O BUNJEVAKOM GOVORU

1. Bunjevciu Dalmaciji, kae Ljuba Jovanovi, od Raba do Peljeca na cijelom kopnu" govore
zapadnijem, ikavskijem govorom". S ovijem govorom ne treba mijeati akavski, koji se
govori samo po ostrvima. Kao posebne crte u govoru ovih Bunjevaca istie LJ. Jovanovi:
dodavanje glasa j u poetku rei i onde gde se po drugim krajevima ne dodaje: jeto (eto), justa
(usta); dometanje raznih slogova na kraju zamenica i priloga: menika, namikar, tamokarce,
najposlinak i t. d.; svravanje proastog prideva na a odnosno ja: doa, reka, uja, govorija.
Tako i Ardali navodi primere ikavskog izgovora kod Bunjevaca u dalmatinskom predelu
Bukovici kao karakteristinu razliku izmeu njih i tamonjih pravoslavnih koji su jekavci.
Reetar smatra severnu i srednju Dalmaciju kao predele najistijeg ikavskog govora i kae, da
mu iz govora tamonjih ikavaca nije poznat nijedan primer jekavskog izgovora i samo mali broj
ekavizama (koje i navodi). Koliko znam, veli on, kod katolika u srednjoj i severnoj Dalmaciji,
kao i u Lici, redovno dolaze krai svreci im i am".
Prema podacima do kojih sam doao prilikom svojih ispitivanja u severnoj i srednjoj Dalmaciji i
na osnovm saoptenja koja sam dobio sa raznih strana mogu o govoru dalmatinskih Bunjevaca
rei uglavnom ovo:
Svi dalmatinski Bunjevci zaista govore tokavsko-ikavskim narejem, ali ni u jednom delu
severne i srednje Dalmacije koji sam ja proao (bio sam u Kotarima, Bukovici, Kninskoj,
Vrlikoj i Sinjskoj Krajini i u okolini Skradina, a razgovarao sam i sa ljudima iz Promine) nije
njihov govor tako isto ikavski, kao to misli Reetar: ja sam svuda kod njih zapazio i poneku
primesu jekavskih oblika, negde veu negde manju. Isto tako nije kod njih ni upotreba kraih
nastavaka im i am redovnom i optom osobinom: oni se tako retko uju, da se gotovo i ne
zapaaju. Takoe im nisu zajednike ni sve tri posebne crte, koje je naveo LJ. Jovanovi. Te tri
govorne osobine vrede moda potpuno za govor dalmatinskih Bunjevaca oko manastira Visovca,
koji je na jednom ostrvu u donjem toku reke Krke, i za okolinu ibenika, Skradina i Drnia.
Govor tih Bunjevaca uneo je S. Matavulj u svoga Bakonju Fra Brne", te ga prema njemu LJ.
Jovanovi prikazao.
Kod ostalih dalmatinskih Bunjevaca nije mi poznato dodavanje glasa j kao u navedenim
primerima jevo i justa. A kod sviju se dodaju razni slogovi na kraju zamenica i priloga: tuteka,
tutekare, tutekane, njemukara i sl., u Imotskoj Krajini: ondekarem, tutekarem, amoker, tamoker i
sl.
Kod mnogih dalmatinskih Bunjevaca se takoe proasti pridev govori sa zavretkom a i ja, ali se
najee meaju oblici sa takim zavretkom i oni sa zavretkom o, a ima krajeva u kojima
zavretak o prevlauje ili se gotovo samo takav zavretak uje. Primere sa eim zavretkom a
ija zabeleio sam i u delovima Dalmacije u kojima Bunjevci ive kao neznatna manjina meu
ogromnom veinom pravoslavnih: u Bukovici (u Kruevcu kod Obrovca) i u Kotarima (u
Grkom Islamu i u Novigradu, a tvrdili su mi sa vie strana, da je tako i u Posedariji). M. Zori
navodi primere narodnog govora kod Bunjevaca u Visoanima u Kotarima (tokavsko-ikavski

karakter sa neto jekavske primese) i tu samo oblike: doao, primio i sl. U Kninskoj Krajini
nisam zabeleio takve primere iz razgovora sa Bunjevcima, ali sam kod pravoslavnih zabeleio
osim primera na o i primere na a. U Vrlikoj Krajini Bunjevci sa kojima sam razgovarao (iz
Vinalia, Kijeva i Jeevia) govore isto onako kao oni u Matavuljevu Bakonji Fra Brne", samo
to nisam uo primere kao jevo i justa i to se kod njih govori i doao", pozdravio" i sl.; i
pravoslavni u toj Krajini govore veinom ikavski i na isti nain kao i katolici samo to se kod
njih ee uje i proasti pridev na o (doo,. reko). U zbirci obanske pjesme" ima poveliki broj
bunjevakih narodnih lirskih pesama iz optina benkovake, skradinske i tijeanjske i u njima
sam naao samo etiri primera proastog prideva na a (u pesmi br. 24 putova i kupova i u pesmi
88 poa i doa) a u svima se ostalim taj pridev svrava samo na o). Prema dosad objavljenim
narodnim pesmama iz Sinjske Krajine moglo bi se misliti, da se kod tamonjeg naroda proasti
pridev svrava sama na o; ali sam ja kod Bunjevaca u Turjacima juno od Sinja uo i zabeleio
proasti pridev veinom na a i ja. Prema tome dakle ima izuzetaka od toga pravila. Inae se
svakako moe smatrati, da bar kod veine Bunjevaca u Sinjskoj Krajini ima i zavretka o,
odnosno da se i samo takav zavretak uje. Za Imotsku Krajinu nam g. M. Trii saoptava: kod
rimokatolika prevlauju oblici: doa, reka, a kod pravoslavnih: doo, reko, govorio". J.
