John V.A Fine, Robert J.

Donia, Bosna i Hercegovina Tradicija koju su izdali, FAMA,

Sarajevo, 1995. Amir Nesimovi.
Djelo dvojice autora koji nisu iz BiH, ali su itekako upoznati sa historijom nae
zemlje, napisali su i prije ove knjige nekoliko njih o historijatu BiH, a znaajno je i to da su
tokom svoga nauno istraivakog rada boravili u BiH, dakle, ovo djelo napisano je sa
neto vie od 200 stranica i podjeljeno na 11 poglavlja i to: Pogreno shvaeno drutvo:
izdaja tolerantne prolosti BiH; Vjerska tolerancija i razliitost srednjevjekovne Bosne;
Vjerska promjena u Bosni pod Osmanlijama; Nasljee devetnaestog vijeka i moderni
identitet Bosne dvadesetog vijeka; Bosna uoi modernog perioda; Austrougarska vladavina
1878 1918.; Kraljevina Jugoslavija 1918 1941; Drugi svjetski rat: Jugoslovenska
apokalipsa; Socijalistika Jugoslavija: Titova era; Poslije Tita i sumrak Jugoslavije; Pad u
rat: Bosna u ratovima zemalja nasljednica Jugoslavije.
Bitno je napomenuti da je dio koji govori o srednjem vijeku Bosne napisao John
Fine dok je moderni dio obradio Robert Donia. Knjiga je pisana za vrijeme rata u BiH
( 1994. godine ), o emu autori takoer piu, ali i istiu da im nije primarni cilj predstaviti
taj sukob, nego injenice koje su dovele do njega. Zvanini razlozi, koji se predstavljaju kao
uzroci rata u BiH ustvari nemaju svoju teinu. BiH je od svojih najranijih godina bila
zajednica u kojoj su ivjeli narodi u tri razliite vjere, ali je i pored toga vladao visok stepen
meusobne tolerancije. Istina je da je Bosna u vrijeme Osmanske uprave u nekoliko navrata
ratovala protiv Hrvatske i Srbije, ali to nikako nije bilo zbog vjerskih netrpeljivosti i
dugogodinje mrnje. Takoer, u tom periodu je mali broj Bosanaca koji se izjanjavaju kao
Srbi i Hrvati, a ako ih i ima oni se nalaze u pograninim podrujima. Dakle, vjersko
suparnitvo i nasilje nisu i ne mogu biti nasljee Bosne.
Dalje, knjiga nas dovodi do historije Bosne u ranom srednjem vijeku , ukratko su
predstavljene, nama poznate informacije, o samom imenu Bosna, administrativno ureenje,
kao i tradicija koja se ve u tom periodu razlikovala od njihovih hrvatskih i srpskih susjeda,
i ako im je jezik bio isti. Autori istiu i zajedniko porijeklo navedena tri naroda, odnosno
njihovo slavensko porijeklo. I pored toga to je u Bosni od najstarijih vremena i katolika i
pravoslavaca, Bosna nije kao mnoge druge zemlje pripala niti jednoj od dvije opcije, nego je
sauvala svoju tradiciju i zasebnost. Uloga Bosanske Crkve, pored dvije zvanine crkve,
prema autorima predstavlja jo jednu posebnu karakteristiku Bosne, ali oni tvrde da je to
katolika, a ne neomahinejska ili boglumilska crkva. U tim tezama oni se pozivaju na
Dubrovake izvore u kojima su nali i to da su sljedbenici ove crkve primili mnoga obiljeja
katolianstva, kao to je Sveto trojstvo, krst i dio starog zavjeta.
1

