V

crkva u svijetu

POGLEDI
SUDBINSKE SITUACIJE U MODERNOJ KNJIEVNOSTI
Drago

Simunda

Moda n ik ad a knjievnost nije tako izravno zala u sudbinska p itan ja

ovjeka i njegova ivota kao danas; n ikada v aljad a nije tako uporno i do
nekle znatieljno pretoira'la po ljudskoj svi jesti i stvarnim ivotnim, egzi
stencijalnim problem im a ovjeka u elji da kroz taj svakodnevni egzi
stencija! i n em irnu svijest svojih ju n ak a p ro d re u sam u sr ljudskog pi
tan ja: naega smisla i granica naih m ogunosti. Koliko god, naim e, k n ji
evni postupak i m otivacije u suvrem enoj knjievnosti ostaju prividno u
radini um jetnike n aracije i daju ivotmu slik u svojega razdoblja, dakako
u odrazu ljudskog totaliteta, one u stv a ri zadiru duboko u najsloenija
p itan ja ljudskog bitka i stvarnosti uope, tako da je zapravo m etafizika
n erijetk o osnovno polazite i glavno p itan je istak n u tih knjievnih djela
M etafizike tem e i egzistencijalni nem iri zauzeli su sredinje m jesto u
m odernoj literatu ri. I to je jako vano, kroz egzistencijalne problem e
pisci se u stv ari bave m etafizikim ; m etafizika je danas, uza sve njezino
nijekanje, najzanim ljivije podruje na kojem se tako rado zadrava lite
ra rn a fikcija.
L judska sudbina, zahvaena u svojem u najsudbonosnijem dijelu u
m isaono-teoretskim odrednicam a i ivotnim segm entim a postala je u
nae doba glavno pitanje lite ra rn ih stv a ra te lja ili, drugim rijeim a, os
novna potka i ivotno tkivo priznatih knjievnih ostvarenja. N ajintim
nije dubine ljudskoga bia i sloeni odgovori o tim dubinam a ispunjaju
m ahom n araciju i sadraj znaajnih knjievnih postignua. L itera tu ra
se, zapravo, jednim dijelom p retv o rila u filozofiju i na svoj poetian n a
in koji nije stoga m anje osm iljen i doreen zala u teka, sud
b inska p itan ja; a drugim se spustila duboko u etiko-drutveno podruje,
angairala se, kako se to danas kae, i p ostala glavni nosilac i tum a
nazora i ideologija.
F ri tako sm ionu pristupu ovjeku i njegovoj sudbini, m oderna se lite
ra tu ra nije zaustavila ni pred vanim m isaono-teolokim pitanjim a. Bog
327

i njegov su sret s ovjekom, odnosno problem njegove egzistencije, p ri

sutnosti ili odsutnosti iz svijeta, egzistencijalna tjeskoba i, openito,
zlo u svijetu, etika opravdanost d opa osmliljenost lili neosm iljenost svem ira u vezi i odnosu s prihvaanjem ili neprihvaanjem B oje
opstojanosti i K ristova poslanja sve je to postalo, na jedan ili d ru g i
nain, sastavni dio lite rarn ih tem a i odgovora, tako da se s prav o m m o
e kazati da m oderna lite ra tu ra izravno zalazi u ta m isaono-teoloka
p itan ja i n a svoj slikovit nain su g erira ili, tovie, daje odreene za
kljuke i odgovore o zadnjim pitanjim a ovjeka.
DOMINANTNE KNJIEVNE ST R U JE U XX. STOLJEU
Ba zbog toga to se u m nogom e prom ijenio sadraj i poruka su v rem en e
knjievnosti, ta ista knjievnost sve vie odbacuje stare (poetine n o rm e
i ustaljene oblike izriaja. M oderna je lite ratu ra kao to je poznato
u naem stoljeu sa svojim novim sadrajem u dobroj m je ri p ro m i
jenila istodobno i svoje tradicionalne okvire i izriajna sredstva.
Ve u prvim desetljeim a naega stoljea u evropskoj knjievnosti p re
vlad av aju tako zvani m oderni sm jerovi, m oderne knjievne s tru je , to
se posebno odraava n ajp rije u poeziji; tako se redom sm jenjuju: im p resionizam, ekspresionizam , dadaizam , futurizam , n a d re a liz a m . . . d a bi
otvorili p u t n ajirim slobodam a u literarnom stvaralatvu. U proznim
se v rstam a tijekom itava naega stoljea upotrebljavaju naizm jenino
sta ra i nova tehnika, ali se, kako smo naglasili sadraj i poruka, u m nogoemu bitno m ijenjaju. M isaono-refleksivni oblici sve vie tk a ju p o tk u
i sadraj novih lite rarn ih djela. Pojedine stru k tu re i m otivacije veih
proznih cjelina nose u sebi biljeg novog doba i novih problem a s izrazito
sudbinskim p itanjim a dananjeg sv ijeta i ovjeka uope.
Rom an je u naem stoljeu zadrao i uvrstio svoju glavnu ulogu u m o
dernoj knjievnosti, ali se i on bitno prom ijenio. N asuprot n ek ad an jem
fabularnom stru k tu rira n ju i svom pripovjedakom sadraju, ro m an je u
novije doba postao izrazito tem atski. Najee je to poetina ra sp rav a,
slobodna stila, o pojedinim p itan jim a ili o opim situacijam a u kojim a
se ovjek nalazi. U svojim pojedinim segm entim a vrlo je bliz filozofskoj
raspravi ili eseju. Esej je, uostalom , postao vrlo vana tehnika u p rio p
avanju odreenih misli i ideja. M isaona razrada i filozofska p o ru k a
bitno k arak teriziraju prozne v rste; isprepliu i tvore vie, sloenije s tru k
tu re knjievnih anrova. M onolozi i solilokviji sve vie dolaze do iz ra
aja u novijoj knjievnosti. Jednom rijeju, suvrem ena lite ra tu ra uza
svu svoju poetinost i um jetn ik u stm ktariiiranost k rije u sebi ili, tovie,
izravno nam ee odreene m isaone p oruke i opredjeljenja.
Te nove tehnike iskaza, povezane tem eljnom brigom za sudbinu ovjeka,
zadiru duboko u intim ne dubine i svijest lite rarn ih junaka, dotino u
svijest svojih itatelja; gotovo k iru rk im skalpelom p ro d iru u lju d sk u
psihu i pronicavim refleksom u lju d sk u sudbinu. Na taj nain su d b in sk i
i egzistencijalno-psiholoki, znalaki drobe na intim ni svijet p re d naim
oima.
328