Ujevi.opisujui boine obiaje kod katolika u Vrhgorako-imotskoj Krajini" navodi i prilian
broj tamonjih stereotipnih narodnih izraza i u njima samo proasti pridev na o: doao (triput),
uo.
Prilikom svojih razgovora sa Bunjevcima u Dalmaciji ja nisam zapazio nikakve razlike izmeu
akcentuacije kod njih i kod tamonjih pravoslavnih Srba jekavaca. Ako moda i ima kakih
odstupanja u ovom pogledu, ona svakako nisu tako znatna, da bi izazvala naroitu panju.
T. Mareti je detaljno prikazao jezine osobine dalmatinskih pisaca 18. veka, a koristei se
njegovim spisom A. Beli je izneo svoja razmatranja o jeziku tih pisaca. Oba pisca ukazuju na
tokavsko-ikavski karakter toga dalmatinskog knjievnog jezika, a Beli jo naroito istie i
prevlaivanje novijih glasovnih i morfolokih osobina u njemu. Ali knjievni jezik ovih
dalmatinskih tokavsko-ikavskih pisaca iz 18, veka ne moe nam posluiti za osnovu prema
kojoj bismo mogli stvoriti pretstavu o narodnom govoru tadanjih Bunjevaca u severnoj i
srednjoj Dalmaciji, i to iz ovih razloga: 1.) Veina (8) su od tih pisaca rodom iz primorja iz
Splita, Makarske, Gornjeg Primorja i Neretve (J. Filipovi, P. Macukat, P. Marki, M. Pavii, A.
Kai, A. Kati, I. J. P. Lui, L. Vladimirovi) te se ne moe pretpostavljati, da su uopte
znali narodni jezik dalmatinskih Bunjevaca (koji sede na dalmatinskom kopnu) a kamo li da su
njime govorili i pisali. Ovo se u toliko manje moe pretpostavljati, kad vidimo, da jedan pisac (L.
Terzi), koji je bio rodom Bunjevac, iz Biska u Sinjskoj Krajini, izrikom kae: govorim u ovih
knjigah po oni nain, kako se govori u dravi splitskoj". Od ostale estorice samo se za jednog
moe verovati, da je bio Bunjevac i da je mogao znati narodni govor svoga rodnog mesta, jer je
rodom iz isto katolikog, bunjevakog, sela (F. Mati, iz avoglava kod Drnia), a za ostalu se
petoricu to ne moe verovati, jer su rodom iz mesta ili predela s izmeanim pravoslavnim i
katolikim (bunjevakim) stanovnitvom, te su mogli biti po maternjem jeziku i jekavci ili znati
samo meavinu jekavsko-ikavskog govora svojih mesta, odnosno predela (treba imati u vidu, da
je katolienje pravoslavnih jekavaca po Dalmaciji izvreno poglavito u 17. i 18. veku u 18.
veku je jo uveliko vreno te je naravno masa tadanjih novih katolika mogla govoriti
jekavski. 2.) Kao to Mareti izrikom naglaava, knjievni jezik tih pisaca ne odgovara
narodnom govoru njihovih zaviaja. Oni su se po svom knjievnom jeziku ugledali jedni na

druge i na dubrovake pisce. 3.) Narodni govor dalmatinskih Bunjevaca nije ni do danas
prouavan, te ne samo to ne znamo, kakav je mogao biti taj narodni govor u 17. veku, nego nam
je on jo i danas najveim delom (u pravom naunom smislu) sasvim nepoznat. Prema tome je
nemoguno znati, u koliko je taj narodni govor zastupljen kod ovih dalmatinskih pisaca 18. veka
i u koliko su oni u svome pisanju od njega otstupali.
