogunosti
da uzurpira prava njihove crkve koju su priznali i Rim i Konstantinopolj, da na Hrvatsku,
preko Dalmacije, prenese drevna prava Slovena na vjersku autonomiju, utvrena jo
u Konstantinovo vrijeme. To je znailo direktan i otvoren napad na institucije koje je
izgradila jedina metropola prima slovenskog svijeta - Dukljanski arhiepiskopat!
52
A Decateris vero incipit Terbunia principatus, porrigitque se Rassiam usque... (A.
Banduri, op. cit. p. 299).
53
Raguza je oglaena za arhiepiskopiju 940. godine, kada je za njenog arhiepiskopa
postavljen Jovan II (Gams: Series Episcoporum Ecclesiae Catholicae, p. 413). Inae
svetena stolica u Raguzi institucionalizovana je, ali kao episkopsko sjedite, 887.
godine, kada je kralj Pavlimir, poznatiji kao Belo II, u grad Lau privremeno smjestio svoj
glavni grad; postojale su, barem po dosadanjim saznanjima, etiri drevne prijestonice
Kraljevstva Slovena hrianske epohe - to su Duklja, Skadar i Lihnida-Ohrid, dok ime
etvrte jo nije utvreno. Pretpostavlja se da je to bio antiki sarmatski grad Dalma po
kome je Dalmacija dobila ime. Kralj Belo II je staroj vizantijskoj utvrdi Lau dao novo
ime - Raguza. Godine 887. odlueno je da episkopsko sjedite Lau-Raguza bude pod
vjerskom jurisdikcijom solinsko-splitske mitropolije i pod suverenom vlau ne Duklje,
ne ni ikonoklastike mitropolije u Risnu, ve patrijarhata u Akvileji: ovaj stav jo nije
potvren odgovarajuim dokumentom. On namee pitanje da li je sa kraljem Belom II
prijestonica Kraljevstva Travunije prenijeta u Dubrovnik ili je Kraljevstvo Slovena tada
predstavljalo savez-federaciju nekoliko meusobno labavo povezanih slovenskih
drava sa centralnim vjerskim administratorom za Balkan u Diokleji i Lihnidi-Ohridu.
U tom sluaju za prekomorske Slovene u junoj Italiji bila je nadlena ikonoklastika
mitropolija u Risnu, dok je arhiepiskopija u Solinu-Splitu bila odgovorna za Panoniju,
eku i Moravsku.
51
281
Vojislav D. NIKEVI
suprotstaviti Crkvi Slovenskoj i poeti za sebe da vezuje dio najamnikih

slovenskih kontigenata u junoj Italiji. Sa podjelom Balkana izmeu dvije
mitropolije, koje nose atribute prima, vizantijski strateg i prokonzul je,
po svemu sudei, imao namjeru da uspostavi kanonsko pravo Hrvata, eha,
Slovaka i Poljaka nad Panonijom i Donjom Dalmacijom, ove, do tog asa
vizantijske teritorije, prisajedinjujui prostorima pod suverenom vlau
rimskog pontifeksa - shodno tome i Zapadnom rimskom carstvu54. Posredno
i na dui rok njegova vojna i politika aktivnost pomogla je stvaranje
Kraljevine Ugara; uz pomo pontifikalne kancelarije i institucionalizacijom
latinskog kao slubenog jezika u crkvi i administrativnoj upravi, tokom
samo jednog vijeka bie potisnuta vizantijska slovenska pisma, a Hrvati
i Ugari zagospodarie Panonijom i Donjom Dalmacijom, dijelei prihode
sa tih teritorija sa njemakim vladarima55. To e omoguiti da se, sa
postepenim raspadom Kraljevstva Slovena, u sastavu novoformirane
drave, ije e insignacije moi u nekim razdobljima dijeliti hrvatski,
eki, ugarski i poljski gospodari, tokom XI stoljea nae i Kraljevstvo
Srbije - polovinom XI stoljea Bugari, Kraljevstvo Travunije i Kraljevstvo
Zahumlja, sa slovenskim posjedima u junoj Italiji stvorie novu slovensku
dravu, na elu sa dukljanskom dinastijom i prijestonicom u Skadru. To
je epoha nestanka langobardskih principata, pojave Normana na do tog
asa neprikosnoveno vizantijskom prostoru june Italije, poetka krstakih
ratova i zamiranja Vizantije, potpunog nestanka slovenske federacije,
vazala Konstantinopolja, i pojave novih slovenskih gospodarstava na
prostorima nekadanje Evropske Sarmatije, Poljske i eke.
Tomislavova vojna i politika aktivnost, prije svega pobjeda nad
Bugarima i podjela Dalmacije, omoguili su da se institucionalizuje, pod
okriljem pontifikalne kancelarije i njenom zatitom, nova nacionalna
O tome svjedoi niz poslanica vizantijskih imperatora Ugrima u Panoniji, u kojima
im se nudi vjernost u Bogu romejskim imperatorima. Pie se i chaganum Chazariae,
basileum Bulagariae, archontes Turcarum, archontes Patzinacorum, ali i archontem
Chrobatiae. Arhontu Hrvatske daje se ovlaenje despota nad itavom njegovom
provincijom (...archontem illius provinciae...), ali za sada nema preciznijih navoda o
tome koje su u tom asu granice Hrvatske. Indikativno je da uz ovo posljednje pismo
vizantijski imperatori Konstantin i Roman piu i kralju Franake (regum Franciae),
koga nazivaju naim najdraim i po duhu bratom.
55
Godine 963. Ugri su se konano opredijelili i stali na stranu pontifikalne kancelarije,
o emu svjedoi poslanica pape Jovana XII: ...a Domino papa episcopum noviter
consecratum et Vngaris ad praedicandum, ut super nos irruant, destinatum...
54
282
slovenska crkva, kanonska za razliku od crkava Bugara i Dragovita,

episkopija Hrvata, episcopatus Chrobatorum. Znai, u X stoljeu na
prostorima slovenskog svijeta postoje tri crkve, dvije kanonski priznate
od Konstantinopolja, Bugara i Dragovita, a jedna kanonski priznata od
rimskog pontifeksa i careva Zapadnog rimskog carstva, crkva Hrvata.
Meu njima jedino je crkva Bugara imala status nacionale arhiepiskopije,
voljom patrijarha Fotija; crkva Dragovita bila je episkopsko sjedite, kao i
sve jeretike ili polukanonske vjersko-administrativne organizacije, iji je
cilj bio da objedini slovenski ivalj i sa nacionalnim predznakom stvori
uslove da vizantijska vojska i milicija budu van religijskih sporova koji su
bjesnjeli izmeu Rima i Konstantinopolja. Zadatak Crkve Dragovita bio je,
takoe, da Slovene dri po strani od ratova izmeu Rima i nacionalnog
arijanstva Langobarda, maniheizma najstarijeg sloja slovenskog
ivlja na Balkanu, i manjih gnostikih crkvenih organizacija protiv ijih
su se aktivnosti dekretima s vremena na vrijeme oglaavali ekumenski
patrijarh i prvosvetenik Svete Stolice. Bliski prostorima na kojima su
tokom VIII vijeka Germani prevedeni iz arijanstva u kanonsko hrianstvo
pontifikalne kancelarije, Hrvati su se, kao i ostali Sloveni u pograninim
oblastima Evropske Sarmatije, brzo ukljuili u proces unifikacije
vjere, opredjeljujui se, poput ostalih Slovena, za najamniku slubu ali
Zapadnom rimskom carstvu i njegovim gospodarima. Episkopija Hrvata
imala je u poretku nacionalnih episkopija, na granici prema Francima
i Germanima, svoju autonomiju; njeno nacionalno hrianstvo titio je
autoritet Akvilejskog patrijarhata koji je bio, preko Konstantinopolja, jedan
od titulara-zatitnika i Crkve Slovenske. Akvileja je Episkopiju Hrvata
vezivala za slovenski svijet i Istono rimsko carstvo, a sa odvajanjem i
jaanjem Venecije i njenim pribliavanjem Zapadnom rimskom carstvu,
premjetajui svoju stolicu u ovaj grad, Akvilejski patrijarhat postao je
jedna od uzdanica zapadnih rimskih careva - preko njega su Sloveni iz
Evropske Sarmatije poeli da se vezuju za Rim i njegovog prvosvetenika,
tada ve neprikosnovenog politikog lidera Zapadnog rimskog carstva.
Tomislavov akt oglaavanja insignacija moi nekadanje solinske
arhiepiskopije za metropolia prima Chrobatiae et Dalmatiae na
saboru u Splitu, trebalo je da obznani da u slovenskom svijetu postoje
dvije nacionalne slovenske crkve: hrvatska i bugarska. Kako, kanonski,
metropolia prima ne moe biti nacionalna, jer su pod njom razliite
crkve na ogromnom prostoru, a primas zastupa lino pontifeksa ili
ekumenskog patrijarha, u svojim rukama nosei atribute posrednika
283
Vojislav D. NIKEVI
sveukupne vlasti, Tomislavov je in bio ravan pobuni i protiv vladara

Zapadnog i Istonog carstva i suverene religijske vlasti Konstantinopolja
i Rima. ustrina i otrina odgovora pape Lava VI prijete Tomislavu
odmazdom - iz tog je razloga sazvan tri godine kasnije novi sabor u Splitu
na kome vie nije bilo pomena o podjeli Dalmacije, niti o mogunosti
institucionalizacije hrvatske nacionalne metropolia prima. Prerogativi
moi Dukljanskog arhiepiskopata, koji je kao metropolia prima imao
vlast i nad nacionalnom Crkvom Slovenskom, Bugara i Dragovita,
nijesu, ipak, proireni i na episcopatum Chrobatiae. Episkopija Hrvata
vezuje se za ugarske prostore, za prostore Panonije, iji e mitropolit
poneti titulu metropolita primus Colocensis, utemeljujui insignacije
svojih moi na kanonu - na tradiciji nekadanje, iz IV i V stoljea,
Sirmijumske episkopije, episcopia prima Sirmiensis, i na odredbama
cara Justinijana. Slovenski prostor i nekada mona, vazalna prema
Konstantinopolju, drava, neumitno su podijeljeni: Splitska arhiepiskopija,
koja je batinila prava stare Solinske, tek e nakon utemeljenja Latinskog
carstva postati sufragan pontifikalne kancelarije - Raguza e se vezati za
Veneciju i za germanizovani i latinizovani Akvilejski patrijarhat i u istom
e razdoblju stati potpuno na stranu Rima. Sve ovo ukazuje da su do sada
poznate verzije Dukljaninovog spisa, iz XVI i XVII vijeka, naslovljene u
najveem broju O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske a tek sporadino O
Kraljevstvu Slovena, redakcijski ispravljani i latinizovani prepisi daleko
starijeg izvornika, stvarani da se udovolji rimskoj kuriji i utvrenoj i
obznanjenoj politici Zapadnog rimskog carstva i njegovih vladara. Spis O
Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, poznat jo pod naslovom Hrvatska
ili Dalmatinska hronika, nastao je izdvajanjem i redigovanjem odreenih
poglavlja izvornog spisa naslovljenog Istorija, Kraljevstvo Slovena
ili Istorija Slovena, u skladu sa utemeljenjem politikog programa koji
je obznanio vizantijski strateg i rex Chrobatorum Tomislav na saboru
u Splitu 935. godine, ali koji je poeo da zaivljava tek nakon akta o
Personalnoj uniji izmeu Hrvatske i Ugarske - to znai da je Hrvatska
ili Dalmatinska hronika nastala tek poetkom XII vijeka, kao redakcija
starijeg predloka ili, to je najvjerovatnije, sudei po strukturi za sada
poznatih spisa, kao kompilacija nekoliko razliitih tekstova koji su se
odnosili na pojedine ranoslovenske vladare, a koji su nastali u skriptorijama
dukljanske Travunije i njenih posjeda u junoj Italiji, Dalmacije, Poljske i
eke.
284
Na ovo zapuuje i svjedoenje nekoliko njemakih hroniara

koji navode da je krajem IX stoljea postojao, po svemu sudei, tekst
hronike koja je obuhvatala i djela eha i Dalmata, kao i da je postojala
obimna Istorija, u ovom asu izgubljena, koju spominju poznogotski
hroniari, stvorena u skriptorijama Dukljanskog arhiepiskopata, o
kraljevima Gota i Slovena, a koja je, u epohi nakon Velike izme i podjela
koje su zahvatile slovenski svijet, posluila kao predloak da se stvore
posebni spisi - Kraljevstvo Slovena i Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske,
po iznesenim podacima gotovo istovjetni, ali sa drugaijim politikoideoloko-nacionalnim predznakom. Taj nacionalni predznak, iskljuivost
i vjerske podjele, koji su opredijelili sudbinu slovenskog svijeta u epohi
nakon Reformacije, doprinijeli su da tekst Dukljaninove Hronike bude
predstavljen nauci i javnosti samo u veim izvodima, shodno potrebama
odreenih kola ili politikog trenutka, to je dovelo do nevjerice u njegovu
vjerodostojnost, do njegovog odbacivanja ili nacionalnog svojatanja - sve
to je tokom istraivanja, naroito ljudima koji su tragali za izvornikom,
priinjavalo nepremostivu tekou, pa stoga ni do danas nije utvreno
kada je spis zaista nastao, ta je od izvornika i gdje sauvano, kada je
zaista stvorena prva slovenska drava. Da li je nastala u IV stoljeu u
Panoniji ili najkasnije vijek poznije Diokleji, da li je tada iz Diokleje
upravljano sarmatsko-gotskom Panonijom, ili je, konano, utemeljena za
vlasti imperatora Anastazija, rodom iz Draa, tada jedne od slovenskih
mitropolija56? Tu je i niz novih pitanja: da li je ovaj imperator, nikada pravi
hrianin, koga sve latinske redakcije Kraljevstva Slovena osuuju kao
jeretika i nevjernika, svojim sunarodnicima (?!) htio da prizna zasluge za
odbranu Romejskog-Rimskog carstva, pa je preko patrijarhata u Akvileji,
monofizitskog Henotikona i manihejske crkve Makedonije priznao
Kraljevstvo Dalmacije, sa sjeditem u Prevalitani, namjeran da od Slovena
naini uzdanicu Romejskog carstva - to su potvrdila poznija osvajanja
Straan zemljotres razorio je Dra 314. godine, ali je grad ponovo podignut na
ruevinama. Imperator Anastazije (od 491. do 518. godine) koji je odatle bio porijeklom,
uinio ga je velelepnim, ali ga je novi zemljotres opustoio za vladavine Justina I (518527. godine). Justinijan (527-565. godine) je od Draa nainio mono utvrenje, koje je
kasnije postalo glavni grad IX vizantijske teme, u njemu je bilo sjedite stratega, a od
X stoljea iz njega je komandovao duks... (R. Janin, op. cit. p. 1248). Prvi od za sada
poznatih slovenskih stratega i dukseva iz Draa je Domagoj, koji u jednom dokumentu
nosi i insignaciju moi . Justinijan je uz Dra obnovio i Kotor i niz utvrenja
u unutranjosti Ilirikuma, meu njima i Skadar koji je takoe bio do temelja razruen.
56
285
Vojislav D. NIKEVI
velikog Justinijana?! Drava koja je tada stvorena nije bila nacionalna,

