1.

Prvi slavenski knjievni jezik - terminoloko odreenje

Pridjev slavenski se koristio na samim poecima za najstarije sauvane slavenske
tekstove i taj pridjev upotrebljava se i u grkim i u latinskim tekstovima kada se
eli imenovati prvi slavenski knjievni jezik, ali i za imenovanje svakog drugog
slavenskog idioma. Kada postaje predmetom znanstvenog prouavanja razliito je
bio imenovan: staroslavenski, starocrkvenoslavenski, crkvenoslavenski,
starobugarski, staromakedonski, opeslavenski knjievni jezik.
Termin starobugarski je ei od termina i staromakedonski, koji je znatno mlai i
rjei, a koristili su ga bugarski slavisti. Staromakedonski tono upuuje na temelj
na kome je sagraen prvi slavenski knjievni jezik, ali osim temelja postoji i
nadgradnja (pismo, pravopis, norma, intelektualizirati rjenik, struna
terminologija...). Temelj nije cjelina i zato ovi termini nisu potpuni.
Termini starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski nainjeni su tako da
upozoravaju na najeu funkciju jezika. Svi kanonski tekstovi su liturgijski,
najstariji slavenski jezik se najpotpunije sauvao u njima. No, iako je upotreba u
crkvi bila najea, to mu nije bila jedina funkcija. Postao je jezikom pravnih i
knjievnih tekstova. Neki istraivai upotrebljavaju prvi termin za tekstove prve
klasine faze, a drugi termin tekstove od 12. stoljea nadalje koji su ve poprimili
dosta izmjena (redakcija-spontano, recenzija-namjerno). N. Trubeckoj je uveo
termin prastarocrkvenoslavenski da bi oznaio ono razdoblje opeslavenskog
jezika iz kojega nemamo sauvanih spomenika. Neki autori spominju ovavku
periodizaciju: 1. prastarocrkvenoslavenski (862.-885.), 2. starocrkvenoslavenski
(jezik kanonskih tekstova, 10.-11.), 3. crkvenoslavenski (12.st. dalje).
Najee se upotrebljava termin staroslavenski. Ne ukazuje ni na funkciju ni na
narodnu osnovicu. Naglaava se da je to prvi slavenski knjievni jezik s veoma
bogatim leksikom, razvedenom sintaksom i iznijansiranom stilistikom (odraavao
je dostignua grkog knjievnog jezika, a nastao je kao rezultat prevoenja grkih
liturgijskih i drugih tekstova). Govorna (narodna) osnovica mu je junoslavenska
(makedonska), a nadgradnja opeslavenska.
Tako se dolazi do termina opeslavenski knjievni jezik. S tim se nazivom
naglaava da je to jezik koji je sluio kao knjievni svim slavenskim narodima,
makar na jednom dijelu njihova narodnog teritorija i makar u jednom razdoblju
njihove povijesti. Bio je nadnacionalni jezik slavenskog knjievnog
srednjovjekovlja.
2. Prvi slavenski knjievni jezik - narodna osnova
O narodnoj osnovici prvog slavenskog knjievnog jezika nije se uvijek jednako
mislilo. U 19. stoljeu tvrdilo se da je temelj najstarijeg knjievnog jezika jedan
panonski govor (tzv. panonska teorija). Pozivali su se na zapadnoslavenske,
latinske, njemake i maarske elemente u najstarijim slavenskim tekstovima i
mislili su da su jedino mogli pripadati onim Slavenima koji su imali dodira s
latinskom i njemakom kulturom. No, nisu mogli objasniti sve, npr. prisutnost
suglasnika t i d koji su karakteristini za makedonske i bugarske govore.
Pokuali su ih povezati s posuenicama u maarskom jeziku i tvrdili su da te
suglasnike imali i panonski govori. No, V. Jagi je dokazao da su te jezine osobine
mogli dobiti jedino od Bugara i Makedonaca, a Jagiev uenik V. Oblak uvjerljivo je
dokazao veze izmeu makedonskog govora i irilometodskog knjievnog jezika u
svojoj ekskurziji u okolicu Soluna. Tako je panonska teorja bila zamijenjena
makedonskom koju nitko nije porekao.
3. ivotopisi Konstantina i Metoda
Braa su se rodila u Solunu koji je u ono doba bio drugi bizantski grad po
vanosti. O Metodovoj mladosti zna se vrlo malo, nagaa se da mu je krsno ime
bilo Mihael. Rodio se 812. godine i spremao za vojnu i upravnu slubu. Veoma

mlad postao je carskim namjesnikom u pokrajini uz rijeku Strimon. Metodov mlai

brat Konstantin roen je 826. ili 827. godine. Bio je veoma talentiran, kolovao se
u Carigradu gdje je posjeivao visoku dvorsku kolu. Odbija postati uvarom
dravnih tajni i odlazi u samostan. Nakon 6 mjeseci ga nalaze i postaje
profesorom filozofije u koli koju je zavrio. Zbog svoje uenosti dobio je nadimak
Filozof. Zbog svoje vjetine u verbalnim dvobojima esto sudjeluje u diplomatskim
poslovima pa je tako razoruao ikonoklastikog patrijarha Ivana, iao u
diplomatske i vjerske misije k Saracenima i Hazarima i naposlijetku k Slavenima.
Nakon misije k Saracenima proveo je neko vrijeme u samostanu na Olimpu gdje
je s Metodom i ostalim redovnicima ve razmiljao o slavenskom bogosluju i
prijevodu liturgijskih knjiga na slavensko pismo. Od susreta na Olimpu Solunska
Braa se vie nisu rastajala do Konstantinove smrti. Ili su zajedno na Krim, pa u
Moravsku.
U Moravskoj im Rastislav daje velik broj uenika koje pouavaju. Nakon 40
mjeseci provedenih u Moravskoj odlaze u Rim da posvete svoje uenike i dobiju
papino odobrenje za svoj rad. Put ih je odveo u Panoniju. Tamo je vladao knez
Kocelj, najpoboniji slavenski knez. On im daje 50 uenika i nastavljaju za Rim. Na
putu u Rim zadrali su se kratko vrijeme u Veneciji. Dogovori nisu bili uspjeni, ali
ee se spominje Konstantinova rasprava s akvilejskim sveenikom u kojoj je
slavenski pravouitelj odluno branio uporabu narodnog jezika u liturgiji, a stav
je bio da su oltara dostojni samo grki, latinski i hebrejski. Konstantin ovaj stav
naziva trojezinom herezom, prokletstvom koja prijeti da narode ostavi u nevjeri i
neznanju. U Rimu ih je doekao papa Hadrijan II. Papa je odobrio njihov rad i
posvetio slavenske knjige. Konstantin i Metod su u Rimu imali svoje samostan i
kojem su ivjeli. Konstantin je postao redovnik i uzeo ime iril. Preminuo je u
Rimu 869. godine. Metod nastavlja rad meu Slavenima. Vraa se u Panoniju
krajem 869. godine i uz Koceljevu pomo organizira crkvenu pokrajinu u kojoj je
bio na elu kao nadbiskup. Iz Moravske dolaze loe vijesti, Rastislav je oslijepljen i
u zatvoru. Metod odluuje krenuti tamo, no prije nego to je uspio ita napraviti,
uhvaen je. Hadrijanov nasljednik Ivan VIII. i Kocelj su se estoko borili da
prestane to divljatvo protiv Metoda. Nakon tri godine, Metod je opet na slobodi u
Panoniji. Odlazi u Moravsku, ali nakon mnogih optubi koje su ga slijedili prisiljen
je otii u Rim. No, Metod uspijeva uvjeriti papu u svoju pravovjernost. Prije smrti
odlazi jo u Carigrad, ali cara Mihalja naslijedio je njegov ubojica Bazilije. Vratio
se u Moravsku, a umro je 885. godine.