Predstavljena je i uloga Stjepana Kotromania koji je vlast u Bosni preuzeo oko

1318. godine a 1347. godine prihvatio je katolianstvo, ako izuzmemo Ostoju, moemo rei
da su svi vladari poslije njega bili te vjere. Kotromani je podrao osnivanje Franjevakog
vikarijata u Bosni, a Crkva Bosanska je u samo nekim dijelovima Bosne postojala do 1459.
godine kada je konano i ukinuta, a u tome procesu znaajnu ulogu odigrao je i papa.
Za ovu knjigu ne moemo rei da je u potpunosti pisana hronolokim redom. Kod
Finea je prisutna elja da usljed pisanja o srednjem vijeku Bosne ubaci i neka svoja
razmatranja o posljednjem ratu, to zbog mogunosti povlaenja odreenih paralela moda i
nije loa ideja. On navodi da nikada u historiji Bosanci nisu ratovali jedni protiv drugih, ali
u doba kada je harala srpska ovinistika propaganda, bosanski pravoslavci se prikljuuju
srpskim paravojnim jedinicama i ratuju protiv Bosne, koja je ustvari i njihova domovina.
Poslije tih opisa ponovo se vraa na srednji vijek i nastavlja priu o Tvrtku I Kotromaniu
koji nije krunisan u Mileevu 1337. godine, niti je Mileeva tada bila mitropolija kako piu
autori, nego je krunisan u crkvi u dananjim Arnautoviima kod Visokog koji su u to doba
imali naziv Mile, pa je vjerovatno zbog slinosti naziva manastira Mileevo i Mile dolo i
do navedene greke koju su pravili i brojni drugi historiari, sve dok nije dolo do novijih
otkria. Od njega se vladari Bosne nazivaju kraljevima, a ne banovima. U sukobima koje je
vodio ovaj kralj takoer nije bilo etnikih promjena, tako da ni tu nema osnova za sukobe
1990.-tih godina.
Dalje se predstavlja dolazak i osvajanja ovog prostora od strane Osmanlija, a tu je
akcenat stavljen na vjerske promjene. Ovdje Fine porie tezu koja preovladava, posebno
kod domaih historiara, odnosno, kae da nije bilo nikakve masovne islamizacije nego je
cijeli proces tekao postepeno, a kulminaciju je doivio u drugoj polovini 15. i u 16. stoljeu.
Takoer, nije suglasan ni sa time da su Bogumili ( mada se ne slae ni sa tim nazivom )
prelazili samo na islam, nego su prelazili i na ostale dvije religije. Takoer, ako se govori o
prelascima na islam, onda je to prihvatanje, a ne konverzacija, jer i oni koji su prihvatili
islam su u veini sluajeva zadrali svoje obiaje i nain ivota. Pod novim sustavom
Bosanci su imali pojedinano veliki znaaj i dostigli visoke pozicije. Meutim, oni su u tim
sluajevima bili Osmanlije, a ne Bosanci i nisu linosti lokalne historije. Izdvojen je sluaj
Mehmed pae Sokolovia koji ipak nije zaboravio svoj rodni Viegrad. Daje se i
administrativno ureenje Bosne pod Osmanlijama, kao i uloga zemljoposjednike elite te
uloga kapetana i kapetanija. Poseban dio posveen je ulozi vezira koji su prvobitno boravili
u Sarajevu, a kada je 1697. godine Savojski zapalio ovaj grad, sjedite je premjeteno u