bila je slovenska, ali su njene tradiciju i mo u epohi od X do XVI vijeka
pokuale da, u srednjovjekovnoj i poznorenesansnoj epohi nacionalnog
preporoda, u skladu sa potrebama svojih zajednica i politikom drava
u ijem su sastavu bili Sloveni, nacionalizuju slovenske intelektualne
i svetene elite, to je tokom daljeg vremena dovelo do shvatanja ovog
spisa kao legende sa malo istorijske vjerodostojnosti. Ipak, danas pouzdano
moe da se odgovori - ova istorija slovenske drave mogla je nastane samo
na Balkanu, u krugu najstarijih slovenskih (arhi)episkopija meu kojima
je najznaajnija Duklja, i svoj je osnov imala u takozvanim gotskim
hronikama nastalim ve u prvoj polovini VI stoljea od kojih su nauci
poznate u cjelosti, za sada, samo dvije.
Ovaj tekst samo je pokuaj da se problem Hronike popa
Dukljanina osvijetli na neto drugaiji nain i da se zainteresovanom
itaocu ponudi vie argumenata za zakljuak - dok se ne pronae izvornik,
svako miljenje, i iznijeto u ovom tekstu, samo je doprinos razjanjenju
enigme ko je autor Kraljevstva Slovena i gdje je tekst nastao...
Vojislav D. NIKEVI
En cherchant la source : Le Royaume des Slaves - mythe ou ralit?
Les diffrentes versions de Regnum Slavorum presbyteri
D(i)ocleati, dont le plus grand nombre sont connues par des rdactions
latines datant de la fin du XVe jusquau XVIIe sicles, servent depuis
longtemps dj comme unique source pour linterprtation de lhistoire
mdivale dans le monde slave. Les rdactions de ce temps, dorigine
latine, postrenaissances et baroques, crites par le clerg des espaces
dalmatiques hors des frontires de lEmpire turc des Balkans, donnent
des titres diffrents au sujet, en fonction de la politique et des seigneurs,
des Vnitiens, des Hongrois et des Autrichiens - De regnum Dalmatiae,
De regnum Dalmatiae et Croatiae, De regnum Crobatorum, etc, et trs
286
rarement De regnum S(c)lavorum, mais sans mentionner loriginal et son

auteur. Chaque rdaction indique dans son titre quil sagit de loeuvre dun
moine anonyme de Docle (Diocle), le sige du vieil archevch et de la
metropolia prima des Slaves et des Goths de Macdoine et de Moesie
(aussi et de Dardanie et de Dacie Mditerranenne) et surtout de Dalmatie
Suprieure. Cette dernire, comme la thme byzantine, avec la province
dIllyrie, tait inclue la prfecture dItalie - Illyricum jusqu lpoque de
linvasion normande. Aussi, elle se trouvait, avec le sud de lItalie, dans le
Royaume des Slaves, un puissant tat vassal de Constantinople, de lpoque
de Justin I et Justinien celle des prdcesseurs dAlexis Comnne.
Les indices montrent que loriginal de cette plus vieille histoire
slavone tait rdig en grande partie en grec la fin du IXe ou pendant le
Xe sicle ; cette histoire avait ses continuateurs et rdacteurs du XIe au
XIVe sicles - mais les chroniques des Goths du VIe sicle tmoignent
du fait que la vraie source tait crite par un anonyme de larchevch
de Diocle () lpoque de lempereur Anastasius, suivie dune
continuation pendant le rgne de Justin I ou de Justinien et avec la
dernire rdaction crite lpoque du premier patriarche oecumnique
dorigine slave, Nicthas. Cette affirmation se fonde sur des donnes selon
lesquelles la langue slavone, avec des lettres runiques, ntait que lobjet
du perfectionnement par la langue officielle de la chrtient orientale, celle
des Grecs ; Cyrille et Mthode, deux frres de Thessalonique, ont termin
cette entreprise aprs la constitution de lEglise Slavone nationale, avec
deux centres ecclsiastiques non canoniques Dragovica (en Prevalitane,
cest dire dans le royaume Trabounie, Zahoumliae et Serbie) et chez les
Bulgares Sardique (Sofia aujourdhui). Lacte de formation de lglise
nationale des Slaves du Sud tait lgalis par le patriarche Fotius. En mme
temps sous la protection du patriarcat dAquile, avec la permission de
Fotius, en Panonie occidentale et au sud des Carpates se forme lvch
des Croates (ctait le pays de son origine), au commencement du Xe
sicle, sous linfluence des empereurs germaniques et de Rome et sous la
protection des grands peuples slaves de Sarmatie Europenne, les Polonais
et les Moraves (Tchques).
Les empereurs byzantins de la dynastie macdonienne, surtout
Constantin Porfiroguenet, le plus savant deux, au commencement du Xe
sicle voulaient que les Croates et leur dux Tomislav retiennent les Slaves
du Sud mens par le tsar illgitime des Bulgares Simeon en campagne
287
Vojislav D. NIKEVI
vers Aquile. Aprs les victoires des Slaves de Sarmatie Europenne sur
leurs confrres du sud des Balkans (les Serbes et les autres populations
slaves sont dj mentionnes dans les sources romaines, par exemple
Plinius, comme la population du Pont-Euxin), quand Simeon tait arrt
sur la frontire de Panonie sur la Save et le Danube, la chancellerie
constantinopolitaine a ordonn Tomislav, alors rcompens par le titre de
proconsul, de faire la paix. Tomislav ngociait, avec le dux de Trabounie
et Zahoumlie Michel, qui navait pas pris part lexpdition de Simeon,
la rorganisation des provinces illyriennes (daprs lordonnance de
Constantinople le dux Michel se dbarquait au sud de lItalie, en ruinant
quelques villes, la plus grande tant Siponto, et il envahissait toute la
Pouille). Le rsultat des ngociations entre Tomislav et Michel sera la
troisime division de la province de Dalmatie (la premire tait entre
les Slaves et les Lombards avant linstallation de ces derniers en Italie,
et la deuxime entre les empereurs germaniques et le roi de Dalmatie
Svtoplek (Svetoplouck), au troisime quart du IXe sicle): Tomislav a
essay de former le centre ecclsiastique de son propre Etat larchevch
de Spalato en lui donnant le titre de metropolia prima, mais sans succs
parce que ses activits furent interrompues et interdites par la chancellerie
pontificale et la cour constantinopolitaine. La Dalmatie Suprieure restera
dans les frontires du royaume des Slaves du Sud avec le sud de lItalie et
Pntapolis, et la Dalmatie Infrieure se trouvera sous ladministration des
Slaves de Sarmatie Europenne et des Hongrois: lpiscopat des Croates
sera une province ecclsiastique suffragante de larchevch dalmatique de
Spalato (vieille Salone). Le Nord de la Dalmatie Infrieure, dIstrie vers
Aquile, tait dj sous la protection des empereurs germaniques - les deux
parties de la Dalmatie Infrieure seront soumises ecclsiastiquement par
le pacte entre Constantinople et Rome au patriarcat dAquile et au doge
vnitien. Avec la nouvelle situation commence la dbcle du trs puissant
royaume des Slaves, uni jusqualors. De nouvelles guerres commencent
entre les titulaires du plus vieux royaume de Dalmatie, cest dire les rois
de Trabounie et de Zahoumlie, et les Bulgares - la dernire sera celle mene
par saint basileus Jean Vladimir ( ) contre Samuel
des Bulgares, ce qui deviendra un motif central de toutes rdactions de
lhistoire du presbytre dioclen. Cette guerre finira par le mariage de Jean
Vladimir avec la fille de Samuel Bulgare Cossara, mais dans de nouvelles
luttes, aprs la mort de Samuel, le roi de Dalmatie sera tu. Il sera le premier
roi slave batifi (1019) cause de ses guerres contre les Bulgares, dans des
288
sources byzantines nomms les hrtiques bogomiles et massaliens.

Le continuateur de ce texte a crit nouveau, la fin du XIIe
sicle, quand le royaume des Slaves disparaissait - il tait le tmoin de sa
chute. Lanonyme de Diocle narrait en latin la dernire dynastie des rois
; leur puissant Etat tait suivi par de nouveaux, forms par les Serbes et
les Bulgares, lpoque de lEmpire latin. Ce texte servait aux poques
postrenaissances et baroques comme unique source pour les diffrentes
rdactions avec lindice national, croate ou serbe, ce qui ne permettra pas
de dcouvrir la vraie source crite aux temps o les Goths et les Slaves
ntaient quune seule puissance militaire de Byzance.
289
290
PRIKAZI
291
292

Krsto PIURICA (Podgorica)

UDK 37:929 Vukovi .
MILADIN VUKOVI1
(1938-2007)
Miladin Vukovi prisutan je u crnogorskoj kulturi od polovine
ezdesetih godina 20. vijeka. Intelektualac visokog nivoa, on u crnogorskoj
kulturi i knjievnosti ima sudbinu Bogdana Popovia: uplivniji je usmenom
rijeju nego obimom pisanog teksta, poznatiji je kao profesor visoke kole
i naunik vaspita univerzitetske mladei nego kritiar tekuih tokova
crnogorske literature. Dugogodinji dekan Filozofskog fakulteta u Nikiu
i njegov profesor Vukovi se dokazao u pedagokoj praksi, iscrpljujui se,
uglavnom, na problemima organizaciono-pedagoke prirode. Sa tog posla,
paralelno sa njime, oglaavao se u periodici biveg nam, jugoslovenskog
prostora i ostavio vrijedna esejistiko-istraivaka knjievna ostvarenja. Ta
ostvarenja, onome ko je pratio knjievne tokove, bivala su prepoznatljiva
pristupom materiji, intelektualnim stilom i dubokim pronicanjem u tajne
pieve duhovne laboratorije.
Po odobrenju autora, preuzeto iz knjige: Dr prof. Krsto R. Piurica, Veliina odabranih,
Unireks, Podgorica 2005, str. 249-258.
1
293
Krsto PIURICA
Vukovi je roen u Nikiu, 1938. godine. U rodnom gradu zavrio

je osnovno i gimnazijsko kolovanje, a studije opte knjievnosti i knjievne
teorije zavrio je na beogradskom Filolokom fakultetu. Na slavistikim
studijama zavrio je i ruski jezik i rusku knjievnost. U nikikoj osnovnoj
koli Ratko ari kratko vrijeme bavio se profesurom, a potom je dugo
vremena obavljao biblioteke poslove u biblioteci Pedagoke akademije,
kasnije Nastavnikog fakulteta, u Nikiu. Dvije kolske godine (19651967) honorarno je predavao rusku knjievnost na Pedagokoj akademiji, a
1980. izabran je u zvanje profesora vie kole za predmet ruska knjievnost.
Na Nastavnikom fakultetu, kasnije Filozofskom, bio je redovni profesor,
u kojem je zvanju ostao do kraja radnog vijeka.
Poeci Vukovieva kritiarskog angamana, gledano iz ugla
jugoslovenskog knjievnog prostora, vezani su za ire, optije, teme koje
se tek dotiu nae knjievnosti i kulture uopte. U radovima iz njegovog
poetnog perioda dolazila je do izraaja ambicija mladog literate, koji hoe
da obznani stepen univerzitetske naobrazbe i njeno zrakasto povezivanje
sa tokovima evropske knjievne misli, ali i reperkutovanje te misli na
nae prostore i njegove knjievne tokove. arl Bodler, iroko je poznato,
uticao je na formiranje poetike srpskog pjesnitva doba Moderne, a on
je motivikom i simbolikom svoga pjesnikog jezika privukao panju
mladog Vukovia, koji mu je posvetio poetniki rad naslovljen Pjesnik
zla i cvijee poezije. Rad je otkrio nivo Vukovieve naobrazbe, njegov
receptivni aparat i stilsku komponentu njegovog izraza.
Uav na iroka vrata u prostor knjievne kritike, Vukovi je, poslije
teksta o Bodleru, sa vie ambicije, a manje uspjeha, prozu Miodraga
Bulatovia i njegovu burlesku o heroju i magarcu, nazvao, u radu
posveenom tom tekstu burleskom boga Bahusa i boga Erosa. Bio je to
trenutak Vukovieve inspiracije udesnom Bulatovievom knjigom Heroj
na magarcu, ali je tu zastao i tom prozom se dalje nije bavio. Pripovratio se
optijim temama iz oblasti filma i kinematografije, a potom i onim iz sfere
knjievne teorije, filozofije i psihologije. Iz toga dijela Vukovieve kritike
zanimljivi su eseji o Auerbahovom Mimezisu, Markuzeovoj knjizi Eros
i civilizacija i Stonovom Stradanju due. U tim radovima Vukovi je
eksponirao svoju obavijetenost o strukturnim slojevitostima analizirajuih
proza, darovitost za otkrivanjem bitnosti teksta i objektivnost u donoenju
sudova. Auerbahova teorija o relativizirajuoj moi dometa realistike
proze nije provocirala Vukovievu poleminost, mada je i ta teorija, kao
294
Miladin Vukovi
i svaka druga, otvorena za prigovore i polemiku. U analizi spomenutih

tekstova Vukovi je sve vie naginjao uoavanju isto knjievnih vrijednosti
imanentnih datoj prozi, ali nije zapostavljao niti druge discipline, one
vanknjievne konotacije, koje mu nee biti strane niti u kasnijim literarnim
ostvarenjima. Sklonost ka polemici, iako tek u nagovjetajima, ispoljio je
u interpretaciji Stonovih sudova o mjestu i zaslugama Sigmunda Frojda za
podruje psihoanalize.
Miladin Vukovi je, relativno rano, ispoljio interesovanje za sferu
ue struke, to jest za podruje ruske literature. Ve od poetka sedamdesetih
godina 20. vijeka u asopisima su se poeli pojavljivati njegovi radovi
koji su nagovjetavali autorovo specijalistiko opredjeljenje i imali
viak korienja adekvatnih izraza koliko domaeg vokabulara toliko i
stranog porijekla. Ti izrazi su bili mjera autorove naitanosti, irili su
misaono-asocijativno podruje, oznaavali arm jezikog iskaza i stil inili
intelektualnijim, reenicu gipkijom i modernijom. Prenoenje usvojenih
termina stranih literatura na domae tle omoguavalo je Vukoviu da bude
precizniji u kritiarskom sudu i stil uzdigne do stepena visoko obrazovanog
intelektualca i naunika meritornog suda. U duhu takve poetike kritiarskog
izraza je i naslov Miscellaneae, nove zbirke studija i eseja autora o kojem
je rije.
U toj, uslovno reeno drugoj, fazi Vukovieva kritiarskog stvaranja
su radovi o Bahtinu, Dostojevskom, Flakeru, Mil. Baboviu, M. Stojni,
Draganu Nedeljkoviu, Milivoju Jovanoviu, Lotmanu itd. Ti i drugi
radovi ovog stvaraoca objavljivani su u onda najuglednijim jugoslovenskim
asopisima Stvaranju, Letopisu Matice srpske, sarajevskom Pregledu i sl.
to je svojevrsna potvrda njihove naunosti time i prihvatljivosti sudova
u njima izreenim. Bahtinova studija Problemi poetike Dostojevskog
pruila je Vukoviu priliku ne samo da govori o Bahtinovoj teoriji romana,
ve, to je znaajnije, da progovori o Dostojevskom i njegovom djelu. Na
temu Bahtin Dostojevski dao je nekoliko priloga. On se ne uputa u stvari
koje mu nijesu poznate, prilazi piscu i djelu tek poto problem izui i stekne
uvjerenje da su mu doivljaji i sudovi zasnovani na istini i objektivnosti.
Kritika koja se bavila ovim segmentom Vukovieve stvaralake aktivnosti
naglaava autorovu preciznost pri svrstavanju estetike Dostojevskog i
sezanje njenih korijena do njemakih filozofa Kanta i elinga, ali se ne
saglaava sa Vukovievim konstatacijama da se u estetici Dostojevskog
mogu traiti, i nalaziti, odbljesci Hegelove estetike, budui, smatra se,
295
Krsto PIURICA
da je Dostojevski bio jedan od najistaknutijih antihegelijanaca u ruskoj

