Alkohol u knjievnosti: SAMO HULJE PIJU MLIJEKO

Cijela je povijest knjievnosti jedna beskrajna toionica. Toilo se ondje pia i duha a da se
to dvoje nije uzajamno potiralo. Dakle, u toj pivnici lokalo se i loui satiralo do
rastrojstva svih ula, kako je Arthur Rimbaud najradije definirao pjesnitvo.
Autor: Mirko Kova; Feral Tribune, 2001.
Velika su knjievna imena ula u legendu po pijanevanju; ta je legenda postala neodvojiva od
njihova djela. Napijalo se u svim epohama i valjda jo od prve pisane rijei. Pisci su cugali iz
guta ili poze, radi okrjepe due, u slavu boeme, slijedei knjievnu tradiciju pia, oponaajui
jedni druge, iz oaja ili ovisnosti, lijeei ljubavne jade ili kakve druge boljke, iz bunta i straha
od smrti, u bijegu od samoe ili u jadu emigracije.
Cugalo se iz tko zna kojih sve razloga, mistinih, duevnih, samoubilakih, porodinih,
seksualnih. Ili, da bi se slobodom takvog izbora sablaznilo buruja. Da bi se potisnuo osjeaj
krivnje, stvarne ili fiktivne; osjeaj grijeha prema voljenim osobama. Da bi se plakalo i sjealo,
da bi se zidale kule u zraku. Da bi se zaboravilo. Ali svaki je od tih cugaroa nastojao definirati
barem dvije stvari: zato pie i zato pije. Na oba pitanja ostalo je mnogo proturjenih odgovora.
Pili su i religiozni pjesnici i mistici, uvjereni da se vinom slavi Boja ljubav. Kruh je tijelo, vino
kao krv je dua. Napijanje je umakanje kruha u vino, sjedinjenje (coniunctio); o tome jedinstvu
Jung je natuknuo u svojoj alkemiji. I sam Jung je posezao za aom. Pisao je u uspomenama da
vino potie vizije i predvianje buduih dogaaja. Piti znai sudjelovati u misnom obredu
izbavljenja due. Kruh namoen vinom sv. Ambrozije nazivao je medikamentom.

Koliko sam puta uo vinopije kako nakon prve ae s ufanjem i olakanjem izgovaraju da je
svaki gutljaj lijek za duu, melem na uboje i rane ivota. Pijem, jer me boli dua. U pohvalama
vinu rabe se pojmovi kao to su priest, krv Isusova, misno vino. Vinom se utoljuje e za
vinom, tako zvui jedan stih religioznoga engleskoga pjesnika R. S. Thomasa koji je bio
upnik i notorna pijanica. Vele da je uao u legendu po bljuvanju prije nego bi zapoeo
redovnike dunosti u velkim seoskim upama.
Na je Mato tvrdio da talenti niu u krajevima bogatim vinovom lozom. Kralj boema Tin
Ujevi smatrao je pie slobodom i matao o malim fontanama vina, o vinoskocima umjesto
vodoskoka. On veli: Vino razvezuje jezik, dariva blistave govornike teme, stvara rjeitost. U
vinu je sveta iskra. Vino i nadahnue, to je jedan pojam; rjeitost, duh i poezija izlaze iz vina.
Taj pjesniki genij znao je rei da je poezija izala iz boce, kao to su ljubavi i strasti izale iz
baava i vinskih podruma. Tin je rekao: Mi smo kroz narataje umirali s aom u ruci.
Ali pisci su i drugdje umirali otrovani alkoholom i uglavnom mladi. Ameriki pisac F. S.
Fitzgerald umro je od posljedica pia u svojoj etrdeset etvrtoj godini. Slavni Edgar Allan
Poe, sa super kombinacijom narkotika i alkohola, umro je u svojoj etrdesetoj. Njemaki pisac,
najpoznatija ispiutura svoga vremena, E. T. A. Hoffmann umro je u etrdeset estoj godini.