Travnik, to se smatralo pobunom lokalnih muslimana jer su usvari oni nadalje upravljali
Sarajevom.
to se tie ivota muslimana u Bosni pod Osmanlijama, autori navode da su oni
sainjavali millet, odnosno posebnu skupinu koja je bila podreena muslimanima. Naime, to
se prije svega ogleda u potekoama koje su vezane za obrazovanje. Pravoslavci su samo u
Sarajevu, gdje su predstavljali bogati sloj trgovaca, uspjeli otvoriti svoju kolu, dok je u
ostalim dijelovima to bilo dosta tee. Sve dok su nemusilmani plaali poreze i ispunajvali
ostale obaveze, sve je bilo uredu. Hriani nisu mogli sluiti u dravnoj administraciji i
vojsci, morali su imati posebnu boju odjee, odreena im je i visina crkvi u odnosu na
damije itd. Hrianin kao svjedok nije bio prihvaen na islamskim sudovima osim ako
kadija nije izdao posebnu dozvolu. Istie se da ni u ovom periodu nije bilo etnikih sukoba,
to je bio sluaj i u vrijeme kada je Austro Ugarska trebala okupirati Bosnu, kada su
pravloslavci i muslimani pruili estok zajedniki otpor.
U daljem tekstu daje se odgovor na pitanje: Kakva je Bosna bila uoi modernog
perioda? Panja je fokusirana na privredu, drutvo i domografiju. Privreda se bazirala na
poljoprivredi, a veina seljaka bilo je nepismeno, dok industrija jo uvijek nije postojala.
Drutvo je preteno bilo agrarno to pokazuje i popis iz 1895. godine prema koje se 88 %
stanovnitva bavilo poljoprivredom, a u dravi su dominirali muslimanski zemljoposjednici.
1875. godine Bosna jeste bila multietniko drutvo, ali je ovo i period kada se pravoslavci
poinju izjanjavati kao Srbi, a katolici kao Hrvati. Jedino se muslimani nisu naconalno
izjanjavali. to se tie demografije, dosta korisne su ponuene tabele u kojima moemo
pratiti promjene u periodu od 1851. do 1991. godine. Priznat je i poseban znaaj 1875.
godini u historiji BiH, a poznato nam je da je ta godina poetak kraja osmanske uprave u
BiH, to je i zavreno tri godine kasnije Berlinskim kongresom.
Slijedei dio autor je posvetio Austro-Ugarskoj upravi u BiH ( 1878. 1918. ).
Opisuje se dolazak vojske, otpor domaeg stanovnitva ... Period nove uprave autor je
podijelio na tri dijela: Prvi je do Kalajeve smrti 1903 godine kada se promoviralo bonjatvo
to nije nailo na veliku podrku meu domaim stanovnitvom, drugi dio je poslije Kalaja
kada su Bosanci mogli osnivati svoje politike stranke, pokretati novine i otvoreno
izjanjavati o svojoj nacionalnoj pripadnosti i trei period je od 1914. do 1918. godine kada
austrijske vlasti gue jednu grupu, a to su Bosanski Srbi. Njima je posveen i jedan poseban
podnaslov, a govori se i o Bosanskim Hrvatima i njihovoj Hrvatskoj narodnoj zajednici
( HNZ ) kao i o linosti Josipa tadlera. Takoer, predstavljen je muslimanski pokret za
autonomiju. Dio o Austro Ugarskoj upravi u BiH zavrava epizodom koja je vezana za
3

ubistvo Franca Ferdinanda koje su izvrili Bosanski Srbi okupljeni u Mladoj Bosni, poslije
su svi uhapeni.
Poslije toga se u kratkim crtama govori o prvom svjetskom ratu, a onda o Kraljevini
Jugoslaviji ( 1918. 1941. ). Srbi su u ovoj dravnoj tvorevini vidjeli ansu za stvaranje
Velike Srbije, za Hrvate je ona bila federacija jednakih, a za Bosance je u novim okvirima
postalo najznaajnije rjeavanje agrarnog pitanja. Rekonstruisana je i uloga i rad tadanjih
vodeih politikih stranaka sa posebnim osvrtom na JMO, KPJ, HSS i radikale. 1929.
godine Bosna je izgubila svoje unutranje granice koje je imala prije te godine, jer je kralj
proglasio diktaturu kojom se drava nala pod srpskom upravom i strogo centralizovana.
1934. godine izvren je Marsejski atentat na kralja Aleksandra, a novu vladu, kojoj su
podrku dali i Bosanski Muslimani, osnovao je Milan Stojadinovi. Zbog potpisivanja
tripartitnog pakta u Briselu znaila je kapitulaciju Jugoslavije pred Njemakom, narod time
nije bio zadovoljan pa je izvren vojni udar i smjenjen je premijer Cvetkovi, umjesto njega
postavljen je general Simovi. Hitler na ovo reaguje bombardovanjem Beograda 6. aprila
1941. godine, a prethodno su njegove snage ule u Zagreb i unitili su kraljevske vojne
snage. U Jugoslaviji je bio aktuelan sukob izmeu vie domaih skupina ( partizani, ustae,
etnici ) i to sve uz borbu protiv faistikog okupatora. Najznaajnije borbe voene su u
BiH. Objenjene su i odreene teritorijalne promjene u unutranjosti drave, to se prije
svega odnosi na formiranje ustake NDH pod vodstvom Ante Pavelia, a u nju je ula cijela
Hrvatska i dio BiH. Slijedi pria o ustakim zloinima u Jasenovcu gdje su ubijani Srbi i
Jevreji. Historiar i prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuman naveo je podatak o
70. 000 ubijenih u Jasenovcu, a autor kae da je cifra sigurno vea. Muslimani su se u ovom
periodu smatrali Hrvatima a njihova zemlja Hrvatskom zemljom. Odgovor na zloin bio je
opet zloin, sada onaj kojeg su inili etnici pod vodstvom Drae Mihailovia. Predstavljeni
su i problemi KPJ, zabrana njihovog rada, to je potrajalo sve do trenutka dolaska Tita na
elo partije. Tito je napravio novi program i partiju ponovo uinio aktivnom. Uspjeli su
zbog toga to su jugoslovenske nacije uinili posebnim, a nisu ih gledali, kao prethodna
vlast, jednom nacijom pod nazivom Jugosloveni. Partija je pozivala na jedinstvo svih
nacija ( Srbi, Hrvati, Crnogorci, Slovenci i Makedonci ) dakle, bez Bosanaca kao posebne
nacije. Partija je 1941. godine stupila u borbu protiv okupatora i domaeg neprijatelja, to su
mnogi u poetku smatrali borbom Davida i Golijata. U Jugoslaviji je uspostavljen
federalizam, a BiH je esta federalna jedinica. Partizani su vodili dosta teku borbu, stalno
su prisiljavani da bjee sa jednog i trae drugo uporite, ali nije bilo odustajanja.
Najmasovniji odziv naroda u partizanske jedinice bio je u Bosni, koja je bila i centar
4

