Prokletstvo devete simfonije

Mahler je bio opsjednut Beethovenovom ostavtinom - rekao je kako su sve njegove simfonije bile
"devete", budu?i da su imale isti zna?aj i utjecaj kao ?uvena Deveta simfonija. Mahler je tako?er
?vrsto vjerovao i u prokletstvo devete simfonije, te zbog toga bio u strahu od skladanja numerirane
devete simfonije. vjeruje se da je to razlog zbog kojega nije dao broj simfonijskom radu "Pjesme o
zemlji" koji slijedi nakon Osme simfonije, nego ga je jednostavno opisao kao Eine Symphonie fr eine
Tenor- und eine Alt- (oder Bariton-) Stimme und Orchester (nach Hans Bethges "Die chinesische
Flte") (Simfonija za jedan tenor i alt (ili bariton) i orkestar, po "Kineskoj flauti" Hansa Bethgea). To
djelo moe se smatrati spojem ciklusa pjesama i simfonije

Leonard Bernstein, koji je bio od iznimnog zna?aja u promidbi i izvedbi Mahlerove glazbe nakon
njegove smrti prikazuje simfoniju kao proro?ku glazbenu izjavu krize klasi?ne glazbe u 20. stolje?u.
Ne samo da je Mahler znao kako ne?e dugo ivjeti nakon dovretka djela u 1908., nego je prema
Bernsteinu i kroz glazbu "prorekao" blisku smrt dur/mol tonaliteta. Daljnje proirenje te ideje tako?er
nagovje?uje smrt faustovske kulture, a moda i cijelog ?ovje?anstva (napetosti uo?i Prvog svjetskog
rata ve? su bile o?ite).

Mahlerovu nedovrenu Desetu simfoniju kasnije je orkestrirao Deryck Cooke, uz blagoslov Alme
Mahler. Iako Leonard Bernstein nikada nije izvodio ni snimao ovu "realizaciju", drugi dirigenti kao to
je Sir Simon Rattle, cijenili su to dijelo, te ga izvodili i snimali.

Ostavtina

Vie nema kriti?ara koji inzistiraju na tome da je Mahlerova popularnost prolazna moda, no dok su
njegov repertoar i mjesto u povijesti glazbe osigurani, trijeznu procjenu njegove ostavtine oteava
nekoliko ?imbenika. Npr., malo je zajedni?koga u stajalitima onih koji Mahlera cijene zbog njegove
"emocionalne i duhovne iskrenosti" i njegovih jednako glasnih osporavatelja koji njegovu glazbu
ozna?avaju kao "pla?ljivu, neukusnu i sentimentalnu". Franz Schmidt jasno se izjasnio opisuju?i
Mahlerove simfonije kao "jeftine romane". Sli?na razlika dijeli one koji cijene i analiziraju njegove
simfonije kao briljivo orkestrirane i rigorozno organizirane u svojoj velikoj formi, dok drugi to isto
smatraju neumjerenim, pompoznim, samozadovoljavaju?im egotizmom.

I Mahlerovi strastveni oboavatelji katkad su na njega gledali isklju?ivo kroz vlastite preokupacije,
uklju?uju?i i glazbeno pretskazivanje budu?ih doga?aja kao to su Prvi svjetski rat i Holokaust.
Strastveno opiranje Mahlerovom glazbenom izraaju ponekad ima rasisti?ke i nacionalisti?ke tonove;

mahlerovac Hans Keller tako navodi jednog uglednog britanskog kriti?ara: "Stvar je u tome da mi
Mahlera ovdje jednostavno ne elimo."

Ovo dovodi do situacije koja je i danas prisutna u kojoj osporavatelji pokuavaju minimalizirati
Mahlerovu ostavtinu, a tovatelji odgovaraju preuveli?avaju?i je. Opreznu sredinu mogu?e je posti?i
uzimaju?i u obzir zbroj ?imbenika: Drugi svjetski rat, ekonomsku depresiju, izrazit austrijski
antisemitizam (koji je bio toliko intenzivan da je Mahler bio primoran prije?i na katolicizam 1897.
godine kako bi donekle poboljao izglede za uspjeh), od ?ega su svi utjecali na smanjenje izvedbi i
razumijevanja Mahlerove glazbe nakon 1911., samim tim i njegov posthumni utjecaj.