K njievnost stru janja svijesti, n a p rim jer, s jedne strane, a litera

tu ra apsurda s druge jedna dubinsko-psiholoski, druga m isaono-sudbinski p ro d iru u sr ljudskog bia, u njegova senzitivno-senzualna,
bd'oloSko-fizioloka, podsvjesna i svjesna izvorita, b jedne strane, odno
sno u sudbinska p itan ja ovjeka i njegove egzistencije, u opravdanost
i sinislenost ili neopravdanost i besm islenost ljudskog ivota i nae su d
bine, s druge.
M unina i bol ljudskog bia, tjeskoba i nitavilo opsjedaju ju n ak e
m o d ern ih rom ana; svijest se lom i pod tereto m sukoba i ispunja oajem
p re d tjeskobnim p itanjim a sm rti. U lirsk im izlijevim a svoje n u trin e i
k ru tim solilokvijim a svojega ra tia ovjek najee otkriva svoj tjeskobni
svem ir elja i razoaranja, nada i iluzija. U njegovu se ivotu i m isli
najee n aziru m unina i tjeskoba kao odraz egzistencijalne trp k o sti
i v rlo esto sudbinske prom aenosti. Z ahvaljujui literarnom ruhu, svijet
knjiev n e fikcije sa svojim im presijam a i sugestivnou postaje u lite
ra tu ri ap surda i knjievnosti tijeka svijesti p rav a ivotna stvarnost.
Uza sav pesim izam koji u sebi kriju, ta dva znaajna lite rarn a sm jera
u naem stoljeu gotovo eksperim entalno, s jedne strane, odnosno teo
re tsk i s druge, razo tk riv aju ljudsku stv arn o st i nam eu svoje zakljuke
kojim a se n ije lako oteti.
A n ti-d ram a i novi rom an, kao izrazita sup ro tn o st starim tradicionalnim
v rstam a i stilovim a, slijede najee iste m isaone tijekove i nam eu iste,
tek e zakljuke. Tjeskoba i bol, m unina i prom aaj najee su njihov
sadraj. J e r to je, su g eriraju lite rati, sudblima ovjeka. I neona nita
p o tv r u ju , recim o, B eckett d Ionesco to ibi ga imoglo razvedriti, u tje
iti, s p a s iti. . . iz te njegove priroene ljudske kondicije. K roz egzi
sten cijaln e tegobe i ivotnu prom aenost ovjeka p letu oni u um jetnikoj
transpoziciji, nezainteresirano, svoj opipljivi svem ir staroga fatu m a i
prom aenosti ljudskih nadanja.
Z au stav it emo se askom n a te tri spom enute tehnike i znaajne m isa
one s tru je m oderne knjievnosti: lite ra tu ri stru ja n je svijesti, knjiev
nosti ap surda i anti-dram i.
Knjievnost strujanja svijesti
P rih v aen a dvadesetih godina naeg stoljea, knjievnost stru ja n ja s v i
jesti nezaustavljivo prodire u tajn e dubine naih ljudskih skrovitih,
in tim n ih i nekontroliranih, m isli i osjeaja. Ona sustavno, fizioloki i
anatom ski, razotkriva ljudsku psihu, njezin tajn o v iti u n u tran ji svijet,
d a bi n a taj nain to v jern ije predoila u n u tra n ja izvorita ljudskih
b o rb a i sukoba ili, bolje, svu onu sudbinsku prizemnost ljudskoga
bia, njegove konstitucionalne antinom ije i razilaenja, odnosno, s druge
stran e, njegove bioloke potrebe, psiholoke traum e, fizike, fizioloke
i um ne nedostatke; sav onaj intim ni fundus koji dananja k u ltu ra i civi
lizacija skrivaju, da bi istie to knjievnost tije k a svijesti pred
ovjekom zatajile njegovu p ra v u stvarnost.
V irginia Woolf, teoretiarlka te lite ra rn e teh n ik e ii in sp irato r odreenih
sadraja, u svojem u uvenom eseju M oderni rom an odbacuje stare k n ji
329