knjievnosti. U polemike u vezi sa time Vukovi nije zalazio.
Metodiki i znalaki, kao da je htio dopunjavati univerzitetske
studije, poslije prouavanja Bahtin-Dostojevski, Vukovi se i dalje
zadravao na teorijskim studijama, osobito na onim postuliranim na
odnosu forma sadraj (knjievnog djela). Njemu nije nepoznata teorija
ernievskog o odnosu umjetnosti prema stvarnosti, niti ona kasnija koja
u teoriji knjievnosti ima oznaku ruski formalisti, ili, to je isto, ruski
formalizam. On izvrsno poznaje teorijske stavove ruskih formalista (od
1915. do kraja dvadesetih godina prolog vijeka) okupljenih u jezgru oko
V. klovskog, B. Ejhenbauma, J. Tinjanova, B. Tomaevskog, to mu je
pomoglo da prati Lunaarskog i njegovo djelo. Skrenula je na sebe panju
njegova nevelika studija o doprinosu Ejhenbauma koli ruskih formalista.
Poslije prouavanja Bahtinove teorije i njegovog pisanja o poetici
Dostojevskog, poslije upoznavanja sa tekstovima ruskog formalizma,
Vukovi je ispoljio interesovanje prema pojavi strukturalizma i njegovih
teoretiara, kao to su: K. L. Stros, Sosir, U. Eko, Lotman i dr. Nije
dublje zalazio u oblast semiotike, ali semiotike strukture kao to su
znak i oznaeno, kod, model, postupak, odnos znaka i oznaenoga i
sl. odbljeskuju u njegovim kritiarskim analizama i ine ih modernijim.
Na Lotmanovoj, tzv. Tartuskoj koli due se zadrao i usvojio njezina
naela, posebno ona to se tiu prilaza pjesnikom tekstu. O Lotmanovoj
strukturalnoj poetici ostavio je krai esej.
Iz oblasti teorijske misli koju je Vukovi usvajao ili iitavao,
vrijedno je spomenuti da je prouavao i poglede L. Trockog na literaturu,
A. Voronskog itd. Vrijednost estetikih pogleda Trockog posmatrao je u
kontekstu estetike Voronskog i Lunaarskog. Rad o Trockom vrijedan je
ukoliko u komparaciji sa Lunaarskim osvjetljava poetiku Lunaarskog i
ini je privlanijom.
Oboruan teorijskom milju to mu je bilo potrebno i kao profesoru
predavau na Filozofskom fakultetu, za predmet Teorija knjievnosti,
Vukovi se usmjerio na umjetniki tekst i njegove strukture. I to je
radio u ranim sedamdesetim godinama minulog vijeka. Pie o Gogolju,
Ljermontovu, Tolstoju, Brjusovu, Bloku, Solenjicinu. U radovima o
tim piscima Vukovi pokazuje visoku strunost i vrhunsko umijee da
odabere ugao vienja knjievne pojave. ini se da su sedamdesete godine
296
Miladin Vukovi
bile najplodniji period Vukovieva stvaranja, u njima je pokazao najvie

tvorake energije i istraivakog pregnua, iz tog perioda su najzreliji,
misaono najdublji, dakle najbolji tekstovi Miladina Vukovia. U tom
periodu pada i Vukovieva orijentacija za pisanje doktorske disertacije
o estetici Lunaarskog. I sami naslovi radova iz tog perioda (Blok
magini lirski kristal, Brjusov pjesnik mermera i bronze, Solenjicin
izmeu literature i politike) otkrivaju poetiku Vukovieve kritike, nain
interpretacije knjievnog teksta, pristup pjesnikom djelu i otkrivanje
poetinosti djela. U eseju o Bloku, on vidi vrijednost Blokove poezije u
njenoj lirinosti, simbolici i asocijacijama, melodioznosti i ornamentici. V.
Brjusov je za njega tipini predstavnik urbanog pjesnitva, a Solenjicina
posmatra u irem vremenskom kontekstu.
U Vukovievim studijama o ruskoj knjievnosti nema onih sa
tematikom do Pukina i Ljermontova. On se specijalizirao za razdoblje
romantizma i realizma, ali i sovjetsku literaturu tamo, recimo, do poetka
tridesetih godina prolog vijeka. Interesantno nije se bavio recepcijom
Gorkoga kod nas. Plaei se hoda utabanim stazama knjievne kritike,
Vukovi se u nekim radovima opredjeljivao za minucioznije posmatranje
junaka knjievnih djela i njihovo analiziranje metodom psiholokog
postupka. Ti radovi (Jedan antropoloki problem u Ani Karenjinoj,
Sadizam i neuroze u Junaku naeg doba, Jedan psiholoki smisao
Gogoljeve pripovijetke Nos) nose mjeru Vukovievog poznavanja ruske
knjievnosti, stepen njegove psihoanalize lika i originalnost pristupa temi.
Prouavaocima ruske literature, a meu vrhunskim je Vukovi,
poznat je termin suvian ovjek, specifian za rusku knjievnost
devetnaestog vijeka. Formulisao ga je V. G. Bjelinski na primjeru
Pukinovog Evgenija Onjegina. Slini tipovi te kategorije junaka (suvian
ovjek) sretaju se u ruskoj literaturi kod Ljermontova, Gonarova,
Turgenjeva i kod Hercena. Ljermonovljev Paorin je nasljednik Onjegina,
on je ne junak, ve tip junaka naega doba. Vukovi je psiholoku
komponentu Ljermontovljeva junaka nazvao sadizmom i neurozom,
terminima poznatim u psihijatrijskoj praksi. To su i dominantne psiholoke
osobine toga lika.
Isti postupak psiholoke analize Vukovi je primijenio i u sluaju
analize Gogoljeve pripovijetke Nos. Gogolj slava Rusije, njen ponos
u pripovijeci je spojio elemente fantastike sa konkretnom stvarnou,
stvorivi, moda, najbolje (svoje) prozno (kratko) ostvarenje. Vukovi
297
Krsto PIURICA
je u prikazu Gogoljevog junaka, nasuprot pozitivistikosociolokom

modelu, primijenio postupak psihoanalize i na najbolji nain predstavio
pjesnika mrtvih dua. Pred itaocem Vukovievog eseja iskrsava Gogoljev
lik zaeljanih zalizaka, dugaka (iljata) nosa, podsmjeljivih oiju,
prepredena i lukavog smijeka, lik Gogolja koji je osjeao potrebu da skupi
na gomilu sve to ne valja u Rusiji i ismije. Postupkom psiholoke analize,
uz znalako korienje teksta, Vukovi je prikazao ljubavni trougao junaka
Ane Karenjine, ne zapostavljajui odnose junaka poznatog trougla sa
drugim junacima Tolstojeva romana. Zanimljivo Vukovi u istoimenosti
dva junaka djela nalazi spone koje ih karakteroloki zbliavaju, a potom
otkriva itav niz zajednikih im psiholokih crta, koje junake ne udaljavaju
(jednog od drugog), ak ih ine sudbinski slinim.
Iz sedamdesetih godina su Vukovievi radovi Lenjin i Lunaarski,
Lunaarski i Nie, A. Lunaarski i njemaki klasini idealizam,
Prolegomena za jednu interpretaciju estetikih pogleda A. Lunaarskog.
Dati u anru ogleda ograniavajuih dometa, ti radovi su bili psiholoko
metodoloka priprema za Vukovievu disertaciju Estetiki pogledi A. V.
Lunaarskog, dakako uspjeno odbranjenu 1986. Iz tih naslova nasluuje
se irina teorijske zasnovanosti teze, korijeni i zrakasto povezivanje njenih
struktura sa izvorima filozofske misli. Nesporno je da je za tako formulisane
naslove bila potrebna uenost, iroka naobrazba, smisao za misaone
paralele i osobito temeljnost naslaga lektire. Odabravi Lunaarskog za
predmet intelektualnog interesovanja, Vukovi se svjesno opredijelio
za rizik sukoba sa estetikomarksistikim gleditima i strujanjima to
su se uokvirivali u odreene ideoloke ramove, u ijim koordinatama je
Lunaarski i ivio i stvarao. Prevladavi strah, Vukovi je objektivnim
analizama matinih tokova i bonih strujanja, posmatranjem stvari u
vremenskom kontekstu, posao priveo kraju, a kompetentni strunjaci tezu
ocijenili kao najpouzdaniju knjigu o navedenoj problematici u svetu. To
je vrhunska ocjena!
Od iroke aktivnosti A. V. Lunaarskog, Vukovi je odabrao ono
najkompleksnije. Lunaarski je, inae, znaajna politika figura Rusije iz
perioda prva tri desetljea 20. vijeka. U ruskim previranjima do Oktobarske
revolucije lavirao je izmeu Lenjinovog boljevizma i drugih strujanja
tog perioda, ali je poslije Oktobarske revolucije bio Lenjinov saputnik i
saradnik i dugogodinji rukovodilac narodnog komesarijata za prosvjetu.
Bio je lan Akademije nauka. Lunaarski je vrstan stilist, erudit, knjievni
298
Miladin Vukovi
istoriar i kritiar. Estetike poglede formirao je pod uticajem njemakog

filozofa Fojerbaha i osobito pod uticajem ernievskog. U svojim
prouavanjima Lunaarskog, Vukovi njegova estetika shvatanja podvodi
pod uticaj njemake idealistike filozofije, iji su najizrazitiji predstavnici
Fihte, eling i Hegel.
U pristupu Lunaarskom, Vukovi je saoptio da su se o njegovim
estetikim idejama povoljno izraavali: Gorki, Rolan, Krlea, Lenjin,
Barbis i drugi predstavnici filozofije marksistike provenijencije, a
potom se zadrao na istorijskoj sudbini istorijskih pogleda Lunaarskog.
Napadan i osporavan, Lunaarski je odolijevao i svoju estetiku misao
uinio znaajnom tekovinom ruske filozofije. Vukovi citira Staljinovo
pismo redakciji asopisa Proleterska revolucija, a odnosi se na poglede
Lunaarskog, u kome se kae da je njegov sistem pogleda na knjievnost
i umjetnost nepravilan, nemarksistiki i nelenjinistiki, a potom slijedi i
Vukovieva konstatacija da je kraj dvadesetih i poetak tridesetih godina
bio izrazito nesklon A. Lunaarskom. Svoja izuavanja Lunaarskog i
interpretaciju njegovih pogleda na knjievnost i umjetnost uopte, Vukovi
je realizovao u okviru segmenta o teorijsko-filozofskim pretpostavkama
estetikih pogleda A. Lunaarskog i o estetikim pogledima A. Lunaarskog.
Vukovi potencira maksimu Lunaarskog da je ovjek mjera svih stvari,
a zatim konstatuje da za Lunaarskog svijet nije hram, ve radionica.
Marksizam je za Lunaarskog najplodonosniji oblik spoznaje svijeta (i)
svojim principima izraava samo najvei stepen vjerovatnoe zbivanja u
svijetu. O odnosu Lunaarskog prema marksizmu, Vukovi saoptava:
Zato je za Lunaarskog nauni socijalizam nada u pobjedu nad
stihijama zla, vjera u svjetlu zakonitosti marksizma u realnosti i nunost
postojanja obeane zemlje, peta velika religija u istoriji ovjeanstva.
Grupiui i sistematizujui estetiku refleksiju Lunaarskog, Vukovi je
procijenio da se estetiarska misao Lunaarskog razvijala i u okrilju ruske
filozofske misli, osobito njenog lijevo orijentisanog krila, u kom smislu
je ona korak naprijed, zatim u krilu marksistike filozofije, pozitivizma
i empiriokriticizma. Posmatrajui estetiku Lunaarskog u kontekstu
filozofije, Vukovi istie da je za njega estetika segment filozofije, njena
disciplina. Vukovieva izuavanja estetikih ideja Lunaarskog dovela
su ga do zakljuka da je Lunaarski fenomen umjetnikog stvaranja
sagledavao u cijelom krugu umjetnikog izraavanja, pa je zato, pored
knjievnosti, intenzivno izuavao i druge grane umjetnosti. Vukovi
Lunaarskog tretira eruditom prvoga reda.
299
Krsto PIURICA
Razmatrajui estetike poglede Lunaarskog u sklopu filozofije,

Vukovi je zapostavio praktinu primjenu tih naela. Lunaarski je bio,
vidjeli smo, ne samo marksistiki teoretiar ve i stvaralac umjetnikog
teksta, dramski pisac, i sl. pa bi jedna analiza tih radova, u svjetlosti
naznaene teme, bila dobro dola. Vidjela bi se u praksi primjena teorijskih
naela Lunaarskijeve estetike refleksije. Vukovi je izvrstan stilista gipke
reenice, ali u oblasti koja je po prirodi apstraktna, jasan stil je samo jedan
od elemenata da nedovoljno informisani italac stvari lake prima. Od
naknadnih Vukovievih radova o Lunaarskom, sabranih u knjizi ogleda
i studija pod neobinim naslovom Miscellaneae, panju privlai osobito
onaj naslovljen Antropoloka i aksioloka shvatanja A. V. Lunaarskog,
ali je i on u filozofskim kategorijama miljenja. U sintetikom tekstu o
estetikim shvatanjima Lunaarskog, Vukovi konstatuje da je knjievnost
od najranije mladosti snano aficirala duh Lunaarskog, da njoj pripada
vie nego kojoj drugoj umjetnosti, a ipak su iz analiza izostali primjeri
literarnih tekstova na kojima bi se njegova estetika misao ogledala
(u praksi). U tom tekstu, vie nego u drugim, Vukovi se zadrava na
kategorijama koje, po Lunaarskom, ine kredo estetike, kao to su: lijepo,
uzvieno, tragino, tipino itd. On se zadrava i na interpretacijama
meuodnosa tih kategorija. Zakljuimo naa razmatranja Vukovievog
vienja Lunaarskog sa dva citata iz njegovih studija, a) Lunaarski nije
svoje estetike ideje logiki povezao i sredio, u njihovom opsegu zdruio,
dao u vidu zaokruene cjeline, b) Umjetnost liena ideje, misli, liena je,
smatra Lunaarski, svoje due.
Iz korpusa Vukovieve rusistike valja izdvojiti njegov tekst u anru
prikaza pod naslovom Mogunost strukturalne poetike. Vukovi u tekstu
ukazuje na izvorita Lotmanovog strukturalizma, a za Lotmana, moda
malo pretjerano, kae da je najznaajniji predstavnik ovog strukturalizma
u nauci o knjievnosti. Po Vukovievoj ocjeni time to umjetniko
djelo prihvata kao znak i analizirajui ga kao odnos znaka i oznaenog,
signifikansa i signifikanta, znaka i jezika datog sistema predavanja i
obavjetenja Lotman umjetniki fenomen uvodi u semiotike sisteme.
On, Vukovi, smatra da je Lotmanova tvrdnja da je umjetnost jedan
oblik drutvene svijesti prilino konvencionalna, ali Lotmanovoj teoriji
umjetnosti ne porie modernost. U svojim bitnim intencijama, ona nije
tradicionalna, kae. Po Vukoviu, poznatu dijadu forma sadraj, Lotman
ukida i zamjenjuje pojmom ideje koja se realizuje u adekvatnoj strukturi
i ne postoji van te strukture. Ukazujui na Lotmanovo razmatranje
300
Miladin Vukovi
problema teksta i vantekstovnih veza pjesnikog djela, Vukovi je odreit:

Tekst je sutastvena komponenta knjievnog djela.
Miladin Vukovi je aktivno pratio zbivanja na domaoj sceni u
odnosu na istoriju ruske knjievnosti. U tom smislu, u vidu prikaza i sinteza
pisao je o Flakeru, Baboviu, M. Stojni, Nedeljkoviu i M. Jovanoviu,
poznatim rusistima biveg jugoslovenskog prostora. Kako navedeni autori
piu o raznim aspektima ruske knjievnosti, okolnost da Vukovi pie
o njihovim dostignuima kvalifikuje ga kao studioznog rusistu, pisca
dobro obavijetenog o tokovima ruske knjievnosti i osobito kritiara koji
ukazuje na mogunosti veza srpske i crnogorske knjievnosti sa ruskom
literaturom. Strune ocjene Vukovievih recenzija knjiga navedenih autora
visoke su i uvruje ih u sami vrh jugoslovenskih rusista. Vukovi je u tim
tekstovima struan, odlian poznavalac materije, smislen u komparacijama
i sl., a to mu daje osnovu da bude hrabar u iznalaenju nedostataka knjiga
i autora o kojima pie. On je uputan i u smjernicama za dalja izuavanja
uticaja ruske knjievnosti na srpsku i crnogorsku.
Otru zamjerku to ju je uinio M. Baboviu povodom njegovog
tumaenja simbolike Blokove Dvanaestorice ublaio je u tekstu
Babovieva koncepcija knjievne istorije, istakavi da je Babovi u
knjievnoj istoriji ostvario naune rezultate koji ga izdiu na vrlo istaknuto
mjesto meu slavistima i naim knjievnim strunjacima uopte.
Ocjenjujui Babovia vrsnim i mudrim istoriarem knjievnosti, Vukovi
istie Babovievo kritiarsko naelo da je za uspjelu analizu neophodno
pouzdano vladanje knjievnim tekstom. Po Vukoviu, Babovievo
metodoloko stanovite je lieno bilo kakve jednostranosti, pa bi se moglo
rei da predstavlja srenu sintezu tradicionalnog i modernog. Vukovi
prihvata Babovievu periodizaciju ruske knjievnosti 19. vijeka na dva
perioda romantiarski i realistiki, pri emu ne ostavlja mogunost za
sumnju. Vukovievi recenzentski tekstovi o Nedeljkoviu i Jovanoviu
su pravi ogledi, nauno fundirani, obrazac kako se i u neambicioznim
tekstovima moe pokazati iroko poznavanje tretirajue problematike.
Iz novijeg perioda Vukovieva stvaranja su dva zanimljiva ogleda:
Nai motivi u Pukinovom knjievnom djelu i Njegoev epan Mali
kao oblik istorijske drame. Prvi je nastao u jubilarnoj Pukinovoj godini,
ali se studioznou izdigao iznad svearstva i gromoglasja i predstavlja
prilog pukinologiji. Jednu u nauci poznatu temu, Vukovi je osvjeio
novom rijeju i ponekim novim detaljem. Prilika je bila da se savremenom
301
Krsto PIURICA
crnogorskom itaocu izloi istorijat Merimeove zbirke Gusle i Pukinovih

Pjesama zapadnih Slovena. Istoriji je poznato da je Karaore bio na
jugu Rusije, zato je maglovit njegov boravak u Sankt Petersburgu.
Vukoviev ogled o Njegoevom epanu Malom je studiozno
pisan, istraivaki, sa izvjesnim istorijskim presjekom vremenskog
konteksta. On je pokuaj da se blie odredi anrovska pripadnost toga
Njegoeva djela i Vukovi je u pravu kad djelo odreuje oblikom
istorijske drame. I autor ovih redova je svojevremeno zagovarao misao
o epanu Malom kao drami, koju bi danas pomjerio prema odrednici
da je to istorijska tragedija, to opet, s obzirom na sveobuhvatnost grae
toga Njegoeva djela nije bez zamjerke. Jo davno, znameniti Skerli je
ustvrio da je djelo izraeno u dramskom obliku i podsjetio na mogunost
da je stvoreno verovatno pod uticajem Pukinova Borisa Godunova, ali
nairoko misli nije razvijao.
Miladin Vukovi je linost iroke kulture i naobrazbe. Njegovo
istraivanje duhovnih ishodita Lunaarskog, to seu do njemake
klasine idealistike filozofije, zatim pisanje o Bodleru, Pukinu, Gogolju,
Ljermontovu, Markuzeu, Stonu, Frojdu, Dostojevskom, Tolstoju, Nieu,
Lenjinu, Bloku, Brjusovu, Trockom, Bahtinu, Lunaarskom, Solenjicinu,
ruskim formalistima, strukturalizmu, Njegou itd. pokazuje raspon
naobrazovanja ovoga literate, nain uranjanja u strukturu knjievnog djela
i metod misaonog oblikovanja. U prouavanju i interpretaciji knjievnih
problema on je pouzdan, temeljan i sistematian, sa izrazitim smislom za
sinteze. Vukovi je izvanredan stilista nadaren sposobnou da u reenike
sklopove unosi izraze ireg spektra. On je davno markiran kao vrhunski
strunjak u jugoslovenskoj rusistici, nauni radnik velikih mogunosti.
302

Vladimir VOJINOVI (Podgorica)

UDK 821.163.4.09-31
STATUS VREMENA
U JEDNOJ JAKOVLJEVOJ BEEDI
(Novak Kilibarda, Epilog crnogorske hronike: Jevanelje po Amfilohiju,
CID, Podgorica, 2007.)
U ovom tekstu autor je problematizovao pitanje trilogijskog
objedinjavanja romana Novaka Kilibarde. Konstatujui da
romane najprije treba iscrpno analizirati ponaosob, kako
bi rezultati tih analiza poveli ka potencijalnom izuavanju
trilogijskih okvira, autor je u ovom radu obratio panju na
govor lika Jakova Komaria u romanu Epilog crnogorske
hronike. Analiza je usmjerena ka definisanju opozicije dva
vremena - vremena pripovijedanja i vremena temporalnih
deformacija.
Pravilo je u nas pod krovovima monih izdavakih kua (a njih

nikada nije previe), ma kojim se kursom ta preduzea kretala i ma kakvu
politiku sprovodila, okupljaju se i marginalni i znaajni pisci. Razlog je
vie no oigledan. tamparska mainerija, tretman rukopisa i tretman
pisaca, uz primjese nepotizma, ujedinjeni, osmiljavaju posao spisatelja.
To je sluaj i sa ovom bespredmetnom, tranzicionom epohom.
Roman Epilog crnogorske hronike: Jevanelje po Amfilohiju,
objavljen je 2007. godine kao trei nastavak Crnogorske hronike
Novaka Kilibarde, u izdanju CID-a iz Podgorice. Uprkos tome to su,
voeni tenjama samog autora i opremom rukopisa, pojedini naunici
pourili da konstatuju kako je rije o trilogiji, narativni tekstovi o kojima je
rije, naroito ovaj posljednji, tek e doivljavati itanja, a prijeko suenje
svjedoi samo o povrnom odnosu crnogorskih knjievnih kritiara
prema svom zanatu. Jer, da bi se prozna tkiva, u skladu sa poetikim i
303
Vladimir VOJINOVI
anrovskim koordinatama, prepoznala kao dio istog organizma, potrebno

je mnogo vremena, znanja i truda, ali i zrno talenta. Pogotovu kada se pred
zanatlijom nae tivo sa kojim se nije lako nositi. Stoga uvijek valja
imati na umu da analizu atipinih narativnih tekstova ne pomau kolski
abloni.
Preispitivanje odnosa Epiloga crnogorske hronike prema
Kilibardinim romanima koji su takoe oznaeni kao dio trilogije moe
biti predmet bavljenja knjievnih kritiara tek kada se svako od ovih djela
izui ponaosob, u dovoljnoj mjeri, odnosno kada se sa svih strana sagledaju
slojevi narativne arhitektonike svakog od tri romana. Tada e, takoe,
biti jasniji poloaj potencijalne trilogije u hijerarhiji koju je nametnuo
kontinuitet crnogorske knjievnosti.
Za ovu priliku pokuaemo da razotkrijemo tek jedan sloj (i njegove
bitne, supstancijalne karakteristike) Kilibardinog Epiloga, ali bez ambicije
da se na prilog itanju uvrsti u bilo kakvu kasniju studiju (sic!).
Krenimo najprije od kozmetikih rjeenja.
Po mnogim svojim spoljanjim odlikama Epilog slii dramskom
tekstu. Toj optikoj varci doprinosi i cjelina koja nosi naziv Prolog.
Iako data u epistolarnoj formi (penzioner Novica Lunjak izvjetava
o svim parametrima dijegeze: Prema tome, samo smo nas devetorica
ostali petnaest dana na Ivanovijevim Koritima: Ja, Jakov, Martin, Milo,
orije, Mujo, Ivan, Radojica i Vukoman. I one enske, razumije se. Ja sam
bio zamislio, a tako sam i uinio, da ovako snimim na glas na kasete. Kad
jedan od nas devetorice uzme rije, ja u kasetofon apatom kaem kako
mu je ime i prezime. Tako e, dragi Ivo, mislio sam, imat potpun pregled
penzionerskije razgovora tokom te noi pod Lovenom visokom planinom
na kojoj Njego poiva! Via je gora od gore - najvia Loven planina! No,
moj potovani Ivo Kneeviu, moj od smrti branioe, eto ti tri kasete pa
se s njima razgovaraj kako zna i umije, otro si pero pa nas ne tedi.1),
ta cjelina u sebi nosi naglaena didaskalijska svojstva, a takvim e je
uiniti i kasnije organizovanje i rasporeivanje elemenata makrostrukture.
Recimo, o promjeni fokalizatora doznajemo samo na osnovu Noviina
apata, koji se u tekstu oituje na iskljuivo didaskalijski nain. Epilog,
Novak Kilibarda, Epilog crnogorske hronike: Jevanelje po Amfilohiju, CID, Podgorica,
2007, 13.
1
304
Status vremena u jednoj Jakovljevoj beedi
gledano spolja, nije nita drugo do jedna maratonski duga drama, u kojoj
preovladava monolog Jakova Komaria. No, ima monologa drugih likova
koji su sline narativne strukture te se ini da je ono to je karakteristino
za Epilog upravo injenica da ti brojni i nesagledivo dugi monolozi likova
(samo jedan Jakovljev dug je ravno 100 stranica, od 154. do 254.) svojom
strukturom podeaju na mini-romane ili novelistiki organizovanu
makrostrukturnu cjelinu. Zbog toga nije iskljuena mogunost da se nekom
kasnijem strpljivom izuavaocu Kilibardinog djela nametne i pitanje
trilogijske strukture unutar Epiloga!?
Zavirimo u jedan od tih unutranjih romana.
U pomenutom, stostranom monologu Jakova Komaria posredno
se razvija dvostruka temporalnost. To ini da vrijeme u Epilogu tee kroz
dva nejednaka i iskidana rukavca. Oba su sporna i oboriva, i oba na najbolji
nain potvruju veliku istinu koja kae da je nemogue, i po pravilu
pogubno - umjetnost dovoditi u ravan sa ivotom. O emu je, zapravo,
rije?
Prvo vrijeme pomenutoga monologa je vrijeme u kome tee
pria Jakova Komaria (pseudovrijeme pripovijedanja), drugo je vrijeme
dogaaja o kojima Jakov izvjetava (dijegetiko vrijeme); ali ni u jednom
od pomenutih rukavaca brzina protoka informacija ne moe se izmjeriti
asovnikom! Autor je podijelio tekst na est cjelina (Predveerje, Uvee,
Vee, Do ponoi, O ponoi i Po ponoi). Nas iskljuivo sada zanima period
od predveerja do ponoi, podijeljen na etiri segmenta. Pomenuti
monolog Jakov vodi u posljednjem (Do ponoi), i to na stotinu stranica.
Ukoliko se zna da proeni italac jednu stranicu slino prelomljene
beletristike knjige proita za tri minuta, to nam govori da Jakovljeva
beeda traje, neprekidno, 300 minuta (5 punih asova)! Ili, preciznije
reeno - Jakovljeva beeda je poela u 19 asova u vrijeme ljetnjeg
predveerja...
S druge strane, pomenuti Jakovljev monolog poinje epizodom
vremenski udaljenom nekoliko vjekova od pseudovremena pripovijedanja,
epizodom o istrazi poturica. Kako vidimo, rije je o homodijegetikom
pripovijedanju, jer pripovjeda iznosi argumentaciju drugog lika (u
konkretnom sluaju Todora Jovanova). enet i savremeni tumai njegove
nauke smatraju da ovaj narativni fenomen obavezno prati slobodan
hod po vremenskoj osi, te da on po potrebi, ili po zakonima eanja,
305
Vladimir VOJINOVI
zauzima as ovaj, as onaj poloaj u njenom temporalnom poretku.

To je upravo sluaj sa Jakovom; on takoe ima sposobnost da u jednom
trenutku postane mnogo godina mlai, ili stariji, i to plutanje retrospekcije
u prvom licu jaa iluziju da dva trenutka, vremenski udaljena, postoje
istovremeno. Kako u Epilogu dolazi do tih preskoka? U najeem broju
sluajeva njih italac skoro da i ne primijeti, jer je recepcija naviknuta na
brojne temporalne deformacije koje usporavaju dogaaj o kome se govori.
Epizoda o istrazi poturica usporena je, recimo, iznoenjem naunog,
ljekarskog objanjenja procesa i potreba suneenja. Kada se osnovna
pria nastavi i priblii kraju, italac zbog pomenute eksplikativne analepse
ravnomjernim silabikim skokovima prelazi na informacije o dogaaju
koji se zbio nekoliko vjekova prije istrage poturica. Dakle, brojni su i
razliiti i dometi (udaljenost) i amplitude (trajanje) dogaaja o kojima se
pripovijeda; i kada bi se grafiki pokuala predstaviti linija dijegetikog
vremena, ili dijegetikih vremena u Jakovljevu monologu, ona bi sliila
krivulji na snimku rada sranog miia, budui da se pripovjeda esto,
nakon brojnih umetnutih epizoda, vraa na ispriano, da dopria i upotpuni
nedovrenu sliku vremena. Ta pripovjedaeva potreba, potaknuta
logorejskim porocima, moe na momenat izazvati kod itaoca oeaj
dosade i odbiti ga od teksta.
Sva vremena u Epilogu imaju svoje nosioce zbivanja; to je i lik
Maksima Crnojevia, i lik vladike Danila, Petra I, Petra II, Zeka Manitog,
Nikole I, Aleksandra Karaorevia, Drae Mihailovia, ali to je i itav
niz istoriji manje poznatih ili nepoznatih linosti, ije likove autor po
istorijskom znaaju smjeta uz pomenute likove. Novije vrijeme
oznaeno je likovima Ratka Mladia, Radovana Karadia, mitropolita
Amfilohija, Momira Bulatovia, Mila ukanovia, Slobodana Miloevia,
Vuka Drakovia, Vojislava Kotunice, Matije Bekovia, Miodraga
Bulatovia... Tvorba tih likova, proces njihove karakterizacije, praen
kvazipsihoanalitikim rezovima libidoznog, snano se oslanja na rije
kolektiva (epiku i narodno prianje) otud bujice crnogorskih govora.
Duh koji donosi testimonijalna funkcija pripovijedanja, uz konstantno
oslanjanje na ideologiju likova koja nametljivo postaje ideologija onoga
koji pripovijeda, proziva paradigmatsko, arhetipno. Uini se na momenat
da pripovjeda samo prepriava Gorski vijenac, ili Primjere ojstva i
junatva, ali je zapravo rije o uspostavi novog starog odnosa prema
tekstovima-uzorima, uspostavi rableovskog i servantesovskog odnosa.
Taj sloj narativne strukture otvara put do znaenjskih dimenzija Epiloga,
306
Status vremena u jednoj Jakovljevoj beedi
ijom e se podrobnijom analizom upotpuniti i opta slika odnosa teksta i

kontekstualnog, odnosa na relaciji autor-tekst-italac.
Epilog crnogorske hronike roman je takve tematske sveobuhvatnosti
da je Kilibarda komotno mogao, u sluaju da nije bilo naziva prijethodna
dva, izbjei pojam epilog u naslovu. To je roman mnogoslojne
provokativnosti, roman koji jednako izaziva istoriare i seksologe, ljekare
i guslare, glasae i politiare. Meutim, za stepenicu blii toj provokaciji
i svim njenim efektima jesu Kilibardini studenti, koji su zahvaljujui
briljantnim predavanjima dobro upoznati sa procesom nastanka mita,
njegovim pozitivnim i negativnim posljedicama, i sa, na koncu - potrebom
njegove razgradnje.
Vladimir VOJINOVI
STATUS OF TIME IN JAKOVS ORATION
In this text the author deals with the issue of trilogical unification
of Novak Kilibardas novel. Stating that novels should be analyzed in
detail and separately, in order for the results of those analyses to lead
towards potential exploring of trilogical frameworks, the author in this
paper focuses on the speech of the character Jakov Komari in the novel
Epilog crnogorske hronike2. The analysis is directed towards defining the
opposition of two times the time of narrating, and the time of temporal
deformations.
The epilogue of the Montenegrin chronicle
307
308

