You are on page 1of 26

MATO KOINA:

0B

CRNI TETRIJEB

2B

(IZ ZBIRKE PRIPOVJEDAKA SUOR MARIA IMMACOLATA)

3B

MATEKOINA

CRNI TETRIJEB

1B

4B

Galebovikruenemirnoinisko
Zarvasnjihovletispunjazlokobnimslutnjama,donnaLaura?
Sjediliunaistrulimrebrimarazbijenebrodice,tojujeposljednjaolujabila
izbacilanapijesak.
Onjetapiemodtrstikenervoznoieprkaopopijesku,oijuuprtihpreda
se, nepominih, rairenih, kao da upija sjajnu oblinu sitnih pjeanih zrnaca.
Lice mu je bilo ozbiljno, prevueno lakim, drhtavim prevjesom zamiljenosti,
iscrtanozlovoljomiumornou.
Onajenervoznotresla tankim,crvenim us nama, nakojimaje vruica bila
izvezla bljedaste, suhe i sitne ljuskaste kolute. Na bijelom, izmravje lom licu
kaodasutreptiliitrzaliseodsjencinejasnih,unutarnjihbijesova.
Akadjeuzdiglaoi,potpasanedubokim,modrimkolutimaiuprlaihujato
galebova,kojisukrieikruilinadpeinomiprogovorila,glasjojjedoistajeio
kaosumoranodjekzlokobnihslutnjaistraha.
I opet su as dva uporno utili, a onda je i opet progovorila oteui rijei,
kao da hoe da dugim ti trajima glasa pokaklji njegovo umorno i zamiljeno
lice.
Ne znam to su slutnje Uostalom, zato ste me odjednom nazvali
donnomLaurom?
Onjeutioidaljeprpaotapiempopijesku,riui,odasadoasa,velike
znakoveneizmjernosti.
Zato ste me nazvali donnom Laurom? zapitala je i opet, nervozno,
razdraeno,kaodasvijetlimpetnjacimatuckapopijesku.
Tektako!Ilibolje:sjetiosamseneketalijanskeprieojednojdonniLauri,
kojajeimalapostatiopaticom,apostalaje
, odgovarao je, malo ne
sriuipojedineslogoveirijei,kaoovjek,kojijetekupoznaoslova.
to je postala? povikala je, skoivi s rebra brodice i stavi preda nj.
Odgovoritemi,tojepostala?tocrtateteglupeznakovepopijesku
Glasjojjedrhtaoljutinom.
DonnaLaura,sjedniteipromatrajtevijanjegalebovanadpuinomZnate,
da na nijedan visoki ton vaega glasa nijesam odgovorio Ni onda, kada ste
htjeli,daumeniodjekneprijetnjom
2

CRNITETRIJEB

Skrstivirukenakoljenimaiprignutnadrijekomgledaojemirnoupuinu.
Puina se lagano gibala sitnim, mrtvim valiima. Galebovi su se strjelimice
sputalinanjezinolovnatipokrov,osvijetljenposljednjimzrakamasunca,koje
sujekrozlaganesiveoblakeslabanodirale.
I opet je bila zavladala mrtva utnja, a kad je ve bila potrajala nekoliko
asaka.onajujeiopetprekinulaglasomslinirnkretnjirazdraeneruke,kojaje
naglo odvrnula debeli zastor na prozoru, da u pomraenu sobu navrati mlaz
veselasvijetla.
Kakosubijeligalebovi,donKamilo! Sjetilasamse nekestareprieo
nekom don Kamilu, koji je imao biti ne znam vie to, a postao je ljutitim,
mrzovoljnimopatom,kojijecrtaoglupeznakoveneizmjernosti
Tihimjealomzajeionjezinusiljenismijeh.
Sutraudonijetisobomsvojflober,reklajeopetipromatralagalebove
grabeljivim, poudnim pogledom, htijui da ih strijelja. Kao da je njihova
bjelina izazivala u njoj bijesnu, pomamnu elju, da ih gleda gdje, jedan za
drugim,padajuprostrijeljenih,krvavihgrudiumore.
Sutra u donijeti sobom svoj flober, opetovala je upornom voljom, da
razbijenjegovuutnju.
NijednoganeeteubitiNihitcaneeteispaliti,donnaLaura!
Govoriojepolakokaodasmiljaosvakojsvojojrijei,glasom,ukojemje
bilamrnjaipakost,svirepibijesbezmonabuntovnika.
Donna Laura, nastavio je kada e utihnuti vaa pomama za vjenim
unitavanjem?Juersamvampruiopregrtjagoda,avisteihzdrobiliuacii
bacili daleko u vjetar. Tek jednu ste zagrizli snagom, od koje pucaju kosti. Iz
jagode je iknuo sok kao krv iz probijene kucavice, a vae se oi krijesile
razjarenom pomamom. Miii vaega lica bili su se nategli, kao da ste u onaj
ugrizulilisvusnagusvogatijela.Iuitak,kojimstepustiliobijesnikrikizsvojih
prsaisrknulisteslatkukrvjagodebiojedemonskiglasitrzajgluhevaestrasti
za neprestanim unitavanjem Kada ete prestati, gdje ete stati, donna
Laura?Jest,donnaLaura,jest!Iuonegospoeizstaretalijanskepriebioje
nagon unitavanja, unitavanja ivota i dua njezinih oboavatelja, razvijen,
potencirandookrutnepoudezakrvlju.Ionajegospoapostalatrovateljicomi
ubojicomJest,donnaLaura
Rijeisumubileusijane,ubijeljenekaoeljezoizpei.Teklesusilovitokao
rijeka ognja, izlijevale su se u Laurinu duu i u njoj se gasile, kao to se gasi
razbijeljenogvoeuvodi.Gledalagajeoholimmirom,uspravljenaprednjim,
nogom nategnutom i pruenom unaprijed, kao da tvrdom oblinom svoga
koljenadoekujeiodbijaarkiidrhtavizvuknjegovihrijei.

MATEKOINA

A kad je zapijehan, izmoren sustavo i stao da jakim, tekim koracima


razgnjevljenaovjekagazinaprijedinatragpopijesku,onagajeidaljemirno
promatrala,nabiruiusneu podrugljivi smijeak, kaodagovori:Dalje,samo
dalje!Tome,odista,zabavlja
Veerjespokojnozamiralausumraku,tosesputaosobronakabregovai
prostiraopuinom.Malopomalozavijalisuseinajbliibijeligrebeniucrninui
nestajaliutamnompokrovumora.Tiinanoirazlijevalaselaganoipomalo
kaocrnoigustoulje.
U opoj utnji utilo je njih dvoje kao da ih je prijeila teka, neustrpljiva
oklada,tkoeduljeustrajati.
Hoete li me ispratiti do stana? rekla mu je odjednom, mirno, glasom
svagdanjih,mirnihrazgovora.
Danastkozatee,priljubljeneuzovatrularebra,mogaobijopomisliti,
da smo zahirili u sentimentalnoj ljubavi gimnazista. to velite, to imate jo
rei,donKamilo?Neeteliopetovati,dastetekbesvijesnipredmet,kojimse
obijesno poigrava tua udnja? Vjerujte mi da vam te rijei krotke beznadne
rezignacijeboljepristajuodusijaneinabujaleretorike,kojomstehtjelidame
zaspete.
Iuhvativigagvozdenimstiskompodpazuho,napregnuvisvesnagepuna
tijela, povukla ga je za sobom, podnosei mu pod oi uprte u pijesak svoje
nasmijano,obijesnolice.
Doite, doite, moj razsreni don Kamilo, moj tetrijebe! Ipak se ne
ljutimnavasIne udavasostavimsama.Mogli bistejozapodjetiborbus
podrtinamabrodice,kaoonajdonKiotesvjetrenjaama
On nije ni rijei odgovorio. Nije ni same jedne miice nategnuo, da se
oslobodistiskanjezinetvrderukeipoaozanjom.
Osjeao je muklu i nemonu srditost. Nasumine obijesne i meke dodire
Laurinihrukuistegnautiojekaotupubolodjakihudaraca.Rijeimujeguio
strah, koji je uzalud kuao da rastumai. Brzao je uz Lauru, kao da hoe da
izbjegne nejasnim prijetnjama iz mraka. Sluao je gdje se neto buei
pribliuje, to e ga zaskoiti i, povaljena, dovui usred borbe, u kojoj e se
trzatiiotimatiizmeuivotaismrti.
Tekkadbijahuuvaroi,izmeukua,izkojihsuvirilamirna,sigurnasvijetla,
staoseosjeatijaimisigurnijim.inilomuse,dajezavratimasvakeodovih
kua pripravan po netko, da mu svaki as pritekne u pomo, da ga spasi od
onoganeeganejasnoga,tomujeprijetilozaleima.
Prospavajte no i sutra budite opet dobri, krotki Kamilo, rekla mu je
Laurapredvratimasvojebae.
Ui u s vama! odgovorio joj je odjednom, kao da je u kaosu misli
uhvatiojednu,kojajedonijelaodluku.
4