evne modele i ne doputa piscu da on po svojm u ukusu i izboru m ode

lira svoje junake, iznosei n a vidjelo samo ono to bi, toboe, bilo dopu
teno. P oput drugih pred stav n ik a ove literarn e struje, na p rim je r Joycea
i Faulknera, ona hoe da se ju n ak rom ana pojavi u svojem u prirodnom ,
neispeglanom ru hu; to znai sa svim svojim u n u tarn jim ivotom , sv je
snim i podsvjesnim , spontanim . Istraite, kae ona, za tre n u ta k svijest jednog obinog covjka u tije k u jednog ohinog dana. T a njegova
svijest prim a bezbroj u tisak a trivijalnih, fa n ta s ti n ih ... Ono n a j
zanim ljivije za m oderne pisce, nastavlja Virginia Woolf, lei po svoj
prilici u m ranim p red jelim a psihologije. I doista, rom ani s tru ja n ja
svijesti nasuprot p rijan jim puritanskim shvaanjim a koja su brino
k o n tro lirala svijest svojih ju n ak a i njihove iskaze o tk riv aju u ovjeku
sirova skladita biolokih, fiziolokih i etiki neko n tro liran ih p o treb a
i doivljaja. Na Ijiudski sv ijet u n jim a dobiva svoje -izvorne sad raje
i oblike. N ita se tu ne eli sakriti, nita uljepati; ivot u n jim a izbija
u svojem u spontanom obliku, dodue niskom, ali realnom ,
Iako se knjievnosti stru ja n ja svijesti moe olako predbaciti da se u biti
spustila samo u jed n u dim enziju ljudskog bia, a zapustila drugu, odno
sno da jednodim enzionalno p ristu p a ovjeku i onda isto tako jed n o d i
m enzionalno otkriva ljudski svijet, valja s druge stran e p rizn a ti da je
ba n a taj nain razbila onu tradicionalnu b arije ru izm eu nazovim o
to tako samo uvjetno tehnikim izrazom podosobnog (infra-personalnog) i sublim irano svjesnog (personalnog) u ovjeku, iznosei o d jed
nom svu ljudsku n u trin u na vidjelo, sve skrovite misli i elje i povezujui
ih usporedo sa svjesnim tendencijam a i osjeajim a ljudskoga bia. Tim e
je, dakako, otvorila vrata novim stru jan jim a i slobodi iskaza, k o ji e u
svojoj sirovosti u nekih pisaca spontano skrenuti prem a novom n a tu ralizm u (Cline) i etikom biologizm u (Miller).
K njievnost apsurda
Jo izazovnija na m isaono-stikom i uope na filozofsko-teolokom pod
ru ju a u tom sm islu i sudbonosnija za dananjeg ovjeka i d aljn je
tijekove literarnog stv ara la tv a je st tako zvana knjievnost apsurda.
Sa svojim izazovnim p itanjim a, odnosno sa svojim postavkam a i odgo
vorim a ova se lite ra rn a s tru ja izravno m ijea u m isaono-teoloka pod
ruja; ona naim lje i razra u je, sa svojim poznatim m etodam a i pesim istikim zakljucim a, jed n u za knjievnost doista preozbiljnu i teku
tem atiku. K njievnost apsurda, naim e, trai posljednje oprav d an je svim
ljudskim pitanjim a, p re tra u je smisao i sadraj svih ljudskih egzisten
cijalnih tegoba, dotino razloitost m isaonih antinom i ja ljudskog bia
Ona je u svojem u pesim izm u, spom enut u to odm ah n a poetku, sasvim
suprotna kranskoj v jeri i nadi.
Izravno zainteresirana za ovjeka i njegovu ovozem aljsku sudbinu, ova
je knjievna stru ja postavila sebi oito teak zadatak: h tjela je spoznati
i o tk riti u emu je veliina ovjeka i to je zapravo lju d sk a sudbina,
dokle seu granice ljudskih m ogunosti. Sluei se svojom lite ra rn o m
metodom, poetinim stilom i knjievnom fiiikcijom, ta je s tr u ja n-afjizrazitije zala n a m isaono podruje i, naravno, <u vezi sa sudbin330

