Bosnaunited

Bosnaunited

Charlotte Bronte
Villette

Bosnaunited

I.
BRETTON

Moja je kuma ivjela u lijepoj kui istog i staroga grada Brettona. Obitelj njezina
mua ivjela je tamo ve mnogo godina i nosila je ime svoga rodnog mjesta - Brettonovi
iz Brettona. Nisam znala je li to sluajnost ili je pak neki davni predak bio tako znaajna
linost da je njegovim imenom nazvano itavo susjedstvo. Dok sam bila djevojica
odlazila sam u Bretton dva puta godinje. Voljela sam te posjete. Sviala mi se kua i
njezini stanovnici. Prostrane, mirne sobe, ukusno postavljen namjetaj, veliki isti
prozori, balkon koji je gledao na staru ulicu koja je uvijek imala prazniki izgled, jer je u
njoj vladala prava tiina a njezin plonik bijae veoma ist. Sve mi se to vrlo svialo.
U obitelji odraslih obino djetetu posveuju veliku pozornost, a na svoj miran
nain gospoa Bretton se mnogo brinula za mene. Ona je obudovjela prije nego sam je ja
upoznala. Imala je sina jedinca. Njezin mu, lijenik, umro je dok je ona bila jo mlada i
lijepa. Ne bijae vie takva kada sam je ja upoznala, no jo je uvijek bila naoita ena.
Visoka, dobro graena, pomalo tamnoputa za Engleskinju. Na njezinim smeim
obrazima vidio se odsjaj zdravlja, a njezine vesele, crne oi odavale su njezinu ivahnost.
Ljudi su alei govorili kako njezin sin nije naslijedio taj izgled. Njegove modre oi bile
su u djetinjstvu veoma prodorne, a o boji njegove duge kose prijatelji se nisu htjeli
izjanjavati, osim kada bi sunce palo na nju. Tada bi kazali da mu je kosa zlaana. Ipak je
bio naslijedio crte svoje majke, njezine vrste zube, stas (bar kao obeanje, jer jo nije bio
odrastao) i, to je bilo najvanije, dobro zdravlje i smirenu narav, a to je bilo vrednije od
bilo kakva blaga. Jedne godine u jesen ja sam boravila u Brettonu. Moja je kuma dola po
mene roacima kod kojih sam u to vrijeme stalno boravila. Vjerujem da je ona
predviala budue dogaaje, koje sam ja tek nasluivala. ak i blijeda predodba o
njima bila je dovoljna da u meni rodi nemir i tugu, te sam eljela promijeniti okolinu i
drutvo. Uz moju kumu vrijeme je za mene uvijek prolazilo mirno, poput rijeke koja tee
kroz nizinu. Moji posjeti nalikovali su boravku Bojeg pravednika kraj lijepe rijeke sa
zelenim drveem na obalama i livadama, preko cijele godine ukraenim ljiljanima.
Tamo nije vladao ar promjena, niti je bilo uzbudljivih dogaaja, ali ja sam voljela mir i
nisam eznula za promjenama, tako da mi je to ak zasmetalo kada se jednom ipak
dogodilo. Bilo bi mi drae da se to i tada nije zbilo. Jednog je dana stiglo pismo koje je
oito iznenadilo i zabrinulo gospou Bretton. Isprva sam mislila da je stiglo od moje
kue i zadrhtala sam oekujui tko zna kakvu nepriliku. Ipak, meni nitko nije nita
govorio i inilo se kao da je oblak proao.
Idueg sam dana, vrativi se sa etnje, zatekla u svojoj spavaonici neoekivanu
promjenu. Uz moj francuski krevet u sjenovitu kutku pojavio se malen krevetac, ukraen
bijelim zavjesama. Ugledala sam malu krinju od ruina drveta. Zastala sam i stala

Bosnaunited
razmiljati. to znae ove stvari? pitala sam se. Odgovor je bio jasan. Dolazi jo jedan
gost. Gospoa Bretton oekuje jo nekoga.
Za rukom objasnie mi. Neka mala djevojica postat e skoro moja druica.
Kerka prijatelja i dalekog roaka pokojnog doktora Brettona. Ta je mala djevojica prije
kratkog vremena izgubila majku, ali - kako je gospoa Bretton dodala - njezina smrt i
nije predstavljala tako veliki gubitak kao to se to u prvi mah moglo initi. Gospoa
Home (njihovo je prezime bilo Home) bijae veoma lijepa, ali i veoma nemarna osoba,
koja je zaputala svoje dijete i razoarala svoga supruga. Njihova je zajednica bila tako
daleko od dobrog braka, da su konano odluili da se rastave. Donijeli su o tome
zajedniku odluku, ali nisu ili odmah pred sud. Uskoro nakon tog dogaaja gospoa se
Home previe zagrijala na plesu i prehladila. Dobila je upalu plua i umrla nakon kratke
bolesti. Gospodin Home bijae veoma osjeajan ovjek te je, poto su mu odvie naglo
saopili tu vijest, stao predbacivati samom sebi kako su njegova strogost i nedostatak
strpljivosti i razumijevanja pridonijeli njezinu kraju. O tome je toliko razmiljao da je
njegov um bio ozbiljno ugroen, pa su lijenici odluno zahtijevali neka poe na neko
putovanje radi lijeenja. Gospoa Bretton predloila mu je da se ona za to vrijeme brine
za njegovu malu djevojicu. - Nadam se - dodala je moja kuma - da dijete nee biti nalik
na majku, tu tako neozbiljnu i frivolnu enu koju je taj osjeajan ovjek iz slabosti oenio.
- Jer - nadodala je ona - gospodin Home bio je osjeajan i u ivotu prilino
nesnalaljiv ovjek. Oboavao je nauku i proboravio pola svog ivota u laboratoriju
bavei se eksperimentima. A to njegova povrna ena nikada nije mogla shvatiti, niti
podnositi. - Zaista - priznala je moja kuma - ni meni se to ne bi odvie svialo.
Odgovorivi na moje pitanje, kazala mi je da je gospodin Home naslijedio svoju
naklonost prema nauci od nekog strica s majine strane. Tako je bar priao njezin
suprug. Taj stric bio je francuski uenjak, ali francusko-kotskog porijekla. Gospodin
Home je i sada imao roake koji su ivjeli u Francuskoj. Mnogi od njih stavljali su de
pred svoje ime jer su bili plemikog porijekla. Te iste veeri poao je u devet sati sluga
Warren pred koiju kojom je trebalo da stigne naa mala goa. Gospoa Bretton i ja
sjedile smo u salonu oekujui njen dolazak. Mladi John Graham Bretton bio je u posjeti
kod nekog kolskog druga na selu. Moja je kuma itala veernje novine dok je ekala. Ja
sam ivala. No je bila vlana, kia je prala prozore, a vjetar je zvidao ljutito i
uznemireno. - Ubogo dijete! - kazala bi gospoa Bretton od vremena do vremena. Kakvo vrijeme za putovanje! Htjela bih da je ve stigla. Kratko vrijeme nakon deset sati
ulazno zvono najavilo je Warrenov povratak. im su se vrata otvorila, ja sam otrala
dolje u predvorje. Tamo je lealo nekoliko kovega i kutija, a kraj njih je stajala neka
osoba, koja je izgledala poput dadilje. U dnu stepenica opazila sam Warrena sa
zaveljajem u naruju.
- Je li to dijete? - upitala sam.
- Da, gospoice!
Pokuala sam razotkriti rubac i pogledati njezino lice, no ona ga je brzo okrenula i
zagnjurila u Warrenovo rame.
- Spustite me, molim vas - apnuo je njean glasi, poto je Warren otvorio vrata

Bosnaunited
sobe - i skinite taj rubac - nastavila je naglo zbacivi neudobnu maramu. Bezuspjeno ga
je nastojala sloiti, no rubac je bio preteak i preirok za te male ruke.
- Dodajte ga, molim vas, Harrieti - zamolila je. - Ona e ga sloiti. Nakon tih rijei
okrenula se i pogledala gospou Bretton. - Doi ovamo, draga moja - kazala je gospoa.
- Prii da vidim jesi li hladna i mokra. Ugrijat e se kraj vatre.
Dijete se brzo pribliilo. Iskukuljeno iz rupca, inilo se veoma sitno. Bilo je to
savreno graeno malo bie, krhko, vitko i uspravno. Nalikovala je lutki kada je sjela u
krilo moje kume. Njen je zatiljak bio njean kao da je od voska, a glava puna svilenih
kovrica. Sve je to jo pojaavalo takvu predodbu.
Gospoa Bretton joj je govorila njene rijei dok je opipavala njezine ruke i noge.
Isprva ju je djevojica radoznalo promatrala, no uskoro joj se nasmijeila. Gospoa
Bretton nije bila naroito njena ena, rijetko kad je to iskazivala, ak je ponekad njezino
ponaanje bilo posve suprotno tome, no sada kad joj se mala neznanka nasmijeila, ona
ju je poljubila i upitala: - Kako se mala moja zove?
- Missy.
- A osim toga?
- Otac me zove Polly.
- Je li Polly zadovoljna to e ostati kod mene?
- Neu ostati zauvijek. Samo dok se otac vrati kui s putovanja. - Znaajno je
kimnula.
- On e doi po Polly, ili poslati po nju.
- Hoe li, gospoo? Znate li da on to zaista hoe? - Hoe.
- Harriet misli da nee. Ili bar ne dulje vremena, jer je bolestan. - Oi su joj se
napunile suzama. Izvukla je svoju ruku iz ruke gospoe Bretton i pokuala sii s njezina
krila. Kad joj to nije odmah uspjelo, kazala je: - Molim vas, htjela bih sii. Mogu sjediti i
na stolici. Dopustila joj je da spuzne s koljena. Polly je uzela klupicu, odnijela je u neki
tamni kut i sjela. Gospoa Bretton, koja je voljela zapovijedati, i bila veoma odluna kad
je rije o vanim stvarima, pokazala je popustljivost. Dopustila je djetetu da uini to eli.
Rekla mi je:
- Ne obraaj pozornost na nju. - Ali ja sam je ipak gledala. Promatrala sam kako je
Polly poloila njeni lakat na svoje malo koljeno i stavila glavu u dlanove. Primijetila
sam kako je izvukla majuni rupi iz depia svoje male suknjice, a zatim sam ula kako
je zajecala. Druga djeca, kada su alosna ili ih neto boli, plau glasno, bez stida i
suzdravanja. Ali kod nje su samo sitni povremeni jecaji odavali njezine osjeaje.
Gospoa Bretton ih nije ula, to je bilo dobro. Nakon nekog vremena zauo se glasi iz
ugla: - Hoete li, molim, pozvoniti Harrieti? Pozvonila sam. Pozvali su dadilju, koja je
brzo dola.
- Harriet, moram poi u krevet - kazala je njezina mala gospodarica. - Mora
upitati gdje u spavati.
Harriet dade znak da je ve pitala.

Bosnaunited
- Pitaj hoe li spavati sa mnom, Harriet!
- Ne, gospoice - odgovorila je dadilja - dijelit ete sobu s ovom mladom
gospoicom - i pokazala je na mene.
Polly se nije digla, no vidjela sam kako me njezine oi promatraju. Nakon
nekoliko asaka razmiljanja ona se pojavila iz kuta. - Laku no, gospoo - kazala je
gospoi Bretton, no kraj mene je prola nijema.
- Laku no, Polly! - kazala sam.
- Nije potrebno kazati laku no, jer spavamo u istoj sobi - bio je njezin odgovor
prije izlaska iz sobe. uli smo kako joj je Harriet predloila da e je ponijeti uz stube. Nije potrebno - bio je ponovno njezin odgovor. Nije potrebno, nije potrebno i muno
se penjala stubama svojim malim korakom.
Kad sam nakon sat vremena pola u krevet, nala sam je jo uvijek budnu. Uredila
je jastuke tako da je sjedila u krevetu. Stavila je jednu ruku u drugu i poloila ih na
ponjavu s mirom koji u sebi nije imao nita djetinje. Neko vrijeme nisam govorila s njom,
no prije nego to sam ugasila svjetlo preporuila sam joj neka legne. - Laku no - glasio je
odgovor.
- Prehladit e se, Missy.
Podigla je neki mali rupi sa stolca uz krevetac i pokrila njime ramena. Dopustila
sam joj da ini to eli. Oslukujui neko vrijeme u mraku, osjetila sam da ona jo uvijek
ne spava. Plakala je tiho i suzdrano.
Ujutro me probudilo prskanje vode. Sauvaj Boe! Ona se digla i popela na stolac
blizu umivaonika. Pokuala je svim silama dii vr (to joj nije uspijevalo) i izliti vodu u
lavor. Bilo je zanimljivo promatrati je onako malenu kako se pere i oblai uurbano i
neujno. Vidjelo se oito kako nije navikla tome. Dugmad, vrpce i kope predstavljali su
za nju potekou koju je ona uporno nastojala savladati, to je bilo zanimljivo promatrati.
Sloila je spavaicu i uredila svoj leaj. Zatim se povukla u kut gdje se sakrila meu
bijelim zavjesama i smirila se. Pridigla sam se i okrenula glavu da bih mogla vidjeti to
ona radi. Molila je kleei, naslonivi elo na ruke. Dadilja je pokucala. Trgla se i digla.
- Obukla sam se, Harriet - kazala je, - Obukla sam se, no ini mi se da nisam
uredna. Uredi me!
- Zato ste se sami obukli, Missy?
- Psst! Govori tiho, Harriet! Mogla bi probuditi onu djevojku! (mislila je na mene,
jer sam ja sada leala zatvorenih oiju) - Obukla sam se jer to moram nauiti prije nego
me ti ostavi.
- Da li biste htjeli da odem?
- Kad si bila zloesta eljela sam mnogo puta da ode, ali sada ne. Stegni vrsto
pojas. Uredi mi kosu.
- Va pojas je dovoljno vrst. Kakvo udno malo tijelo imate. - Mora biti vrst.
Pritegni ga, molim te!
- Evo, evo! Kad ja odem, morate zamoliti onu mladu damu da vas oblai.

Bosnaunited
- Ni govora.
- Zato ne? Ona je veoma zgodna mlada dama. Nadam se da ete biti pristojni s
njom i da joj neete pokazati svoju zlovolju. - Ne elim da me ona oblai.
- Smijeno malo stvorenje!
- Proite mi duboko eljem kroz kosu! Inae neu biti uredna. - Teko vam je
udovoljiti. Je li sada dobro?
- Dobro je! Kamo u sada poi kad sam odjevena? - Odvest u vas u sobu za
doruak.
- Poimo!
Pole su prema vratima. Zastala je.
- Oh, Harriet! Kako bih eljela da je to oeva kua! Ne poznam te ljude.
- Budite dobri, Missy!
- Dobra sam, ali ovdje me boli. - Stavila je ruku na srce i uzdisala odlazei: - Oe!
Oe!
Pridigla sam se u elji da promatram ovu scenu. - Zaeli mladoj dami dobro jutro!
- naredila je Harriet. Ona je kazala Dobro jutro i za svojom dadiljom izila iz sobe.
Harriet je privremeno otila jo istog dana svojim prijateljima, koji su ivjeli u
susjedstvu. Siavi kasnije, nala sam Pauline (dijete je samo sebe zvalo Polly, iako joj je
puno ime bilo Paulina Mary) kako sjedi kraj gospoe Bretton za stolom za doruak.
alica mlijeka stajala je pred njom. U ruci, poloenoj na stolu, drala je komad kruha.
Nije jela. - Kako emo se sprijateljiti s tim malim biem - kazala je gospoa Bretton. - To
ne znam. Nita nije jela, a po izgledu sudei nije niti spavala.
Izrazila sam svoje uvjerenje da e vrijeme i njenost sve srediti. - Kad bi zavoljela
nekoga u ovoj kui, brzo bi se smirila, ali prije ne - odgovorila je gospoa Bretton.

Bosnaunited

II.
PAULINA

Prolo je nekoliko dana i nije se inilo da e ikoga u kui zavoljeti. Nije bila izriito
zloesta ili tvrdoglava. Nije bila ni neposluna, iako je bilo teko zamisliti bie koje bi
ovjek tee utjeio ili smirio. Ni jedan odrasli ovjek ne bi mogao jasnije izraziti tugu. Ni
jedno lice odraslog izgnanika, nostalginog za Evropom, ne bi moglo jasnije od tog
djejeg lica izraavati enju za domom. inilo se kao da postaje sve starija i
nezemaljskija. Ja, Lucy Snowe, nisam kriva za svoju prenapetu matu, ali uvijek kada bih
otvorila vrata nae sobe i nala je kako sjedi sama u kutu, s glavom u sitnim ruicama,
inilo mi se da je soba nenastanjena i puna duhova.
A kad bih se probudila u noima obasjanim mjeseinom, spazila bih je, bijelu i
tajanstvenu u nonoj koulji, kako klei u krevetu i moli se poput nekog vjerskog
fanatika ili sveca. Tada ni sama nisam shvaala svoje misli, one sigurno nisu bile ni
razumnije ni loginije od misli toga djeteta.
Rijetko bih kada uhvatila koju rije njezine molitve, jer ona bi tiho aptala.
Ponekad sam ipak uspjela uti pokoju rije: Oe, moj dragi oe!. Po svemu tome
zakljuila sam da je po naravi jednostrana, puna fiksnih ideja, to je po mome miljenju
bila najvea nesrea koja se moe dogoditi nekom mukarcu ili eni.
Kako bi sve to zavrilo moemo samo nagaati, jer se iznenada sve promijenilo.
Jednog poslijepodneva je gospoa Bretton izvukla Polly iz njezina uobiajenog
mjesta u kutu sobe i podigla je na prozor, Nastojala ju je rastresti, govorei joj neka
promatra prolaznike i broji koliko e gospoa kroz odreeno vrijeme proi ulicom. Ona
je sjedila na prozoru, jedva gledala i nije brojila. Iznenada, jer sam je promatrala, ugledah
u njezinim oima naglu promjenu. Te nagle, opasne naravi - zovu ih osjeajnima pruaju mnogo zanimljivih asova ljudima hladnijeg temperamenta. U njezinu
ukoenom i tekom pogledu iznenada se pojavio plamen, malo namrteno elo se
razvedrilo, nestalo je snudenog izgleda i mjesto njega pojavila se napetost puna
iekivanja.
- To je! - bile su njezine rijei.
Poput strijele, ona je nestala iz sobe. Ne znam kako je otvorila kuna vrata moda
je srela Warrena pa je on obavio njen odluan nalog. Mirno sam je promatrala s prozora i
vidjela njezinu crnu suknjicu i pregaicu, kako se pomalja nasred ulice. Upravo kad sam
se htjela okrenuti i rei gospoi Bretton da je dijete kao ludo istralo, pa bi trebalo da
smjesta poe za njim, vidjela sam kako ju je netko podigao i sakrio pred mojim

Bosnaunited
pogledom i pred zauenim oima prolaznika. Neki gospodin uinio je to dobro djelo.
Pokrio ju je svojim kaputom i krenuo prema naoj kui odakle ju je vidio istrati.
Zakljuila sam da e je predati posluzi i povui se. No, on je uao i nakon kraeg
zadravanja popeo se uz stube.
Po nainu kako ga je primila gospoa Bretton vidjela sam da ga poznaje. Primila
ga je i pozdravila. Bila je iznenaena tim naglim dolaskom. Njezin pogled i ponaanje
bijahu ak pomalo optuujui. Odgovarajui vie na to nego na njezine rijei, on je kazao:
- Nisam mogao drukije, gospoo! Nisam mogao napustiti zemlju prije nego vidim
vlastitim oima kako se ona smjestila. - Samo ete je uznemiriti.
- Nadam se da neu. Kako je tatina mala Polly? To je pitanje uputio Paulini. Sjeo je
i postavio je njeno kraj sebe. - Kako je Pollyn otac? - bio je odgovor. Naslonila mu se na
koljena i promatrala njegovo lice.
Nije to bio buan prizor pun rijei i zato sam im bila zahvalna. Osjeala se njihova
velika uzbuenost, koju nisu pokazivali zahvaljujui samo svojoj velikoj moi
svladavanja. Svi veliki izljevi osjeaja pobuuju kod prisutnih prezir ili im se ine
smijenim. Za mene je takvo svladavanje predstavljalo veliki teret, nalik golemom robu
pognutom pod vlau razuma.
Gospodin Home bijae ovjek ozbiljna, moda bih ak morala kazati stroga
izgleda, elo mu je bilo grubo, a jagodice istaknute. Bio je to pravi, kot. Ali su mu oi
bile osjeajne i ovog asa uzbuene zbog tog susreta. Njegov sjevernjaki naglasak
odgovarao je njegovu izgledu. inio se u isti as ponosan i osjeajan.
Poloio je ruku na glavu svog djeteta. Ona je kazala: - Poljubi Polly!
- Poljubio ju je. Poeljela sam da ona ispusti neki histerini krik da bih ja osjetila
olakanje. No, ona je bila divno tiha, inilo se da je dobila ono to je eljela. Kao da je bila
u transu sree. Iako joj je on bio otac, nije se moglo ni po izrazu lica a ni po izgledu
zakljuiti da potjee od njega. A ipak je njen duh bio ispunjen njime, kao to je aa
napunjena vodom iz vra.
Bez sumnje gospodin Home se znao svladavati, pa ma to potajno osjeao.
- Polly - rekao je, pogledavi svoju malu djevojicu - poi u predsoblje. Tamo e
na stolcu nai tatin ogrta. Stavi ruku u dep, nai e rupi, pa mi ga donesi.
Posluala je. Vratila se brzo i neujno. Otac je razgovarao s gospoom Bretton.
Priekala je s rupiem u ruci. Bilo je lijepo promatrati to malo bie, kako uspravno stoji
uz njegova koljena. Videi da on nastavlja razgovor, ne primjeujui njezin povratak.
uhvatila ga je za ruku, otvarajui njegove prste, gurnula mu rupi i zatvorila prst za
prstom. inilo se kao da je on jo uvijek ne vidi i ne osjea. No malo zatim dignuo ju je na
svoja koljena. Privila se uza nj, pa iako sat vremena nisu razgovarali jedno s drugim,
inilo se da su oboje zadovoljni.
Za vrijeme aja ponaanje tog malog stvorenja posve je zaokupilo nau pozornost.
Prije svega naredila je Warrenu kad je postavljao stolice:
- Postavite tatin stolac ovamo, a moj izmeu njega i gospoe Bretton. Moram mu
natoiti aj.

Bosnaunited
Sjela je i rukom pozvala oca.
- Sjedni kraj mene, kao da smo kod nae kue, tata! Sama mu je napunila alicu,
stavila eer i mlijeko. - Uvijek sam to radila kod kue. Nitko to nije znao bolje od mene,
ak ni ti sam.
Za vrijeme obroka bila je vrlo paljiva prema njemu. To je bilo i pomalo smijeno.
tipaljke za eer bijahu preiroke za njezine ruke, morala se sluiti objema. Srebrni vri
za mlijeko, tanjur za kruh i maslac, ajnik i alica bijahu preteki za nju i zahtijevali su
veu spretnost, no ona bi ipak digla ovo, pruila ono, te je sve uspjela izvesti a da nita
nije slomila. Iskreno govorei smatrala sam je prerevnom, no njezin otac, slijep poput
svih roditelja, uivao je u tome to se ona brinula za njega i bio je beskrajno zadovoljan
njezinim uslugama.
- Ona je moja utjeha! - rekao je gospoi Bretton. A gospoa je imala i vlastitu
utjehu, koja momentano nije bila prisutna, tako da ga je mogla potpuno shvatiti.
Ta njezina utjeha stigla je iste veeri koijom. Znala sam da se imao vratiti tog
dana i primijetila sam kako ga gospoa Bretton sve te sate oekuje. Sjedili smo oko vatre
nakon aja kad nam se kumin sin Graham pridruio. Bolje bi bilo kad bih kazala da je upao meu nas, jer je stigao uz veliku buku. Trebalo mu je pripremiti i neku okrepu. On
i gospodin Home sreli su se poput starih poznanika, a na malu djevojicu se nije
obazirao.
Zavrivi s jelom i odgovorivi na bezbrojna pitanja svoje majke, on se digao od
stola. Nasuprot njemu sjedio je gospodin Home, a uza nj dijete. Kad upotrebljavam rije
dijete sluim se rijeju koja ne odgovara slici te male osobe u crnoj suknjici i bijeloj
koulji. Ta haljina bi bolje pristajala velikoj lutki. Polly se smjestila na visokoj stolici kraj
stalka na kojem se nalazila njezina kutija za ivanje od bijelo lakiranog drva. Drala je u
ruci rupi i ivala rub. Ustrajno ga je bola iglom koja je u njenoj ruci izgledala poput
ranja. Rupi je bio pun crvenih tokica, jer bi se ona esto ubola iglom.
Te su tokice postajale vee, kad bi joj to okruglo oruje, nad kojim bi ponekad
izgubila kontrolu, zadalo ranu veu od uobiajenih. No ona bi ostajala mirna, marljiva,
zaokupljena poslom poput prave enice. Graham je tada bio zgodan djeak od esnaest
godina, otvorena izraza. Kaem da je bio otvorena izraza ne stoga to je zaista bio takav,
ve zato to je tome pridonosio njegov keltski ili saksonski izgled. Bio je zgodan momak,
pravilnih crta lica i valovite crvenkaste kose, ne odvie simetrina lica i esto se smijao.
Bio je razmaen, hirovit mladi.
- Majko - kazao je, gledajui malu djevojicu pred sobom neko vrijeme, nakon to
je gospodin Home na as izaao iz sobe, pa je nestalo i njegova stidljivog smijeka, koji je
bio jedini znak njegove plahosti - majko, vidim mladu damu kojoj jo nisam bio
predstavljen.
- Misli kerku gospodina Home - kazala je njegova majka. - Majko - odgovorio je
- smatram da bi ti trebala govoriti o gospoici Home kada spominje ovdje prisutnu
osobu.
- Ne ali se s djetetom, Graham! Neu ti dopustiti da ona postane cilj tvoje zabave.

10

Bosnaunited
- Gospoice Home - nastavio je bez obzira na prigovore svoje majke - budui nam
nitko nee uiniti tu uslugu, hoete li mi dopustiti da vam se predstavim? Va rob, John
Graham Bretton.
Pogledala ga je. On je ustao i ozbiljno se naklonio. Ona je odloila naprnjak,
kare i svoj rad, sila je oprezno sa stolca, naklonila se neopisivo ozbiljno i rekla: - Kako
ste?
- Imam tu sreu da sam dobra zdravlja, samo to sam pomalo umoran zbog
napornog puta. Nadam se da ste i vi dobro, gospoice! - Izvanredno dobro - odgovorila
je mala dama, nastojei se ponovno popeti na stolac, to joj nije uspijevalo bez veih
potekoa. To pak nije odgovaralo njezinu otmjenom ponaanju, pa ne elei da joj netko
pomogne u prisutnosti tog mladog gospodina, ona je zamijenila visoki stolac klupicom.
Graham je privukao svoj stolac. - Nadam se, gospoice, da vam se kua moje majke ini
dolinom za va boravak?
- Ne naroito, htjela bih poi kui.
- Posve naravna i hvale vrijedna elja, gospoice, no ja u uiniti sve da bih joj se
odupro. Nadam se da u moi iz vas izvui neto od one dragocjene vrline zvane zabava,
koju mi majka i gospoica Snowe ne mogu pruiti.
- Uskoro u otii sa svojim ocem. Neu dugo ostati s vaom majkom. - Siguran
sam da ete ostati sa mnom. Imam ponija na kojem ete jaiti i bezbroj knjiga sa slikama
koje u vam pokazati. - Hoete li od sada pa nadalje ovdje ivjeti?
- Hou. Radujete li se tome? Sviam li vam se?
- Ne.
- Zato?
- Mislim da ste udni.
- Moje lice, gospoice?
- Vae lice, i sve ostalo. Imate dugu crvenu kosu. - Riokos sam. Mama kae da
sam zlatokos, a tako kau i sve njezine prijateljice. Ali ak i sa svojom dugom crvenom
kosom (zamahnuo je trijumfalno glavom, dobro znajui kakvu kosu ima i ponosan na
svoju lavlju grivu) ja ne mogu izgledati udnije nego to izgledate vi.
- Kaete da izgledam udno?
- Tako je. (Nakon male stanke) - Mislim da u poi na spavanje. - Netko tako
malen kao vi morao bi biti u krevetu ve prije nekoliko sati. No, vjerojatno ste ostali
budni u oekivanju mog dolaska? - Zaista nisam.
- Sigurno ste eljeli uivati u mom drutvu. Znali ste da se vraam kui i ekali ste
da me vidite.
- Ostala sam budna zbog oca, a ne radi vas.
- Izvrsno, gospoice Home! Uskoro u postati va miljenik. Usuujem se rei da
ete me uskoro zavoljeti vie od svog oca. Poeljela je laku no gospoi Bretton i meni.
inilo se kao da razmilja ima li Graham pravo na istu panju. Tada ju je on podigao
jednom rukom iznad svoje glave. Vidjela se u ogledalu iznad kamina. Ta iznenadna

11

Bosnaunited
akcija, puna slobode i nepotovanja, bila je i previe za nju. - Stidite se, gospodine
Graham - uvrijeeno je zaviknula. - Spustite me! - I kad ju je postavio na noge, nastavila
je: - Pitam se to biste vi mislili o meni kad bih ja s vama tako postupala i podigla vas
jednom rukom (podignuvi tu snanu ruku), kao to Warren podie male make.
Nakon tih rijei ona je nestala.

12

Bosnaunited

III.
DRUGOVI U IGRI

Gospodin Home ostao je dva dana. Za vrijeme svog boravka nismo ga mogli
nagovoriti da izie iz kue. Po itav bi dan sjedio kraj kamina, pokatkad utei, a
ponekad razgovarajui s gospoom Bretton i sluajui njezino brbljanje, koje je bilo
upravo ono to je trebalo tom ovjeku zaokupljenom svojim bolnim mislima. Nije mu
iskazivala odvie simpatija, no njezine su rijei ipak bile pune suuti ak se u njima
osjeao i neki materinski ton, a ona je bila dovoljno stara da tako govori.
Paulina je bila u isti as i sretna i povuena, uurbana i paljiva. Otac bi je esto
posjeo na svoja koljena i ona bi tamo ostajala sve dok ne bi osjetila da je on postao
nemiran. Tada bi govorila: - Oe, spusti me. Umorit u te svojom teinom.
I taj teki teret spuznuo bi na sofu i tamo se smjestio ili jednostavno ostao stajati
uz oeve noge zabavljajui se svojom kutijom za ivai pribor i crvenim rupiem koji je,
ini se, bio odreen kao dar za oca i trebalo ga je zavriti prije nego on ode Stoga je radila
velikom brzinom (zavravala bi oko etrdeset rupica u pola sata). Pravu zabavu pruao
bi nam Graham poto bi se naveer vratio pod materinski krov (u tijeku dana boravio bi
u koli). Tu zabavu nisu umanjivale ni scene koje bi se odigravale izmeu njega i
gospoice Pauline.
Hladno, odmjereno i ponosno ponaanje bilo je rezultat onoga to se dogodilo na
dan njegova dolaska. Njen uobiajen odgovor, kada bi joj se on obratio, bio je: - Nemam
vremena za vas. Mislim na druge stvari. - A kada bi je on zaklinjao neka mu kae na to
misli, ona bi mu odgovorila: - Na poslove.
Graham je nastojao zadobiti njezinu pozornost time to bi otvorio svoj pisai stol i
izloio njegov raznovrsni sadraj: peate, arene tapie od voska, depne gravirane
noie, neke od njih u ivim bojama, koje je bio sakupio. To veliko iskuenje nije ostajalo
bez rezultata. Ona bi podigla oi sa svog posla, dobacivala poglede prema pisaem stolu,
punom primamljivih predmeta. Slika djeteta koje se igralo s nekim Blenheim terijerom
odletjela je sa stola. - Zgodan mali pas! - zaviknula je oduevljeno.
Graham se oprezno pretvarao kao da nita ne uje. Ona se iuljala iz svog kuta
samo da bi to blago mogla poblie upoznati. Velike psee oi i duga uha, eir i pera
djeteta, bili su za nju neodoljivi. - Lijepa slika! - bio je njen povoljan sud.
- Uzmi je ako eli - rekao je Graham.
inilo se kao da oklijeva. elja za posjedovanjem slike bila je jaka, ali prihvatiti taj
dar znailo bi uiniti kompromis s ponosom. Ne! Ostavila ju je i okrenula se.

13

Bosnaunited
- Zar je ne eli, Polly?
- Radije je ne bih uzela, hvala!
- Hoe li da ti kaem to u uiniti sa slikom, ako je ti ne uzme? Okrenula se,
sluajui napola.
- Razrezat u je u komade za paljenje votanice. - Ne!
- Hou!
- Molim vas, nemojte!
Graham je ostao nesmiljen na te rijei pune molbe. Uzeo je kare iz majine ivae
kutije.
- Evo tako! - govorio je i prijetei kljocnuo karama. - Ravno kroz Fidovu glavu i
nos malog Harryja.
- Ne! Ne! Ne!
- Tada doi k meni. Brzo, ili u to uiniti.
Oklijevala je, kolebala se, ali je ipak popustila.
- Hoe li je? - zapitao je, kad je zastala pred njim. - Molim!
- Morat e mi platiti za nju.
- Koliko?
- Dat e mi poljubac.
- Prvo mi daj sliku.
Izgovarajui te rijei Polly je izgledala nekako neodluno. Graham joj je pruio
sliku. Nastojei se sakriti, pourila je do svog oca i potraila utoite na njegovim
koljenima. Graham se digao u prividnom bijesu i krenuo za njom. Ona je sakrila lice u
kaput gospodina Homea.
- Kai mu da se makne, tata!
- Neu dopustiti da me uklone odavde - rekao je Graham. Licem jo uvijek
okrenutim od njega, ona je pruila ruku da bi ga zadrala.
- Tada u poljubiti ruku - kazao je. No tog asa ta se ruka pretvorila u majunu
pesnicu i dodijelila mu nagradu u jednom obliku koji nije liio na poljubac.
Graham - ne proputajui priliku da bude jednako lukav kao njegova drugarica povukao se kao da je pobijeen. Bacio se na sofu i tamo ostao leati glavom poloenom
na jastuk kao da ga neto boli. Polly, opazivi da on uti, dobaci mu pogled. Sakrio je oi
i lice rukama. Okrenula se na oevim koljenima i ustraeno ga stala promatrati. Graham
je jaukao.
- Tata, to se dogodilo? - proaptala je.
- Bilo bi bolje da njega pita, Polly!
- Je li ranjen? (Ponovni jauk).
- ini se kao da jest - odgovorio je gospodin Home. - Majko - tiho je proaptao
Graham - mislim, bilo bi najbolje da pozove lijenika. Oh, moje oko! (Ponovna tiina,

14

Bosnaunited
isprekidana samo Grahamovim jaucima).
- Moda u oslijepiti - nastavio je. Krivac ovo nije mogao podnijeti. Pristupila mu
je.
- Daj da vidim tvoje oko. Nisam ga htjela ni dotai. Htjela sam pogoditi tvoja usta.
Nisam htjela tako jako udariti. Odgovorila joj je tiina. Crte njezina lica mijenjale su se.
- ao mi je, ao mi je!
Slijedio je izljev osjeaja, zamuckivanje, jecaji.
- Dosta si namuio to dijete, Graham - kazala je gospoa Bretton. - Sve su to
gluposti, srce moje - zavikao je gospodin Home. Graham ju je jo jednom digao u zrak, a
ona ga je ponovno nastojala kazniti. I dok je povlaila njegove lavlje uvojke, karala ga je:
- Najgora, najgrublja, najzloestija i najlaljivija osoba koja je ikad postojala.

***
Onog jutra kad je gospodin Home odlazio, razgovarao je nasamu sa svojom
kerkom u kutu kraj prozora. ula sam dio tog razgovora. - Ne bih li mogla spremiti
koveg i poi s tobom, tata? - proaptala je ozbiljno.
Odmahnuo je glavom.
- Da li bih ti smetala?
- Da, Polly!
- Zato jer sam mala?
- Jer si mala i njena. Samo veliki, snani ljudi trebali bi putovati. Ne budi alosna,
mala moja djevojice, to bi mi slomilo srce. Tata e se vratiti svojoj Polly.
- Zaista nisam alosna, gotovo ni malo.
- Polly bi bilo ao kad bi tati zadala bol, zar ne? - I vie nego samo ao.
- Tada Polly mora biti radosna. Ne smije plakati pri rastanku, niti aliti nakon
toga. Mora se radovati ponovnom susretu, i nastojati da bude sretna. Moe li to ona biti?
- Pokuat e.
- Vidim da hoe. Do vienja! Doao je as rastanka. - Sada? Ve, sada?
- Sada!
Podigla je drhtave usnice. Njen je otac jecao, ali primijetila sam da ona to ne ini .
Poto ju je spustio na pod, stisnuo je ostalima ruke i otiao. Kad su se ulazna vrata
zatvorila, ona se bacila na koljena kraj stolca i kriknula: - Tata!
Bio je to dubok i dugi krik, neka vrsta Zato si me napustio? Primijetila sam da
je ona slijedeih nekoliko minuta proivljavala agoniju. Ona je u tom kratkom intervalu
svog djetinjeg ivota proivljavala osjeaje koje neki ne upoznaju nikada kasnije. To je
bilo u njezinoj prirodi. Doivjet e ih jo i vie ako poivi. Svi su utjeli. Gospoa Bretton,
koja je bila majka, prolila je dvije-tri suze. Graham je neto pisao, podigao oi i stao je

15

Bosnaunited
promatrati. Ja, Lucy Snowe, bila sam mirna.
Malo bie, koga nitko nije smetao, uinilo je za sebe ono to nitko drugi nije
mogao uiniti - pomirilo se sa svojim nepodnoljivim osjeajima. Nastojala ih je
nadvladati. Tog dana nije htjela primiti utjehu ni od koga, kao ni idui dan. Nakon toga
je postala jo povuenija.
Tree veeri, kad je sjedila na podu zabrinuta i tiha, Graham ju je, uavi tiho, bez
rijei podigao. Nije se odupirala. Stisnula se u njegov naruaj. Kada je sjeo, prislonila je
uza nj glavu. Za nekoliko je asaka zaspala, a on ju je ponio gore u krevet. Nisam se
zaudila kad je sutradan ujutro prva upitala: - Gdje je Graham? Ba tog jutra Graham nije
siao na doruak, jer je morao napisati neku zadau za kolu. Zamolio je majku da mu
poalje alicu aja u radnu sobu. Polly se dobrovoljno javila da je odnese. Morala se
neim baviti, brinuti se za nekoga. Povjerili su joj noenje alice, jer iako nemirna, ona je
bila paljiva. Radna se soba nalazila nasuprot blagovaonice, vrata su se vidjela kroz
hodnik, pa sam je mogla slijediti oima. - to radi? - zapitala je zastavi na pragu.
- Piem - odgovorio je Graham.
- Zato ne dorukuje s majkom?
- Imam odvie posla.
- Hoe li doruak?
- Naravno.
- Evo ga!
Stavila je alicu na sag, poput uvara u zatvoru koji gura posudu s vodom kroz
vrata elije. Zatim se povukla, ali se brzo opet vratila. - to eli osim aja? to bi pojeo?
- Neto dobro. Donesi mi neto naroito ukusno. Budi dobra mala enica.
Vratila se gospoi Bretton.
- Molim vas, gospoo, poaljite sinu neto dobro. - Izaberi ti za njega, Polly! to bi
on jeo?
Ona je odabrala pomalo od svega to je bilo najbolje na stolu i aptom zamolila
malo marmelade, koje nije bilo. Poto ju je dobila (jer joj gospoa Bretton nije mogla nita
odbiti), Graham ju je podigao visoko put neba.
Obeavao joj je da e ona postati njegova gazdarica kad on bude imao vlastitu
kuu, a moda, bude li pokazala naroito nadarenost za kuhanje, i njegova kuharica.
Kad se nije vratila, pola sam po nju i nala nju i Grahama kako dorukuju
tete-a-tete (udvoje), ona stojei kraj njegova lakta, dijelei njegov dio, izuzimajui
marmeladu koju nije htjela niti okusiti, da se ne bi inilo kako ju je nabavila ne samo za
njega ve i za sebe. Ona je neprekidno dokazivala svoju oseajnost i finou.
Prijateljstvo koje je na taj nain nastalo nije se raskidalo. Naprotiv, vrijeme i
okolnosti pridonosili su njegovu uvrivanju. To dvoje nije odgovaralo jedno drugome
ni po godinama, ni po spolu, ni po interesima, a ipak su imali toliko toga jedno drugome
kazati. Primijetila sam da linost Polly nikada ne dolazi do izraaja osim prilikom
susreta s mladim Brettonom.