Tijekom koncertne turneje u Finskoj u studenom 1907. Mahler je rekao kolegi Jeanu Sibeliusu kako
bi "simfonija trebala biti kao svijet: mora obuhvatiti sve" ("die Symphonie muss sein wie die Welt. Sie
muss alles umfassen"); provode?i tu filozofiju, doveo je anr simfonije na novu razinu umjetni?kog
razvoja. Pove?avaju?i raspon kontrasta izme?u stavaka primorao je na irenje duljine i dometa
(njegova estostava?na Simfonija br. 3, duga oko 95 minuta, najdulja je u cijelom simfonijskom
repertoaru). Simfonija br. 8 praizvedena je uspomo? otprilike tisu?u izvo?a?a, dok je uklju?ivanje
vokalnih i koralnih elemenata tekstova od narodne poezije, preko Nietzschea, Goethea, kineske
knjievnosti i srednjovjekovnog katoli?kog misticizma uobli?ilo filozofski, kao i autobiografski sadraj.
Zanemarivane desetlje?ima nakon smrti, Mahlerove simfonije i orkestralne pjesme sada su dio
sredinjeg repertoara velikih simfonijskih orkestara irom svijeta.

Utjecaj

Arnold Schoenberg, koji je gotovo cijelu generaciju mla?i od Mahlera, tuje ga kao "sveca", kao uzor
koji je nesebi?no posve?en umjetnosti, velikoduan prema mla?im skladateljima, i loe tretiran na isti
na?in na koji je bio i sam Schnberg. No u isto vrijeme je pokazivao sloen pristup njegovoj glazbi, pa
je ponekad ?ak govorio da ga odbija. Ova ambivalentnost nije ga dodue sprije?ila od toga da
postane otrouman analiti?ar Mahlerovih neregularnih melodijskih struktura, ili da javno brani
njegovu Sedmu simfoniju od jednog ameri?kog kriti?ara, a nije ga ni sprije?ilo da usvoji i ?ak rafinira
masivne malerijanske efekte u svojim radovima "Gurrelieder" ili "Pelej i Melisanda", kao i da pokua
ostvariti malerovsku jasno?u solisti?kom ili komornom orkestracijom.

Za jo mla?eg Albana Berga, Mahler je prije nego osobni bio glazbeni utjecaj (po njemu je Mahlerova
tragi?na esta simfonija "jedina esta, unato? Beethovenovoj Pastorali"), a malerovski elementi
vidljivi su u mnogim njegovim djelima. Npr. dva udarca ?eki?em (u izvorniku tri) iz finala Mahlerove
este simfonije odjekuju u Bergovom djelu "Tri orkestralna djela", u ?iji je posljednji stavak uveo
sedam udaraca ?eki?em, kao i tematski materijal izrazito nalik Mahlerovima.

U slu?aju Antona Weberna, koji je u ranijoj glazbenoj karijeru dirigirao izvedbama Mahlerovih
simfonija mogu se zamijetiti malerovski elementi u sveobuhvatnoj jasno?i glazbenog sloga, iako
manji omjer i retori?ka razrije?enost njegovih zrelijih djela upu?uje da je "malerizme" tee na?i nego
u njegovim mla?im djelima. Tako?er se povla?e paralele izme?u Webernove i Mahlerove privrenosti
prirodi, pogotovo u korukom seoskom krajoliku.

Prvi zna?ajni nesuvremenici koji su zamijetili Mahlerov utjecaj vjerojatno su bili Benjamin Britten i
Dmitrij ostakovi?, od kojih su se obojica identificirala s elementima Mahlerovog osobnog i
kreativnog karaktera, kao i s aspektima njegovog glazbenog stila. Britten, koji je prvi put doao u
doticaj s Mahlerovom glazbom kroz njegovu ?etvrtu simfoniju dok je jo bio student, producirao je
'umanjenu' orkestralnu ina?icu drugog stavka Tre?e simfonije, a za ivota je tako?er izvodio
Mahlerovu glazbu kao dirigent i kao pijanist u pratnji. I Britten i ostakovi? posebno su po?eli cijeniti
"Pjesmu o zemlji" i nedvojbene referencije na to djelo zamjetne su u djelima kao to je Brittenova
"Fedra" i ostakovi?eve Simfonija br. 4 i Simfonija br. 10. U Sjedinjenim Dravama na razvoj
autenti?nog "ameri?kog" zvuka tako?er je utjecao i Mahler, najuo?ljivije u Koncertu za klarinet
skladatelja Bennyja Goodmana.

