Nova prisutnost 9 (2011) 1, 207-211

207

Kranstvo i indijske religije

Mislav Jei
mjezic@ zg.hr

Radost mi je to se mogu ovomu krugu obratiti s ovom temom. Kada se

govori o indijskoj duhovnosti, odnosno o indijskim religijama, prvenstveno se
misli na one religije koje su se u Indiji razvile, a to su hinduizam, buddhizam
i jinizam, i mnogo kasnije sikkhizam. Naravno, u Indiji postoje druge religije
koje su u nju dole izvana, meu njima i kranstvo, u razmjerno maloj mjeri
judaizam (mala zajednica na jugozapadu Indije), a najprisutnija je od tih religija islam. U Indiju je iz Irana doao i mazdaizam (zoroastrizam, parsizam).
O Indiji se i o njenoj duhovnosti esto govori, a razlog je dosta oit: u svijetu ima nekoliko podruja koja su dala ovjeanstvu najvee religije. Jedno je od
njih podruje od Palestine do Arabije, odakle su potekli judaizam, kranstvo
i islam, a drugo podruje koje je bilo najvei izvor duhovnosti i religija jest
Indija, koja je dala, s jedne strane, veliku i sloenu batinu koju najee nazivamo hinduizmom ili brahmanizmom, a moglo bi se raspravljati o tome je li
to jedna religija ili mnogo religijskih oblika, a s druge strane buddhizam koji
se proirio velikim dijelom svijeta, pogotovo Azijom, te jo jedna religija koja
je imala bitnu ulogu u indijskoj kulturnoj i duhovnoj povijesti, a to je jinizam.
Te su religije, dijelom, u usporedbi s drugim svjetskim religijama, vrlo stare.
Izvori religije koju najee zovu hinduizmom u svetim su tekstovima
Vedama, najstarijem korpusu svetih tekstova u Indiji, a poetci toga korpusa,
kakav je danas sauvan, seu u 2. tisuljee pr. Kr. Najstariji dijelovi Veda
pripadaju tomu razdoblju, a mlai dijelovi teksta nastajali su do prve polovice 1. tisuljea pr. Kr. U to su se doba, sredinom 1. tisuljea pr. Kr., u Indiji
pojavili i novi duhovni pokreti koji su se razvili u zasebne religije, buddhizam
i jinizam. Uvjetno reeno, osnivai tih religija bili su suvremenici, Siddrtha
Gautama koji je kasnije dobio naziv Buddha, i Vardhamna, koji je kasnije
dobio naziv Mahvra. Po svjedoanstvu i buddhistikoga i jinistikoga kanona
bili su suvremenici.