Osobine toga tokavko-ikavskog knjievnog jezika iz 18. veka, po kojima se on razlikuje od
mnogih ostalih tokavsko-ikavskih govora, a naroito to nema akavizama i to je razvio sve
nove i najnovije ili najmlae i glasovne i morfoloke osobine (na pr. najmlae jotovanje)
zajedniki sa jekavskim i ekavskim govorima, imaju se u koliko pripadaju narodnom govoru
a nisu primljene iz dubrovakog knjievnog jezika svakako smatrati posledicom vrlo jakog
priliva bosansko-hercegovakih jekavaca i hercegovakih i susednih zapadno-bosanskih ikavaca
(tokavskih ikavaca sa govorom mlaega ili novijega tipa) u primorje i u primorske gradove. Taj
je priliv poeo jo u 14., ponegde jo i u 13., veku, pa se nastavio kroza sve docnije vekove. Ti su
jekavci i tokavski ikavci imali vrlo znatnog udela u etnikom sastavu mnogih delova
primorskog stanovnitva, pa ak i u nekim naseljima na jadranskom ostrvlju. Primeri jekavizma
u Zadru a verovatno i u Omiu poznati su nam jo iz 1243, odnosno 1235. god., premda nije
pouzdano, da je to bila osobina narodnog govora (ma i nekog dela narodnog) u tim mestima.
2. I za primorsko-like Bunjevce znamo na osnovi svedodbi mnogih pisaca, da govore
tokavsko-ikavskim narejem naega jezika. I primeri narodnoga bunjevakog govora iz tih
krajeva, koje ti pisci navode, jasno pokazuju takav jezini karakter.
Iz podataka koje navodi Murgi izlazi, da se kod ovih Bunjevaca, gde god nisu pomeani s
pravoslavnim Srbima i sa Hrvatima, proasti pridev svrava na a odnosno ja (Murgi navodi
primere: bija, radija, zablitija, pogradija i jo izrikom naglaava: Kod njih izlazi sve na ja".");,
kod Murgia ima i primer: Jandrija mesto Andrija za stavljanje glasa jna poetku rei. Kod njega
nema primera za dometanje raznih slogova na kraju rei, ali vidimo tu osobinu na pr. kod
Bunijevaca", preseljenih iz Hrvatskog Primorja u Mrkopalj. U drugih mjestih u Liki i gornjih
krajevih, gdje su plemena pomijeana", veli Murgi, Bunjevci se izraavaju ovako: otio, doo,
vrto, koto, bio, radio, poo i t. d. Sve im se svruje na o".
B. Lastavica kae, da u Lici tokavci pravoslavne vjere i jedan dio katolika govore junim
govorom, a najvei dio katolika govori zapadnim (to su u prvom redu tzv. Bunjevci, na pr. u
Borievcu, kotar lapaki, onda u graakom kotaru i dr.). Koreniki katolici govore dodue
junim govorom, ali se i kod njih vrlo esto uje na pr. lipo, dite, sino, eu... To sam opazio i
kod onih likih katolika, koji su u velikoj manjini pomijeani s pravoslavnim svijetom (na pr. u
D. Lalcu, gdje ih nema do 2, 3 kue)."
Po Strohalu, koji govori o dijalekatskim razlikama u Lici i Krbavi, glavne su razlike izmeu
grko-istonjakih tokavaca i rimokatolikih [koje on oznaava kao Bunjevce"]; da mj. to
vele ta rimokatolici, da na kraju rijei imadu glas n mj. m kao u primjeru: Nisan proa ovin
putien... i da mj. glasa jat imaju redovno glas i".
Gr. Tomljenovi je dosta potanko prouio glasovne osobine, oblike i naglasak kod Bunjevaca u
zaleu senjskom, u upama: krivoputskoj i krmpotskoj". Ovaj dio naeg naroda, veli on, govori

isto tokavsko-ikavski. S istoka je opkoljen ijekavcima (pravoslavnim), sa zapada akavcima, sa

sjevera brdima i umom, a s juga akavcima (Senjanima) iJadranskim Morem... Narod se sam
zove Bunjevci. Isto ga zovu tako i drugi susjedi. ivi razasut u vie od 60 malih sela, i ivo dri
u uspomeni, da ima najbliih srodnika oko Lovinca u Lici i oko Subotice u Ugarskoj." Pisac
istie, da govor ovih Bunjevaca ima noviju akcenjtuaciju"(str. 337) i sva etiri naglaska koje
poznaje knjievni jezik; inae navodi i prilian broj primera sa starijim akcentima i mnogobrojna
otstupanja od novije akcentuacije koju ima knjievni jezik. Pored redovne zamene jat s i ima i
izuzetaka, u kojima se jat zamenjuje s e. Taj pojav nije, veli, dosad pouzdano objanjen.