Me?u drugim vode?im skladateljima, nesklonost Mahleru ?esto se moe pripisati radikalno razli?itim
kreativnim ciljevima prije nego nepriznavanju njegovih tehni?kih sposobnosti. Igoru Stravinskom
Mahler je bio "malheur" (francuska rije? za "nesre?u"), dok ga je Ralph Vaughan Williams opisao kao
"podnoljivu imitaciju skladatelja". No do kraja 20. stolje?a Mahlerova kaleidoskopska orkestracija i
motivski nezavisne linije u intenzivnoj kontrapunktalnoj kombinaciji postale su jednom od odrednica
glazbenog modernizma, a prije okantne zna?ajke njegove glazbe, kao to je radikalni diskontinuitet,
sklonost parodiji, citiranje (i samocitiranje), kao i izravno su?eljavanje "visokih" i "niskih" glazbenih
stilova istaknute su zna?ajke postmodernizma.

Kao i ostakovi?eva, Brittenova i Coplandova, Mahlerova glazba je tako?er utjecala i na Richarda

Straussa, ranije simofonije Havegrala Briana, kao i na glazbu Kurta Weilla, Leonarda Bernsteina i
Alfreda Schnittkea. Alexander von Zemlinsky je u svojoj "Lirskoj simfoniji" vjerojatno bio nadahnut
Mahlerovom "Pjesmom o zemlji".
Sredina i kraj 20. stolje?a [uredi]

Zbog svojih poteko?a pri prihva?anju svog djela, Mahler je govorio: "Do?i ?e moje vrijeme." To
vrijeme dolo je sredinom 20. stolje?a, u trenutku kada je razvoj LP (longplay) plo?a omogu?io
ponavljanje sluanja kompetentnih izvedbi dugih i kompleksnih simfonija. Do 1956. godine svaka
Mahlerova simfonija (uklju?uju?i i "Pjesmu o zemlji", kao i uvodni stavak Adagio iz nedovrene
Desete simfonije) bila je objavljena na gramofonskim plo?ama, kao i "Dje?akov ?arobni rog", drugi
ciklusi solo pjesama, te mnoge pojedina?ne pjesme.

Promican od strane skladatelja koji su ga poznavali, kao i od generacije dirigenata, uklju?uju?i i

Leonarda Bernsteina, njegova djela osvojila su publiku eljnu idu?eg vala istraivanja glazbe. I kasnom
20. stolje?u nove muzikoloke metode dovele su do rairenog ure?ivanja njegovih zapisa, kao i do
raznih pokuaja dovravanja Desete simfonije od strane glazbenika kao to su Deryck Cooke i
poboljane ina?ice koje su nastale kasnije.

Mahler u popularnoj kulturi

Iako se Mahlerovu glazbu nekad smatralo "tekom", od 1960-ih je stekla znatan profil u popularnoj
kulturi. Mahlerovu osobnost vee se sa osobno?u lika Thomasa Manna, Gustava von Aschenbacha u
filmskoj ina?ici novele Smrt u Veneciji. Tamo se von Aschenbach prikazuje kao dirigent ?ije skladbe se
ismijavaju. Glazba u filmu tako?er koristi isje?ke iz Mahlerovih simfonija br. 3 i 4, pogotovo Adagietto
iz Simfonije br. 5 koji je time postao vrlo poznat i ?esto se samostalno izvodio, npr. na pogrebu
Roberta Kennedyja 1968.

Mahlerova glazba ?esto je koritena u filmovima i drugim medijima radi oslikavanja nemira ili
boemske osobnosti. U filmskoj verziji igrokaza "Educating Rita", Ritina nova cimerica Trish ju pita:
"Zar ne bi jednostavno umrla bez Mahlera?" (lik se kasnije predozira drogom). U romanu "Rekvijem
za snove" Huberta Selbyja (ali ne i u filmu), Marion uiva sluaju?i Mahlerovu Drugu simfoniju nakon
uzimanja heroina. Isje?ci iz Mahlerove Sedme simfonije pojavljuju se u filmu "Parting Glances", a Prva
simfonija koristi se kao incidentalna glazba u filmu "Rubin i Ed". Mahler se tako?er pojavljuje u
epizodi serijala Star Trek: Voyager.

1974. godine Ken Russell je snimio biografski film naslova "Mahler", koji vrlo slobodno opisuje
skladateljev ivot
Citiraj