CRNITETRIJEB

Ne!sjeknuojekrozmrakitiinuvisoki,zapovijednizveknjezinaglasa.
Zavucite se meu svoje oleandre i paome i prospavajte no, vi strani,
razgnjevljenidonKamilo.
Laganimskokomprelajepragbatenihvrataizatralaseumranu,malu
aleju.
Kamilo je as dva sluao kripanje pijeska pod njezinim brzim koracima, a
kadsuopetutihnulisviglasi,sjetiseposljednjihLaurinihrijeiiopetovaoihu
sebi.
Pa dobro! Strani, rasreni Kamilo! opetova glasno i ue meu
oleandre,kojisumirnoprosipaliprodirnimirissvogapunogacvata;bacipogled
na onu stranu, gdje su u pomrini utljivo strile paome i muke ue u
blagovaonicu.
Basmoteekali!Veerajenastolu! pozdraviogajetopli imeki glas
guvernantkeKatje.
Zahvaljujem! odsjekao je studeno i tvrdo, a onda, kao da je neutivo
odbio ne veeru nego mili i ugodni Katjin pogled i slatki zvuk njezinih rijei,
dometne:
Lijepotisezahvaljujem,Katja;neuveerati.Nijesamdobro.Molimte,da
miposvijetliusobu.
Katjajezauenopolazanjim.
Bljedasto svijetlo u njezinim rukama puzlo je nemirno po stijenama
prostranihsoba.
aomijeraditebe,Katja,aliveerunemogujesti,rekaojojjenjeno,
kao da hoe da glasom pogldi njezine rumene i svijetle obraze, na kojima je
igralouenje.Dobratino,mojamalaKatjuko.
Izatvoriojevratasvojesobe.

II

5B

Kad se Kamilo probudio, sunce se ve bilo uspelo visoko iznad bogatih


vinogradapoobroncimaPodstupa.
Zastori na prozorima bili su duboko sputeni. Teke zavjese od tamno
crvena baruna bile su prevuene jedna preko druge, ukoene u uzaludnom
naporu,dazadreisprijeesvejaeprodiranjesjajnogaljetnogadanausobu.
Leao je nauznak i puio petu ili estu cigaretu, na kojoj je bio zlatnom
bojomotisnutisprepletenmonogramL.S.

MATEKOINA

Nekojevrijemebezmislizurioumonogram,aondasejezagledaoutanku,
ravnuicuplavaimirisnadima,kojisesukaovisoko,kaodagasuenevidjena
laganaruka.
Privrhuseicadimacijepalaiisprepletalaunebrojenimbizarnimspiralama,
kojesuseneprimjetnorasplinjavaleujutarnojsvjetlosti.
Kamiluseinilokaodadimpleteiispreplieslovamonogramazacigarete.
Igradimabilagajetakozanijela,dajeupornom,tvrdoglavomvoljomstao
traiti oblike, kojima bi uporedio one udnovate, modre, malone srebrenaste
krivuljeispirale.Doaravaojenajfantastinijeformeoblaka,toihjeestoipo
cijeli sat motrio ispruen u dokonu pokoju, pod staklima stare verande nad
morem.
Malo pomalo kao da su se kronje duhanskoga dima stale sabirati i
rainjavatiuliceone,kojejemonogrambiootisnutnacigaretama.
Trendvabilisumuzamrliisamimirnikucajisrca,odisajzastaougrlu,tekje
osjeao,damuispruenotijelopoigravanajprijelaganoitiho,aondasvejae,
bunijeibre.
Pred oima su mu igrali nejasni, tanki obrisi Laurina lica. Iz praznine su
sijevalinjeziniusijani,grabeljivipogledi.Uuimamujezvonionjezinbezglasni
smijeh,punpoudeipodrugljivesvireposti.
Gledao ju je prestraeno, kao da kroz mrak zuri u svietle sablasti, to su
izbileiizmiljileizbijelihzidovasobe.
Donna Laura! Donna Laura! opetovao je vie puta u asu nenadne
halucinacije,kojamujebilauzelasveduevneitjelesnesnage.
Stuliacigarete,kojujegrevitostiskaomedjuprstima,irioseotar,teak
vonj papira to izgara, i kao da je taj vonj bio potisnuo tmasti oblak njegova
prividjenja.
Stresaoseiapnuo:
Kojimejeusudprivezaouzate,LauraSiebenschein!
U navali dana, koji je bio probio kroz debele zavjese i razlio se sobom,
rastjerujuijoposljednje polusjene, koje su se skrivale po kutovima i hvatale
namjetaja,Kamiloseumornospustioizkrevetaistaodaseudeava,zastajui
prisvakomkomaduodijela,prisvakomtoaletskominu,utekomnaporu,da
sakupiipoveekonceporaskidanihizamrenihmisli.
MisliojeosvojemsnoajupremaLauri,opetujuikrozstanke,samusebi,
daseposljednjiputumaratraenjemrjeenja,nakojesevedavnobioodluio,
a onda se i opet ustravljen ustavljao pred nenadanim, zlokobnim, pretekim
pitanjem:kako?
Njegov je odnoaj prema Lauri Siebenschein bio opasan gvozdenim
obruemnajusudnijihpitanja.

CRNITETRIJEB

Onsam,njegovadua,bilisutekpodloga,nakojojjemalopomaloiskrslo
golemosablasnozdanjeinjegovaivotaiiivotanjegoveobitelji.
Upoznaojujebiotamonasjeveru,gdjejeobijesnimigolemimkretnjama
prepunimakamarasipaoimutakporodice,provodei,kaodvestaridjak,ivot
veselabanenja,blistavihpustolovinaiorgija.
Bila je udovica trgovinskog savjetnika Siebenscheina, jednoga od najjaih
velegradskih bankara, mlada, slavljena ljepota, bogata, zaljubljena u ivot,
razuzdanaunjegovimuitcima,omamljenavjenompohlepomzauvijeknovim
poznanstvima,ponosnaioholaradibrojaivrsteinaslovasvojihprijatelja.
Bilajevirtuozkinjagesteikretnja.
Prijateljijeuporedjivahunervoznomdrhtajuplamena,kadamiruje,ataktu
pomamnogvalcera,kadasekree.
Kad bi moja mediejska Venera trebala odijela, pozajmio bih ga u Laure
Siebenschein! govorio je stari profesor estetike i povijesti umjetnosti Jger,
obilazei uzvanike na sijelu u palai fabrikanta Morgensterna, gdje je Kamilo
prviputsreoLauru.
Gospodja Laura Siebenschein, strastvena kolekcionistica korektnih
poznanstva,iveomaopasnaena!biojepriapnuofabrikantMorgenstern
Kamilu,upozorujuiganavisoku,vitkuigipkugospodju,kojaseutajasbila
pojavila na vratima salona, odjevena u atlasno odijelo duhanske boje s finim,
blistavim ipkama, koje su izvjesnom, ivom, omamljivom rafinovanou
prokazivalebijeluisjajnuput,kojomsubilepodstavljenekrepkeifinekrivulje
gornjegadijelagrudi,vrataipodlaktica.
Dragakuzino,dopusti,datipredstavimdoktoraKamilaDobijesa,tkoe
valjano zapamtiti ta egzotina, kneevska imena Ukratko tamo s juga, iz
zemljesunca,govoriojeMorgenstern,privodeiKamilaLauriSiebenschein.
Laura mu se nasmijeila smijekom, kojim se lijepi prsten iz draguljareva
izloga smijei prolazniku, koji je stao pred izlogom i poudno se napaja
njegovomljepotom.
Razgovaralajesnjim,molilagaje,dajojpripovijedaosebi,osvojojzemlji
sunca, a glas joj je zvonio nekom davno ve osnovanom i utvrdjenom
intimnou, nekom razmaenou, te se Kamilu inilo, kao da je ve davno
pozna.
Budite uvjereni, gospodjo, odgovarao joj je Kamilo lakom, jedva
primjetljivom blaziranou izraaja, glasa i kretnja da nemam to da o sebi
pripovijedam.Studentsam,kojijeostariotraeiizlazizlabirintavelegradskoga
svijeta na prostrana polja pozitivnoga ivota. Umjetnik sam ivota, ako
hoete

