Nasiha Kapidi-Hadi

VEZENI MOST
APRIL
Dragi moj Haris,
Od sveg na svijetu
najbre dani lete.
Mart proe kao sna trenutak.
Sad april vijenac plete.
Svakoga jutra prozore nae
umije pljuskom kie;
onda ih mekim, toplim krajikom
sunevog plata brie.
U gnijezdo svako zaviri brino,
apatom probudi ptice;
u travu sjedne, pa vjeto
sue zelene njene ice.
U naramku na trg odnese

crvene tulipane,
a onda ake vodi u etnju
pod rascvjetane grane.
Danima tako lepra, radi,
pun sunevoga zlata,
a onda mine i maju cvjetnom
otvori irom vrata.

KOZJA UPRIJA
Kroz duboki klanac
mala rijeka protie;
buno se oglaava,
o kamenje spotie.
Na njoj samo jedan most;
udno propet, kriv.
Pria kae: Nekada,
on je bio iv.
Pria kae: Nekada,
u vremena stara,
divokoze dvije
sile s kamenjara.

A kada su plitku
rijeku prijei htjele,
na istom se mjestu
rogovima splele.
U kotac se hvatale,
napregle svu mo;
iskrama iz rogova
zapalile no.
Godinama tako
na rijeci se borile,
a jednog se dana
u kamen pretvorile.
To je Kozja uprija,
to je mosti kriv,
za koji se pria
da je bio iv.

PRIJATELJI
U jednom parku velikog grada,
kraj zelenog bazena,
svakog se dana odigra ista,

lijepa i udna scena.

Prvo se jato golubova,
(perje im sivo-bijelo),
na pijesku pokraj mirne vode
skupi na malo sijelo.
Vrte se kao igre lake,
isteu sjajni vrat,
ekaju nekog nemirno, eljno,
po suncu mjere sat.
A kad na putu iznikne baka
s oblakom iijede kose,
u vijenac se oko nje sviju,
na krilima je nose.
Slete joj na ramena stara,
na ruke i na dlan
i pretvore je u jorgovan
prekrasno rascvjetan,
A onda se sa cvjetne grane,
na sunanome bljesku,
torbica zlatnih kukuruza
raspe po bijelom pijesku.
U istom trenu zaljulja se

bakica cvjetni bun;

za svakim zrncem po jedan cvjeti
otvori gladni kljun.
I dok u pijesku kljucaju, trae,
takice ute boje,
baka im tepa: "Jedite slatko,
gugutke mile moje."
Za bor se viti zaklanja sunce,
blii se kraju scena,
to svakog dana zadivi ljude
u parku kraj bazena:
Odlazi baka polagano,
s osmijehom nasred lica,
a za njom dugo u pratnji tapka
kolona malih ptica.

MOJA BAKA
Od dobrote sva se blista
ko pjena maslaka laka,
moja baka.
Kad se digne more sivo

da polomi stijene stare,

cijele noi ona misli
na mornare.
Kad se smrkne nebo Ijetnje
i grad sune iz oblaka,
ona tada kriom plae
zbog teaka.
A kad zima preu raspe
po drveu, po icama,
tad uzdahne tako tuno
za pticama.
Njenoj tuzi nema kraja,
a brigama nema broja;
od dobrote stvorena je
baka moja.

DRENKIN PUT
Prije nego umu drevnu
obraduje zora bijela,
kripnu vrata na kolibi
lugarevoj ispod jela.

Zeke znaju da to Drenka,

sitna kao cvjeti s grane,
u daleku kolu hita
preko ume uspavane.

Sva pretrne kad list sune,

uplai je vjetra dah,
kad ptiica krilom lupne,
obuzme je nemir, strah.

Jednog dana sjajni svitac

saznao za Drenkin put
i rekao; "Poklanjam joj
svoj fenjeri ut.

Ne alim ga, jer je Drenka

najvredniji ak;
nek slobodno odsad ide
kroz umu i mrak..."

KAD BI HTIO VOZ DA STANE

Kad bi htio voz da stane,

da uberem dvije grane
gloga bijela!
Al' on strijela,
dalje ode.
Kad bi htio pokraj vode
da zastane,
da poljubim ono lane
to ga uva srna vita!
Al1 on hita,
grabi dalje,
a djeak mu s njive mae,
pozdrav alje.
Kad bi samo malo stao
ja bih zaas istrao
da uSefem njenu radu!
Af oH uri prema gradu,
ve dan cijeli,
i ne zna za bagrem bijeli,
za crveni cvjeti maka,
za djeaka;

i ne vidi ono lane.