4. Konstantinove misije u slubi Bizanta

Zbog smisla za polemiku i izrazite sposobnosti za polemiku Bizant je Konstantinu
povjeravao vane diplomatsko-vjerske misije. Prva misija u slubi Bizanta je bila
borba oko ikona. Konstantin je dobio zadatak da se ukljui u ikonomahiju i da
polemizira s ikoloklastikim patrijarhom Ivanom VII. Gramatikom. Njegov stav da
se ne smiju tovati svete slike odbaen je 843. godine. Govorio je da su ga
nasilno otjerali, ali ne i uvjerili pa mu je car suprotstavio mladog filozofa. Ako ga
uspije pobijediti u sporu, moi e ponovo zauzeti svoju stolicu. Iako je partijarh
nastupio s omalovaavajuim stavom kad je vidio mladog filozofa doivio je
moralni poraz. Svrgavanje patrijarha je zapravo znaio kraj borbe ikonodula
(ljubitelja ikona) i ikonoklasta (razbijaa ikona) koja je bila na snazi unutar
bizantskog drutva.
Druga misija je bila u Bagdadski kalifat, misija k Saracenima. Odlikovali su se
uzornom vojnom organizacijom i visokom kulturom koja je omoguavala
propagandu islama.

Uz Saracene i Agarene ivjeli su i krani to je omoguavalo mnoge vjerske

polemike. Konstantin je imao mnoge polemike s muslimanskim znalcima.
Imali su mnoge primjedbe, od toga da se muslimani vie dre Muhamedova
uenja, nego krani Kristova, rasprave o kranskom poimanju Trojstva pa
prigovori da krani ne prataju svojim neprijateljima kako ih vjera poziva.
Sljedea Konstantinova misija je bila misija k Hazarima na Krimu. Oni su od 7. do
9. stoljea imali snanu dravu koja se prostirala od Hersona do Kavkaza,
Kaspijskog mora i Urala. Tamo su ivjeli zajedno muslimani, idovi i krani i stalo
je dolazilo do vjerskih sukoba. Konstantina je glavni posao ekao u razgovou sa
idovima koji su dovodili u pitanje kranske dogme. Kao to je Saracene vjeto
pobijao citatima iz Kurana, idovima je neprestano citirao Bibliju. Na pitanje
Hazara kakvog je porijekla odgovorio je da je Adamov unuk, a taj odgovor
svjedoi o njegovoj velikoj demokratinosti (ljudi neka su ravnopravni, narodi
takoer.)
Nakon hazarske misije ubrzo je slijedila slavenska misija. Na putu u Moravsku
zali su i u Veneciju gdje se odigrao dvoboj s akvilejskim duhovnitvom koji se
ticao upotrebe slavenskog jezika u crkvi.
5. Konstantinove polemike, "trojezina hereza"
Trojezina hereza ili trojezino prokletstvo termin je koji se pripisuje
Konstantinu. On tako naziva stav po kojem su samo hebrejski, grki i latinski
dostojni oltara i knjige. (Ne daje li Bog kiu svima jednako, ili zar sunce ne sja
svima? Ne diemo li zrak svi jednako?!).
U polemikama s trojezinicima iskazuje sav svoj polemiki dar, sposobnost da
svoje izvanredno poznavanje tadanje kulture povee s promiljanjima
kranskog pouavanja, kao i svoje povijesno znanje. Nabraja niz naroda za koje
se zna da su se sluili svojim jezicima u obavljanju kranske liturgije (Armenci,
Perzijanci, Goti, Obri, Hazari, Egipani, Sirci...).
Takoer citira iz Biblije i dokazuje da se ne moe iz Kristova nauka izvesti stav o
povlatenom poloaju hebrejskog, grkog i latinskog. U citiranjima Biblije posebno
se poziva na Svetog Pavla.
6. Traktat crnorisca Hrabra
Polemiki spis o nastanku slavenskog pisma, sauvao u sedamdesetak prijepisa
od 14. do 18. st. Najstariji je iz 1348. sauvan u Lavrentijevu zborniku, a do nas je
doao u mlaim prijepisima. Jedan je od najpoznatijih i najpopularnijih slavenskih
izvora pisan opeslavenskim knjievnim (staroslavenskim) jezikom. To je kratki
trakatat O pismenima, nastao krajem 9. ili poetkom 10. stoljea u istonoj
Bugarskoj. Autor je nepoznat, odnosno sakrio se iz pseudonima Crnorizac Hrabar.
Prvi dio pseudonima kazuje da je nosio crnu rizu (haljinu), odnosno da je bio
monah, redovnik. Za drugi dio se misli da mu je to osobno ime ili nadimak koji
istie osobinu njegova karaktera (ali kod monaha teko da bi isticali hrabrost).
Najee se tvrdi da je autor zapravo bugarski car Simeon kad jo nije stupio na
prijestolje, neki tvrde da je autor sam Konstantin, a spominju se i Kliment
Ohridski, Naum, Joan Egzarh..
Tekst poinje opisivanjem triju faza slavenske kulture, a rnorizac Hrabar se
predtavlja kao izvrstan povjesniar slavenske kulture. Prva faza je prije
pokrtavanja kad Slaveni nisu imali pismo, druga faza koja nastupa
pokrtavanjem pa su se koristili grkim i latinskim pismima i trea faza kad je
Konstantin sastavio slavensku azbuku za koju kae da je imala 38 slova. Nalazi se
podatak i kako poinje slavenska azbuka (a, b, v, g) pa i fonetski opis.
Nakon toga prestaje neutralno kazivanje i kree obrana slavenskog pisma i mlade
slavenske knjievnosti i kulture.

ivio je u sredini u kojoj je bilo puno protivniak slavenske knjige koji su tota
prigovarali.
Od prigovora da ima previe slova jer Grci upotrebljavaju 24, do prigovora da
slavenske knjige nisu uope potrebne. Hrabar analizira grku grafiju i dokazuje
da i oni koriste 38 znakova, a i da su se i oni na poetku razvoja oslanjali na
razvijenije kulture. Ukazuje na univerzalni karakter Boje ljubavi i naglaava da je
slavenska slova stvorio sveti ovjek, a poto su Hrabrovi protivnici bili veinom
redovnici nisu mogli nita protiv ovoga.
Hrabrov postupak jako podsjea na Konstantinovu obranu prava slavenskog jezika
pred trojezinicima u Veneciji.
Na samom kraju Hrabar dokazuje kako Slaveni poznaju svoju kulturu bolje nego
Grci svoju, jer Slaveni odmah znaju odgovor kad se pita tko je i kada sastavio
slova ili prevodio knjige.
Tekst O pismenima naziva se publicistiki tekst, prva slavenska polemika itd.
Nastao je u vrijeme kada umire Metod, a njegovi uenici ne mogu nastaviti rad u
Moravskoj. Bjee iz Moravske i pokuavaju nastaviti rad. Neki bjee u eku, neki
u Hrvatsku, Bugarsku..893. odran je veliki crkvenodravni sabor na kojem je
slavenski proglaen dravnim jezikom, a irilica jedinim pismom koje se moe
upotrebljavati u Bugarskoj. Neki misle da je traktat O pismenima bio, osim obrane
slavenskog pisma, i reakcija na odluku sabora, odnosno da Hrabar pripada onima
koji su bili uz Klimenta Ohridskog i koji su ljubomorno uvali irilometodsku
tradiciju. Hrabar je bio oduevljen idejom napretka slavenske knjige pa otud i
patetian ton u nekim dijelovima teksta. Njegovim tekstom su bili oduevljeni
ljubitelji slavenske knjige o emu svjedoe i brojni prijepisi.