MATEKOINA

A ja ljubim umjetnost. prihvatila je Laura s ishitrenom naivnou


prostakue.Umjetnikiprijateljumjetnostiupuenisujednonadrugo.Drim,
daenamveeranjepoznanstvodonijetimnogozajednikogaveselja
Icijelejeteveeriupornoupedantnaprofesoraispitivao,jednupojednu,
sveestinjezinatijela,traei,togaodsveganajvieprivlai,iemubinajprije
pokloniosvojeudivljenje.
Razglabao je cijelo Laurino bie, sve tonove njezina glasa, sve poglede
njezinih oiju, sve njezine kretnje, do napokon i blijeskove njezinih dragulja.
Laura je bila tek dragocjeni predmet u prometu sjetilna svijeta svoga novoga
poznanca, gotovo tek puka stvar, o kojoj je razmiljao, je li, doista, toliko
vrijedna,dajojposvetiilibaremrtvujenekolikodanaivota.
Kamilo je bio uven radi svojih galantnih poznanstva, pustolovina i
poduzea. I u velegradskom drutvu traio je vie uvijek novi materijal za sve
savrenijuizgradnjusvogadrutvenogugleda,negougoduintimnoguitka.
Svaka moja nova ljubav ima biti novom kreacijom govorio je hvastavo
pred svojim prijateljima. Svoje odnoaje izradjujem, a ne zadovoljavam se s
jednostavnim,pabiloigenijalnimnabacivanjemsjetilnogamaterijala.
Laura Siebenschein bila mu se svidjela i veselio se svojem novom
poznanstvu,smatraogajeodistavrijednimmnogihdanasvogaivotainajjaih
svojihosjeaja.
Nain,kojimjecijelodrutvobiloprimilo,kojimjetrailoisusretaloLauru,
sve mu je to podjarivalo ambiciju, da je privee uza se, da je uini svojom
ljubovcom.
Bio je mlad, ohole i krepke apolonske ljepote, crn, crnih dubokih oiju,
ukojima je bila neodoljiva snaaga profinjena ljubovnika i mo neodoljiva
osvajaa. Osjeao se sigurnim i savreno vjetim, kao onaj, koji strahotnom
lakoomkoracapouetu,nategnutuizmedjudvazvonika.
iviojeodslatkogneradaiobilnaimetkasvojeporodice,itekradidosade
podavao se najraznovrsnijim portovima. A kad se, zasien porta, koji je u
njegoom ivotu bio poprimio sve mrske oblike jednoline svagdanjosti, bio
latio kista, kroz malo bio je svratio na sebe pozornost bizarnou svojih
koncepcija, smjelou svojih manira i originalnou svojih boja. Kad je pak
nervoznom kretnjom, kojom puaodbacuje cigaretu, koje se zasitio, odbacio
kist, i svoje slike raspoklanjao prijateljicama iz bazara i konfekcija, ivio je u
vjenojzasjedizauvijeknovim,intimniminesvagdanjimpoznanstvima,moda
uprvimahisamozato,datakonaglasisvojuprisutnostuvelikomgradu.
I kroz kratko vrijeme ve se po sijelima visoka drutva prialo o Kamilu, o
njegovomromanusnekompoklisarskomkeri,oizvjesnimtrzavicamaujednoj
bankirskoj kui. I prialo se, prialo bez umora, a on je, s posmijehom, koji je
bio satkan i od mefistofelskih i od donuanovskih nabora oko usana, lagano,
8

CRNITETRIJEB

kao na prstima i uz takt nekih fantastikih magikih zvukova prolazio izmedju


svihtihpria,neuklanjajuiseniarkimoima,nilecnutimpogledima.
Tek u zatiju svoga stana, koji je bio udeen za sve doeke, za svaki i
najintimnijiraspojas,iviojenekimdrugimivotom,odmarajuiseoddoivljaja
idogadjajadana,gledajuinanjihudnovatim,hladnimmirom,zadovoljan,to
eseutovrijemeonjemugovoriti,sretan,gotovobezmisli,eljaipotreba.
Ipakodvremenadovremena,gledajuinastolurpepisama,tosudolazila
od kue, napisana njenom drhtavom rukom make i krupnim, energinim
potezimaoevapera,sumornobisenasmijeioiljutimsarkazmomopetovao:
Rode,kojitvojovjekpropada,amogaobitikoristiti.
ILaurisebiosvidio.
Njegov jaki, junjaki lik, sav crn i zaaren, bio je podraio sve njezin
profinjeneudnje.Biojeunjojuegaonenadan,goelmplamensilovitestrasti.
Lauraseuvalasilovitihtrajnihemocija.Bilaserijeila,dasenepriveeuz
nijednoga ljubavnika.ednauvijeknovih,uvijekdrukijih,makaritrenutanih
ljubavi, pomiljala je s osjeajem ogavnosti na duge odnoaje, u kojima
ljubavnici zapljesnive, otvrdnu kao sadra i srastu se nesposobni za nove, jake
uitke.
I zato su njezini odnoaji bili uvijk kratki, gotovo tek emocije jednoga
jedinoga asa, tako kratki, da su svojim strjelovitim izmjenivanjem, svojim
naglim promjenama donosili zabunu u mondenske, salonske razgovore,
zahvaajui sva njezina nova poznanstva i sve nove ljubavi u grdni kaos, ne
dajuivremena,daseonjimanatankoraspredaipria.
Tim svojim osobitim nainom u gradjenju i razgradjivanju svojih ljubavnih
odnoaja, bila je Laura svoj drutveni poloaj zavila u neprozirnu maglu
pakosnih zavisti, uvajui gotovo iznudjeno priznanje svoje drutvene asti i
moralneestitosti.
Znala je, da ih ouva i uzdri svojim fizikim prednostima, bogatim
zasipanjem svojih obilnih svojstava i trajnom tenjom, da ma u kojem obliku
zavede i kompromituje sve one, koji su trebali da poslue ouvanju njezina
poloaja, pa da ih tako kompromitovane prisili na obzire, poputanja i utnje,
potovanaipovladjivana.
Bilajeodluila,daKamilauinisvojimljubavnikom,adamuse,niizdaleka,
tolikoneprepusti,kolikoonanjegauiniplijenomsvojihrazdraenihudnja.
Bilagasezaelila,onakocrna,krepka,okupanasuncem,ondjepodniskim
nebomsjevera,kaokakveegzotinebiljke,dragocjenekitajskevazeilijapanske
lepeze,okojimajebilausnila.
Njezina poudna, svagdanjim strastima zasiena dua bila je planula za
jednomjonepoznatompasminom,kojujeKamilouobliavaoucijelomsvojem
biu.

MATEKOINA

U prvi mah bila je svoju razbuktalu strast prekrila obinim, banalnim


formama i rijeima, ali su njezine misli, jednako kao i Kamilove, plele tanku,
neprimjetnu mreu, kojom su htjeli, da jedno drugo ulove i potroe za svoj
uitak.
Podraivale su je malone fizikim osjeajem njegove usne, u kojima je
nasluivala goleme, neiscrpljive zalihe senzualnosti, strastvene, divlje vatre u
kojojjehtjeladaseokupa,kaotoseprije,zahvaenaludimneslomivimhirom,
crpenim iz stranica nekoga romana, bila okupala u mlijeku, razrijedjenom
ampanjskimvinomikolonjskomvodom.
Ah, gospodja Siebenschein, sluao je Kamilo gdje mu govori Berta
Rosenhorn,takodjerjednaoduzvanicaizMorgensternovasalona,znate,daje
ne volim Ne drim je najneprekornijom enom Nesposobna je za trajnu,
podatnuljubav
Utomeje,sigurno,bezvlastitekrivnje,jernijedanodnjezinihljubavnika
ne e biti sposoban da u njoj pobudi i raee tu trajnu podatnu ljubav,
odgovaraojeKamiloishitrenomnepristranoudalekapromatraa.
Vibistezarmogli?nastavljalajeBertaRosenhorngrizuiizmedjurijeii
rijeisvojemale,bljedasteusne.
Nevelim,odvraaojojjeKamilosvejednakomhladnomravnodunou,
alizarmenedritejedinim,kojibitomogao?
Tkozna?!Aline,ne,nemislim,dabisteseviprihvatilitakonezahvalna
posla, navaljivala je Berta, dok je njezin zasplamsani ljubomor prema Lauri
sljepaki tapkao oko Kamila, ne nalazei puta, da se ispolji u svojoj okrutnoj
snazi.
Naslonjena o kamin, u kojem je diskretno buktila vesela vatra, Laura je
Siebenschein vrebala usijanim, dubokim oima sad na Kamila, sad na Bertu
Rosenhorn.
Njezini su nemirni pogledi bili zamagljeni nemonim, jalovim bijesom.
Kamilovisugorilidrzovitim,podrugljivimsjajem.
Izmedju njih dvoje razvijala se podmukla tvrdokorna borba iz daleka.
Izmedjunjihovihbiastrujalojenekotajno,srditoizazivljanje,nekabezglasna
prijetnja.
Kao da mu je na iskrama svojih oiju slala i molbe i zaklinjanja i gronje.
inilo joj se, da je prikovana ovdje uz kamin, izvrgnuta odornom prizoru
KamiloveiBertineintimnosti,osudjenadaihpromatra,nemonadasprijei,da
razbijenjihovuuzajamnuljubeznost,kojujenjezinrazbuktaliljubomorstvaraoi
dubaodobezgraninosti.
Nekoliko ju je puta bila podila mahnita volja, da se zaleti medju Kamila i
Bertu, da surovo otisne jedno od drugoga i usred drutva, koje je, u njegovoj