Borislav CIMEA (Cetinje)

UDK 37.014.3
316.74:37
Nova dvotomna knjiga Sretena Zekovia
SAVRENI ZLOIN U DRUTVU I KOLSTVU
Kao to je svoju knjigu Filozofija nacije (1985) Sreten Zekovi

implementirao u mnotvo knjiga pod generalnim naslovom Nauk(a) o
samobitnosti Crogoraca, iz tematike crnogorskoga naroda, nacije, drave,
crkve, prirmijenjene filozofije i sociologije na crnogorsko pitanje i optenito
crnogorske kulturologije, tako je i nova S onu stranu moi i vlasti sutinski
filozofsko-socioloko-psiholoko utemeljenje i pretpostavka za njegova
dva toma knjige Savreni zloin u drutvu i kolstvu faktofobija sa
posebnim naslovima U krugu anateme i odbrane (tom I) i U klinu krize i
reforme obrazovanja (tom II). Oba toma su izdanje Crnogorskog kulturnog
kruga sa Cetinja u tvrdim koicama u boji, klasinog formata (24 cm), prvi
tom 364 str., a drugi 362. U pripremi mu je i trei autobiografski tom sa
posebnim naslovom Pojedinac u tajnim mengelama porodice i drave
(tajne policije) sindrom staroga totalitarizma.
Podnaslov oba toma je Prilog fenomenologiji dvojnosti, hipokrizije,
simulacije i demagogije politike, represije, politikoga i intelektualnog
stradalatva, disidenstva, socijalne paranoje, lustracije, rehabilitacije i
restitucije.
U krugu anateme i odbrane
Prvi tom je podijeljen na sljedea glavna poglavlja: I. Uvod Opti

savrenbi zloin, individualna i kolektivna odgovornost i pedagoka
praksa, II. Dvojnost tranzicije u (ob)liku antibirokratske revolucije, JU309
Borislav CIMEA
rata i aktuelnoga stanja i njena srodnost sa starim reimom, III. Moralnopolitika (ne)podobnost kao nain prinudno dobrovoljnoga potiskivanja
istine u ilegalu, IV. Primjeri prinudno dobrovoljnoga uenja pameti
autora i njegovoga loeg primjera za druge metodom moralnopolitike nepodobnosti tri izreke moralno-politike nepodobnosti i na
osnovu njih dva iskljuenja iz kole i disciplinski postupci.
Posebno su interesantane glave o Dvojstvu pravno-politikoga
sistema, Sudskoj raomonijadi kao priinu nezavisnoga sudstva i Istorijski
sluaj Cetinjska Gimnazija u kojem je ista neslavno ukinuta 1973/74.
Knjiga je potkrijepljena velikim brojem dokaza, svjedoanstava,
akata, linim svjedoenjem i imenovanjem glavnih i odgovornih akterajavnih linosti.
U sklopu filozofsko-socioloko-politikolokih razmatranja
samoupravnog socijalizma i tranzicije data je autorova prosvjetarska
autobiografija njegove tzv. moralno-politike nepodobnosti u stalnom
krugu anateme i odbrane, vazda sueljen s moi i vlasti i ostajui s onu
stranu njih, kao samosvojna i slobodna linost, potvrujui se i u samoj
ekskomunikaciji i izolaciji.
U klinu krize i reforme obrazovanja
U drugom tomu reene knjige Sreten Zekovi prati istu nit 40godinjega autobiografskog svjedoenja o kolstvu do naih dana (2006/
07) u kontekstu tranzicione krize i reforme crnogorskog obrazovanja i
drutva uopte. Koncepcijski i sadrajno je nastavak prvog toma.
Ovaj tom ima sljedea poglavlaja: Uvod Drutveno-pedagoka
potreba za ovom knjigom, motivi i naum, V. Bjekstvo od (uvida u
stvarno stanje) neposredndo-ive (ne)pedagoke prakse i istine, kao
(ob)lik bjekstva od slobode pedagoka faktofobija, VI. Stvarno stanje
mjera krize i reforme (selektivna funkcija kole ili kraj kole), VII.
Elementarni i eliminacioni testovi znanja u SS na Cetinju sluajevi
ili optenita pojava (sublimacija i supstitucija famoznoga kriterijuma
morlno-politike /ne/podobnosti), VIII. Testovi znanja za redovne ake
SM i SL na Cetinju, IX. Testovi znanja za redovne ake Gimnazije na
Cetinju i X. Zakljuno saimanje i upuivanje.
Na osnovu brojnih primjera, dokaza, testva, svjedoenja i
310
Nova dvotomna knjiga Sretena Zekovia
magnetofonskih snimaka ova knjiga ukazuje na snani klin krize i

reforme obrazovanja i da je krajnje vrijeme za ozbiljniju realizaciju
reforme kolstva.
Zbog toga bi bilo osnovanao ovu knjigu uzeti kao povod za
svestranije i sutinskije aktuelne rasprave o stanju u naem kolstvu,
o rezultatima Programa za meunarodno testiranje uenika PISA i o
objavljenim video snimcima huliganskog ponaanja u Elektrotehnikoj
koli u Podgorici.
311
312
ARHIVA
313
314

Simeon KONAR
UDK 94(=11)
GOTI I NJIHOV VLADIKA ULFILA
Dva su vrlo vana pitanja, do kojih stoji razrijeenje mnogih

tamnih mjesta u istoriji slovenskih naroda. Jedno je od tih pitanja: Jesu li
Sloveni autohtoni ili doseljenici u dananja svoja sjedita. A drugo je: Ko
je zametnik slovenske pismenosti i prosvjete.
Mnogi su i domai i strani istraivai pisali i raspravljali sa svijeh
strana obadva ova vana pitanja, pak se u prvom pitanju nijesu mogli
sloiti, i to prosto s toga, to veina pisaca stoji na stanovitu, da su Sloveni
u V. do VII. stolj. selili na jug i zapad i to se svaka pomisao o autohtoniji
Slovena u dananjim njihovim sjeditima odbija manje vie kao autopsija.
Uzrok tome ne lei toliko u siromatini savremenih izvora, koliko u tome,
to se ti izvori ne interpretiraju, kako bi trebalo.
to se tie drugog pitanja, svi su sloni, da su sv. irilo i Metodije
zaetnici slovenske pismenosti i prosvjete, samo se malko rekbi kolebaju,
ko je sastavio glagolicu, a ko irilicu. Istina, afarik je rekao, da je sv.
irilo sastavio glagolicu. Veina slovenskih nauenjaka pristaju sasvijem
uza nj, drugi opet ne pristaju.
Obadva ova pitanja, mogli bismo rei, u uzronoj su svezi jedno s
drugim, ali da se razrijee onako, kako odgovara istini, trebalo bi dobro u
pretres uzeti ne samo suvremena istorijska vrela, nego i ona staroga vijeka.
A kad se ta vrela tano jedna s drugima isporede i interpretiraju, vidjee
se, da su Sloveni autohtoni u svima zemljama, u kojima i danas ive i da
Tekst je preuzet iz Brankovog kola, XVI-7, XVI-8, XVI-9, XVI-10, XVI-11, Sremski
Karlovci 1910. Priredio ga i prilagodio strukturi asopisa Aleksandar Radoman.
315
Simeon KONAR
su znali pisati i prije sv. slovenskih apostola. Jer se ne radi tako, nego se
polazi sa stanovita doseljenja, to se suvremeni izvori izvru i navijaju
svakojako. Najljepe se to vidi na Gotima, koji su klasian primjer upravo
za obadva gore istaknuta pitanja. Ne trai se, ko su i ta su bili Goti, nego
se slijepo vjeruje Jordanu i oni se proglaavaju Nijemcima. Istorijski izvori
pak sasvijem jasno govore, da su bili Sloveni. Da to dokaem, posluiu
se poglavito raspravama F V. Sasineka, a ograniiu se na najmarkantnija
fakta u najkrupnijim potezima.
I.
Drevni pisci ne znaju ni za kakve Gote, nego znaju za Gete, za koje
naroito kau, da su bili Traani.
Otac istorije Irodot veli: Traki je narod poslije indskoga najvei
na svijetu..... Imena ima mnogo, u svakome kraju drugo. Ali u obiajima
se svi posve slau osim Geta, i t. d. (V. 3.). Gdje su stanovali ovi Geti, kae
priajui o Darijevoj vojni na Skite: Prije no to doe na Istar (Dunav),
pokori silom najprije Gete, koji vjeruju u besmrtnost,.... i koji su najhrabriji
i najmirniji od svih Traana.
Na istome mjestu nalazi ih i slavni istoriar peloponeskoga rata
Tukidid, (714.-395. pr. Hr.) jer veli, da je Odrrianin Sitalko, kralj traki,
pobunio protiv maedonskog kralja Perdike Gete, koji ive izmeu Dunava,
Balkana i Crnoga Mora.
Pozniji pisci, koji su ih bolje poznavali, oznauju im mnogo ira
sjedita. Strabon, geograf I. stolj., veli, da se od davnina dijele na Daane
i Gete; da Geti ive prema Pontu, a Daani u suprotnim zemljama prema
Germaniji; da Daani i Geti govore istijem jezikom.
Sa Strabonom potpuno se slae Ptolomej (175.) kad kae, da su
Geti, prije no to su ih pokorili Rimljani, ivjeli izmeu Karpata i arplanine, a odande sve do Ponta (Crnoga Mora).
Dio Kasije, pisac istorije Rimskoga carstva do god. 229, kae, da
Daani ive s obadvije strane donjega Dunava. Ja ih nazivam Daanima,
kao to se sami i kao to ih i Rimljani nazivaju, makar to znam, da ih
Grci obino nazivaju Getima; jer ja znam, da su ono Geti, to ive preko
Balkana uz Dunav.
316
Goti i njihov vladika Ulfila
Prema tome jasno je kao sunce, da su Geti i Daani jednoga te istoga

i to drakoga roda i plemena, ili jedan te isti narod sa dva imena, kao to su
danas Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena. Otuda je posve jasno i to, to
pozniji pisci, koji opisuju borbu Rimljana sa stanovnicima u nekadanjoj
Dakiji, nazivaju ih sad Daanima, sad opet Getima, ba upravo zato, to ih,
kao to kae Plinije, Rimljani nazivaju Daanima, a Grci Getima.
Nu, u ovo rimsko doba poinju Gete ili Daane na sjeveru Dunava
nazivati i Gotima. Ve za cara Marka Avrelija (161.-180.) veli se, da je
ratovao u zemlji Gota sa Markomanima. (Semet percinaciter exercita
confligebat in Gothorum regione: cum e contrario Germanos et Sarmatas
persequeretur imber. Hist. Illustr. t. 4. Chron. ex Idacio I. 1. p. 194.).
Pavle Orozije naziva ih takoer Gotima (Expeditione in Danubium
suscepta, Gothos magnis praelis profligavit, ditionemque Romanam
antiquis terminis statuit. Migne, Patrol. lat. t. 31. p. 1121.) a njihovu
zemlju Gotijom (Ab oriente Alania est, in medio Dacia ubi et Gothoria.
Ibid. p. 686.), ali su mu istovjetni sa Getima (Modo autem Getae illi, qui
et nunc Gothi, quos Alexander evitandos pronunciavit, Pyrrhus exhorruit,
Caesar etiam declinavit. Ibid. p. 1149.) Sv. Hijeronim (346.420.). koji
Gete vrlo dobro poznaje, vazda ih naziva tim imenom i kae, da nekoji
pisci Gote nazivaju Getima (Et certe Gothos omnes retru eruditi, Getas
appellare consueverunt. S. Hieron. opera Parisis 1699. II. 154.) Prokopije
Cezarejski (527.565.) kae izrino, da se Geti Gotima nazivaju (Geticam
gentem Gothos esse aiunt. E. Grotii, p. 207. Gothorum gens, ...., sunt et qui
Getas eos dixire. Ibid. p. 419.), a Zosim opet, veli, da su Karpi i Geti gotska
plemena (Carpi et Getae generis populi neglectos limites superarunt).
I na jugu Dunava, na Balkanskome Poluostrvu, nazivaju se Geti
Gotima. Getima, koji su imali toliko podnositi od Grka i Rimljana, svanuo
je g. 235. dan najvee radosti kada je, kao to pripovijeda Kapitolin,
Maksimin, sin seljakih roditelja, porijeklom Traanin, a rodom Get, zasio
na prijesto gordoga Rima. (Maximinus... in Thracia, in vico, ubi genitus
fuerat, possesions comparavit ac semper cum Gothis commercia exercuit.
Amatus est autem unice a Getis, quasi eorum civis... Hic adolescens et
semibarbarus, et vix adhuc latinae linguae, prope threcica. Capitolinus
in Maximino c. 4.). Kapitolin istina kae, da se rado druio s Gotima, ali
odmah dodaje, da su ga Geti voljeli kao svoga sunarodnika. Znak, da su
i njemu Goti i Geti istovjetna imena za jedan te isti narod. Pa i Teofan,
pisac IX. stolj., zna da su Geti staro ime varvara (Romani Getis, hoc enim
317
Simeon KONAR
barbaris nomen vetus erat, propiores facti, manum conserere non audebant.
L. VII. in Mauritio) i da su Goti i Besi traki narodi (Gothorum, Bessorum
et aliarum Thracicarum nationem exercitus orientis. Migne, Patrol. t. 108.
p. 347.).
Geti, ili ako te volja, Goti ivili su i na sjeveru Karpata. Tacit ih
naziva Gotonima i smjeta ih izmeu Visle i Odre. Kod Ptolomeja se zovu
Gitoni i ive istono od Visle. Vislanske Gete nazivaju Gotima po svoj
prilici prema keltskim Gotinima u Karpatima, pa su stoga i juni Geti
nazivani Gotima. Tacit pripovijeda u svojoj Germaniji, da su ovi vislanski
Gotoni imali svoju dravu, koja se u IV. stolj. za Hermanrika prostirala na
istok ak do Dnjepra.
U istome ovome IV. stolj. pobjegao je znatan broj ovijeh vislanskih
Geta ispred Huna na Balkansko Poluostrvo i ve u V. stolj. pojavljuje se
ime Schlavini, Sclavi, Sthlaveni, Slavi prvi put u istoriji. U prvi mah ini
se, da je to ime, koje ima isti korijen, koji i rije slava, i onda bi se zvali
Slaveni, ili je postalo od rijei slovo, i onda bi se zvali Sloveni, pa se tako
veinom i tumailo. Ali to kao da ne e biti tako. Zaista je udnovato, da
se u naroda, koji znade sloviti i znade za slavu, ne zna ni za Slavene ni za
Slovene prije V. stolj. A jo je udnovatije, to se ovo ime pojavljuje skupa
sa starim imenima: Venetae, Venedae, Getae, i t. d. udnovato je na prvi
pogled, ali kad tajni toj dublje zagledamo u lice, stvar je sasvijem jasna. Fr.
B. Sasinek je miljenja, da je ime Sclavi, Slaveni postalo ovako: Vislanske
Gete, zato to su ivjeli na Visli, nazivali su Latini Visclavini Gothi, a
Grci Visthlavini Gothi, ili krae Visclavini, Visthlavini, da ih razlikuju od
ostalih sunarodnika. Ako se isporedi pisanje Latina Sclavini, Sclavi, Slavi
sa Viscla, Visla, a pisanje Grka Sthlavini, Sthlavi sa Visthla jasno je, da su
prva imena postala prema drugima i da su zamijenila sva stara imena onda,
kada su Vislanski Geti poslije hunske provale zagospodarili zemljama na
Balkanskome Poluostrvu i da su se odomaila svagda ondje, gdje je bilo
sunarodnika ovijeh istijeh Vislanskih Geta.
Da je to tako, svjedoi nehotice kralj Alfred, jer dravu
Hermanrikovu, koja je bila na Visli, naziva Visleland, a stanovnike joj
naziva Bavarski geograf Vuislane (Vislani, Bielowski, Monum. Polon.
Histor I. p. 9.18.); svjedoi Jordan, ba onaj isti, koji je unio najveu zbrku
u istoriju iskonskih Geta, a potonjih Gota, pa Konstantin Porfirogenita, jer
prvi mee Sclavine na Vislu (Sclavini a civitate Novaetunnense et lacu,
qui appellatur Musianus, usque ad Danastrum, et in boream Viscla tenus
318
commorantur), a drugi izmeu Visle i Dnjepra, dakle upravo onamo, gdje