Kraj potoka ni da stane.

SRENI VRABAC
Na vrh krova vrabac sivi.
svakog dana on doivi
neto lijepo, vedro, drago.
Jutros gaje pljusak blago
okupao, pa je ist
sletio na zelen list.

A kad je na ranom suncu

osuio krilo, rep,
jedna mu je lasta rekla
sasvim tiho: "Ba si lijep!"

Osmijehom ga pozdravio
pjenuavi bijeli bun,
a preslatko zrnce ita
palo mu u gladni kljun.

Leptir gaje poljubio,

a onda mu vee blago
u san laki donijelo
neto vedro, lijepo, drago.

SVITANJE
Vozimo se pokraj njiva,
a svanjiva.
Svjetiljke u magli mire;
sa danom se mire.
Evo, ve smo prepoznali
bagremove na obali...
Polja cvijeem izatkana...
Zora rana...
Mak usamljen kraj nas minu;
sunce sinu.

PROLJETNI POZIV
Prije neg' bijela rada
izgubi vijenac s glave,
pourimo iz grada
u brda to se plave.

Tu ipkast potok pjeni,

nemiran kao igra,
u vrbovoj se sjeni
s razlikom vjetar igra.

Tu ivi zova starinska,

a s njome bagrem mlijeni;
koliba u umi niska,
pod slapom mlinovi rijeni.

Tu svici vatre pale

kraj izvora to zna
sanjive prie male
po svu no da imetka.

Stoga }iajdemo iz grada,

to nas od sunca skriva,

tamo gdje bijela rada
u travi srena sniva.

SUNCOBRANI
im planinu pozdravi
prvi j unski dan,
mlada paprat razapne
zelen suncobran.

Resicama porubljen,
izreckan uare;
pod njim sjede jagode
i to bubamare.

Do njega se zapjeni
sasvim bijel oblaak;
to suncobran otvori
i mali maslaak.

A onda svoj atori,

prepun smeih pjega,
gljiva mlada podigne
na padini brijega.

Nek' pod njim odspavaju

skakavac i mrav;
nek se malo odmori,
i leptiri plav.

Tako irom planine,

svakog Ijetnjeg dana,
nikne bezbroj arenih,
cvjetnih suncobrana.

GRADIMIRU
Dragi moj Miro,
jo samo jedno
kratko i toplo ljeto,
samo desetak utakmica

i tvoje kole eto.

Ona je ekala da ti se klimnu

zubia prva dva
i cipelice da ti narastu
do broja trideset dva.

Da postane u svome timu

igra i golman jak,
a onda je, sva srena, rekla:
"Sad moe biti ak!"

VEZENI MOST
Gradimiru
Kad jednom doe u grad od lia
da bude najdrai gost,
vidjee kako obale travne
na ruci dre most.

Most vezan icom svilenom, tankon

u sedam boja tkan;
ogledalo mu zelena rijeka,
a ukras sunan dan.

Vjetar ga njie ko voda amce,

svezane u pliaku;
rojevi svitaca nad njim se pale,
pa blista i u mraku.

A pod njim udni orkestar"ljeta,

s dva cvrka u duetu,
oglaava se svake noi,
ljepi od svih na svijetu.
Divnim ga umorom slave vrbaci
prepuni malih snova;
niko mu nije pjevao ljepe
od bijelih bagremova.

Kada nam doe u grad od lia

da bude najdrai gost,
prei e i ti korakom lakim

vezeni, vitki most.

BREZE NA SLETU
Jednog dana vjetar
uitelj gimnastike
svim brezama u umi
obukao patike.

A onda ih svrstao
u malu kolonu
(ptice su se udile
na svome balkonu).

Napravio rukom
jedan talas lak.
Za poetak vjebe
dao im je znak.

Breze se zanjihale
i u ruku svaku

uzele po jednu
zelenkastu traku.

Pa po taktu vjetra
ispravile struk;
od zelenih traka
napravile luk.

Tapkajui nogama
u krug oko zdenca,
savile se poput
pletenog vijenca.

Tog dana je u umi

i najmanji cvijet
posmatrao ovaj
neobian slet.

CVJETNI ILIM
Pokraj rijeke u dan ljetni

osvanuo ilim cvjetni.

Ora preu opreo,
sija potku razveo,
a ljeto u aru
izatkalo aru.

Osnova od trave,
a makove glave
crvenkaste boje
na sredini stoje.