10

CRNITETRIJEB

cjelini, zalijevala bijesom svoje brutalne mrnje, izvede kandal, da udari


svojomsitnomnogomivikneKamilu:Ovamo!
Kamilu nije bio izbjegao ni jedan titraj miia na Laurinom licu. Podraen
uspjehom, koji mu se smijeio iza okruglih, poneto golih, lijepih Laurinih
ramena,biojeodluio,dasnjomzapodjeneodnoaj.
Da,odnoaj!
Biojeuvjeren,daemusetaneodoljivaena,kojojjebrutalnostljubavnih
strasti itao i u dubokim, arkim i poneto tmastim oima i na finim crvenim
usnama,unajblievrijemetepatinajsladjerijeidobanalnostinjeneljubavi.
Sutraujedansatoekujemvaskodsebenaobjedu.Primateli?bilamu
jereklasbezonomotvorenou,kadjujebioispratiodonjezinepalae.
Ionjeprimio.
Sutradanupodne,kadmujesluakjavio,dajepredvratimanaulicistala
fina,gospodskakoijasmladomgospodjomucrnomodijeluismnogocvijeai
da je njezin sluga zamolio, neka bi gospodin doktor izvolio sii, Kamilo je
vijoglavom brzinom poletio niza stube i u tren oka bio uz koiju Laure
Siebenschein.
Itakosezapoelo.
Laura je nervozno dirala latice lijepa, mirisna cvijea, koje joj je lealo na
koljenima.
Vidite, rekla mu je glasom, u kojem se je mijeala i ukrtavala neka
koketna igra uvrijedjenosti i zavodljivosti, brojila sam latice ove najcrvenije
rue,dadoznam,hoetelidoistadoi.Prestalasamnatkombroju
Medjunjimasenastavljalaonaistapodmuklaigra,kojajeiveerprijebila
napela sve njihove moi. U Laurinim je oima gledao tek jedan, moda i
trenutani hir, da se i s njim poigra, a sam je mislio, da makar i smi taj hir
potroinasvojuitak.Htiojedagasvedeujednuludustrast,kojaeuistitren
i planuti i ugasnuti; da jednoga dana ugleda Lauru Siebenschein u suzama,
svejedno,daliodljubavi,ljubomornostiilipovrijedjenetatine.
Laurina je koija jurila ulicama, kojima se bila razlila bujica svih stalea,
odnoajaiklasavelegradaopodnevu.
Za njom su ili glasovi koje oni nijesu uli, pogledi, koji su ga u taj tren
opajali.
I ona i on bijahu zadovoljni i oholi, to su sredite hiljada misli. Zabavljeni
tompanjomulice,sipalisuugomiluobijesne,izazovnepoglede.
Laurom je vladao osjeaj ohola prkosa. Kamilom neki nejasni osjeaj
zadovoljstva.
Rijeisuimsedoticaleinajbanalnijihsvakidanjostiinajsuptilnijihosjeaja,
kojiipakjonijesuizlaziliizkrugaapstraktnostiiopenitosti.

11

MATEKOINA

Od asa do asa Laura je snanim pritiskom palca i kaiprsta upala bijele


laticekamelijaisputalaih,laganekaoperuinice,natlokoijeigazilamalom,
finomnogom,svijenomtankim,blistavimiprozirnimvelombjeava.
Nalaticamasusemodriliotiscinjezinihprstiju,kaokrupne,dubokodricena
bijeloj,njenojputi.
Vi ste tako lijep i sve vas ene vole. rekla je ishitrenom stidljivou
zaljubljenedjevojice,zureiucvijeenakrilu.
Smijem li i ja rei, da ste vi veoma lijepa i da vas svi mukarci moraju
voljeti,odgovoriojojjeKamiloglasomafektiranejednostavnosti.
Neetemiseiznevjeriti,Kamilo!reklajeopetnakonkratke,zamiljene
utnje,uprijeviiroke,prodrljiveoiunjegovolijepolice.
Naeenamsinonjepoznanstvodonijetimnogozajednikogaveselja,
odvratiojojjeKamilo.
Da,mnogo,mnogoludogaveselja,nastavilajeLauraiopetnakonkratke
stanke,aondaprovalila,kaodajezrakomzviznuootriudaracbia:
Mojajeljubavbjeljaodmlijekaitmastijaodoblaka,Kamilo.Ljubimvas,ali
jaovama,akomiseikadaiznevjerite!
Oi su joj se bile zakrijesile, bijelo glatko elo nabralo u udne, mrane
nabore,licezabijelilobjelinomsadre,aruka,stegnutaucrnojrukavici,grevito
setrznula.
Koijasebilaustavilaprednjezinompalaom.
KamilojepogledaoLaurumaloneprestravljenim,lecnutimpogledomitako
se,eto,poelo.

III

6B

KamilojeobnavljaoupametiprvedanepoznanstvasLaurom.
U njegovoj su svijesti iskrisivali neobinom, zaudnom, gotovo
predsmrtnom bistrinom i tonou svi i najneznatniji momenti onih dana, na
kojejebiovedavnozaboravio.Anadtimlebdilajespoznaja,dajeuodnoaju
s Laurom Siebenschein njegova dua zakrljala, njegov se ivot iznakazio,
razderao i zaprljao, toen i ispijan neobuzdanim hirima ene, kojoj se bio
priljubiopreuzetnomoholommilju,dasenauijeneobuzdanestrastiipotroi
jezasvojuitak,pakadproeopojenostosjeajaivolje,danjuzaboraviiivi
svojim, neogranienim ivotom, ponosan, to je slomio enu, o koju su, kao
leine o morske hridine, udarali osjeaji, enje i udnje bogzna koliko
mukaracajaegaimenaiveihprednosti.
12

CRNITETRIJEB

On,pobjednik,iskrakojajeraalagolemepoare;onponosanioholsvojom
gospodskom slobodom, ubrzo je postao zvjerkom u kavezu ene, koja je,
gonjena okrutnom, demonskom razbludom kidala s njega komad po komad
onoga, to ga je uobliuvalo, toila kap po kap njegovu krv, gulila i kidala s
njega,kaolubsdrveta,svenjegoveprednosti,doknijepostaokosturom,kojije
jednako mogao biti i njegov kostur i kostur ma kojega prosjaka s ulice i ma
kojegarobijaa,kojijeistrunuoumemlitamnikihzidova.
Ionsezastidionajljepih,najplamenijihdanasvojebunemladosti.
Prodaosamse,prodaobrutalnojrazbludieneisluiosamjoj,nevidei,
danijesamnimalodrukiji,negoonajkojimudragoSenegalacsizlobe,zakojim
susebileraspirilepoudedrugihvelegradskihdama,govoriojeogoreno.U
emusambiodrukiji,negolionajkojigodSenegalacsaizlobe?Uemu?
inilomuse,danadlanovimaosjeaarzaklopljenihoijuibiojesvijestan,
dajetoarprezira,kojimbigapoklopilevlastiteoi,kadbiihmogaouprijetiu
vlastiteoi.
UprsimamujebuktilamrnjaprotiLauri.Uduibujaoosjeajogavnosti.U
svijesti, osvijetljena vatrom hiljadu misli, stajala je usaena spoznaja, da je
jedanneozbiljni,trenutani,oholihirizrastaounjemuugolemapolipa,kojiga
je stisnuo gvozdenim trakovima, koji ga gui: da je lakomislenost jednog asa
postalapitanjemasti.
Ibatopitanjeasti,togajenajvietitilo.
ast!
Dok je ivio veselim ivotom razuzdana banenja, ast mu je bila tek
predrasudom,vrednotakojasedieipadausvojojcijeni,svepremaprilikama
drutvenogtrita.
Ta kome je imao odgovarati sam, slobodan u velikom, najarovitijem
drutvu; pred ijim je mnijenjem imao da se boji? A i tada nita neasna nije
bilonanjemu.
Razuzdana, bakantska volja, da se opija slavom ivota, nije bila zasjenjena
nikakvomsjenomprljavosti.Usvojemmahnitom letuzaraskojima uitkabio
jeist.Tekjaa,premonavoljaenemoralajedaseuvueunjegovuduu,da
jerastoiiunjuuneseklicerastvaranja.
Ionjejednogdana,bezpremiljanjaistrahotnomlakoom,kaodasetoi
samosobomrazumije,segnuoizabogatstvomLaureSiebenschein.
I nije se zastidio, kad je jedne veeri oholo uao u klub, i druge veeri u
operuitreeuovajilionajsalon,prekrivenbriljantimauzetimzanjezinnovac.
Nijeopazio,kakosuvatre,tosusijevaleizprstenjabiletekodblijescinjezina
okrutnaposmijeha,zrakenjezinihdemonskihpogleda.