16

Bosnaunited

Kad se konano saivjela i priuila na kuu, ona se poela prilino dobro slagati i s
gospoom Bretton. Sjedila bi joj uz noge po cijeli dan i radila svoj rad, ivajui ili crtajui
figure olovkom po tablici. Nikada nije pokazivala nita originalno u svojoj naravi.
Prestala sam je promatrati, jer tada nije bila interesantna. No, im bi se zaulo kako
Graham naveer kuca, dogodila bi se promjena. Istog se trena nala na vrhu stuba.
Obino bi ga pozdravila ukorom ili prijetnjom. - Nisi dobro obrisao cipele. Rei u tvojoj
majci.
- Mala mudrijaice, jesi li tamo?
- Jesam, a ti me ne moe uhvatiti! Via sam od tebe. (Gledala je kroz ogradu
stuba, jer je bila premalena da gleda preko nje). - Polly!
- Dragi moj djeae! (tako ga je ponekad nazivala, oponaajui njegovu majku).
- Mrtvo sam umoran - izjavio bi Graham, naslonivi se na zid hodnika i
pretvarajui se da je iscrpen. - Dr Digby (direktor kole) ubio me izvanrednim zadacima.
Sii, i pomozi mi odnijeti knjige! - ali se!
- Ni govora, Polly! To su injenice. Slab sam poput trske. Sii. - Tvoje su oi kao u
make, i ti e me prevariti.
- Prevariti? Ni govora. Nisam sposoban za to. Doi! - Moda i hou, ako mi
obea da me nee dirnuti, podii me i vrtjeti.
- Ja? Ne bih to mogao uiniti!
- Tada stavi knjige na prvu stubu i povuci se tri koraka. Poto je to uinio, ona bi
se oprezno spustila, neprekidno ga promatrajui. Naravno da bi njezin dolazak
probudio u njemu novu ivotnu iskru. Igra podizanja poela se spontano odvijati.
Ponekad bi se ona ljutila, ponekad bi dopustila da to mirno proe. Tada bi se tiho
uspinjala stubama s Grahamom: - Tako, dragi djeae, sada e popiti svoj aj. Sigurna
sam da eli neto pojesti.
Bilo je smijeno promatrati je kad bi sjela uz Grahama koji je juinao. Dok njega
nije bilo ona je bila veoma mirna, no u njegovoj bi prisutnosti postala najuslunije i
najzaposlenije malo stvorenje. esto bih poeljela da se napokon smiri. Ali ne ona se sva
posvetila njemu. Nitko se nije mogao dovoljno brinuti za njega i ona ga je posluivala
kao da je veliki sultan. Sakupila bi pred njim sva mogua jela i kad je bilo sigurno da se
sve to je mogao poeljeti nalazilo na dohvatu njegove ruke, ona bi pronala jo neto.
- Gospoo - apnula, bi gospoi Bretton - moda bi va sin htio kolai, onaj
slatki. Nalaze se tamo (pokazala bi na ormar). Gospoa Bretton se u pravilu nije slagala s
kolaiima uz aj, ali je ipak posluala taj zahtjev. - Jedan mali komadi, samo za njega,
jer on ide u kolu. Djevojkama, kao to sam ja i gospoica Snowe, slatkii nisu potrebni,
ali njemu bi sigurno prijali.
Graham ih je zaista volio i gotovo uvijek i dobio. Da budemo pravedni, on bi
podijelio svoj dobitak s njom, kojoj je morao biti zahvalan za to. Ali ona to nije nikada
prihvatila, usprkos njegovu navaljivanju, a kad bi on u tome ustrajao, ona bi itavo vee
bila uvrijeena. Nagrada koju je eljela bila je da moe stajati uz njegova koljena, a on da

17

Bosnaunited
razgovara i primjeuje samo nju. Nije se to moglo nadomjestiti kolaiem.
udnom umjenou znala se prilagoditi onome to je njega zanimalo. Moglo bi
se pomisliti da to dijete nema svog miljenja, ve da ivi, kree se i saivljava s nekim
drugim. Sada, kad je otac otiao od nje, ona se privinula uz Grahama. inilo se kao da
osjea njegove osjeaje, ivi njegovim ivotom. Nauila je imena svih njegovih kolskih
drugova, znala je napamet njihove osebujnosti, kao da ima o tome svoje miljenje. Bilo je
dovoljno da joj jednom nekoga opie. Nikada nije zaboravila ili zamijenila pojedine
linosti. Razgovarala je s njim itavo vee o osobama koje nikada nije bila srela. Priinjalo
se kao da savreno dobro poznaje njihov izgled, ponaanje i sklonosti. Neke je ak
nauila oponaati. Pomoni uitelj, koga mladi Bretton nije volio, imao je osebujnosti
koje je ona u trenu uhvatila, kad ga je Graham jednom oponaao. Izvodila je to sada na
njegovo zadovoljstvo, iako se gospoa Bretton nije slagala s time i zabranila je to.
Rijetko bi se kada njih dvoje svaalo. Ipak je jednom dolo do loma, pri emu su
njezini osjeaji bili duboko povrijeeni. Jednog je dana Graham u povodu svog
roendana pozvao prijatelje na ruak. Bili su to momci njegovih godina. Paulinu je
veoma zanimao dolazak tih prijatelja, esto je bila ula o njima. Bili su meu njima i oni o
kojima je Graham najee priao. Nakon ruka, mladii su ostali sami u blagovaonici.
Uskoro su se veoma razveselili i postali buni. Sluajno sam prolazila kroz predvorje i
primijetila Paulinu kako sjedi sama na najnioj stubi, oiju uperenih prema vratima
blagovaonice na kojima se vidio odraz svjetiljke iz predvorja.
Njezino malo lice odavalo je zamiljenost.
- O emu razmilja, Polly?
- O niem naroitom. eljela bih jedino da su ta vrata od stakla, da bih mogla
pogledati kroz njih. ini se da su djeaci veoma veseli. Htjela bih poi k njima. Htjela bih
biti s Grahamom i njegovim prijateljima.
- to te spreava da ne ue?
- Bojim se. Bih li mogla pokuati, to mislite? Bih li mogla pokucati na vrata i
zamoliti da uem?
Pomislila sam kako se oni moda ne bi bunili da je prime kao druga u igri, pa sam
je ohrabrila da pokua.
Pokucala je. Isprva preslabo a da bi je uli, no pri drugom pokuaju vrata su se
otvorila i Graham se pojavio. Bio je dobre volje, ali pun nestrpljenja.
- to eli, mali moj majmuniu?
- Htjela bih doi k tebi.
- Zaista? Ba bi mi trebalo da mi sada smeta! Poi majci i gospoici Snowe, pa im
reci neka te stave u krevet. - Crvena glava i zarumenjeno lice je nestalo. Vrata su se naglo
zatvorila. Ona je bila kao okamenjena.
- Zato on tako govori? Nikada prije nije tako govorio - kazala je uasnuta. - to
sam mu uinila?
- Nita, Polly. Graham je zauzet sa svojim kolskim drugovima. - Voli ih vie od

18

Bosnaunited
mene! Odbacio me sada kad su oni ovdje. Nastojala sam je utjeiti i popraviti ono to se
dogodilo pomou nekih filozofskih maksima koje sam uvijek imala pripravne za
upotrebu. Zaustavila me, stavivi prste u ui im sam progovorila prve rijei. Zatim je
legla na prostira, okrenuvi lie prema podu. Ni Warren, ni kuharica nisu je mogli
maknuti iz tog poloaja. Stoga su joj dopustili da ostane leati, dok sama ne odlui ustati.
Graham je zaboravio svoju nestrpljivost jo to vee i htio joj se obratiti na isti nain kao
obino, im su njegovi prijatelji otili. No ona se izvila iz njegovih ruku, usijanih oiju.
Nije mu htjela zaeljeti laku no, nije mu htjela pogledati u oi. Drugog dana on je
postupao s njom potpuno ravnoduno, a ona se pretvorila u komad mramora. Dan
nakon toga, on ju je poeo zadirkivati, elei saznati to joj je, no njezine se usne nisu
htjele otvoriti. Naravno da se on nije mogao zaista ljutiti na nju, i odvie su bili
nejednaki. Pokuao ju je umiriti. - Zato se ona ljuti? to je on uinio? - Malo-pomalo
stala je plakati. On ju je pogladio i ponovno su postali prijatelji. No ona nije mogla
zaboraviti to se dogodilo. Primijetila sam da ga ona, nakon onog odbijanja, nikada vie
nije slijedila ili na bilo koji nain nastojala zadobiti njegovu pozornost. Kazala sam joj
jednom da odnese neku knjigu Grahamu, koji se zatvorio u svojoj radnoj sobi.
- Priekat u dok izie - kazala je ponosno.
- Ne bih mu htjela prouzroiti nepriliku da mora ustati i otvoriti vrata.
Mladi je Bretton imao miljenika ponija na kojemu bi esto jahao. Ona je s prozora
uvijek promatrala njegov odlazak i dolazak. Njezina je najvea elja bila da joj dopuste
jaiti na tom poniju oko dvorita, ali sama to nije htjela zatraiti. Jednog je dana sila u
dvorite i promatrala ga kako je sjaio. Naslonila se na ogradu, a neizmjerna elja da i
ona jednom zajai mogla joj se proitati iz oiju. - Doi, Polly, hoe li zajaiti? - upitao je
nemarno Graham. Pretpostavljam da joj se uinilo da je on to ponudio tek tako. - Ne,
hvala - odgovorila je i hladno se okrenula.
- Zato ne bi - nastavio je. - Sigurno bi ti se svialo. - Ne mislim da mi je uope
stalo do toga - glasio je odgovor. - To nije istina. Kazala si Lucy Snowe da bi eljela jaiti.
- Lucy Snowe je brbljavica - ula sam kako me optuuje (njezina nejasna artikulacija bila
je jedino nesavreno na njoj). I na te rijei otila je u kuu. Graham, koji ju je slijedio,
opazio je svoju majku: - Majko, ini mi se da je to bie prevrtljivo, ona predstavlja pravu
zbrku udnih svojstava, ali meni bi bilo dosadno bez nje, ona me mnogo vie zabavlja od
tebe ili Lucy Snowe.
- Gospoice Snowe - kazala mi je Paulina (sad je bila navikla da ponekad
razgovara sa mnom, kad smo nou bile same u naoj sobi), znate li kojeg dana u tjednu
naivie volim Giahama ! - Kako bih mogla znati neto tako udno? Ima li koji dan od tih
sedam kad je on drukiji nego ostalih est?
- Naravno da ima! Zar to ne vidite? Mislim da je najdivniji u nedjelju, tada je cijeli
dan s nama, miran je, a naveer je tako drag. Ta primjedba nije bila neopravdana.
Odlazak nedjeljom u crkvu umirio bi Grahama. Na veer pak, on bi se posvetio
uzvienoj, iako pomalo obinoj vrsti zabave kraj kamina u salonu. On bi zauzeo divan i
pozvao Polly.
Graham je bio djeak koji nije nalikovao drugima. Nije uivao samo u akcijama.

19

Bosnaunited
Bio je sposoban i za razmiljanja. Mogao je uivati i u itanju, a izbor njegovih knjiga nije
bio lo. Osjealo se da ima knjiga koje mu se dopadaju, primjeivao se instinktivni ukus
u izboru. On je rijetko kada spominjao to je itao, ali ja sam vidjela kako razmilja o
tome.
Polly bi se smjestila kraj njega. Kleala bi na malom jastuiu ili na sagu. Tada bi
zapoinjao razgovor, aptali bi, potiho. Ponekad bi uhvatila zvuk njegova glasa i zaista,
kao da je neki utjecaj, bolji i finiji, nego ostalih dana, djelovao na Grahama, koji bi
postojao njeniji. - Jesi li nauila neku pjesmicu ovog tjedna, Polly? - Nauila sam jednu
veoma lijepu od etiri stiha. Da ti je kaem? - Govori, lijepo, ne uri!
Recitirala je pjesmicu, napola je pjevajui, svojim sitnim glasom, a Graham bi joj
dao pouku kako valja govoriti. Ona je brzo uila i spretno oponaala. Osim toga, htjela se
sviati Grahamu. Bila je sposobna uenica. Nakon recitiranja, slijedilo je itanje ponekad neko poglavlje iz Biblije. Ispravci su rijetko kada bili potrebni, jer je dijete
jednostavne stvari znalo dobro itati. A kada se radilo o neem to je ona mogla shvatiti i
to ju je zanimalo, njezino izraajno itanje bilo je zaista vrijedno pozornosti. Pria o
Josipu, Samuelu, Danijelu u lavljoj jami bijahu njezina najmilija poglavlja. Naroito je
suosjeala s prvim.
- Ubogi Jakov! - kazala bi ponekad, druih usana. - Kako je on volio svog sina
Josipa! - dodala je jednom - koliko ja volim tebe. Kad bi ti umro (ponovno je otvorila
knjigu, potraila reenicu i proitala) odbio je da ga tjee i poao u grob za sinom.
Izgovorivi te rijei, zagrlila je Grahama svojim malim rukama i privukla njegovu
dugokosu glavu.
Ta me gesta udno dirnula. Izazvala je u meni osjeaj, koji ovjek moe doivjeti
kad ugleda vrlo opasnu zvijer, napola ukroenu, kako se bezazleno mazi. Nisam se
bojala da bi je Graham mogao povrijediti, no plaila sam se da ona izaziva njegovo
nestrpljivo i nepaljivo odbijanje, to bi za nju bilo gore od udarca. Ipak, on je podnosio
te izljeve njenosti, ponekad bi se ak pojavila i neka vrsta zadovoljnog smijeka u
njegovim oima. Jednom je kazao:
- Voli me gotovo toliko kao da si moja mala sestra, Polly! - Volim te! - kazala je. Ja te veoma volim.

***
Nisam se mogla dugo zabavljati prouavanjem te linosti. Jedva to je bila dva
mjeseca u Brettonu, kad li stie pismo od gospodina Homea u kojemu javlja da se sada
smjestio kod obitelji svoje majke na kontinentu. Engleska mu je postala odbojna, pa nije
imao namjere da se vrati, moda ak ni godinu dana. elio je da mu se njegova mala
djevojica pridrui.
- Pitam se kako e ona primiti tu vijest? - kazala je gospoa Bretton poto je
proitala pismo. I ja sam se to pitala i preuzela zadatak da joj to saopim.

20

Bosnaunited
Pola sam u radnu sobu u kojoj je ona voljela boraviti, jer je bila tiha i lijepo
ureena. Moglo ju se ostaviti tamo, jer ona nita nije dirala. A u koliko je i dirala, nije
stvarala nered. Nala sam je kako sjedi poput male Odaliske na divanu, napola zastrta
prozorskim zavjesama. inila se sretnom. Sakupila je sve stvari kojima se bavila. Bijelu
ivau kutiju, dva-tri komadia muslina, nekoliko vrpca, sakupljenih za ukraavanje
lutkina eira. Ta je lutka u nonoj koulji i s nonom kapicom leala u kolijevci, ona ju je
njihala kao da je eli uspavati, s izrazom najveeg povjerenja u to da i lutka moe spavati
i sanjati. Oi su joj u isto vrijeme bile uprte u slikovnicu koja je leala na njezinim
koljenima.
- Gospoice Snowe - proaptala je - ovo je divna knjiga. Candace (Graham je tako
krstio ovu lutku zbog njezinog izgleda nalik na Etiopljanku) - Candace spava i ja vam
mogu priati sve o njoj. Ne moram govoriti tiho da se ona ne probudi. Ovu mi je knjigu
dao Graham. Pria o zemljama, koje su tako daleko od Engleske da ni jedan putnik ne
moe doi do njih ako brodom ne proputuje tisuu milja preko mora. U tim zemljama
ive divlji ljudi, gospoice Snowe! A oni nose posve drukiju odjeu od nas. Zapravo
neki od njih uope ne nose odjeu, da bi im bilo hladnije. Kod njih je, naime, veoma
vrue. Ova slika prikazuje tisue njih kako su se sakupili na pustom mjestu. U jednoj
nizini punoj pijeska. Sakupili su se oko nekog ovjeka u crnini. To je dobar, dobar
Englez, misionar. On im propovijeda ispod jedne palme. (Pokazala je na malu sliicu
koja je to prikazivala) - A ovdje su slike (nastavila je) jo mnogo udnije. Ovo je divni
Kineski zid, ovo je Kineskinja, ima nogu manju od moje. Ovo je divlji tatarski konj. A ovo
je najudnije od svega. Zemlja leda i snijega, bez zelenih polja, uma i vrtova. U toj zemlji
nali su kosti mamuta. Ne znate tko su oni bili, ali ja vam to mogu kazati, jer mi je
Graham ispriao. Bila je to golema ivotinja, tako visoka kao to je ova soba i tako duga
kao predsoblje. Ali Graham misli da nije jela meso. Vjeruje kad bih jednog srela u umi
da m'e ne bi ubio, ukoliko mu se ne bih nala na putu. Tada bi me zgazio, kao to bih ja
mogla zgaditi skakavca, a da to ne bih znala.
Pritom je zadrhtala.
- Polly - prekinula sam je - da li bi ti voljela putovati? - Sada jo ne bih - bio je
oprezan odgovor - ali moda za dvadeset godina, kad u biti odrasla ena, visoka kao
gospoa Bretton. Mogla bih tada putovati s Grahamom. Namjeravamo poi u vicarsku
i popeti se na Mont Blanc. Jednog emo dana otploviti u Junu Ameriku i popeti se na
vrh Kim-kim-boraza.
- A bi li htjela sada putovati, kad bi otac bio s tobom? Odgovor koji je uslijedio tek
nakon krae stanke bio je dokaz neoekivano nagle promjene miljenja, njoj tako
svojstvene. - Kakvog smisla ima govoriti takve gluposti? - kazala je. - Zato ste
spomenuli oca? to je vama moj otac? Upravo sam poela postajati sretna i ne misliti
vie toliko na njega, a sada e sve opet poeti iznova.
Njezine su usne zadrhtale. Pourila sam se da joj kaem sve o pismu koje je stiglo.
Spomenula sam i nalog da ona i Harriet smjesta otputuju ocu.
- Jesi li sada sretna, Polly? - dodala sam.
Nije odgovorila. Bacila je knjigu i prestala ljuljati svoju lutku. Gledala me ozbiljno.

21

Bosnaunited
- Zar ne eli poi ocu?
- Naravno - konano je kazala odsjeeno, kako je obiavala govoriti sa mnom i to
se u mnogoemu razlikovalo od onog kako je govorila s gospoom Bretton, pa i od rijei
upuenih Grahamu. Htjela sam saznati vie o tome to je mislila, ali ona nije htjela vie
razgovarati. Pouriia je do gospoe Bretton da i nju pita i da dobije potvrdu za moje
rijei. Vanost i znaajnost te vijesti smirivale su je itavog tog dana. Naveer, kad smo
ule kako Graham ulazi, ona se nalazila kraj mene. Poela je ureivati vrpcu u mojoj
kosi, vadila je i ponovno mi stavljala ealj. I dok se time bavila, uao je Graham. Objasni mu polako - apnula mi je - a ja u otii. Za vrijeme aja ja sam Grahamu sve
kazala, kako je ona to eljela. On je bio veoma zaokupljen nekom kolskom nagradom za
koju se natjecao. Morala sam mu vijest ponoviti dva puta dok je nije konano shvatio, a i
tada je samo asak obratio pozornost na nju. - Polly odlazi? Kakva teta! Dragi mali
mii, bit e mi ao to u je izgubiti. Mora ponovno doi k nama, majko!
I brzo progutavi aj ponio je svijeu i mali stoli za sebe i svoje knjige i poao u
radnu sobu.
Mii se povukao zajedno s njim i legao na sag kraj njegovih nogu, licem prema
zemlji. Nijema i nepomina ostala je u tom poloaju sve dok nije kucnuo as za polazak
na spavanje. Jednom sam vidjela kako ju je Graham, koji nije bio svjestan njezine
prisutnosti, nehotice gurnuo nogom.
Malko se povukla. asak za tim izvukla se jedna mala ruka ispod lica, na koje je
bila pritisnuta, i njeno pogladila njegovu nogu. Kad ju je dadilja pozvala ustala je i
posluno otila, poto nam je svima poeljela laku no.
Ne mogu kazati da sam se plaila poi u krevet nakon jednog sata, no ipak sam
otila uznemirena milju da to dijete sigurno ne spava. Moje se oekivanje ispunilo.
Nala sam je hladnu i budnu, nagnutu poput neke bijele ptice s vanjske strane kreveta.
Nisam znala kako bih joj pristupila. Nije se moglo postupati s njom kao s drugom
djecom. Ne, ona se obratila meni. Kad sam zatvorila vrata i stavila svjetiljku na noni
ormari, ona mi je kazala:
- Ne mogu spavati, ne mogu, i na taj nain ne mogu ivjeti! Pitala sam to je mui.
- Strana bol! - proaptaja je.
- Da pozovem gospou Bretton?
- Kakva glupost! - bio je njezin nestrpljivi odgovor. I zaista, znala sam da bi se
ona, zauvi korak gospoe Bretton, smjesta uvukla poput mia pod pokriva. Preda
mnom je razotkrivala sve svoje osjeaje, iako je za mene jedva to osjeala. No mojoj
kumi nikada nije pokazivala ni dijeli svoje unutranjosti. Za nju ona nije predstavljala
nita do poslune, pomalo udne male djevojice. Pogledala sam je ispitujui, njezini su
obrazi bili crveni, rairene su oi bile u isto vrijeme i pomuene i sjajne i veoma nemirne.
Nisam je mogla ostaviti u tom stanju do ujutro. Pogodila sam to je na stvari. - Bi li ti
voljela ponovno zaeljeti Grahamu laku no? - pitala sam je. - On jo nije otiao u svoju
sobu.
Istog je asa pruila svoje male ruice da je podignem. Umotala sam je u rubac i

22

Bosnaunited
ponijela u radnu sobu. Graham je upravo izlazio. - Ona ne moe zaspati prije nego vas
jo jednom vidi i progovori s vama - kazala sam. - Nije joj drago to e vas morati
napustiti. - Pokvario sam je - kazao je i uzeo je od mene. Poljubio je njezino malo vrue
lice i gorue usne. - Polly, ti vie voli mene od svog oca. - Ja te volim, ali ti ne voli mene
- proaptala je. Uvjeravao ju je u protivno, ponovno poljubio, vratio mi je i ja sam je
odnijela. Ali naalost, nije se umirila.
Kad sam mislila da e me htjeti sluati, kazala sam: - Paulina, ne smije se alostiti
to te Graham ne voli toliko koliko ti voli njega. Tako to mora biti.
Njezine su oi pitale zato.
- On je djeak, a ti si djevojica. On ima esnaest, a ti si samo est godina. On je po
naravi snaan i veseo, a ti si drukija. - Ali ja ga tako volim, i on bi morao mene malo
voljeti. - On te voli. Veoma! Ti si njegova najmilija.
- Ja sam Grahamova najmilija?
- Da, voli te vie od bilo kojeg malog djeteta.
- To uvjeravanje ju je umirilo. Nasmijeila se u svom bolu. - Ali - nastavila sam ne smije oekivati odvie od njega, inae e on pomisliti da si ti dosadna, a tada e
svemu biti kraj. - Svemu kraj - ponovila je tiho. - Tada u biti dobra. Pokuat u biti
dobra, Lucy Snowe?
Poloila sam je u krevet.
- Hoe li mi on samo jednom oprostiti? - zapitala je, dok sam je svlaila.
Uvjeravala sam je da hoe i da mu ona do sada uope nije dosaivala, a ne smije ni u
budue.
- Nema budunosti - kazala je. - Ja odlazim. Hou li ga ikad vie vidjeti, nakon to
napustim Englesku?
Odgovorila sam joj hrabrei je. Svijea je stala tinjati i prolo je tako jo pola sata.
Mislila sam da je zaspala. Tada sam ugledala tu malu osobu u bijelim kako se jo jednom
die. Tihim je glasom zapitala:
- Volite li Grahama, gospoice Snowe?
- Volim ga! Da, pomalo.
- Samo pomalo! Volite li ga kao ja?
- Mislim da ne. Ne, ne tako kao ti.
- Vrlo ga volite?
- Kazala sam ti da ga malo volim. Zato bi ga trebalo mnogo voljeti. On je pun
pogreaka.
- Zaista?
- Svi su djeaci takvi.
- Vie nego djevojice?
- Jednaki su. Mudri ljudi govore kako nikoga ne treba smatrati savrenim. to se
pak tie voljenja ili nevoljenja, trebali bismo biti ljubazni prema svima, a nikoga ne

23

Bosnaunited
oboavati.
- Jeste li vi mudra osoba?
- Pokuavam to biti. A sada, spavaj!
- Ne mogu spavati. Zar vas ovdje nita ne boli (poloila je svoju krhku ruicu na
svoje njene grudi) kada pomislite da biste morali napustiti Grahama? Jer vaa kua nije
ovdje.
- Ali, Polly - odgovorila sam - ne bi trebalo osjeati toliku bol, jer e uskoro biti
kod svog oca. Jesi li na njega zaboravila? Zar vie ne eli biti njegova mala druica?
Mrtva je tiina zavladala nakon mog pitanja.
- Dijete, lezi i spavaj - nagovarala sam je.
- Moj je krevet hladan - kazala je. - Ne mogu ga zagrijati. Vidjela sam kako je
zadrhtala. Doi k meni - rekla sam, elei ali jedva vjerujui, da bi ona to mogla
prihvatiti, jer ona je bila najudnije i najkapricioznije malo bie, naroito prema meni.
Ipak je ona smjesta dola, poput malog duha koji klizi preko saga. Uvukla se u krevet.
Bila je hladna. Grijala sam je u svom naruju. Nervozno je drhtala, smirivala sam je. Tako
umirena, ona je konano zaspala. - Jedinstveno dijete - pomislila sam gledajui je kako
spava obasjana mjeseinom. Rupiem sam joj obrisala mokre obraze i oi. - Kako e ona
prolaziti kroz svijet i boriti se sa ivotom? Kako e podnositi udarce i poraze,
poniavanja i oaj?
Otila je sutradan, drui poput lista kad se opratala, ali ipak svladavajui se.

24

Bosnaunited

IV.
GOSPOICA MARCHMONT

Naputajui Bretton nekoliko tjedana nakon Paulininog odlaska, nisam

pomiljala da nikada vie neu posjetiti to mjesto i hodati njegovim mirnim ulicama.
Nakon estomjesenog boravka vratila sam se kui. Moram naglasiti da sam, naravno,
bila radosna to sam se vraala u krilo obitelji. Ova dobronamjerna pretpostavka nikome
nee nakoditi, pa je stoga ne treba ni opovrgavati. Kako nita ne elim pobijati, dopustit
u itaocu da me slijedeih osam godina zamilja kao barku, koja, se ljulja na tihim
valovima u luci mirnoj poput stakla.
Njen se zapovjednik ispruio na maloj palubi, licem prema nebu, sklopljenih
oiju, udubljen u dugu molitvu. Mnogobrojne ene i djevojke provode svoj ivot na taj
nain, pa zato ne bih uz njih i ja. Zamislite mene, koja sam tada bila lijena, debela i
sretna kako leim na jastuku na palubi. Grijalo me sunce koje je neprekidno sjalo, a
ljuljao neopisivo blagi lahor. Ipak, nemogue je sakriti da sam morala pasti u more, ili da
je konano dolo do brodoloma. Predobro se sjeam vremena, dugog vremena, punog
hladnoe, opasnosti i svaa. Sve do sada, kad me mui mora, ona ponavlja onaj slani
okus valova u mom grlu i njihov ledeni pritisak na moja plua.
Ja ak i znam da je ta oluja trajala ne samo sat, ili dan. Mnogo dana i noi nije se
pojavljivalo ni sunce ni zvijezde. Bacili smo vlastitim rukama vitlo s broda, snana oluja
bila je nad nama, nije vie bilo nade da e nas spasiti. Ukratko, brod je bio izgubljen,
posada propala.
Koliko se sjeam nisam se nikome poalila zbog tih neprilika. A kome sam i
mogla? Ve dugo nisam znala to je sa gospoom Bretton. Prepreke, za koje su bili krivi
drugi, prije nekoliko su godina stale na put naeg prijateljstva i prekinule ga. Osim toga,
vrijeme je i njoj donijelo promjene. Njen lijepi imetak, kojim je ona upravljala kao
staratelj svoga sina, a koji je bio investiran u neko poduzee, smanjio se na neznatni dio
prvobitnog iznosa. Graham, tako sam sluajno bila ula, poeo je raditi. Oboje, i on i
njegova majka, napustili su Bretton, i kako sam naula, nalazili su se u Londonu. Na taj
nain nisam imala mogunosti da se bilo kome obratim, osim samoj sebi. Nisam znala da
sam bila poduzetne prirode, no prilike su mi to nametnule, kao to se to dogaa i
tisuama ostalih. Pa kad je gospoica Marchmont, usidjelica iz susjedstva, poslala po
mene, odazvala sam se njezinu pozivu u nadi da bi mi ona mogla povjeriti neki zadatak
koji bih mogla obaviti.
Gospoica Marchmont bila je bogataica i ivjela je u lijepoj kui. No, reumatizam
je od nje uinio bogalja, nije mogla micati ni rukama ni nogama, i to ve dvadeset godina.

25

Bosnaunited
Uvijek je sjedila u svom salonu, kraj spavae sobe. esto su mi priali o njoj i o njenom
udnom ponaanju (govorili su da je veoma ekscentrina), ali do tada je nikada nisam
bila vidjela. Ugledala sam izboranu sjedokosu enu, neizmjerno usamljenu, samoivu,
koju je bilo lako naljutiti. inilo se da se djevojka, koja se za nju brinula nekoliko godina,
namjeravala udati, pa je ona, uvi za moju sudbinu, poslala po mene, mislei da bih ja
mogla zauzeti mjesto te osobe. Predloila mi je to nakon aja,kad smo sjedile same kraj
kamina.
- To nee biti lagan ivot - kazala je hladno - jer meni je potrebno mnogo panje, i
vi ete biti vrlo zaposleni. No uzevi u obzir ivot kakvim ste do sada ivjeli, moda vam
se to i nee initi tako tekim. Razmiljala sam. Naravno da se to inilo prihvatljivim,
kazala sam u sebi, ali zbog neke udne fatalnosti ipak nije bilo tako. ivjeti ovdje, u ovoj
sobi, gledati patnje, a ponekad osjetiti i izljeve tog udnog karaktera, zar da sve to bude
jedino u mom mladom ivotu? Moje je srce na asak bilo puno straha, ali tada sam se
sabrala. Iako sam nastojala ne vidjeti sve zlo, ipak sam ja bila suvie prozaina da neto
idealiziram i na taj nain pretjerujem.
- Sumnjam jedino u to hoe li moje snage biti dovoljne - primijetila sam.
- To neka bude moja briga - odgovorila je - jer mi se ini da ste vi vrlo iscrpeni.
Tako je i bilo. Pogledala sam se u ogledalo i vidjela bie u crnini, uvelo, s upalim
oima. No, to me nije mnogo uznemiravalo. Sve je to bilo samo izvanjski. Jo sam uvijek
osjeala u sebi sav ar ivota. - Imate li jo to u izgledu?
- Za sada nita, no moda bih mogla neto nai. - To vi zamiljate. Moda imate
ak i pravo. Pokuajte, dakle, svoju vlastitu metodu, pa ako vam ne uspije, prihvatite moj
prijedlog. Ova ponuda ostaje za vas otvorena tri mjeseca.
To je bilo lijepo. Kazala sam joj to i izrazila svoju zahvalnost. Dok sam govorila,
obuzela ju je bol. Pristupila sam joj i poduzela sve potrebno, kako mi je ona naloila.
Neka vrsta intimnosti rodila se meu nama, im se ona osjetila bolje. Ja sam iz toga, kako
je ona podnosila bol, shvatila da je to hrabra, strpljiva ena (strpljiva to se tie fizike
boli, no ponekad nervozna zbog dugotrajnih duevnih muka). Ona pak, osjetila je iz
naina kako sam joj nastojala pomoi da bi mogla zadobiti moje simpatije. Drugog je
dana poslala po mene. Iduih pet-est dana proboravila je u mom drutvu. Blie
poznanstvo, razotkrivajui i njezine greke i osebujnosti, pruilo mi je u isto vrijeme i
dokaz o tome kako je ona ena vrijedna potovanja. Iako je ponekad bila stroga i
mrzovoljna ipak sam, sjedei kraj nje, osjetila onaj mir koji uvijek ovlada nama kad
spoznamo da nae ponaanje i prisutnost gode i sviaju se osobi koju sluimo. ak kad
bi me karala - to je ponekad inila - bilo je to na nain koji nije ponizivao i nije ostavljao
aoke. Bilo je to vie kao da razdraljiva majka savjetuje svojoj keri, nego kao da stroga
gospodarica izdaje naloge podreenoj. Nije mogla nekoga uiti njegovim zadacima, ve
samo ponekad zapovijedati. Ali bila je logina i kad je bila ljuta, razumna i u svojoj
srdbi. Sve sam se vie osjeala vezanom za nju, a ivjeti u njezinom drutvu ukazalo mi
se u drugom svjetlu, tako da sam nakon jo jednog tjedna pristala da ostanem kod nje.
Dvije su tople sobe postale moj svijet i nepokretna stara ena moja gospodarica, moja

26

Bosnaunited
prijateljica, sve moje. Moj je zadatak bio da joj sluim. Njezina bol - moja patnja, njezina
olakanja - moja nada, njezina srdba - moja kazna, njezino priznanje - moja nagrada.
Zaboravila sam da postoje polja, ume, rijeke, mora i nebo koje se neprekidno mijenjalo,
izvan ove zagrijane bolesnike sobe. Bila sam gotovo zadovoljna to sam to mogla
zaboraviti. Sve je postalo podreeno mom zadatku. Mirna i utljiva odgojem,
disciplinirana zbog svoje sudbine, nisu mi bile potrebne etnje po svjeem zraku, moje
tijelo nije zahtijevalo vie hrane od sitnih porcija koje su servirali toj nepokretnoj eni. U
zamjenu dala mi je mogunost da prouavam njezin karakter, njezine vrline, snagu
njezinih osjeaja, kojima sam se divila.
Sve je to ona posjedovala, i zato me privlaila. Zbog svega toga ja bih bila ostala s
njom i dvadeset godina, kad bi njezin patniki ivot bio tako dugo trajao. No, ve je bilo
drukije odreeno. inilo se da je bilo potrebno poticati me na akcije. Mene je trebalo
poticati, tjerati i siliti da neto poduzmem. Moja silna osjeajnost, koju sam hvalila kao
da se radi o skupocjenom biseru, morala mi se rastopiti meu prstima i otei poput
rastopljenog grada. Sitna dunost, koju sam prihvatila, morala je biti iupana iz moje
savjesti, a bilo ju je tako lako zadovoljiti.
Htjela sam se pomiriti sa sudbinom, izbjei od vremena do vremena velike patnje,
tako da prihvatim ivot odricanja i malih boli. No, sudbina nije bila tako miroljubiva, niti
je providnost htjela pristati na moj uzmak i kukavni nehat.
Jedne noi u veljai - toga se dobro sjeam - uo se blizu kue gospoice
Marchmont neki glas. uli su ga svi stanovnici kue, no shvatio ga je moda samo jedan.
Nakon blage zime, digle su se proljetne oluje. Smjestila sam gospoicu Marchmont u
krevet i ivala kraj kamina. Vjetar je udarao o prozore, puhao je itav dan. No kada je no
pala, on je stao drukije zvuiti, postao je prodoran i otar, gotovo razuman za uho, jecao
je oajniki kidajui ivce. - Tiho! - govorila sam uzbueno, odbacivi svoj posao, u
beskorisnom pokuaju da zatvorim svoje ui pred tim prodornim krikom. Ve sam prije
bila ula taj glas i moje mi je opaanje obznanilo znaenje toga. Tri puta u tijeku ivota
dogaaji su me nauili da taj udni glas za vrijeme oluje - taj nemirni, beznadni krik prorie dogaaje kobne po ivot.
Istoni vjetar, koji je jecao, plakao i dugo uzdisao, predskazivao je epidemije. Tako
je nastala i legenda o Banshee1.
Opazila sam i to - no nemam dovoljno filozofskog znaenja da bih mogla ustvrditi
kako postoji neka veza meu tim dogaajima - da esto u isto vrijeme vulkani izbacuju
lavu na razliitim stranama svijeta, ili da se rijeke izliju iz svojih korita, da visoki valovi
preplave obale. Na svijet - govorila sam samoj sebi - kao da proivljava burno vrijeme
puno nereda i vene s bolesnim dahom, koji izbija iz rigajueg vulkana.
Sluala sam i drhtala. Gospoica Marchmont je spavala. Oko ponoi bura se
smirila. Vatra koja se bila gotovo ugasila, rasplamsala se. Osjetila sam kako se zrak
mijenja. Podigla sam zavjesu i pogledala napolje. U sjajnim zvijezdama ugledala sam
odsjaj mraza. Okrenula sam se i moj je pogled pao na gospoicu Marchmont koja se
upravo probudila. Podigla je glavu s jastuka i gledala me neobino ozbiljno.
- Je li no lijepa? - zapitala je.

27

Bosnaunited
Potvrdila sam to.
- To sam i mislila - rekla je - jer ja se osjeam tako snana. Podigni me. Osjeam se
noas mladom - nastavila je - mladom, radosnom i sretnom. to bi bilo, kad bi se stanje
moga zdravlja iznenada promijenilo i kad bih mogla u njemu uivati? To bi bilo pravo
udo. A ovo nije doba uda, pomislila sam. udila sam se da ona tako govori. Poela je
priati o prolosti i kao da se naroito ivo prisjeala dogaaja, scena i osoba.
- Noas volim uspomene - kazala je. - One su moji najbolji prijatelji. Uivam
upravo sada u njima, vraaju mi u srce topao i divan ivot, koji je nekada bio stvarnost i
za koji sam dugo mislila da se izgubio, da je nestao, pomijeao se sa zemljom grobova.
Upravo sada posjedujem sate, misli i nade svoje mladosti. Obnavljam ljubav
svoga ivota - svoju jedinu ljubav, jer ja nisam naroito dobra ena, nisam osjeajna. Ipak
sam proivjela velike, snane osjeaje koji su bili usmjereni prema jednom cilju. Taj mi je
cilj bio tako drag kao to su veini mukaraca i ena drage bezbrojne stvari na koje oni
troe svoje osjeaje. Oh, kako sam uivala dok sam ljubila i bila ljubljena! Kako je divna
bila ta godina koja mi se sada vraa u mislima! Kakvo radosno proljee, kakvo toplo
ljeto, kako meka mjeseina posrebrenih jesenskih veeri,
kakva snana nada ispod zaleenih voda i zamrzlih polja one zime! Te je godine
moje srce ivjelo s Frankovim srcem. Oh, moj plemeniti Frank, moj vjerni Frank, moj
dobri Frank! Toliko bolji od mene! Njegove misli bijahu tako plemenite. To sada vidim i
mogu ustvrditi: kao malo koja ena trpjela sam zbog njegova gubitka, ali malo ih je
uivalo kao to sam ja uivala u njegovoj ljubavi. Bila je to mnogo snanija ljubav od
uobiajenih. Nisam sumnjala u njega i u njegovu ljubav. Bila je tako uzviena, plemenita
ljubav, ljubav zatitnika i uzviena. I neka mi bude doputeno da pitam sada, kad su
moje misli tako jasne - zato mi je ta ljubav bila oduzeta? Zbog kojeg sam zloina bila
osuena da nakon dvanaest mjeseci blaenstva proivim trideset godina bola?
- Ne znam - nastavila je nakon stanke - ne vidim razloga. Ipak u ovom asu mogu
iskreno ustvrditi, to nikada prije nisam pokuavala rei. - Nedokuivi Boe, neka bude
tako! U ovom asu mogu povjerovati da e me smrt vratiti Franku. Do sada to nikada
nisam vjerovala.
- On je, dakle, mrtav? - zapitala sam tiho.
- Draga moja djevojko - kazala je - jednog sretnog Badnjaka, ja sam se obukla i
uredila u oekivanju ljubljenog ovjeka, koji je uskoro trebao postati moj mu. Te veeri
morao me posjetiti. Sjela sam i ekala. Jo jednom proivljujem taj as - vidim kako
snjeni sumrak prodire kroz prozor, jer zavjesa nije bila navuena. Htjela sam, naime,
promatrati kako on dolazi bijelom alejom.
Vidim i osjeam kako me grije blaga vatra kamina, kako se igra po mojoj svilenoj
haljini, kako vjerno odrazuje moj mladi lik u ogledalu. Vidim kako puni, jasni mjesec
plovi tom zimskom noi iznad crne mase bunja i posrebrenim tlom moga posjeda.
ekam pomalo nestrpljivo, no bez sumnje u grudima. Plamen se ugasio, mjesec se
visoko popeo, ali jo je uvijek bio vidljiv. Pribliio se deseti sat. On bi rijetko kada dolazio
kasnije, samo se jednom ili dva puta zadrao. - Hoe li me ovaj put izdati? Ne - ni

28

Bosnaunited
jednom. Evo ga kako dolazi - dolazi brzo da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Frank, ti
divlji jahau!, kazala sam samoj sebi i sva sretna sluala kas konja koji se pribliavao. Rei u ti da je to moj vrat koga dovodi u opasnost, jer sve to je tvoje, to je i moje. Evo
ga, ugledala sam ga. No inilo mi se da su mi oi pomuene od suza. Vidjela sam konja.
ula sam udarce kopita - vidjela sam neku masu, ula buku. Je li to bio konj? Kakva je to
teka stvar koja se vukla livadom? Kako bih mogla nazvati tu stvar koju sam vidjela pred
sobom u mjeseini? Kako bih mogla izraziti osjeaje koji su se rodili u mojoj dui?
Mogla sam samo pouriti. Velika ivotinja - to je zaista bio Frankov konj - stajala
je drui, udarajui kopitima, pred vratima. Neki ga je ovjek drao, mislila sam da je to
Frank.
- to se dogodilo? - zapitala sam. Odgovorio mi je moj sluga Thomas i naredio
odluno: Poite u kuu, gospoice! A zatim je pozvao sluavku, koja je smjesta dola
iz kuhinje, kao da je neki instinkt upravljao njome: Ruth, odvedite gospoicu ravno u
kuu. Ali ja sam
kleknula u snijeg, kraj neega to je tamo lealo, neega to se malo prije vuklo po
zemlji - neega to je jecalo na mojim grudima, kad sam ga okrenula i privukla sebi. Nije
bio mrtav, nije ak ni bio u potpunoj nesvjesti.
Naredila sam da ga unesu, odbila sam da se pokorim nalozima i udaljim od njega.
Bila sam dovoljno sabrana, ne samo da budem gospodarica samoj sebi, ve i da budem
gospodarica drugima. Pokuali su sa mnom postupiti kao s djetetom, kao to to uvijek
ine s ljudima koje je pogodila Boja ruka, no ja nisam nikome ustupila svoje mjesto,
osim lijeniku, a kad je taj uinio sve to je mogao, ja sam odnijela umirueg Franka u
svoju sobu. Imao je jo toliko snage da me zagrli, mogao je jo izgovoriti moje ime, uo je
kako sam nad njim tiho molila, osjeao je kako ga njeno tjeim. - Marija - kazao je - ja
umirem u raju. - Svoj je posljednji dah potroio govorei mi rijei pune vjere. Kad je
svanulo boinje jutro moj je Frank bio s Bogom.
- A to se - nastavila je ona - dogodilo prije trideset godina. Otada patim. Ne
vjerujem da sam iskupila sve svoje grijehe. Ljudi blage udi postali bi sveci, a zle,
demoni. to se mene tie ja sam postala sebina ena.
- Vi ste inili mnogo dobra - rekla sam, jer je ona bila poznata dobroiniteljka.
- Nisam tedjela novac, gdje je on mogao pomoi, to si mislila, zar ne? Pa to
onda? Nije mi bilo teko davati ga. No vjerujem da u od danas postati bolja, pripremat
u se za susret s Frankom. Vidi, jo uvijek vie mislim na Franka nego na Boga. Male su
nade u moj spas, iako svojom beskrajnom ljubavlju, tako dugotrajnom i tako
jedinstvenom, nisam hulila Stvoritelja. to misli, Lucy, o svemu tome? Budi moj
sveenik, reci mi.
Nisam mogla odgovoriti na to pitanje. Nisam imala rijei. inilo se kao da je ona
mislila da sam odgovorila.
- Dobro je, dijete moje. Znamo da je Bog milostiv, premda mi njegove ine uvijek
ne shvaamo. Moramo prihvatiti svoj vlastiti teret, ma kakav on bio, nastojei usreiti

29

Bosnaunited
druge. Zar to ne bismo morali?
Sutra u pokuati da tebe usreim. Uinit u neto za tebe, Lucy! Neto to e ti
koristiti kad ja umrem. Glava me boli, jer sam odvie govorila. A ipak sam sretna. Poi u
krevet. Sat je otkucao dva. Kako si dugo ostala budna, ili bolje reeno, kako dugo sam te
ja, sebina osoba, drala budnom. No sada poi! Ne brini vie o meni, osjeam da u
dobro spavati.
Smjestila se kao da e zaspati. I ja sam se povukla u svoju postelju, koja se nalazila
iza zaslona u njezinoj sobi. No je tiho prolazila, i njen je san morao tiho doi: mirno i
bezbolno. Ujutro su je nali mrtvu, ve gotovo hladnu, ali urednu i smirenu. Njezino
sinonje uzbuenje i promjena raspoloenja bijahu predigra napadu, udaru dovoljno
snanom da prekine to bivstvovanje tako dugo prikljeteno nesreom.