Slavni Jack London, koji je pisao o alkoholnom beznau, umro je sa etrdeset godina. I
Konstanty Glczyski, osebujna pjesnika pojava u poljskoj knjievnosti, umro je mlad.
Czeslaw Milosz pisao je o njegovim kavanskim ludostima, o lijeenju u sanatoriju za
alkoholiare. U jednom sanatoriju, veli Milosz, tako se nametnuo da je uspio napijati i lijenike i
pacijente, pa su prireivali biciklistike utrke po bolnikim hodnicima.
Dugaka je lista pijanih pisaca, a pria esto tragina. Tragino je zavrio i veliki pisac Malcolm
Lowry, pijanina koja zauzima najvie mjesto na ljestvici pisaca-alkoholiara, autor glasovitoga
romana Ispod vulkana, za koji je Maurice Blanchot rekao da je pijana Boanstvena komedija
naega vremena. U studiji o piscu, Clarisse Francillon veli da je Lowry bio vitalan, energian,
izuzetne fizike snage, radan, sposoban za askezu sve to na jednoj strani, a na drugoj osoba u
vlasti demona, manijak koji se leluja na rubu provalije, bruka od koje se strepilo na javnim
mjestima. Piti ili ne piti, to je pitanje koje je opsjedalo i razdiralo nesretnoga Lowryja. Kada ga je
prijatelj zatvorio u svoj stan u New Yorku da bi dovrio rukopis jedne svoje knjige, sakrio je sve
zalihe pia, a kada je doao u posjet, zatekao je raspoloenog Malcolma koji je rekao: Popio
sam ti svu kolonjsku vodu. Douglas Day napisao je kratku biografiju toga velikog pisca u kojoj
na jednom mjestu veli da je Lowry bio toliko natopljen alkoholom, da se to vie nije moglo
iscijediti ni iscijeliti. Pio je u ogromnim koliinama. Umio je za tren oka, naduak, iskapiti bocu
bilo kakvog pia. Svoga psihijatra uvjeravao je da pije stoga to je plagijator u knjievnosti i to
ima mali penis. Jednom je rekao: Stajati pijan uz ank, najljepi je prizor ovjekova postojanja.
U romanu Ispod vulkana, po kojemu je slavni John Huston snimio film 1984. (igraju Albert
Finney i Jacqueline Bisset), potekle su najbolje stranice ikada napisane o alkoholiaru,
maestralno nijansirane u liku Geoffreya Firmina. Hajde, barem neka vajda od autorova
bjesomunog napijanja. Danilo Ki je volio rei da je za mamurluk najdjelotvorniji lijek
samoubojstvo. Taj lijek izabrao je i Malcolm Lowry; ubio se alkoholom i jakom dozom
barbiturata. Na njegovu zaraslu grobu u mjestu Ripe, u junoj Engleskoj, stoji epitaf koji je sam

sroio, vjerojatno u pijanu stanju. Izmeu ostalog pie: Noobdija on je bio i uvijek mnogo pio /
u gabuli dok je bio, as ga smrtni pohodio.
Faulkner je umro od kljenuti srca, kako je slubeno priopeno, a legenda kae da je toga 6.
srpnja 1962. godine bio treten-pijan i da je pao s konja. Njegova je omiljena izreka bila: Dobar
burbon lijei sve boli. Hemingway je poinio samoubojstvo na vrhuncu slave; imao je 63
godine. Ustrijelio se lovakom pukom. Pokraj njega bile su dvije prazne boce viskija i jedna tek
naeta boca dina. Posljednjih godina svoga ivota nije se trijeznio. U knjizi uspomena Pokretni
blagdan Hemingway je armantno pisao o ankovima u parikim bistroima. Ima ondje zgodan
detalj kako mu je dosaivao James Joyce i svaki put se oleio od pia, pa je pijanu irsku
mrcinu esto morao nositi na leima. Ta zgoda prikljuuje jo jednog pijanca u ovu ediciju
slavnih.