13

MATEKOINA

Paitedraguljeivasonajsjaj,tojebilojouvijeknjezinoimogaoje,dajoj
ih svaki as povrati, da ih baci pred njezine noge, ali kako da joj povrati ivot
svojeporodice,sveonotojedomunjegovaocadavalouvaenjeisjaj?
Ponosnioevibrodovipropadalisuudubinamaoceana,povlaeizasobom
ubezdaneunitenjacijelaimanja.Upornamahnitanastojanja,dasebogatstva
obnoveprodiralasuivotiastporodiceidanasseuzaludnapree,nebili,ma
gdje, zazreo i najmanju krpicu zemlje, gdje nije utisnuta malena stopa Laure
Siebenschein,kaotekiistrahotnisudskipeati,prepunisramoteiprijetnje.
Ispodsvakogokota,ispodsvakogabuna,izomamljivogamirisaoleandrai
sjetnogautanjapaoma,odasvuda,odasvudasusesmijalanjezinausta.
A povrh svega toga njezina je noga ulupila, kao komad staroga lima i onu
najsuptilniju netvarnu ast njegova ivota, njegovu duu i gazi je u obijesnu,
vijoglavuplesusvogastranoganagonazavjenimunitavanjem.
Vjenorazaranje,vjenounitavanje!opetovaojenaglas.
Ta ga je spoznaja bila uklijetila snagom dinovskih klijeta. utio je, kako
mu lomi sve moi, kako ga cijepa i ree i muio se u bezmonim, stranim
trzajima da je izbrie iz svoje svijesti i posrtao je pod njezinom teinom i
propinjao se od njezinih ostana, kao to se propinje plaho drijebe od uboda
strenova.
Aondajedolamalaksalost.
Klonulostiapatijabijahuseuvukleunj,ioneihjebiostaonazivatiutjehom
iolakanjem.
Biojepoeovjerovatiuudes.
Isprva je jasno i odreeno mislio, hoe li povjerovati u udes, u neponjate
odmazdebogznakakodalekihgrijeha,idaliudesdoistapostoji,imaliunjega
doistasnage,kojaokivaljudeibrutalnoineminovnoihtjerasvojimputem.
Ili je zar udes grjeno pomanjkanje volje i snage, poputanje i bezbrino,
kukavikopodavanjetijekudogaajaistvari?
I ne rjeavajui do kraja pitanje, zaboravljajui na njega, poeo je doista
vjerovatiuudes,priznavatinjegovuvlastisilu.
Udes,neslomljivi,neponjatni,krutiudes,ajasambezkrivnje,govorioje
usvojimmislimaisamsebeuvjeravao,dajemahnitostopiratiseudesu.
Ionmusebezopiranjapreputao.
Okovan verigama toga beutnoga, slijepoga udesa prolazio je za Laurom
Siebenschein i kroz brutalni luksus Monte Carla, igrajui nedostojnu ulogu
tajnikalijepegrofice,ipenjaosezanjomnadmagleneimodrefjordove.Plazio
jezanjomponienipovrijeen,kmetudesa,kojigajebionjojizruio,hranjen
njezinim bogatstvom i gonjen bezglavom brzinom dogaaja i pustolovina, u
kojimasenijemogapravonisnai,teokrutnommahnitounjezinevolje.

14

CRNITETRIJEB

Mojesunavikeslobodneiproste,kaotosunavikeglumice,govorilajei
obasipala ga nepodnosljivim pogledima, kad bi, zapijehan i sustao, kuao da
suspregnenjezinumahnitost.
Treba,dasevejednomizmiritesasvojomsudbinom,dragimojtetrijebe,
opetovala je beutnom hladnoom. Jaa sam od vas i zato su sva
ovlatenjanamojojstrani,stranaovlatenjaene.
Ionjenosiozanjomsvojumladost,svojuduu,kaotoplaenisluganosi
kovege.
Kmet, prezreni, kukavni kmet, aptao je ogoreno u svoje dlanove,
odgovarajuinajasne,porugljivezvukoveLaurinaglasa,kojisumuzujiliiumili
umozgu.
I dalje se umarao traenjem naina, kako da se oslobodi, kako da otkupi
ast,to sezanjim vuklakaosjena, kao izgaeni i zaprljani dronjci za petama
prosjaka.
ast!
Osjeao je potrebu asti, toga salasnoga mnijenja, to suga drugi imali o
njemu. Vjerovao je u nju i od njezine blistave snage oekivao otkupljenje i
spasenje, pa i opet sumnjao i opet se uticao udesu, pitajui ga sa skruenom
krotkou,dalijeondoistatakoneodoljiv,neminovanigrozan.Iopetjedalje
srljao mislima, sama sebe uvjeravao o svojoj nekrivnji i vapio milost od toga
groznoga udesa, i bunio se proti njemu, isprsivao se pred njim i zatim opet
padaoteinommrtvatijelaprednjegovomsnagom,poraenvjeromunj.
Pomilujme,pomilujioslobodimeodnje,jerjemojasnagaiscrpenaimoj
duhslomljen,vapiojeustranojspoznajisvojeslaboe.
Mislisumunavaljivaleieglegauglavi,ionjeprilaziokprozoruinaslanjao
glavunastakla,daublaiar,kojimsugapekle.
A misli se okrutno, svirepo ustavljahu na crnim, tankim potpisima, koji su
sadravaliimeLaureSiebenschein,ispremljeniuzakljuanimladicamanjezina
stola ekali da svaki as izgmiu i omotaju mu se oko vrata i stisnu ga
gvozdenomsnagomlisica.
Zasien raskoja zlata i crnih mramora i svilenih, damastnih tkanina i
dragocjenoga porculana i antiknih statua i progonjen disonancom svih tih
predmeta,odkojihjesvakikriao:GospodintrgovinskisavjetnikSiebenschein
platio je za me toliko i toliko; tjeran ivinskom okrutnou i strau Laure,
bjegao je iz svoga kaveza i po cijele dane izostajao, skrivajui se po
najudaljenijim i najmranijim hotelima i kafanama i laenom, mirnom
spokojnouzamiraouzagrljajimasvojihmalihprijateljicaizbazaraikoncertnih
dvorana.

15

MATEKOINA

I ushien oboavao je njihovu trenutanu njenost i bio bi cjelovima


obasipaonjihoveiskusneruke,jersugaonenapajaleuitkom,zakojimmuje
duaizgarala.
Bio im je zahvalan i bio je pripravan, da na njihove kose prospe sav sjaj
nebeskih bogatstva. Pa da se odui, da ih nagradi za kratke asove slobode i
pokoja,toihjesnivaonanjihovimistijetenimgrudima,magdje,podvisokim
krovovimasivihpalaa,ilipopodrumimagolemihtihzdanja,posezaojedivljim,
prkosnimkretnjamazapismenimaLaurinaimenaislagaoihopreznoivjetona
sivemjenineblankete.
Od kue su dolazila posljednja majina pisma, u kojima su slova bila
iskrivljena oajem i brisana suzama. Doglasivala su mu svu nesreu i propast,
koja je obarala ponosni, asni dub njegova roda i on je, potresen i smuen i
opetplaljivoipunomsvijeuposezaozaLaurinimimenomidubao,dubaodo
umornostiponorudesa.
Isprljao sam se, isprljao, aptao je u iznemoglim trzajima due,
osjeajui, znajui, da bi jednim hrabrim zamahom ruke mogao da rastrgne
haljineneasti,kojimajebioomotan.
Snage!Snage!aptaomujezamagleniglasotkupljenjaiasti,aonese
samogorkosmijeioiodgovaraokratkoipredavajuise.
Odakle?
Dua mu je, kao daska u valovima, udarala o zamamni smijeak asti i
mraneprijetnjebudunosti.
Ne,umenenemasnage!Imahnitostjeopiratiseusudu!
Uhvaeni tetrijeb, kad je dugo dran u tijesnoj krletci, ne umije vie
rastvoritikrilaizaboravljaletislobodu!javljalesuseodnekudaLaurinerijeii
onihje,bezopiranja,priznavaoiprimao.
Dragimojcrnitetrijebe!jeiomujeuuimanjezinpakosnismijeh,aon
museodzivaobolnim,prosjakimposmijehomikadmujeLauraSiebenschein,
prodirnim pogledom, ukojemu je bio uoio svu bijedu svoje nevrijednosti, na
pristanitu pruila ruku, da joj pomogne izii iz brodice, on se pred njom
pokloniosmjernoupodlogasluge.
Bilajedoladavidiitunjegovuzemljusunca.
U sebi je nosila silu i nadmo gospodstva. Oi su joj gorile pritajenim
bijesomiprijetilestrahotnimunitenjem.
Moja je ljubav bjelja od snijega i tmastija od oblaka, rekla mu je bila i
opetrijei,kojejebiodavnozaboravio.
Pokornim, gotovo bezbrinim smijekom bio je prihvatio beutni glas
njezineprijetnjeiopetuaoukrletku,izkojejebiohtiodalukavstvomivarkom
pobjegne.