208

Mislav Jei: Kranstvo i indijske religije

Ako pogledamo na poetke tih religija, s jedne strane u vedskoj religioznosti, najstarijem sloju svetih spisa u hinduizmu, to ne znai da je taj korpus u
svijesti dananjih hinduista najprisutniji, nalazi se zbirka himana bogovima
koja pripada u najdragocjenija djela svjetske knjievnosti. Ima indologa koji
smatraju da je to poezija koja ima mnogo formalizama, koja slui obredima,
ali ja pokuavam, itajui sa studentima, pokazati kako je ta poezija istanano
sroena i na koje naine prenosi svoje poruke. U toj se poeziji slave i bogovi
ija se prisutnost osjea u prirodi, Sunce, Vjetar, Grom, Oganj, Zora, No. ali
i bogovi koji uvaju udoredni poredak, ditye, kao to su: bog zadane rijei
Varun.a i bog koji uva savez i ugovor Mitra, a za nas moe biti zanimljivo
da on uva i savez ljudi s Bogom. Katkad se misli da se ta zamisao pojavila
samo na Bliskome Istoku, ali se iz tekstova vidi da nije ba tako. Drugi su
ditye bogovi gostoprimstva, mirne diobe imutka drijebom ili sveenike
vjetine, i oni uvaju udoredne ustanove u starom drutvu vedskih Arijaca,
koji su u 2. tisuljeu doli iz Srednje Azije na Indijski potkontinent. Najvei
je broj himana, meutim, posveen bogovima Indri, Agniu i Somi, jer je na
njih usredotoen obred, kao na boga koji prima rtvu, boga koji je prinosi i
boga koji se rtvuje. Osim toga se u vedskoj poeziji mogu razlikovati nebesnici (deva), kojih je mnogo, i jedan, vrhovni bog, koji se zove Asura (takav je
Indra), u kasnijim se tekstovima zove vara ili Bhagavant, pa to, dakle, nije
politeizam kako obino zamiljamo, nego da se radi o nazoru koji nije strogo
monoteistian kao abrahamske religije, ali koji razlikuje jednoga Boga i brojne
nebesnike, koji su mu na neki nain podreeni i koji svojom blagotvornou
ine na ivot moguim.
Osim himana, u Vedama se nalaze obredni tekstovi, brhman.e, i oni se
mogu usporediti s Levitskim zakonikom ili Ponovljenim zakonom u Bibliji,
te postoje misaoni tekstovi upaniadi, slini mudrosnim tekstovima u Bibliji,
samo to su ti indijski tekstovi na kraju Veda znatno lozonije formulirani
i na njima se uvelike utemeljio bitan dio kasnije indijske lozoje.
to se tie obreda, vedski obredi poznaju rtve, kao i mnoge druge religije,
ali su sauvali uspomenu na neto to je moda vrlo duboka poruka, a to je
da, kada ovjek rtvuje ivotinju, tada sebe otkupljuje; to jest, pravi smisao
rtve jest rtvovati sebe, sve drugo je samo privremeno otkupljivanje sebe. Iako
se implikacija takve zamisli moe nai u Starome zavjetu, nigdje nije ovako
eksplicitno izreena, i moe se ustvrditi da je vedska teorija rtve kranstvu
izrazito bliska.
Zatim dolaze u 1. tisuljeu pr. Kr. novi duhovni pokreti, buddhizam i
jinizam, koji stvaraju nove oblike duhovnoga ivota, u prvome redu redovnike
zajednice, a koji se posveuju traganju za duhovnom slobodom i duhovnim
smislom ivota. Dakle, redovnitvo se sigurno javlja u Indiji sredinom 1. tisuljea pr. Kr., i mogue je da je to indijsko redovnitvo nalo kroz helenistiku
tradiciju put kako bi posluilo kao primjer redovnitvu u drugim dijelovima