su bili vislanski Geti.
Osim ovijeh indirektnijeh dokaza, da su drevni Geti, a potonji
Goti, Sloveni bili, ima i direktnih svjedoanstava. Teofilakt veli na
jednome mjestu: Getae seu quod item est Sclavini (in Mauritio, III. 4.); na
drugome: Getae vero sive Sclavi, Thraciae vicinas regiones populabantur
(in Mauritio, III. 2.). Nadgrobnik Boleslava Hrabroga, poljskoga kralja,
naziva Gote Poljacima (Chrabri tu es dictus, sis in aevum benedictus. Tu
possedistivelut verusathleta Christi regnum Sclavorum, Gothorum sive
Polonorum). Gobelin Persone kae, da je gotski jezik pravi pravcati
slovenski jezik (item rursus ab oriente incipiendo verus meridiem
provinciae Germaniae sunt: Cracovia, Polonia, Bohemia, Sclavonia;quae
provinciae omnes utuntur lingua Gothica vel Sclavonica. Aetas mundi I.
5.). Kosmograf Ravenski tvrdi, da Sloveni potjeu iz Skitije (Sexta ut
hora noctis Schytharum est patria unda Sclavinorum exorta est prosapia).
Kosmografa je prevarilo ime, koje je zaista poteklo iz Skitije i dano je i
junima roacima. Na osnovu toga istinite su rijei starca Nastora (1113):
Tu je Ilirik, kamo je dolazio apostol Pavao; tu su bili Sloveni prvi.
Uz prkos svemu ovome uporno se pripovijeda kao istorijska
injenica, da su Goti bili Nijemci, a da je iskonskih Geta jednostavno
nestalo kao dima. Nemtinu Gota prvi je fabricirao Jordan sa svojom
glupom priom. Evo te prie: Iznad Baltijskoga Mora, prema uu Visle,
koja dijeli Germaniju od Skitije, prostire se veliko ostrvo Skancija. Po
strani su Ostrogoti, Suetidi i Dani. Iz onoga dijela ostrva, koji se naziva
Gothiscancia, izali su Goti pod svojim kraljem Berihom i otplovie na dva
broda na drugu obalu, gdje su stanovali Ulmerugi1. S njima su zametnuli
boj i protjerali ih iz njihovih sjedita, a susjede njihove Vandale pokorie.
Kad su se tu razmnoili, Filimer, Bodarihov sin, koji je iza Beriha bio peti
kralj, skupi Gote i prijeu preko Visle u Skitiju. Na nesreu njihovu srui
se most, kad je ve polovica prela na drugu stranu u Skitiju, u movarnu
zemlju, koju Skiti nazivaju Onin. Ovdje su pobijedili pale (Spali) i otili
kao pobjednici na drugi kraj Skitije, koja granii sa Crnim Morem. Ovdje
uz Meotie imaahu kralja Filimera, a u Daciji, Traciji i Meziji Zamolksa
uenjaka, pre kojega je prvi bio Teuta, drugi Diceneus. Tree je sjedite
Gota bilo nad Crnim Morem. Dijelili su se na dva plemena: Westgothi su
1
To su po svoj prilici Tacitovi Lemovii et Rugii.
319
Simeon KONAR
imali kraljeve iz roda Balta, Ostrogothi iz roda Amala; i t. d.

Ve na prvi pogled vidi se sva glupost ove Jordanove prie. To
nije istorijski dogaaj nego pria ugrijane mate, koja je, kao to esto
biva, naavi zgodan materijal, izvrnula istorijske fakte i dala im sasvijem
drugi pravac. Jordan je znao za Ostrogothe i Westrogothe u Skandinaviji,
a u Trebelija Polija naiao je na Austrogothe, u Prokopija na Visigothe,
pa nita lake nego od prvih nainiti Ostgothe, a od drugih Westgothe2.
On je naao da Pavle Orozije Skite naziva Getima, a Gete Gotima (Quos
Getas iam superiori loco Gothos essse probavimus. Orosio Paulo dicente.),
pa je jednostavno pobjedonosne njemake Gote doselio u Skitiju, gdje
su pobijedili jedan jedincati zaspali narod (Spali, ospali, pospanci). Ovi
njemaki vitezovi doli su ak i u Traciju i tu su imali uenjaka Zamolksa,
za koga jo otac Irodot i Strabon pripovijedaju, da je bio uenik Pitagorin i
da je meu balkanske Gete unio vjeru u besmrtnost.
O seobi Gota opirno pripovijeda i Saxo Grammaticus, ali ih on ne
seli u Skitiju nego u Daniju, a njemu se mora vie vjerovati, jer mu je bilo
sve blie negoli Jordanu.
Nijemci su ne samo objeruke primili onu besmislicu Jordanovu,
nego jo ponosno govorili, da su imena gotskih kraljeva Hermanrik,
Atanarik, Alarik, Teodorik, Eurik i Gezalik isto njemake rijei, jer se
svruju na rik, a to znai reich. Nu Gezalik svruje samo na ik, pa treba u
obzir uzeti samo ovaj nastavak. Nastavkom ik (i, i) prave se u slovenskim
jezicima deminutivi stolk (stoli) ili se njima tepa tatik (tatica). U ostalom
u Slovena ima dosta prezimena sa ovijem nastavkom kao to su Pekarik,
afrik, Msiarik, Palrik, Pilrik, itd. Ne mogu li to biti i imena gotskih
kraljeva, naroito onijeh Gota ili pravih Geta, koji su doli na jug sa
karpatskoga sjevera. Nu regbi, da su ovo grka krsna imena, koja su drevni
Geti primili sa hrianstvom, te bi Athanarik znaio Athanasios, Teodorik
Theodoros, Eurik Euros (sreni), Amalarik Amalos (njeni), Hermanrik
Ermeneos (navjestitelj). A to je mnogo blie istini, nego sva mudrienja
njemaka. Ako Ataulf nije krivo zapisano mjesto Adolphos zaista su imena
Vitherik. Valia, Tarnobius, Reccaredus (korijen vit, vadn, trnovo, rk),
Liuba, Vithimir, Valamir, Svintila i Vitzica isto slovenska.
Austrogothi nijesu nita drugo do australes Gothi a Wisigothi su Visligothi. Prije
Jordana ne zna u Skitiji ni jedan pisac za Ostgothe i Westgothe.
2
320
Jasno je dakle, da je Jordan pretvorivi Gete u njemake Gote jedan

od prvih falzifikatora istorije. Za takova proglauje ga Kluveri govorei:
Sweden, infra hos Gutae sive Guti, quorum regio nunc vulgo Gutland. Hi
falso vulgo appellantur Gothi, et eorum regio Gothia, quum hii fuerint iidem
et Gothones ad Vistulae ostia. Sed hic iam est antiquus scriptorum error;
unde rediculae illae Jornandi fabulae de Gothorum origne. (Ph. Cluverii:
Introductionis in univer. Geogr. I. VI. Lugduni Bat. 1629. p. 113.). On je
imao i vrsnih poljednika, kao to su n. p. Konstantin Porfirg. sa svojom
tendencijoznom priom o doseljenju Srba i Hrvata; Tomko Mrnavi sa
svojim ivotopisom vizantijskoga cara Justinijana; srpski narod o izdaji
Vuka Brankovia i mnogi drugi. Takovi ljudi u svojoj glavi krivo shvate ili
navalice izvrnu istorijske injenice, a potomstvo dri njihovu nedonoad
za pravu djecu, dok se jedva jedanput vidi da su podmetnuta, ali i onda
treba ive muke, dok se to sve ne raspravi potpunoma razbistri i opovrgne.
Sjetimo se samo u naoj istoriji kosovske izdaje Vuka Brankovia i smrti
cara Uroa.
Mogu li se istorijska svjedoanstva jednostavno odbaciti za volju
jedne bajke, koja je potekla iz glave Jordanove. Isporede li se pisci, koji
su pisali o starim Getima i najpotonjim Slovenima, vidjee se da svi diu
jednijem te istijem dahom i da svi jednoduno svjedoe, da su stari Geti
i potonji Goti Sloveni bili. Prema tome otpadaju sve ipoteze o nestanku
Geta i sva izvijanja i navijanja o seobi Slovena, koja nije nita drugo do
pojedine provale oruanih ljudi u ponosito rimsko carstvo (Sclavenorum
cateryae. Quantae nunquam ante prodierant, ad imperii Romani fines
progressae, trajecto Istro flumine. Naissum venerunt... et omnibus Illyrici
montibus superatis, in Dalmatiam intrant. Prokopije u 16. godini gotskoga
rata, I. III. c. 4.), ili su to bjegunci ispred jae sile (Atanarik, Fritigeri), ili
su ih sami gospodari rimski naseljavali na Balkanskom Poluotoku (Elijus
Kato, Klaudije, Konstantin). Kad bi se Sloveni doselili bili, ne bi li nam to
savremenici izrekom istakli bili, kao to nam kazuju o invaziji Gala (Vlaha;
Skordiska, Gepida, Janoda) i Turaka u zemlje Balk. Poluostrva. Makar to
je invazija Gala bila privremena, jer su odavde otili u Daciju i u Malu
Aziju, ipak se i danas vide ovuda njihovi tragovi, kao to e se dugo i dugo
poznati i spominjati tragovi turski, ali tragova njemakih niti je bilo, niti se
igdje vide, mada su Goti ovuda dosta dugo gospodarili (375. 554.). Ovdje
nam se ivo istie tvrdnja istoriara o nestajanju silnih Traana. Kako su
oni mogli tako brzo nestati, kad Turci nijesu mogli za pet stotina godina
unititi maleni srpski narod. Sve stoji u tome, to se u savremenim izvorima
321
Simeon KONAR
trai ono, ega tamo nema, a ne vidi se ono, to tamo ima. Trai se na silu
Boga i zdravoga razuma seoba Slovena, a ne vidi se, da savremenici isto
i bistro kazuju, da je istome narodu mjesto staroga imena dano novo ime
Sloveni.
Ovaj etnografski integritet izmeu Traana i Geta s jedne, pa
izmeu Geta i Slovena s druge strane, potvruje afarik lingvistikom,
mada dananji istraivai zabacuju njegov metod, a ipak se njime slue
(L. Niederle, Slovensk staroitnosti, D. II. sv. I. 148.-168.) ba onda, kad
govore o balkanskim Slovenima.
Ne moe, dakle, biti samo tradicijonalni obiaj, to se drevni Geti u
VI. stolj. prozvae Slovenima, nego je to istinska istina i sa istorijskoga i sa
etnografskoga gledita.
To isto potvruje i antropologija i kultura. No to ostavljamo za sad
na stranu. Ipak u napomenuti, da arheoloka istraivanja u Srbiji, mada
nije jo prikupljen sav materijal, potvruju donekle autohtoniju Slovena na
Balkanskom Poluostrvu (Srpski Knjievni Glasnik, 16. oktobra 1905.).
II.
Hrianstvo se rano rairilo meu balkanskim narodima pa je blizu
pameti da su dosta rano dobili i svoju bukvicu. Za mezijske Gete kau
tonareno istorijski izvori, a zaetnik njihove pismenosti jeste vladika im
Ulfila.
Dekster kae samo toliko, da je Ulfila bio vladika gotski i da
je sastavio bukvicu (Guptilas Gothus, litterarum Gothicarum inventor
episcopus, nomine doctrinae inteniique valde laudatur. Migne, Patrol. lat.
t. 31. p. 505.) Jordan je malo taniji, jer kae, da je Vulfila kao pontific
primas mezijskih Geta sastavio bukvicu i bio njihov uitelj (Erant siquidem
et alii Gothi, qui dicitur minores, populus immensus, cum suo pontifice,
ipsorum quae primate Vulfila, quii peos dicitur et litteris instituisse,
hodieque in Meosam regione incolentes Eucopolitanam. Divers. gentium
histor. Hamburgi 1611. p. 135) Zosomen pripovijeda o njemu mnogo
vie i daje nam takove injenice, koje nas upuuju na pravu istinu. Ulfila je
kao vladika getski bio 325. god. na saboru u Nikeji, a 360. god. na saboru
u Carigradu. Sastavio je za Gete bukvicu i preveo sv. knjige na njihov
jezik (Ulfilas eorum (Gothorum) episcopus... qui in concilio Nicaeano
322
convenerant, concilio Constantinopoli habito interfuit, qui litteras apud eon