7. irilometodska misionarska akcija i dravni interesi Velike Moravske

Od trenutka susreta na Olimpu Solunska Braa se vie nee rastajati do
Konstantinove smrti. Metod je Konstantina pratio na Krim, a s njim je poao i u
Moravsku.
Poslanici kneza Rastislava stigli su u Carigrad 862. god., a Konstantin i Metod se
ve u prvoj polovici 863. god. nalaze u Moravskoj. Knez Rastislav je politiar od
formata, odluan i dalekovidan. Koristi se trzavicama u franakom carstvu i stalno
proiruje granice svoje kneevine. I dolazak Solunske Brae on promatra u vezi sa
svojim politikim ambicijama: oni e pomoi izgradnji samostalne, slavenske
crkvene organizacije, a samim tim pridonijeti jaanju dravne samostalnosti. Daje
im veliki broj uenika koje oni pouavaju. Produuje se rad na prevoenju
slavenskih knjiga jer su Konstantin i Metod donijeli sa sobom samo knjige
najnunije za obavljanje liturgije, a ni tih sigurno nije bilo dovoljno. Moravski su
Slaveni ve prije pokrteni, a poganski obiaji su vrlo jaki. Posla je dakle bilo
dosta, i to svakovrsnog. Razumije se da Nijemci nisu mogli mirno promatrati kako
Rastislav utvruje moravsku dravu.
Kralj Ludovik alje 864. godine vojsku na njega i Rastislav je prisiljen na
kompromise. U Moravsku dolazi mnogo njemakih sveenika i velikaa i zapoinju
prepirke izmeu njemakoga i slavenskoga sveenstva.
8. Znaenje irilometodske misije
Konstantin i Metod su uinili puno vie no to je Bizant na poetku elio od njih
poslavi ih u Moravsku. Jaali su slavensku samosvijest, nakon njihove misije ljudi
shvaaju da ne moraju pripadati nikome, da mogu biti svoji. Stvorili su Slavenima
pismo, napisali prve knjige, uveli jezik u javnu upotrebu-prije svega u crkvu.

Njihovi uenici su bili zaetnici kulturnog rada i irili su opeslavenski knjievni

jezik. Konstantin je oblikovao slavensko pismo i uredio knjievni jezik, a Metod se
borio s protivnicima, organizirao, prevodio, pisao i pouavao.
9. Kanonsko razdoblje i kanonski tekstovi
Iz vremena Solunske Brae nije sauvan nijedan tekst (druga polovica 9.
stoljea). Najstariji tekstovi koji su do nas doli su iz 10. ili 11. stoljea i vjerno
prikazuju jezik prvotnih slavenskih, irilometodskih prijevoda. Lokalne osobine su
samo sporadine (osim u Kijevskim listiima), a tekstovi slue za prouavanje
prvog slavenskog knjievnog jezika. Zajednikim imenom zovu se kanonom
staroslavenskih spisa. Nijedan tekst nije datiran, vrijeme nastanka moglo se
odredi samo nakon svestranih studija. Jedni su pisani glagoljicom, drugi irilicom
(kojih je manje). Glagoljicom su pisani: Kijevski listii, Zografsko evanelje,
Marijino evanelje, Assemanijevo evanelje, Sinajski psaltir, Sinajski molitvenik,
Kloev glagolja, Bojanski palimpsest i Makedonski listii. irilicom su pisani:
Savina knjiga, Suprasaljski zbornik, Eninski apostol, a meu frangmentima
pisanim irilicom vaniji su: Listii Undoljskoga, Hilandarski odlomci, Zografski
listii, Listii Iljinskoga, Hilferdingov listi, Psaltir Slucki.
Kijevski listii-najstariji slavenski rukopis sa suvislim tekstom iz druge polovice
10. stoljea. Sauvano je 7 listova malog formata lako prenosive knjige koja je
sluila misionarima u pokretu. Po sadraju je to misal, tj. knjiga u kojoj su
sakupljeni svi tekstovi to se upotrebljavaju kod mise i uz tekstove se nalaze
upute za obavljanje dijelova obreda kroz cijelu liturgijsku godinu, ti dijelovi se
zovu rubrike. Sauvani dio zove se sakramentar, to su bitni i nepromjenjivi
dijelovi koje je izgovarao sveenik.

10.
Redakcije staroslavenskoga jezika s posebnim osvrtom na jezine
znaajke hrvatske redakcije i njihov odraz na grafiju
eko moravska staroslavenska tradicija
a) Kijevski listii
Obino se dri da je to najstariji staroslavenski rukopis iz druge polovice 10.
stoljea. Sauvano je 7 listova malog formata. Po sadraju je misal, tj. knjiga u
kojoj su skupljeni svi tekstovi to se upotrebljavaju kod mise.
S obzirom da je od Kijevskih listia sauvano samo 13 stranica, jasno je da nam je
sauvan samo dio misala i to onaj koji se zove sakramentar, a rije je o bitnim i
nepromjenjivim dijelovima koje je izgovarao sveenik.
Kijevske je listie naao u 19. stoljeu arhimandrit (= nadstojnik pravoslavnog
manastira) Antonin Kapustin u Jeruzalemu.
b) Praki listii
Glavni predstavnik eko moravske redakcije. Rije je o dva lista pergamene.
Prvi list je palimpsest kojemu je skinuto pismo takoer bila glagoljica, drugi je
mlai pedesetak godina od prvoga (oba su iz 11. stoljea). Sadre liturgijski tekst
(misne himne) po istonom obredu. Naao ih je 1855. godine K. Hfler u arhivu
Sv. Vida u Hradanima.
c) Prva legenda o Svetom Vaclavu
Ona je posebno zanimljiva. Nastala je sredinom 10. stoljea, a sauvana je u
hrvatskoglagoljskim asoslovima 14. i 15. stoljea.
d) Texte du sacr (Reimski zbornik)
To je irilini rukopis. Taj su rukopis uvezali zajedno s glagoljskim misalom i
bogato ukrasili knjigu. esto se moe proitati tvrdnja da su francuski kraljevi kod
ustolienja polagali zakletvu na toj knjizi.
Panonsko slavenska
Briinski spomenici jedini su latinicom pisani tekst iz najstarijega razdoblja
slavenske pismenosti. Rije je o tri kratka rukopisa: u dva su zabiljeene
ispovjedne formule, a u jednom se nalazi homilija Adhortatio ad poenitentiam
(Poziv na pokajanje).
Briinski spomenici I nastali su vjerojatno 1022/3. godine (najkasnije 1036), a II i
III izmeu 972. i 1000. godine.
Ruska
Staroslavenski tekstovi stigli su u Rusiju iz Bugarske i Makedonije. Iz 11. i 12.
stoljea sauvano je u istonoslavenskim zemljama puno spomenika. A neki od
njih su: Ostromirovo evanelje iz 1057; Arhangelsko evanelje s kraja 11.
stoljea; udovski psaltir iz 11. stoljea; Svjatoslavov zbornik iz 1073. godine
(prepisan za kneza Svjatoslava Jaroslavia)
Bugarska
Najpoznatiji tekst je Traktat Crnorisca Hrabra (pitanje broj 6), a poznatiji su jo:
Trnovsko, Bojansko, Vraansko, Jovanovo evanelje
Makedonska
Najstariji su njetini tekstovi iz 12. stoljea: Dobromirovo evanelje, Bitoljski triod,
Pogodinov psaltir, Ohridski apostol. Iz 13. i 14. stoljea ima jo puno tekstova.11
Srpska
to se pisma tie, srpskoslavenska je tradicija irilina i moglo bi se rei da
njezina spomecima zasvjedoena povijest poinje Temnikim natpisom (11. st.),
epigrafom iz Pomoravlja, na kojem je uklesano 15 rijei od kojim su 10 strana
svetaka imena.