16

CRNITETRIJEB

Udaje mi se sestra, bio je rekao i odbjeao domu, skrivenom meu


paomamaioleandrima.
Dajebaremtajnjegovpovratak,dajetajdivljibijegsliiobijeguistlaena
roba,kukavnaogorenakmeta!
Bio je to bijeg zloinca, bijeg straha. I sada se, eto, stidio svoga povratka.
Gadio se nad zadovoljstvom i veseljem, s kojim se bio iskrcao gotovo pod
samimdoksatomsvogadoma.
A onda, nakon utjehe i umirenja, to ga je u njegovu duu bilo ulilo milo
susretanje susjeda i ve zaboravljenih znanaca i oni golemi prostori modre,
blistave puine i srdano, slatko veselje sestre i topla simpatija guvernantke
Katje,sveonocvijee,svioniblistavi,toplitonoviboja,dolajeona,ona,Laura
Siebenschein,dasvetopokosi,pogazi,saeeiuniti!
Dolajeidonijelasasobomsveprljavedaneivota,togajebioostaviove
dalekozasobom.Prualamuihjepakosnimposmijehom,kaootrovninapitak,
aonjojjeuzvraaokitamanajplemenitijihrua,tosuihbraleisabiraletople
Katjineruke!
Inakonnepunihdvadesetak,beskrajnobijednihdana,ukojimajebiovidioi
smjernezahvalnepogledeizgrbljenaleasvogocapredLaurom,idubokutugu
sestrinu i plamenu mrnju Katjine due i prezir estitih susjeda, morao je, da
glavomuronjenomuuarenedlanoveinaslonjenomohladnaprozorskastakla
joj jednom proivi sve one prljave dane i premilja i do iznemoglosti i oaja
trai, kako da se spasi, kako, na koji nain da otkupi ast svoga ponosnoga
doma.
Pred njim je stajala strahovita dilema: ili da snanim, heroikim udarom
volje,odkojegaepostatismpredsobomastan,poruisavonajsvijetneisti
iotkupinovidaljiivotilidazauvijekpriznasablasnumousudaisavijesepred
njegovimnogama.
Sa zvonika su se razlijevali topli i mili tonovi podnevnoga zvona. More se
prelijevaloraskonimnuancamasunanevatre.Sdalekesupuine,krajmirisa
oleandra i rua, dopirali bljeskovi stakala morske svjetilnice, u koje je sunce
upiralo svoje vesele, iste i titrave trake, a u prostranim odajama Kamilova
doma, u kojem su se gasili posljednji, slabani plamenovi ivota njegova oca,
snivala je sumorna, teka utnja i strahotnom teinom pritiskala i davila
Kamilovemisli.
Snage! Snage! vapio je nad rastvorenim bezdanom, a kad je ustao i
oprezno,tihootvoriovratasvojesobe,prednjimajestajalaKatja.
Naprsimajestiskala raskoan naruajrua.U odsjevu arkih cvjetnih ara
njezini su obrazi gorili dvostrukom vatrom, a oi su joj se krijesile ponosnim
zadovoljstvom.

17

MATEKOINA

Dolazilajeona,zna,LauraSiebenschein,ajasamjojslagala,dajonijesi
ustao,smijeilasusenjezinatopla,slatkausta.Datiizmijenimposahlerue
nastolu?
Pogled joj je beskrajnom njenou milovao rue, krvave i bijele, mirisne,
mladeiraskonerue.
Dobra moja mala Katjo, nikada ne zaboravi rua na mojem stolu!
odgovoriojojjeKamiloipoletionizastepenice.

IV

7B

StarikapetanPijero,Kamilovotac,biojemrtavizanjegovimjeodrombila
poa sva varo. Blaga i ponosna lica, otvrdnuta i izrovana od okeanskih
nevremena,nakojimajedotadasjedilaukoenahladnoapreziraipovrijeene
asti,bijahuseumekalaiumrtvijeKamilovdomnaviralasuut.
Kamilu se inilo, da se za njom krade i dobrostivi, blagi posmijeh
otkupljenja.
Rijei saaljenja i utjehe, to ih je sluao i na koje je odvraao blagim
pokornikimsmijekom,inilesumusebogatstvomnovogaivota.
Njegovasedua,slomljenairazdrmana,unjimakupalainanjimasedizala
visoko,visoko,nadsveblijedeprolosti.
Um,izmorenokrutnimbrigama,dauspostaviono,nekadatakobezvrijedno
miljenjedrugih,tuihljudi,ukojemujesadagledaosvuvrijednostivota,bio
se zaustavio pred blagim elima tvrde, estite eljadi, to ga je polazila i na
njimajeitaojediniputotkupljenja.
Izmeupolaznika,krozmrakiturobnuutnjuirokihodajaprolazilajeKatja,
utonula u crnini svojih haljina, lagano i bez glasa, da se Kamilu inilo, da ni
vazduhnetitraodnjezinihkoraka.
Gledao je za njom i kao da je u njezinim toplim i slatkim kretnjama viao
novidahsvogadoma,ivot,kojimuseljubeznosmijeiikrozsamucrninuimuk
smrti.
Rue na njegovom stolu bile su i u sumraku tuge svjee i prepune opojna
mirisa.
UKamiluselaganobudiloveseljeipokojserazlijevaonjegovomduom.
Predsobomjegledaosvojuodluku.Zlatilaseimirisalaunjegovojduiutim
aramaimirisimasazrelihdunja.
Opajalagajeistrahotna,heroikagesta,nakojusebioodluioidrhtaoje
oduzbuenja,kaoumjetnik,kojie,sadna,stupitipredsvijetdauberepljesaki
slavu.
18

CRNITETRIJEB

A kadje biladolai LauraSiebenschein,da mu ree svoje aljenje i suut,


uaojeusvojusobuipobonouronio liceujoinerascvjetanebokoreruai
udisaonjihoveblasamnemirise.
Dola je i ona, Laura Siebenschein, hoe da te vidi, govorila su nad
njegovomkosomdragaKatjinausta.
Recijoj,recijoj,dajemojaduautonulauljepotiimirisimatvojihrua,
Katja,odgovaraojojjeKamiloijojaeuranjaoliceukrvbokora.
Kako u joj to rei, Kamilo? pitala je Katja, zauena i kroz zastieni
posmijeh.Neumijemjato,Kamilo
Reci joj, Katja, reci joj neka otie Ta ona mora otii Ona e otii jo
sutraModaeidanasotii,Katja
Ona e otii? kliknula je Katja razi njegove kose. Ona e, veli, zbilja
otii.Dakako,moraotii.Svikau,daonamoraotii,Kamilo
Njezinjetihi,prigueniglasplamtioistom,zvonkomradou.Rukajojse,
poloena na njegovom ramenu, jo jae priljubila uz njegovo tijelo i Katja je
sagnutanadnjimpodnijelaobrazepodnjegoveoi,davidinijesuliterijeitek
alaivarka.
Onae,doista,otiiVidjete,Katja,mojadragamalaKatja!govorioje
Kamiloudahnjezinihdisaja.
Ah,Katja,mojate ustajo ne smiju poljubiti. Jo nijesu oprana i ista,
bio je odjednom zajecao njegov glas i drhtao i lomio se kao plamen, to je
nenadnoizbioizzemlje,arukemuprihvatilenjezinenjene,uzdrhtaleprste.
Poekaj, poekaj Katja i ne bjei Moja e usta biti istija od snijega na
vrhovimagora.Opratuihipoljubitute,Katja,mojadraga,malaKatja.
Katja je stalaja pred njim uspravljena, ukoena i blijeda. Licem su joj se
lomiligreviprepastiistraha.
Ne,ne,Kamilo!...Lijesjetvojegaocatekiznesenizkueaja,jasam
Glasjojjebiopukao,zajeiokaorazbijentananikristal,tojepaonasag.
Kamiluseuini,daunjezinuglasuujejekumrmorasvihonih,kojisumu,
nadoevimodrom,bilimilostivoponudiliastiotkupljenje.
Uasnute Katjine rijei provlaile su se jezivom boli kroz njegov mozak. U
njima je jasno razabirao strahote, bezmilosne prijetnje jeinstvenih usta cijele
varoiidruijegledao,gdjeseprednjimopetisprsiousud,vjenookrutani
svirep.
Istinaje,Katja!apnuojeprignjeenislomljen.Houliikadamoi,da
operemsvojausta,Katja?...
A kad je opet isplutao iz dubina muka, u koji je bio utonuo, nastavio je
silovitimmirom:Katja,reciLauriSiebenschein,dagorimuognjici
Kamilo,jatinesmijemsverei,alisvikau,daonamoraotii,reklaje
bojazljivoitiho,akadjojKamilonijeodgovorio,zatralasedebelimsagovima