Rubovi vezeni spomenkom k'o sanje,

a resice njene
od prebijeleuanje.
U svaki je kut
stao cvjeti ut.

Za ilim kraj rijeke

saznale i zeke,
pa sile u polje
da ga vide bolje.

ROENDAN U UMI
Velikom se radou
cijela uma ovila,
na paprati mekoj
srna lane rodila.

Uzbueni, ponosni,
zbog tog roendana,
s poklonima stiu
gosti sa svih strana.

Pregrt sitnih Ijenika

vjeverica donijela;
kao prva susjeda
uz lane je sjela.

Repiem ga gladi,
njukicom ga ljubi.
Kae: "Evo, grickae
kad mu niknu zubi."

Lija ide sveano,

nosi guje krilo:
"Na poklon mu lepeza
i srenomubilo!"

A slavuj mu spjevao
kratak njean stih
kao poklon najljepi
i drai od svih.

Otac-jelen ponosno
splet rogova njie,
a kouta blaena
kriom suze brie.

I dok sunce prosipa

sve dugine boje,
na paprati mekoj
ljubi lane svoje.

SKUPOCJENO OGLEDALO

Male ptice-skitnice
stigle ak na Plitvice,
pa pitale znance:
"Poto ogledalce
jezersko sred gaja,
od zelenog sjaja,
glatkog srebra riba
to se na dnu ziba,
to se blago ljulja
iznad zlatnog mulja!"
Pitale su znance:
"Poto ogledalce
s vretenastim virom,
s dubokim okvirom
punim blagih sjena
rumenoga drena,
bjeliastih bfeza,
lopoevog veza,
brljanove pree
i trstike smee?"

Tad im srne dvije

rekle: "Ovo nije
za prodaju sjaj;
on nam krasi gaj."

BARBINA TUGA
(Barbi Vitoriju Masarotu Rovinj)

Koga nemir srca vue

na more dok sunce ija
nek potrai mog ribara,
starog barbu Vitorija.

Na rivi e njega nai;

(barbinoga svijeta centar).
TU popravlja amac troni,
nazvan udno "Laa-Kantar."

Barba je u svojoj barci

kao pti u malom gnijezdu.
Sa plovidbe uvijek nosi

koljku, ili morsku zvijezdu.

Ribu rijetko kad donese;

a nekad je slavan bio.

Zbog tog mu se biser tuge

u dno zjene uselio.
Sad drugima mree krpi
i popravlja amce trone;
esto sjedi pod empresom
s mislima na dane prole.

S mislima na dane kad je

izvlaio pune mree.
Sada znate ta ga boli,
zato mu se srce stee.

Stog je djeci cijelog svijeta

poklonio ruke svoje
pa im umne koljke trai,
otkriva im more, boje.

U kui je blago utljiv;

jelo sprema; sam veera.
Kad izie svima kae:
adio i bona sera.

Pa ako te srce vue

na more dok sunce ija,
tad potrai mog ribara,
starog barbu Vitorija.

NEOBINA ETNJA
Po dubrovakom molu
ne seta samo svijet.
Budite tamo od tri do pet
i ne pravite buku,
ni pometnju,
pa ete vidjeti neobinu etnju.
U vrijeme to,
kad nema svijeta,
povorka galebova seta.

Ba udna stvar!
Sve par i par...
Koraka ila,
dre se vrkom krila;
as glavu ponosno dignu,
aasjeprignu
i kljucnu se po tjemenu,
pa neto uore;
sigurno o vremenu,
o koncertu mora,
o vijestima s gora,
o tome ta ko sanja,
o utiscima s putovanja
i raznim sitnicama
meu pticama.

Ba udna stvar!
Sve par po par,
kad nema svijeta,
po molu seta.
Svi okupani
i poeljani;

vrat izvajan;
perje k'o dan;
u oku mora sjaj.
apuu: "Krilo mi daj!"

etaju tako do pet,

a kada doe svijet,
neeg se sjete,
pa odlete.

CVIJEE
Koliko cvjetova njenih
u umi svakog ljeta;
ne znamo imena cvijeu,
a ono za nas cvjeta.

Crveno, zlamo,plavo,
mirie usred trava;
kad mjesec ukrasi nebo,
latice sklopi, spava.

Ujutro, oprano rosom

otvara trepavice
i cijelog dana gleda
ta rade bube, ptice.

I nasmijano eka,
sve dok mu ne doe san,
da proe djeak-putnik
sa toplim: dobar dan.