Tu je i Vukanovo jevanelje (12. st.), a uz njega se nalaze i brojna svetaka itija i

tekstovi koji pravno ureuju civilne ili crkvene odnose: Hilandarska povelja,
Karejski tipik, Studeniki tipik (tipik je skup pravila za bogosluje ili propisa za
samostanski ivot)

Bosansko hercegovaka
a) 12. stoljee:
Humaka ploa (spiralno ispisani irilini natpis s nekoliko glagoljskih slova.
Otkrivena je u zidu franjevakog samostana u Humcu Hercegovina. Natpis
govori o gradnji crkve Sv. Mihovila. Pretpostavlja se da datira od 10. do 15. st.)
Grkoviev odlomak apostola (glagoljini fragment od 4 lista s tekstom iz Djela
apostolskih. To je najstariji poznati knjievni spomenik u kojem je izriito dola do
izraaja hrvatsko srpska redakcija staroslavenskoga jezika. Prepostavlja se da su
ga na Krk donijeli bosanski bjegunci. Ime je dobio po popu Jerku Grkoviu koji je
bio njegov vlasnik).
b) 13. stoljee:
Splitski odlomak misala (pronaao ga je V. tefani. Rije je o listu pergamene
pisanom glagoljicom. Na obje strane su po dva stupca, a po sadraju to su misni
obrasci za mjesec prosinac. Pronalaza ga uvrtava u dvadesetak fragmenata
12. 13.stoljea s irilometodskom tradicijom 10. 11. stoljea. Po brojnim
tokavsko ikavskim elementima zakljuio je da je tekst pisan na bosanskom tlu).
c) 14. stoljee:
Divoevo jevanelje (veliki irilini kodeks 187 listova, od toga 181
pergamenski, jevanelje je po svojim osobinama vrlo tipian bosanski
predstavnik, oito prepisan s glagoljakog predloka, lijepo iluminiran)
Batalovo jevanelje (maleni odlomak iz Ivanova evanelja i zapis u kolofonu
vjerojatno su dio izgubljenoga etveroevanelja. Danas se sauvani dio uva u
Kijevu).
d) 15. stoljee:
Hvalov zbornik (ili Zbornik krstjanina Hvala) najvei je i najljepi bosanski kodeks.
Ima 353 irilicom pisana lista. Napisan je 1404. po narudbi bosanskoga vojvode i
splitksoga hercega Hrvoja Vukia Hrvatinia, onoga istoga koji je dao pisati
najljepi hrvatskoglagoljski kodeks).
11.
Pogled u hrvatsko glagoljatvo
Knjievnojezinu kulturu hrvatskoga srednjovjekovlja esto zovemo trojezinom i
tropismenom mislei na to da su njezini tekstovi ostvareni na latinskom,
staroslavenskom i starohrvatskom jeziku, te u latininom, glagoljinom i
irilinom pismu.
Tu moemo spomenuti:
Baansku plou

Misal po zakonu rimskoga dvora (nastao je 1483. godine i smatramo ga

najstarijom hrvatskom tiskanom knjigom i prvim misalom u Europi koji nije
otisnut latinicom i nije na latinskom jeziku).

Klovev glagolja (pripada kanonu staroslavenskih spisa)

Beke listie (s razmea 11. i 12. stoljea)

Nikodemovo evanelje i Pasija Sv. Andrije (hrvatski glagoljai rano su ih

preveli s latinskog jezika i posredovali ih irilinim slavenskim
knjievnostima)

Novakov misal

Zbornik Gregora Borislavia (danas u parikoj nacionalnoj knjinici)

12.
Najstariji hrvatski glagoljski epigrafski spomenici
Glagoljini su epigrafi izrazita vlastitost hrvatskog prostora. Tu spadaju:
Plominski natpis
Nalazi se u crkvi sv. Jurja u Plominu. Potjee iz kasnoga rimskog doba, na njemu
se nalazi natpis oblom glagoljicom iz 11. stoljea.
Valunska ploa
Kameni spomenik s tekstom iz 11. stoljea. Naen je u trijemu crkve Sv. Marka na
groblju iznad Valuna na otoku Cresu. Natpis je dvojezini (latinski i hrvatski jezik) i
dvopismeni (glagoljica i karolin) i simbolini je poetak suivota romanske i
slavenske kulture na hrvatskim prostorima.
Krki natpis
Kameni natpis s glagoljinim teksom iz 11. st. uklesan na nekoj zgradi u gradu
Krku.
Baanska ploa (slijedee pitanje)
Jurandorski ulomci
etiri ulomka ploe s glagoljskim slovima. Naeni su u crkvi Sv. Lucije u
Jurandvoru iz koje je i Baanska ploa s kojom su ulomci po paleografskim
osobinama istodobni. Kako se na njima moe proitati ime Zvonimir, mogue je
da je rije o drugoj Baanskoj ploi.
Senjska ploa
Rije je o ulomcima razbijene ploe koja je bila dio crkvene pregrade u nekoj
staroj senjskoj crkvi. I oblikom i funkcijom podsjea na Baansku plou. Nastala
je poetkom 12. stoljea.
Grdoselski ulomak
Natpis se zove po imenu srednjoistarskoga sela koje je u srednjem vijeku bilo
utvren grad kraj kojega su bile podignute dvije crkve. U jednoj od njih nalazio se
ulomak na kojemu je ovaj tekst pisan prijelaznom glagoljicom. Dri se da je na
njemu bila zabiljeena posveta nekog oltara dvjema sveticama.
Kninski ulomak
Natpis je s prijelaza 11. u 12. st. i naen je u crkvi Svetoga Bartola u Kapitulu kraj
Knina. Rije je o ulomku luka koji je ukraen, a na njemu je dio natpisa u kome se
mijeaju glagoljica i irilica.
Plastovski ulomak
Plastovo je dalmatinsko selo kraj Skradina u kojem je pronaen dio ploe s
natpisom s prijelaza 11. u 12. st. Mijeaju se glagoljina i irlina slova.
Supetarski ulomak
Ulomak kamene grede s irilinim i glagoljinim natpisom. Naen je u Svetom
Petru u umi. Natpis je iz 12. stoljea.
Konavoski glagoljski natpis
Napisan je na mramornom epigrafikom spomeniku pronaenom 1979. godine u
konavoskom selu Dunave. Na njemu moemo prepoznati glagoljska slova.