Nova prisutnost 9 (2011) 1, 207-211

209

svijeta, pa tako i kranskomu redovnitvu. Postoji jo jedna osobina svojstvena tim religijama, a to je da se kao poticaj za duhovno traenje uzima
susret sa zlosreom ili patnjom u svijetu, tako da onaj koji se nije susreo s
patnjom nee vjerojatno osjetiti nikakav duhovni zov ili poticaj na traenje
duhovne slobode. U vezi s time moe se spomenuti da je za indijski odnos
prema svijetu karakteristino shvaanje posebnoga poloaja ljudi meu biima u svijetu u odnosu na iskustvo zlosree ili patnje. Dakle, nije naglasak na
umu i razumu koji odvaja ljude od ostalih bia, nego na osjeaju, pa time i
osjeaju boli. Odatle prirodnije slijedi i suosjeanje s drugima. Ljudi pri tome
nisu najnesretnija bia na svijetu, ali opet ima i sretnijih, kakvi su nebesnici
koji ne trpe kao ljudi i ive u sretnijim svijetovima, no ta je mjera nesree za
ljude dobra jer ih moe potaknuti na duhovno traenje i promiljanje. Drugim
rijeima, ak se i stvarnost svijeta za nas na neki nain utemeljuje na tome
to to je svijet tako dugo stvaran i toliko smo vezani za njega dokle god smo
podloni patnji i dok ugodu i uitke elimo postii, a patnje izbjei. Zato je put
osloboenja i u buddhizmu i u jinizmu shvaen kao osloboenje od udnje i
od straha. Onaj koji se oslobodio udnje i straha, a put se do toga ne smatra
jednostavnim, vie nije podloan patnji, i taj je osloboen u ovome svijetu.
Termin u indijskoj duhovnosti za vezanost za ovaj svijet jest sam.sra, a naziv
za osloboenost u buddhizmu je najee nirvn.a, ali i moka. Kada sljedbenik
buddhizma polazi Buddhinim putom, tada nema nito suprotnije za njega od
svijeta sam.sre, svijeta u kojem se trpi, i nirvn.e, onoga osloboenoga stanja
u kojem je bie prosvijetljeno i nije vie podlono patnji. Ali, kada se postigne
stanje u kojem vie nismo podloni udnjama ni strahu, tada, bili mi u ovome svijetu ili na samrti, vie nema razlike izmeu svijeta potpunoga mira i
prosvijetljenja, nirvn.e, i ovoga svijeta, sam.sre, jer prosvjetljenik vie nije u
njem uhvaen u mreu patnje pa to vie nije sam.sra. To je duhovni put koji
moe biti vrlo pouan svakomu tko se eli s njime susresti.
Jo bih rekao da se u poslijevedskome razdoblju iz vedske religije razvija
poslijevedski brahmanizam (ili hinduizam) u kojem se religijski oblici bitno
mijenjaju. Naime, u vedsko vrijeme nisu postojali niti hramovi niti kipovi
nebesnika, no u poslijevedskoj se duhovnosti razvijaju danas prepoznatljivi
izrazi religije: grade se hramovi, postavljaju kipovi bogova, razvijaju se obredi
u hramovima. Nebesnici postaju zorniji i antropomorfniji, vjerski tekstovi
pripovjedniji.
S vremenom se razvija odnos ljubavi i predanosti prema bogu, bilo da se
on zove Vin.u, iva ili Dev (Boica), a ta se predanost naziva na sanskrtu,
a kasnije i na novoindijskim jezicima, bhakti. Ona je obiljeila religioznost
hinduizma u 2. tisuljeu n. e. i do danas. Stvorila je veliku vjersku i duhovnu
poeziju, od ranih tamilskih pjesma u posljednjim stoljeima 1. tisuljea pr.
Kr., sve do modernih pjesnika poput Rabndrantha T.hkura.

210

Mislav Jei: Kranstvo i indijske religije

Naravno, svaka religija ima svoju obrednu stranu, kulturoloku, socioloku, tako bi se o hinduizmu moglo poeti govoriti opisujui nadugo obredno
ponaanje Indijaca, ali ini mi se, ako govorimo o hinduistikoj duhovnosti,
da bi to skrenulo panju na manje bitne aspekte vjere. Ako obratimo panju
na ono to je u indijskim religijama duboko, onda bih rekao da je oito da su
to religije koje mogu stvarati velike lozofske i teoloke sustave, usporedive
s velikim sustavima na Zapadu, i koje mogu stvarati svete ljude koji mogu
postajati uzor drugima.
Moda je najjednostavnije rei da pravi vjernik nije u opasnosti da postane
nevjeran svojoj vjeri ako se upoznaje s drugim religijama, i da slobodno moe
otvoriti oi i uvidjeti kako Bog progovara drugim ljudima na druge naine.
Mogli bismo se zamisliti, na primjer, nad time da nam je Bog dao iskustvo da
jedan ovjek koji je ivio u 20. stoljeu i koji je bio najsliniji Kristu nije bio
kranin, nego hinduist. ovjek koji je u svijetu moda napravio razmjerno
vie od svih drugih i vie irio ljubav te nam moe svima biti uzorom, a to
je Mahtm Gndh. To je nain na koji Bog djeluje, i to nas moe otvoriti
duhovnosti drugih vjerskih tradicija.

Odgovori na pitanja iz publike o avatrama:

Avatre, utjelovljenja boga, jesu pojam iz vin.uistike tradicije jer uglavnom samo Vin.u ima avatre. Avatre koji se najvie tuju u Indiji jesu Krn.a
i Rma. U jednom se dijelu tradicije smatra da je poslije njih i Buddha bio
avatra Vin.ua, ali nain na koji mu se to pripisuje vrlo je dvoznaan i ima veze
s odnosom hinduizma i buddhizma. U drugoj se varijanti kae da je Krn.in
brat Balarma deveti avatra, a najee ih se nabraja 10. Deseti, koji tek treba
doi, zove se Kalki. Dakle, neka je vrst mesijanizma doprla do hinduizma. Na
pitanje mogu li oni prihvatiti Krista kao toga avatru postoji lepeza moguih
odgovora koje bi razni krugovi koji pripadaju hinduistikomu duhovnom svijetu mogli dati. Za mnoge od njih nije tekoa prihvatiti Isusa Krista kao uzor,
ali ih to ne bi uinilo kranima jer je teko da bi ga prihvatili kao jedinoga
spasitelja, nego bi ostali u podruju hinduistikih tradicija i simbola. S druge
strane, u kranstvu ima mnogo toga to njima moe biti blisko i prepoznatljivo, pa su tako katoliki misionari zahvaljujui celibatu i povremenu postu,
znali stei ugled poput indijskih asketa i duhovnih ljudi. Tako je osobito Majka
Terezija bila u Indiji uvelike spremno prepoznata kao sveta osoba po veliku
prinosu u irenju univerzalne ljubavi i pomoi blinjima.

Nova prisutnost 9 (2011) 1, 207-211

211

O oekivanju kraja vremena i spasitelja u Indiji:

Nekim je religijama svojstveno oekivanje dolaska spasitelja na kraju vremena, prije svega judaizmu i kranstvu. Uostalom, to je vrlo izriito svostveno
ve i mazdaizmu (zoroastrizmu). Svojstveno je kranstvu utoliko to se govori o drugome Kristovom dolasku koji se moe tumaiti bilo povijesno bilo
mistiki. Takvo je oekivanje ulo i u hinduizam u zamisli o buduem avatri
Vin.ua Kalkiju, pa i u mahynski buddhizam, gdje se oekuje budui Buddha
Maitreya. Meutim, jedno je razumjeti oekivanje buduega spasitelja u vremenu ovoga svijeta, a drugo je teiti osloboenju ili spasenju koje nije vezano
iskljuivo sa svretkom svijeta. I u kranstvu postoji predodba o uskrsnuu
mrtvih na sudnji dan, no veina krana moli za svoje mrtve kao da je sada
potrebno i smisleno moliti za njih, i stoga je znaajno uvoenje pojma istilita u kransku teologiju u srednjem vijeku. Meutim, za indijske je religije
karakteristinije da zamiljaju da je sudbina due, ili kako ju ve koja religija
zove, da ne bude osloboena sve dok se ne prosvijetli, a kada se prosvijetli, ona
je osloboena, i bez obzira na to kada bio kraj svijeta. Dakle, ne gledaju sve
religije na vrijeme spasenja kao vrijeme koje se moe smjestiti u ovosvjetsko
zbivanje. Za indijske je religije karakteristinije da ga gledaju izvan ovosvjetskoga zbivanja. Kraja svijeta nema (npr. u jinizmu) ili pak poimaju poetak i
kraj svijeta cikliki (u hinduizmu), te u tome sluaju osloboenje ne dolazi na
kraju svijeta, nego kad se netko prosvijetli, a to se dogaa kada netko toliko
duhovno uznapreduje, oslobodi se sebe, spozna istinu koju treba spoznati i
raskine svoju vezanost sa svijetom. To je na neki nain povijest svake due, a
ne povijest svijeta. Tu se religije razlikuju. Mogue je vezivati unutranje iskustvo sa sudbinom svijeta, a mogue je shvatiti i prelazak iz vanjskoga iskustva
u unutarnje kao duhovni dogaaj do kojega se dolazi duhovnim napredovanjem.
U svakome sluaju, razlike meu vjerskim predodbama to su vee to
ih vie gledamo na razini obreda i simbola. To ne znai da su nepremostive
ili neprevedive, samo koji put prijevod nekoga smisla zahtijeva puno znanja,
puno otvorenosti i uvianja unutranjega smisla u svakoj od tih religija. to
se pak vie vjerske predodbe promatraju kao potraga za susretom s Bogom i
kao duhovno iskustvo, to su razliite religije blie. Tako se neusporedivo tee
meusobno razumiju dogmatski teolozi razliitih religija, a neusporedivo lake
mistici razliitih religija.