oruanih borbi. Partizani su uspjeli u svojoj borbi, zahvaljujui prije svega sopstvenoj
politici i izdrljivosti a zatim i Sovjetskim uspjesima iz 1942/3. godine. 6. aprila 1945.
godine partizani su uli u Sarajevo, a 8. maja u Zagreb. Poslije tih uspjeha uslijedila je
Titova era ( 1945.-1980.). Utemeljeno je est republika i pet nacija, jer muslimani nisu
smatrani posebnom nacijom. to se tie vjerskih odnosa, izdvaja se sluaj zagrebakog
nadbiskupa Stepinca koji je podravao ustae, nije prihvatio niti jedan od Titovih prijedloga
za normalizaciju odnosa, pa je bio uhapen, ali i puten poslije pet godina robije. Dalje se
objanjava vanjska politika SFRJ, stupanje u pokret nesvsrstanih, kao i uloga i znaaj
Demala Bijedia.
Muslimani su tek 1961. godine dobili mogunost da se izjasne kao muslimani, ali ne
u nacionalnom nego u etnikom smislu. U nacionalnom smislu to su mogli tek 1971.
godine. Takoer, predstavljeni su i poznati sluajevi ilas i Rankovi. Autori govore o
mnogim optim stvarima koje su nama dobro poznate, ali ako bi neki stranac proitao
knjigu, mogao bi saznati dosta stvari iz historije Bosne i Bosanaca.
1980. godine umro je Tito, a od strane autora ocjenjen je kao linost bez premca u
Bosni i Jugoslaviji. Prije njegove smrti, reenica da Tito jednoga dana nee biti meu njima,
bila je u najmanju ruku uvredljiva.
Kraj knjige posveen je prvim krizama poslije Titove smrti, meu kojima poseban
znaaj zauzima sluaj Agrokomerc, zatim sukobi u Sloveniji i Hrvatskoj, proglaenje
nezavisnih republika, rat u BiH te konani raspad Jugoslavije. Takoe, opisuju se i glavni
sukobi u BiH uz opis poinjenih zloina kao i uloga SAD-a i UN-a.
Osnovni motiv autora u pisanju ove knjige bio je da pobiju tvrdnju da je davnanja
mrnja uzrok posljednjeg krvavog rata na prostoru BiH, oni smatraju da je uzrok dosta
dublji i neto komplikovanije prirode. Treba dodati i to da je tekst pisan na veoma
jednostavan nain, pa je i preglednost knjige vrlo dobra.