Proasti pridev ima redovno zavretak a i ja (opeka, zaa, bija, pija), ali je ranije bilo i o i a, kao
to pokazuju primeri kod starijih pisaca (s. 339 i 342). I kod drugih rei a+o = a: a, ka. Glagoli
sa poeli su u neodreenom nainu i u drugim oblicima mesto u dobivati i: splasnit, venit;
tonen, tone i t. d. i tonin, toni i t. d.; potonija, protrnija. Grupa glasova se odrala, ree se
mesto nje uje t: kranin i krtanin; namiat i namitat. Na kraju rei ili sloga mesto m
redovno dolazi n: sluin, bacan, prenda, sedandeset, tobon i sl. I na kraju naina neodreenog i
priloga sadanjeg vremena redovno otpada, a katkad i na kraju zapovednog naina. Mesto d se
uvek govori : Maar, oa (oda). Jo se govori i l na kraju rei ili sloga: krilce, selce, pepel (i
pepeja), cil i cija, bil i bija i sl. H se nigde ne izgovara ni u domaim ni u tuim reima. Otud na
pr. oblici: gra (= graha), gri (grija) oraj, kruva, siromak. Kod imenica na a 3., 6. i 7. pad. mn.
glasi na n ili na mi: enan i enami, rukan i rukami. A kod imenica na i samo na n: kostin,
stvarin. Od Stana, Mara i sl. 5. p. j. glasi Stane, Mare; ali od Mara, Luka i sl. 5. p. j. je ravan 1.
p.j. U obiaju je dodavanje rece ka i re, koja se govori cela ili okrnjena: kada i kadaka ili
kadak, kadare ili kadar; svagda i svagdare ili svagdar; samore ili samor i t. d. Od akavskog
utjecaja", veli pisac, bie oblici: resti; jadro, najat, jatra i sl.; meju, Jure; stariji 2. p. mn.
sudac, crikav, pet godin, 6 baril i sl.; osim toga se, kae pisac, doba kao imenica enskog roda
menja isto onako kao u akavskom, t. j. kao ena (i ea je nego doba, bez promene). Ja bih
rekao, da akavskih osobina ima u govoru ovih Bunjevaca jo vie, da na pr. tu spadaju i
njegovi ekavizmi, pomenuto l na kraju sloga i rei, pomenuta zamena glasa m sa n, mesto
t, i oblici: meja (344), lebro (mesto rebro), crikva (mesto crkva), greb, teplo, verovatno i
vrebac, raenj, badenj, tutenj i sl.
Zasluuje osobitu panju, to govor ovih Bunjevaca u vrlo mnogobrojnim sluajevima ima za
iste rei po dva oblika i po dve razne akcentuacije (mislim na sluajeve, koji se ne daju pouzdano
objasniti ni jezinim razvitkom ni analogijom) i uopte mnogobrojne nedoslednosti u oba ova
pravca. Ovaki su pojavi navek pouzdan dokaz, da je etnika grupa, u kojoj se oni u velikom
broju javljaju, postala meanjem raznih etnikih elemenata, od kojih je svaki odrao i uspeo da
nametne i ostalima vei ili manji broj od svojih posebnih jezinih osobina. Kao to nam i
istoriski izvori pokazuju, u mnogim delovima Like je bilo znatnog meanja tokavskih ikavaca sa
pokatolienim pravoslavnim jekavcima i sa poneto akavaca. A za Krmpoane pouzdani podaci
svedoe, da su najpre bili pravoslavni Srbi, i bez sumnje jekavci, u Hercegovini ili u za-padnoj
Bosni (gde su i sad njihovi pravoslavni roaci istog prezimena), na tek po svom doseljenju u
Hrvatsko Primorje i u Liku primili u 18. veku katolianstvo. I karakter govora kod ovih
Bunjevaca upuuje na njihovo po-reklo od meavine takih etnikih elemenata: u njihovu govoru
ima elemenata, koji su karakteristini za tokavsko-ikavski i za tokavsko-jekavski govor, a uz to
i prilino akavske primese.
I Bunjevci u junom delu Like, u Graacu i u tikadi, kod kojih sam vrio etnoloka ispitivanja,

govore tokavsko-ikavskim narejem a u proastom pridevu esto meaju zavretke a i ja sa

zavretkom o (doa i doao i t. d.). Oblike kao jevo i justa nisam kod njih nigde uo. Za njihovu
akcentuaciju vredi ono isto to sam kazao napred o akcentuaciji dalmatinskih Bunjevaca.
I za iseljenike od primorsko-likih Bunjevaca, npr. za one u Hrvatskoj i u Bosanskoj Krajini,
saoptava se, da im je govor isto tokavsko-ikavski.
Kod Bunijevaca", preseljenih iz Hrvatskog Primorja u Mrkopalj (izmeu Senja i Karlovca), koji
takoe govore tokavsko-ikavski, vidimo u proastom pridevu stalno samo zavretke aija. U
govoru tih Bunijevaca" u Mrkoplju zapaene su neke, i to vrlo malobrojne, primese iz
akavskog nareja. R. Strohal koji je taj govor opisao misli, da su doseljenici iz Hrvatskog
Primorja primili u Mrkoplju tokavsko nareje od starijeg tokavsko-ikavskog (prvobitno
pravoslavnog) stanovnitva koje se doselilo iz Bosne. Ali se moe smatrati kao nesumnjivo, da
su i ti doseljenici iz Hrvatskog Primorja morali biti ili svi ili velikom veinom tokavci, jer inae
ne bi bilo moguno, da ono srazmerno malobrojno starije stanovnitvo nametne tokavskoikavski govor i njima i doseljenicima iz okolnih sela i jo doseljenim esima i Slovencima. Uz to
je jo osobito znatno, to Mrkopaljce obino nazivaju Bunijevcima", a to je najei naziv za
primorsko-like katolike tokavsko-ikavskog nareja.