skim problem im a ovjeka, zahvatila i neka teoloka pitanja. Nju u stvari,

ne zanim a ljudska psiha, u n u ta rn ji svijet ljudskih dubina, kao to to
zanim a lite ra tu ru tijeka svijesti; n ju u prvom redu mui m isaona dim en
zija osm iljenosti ovjeka i njegova svijeta, smisao i sadraj njegova
ivota, njegovih nadanja i ivotnih tegoba, jednom rijeju: ovjek i n je
gova sudbina. Stoga se ona, dakako na svoj um jetniki, lite rarn i nain,
upustila u istraivanje i u tv r iv an je onoga to m oderna misao naziva
la condition humaine: to je ovjek? to on moe? koje je njegovo
m jesto u svem iru? kakva je njegova sudbina, njegov poloaj i njegove
m ogunosti? smisao i sadraj njegova b itk a ili, bolje, tu-bitka?
Polazei p rije svega od ivotnoga iskustva, od trpke stvarnosti i m u
nine s kojom se susree ovjek, od one egzistencijalne brige, o kojoj
je tako rado govorio stari K ierkegaard, knjievnost je apsurda u stv a ri
potpuno zala na metafiziko podruje, iako joj je, potvrdim o to ponovno,
tem eljni postupak naracije n ajizrav n ije u tk a n u svakodnevni ivot i n je
gova p rak tin a pitanja. No koliko god ostala na svojem u literarnom pod
ru ju naracije, odnosno koliko god u svojoj poetinosti uspjevala sau
v ati knjievne m otivacije i tek stu ru , ona je u biti nosila m isaono-filozofske tendencije koje su, pod platem lite rarn e fikcije i stilske emocije,
jo snanije djelovale na itaoca. U tom sm islu valja potvrditi da su
n jezini egzistenicijalistiko-m aterijalistiki postupci i poruke ostavili
duboke tragove na njezinim lite rarn im junacim a i na itaocima.
Iako joj se ne moe porei ten ja za istinom i dobra volja da p ro d re
u najsikriovitij'u stvarnost n ae sudbine, ova je 'knjievna s tru ja ostala
dobrim dijelom n a povrini, n a onom m unom i zamornom aspektu
ljudskog ivota, koji e je dovesti do sk rajn jeg pesimizma. Poslije iza
zovnih analiza ljudske esto besm islene p atn je i egzistencijalne trpkosti,
nakon itava niza brem enitih p ita n ja i razbatinjenih odgovora
odbacivi odm ah u poetku O sm iljavatelja svem ira, Boga ta je lite
ra rn a s tru ja ubrzo osjetila teret ljudske sudbine, lucidno je p ro
n ala p razninu i o tk rila u svijesti svojih ju n ak a tam ne ponore
apsurda. U njezinim su oima ovjek i njegova sudbina postali p ro k le t
stvo u kozmosu, kojim a se ne vidi n ikakav smisao.
U b iti n eka v rsta m oderne filozofije, lite ra tu ra je apsurda pokuala u
sebi povezati ljudsku m etafiziku i egzistencijalnu problem atiku. Iako
joj je u stv ari vanija m isaona negoli praktino ivotna tem atika, ona
se vjeto slui egzistencijalnom trp k o sti da dokae opravdanost svojih
teoretskih zakljuaka. No v alja ip ak kazati d a je n e zanim aju sam o
sudbinska pitanja, ona se rado utjee drutvenoj i etikoj zbilji; zapravo
clrutveno-etika problem atika potakla je autore lite ra tu re apsurda
(Kafku, S artrea, Camusa, na prim jer) da p re trau ju smisaonost i op rav
danost ljudskih akcija, i u d aljn jem p re traiv an ju sm islenost i kohe
re n tn o st ovjeka i svem ira. M eusobna ovisnost naega ivota, naih
ina i m isaone opravdanosti tih ina, odnosno nae prakse i njezina od
nosa prem a opoj osm iljenosti ili neosm iljenosti svijeta, ve prem a
naim koncepcijam a, silila je autore: M unine, Stranca, Procesa i drugih
slinih djela da bilo samo m etodski, bilo s potpunim uvjerenjem
postave svoje lite rarn e ju n ak e suelice najm unijim , koji p u t k o n tra
331