30

Bosnaunited

V.
OKREEM NOVU STRANICU

Nakon to je moja gospodarica umrla, ja opet jednom bijah sama i moradoh

pronai novo zaposlenje. U to sam vrijeme bila pomalo rastrojenih ivaca. Priznajem da
nisam dobro izgledala. Bila sam mrava i upalih oiju, poput nekoga tko cijele noi ne
spava, poput izmuenog sluineta ili bia bez kue i kuita. Ipak nisam imala dugove,
nisam bila tako siromana, jer iako gospoica Marchmont nije stigla uiniti neto za
mene kao to mi je obeala one posljednje noi ipak mi je, nakon sprovoda njezin
nasljednik, brati u drugom koljenu nastavljao plaati moju plau.
Taj ovjek savinutog nosa i uskih slijepooica izgledao je poput krca. On je, to
sam mnogo kasnije saznala, bio pravi bijednik. Suta protivnost svoje plemenite
roakinje i prava sramota za njenu uspomenu, koju sve do dana dananjeg uvaju
zahvalni siromasi. Kao posjednica petnaest funti i zdravlja, premda pomalo naruenog, i
istog takvog stanja duha, meni su u usporedbi s mnogim drugim ljudima mogli jo i
pozavidjeti. Ipak moj poloaj ba nije bio najugodniji, to sam naroito osjetila jednog
dana, koji je prethodio onome, kad sam imala napustiti svoje sadanje boravite,
nemajui drugo. U toj nedoumici pola sam posjetiti kao posljednje i jedino utoite neku
staru sluavku nae obitelji. Ona je neko bila moja dadilja, a sada domaica nekog
velikog zdanja nedaleko kue gospoice Marchmont. Provela sam nekoliko sati s njom,
ona me tjeila, ali nije mi znala nita savjetovati. Jo uvijek puna nedoumice, ja sam je u
sumrak napustila, jer je preda mnom leao put dug dvije milje. Bila je jasna, hladna no.
Usprkos osamljenosti, siromatvu i nedoumici, moje je srce, hranjeno snagom
mladosti koja jo nije nabrojila ni dvadeset i tri ljeta, kucalo lagano i hrabro. U to sam bila
sigurna, jer bi inae drhtalo od straha za vrijeme te usamljene etnje koja me vodila
preko polja, obilazei podaleko sela i seoske kue. Plaila bih se, jer nije bilo mjeseine i
samo su zvijezde oznaavale moj osamljeni put. Jo bih se vie ustraila zbog neeljene
prisutnosti onoga to je te noi sjalo na sjeveru, zbog uda koje se pojavilo - zbog
sjeverne zvijezde. No, taj sveani nebeski gost nije budio moj strah. Naprotiv, napajao
me nekom novom snagom. Upijala sam je laganim povjetarcem. Smiona zamisao rodila
se u meni, bila sam dovoljno hrabra da je prihvatim. Ostavi pusto, bilo mi je
saopeno, i odlazi odavde. - Kamo? - glasilo je pitanje.
Nisam morala dugo razmiljati. Gledajui tu ravnu, bogatu zemlju srednje
Engleske, ja sam u mislima vidjela ono to jo nikada svojim oima do tada vidjela
nisam. Vidjela sam London. Slijedeeg sam se dana jo jednom vratila u ono zdanje i
saopila domaici to namjeravam uiniti.

31

Bosnaunited
Gospoa Barrett bijae ozbiljna, promiljena ena, no poznavala je svijet jedva
neto bolje od mene. Iako je bila takva, ipak mi nije kazala da sam izgubila razum. Jer
zaista ja sam imala svoj mirni stav, koji mi je do tada sluio kao maska i siva kapuljaa.
Zahvaljujui njemu mogla sam izvriti djela, zbog kojih bi me, da sam ih izvrila
nesreeno i lakoumno, mogli optuiti za neozbiljnost i smatrati me sanjalicom.
Gospoa Barrett je iznosila potekoe, dok je pripremala korice od narana za
marmeladu. Upravo tada je neko dijete protralo kraj prozora i uletjelo u sobu. Bijae to
lijepo dijete, koje je stalo plesati i smijeiti mi se (jer mi nismo bili stranci, kao to to nije
bila ni njegova majka, mlada udata kerka te obitelji). Uzela sam ga na koljena. Iako je
na drutveni poloaj sada bio razliit, ta mlada majka bijae nekad moja kolska
drugarica, kad sam ja imala deset godina, a ona je bila mladaI dama od esnaest. Sjeam
je se - bila je lijepa i dosadna - i polazila nii razred od mene.
Divila sam se krasnim, tamnim djeakovim oima, kad je ula njegova majka,
mlada gospoa Leight. Kako je lijepa i ljubazna ena postala ta nej ba odvie pametna
djevojka! Materinstvo ju je promijenilo, kao to mijenja i druge koje su manje obeavale
od nje. Zaboravila me. I ja sam se bila promijenila. Sigurno ne nabolje. Nisam je ni
pokuavala podsjetiti na sebe, zato bih to uinila? Dola je po sina koji ju je imao pratiti
za vrijeme etnje. Za njom je ula neka dadilja nosei dijete. Sjeam se toga samo zato jer
je gospoa Leight oslovila dadilju na francuskom (usput reeno, na loem francuskom, s
nemoguim naglaskom, to me opet neodoljivo podsjetilo na nae kolske dane). Tako
sam saznala da je ta ena strankinja. I mali je djeak brbljao francuski. Kad su se svi
povukli gospoa Barrett je spomenula da je njezina mlada gospodarica dovela dadilju
prije dvije godine na povratku s puta po Kontinentu. S njom su vrlo dobro postupali,
gotovo kao s nekom odgojiteljicom. Njen je jedini posao bio da ee s bebom i razgovara
francuski s gospodiiem Charlesom. I - nadodala je gospoa Barrett - ona kae da ima i
mnogo Engleskinja smjetenih jednako dobro poput nje u francuskim obiteljima.
Spremila sam u pamenje dobro tu prolaznu primjedbu, kao to brine domaice
spremaju naizgled beskorisne stvari, koje bi jednog dana mogle dobro posluiti. Prije no
to sam se oprostila od svoje stare prijateljice, ona mi je dala adresu jednog staromodnog,
ali pristojnog svratita u gradu, koje su posjeivali moji strievi u prolim vremenima.
Putovanjem u London ja sam manje riskirala no to bi itaoci mogli pomisliti.
Udaljenost je iznosila samo pedeset milja. Imala sam dovoljno sredstava da otputujem
onamo i proivim nekoliko dana, kao i za povratak, ukoliko ne naem neko mjesto gdje
bih mogla ostati. Smatrala sam to vie kratkim praznicima nego opasnom pustolovinom.
Najbolje je sve rasuivati razumno, to umiruje tijelo i duu. Velika uzbuenja ne
prouzrokuju nita do groznice.
Putovanje od pedeset milja trajalo je tada jedan dan (jer ja govorim o proteklom
vremenu, moja kosa, koja se dugo odupirala mrazu vremena, sada je bijela. Pokrivena je
bijelom kapom, kao krov pod snijegom). U London sam stigla oko devet sati jedne
vlane noi u veljai. Znam da mi moj italac ne bi zahvaljivao na opirnom izvjetaju o
mojim prvim impresijama, to vie to ja nisam imala ni vremena ni volje da im se
posvetim. Stigla sam, naime, kasno u tamno kino vee u taj Babilon.

32

Bosnaunited
Prostranstvo i udan osjeaj nepoznavanja unitavali su svu mo rasuivanja
kojim me je priroda obdarila u pomanjkanju drugih sjajnijih sposobnosti.
Kad sam napustila koiju, udan naglasak koijaa i drugih koji su uokolo ekali,
inio mi se nekim stranim jezikom. Nikada prije nisam bila ula tako unakaen engleski
jezik. Ipak mi je nekako uspjelo da sve to razumijem i da oni mene razumiju, tako da su
mene i moj koveg otpratili konano do starog svratita iju sam adresu imala. Kako mi
se tekim, kako zagonetnim, inio moj put! Bila sam prvi puta u Londonu, prvi puta u
nekom svratitu. Umornoj od putovanja i zbunjenoj od mraka, bilo mi je hladno. Bila
sam neiskusna i nije bilo nikoga da mi savjetuje to bi trebalo uiniti.
Sve sam prepustila svom zdravom razumu. Rasuivanje mi je pak bilo tako slabo
razvijeno, kao to su to bile i moje druge sposobnosti, i samo pod utjecajem najvee
potrebe, ono je izvravalo svoj zadatak. Tako sam uspjela platiti nosaa, i u tim prilikama
ne predbacujem odvie to me razum iznevjerio. Pomogao mi je traiti sobicu od vratara,
plaljivo pozvati sobaricu, a to je jo znaajnije, pokazati pred tom mladom damom
veliku sigurnost.
Sjeam se da je ta sobarica bila pravi uzorak gradske ljepote i pameti. Njena
haljina bijae tijesno priljubljena uz njen struk, pa sam se pitala kako je mogla biti tako
saivena. Govorila je naglaskom koji kao da je u svojoj pretjeranoj finoi opravdano
kudio moj. Njezina lijepa haljina kao da je prezirala moj provincijski ukus. - Tu se nita
ne moe pomoi - pomislila sam - sve je to novo za mene i ja u mnogo nauiti.
Sauvala sam mirno ponaanje pred tom bezobraznom malom djevojkom,
jednako kao i pred konobarom u crnom odijelu. Vjerujem da su oni isprva mislili da sam
neka sluavka, no malo zatim promijenili su svoje miljenje i njihovo se ponaanje
kretalo izmeu uljudnosti i starateljskog tona.
Dobro sam se drala dok sam neto pojela, zagrijala se kraj vatre i zatvorila se
zatim u svoju sobu. No im sam sjela kraj kreveta i spustila glavu na ruke, obuhvatila me
strana depresija. Iznenada se moj poloaj pojavio preda mnom poput duha. Pojavio se
uasan, gotovo beznadan. to ja to ovdje radim sama u velikom Londonu? to u sutra
raditi? Kakvi su bili moji izgledi u ivotu? Jesam li ja imala prijatelja? Kamo sam ja to
dola? Kamo u krenuti? to u raditi?
Smoila sam jastuk, svoje ruke, i kosu suzama koje su tekle. Mrano razdoblje
najtamnijih misli slijedilo je iza tog izljeva. No, nisam alila zbog toga to sam uinila,
niti sam se eljela povui. Bila sam uvjerena da je bolje krenuti naprijed nego poi natrag,
i da ja mogu poi naprijed, da e se preda mnom otvoriti put, pa makar on bio uzak i
opasan. Sve je to tako snano utjecalo na mene da sam se napokon ipak smirila i mogla
izrei svoje molitve, te poi u krevet. Tek to sam ugasila svijeu i legla, zaula sam kroz
no duboki, snani zvon. Isprva ga nisam prepoznala, ali kada je dvanaest puta udario i
kad se na dvanaesti snani udarac smirio, spoznala sam: - Leim u sjeni katedrale sv.
Pavla.

33

Bosnaunited

VI.
LONDON

Slijedeeg je dana bio prvi oujak, pa kad sam se ujutro probudila i otvorila
zavjese ugledala sam kako se sunce pomalja kroz maglu. Iznad glave i iznad krovova,
gotovo jednako tako visoko kao to su bili oblaci, ugledala sam neto golemo,
tamno-plavo, katedralu. Gledala sam je potreseno, kao da su se najednom otvorila krila
moje due. Iznenada sam osjetila ja, koja do tada gotovo i nisam istinski ivjela, da u
konano saznati to je pravi ivot. Tog je jutra moja dua porasla poput Jonine tikve.2
- Dobro sam uinila to sam dola - govorila sam samoj sebi, dok sam se brzo i
pribrano oblaila. Svia mi se duh tog velikog Londona, kojeg osjeam kao sebe. Tko bi,
osim kukavice, proveo sav svoj ivot na selu i dopustio da njegove sposobnosti nagriza
ra mraka? Poto sam se obukla, ja sam sila, osloboena umora od putovanja, ista i
osvjeena. Kad je konobar stigao s mojim dorukom, obratila sam mu se mirno i veselo.
Razgovarali smo desetak minuta i za to vrijeme smo se bolje upoznali.
On je bio sjedokosi, stariji ovjek i inilo se da on u ovoj kui ivi ve najmanje
dvadeset godina. Kad sam se u to uvjerila, bila sam sigurna da on mora poznavati moja
dva strica, Charlesa i Wil- meta, koji su prije petnaestak godina esto posjeivala ovu
kuu.
Spomenula sam njihova imena, on ih se dobro sjeao i imao veliko potovanje
prema njima. Poto sam mu na taj nain dala na znanje tko sam, moj je poloaj u
njegovim oima postao posve jasan. Govorio je da nalikujem stricu Charlesu, a ja
vjerujem da je zaista i bilo tako, jer je i gospoa Barrett govorila isto.
Iskreno potovanje zamijenilo je njegovo, do tada tako sumnjiavo, ponaanje.
Vie se nisam morala plaiti da neu dobiti pristojan odgovor na razumno pitanje. Ulica
na koju je gledao moj mali salonski prozor bijae uska, posve mirna i ista. Prolaznici su
nalikovali na one koje ovjek via u provincijskim gradovima. Ovo nije bilo nita
izvanredno, osjetila sam da mogu sama izii. Izila sam nakon ruka. Srce mi bijae puno
radosti i oduevljenja. Za mene je bila prava pustolovina etati sama Londonom.
Nala sam se u ulici Paternoster. To je bilo klasino tle. Ula sam u knjiaru iji je
vlasnik bio neki Jones. Kupila sam malu knjigu. Tu rastronost mogla sam sebi jedva
dopustiti. No, pomislila sam kako u je jednog dana dati ili poslati gospoi Barrett.

34

Bosnaunited
Gospodin Jones, ovjek koji se sasuio na svom poslu, stajao je iza tezge. Priinilo mi se
kao da je on jedno od najveih i najsretnijih bia.
Moj je ivot bio bogat toga jutra. Naavi se pred katedralom sv. Pavla, ja sam
ula i popela se na kupolu. Ugledala sam London, njegove rijeke, mostove i crkve.
Vidjela sam stari Westminster i zelene vrtove Templea nad kojima je sjalo sunce i
nadvilo se radosno, plavo proljetno nebo, a meu njima magleni oblaci. Siavi, pola
sam onamo kamo me sluaj odvede. Bila sam u ekstazi slobode i sree. Tako sam stigla, a
da i sama ne znam kako, u srce grada. Konano sam ugledala i osjetila London. Pola
sam do Stranda, popela se na Cornhill, pomijeala sam se sa ivotom koji je protjecao,
iskuala sam opasnost prijelaza preko ulice. initi to sama, rodilo je u meni neku
nerazumnu, ali zato veliku radost. Nakon tih dana, ja sam viala West End, parkove i
lijepe trgove, ali ipak od svega najvie volim sredite grada - City. ini mi se toliko
razumljivim. Ta uurbanost, poslovnost i buka, od velikog su znaenja. City zarauje za
ivot, a West End samo uiva u njemu. Moete se zabavljati u West Endu, ali City vas
uzbuuje. Bila sam umorna i gladna (ve godine i godine nisam osjetila takvu glad), pa
sam se vratila oko dva sata u svoje tamno, staro i mirno svratite. Pojela sam dva jela,
oba su bila izvrsna, mnogo bolja od onih koje bi kuharica moje dobre mrtve gospode
Marchmont slala u sobu. A i nai razgovori onda nisu bili stvoreni za to da potaknu na
tek Divno umorna, ja sam legla na tri. stolca (u sobi nije bilo sofe) i spavala jedan sat.
Zatim sam se probudila i razmiljala dva sata. Osjeala sam, moda zbog svih ovih
okolnosti, da bih morala odluno i hrabro krenuti naprijed. Nisam imala to izgubiti.
Moja bolna prolost nije mi doputala povratak. A kad mi i ne bi uspjelo ono to sam
sada namjeravala, tko bi osim mene trpio? Kad bih umrla daleko - od doma htjela sam
rei, a dom nisam imala - daleko od Engleske, tko bi plakao za mnom?
Mogla sam patiti, no bila sam nauena na patnje. Smrt nije za mene predstavljala
onaj uas kao za one koji su sretno ivjeli. Gledala sam na smrt mirno. I tako pripravna
za sve, ja sam stvorila plan.
Te iste veeri moj prijatelj konobar dao mi je obavijest o nekom jedrenjaku koji bi
trebalo da otplovi na Kontinent do nekog mjesta zvanog Boue Marine. Spoznala sam da
ne smijem gubiti ni asa. Jo iste veeri morala sam poi na brod. Mogla sam zapravo
moda i priekati do jutra, no nita nisam htjela riskirati. - Bit e bolje da odmah krenete,
gospoo - savjetovao mi je konobar. Sloila sam se s njim. Platila sam raun i nagradila
svog prijatelja, ija mi je usluga bila neprocjenjiva. Ta mu se nagrada sigurno inila
prevelikom, to sam mogla prosuditi prema njegovu smijeku kad ju je stavljao u dep.
Pozvao je koiju. Preporuio me koijau, kazavi mu da me povede sve do doka, a da
me ne prepusti mornarima. Koija je to dodue obeao, no obeanje nije odrao.
Naprotiv, nastojao se to prije rijeiti tog dosadnog tereta, prepustivi me radnicima na
doku. To je zaista bilo uasno. No je bila mrana, a koija se odvezao im je dobio svoj
novac. Radnici na doku stali su se otimati za mene i moj koveg. Jo i sada ujem njihove
kletve. Oni su uzdrmali moj mir vie nego to je to uinila no, osama ili sama ta udna
scena. Jedan je prihvatio moj koveg. Gledala sam i mirno ekala, ali kad je drugi pruio

35

Bosnaunited
ruku za mnom, ja sam progovorila, stresla ruku sa sebe, ula u barku odluno
zahtijevajui da koveg stave kraj mene. To su smjesta i uinili, jer je vlasnik barke, koju
sam bila odabrala postao sada moj saveznik. Odvezao me.
Rijeka je bila crna poput tinte. Vidjela su se sva svjetla zgrada uz obalu i brodova
koje je rijeka ljuljala na svojim grudima. Provezli smo se kraj nekoliko brodova, itala
sam u svjetlosti laterne njihova imena: Ocean, Feniks, Delfin, Consort, no moj je brod bio
Poletni i inilo se da on lei nie.
Sputali smo se rijekom i ja sam se prisjetila na Stiks i Harona kako voze
usamljene due u zemlju sjena. Usprkos te udne scene, tog vjetra koji mi je puhao u lice
i pononih oblaka s kojih se sputala kia, usprkos toj dvojici grubih veslaa ije psovke
jo uvijek odzvanjaju u mom uhu, ja nisam bila uasnuta ni ustravljena. esto mi se u
ivotu to dogodilo u mnogo bezopasnijim asovima. - Kako to? - pitala sam samu sebe. Radosna sam i uzbuena, mjesto da sam tuna i nemirna. - Nisam to mogla samoj sebi
protumaiti. Pred nama se napokon pojavio Poletni. Bijeli i sjajni brod pomaljao se iz
none tame. - Stigli ste! - kazao je brodar i smjesta zahtijevao est ilinga.
- To je preskupo - odgovorila sam. On se povukao od broda i zakleo se da me nee
iskrcati sve dok mu ne platim. Neki je mladi ovjek, kasnije sam saznala da je to stjuard,
pogledao preko ograde broda, cerei se u oekivanju to e se dogoditi. Platila sam,
elei ga razoarati. Tri puta toga dana dala sam krupan novac, tamo gdje bih trebalo da
dam sitan. Tjeila sam samu sebe: To je cijena stjecanja iskustva. - Prevarili su vas kazao je stjuard kada sam se popela na brod. Odgovorila sam hladno da to znam, i sila.
U enskoj kabini nalazila se neka visoka, vrsta, zgodna ena. Zamolila sam je da
mi pokae moj krevet. Otro me pogledala, promrmljala neto kao da je neobino to
putnici u to vrijeme dolaze na brod. inilo se da ne namjerava biti ljubazna. Kakvo je lice
ona imala - tako prosto i tako sebino.
- Sada kad sam na brodu, sigurno u ovdje i ostati - odgovorila sam. - Molim vas
pokaite mi moj krevet!
Posluala me ljutito. Skinula sam kapu, spremila stvari i legla. Neke sam tekoe
prebrodila i izvojevala neku vrstu pobjede. Moja osamljena dua, bez doma i sidrita,
mogla se opet na kratko vrijeme odmoriti. Sve dok ne stignemo u luku neu morati nita
drugo poduzimati. Ali tada... Oh! Nisam mogla misliti na ono to me ekalo, leala sam
u nekoj vrsti polunesvjestice.
Stjuardesa je govorila cijelu no, ne sa mnom, ve s mladim stjuardom, koji je bio
njezin sin i njezina slika i prilika. Neprekidno je ulazio i izlazio iz kabine, razgovarali su,
svaali se, ponavljali to dvadesetak puta u tijeku noi. Govorila je kako pie kui pismo
svom ocu - itala je glasno dijelove iz njega, ne obraajui pozornost na mene. Moda je
mislila da spavam. Neki od tih dijelova odavali su obiteljske tajne.
Spominjala je neku Charlottu, mlau sestru. Iz pisma se moglo prosuditi da se
Charlotte upravo namjerava upustiti u neku roman- tinu i neopreznu pustolovinu. Ta,
potovanja vrijedna ena, glasno se bunila protiv te ogavne veze. Njen brini sin gotovo
je umro od smijeha zbog majine korespondencije. Ona ju je branila i bila bijesna njega.

36

Bosnaunited
Bili su udan par. Moglo joj je biti trideset devet ili etrdeset godina, a bila je puna i
rascvjetana poput djevojke od dvadeset. Njezina dua i tijelo bijahu vrsti, glasni,
prostaki. inilo se kao da su neunitivi. Vjerujem da je od svoga djetinjstva ivjela
meu bezbroj ljudi, a vjerojatno je u mladosti radila u baru.
Ujutro je njihov razgovor preao na drugu temu. Razgovarali su o Watsonovima,
obitelji koja je imala putovati s nama, a koju je ona poznavala i veoma je cijenila zbog
bogatih napojnica. Kazala je da svako njihovo putovanje njoj donosi mali imutak. U zoru
sve je bilo spremno, a putnici su stali pristizati pri izlasku sunca. Stjuardesa je glasno
pozdravila Watsonove. U njihovu je ast bio prireen buan doek. Bilo ih je etvoro,
dva mukarca i dvije ene. Osim njih je jedini putnik bila mlada gospoica, koju je doveo
neki otmjeni, bljedoliki gospodin. Te su dvije skupine predstavljale istu suprotnost.
Watsonovi su bez svake sumnje bili bogati, jer se u njihovu ponaanju mogla razaznati
sigurnost bogatstva. Obje ene, koje su jo bile mlade, a jedna od njih i izvanredno lijepa,
to se ticalo vanjskog izgleda, bile su vesele i udno odjevene, na nain koji uope nije
odgovarao ovim prilikama. Njihove kape ukraene cvijeem, barunasti kaputi i svilene
haljine vie bi odgovarale etnji po parku nego boravku na vlanoj palubi. Mukarci su
bili oniski, debeli i vulgarni. Stariji, koji je bio deblji i nii, bijae suprug ili zarunik one
lijepe i veoma mlade djevojke. Bila sam zauena kad sam spoznala, kako je ona, mjesto
da bude zdvojna zbog te veze, ak i vrlo sretna. - Njezin smijeh - pomislila sam mora biti izraz najdubljeg oaja. Dok sam o tome razmiljala, naslonjena na
ogradu broda, ona mi se pribliila, nosei rasklopivu stolicu. Smijeila se smijekom ija
me praznina iznenadila, iako je pokazivala biserni niz savrenih zubi. Ponudila mi je
stolac koji sam ja naravno odbila na najuljudniji mogui nain. Ona je otplesala laganim
koracima. Vjerojatno je bila dobroduna, ali zato se udala za tog ovjeka koji je vie
nalikovao bavi za ulje nego ovjeku? Djevojka, koju je bio dopratio onaj gospodin iz
druge skupine, bijae tiha, lijepa i plavokosa. Nosila je neupadljivu haljinu, jednostavni
slamni eir i iroki al. Njezina odjea, koju je znala nositi, odavala je duh
jednostavnosti, ali joj je potpuno odgovarala. Prije no to ju je gospodin napustio,
primijetila sam kako je pozorno pogledao sve putnike kao da se eli uvjeriti u kakvom e
drutvu ostaviti djevojku. S izrazom prezira odvratio je oi od gospoa sa ivahnim
cvijeem, zatim je pogledao mene i kazao neto svojoj keri. I ona je pogledala u mom
smjeru i lagano stisnula usnice. Moda zbog mene same ili zbog moje jednostavne
haljine, ili zbog jednog i drugog. Neko je zvono zazvonilo. Njezin otac (kasnije sam
saznala da je njezin otac) poljubio ju je i vratio se na obalu. Brod je otplovio. Stranci kau
da samo engleske djevojke mogu putovati same. Vrlo su zaueni zbog hrabrosti i
osjeaja povjerenja engleskih roditelja i staratelja. to se tie mladih gospoica neki ih
zbog toga smatraju mukarakim i slobodnim, neki ih pak smatraju pasivnim rtvama
odgojnog i teolokog sustava koji se odrie prava nadzora. Ne znam je li ta mlada
gospoica bila od onih koje se mogu ostaviti bez nadzora, no ubrzo se pokazalo kako
vrlina osamljenosti nije u skladu s njezinim ukusom. Prela je nekoliko puta palubom
gore- dolje, pogledala pomalo s prezirom onu gomilu svile i baruna, pa mi se zatim
pribliila i zapitala:

37

Bosnaunited
- Prvi puta plovite? - glasilo je njezino pitanje.
Objasnila sam joj kako do sada jo nisam imala nikakvog iskustva u plovidbi
morem, kako nikada prije nisam plovila. - To je draesno! - kriknula je. - Zavidam vam
zbog toga, prvi dojmovi su tako lijepi. Ja sam ve toliko putovala, da sam gotovo
zaboravila na prvo putovanje. Zapravo sam ve blazirana to se tie mora i svega toga.
Nisam mogla zadrati smijeh.
- Zato mi se smijete? - upitala je iskreno; to mi se bolje svidjelo nego ono to je
prije bila kazala.
- Jer ste odvie mladi a da biste bili blazirani.
- Sedamnaest mi je godina (pomalo uvrijeeno). - ini se kao da imate esnaest.
Volite li putovati sami? - Bah! Nije vano. Prela sam ve deset puta preko Kanala, no
brzo se pobrinem da ne budem sama. Uvijek se sprijateljim s nekim. - Ovaj put ba
neete stei mnogo prijatelja (pogledala sam prema Watsonovima, koji su se smijali i
buili na palubi). - Neu se sprijateljiti s tim ogavnim mukarcima i enama - kazala je. Takvi bi ljudi morali putovati u potpalublju. Idete li u kolu? - Ne.
- Kamo putujete?
- Nemam pojma, osim naravno to znam za luku Boue-Marine. Pogledala me i
nastavila.
- Ja idem u kolu. U koliko li sam ja ve stranih kola bila u svom ivotu! A ipak
nita ne znam! Ne znam nita na svijetu, uvjeravam vas. Osim to znam lijepo svirati i
plesati. Naravno znam i francuski i njemaki. No ne znam dobro itati i pisati na tim
jezicima. Znate li da su htjeli da neki dan prevedem stranicu jedne lake njemake knjige
na engleski, a ja to nisam znala. Papa je bio uasnut, kazao je da se ini kako gospodin de
Bassompierre, moj kum koji plaa sve kolske raune, uludo troi svoj novac. to se pak
tie povijesti, zemljopisa, aritmetike i tako dalje, ja sam pravo dojene.
I engleski loe piem, nemam pojma o gramatici. Tako mi bar kau. U svemu
tome gotovo da sam zaboravila na vjeronauk. Kau da sam protestantkinja, ali morate
znati, nisam sigurna jesam li to ili nisam. Ne znam kakva je razlika izmeu katolika i
protestanata. A nije mi ni najmanje stalo do toga. U Bonnu sam bila luteranka. Dragi
Bonn, armantni Bonn! Tamo je bilo toliko armantnih studenata. Svaka zgodna djevojka
u naoj koli imala je oboavaoca. Znali su kada odlazimo na etnju i gotovo su uvijek
prolazili kraj nas na promenadi. Govorili su: Schones mhdchen! (Lijepa djevojka!) Bila
sam veoma sretna u Bonnu.
- A kamo sada idete? - pitala sam.
- Oh! Ta - stvar... - kazala je.
Gospoica Ginevra Fanshawe (tako se zvala ta mlada osoba) rijeju stvar
zamijenila bi esto pravu rije. To je bio njezin obiaj. Stvar bi se svaki as pojavljivala
u njezinu govoru - bila je to zamjena za svaku rije bilo kojeg jezika, koja bi joj
nedostajala. Francuske djevojke esto ine slino. Od njih je ona to i nauila. Stvar je
ovaj puta upotrijebila mjesto rijei Villette velikoga glavnog grada drave
Labassecour.

38

Bosnaunited
- Svia li vam se Villette? - pitala sam.
- Jako. Stanovnici su glupi i vulgarni, ali tamo ive neke simpatine engleske
obitelji.
- Idete li u neku kolu?
- Idem.
- U dobru?
- Ne! U stranu, no ja svake nedjelje izlazim i nije mi stalo do direktorice i
profesora, ili uenica. aljem uenje u diable ( Do vraga!), to se ne smije kazati engleski,
ali francuski zvui u redu i tako mi je posve dobro... Ponovno mi se smijete?
se smijete?
- Ne, smijem se svojim vlastitim mislima.
- O emu razmiljate? (i bez ekanja na odgovor) - A sada vi meni kaite kamo
idete.
- Kamo e me sudbina povesti. Moj je posao da zaraujem za ivot tamo gdje
mogu.
- Zaraivati! (konsternirano) - Vi ste dakle siromani? - Siromana poput Joba.
(Nakon stanke) - Kako neugodno! Ali ja znam to znai biti siromaan. Kod kue
smo vrlo siromani, svi mi. Oca zovu kapetan Fanshawe, on je oficir s pola plae, ali
dobrog porijekla. Imamo slavnu rodbinu. No moj stric i kum Bassompierre, koji ivi u
Francuskoj, jedini je koji nam pomae.
On nas djevojke koluje. Imam pet sestara i tri brata. Sve emo se udati jedna za
drugom i to pretpostavljam za stariju gospodu. Papa i mama e to ve urediti. Moja
sestra Augusta udala se za ovjeka koji izgleda mnogo starije od mog oca. Augusta je
prekrasna - ne nalikuje mi. Tamnokosa je. Njezin suprug, gospodin Davies, imao je utu
groznicu u Indiji, i jo je uvijek ut poput cekina. Ali on je bogat i Augusta ima svoju
koiju i kuu i mi svi mislimo da je izvrsno postupila. To je svakako bolje nego
zaraivati za ivot, kao to ste vi kazali. Usput, jeste li pametni?
- Nisam ni najmanje.
- Svirate li, ili pjevate, govorite li tri ili etiri jezika? - Ni govora.
- A ja ipak mislim da ste pametni, stanka, a zatim zijevanje. - Hoete li dobiti
morsku bolest?
- A vi?
- Strahovitu! im samo ugledam more ja je ve poinjem osjeati. Spustit u se i
izdavati naloge toj debeloj ogavnoj stjuardesi! Heureusement je sais faire aller mon
monde. (Na sreu znam kako treba postupati s ljudima).- I otila je.
Nedugo za tim ostali su je putnici slijedili. Toga sam poslijepodneva ostala sama
na palubi. Sjeam se tih mirnih asova i radosnog raspoloenja u kojem sam provela
nekoliko sati. Sjeam se istodobno i poloaja u kojem sam se nalazila: nesigurnost - neki
bi kazali beznadnost mog poloaja, a ipak: Kamene ograde ne ine zatvor, nit eljezne

39

Bosnaunited
ipke kavez.
Opasnost, osamljenost i nesigurna budunost nisu nesavladiva zla tako dugo
dok je svijet oko tebe zdrav i ti moe koristiti svoje sposobnosti. Naroito kada ti
Sloboda posudi svoja krila, a Nada te vodi prema zvijezdama.
Nisam se razboljela sve dok nismo preli Margate. Upijala sam morski zrak i
uivala u valovima Kanala, u morskim pticama, bijelim jedrima koja su se ocrtavala na
tamnoj pozadini, u mirnom, iako oblanom, nebu koje se nadvilo nad nama. U svojim
snovima vidjela sam Evropu, daleku poput zemlje iz snova. Bila je obasjana suncem, a
njezina se duga obala inila pozlaenom. Tu su slike ukraavali zbijeni gradovi, snijegom
prekriti tornjevi, duboke ume, zeleni panjaci i duboke rijeke. Divno, tamno-modro
nebo sluilo je svemu tome kao pozadina, puna beskrajnog obeanja, prostirui se od
sjevera prema jugu, poput Bojeg luka, poput luka nade. Odbaci sve to, itaoe, ako
eli, ili radije ostavi, pa donesi tada zakljuak.
Snovi su obmane demona.
Uhvatila me morska bolest i ja sam se povukla u kabinu. Krevet gospoice
Fanshawe bio je uz moj. ao mi je to moram ustvrditi da me ona muila svojom
sebinou za itavo vrijeme nae zajednike patnje. Nita nije moglo umiriti njezino
nestrpljenje. Watsonovi, koji su takoer bili bolesni i za koje se stjuardesa brinula
bezobrazno ih pretpostavljajui nama, bili su pravi stoici u poreenju s njom. Mnogo
sam puta nakon toga opazila da osobe poput Ginevre Fanshawe, s tim lakim, veselim i
bezbrinim temperamentom, s tom njenom ljepotom, nisu u stanju bilo to pretrpjeti.
ovjek koji e uzeti takvu enu za suprugu mora joj osigurati ivot pun sunanog sjaja.
Napokon sam se toliko razljutila zbog njezine nametljivosti da sam zatraila od nje
neka dri jezik za zubima. To joj je dobro inilo i bilo je oito da me zbog toga ne voli
manje.
to je no postajala tamnija, to je more bilo nemirnije. Visoki valovi udarali su o
brod. Bilo je udno pomisliti da nas okruuje mrak i voda i da brod nastavlja svoj put bez
obzira na udarce valova. Pokustvo je poelo letjeti uokolo i morali su ga privezati.
Putnicima je postajalo sve gore. Gospoica Fanshawe je izjavila, izdiui, da e umrijeti.
- Nemojte jo sada, draga - govorila je stjuardesa. Upravo smo stigli u luku. - I
zaista, za slijedeih pola sata sve se smirilo i oko ponoi naem je putu bio kraj.
Bilo mi je ao; da, zaista mi je bilo ao. Prolo je vrijeme mog odmora i ponovno
su zapoele potekoe. Kad sam stupila na palubu obavio me hladan zrak i mrak, elei
me otjerati. Svjetla stranog lukog grada inila su mi se poput bezbroj prijeteih oiju. Na
palubu su doli prijatelji da pozdrave Watsonove. itava je jedna obitelj okruila i
odvela gospoicu Fanshawe. Ja nisam ni na as smjela pomisliti na to da se usporeujem
s njima.
Kamo da odem? Moram nekamo otii. Dala sam stjuardesi napojnicu - inila se
iznenaenom to je primila vei iznos nego to je pretpostavljala od osobe poput mene.
Zatim sam kazala: - Budite dobri i recite mi gdje mogu nai mirno, pristojno svratite da

40

Bosnaunited
provedem no.
Ne samo to mi je kazala kamo da poem, ve je pozvala carinika i kazala mu
neka se pobrine i za mene a ne samo za moj koveg, jer su njega bili otpremili u
carinarnicu.
Slijedila sam toga ovjeka po grubo poploenoj ulici, rasvijetljenoj samo
mjeseinom. Doveo me do svratita. Ponudila sam mu novi, ali on ga je odbio. Mislila
sam da mu nisam dala dovoljno, pa sam mu ponudila iling, ali on je i to odbio govorei
dosta otro jezikom koji nisam razumjela. Konobar, koji se pojavio u rasvijetljenom
prolazu, kazao mi je isprekidanim engleskim jezikom da je to strani novac koji ovdje ne
primaju. Dala sam mu da ga promijeni. im sam to uredila zatraila sam odmah sobu,
jer zbog morske bolesti jo nisam mogla veerati. Jo sam uvijek sva drhtala. Kako sam
bila sretna kad su se napokon za mnom i za mojom iscrpenou zatvorila vrata vrlo male
sobe. Opet sam se mogla odmarati, iako e oblak sumnje biti drugog jutra jednako tako
taman kao i uvijek. Vea je postala potreba za sigurnou, otrija.

41

Bosnaunited

VII.
VILLETTE

Probudila sam se idueg jutra s novom hrabrou i s osvjeenim duhom. Fizika

iznemoglost nije vie uzbuivala moju mo rasuivanja. Moj je duh bio jasan i brz.
Tek to sam se obukla, netko je pokucao na vrata. Kazala sam: - Uite! - oekujui
sobaricu. Meutim na vratima se pojavio neki ovjek gruba izgleda i rekao:
- Dajte mi svoje kljueve, gospoice!
- Zato? - zapitala sam.
- Dajte! - nestrpljivo je rekao i gotovo oteo kljueve iz moje ruke. - Dobro! Brzo
ete dobiti koveg.
Na sreu sve je dobro zavrilo. On je bio iz carinarnice. Nisam znala gdje bih
mogla dobiti doruak i oklijevajui sila sam dolje. Primijetila sam sada ono to sino
zbog svoje velike zbunjenosti nisam zapazila. Ovo je svratite zapravo bilo veliki hotel.
Polako sam silazila, zastajkujui na svakoj stubi (nisam se, naime, uope urila da siem)
i promatrajui veliki strop nad glavom, oslikane zidove, iroke prozore koji su
ispunjavali kuu svjetlom i mramor po kome sam gazila (jer su stube bile od mramora,
iako bez saga, i ne ba iste). Usporeivala sam sve to sa svojom izriito skromnom
sobicom i zapala u filozofska razmatranja.
Divila sam se mudrosti konobara i sobarica prilikom smjetanja gostiju. Kako su
posluga svratitima i stjuardi na brodovima mogli smjesta utvrditi da sam osoba bez
ikakvog drutvenog znaenja i novaca? A oni su to oito znali. Vidjela sam kako su me
nakonkratkog promatranja svi jednako prosudili. To mi se inilo udnim i zapaanja
vrijednim. Nisam htjela skrivati pred samom sobom to je to znailo, ve sam nastojala
ostati hrabra.
Konano sam stigla u veliko predvorje pune svjetla i nekako krenula u dvoranu
za doruak. Ne mogu zanijekati da sam pri ulasku pomalo drhtala osjeala sam se
nesigurnom, osamljenom. Molila sam Boga da saznam ponaam li se ispravno ili ne, bila
sam uvjerena da grijeim, no nita nisam mogla uiniti. Postupajui pod pritiskom tih
misli i s mirom fatalista, sjela sam za mali stol. Konobar mi je donio doruak i ja sam ga
pojela u raspoloenju koje nije pridonosilo dobroj probavi. Mnogo je drugih ljudi
dorukovalo za stolovima u toj dvorani Osjeala bih se mnogo sretnijom da sam meu
njima svima ugledala neku enu. Ipak nije bilo ni jedne - svi su prisutni bili mukarci.
inilo se ipak da nitko i ne pomilja kako inim neto nedolino. Poneki od te gospode
katkad bi mi dobacili pogled, no ni jedan nije zurio u mene. Pretpostavljam, ako je i bilo

42

Bosnaunited
neto neobino u tome, oni su to odbacili rijeju: Engleskinja! Nakon doruka morala
sam se opet pokrenuti - u kom pravcu?
Poi u Villettu - govorio mi je neki unutarnji glas, potaknut vjerojatno
sjeanjem na savjet to mi ga je gospoica Fanshawe dobacila pri rastanku.
- Bilo bi mi drago kad biste doli gospoi Beck, ona moda ima neki posao za vas.
Trai englesku guvernantu, ili ju je bar traila prije dva mjeseca.
Tko je bila gospoa Beck i gdje je ivjela, to ja nisam znala. Pitala sam, ali pitanje
nije bilo zapaeno. Gospoica Fanshawe, koja se pourila za svojim prijateljima, nije
odgovorila. Pretpostavljala sam da je Villette njezino mjesto boravka - i u Villette sam
odluila krenuti. Udaljenost je iznosila etrdeset milja Znala sam da se hvatam za
slamku, ali u situaciji u kojoj sam se nalazila ja bih se bila uhvatila i za pauinu. Raspitala
sam se kako se moe stii do Villette i osigurala mjesto u diliansi. Krenula sam tada
ususret novom pothvatu. Prije nego osudi moje ponaanje, itaoe, sjeti se odakle sam
krenula, uzmi u obzir pusto koju sam ostavila za sobom. Igrala sam igru u kojoj nita
nisam mogla izgubiti nego samo dobiti. Nisam posjedovala narav umjetnika, ali sam
ipak morala posjedovati umjetniku sposobnost da izvuem najvee mogue
zadovoljstvo iz svog sadanjeg stanja. Uivala sam u putovanju, iako smo polagano
napredovali, iako je bilo hladno i padala je kia. Cesta kojom smo putovali bila je nekako
gola, ravna i bez drvea, uz tu cestu puzali su uski kanali poput zelenih zmija, a ivice su
omeivale polja, ureena poput vrtova. Nebo je bilo jednoline sive boje, zrak ustajao i
vlaan. Ipak sve to nije moglo utjecati na moju dobru volju i na moje srce koje kao da se
kupalo u sunanim zracima. Ti su osjeaji ipak bili potisnuti neprekidnim, nepoznatim
osjeajem straha, koji je vrebao nad mojom radou, poput tigra skrivenog u dungli.
Neprekidno sam sluala disanje te zvijeri, njegovo snano srce udaralo je blizu moga. Ja
sam ga osjeala. Znala sam da oekuje samo zalazak sunca, pa da skoi iz svog brloga.
Nadala sam se da emo stii u Villette prije no to padne no, kako bi izbjegla osjeaj
neugodnosti koji me obuzimao kad bi me pri prvom dolasku u neko nepoznato mjesto
zatekao mrak. Ipak se ve spustila no, kad smo, nakon polaganog putovanja i estog
zadravanja zbog guste magle i uporne kie, stigli u grad. Znala sam da smo proli kroz
gradska vrata kraj kojih su stajali vojnici - to sam mogla vidjeti u svjetlu svjetiljke.
Vozili smo se zatim po veoma grubo poploenom putu. Diliansa je stala kraj
nekog ureda i putnici su sili. Prvo sam se pobrinula za svoj koveg. Bio je male
vrijednosti, ali je za mene bio itavo bogatstvo. Spoznala sam da je najbolje ne navaljivati
odvie, pa sam zastala, gledajui kako skidaju druge kutije, i ekajui da skinu i moj.
Trebalo se smjesta javiti i uzeti ga. Stoga sam ostala sa strane i gledala u onaj dio vozila
gdje sam znala da se koveg nalazi, ispod hrpe drugih torba i krinja. Vidjela sam kako
skidaju komad po ko- mad. Bila sam sigurna da bih sada ve morala ugledati i svoj, ali
nije ga bilo. Zavezala sam kartu koju sam za nj dobila zelenom vrpcom na sam koveg
da bih ga smjesta prepoznala.
Ve su bili skinuli svu prtljagu, svaku limenku, svaki paket zamotan u smei
papir, podigli su platneni pokrov i jasno sam vidjela da nije preostao ni jedan kiobran,
kaput, kutija, runi koveg, ni krinja.