19

MATEKOINA

saloe, drmana strahom od neega neponjatna i nejasna, to joj je odjednom


prodrmaoduom.
Kamilojeuojekunjezinihmuklih,prestravljenihkorakaiopeturonioliceu
kitujoinerascvalihruinihbokora.
Kad se opet skupio i smirio muk uzigrale tiine i utnje, iziao je i, tjeran
razornomognjicom,poaokrozstranjevrtoveiprekodraanihledinauborov
gaj,dalekoiznadvaroi.
Prolazio je kroz nejednake redove niskih, utljivih borova, ukoenih u
svojem muku, stazama zasutim uvelim borovim iglicama. Pod nogama su mu
cvililiipucaliborovisuvarciikrhkieeri.
Kroz kosu su mu prolazile iglice nizokih grana i kao da su podraavale i
poticaleumornotitranjenjegovihmozgovnihstanica.
Izmeuiglicanajviegranejednogabora,sijalajemalausijanakrpicasunca
i raspravala nizmjerje bijelih, ubijeljenih zraka. Izgledalo je kao da neki bijeli,
usijanipaukvrebausvojojarkojpauini,razapetojizmeuborovihiglica.
Kamilo je upirao oi u toga plamenoga pauka i obarao ih, obnevidio, u
tamnesagoveotpalihborovihiglica.
Ineprestanoje,kaobezsvijesti,obnavljaotuudnovatuigru,zatiskujuiod
asadoasaiznemogle,ispijeneoiudlanove.
Sklopljenih, zatisnutih oiju tapkao je izmeu borova prema golim, sivim
hridinama, tek poprskanim zelenim mrljama liaja i mahovine, iz kojih su bila
izraslaprvastablaborovagaja.
Kroz debla, to su se nizala jedno uz drugo, pravei smei upljikavi zid,
provirivalisumlazovidalekemorskepuine,nabraneisitnonakostrijeene,kao
dajegolema,nevidljivarukaprolaprekonjezinogabarunastogapokrova.
Kamilo je letio prema moru i suncu, hitio i lomio se preko otra, krevita
stijenja, to se orilo pod njegovim vjetrovitim koracima, sve dalje, sve blie
blistavojrazinimora.
inilo mu se, kao da hiti k novom ivotu, u novu zemlju, preko mora i za
suncem,ukojojemoidaopranih,oienihustapoljubiKatju,zagrlinovidah
svogadoma.
Mozak mu je vrio u grdnom kaosu misli. Duom mu se, orljavom
uzbijenjelih glasova mora, valjali i propinjali i opet slijegali osjeaji i uvstva,
zahvaenidivljim vihorom.U istije tren u njemukrialakrvnikamrnjaproti
LauriinajnjenijimglasovimaaptalaljubavpremaKatjiiurlaonejasnistrahi
smijeilasedobrostiva,svijetlabudunost.
I sve se te goleme sile due, to grade i razgrauju ivot, u njemu
ispreplitale i jedna drugu sjekle i sudarale se i lomile i krile, zasipljujui mu
svijest,doknijeiznemogaoklonuo,neshvaajui,neznajuivienismnito
hoe,niutojovjerujeniemusejonada.
20

CRNITETRIJEB

Sjeo je na usijanu hridinu i opet je nad njim prevladavalo maloduje i


zazorni,bolniosjeajinemonosti.
Bio je slian prestravljenoj ptici, to glavinja izmeu debelih ica krletke i
padaomamljenaudarcimaglave.
Pred njim je titrao vedri, veseli smijeh puine, u kojoj su se, kao mali
obijesnifauniugaju,igralisnopovijarkih,sunanihzraka.
Svjei, hladni uh s mora bio je stao, da mu zapljuskiva ueene obraze i
rashlaujeuzavrelukrv,tomujebijesnonavljivalaumozak.
Akadseosjetioosvjeenismiren,poaojedaljekrozmaslinjake,zagledao
se u stoljetna stabla i udnim se nekim veseljem veselio granama, savijenima
podteinomploda.
Htiojedaizaenastazu,tojeteklarubomvisokihliticanadmoreminjom
dasepovratikui,gdjeeprihvatititopleKatjinerukeiispovjeditijojsvubijedu
svoga ivota i otkriti joj sve odluke i rei joj, da je iz mirisa rua, to ih ona
danomicepostavljananjegovstol,proklijalaistaisvetaljubav.
Zakletujedamibudeenom,govoriojeusebi,i,obnevidioodopet
zasijanazanosaiodopetuskrslevjereuivot,htionastazu,tojeteklarubom
vrletinadmorem.
Na stazi je stajala Laura Siebenschein i domahivala mu razapetim, bijelim
suncobranom.
Kakvi vas bjesovi gone, Kamilo? dovikivala je u sve rjea stabla
maslinovagaja.
Kamilonijeuonjezinglas,akadjujeodjednomugledaopredsobom,svuu
bjelini i zazreo joj pogled, uini mu se, kao da je u bijesnoj svojoj razbludi
rairila ruke i nategla sve tetive miia, da ga zgrabi i uklijeti zagrljajem od
kojegaesavpomodriti.
I prije nego to je mogao da na nju saspe sav bijes ogadjene i razjarene
due,uojenjezinpodrugljiviglas:
Mojcrni,zarobljenitetrijebipakumijedaletisvomirinomkrila
Ne drite li, da su ovaj as vae rijei posve nepristojne, gospoo?
odgovoriojojje,greipesnice.
Akadmujeprekoiskrivljenalicaproaodivljibljesaknjezinihoiju,ispruio
jezgrenedlanoveibezrijeipoaouzanju.
Ilisupremasuncu,oijuoborenihuusku,izrovanustazu.Predoimasuim
bljeskalibezbrojni,sitni, vapneni kristali i komadii stakla, svjetlucale se suhe,
zlaaneslamice.Stazajebilatijesnairukesuimseuhodusudaraleibokovi
doticali.
Gadio mu se taj neisti dodir i zastajao je za Laurom, upirui oi u grude
raspucaneisuncemsprenezemlje.

21

MATEKOINA

Podliticomjedubokoumilomore,prodiruisitnim,mrtvimvaliimameu
pocrnjele,nazubljenegrebene.
Turobniummoraiarkapripekauspavljivalisunjegoveizmorenemisli,a
Laurajetankimrtomsuncobranasjeklarijetkepoljskecvjetove,tosuuzstazu
zamiraliupripeciivrkomnogeorilakamenjenizvrletlitice.
Kamilojesmrknuto,razgnjevljenogledaotubijesnuigrumuklarazaranja,u
koju kao da je bila ulila sve snage svojih miica i sabrala sve slasti pomamna
uitka.
U britkome zveku, koji je jeao ispod njezinih udaraca po travi, u tvrdom
napinjanju njezinih stegna, osjeao je razornu volju njezine demonske due,
kojagajerazjarivaladomahnitosti.
Kakobiodvalilakojikamen, odsjekla koji zamrli cvijet, tako bi se okrenula
Kamiluibezrijeigapogledalaionjegledao,kakoiznjezinihoijupreoneiste
iskreradostiiuitka,kojimajemrcvarilanjegovotijeloirazaralanjegovuduu.
Pogledmusebiorazgoriookrutnommrnjomiopetjebiozgriodlanove,
skovaneukrutistrahotanudarac.
Razdraen strau razaranja i unitavanja, koja je tekla iz svih kretnja ove
ene, potrao je za njom, istrgnuo joj suncobran iz ruke i zavitlao ga nad
dubokupuinu.
toradite?reklajeiznenaena.tovamje,Kamilo?
Razdraila me je vaa beskrajna slast razaranja, donna Laura i evo me
podilaziokrutna,stranavolja,davasturnemnizvrletNemoguvie!
Pogledalagajeprodirno,iodgovorilamuprezirnompodrugljivou:
Slobodno,akouvasimaodvanosti,donKamilo.Akojeodvanostuvas.
Istalajepredanj,uspravljena,ukoenanadponorom.
Akojeumeneodvanosti!Ta,etoto,tojoivitepredamnomiharate
cijelim mojim biem, to vam, eto kazuje, da u mene doista neije snage, da
nemam odvanosti, donna Laura. odvratio joj je svom orinom svoje
beskrajne bijede i poniten nemilosrdnim, hladnim mirom njezina glasa. u
mene nema odvanosti, donna Laura, i zato vitlate sa mnom, kao to ste as
prijevilalisuncobranomAh,pogledajte,kakojadnopliva,kakonakvaentone
umoru,donnaLaura.Kadbiivionako
Biojeupropogledumoreiirokimoimaupijaotitrajebijeloga,skrenog
suncobrana,kojijevetonuo.
ilamamuserazlijevalaslastgolemauitka.
Laurajeubrzalakorakeizakrenulasastazenadesno.
Gledaojezanjomimislio:
Je li se doista pobojala, je li se zaista prestraila, da je ne survam na
grebene?