d iktornim p itan jim a o sm islu i sudbini ovjeka i svijeta. P ita n je zla i

boli u svijetu, p a tn je nevinih, i utnje N eba povelo ih je tek im sudo
vim a i zakljucim a: nitavilo je njihov sudbinski credo, izgubljenost
ovjeka i besm islenost sv em ira njihov caeterum censeo.
N aravno da se to m oralo odraziti i na etikom podruju, u p ra k si njiho
vih junaka. K oherentnost, odnosno ne-koherentnost svijeta b itn a je p re t
postavka velikih etikih su stav a i m oralnih doktrina. Naime, ako je na
svijet osm iljen i koherentan, ako ovjek u toj koherentnosti i osm iljenosti nalazi svoje m jesto, onda se u skladu s tom opom h ijera rh ijo m
vrednota nuno nam eu ovjeku i njegovu razm iljanju odreeni, sigurni
m oralni principi i norm e. Ako p ak nem a koherentnosti svem ira, ako ov
jek u njem u nem a svoje sigurno m jesto, tj. ako nem a m isaono s h v a t
ljiva jedinstva izm eu ovjeka i svijeta, onda etika, odnosno etiko v re d
novanje postaju bezrazloni. O nda se dolazi do udnih zakljuaka, do
kojih je dola knjievnost apsurda: da nita nem a smisla. S toga ona i
prilazi svojim junacim a i razo tk riv an ju stvarnosti gotovo s n ihilistikih
pozicija.
Tako tragian zakljuak knjievnosti apsurda sudbinski je vezan s naim
vrem enom i tem eljnim polazitim a glavnih protagonista ove lite ra rn e
struje. Ne elim ovdje ralan jiv ati izvorita m odernoga m en taliteta,
samo u spom enuti pozicije ove lite rarn e struje. Koliko god se, naime;
ona tru d ila da o tk rije i pronae stv arn i smisao ljudskoga bia, ona u
svojim ralam bam a i traen jim a neprestano polazi sa svojega apriornog
stajalita ljudske osam ljenosti i konane izgubljenosti u svem iru, dotino
od n ijek an ja sva'ke osmliljenosti i p o tv r iv an ja sv retk a u m itavilu. T jes
koba i nitavilo zato preuzim lju m aha i svaka se sm isaonost i op rav
danost ubrzo gube u pretpostavkam a da je ovjek jedino razum no bie
u svem iru koje u svojem u nitavilu shvaa svoju nitetnost, a s tim e i
nekoherentnost i besm islenost i sam oga sebe i svem ira. U nato ljudskim
pokuajim a, p ri takvim pretpostavkam a, nita ne moe p ro m ijen iti lju d
sku sudbinu; n ita ili, bolje, nitko ne moe spasiti ovjeka, zak lju u je
knjievnost apsurda.
Naavi se tako u dubokim ponorim a besmisla, ova se stru ja, iako se
tru d i da bude hum ana, u stv ari okrenula u prvom redu p ro tiv ovjeka.
Kaligula, d ram a sk ra jn je logike apsurda, n ajbolji je dokaz za to. T r a
ei n ajp rije apsolutni red i smisao u svem iru, K aligula je poto je
u svojoj lucidnosti zakljuio da je to samo puka elja i iluzija skrenuo
u drugu skrajnost, zanijekao je naim e svaki smisao, tovie sv ak u m o
gunost sm isla i izravno se nihilistiki postavio prem a svim vred n o tam a
u ivotu.
Ono to je M alraux, kao pretea te lite rarn e stru je u F rancuskoj, napisao
da je ovjek na j n esretni je bie u svem iru, jedina ivotinja k o ja zna
da e um rijeti to je lite ra tu ra apsurda dobrim dijelom p rih v atila i,
na alost, uporno slijedila.
Spom enut u ovdje jednog od p rv ih predstavnika ovoga sm jera n jem a
kog knjievnika idovskog porijekla F ranza K afku. On u svojem u ro
m anu Proces, ve tam o dvadesetih godina naega stoljea, shvaa i tu
332