13.
Baanska ploa
Najvaniji meu najstarijim hrvatskim glagoljinim epigrafskim spomenicima.
Danas se uva u palai HAZU u Zagrebu. Napisana je oko 1100. godine uz
dananje selo Jurandvor, kraj Bake, na otoku Krku. Bila je ugraena kao lijevi
plutej u ogradu koja je dijelila prezbiterij (prostor za sveenstvo) od crkvene lae
(prostor za puk) u benediktinskoj crkvi Svete Lucije. Ploa je od vapnenca. Njezin
tekst ima 13 redaka.
Posebnu je panju privukla injenica da na Ploi nalazimo i nekoliko ne
glagoljinih slova. Neki su u njima vidjeli grko irilina, a veina istraivaa
latinina slova. Zanimljivo je da je rije o slovima koja su ista u latinici i irilici.
Sadraj Baanske ploe segmentirali su na razliiti broj dijelova. Nama sumnje
da na njoj moemo nakon kranske invokacije proitati zapis opata Drihe da je
hrvatski kralj Zvonimir darovao ledinu Svetoj Luciji te se navode svjedoci
darivanja. Slijedi klevetna formula, tj. prijetnja onima koji bi osporavali darovanje
i obvezu redovnika da mole za darovatelja i za sudionike u inu darivanja. Opat
Dobrovit, u drugom zapisu, izvjeuje da je s devetero samostanske brae
sazidao crkvu Svete Lucije u vijeme kneza Kosmata koji je vladao cijelom
krajinom/ Krajinom.
Od njezina teksta poinje svako istraivanje povijesti hrvatskoga jezika i
knjievnosti, ali ona je zbog svoje glagoljice prijelaznoga tipa vana i za
prouavanje povijesti glagoljinoga pisma. Na njoj se prvi put na
hrvatskostaroslavenskom jeziku spominje ime hrvatskoga naroda i ime kralja
Zvonimira. Po njoj znamo da je kvarnersko podruje bilo u granicama
Zvonimirove Hrvatske.
14.
Hrvatskoglagoljski liturgijski i neliturgijski tekstovi
Hrvatsko glagoljski liturgijski tekstovi
Od 10. do 12. stoljea od razliitih je knjiga koje su sluile za obavljanje liturgije
sastavljena jedna koja se zove misal, tonije Rimski misal (hrvatski su ga
glagoljai zvali misal po zakonu Rimskoga dvora). U njemu se nalaze molitveni
tekstovi, psalmi i itanja koja se najee koriste na misi.
Obino se dri da je meu sauvanim cjelovitim hrvatskoglagoljskim misalim
najstariji Illirico 4, a meu asoslovima Prvi vrbniki, oba iz prve polovice 14.
stoljea.
Meu onima iz 14. stoljea ljepotom se istie Novakov misal. No, ipak je
nadmaen u 15. stoljeu (1403/4.) pojavom po narudbi izraenog Hrvojevog
misala (Hrvoje Vuki Hrvatini).
I dok je misal knjiga namijenjena liturgiji u kojoj je sveenik samo predvodnik,
brevijar (asoslov) je slubena crkvena knjiga koja se sastoji od molitava i itanja
rasporeenih po danima u godini i po satima u danu, a namijenjena je
sveenicima i redovnicima. Ta se knjiga poela oblikovati jo u 4. stoljeu, a u 13.
je nastao brevijar po obiaju Rimskoga dvora.
Razdoblje od 12. do 14. stoljea nazvano je razdobljem fragmenata. Naime, iz
toga su vremena do nas doli samo fragmenti cjelovitih kodeksa. Najee su se
sauvali tako to su posluili kao uvez mlaim knjigama. Meu misalskim
fragmentima najpoznatiji su Beki listii (11/12. st.), Baanski/Premudini ostrici

(12. st.), Splitski odlomak misala (13. st.), Kukuljeviev odlomak (13. st.), Poinini
odlomci (13. st.). Najstariji brevijarski hrvatskoglagoljski tekst je Londonski
odlomak brevijara (13. st.), a iz istoga su stoljea Akademijini odlomci i Vrbniki
odlomak.
MIHANOVIEV ODLOMAK APOSTOLA
Odlomak je iz 12. stoljea. Po osobinama svojih slova spada u prijelazno razdoblje
glagoljice, izmeu oble i uglate, a vidljiv je i utjecaj irlinih tekstova.
VATIKANSKI ILLIRICO 4 (Najstariji hrvatskoglagoljski misal)
Misal je s poetka 14. stoljea, a danas se uva u Vatikanskoj biblioteci. Pismo je
uglata (hrvatska) glagoljica. Iz biljeki u kodesku saznajemo da se misal
upotrebljavao u crkvi Majke Boje u Omilju.
LONDONSKI ODLOMAK BREVIJARA
List brevijara iz prve polovice 13. stoljea. Najstariji je odlomak glagoljske
asoslovne tradicije.
PRVI VRBNIKI BREVIJAR
Najstariji sauvani cjeloviti hrvatskoglagoljski brevijar s prijelaza iz 13. u 14.
stoljee. Ima 259 pergamentskih folija. Tekst je pisan dvostupano, najee su u
stupcu 33 retka. Glagoljica je prijelaznoga tipa, ali tekst u tom pogledu nije posve
jedinstven. Pisale su ga dvije ili tri ruke. Ukrasi su skromni, a jezik je
hrvatskostaroslavenski.
HRVOJEV MISAL
Hrvojev misal, najljepi je, tj. najbogatije iluminirani glagoljaki hrvatski kodeks iz
godine 1404. Sastoji se od 31 arka; 27 ih ima po 8 listova (folija), a prvi i
posljednji po 10 listova. Jedan ima 7, a jedan 4 lista, to e rei da kodeks ukupno
ima blizu 500 stranica.
Hrvatsko glagoljski neliturgijski tekstovi (pravni i beletristiki tekstovi)
Knjievno djelo Svete Brae najveim je dijelom liturgijskoga karaktera
(etveroevanelje, izborno evanelje, psaltir, apostol, molitvenik). Neki novi
tekstovi prevodili su se iz Vulgate ili iz liturgijskih knjiga pisanih latinskim jezikom.
Tako je bilo i s misalom i brevijarom: rijetko su se mijenjali, zapravo samo onda
kada su pokraivani ili su uvoeni novi sveci i blagdani.
Sveta Braa su ostavila i tekstove namijenjene ureivanju pravnih odnosa,
svjetovnih i crkvenih. Najstariji hrvatski zakonik je Vinodolski.
Posebno je zanimljiv i Istarski razvod, opiran tekst napisan glagoljicom kao javna
isprava o razgranienju posjeda pojedinih istarskih opina (komuna), odnosno
njihovih feudalnih gospodara.
Glagoljicu nalazimo, dakle, na oltaru, u liturgijskoj funkciji (jezik je
hrvatskostaroslavenski) i na sudu (jezik je, preteito, isto hrvatski), ali
glagoljicom se izraavala jo jedna ljudska potreba: potreba za knjievnim (u
uem smislu rijei) tekstovima.
REGULA SVETOG BENEDIKTA
Hrvatski glagoljini tekst pisan u 14. st. hrvatskostaroslavenskim jezikom. Pisan je
za benediktinsku opatiju Sv. Kuzme i Damjana. Tekst ima 60 listova, tj. 120
stranica.
PARIKI ZBORNIK (Cod. slave 73)
Sadri duhovna itanja, dijelove misala i brevijara te psaltir. Uz brevijar, misal,
psaltir i obrednik on sadri i zbirku pjesama koju obino u literaturi nazivamo
najstarijom hrvatskom pjesmaricom. Zbirka pjesama ima devet naslova: Pisan
svetago Jurja, Pisan od muki Hristovi, Marijina pisan, Od rojenja, Bratja, brata
sprovodimo, Nad grobom (Tu mislimo, bratja, a smo), Svit se kona, Mihaile
preblaeni, Poj eljno (Za mi tui, due)
ZAPIS POPA MARTINCA
U tom tekstu pop Martinac opisuje svoje strahove izazvane dogaajima na
Krbavskom polju 1493. godine.