43

Bosnaunited
Gdje je, dakle, ostao moj koveg, zajedno s mojih nekoliko haljina i malom
knjiicom u kojoj se nalazilo mojih preostalih petnaest funti? Sada to pitam, ali tada
nisam mogla. Nisam nita mogla kazati, nisam znala ni rijei francuski, a svi oko mene
nisu znali nita drugo osim jezika na kojem su sada brbljali oko mene. to da uinim?
Pribliila sam se koijau i stavila svoju ruku na njegovu, pokazujui prema kovezima,
zatim prema krovu dilianse, nastojei izraziti pitanje oima. On me nije shvatio,
prihvatio je koveg na koji sam bila pokazala, spreman da ga podigne na krov. Ostavite
to! - zaula sam kako netko glasno govori dobrim engleskim jezikom, i ispravljajui se:
Quest ce que vous faites done? Cette malle est a moi. (to to radite? Ovo je moj
koveg). Rijei moje domovine obradovale su moje srce. Okrenula sam se. - Gospodine kazala sam tom strancu, ne primjeujui u svojoj zbunjenosti kako on izgleda.- Ne
govorim francuski. Mogu li vas zamoliti da tog oveka upitate to je uinio s mojim
kovegom?
Ne uputajui se taj as u prosuivanje lica prema kome sam sada podigla svoje
oi, ja mogu samo primijetiti da je on oito bio zauen zbog toga to sam traila od
njega, razmiljajui o tome da li bi bilo pametno umijeati se u sve to.
- Pitajte ga, ja bih to isto uinila za vas - rekla sam. Ne znam da li se on nasmijeio,
no kazao je tonom pravog gospodina, tj. tonom koji ovjeku nije ulijevao strah:
- Kakav ste koveg imali?
Opisala sam ga, ukljuujui u taj opis i zelenu vrpcu. Zatim je on uhvatio koijaa
pod ruku i ja sam osjetila kroz tu bujicu francuskih rijei kako ga kara. Sada se opet
okrenuo prema meni. - Ovaj ovjek kae da je bio pretovaren i priznaje da je skinuo va
koveg, nakon to ste ve vidjeli da ga je smjestio. Ostavio ga je u Boue-Marine s jo
nekim drugim paketima. Obeao je da e ga sutra dovesti. Prema tome nai ete ga
prekosutra u ovom uredu. - Hvala vam - odgovorila sam, i moje je srce zadrhtalo. to u
do tada raditi? Moda je taj engleski gospodin u mom licu vidio strah, jer me ljubazno
zapitao:
- Imate li prijatelja u ovom gradu?
- Ne, i ne znam kamo bih otila.
Nastala je kratka stanka za vrijeme koje se on okrenuo prema svjetiljci nad njim, i
ja sam primijetila da je bio mlad, otmjen i zgodan ovjek. Mogao je biti i lord, koliko sam
ja mogla prosuditi. Priroda ga je stvorila za princa, pomislila sam. Njegovo je lice bilo
veoma ugodno, gledao je ponosno, ali ne i naduveno, mukaraki, ali ne i grubo.
Okrenula sam se, svjesna toga kako nemam prava traiti jo neku pomo od ovjeka
poput njega.
- Da li je sav va novac bio u kovegu? - zapitao je, zaustavivi me. Kako sam
sretna bila to nisam morala lagati.
- Ne, imam dovoljno u novarki (imala sam gotovo dvadeset franaka) da ostanem
u nekom mirnom svratitu do prekosutra. No, ja sam stranac u Villetti i ne poznam ulice
i svratita. - Mogu vam dati adresu svratita kakvo vi traite - rekao je. - Nije daleko i

44

Bosnaunited
zahvaljujui mojim uputama lako ete ga nai. Istrgao je stranicu iz svog notesa, napisao
nekoliko rijei i dao mi je. Pomislila sam kako je on ljubazan. Ne vjerovati njemu,
njegovim savjetima ili adresi koju mi je dao, bilo bi jednako kao da ne vjerujem Bibliji.
itavo je njegovo ponaanje odavalo dobrotu, a iz oiju mu je zraio osjeaj asti.
- Najbre ete stii ako krenete bulevarom i proete kroz park - nastavio je. - No
sada je prekasno da jedna dama sama ide parkom. Otpratit u vas taj dio puta.
Krenuo je, i ja sam pola za njim kroz mrak. Kia je lagano padala. Bulevar je bio
prazan, kapalo je s grana drvea. Park je bio mraan kao u pono. Od kie i magle nisam
vidjela svoga pratioca. Mogla sam samo slijediti njegove korake. Nisam se uope plaila.
Mislim da bih tog ovjeka mogla slijediti kroz vjenu no, do kraja svijeta. - Sada - rekao
je kad smo stigli na kraj parka - poi ete ovom irokom ulicom sve dok ne stignete do
stuba. Dvije svjetiljke e vam pokazati gdje se ono nalazi. Sii ete tim stubama, ispod
njih lei ua ulica. Krenite njome i na njezinom ete kraju naii na svratite. Tamo govore
engleski, pa je tako doao kraj vaim potekoama. Laku no! - Laku no, gospodine rekla sam. - I primite moju najveu zahvalnost. Razili smo se.
Njegovo ponaanje, koje je unijelo svjetlo u ivot bia bez prijatelja, ton njegova
glasa, koji je zvuao tako viteki u uima slabe i izgubljene osobe, njegov mladenaki
lijepi izgled - sve ja to dugo ni- sam mogla zaboraviti. On je bio pravi mladi engleski
gospodin. Krenula sam dalje, urei kroz divnu ulicu i trg, okruen visokim kuama.
Nazrela sam obrise velikih zgrada koje su morale biti ili palae ili crkve - to, ja to sama
nisam tada znala. Upravo kad sam prolazila kraj nekih vratiju, izila su dva brkata
mukarca, puei cigare, odjeveni u skupocjena odijela, nastojei da izgledaju poput
prave gospode. Siromasi! Ipak su u dui ostali plebejci. Govorili su bezobrazno i slijedili
me dugi dio puta. Konano sam srela neku patrolu i moji progonitelji su se izgubili. Kad
sam se sabrala, nisam vie znala gdje se nalazim. Sigurno sam ve davno prola stube.
Ustraena, teko diui, neizmjerno uzbuena, nisam znala kamo da krenem. Strana mi
je bila pomisao na to kako bih mogla ponovno sresti one bradate, glasne prostake. Ipak,
morala sam se vratiti i pronai svoj put.
Napokon sam stigla do nekih starih, istroenih stuba i vjerujui da se radi o onima
koje su mi oznaili, ja sam sila. Ulica u koju sam se spustila bila je zaista uska, ali u njoj
nije bilo svratita. Nastavila sam put. U nekoj tihoj, istoj ulici ugledala sam svjetlo koje
je gorjelo iznad vratiju jedne velike kue, prostranije od susjednih. To je konano moglo
biti svratite. Pourila sam, koljena su mi klecala. Bila sam iscrpena.
Ne, ovo nije bilo svratite. Mjedena ploa koja je ukraavala veliki dovratnik
nosila je natpis Pensionnat de Demoiselles (Internat za djevojke) a ispod toga ime
Madame Beck.
Zagledala sam se. Tisue je misli prolo mojom glavom u taj as. Ipak nisam nita
planirala, ni o emu razmiljala. Nisam imala vremena. Sudbina je kazala: Stani ovdje,
to je tvoje svratite. Sudbina me ponovno povela svojim snanim rukama. Upravljala je
mojom voljom. Pozvonila sam.
Dok sam ekala nisam htjela razmiljati. Zurila sam na plonik obasjan
svjetiljkama, brojila sam kamenje, primjeivala njegov oblik, kiu koja se slijevala po

45

Bosnaunited
njemu. Napokon su se vrata otvorila. Sobarica s elegantnom kapicom stajala je preda
mnom.
- Mogu li govoriti s gospoom Beck? - pitala sam je. Vjerujem da me ne bi
propustila da sam govorila francuski. No kako sam govorila engleski, pomislila je da
sam uiteljica iz inozemstva koja je dola zbog poslova u vezi s penzionatom, pa me
pustila ui u taj kasni sat ne oklijevajui ni trenutka. Idueg sam trena sjedila u hladnom,
sjajnom salonu, s porcelanskim kaminom koji nije grijao, ornamentima na zidovima i
ulatenim podom. Sat na kaminu otkucao je devet sati.
Prolo je etvrt sata. Kako je brzo kucalo moje bilo. Naizmjenino su me oblijevali
vruina i studen. Sjedila sam, oiju uperenih u ona vrata - velika bijela vrata. ekala sam
da se jedno krilo otvori... Sve je bilo mirno. Bijela su vrata ostala zatvorena i nepomina. Vi ste Engleskinja? - ula sam glas kraj sebe. Umalo to nisam skoila toliko je
neoekivan bio taj glas, tako sam sigurna bila u to da sam sama.
Kraj mene nije stajao duh, a ni neko astralno bie, ve mala, okrugla ena,
majinskog izgleda, u kunoj haljini, zaogrnuta u al, s nonom kapicom na glavi.
Odgovorila sam da sam Engleskinja, i smjesta, bez ikakvog uvoda mi smo se nali
u zanimljivom razgovoru. Gospoa Beck (jer to je bila gospoa Beck, koja je ula kroz
neka vrata iza mene; hodala je u papuama, pa nisam ula ni kako je ula, ni kako mi se
pribliila). Gospoa Beck je iscrpla svoje znanje engleskog jezika zapitavi me: Vi ste
Engleskinja? i sada je nastavila na svom jeziku. Ja sam odgovarala na svojem. Ona me
djelomino razumjela, ali ja nju uope nisam - pa iako smo bile prilino glasne (nisam do
tada ula nita slino nainu govora gospoe Beck, niti sam to tada mogla zamisliti)
postigle smo samo mali napredak. Ona je pozvonila, traei pomo, koja je stigla u
obliku mattresse. Ona je bila djelomino odgojena u nekom Irskom samostanu i
vjerovalo se za nju da izvrsno govori engleski.
Ta mala uiteljica bila je prava graanka Labassecoura. Kako je mrcvarila jezik
Albiona! Ipak sam joj sve ispriala, i ona je to prevela. Kazala sam joj kako sam napustila
svoju domovinu, nastojei stei nova znanja i zaraditi svoj kruh. Kako sam bila spremna
prihvatiti se svakog korisnog posla, ukoliko ne bi bio poniavajui ili nepoten, kako bih
eljela biti dadilja ili bih ak prihvatila i kune poslove, ako ne bi prelazili moju snagu.
Gospoa je to ula, i promatrajui njezino dranje, inilo mi se kao da joj se moja pria
svia. - Ii ny a que les Anglaises pour ses sortes den treprises - kazala je sont elles
done intrepides ces femmes lak(Samo su Engleskinje sposobne za to! Kako su to ene
hrabre). Pitala je kako se zovem, koliko mi je godina, sjedila je i gledala me - niti saalno,
niti s interesom, za vrijeme razgovora nisam u njoj primijetila ni traga simpatije ili
suosjeanja. Osjetila sam da se ona ne preputa osjeajima. Gledala me ozbiljno,
oslanjajui se na svoj sud i prouavajui moju priu. Zaulo se zvono.
- Budite uvjereni, gospoo, da e biti korisno za vas, ako smjesta prihvatite moje
usluge. To vam nee koditi. Nai ete u meni osobu, koja e nastojati u potpunosti
opravdati plau koju e primati. Ako me angairate, bit e bolje da ve ovu no ostanem
ovdje. Budui da ne poznam nikoga u Villette i ne govorim va jezik, kako bih mogla
nai smjetaj?

46

Bosnaunited
- To je istina - odgovorila je ona - ali moete li mi dati bar neku preporuku?
- Nikakvu.
Pitala je za moju prtljagu. Kazala sam joj kad e stii. U to se zauo u predsoblju
korak nekog mukarca, koji je brzo krenuo prema vanjskim vratima. (Nastavit u sa
priom kao da sam razumjela sve to se dogaalo, iako je to onog asa bilo nemogue za
mene. Kasnije su mi to preveli.)
- Tko sada izlazi? - pitala je gospoa Beck, sluajui korake. - Gospodin Paul odgovorila je uiteljica. - Doao je veeras, da bi odrao sat itanja s prvim razredom.
- To je ba onaj ovjek kojeg bih ba sada eljela vidjeti. Pozovite ga. Uiteljica je
potrala prema vratima salona. Pozvala je gospodina Paula. On je uao. Bio je to nizak,
tamnokosi ovjek s naoalama. - Dragi bratiu - zapoela je gospoa - elim uti vae
miljenje. Znam kako dobro prosuujete fizionomije. Uinite to i sada. Pogledajte je.
Mali je ovjek uperio svoje naoale na mene. Odluan izraz oko njegovih usnica i
skupljene obrve kao da su kazale kako on gleda kroz mene i prodire do dna due.
- Spoznao sam - rekao je.
- Et quon dites vous? (I to kaete?)
- Mnogo toga - glasio je njegov proroanski odgovor. - Dobra ili zla?
- Bez svake sumnje oboje - nastavio je pogaati. - Mogu li vjerovati njezinim
rijeima?
- Pregovarate li o vanoj stvari?
- Htjela bih je angairati kao sobaricu ili dadilju. Ispriala mi je svoju priu, ali
nema preporuka.
- Strankinja je?
- Engleskinja, kao to se i vidi.
- Govori li francuski?
- Ni jednu rije.
- Razumije li taj jezik?
- Ne!
- Znai moe se otvoreno govoriti u njezinoj prisutnosti? - Bez svake sumnje.
Zurio je u mene.
- Da li vam je ona potrebna?
- Mogla bi mi koristiti. Znate da mi je gospoa Sweeny odurna. Jo me promatrao.
Sud koji je zatim izrekao bio je jednako tako neodreen kao i sve ono to je prije kazao.
- Zaposlite je. Ako e dobro nadvladati u njezinoj prirodi, to e djelo donijeti
nagradu, ako nadvlada zlo, sestrino, ipak e to uvijek ostati dobro djelo s vae strane. Taj arbitar moje sudbine se naklonio i nestao poeljevi laku no.
Gospoa me uposlila isto vee. Bogu hvala, bilo mi je uteeno da jo jednom
proem onom pustom, stranom, neprijateljskom ulicom.

47

Bosnaunited

48

Bosnaunited

VIII.
GOSPOA BECK

Gospoa Beck me povjerila brizi uiteljice i ona me povela kroz dugi, uski hodnik
u kuhinju, vrlo istu, ali i vrlo udnu. inilo se kao da u njoj ne postoji nita s pomou
ega bi se kuhalo, nije bilo ni tednjaka ni ognjita. Nisam shvatila da velika crna zidana
pe, smjetena u kutu slui u te svrhe. Iako ponos jo nije zapoeo aptati u mom srcu,
ipak sam osjetila stanovito olakanje kad me nisu ostavili u kuhinji, kao to sam
pretpostavljala, ve su me poveli u mali kabinet. Kuharica u bluzi i kratkoj suknji, s
izmama na nogama, donijela mi je veeru: neku nepoznatu vrstu mesa u udnom,
kiselom soku, koji mi je dobro prijao, nekoliko kriki krumpiria, zainjenih octom i
eerom, komadi kruha s maslacem i peenu kruku. Bila sam gladna, pa sam sve to
zahvalno pojela. Nakon veernje molitve, gospoa je ponovno dola do mene. Htjela je
da s njom poem u gornji kat. Kroz nekoliko udnih malih spavaonica, za koje sam
kasnije saznala da su nekad bile elije opatica, jer je zgrada potjecala iz davnih vremena,
zatim kroz kapelicu, dugu, nisku i tamnu prostoriju, u kojoj je visjelo blijedo raspelo, a
osvjetljavale su je samo dvije svijee, ona me povela u sobu u kojoj su spavala tri mala
djeteta.
Zbog pregrijane pei zrak je u sobi bio zaguljiv, a osjeao se i neki miris, vie jak
nego ugodan. Miris, kojeg ovjek nije oekivao u takvim prilikama, neka kombinacija
dima i alkohola - kratko reeno bio je to miris viskija.
Kraj stola, na kome je dogorjevala i rasipniki se troila svijea u svjenjaku,
spavala je sjedei neka gruba ena, neskladno odjevena u svilenu haljinu s prugama i s
vunenom pregaom. Kao nadopuna slike, ne doputajui da u ovjeku ostane i traak
sumnje, stajala je boca i prazna aa kraj lakta uspavane ljepotice.
Gospoa je promatrala tu zapaanja vrijednu sliku s velikim mirom. Nije se niti
nasmijala, niti namrtila.
Njen ozbiljan izgled nije pomutila ni srdba, ni gaenje ili pak iznenaenje. Ona
ak nije ni probudila tu enu. Mirno, pokazala je na etvrti leaj, koji je trebalo da bude
moj. Poto je ugasila svijeu i zamijenila je nonom lampicom, ona je kliznula kroz druga
vrata, ostavljajui ih otvorena. Bio je to ulaz u njezinu prostranu, lijepo namjetenu sobu,
to sam primijetila kroz odkrinuta vrata. Cijelu sam no provela molei se puna
zahvalnosti. udno je protekao taj dan - neoekivano sam nala svoj mir. Teko mi bijae
i povjerovati u to da je tek etrdeset i osam sati prolo otkada sam napustila London, bez
ikakvog drugog uvara osim onoga koji titi ptice selice, bez ikakvog drugog izgleda
osim sumnji i traka nade. Imala sam lagan san.

49

Bosnaunited
Iznenada sam se usred noi probudila. Sve je bilo mirno. Usred sobe stajala je
bijela prikaza - gospoa Beck u nonoj koulji. Kretala se neujno, promatrajui troje
djece u tri krevetia. Zatim mi se pribliila. Pretvarala sam se kao da spavam, a ona me
dugo promatrala. Slijedila je mala, prilino udna pantomima. Mogla bih ustvrditi da je
sjedila vie od etvrt sata na rubu mog kreveta, zurei u moje lice. Primakla mi se i
nagnula nad mene. Podigla je rub moje kapice, zavrnula ga i stala promatrati moju kosu,
pogledala je moju ruku koja je leala na pokrivau. Nakon toga je otila do stolca na
kojem je leala moja odjea. Stala je podno kreveta.
uvi kako prebire po odjei, otvorila sam oprezno oi. Bila sam, naime,
radoznala kamo e je odvesti njena elja za istraivanjem. Odvela ju je daleko.
Pregledala je svaki predmet.. Pogaala sam koji je bio njezin motiv. eljela je s pomou
odjee zakljuiti kakva je bila osoba koja ju je nosila, je li bila uredna, kojem je staleu
pripadala i s kakvim je sredstvima raspolagala. Krajnji cilj i nije bio lo, no nain da ga se
postigne jedva bi se mogao opravdati. Moja je haljina imala dep i ona ga je izvrnula,
prebrojila je novac u mojoj novarki, otvorila notes i hladnokrvno proitala to pie u
njemu, izvadila je izmeu listova mali sijedi uvojak kose gospoice Marchmont.
Naroitu je panju posvetila kljuevima koje je pronala. Bijahu to kljuevi moga
kovega, pisaeg stola i kutije za ivanje. Ponijela ih je u svoju sobu. Tiho sam se pridigla
u svom krevetu, slijedei je svojim pogledom. Kljuevi se nisu vratili dok nisu ostavili
svoj otisak u vosku u susjednoj sobi. Poto je to obavila, poteno je vratila sve na
svoje,mjesto. Moju je odjeu paljivo sloila. Kakav je bio rezultat njezina istraivanja? Je
li bio dobar, ili nije? Uzaludno pitanje. Kameno lice gospoe Beck (jer je tako izgledalo te
noi u mojoj sobi, dok je u salonu bilo ljudsko, puno majinskih osjeaja) nije davalo
odgovora.
Nakon to je obavila svoju dunost, jer osjeala sam da to ona smatra svojom
dunou, napustila je sobu tiho poput sjene. Krenula je u svoju sobu, zastavi na
vratima, uperila je pogled u junakinju boce koja je jo uvijek spavala i glasno hrkala. U
oima gospoe Beck itala se presuda izreena gospoi Sweeny. Njezine su oi govorile
o tome da je donijela neizmjenjivu odluku. Gospoine odluke bile su spore, ali dostine.
Sve je to bilo veoma ne-engleski. Ja sam se zaista nalazila u stranoj zemlji.
Slijedee sam jutro poblie upoznala gospou Sweeny. inilo se da se ona
gospoi Beck predstavila kao engleska dama u tekim materijalnim prilikama, koja iako
roena u Middlesexu, govori najiim londonskim naglaskom. Gospoa - vjerujui u
svoju nepogreivu sposobnost da kad-tad sazna istinu (to je dokazala i u mom sluaju)
uposlila ju je kao guvernantu za svoje troje djece. Nije potrebno objasniti itaocu da je ta
gospoa zapravo bila Irkinja. Ne elim odrediti njen drutveni poloaj. Hrabro je izjavila
kako je odgajala sina i kerku nekog markiza. Ja osobno mislim da je ona mogla biti
jedva pomonica dadilje, dojkinja ili pak pralja u nekoj irskoj obitelji. Govorila je tihim
glasom u kome se osjeao utjecaj govora londonskog predgraa.
Na neki nain pribavila je i postala posjednikom prekrasne garderobe. Haljine su
bile od teke, skupocjene svile, ali nisu bile napravljene za njen stas. Kape ukraene s
pravom ipkom. Kao nekom arolijom izazivala bi potovanje ukuana, smirivala

50

Bosnaunited
prezirno ponaanje uitelja i posluge, pa ak utjecala i na gospou osobno, kad bi
prebacila preko svojih irokih ramena pravi indijski al. Un veritable Cachmire (Pravi
kamir), kako bi gospoa Beck govorila puna potovanja, pomalo zbunjena. Vjerujem da
je ona bez toga kamira ne bi bila zadrala dulje od dva dana u svom internatu. No
zbog njega, i to samo zbog njega, ona ju je zadrala itav mjesec. Gospoa Sweeny,
saznavi da sam ja dola na njezino mjesto, svom je svojom rjeitou ustala protiv
gospode Beck, a zatim i protiv mene. Gospoa Beck je taj izljev podnijela stoikim
mirom, te ni ja od stida nisam mogla drugo nego da ostanem hladnokrvna. Gospoa
Beck je naas napustila sobu, a desetak minuta nakon toga naao se meu nama
policajac. Odveo je gospou Sweeny zajedno sa njezinim stvarima. Gospoa Beck za
vrijeme itave te scene nije ni obrve namrtila niti je progovorila i jednu grubu rije.
itava ta mala scena oko otkaza odvijala se prije doruka. Otkaz je bio uruen, pozvan je
policajac, pobunjenik je bio izbaen, djeja soba raskuena, prozori otvoreni i svaki trag
gospoe Sweeny, pa ak i onaj miris alkohola koji je dao tako suptilno obiljeje i posluio
kao razlog za njezino otputanje - sve je to nestalo iz ulice Fossette. Sve se to dogodilo,
rekoh, izmeu asa kad se gospoa Beck poput Aurore pojavila iz svoje sobe i trenutka
kad je mirno sjela i stala piti svoju prvu alicu kave.
Oko podne pozvali su me da odjenem gospodu. (inilo se da je moje mjesto
kombinacija guvernante i sobarice.) Gospoa je prije podne tumarala po kui u kunoj
haljini, alu i neujnim papuama. to bi direktorica jedne engleske kole mislila o takvu
ponaanju? Nisam je znala poeljati. Imala je gustu crvenkastu kosu, jo nepomijeanu
sa sijedim vlasima, iako joj je bilo ve etrdeset godina. Vidjela je kako se muim, pa mi je
kazala: Niste bili sobarica u svojoj domovini, zar ne? Uzela je etku iz moje ruke,
ostavila me stajati po strani, prijazno i s potovanjem te je sama uredila kosu. Dok sam je
odijevala ona mi je izdavala nareenja i u isto mi vrijeme pomagala, ne odavajui ni
traga nestrpljenju ili ljutnji. (To je bilo prvi i posljednji puta da je zatraila moju pomo
pri odijevanju. Od toga je vremena vratarica Rosine obavljala tu dunost). Odjevena,
gospoa Beck je izgledala mala, snana i jo uvijek, na svoj nain, zgodna osoba. I to
zbog zahvalnih proporcija svoga tijela. Ten joj je bio svje i odavao je zdravlje, ali nije bio
pretjerano rumen. Oi su joj bile plave i jasne. Haljina od tamne svile pristajala joj je
onako kako to uspijeva samo francuskim veljama. Izgledala je otmjeno, iako neto
malograanski, a takva je ona zaista i bila. Ne znam kako je mogla odisati harmonijom,
jer je njezino lice bilo puno kontrasta. Izraz nije bio onakav kakav imaju osobe koje su
svjee i odmorene. Crte su joj bile otre. Visoko, ali usko elo odavalo je i izraavalo
snagu, ali i dobrodunost. Mirno i paljivo oko nije odavalo vatru koja joj je gorjela u
srcu ili blagost koja ju je ispunjavala. Usta su joj bila tvrda, ak malko odvie otra, a
usnice tanke.
to se tie osjetljivosti i sposobnosti, uz svu njezinu njenost i hrabrost, osjeala
sam da bi gospoa mogla biti pravi Minos u suknji.
Nakon nekog vremena spoznala sam da je ona jo i neto drugo u suknji. Njezino
je pravo ime bilo Modesta (Skromna) Marija Beck, roena Kint. Zapravo je trebalo glasiti
Ignacija, jer je ona bila milosrdna ena i inila mnoga dobroinstva. Nikada nije postojala

51

Bosnaunited
blagodarnija gospodarica. Kazali su mi kako nikada nije prigovarala gospoi Sweeny,
usprkos njezinu pijanstvu i neurednosti. Ipak je gospoa Sweeny morala otii onog asa
kad je to odluila. ula sam da jo nikada nije javno prigovarala uiteljima ili
odgojiteljima. A ipak su se oni vrlo esto mijenjali. Nestajali bi, a na njihovo bi mjesto
dolazili drugi. Nitko to nije mogao potpuno objasniti.
Ustanova je bila u isti as i internat i kola za vanjske ake. Tih dnevnih aka bilo
je stotinjak, dok ih je u internatu ivjelo oko dvadeset. Gospoa je imala veliki smisao za
organizaciju. Ona je sama upravljala svime. Sa etiri uitelja, osam odgajatelja, estero
sluinadi i troje djece, uspijevajui u isto vrijeme zadovoljiti i roditelje i prijatelje svojih
uenika. I sve to bez nekog naroitog napora, bez buke, poviene temperature ili
znakova uzbuenja. Uvijek je bila zaposlena, a rijetko kada u urbi. Istina, gospoa je
imala svoj vlastiti sustav upravljanja tim pogonom i bio je to veoma zgodan sustav.
italac je vidio mali primjer toga sustava kad mi je ona izvrnula depove i itala moje
privatne zabiljeke. Nadzor i pijuniranje bila je njezina lozinka. Gospoa Beck je ipak
dobro znala to je potenje i voljela ga je. Sve do tada dok potenje nije svojim
skrupulama stalo na put njezinoj elji i interesima.
Potovala je Englesku i nikad nije eljela nikakvu drugu enu kraj svoje djece do
Engleskinje.
esto bi uvee, poto bi cijeli dan spletkarila i razotkrivala spletke, pijunirala i
primala izvjetaje pijuna, dola u moju sobu, umorna izraza lica, te bi sjela i sluala
djecu kako govore na engleskom svoje male molitve. Tim je malim katolicima bilo
doputeno da ponavljaju na mojem krilu Oena i Blagi Isuse. Nakon to bi djecu
smjestila u krevet, gospoa je razgovarala sa mnom (uskoro sam nauila dovoljno
francuski da sam je mogla razumjeti i odgovarati joj) o Engleskoj i Engleskinjama, i
razlozima zbog kojih joj se sviala nadmona engleska inteligencija, i njeno potenje, na
koje se ovjek mogao osloniti.
esto bi pokazivala veliki razum i pravilno bi rasuivala. Shvaala je kako nije
najbolji nain odgoja djevojaka, ako elimo da postanu potene i skromne ene, u tome,
da ih drimo pod stalnim nadzorom, u slijepom neznanju, ne ostavljajui ih ni trenutka
same. No, vidjela je i poraavajue posljedice u sluajevima primjene neke druge metode
na djeci s kontinenta. Ona su navodno bila tako nauena na strogost da bi svako
poputanje bilo krivo shvaeno, i dovelo bi do katastrofalnih posljedica. Bila je nesretna,
izjavila je, zbog metoda kojima se koristila. Ali morala je to initi.
Nakon razgovora sa mnom, punog delikatnosti i ponosa, ona bi se na souliers de
silance (papue tiine) povukla i stala poput duha kliziti kuom, promatrajui i
pijunirajui posvuda, zurei kroz kljuanice, prislukujui na svakim vratima. Zapravo
taj sistem gospoe Beck i nije bio lo. Moram joj odati to priznanje. Nita se bolje nije
moglo uiniti za fiziku dobrobit uenika. Niiji um nije bio preoptereen, satovi su bili
dobro rasporeeni, a to je uenicima bilo veliko olakanje. Imali su vremena za zabavu, a
gimnastika je pridonosila zdravlju. Hrana je bila obilna i dobra. U ulici Fossette nije se
vidjelo ni jedno blijedo lice. Nikada nije uskraivala odmor za blagdane. Bilo je dovoljno
vremena i za spavanje, odijevanje, pranje i jelo. Njezina je metoda, to se toga tie, bila

52

Bosnaunited
ugodna, liberalna, zdrava i razumna. Mnoga stroga engleska direktorica bila bi uinila
dobro slijedei njezine metode. I vjerujem da bi mnoge od njih bile sretne kad bi mogle
tako postupati, kad bi im to, engleski roditelji s velikim zahtjevima, dopustili. Budui da
je gospoa Beck upravljala s pomou pijunae, ona je naravno imala svoj tab pijuna.
Izvrsno je poznavala oruje s pomou kojeg je vladala. Nije imala skrupula, sluei se i
najprljavijim orujem, koje bi zatim odbacila kao koru oguljene narane. Spoznala sam
kako je paljivo odabirala pravi metal za pravu svrhu i kako je, kad bi konano pronala
instrument koji nije rao i nije ostavljao tragove, znala taj instrument cijeniti i umatati u
svilu i pamuk. Teko mukarcu ili eni koji bi koraknuli ma i korak dalje od one toke od
koje su poinjali njezini interesi. Interes je bio misao vodilja gospoine naravi, pokreta
njezinih motiva, a alfa i omega njezina ivota. Vidjela sam kako su se ljudi pozivali na
njezine osjeaje, pa im se smijeila saalno. Nitko je nije na taj nain mogao zadobiti, niti
bi je time mogao navesti na bilo kakav in. Naprotiv, pokuaj da se dirne njezino srce,
bio je najsigurniji nain zadobivanja gospoine antipatije. Na taj bi nain ona postala
njegov tajni neprijatelj. To je bio dokaz da ona nema srce koje se moe ganuti. Svaki
pokuaj u tom smislu podsjeao bi je na to da je i ona tamo ranjiva i slaba. Kod nikoga
nije tako jasno bila naglaena razlika izmeu milosra i milostinje. Iako nije posjedovala
sposobnost osjeati naklonost prema nekome, ipak je posjedovala sposobnost za
racionalno dobroinstvo. Najspremnije bi inila dobroinstvo onima koje nije poznavala,
i to radije pojedinim kategorijama ljudi nego pojedincima. Pour les pauvres (Za
siromahe) , ona bi rado otvarala lisnicu, a to se tie pojedinca siromanog ovjeka ona
bi je drala zatvorenom. Vidno je mjesto zauzimala u doprinosu kroz dobroinstva
drutvu, no brige pojedinaca je nisu dirale. Nikakva patnja sakupljena u jednom srcu nije
imala snage da dirne njezino. Ni agonija u Getsametu, ni smrt na Golgoti nije mogla
izmamiti suze u njezinom oku. Ponavljam, gospoa je bila znaajna i sposobna ena.
kola joj nije pruala dovoljno mogunosti da razvije svu svoju sposobnost. Ona je
mogla vladati jednim narodom. Trebalo je da bude voa burne zakonodavne skuptine.
Nitko je ne bi mogao zaplaiti, niti uzbuditi njezine ivce, iscrpsti njezino strpljenje, niti
je nadmudriti. U svojoj linosti ona je mogla objediniti predsjednika vlade i efa policije.
to se moglo vie poeljeti od mudrosti, odlunosti, nepovjerljivosti, snage i mirnoe?
Bila je paljiva i nedokuiva, otroumna i bezosjeajna. Paljivi italac nee ni domisliti
da sam ja stekla sva svoja znanja o njoj za mjesec dana iii ak za pola godine. Ne! Prvo
sam opazila lijepu spoljanost procvjetale odgojne ustanove. Bila je to prostrana kua,
puna zdravih, ivahnih djevojaka, dobro odjevenih. Mnoge su od njih bile lijepe, a sve su
stjecale znanje upravo zauujui lakom metodom, bez bolnih napora ili nepotrebna
optereivanja duha. Nisu moda u svemu brzo napredovale, jer su sve olako shvaale,
ali su uvijek bile neim zauzete, a da ih to ne bi zamaralo. Postojao je nastavniki i
odgojiteljski zbor, veoma zaposlen jer je sam svravao velik dio poslova, da ih ne bi
morale vriti uenice. A sve je bilo tako organizirano da je uvijek, kad je bilo mnogo
posla, jedan mogao zamijeniti drugoga. Ukratko, ovo je bila inozemna kola, koja je
svojom ivahnou i raznovrsnou pruala armantan kontrast mnogim slinim
engleskim institucijama. Iza kue prostirao se prostran vrt. Ljeti su uenice zapravo
ivjele u njemu, izmeu grmova rua i voaka. U ljetna poslijepodneva gospoa bi

53

Bosnaunited
sjedila pod velikom sjenicom, pokrivenom lozom, okupljajui oko sebe jedan razred za
drugim. Djevojke bi tada ivale ili itale. U meuvremenu dolazili bi uitelji i drali
kratka i zanimljiva predavanja, a uenice bi to zapisivale - ili ne bi - kako je ve kojoj
odgovaralo. Kasnije e moi zabiljeke prepisati od svojih drugarica.
Osim uobiajenih jours de sortie (dana za izlazak), katoliki bi blagdani
donosili u tijeku cijele godine praznike. Ponekad bi, u jasna ljetna jutra ili pak blage
veeri, uenice izlazile na duge etnje u okolicu, i astile se kolaiima i vin
blanc(bijelim vinom), mlijekom i pain bis(crni kruh), ili pecivom s maslacem i kavom.
Sve je to bilo veoma zgodno i inilo je gospou olienjem dobrote. Ni uitelji nisu bili
tako loi - postojali su i gori, uenice pak bile su moda neto preglasne i grube, ali su
odavale dobro zdravlje i veselje. Tako se sve to priinjalo, promatrano izdaleka. No
dolo je vrijeme kad je udaljenosti za mene nestalo, kad su me pozvali iz moje
osmatranice u djejoj sobi, odakle sam obavljala sva svoja promatranja i kada sam dola
u prisniji dodir s tim malim svijetom u ulici Fossette.
Sjedila sam jednog dana, kao obino, parajui svilenu gospoinu haljinu i
sluajui u isto vrijeme kako djeca govore svoju englesku zadau. Tada je ula gospoa
Beck gegajui se u sobu, utonula u misli i zamiljena izraza, to joj je davalo pametan
izgled. Sjela je nasuprot meni i nekoliko asaka utjela.
Najstarija djevojica Desiree upravo je itala naglas mali esej gospode Barbauld.
Zatraila sam od nje da to prevede s engleskog na francuski, htjela sam se uvjeriti da ona
razumije to ita. Go- spoa je sluala.
Bez ikakvog uvoda ona je rekla gotovo otrim tonom: - Gospoice, vi ste u
Engleskoj bili odgojiteljica.
- Ne, gospoo - odgovorila sam, smijeei se - varate se. - Jesu li ovo s mojom
djecom vai prvi pokuaji uiteljevanja? Uvjeravala sam je da je to istina. Ponovno je
uutjela, ali kad sam uzimala iglu s jastuiem, primijetila sam kako me ona promatra.
Njezine su misli, tako se inilo, bile zaokupljene sa mnom, razmiljajui odgovaram li
njezinim namjerama, procjenjujui moju vrijednost za njezin plan. Iako su joj ve do tada
bile poznate sve moje osebujnosti, pa je bila svjesna svih mojih vrijednosti, ona me ipak u
tijeku slijedeih etrnaest dana podvrgavala novim ispitivanjima.
Prislukivala je na vratima djeje sobe dok sam se u njoj nalazila s djecom, slijedila
me oprezno kad bih s njima odlazila u etnju, nastojei da prislukuje kad bi joj drvee
parka ili bulvara prualo zaklon. Po zavretku promatranja ona je uinila korak naprijed.
Jednog je jutra ula brzo u sobu kao da joj se uri i kazala mi da se nala u neprilici.
Uitelj engleskog jezika, gospodin Wilson, nije stigao na predavanje. Bojala se da se
razbolio. Uenice su ekale u razredu i nije bilo nikoga tko bi mogao odrati predavanje.
Da li bih se ja protivila da im odrim sat i diktiram im kratku vjebu. Tako uenice ne bi
mogle kazati da su izgubile sat engleskog jezika.
- U razredu? - zapitala sam.
- Da, u drugom razredu.

54

Bosnaunited
- Ali tamo ima ezdeset uenica - primijetila sam, jer mi je taj broj bio poznat.
Kako sam po prirodi bila plaljiva, skupila sam se u svojoj haljini poput pua u kuici.
Navela sam kao uzrok za odbijanje nesposobnost i neznanje. Kad bi se bilo radilo samo o
meni, sigurno bih bila propustila ovu priliku. Nisam bila pustolovnog duha, niti me je
ambicija tjerala naprijed. Bila bih sposobna sjediti jo dvadeset godina i obuavati malu
djecu iz itanke, parati svilene haljine i ivati djeje suknjice. Nisam time naravno bila
naroito zadovoljna, taj posao nije odgovarao mom ukusu, niti me zanimao, ali za mene
je ve bilo mnogo i to to nisam imala velikih briga.
Odricanje od velikih patnji bio je najblii put do sree za mene. Osim toga, inilo
se da ivim dva ivota - ivot u mislima i ivot u zbilji. Kako je prvi bio pothranjivan
udnim, arobnim zadovoljstvom matanja, drugi se zadovoljavao dnevnim obrokom
hrane, radom i krovom nad glavom.
- Doite - kazala je gospoa, kad sam ustrije nego inae poela krojiti djeju
pregaicu - ostavite taj posao!
- Ali Fifine to tako eli.
- Neka je samo i dalje eli, jer ja elim vas.
Gospoa Beck me zaista eljela, i bila je odluna u tome da me dobije. Dugo je
vremena bila nezadovoljna s uiteljem engleskog jezika. On je bio veoma netoan, a
njegove su nastavnike metode bile neozbiljne. Nije bilo vano za nju imam li ja
sposobnosti za obuavanje ili ne. Natjerala me bez oklijevanja da ostavim svoj posao i
iglu. Uzela me za ruku i povela dolje.
Stigavi do velikog, etverokutastog predvorja, koje je spajalo kolsku i
internatsku zgradu, ispustila je moju ruku i stala me promatrati. Drhtala sam od pete do
glave. Ne bih vam htjela lagati - ne vjerujem da sam plakala. Zaista, potekoe koje su me
ekale nisu postojale samo u mojim mislima. Neke su bile vrlo stvarne, i u meni nije
postojala ni najmanja elja da pouavam one koje sam morala pouavati. Otkad sam
stigla u Villette uila sam francuski, u praksi svakog dana, a teoretski za slobodnih
nonih sati, i to sve do asa dokle su prema kunom redu smjele gorjeti svijee. No, jo
sam bila daleko od toga da se tim jezikom pravilno sluim. - Dites done - ree gospoa
strogo - vous sentez vous reellement trop faible? (Recite dakle, osjeate li se zaista odvie
slabom?)
Mogla sam odgovoriti da i povui se u mrak djeje sobe, i tamo moda provesti
ostatak ivota. Ali, promatrajui gospou, vidjela sam u njezinu dranju neto to me
natjeralo da dva puta promislim prije no to donesem odluku. U tom asu ona nije bila
nalik na enu, ve na mukarca. Neka izvanredna snaga ocrtavala se na njezinu licu. Ta
snaga nije bila moja vrsta snage. Osjeaji, koje je ona u meni probudila, nisu bili ni
simpatini, ni ugodni, ni ponizni. Stajala sam - ni smirena, ni pobijeena, ni savladana.
inilo se kao da se u meni bore dvije raznovrsne sile, i ja sam iznenada osjetila neasnost
svoje stidljivosti, svu slabost svoje malodunosti da za neim posegnem.
- Hoete li - upitala je - krenuti natrag ili naprijed? - Pokazala je rukom na mala
vrata koja su vodila u internat, a zatim na veliki kolski portal.