3. I za jezik bakih Bunjevaca svi pisci izrikom tvrde, da je pravi tokavsko-ikavski. ore
Popovi-Munjatovi, jedan od najboljih poznavalaca bakih Bunjevaca, tavie naroito
naglaava, da im je govor tokavsko-ikavski, bez akavskih ostataka, sa istim novim
naglaskom, sa mnogo izraza zajednikih sa dalmatinskim". I . Popovi-Daniar koji je
oevidno takoe vrlo dobar poznavalac Bunjevaca kae, da je njihov akcenat isti onakav kao u
Hercegovini i Bosni, u Dalmaciji i hrvatskoj bivoj Vojnikoj Krajini, u Rakoj i umadiji".
O takvom karakteru njihova govora svedoi i svekolika pisana graa koju imamo i pojedini
bunjevaki izrazi ili rei i prezimena to ih razni, osobito stariji, pisci saoptavaju. Znatnim su
dokumentima u ovom pogledu tri akta iz Gradskog Arhiva" u Subotici, to ih je objavio A. Ivi
sva tri iz druge polovine 18. veka, i poznati spev Grge Petalia iz 1790. god.
Takoe i sve narodne bunjevake pesme u zbirci Blaa Rajia Narodno blago" imaju potpuno
tokavsko-ikavski jezini karakter sa po kojim, srazmerno retkim, jekavskim oblikom.
I prema obavetenjima koja sam ja sa raznih strana dobio, a osobito od g. Vase Stajia, direktora
gimnazije u Subotici, baki Bunjevci govore tokavsko-ikavskim narejem novijega tipa kako u
pogledu na oblike tako i u pogledu na akcentuaciju.
4. to je reeno za bake, vredi i za ostale podunavske Bunjevce, dakle i za one to su nastanjeni
oko Budimpete i dalje po petanskoj i feherskoj (beogradskoj) upaniji. Za njih se na pr. u
njihovu kalendaru Danici za 1925. god. kae: U Ugarskoj ivei Bunjevci, okci, Bonjaci,
Raci i Dalmatinci govore ikavsko-tokavskim, jedan dio Bonjaka ijekavskim, a Hrvati ikavskoakavskim i kajkavskim narijem".
I jezik u svima knjigama te Danice i u Bunjevakim i okakim Novinama" za 1924. god., koje
je izdavao Ivan Petre, takoe je ist tokavsko-ikavski. A obe su publikacije namenjene

tamonjim Bunjevcima (i okcima), te i pisane njihovim narodnim govorom. I narodne pesme,

izrazi i rei, koje se navode u njima i npr. u knjiici Pavla Sofria Praznovanje Badnjeg Veera
i Boia u Sent-Andreji" (Ni, 1903, s. 2831), takoe jasno svedoe o takvom karakteru
bunjevakog govora u tim predelima.
5. Prema svekolikoj jezinoj grai koja mi je dola do ruku, a ukoliko se u njoj pokazuje pravi
govor samoga naroda, nesumnjivo je, da se govor podunavskih Bunjevaca gotovo ni u emu ne
razlikuje od srpsko-hrvatskog knjievnog jezika (izuzevi naravno njegovu ikavsku zamenu
staroga jat). I glasovne i morfoloke osobine su mu izuzevi neka manja i rea otstupanja
istovetne s onima u knjievnom jeziku. I proasti se pridev redovno svrava na o; u tom pogledu
nisam naao ni jednog jedinog izuzetka. Naglasak je prema svima podacima koje imamo bez
sumnje novijega tipa, onakav kao u knjievnom jeziku (bar po svome optem karakteru).
Od pomenutih manjih i reih otstupanja neka su ostaci iz starijega govora (delom svakako
akavizmi) ili postala po ugledu na njegove oblike, onako kao i kod dalmatinskih i primorskolikih Bunjevaca, druga su bez sumnje primljena od pravoslavnih Srba u Podunavlju, sa kojima
su Bunjevci u neprekidnom dodiru, a ima i takih koja su se samostalno razvila u govoru ovih
Bunjevaca. Ovde u navesti glavnije primere takih otstupanja, ukoliko sam ih mogao
zapaziti.