Cijela je povijest knjievnosti jedna beskrajna toionica. Toilo se ondje pia i duha, a da se to
dvoje nije uzajamno potiralo. Dakle, u toj pivnici lokalo se i loui satiralo do rastrojstva svih
ula, kako je Arthur Rimbaud najradije definirao pjesnitvo. On je propovijedao pijanevanja
kao stimulans za ulazak u mistino, u dijalog sa sjenama. Od pia je nainio filozofiju i vlastitu
poetiku. Tin Ujevi divio se Rimbaudu ponajvie stoga to je rano zabatalio pisanje i posvetio
se vercanju oruja i droge. I Mato je takoer bio fasciniran Rimbaudovim ivotom, koji je bio
poetiniji od poezije. Da, boema fascinira. Onda nije udo to je Tin rekao: Pijem da bi mi se
ljudi divili. Kako je samo Baudelairea rasrdio Brillat-Savarin koji je u svojoj Filozofiji ukusa
napisao o vinu samo to da se pravi od ploda vinove loze, a ni rijei o njegovim arobnim
svojstvima, o tome intelektualnom zlatu. Baudelaire ga je ismijao i nazvao slavnim
glupanom, a njegovu glasovitu knjigu lanim remek-djelom i bljutavim tijestom.
Baudelaire je tvrdio da moe uti govor vina, jer ono zbori duom. Ono obavjetava onoga tko
ga uzima da e moda u elucu napraviti darmar, ali kad se popne u mozak, tu e izvesti
najljepu igru. Iz naeg sjedinjenja rodit e se poezija, pjeva vino tajanstvenim jezikom.
Baudelaire ali one koji tu pjesmu nikad nisu uli. Samo vino svakodnevno ponavlja svoja
dobroinstva, sve ostalo je prijetvorno. Onda se nau idioti i osuuju ovjeka koji pijui vino
ispija genijalnost.
Ako kadgod pijem, onda najradije pijem crno vino. Guta mi blatina iz podruma obitelji Bunti,
vinogorje mostarskog kraja. I Krlea je rado pio blatinu, ali s mjerom. Jednom smo, negdje
sredinom sedamdesetih, Danilo Ki, Predrag Matvejevi i ja, bili s njim na ruku u umskom
dvoru u Zagrebu. Kako nam je bio domain, naruio je blatinu, unato Kiovu inzistiranju da
pijemo neko slovensko vino. Kaj ti zna o vinima, pijanico, rekao je na onaj svoj simpatino
osorni nain, zapravo vrlo njeno, jer mu je Ki bio posebice drag.
S Kiom sam prijateljevao nekih tridesetak godina, ali on nije bio pijanica. Istina, znao se itekako
naroljati, bez uivanja u piu. Pio je samo u drutvu, timunga radi, tek da bi se neprilagodljiv
prilagodio, kako je sam znao rei. Pokatkad je pravio skandale ali je uglavnom bio veseo;
pjevao je, svirao gitaru, udvarao se enama i armirao. Moj drugi bliski prijatelj, Borislav Peki,
veliki prozni pisac, pio je kao smuk. Unato krhku zdravlju, tamanio je estoka pia s udesnom
izdrljivou. Mogao je piti nekoliko dana za redom, bez jela i spavanja. U pijanstvu ga je krasila
lucidnost i izuzetni smisao za humor. U Sarajevu, negdje 1966., nosio sam ga mrtvog-pijanog od

bara hotela Evropa do Centrala. I dok sam ga vukao onako dugakog, promrmljao je smijui se:
Sada je na tvojim leima teret srpske knjievnosti!
Samo hulje piju mlijeko, tako je govorio veliki vinopija Charles Baudelaire.
Mirko Kova (Feral Tribune, 03. 11. 2001.)