55

Bosnaunited
- En avant (Naprijed) - odgovorila sam.
- No - nastavila je, sve hladnije to sam se ja vie zagrijavala, gledajui me
hladnim pogledom punim antipatije iz kojeg sam ja crpla snagu i odlunost - hoete li
moi stati pred razred ili ste odvie uzbueni?
To je govorila prezirnim glasom, jer uzbuenja nisu bila prema njezinu ukusu.
- Mirnija sam od ovog kamenja - odgovorila sam, lupajui petom poploeni pod - i
od vas. - Dodavi to, uzvratila sam njezin pogled. - Dobro! No dopustite da vam kaem
kako ove djevojke pred koje ete stati, nisu mirne, poslune Engleskinje. Ce sont des
Labassecourinnes, rondes, franches, brusques, et tant soit peu rebelles(To su djevojke iz
Labaroussea, oble, iskrene, nagle i ponekad buntovne). Odvratila sam: - Znam! A znam i
to da ma koliko sam uila francuski od kada sam stigla ovamo, jo uvijek ne govorim bez
potekoe, jo uvijek nedovoljno teno, a da bih mogla zadobiti njihovo potovanje.
Pravit u greke koje e me izloiti njihovu preziru. Ipak im namjeravam predavati.
- Uvijek se obaraju na stidljive uitelje - rekla je ona. - I to mi je poznato, gospoo!
ula sam kako su se bunile i kako su progonile gospoicu Turner, siromanu uiteljicu
engleskog jezika, bez prijatelja, koju ste vi angairali i izbacili, i iju alosnu priu ja
dobro poznajem.
- Cest vrai (To je istina) - kazala je hladno. - Gospoica Turner nije nad njima
imala vie vlasti nego to bi to imala sluavka iz kuhinje. Bila je slaba i blaga. Nije imala
ni takta, ni inteligencije, bila je neodluna i nije imala ponosa. Gospoica Turner nije
odgovarala tim djevojkama.
Nisam odgovorila, ve sam se pribliila zatvorenim kolskim vratima. - Ne
moete oekivati pomo ni od mene, ni od ikoga drugoga - kazala je gospoa. - To bi
smjesta dokazalo kako niste sposobni za svoj posao.
Otvorila sam vrata, uljudno je propustila i ula za njom. U koli su se nalazila tri
razreda. Soba, odreena za drugi razred, u kome sam ja morala poduavati, bila je
daleko najprostranija. U njoj je bilo smjeteno mnogo vie uenica nego u druga dva, a
one su bile i mnogo nemirnije od drugih. Iduih dana, kad sam bolje upoznala svoju
novu okolinu, ponekad bih pomislila (ako je takva usporedba doputena) da se mirni,
dobro odgojeni prvi razred odnosi prema grubom, buntovnom i razuzdanom drugom
razredu poput Doma lordova prema Donjem domu.
Prvi me pogled uvjerio da uenice vie nisu bile djevojice, ve prave mlade
djevojke. Znala sam da su neke od njih iz otmjenih obitelji (ukoliko pravo plemstvo
dolazi u ovaj grad). Bila sam uvjerena da je svakoj od njih poznat moj poloaj u kui
gospoe Beck. Popevi se na katedru (nisku platformu uzdignutu za jednu stubu iznad
poda) gdje su se nalazili stol i stolac za nastavnika, ugledala sam pred sobom niz oiju i
lica. U njima sam mogla naslutiti nagovjetaj oluje. Te su oi bile pune bezobraznog sjaja,
a lica su bila tvrda i blijeda poput mramora. ene s kontinenta potpuno se razlikuju od
otokih ena istih godina i poloaja. Nikada nisam vidjela takve oi i lica u Engleskoj.
Gospoa Beck predstavila me jednom jedinom hladnom reenicom i isplovila iz sobe,
prepustivi me samoj sebi. Nikada neu zaboraviti tu prvu lekciju, ni sve one

56

Bosnaunited
podzemne tijekove ivota i karaktera koju mi je ona otkrila. Tek sam tada stala shvaati
kolika je razlika izmeu jeune fille(mlada djevojka), kako je opisuju pjesnici i
knjievnici i jeune fille kakva ona zaista i jest.inilo se da su tri mlade plemkinje, koje
su sjedile u prvom redu, odluile da im dadilja ne moe davati satove iz engleskog.
Uvijek im je uspijevalo istjerati mrske uitelje. Znale su kako je gospoa Beck spremna
otjerati bilo kojeg profesora ili uiteljicu, ako bi postali neomiljeni u koli. Ona nikada
nije pomogla jednom namjeteniku da zadri svoje mjesto. Ukoliko nije sam imao snagu
da to izbori, ili pak takta da pobijedi, morao je propasti. Gledajui gospoicu Snowe
obeavale su same sebi laku pobjedu. Gospoice Blanche, Virginie i Angelique zapoele
su borbu nizom priguenih kliktaja i apata. Iz toga se uskoro razvio smijeh i amor, to
su stranje klupe prihvatile i jo glasnije uzvraale. Ta je glasna pobuna ezdeset njih
protiv jedne postajala sve munija, a moja mogunost zapovijedanja na francuskom bila
je ograniena i stavljena u veliko iskuenje pod tako okrutnim okolnostima. Osjeala sam
da bi me one, kad bih mogla govoriti na svom jeziku, sasluale. Jer iako sam ja izgledala
kao jadno stvorenje, to sam u mnogo emu i bila, ipak me priroda obdarila glasom koji
je nadaleko odzvanjao, naroito pri uzbuenom stanju.
Pred ovom pobunjenom masom ja bih bila na engleskom mogla izrei reenice
koje bi igosale njihovo ponaanje, jer je upravo to i trebalo uiniti. Tada bi mi bilo
mogue s pomou stanovitog sar- kazma, punog gorine prema kolovoama, i s
podsmijehom prema njihovim slabijim sljedbenicima dovesti u red ovu divlju hordu i
konano ovladati njome. No, sve to mi je u ovoj situaciji preostajalo bilo je da pristupim
Blanche - gospoici de Melcy, mladoj barunici, najstarijoj, najvioj i najljepoj od svih
njih, a ujedno i najivahnijoj, da stanem pred njezinu klupu, da joj iz ruku uzmem
zadanicu, po- novno se popnem na katedru i proitam njen sastav koji mi se inio vrlo
glupim, to sam joj iskreno pred svima i kazala, poto sam rastrgala zamrljani papir na
dvoje.
Ovaj moj postupak uspio je privui njihovu pozornost i utiati amor. Jedna
jedina djevojka u pozadini nastavila je buati s istom nesmanjenom energijom. Pogledala
sam je paljivo. Bila je blijedo- lika, kosa joj je bila tamna poput noi, imala je jake obrve,
odluan izgled i tamne prijetee oi. Primijetila sam da sjedi blizu nekih malih vratiju od
sobika u kojem su se odlagale knjige. Stajala je samo da bi mogla to glasnije vikati.
Promjerila sam njezinu visinu i procijenila njezinu snagu. inila se visoka i snana, no
ukoliko bi sukob bio kratak i neoekivan, mogla bih je pobijediti.
Hodala sam prema njoj to sam hladnokrvnije mogla, ayant lair de rien (Pravei
se nevjeta). Lagano sam gurnula vrata i provjerila da nisu zakljuana. Zatim sam se
naglo i odluno okrenula prema njoj. U slijedeem trenutku ona se ve nalazila u
sobiku, vrata su bila zakljuana a klju u mom depu.
Tu su djevojku imenom Dolores, iz Katalonije, ostale djevojke u isti as mrzile i
bojale se je. Moj postupak im se vrlo svidio. Nije bilo ni jedne koja to u dubini srca nije
odobrila. asak su bile mirne, a zatim je smijeak - ne smijeh - proao od klupe do klupe.
Kad sam se popela na katedru, zamolila ih za tiinu i zapoela diktatom kao da se nita
nije dogodilo, pera su stala mirno kliziti preko stranica i ostatak sata proao je u redu i

57

Bosnaunited
radu.
- Cest bien (Dobro je.) - kazala je gospoa Beck, kad sam izila zagrijana i pomalo
uzbuena. - la ira (To e ii).
Ona je prislukivala i promatrala cijelo vrijeme kroz kljuanicu. Od toga dana vie
nisam bila dadilja, postala sam uiteljica engleskog jezika. Gospoa mi je povisila plau,
ali je od mene izvlaila dva puta toliko rada koliko je zahtijevala od gospodina Wilsona.
A sve to za pola njegove plae.

58

Bosnaunited

IX.
ISIDORE

Moje je vrijeme sada bilo potpuno ispunjeno. Poduavala sam druge, a i sama
marljivo uila, pa sam imala jedva koji slobodni trenutak. To je bilo ugodno. Osjeala
sam da napredujem - nisam amila na dnu movare, nego sam razvijala svoje
sposobnosti i izotravala ih. Imala sam tek vrlo malo iskustvo. Villette je bio
kozmopolitski grad i ovu su kolu posjeivale djevojke iz gotovo svih evropskih zemalja,
pa prema tome i iz razliitih slojeva. U Labassecouru vladala je demokracija; iako nije
bila republikanska oblikom, ipak je takva bila svojim sadrajem. U klupama kole
gospoe Beck sjedile su mlade barunice zajedno s mladim graankama.
Nije se uvijek po vanjskim znacima moglo raspoznati koja je plemkinja, a koja
nije, osim to su graanke esto bile iskrenije i pristojnije, dok su plemkinje odavale
kombinaciju drskosti i himbenosti. Kod plemkinja je esto vrela francuska krv
bila pomijeana s ustajalou movara. ao mi je to moram kazati da se taj ivahni duh
najee pojavljivao kod tenog govora punog laskanja i matanja, te u lakom i
ivahnom, ali zato bezosjeajnom i neiskrenom vladanju.
Htjela bih biti pravedna prema svima, pa rei i to, da su potene iteljke
Labassecoura takoer bile na svoj nain licemjerne, i to na grub nain, pa su malo koga
mogle prevariti. Uvijek kad bi im bila potrebna neka la, one bi je izrekle smiono i
bezbrino, a da im pri tom njihova savjest nije zadavala briga. Ni iva dua u kui
gospoe Beck, od sudoperke do same direktorice, nije se stidjela lagati. Tome nisu
pridavali vanost, lagati za njih ba nije bila vrlina, ali je bila i najnevinija od svih
greaka. Jai menti plusieurs fois(Lagala sam vie puta) izjavila bi svaka djevojka i
ena kad bi jednom mjeseno odlazila na ispovijed. Sveenik se zbog toga nije
uzbuivao i bez oklijevanja bi davao odrjeenje. Posve je drugo bilo kad bi one
propustile otii na misu ili bi proitale poglavlje nekog zabranjenog romana. To su bili
grijesi za koje se trebalo pokajati.
Makar jo uvijek nisam potpuno spoznala pravo stanje stvari i nisam znala za sva
zbivanja, ja sam se dobro uklopila u novu okolinu. Nakon nekoliko prvih tekih satova
poduavanja, koji su se odvijali na rubu moralnog vulkana to je podmuklo tutnjio pod
mojim nogama i bacao mi arke varnice i vrelu paru u oi, buntovniki se duh prema
meni poeo smirivati. Moj je duh u prilinoj mjeri stremio k uspjehu. Nisam mogla
podnositi misao da bih mogla biti osujeena pri prvom pokuaju da postignem uspjeh u
ivotu samo zbog tue nediscipline, neljubaznosti i neposlunosti. Mnoge sam none
sate probdjela, razmiljajui kako bih se trebala ponaati da ukrotim te pobunjenike i da

59

Bosnaunited
to tvrdoglavo krdo podvrgnem svom utjecaju. Ponajprije sam shvatila kako ne mogu
oekivati nikakvu pomo gospoe Beck. Ona ni u kom sluaju nije eljela postati
neomiljena kod uenica, pa makar to ilo na teret pravde ili pak na tetu uitelja. Uitelj
koji bi zatraio njezinu pomo u sluaju nediscipline, mogao je biti siguran da e izgubiti
posao. U odnosima sa svojim uenicama, gospoa Beck bi inila samo ono to je bilo
ugodno. Zahtijevala je od svojih pomonika da rijee svaku nezgodnu krizu, iako je
svaki takav postupak bio nepopularan. I tako sam se mogla osloniti samo na sebe samu.
Imprimis (U isto vrijeme) bilo je jasno da se tom gomilom ne moe upravljati silom.
Trebalo ju je umilostiti i strpljivo s njom postupati. Pristojno, ali u isto vrijeme odluno
ponaanje ih je impresioniralo. Rijetke ale su takoer bile dobro primane. Nisu
podnosili stroge moralne propovijedi. Odbacivali su teke zahtjeve upravljene njihovom
umu, jednako kao i razmiljanja i paljivost. Ono to bi engleska djevojka, osrednjih
umnih sposobnosti i nadarenosti, posluno prihvaala, nastojei da to razumije i savlada,
dievoika iz Labassecoura bi odbila, nasmijavi vam se u lice:
- Dieu que c'est difficile! Je nen veux pas. Cela mennuie trop. (Boe, to je to
teko! Neu to. Predosadno je). Nastavnica s iskustvom povukla bi tu temu, bez
oklijevanja, raspravljanja ili prepirke, pa bi jo veom panjom nastojala sve to objasniti i
prilagoditi njihovu shvaanju. Tu bi im temu tako izmijenjenu vratila uz sarkastian
osmijeh. One bi osjetile bodlju, pa bi se moda zbog nje i trgle. Nisu se ljutile na takvu
vrst napada, ako je bio dobronamjeran i koristan. Iz svega toga moj itatelj moe
zakljuiti njihovu nesposobnost, neznanje i lijenost. One bi se bunile kad bi dobile tri
dodatna stiha vie, no nikada nisam vidjela da su se bunile kad bi netko zadao ranu
njihovu samopotovanju. Ono malo te osobine, koju su posjedovale, bilo je naviknuto na
gaenje, pa su one vie voljele kad ih je netko odluno pritisnuo petom nego neto
drugo. to sam vie svladavala njihov jezik i mogla se koristiti svim onim rijeima koje
su u ovom sluaju bile potrebne, to su me starije i inteligentnije djevojke vie voljele.
Primijetila sam da bi uenica kad god bi joj u dui probudila osjeaj uznemirenosti, ili
pak iskrenog stida, uvijek bivala pobijeena. I sve bi krenulo po dobru kad bi mi uspjelo
zacrvenje njihove (obino velike) ui skrivene gustom, bujnom kosom. Malo-pomalo
poele su stavljati ujutro cvijee na katedru i kao znak zahvalnosti za tu malu panju ja
sam znala za vrijeme odmora etati s nekolicinom od njih. Za vrijeme razgovora
dogodilo mi se jednom ili dva puta da sam bez prethodnog razmiljanja ispravila neke
njihove osobito iskrivljene poglede. Naroito sam nastojala iznijeti svoje poglede o zlu i
niskosti lai. Jednom, kad sam bila sama s njima, iskoristila sam to da kaem kako ja
izmeu dva zla smatram la gorom od povremenog krenja crkvenih propisa. Uboge
djevojke morale su katolikim uima javiti sve to bi protestantski nastavnici govorili.
Tada bi slijedile moralne propovijedi. Neto neodreeno i bezimeno uvlailo se
izmeu mene i tih mojih najboljih uenica. I nadalje sam dobivala cvijee, ali nisam vie
mogla razgovarati s njima. Kad sam prolazila drvoredom ili sjedila u sjenici ne bi mi se
pridruila ni jedna uenica, ali bi se kao nekim udom pojavio koji uitelj. Takoer su, a
to se moe divno povezati, neujne cipele stalno dovodile gospou iza mojih lea, brzo,
tiho i neoekivano, poput daka vjetra. Miljenje mojih katolikih poznanika o mom
duevnom stanju iznijeto mi je bilo jednom prilikom pomalo naivno. Uenica, kojoj sam

60

Bosnaunited
uinila neku malu uslugu, uzdahnula je jednoga dana kad je sjedila kraj mene:
- Gospoice, kakva teta to ste protestantkinja! - Zato, Isabelle?
- Parceque, quand vous serez morte - vous brfllerez tout de suite dans lEnfer. (Jer
ete, im umrete, odmah izgorjeti u paklu). - Croyez-vous? (Vjerujete li)?
- Certainment que j'y crois; tout le monde le sait; et dailleurs le perstre me la dit.
(Naravno da vjerujem, to svi znaju, a osim toga to mi je kazao i sveenik)
Isabela je bila glupo, malo bie. Dodala je tiho:
- Pour assurer votre salut lehaut, on ferait bien de vous brciler toute vive icibas.
(Da se osigura va spas tamo gore, bilo bi najbolje spaliti vas ve ovdje dolje). Nasmijala
sam se; drugo nisam ni mogla uiniti.
Je li italac zaboravio gospoicu Ginevru Fanshawe? Ako je tako, dopustite mi da
vam je ponovno predstavim kao vrlu uenicu gospoe Beck. Stigavi u ulicu Fossette
dva ili tri dana poto sam se ja tamo iznenada smjestila, ona se jedva tome zaudila. U
njezinim je ilama morala tei plemenita krv, jer nikada ni jedna vojvotkinja nije bila
smirenija i nonalantnija od nje. Malo prolazno uenje bilo je sve to je ona pokazala.
inilo se da i sve njezine ostale sposobnosti odgovaraju tome. Njezina ljubav ili mrnja,
simpatija ili antipatija bile su nalik pauini. No neto je kod nje bilo vrsto, tvrdo i trajno
- to je bila njezina sebinost.
Nije bila ohola. Iako sam tada bila dadilja, uinila je od mene neku vrstu
prijateljice i povjeravala mi se. Muila me tisuama albi o svaama u koli i kunoj
ekonomiji. Hrana joj se nije sviala. Ljudi oko nje, uitelji i ai, inili su joj se uasnim,
jer su bili stranci. Neko sam vrijeme podnosila njezine albe na slanu ribu petkom, na
tvrda jaja, juhu, kruh i kavu. Ali kad mi je konano to ponavljanje dosadilo, ukorila sam
je i dovela u red. A to je trebalo da uinim od samog poetka, jer ona bi se uvijek slagala s
razumnim primjedbama. Malo sam dulje morala podnositi njezine zahtjeve u pogledu
rada. Njena garderoba, to se izvanjskog izgleda ticalo, bila je elegantna i bogata, no bilo
je drugih predmeta koji nisu bili tako paljivo spremljeni njih je esto trebalo popravljati.
Ona je mrzila ivanje, pa mi je donosila svoje arape i druge stvari, itavu gomilu
predmeta da ih ja zakrpam. Ta vietjedna pomo prijetila je da pre- raste u trajno
dosaivanje, pa sam joj napokon odluno kazala kako treba sama krpati svoju odjeu.
Zaplakala je uvi te rijei i optuila me da joj vie nisam prijateljica. No, ja sam ostala
odluna, ekajui prestanak njezine histerije.
Usprkos toj slabosti i razlinim drugim crtama koje ne bih eljela spomenuti,
moram kazati kako je ona bila lijepa! Kako je armantno izgledala kad je jednog
nedjeljnog jutra bila obukla elegantnu svijetloljubiastu haljinu. Po njezinim bijelim
ramenima sputala se plava, kovrava kosa. Bila je dobre volje. Nedjelja je, naime, bila
dan koji je uvijek provodila s prijateljima to su stanovali u gradu. A meu tim
prijateljima, dala mi je naslutiti, bio je jedan koji e uskoro postati vie od toga. Svojim
arkim pogledom ona mi je dala naslutiti kako je ovladala neijim iskrenim osjeajem.
Zvala je svog oboavaoca Isidore, iako to nije bilo njegovo pravo ime. Ali njoj se
svialo da ga tako zove, jer njegovo vlastito ime nije bilo lijepo, kako je govorila.

61

Bosnaunited
Jednom, kad mi je priala o snazi Isidorovih osjeaja, zapitala sam je voli li ona njega.
- Comme cela (Onako.) - odgovorila je. - On je zgodan i vrlo me voli. Mene to
zabavlja.
Vidjevi da je stvar dotjerala dalje nego to sam pretpostavljala zbog njezina
nestalnog ukusa, jednog sam dana odluila ispitati je li taj gospodin takav da bi bio po
volji njezinim roditeljima, a naroito njezinu stricu o kome je ovisila. Ona je priznala
kako u to sumnja, jer Isidore ne bijae bogat.
- Dajete li mu nade? - zapitala sam.
- Ponekad mnogo.
- Iako niste uvjereni da e vam dopustiti da se udate za njega? - Kako ste vi
neiskusni! Ne elim se ja udati. Premlada sam. - Ali ako vas on ljubi toliko koliko vi
kaete, a do braka nee doi, on e biti nesretan.
- Naravno, to e mu slomiti srce. Bila bih uasnuta i razoarana kad se to ne bi
dogodilo.
- Pitam se je li taj gospodin Isidore budala? - rekla sam. - to se mene tie, jest.
No, to se tie drugih stvari on je mudar, tako bar kau. Gospoa Cholmondeley ak
misli da je vrlo pametan. Kae da e svojim talentom uspjeti u ivotu. Ja ne znam mnogo
vie od toga. On u mojoj prisutnosti uzdie i ja ga mogu omatati oko prsta. elei da
saznam vie o tom ljubavlju pogoenom gospodinu Isidoru, iji mi se poloaj ba nije
inio najsigurnijim, zatraila sam od nje neka mi ga opie. Nije imala ni snage, ni rijei da
ga slikovito prikae. ak se inilo da ga nije ni tono promatrala. Nita od njegova lika,
ili pak izraza nije je dirnulo u srce, ni ostalo u njenoj memoriji. Sve to je mogla kazati
bilo je da je on beau, mais plutot bel homme que joli garsjon.(Lijep, ali vie lijep
mukarac nego zgodan momak). Sve ono to mi je ona priala, svi ti detalji, potpuno su
jasno dokazivali da je gospodin Isidore iskazivao ljubav vrlo deli- katno i s puno
potovanja. Rekla sam joj jasno i glasno kako ga smatram i predobrim za nju, i iskreno joj
u isti as kazala kako ona nije nita drugo do isprazna koketa. Nasmijala se, stresla
uvojke s ela i otplesala kao da sam joj uinila najvei kompliment.
Uenje gospoice Ginevre bilo je osrednje. Ozbiljno se bavila samo glazbom,
plesom i pjevanjem. Vezla je i fine rupie zbog toga to su bili skupi te ih sama nije
mogla kupiti. Zadae pak iz povijesti, zemljopisa, gramatike i aritmetike nije pisala, ili bi
to drugi uinili mjesto nje. Mnogo je vremena troila na posjete. Gospoa Beck je shvatila
da je njezin boravak u koli tono odreen, postigla ona uspjeh ili ne, pa joj je stoga
davala vie slobode nego drugima. Gospoa Cholmondeley, njezina pokroviteljica,
pozivala bi je uvijek kad je kod kue imala goste, a ponekad bi je vodila i na zabave
svojih prijatelja.
Ginevri je to potpuno odgovaralo. Postojala je samo jedna neprilika: morala se
dobro odijevati, a nije imala novaca da kupuje mnogo haljina. Sve njezine misli vrtjele su
se oko te potekoe. Cijela njezina dua bijae zauzeta traenjem rjeenja tog problema.
Divno je bilo promatrati kako napree misli, ona koja to inae nikada ne ini. Vidjeti
njezin prkos, proiziao iz elje da neprestano blista. Hrabro je molila gospou

62

Bosnaunited
Cholmondeley - hrabro kaem, a ne s ustezanjem ili stidom:
- Draga gospoo Cholmondeley, nemam haljinu koja bi odgovarala za vae
primanje idueg tjedna. Morate mi dati haljinu od muslina sa ceinture bleu celeste
(svjetloplavim pojasom). Budite aneo, molim vas!
Draga gospoa Cholmondeley u prvo je vrijeme ispunjavala njezine molbe, sve
dok nije, kao to je to bilo kod svih prijatelja gospoice Fanshawe, opazila kako traenja
postaju sve vea i vea te im se stala suprotstavljati. Nakon nekog vremena vie nisam
ula za darove gospode Cholmondeley. No, i dalje ju je posjeivala, a neophodno
potrebne haljine su pristizale. A zajedno s njima mnogobrojne skupocjene sitnice rukavice, buketi, ak i nakit. Te je stvari, suprotno svom obiaju, pa ak i svojoj naravi,
neko vrijeme sakrivala. No, jedno vee, kad je odlazila na veliku zabavu za koju se
naroito uredila, ona nije mogla odoljeti a da ne doe u moju sobu i pokae se u svoj
svojoj ljepoti.
Zaista je bila lijepa: tako mlada, tako svjea, njena tena i visoka stasa kakvog
imaju samo Engleskinje, a ne moemo ga nai kod ena s Kontinenta. Njezina je haljina
bila nova, skupocjena i savrena. Na prvi sam pogled vidjela da ne nedostaje ni jedan od
onih skupocjenih detalja koji tek zaokruuju itavu pojavu. Pogledala sam je od pete do
glave. Okretala se, da bih je mogla vidjeti sa svih strana. Bila je svjesna svoje ljepote i
stoga najbolje volje. Njezine oi, koje su zapravo bile male, blistale su. Upravo
me htjela poljubiti i tako na nain iparice iskazati svoje oduevljenje, kad sam je
prekorila:
- Smirite se! Smirimo se i spoznajmo znaenje te krasote. - Udaljila sam je od sebe,
elei je promatrati na miru.
- Hou li uspjeti? - zapitala je.
- Uspjeti? - kazala sam. - Ima mnogo naina da se uspije, a dajem vam rije, ne
razumijem kako vi to namjeravate? - Kako izgledam?
- Elegantno.
Mislila je da ja nisam dovoljno oduevljena, pa me upozoravala na razne detalje
svoje odjee. - Pogledajte nakit. Bro, naunice i narukvice - rekla je. - Nitko u koli nema
takav nakit, ak ni go- spoa Beck. - Vidjela sam ga. (Stanka) - Da li vam je va ujak
gospodin de Bassompierre poklonio te dragulje?
- Moj ujak ne zna za njih.
- Je li to dar gospoe Cholmondeley?
- To zaista nije. Gospoa Cholmondeley je zla i sebina. Vie mi nita ne daje.
Nisam je namjeravala dalje pitati, ve sam se naglo okrenula. - Hajde, stara
Okorjelice, stari Diogene (tako me nazivala kad bi se naa miljenja razilazila), to je sada
opet?
- Odlazite! Ne priinja mi zadovoljstvo promatrati vas ili va nakit. - asak se
inila iznenaenom.
- to je sad opet, majko Mudrost? Nisam se zbog toga zaduila, ni za dragulje, ni

63

Bosnaunited
za rukavice, ni za cvijee. Moja haljina, naravno, jo nije plaena, ali e je ujak de
Bassompierre platiti. On uvijek pogleda samo konanu svotu. On je tako bogat da ne
treba obraati pozornost na nekoliko novia vie ili manje.
- Hoete li napokon otii? Htjela bih zatvoriti vrata... Ginevra, ljudi e moda
kazati da ste vrlo lijepi u toj plesnoj haljini, ali u mojim oima nikada neete biti ljepi
nego to ste bili u onoj skromnoj haljini, i slamnatom eiru to ste ih nosili kad smo se
prvi puta sreli.
- Drugi ljudi nemaju puritanski ukus poput vas - glasio je ljutiti odgovor. - Osim
toga, vi nemate pravo drati mi propovijedi. - Tako je! Nemam to pravo, a vi imate
moda jo i manje pravo da ulijeete u moju sobu poput svrake okiene tuim perjem.
Ni najmanje se ne divim vaem perju, gospoice Fanshawe, a naroito ne kad se njime
kooperite poput pauna. Sve su to vrlo lijepe stvari kad biste ih kupili vlastitim novcem,
kojeg ste se mogli lako odrei. Ali nisu ni najmanje lijepe pod tim uvjetima.
- On est la pour Mademoiselle Fanshawe! (Stigli su po gospoicu Fanshawe).najavila je vratarica i otila.
Tajna nakita bila je rijeena tek dva-tri dana kasnije, kad je dola i dobrovoljno mi
se ispovijedila
- Ne ljutite se na mene - zapoela je. - Ne tjeram oca ili gospodina Bassompierra u
dug. Sve je plaeno, osim nekoliko haljina nabavljenih u posljednje vrijeme. Sve ostalo je
ureeno. - U tome - pomislila sam - i lei tajna.
- Nije vam ih poklonila gospoa Cholmondeley, a vi sami raspolaete samo s
nekoliko ilinga koje paljivo uvate. - Ecoutez! (Posluajte!) - nastavila je, pribliivi mi
se i govorei mi najpovjerljivijim tonom, punim ulagivanja, jer nije voljela, kad sam se
ljutila. eljela je razgovarati sa mnom, ak i tada kad sam je grdila. - Ecoutez, chere
grogneuse! (Sluajte, draga ljutita gospoice!)Ja u vam sve ispriati, a vi ete tada
uvidjeti ne samo kako je sve to u redu, ve i kako je pametno izvedeno. Ponajprije, ja
moram izlaziti. Sam tata mi je kazao kako eli da vidim neto od svijeta. On sam je
napomenuo gospoi Cholmondeley da ma kako ja draesna bila, ipak jo uvijek
izgledam poput male kolarke.
A on je naroito elio da se ja toga izgleda rijeim prisustvujui ovdanjem
drutvenom ivotu, prije nego to me uvede u drutvo u Engleskoj. Dakle, kad izlazim,
moram biti dobro odjevena. Gospoa Cholmondeley postala je krtica i ne eli mi vie
dati, a ne mogu ni od
ujaka zahtijevati da plati sve to mi je potrebno. To ne moete zanijekati, s time se
slaete. Ali netko tko me je uo (uvjeravam vas posve sluajno) kako se alim gospoi
Cholmondeley zbog svojih potekoa i kako su mi potrebna dva-tri ukrasa, taj netko koji
je daleko od toga da mi na silu naturi dar, bio je oduevljen milju da stekne odobrenje i
da mi pokloni neku sitnicu. Izgledao je poput utokljunca kad je prvi puta govorio o
tome. Oklijevao je i pocrvenio. Drhtao je od straha da bih ga mogla odbiti.
- Dosta je, gospoice, Fanshawe! ini mi se da je gospodin Isidore taj
dobroinitelj. Od njega ste dobili onaj skupocjeni nakit i prihvatili ga. On nabavlja za vas

64

Bosnaunited
cvijee i rukavice?
- Kako se neugodno izraavate! - rekla je - Ne znam kako bih vam odgovorila.
Namjeravala sam samo kazati kako ja povremeno doputam Isidoru da mi pokloni neku
sitnicu.
- To je isto.... Ginevra, da budem iskrena, ja se u sve to ne razumijem, no mislim
da vi grijeite, ozbiljno grijeite. Moda mislite da ete se udati za gospodina Isidora.
Jesu li vai roditelji i va ujak pristali na to i da li ga vi dovoljno volite?
- Mais pas du tout! (Ne uopte!)uvijek se sluila francuskim kada je htjela kazati
neto naroito okrutno i pokvareno). - Je suis sa reine, mais ii nest pas mon roi. (Ja sam
njegova kraljica, ali on nije moj kralj.) - Oprostite, moram vjerovati da su te rijei samo
besmislica ili koketerija. Nema nieg velikog u vama, ako koristite dobrodunost i
novarku ovjeka za kojeg ne osjeate nita do ravnodunost. Vi gospodina Isidora volite
moda mnogo vie nego to ste toga svjesni, ali to ne elite priznati.
- Ne! Plesala sam prolu no s nekim mladim oficirom, koga tisuu puta vie
volim. esto se pitam zato sam tako hladna prema Isidoru, jer svi kau da je on zgodan.
Druge mu se ene dive, ali on mi nekako dosauje. Moram razmisliti zato je tako. inilo
se kao da napregnuto misli. U tome sam je hrabrila. - Da! - kazala sam - nastojte spoznati
svoje osjeaje. Meni se sve to ini poput goleme zbrke, poput pravog kaosa.
- To je nekako tako - povikala je nakon nekog vremena - taj je ovjek odvie
romantian i odan, on me smatra vrednijom nego sto jesam. Misli da sam savrena,
oboruana svim moguim vrlinama koje ja nikada nisam imala, niti u ih ikada
posjedovati. Nemogue je u njegovoj prisutnosti ne opravdati to dobro miljenje. A
mene neizmjerno umara da budem dobra i da govorim razumno, jer on zaista misli da
sam takva. Mnogo sam vie onakva kakvom vi mene vidite. Koketna, glupa, neozbiljna,
smijena i sebina. I sa svim ostalim to pripada mojemu znaaju.
- Sve je to lijepo i dobro - odgovorila sam, nastojei da sauvam ozbiljnost - no to
nita ne mijenja u toj bijednoj prii o darovima. Sakupite ih, Ginevra, poput dobre,
potene djevojke i vratite mu ih. - To zaista neu - odgovorila je odluno.
- Tada varate gospodina Isidora. Jasno je da ete mu vi, primajui njegove darove,
jednog dana dati naknadu za njih. A vi... - On ve sada prima nagradu uivajui u tome
to ih ja nosim - prekinula me ona. - S time je on zadovoljan, on je obian malograanin.
Ta reenica, u svoj svojoj nadutosti izlijeila me od moje privremene slabosti zbog
koje sam poela govoriti blaim tonom. Nastavila je brbljati:
- Moj sadanji posao je da uivam u mladosti, a ne da sebe sputavam obeanjima
ili sveanim izjavama nekom ovjeku. Ugledavi prvi puta Isidora, vjerovala sam da e
mi on pomoi u uivanju. Vjerovala sam kako e mu biti dovoljno to sam lijepa djevojka
i to emo se sastajati, rastajali, leprajui poput dva sretna leptira. Ali, gledaj! On
ponekad postaje strog poput suca, ozbiljan i zamiljen. Bah! Les penseurs, les hommes
profonds et passion e s, ne sont pas k mon gout. Le Colonel Alfred de Hamal (Mislioci,
ljudi duboki i strastveni, ne odgovaraju mojem ukusu.Pukovnik Alfred de Hamal)

65

Bosnaunited
mnogo mi bolje odgovara. Va pour les beaux fats et les jolis fripons! Vive les joies. et les
plaisirs! A bas les grandes passions et les severes vertus! (Pristajem na lijepe uobraene i
na umiljate objeenjake! Neka ive radosti i uivanja! Dolje velike strasti i stroge vrline!)
Traila je odgovor na tu tiradu. Ja joj ga nisam dala. - Jaime mon beau colonel nastavila je - je naimerai jamais son rival. Je ne serai jamais femme de bourgeois, moi!
(Volim svog lijepog pukovnika... nikada neu ljubiti njegova suparnika. Nikada neu biti
ena malograana.)
Kazala sam joj da je sada neophodno potrebno da se rijeim njezine prisutnosti i
ona je otila smijui se.

66

Bosnaunited

X.
DOKTOR JOHN

Gospoa Beck bijae vrst karakter, popustljiva prema svima, njena ni prema
kome. Ni njezina je djeca nisu mogla izbaciti iz svakodnevnog mira. Brinula se za svoju
obitelj, pazila na njezine interese i dobro zdravlje. No, kao da nikada nije osjetila elju da
podigne svoju malu djecu na koljena da poljubi svojim usnama njihove ruiaste obraze,
da ih zagrli, njeno pomiluje i kae rijei pune ljubavi.
Promatrala sam je ponekad kako sjedi u vrtu i gleda svoje maliane kako eu
udaljenom alejom u pratnji njihove dadilje Trinette. U njenu se licu nazirala briga. Znam
da je esto brino razmiljala o onome to je zvala leur avenir (njihova budunost). No,
kad bi najmlae, slabo i njeno, ali i vrlo privlano dijete, ugledavi svoju majku,
pobjeglo dadilji, te se dogegalo smijui se do nje u elji da zagrli njezina koljena, gospoa
bi samo mirno ispruila ruku, kao da se brani od neugodnog sudara do kojeg bi dolo
zbog iznenadnog nasrtaja djeteta:
- Prends garde, mon enfant! (uvaj se dijete moje!) - kazala bi mirno. Strpljivo bi
dopustila djetetu da nekoliko asaka stoji kraj nje, a tada bi bez smijeka ili poljupca ili
bilo koje njene rijei, ustala i povela ga do Trinette.
Njezino ponaanje prema starijoj djevojici bilo je karakteristino na drugi nain.
To ne bijae ba dobro dijete.
- Quelle peste que cette Desir e e! Quel poison que cette enfant la! (Kakva je napast
ta Desiree! Kakvo otrovno dijete!) - bile su rijei njoj upuene, izreene na jednak nain i
u kuhinji i u razredu. Uz ostale osobine, djevojica je posjedovala i izvanrednu vjetinu
izazivanja, zbog koje bi ponekad dadilja ili sluavke gotovo poludjele. Uuljala bi se u
njihove sobice, otvarala ladice i kutije, obijesno im trgala njihove najbolje kape i prljala
im alove. Vrebala bi priliku da doedo ormara u blagovaonici. Tamo bi razbijala
porcelansko sue ili ae. uljala bi se do ormara u spremnici, pljakala zalihe, pila
slatko vino, razbijala tegle i boce, ali sve tako da bi bacila sumnju na kuharicu i njezinu
pomonicu. A na sve to bi gospoa Beck, kad bi to sama vidjela ili kad bi ula za to, samo
nevjerojatno smireno primijetila:
- Desir e e a besoin dune surveiliance toute particuliere. (Desiree je potrebno
naroito uvati.) - U skladu s tim drala bi tu malu maslinovu granicu esto kraj sebe.
ini mi se da joj nikada nije rekla istinu o njezinim djelima, objasnila joj opasnost takvih
navika i ukazala na posljedice. Nadzor je imao biti jedini lijek. Naravno to nije donosilo
nikakav uspjeh. Drali su Desiree daleko od sluinadi, ali mjesto toga ona je muila i

67

Bosnaunited
pljakala svoju majku. Sve do ega bi dola na radnom ili toaletnom stolu gospoe Beck
ona bi krala i skrivala. Gospoa je sve to vidjela, no pretvarala se kao da nita ne opaa.
Njezina dua nije bila tako ista da bi mogla spoitnuti djetetu njegove grijehe. Kad bi
nestao neki predmet, vrijedan toliko da ga je trebalo pronai, ona bi se pretvarala kao da
misli kako je dijete tu stvar u igri sakrilo i zamolila bi Desiree neka je vrati.
Desiree nije bila osoba koju se moglo lako prevariti, nauila je da se slui
pretvaranjem kao pomonim sredstvom pri krai. Zanijekala bi da je dirnula bro,
prsten ili kare. Nastavljajui s tom metodom prevare, majka bi se inila kao da joj
vjeruje. Nakon toga bi neprekidno promatrala dijete dok je ono ne bi dovelo do pukotine
na tavanu ili skrovita izvan kue, neke rupe u vrtnom zidu. Kad se to dogodilo, majka
bi poslala Desiree na etnju s dadiljom, i u njezino bi odsutnosti, okrala kradljivca.
Desiree bi dokazala kako je prava kerka svoje vrijedne majke. Ne bi ni izrazom lica a ni
ponaanjem pokazala ni najmanji znak potitenosti zbog gubitka.
Druga kerka, Fifine, bila je, kako su govorili, nalik na pokojna oca. Zaista, iako je
od majke naslijedila zdravu tjelesnu grau, plave oi i pune obraze, nije od nje naslijedila
i moralne znaajke. Bila je to potena, vedra mala dua, strastvena, arkog
temperamenta. Od one vrste koja esto upadaju u opasnosti i potekoe. Jednog dana
pala je s vrha sve do dna kamenog stubita, a kad je gospoa Beck izila iz blagovaonice
zauvi buku (ona je uvijek ula svaku buku) i podigla je, kazala je mirno:
- Cet enfant a un os de casse. (Ovo je dijete slomilo kost.) Prvo smo se nadali da se
to moda nije dogodilo. Ipak, na alost, bijae tako. Jedna mala debela ruica visjela je
bespomono. - Neka je Miss (mislila je na mene) odnese - kazala je gospoa - Et quon
aille tout de suite chercher un fiacre. (Neka smjesta pou po fijaker.) S tim fijakerom je
ona smjesta, zadivljujue mirna, pola potraiti kirurga.
ini se da nije kod kue nala obiteljskog lijenika. No, to nije bilo vano. Traila
je sve dok nije pronala zamjenu i dovela je sa sobom. U meuvremenu, prerezala sam
rukav haljinice, svukla Fifine i stavila je u krevet.
Pretpostavljam da nitko od nas (mislim na sobaricu, kuharicu, vratarku i sebe,
koji smo bili sakupljeni u maloj pregrijanoj sobi) nije paljivo pogledao novog lijenika
kad je on uao u sobu. Ja sam bila zauzeta umirivanjem Fifine, jer su njezini jauci parali
ui. Ti su jauci postali dva puta snaniji kad se neznanac pribliio njezinu krevetu. Kad
ju je podigao, viknula je strastveno: Ostavi me! loim engleskim jezikom. Ona je poput
ostale djece govorila engleski. Ja neu tebe, hou doktora Pilulu!
- Doktor Pilula je moj dobar prijatelj - glasio je odgovor na tenom engleskom
jeziku - no on ima posla na nekom udaljenom mjestu i ja sam doao mjesto njega. Kad se
malo umirimo, morat emo zapoeti poslom. Zaas emo ovu siromanu malu ruku
poviti i urediti. Nakon toga on je zahtijevao malo eau sucree (eernu vodu) i nahranio
Fifine s nekoliko lica te slatke tekuine (Fifine je bila pravi sladokusac. Svatko je mogao
zadobiti njezino srce slatkim zalogajem). Obeao joj je jo kad operacija bude zavrena i
smjesta zapoeo s poslom. Bila mu je potrebna pomo koju je zatraio od kuharice, vrste
ene snanih ruku. No ona, vratarica i dadilja smjesta su pobjegle. I meni nije bilo drago
dirati tu izmuenu, malu ruku, ali vidjevi da nema izbora, ispruila sam ruku da bih

68

Bosnaunited
uinila ono to je bilo potrebno. To je bilo preuranjeno. Gospoa Beck je ve pruila
svoju ruku, koja je bila mirna, dok je moja drhtala.
- La vaudra mieux (To e biti bolje.)- kazao je lijenik, okreui se od mene prema
njoj. Pokazao je mudrost u izboru. Moj bi stoicizam bio laan, a vrstoa prisiljena.
Gospoa je zaista bila mirna i sabrana. - Merci, Madame; tr e s bien, fort bien! - rekao je
lijenik kad je zavrio. - Voilk un sangfroid bien oportun, et qui vaut mille elans se
sensibilite d placee. (Hvala, gospoo, vrlo dobro, odlino. Evo dobro dole
hladnokrvnosti, koja vrijedi tisuu puta vie od pretjerane osjetljivosti, kojoj ovdje nema
mjesta.)
Njemu se sviala njezina odlunost, a njoj njegov kompliment. inilo se kako on
itavom svojom pojavom, svojim glasom i ponaanjem postie dojam u svoju korist. I
zaista, kad ga je ovjek dobro pogledao, i to tek kad su unijeli svjetiljku, jer se spustilo
vee i tama je postajala sve gua, vidjelo se da taj mladi lijenik izgleda neobino.
inio se vrlo visokim u toj maloj sobi i meu tim enama nalik okruglim
Holandeskinjama. Njegov je profil bio ist, fin i izraajan. Moda su njegove oi prelazile
s lica na lice i odvie esto. No bile su ugodne kao i njegove vrste usne. Brada mu je bila
snana, na grki oblikovana. Nije bilo mogue u brzini opisati njegov smijeh, pridajui
mu zasluen epitet. Bilo je u njemu neto to se moglo sviati, ali i neto to je dalo
naslutiti i nedostatak i slabosti. Fifine se sviao taj neodreeni smijeak, smatrala je
doktora savrenim. Iako joj je zadao bol, ona je ipak digla ruku i pruila mu je zaelivi
mu laku no. Njeno je potapao malu ruku, a zatim su on i gospoa zajedno sili. Ona,
govorei ivahno puna dobre volje, a on, sluajui je dobroduno, izrazom vragoljasta
lukavstva kojeg je tako teko opisati. Primijetila sam da on, iako je dobro govorio
francuski, jo bolje govori engleski. I izgledao je poput Engleza. Imao je engleski ten, oi
stas. Primijetila sam jo neto. Prolazei, za trenutak, on je okrenuo lice prema meni. Ne
da govori sa mnom ve s gospoom Beck. Stajala sam, naime, tako da me morao
pogledati. Tada je sjeanje koje se u meni borilo od prvog trenutka im sam zaula
njegov glas, postalo stvarnost. To je bio onaj isti gospodin s kojim sam razgovarala kraj
potanske stanice, koji mi je pomogao u vezi s kovegom, i vodio me kroz tamne ulice.
Prepoznala sam njegov korak, bio je to onaj isti vrsti korak to sam ga slijedila ispod
drvea s kojeg se cijedila kia.
Moglo se zakljuiti da je prvi posjet tog mladog kirurga ulici Fossette ujedno bio i
posljednji. Budui da se potovanja vrijedan dr. Pilula trebao vratiti slijedeeg dana, nije
bilo potrebe da ga njegov kolega ponovno zamijeni. Ali sudbina je odredila drukije. Dr
Pilula je bio pozvan u posjetu nekom starom, bogatom, umiljenom bolesniku u
drevnom sveuilinom gradu Bouquin- Moisi. Prepisao mu je kao lijek promjenu zraka i
putovanje. Plaljivi pacijent pozvao ga je neka ga prati na tom putovanju koje je trebalo
trajati nekoliko tjedana. I tako je novi lijenik nastavio svoje posjete ulici Fossette.
esto sam ga vidjela kad bi dolazio. Gospoa, naime, nije htjela povjeriti malu
bolesnicu Trinetti, ve je zatraila od mene da vei dio svog vremena provedem u djejoj
sobi. inio mi se vrlo sposobnim. Fifine se brzo oporavljala, zahvaljujui njegovoj brizi,
ali njezino ozdravljenje nije pourilo njegov odlazak. inilo se kao da su sudbina i

69

Bosnaunited
gospoa Beck sklopile sporazum. Obje su odluile kako bi on trebao upoznati predvorje,
privatno stubite i gornji kat u ulici Fossette. im je Fifine ozdravila, Desiree se
razboljela. To udno dijete bilo je pravi genij za simuliranje. Privuena panjom i
popustljivou bolesnike sobe, ona je zakljuila kako bi bolest izvrsno odgovarala
njezinom ukusu i smjesta je legla u krevet. Glumila je izvrsno, a njezina majka jo i bolje,
jer iako ju je gospoa Beck smjesta progledala, ipak je postupala s njom s najveom
ozbiljnou i zabrinutou.
Najvie me iznenadilo to je doktor John (tako je mladi Englez kazao Fifine neka
ga zove, a mi smo se takoer na to privikli, pa je to postao obiaj i nitko ga u ulici
Fossette nije drukije zvao) pristao na taktiku gospoe Beck, i sloio se s njezinim
postupcima. Neko je vrijeme bio izloen smijenoj sumnji, bacao je brze poglede s djeteta
na majku, proao period razmiljanja i konano pristao blagonaklono da odigra svoju
ulogu u toj farsi. Desiree je jela poput gavrana, skaui dan i no po krevetu, razapinjui
atore od plahta i pokrivaa, odmarajui se poput Turina izmeu jastuka i dueka,
zabavljajui se bacanjem svojih cipela na sobaricu. Kreveljila se svojoj sestri. Bila je,
kratko reeno, nezaslueno zdrava i zla. Bolovala je samo za vrijeme svakodnevnih
posjeta majke i lijenika. Gospoa Beck bila je sretna da uz bilo koju cijenu moe zadrati
svoju ker u krevetu, jer tako nije mogla initi nevaljalstva po kui, no udila sam se kako
je doktor John pristajao na to.
Svakog bi dana, pod ovim izgovorom, dolazio tono u posjete. Gospoa bi ga
uvijek doekivala jednakom ljubaznou, s istim radosnim smijekom i jednakom
lanom brigom za dijete.
Doktor John prepisao bi nekodljive lijekove za dijete i gledao njegovu majku
lukavo svjetlucavim oima. Gospoa bi uhvatila njegove izazivake poglede i nije mu to
zamjerala - s tim je bila prerazumna. Ma koliko joj je taj mladi lijenik podilazio nije ga
mogla prezirati. Njegova popustljivost sigurno nije sluila tome da stekne
blagonaklonost svoje poslodavke. Volio je svoj posao u internatu i esto se vrzmao oko
ulice Fossette. Pa koliko se inio bezbrinim, on ipak esto bijae zamiljen i zabrinut.
Moda nije bio moj posao da promatram njegovu skrivenu tajnu, ili traiti njen
uzrok ili cilj, no u poloaju u kojem sam se nalazila jedva da sam mogla uiniti neto
drugo. Izlagao se mojim oima, nesvjestan moje prisutnosti u sobi, zbog moga
neupadljivog izgleda, izgleda to ga isto tako pruaju skromni komadi pokustva, stolice
napravljene od obinog stolara i jednostavni sagovi. esto bi se ekajui gospou,
smjekao, promatrao ili oslukivao poput ovjeka koji misli da je sam. Ja sam za to
vrijeme pogaala to znai poneki njegov izraz ili pokret. Pitala sam se otkud ta njegova
naroita privrenost ovoj kui. Kao da ga je neka arolija vezala za taj bivi samostan,
sagraen u sreditu prijestolnice. inilo mi se kao da on nikada ne zapaa da ja imam
oi, a jo manje da iza tih oiju imam mozak. Niti bi to ikada otkrio. No, jednog dana kad
je on sjedio na suncu ja sam promatrala boju njegove kose, zalisaka i tena - sve je to
izgledalo kao da neka jarka svjetlost izbija opasnom snagom (sje- am se da sam
usporeivala njegovu glavu u svojim mislima sa zlatnom slikom kralja
Nabukodonozora) kada me iznenada zaokupila uzbudujua misao. Privukla je moju

70

Bosnaunited
panju s golemom snagom. Ne znam do dana dananjeg kako sam ga pogledala.
Osvijestila sam se tek kad sam primijetila da sam privukla njegovu panju i da me
promatra u malom ovalnom zrcalu smjetenom u udubljenju kraj prozora. Gospoa je
esto pijunirala pomou njega osobe koje su se etale vrtom. Iako je bio vesela i
sangvinina karaktera, bijae ipak ponekad vrlo osjetljiv, pa se stoga osjeao nelagodno
kad bi netko zurio u njega. Iznenadivi me na taj nain, okrenuo se i kazao tonom, koji
iako je bio pristojan, nije mogao sakriti sjenu zlovolje:
- Gospoica me ne tedi. Nisam dovoljno umiljen da bih smatrao kako moja
ljepota privlai vau pozornost. Sigurno je posrijedi neki nedostatak. Smijem li pitati koji?
Kao to italac moe pretpostaviti, bila sam zbunjena, ali sam ipak to mogla
sakriti. Bila sam, naime, svjesna toga da se tom prijekoru nisam izloila zbog osjeaja
divljenja ili pak neopravdane radoznalosti. Mogla sam se smjesta opravdati, no nisam to
htjela. Nisam mu odgovorila. Nisam bila nauena da razgovaram s njim. Preputajui ga
neka misli to eli i neka me optui za ono to mu odgovara, ja sam nastavila ivati,
sagnuvi glavu na svoj posao za cijelo vrijeme njegove prisutnosti.
Postoji raspoloenje kojem nesporazum vie odgovara nego to mu kodi. Drago
nam je kada u dijelovima grada, u kojima nas nitko nikada nee zaista upoznati,
prolazimo nezapaeni. I koji poten ovjek, koga zabunom smatraju provalnikom, nee
biti vie uzbuen nego uvrijeen zbog te zabune?