U glasovnom pogledu su znatnija ovaka otstupanja od knjievnog jezika: divjakinja (Ilovac,
111); vrebaca (danica za 1920 g., s. 79); prija (= prije, pre; svuda i redovno); kod glagola s
osnovom na nu esto dolazi ni mesto nu: kreniti, da se manim, metnio, osvanila (Ilovac 110, 113;
Bunj. i ok Kalend. za 1870, s. 58; Suboti. Danica za 1927, 102; Nar. Blago 18; itd.); esmol,
esul, el (= jesmo li, jesu li, je li; Malagurska, 20,21,22, 37); jevo (= evo, Malagurska, 35);
menekar, kudgodir i sl., ali dosta retko; divojki (Nar. blago, 13); proliom, konjom (Nar. blago,
11, 13), brojom, danjom, noom (Ilovac, 113); njevi mesto njihovi, pretelj i nepretelj mesto
prijatelj i neprijatelj, una mesto uina i slina skrai-vanja (Nouas, 110 i 111).
Oblike koji su drukiji nego u knjievnom jeziku nalazimo velikom veinom u narodnim
pesmama, te je vrlo verovatno, da se bar neki od njih vie ne upotrebljavaju u dananjem
narodnom govoru. Ovo je utoliko verovatnije to mesto njih jo ee nalazimo u narodnim
pesmama i novije oblike (npr. mesto Turkom" i Turkam" mnogo je ee Turcima"). Imenski
oblici: krvljom (Nar. blago, 11), jednom riom (Danica za 1920, 90); kao 2. pad. mno.
roditeljah, upraviteljah, sirotah (A. Ivi: molba iz 1780 g. u oznaenoj svesci Knji. Severa za
1927 g., 167); kao 3. p. mn. Turkom, prsam, vojakom, plemiem (sve u Petalia, 24, 26, 35),
svojim ujkom (dvaput, Nar. blago 11), Turkam (Nar. blago 54); 6. p. mn. kolani (Petali, 34); sa
predlogom 6. p. mn.: s tioci (triput, u testamentu iz 1779 g.; A. Ivi na ozna. mestu, 166), s
mojim domorodcem" (u pismu iz 1779 g., A. Ivi, 166), s Turcih, s krilih, s janiarih (Petali,
22, 24, 27), za vrati (Danica 1920, 79), za enam (Subotika Danica 1927,102), me svojim
junakom" (Petali, 31) sa predlogom 7. p. mn.: na penderi (Suboti. Danica 1927, 102; Nar.
blago, 15, 27,28 i dr.), na konjicih (Petali, 24 i 34), na konjih (Petali, 35), na prsih (Petali,
35), po rukavih i po svi peovih", po noni petama" (Petali, 33); itd. Glagolski oblici: 3. l.
mn. sadanjeg vremena pitaje i sl. uvek zavretak je meto ju (Ilovac, 113), stupu (mesto stupe) i
sl. (Nar. blago, 49 i dr.); 1. l. j. preanjeg svrenog vremena zatre se", razabre se" i sl. (dakle
mesto zatrah se, razabrah se; Bunjev-oka Kalendar 1881, 36).

6. I. Ivani i R. Simonovi misle, da su podunavski Bunjevci bili prvobitno jekavci, pa da su

docnije postali ikavcima po Ivaniu zato to su ocepljeni od svoje brae ijekavaca" a po
Simonoviu kad su se pokatoliili pa im franjevci ikavci dalmatinci bili svetenici".
Ovo se miljenje ne moe primiti: na prvom mestu zato, to bi kod nekog prvobitno jekavskog
stanovnitva kraj svih uticaja ikavskog svetenstva moralo ostati dosta, i to znatnijih, tragova od
toga ranijeg jekavizma. A kao to smo videli, jekavizama u narodnim pesmama podunavskih
Bunjevaca ima srazmerno malo, a u njihovu govoru e ih bez sumnje biti jo manje. Drugo, valja
osobito imati u vidu, da su ovi Bunjevci sve do najnovijeg vremena imali veoma malo kola sa
svojim narodnim jezikom i da su bili ogromnom veinom nepismeni, te prema tome nisu nita ni
itali. A samo se preko kole i knjige moe jae uticati na izmene u narodnom govoru. Tome
valja jo dodati, da je u ranije vreme, naroito pod turskom vladavinom, npr. jo u 17. i zatim i u
18. veku, kod podunavskih Bunjevaca bilo vrlo malo svetenika. O tome emo u daljim
odeljcima izneti i pouzdane istoriske podatke.
Da se vidi, kako se uticajem svetenstva ne mogu da postignu neke osobito znatne promene u
narodnom govoru, dovoljno e biti da ukaemo na primer sa Kraovanima u istonom Banatu. I
kod njih su zbog njihove katolike vere svetenici ve toliko vekova ikavski fratri dalmatinski i
bosanski, koji su im ujedno i uitelji u koli, pa je ipak narodni govor kraovanski sauvao i do
danas sve svoje karakteristine osobine i samo ovde-onde, u sasvim retkim primerima, poprimao
ikavske oblike.