m ai lju d sk i ivot kao neki besm isleni sudski proces, kojem u se ne zna
poetka n i stvarnog postupka, ali je sigurno da zavrava sm rtnom osu
dom. K afk in bezim eni junak, on ga naziva Joseph K., sim bol ovjeka
uope, uhien je jednoga dana a da ni sam ne zna zato, zbog ega. N iti
m u tko d ru g i to moe kazati. Zateen i iznenaen, ni kriv ni duan,
vue se on cijeloga ivota po nekakvim m ranim sudovima, lu ta od
zaaranih dvorana do tajn o v itih tam nica i sudita a da nita od svega
toga ne shvaa i ne razum ije dok n a koncu nije zavrio ivot, izgorivi p rije negoli su m u odsjekli glavu dvije tragine rijei: Kao pas!
K ritik a je shvatila ovaj K afkin rom an kao nesm iljenu analizu i osudu
ljudskog ivota. Sve je tu tam no, m rano, nejasno, besm isleno i tragino.
injenica je samo da ovjek luta, da m u nitko nita ne moe protum aiti,
da se sve urotilo p rotiv njega, da je nevin osuen n a svu tu tragi-kom ediju i, konano, na sm rt. T enja za sm islom i enja za pobjedom ov
jek a i p r avide doivjele su u ovom zam renom 'romanu (svoj potpuni n e
uspjeh, zapravo besmisao.
o v je k je, su gerira K afka, bez svojega znaoja i p rista n k a baen n a ovu
nau Zem lju. Ni k riv ni duan, on je unaprijed osuen. Z avaravan n a
dom, on se stalno za neto bori, potuca se svijetom i trai, dok jednoga
dana ne zavri, tragino, svoj ivotni Proces.
Neu spom injati druga djela lite ra tu re apsurda, je r im zakljuci doista
zvue pesim istino i apsurdno. No ve iz ovoga dovoljno osjeamo svu
otrinu i tjeskobu ove lite ra rn e stru je. N jezina je tragika to je u svo
jem u opisivanju stvarnosti i ivota sam a sebi, tj. svojim junacim a n a
m etnula ap riornu tezu o ljudskoj prom aenosti i besmislu. Nije onda bilo
teko nai stvarnih i fiktivnih lju d sk ih nevolja i zal koja iza sebe, p o
sebno u tendencioznom rom anu, ostav ljaju m uninu i tjeskobu u d u
am a lite ra rn ih ju n aka i njihovih italaca. Poavi sam ouvjerljivo n a sve
ili nita, tj. na potpuni, apsolutni dom aaj svih ta jn a i sm isla ili odba
civanje i onih p arcijalnih opravdanja, kad se ne moe doi do potpune
spoznaje i jasnoe, kako n am to tum ai Cam usev M it o Sizifu, ova je
lite ra tu ra spontano dola do odbacivanja svake koherentnosti i sm isla
u sv ijetu i u ljudskom ivotu. O na je nuno zapala u tak av procijep k ad
se je odm ah na poetku odrekla T em elja ljudskoga sm isla. Naavi se,
naim e, sam a s ovjekom i njegovom prolaznom sudbinom u ovim bes
k rajn im prostorim a koji zjape prazninom , ona se nije im ala na to oslo
n iti osim na ovozem aljsku stv arn o st i u n u tarn je tenje ljudskoga bia.
% kad je kroz analizu lju d sk ih egzistencijalnih potekoa i u n u ta rn jih
.antinom ija zakljuila da stv arn o st odudara od ljudskih potreba, odnosno
da su lju d sk e tenje i elje p u k a iluzija, onda je spontano proglasila
da su sv ijet i ovjek, u tom zaglunom prostoru besm isla koji ostaje
nijem n a sva ljudska pitanja, i sam i besmisleni.*

* U ovom se lanku ne mislim kritiki osvrati, sa stajalita filozofije i teo

logije, na tako krute i nedovoljno motivirane zakljuke pojedinih djela lite
rature apsurda. Cilj mi je u prvom redu iznijeti globalno, informativno,
kljune probleme i dominantne postavke, dotino sudbinske situacije u mo
dernoj literaturi.