15.
Hrvatskoglagoljski Prvotisak (EDITIO PRINCEPS)
MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA
Misal po zakonu rimskog dvora otisnut 1483. godine najstarija je hrvatska tiskana
knjiga. To je prvi europski misal koji nije otisnut latinicom i nije na latinskom
jeziku. To je najljepa meu naim inkunabulama. Tiskana na dan katedre Sv.
Petra apostola. Tako su glagoljai posvjedoili svoju pripadnost rimskoj crkvi.
eljeli su istaknuti da njihov jezik hrvatskostaroslavenski i njihovo pismo
glagoljica nisu zapreka ukljuivanja u katoliku crkvu, mada su njihov i jezik i
pismo drugaiji od onih u knjigama katolike crkve na drugim podrujima. U
kolofonu ne pie gdje je knjiga otisnuta. Pretpostavlja se u Veneciji ili moda u
Modruu, Izoli ili Kosinju gdje su u srednjem vijeku bila tiskarska sredita.
BREVIJAR PO ZAKONU RIMSKOG DVORA
Sauvan je samo jedan primjerak u Venecije, nedostaje mu zavrni dio gdje bi
trebao biti kolofon, pa tako nemamo podatke i mjestu i vremenu tiska.
Pretpostavlja se da je otisnut u Kosinju i da se na njega odnose rijei iz latinskog
opisa Like i Krbave.
BAROMIEV BREVIJAR
Glagoljai su u odreenim vremenskim razmacima tiskali misale i brevijare, knjige
potrebne za obrede u crkvi, za molitvu i razmatranje. Meu glagoljinim
inkunabulama nalazimo dva misala i dva brevijara.
Brevijar iz 1493. otisnut je u Mlecima, a zovu ga Baromievim, jer je u njegovoj
pripremi vanu ulogu imao Bla Baromi, kanonik senjske crkve, poznat po tzv.
tehnici lomljenih ligatura, tj. ligatura spojenih od puno slova i poluslova.
Baromiev brevijar sadri uz asoslov i misal i ritual. U knjizi se nalazi i latinski i
hrvatski kolofon u kojem se vidi da je Baromi i korigirao knjigu. U ovom brevijaru
zanimljiv je i kalendar u kome su novi franjevaki blagdani koji se slave u Zadru.
U tom kalendaru su i podaci o poloaju zvijezda Zodijaka i njihova imena.
Sauvano je pet primjeraka ove inkunabule. Jedini potpuni nalazi se u
rumunjskom Sibiu i taj ima originalne drvene korice presvuene koom.
Nepotpuni primjerci uvaju se u Mnchenu, u Schwarzau u Austiji i u Zagrebu dva
primjerka.
SENJSKI MISAL
1494. u Senju poinje raditi Senjska glagoljska tiskara i do 1508. kad prestaje s
radom u njoj je otisnuto barem 7 knjiga, od toga 2 inkunabule: Misal 1494. i
Spovid opena 1496. Vana osoba tog pothvata bio je Bla Baroni, ovjek koji je
iskustvo stekao u Mlecima.
Prva knjiga otisnuta u Senjskoj tiskari bio je Misal. U njegovu se kolofonu uz
Baromia spominju Silvestar Bedrii i Gapar Turi. Misal ima 216 listova. Da je
ovaj Misal uope otisnut saznalo se tek 1849. godine kad je istraiva
hrvatskoglagoljske batine Ivan Beri naao polovicu jednog lista u Ugljanu, a
zatim jo dva lista u Pakotanima.
Kako nije bilo kolofona, Beri je zakljuio da je Misal otisnut 1507. godine. V.
Jagi je u antikvarijatu u Munchenu u potpunom primjerku s kolofonom proitao
da je knjiga tiskana 1494. godine.
SPOVID OPENA
Naa prva i jedina neliturgijska inkunabula Spovid opena otisnuta je glagoljicom
1496. godine u senjskoj tiskari. To je prijevod talijanskoga prirunika
Confessionale generale. Ujedno je to i prva knjiga tiskana na narodnom jeziku,
akavtini.

Spovid opena je duhovni prirunih za obavljanje ispovijedi.

16.
Hrvatske glagoljske tiskare i njihova djela
Hrvatske glagoljske tiskare bile su u Senju, Rijeci i Urachova.
Djela senjske tiskare:
Misal 1494.
Spovid opena
Metrija dobra umrtija s ritualom
Narunik plebanuev
Transit svetoga Jerolima
Miraluki blaene deve Marije
Korizmenjak
Djela rijeke tiskare:
Oficij rimski (oficij blaene deve Marije)
Psaltir
Misali hrvaki
Knjiice Krsta
Knjiice od itja rimskih arhijerejov i cesarov
Od bitja redovnikoga knjiice
Protestantske knjige iz Uracha:
Tabla za dicu
Katehismus
Mali katekizam
Postila
1. del Novoga testamenta
Jedni kratki razum nauci
Artikuli ili deli prave stare krstjanske vere
2. del Novoga testamenta
Kratka suma
Benedicium su Hristi
Spovid i poznanje prave krstjanske vire
Bramba augustanske povedi
Crikveni ordinali
17.
Hrvatske inkunabule i tiskare
Povijest knjige prelazi put od Sumerana i Babilonaca do prepisivaa u
srednjovjekovnim europskim samostanima i dvorovima. To je rijetka i skupa
rabota. Izum tiska je velika prekretnica u povijesti civilizacije. Poeci tiska vezani
su uz Gutenberga. Ipak, Kinezi su tzv. blok knjige tiskali u 8. stoljeu, a
ksilografske u 9. stoljeu.
Gutenberg je tiskao pokretnim slovima 42 redna Biblija na latinskom jeziku na
pergameni i papiru, tiskana izmeu 1442. i 1445. pa sve knjige otisnute od tada
do kraja 15. stoljea zovemo inkunabule (incunabulis = pelena, kolijevka; znai
inkunabule su knjige koje pripadaju djetinstvu slikarstva).
Inkunabule su tiskane od slavenskih zemalja u ekoj, Poljskoj (na ukrajinskom ili
latinskom jeziku), Crnoj Gori i Hrvatskoj.
Slavenske su inkunabule one koje su otisnute na slavenskom jeziku u slavenskoj
sredini. Po tom kriteriju 4 slavenska naroda imaju inkunabule: esi, Ukrajinci,
Crnogorci i Hrvati.