Samo je ponekad tuno,

sred najljepeg ljeta,
jer ne znamo mu ime,
a ono za nas cvjeta.

USPAVANKA
(Adiju)

Tiha pjesmo, iarana

paunovim sjajnim krilom,

pauinom izatkana,
opivena utom svilom,
tia nego voda plava,
uspavaj mi malog mrava!

On je danas, pjesmo vita,

kotrljao zrnce ita.

Mala pjesmo, ispunjena

slavujevim toplim dahom,
na usnama zatvorena,
obasuta cvjetnim prahom,
zaubori poput vrela,
nek umorna zaspi pela!
Ona je sred cvjetne pae
sakupljala med u ae.

Laka pjesmo, uhvaena

na pramenu plavog svoda,
trakom sunca pozlaena,
od srninog meka hoda,
kao daak vjetra laka

uspavaj mi mog djeaka!

On je danas kao lane

pretrao tri poljane.

VAZE I CVIJEE
Sve vaze s cvijeem,
smee ili plave,
zelene ili sive,
imaju osmijeh i neto kau
ba kao da su ive.

Ukrase svaki prozor i kut,

uljepaju mi sto,
pa mi se ini:
u moju sobu
uao cvjetni do.

Jedna je plitka
i njeno uta,

k'o perje malih ptica;

ona je s proljea oaza modrih,
mirisnih ljubiica.

Druga je vitka,
duboka,plava,
k'o nebo u aprilu,

Ona mi cijele godine uva

vrbinu sivu svilu.

Najvie volim
svoj up od gline
i u njemu ciklame,
koje mi dou sred arkog ljeta
iz vlane umske tame.
Vaze sa cvijeem,
nasmijane,
krase mi prozore, sto
police niske; pa soba lii
na rascvjetani do.

BALKONI
Kad se prvog svitanja
rasprsnu baloni,
tad u mojoj ulici
oive baloni.

Bijelo rublje razastru

k'o jedra na brodu,
baki kafu donesu,
saksijama vodu.

Gradimirov suncobran,
slona, medu, uku
i sve druge igrake
iz sobe izvuku.

Lasti gnijezdo naprave

ispod svoda, grede,
a pauku dozvole
da mreu isprede.

Djedu lulu zapale

im doe sa ceste,
na vidik mu najljepi
naslonjau smjeste.

Granom palme zelene

naprave mu hlad,
nek djedica sanjari
i gleda na grad.

ZRIKAVCI
Tri zrikavca zriu,
pletu divnu priu,
od mora to blista
i ipkova lista,
galebovog pera,
koljkinog bisera,
izvorovog apata
i trave od zlata.

Predu priu dugu

o toplotne jugu,
to sa smrom vitom
i palminim titom
prima cijelog ljeta
goste sa kraj svijeta.

Gdje to pletu tihu

priicu u stihu?

Na masline granici?!
Kupine pletenici?!
H' na samoj plai?!
Hajde pa ih trai!

TRI CIKLAME
Ispod bora u dnu ume,
u oblaku polutame,
male bube oekuju

da izniknu tri ciklame.

Vrijedni mravi pretresaju

lanjsko lie itav dan
da im nove drugarice
u prozraan dou stan.

U borovu iglu pauk

ve uvlai tanke ice,
pa se uri da asije
tri rumene haljinice.

Na barunu mahovine
listii se u krug svili,
to su cvrci za ciklame
cipelice napravili.
A komari sakupili
rosnih sjajnih est kapljica
svakoj od njih da poklone
par srebrnih naunica.

Kad izniknu, pa na prvi

ples u umi pou same,
sa divljenjem svi nek kau:
Najljepe su tri ciklame!

SJEANJE NA GRNARA
Kada u nekom velikom gradu,
u izlogu to sja,
ugledam vazu sa mnogo ara
uvijek se sjetim ja
mog prijatelja sijedog grnara.

On stanuje na kraju grada

gdje asfalt nije stig'o;
s etiri grede i malo prua
sebi je kolibu dig'o.

U njoj je grnarsko kolo tvrdo

i gline cijelo brdo.
Tu rukom vjetom,
prepunom dara,

moj grnear lonie ara.

Tu sam ga esto, kad padne vee,

gledao kako vaja i pee
vaze za cvijee pastelnih boja,
lonie sitne, nema im broja,
anak za mlijeko,
upove vitke,
pepeljare i zdjele plitke.

I gledaju' ga kako radi,

kako mu lice sja,
mat'o sam da u jednoga dana
postati grnar i ja...