7. Vredno je pomenuti, da svi podunavski Bunjevci oznaavaju svoj govor kao racki".
Antunovi npr. kae, kako je on u Aljmau uvek objavljivao, da e re boju govoriti racki"
(i ako se tome protivio tamonji knez Bunjevac), jer je, veli, znao, da i Bunjevac o navadnu
svom govoru veli: divanili smo racki". U Danici za 1926. god. se kae, da Bunjevci u osam
mesta petanske i feherske upanije zovu sebe Raci a u Sent-Andreji Dalmatinci i Brani. Ima
se jo zabiliiti, veli pisac, da i ostali Bunjevci na svim -krajevima jo i sad tutaputi kau, da su
Raci, a kad-kad i to, da ou Dalmatinci i kad ih pitaju kako govore, vie puti odgovore, da
racki"". Bunjevci su, kae Lazar uri, svuda i svagda govorili samo racki", zbog ega su ih
Maari esto puta ismevali i popreko gledali".
Naravno da je ovo nazivanje svog jezika rackim" nastalo kod Bunjevaca pod uticajem
maarskog oznaenja za jezik pravoslavnih Srba. To su oznaenje, kao to je poznato, primili od
Maara i Nemci. Dakle Maarima i Nemcima je bunjevaki govor inio utisak srpskog jezika, pa
su ga tako i nazvali, a zatim su to oznaenje primili od njih i sami Bunjevci.
8. Kao to se iz prethodnih izlaganja vidi, narodni govor ni kod jedne bunjevake grupe nije
dovoljno nauno ispitan. Podaci koje smo izneli daju esto samo najoptija obavetenja u tom
pogledu.
Ipak se i na osnovi tih podataka mogu izvesti neki zakljuci optijega karaktera. Na prvom
mestu nesumnjivo je, da sve tri bunjevake grupe po jeziku pripadaju tokavsko-ikavskoj grupi
naeg naroda. Drugo: podunavski Bunjevci prema svemu to o njihovu narodnom jeziku
znamo govore tokavsko-ikavskim govorom novijega tipa sa veoma malo akavskih primesa.

Ali se isto tako moe prema svemu napred izloenom rei, da su i dalmatinski i primorsko-liki
Bunjevci (bar ogromnom veinom) bez sumnje prvobitno govorili mlaim ikavskim govorom
tokavskoga porekla (dakle govorom novijega tipa, sa novijom akcentuacijom i novijim oblicima
deklinacije), u kome je bilo vrlo malo akavskih primesa, i da su tek u Dalmaciji i u Hrvatskom
Primorju usled meanja sa tamonjim akavcima poprimali negde vie negde manje akavskih
jezinih osobina (vidi o tome malo dalje, u 6. taki ovih razlaganja). Tree: za sve tri
bunjevake grupe su takoe karakteristini jekavizmi, koji su nesumnjivo dokaz nekog ranijeg
tesnog dodira i meanja sa jekavcima. Osobito je znatno njihovo javljanje u govoru podunavskih
Bunjevaca, koji u svojim dananjim seditima nemaju nigde dodira sa jekavcima nego samo sa
ikavcima (okcima) i ekavcima (pravoslavnim Srbima). etvrto: nijedna od jezikih osobina
kojima se dalmatinski i primorsko-liki Bunjevci razlikuju od podunavskih Bunjevaca nije
postala njihovom optom svojinom, nego je zastupljena samo u pojedinim njihovim delovima.
Najbolji primer za to imamo u zavretku proastog prideva mukog roda: dok je kod nekih
dalmatinskih i primorsko-likih Bunjevaca ve prevladao (ili postao gotovo optim) zavretak a i
ja, dotle se kod najveeg dela tih Bunjevaca jo neprestano meaju zavreci a, ja i o, a u nekim
se njihovim krajevima tavie uje samo o. Peto: U nekim govorima dadmatinskih i
primorsko-likih Bunjevaca zapaa se znatna primesa tokavsko-jekavskih elemenata.
Objanjenje imamo u tome, to je u mnogim delovima dalmatinskih i primorsko-likih
Bunjevaca bilo novijega meanja sa pravoslavnim jekavcima koji su primili katolianstvo krajem
17. i u toku 18. veka. Ti su novi katolici usled enidbenih i mnogobrojnih drugih veza sa starijim
tokavsko-ikavskim katolicima i usled hotiminog podraavanja njihovu govoru, u tenji da se sa
njima to vie izjednae, zaista postali ikavcima (manje ili vie); ali je u njihovu govoru
preostalo mnotvo ostataka od negdanjeg jekavskog govora. Otuda i njihove narodne pesme
esto kipte jekavizmima.esto: dalmatinski i primorsko-liki Bunjevci su u nekim krajevima
usled meanja sa primorskim akavcima i vrlo tesnog dodira sa njima, a bez sumnje i pod jakim
uticajima inteligencije i graanstva iz Primorja (taj je uticaj nesumnjiv) poprimali i neke jezine
osobine iz primorskih akavskih govora. Te su se osobine, odnosno neke od njih, postupno irile
i meu ostale dalmatinske i primorsko-like Bunjevce, ali je njihovo irenje usled raznih uzroka
(jak dodir sa pravoslavnim jekavcima, u novije vreme i uticaj kole i knjievnog jezika i dr.) iao
vrlo sporo, tako da se u nekim bunjevakim krajevima samo ovde-onde moe uti po koja od tih
osobina, a ima Bunjevaca do kojih one uopte nisu ni doprle.