inveniret, literasque sacras in patrium sermonem converterit). Zosomen
dakle kae, da je Ulfila bio vladika mezijskih Geta, a ne onih Jordanovih
nemakih Gota, koji su god. 375. upali u Meziju. U ostalom i sam Jordan
veli, da je sastavio getsku bukvicu (Gulfila promsit Getarum, quas videmus,
ultimas (literas). Divers. gentium hostor. p. 156).
Ne treba da nas udi to ga svaki autor druije pie, jer tako ta
obine su stvari u srednjovjekovnih pisaca. Pravo ime ovoga znamenitoga
slovenskoga vladike jeste Theofilos (), jer je tako potpisao
zakljuke carigradskoga vaseljenskoga sabora.
Kad su mezijski Geti, a pozniji Goti istovjetan narod sa Slovenima,
blizu je pameti, da je Ulfila sastavio prvu slovensku bukvicu i da je preveo
sv. pismo na slovenski jezik odmah poslije carigradskoga sabora, dakle
god. 361., jer je tada ostavio pravoslavlje i preao arijanima (communioni
Arianorum se adiunxisse et totam suam gentem ac ecclesia catolica
separasse). A da se arijanizam to jae utvrdi meu Slovenima, sastavi
bukvicu i prevede sv. pismo na slovenski jezik. Na taj posao da se on odmah
i imao je silna uspjeha, jer se arijanizam brzo rairio i kod prekodunavskih
Slovena.
Ali kad Jordan kae da su Goti Nijemci, kad se gotsko sv. pismo
nalazi danas pod imenom srebrnoga kodeksa u univerzitetskoj biblioteci
u Upsali, a Ulfila je bio episkop tih Jordanovih Gota, ko moe rei, da to
nije rad Ulfilin? Dakako da je tako na osnovu Jordanove lai, ali se inae
niim drugim dokazati ne da, dok ima dosta znakova, koji jasno svjedoe,
da je gotsko sv. pismo nastalo na zapadu meu franakim Gotima, gdje se i
nalo u XVI. stolj. Blizu je pameti, da je Ulfila prevaao sa grkoga jezika
i za Arijane, dok se na srebrnom kodeksu sasvijem jasno raspoznaje, da
je prevaan sa latinskoga jezika i nema nigdje nikakva traga arijanskoga.
Zapadno porijeklo njegovo potvruje jezik vedskogotski, pa i samo pismo,
jer su njekoja slova slina staroj franakoj, a nekoja opet latinskoj bukvici,
koja se u zemljama Balkanskoga Poluotoka nije nikada upotrebljavala
(Jagi, Archiv XXI. lanak Jirieka). U balkanskim zemljama ne nalazi se
toliko njemakih tragova, koliki je utjecaj imalo Slovenstvo na ovo gotsko
sv. pismo. Ono ima dosta slovenskih rijei, koje su Nijemci primili od
Slovena, s kojima su dolazili u doticaj izmeu Rajne i Labe.
Sloveni imaju starodavnu liturgiju, koja se vazda naziva
323
Simeon KONAR
slovenskom za razliku od grke i latinske a tako nazvani zapadni Goti,

koji su u paniji dugo vladali (419.-711.) imali su svoju arijansku liturgiju,
koja je poznije prozvana mosarapskom (mezy Arabi) i za koju nijedan
izvor ne kae, da je bila njemaka (alemanica, saxonica, teutonica). U
ostalom nigdje nema spomena o teutonskoj liturgiji, dok tragove slovenske
liturgije moemo dognati ravno do samoga Ulfile.
Stari pisci nazivahu Besima one Traane, to ivljahu na Balkanu.
Kartografi meu ih na gornju Maricu. Sv. Hijeronim svjedoi da su
Besi imali liturgiju na svome jeziku (Nunc vero passionem Christi et
resurrecctionem eius conctorum gentium et voces et litterae sonant...
Bessorum feritas et pellitorum turba populorum... stridorem suum in dulce
crucis fregerunt melos, et totius mundi una vox Christus est. Epistola ad
Heliodorum), a god. 393. naao je u Jerusalimu kaluera razlinih naroda,
koji su Hrianske obrede svravali na svome roenome jeziku. Koji su
to narodi imali u Jerusalimu svoje kaluere, kae nam ivot sv. Teodosija
(529.). Tamo se kae, da je on kaluere u jerusalimskoj lavri razdijelio
po narodnosti na tri liturgijska odijeljenja na: grki, jermenski i besijski
(Migne. Patrol. graecae t. 114. p. 461). Kad su Besi kao traki narod
prebivali na Balkanu i bili susjedi Getima, lako je pojmiti da su i bukvicu
i liturgiju dobili od njih, kao od svojih sunarodnika, i da je i bukvica i
liturgija Ulfilina.
Ali kad ijedan istorijski izvor ne kae, da je besijska liturgija
istovjetna drevnoj glagolskoj liturgiji slovenskoj, kako se onda smije tako
ta tvrditi? Ako to izrekom ne potvruje ni jedan istorijski izvor, vidi se iz
onoga duha, kojim su nadahnuti, a koji jasno i otvoreno govori, da je to
liturgija onoga naroda, koji se u staro doba nazivani Besima, a u VI. stolj.
prozvani Slovenima sa ostalim sunarodnicima.
Kad su Besi imali svoju narodnu liturgiju, morali bismo oekivati,
da e se na istoku nai i koja glagolska knjiga. Pa to se i dogodilo:
Asemanovo jevanelje naeno je u Jerusalimu u XIII. stolj., ba ondje,
gdje je bilo besijskih kaluera, a na Sinajskoj Gori naen je psaltir i trebnik,
kamo su dospjeli na nepoznati nain. Svr Arijeve knjige spadaju meu
najstarije spomenike glagolske literature, a pisane su, po sudu izdavaa, u
Bugarskoj (I. Broz, Crtice, str. 47.-49) dakle u otadbini iskonskih Besa t.
j. pisane su istim jezikom, kojim su govorili slovenski Besi.
Sa Balkanskoga Poluostrva rairila se glagolska liturgija i meu
324
sjevernim Slovenima po Sarmaciji i po Germaniji. Aleksandrijska

hronika svjedoi, da su Sarmati, s kojima Prokopije i drugi istovjetuju
Gete, imali svoju bukvicu (afaik, Slovensk staroitnosti, II. 731.
Bielowski, Monum. Polon. Histor. I. 119.-122.). Ovu vijest aleksandrijske
hronike potvruje ivot sv. irila, koji je idui Kazarima naao u Herzonu
evangelije i psaltir rukimi pismeni pisano, i ovjeka, koji je govorio
istim jezikom... i za malo stade itati i razgovarati. Imajui na umu, da je
glagoljica skrojena po grkoj kurzivi i da je sv. irilo potpuno razumijevao
slovenski, lako je mogao itati ove ruke knjige.3 U ivotu sv. Metodija
(afaik Jireek, Pamtky devnho psemnictv Jihoslovanuv, ivot sv.
Methodia, 9.) kae se: uinivi dostojnu potu, odsluie uenici liturgiju
latinsku, grku i slovensku i poloie ga u sabornu crkvu. Pod imenom
slovenske liturgije ima se ovdje razumjeti glagolska liturgija. Osim ove
vijesti naeni su praki i kijevski glagolski listii, koji svojim jezikom
neoborivo kazuju, da su to ostaci ekoslovenske glagolske liturgije.
Kad je nauka utvrdila, da je glagolica starija od irilice, a istorijski
izvori govore, da su Ulfila i sv. irilo sastavili bukvice, blizu je pameti,
da je prvi sastavio glagoljicu a drugi irilicu. Da je tome tako, svjedoe
injenice poznijih vremena. Nije teko nai razlog, zato je prva slovenska
bukvica nazvana glagoljicom, tek svagda i svagdje nije se tako zvala.
Istorijski izvori nazivaju je svagda slovenskom, a francuzi benediktinci
abecenarium bulgaricum upravo zato, to je postala u Bugarskoj i to je ime
dobila od Bugara. Tradicija o arijanskome porijeklu glagoljice sauvala se
sve do XII. stolj. i njeno arijansko porijeklo navodi se kao argument, da
Hrvati napuste glagolsku liturgiju. Papa Aleksandar II. pie spljetskome
saboru: Scitote filii, quiq haec quqe Gothi petere student, saepe numero
audisse me recolo, sed propter Arianos inventores literaturae hujusmodi
dare eis licentiam in sua lingua tractare divina sicut praedecesores mei, sic
et ego nullatenus audeo (Ginzel, Geschichte der Slavenapostel Cxrill u.
Method, Anhang, 89).
Annonymus Salisburgensis (Ginzel, Ibid. 46.) svjedoi, da je
Gaecus, Methodius nomine, arhiepiskop panonski, doao u Panoniju sa
noviter inventis sclavinis litteris. Da u Panoniji nije bilo u upotrebi
slovensko pismo prije sv. Metodija, ne bi anonimus ovako govorio.
Stari Srbi nazivali su ruski manastir sv. Panteleimona na sv. Gori rukom crkvom i
rukim manastirom. Glasnik XXIV. 237. i 286.
3
325
Simeon KONAR
Poznajui dobro hijerarhijske odnoaje prije i za vremena sv. Metodija,

govorio je samu sutu istinu. A to starije slovensko pismo, na koje
anonimus ovdje misli, nije moglo biti drugo do glagoljica, koja se ovamo
rairila zajedno sa glagolskom liturgijom.
Da je tek sv. irili sastavio glagoljicu, kao to tvrdi afarik, a za njim
Jagi (Starine XXVI, 35.), Novakovi (Prvi osnovi sloven. knjievnosti
meu Balkan. Slovenima 114.-115.) i ostali, kako i kojim povodom dola je
irilovska liturgija u eku, gdje je mahom po smrti sv. Metodija uvoena
rimskolatinska liturgija. A svjedoci irilovskoeke liturgije ovo su:
molitva sv. Jovana Zlatoustog Presvetoj Bogorodici napisana u latinskome
Martyriologium-y Odonis iz X. stolj. (Sbornik Velehradsk III., 296.-303.),
ivot sv. Ivana (Pramen djin eskeh I. 111., ivio je za kneza Bretislava
1012.-1055.), irilovska liturgija sv. Vaclava (908.-929.), koja se nalazi
u dva rukopisa iz XII. stolj. (Rad. XXII.) i rimsko jevanelje (Text du
sacre).
Remsko jevanelje najklasiniji je svjedok u ovome pitanju, jer
njime doznajemo, koju je upravo bukvicu sastavio sv. irilo. Pisano
je irilicom i glagoljicom. irilovski dio napisao je svojom rukom sv.
Prokopije, sazavski kaluer (966.-1053.), to svjedoi zapis na kraju
glagolskoga dijela ovoga jevanelja: A druga strana (neglagolsk ast)
tiehto kniek, jen je podle ruskego zkna, psal je sti Prokop opat svu ruku
a to pisme ruske dal nebotik karel torti, car rzimski, k oslavjeni tomuto
klateri (emauskomu) a ke cti sv. Prokopa. Gdje je on nauio irilovsku
bukvicu, kae nam njegov ivot (Prameny djin eskych I., 361.) govorei:
Commendavarunt cum in castro Wissegradensi magistri liberat lium
litterarum studiis..., ubi tunc famosum studium sclavonicae lingue nigebat.
A nadopunjuje ga ba kako treba sazavski ljetopisac iz XII. stolj. (po
Palackome ivio je 1126.-1162.; bio je istina latinski benediktinac, po
svoj prilici roeni eh, koji je bez sumnje poznavao irilicu, koja se jo i
u njegovo doba upotrebljavala i u crkvi i u ivotu) rijeima: fuit heremita
Procopius nomine, natione Bohemicus de villa Chotun, Sclavonicis litteris,
a sanctissimo Quirillo Episcopo quondam inventis et statutis, canonice
admodum imbutus (Ginzel, Ibidem, 80.)
Kad bi tek sv. irilo sastavio glagoljicu, otkuda onda irilica
u Poljskoj (. . ,
), otkuda u
Kranjskoj (frajzanski ostaci)? Nije valjda ovamo iz neba pala!
326

Vojislav P. NIKEVI
UDK 811.163.4366.543
CRNA GORA U GENITIVU
U redovima crnogorske pozicije i opozicije iroko je prisutno

davanje naziva optijem pojmovima (apelativi) i vlastitim imenima po
nazivu Crne Gore u genitivu. Tako se vrlo esto srijeu pojmovi: narod
Crne Gore, umjetnost Crne Gore, knjievnost Crne Gore, omladina
Crne Gore, ene Crne Gore, mlade Crne Gore, prostor Crne Gore,
penzioneri Crne Gore, izviai Crne Gore, prevodioci Crne Gore itd.
umjesto pojmova: crnogorski narod, crnogorska umjetnost, crnogorska
knjievnost, crnogorska omladina, crnogorske ene, crnogorska mlade,
crnogorski prostor, crnogorski penzioneri, crnogorski prevodioci. Prema
genitivnoj Crnoj Gori sainjeni su i mnogi nazivi drutava (udruenja),
ustanova, organizacija, partija (stranaka): Udruenje knjievnika Crne
Gore, Udruenje strunih prevodilaca Crne Gore, Udruenje ena Crne
Gore, Narodni muzej Crne Gore, Drutvo etiara i estetiara Crne Gore,
Savjet mladih Crne Gore, Liberalni savez Crne Gore, Narodna stranka Crne
Gore, Socijaldemokratska stranka Crne Gore, Srpska radikalna stranka
Crne Gore i sl. U poreenju s njima, znatno su rjei nazivi s atributom
crnogorski: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Crnogorski PEN
centar, Crnogorska pravoslavna crkva, Crnogorsko drutvo nezavisnih
knjievnika, Crnogorski federalistiki pokret, Crnogorska stranka.
Opti nazivi i vlastita imena sainjeni po nazivu Crne Gore u
genitivu netani su i jeziki loi. Njihova netanost ogleda se u tome to su
regionalni, to sugeriraju da sadraji koji se njima imenuju u narodnosnome
Tekst je preuzet iz neeljnika Monitor, god. VII, br. 301, 26. VII. 1996, str. 44-45. Priredio ga i prilagodio strukturi asopisa Adnan irgi.
327
Vojislav P. NIKEVI
i nacionalnome smislu ne pripadaju Crnogorcima kao samobitnome narodu