333

Anti-drama i novi roman

Kao to je nadrealizam u treem desetljeu naega stoljea, iako se u
svojem u istom obliku brzo ugasio, napravio snaan zaokret u um jetnosti
i otvorio p u t novim shvaanjim a, tako su i knjievnost stru ja n ja svijesti
i lite ra tu ra apsurda, m ak ar ni jedna ni druga u svojim izvornim stru k
tu ram a i opservacijam a nisu bile duga vijeka, ostavile svoje poruke, gle
dita i problem atiku drugim knjievnim oblicima i ekspresijam a novih
lite rarn ih pokoljenja. Njihovo je edo anti-dram a i novi rom an.
Naoi jednostavna nizanja svakodnevnih dogaaja, nesuvisli isjeci i k a
rik atu re ivota, problem i anti-dram e i novog rom ana zad iru najizrav n ije
u sr ljudskog p itan ja: Im a li sm isla ono to mi misiim o da im a? Vlada
li svijetom red i h arm onija ili su to samo sluajni hirovi fatum a? Je li
etik a stv arn o st ili puka fikcija i konvencionalnost? To su u biti p itan ja
na koja pokuavaju odgovoriti m oderna anti-dram a i anti-rom an. U
njim a je lju d sk a stv arn o st k arik ira n a do najvee m jere s ciljem d a se
to jae istakne besm islenost i sluajnost svakoga sm isla i svih vrednota,
koje se jo uvijek cijene u drutvu. P roblem izgubljenosti i zla u svijetu,
drugim rijeim a, prom aenosti i besm islenosti ovjeka za kojega se nitko
ne brine, istak n u ti su na poseban nain tako da se p itan ja: to je ovjek
i sto on moe p re lijev a ju u jetk u ironiju i k arik a tu ru . ovjek tako
postaje bogalj i nem onik; razbatinjen i naputen, on ivi samo od svo
jih vlastitih varka i iluzija.
Tko je imao p rilik u gledati koje Ionescoovo ili B eckettovo dram sko djelo
imao je prigodu v id jeti i u v je riti se s kojom ironijom p rem a ivotu, odba
civanjem svake osm iljenosti i cilja ti predstavnici m oderne lite ra tu re
pletu potku i b iraju tem atik u svojih knjievnih ostvarenja. M ajstori
naglaavanja ivotnih nesporazuma i razotkrivanja prom aaja, oni
sarkastino p ristu p a ju ljudskoj szbil'ji, p re tv a ra ju je a sluaj ii progon
stvo. Neobinom sim bolikom i aloginim iskazim a tk a ju oni n iti svojih
anti-dram a, da bi n a k ra ju o tkrili apsurd i iluziju, v ark e kojih se ovjek
h v ata kao u topljenik slam ke.
ovjek i njegov m ali svakodnevni svijet, njegova sv ijest i sudbina ra z
bijeni su u tim an ti-d jelim a u sitne detalje. Ironian osm jeh zaustavlja
se na odabranim slikam a: ivot otkriva svoje antinom ije; lju d sk i red i
etike vrednote svoju naivnost i kretenizam . ovjek se tu vidi u svojoj
anti-slici; sv ijet u njegovim novim oima poprim a d ru g i sm isao i sa
draj. Na taj nain, s ironinom zlobom prem a staroj objektivizaciji i
valorizaciji vrednota, o tk riv aju oni prazninu i nitetnost svakodnevnih
ina i dogaaja: naih velikih nada i zadovoljenja od kojih se sastoji
lju d sk i vijek i ivot tako da na koncu ispane da oni im aju pravo, je r
da smo mi samo um iljali da su te stv ari vane i velike.
I njih, konano, m ui posljednje p itan je smisla. No, kako ga ne mogu
pronai, oni se ironino poigravaju sa svim naim m alim smislima.
P razn in a u dui i tjeskoba u svijesti sudbina je ovjeka; to je njegov
staln i pratilac; sve je drugo varka, u v jerav a nas an ti-d ram a. Svijest,
ta izvanredna pojava u ljudskom ivotu, slau se lite ra ti u tom e s egzi334

stencijalistim a, strano titi ovjeka. S njom nitavilo opsjeda ljudsko

bie.
Spom enut u Ionescoa, jednog od najsuptilnijih, ali i n ajsark astin ijih
in te rp re ta to ra suvrem ene krize duha i otuenosti ovjeka u ovom naem
sv ijetu tehnike civilizacije fNosorog, Celava pjevaica, udna lekcija ,
K ra lj um ire, itd.). Jednostavnim stilom i naizgled idejnom nezainteresiranou, on se ironino odnosi prem a svim vrednotam a staroga i n o
voga svijeta; vjetim naglaavanjem neobinih, bizarnih dogaaja, s a r
kastinim pristupom dananjem ovjeku i njegovim konvencionalnim
vrednotam a gradi on svoj v lastiti lite ra rn i svijet u kojem u se s tv a r
nost ivota p re tv a ra u v ark u i iluziju. Sva naa zbilja, ukljuujui tu
sva nasto jan ja i trud, nae m isaone i etike vrednote u njegovim d je
lim a poprim aju udno nalije, kako bi pokazao tem eljnu misao da je sve
u ivotu jednako vano ili, bolje, da nita nije vano, samo da m i po
svom izboru u svojoj naivnosti neem u dajem o vanost. Kroz alogine
d etalje ljudskog ivota, suptilnom ironijom velikog m ajstora, tk a je on
svoju viziju svem ira, u kojem u je ovjek samo igraka drutvenih m eh a
nizam a i svojih vlastitih v ark a .. .
Ionesco na taj nain istie m isao da ivot i suvrem ena civilizacija sve
vie depersonaliziraju ovjeka. M eutim , koliko god u njegovim djelim a
izbija na vidjelo povijesna, m akinalno-drutvena depersonalizacija o v
jeka, u njim a se u stv ari oituju prom aaji m etafizike uvjetovanosti.
Gotovo u sVih njegovih trliideseta'k kazalinih djela izrazito se osjea su d
binski fatalizam ljudske rase.
T rag ik a i fatu m p risutni su tak o er i u drugim djelim a suvrem enih lite
ra rn ih deistikih ili, bolje, ateistikih koncepcija. P oznati lite ra t i dosta
prikazivani dram atiar S am uel B eckett, tum a ljudskog ivota i n ae
sudbine., vraa se esto staro m u fatum u. Pesim istiki fatalizam ja v lja se
u n jeg u neshvatljivom spletu priro d n ih sila i bespomonom poloaju
ovjeka. U njegovu Iekivanju Godota ovjek je izgubljeno bie, p re
zreno, prevareno, nem ono .. . G odot se ne pojavljuje n a pozornici.
N ada vara, zakljuuje B eckett; ekanje je uzaludno. ovjeku je, sm a tra
on, sueno da lu ta i um ire. F atu m nem a sm isla ni razloga.
U drugoj njegovoj dram i, voinki D ivni dani, jo traginije izbija fa ta
lizam ljudske sudbine, p revladava apsurd i pesimizam. Tu ivot zako
p ava iva ovjeka, dok ga potpuno ne zakopa. I nem a nikoga da ga
iupa, da ga pokua iupati. Tum aiteljica njegovih misli, gotovo u
m onologu a nitko je i ne slua zatrp an a u zemlju, u prvom inu
do grudi, u drugom do v ra ta , o tkriva na jedan ironian nain, po p u t
C am useva Stranca, nem inovnu trag ik u ovjeka, kojem u ne p reo staje
drugo do osobnog p rib o ra i d v ije -tri uspom ene iz m ladosti da ga, moda,
jednom razvedre p rije nego bioloki zakoni potpuno ne zaborave n a
njega.
P o p u t anti-dram e, spom enuli smo, postupa i tako zvani novi rom an.
N athalie S arraute, Michel B utor, B eckett i drugi, u skladu sa svojim
m islim a i idejnim porukam a, preuzim aju novu stru k tu ru rom ana, novi
postupak i m otivacije. U slobodnom nizanju m isli i slika stv a ra ju oni
335