Prema svemu se dakle strogo nauno uzevi ne moe istina govoriti o nekom bunjevakom
govoru" kao jednostavnoj celini, ali se on ipak ima smatrati kao govorna grupa kojoj su mnoge
osnovne osobine zajednike i koja je ujedno deo ire jezine grupe, u koju pored Bunjevaca
spadaju i tokavski ikavci zapadne Bosne i zapadne Hercegovine. Prema ispitivanjima
Reetarovim i Milasovim znamo, da tokavsko-ikavski govor kod katolika i muslimana u
Hercegovini ima noviju akcentuaciju i uopte osobine mlaih ikavskih govora (dakle sve crte
zajednike sa mlaim jekavskim govorima), a to je isto, naroito u pogledu na akcentuaciju i na
oblike, konstatovao i D-r Mil. Pavlovi za govor katolikog stanovnitva: u Jajcu i u okolini.
Poreenje tih govora i napred opisanih bunjevakih govora pokazuje, da se jedni sa drugima u
svima glavnijim osobinama (u onima koje su im prvobitne ili osnovne); potpuno slau i da su to
sve govori nesumnjivo tokavskoga porekla, koji su ve odavno i dugo bili pod jakim uticajima
jekavskoga, (hercegovakog) dijalekta.
9. Na osnovi naunih ispitivanja znamo,, da se tokavsko-ikavski govor kod naeg naroda

prostire na istoku uglavnom do linije, koja ide od ua Neretvina rekom Neretvom do ua reke
Trstenice u Neretvu, pa dalje pravcem: planine Bjelanica i Igman Sarajevo Olovo
Donja Tuzla tok reke Brke Brka na Savi. Zapadno i severozapadno od te linije
tokavsko-ikavskim narejem govori poglavito katoliki i muslimanski deo naeg naroda u Bosni
i Hercegovini, katolici u srednjoj i u severnoj Dalmaciji i u delu Hrvatske do blizu Senja,
Karlovca i Kupe (izuzevi uzano primorje izmeu Senja i dalmatinske granice, gde se govori
akavski) i jo katolici u Slavoniji, Bakoj i Baranji (i moda u Rekau u Banatu).
Ali je u vremenu pre turskih osvojenja na zapadu i na severozapadu tokavski govor bio na toj
strani ogranien samo na Bosnu i Hercegovinu i na juni deo Dalmacije do reke Cetine. tavie
je po Reetaru verovatno i deo severozapadne Bosne a po Beliu i neki vei deo na zapadu ne
samo Bosne nego i Hercegovine bio najpre akavski, pa da je tek sa uzmicanjem akavaca i
doseljavanjem tokavaca usled turske najezde u tim predelima rairen tokavski govor. Reetar
kae, da se je vrlo verovatno jo i u 15. i u 16. veku u celoj severnoj Dalmaciji (na severu od
Cetine) govorilo isto akavski; Poljica su, veli, bila najpre isto akavska i tek je docnije u
gornja Poljica prodrla tokavska primesa; takoe je vrlo verovatno, da je i srednja Dalmacija
izmeu Cetine i Neretve pre vie stotina godina govorila akavski; i najzad: moe se smatrati, da
je jo u 15. i u 16. veku akavski dijalekat obuhvatao ne samo celo Hrvatsko Primorje od
Jadranskog Mora do Kupe i Korane, nego i ceo sliv Kupin (do reke Gline).
irenje tokavskoga govora po tim prvobitno akavskim predelima ilo je naporedo sa turskim
osvajanjima na zapadu i na severozapadu. Namesto izbeglih akavaca Turci su dovodili u te
predele tokavce iz unutranjosti i susednih krajeva Bosne i Hercegovine koji su zatim u njima i
ostali. Osim toga i mnogobrojni bosanski uskoci na mletakom i hrvatsko-slavonskom zemljitu
jako su doprineli irenju tokavizma na tim stranama.
Da je takvog, i to vrlo mnogobrojnog, doseljavanja bosansko-hercegovakih tokavaca zaista i
bilo, o tome svedoe pouzdani istoriski podaci, od kojih emo glavnije izneti u daljim odeljcima,
osobito u odeljku koji je na redu.
Autor: Jovan Erdeljanovi (O poreklu Bunjevaca, Beograd, 1930.)