22

CRNITETRIJEB

Laura je bila ula u vinograde polegle uz stazu i provlaila se kroz lisnate,


rodneokote.
Odlazite! koji vas vrag napastuje da gazite groe, zaorio je u mir
sunaneiinetvrdiglsizvinograda.
Odgovoriomujedrzovit,bijesanhihotLaurinasmijeha.
Odlazite!vikaojevinogradar,uspravljenprijetnjomnadokotima.to
mislite,dasuvamovovinogradipokojnakapetanPijera?tomislitevi?
UKamilovimsuuimaodzvanjalepogrdeiprijetnje.
Kamilo!dostizavalisuihisjeklijetkiLauriniuzvici.
Kamilo je stajao ukoen i poraen grubou vinogradarevih pogrda i rijei.
Bolesugaotrinomtrnausaenaupetuiusebijeopetovao:
VinogradipokojnogkapetanaPijera!Mogaoca!
inilomuse,kaodaodtihrijeititra,jeiiodjekujesvatiinapredveerja,
daihujegdjesasvihstranadolijeuihvatajuseokonjegaupogrdno,odurno
kolo.
Uglavumujebilanavalilakrvipotraojeuvinograd,zaLaurom.
Neeteliunutiovogakmeta,vi,donKamilo,reklajedruiodbijesa.
to stojite, nemate zar odvanosti, da unete kmeta, koji me je pogrdio?
navaljivala je probadajui ga velikim, razrogaenim oima. Nemate
odvanosti,todonKamilo?...
UzrakujezaigralauzdignutaKamilovaruka.
Bravo,bravo,donKamilo!klicalajeLaura,alijeKamilovarukapalaniz
stegno,kaodajujepokosioponosni,mirniseljakovpogled.
Kakosamnevrijedan,kakosambeskrajnonevrijedan!zajecaojeKamilo,
kadjeunouaousvojusobuprepunumirisaKatjinihrua.
Da zna, kako sam nevrijedan, Katja! U mene nije bilo odvanosti, da je
otisnemnizvrletliticenadmorem!aptaojeumekouruinihlatica.

8B

Brodica je lagano odmicala u puinu i gmizla po njezinoj crnini, a vesla


sputenanizbokove,uroenautamnuutrobumora,rezalasuveselimgrgotom
blistavefosfornebrazde.
Dalekozabrodicomsvjetlucasurijetkavarokasvijetlaipomalozamiralau
daljiniigaslaseutihojpomrininoi.
Na dnu brodice tinjala je mala mornarska svjetiljka i prigaslom sablasnom
svjetlouosvjetljivalaKamilovoiLaurinolice.

23

MATEKOINA

U daljini sa istoka puzlo je pomrinom crveno, svijetlo oko, svjetiljka s


desnoga boka parnjae. Jednomjerno, buno okretanje parnjaina vijka i
kljuanjemoraispunjavalojebezdanetiinelomnjavom.
Ivito,uistinu,hoete,Kamilo?prekinulaLauratiinumuka.
Glasjojjebiostudenistrog.
Da,Laura,otiite.Svesamrazmislio.Svejejasnoumojojpametiinitami
nijenepoznatoNiono,tosejokrijeumaglamabudunosti.
Niono,toveprovirujekrozvelosutranjegadana,Kamilo?tomoe
bezsmilovanjabanutizajednosazorom,davasuniti?
Nito,gospooLauro!BaciosamkockunadsvojimivotomJonekidan
zavitlao sam je nad nae glave i onaj ponosni, mirni pogled staroga mornara,
koji me je jo kao dijete ljuljao na koljenima i darivao me koljkama indijskih
mora, na kojeg je va pogled bio dignuo moju ruku, da, taj asni pogled
prevrnuojekockuprijenegojeipalanazemlju.Ikockajeodluilaprotivama,
Laura
Zavaeunitenje,Kamilo!
Svejedno! Kmetovao sam vaim nagonima. Nosio sam za vaim nogama
svojuduuicijelogasebe,kaotoplaenitrhonoanosikovege
I postavljali ste moje ime na mjenine blankete i pregrtima zahvaali u
mojebogatstvo
Ito,da,ito,gospooLauroismpredsobompostaobeastan,smsebi
oduran
Pazatomeneokrivljujete?
Nikoganeokrivljujemizatobhokrivljivao,kadsamnijesambezkrivnje
Isprlaosamse,Lauro,itekovdjepredokomovegolemepuine,kojaoslobadja
i pod lecnutim pogledima prezira ove estite eljadi, koja je odolila udarcima
okeanskihvjetrova,ovdjesemojaduaprobudilaiumeniseraegaobijes,to
sugaumojuduuusulivademonski,okrutniporivi,vaauasnapomamaza
razaranjemiunitavanjem
Prestanite se smijati, donna Laura od vaega smjeha postajem
mahnitac Da, donna Laura, ludi hir jednoga asa postao je u meni pitanjem
astiiivotaGledajuivasusalonustarogaMorgensternaisluajuirijei,to
su oko vas plesale u blistavom, vilovitom kolu, bio sam se zanio preuzetnom,
oholom milju, da tu stranu, opasnu enu, tu Lauru Siebenschein, jednoga
dana ugledam gdje se preda mnom savija u trzajima plaa, svejedno, da li od
ljubavi, ljubomora ili povrijeene tatine i danas, danas sam iznemogao
traeiputoveotkupljenjaiasti
Svesamrazmislio,velimvam,ihoudaotiete,daostaviteovegrebene,
koji su uzbijesnili proti vama, koje je vae lice razjarilo uvredom i mrnjom

24

CRNITETRIJEB

Potraitenoveputove,kojimaevaarazdraenapohotamoidahara,koje
emoidaopustoevihorivaihnagona
Rijeisumukljualeuplamenurazgorenedue.
Lauragajeslualamrzlimpokojemnedohitnihvisina.
Ovdje vas svi preziru. nastavljao je Kamilo. Na svim je ustima samo
rijemrnjeiprijetnje.ImenejeprekrioprezirUsvimsamoimanevrijednik,
koji seprodao divljojzabludi tuinke, a ja ljubim ove gole bregove sakrivne u
crnininoi.Mojajeduasraslasdeblimamaslina,opletenajepruemlozovih
panjeva i lebdi u svakom titraju mirisa i sakrivena je u svakom kamenu ovih
kua, to su raskone i drage polegle uz more i s njim provode vjenu,
nasmijanuiistuljubav
I zato, otiite Uzmite sve, sve to vam po sili prava pripada, tek mi
ostavite put otkupljenja i asti, da ivim s ovom puinom, da od oprotenja i
prijatnih pogleda ove eljadi, koja ne sluti razornih boli moje due, sagradim
sebinasipbeskrajnojaiiodnajjaesvojesnage
Glas mu se razlijevao puinom i priguenim jecajima zamirao u sve blioj
lomnjaviparnjainavijkaimora.
Akadjestao,daodahne,daprikupisangurazlivenuucrnininoi,Lauraje
podiglasvjetiljkusdnalaiceipodnijealjepodnjegovolice.
Vaesuoisuhe,tetrijebe,ajasammislila,dasuvamsuzerazrovalelicei
razderale usne, rekla je krvolonom pakou. Ah, nastavite, nastaite, dok
vamizoijuneprobijurijetkesuze,donKamilo.
Jedansamsamoputproplakao,donnaLaura.Nekidan,kadasamstupiou
svojusobuioblivenmirisomKatjinihrua,zastidiosesvojebeskrajneslaboe,
to u mene nije bilo snage, da vas survam niz vrlet morske litice I budite
uvjereni, donnaLaura,jo esamo jedamput moje oi potei suzama Onda,
kadaoieniastanpoljubimvrela,istaKatjinaustaSuzamapobona,sveta
ganua,donnaLaura.
KojajetoKatja,donKamilo?zaigralajeopetkrvolonostene.
Katja! Moja mala, draga Katja, donna Laura Guvernantka u kui moga
ocaJest,gospooSiebenschein,siromana,potenaguvernantka,kojanikada
nijezaboravilaruenamojemstolu
Puinomjezagrohotaoubojan,razoransmijehLaureSiebenschein.Licejoj
setrzaloiprevijaloudemonskimgrevimauitka.
Bravo!Bravo,donKamiloUostalomvajeotacipakbioestitovjek
Izmeu Laurinih dlanova probijeao je bijesan pljesak, praen mahnitim
udaranjemnogu.
Kamilovolicejestegao,iznakaziostrahovitgr.
to ste rekli, to ste to rekli? urlao je u orljavu parnjae, koja se
pribliavala.

25

MATEKOINA

VajeotaccbioestitovjekiivjenaojjeguvernantkuKattju,donKaamilo
V
Da, vjeenao je vau
v
draggu malu Katju,
K
sirom
manu, po
otenu gu
uvernantkku, koja
nikadaa nije zabo
oravila rue na vaem stolu Je li mogue, nijjeste znali don
Kamilo
o,crnitetrrijebe?A
Ah,da,vaemjeocu
ukapbilaoduzelaggovor
Kam
milova see usta trzzahu u strahotnoj
s
m
krrikova. I dok je
navali muklih
straniim,gvozdenimrukaamastiskaaovratLaaureSiebeenschein, iznoisumuse
hladno
osmijeilaadvasablaasnaparn
njainaokaa:crveno izelenossvijetlosn
njezinih
visokih
hikrupnih
hbokova.
assdva i u lomnjavi mora, to
o je vrelo i builo udarano
u
vijkom, zajjeio je
tanki,sslabanikkrikrazmrsskanihreb
barabijele
ebrodiceiizamropo
osljednjiK
Kamilov
krik, a meu oleandrimaa i paomaama Kamilova dom
ma vrebale su Katjine ui
uzaludnadalekiiumKam
milovihkorraka.

26

You might also like