1474. otisnuta je knjiga hrvatskog naroda djelo Oratio in funere biskupa Nikole
Modrukog. 1477. u Veneciji pjesniku zbirku tiska Juraj igori.
Hrvati imaju 9 inkunabula, 6 glagoljinih i 3 latinike.
Hrvatske inkunabule su:
1. Misal po zakonu rimskoga dvora 1483.
2. Brevijar po zakonu rimskoga dvora 1491.
3. Traktat o ispovjedi 1492. (nije sauvan ni jedan primjerak)
4. Baromiev brevijar 1493.
5. Senjski misal 1494.
6. Spovid opena 1496.
18.
irilica i njezina uporaba u Hrvatskoj
Postanak irlice
Grko unicijalno pismo bilo je temeljem na kome se razvila irilica. U svakom
sluaju rije je o sveanom pismu, s velikim uspravnim slovima koja stoje svako
za sebe, tj. nisu meusobno povezana. Godine 893. odran je veliki dravno
crkveni sabor u novoj bugarskoj prijestolnici Preslavu. Na njemu je slavenski
jezik proglaen slubenim, a irilica slubenim pismom, pa su se i glagoljini
tekstovi prepisivali irilicom. Sreditem takve djelatnosti postat e Preslavska
knjievna kola.
irilica nije rezultat pojedinanog nadahnua, nego povijesnog procesa u kome su
sudjelovali mnogi, a poetak mu je u onom nesustavnom biljeenju slavenske
rijei grkim i latinskim slovima.
Znakove koje je preuzela iz grkog alfabeta, irilica uope nije mijenjala. Oni ine
vei dio iriline azbuke, ak ih je 26. Prvih dvadeset grafema oznaavalo je iste
glasove kao i u grkom jeziku. Drugu veliku skupinu ine ona irilina slova kojih
nije bilo u grkom alfabetu. Neki istraivai tvrde da su nastala ugledanjem u
druge, a ne u klasini grki alfabet.
Hrvatska irilica
U Hrvatskoj je postojala trojezinost (latinski, staroslavenski, hrvatski) i
tropismenost (glagoljica, irilica, latinica). Na nekim su epigrafima uoena i
irilina slova te moemo rei da se najkasnije od 12. stoljea i njome biljee
hrvatski tekstovi.
Moemo takoer govoriti o tri tipa ovoga pisma: bosanica, dubrovaka irilica i
srednjodalmatinska (poljiica).
Najstarija irilina isprava pisana na podruju dananje Hrvatske je Povljaska
listina.
irilicom su se u privatne i slubene svrhe uz glagoljicu i latinicu, sluili lanovi
poznatih hrvatskih obitelji: Frankopani, Zrinski, Keglevii... Iz 15. i 16. stoljea
sauvan je lijep broj vanijih tekstova, a napoznatiji su Poljiki statut iz 1440. i
Libro od mnozijeh razloga (dubrovaki zbornik u kome su zabiljeeni najstariji
hrvatski dvostruko rimovani dvanaesterci).
Najstarije tiskano djelo je Oficij BDM i 15 molitava Svete Brigite.
POVALJSKA LISTINA
Rije je o kartularu benediktinskoga samostana Svetoga Ivana u Povljima na
Brau. U prvih desetak redaka te listine neki istraivai vide zasebnu cjelinu kojoj
su dali ime Isprava kneza Breka, a potjee iz 1184. tj. iz godine utemeljenja
samostana. Povaljska je listina pisana hrvatsko staroslavenskim jezikom, ali
hrvatske jezine osobine su znatno ee.
POVALJSKI PRAG
Kameni natpis podijeljen kriem u dva dijela. Lijevo od kria nalazi se obavijest
mojstra Radonje da je sagradio crkvena vrata, a desno je napisano da je knez
Breko dao toj crkvi zemlje. Tekst je uklesan potkraj 12. stoljea zapadnom
irilicom

POLJIKI STATUT
Zbornik obiajnoga prava koje je vrijedilo u Poljikoj komuni. Do nas je dola
redakcija iz 1440. u prijepisu iz 15./16. stoljea pisana poljiicom. Jezik toga
spomenika zanimljiva je mjeavina tokavskih i akavskih osobina

19.
Glagoljica i njezina uporaba u Hrvatskoj
Ime glagoljice
Naziv kurilovica prvi put se spominje u ruskom zapisu novogorodskoga popa
Upyra Lihog iz 1047. godine i taj se naziv u tom tekstu vjerojatno odnosi na
glagoljicu.
Siguno je da su glagoljica i irilica jedna drugoj posuivala ime. Na hrvatskom
podruju se takoer naziv urilica upotrebljava za glagoljicu (u dubrovakim
dokumentima).
Naziv glagoljica nastao je na hrvatskom tlu. Izveden je od glagola glagolati (=
govoriti). Oblici toga glagola uli su se izvanredno esto kod obavljanja crkvenih
obreda na prvom slavenskom knjievnom jeziku.
Postanak glagoljice
Za razliku od irilice glagoljica ne podsjea ni na jedno poznato pismo s kojim se
susreemo. Ni nakon analiza ne mogu se jednoznano i prihvatiljvo uspostaviti
veze izmeu glagoljice i drugih grafija.
Razikujemo tri polazita u objanjavanju geneze:

egzogena (polazita koja za svaki glagoljini grafem trae uzor izvana u

nekom drugom grafijskom sustavu)
Logino je to se u pokuajima da se nae uzor glagoljici najee pomiljalo na
razne oblike grkoga alfabeta. Najozbiljniji je bio onaj koji je tu slavensku azbuku
vezao uz grko kurzivno pismo 8. i 9. stoljea.
Brojna istraivanja rezultirala su spoznajom da je glagoljica autorsko djelo,
rezultat individualnoga ina, da ju je stvorio pojedinac iz grkoga kulturnog
ozraja, kranin po svjetonazoru, talentirani filolog, znalac brojnih jezika. Malo
strunjaka danas sumnja da je to bio Konstantin (iril).
egzogeno endogena (polazita koja polaze od toga da se autor glagoljice
ugledao u druga pisma, ali i da postoje elementi glagoljine strukture koji
se ponavljaju, tj. iz jednog glagoljskog grafema razvija ih se nekoliko)
Spoznaja da je jedan ovjek autor glagoljice pomogla je da se u njoj sve vie
ponu traiti elementi sustavnosti i da se, bar jedan broj grafema, pone
objanjavati razvitkom unutar samog (glagoljinog) grafijskog sustava.