71

Bosnaunited

XI.
VRATARIINA SOBA

Bilo je toplo ljeto. Najmlaa ker gospoe Beck dobila je groznicu. Desiree, koja je
iznenada ozdravila, otila je na ladanje baki zbog opasnosti zaraze Lijenika je pomo
sada zaista bila potrebna. Dr Pilula se vratio kui ve prije tjedan dana, no gospoa je,
hinei neobavijetenost o tome, zamolila njegova engleskog rivala neka produi svoje
lijenike posjete. Jedna ili dvije uenice potuile su se na glavobolju, pa se inilo, po
tome a i po drugim znacima, da boluju od iste bolesti kao Georgetta Sada napokon pomislila sam - morat e pozvati dr. Pilulu. Oprezna direktorica nikada nee
dopustiti da tako mlad lijenik brine o uenicama.
Direktorica je zaista bila vrlo oprezna, ali je takoer znala biti vrlo smjela. Smjesta
je predstavila doktora Johna razredu u kome su se nalazile te uenice, i postavila ga za
lijenika ponosne i lijepe Blanche de Melcy, te njezine tate i povrne prijateljice
Angelique. Doktor John je, ini mi se bio zadovoljan zbog toga znaka povjerenja. Pa, ako
je dobro ponaanje moglo opravdati taj korak, on ga je zaista potpuno opravdao. Jer
ovdje, u ovoj zemlji samostana i ispovjednika, njegova prisutnost nije mogla proi
nezapaeno.
Poela su ogovaranja u koli, u kuhinji su aputali, grad je uhvatio taj apat,
roditelji su pisali pisma i dolazili se buniti u kolu. Da je gospoa bila slaba, ona bi sada
bila izgubljena. Dvanaestak konkurentskih odgojnih ustanova bilo je spremno iskoristiti
taj pogrean korak i unititi je. Ali gospoa nije bila slaba, i makar je bila mali Jezuit, ja
sam joj ipak u srcu odobravala i vikala Bravo!, promatrajui njezino hrabro dranje,
spretno ponaanje, raspoloenje i odlunost u ovoj situaciji.
Primala je uzbuene roditelje srdano i otmjeno. U tome joj nitko nije bio ravan.
Posjedovala je, naime, stanovitu rondeur et franchise de bonne femme (Blagost i
iskrenost dobre ene.)Pomou tih osobina ona bi esto postizala brze i potpune uspjehe, i
to u sluajevima u kojima bi velika ozbiljnost i dubokoumno razmilja- nje dovodili do
neuspjeha.
- Ce pauvre Docteur Jean. - govorila je, trljajui radosno svoje debele, male, bijele
ruke - ce cher jeune homme! Le meilleur crdature du monde! (Taj ubogi doktor Jean! Taj
dragi mladi! Najbolji ovjek na svijetu!)
Objasnila bi kako ga ona poziva svojoj vlastitoj djeci. Ona su ga tako zavoljela da
su upravo luaki vriskala i na samu pomisao da bi mogao doi neki drugi lijenik.

72

Bosnaunited
Imajui u njega povjerenje to se tie vlastite djece smatrala je potpuno loginim da ga
ima i kad su tua u pitanju. Osim toga, to je njoj momentano najbolje odgovaralo.
Blanche i Angelique imale su migrenu, doktor John im je prepisao lijek i to je bilo sve.
Tako je zatvorila usta roditeljima. Blanche i Angelique utedjele su joj i sve ostale
neprilike hvalei glasno u duetu svoga novog lijenika. Ostale uenice govorile su isto i
jednoglasno izjavljivale kako one, ako se razbole ne ele nikakvog drugog lijenika osim
doktora Johna. Labassecourienci imali su veliki smisao za filoprogenitinizam - pratanje
potomstvu zauzelo je kod njih iroke razmjere. Zakon veine obitelji oitovao se u
izvravanju volje njihove djece. Gospoa je stekla pohvale to je u toj prilici postupala
poput prave majke. Iz svega toga je izila uzdignuta ela. Ljudi su je kao direktoricu
voljeli vie nego ikada prije.
Sve do dana dananjega nikada nisam potpuno razumjela zato je ona toliko
riskirala zbog doktora Johna. Znala sam dobro to su ljudi govorili: cijela kua - uenice,
nastavnici, posluga - svi su oni bili uvjereni kako e se ona udati za njega. Oni su to tako
zamislili. inilo se da razlika u godinama ne predstavlja nikakvu zapreku u njihovim
oima: tako je to trebalo da bude.
Moralo se priznati da stanovite stvari nisu ba opovrgavale tu priu. Gospoa je
odluila da zadri njegove lijenike usluge. Brzo je zaboravila svog prijanjeg tienika
doktora Pilulu. Osim toga, ona bi ga uvijek osobno primala kad bi dolazio na vizite i bila
je u njegovoj prisutnosti srdana, vesela i prijazna. U to je vrijeme stala poklanjati i vie
pozornosti svojoj garderobi. Odbacila je kunu ha- ljinu, nonu kapicu i al. Kad bi
doktor John dolazio rano ujutro, naao bi je paljivo poeljanih kestenjastih pletenica, u
svilenoj haljini koja bi joj dobro pristajala, s cipelama mjesto papua. Ukratko, bila je
ureena poput modela i svjea poput cvijeta. Ipak, mislim, njen interes nije iao dalje od
toga da vrlo zgodnom mukarcu pokae kako ona nije obina ena, a to zaista i nije bila.
Ne bijae dobro niti skladno graena, pa ipak se sviala. Bijae vesela, iako vie nije
imala mladenake drai. ovjek se nikada ne bi zamorio promatrajui je. Nikada nije
bila dosadna, bezbojna, nezanimljiva. Njena kosa jo ne bijae sijeda, njezine sjajne plave
oi, obrazi svjei poput rascvjetale voke - sve se to svialo u svojoj umjerenosti i
vrstini. Da li zaista namjerava uzeti doktora Johna za mua, uvesti ga u svoju dobro
opskrbljenu kuu, obdariti ga svojom uteevinom, za koju su priali da osigurava
primjerne prihode i na taj nain osigurati ga do kraja ivota? Je li doktor John sumnjao
to ona namjerava? Srela sam ga pri odlasku od nje uz nestaan smijeak na usnama. U
njegovim je oima titrao pogled pun muke tatine. Usprkos svom dobrom izgledu i
dobrodunosti, on nije bio bez zamjerki. Trebalo mu je prigovoriti ako je kod nje poticao
elje za koje je znao da se nikada nee ostvariti. Zar on moda ipak nije namjeravao da ih
ostvari? Ljudi su govorili da je siromaan i potpuno ovisan o svojoj zaradi. Gospoa iako etrnaest godina starija od njega - bila je ipak jedna od onih ena koje nikada ne
stare, i nikada ne uvenu. Oni su se oito dobro slagali. Doktor John moda i nije bio
zaljubljen, ali koliko ljudi uope ikada ljubi, ili se pak eni iz ljubavi? ekajmo to e se
dogoditi. to je on ekao, to je mislio, to ja ne znam. Ali njegovo udno ponaanje,
njegov pogled pun oekivanja, panje i ara - nikad se nije gasio.

73

Bosnaunited
ak je postajao i snaniji. On nikada nije bio unutar kruga mog interesa i
promatranja. Sada, kao da se jo vie udaljavao. Jednog je jutra mala Georgetta imala
viu temperaturu i bila je stoga zlovoljna. Plakala je i nisam je mogla umiriti. Napitak
koji joj je bio prepisan nije joj valjda odgovarao, pa nisam znala bi li joj ga i dalje davala.
Nestrpljivo sam oekivala lijenika. Zaulo se zvono na vratima i on je uao. U to sam
bila sigurna, jer sam ula njegov glas kojim se obratio vratarici. Njegov je obiaj bio da
doe ravno u djeju sobu, preskaui pritom po tri stube, i upadajui iznenada poput
vjetra. Prolo je pet minuta - deset i ja ga nisam vidjela ni ula. to je radio? Moda je
ekao u hodniku u donjem katu. Mala Georgetta je jo uvijek tuno plakala i mazno
govorila: Minnie, ja vrlo bolna! Srce me zaboljelo. Sila sam da izvidim zato nije
doao. Hodnik je bio prazan. Kamo je nestao? Nije li bio s gospoom u blagovaonici?
Nemogue: ostavila sam je prije kratkog vremena u njezinoj sobi. Oblaila se. Sluala
sam. Tri su uenice marljivo vjebale u tri susjedne sobe - blagovaonici, u veoj i manjoj
radnoj sobi. Izmeu njih i hodnika bila je samo vratariina soba, koja je bila povezana sa
salonom. Neto dalje, u kapelici pjevao je itav jedan razred. Dvanaestak njih ili vie.
Upravo su tada pjevale barkarolu (mislim tako se zvala). Jo se uvijek sjeam rijei
fraiche brie (svjei lahor) i Venice (Venecija.) to sam mogla uti u toj galami?
Moda mnogo toga da mi je to bila namjera.
Da, zaula sam vragoljasti smijeh iz ve spomenute vratariine sobice. Stajala sam
blizu njenih vrata, a ona su bila samo pritvorena. ula sam muki glas kako govori
njeno, toplo, s puno molbe. Ja sam razumjela samo Za ime Boga! Tada je, nakon
nekog vremena, iziao doktor John, sjajnih oiju, ali ne od sree ili trijumfa. Njegov
svijetli engleski ten je porumenio, a shrvanost, tjeskoba i briga, ali i njenost, ocrtavali su
mu se na licu. Otvorena vrata sluila su mi kao zaklon. No, da sam mu i stala na put,
vjerujem, proao bi ne opazivi me. Teka briga i jad titili su mu duu. Sada, kad poslije
dugog vremena opisujem svoj dojam - rekla bih da je to bila neka tuga i osjeaj
povrijeenosti. Nije njegov ponos bio povrijeen, ve su njegovi osjeaji ranjeni.
Okrutno ranjeni. Tako mi se inilo. Ali tko ga je muio? Koje bie u toj kui je imalo takvu
vlast nad njim? Vjerovala sam da je gospoa u svojoj sobi. Sobica iz koje je iziao bila je
odreena samo za vrataricu. A ta Rosine Matou, zgodna mala Francuskinja, bila je
bezobzirna, laka, nestalna, ohola, uobraena i grabeljiva. Sigurno nije ona drala u
svojoj ruci uzrok njegovih muka. Ali dok sam jo razmiljala, njezin jasan, pomalo otar
glas, zapjevao je neku laku francusku pjesmu. Pogledala sam unutra, sumnjajui u ono
to sam vidjela. Sjedila je za stolom u elegantnoj ruiastoj svilenoj haljini i ureivala
malu kapicu. Nikoga nije bilo tamo osim nje, zlatnih ribica u staklenoj posudi, neto
cvijea u vazama i svijetlog srpanjskog sunca.
Bijae to zagonetno. Ali ja sam morala poi gore i zapitati to je s lijekom.
Doktor John je sjedio na stolcu kraj Georgettinog kreveta. Gospoa je stajala kraj
njega. Ve je uspio pregledati i umiriti malu bolesnicu i ona je sada mirno leala.
Gospoa Beck je, u asu kad sam ja ula, govorila o zdravlju samog lijenika,
primjeujui promjenu u njegovu izgledu. Prigovarala mu je zbog prenapornog rada, i
preporuivala odmor i promjenu zraka. On ju je dobroduno sluao, smijeei se

74

Bosnaunited
nezainteresirano i govorei joj kako je trop bonne (vie nego dobro) i kako se izvrsno
osjea. Gospoa se obratila meni za pomo, dok je doktor John pratio njezin pokret
zauenim pogledom zbog toga to se obratila meni, tako beznaajnoj osobi. - to vi
mislite, gospoice Lucie? - zapitala je gospoa. - Nije li doktor danas bljei i mraviji?
Rijetko sam kada u prisutnosti doktora Johna izgovorila vie od jednoslone
rijei. On je bio takav ovjek da sam u njegovoj prisutnosti uvijek eljela ostati
nezapaena i povuena. Sada sam ipak iskoristila pravo da izreknem cijelu reenicu. I to
reenicu koja je zvuala znaajno. - Ovaj tren doktor izgleda bolesno, no moda je to
samo prolazno. Moda je netko uvrijedio doktora Johna. - Ne znam kako je on prihvatio
moje tumaenje, jer nisam vidjela njegovo lice. Georgetta je upravo zatraila od mene,
svojim isprekidanim engleskim jezikom, au zaeerene vode. Odgovorila sam joj
engleski. Po svoj prilici on je prvi puta primijetio da govorim njegov jezik. Dosad me
uvijek smatrao Francuskinjom, nazivajui me Mademoiselle i dajui mi direktive to
se tie lijeenja djece na francuskom. Uinilo se kao da e on neto primijetiti no
predomislio se i zautio.
Gospoa mu je ponovno zapoela davati savjete. On je odmahnuo glavom,
smijeei se. Ustao je i pozdravio se s njom vrlo pristojno, ali jo uvijek s odsutnim
izgledom nekoga kome je dosta toliko neeljene panje.
Kad je otiao gospoa se bacila na stolac. Naslonila je glavu na ruke. Sve to je bilo
ivahno i ljubazno u njezinu licu nestalo je. inila se hladna i mrzovoljna, gotovo ljuta.
Uzdahnula je. Jedan jedini, ali duboki uzdah. Zaulo se zvono jutarnje kole. Ustala je i
prolazei kraj toaletnog stola na kojem je stajalo ogledalo, pogledala se u prolazu. Jedna
jedina sijeda kosa zaokupila je njezinu pozornost i ona ju je iupala, zadrhtavi. U punoj
svjetlosti ljetnog dana vidjelo se da je njezino lice, koje je jo uvijek imalo dobru boju,
izgubilo napetost mladosti. A gdje su bili mladenaki oblici? Oh, gospoo, pa makar
kako mudri bili, vi ste poznavali slabosti! Nikada prije nisam alila gospou, ali moje je
srce patilo s njezinim, kad se tuna okrenula od ogledala. Nesrea je stigla i do nje.
Vjetica razoaranja pozdravljala ju je svojim stranim pozdravom, no njezina je dua
odbijala to prijateljstvo.
Ali, Rosine! Moje iznenaenje je prelazilo sve granice. Iskoristila sam opet
mogunost da toga dana proem kroz njezinu sobu. Promatrala sam njene drai i
nastojala odgonetnuti tajnu njenog uspjeha. Ona je bila mlada, lijepa i elegantna. Sve je
to moglo izazvati mladog ovjeka kao to bijae doktor John. To bi ustvrdio i svaki
filozof. Ipak, nisam mogla, a da ne poelim da taj spomenuti lijenik bude moj brat. Da je
bar imao sestru ili majku koje bi mu mogle odrati propovijed! Bila je to samo polu-elja,
jer ja sam je brzo odbacila prije nego je mogla postati cijela, uoivi na vrijeme da je to
ludost. Netko bi mogao razmiljala sam odrati propovijed i gospoi o njenom
mladom lijeniku, a to bi to koristilo! Gospoa je, vjerujem, samoj sebi odrala tu
propovijed. Nije se ponaala poput slabe ene niti je bila i najmanje smijena. Istina je,
nije trebala niti nadvladati snane osjeaje, a ni preveliku njenost, to bi joj zadalo
veliku bol. Istina je i to, da je imala vano zaduenje, posao, koji je ispunjavao njezino
vrijeme, rastresao njezine misli i zaokupio njezin interes. Naroito valja naglasiti da je

75

Bosnaunited
ona bila vrlo razumna, to mnoge ene i mukarci nisu. Zbog svih tih prednosti, ona se
ponaala mudro - ponaala se ispravno. estitam, jo jednom, gospoo Beck! Vidjela
sam kako se borite protiv Apollyona pristranosti. Dobro ste se borili i pobijedili ste.

76

Bosnaunited

XII.
KUTIJICA

Iza kue u ulici Fossette nalazio se vrt, koji je s obzirom na to to se nalazio u

sreditu grada bio dosta prostran. U sjeanju mi je ostao veoma ugodan, no vrijeme,
jednako kao i udaljenost, zamagljuju stvari. Taj dijeli zasaenog i ograenog tla, usred
golih zidova i uarenih plonika, priinjae mi se lijep. Kua gospoe Beck bila je u staro
vrijeme samostan. Tako se prialo. To je bilo u davna vremena. Kako davna, to ni sama
ne znam, ali sigurno najmanje nekoliko stoljea. Bilo je to prije nego se grad proirio i na
taj dio. U doba kada se ovdje jo obraivala zemlja sve je bilo zasaeno. Tada je ta kua
bila potpuno izdvojena, kao to i odgovara samostanu, a u njoj se dogodilo neto to je
izazvalo strah i uas i ostavilo u nasljee tom mjestu priu o duhovima. Prialo se o
nekoj opatici koja bi se ponekad nou pojavljivala u okolini. Duh je morao biti izmiljen
u davna vremena, jer su sada svuda uokolo bile izgraene kue. Ostale su jo samo neke
uspomene na samostan, kao npr. prastare voke. Tu se nalazila i breskva stara poput
Metuzalema, sva sasuena, osim nekoliko grana koje su jo uvijek cvjetale mirisavim
snijegom u proljee i raale medenim plodovima ujesen. Ispod nje ste mogli, kad biste
skinuli mahovinu izmeu poluogoljelih ila naii na sjajne glatke, tvrde crne ploe.
Nepotvrena legenda kazivala je da su to bila vrata koja su vodila do prostorija duboko
u podzemlju. Nad njima je rasla trava i cvjetalo cvijee. Navodno su u srednjem vijeku
ovdje zakopali ivu neku grenu djevojku. Makar se njezin ubogi kostur odavno
pretvorio u prah, mnoga su se pokoljenja plaila njezine sjene. Plaila su se i njezine crne
haljine i bijelog lebdeeg vela, koje je plaljivim oima doaravala mjeseina i noni
vjetar u vrtnom gustiu.
Neovisno o tim romantinim glupostima stari je vrt ipak imao svoj ar. U ljetna
jutra obiavala sam rano ustajati i u njemu u samoi uivati. U ljetnim pak veerima
etala sam sama ekajui izlazak mjeseca, uivajui u poljupcima veernjeg povjetarca i
svjeini rose koja je padala. Trava je bila zelena, a staze posute bijelim ljunkom. Kao
sunce sjajne potoarke krasile su korijenje golemih voaka. U vrtu se nalazila velika
sjenica iznad koje su se irile grane akacije. Bila je tu jo i jedna manja sjenica, smjetena
usred vinove loze to se prostirala uz visoki, sivi zid, zapleui svoje granice u divan
splet. Njeni grozdovi visjeli su bogato iznad mjesta gdje su se spleli jasmin i brljan. Nije
bilo nikakve sumnje, taj se vrt pretvarao u neugodno i izgaeno mjesto kad bi u podne
uenice gospoe Beck naputale kolu nadmeui se s djeacima iz oblinje kole u
vjebanju svojih plua i udova. No, kad bi sunce zalo, ili za vrijeme veernjice kad su
uenice ve otile kuama a one iz internata boravile u svojim sobama, bivalo je ugodno

77

Bosnaunited
etati mirnim alejama vrta i sluati skladan i njean zvuk zvona sv. Ivana Krstitelja.
etala sam jedno vee u umarku dulje nego inae. Zadrao me mir koji je
postajao sve dublji, ugodna svjeina, te miomirisan dah cvijea izazvan rosom.
Zakljuila sam, prema svjetlu u kapelici, da se katoliki dio kuanstva tamo skupio na
molitvu.
Ponekad sam i ja, premda protestantkinja, znala prisustvovati tom inu.
- Samo jo asak - aptali su samoa i ljetni mjesec - ostani s nama. Sve je sada tako
tiho. Daljnjih etvrt sata nitko nee primijetiti da te nema. Vruina i urba dana umorile
su te. Uivaj u ovim skupocjenim asovima.
Nalija kua oko vrta nisu imala prozore. Jedna je strana bila omeena dugim
zidom susjednog koleda. To nalije bilo je cijelo od golog, neobraenog kamena, izuzev
otvora visoko gore na mansardi. To su bili prozori soba enske posluge. Nie se nalazio
samo jedan otvor za koji se govorilo da je to prozor nekog uitelja. Za svaki sluaj,
uenicama je bilo zabranjeno etati alejom uz taj zid. Ta se aleja zvala lallee defendue
(Zabranjena aleja) i svaka djevojka koja bi etala po njoj izlagala se opasnosti najstroe
kazne koju su blaga pravila kole gospoe Beck doputala. Uitelji su tu, naravno, smjeli
nekanjeno etati. No, kako je staza bila uska i zaputena, te zarasla u gusti korov, a i
sunce se teko probijalo kroz granje, to su njome vrlo rijetko etali ak i danju. Po mraku
su je svi izbjegavali.
Ve sam dugo namjeravala prekriti to pravilo, privlaila me osama i neka teka
sumornost. Dugo vremena plaila sam se toga da me ne bi smatrali udnom. U tijeku
vremena, kad su se ve ljudi privikli na mene, na moje obiaje i na neke udne postupke
koji su odgovarali mojoj naravi, ja sam sve ee stala posjeivati taj uski puteljak. Sama
sam sebe postavila za vrtlara nekog bezbojnog cvijea naraslog izmeu gustog granja.
Uklonila sam ostatke protekle jeseni. Na taj sam nain otkrila na kraju aleje seljaku
klupu. Posudila sam od kuharice Goton kabli s vodom i etku za ribanje, pa sam je
uredila. Gospoa me vidjela gdje radim i odobravajui mi nasmijeila se. Je li to bilo
iskreno ili ne, to ja ne znam. No, inilo se da je iskrena. - Voyez-vous! - zavikala je comme elle est propre cette demoiselle Lucie! Vous aimez done cette allee, Meess?
(Vidite li kako je ista ta gospoica Lucie! Ova vam se aleja svia, gospoice?) - Da odgovorila sam - mirna je i sjenovita.
- Cest juste! (Tako je!) - viknula je dobrodunim izrazom. Ljubazno mi je
preporuila neka se koristim njome koliko god puta budem eljela. Nisam, naime, bila
zaduena za uvanje uenica i nisam morala etati s njima. Zamolila me jedino da i
njezinoj djeci dopustim da dolaze ovamo i da razgovaram s njima engleski. Te noi
sjedila sam u svom skrovitu, oienom od plijesni i gljiva i sluala zvukove grada, iako
zapravo i nisam bila daleko od njega. kola se nalazila u samom sreditu grada. Za pet
minuta mogla sam stii do parka, a za jedva deset do najdivnijih palaa. Blizu su se
nalazile iroke rasvijetljene ulice, pune ivota. Kroz njih su vozile koije na batove i u
operu. U isto vrijeme dok je zvono naeg samostana oznaavalo da treba ugasiti
svjetiljke i spustiti zavjese oko leajeva, u veselom gradu zapoinjale su zabave i
uivanja. Nisam mislila na tu razliku, nisam udila za zabavom. Nikad nisam bila ni na

78

Bosnaunited
plesu ni u operi, iako sam esto sluala kako o tome priaju. eljela sam ih posjetiti, ali ne
kao netko tko bi u tome uivao i nalazio svoj ivotni smisao. Nisam osjeala udnju da to
okusim, ve samo radoznalost da neto novo upoznam.
Mjesec je sjao na nebu. Nije to bio pun mjesec, ve mlad. Vidjela sam ga kroz rupu
u granju iznad sebe. Mjesec i zvijezde bijahu jedino to mi ovdje nije bilo strano. Znala
sam ih iz djetinjstva. Vidjela sam taj zlatni znak na pozadini neba, kraj nekog tornja
iznad polja stare Engleske. Bilo je to u davna vremena, a mjesec je bio isti poput ovoga
koji se naslanjao na nebo ovog kontinentalnog grada. Oh, moje djetinjstvo! I ja sam bila
osjeajna, ma kako povueno ivjela, ma kako malo govorila, ma kako hladno izgledala.
Sjeajui se prolosti osjeaji su se raali u meni. to se tie sadanjosti, bilo bi bolje
stoiki je podnositi - najbolje je bilo ne doivjeti je. U obamrlosti i samrtnikom transu
morala sam obuzdati ivahnost svoje due.
U to vrijeme - toga se dobro sjeam - plailo me sve to me moglo uzbuditi, pa ak
i promjena vremena. Plaila sam se, jer je to moglo u meni probuditi bie koje sam
nastojala uspavati. Poticalo me to na prodorni krik koji nisam mogla zatomiti. Jedne noi
izbila je oluja. Neka vrsta uragana tresla nas je u naim krevetima. Katolici su se digli u
strahu, i stali se moliti svojim svecima. Mene je ta oluja zarobila poput pravog tiranina.
Neto me prisililo da ustanem i odem. Obukla sam se i iuljala napolje kroz prozor kraj
moga kreveta. Sjela sam na neku ogradu s nogama na krovu susjedne zgrade. Bilo je
mokro, divlje i mrano. U spavaonicama djevojke su se okupile u strahu oko svjetiljke i
molile se glasno. Nisam htjela ui, nisam se mogla oduprijeti uivanju u toj divljini
ispunjenoj gromovima. Divljina je pjevala odu kakvu jo nikada ljudski jezik nije
izrekao. Velianstvena je bila ta igra oblaka, koje su sjajne, zasljepljujue munje parale i
probijale.
udila sam tada, i za iduih dvadeset i etiri sata, da me neto izvue iz moga
sadanjeg bivstvo- vanja i odvede me vie i dalje. Sve te udnje trebalo je izbiti iz glave,
to sam, slikovito reeno, i uinila na nain Jaele koja je Siseri probila atorskim klinom
elo. No, udnja nije bila ubijena poput vojskovoe Sisera. Bila je samo privremeno
priguena, te bi od vremena do vremena buntovnikim pokretima zavrtala avao. Tada
bi iz ela kapnula krv, a mozak bi se uzbudio do ludila.
Veeras nisam bila buntovniki raspoloena, niti sam se osjeala onako bijedno.
Moj Sisera leao je miran u atoru i drijemao. Pa ako je osjeao bol kroz san, neto nalik
na anela klealo je uz njega, stavljajui mu balzam na bolno elo i drei pred
zatvorenim oima arobno zrcalo. S njega su se odraavale slatke, divne misli ulazei u
njegove snove, a odbljesci mjeseine s aneoskih krila i haljina padahu preko
probodenog spavaa, preko praga atora i preko cijelog predjela. Jael, ta okrutna ena,
sjedila je neto dalje, ne obraajui pozornost na svog zarobljenika, ve je iekivala
povratak Hebera. Tim rijeima elim kazati kako su me mir i ugodna svjeina te veeri u
vrtu ispunjavali nadom. Ne nadom u neki odreeni cilj, ve nekim ohrabrenjem i
uvstvom sree.
Nije li takvo raspoloenje, tako slatko, tako smireno, tako neoekivano, moralo
donijeti neto dobro? Naalost, nita dobro nije slijedilo! Iznenada se gruba stvarnost

79

Bosnaunited
ukazala u svoj svojoj runoi i odbojnosti.
Usred mira te kamene zgrade podignute iznad aleja, drvea i visokih zidova ja
sam iznenada zaula neki zvuk. Zakripale su arke na prozoru. Jedva sam imala
vremena pogledati tko je to i gdje otvorio prozor, kad je iznenada neki predmet, letei
poput rakete, pao pred moje noge.
Na crkvi sv. Ivana Krstitelja odbilo je devet sati. Dan se gubio, ali mrak jo nije
potpuno pao. Izlazei mjesec nije jo dovoljno osvjetljavao kraj, ali je svjetlo zalazeeg
sunca odravalo ljetni sumrak. ak sam ja u svom tamnom skrovitu, kad sam se
pomakla do nekog otvora, mogla primijetiti predmet. Nije bilo teko utvrditi da je to
kutija, i to mala kutija od bijele i obojene slonove kosti. Poklopac se otvorio u mojim
rukama. U kutijici su leale ljubiice koje su skrivale savijeni komadi ruiastog papira.
Na njemu je pisalo: Pour la robe grise. (Za sivu haljinu.) A ja sam zaista nosila haljinu
sive boje. Dobro. Je li to ljubavno pismo? Ja sam ve bila ula za takva pisma, no dosad ih
nisam nikad primala. Je li ono to sam drala izmeu kaiprsta i palca bio takav
predmet?
Ne vjerujem. Nisam to ni asak pomiljala. Nisam mogla zamisliti udvaraa ni u
mislima. Sve su uiteljice sanjale o ljubavniku, a jedna (naravno ona je bila lakovjerna)
ak je sanjala i o buduem suprugu. Sve uenice iznad etrnaest godina imale su u
izgledu nekog zarunika. Dvije ili tri su njihovi roditelji ak ve zaruili, to je tako bilo od
samog djetinjstva.
Usred niza tih osjeaja i nada, koje su takvi izgledi stvarali, moja razmiljanja, a
jo manje moje pretpostavke, nisu mi nikada doputale takvu nadu. Druge uiteljice,
odlazei u grad, eui po bulvarima i odlazei na misu, bile su uvijek sigurne da e
sresti neko bie suprotnog spola (bar su tako priale nakon povratka) ija e ih panja
uvjeriti u vlastitu privlanost. Ne mogu kazati da sam imala ista iskustva kao one.
Odlazila sam u crkvu i na etnje, a da me pri tom nitko nije zapazio. Nije bilo ni jedne
djevojke ili ene u ulici Fossette koja nije tvrdila da ju je na mladi lijenik pogledao
zadivljeno svojim plavim oima. Moram zamoliti, ma kako to smjerno zvualo, da se
mene izuzme od toga. to se tie mene, te su modre oi bile nedune i mirne poput neba
kome su i nalikovale svojom bojom. Dogaalo se da ujem kako drugi razgovaraju,
udei se njihovoj veselosti, sigurnosti samozadovoljstvu, iako se nisam trudila da
podignem oi i promotrim stazu kojom su se nepoznati gibali. Dakle, ovo nikako nije
bilo ljubavno pismo; potpuno uvjerena u to, ja sam ga otvoril i Anelu mojih snova!
Tisuu tisuu puta hvala za odrano obeanje. Nisam se nadao da e se ispuniti.
Vjerovao sam da mi se ti ruga. Tada ti se inilo kako te ta pustolovina dovodi u veliku
opasnost - nezgodno vrijeme, usamljena aleja - koju, kako si esto znala govoriti,
posjeuje neki zmaj, pa zatim engleska uiteljica - une veritable begueule Britannique a
ce que vous dites - espece de monstre, brusque et rude comme un vieux coporal de
grenadiers, et revche comme une religieuse,(Prava Engleskinja koja se prenemae i,
kao to vi kaete, neka vrsta grubog i surovog udovita nalik na starog grenadirskog
kaplara, tvrdoglava poput opatice), neka mi itatelj dopusti da taj laskavi opis moje
osobe sakrijem iza vela originalnog jezika). Ti ne zna - nastavio je ovaj dragocjeni izljev -

80

Bosnaunited
da je mali Gustav zbog svoje bolesti prebaen u sobu uitelja. Prozori te sobe otvaraju se
na tvoj zatvor. Ja, najbolji stric na svijetu, smijem ga posjeivati. Drem kad se pribliim
prozoru i pogledam u tvoj raj. Za mene raj, a za tebe pustinja! Kako se plaim da u njemu
neu ugledati tebe, ve gore spomenutog zmaja. Kako je moje srce zadrhtalo od ushita
kad sam jednom ugledao tvoj draestan slamni eiri i vijorenje tvoje sive haljine koju
bih prepoznao medu tisuama drugih. A li zato, anele moj, nisi bacila pogled gore?
Okrutnice, nisi mi poklonila jedan pogled svojih divnih oiju! Kako bi me samo jedan
pogled oduevio! Piem ovo u velikoj brzini. Dok lijenik pregledava Gustava, koristim
se prigodom da pismo sakrijem u kutijicu zajedno s buketom cvijea, najslaeg koje sada
raste, a ipak ne tako slatkog kao to si to ti, moja Peri, moja najdivnija! Uvijek tvoj - dobro
zna tko!
- Ja bih eljela znati tko - bio je moj komentar. A ta je elja bila jo jaa s obzirom
na neznanku kojoj je to pismo bilo upueno. Moda je potjecalo od zarunika jedne od
djevojaka. U tom sluaju nije se moglo nita opasno dogoditi. Bila je to samo mala
pustolovina. Nekoliko djevojaka, zapravo veina njih, imale su brau ili bratie u
susjednom koledu. Ali la robe grise, le chapeau de paille (siva haljina i slamni eir)
sigurno su predstavljali klju - i to zbunju- jui. Slamni eir bio je obian vrtni eir to
su ga nosile osim mene i mnoge druge djevojke. A i siva haljina ba nije mnogo govorila.
Gospoa Beck je i sama upravo sada esto nosila sivu haljinu. Jo jedna uiteljica i tri
uenice imale su iste sive haljine poput mene. Bila je to vrsta dnevne haljine upravo u
modi.
Dok sam tako razmiljala, spoznala sam da moram ui. Svjetla u spavaonicama
bila su znak da je molitva zavrena i da su se uenice spremale u krevet. Jo pola sata i
sva e vrata biti zakljuana, a svjetla ugaena. Ulazna su vrata jo uvijek bila otvorena,
da bi u zagrijanu kuu mogla ui svjeina ljetne noi. Iz vratariine sobe vidio se sjaj
svjetiljke to je osvjetljivala dugi hodnik s dvokrilnim vratima radne sobe s jedne strane i
velikim ulaznim vratima to su zatvarala vidik s druge.
Iznenada se zaulo zvono - brzo, ali ne i glasno - poput opreznog zveckanja,
poput apta metala koji je opominjao. Rosine je izletjela iz svoje sobe da otvori vrata.
Osoba koju je propustila stajala je s njom dvije minute u predsoblju. inilo se kao da je
dolo do nekog zadravanja. Rosine je prila vrtnim vratima sa svjetiljkom u rukama.
Zastala je na stubama, podigla svjetiljku i stala se ogledavati. - Quel cinte! (Kakva pria!)
- povika smjeei se koketno - personne ny a ete (nikoga nije bilo.).
- Propustite me - zaklinjao je glas kojeg sam poznavala - potrebno mi je samo pet
minuta. I meni poznat lik, visok i snaan, iziao je iz kue, i poao izmeu staza i aleja.
Pravo svetogre - prodor mukarca na to mjesto i u taj sat! No, on je znao da je
povlaten, a moda je imao povjerenja i u prijateljsku no. Hodao je alejom,
pogledavajui s jedne strane na drugu, izgubio se zatim u grmlju gazei cvijee i lomei
u svom traenju grane. Napokon je doao do zabranjene aleje. Tamo sam se srela s
njim, poput nekog duha. - Doktore Johne, naeno je!
Nije me pitao tko je naao, jer se brzim pogledom uvjerio to drim u ruci.
- Nemojte je izdati - kazao je, gledajui me kao da sam zaista zmaj. - Da sam ikada

81

Bosnaunited
i posjedovala sklonost za izdaju, ne bih mogla izdati neto meni neznano - glasio je moj
odgovor. - Proitajte poruku i vidjet ete kako ona malo otkriva.
- Moda ste je ve proitali - pomislila sam u sebi. Ipak nisam mogla povjerovati
da ju je on pisao. To nije mogao biti njegov stil. Osim toga bila sam dovoljno luda da
povjerujem kako me on ne bi nazvao imenima iz tog pisma. Njegov izgled, dok je itao,
obranio ga je. Pocrvenio je i uzbudio se.
- Ovo je zaista odvie, ovo je okrutno i poniavajue za vas - bile su rijei koje je
izustio. Shvatila sam da je to bilo zaista okrutno prema meni kada sam vidjela njegovo
reagiranje. Bez obzira je li trebalo i njemu prigovoriti ili ne, nekog drugog je trebalo
mnogo vie kriviti. - to ete poduzeti u vezi s tim? - stao me ispitivati. - Hoete li kazati
gospoi Beck to ste nali i na taj nain izazvati skandal? Mislila sam da to moram
kazati, a to sam mu i rekla, dodavi kako ne vjerujem da e doi do skandala. Gospoa je
bila previe oprezna da bi izazvala aferu u vezi sa svojom kolom.
Gledao je u pod i razmiljao. Bio je odvie ponosan i poten da bi traio da
sauvam tajnu, jer je bilo oito da mi dunost nalae da sve to prijavim. Htjela sam
obaviti svoju dunost, no nisam htjela njega povrijediti. Upravo je tada Rosine provirila
kroz otvorena vrata. Nije nas mogla vidjeti, iako sam je ja jasno vidjela izmeu drvea.
Njezina je haljina bila siva poput moje. Ta injenica, povezana s prethodnim dogaajima,
natjerala me da pomislim kako moda i nema potrebe da se zbog svega toga uzbuujem.
- Moda, - kazala sam. - Ako moete potvrditi da ni jedna uenica gospoe Beck nije
umijeana u to, bit u vrlo sretna da ne sudjelujem u svemu tome. Uzmite kutijicu, buket
i pismo. Ja u rado na sve to zaboraviti. - Pogledajte! - proaptao je iznenada, sklopivi
ruku nad onim to sam mu pruila i u isto vrijeme pokazujui kroz granje. Pogledala
sam. Ugledala sam gospou u kunoj haljini sa alom i papuama kako tiho silazi niz
slube i ulja se poput make vrtom. Za dvije bi minute bila stigla do doktora Johna. Ako
je ona nalikovala maki, on je jo vie nalikovao leopardu. Nita nije moglo biti tie od
njegova koraka. Promatrao ju je, a kad je ona zakrenula za ugao, uinio je dva neujna
koraka. Ona se ponovno pojavila, a on je nestao. Rosine mu je pomogla, zatvarajui
smjesta vrata izmeu njega i njegove progoniteljice. I ja sam mogla pobjei, no radije sam
gospoi stala otvoreno pred oi.
Lako je svima bilo poznato da provodim vrijeme sumraka u vrtu, ipak jo nikada
nisam bila ostala tako dugo kao danas. Bila sam sigurna da je gospoa promaila. Htjela
je, naime, doi nezapaeno i uhvatiti grenika iznenada. Oekivala sam prigovore. Ne!
Gospoa je izigravala sutu dobrotu. Nije pokazivala ak ni traak iznenaenja. Svojim
osjeajem takta, u kome je, vjerujem, nije moglo nadmaiti ni jedno ivo bie, ona je
izjavila kako je izila napolje da udahne la brise du soir.(Veernji povjetarac.)
- Quelle belle nuit! (Kako divna no) - povika gledajui zvijezde. Mjesec je upravo
zalazio za tornjevima sv. Ivana Krstitelja. - Quil fait bon! Que lair est f'rais! (Kako je
divno! Kako je svje zrak!) I, mjesto da me je poslala u kuu, zadrala me elei da s njom
proeem glavnom alejom. Kad smo najposlije obje ule, ona se naslonila na moje rame
kako bih joj pomogla da se popne do ulaznih vrata. Pruila mi je obraz na poljubac, i Bon soir, ma bonne amie; dormez bien! (Laku no, dobra moja prijateljice, spavajte

82

Bosnaunited
dobro!) Uhvatila sam sebe kako se smijeim dok sam leala budna i razmiljala - smijala
sam se gospoi. Njenost koju mi je ukazala bila je za nekoga tko ju je dobro poznavao
dokaz, da se u njezinu mozgu rodila neka sumnja. Kroz neki otvor, s osmatranice, kroz
razdvojene grane ili otvoreni prozor, ona je sigurno zamijetila dijeli, dalek ili blizak,
varljiv ili pouzdan, noanjih dogaaja. Napokon, kad je netko bio tako izvjeban u
umjetnosti uhoenja kao ona, tada je bilo nemogue da se u njen vrt baci kutijica i da
netko nezamijeen poe u potragu za njom. Nije se moglo dogoditi da ona ne bi uhvatila
nagovjetaj neeg udnog to se zbivalo na njezinu imanju, makar kako koraci bili tihi i
glas priguen. Doktor John je onih nekoliko rijei upuenih meni izrekao apatom, ali se
meni inilo kako je taj muki glas odzvanjao cijelim podrujem samostana. Kakve su to
stvari bile ona nikako nije mogla vidjeti, ali slatka mala spletka izazvala ju je i ona je
nastojala da je rasvijetli. Pa zar nije, usred te spletke, nala Miss Lucie umotanu
pauinu, nalik na glupu muhu, to je ona zaista i bila.