i samonikloj naciji, nego Crnoj Gori kao srpskoj zemlji, regiji ili pokrajini
i njima kao etnikoj grupi srpskoga naroda. Time se direktno ide na ruku
ukidanju Crne Gore kao drave i Crnogoraca kao naroda i nacije od strane
velikosrpske imperijalne politike koja hoe da ih podvede pod Srbiju i
Srbe. Samim tijem su sporni nazivi o kojima je zbor i jeziki neprikladni,
stilski neskladni i neprirodni, vjetaki. Iz tijeh razloga ih obavezno treba
izbjegavati i zamjenjivati nominacijama s atributom crnogorski.
Nominiranje po Crnoj Gori u genitivu rado vre ne samo domai
srbi (=pravoslavni hriani) ve i drugi, Crnogorci i pripadnici ostalijeh
etnikih i nacionalnijeh zajednica u njoj. Komunisti su to inili, i jo uvijek
ine, zbog internacionalizma, a i da im se ne bi reklo kako su nacionalisti,
dajui pri tom pojmu nacionalizam mjesto jedino ispravnog znaenja
ljubav prema svome narodu, rodoljublje (Milan Vujaklija), smisao koji
ima pojam ovinizam raspirivanje nacionalne mrnje, propovijedanje
nacionalne iskljuivosti (opet M. Vujaklija). Na taj nain oni vre zamjenu
pojmova. A drugi, naroito politiari, to rade da im se ne bi zbog upotrebe
pridjeva crnogorski zamjerilo kako njime hoe da pocrnogore ostale
etnike i nacionalne zajednice u Crnoj Gori, da ih od sebe ne bi odbili.
Pri tome previaju vanu injenicu da se na njih taj pridjev odnosi, i moe
odnositi, samo po njihovoj pripadnosti Crnoj Gori kao dravi, a ne nikako
etniki i nacionalno. To jasno potvruju podaci o tome da u Crnogorskom
PEN centru, Matici crnogorskoj i Crnogorskom drutvu nezavisnih
knjievnika ima i muslimanskijeh (bonjakih), albanskijeh, srpskih,
hrvatskijeh, slovenakih, makedonskijeh i drugih redovnijeh i poasnih
lanova, kojima niko ne ugroava, niti pak treba da ugroava, njihovu
takvu narodnosnu i nacionalnu pripadnost. Time se stvaraju uslovi da i
oni kvalifikativ crnogorski prihvate u smislu pripadnosti Crnoj Gori kao
svojoj dravi koja im obezbjeuje i titi ostvarivanje njihovijeh narodnih i
nacionalnijeh prava. Tako se ureuju odnosi u demokratskim, kulturnijem
i civilizovanim dravama.
Protivu nominiranja crnogorskijeh sadraja po Crnoj Gori u genitivu
govori postojanje Dukljana/Zeana/Crnogoraca jo od sredine IX. vijeka
kao naroda, i od kraja XV. stoljea kao nacije u procesu samoformiranja
na temelju njihove neprekidne pionirske odbranbene i oslobodilake borbe
kao graanske revolucije u Duklji/Zeti/Crnoj Gori kao dravi. U prilog
tome da oni zaista nijesu srpskoga etnikog podrijetla edoi ne samo
328
Crna Gora u genitivu
to to ni sami Srbi nijesu takvog podrijetla, jer njihovo ime nije izvorno
etnikoga, nego socijalno-statusnog znaenja, to e rei da ne oznaava
ni pleme niti pak narod. Prvi crnogorski krunom ovjenani kralj je Mihailo
Vojislavljevi (1077) i u Duklji je do Stefana Prvovjenanog bilo ak osam
kraljeva. Protiv toga da je Crna Gora srpska drava rjeito govori Srpsko
poslanstvo na Cetinju iz vremena poslije Berlinskog kongresa (1878),
jer jedan narod sam u se ne moe imati ambasadu, niti pak poedovati
dvije drave. Takvoga naroda naelno, po pravilu, nema, jerbo je i prvo i
drugo nespojivo s njegovom etnogenezom (istoriogenezom), tj. s nainom
postanka i razvitka u dravi kao primarnome etnikom okviru i crkvi kao
sekundarnome etnogenezikom ramu, u kojima se samoformira svaki
narod, shvaen u savremenome, etnikom znaenju te rijei. Naravno,
pripadnici naroda osim matinijeh drava mogu poedovati i dijeliti neku
drugu dravu, kao to je sluaj s Njemcima, Francuzima, Talijanima i
Retroromanima u vajcarskoj. Ali ni jedan od tijeh naroda svoj dio ne moe
da pripoji matinoj dravi bez saglasnosti svih ostalijeh naroda s kojima je
dijeli. A Sjedinjene Amerike Drave (USA) predstavljaju sloenu dravu
konfederalnog tipa Amerikanaca kao naroda sastavljenog od mnogobrojnih
raznorodnijeh etnikih sastojaka.
Dakle, poto Crna Gora nipoto ne moe opstojati kao srpska
drava, iz egzistencijalnijeh a ne samo iz formalnih razloga treba izbjegavati
regionalno imenovanje po njezinom genitivu. U to smo se uvjerili ponajvie
krajem XII. vijeka i 1918. godine. Zapravo kroz cijelu istoriju Srbija je
nastojala da ukine crnogorsku dravu i Crnogorce preobrazi u Srbe. To joj
je polo za rukom estogodinjijem ratom (1183-1189) pa je Zeta/Duklja
za sve vrijeme od oko 170 godina vladavine Nemanjia bila potinjena
njenoj vrhovnoj vlasti doivljavajui svestranu stagnaciju i drastino
nazadovanje. A 1918. godine Crna Gora je bila okupirana od strane srpske i
saveznike vojske i pripojena Srbiji. Tada je Crnogorcima administrativno
bilo onemogueno slubeno ispoljavanje pripadnosti crnogorskom narodu
i crnogorskoj naciji, ukinuto ak i njihovo ime u Zetskoj oblasti, odnosno
Zetskoj banovini; upotrebom regionalnijeh naziva pretvoreni su u Srbe.
Ostajui bez vlastite drave kao zatitnice i samih sebe u
narodnosnome i nacionalnom smislu, izmeu dva svjetska rata pretrpjeli su
najgrublje nacionalno ugnjetavanje i ekonomsko izrabljivanje. Zakonito je
da Srbija Crnoj Gori ne dozvoljava da bude srpska drava ako su Crnogorci
etniki i nacionalno Srbi. Stoga ne moe postojati savez srpskijeh drava.
329
Vojislav P. NIKEVI
Prema tome, nema druge nego da iroko upotrebljavamo atribut

crnogorski. Jedino se njime i pojmovno i jeziki na odgovarajui nain
izraava pripadnost Crnogoraca Crnoj Gori kao svojoj dravi, garantu
njihova opstojanja i svestranoga razvitka, te njihova narodnosna i nacionalna
pripadnost kao subjektivna i objektivna samopostojanost. To zbog toga
to je, kako ree Nikola I. Petrovi Njego, Crna Gora Crnogoraca,
odnosno to je Crnogorstvo ivotno naelo Crne Gore. Bez njega nema
egzistencijalnog opstanka Crne Gore i Crnogoraca. Dravna politika na
tijem naelima zasnovana jedino moe biti uspjena i prosperitetna. U
protivnom, kad-tad mora doivjeti neuspjeh. I u to uvjerava kralj Nikola,
koji je, suprotno citiranom, vodio srpsku dravnu politiku u Crnoj Gori i
zbog toga i on i ona doivjeli tragian kraj. Njegove posljedice i te kako jo
i danas oeamo.
330
LINGUA MONTENEGRINA 2/2008.
SADRAJ
Vojislav P. NIKEVI Nauni pogledi Dalibora Brozovia na

crnogorski jezik -------------------------------------------------------------------3
Milorad NIKEVI Fonemi , , , , u crnogorskom standardnom
jeziku ------------------------------------------------------------------------------25
Vuki PULEVI & Novica SAMARDI Ivan Crnojevi u
crnogorskoj toponimiji ----------------------------------------------------------41
Przemysaw BROM Spoeczne uwarunkowania funkcjonowania
jzyka na przykadzie wspczesnego standardu czarnogrskiego --------61
Ljudmila VASILJEVA Neke karakteristine crte crnogorskoga
jezika ------------------------------------------------------------------------------67
Sreten ZEKOVI Sveti Petar Crnogorski o nakom jeziku ---79
Petar ATANASOV Limb romn, limb romanic ---------------83
Radoslav ROTKOVI Kako su rijeke Zeta i Cijevna dobile
imena ------------------------------------------------------------------------------97
Aleksandar RADOMAN O pismu izvornika
hronike
Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina ------------------------------------103
Adnan IRGI O klasifikaciji crnogorskih govora -----------109
Aleksandra NIKEVI-BATRIEVI Glasovi pjesnikinja
jednog vijeka: razliiti glasovi, razliite poetike -----------------------------129
Sanja MIKOVI Postmodernistiki okvir Pekievih
tekstova (II) ---------------------------------------------------------------------145
Jakov SABLJI Imagoloki aspekti romana Ogledalo Igora
onovia -----------------------------------------------------------------------167
331
SADRAJ
Vladimir VOJINOVI Karakteristike ilasovih meuratnih

pripovjedaka --------------------------------------------------------------------193
Milena IVANOVI Pripovjedaki postupak u romanu
Nevidbog ----------------------------------------------------------------------223
Vojislav D. NIKEVI U potrazi za izvornikom: Kraljevstvo
Slovena - mit ili stvarnost -----------------------------------------------------243
Krsto PIURICA Miladin Vukovi -------------------------------293
Vladimir VOJINOVI Status vremena u jednoj Jakovljevoj
beedi ----------------------------------------------------------------------------303
Borislav CIMEA Nova dvotomna knjiga Sretena Zekovia --309
Simeon KONAR Goti i njihov vladika Ulfila --------------315
Vojislav P. NIKEVI Crna Gora u genitivu ---------------------327
332
LINGUA MONTENEGRINA 2/2008.
TABLE OF CONTENTS
Vojislav P. NIKEVI Dalibor Brozovis Scientific Views of

Montenegrin Language ----------------------------------------------------------3
Milorad NIKEVI Phonemes , , , , in Standard Montenegrin
Language -------------------------------------------------------------------------25
Vuki PULEVI & Novica SAMARDI Ivan Crnojevi in
Montenegrin Toponymy --------------------------------------------------------41
Przemysaw BROM Social Conditioning of Language Functions
on the Basis of the Contemporary Montenegrin Standard ------------------61
Ljudmila VASILJEVA Some of the Characteristic Features of
the Montenegrin Language ----------------------------------------------------67
Sreten ZEKOVI Saint Peter of Montenegro about naki
Language ------------------------------------------------------------------------79
Petar ATANASOV Limb romn, limb romanic -------------83
Radoslav ROTKOVI How did the Rivers Zeta and Cijevna get
their Names ----------------------------------------------------------------------97
Aleksandar RADOMAN On the alphabet of the original version of
The Chronicle of the Priest of Duklja --------------------------------------103
Adnan IRGI On Montenegrin Speechies Classification ------109
Aleksandra NIKEVI-BATRIEVI - Voices of Female Poets
in the Twentieth Century: Different Voices, Different Poetics ------------129
Sanja MIKOVI Postmodern Frameworks of Pekis
Texts (II) ------------------------------------------------------------------145
333
TABLE OF CONTENTS
Jakov SABLJI Imagological Aspects of Igor onovis novel

Ogledalo ------------------------------------------------------------------------167
Vladimir VOJINOVI Some Characteristics of ilass
Interwar Stories ---------------------------------------------------------------193
Milena IVANOVI Narrative Aspect of the Novel Nevidbog --211
Duan IEVI Njegos Poiesis ---------------------------------223
Vojislav D. NIKEVI In Search of the Original: The Kingdom
of Slavs the myth or reality --------------------------------------------------243
Krsto PIURICA Miladin Vukovi ------------------------------293
Vladimir VOJINOVI Status of Time in Jakovs Oration --303
Borislav CIMEA The New Two Volume Book by Sreten
Zekovi --------------------------------------------------------------------------309
Simeon KONAR The Goths and Their Bishop Ulfila ---------315
Vojislav P. NIKEVI Montenegro in Genitive --------------327
334
*CIP
,
81(497.16)
*LINGUA Montenegrina : asopis za jezikoslovna,
knijievna i kulturna pitanja / urednik Adnan
irgi . - God. 1, br. 2 (2008) - . - Cetinje
(Ivanbegova 57) : Institut za crnogorski jezik i
jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, 2008 (Cetinje
: IVPE). - 24 cm
Dva puta godinje.
ISSN 1800-7007 = Lingua Montenegrina (Cetinje)
COBISS.CG-ID 12545808
asopis je registrovan u Ministarstvu kulture, sporta i medija Crne Gore

(br. 05 - 2951/2).

Lingua Montenegrina, Broj 02

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Lingua Montenegrina, Broj 02

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ISSN 1800-7007

the magazine of linguistic, literature and cultural issues

LINGUA MONTENEGRINA, br. 2, Cetinje 2008.

Vojislav P. NIKEVI (Cetinje)

Akademik Dalibor Brozovi, jedan od vodeijeh hrvatskih i uopte

Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik

Prodor novijeh saznanja o Crnoj Gori i Crnogorcima poslije pojave

Pavlu Iviu. Katii je (poslije usaglaavanja stavova) pozitivno, a Ivi

Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik

kako bi jedinica bila prihvaena za knjigopeatnju.

maternjega jezika Crnogoraca iz 1. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, u

Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik

nedostaje i analiziranoj jedinici zbog neadekvatnoga pristupa njegovome

borbe crnogorskoga naroda, na osnovu njegovih ekonomskih, kulturnih

Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik

istovjetnost, slinost ili pak razliitost jezikijeh sistema ne slui kao

drutvene i politike, kulturne i vrijednosne, dakle sociolingvistike.15

Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik

rezerve prihvata) istonodinarskijem. Budui da najvei dio izoglosa

jeziku Crnogoraca najveijem dijelom imaju primarni karakter, to poeduju

Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik

elemenata u tome interdijalekatskom/naddijalekatskom jezikome tipu

silazna akcenta na bilo kojemu slogu rijei iz jugozapadnijeh, jugoistonih

Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik

protivurjeje, oni su rukovoeni tenjom da Crnogorcima i ostalijem

Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik

Mikule (Bar), Bl. Vladimira (Krajina). O Sv. Tripunu govori Andrijacijeva

Brozovi u dijelu koji se tie razvoja narodnoga jezika u

Dr Vojislav Nikevi, Knjievni jezik u monografiji Crnogorski jezik. Tom II,

Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik

te da e, to se tie jezika i duha narodnoga, uvstva i poleta poeckoga,

Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik

LINGUA MONTENEGRINA, br. 2, Cetinje 2008.

Milorad NIKEVI (Osijek)

Autor u ovom radu analitiko-kritiki pobija stavove Draga

Dr. Drago upi, visokokotirajui jezikoslovac u Srbiji rodom iz

postojanje crnogorskoga jezika. Bez pretenzija da osporavam sve njegove

Fonemi , , 3, , u crnogorskom standardnom jeziku

ove u se najvie zadrati na nenaunijem tvrdnjama upievim koje se

Fonemi , , 3, , u crnogorskom standardnom jeziku

ovo stapanje. Ali su dananji rezultati naega knjievnoga jezika ve poeli

ovijem naijem stranama: da suglasnik j poslije zubnijeh suglasnika d i t

Fonemi , , 3, , u crnogorskom standardnom jeziku

ovdje u svrhu razdvajanja jezika. Jer, to je neto to vrsto definira jezinu

slova, ak i da je na djelu srpska okupacija, a nije, jer Crnogorci nikad nisu

Fonemi , , 3, , u crnogorskom standardnom jeziku

Poavi od tijeh teorijskih odreenja, akademik Vojislav P.

alternacije ije/je/e/i i pojave tipa enica i enica pogreno proglaavati

Fonemi , , 3, , u crnogorskom standardnom jeziku

u kombinovanijem imenima s Koi, -a, -e. Prisutno je i 7 toponima s cvje

Fonemi , , 3, , u crnogorskom standardnom jeziku

zna da je njegovo najvee beletristiko djelo Gorski vijenac u tolikoj mjeri

Sa sigurnou se moe zakljuiti da prilog Ne postoji poseban

Fonemi , , 3, , u crnogorskom standardnom jeziku

Kao to fonemi //, //, // i // u srpskom standardnom jeziku

LINGUA MONTENEGRINA, br. 2, Cetinje 2008.

Vuki PULEVI & Novica SAMARDI (Podgorica)

Toponimi koji nose ime Ivana Crnojevia, kao i legende o njemu,

Vuki PULEVI & Novica SAMARDI

ime crnogorskoga vladara. U nekoliko sluajeva legende idu i mnogo dalje

Ivan Crnojevi u crnogorskoj toponimiji

Dragomi dolu (eklii), uz napomenu: bie da su nazvate po jednom od

Vuki PULEVI & Novica SAMARDI

Ivanova oka movara u selu Berislavcima, Zeta (Stamatovi