Tako je ljeto teklo u srei;

moj grnar uvijek kraj svoje pei;
a jesen bi mu i lie svelo
nabrali elo.

Tada bi zbogom rekao svima

i krenuo na jug gdje sunetima

da ispod bora, kog kaplje smola,

slua i dalje Mbor svogfeSa.

Stoga uvijek kada ugledam vazu

u izlogu to sja,
svog grneara se predragoga
sa enjom sjetim ja,
pa mislim da li jo uvijek stvara,
il' mu se ruka negdje odmara.

TAKMIENJE
Kraj jezera na ledini
zelen jablan iznikao,
a do njeg se nov neboder
iznenada gradit stao.

Neboder se u visine
iz sve snage digne,
a jablan ga, mlad i bujan,

ipak brzo stigne.

Kad je sua, stablo stane

bez vlage i vode,
pa neboder, pun zidara,
iznad njega ode.

Ali kad se ispred kia

skriju ljudi, laste,
zgrada stoji, a jablan nam,
pun svjeine, raste.

Utakmica i sad traje;

nebo joj je smjer.
Jedni kau: bolji jablan,
drugi: neboder.

TRIMO ZA SUNCEM
Eno sunca na livadi!
Pourimo!

Gle!
Tapa, tapa, tapa, tapa!
Sakrilo se!
Gdje?!
Sakrilo se na terasu!
Za njim brzo! Sad!
Tapa, tapa, tapa, tapa!
I ovdje je hlad.
Pobjeglo je na kraj parka!
Na klupicu!
Gle!
Hajmo za njim!
Tapa, tapa!
Uteklo je!
Gdje?!
Uteklo na pustu plau!
Poimo i mi!
Ako treba i u vodu,
za njim emo svi!
Tapa, tapa, tapa, tapa:
Za njim emo svi!

NAJDRAA PISMA
Haris mi esto s Vrbasa pie,
pa kada ponu jesenje kie,
sva draga pisma sloim po redu;
itam ih itav utorak, srijedu,
a ponekad od samog petka
ne diem oi sa krivog retka.

Paljivo itam rije dragu svaku,

a kada spomene djeda i baku,
dva dobra znana ugledam lica
draa od sunca, cvijea i ptica.

Kad mi na listu iz kolske teke

nacrta batu i vrt kraj rijeke,
ja odmah vidim na brezi rosu
i imire to gustu kosu
kod djeda iaju svakoga ljeta
kad bour cvjeta.

A kada dvorite opie lako,

od sree svak'bi sjeo pa plak'o,
jer tu su loza, esma i upa,
kavez za zeca, bakina klupa,
brezova metla, drvene grablje'
i kose dvije k'o stare sablje.

O svemu tome Haris mi pie,

pa mjesto sive jesenje kie
ja vidim sunce i rumen cvijet.
Iz svakog pisma dajem mu PET!

BILJEKA O PISCU
Nasiha Kapidi-Hadi roena je 6. navembra 1931.
godine u Banjoj Luci gdje je i zavrila osnovnu kolu i
gimnaziju a studij knjievnosti na Filozofskom fakultetu u
Beogradu. Kao profesor radila je u banjalukoj gimnaziji,
nakon ega je bila urednik u Djeijem programu RadioSarajeva, urednik biblioteke "Lastavica" i drugih
biblioteka za djecu i omladinu u IP "Veselin Maslea" u
Sarajevu. Pjesnik je, prozaist i dramski pisac. Za djecu je
napisala: Maskembal u umi, Vezeni most, Skrivena pria,
Kad si bila mala, Od tvog grada do mog grada, Glas
djetinjstva, Liliput i druge.
Pjesme i prie Nasihe Kapidi-Hadi objavljene su u
vie izbora, zastupljene u itankama, u kolskoj lektiri,

prevoene na druge jezike i zastupljene u nekim stranim

antologijama. Dramske igre za djecu izvoene su na
radiju i u pozoritu (San o livadici, Loncipunum udan
grad). Dobitnik je vie nagrada i priznanja, meu kojima
su: Dvadesetsedmojulska nagrada, estoaprilska nagrada
grada Sarajeva, nagrada "Veselin Maslea" grada
Banjaluke i dvije godinje nagrade izdavake kue
"Svjetlost". Rat u Bosni 1992. zatekao ju je u Sarajevu, u
penziji, naruenog zdravlja. Umrla u septembru 1995.
godine.
(V. M.)