83

Bosnaunited

XIII.
HUNJAVICA IZVAN SEZONE

Ni dvadeset i etiri sata nisu bila prola od isprianog dogadaja, a ja sam imala
prigodu smijeiti se, bolje reeno smijati se gospoi Beck. Villette je imao vrlo
promjenjivu klimu, iako ne tako vlanu, kao bilo koji engleski grad. Nakon blagog
zalaza sunca slijedio je snaan vjetar i itav je idui dan bio olujan, mraan i oblaan, iako
nije padala kia. Ulice su bile pune pijeska i praine, donesene s bulvara. Znala sam da
me ak ni lijepo vrijeme ne bi bilo natjeralo da provedem vee tamo gdje sam ga sino
provela. Moja aleja, svi zidovi i skrovita vrta, inili se sada drukijim, iako ne ljepim.
Njihova je osama postala nesigurna. Ta zgrada s koje su padala pisma unakazila je inae
drago mjesto koje se prostiralo pod njom. inilo se kao da je cvijee dobilo oi, a kvrge
na drveu poprimale su za mene oblik uiju. Doktor John je doista unitio neke biljke za
vrijeme svoje potrage. Htjela sam ih zaliti i njegovati, da oive. Ostavio je otiske nogu u
cvjetnjaku. Njih sam uklonila, usprkos snanom vjetru, ve rano ujutro prije no to su ih
mogli otkriti. Sa sjetnim zadovoljstvom sjela sam za svoj radni stol i prionila uenju
njemakog jezika, dok su uenice izraivale svoje zadae, a uiteljice ivale.
Te etude de soir (veernje uenje) odvijale su se u bivoj kapelici, sobi mnogo
manjoj od ona tri razreda. Ovamo, naime, nitko nije smio ui osim uenica koje su ivjele
u internatu, a njih nije bilo mnogo. Dvije su svjetiljke visjele sa stropa iznad stolova.
Upalili bi ih im bi pao mrak, a to je ujedno bio znak da se kolske knjige sklone, da se svi
uozbilje i utiaju, jer bi tada zapoimala la lecture pieuse.(pobona lektira) To to su
nazivali tim imenom bilo je uglavnom, kao to sam uskoro opazila, odreeno za
otupljivanje zdravog razuma. Knjiga koju bi tada izvlaili (bila je uvijek ista, pa kad bi je
proitali, zapoinjali bi iznova) bila je cijenjen primjerak, star poput bregova siv poput
Hotel de Ville. (Gradska vijenica.) Bila bih dala dva franka kad bih jednom mogla dobiti
tu knjigu u svoje ruke i listati njezinim posveenim izlizanim stranicama, proitati
naslov, i prouiti te uasne izmiljotine koje sam ja, kao heretik, mogla samo sluati
zbunjenim uima. Ta je knjiga sadravala prie o svecima. Dragi Boe (ove rijei govorim
s dostojnim potovanjem), kakve li su to prie bile! Kakvi su hvalisavci ti sveci morali
biti, ako su se hvalili tim pothvatima ili izmiljali ta uda. Te legende nisu bile nita
drugo do redovnike pretjeranosti kojima se ovjek u sebi smijao. Ui su mi gorjele s obje
strane glave dok sam bila prisiljena sluati prie o muenitvu u Rimu. To strano
hvalisanje ispovjednika koji su zloupotrebljavali svoju slubu, poniavajui
visokoroene gospoe, inei od grofica i princeza najtee mueno roblje pod suncem.
Prie poput one o Konradu i Elizabeti Maarskoj pojavile su se uvijek iznova u svoj

84

Bosnaunited
svojoj prljavoj pokvarenosti, bolesnoj tiraniji i crnoj bezbonosti. Te su prie bile nalik
mori koja gui, odricanju i agoniji.
Prisustvovala sam tim lecture pieuse toliko koliko sam dugo mogla izdrati.
Sjedila sam mirno i samo sam jednom slomila karice, kad sam ih nehotice zabila u
crvima izgrien rub stola pred sobom. No, konano me obuzela vruina u sljepooicama
i srce mi je snano kucalo, san mi je nakon toga esto bio isprekidan uzbuenjima, tako
da vie nisam mogla izdrati. Opreznost mi je stoga nalagala da se to bre povuem s
tog mjesta im bi se pojavila stara knjiga. Nikada Mause Headrigg nije osjeala snaniju
potrebu da svjedoi protiv narednika Bothwella nego to sam ja eljela izrei svoje
miljenje o toj papistikoj lectur pieuse.
Ipak mi je nekako uspijevalo da se savladam, i ja sam, im bi se Fosine pojavila sa
svjetiljkama, pobjegla to sam bre mogla iz sobe. Naravno, i to je tie mogue. Pogodni
trenutak kucnuo bi u onom kratkom asu prije no to je nastupila tiina, i za vrijeme
kojega su uenice spremale svoje knjige.
Pobjegla sam u mrak. Nije bilo doputeno nositi sa sobom svijee. Uiteljica koja
bi napustila kapelicu nije mogla poi nikamo nego u neosvijetljeno predvorje, razrede ili
spavaonicu i tamo potraiti utoite. U zimi bih se sklanjala u razrede, i tu brzo hodala
ovamo- onamo, da bih se ugrijala. Bila sam sretna kad je mjesec sjao. Brzo bih se pomirila
s nejasnom svjetlou zvijezda ili ak s time to ih uope nije bilo. Ljeti nije nikada bilo
tako tamno. Tada bih se popela u svoju spavaonicu, otvorila prozor i promatrala grad
prostrt iza vrta. Sluala sam glazbu iz parka ili s trga pred palaom. Razmiljala sam,
ivjela svojim ivotom u svom vlastitom tihom zasjenjenom svijetu. I te sam veeri kao
obino pobjegla od Pape i njegova djela. Uspela sam se stubama, pribliila spavaonici i
tiho otvorila vrata koja su uvijek bila paljivo zatvorena i koja su se poput ostalih vrata u
kui otvarala tiho i neujno na dobro nauljenim arkama. Prije no to sam vidjela, osjetila
sam neto ivo u ovoj velikoj sobi, obino praznoj. Nisam ula disanje ili pokret, ali nije
bilo ni praznine i samoe. Svi su bijeli kreveti, lits danges (aneoski) kako su ih zvali,
leali preda mnom, svi su bili prazni, nitko se u njima nije odmarao. Zvuk opreznog
otvaranja ladica dopro je do mojih uiju. Uinivi nekoliko koraka na stranu bolje sam
vidjela, jer mi nisu smetale zavjese. Ugledala sam svoju postelju i toaletni stoli na kojem
je stajala zakljuana kutijica.
Izvrsno. Okrugli, materinski mali lik s lijepim alom i istom bijelom nonom
kapicom stajao je pred stoliem, nastojei oigledno uiniti mi uslugu i pospremiti ga.
Kutijica bijae otvorena kao i najgornja ladica. Za njom je otvorila ostale, pregledavajui
njihov sadraj. Svaki je komadi uzela u ruke, svaki papiri pregledala. Svaku je i
najmanju kutijicu otvorila. Bilo je zanimljivo promatrati kojom spretnou i panjom se
taj pregled vrio. Gospoa je radila poput pravog majstora, strogo i neumoljivo. Ne
mogu zanijekati da je nisam gledala s potajnom radou. Sigurna sam, da sam bila
mukarac, gospoa bi mi se sviala, tako je bila uredna i paljiva pri svemu to je radila.
Postupci nekih ljudi izazivaju negodovanje svojom nespretnou, ali ona je
oduevljavala svojom spretnou. Stajala sam zadivljena. No, trebalo je da neto

85

Bosnaunited
poduzmem kako bi se prekinuo taj ar. Morala sam se nekako izvui. Mogla se okrenuti i
uhvatiti me. Dolo bi do scene, pa bi se iznenada sukobile. Mi smo, naime, potpuno
poznavale jedna drugu. Nestalo bi svih konvencionalnosti, pretvaranja, ja bih zavirila u
njezine oi, a ona u moje. Shvatile bismo kako vie ne moemo zajedno raditi i rastale
bismo se zauvijek.
Zato da izazovem takvu katastrofu? Nisam se ljutila i nisam je eljela napustiti.
Teko bih pronala novog gospodara iji bi se jaram mogao tako lako podnositi. Iskreno
sam voljela gospou zbog njezine razumnosti, pa makar to mislila o njezinim
postupcima. to se tie njezinog sistema, on mi nije tetio, mogla ga je iskuavati na meni
do mile volje. Nita iz svega nije mogla izvui. Nisam imala ljubavnika i nisam oekivala
ljubav, pa sam u siromatvu svoga srca bila tako sigurna od pijuna kao to je to prosjak
pred kradljivcem. Okrenula sam se i pobjegla. Silazila sam niz stube brzo i neujno
poput pauka. Kako sam se smijala kad sam stigla u razred. Sada sam bila sigurna da je
vidjela doktora Johna u vrtu. Znala sam to je mislila. Zabavljalo me je gledati osobu
koju je na krivi put navela njezina sumnjiava priroda. Pa ipak, kad je smijeh utrnuo, u
meni se rodilo neto poput mrnje, a za njom je slijedila gorina. Stijena je bila probijena,
a voda Meribaha je kljuala kroz rupu. Nikada nisam osjeala tako udnu oluju
proturjenosti u sebi. Moje je srce bilo rascijepano smijehom i srdbom, plamenom i
tugom. Prolijevala sam tople suze, ne zato to mi gospoa nije vjerovala - nije mi bilo
stalo do toga - ve zbog drugih razloga. Zamrene, uznemiravajue misli unitile su mir
moje due. Ipak, ta se oluja smirila i drugog dana ja sam opet bila stara Lucy Snowe.
Pri ponovnom pregledu ladica nala sam ih sve zakljuane. I najpomniji pregled
nije odavao promjenu u smjetaju predmeta. Moje malobrojne haljine bile su sloene kao
to sam ih ja ostavila. Kitica ljubiica koju mi je tiho poklonio neki neznanac (nikada s
njim nisam izmijenila ni rije) i koju sam bila sauvala zbog njezina mirisa u naborima
moje najbolje haljine, jo je bila tamo. Moj crni svileni al, moja ipkasta bluza i ovratnici
nisu bili zgnjeeni. Da je izguvala ma i jednu stvar, osjetila sam da bih joj tee oprostila.
No, kako sam nala sve u najveem redu, rekla sam: to je bilo, bilo je. Nita se nije
dogodilo, zato bih se ljutila?

***
Jedna me stvar uznemiravala, i ja sam, u mislima, traila rjeenje te zagonetke
jednako tako pomno kao to je gospoa traila klju zagonetke u mojem toaletnom
stoliu. Kako to da je doktor John, ako on nije bio sauesnik u bacanju one kutijice, znao
da je bila baena u vrt. Kako to da se smjesta pojavio i stao je traiti? Ta je elja za
saznanjem bila tako snana da sam poela podravati ovu svoju misao: Zato ne bih, u
sluaju kad bi mi se pruila prilika za to, zatraila od doktora Johna objanjenje?
I sve dok je doktor John bio odsutan ja sam vjerovala kako u smoi hrabrosti i
postaviti mu to pitanje.
Mala Georgetta se oporavljala i lijenik je sve rjee dolazio. Zapravo bi uope i

86

Bosnaunited
prestao dolaziti da gospoa nije traila od njega neka posjeuje dijete dok ono posve ne
ozdravi.
Ula je u djeju sobu jedne veeri poto sam bila sasluala Georgettu kako apue
svoju molitvu. Poloila sam je u krevet. Gospoa je uhvatila dijete za ruku i kazala:
- Cette enfant a toujours un peu de fivre. (To dijete jo uvijek ima malu groznicu.)
- I pogledavi me nakon toga brim pogledom no to je to bio njezin obiaj. - Le Docteur
John latil vue dernierement? Non, nest ce pas? (Da li ju je doktor John pregledao u
posljednje vrijeme. Nije, zar ne?)Naravno, ona je to bolje znala od bilo koga na svijetu. Dobro - nastavila je - izlazim da neto obavim fijakerom. Otii u do doktora Johna i
poslati ga djetetu. elim da je pregleda jo veeras. Njezini su obrazi rumeni, a bilo
ubrzano. Vi ete doktora primiti, jer ja neu biti kod kue.
Djetetu nije nita bilo. Bilo je samo toliko toplo koliko je za to bila kriva srpanjska
no. Gotovo je jednako potrebno bilo pozvati sveenika na posljednju pomast, koliko i
poslati po lijenika da prepie lijek. Osim toga, gospoa bi rijetko kad izlazila poslovno
naveer. A to bi bilo i prvi puta da ne bi prisustvovala posjetu doktora Johna. Sve je to
odavalo neki plan. To sam spoznala, iako bez i najmanje straha. Ha! Ha! Gospoo! nasmijao se Bezbrini prosjak - Vae arolije su na pogrenom putu!
Otila je vrlo elegantno odjevena, sa skupocjenim alom i svijetlozelenim eirom
koji je dobro pristajao njezinu svjeem tenu. Pitala sam se to namjerava. Hoe li zaista
poslati doktora Johna ili nee? Hoe li on doi ili je moda zauzet? Gospoa mi je
naredila da Georgette ostane budna dok lijenik ne stigne. Bila sam stoga zauzeta
priajui joj prie i razgovarajui s njom. Voljela sam Georgettu, osjeajno i ljubazno
dijete. Za mene je bila nagrada drati je u krilu, ili je nositi na rukama. Noas je zatraila
da poloim svoju ruku na njen jastuk. ak me i zagrlila. Mazna kretnja kojom je
pritisnula svoj obraz na moj gotovo mi je natjerala suze na oi od slatkog bola. U ovoj
kui nije bilo velikih osjeaja. Ova ista mala kapljica od bistrog malog izvora bila je
premila, prodirala je duboko sve do srca. Prolo je neto oko pola sata. Georgetta je
promrmljala svojim mekim ustacima kako je pospana. I ti e morati spavati,
pomislila sam, usprkos svojoj mami i lijeniku, ukoliko ne stignu za deset minuta. U to
sam zaula zvono, a zatim brzo korake kojima se netko uspinjao uz stube. Rosine je
uvela doktora Johna. Slobodnog ponaanja poput veine sluinadi u Villettu, ona je
zastala, oekujui to e lijenik kazati.
Gospoina prisutnost bila bi je otjerala u njezinu vratarsku sobicu. No, nije se
obazirala na moju prisutnost, kao to se ne bi ni na prisutnost bilo koje uiteljice ili
uenice. Stajala je elegantna, vitka i drska, s rukama u depovima svoje sive pregae,
gledajui doktora Johna s jednako tako malo potovanja, kao da promatra sliku mjesto
ivog ovjeka.
- Le marmot na rien, nest pas? (Djetetu nije nita, zar ne?) - kazala je, pokazujui
prema Georgetti pokretom brade. - Pas beaucoup (Nita naroito) - glasio je odgovor
dok je lijenik prepisivao neki bezopasni lijek.
- Dobro! - nastavila je Rosine pribliivi mu se. - Jeste li nali kutijicu? Gospodin je
iziao poput vjetra one noi. Nisam ga stigla pitati.

87

Bosnaunited
- Naao sam je.
-A tko ju je bacio? - nastavila je Rosine, izgovarajui sasvim slobodno ono to sam
ja tako eljela pitati. Ali nisam imala hrabrosti to izustiti. Kako je za neke ljude kratak put
do cilja, koji se drugima ini nedokuivim.
- To je moja tajna - odgovorio je doktor John kratko, ali ne s visine. inilo se kao
da potpuno razumije Rosinino ponaanje. - No - nastavila je ona, niti najmanje zbunjena
- gospodin je znao da je kutijica baena, jer ju je doao potraiti. Kako ste znali? - Posjetio
sam malog bolesnika u susjednom koledu - kazao je. - Vidio sam kako je pala s prozora,
pa sam doao po nju. Kakvo jednostavno objanjenje! Pismo je govorilo lijeniku koji je
pregledavao Gustava.
- Ah da! - nastavi Rosina. Il ny a done rien iddessous: pas de mystre, pas
damourette, par exemple? (Ah, tako dakle u tome nema niega, nema tajni, nema
ljubavi, nita!)
- Pas plus que sur ma main (Ne vie nego u mojoj ruci.) - odgovorio je lijenik,
pokazujui svoju ruku.
- Quel dommage! - odgovorila je grizeta - et moi, a qui tout cela comencait donner
des ides. (teta! A ja sam ve svata zamiljala.) - Vraiment! Vous en etes pour vos frais.
(Zaista Neete doi na svoj raun.)- glasio je hladan lijenikov odgovor.
Ona se namrtila. Lijenik se morao nasmijati, pogledavi je. Kad se smijao
izgledao je naroito dobroduno i mudro. Gurnuo je ruku u dep. - Koliko ste puta
otvorili za mene vrata posljednjih mjeseci? - zapitao je.
- Gospodin je morao voditi rauna o tome - odgovorila je spremno. - Kao da
nisam imao pametnijeg posla! - dodao je i pruio joj zlatnik, koji je ona uzela bez ikakva
ustezanja. Pourila je zauvi zvono. Ono je sada svakih pet minuta zvonilo, jer je
posluga dolazila po uenice koje su odlazile kui.
italac ne smije misliti odvie loe o Rosini. Nije ona bila zla. Nije ni pomiljala na
to da bi mogla biti sramota naplatiti sve usluge i brbljati poput svrake s najboljim
gospodinom na svijetu. Shvatila sam neto iz protekle scene - osim onoga to se ticalo
kutije od slonove kosti. Naime to da krivicu za slomljeno srce doktora Johna nije trebalo
traiti ni u sivoj haljini ni u nabranoj pregai s depovima. Sve su te stvari bile jednako
nedune kao i Georgettina mala plava tunika. To bolje.
Ali tko je onda bio krivac? Koji je bio uzrok, koje porijeklo, kakvo objanjenje
svega toga? Neka su pitanja bila raiena, ali kolika su jo ostala tamna poput noi.
- Ipak - kazala sam samoj sebi - to se tebe ne tie. Okrenula sam se od tog lica koje
sam nesvjesno paljivo promatrala i stala gledati kroz prozor u vrt ispod nas. Doktor
John je u meuvremenu, stojei kraj kreveta, polagano navlaio rukavice. Gledao je
svoju malu pacijenticu, kojoj su se oi sklapale a ustaca otvarala u dubokom snu. ekala
sam da on ode kao obino uz lagan naklon i s jedva razumljivim Laku no. Upravo
kad je uzeo eir, moje su oi uperene prema susjednoj kui opazile kako se ve ranije
spomenuti prozor lagano otvorio i kroz njega se promolila ruka maui bijelom
maramicom.

88

Bosnaunited
Ne znam je li netko iz nae kue odgovorio na taj signal, no smjesta zatim s
prozora je pao neki predmet, bijel i lagan - po svemu sudei neko pismo.
- Tamo! - zavikala sam nehotice.
- Gdje? - zapitao je doktor John energino, krenuvi prema prozoru. - to se
dogodilo?
- Opet su uinili ono isto - glasio je moj odgovor. - Netko je mahao rupiem i
neto je palo. - Pokazala sam prema prozoru koji je sada bio zatvoren i licemjerno
prazan.
- Poite smjesta, dignite ga i donesite ovamo - glasio je njegov nalog. - Nitko vas
nee primijetiti. Mene bi zapazili.
Smjesta sam pola. Nakon kratkog traenja nala sam savijeni papiri na grani
jednoga grma. Dohvatila sam ga i smjesta odnijela doktoru Johnu. Ovaj me puta nije
vidjela ni Rosine.
On je smjesta rastrgao pisamce na male komadie, ne proitavi ga. - To nije
njezina krivnja, to ne smijete zaboraviti - kazao je gledajui me.
- ija krivnja? - pitala sam. - O kome je rije?
- Vi, dakle, ne znate?
- Nemam pojma.
- I ne pogaate?
- Ne!
- Da vas bolje poznajem, moda bih vam se povjerio i na taj vas nain postavio za
uvaricu nedunog i divnog, ali neiskusnog bia. - Kao paziteljicu? - pitala sam.
- Da - kazao je neodreeno. - Kakve su se zamke splele oko nje? - dodao je
zamiljeno.I sada je, sigurno prvi puta, promatrao ispitivaki moje lice. Pitao se bez
sumnje hoe li ga ljubazan izraz na mojem licu natjerati da prepusti mojoj panji i skrbi
to eterino bie, protiv kojega su se urotile tamne sile.
Nisam se osjeala pozvanom uvati to neznano bie, no prisjetivi se njegove
uslunosti onda kraj koije, spoznala sam da i ja njemu neto dugujem. Budem li mu
mogla pomoi ja u to i uiniti, ali odluka nije bila moja. S najmanjim moguim
sustezanjem ja sam predloila da sam voljna uiniti sve to je u mojoj moi da se
pobrinem za osobu za koju je on zainteresiran.
- Nisam vie zainteresiran od obinog gledaoca - kazao je zadivljujuom
skromnou. Sluajno poznajem tu bezvrijednu osobu koja je iz susjedne zgrade ve dva
puta povrijedila svetinju ove kue. Osim toga susreo sam u drutvu onu koja je predmet
tih prostakih pokuaja. Njezina superiornost i uroena finoa trebalo bi da izbace tu
napast iz njezinih misli. Ipak nije tako. Ona je tako nevina i tako neiskusna da bih je
najradije ja zatitio kad bih to mogao. Osobno ne mogu nita uiniti. Ne mogu joj se
pribliiti - zastao je. - Rado u vam pomoi - rekla sam - samo mi recite kako. I poela
sam brzo u mislima prelaziti listu naih uenica, traei taj uzor, taj skupocjeni biser, taj
dragulj bez mane. - Sigurno je rije o gospoi Beck - zakljuila sam. - Jedino ona meu

89

Bosnaunited
nama svima izgleda superiorno, no teko je za nju kazati da je nevina i neiskusna. Ne bi
trebalo da se doktor John zbog toga uzbuuje. Napokon to se samo njega tie, i ja mu
neu protivreiti. Bit e zadovoljan. Njegov aneo ostat e aneo. - Uputite me kamo bi
trebalo da usmjerim svoju pozornost - nastavila sam ozbiljno, smijui se u sebi na
pomisao da u morati tititi gospodu Beck ili neku njenu uenicu.
Kako je doktor John imao tanane ivce, instiktivno je osjetio ono to bi i grublje
sazdan um pronaao: naime, da sam mu se pomalo smijala. Pocrvenio je, s laganim
smijekom okrenuo se i uzeo eir - i ve je odlazio. Srce mi je poelo udarati.
- elim vam pomoi - kazala sam vatreno. - Uinit u to vi elite. uvat u vaeg
anela! Brinut u se za nju, samo mi recite tko je ona. - Ali vi to morate znati - kazao je
ozbiljno, i vrlo tiho. - Nemogue je da se u jednoj kui nalaze dvije tako iste, tako dobre i
tako neizmjerno lijepe osobe. Ja, naravno, govorim o...
Tada je brava na vratima sobe gospoe Beck iznenada zakripila, kao da je ruka
na kvaki lagano zadrhtala. Zatim je odjeknula priguena eksplozija nezadrivog kihanja.
Ta nezgoda se dogodila na nau sreu. Gospoa - ta divna ena, opet je bila na dunosti.
Tiho se vratila kui, popela se uz stube na vrcima prstiju i ula u svoju sobu. Da nije
kihnula bila bi sve ula, a ula bih bila i ja. Ali ta nezgoda zaustavila je doktora Johna.
Dok je on prestraeno zastao, ona je ula vedra, smirena i dobre volje. Netko tko nije
poznavao njezine navike pomislio bi da je ona upravo ula, odbacivi pomisao da je
stajala uhom prislonjenim na kljuanicu bar deset posljednjih minuta. Uspjelo joj je jo
jednom kihnuti. Izjavila je kako je prehlaena, a zatim stala priati o svojoj vonji
fijakerom. Zazvonilo je zvono na veernju molitvu i ja sam je ostavila s lijenikom.

90

Bosnaunited

XIV.
PROSLAVA

Poim se Georgetta oporavila gospoa ju je poslala na selo. Bilo mi je ao, jer ja

sam voljela to dijete pa sam postala jo siromanijom zbog tog gubitka. No, ne smijem se
aliti. ivjela sam u kui punoj ivota. Mogla sam imati drutvo, no izabrala sam
samou. Svaka uiteljica posebice pokuala je postati sa mnom povjerljiva. Sve sam ih
iskuala. Jedna je bila potena ena, ali vrlo uska vidokruga, grubih osjeaja i pravi
egoist. Druga je bila Parianka, rafinirana i pokvarena u srcu. Bez vjere, principa i
osjeaja. Kad bi ovjek prodro kroz vanjski okvir toga lika, naao bi u dubini kaljuu.
Posjedovala je strast za darovima.
U tom pogledu liila joj je trea uiteljica, osoba bez karaktera i posve beznaajna.
Ova posljednja imala je jo jedno svojstvo - krtost. Voljela je novac radi novca. Pogled na
zlatnik izazvao bi u njezinim oima neki neopisiv zeleni sjaj. Ona me jednom, kao znak
naroite sklonosti, povela gore i otvorivi neka tajna vrata pokazala mi hrpu kovanog
novca - oko petnaest zlatnih funti u komadima od pet franaka. Gledala je tu gomilu kao
to ptica gleda svoja jaja. To je bila njezina uteevina. Govorila mi je o njoj puna zanosa
i s velikom ustrajnou, neshvatljivom za osobu od dvadeset i pet godina. Parianka je s
druge strane bila rasipna i raskalaena po prirodi (da li je tako i postupala, to ne znam).
Te osobine pokazale su mi svoju zmijsku glavu samo jednom prilikom, pomaljajui se
vrlo oprezno. To je bio nadasve opasan gmaz, sudei prema onome to sam vidjela. To
otkrie me zainteresiralo. Da je istupilo bezobrazno, tada bih moda bila filozofskim
mirom ostala na mom mjestu promatrajui tu zmiju od ravastog jezika sve do kraja
repa. No, samo je unulo meu stranicama bijedne pripovijetke, i im se susrela s
naglim izljevom bijesa, povukla se i iezla. Ona me od tog dana mrzila. Parianka je
uvijek bila u dugovima. Plau je, naime, troila ne samo na haljine, ve i na parfeme,
kozmetiku, poslastice i zaine. Kakav je hladan epikurejac bila u svemu tome! I sada je
vidim: mrava lica i stasa, boleljiva izgleda, pravilnih crta lica, sa savrenim zubima,
usnica uzanih poput niti, iroke, izboene brade, velikih ali hladnih prijeteih, a u isto
vrijeme moleivih oiju! Neizrecivo je mrzila rad i voljela je ono to je nazivala zabavom.
A to je bilo dosadno, okrutno i glupo traenje vremena.
Gospoa Beck je savreno dobro znala kakav je karakter te ene. Jednom je sa
mnom razgovarala o njoj, s udnom mjeavinom prezira, nezainteresiranosti i antipatije.
Pitala sam je zato je dri u koli. Odgovorila je iskreno jer to odgovara njezinim
interesima ukazujui mi na injenicu koju sam ve i sama bila zapazila. Gospoica St.
Pierre posjedovala je, naime, jedinstvenu mo uspostavljanja discipline meu svom tom

91

Bosnaunited
neposlunom djecom. Bez uzbuenja, buke ili sile ona je znala smiriti djecu, kao to
ledeni zrak moe smiriti ivahni potok. Nije bilo velike koristi od nje to se tie
prenoenja znanja, no bila je nezamjenljiva u pogledu odravanja reda i nadziranja.
- Jai sais bien quelle na pas de principes, ni, peuttre, de moeurs (Znam dobro da
nema principa, a moda ni morala.) - priznavala je gospoa iskreno, no filozofski bi
dodala - son maintien en classe est toujours convermhle et rempli m me dune certaine
dignits: cest tout ce quil faut. Ni les leves ni les parents ne rekilrdent plus loin; ni, par
cons e quent, moi non plus. ( No njezino vladanje u razredu je uvijek u redu, ak u njemu
ima stanovitog dostojanstva. Vie od toga nije potrebno. Ni uenici, ni roditelji ne
gledaju dalje, pa prema tome ni ja.) udan, veseo i buan svijet bila je ta kola. Svim su
silama nastojali sakriti lance cvijeem. Njeni duh romantizma bio je posvuda prisutan.
Velika tjelesna sloboda (da tako kaem) bila je doputena kao protutea ljubomornim
duhovnim ogranienjima. Sve su due bile odgajane u ropstvu, no da nitko ne bi tu
injenicu primijetio koristila se svaka mogunost tjelesne rekreacije. Ovdje, kao i
posvuda drugdje, crkva je nastojala odgojiti svoju djecu da budu tjelesno snana, a
duevno slaba. Debela, rumena, radosna, neobrazovana, nezainteresirana. Jedi, pij i
ivi! govorila je ona. Brinite se za svoja tijela, a duu prepustite meni. Ja u se brinuti za
nju i voditi je. Osigurat u joj konani spas. To je pogodba u kojoj se svaki pravi katolik
smatra dobitnikom. Lucifer nudi iste stvari: Svu u ti mo dati i njezinu slavu, jer to je
meni preputeno i mogu je dati kome zaelim. I stoga, ako me ti oboava, ja u biti
tvoj! U to vrijeme - usred najjaeg ara ljeta - kua gospode Beck postajala bi toliko
veselo mjesto koliko to uope kola moe biti. Cijelog su dana sva vrata i svi dvokrilni
prozori bili otvoreni. Zrak je bio pun sunca. Oblaci bijahu daleko. Plovili su iznad mora,
odmarajui se bez svake sumnje na otocima, kakav je bila i Engleska - ta draga maglena
zemlja. Bjeali su sa suhog kontinenta. ivjeli smo mnogo vie u vrtu, nego pod krovom.
Nastava se odravala u velikoj sjenici, a tamo se i jelo. Osjealo se i pribliavanje
blagdana, pa se sloboda pretvarala u razuzdanost. kolski praznici poinjali su za dva
mjeseca, ali prije toga ekao nas je veliki dogaaj i vana ceremonija - roendan gospoe
Beck. Tu je proslavu organizirala gospoica St. Pierre. Gospoa je, naime, eljela ostati
po strani, kao da ne zna to se priprema u njezinu ast. Nikada nije toboe znala, nikada
nije mogla ni pomisliti da se po koli sakuplja novac za njezin dar.
Uljudni italac nee obraati pozornost na kratko potajno savjetovanje u
gospoinoj sobi.
- to biste eljeli ove godine? - pitao ju je njezin pariki porunik. - Nije vano!
Neka uboga djeca ne troe svoj novac - kazala je gospoa milostivo i skromno.
Tada bi St. Pierrova isturila bradu, ona je dobro poznavala gospou. Uvijek bi
nazivala te izraze dobrote des grimaces (Grimase.) Nije se ak ni pretvarala da tim
rijeima i asak vjeruje. - Brzo! - govorila je hladno. - Recite to elite. Dragulje ili
porcelan? Odjeu ili srebro?
- Eh bien! Deux ou trois cuillers et autant de fourchettes en argent. (Dobro, dakle!
Dvije ili tri srebrne lice i isto toliko vilica.) Rezultat je bila lijepa kutija, a u njoj srebrni
pribor u vrijednosti od 300 franaka.

92

Bosnaunited
Program proslave sadravao je predaju pribora, doruak u vrtu, predstavu (u
kojoj su kao glumci sudjelovali aci i uitelji), ples i veeru. Sjeam se da je sve to na
mene ostavilo snaan dojam. Zetie St. Pierre razumjela se u to i sve je odlino
organizirala. Glavna je toka bila predstava. Probe za nju trajale su mjesec dana. I izbor
glumaca zahtijevao je znanje i brigu. Zatim je slijedilo vjebanje izgovora i bezbroj proba.
Za sve to, kao to se moe pretpostaviti, nisu dostajale snage gospoice St. Pierre. Za to
su bile potrebne sposobnosti vee od njezinih, a imao ih je profesor knjievnosti Paul
Emanuel. Nikada nisam prisustvovala predava- njima gospodina Paula, no esto sam ga
sretala kud bi prolazio etvrtastim predvorjem smjetenim izmeu kole i internata.
ula bih ga ponekad za toplih veeri kako predaje kraj otvorena prozora, a legende o
njemu dopirale su do mojih uiju sa svih strana. Naroito je naa stara poznanica,
gospoica Ginevra Fanshawe koja je bila odabrana da odigra znaajnu ulogu u drami,
esto priala o tome to on kae ili ini.
Smatrala ga je uasno runim, i gotovo bi zapadala u histeriju na zvuk njegovih
koraka ili glasa. On je zaista bio malen, crn ovjek, zajedljiv i mraan. ak se i meni inio
neugodnom pojavom zbog svoje kratko podiane crne kose, upalih obraza, irokih
druih nozdrva i duboka pogleda. Bio je razdraljiv, to se vidjelo po nainu kojim se
obraao nemirnim uenicama koje su bile pod njegovim nadzorom. Ponekad bi
strastveno povikao na te glumce amatere, prigovarajui im zbog nerazumijevanja,
hladnoe osjeaja ili slabog izraavanja. Posluajte viknuo bi i tada bi njegov glas
odjeknuo poput trube preko pozornice. I kada bi ga tihim zvidanjem imitirale Ginevra,
Mathilda ili Blanche, nije bilo udo to bi on duboko prezirno uzdahnuo ili pak glasno
zaitao.
- Vous ndtes done que des poup e es? (Zar niste nita drugo do lutka?) - ula sam
ga grmjeti. - Vous navez pas de passions vous autres? Vous ne sentez done rien? Votre
ehair est de neige, votre sang de glace? Moi, je veux que tout cela sallume, quil ait une
vie, une Srne! (Zar u sebi nemate strasti? Zar nita ne osjeate? Zar je vae meso od
snijega, a osjeaji od leda? Ja elim da se ovo sve upali, da oivi i ima duu!)
Uzaludno objanjenje. Pa kad je to konano spoznao, on je od svega odustao. Do
tada je s njima spremao veliku tragediju, sada je knjigu rastrgao na male komadie i
doao drugog dana s nekom komedijom. To im se vie svialo. Uspjelo mu je konano
sve to utuviti u njihove okrugle glatke glave.
Gospoica St. Pierre je uvijek prisustvovala satovima gospodina Emanuela.
Priali su mi kako se njemu vrlo svia njezino otmjeno ponaanje, tobonja paljivost,
takt i profinjenost. Ona je zaista pos- jedovala dar da se u prvo vrijeme svia onome
kome je htjela. No taj osjeaj ne bi potrajao. Za sat vremena usukao bi se i nestao poput
pauine.
Dan prije roendana gospoe Beck nalikovao je ve samom blagdanu. Sva tri
razreda bi se ispraznila, oistila i dekorirala. Svuda u kui vladalo je radosno
raspoloenje. Osoba koja je traila osamu nije mogla nai ni pedalj mjesta za sebe. to se
mene tie sklonila sam se u vrt. Cijelog sam dana etala ili sjedila sama, grijala se na

93

Bosnaunited
suncu, skrivala meu drveem i druila se sa svojim vlastitim mislima. Sjeam se da sam
tog dana izmijenila samo dvije reenice s nekim ivim biem. Nisam se osjeala
osamljenom. Bila sam sretna to sam ostavljena na miru. Za promatraa bilo je dovoljno
da proe jednom kroz sobe pa da primijeti kakve su se sve promjene dogodile. Kako su
stvorene garderobe i mala pozornica s kulisama. Kako svime time upravlja gospodin
Emanuel uz pomo gospoice St. Pierre, i kako vesela skupina uenica, meu njima i
Ginevra Fanshawe, ubrzano rade pod njegovim nadzorom.
Veliki je dan osvanuo. Sunce se diglo toplo i grijalo je s vedrog neba sve do kasnih
sati. Svi su prozori i sva vrata bili otvoreni. Sve je to davalo ugodan osjeaj ljetne slobode
- a potpuna sloboda bila je i lozinka toga dana. Nastavnice i uenice sile su na doruak u
kunim haljinama, uvijene kose.
Spremale su se za veernju toaletu. Uivale su oito to e provesti to jutro u
luksuzu ljenarenja. Osjeale su se poput gradskih vijenika koji poste u oekivanju
gozbe. Oko devet sati stigla je vana linost: frizer. Makar je to bilo svetogre, on se ipak
smjestio u kapelici i tamo je u prisutnosti kropionice, svijea i raspela sveano sluio
svom zanatu. Sve su djevojke bile po redu pozivane k njemu. Izlazile bi s glavama
dotjeranim poput koljke, izbrazdane bijelim razdjeljcima i s lakiranim kovricama kao u
grkih frizura. I ja sam dola na red i jedva sam mogla povjerovati onom to je
pokazivalo zrcalo kad sam se pogledala. Iznenadila me raskona smea kosa, za koju
sam u prvi as pomislila da nije sva moja. Tek me opetovano potezanje uvjerilo u
suprotno. Morala sam tada priznati da je frizer prvorazredan umjetnik, jer mu je
uspijevalo da polui uspjeh od osrednjeg materijala.
Kapelica se zatvorila, a spavaonica je postala pozornicom pranja, odijevanja i
spretnog dotjerivanja. Za mene je bila tajna, a to e uvjek i ostati, kako im je uspijevalo
utroiti toliko vremena a pri tom tako malo obaviti. Postupak se inio zamren i dug, a
rezultat tako jednostavan. Bijela haljina od muslina, plavi pojas, par bijelih ili utih
rukavica - to je bila sveana uniforma za koju je kua puna nastavnica i uenica utroila
tri sata. Iako je uniforma bila jednostavna, ona je ipak krojem i svjeinom bila
besprijekorna. Sve su nastavnice u odijevanju takoer pokazivale odabrani ukus, koji je
odgovarao punim, vrstim oblicima ena iz Labassecoura. Moda bi sve to bilo i neto
odvie kruto za neki lepraviji stil ljepote, ali opi dojam bio je zadovoljavajui.
Promatrajui tu prozranu, poput snijega bijelu gomilu, osjetila sam se kao tamna
mrlja usred polja punog svjetla. Nisam imala hrabrosti da obuem prozirnu bijelu
haljinu. Morala sam nositi neto lagano, jer je vrijeme bilo vrlo toplo. I tako sam,
prolazei kroz niz duana, konano pronala crveno-sivu tkaninu, poput izmaglice nad
movarom. Moja krojaica saila ju je tako dobro kako je umjela, jer je, kako je ona
primijetila materijal bio si triste - si peu voyant.(Tako tuan i neupadljiv.) Morala je
ivanju posvetiti veliku panju, to je bilo dobro, jer nisam imala ni cvijee, ni dragulje za
ukras. A to je bilo najvanije nisam imala ni prirodno ruiast ten. Ne primjeujemo te
nedostatke kad nosimo svakodnevnu odjeu, no smjesta e se pojaviti pred nama ako za
sveanih prilika naa ljepota treba zasjati.
Ipak sam se ja u toj sumornoj haljini dobro osjeala, to se sigurno ne bi dogodilo

94

Bosnaunited
da sam nosila neto sjajnije i upadnije. Gospoa Beck se sloila sa mnom. I ona je obukla
jednostavnu haljinu. Samo to je ona stavila narukvicu i veliki zlatni bro s lijepim
kamenom. Srele smo se na stubama, ona mi je kimnula i nasmijeila mi se s
odobravanjem. Nije mislila da ja dobro izgledam - to nju nije zanimalo - smatrala je samo
da sam odjevena convenablement decemment, (pristojno i decentno) a to je za
gospou bilo najvanije. ak je i zastala, stavljajui mi na rame svoju ruku u rukavici.
Drala je izvezen i parfimiran rupi i apnula mi u uho sarkastinu prim- jedbu o
drugim uiteljicama (kojima je upravo malo prije polaskala). - Nema nita smjenije nego
kad se zrela ena odijeva poput djevojice od petnaest godina - quant a la St. Pierre, elle a
lair dune vieille coquette qui fait lingenue. (to se tie St. Pierre, ona lii na staru
kokotu koja se pravi nevina.)
Obukla sam se nekoliko sati prije ostalih, pa sam eljela neko vrijeme probaviti u
osami, ali ne u vrtu gdje je sluinad pripremala duge stolove, smjetala stolice i
rasprostirala stolnjake za zakusku. Pola sam u razrede, koji su sada bili prazni, tihi,
hladni i isti. Zidovi su bili svjee obojeni, podovi oribani i ve gotovo suhi. Svjee
nabrano cvijee sluilo je kao ukras, a zavjese su resile velike prozore.
Povukla sam se u prvi razred koji je bio manji i uredniji od ostalih i izvadila iz
staklene police neku knjigu koja mi se uinila zanimljivom. Sjela sam i stala itati.
Staklena vrata tog razreda gledala su u vrt. Vidjela se sjenica ukraena granama akacija
koje su se spajale s rascvjetanim granama rua. Pele su u granama rua zujale sretno i
marljivo. Poela sam itati. I upravo kad su me to zujanje, ugodna hladovina i mir stali
odvoditi u daleku zemlju snova, zauo se otri zvon zvonca ulaznih vratiju. To me
vratilo u stvarnost. Zvono je zvonilo itavo jutro, jer su radnici, posluga, frizeri, krojaice
dolazili i odlazili. Znalo se i to da e zvoniti cijelo poslije podne, jer je oko stotinu
vanjskih uenica trebalo da stigne u svojim koijama. Nije se moglo oekivati da e
prestati zvoniti ni uvee, jer su tada imali stizati roditelji i prijatelji na predstavu. U tim je
uvjetima zvonjava, ma kako otra, bila neto uobiajeno. Ipak, ovo je ispalo nekako
drukije. Otjeralo je moje snove i bacilo mi knjigu s koljena. Upravo sam se spremala da
je podignem, kad zauh brzi, pravilan i odluan korak koji je prolazio kroz predvorje,
hodnik, razrede i veliku dvoranu. Zatvorena vrata prvog razreda, moga sklonita, nisu
predstavljala zapreku. Naglo su se otvorila, i neki kaput s grkom kapom ispuni otvor.
Dva oka su prvo nesigurno lutala prostorom, a zatim su se eljno spustila na mene. Cest cela! - rekao je neki glas. - Je la connais, cest lAnglaise. Tant pis. Tout Anglaise, et,
par consequent, toute begueule qu'elle soit, elle f'era mon affair, ou je saurai pourquoi.
(Tako je! Poznajem je to je Engleskinja. Utoliko gore. Iako je Engleskinja, pa se prema
tome prenemae - ipak e obaviti moj posao, pa u znati zato.)
A zatim, s velikom uljudnou (vjerojatno je mislio da nisam razumjela njegovo
nepristojno mrmljanje) i s najuasnijim naglaskom koji sam ikada bila ula: Miss,
morate igrati. Propao sam. - to mogu uiniti za vas, gospodine Paul Emanuel? zapitala sam, jer to bijae gospodin Paul Emanuel u stanju najveeg uzbuenja. - Morate
glumiti. Ne elim da se usteete, da odbijete ili se mrgodite. Prozreo sam vae
sposobnosti one noi kad ste stigli. Vidim vae mogunosti. Vi moete igrati i morate