svoj knjievni m edij u kojem u vanu ulogu igra trag ik a ljudske sudbine.
U solilokvijima, m onolozim a i intim nim ispovijedim a drobe oni ovjeka
i njegovu sudbinu u udne slike uspom ena ili zaborava, da bi ga u nekoj
literarnoj simbolici, prem a svojim aloginim postupcim a, potpuno izlomili i razbatinili njegovih ljudskih n adanja i sree. O sm iljenost svi
jeta ii misao ovjeka, zajedno s Bojom opstojnou i njegovim djelo
vanjem u svijetu, potpuno su istisnuti iz naeg ljudskog prostora. Zbog
toga, nem oan i zaputen, ovjek tako tragino djeluje. O tom e bi nam
mogao prip o v ijed ati na p rim jer rom an Salone um ire. Taj genetiki po
jam ovjeka, osuen n a svoj kri nijem e boli i patnje, pun ivotnoga
taedium a i n eo stv arenih varka, bespomoan, u tekoj agoniji, p ria bez
rijei, u hropcu, o svojoj traginoj sudbini. Z aputen i p re v are n u svojim
nadam a, ta j ovjek i ovdje se p o jav lju je pesim istioki re fren zjapi
prazninom i besmislom. poput svem ira, u kojem u se
tko zna ijom
krivnjom sluajno naao.
***
Iznijeli smo ovdje postupak i tem eljne preokupacije triju dom inantnih
knjievnih s tru ja u naem u stoljeu. ovjek i njegova sudbina, u izra
zito pesim istikoj interpretaciji, tvore osnovnu potku njihovih knjievnih
ostvarenja. N a m ahove nam se ini da je to samo lite ra rn a fikcija. Me
utim , kada se m alo ozbiljnije zagledamo, vidim o zakljuke egzistenci
ja! istiko-m aterijalistikih koncepcija. L itera tu ra je tu u slubi jedne
filozofije. U pravo pod utjecajem te filozofije, poto je istisn u t Bog iz
svemira, sm rt i nitavilo postali su i nehotice vani, ako ne glavni junaci.
Oni su sasvim spontano skrenuli prem a apsurdu i pesim izm u. ovjek
je u svojoj em ancipaciji i sam osvijesti osjetio svu tra g ik u svoje naputenosti. N jegova se je sudbina pretvorila u apsurd u nizu knjievnih
djela. S njihovih je stranica, psiholoki snano i filozofski potresno, p ro
govorila poznata skepsa i cinizam lucidne svijesti m odernoga ovjeka.
Iako je ta isvijest, zakljuim o ukratko, jednostrano i d o sta pretenciozno
tako d a je n e moemo p rih v a titi pokuala rije iti p ita n je ovjeka i
njegove sudbine, m oram o s druge stran e prizn ati da su p ita n ja kojim a
se bave spom enute lite ra rn e stru je vrlo vana i presu d n a za konani
odgovor o ovjeku i njegovoj sudbini. Stoga n ije uputno samo jedno
stavno odbaciti sh vaanja i prigovore lite ra tu re apsurda, valja prije
potraiti d u b lja obrazloenja, kao to p ri odbacivanju njezinih odgovora
treb a pronai bolja rjeenja.

336