Temeljni stav istraivaa je u tome da se prvotna glagoljica sastojala od dva niza

grafema: jedni su se razvili u sustavu (moemo ih zvati endogenima), drugi su u
sustav uneseni izvana (moemo ih zvati egzogenima).
endogena (polazita koja ne uzimaju u obzir poticaje izvana, nego trae
grafiki klju glagoljice, tj. trae elemente od kojih su svi grafemi nainjeni
i naine slaganja tih grafema)
Sredinom 20. stoljea finski slavist Georg ernohwostow izrazio je uvjerenje da
glagoljici ne treba traiti uzor niti u jednom od triju najpoznatijih pisama (grkom,
latinskom, idovskom) jer se Konstantin, poznati protivnik trojezine hereze, nije
elio ugledati u te grafije. Po njegovu miljenju, glagoljica je originalno pismo koje
poinje kriem, a i sva ostala slova temeljena su na kranskim simbolima.
Faze oble glagoljice
Glagoljicu koja se od nastanka toga pisma pa do 12. stoljea upotrebljavala u
Moravskoj, Panoniji, ekoj, Bugarskoj i Hrvatskoj naziva se oblom jer je krui
jedan od temeljnih elemenata toga pisma. U literaturi se stidljivo probija miljenje
da obla (makedonska, bugarska) glagoljica nije starija od uglate (hrvatske). Ipak,
veina i dalje vjeruje da je razvoj tekao od oblih preko poluoblih do uglatih oblika.
Za oblu glagoljicu obino se pretpostavljaju etiri faze:
Solunska faza (860 863) koja nam nije zasvjedoena u tekstovima, nego
je pokuavamo rekonstruirati iz abecedarija i osobina sauvanih u kasnijem
razdoblju.
Moravsko panonska faza (863 885) pokriva vrijeme neposrednog
djelovanja Konstantina i Metoda.
eku fazu (885 1097) nije lako rekonstruirati: samo bismo Prake listie
mogli smarati njezinim predstavnikom jer su prepisani vjerojatno u
Sazavskom samostanu. Poslije Metodove smrti (885) dio njegovih uenika
skrio se u eku iji se knez Borivoj krstio neto prije Metodove smrti. Tamo
je glagoljica, sve do protjerivanja slavenskih sveenika (1097), sluila ne
samo u biljeenju liturgije, nego i za prve zapise na ekom jeziku.
Ohridska faza (886 12. st.) zapoela je dolaskom irilovih i Metodovih
uenika, a zavrila se u 12. stoljeu kada ju je potisnula irilica. Bila je
pismom Ohridske knjievne kole. Kao to je poznato, glagoljica od 12.
stoljea ivi samo na dijelovima hrvatskoga teritorija, na kojima je ona
pismo za sve civilizacijske potrebe, a ne kako se ponekad krivo govori i
pie, samo za crkvene knjige. Na naim prostorima poprimila je uglate
oblike pa se u literaturi govori o uglatoj ili hrvatskoj glagoljici.

20. Latinica i njezina uporaba u Hrvatskoj

Postanak latinice
Kad su Hrvati zauzeli svoje dananje prostore, susreli su se s latinicom. I sami su
poeli itati i pisati tim pismom, ali ne svoj, nego latinski jezik. Zabiljeili su
pritom i koju hrvatsku rije, najee, kakvo osobno ili mjesno ime ili kakvu glosu
na knjizi.
Latinica u Hrvatskoj
Pojava je latinice u knjigama hrvatskoga jezika, dakle u knjigama koje su ve
popunjava dva pisma, glagoljica i irilica, s jedne strane, sasvim neobina, s
druge pak sasvim razumljiva. Neobina je ne samo zato to je uspjela prodrijeti
na teren na kojem su se ve upotrebljavala dva pisma, i to oba slavenski bliska,
nego i zato to je latinica uspjela oba pisma potisnuti i, zatim, istisnuti.
Tome bismo mogli dodati injenicu da se latinicom pisalo i latinski i hrvatski, to
nije bilo mogue ostvariti glagoljicom ili irilicom. To je bilo tim vanije to su svi
obrazovani morali znati latinski, a mnogi meu njima brinuli su se i o napretku
hrvatske knjige.
IBENSKA MOLITVA
Pohvala Gospi pisana je u stilu talijanskih lauda u 13. i 14. stoljeu. Napisana je
sredinom 14. stoljea. Nali su je u ibenskom franjevakom samostanu.
RED I ZAKON
To je najstariji datirani latinicom pisani tekst (1345). Zove se Red i zakon od
primljenja na dil dobroga injenja sestar naih reda svetoga otca naega
Dominika.

21.
O autorstvu i prioritetu slavenskih pisama
Autorstvo
Hrvatski paleoslavist Josip Hamm u svojim mlaim godinama zastupao je tzv.
gotsku tezu o postanku glagoljice. Poao je od toga da se u starijim tekstovima
uvijek govori o jednom pismu i da sve kojima se stari autori obraaju oito znaju
na koje se pismo misli. U Hrvatskoj puno je simaptija uivala tzv. jeronimska
teorija. Njezina je bit u tome da tvrdi da je autor glagoljice Sveti Jeronim, to bi
znaio da je to pismo znatno starije od Konstantina (irila).
Prioritet slavenskih pisama
Pitanjem koje je pismo starije bavi se slavenska filologija ve dva stoljea. Sve do
naih dana mislilo se da e odgovor na pitanje koje je pismo stvorio Konstantin
biti ujedno i odgovor na pitanje koje je pismo starije. Danas rijetko tko sumnja da
je Konstantin (iril) stvorio glagoljicu, mada gotovo svi dre da je glagoljica
starija.
Kad bi postojala znatnija vremenska razlika u javljanju irilinih i glagoljinih
spomenika, to bi dalo odluujuu prednost pismu na kojem se natpisi i zapisi
javljaju ranije.
Druga je velika mogunost da se doe do rjeenja koje nee ostavljati sumnje da
se utvrdi kako se glagoljica ugledala u irilicu ili obrnuto. Stoga su mnogi
pokuavali objasniti narav odnosa izmeu dviju azbuka, ali slaganja ni u tom
pogledu nije uvijek bilo, a ni danas ga nema.
Meu argumentima koji govore u prilog vee starosti glagoljice, i to bez obzira na
to hoemo li ili neemo pitanje prvenstva odvojiti od pitanja autorstva, jesu i ovi:
Spomenici pisani glagoljicom u pravilu su primjetljivo arhainiji po jeziku nego
oni pisani irilicom
U spomenicima koji su pisani irilicom sreu se pojedina glagoljska slova, rijei
ili reenice, to svjedoi o tome da je tekst prepisan iz glagoljice

Sauvani su i neki palimpsesti, tj. rukopisi na pergameni s koje je skinut jedan

tekst da bi se mogao pisati drugi. Svi su pisani odreda irilicom, ali se
suvremenom fototehikom ispod irlinog teksta otkriva prethodno skinuto
glagoljsko pismo
Poznati Hrabrov spis O slovima izriito kae da bi slavenski knjievnici na
pitanje tko im je sastavio pismo i knjige preveo odgovorili (svi!) da su to uinili
Konstantin i brat mu Metod. To znai da je Konstantinovo pismo smatrano
prvim slavenskim pismom