95

Bosnaunited
igrati.
- Ali kako gospodine Paul? Kako to mislite?
- Ne smijemo gubiti vrijeme - nastavio je, sada govorei francuski. - Povjerimo
ovim zidovima sva oklijevanja i sve isprike. Morate preuzeti ulogu.
- U vodvilju?
- U vodvilju! Sami ste to kazali.
Uasnuto sam udahnula zrak. to je taj mladi ovjek mislio? - Posluajte! - kazao
je. - Sve u vam ispriati i vi ete mi tada kazati da ili ne. I prema tom odgovoru ja u vas
kasnije cijeniti. Na njegovim je obrazima gorio sjaj jedva svladane estine. Njegova je
narav bila u isto vrijeme i suzdrana i mrzovoljna, i estoka, a bila je blizu toga da
postane gruba i nesmiljena. Najbolje je bilo sasluati ga pozorno i tiho. Sluala sam.
- Sve e propasti - zapoeo je. - Louise Vanderkelkov se razboljela, bar tako kae
njezina smijena majka. Ja sam siguran da bi ona mogla igrati samo kad bi htjela.
Nedostaje joj oito dobra volja. Ona je vjebala - kao to znate - ili moda ne znate, to nije
vano. Bez nje, komad se nee moi izvesti. Preostaje samo nekoliko sati da ulogu
nauite. Ni jedna uenica ne bi prihvatila tu ulogu. Jer to i nije zanimljiva, ni simpatina
uloga. Njihovo grozno amour- propre(samoljublje), tako svojstveno enama, pobunilo
bi se. Engleskinje su ili najgore, ili najbolje predstavnice svoga spola. Sam Bog zna da ih
mrzim poput kuge (to je kazao stisnutih zubi). Molim Engleskinju da me spasi. Kako
glasi va odgovor - da ili ne? Tisuu primjedaba vrzmalo mi se glavom. Strani jezik,
kratko vrijeme, javno prikazivanje... Sve je drhtalo u meni, moje neprovjerene
mogunosti i samoljublje (ta najgora osobina). Sve je to govorilo: Ne, ne, ne!
No, pogledala sam gospodina Paula, i u njegovim ljutitim prodornim oima
ugledala neto poput molbe, pa su moje usne izrekle rije da. Za asak njegov se kruti
lik opustio, no brzo se svladao i nastavio:
- Brzo na posao! Evo knjige, ovo je vaa uloga, proitajte je! I ja sam itala. Nije
pravio primjedbe, no ponekad bi se namrtio. Glumio je, a ja sam ga posluno oponaala.
To je bila nezgodna uloga - muka - i to jednog glupana. U nju se nije moglo staviti ni
srca ni due. Nije mi se sviala. Komad - obino brbljanje - odvijao se oko napora dvaju
suparnika da zadobiju ruku neke lijepe kokete. Jedan se ljubavnik zvao Medvjed. Bio je
to dobar, pristojan, ali sirov ovjek. Neka vrsta sirovog dijamanta. Drugi je bio pravi
leptir, brbljavac, hvalisavac. A ja sam morala biti taj hvalisavac, brbljavac i leptir. Uinila
sam to sam mogla. Znala sam da to nije dobro. Izazivala sam gospodina Paula, bio je
bijesan. Svim sam silama nastojala uiniti sve to sam mogla. Vjerujem da je spoznao
moje dobre namjere. Ii e - viknuo je. A kad su se zauli glasovi iz vrta i pojavile se bijele
haljine koje su leprale oko drvea, on je kazao: - Morate se povui. Morate to nasamo
nauiti. Doite sa mnom. Nije mi dao ni vremena ni mogunosti da neto odluim. On
me poput vihora poveo stubama na prvi kat, na drugi - na trei (inilo se kao da taj mali
ovjek instinktivno svuda pogaa svoj put). Odveo me na tavan, tamo me zakljuao i
nestao.
Nije to bilo ugodno mjesto. Mislim da on nije znao kako je neugodno bilo, jer me

96

Bosnaunited
sigurno inae ne bi ovdje zatvorio. U to ljetno vrijeme bilo je na tavanu vrue kao u
Africi. Zimi je ak bilo hladno kao na Grenlandu. Sve je bilo puno kutija i starih krpa.
Stare su haljine visjele s neokreenih zidova. Strop je bio pun pauine. Bilo je poznato da
je tavan pun takora, ohara i druge gamadi - a aptalo se da se tajanstvena opatica iz
vrta jednom pojavila ovdje. Jedan je dio tavana bio u mraku. A da bi misterija bila jo
dublja, preko tog dijela bila je navuena zavjesa koja je zaklanjala tamni red zimskih
ogrtaa to su visjeli, svaki s jednog klina, poput zloinaca na vjealima. Govorilo se
kako se opatica pojavila iza zavjese i ogrtaa. Nisam u to vjerovala, niti me to
uznemirivalo. No, ugledala sam vrlo tamnog i velikog takora, s dugim repom, koji se
pojavio iz udubljenja u zidu. Pogled mi je pao na crne ohare to su etali po podu. Oni
su me vie zabrinjavali od praine, starih krpa i vruine. To posljednje bi uskoro postalo
nepodnoljivim kad mi ne bi bilo uspjelo popeti se i otvoriti prozori na krovu. Ispod
tog otvora dogurala sam prazan sanduk, stavila sam na njega manju kutiju, obrisala s nje
prainu, skupila svoju haljinu (neka se italac sjeti da je to bila najbolja koju sam imala) i
popela se na to udno prijestolje. Poela sam svladavati svoj zadatak. Dok sam uila
bacala sam pogled na ohare zbog kojih sam, vjerujem, vie nego zbog takora, sjedila u
smrtnom strahu na tom prijestolju.
Moja je prva impresija bila da sam poduzela neto nemogue. Odluila sam
uiniti sve to budem mogla, pomirivi se s milju svoga neuspjeha. Uskoro sam ipak
otkrila da uloga u tako malom komadu nije neto to se ne moe savladati za nekoliko
sati. Uila sam i uila, prvo apui, a zatim glasno govorei. Sigurna da me nitko ne
gleda, ja sam glumila pred tavanskim insektima. Ulazei u povrnost, frivolnost i
neiskrenost uloge koju sam igrala, osveivala sam se tom glupanu, pravei ga to je
mogue smjenijim.
U tom vjebanju prolo je poslije podne. Dan je stao prelaziti u sumrak. Nisam
nita jela od doruka, pa sam postajala sve gladnija. Sjetila sam se zakuske i hrane koju
su sigurno upravo sada gutali u vrtu duboko ispod mene. (Vidjela sam u predvorju
koaru punu pates k la creme (Kolai s kremom). Za mene nije bilo nita bolje na
svijetu). U ovaj as bi mi odgovarao komad kolaa i to se vie moja elja za tim
slasticama pojaavala, sve mi se tee inilo provesti blagdan u postu i u zatvoru. Iako je
tavan bio daleko od ulaznih vrata i predvorja, ak je i ovamo dopirao zvuk zvona, i
neprestano kotrljanje koije po poploenom putu. Znala sam da u kui u vrtu sve vrvi od
ljudi punih sree i radosti. Ovdje je poeo padati mrak, ohari su mi nestajali pred oima.
Drhtala sam od straha da oni ne navale na mene, popnu se neopazice na moje prijestolje i
izvre prepad na moju suknju. Puna nestrpljenja poela sam ponovno vjebati svoju
ulogu elei da utuem vrijeme. Tek to sam zavrila, ula sam dugo oekivani um
kljua. Bio mi je dobro doao. Gospodin Paul (jer sam kroz prainu jo mogla vidjeti njegovu kratko oianu kosu i ukastu boju lica) uao je.
- Izvrsno! - zaviknuo je, drei vrata otvorena i zastavi na pragu. - Jai tout
entendu. Cest assez bien. Encore! (Sve sam uo. To je dosta dobro. Jo jednom!)
Oklijevala sam asak.
- Encore! - kazao je odluno. - Et point de grimaces! A bas la timidite. (Jo jednom!

97

Bosnaunited
I bez grimasa. Dolje stidljivost!)
Ponovila sam ulogu, no ni upola tako dobro kao kad sam bila sama. - Enfin, elle
sait (Najzad, nauila je.) - kazao je prilino nezado- voljno - u tim uvjetima se i ne moe
vie zahtijevati. - Zatim je dodao: - Imate dvadeset minuta za pripreme. Do vienja! - I
otiao je.
- Gospodine - viknula sam, skupivi svu svoju hrabrost. - Eh bien. Quest ce que
cest, Mademoiselles? (Dobro, to je sad, gospoice?)
- Jai bien faim.(Gladna sam).
- Comment, vous avez faim! Et la collation? (Kako to a to je sa zakuskom?)
- Ne znam nita o njoj. Nisam bila tamo, jer sam ovdje bila zakljuana. - Ah, cest
vrai. (To je istina!) - viknuo je.
Za trenutak moje je prijestolje bilo naputeno, a tavan ispranjen. Jurnuli smo sve
do same kuhinje. inilo mi se da emo prodrijeti do podruma.
Kuharici je bilo strogo nareeno da iznese hranu, a meni da je pojedem. Na moju
radost ta se hrana sastojala samo od kave i kolaa. Plaila sam se vina i suhih kolaa, jer
to nisam voljela. Otkud je pogodio da bih rado pojela komadi pite s kremom, to ne
znam. Ali on je iziao i odnekud mi to doneo. Jela sam i pila s velikim apetitom,
ostavljajui pitu za kraj. Gospodin Paul nadzirao me je pritom i gotovo mi naturio vie
nego sam mogla progutati. - A la bonne heure. (U dobar as.) - viknuo je kad sam mu
dala do znanja da ne mogu vie jesti i sklopljenih ga ruku zaklinjala da me potedi jo
jednog komada peciva namazanog maslacem. - Mislit ete o meni kao o tiraninu i
Modrobradom, koji zatvara ene na tavanu. A ja ipak nisam takav. Gospoice, osjeate li
sada dovoljno snage i hrabrosti da se pojavite?
Odgovorila sam potvrdno, iako sam zapravo bila vrlo zbunjena. Ovaj mali ovjek
bio je jedan od onih kojima se nitko ne moe suprotstaviti, ukoliko sam ne raspolae
snagom da ga od prve smlavi. - Doite - rekao je, ponudivi mi svoju ruku.
Pruila sam mu svoju i on je krenuo brzim korakom, prisiljavajui me na tranje
da ne bih zaostala. asak se zaustavio u predvorju. Bilo je rasvijetljeno jarkim
svjetiljkama. Sva su vrata od razreda bila otvorena, a tako i iroka vrata prema vrtu.
Naranina drvca, i visoko cvijee u vazama, ukraavali su portale s obje strane. Skupine
dama i gospode u veernjim odijelima komeale su se meu cvijeem. Iz razreda se
pruao pogled na to zbijeno, uzburkano, buno mnotvo u pokretu. Sa stropa su visjeli
upaljeni lusteri. U daljini se uzdizala pozornica sa sveanom zelenom zavjesom i redom
svjetiljaka. - Nest pas que cest beau? (Zar ne da je to lijepo?) - pitao je moj pratilac.
Morala sam to potvrditi, no srce mi se popelo u grlo. Gospodin Paul je to shvatio,
pa me je sa strane pogledao.
- Uinit u sve to mogu, no eljela bih da je sve ve prolo. - Zatim sam zapitala Hoemo li proi kroz to mnotvo? - Ni govora. Ja stvar bolje provodim. Proi emo kroz
vrt. I zaas smo proli kroz vrata. Svjea, mirna no me nekako oivjela. Nije bilo
mjeseca, no veliki broj blistavih prozora osvjetljavao je dvorite, pa ak i aleje. Na nebu
nije bilo oblaka, i ono je veli- anstveno sjalo svojim ivim plamenovima. Kako su blage

98

Bosnaunited
noi na Kontinentu! Kako ugodne, mirisne i mirne! Nema magle s mora, nema hladne
vlage. Te su noi kao podneva bez magle, a svjee su poput jutra. Proli smo kroz
predvorje i vrt te stigli do staklenih vrata prvog razreda. Bila su otvorena, kao to su te
noi bivala i sva ostala vrata. Uli smo, i on me uveo u maleni kabinet izmeu razreda i
velike sale. "Zaslijepila me silna svjetlost u kabinetu, zagluila me buka glasova. Stala
sam se guiti od vruine, stiske i guve. - De lordre! Du silence! (Reda i mira!) - zavikao
je gospodin Paul. - Kakav je to kaos? - zapitao je, i sve se stialo. S nekoliko rijei i gesta
on je iz kabineta potjerao vie od polovice prisutnih, i prisilio preostale na mir. Svi su bili
u kostimima. To su bili glumci, a ovo je bila garderoba. Gospodin Paul me predstavio.
Zurili su u mene, a neki se nasmijae. Za njih je to bilo iznenaenje. Nisu oekivali da e
Engleskinja igrati u vodvilju.
Ginevra Fanshawe, odjevena u lijepi kostim i uistinu prekrasna, pogledala me
oima sjajnim i okruglim poput bisera. Ona je bila izvrsno raspoloena, nije se ni plaila
ni stidjela, bila je oduevljena to e se pojaviti pred stotinjak ljudi. Moj dolazak prekinuo
ju je u toj radosti. Bila bi uzviknula, ali gospodin Paul drao je u svojoj vlasti, i nju i sve
ostale.
Nakon to ih je sve pogledao kritikim pogledom, on se okrenuo k meni.
- I vi se morate obui za svoju ulogu.
- Odjenuti se poput mukarca! - viknula je Zelie St. Pierre, pribliavajui se.
Dodala je slubeno: - Ja u joj pomoi. Nije mi se svialo to u se obui u mukarca, a
sigurno mi i nee dobro pristajati. Bijah pristala prihvatiti muko ime i muku ulogu, ali
ne i muki kostim. Stanite! Ne! Zadrat u vlastitu haljinu, bilo to bilo. Rekla sam to
odlunim glasom, iako tihim, zamuckivajui od uzbuenja.
On nije odmah planuo kao to sam ja pomislila. utio je. Ali Zelie se ponovno
suprotstavila.
- Bit e pravi kico. Evo odijela. Sve je kompletno. Moda je preiroko, ali ja u to
urediti. Doite, chere amie - belle Anglaise! (Draga prijateljice - lijepa Engleskinjo!)
Rugala mi se, jer ja nisam bila lijepa. Uhvatila me za ruku i povukla za sobom. Gospodin
Paul je stajao mirno i nezainteresirano.
- Ne smijete se braniti - nastavila je St. Pierr, jer ja sam se odupirala. - Sve ete
pokvariti, unititi komad, pokvariti veselje cijeloj drubi. Zar sve to rtvovati svom
samoljublju? To bi bilo teta, i gospodin to nikada nee dopustiti.
Potraila je njegov pogled. I ja sam ga htjela uhvatiti. Prvo je pogledao nju, a
zatim mene. - Stanite! - rekao je polagano, zaustavivi St. Pierr u njezinim naporima da
me odvue za sobom. Svi su oekivali njegovu odluku. Nije se ljutio, niti je bio uzbuen.
Primijetila sam to, i to me ohrabrilo.
- Ne svia vam se to odijelo? - zapitao je pokazujui na muku odjeu.
- Nemam nita protiv pojedinih dijelova, ali neu obui sve. - Pa kakvo bi moralo
biti? Kako prihvatiti muku ulogu, a pojaviti se na pozornici u enskim haljinama? Ovo
je amaterska predstava, to je istina. Vodvilj u internatu. Mogao bih pristati na stanovite

99

Bosnaunited
ustupke, no neto ipak morate obui to e potvrditi da pripadate plemenitijem spolu.
- Hou, gospodine! Ali to mora biti ureeno kako ja elim. U to se nitko ne smije
mijeati. Nitko me ni na ta ne smije prisiliti. Dopustite da se sama odjenem.
Gospodin je, bez ijedne daljnje primjedbe, uzeo kostim od St. Pierr, predao ga
meni i odveo me u svlaionicu. Ostavi sama, smirila sam se i sabrano prila poslu.
Zadrala sam svoju ensku odjeu i dodala joj prsluk, okovratnik i kravatu. Zatim jo i
kratki kaput. Sva je ta odjea pripadala bratu jedne uenice. Raspustila sam pletenice i
sakupila pozadi dugu kosu. Sprijeda sam je poeljala na jednu stranu. Uzela sam eir i
rukavice u ruku i izila. Gospodin Paul je ekao kao i svi ostali. Pogledao me: - To je
dobro za internat - izjavio je. A zatim je prilino ljubazno dodao: - Courage, mon ami! Un
peu de sang froid - un peu daplomb, M. Lucieh, et tout ira bien. (Samo hrabro prijatelju!
Malo hladnokrvnosti, malo hrabrosti i sve e biti u redu, gospodine Lucien!)
St. Pierr se ponovno hladno nasmijala poput zmije.Razdraena zbog uzbuenja,
ja sam se okrenula prema njoj i kazala kako bih je izazvala na dvoboj kad ona ne bi bila
dama, a ja gospodin. - Nakon predstave, nakon predstave - govorio je gospodin Paul. Tada u vam podijeliti svoje pitolje i uredit emo sve kako je propisano. Bit e to stara
svaa izmeu Francuske i Engleske. Pribliavao se as poetka predstave. Gospodin
Paul je stao pred nas i odrao nam kratak govor, poput generala koji se prije bitke obraa
svojim vojnicima. Ne znam to je rekao, osim neka svaka od nas pokua odbaciti
privatnu linost. Sam Bog zna kako sam taj savjet shvatila beskorisnim za neke od nas.
Zazvoni zvono. Odvedoe mene i jo dvije druge djevojke na pozornicu. Zvono je
ponovno zazvonilo. Morala sam kazati prve rijei komada. - Ne gledajte u publiku, i ne
mislite na nju - apnuo mi je gospodin Paul u uho. - Zamislite sebe na tavanu kako
glumite takorima. Nestao je. Zavjesa se digla. Na nas je navalilo svjetlo iz velike
dvorane i amor veselog mnotva. Sjetila sam se ohara, starih kutija, pisaeg stola
izjedenog crvotoinom. Loe sam izgovorila svoj tekst, ali sam ga ipak izgovorila.
Te prve rijei bile su najtee. Otkrile su mi injenicu da se ne plaim toliko gomile
koliko svog vlastitog glasa. Ti ljudi meni strani nisu za mene znaili nita. Nisam mislila
na njih. Kad se moj jezik oslobodio i moj glas zadobio svoju pravu boju, nisam vie
mislila ni na to osim na osobu koju sam predstavljala - i na gospodina Paula, koji je
sluao, gledao i uzbuivao se iza pozornice.
Osjeajui pomalo kako mi se vraa snaga, stala sam zamijeivati druge glumce.
Neki su od njih glumili vrlo dobro, naroito Ginevra Fanshawe. Koketirala je s dva
oboavatelja na pozornici, to joj je izvrsno uspijevalo. Ona je zaista bila u svom
elementu. Primijetila sam da je jednom ili dva puta obratila naroito pozornost meni kicou. Ona mi je s tolikim oduevljenjem i ivahnou pokazivala svoju naklonost
dobivajui za to aplauze publike, da sam ja - koja sam je dobro poznavala - shvatila da
ona glumi za nekoga. Slijedila sam njezine poglede, smijeak i geste i brzo uoila da je
ona izdvojila lijep, otmjen cilj za svoje strijele. Vii od ostalih i prema tome cilj koji su
strijele lako mogle pogoditi, stajao je meu publikom: dobro poznati lik doktora Johna.
Predstava je djelovala sugestivno. U oima doktora Johna moglo se neto
proitati, iako ne znam tono to. Na mene je to djelovalo tako da sam svoju ideju ulila u

100

Bosnaunited
svoju ulogu na pozornici. Ulila u rijei koje sam govorila Ginevri. U liku iskrenog
ljubavnika vidjela sam doktora Johna. Jesam li ga alila? Ne, moje je srce bilo tvrdo, on
mi je bio suparnik. Bila sam gizdelin, no mogla sam ga pobijediti. Glumila sam puna
odlunosti da pobijedim i osvojim. Ginevra me u svemu slijedila. Nas dvije smo u
mnogome promijenile karakter uloge. U pauzi, gospodin Paul nam je kazao, pomalo nas
optuujui, da ne zna to nas je na to nagnalo.
Cest peutstre plus beau que votre modele - rekao je - mais ce nest pas juste. (To je
moda ljepe od originala, ali nije tono.)
- Ni ja nisam znala to se to sa mnom dogaalo, ali kao da sam eljela istisnuti
doktora Johna. Ginevra je bila zavodljiva, pa kako sam ja mogla biti drukija? Izmijenila
sam duh uloge. Nisam je mogla igrati bez srca i bez interesa. Morala je biti odigrana
zrelo i nadahnuto, pa sam je tako glumila s uivanjem.
to sam osjeala i inila te noi? Nisam oekivala da u u transu biti podignuta u
sedmo nebo. Prihvatila sam tu ulogu, hladno, zlovoljno i sa strahom, da bih drugoga
zadovoljila. A glumila sam je toplo i zainteresirano, elei zadovoljiti sebe.
Kad sam drugi dan razmiljala o tome, shvatila sam da sam protiv tih amaterskih
predstava. Iako mi je bilo drago to sam uinila uslugu gospodinu Paulu, i sama jednom
okuala svoje snage, vrsto sam odluila da to nikada vie ne ponovim.
Uivanje u glumi otkrilo se kao dio moje naravi. Njegovanje i vjebanje tog
pronaenog dara moglo mi je donijeti mnogo uivanja, ali to ne bi odgovaralo mom
shvaanju ivota. Trebalo je da se odreknem tih svojih sposobnosti i elja. Zakljuala sam
ih kljuem odlunosti i nisu ih otkljuali do danas ni vrijeme, ni iskuenja.
Kad je predstava zavrila, gospodin Paul, obino ljutit i sklon osuivanju, sasvim
se izmijenio.
Vrijeme njegove odgovornosti proteklo je i on je smjesta odbacio zapovjedniko
dranje. U tren oka naao se meu nama, radostan, ivahan i drutven. Stisnuo nam je
svima ruke, svakom posebice zahvalio i izrazio svoju odluku da e sa svakom od nas
plesati na balu. Kada je zatraio moj pristanak, odgovorila sam mu da ne pleem. Jednom morate - glasio je odgovor. I da se nisam sklonila i izbjegavala ga, on bi me
prisilio na tu drugu predstavu iste veeri. No, meni je bila dosta jedna. Bilo je vrijeme da
se povuem u samu sebe i svoj svakodnevni ivot. Moja tamna haljina je sasvim dobro
izgledala ispod kaputa na pozornici ali ne bi odgovarala valceru ili kadrili. Povukla sam
se u tihi kutak i promatrala, sama neprimijeena, taj bal koji se u svojoj ljepoti i raskoi
odvijao preda mnom poput predstave.
I opet je Ginevra Fanshawe bila najljepa i najradosnija od sviju. Ona je bila
odabrana da otvori ples. Izgledala je draesno, plesala je skladno i radosno se smijeila.
Takve su scene znaile trijumf za nju - ona je bila dijete radosti. Ogluila bi se na rad ili
tude patnje. To bi odbacivala. Ali radost je irila njezina leptirska krila, dizala zlatnu
prainu s njih. Tada bi blistala poput dragulja i cvjetala poput cvijeta. Naljutila bi se na
svaku jednostavnu hranu ili obino pie. No uivala je u kremama i sladoledu poput
kolibria u medu. Najvie je voljela slatko vino. Slatkii su bili njen kruh svagdanji.

101

Bosnaunited
Ginevra je ivjela svojim pravim ivotom u toj plesnoj dvorani, a na drugom bi mjestu
venula u tuzi.
itaoe, nemoj misliti da je ona tako cvjetala i sjala zbog svog partnera, gospodina
Paula, i da je samo radi njega prosipala svoje ari ili pak radi roditelja, djedova i baka u
plesnoj sali. Zbog svega toga Ginevra bi jedva pristala otplesati kadrilu. A njezinu dobru
volju i radost zamijenili bi dosada i zlovolja. No, ona je znala za neto to je obasjavalo
svu tu zbitu, sveano raspoloenu masu. Znala je za zain koji je svemu davao bolji ukus.
Opaala je razloge koji su opravdavali to isticanje njezine privlanosti.
U ovom dijelu dvorane gdje se plesalo nije se nalazio ni jedan mukarac koji nije
bio oenjen ili otac - izuzimajui gospodina Paula. On je bio jedina osoba koja je smjela
pozivati uenice na ples. To mu je bilo doputeno djelomino jer je to bio dugogodinji
obiaj (on je, naime, bio roak gospoe Beck i ona ga je vrlo cijenila), a djelomino zbog
toga, jer je on uvijek predstavljao iznimku. Radio je ono to je htio. Iako je bio strastven i
svojeglav, bio je ipak olienje potenja. Mogla mu se povjeriti eta najljepih i najednijih
djevojaka s punim povjerenjem da im se nita nee dogoditi. Mnoge djevojke, dopustite
mi da to primijetim, nisu uope bile tako naivne, ak suprotno od toga. No u prisutnosti
gospodina Paula one se nisu usuivale pokazati svoje pravo lice. Jednako tako nisu se
usuivale namjerno stati mu na ulj. Smijati mu se u lice dok je glasno vikao, ili pak
aputati za vrijeme dok bi srdba otkrivala njegovo inteligentno tigrovsko lice.
Gospodin Paul je dakle mogao plesati s kim je htio i teko onome tko bi mu se naao na
putu. Ostali su bili pozvani ovamo samo da promatraju - a i za to su bile potrebne
posebne molbe, veze i dobrohotnost gospoe Beck. Njih bi ona itavo vee drala
odvojene od uenica u najudaljenijem, najhladnijem i najtamnijem dijelu plesne dvorane.
Bila je to mala, usamljena skupina jeunes gens (mladih ljudi) iz najboljih obitelji. Sve
odrasli sinovi prisutnih majka, ije su sestre bile uenice ove kole. Cijelo je vee gospoa
provodila kraj njih - brinula se za njih poput majke, ali je bila isto tako stroga poput
zmaja. Ispred njih nalazila se neka vrsta ograde od konopca. Oni su je zaklinjali da im
dopusti da ga prijeu, kako bi se razveselili makar jednim plesom s onom belle blonde
(lijepom plavojkom) ili onom jolie brune (lijepom smeokosom), ili cette jeune fille
magnifique aux cheveaux noirs comme le jais.(onom mladom djevojkom s divnom
crnom kosom poput jantara.) - Taisez vous! (utite!) - odgovarala bi gospoa otro. Vous ne passerez pas a moins que ce ne soit sur mon cadavre, et vous ne danserez
quavec la nonnette du jardin. (Prijei moete samo preko moje leine, a plesati moete
samo s malom opaticom iz vrta.) - govorila je aludirajui na staru legendu. I stala je etati
majestetino, poput malog Bonapartea, odjevena u svilenu haljinu mije boje. Gospoa je
dobro poznavala svijet i ljudsku prirodu. Ne vjerujem da bi se i jedna druga direktorica
u Villettu usudila pustiti te jeunes hommes meu svoje zidove. No, gospoa je znala
da je davanjem takvog odobrenja na dan kao to je bio ovaj mnogo riskirala, ali je
zadobila takoer poen u svoju korist.
U prvom redu, roditelji su postali sauesnici tog ina, jer je sve bilo uinjeno u
njihovoj prisutnosti. Drugo: upravo je na taj nain, doputajui pristup tim tako opasnim
i fascinirajuim zvjerkama, ona isticala najjau stranu svoga karaktera - mo

102

Bosnaunited
surveillante (budnosti). Trea: njihova je prisutnost inila pikantan dodatak zabavi.
Uenice su to znale i vidjele. Pogled na takvu zlatnu jabuku koja je sjala u daljini podizao
je njihovo raspoloenje vie nego pod utjecajem bilo ega drugoga. Dobro raspoloenje
djece prelazilo je na roditelje, ivahnost i razdraganost rasprostirala se po plesnoj
dvorani. I sami jeunes gens, iako iskljueni, dobro su se za- bavljali. Gospoa, naime,
nikada nije doputala da im bude dosadno. I tako je godinja zabava gospoe Beck
uspijevala bolje, i imala vie uspjeha, od zabave bilo koje druge direktorice u zemlji.
Primijetila sam kako je doktor John isprva smio etati razredima. On je izgledao nekako
ozbiljno i muevno, usprkos svojoj mladosti. A to je uz ostalo pridonosilo njegovoj
ljepoti. im je, meutim, zapoeo ples, gospoa je potrala prema njemu.
- Doite, vue - rekla je smijui se - navukli ste janjee krzno, ali ipak morate
napustiti tor. Doite, imam ovdje lijepu menaeriju od dvadeset primjeraka. Dopustite
da vas smjestim u svoju zbirku. - Ali prije mi dopustite da otpleem jedan ples s
uenicom po mom izboru.
- Imate li zaista toliko smjelosti da to zatraite? To je ludost! Pravi grijeh! Sortez,
sortez, et au plus vite!
Gurala ga je ispred sebe i zaas ga smjestila meu druge mlade ljude.
Ginevra, koja se umorila od plesa kako pretpostavljam, potraila me u mom
sklonitu. Bacila se na klupu kraj mene i (toga bih se vrlo rado bila odrekla) zagrlila me.
- Lucy Snowe! Lucy Snowe! - viknula je gotovo jecajui i na pola histerino.
- to se dogodilo - zapitala sam suho.
- Kako izgledam... kako izgledam veeras? - zapitala je. - Kao obino - odgovorila
sam - neizmjerno tato. - Zajedljivo stvorenje! Nikada nemate dobru rije za mene. Ali
usprkos vama i svim ostalim zavidnicama, ja znam da sam lijepa. Ja to osjeam. Ja sam
toga svjesna jer se u garderobi nalazi veliko zrcalo, u kojem se mogu ogledati od pete do
glave. Hoete li poi sa mnom tako da obje zajedno stanemo preda nj?
- Hou, gospoice Fanshawe, zabavljajte se koliko god to moete. Garderoba je
bila blizu i mi smo ule. Zgrabila me za ruku i povukla me do zrcala. Nisam joj pruala
otpor, niti sam ita kazala. Stala sam kraj nje i dopustila da njezino samozadovoljstvo
slavi pravo slavlje. Bila sam radoznala koliko e toga moi podnesti. Moe li uope
osjetiti zadovoljstvo? Da li i najmanji apat razumijevanja za druge moe prodrijeti u
njezino srce i umiriti njezinu tatinu? Nije bilo mogue. Zavrtjela je sebe i mene. Gledala
nas sa svih strana. Smijeila se, tresui svojim kovricama. Ureivala je svoj pojas,
rairila svoju haljinu i konano, spustivi moju ruku, naklonila se s velikim potovanjem
i kazala:
- Ne bih htjela da sam kao vi, ni za itavo kraljevstvo.Izlazite, izlazite to bre!
Primjedba je bila uistinu naivna pa se nisam mogla naljutiti. Odgovorila sam:
- Dobro!
- A to biste vi dali da budete na mom mjestu?
- Ni jedan laan novi, ma kako to udno zvuilo - odgovorila sam. - Vi ste jadno

103

Bosnaunited
bie.
- Ne mislite tako u svom srcu.
- Ne, jer za vas nema mjesta u mom srcu. Tek katkada pomislim na vas. - Dobro,
ali - kazala je svaalakim tonom - sjetite se razlike u naem poloaju, i tada ete vidjeti
koliko sam ja sretna, a vi bijedni. - Samo nastavite, sluam vas.
- Ponajprije, ja sam kerka jednog gospodina iz plemenite obitelji. Pa, iako on nije
bogat, ja imam ipak stanovite izglede zbog svog bogatog ujaka. Osim toga, meni je tek
osamnaest godina, a to su najljepe mogue godine. Odgojena sam na Kontinentu, pa
sam tako stekla dovoljno znanja. Lijepa sam, to ne moete zanijekati. Mogu imati
onoliko oboavalaca koliko poelim. Ba ove noi slomila sam srce dvojici i ba me
samrtniki pogled jednoga od njih doveo u ovo raspoloenje.
Uivam u tome to vidim kako oni pocrvene i problijede. Kako jedan drugome
dobacuju poglede bijesne, a meni pune enje. To sam ja - sretnica, a to je s vama,
ubogom duom? Pretpostavljam da ste siromani, im ste se bavili odgojem djece kad ste
stigli u Villette. Nemate rodbine, ne moete kazati za sebe da ste mladi s vae dvadeset i
tri godine. Niste ni privlani, ni lijepi. to se pak tie oboavatelja, vi jedva i znate to je
to. Ne moete o tome ak ni raz- govarati. Potpuno ste nijemi dok druge uiteljice iznose
svoje uspjehe. Vjerujem da nikada niste bili zaljubljeni i ne poznajete taj osjeaj. A to je i
bolje za vas. Naime, moglo bi se dogoditi da vam srce pukne, jer vi ne moete slomiti
niije. Nije li to istina? - Dobar dio je istinit poput evanelja, a k tome jo i otrouman.
Mora da ste u dui dobri, Ginevra, kad govorite tako iskreno. Ona zmija St. Pierr nikada
ne bi mogla izrei ono to ste vi sada kazali. Pa ipak, gospoice Fanshawe, ma kako
nesretna ja bila, sudei prema vaim rijeima, ja ne bih dala ni jedan novi da steknem
vae tijelo i duu. - Samo zato, jer ja nisam pametna, a to je sve na to vi mislite. Nikom
na svijetu nije stalo do pameti osim vama. - Naprotiv, ja vas smatram pametnom, na svoj
nain, zaista vrlo pametnom. No, govorili ste o slomljenim srcima, o toj zabavi koju ja ne
mogu shvatiti. to kae vaa tatina, koga ste to smaknuli noas? Pribliila je usne mom
uhu. - Isidore i Alfred de Hamel su obojica ovdje - apnula mi je.
- Zaista? Rado bih ih vidjela.
- Kako ste dragi! Konano sam probudila vau radoznalost. Poite za mnom.
Pokazat u vam ih.
Ponosno je krenula naprijed. - No, neete ih ba dobro vidjeti. Gospoa ih dri
predaleko - rekla je okrenuvi se. - Proimo radije kroz vrt, uimo u hodnik, pa emo im
se tako odostraga vie pribliiti. Prekorit e nas budu li nas vidjeli, no nije vano.
Pristala sam. Prole smo kroz vrt i ule u hodnik kroz neki mali prolaz. Krenule
smo prema predvorju, skrivajui se u sjeni hodnika. Tako smo izbliza mogle pogledati
skupinu jeunes gens. Mislim da bi tog de Hamala prepoznala i da mi ga nije pokazala.
Bio je to dobro graeni mali gizdelin, ravna nosa. Kaem mali gizdelin, iako je bio
normalne visine. Ali djelovao je sitno, sitne su mu bile ruke i noge. Bio je lijep i uglaen.
Ulickan poput lutke. armantan - lijepo odjeven i oeljan, urednih cipela, rukavica i
kravate. Rekla sam:

104

Bosnaunited
- Kako drag mladi! - hvalei Ginevrin ukus. Zapitala sam je to misli da je de
Hamal uinio s dijelovima srca kojeg je ona slomila. uva li ih u boici s mirisima ili u
buketu rua. Zlobno sam primijetila da pukovnikove ruke nisu mnogo vee od njenih,
pridodavi kako je to zgodno jer bi on mogao nositi njezine rukavice. Divila sam se
njegovim kovriama, a priznala sam i to da mi nedostaju rijei za opisivanje njegova
grkog ela i klasinog lica. - A kad bi on bio va ljubavnik? - zapitala je okrutna Ginevra.
- O, nebesa! To bi bilo boanstveno! - rekla sam - no ne budite okrutni, gospoice
Fanshawe! Uliti mi tu misao u glavu je isto kao i ubogom, izopenom Kainu pokazati
dijeli raja.
- Znai, on vam se svia?
- Jednako tako kao to mi se sviaju slatkii, marmelada i cvijee u stakleniku.
Ginevra se divila mom ukusu, jer je i ona sve to oboavala. Mogla mi je
povjerovati.
- A sada, Isidor - nastavila sam. Priznajem bila sam jo radoznalija da upoznam
njega nego njegova suparnika. Ali Ginevra se nije mogla odvojiti od prvoga.
- Alfred je smio doi veeras - kazala je - zbog preporuke njegove tete, gospode
barunice de Dolodot. Sada, kad ste ga vidjeli, sigurno moete razumjeti zato sam cijelo
vee bila tako dobro raspoloena. Zato sam tako dobro glumila, i tako ivahno plesala. I
zato sam sada sretna poput kraljice. Boe! Tako sam se dobro zabavljala promatrajui
prvo njega, a zatim onog drugog, zaluujui obojicu. - Ali onaj drugi - gdje je on?
Pokaite mi Isidora. - Neu.
- Zato ne?
- Stidim ga se.
- Zbog ega?
- Zato... zato (aptom) - on ima takve zaliske, naranastocrvene, eto zato!
- Ubojica je priznao - nadodala sam istim tonom. - No, nije vano, ipak mi ga
pokaite. Jamim, neu se onesvijestiti. Pogledala je uokolo. Upravo tada je netko
progovorio iza nas na engleskom jeziku.
- Obje stojite u propuhu. Morate napustiti taj hodnik. - Nema propuha, doktore
Johne - kazala sam, okrenuvi se prema njemu.
- Ona se tako lako prehladi - nastavio je, gledajui Ginevru s najveom njenou.
- Tako je njena, netko se mora brinuti za nju. Donesite joj kili.
- Dopustite mi da sama prosudim - rekla je gospoica Fanshawe s visoka. - Ja ne
elim al.
- Vaa je haljina tanka. Plesali ste i ugrijali se.
- Uvijek propovijedate - odvratila je - stalno nekom dajete savjete. Odgovor
doktora Johna nije uslijedio. Da je povrijeen u srcu odavale su njegove oi. Postale su
tune i tamne, pune bola. Okrenuo se na stranu, no ostao je strpljiv. Znala sam da se u
blizini nalazi itava hrpa alova. Potrala sam i donijela jedan. - Ona e ga nositi, ako
budem imala dovoljno snage da je na to prisilim - dobacila sam, stavljajui ga na njezinu

105

Bosnaunited
haljinu od muslina, pokrivajui tako paljivo njezina lea i ramena. - Je li to Isidor? zapitala sam je aptom.
Ona je naprila usnice, nasmijeila se i kimnula. - Je li to Isidor? - ponovila sam,
gurnuvi je. Mogla bih to ponoviti bezbroj puta.
- Cest lui meme (To je on) - rekla je. - Kako je ruan u usporedbi s
grofom-pukovnikom! A zatim... nebesa!... ti zalisci. Doktor John je otiao.
- Grof-pukovnik! - ponovila sam. - Ta lutka... taj maneken, to bijedno inferiorno
bie! On doktoru Johnu ne moe biti nita do sluge! Zar je mogue da vam taj plemeniti
dobri gospodin - lijep poput vizije - nudi svoju ruku i plemenito srce, obeavajui vam
da e vas tititi, tu lakomislenu osobu slabe pameti, i voditi kroz bure i bitke ivota, a vi
da ga odbijete, prezirete i muite ga! Otkud vam snaga da to uinite? Tko vam je tu
snagu dao? Lei li ona u vaoj ljepoti? Vaem bijelom i ruiastom tenu i plavoj kosi? Je li
se zato poklonio pred vaom neozbiljnou? Da li vam on zbog svega toga poklanja svoje
osjeaje, svoju njenost, svoje misli, svoje nade, svoj interes i plemenitu ljubav? A vi sve
to ne prihvaate? Vi se varate, ne moete to ozbiljno misliti, vi ga ljubite, udite za njim,
ali vi se poigravate njegovim srcem, kako bi on jo sigurnije postao va.
- to se toliko uzbuujete? Ne razumijem ni pola toga to ste kazali. Izvela sam je
u vrt. Posjela sam je i rekla da se nee maknuti odavde dok mi ne prizna koga e konano
prihvatiti - ovjeka ili majmuna.
- Njega vi nazivate ovjekom - zaudila se. - On je crvenokosi buruj i odaziva se
na ime John. Pukovnik de Hamal je gospodin s izvanrednim poznanstvima, savrenog
ponaanja, lijepe pojave, interesantna blijeda lica s kosim oima poput Talijana. Osim
toga, on je divan u drutvu, on mi potpuno odgovara. Nije osjeajan i ozbiljan poput
onog drugoga. S njim mogu razgovarati istim jezikom - on ne prigovara i ne dosauje
mi. Ne mui me svojim strastima i talentima za koje nemam razumijevanja. Tako je to.
Ne drite me tako vrsto.
Popustila sam svoj stisak i ona je pobjegla. Nisam je htjela slijediti. Nisam mogla
odoljeti, a da se ne vratim u hodnik i jo jednom pogledam doktora Johna. Srela sam ga
na vrtnim stubama. Stajao je na mjestu osvijetljenom svjetlom sa susjednog prozora.
Njegov visoki stas morao se primijetiti, jer nitko u drutvu nije bio nalik na njega. U ruci
je drao eir.
Njegova nepokrivena glava, lice i fino elo djelovali su vrlo mukaraki. Crte
njegova lica nisu bile njene, ni enstvene. Nisu bile ni hladne, niti su odavale slabost.
Crte su mu lica bile pravilne. U njima se zrcalila velika osjeajnost, a u oima tuga. Bar se
to meni inilo. Okupilo me neizrecivo uenje na pomisao da bi takav ovjek mogao biti
odbijen.
Nisam mu se namjeravala pribliiti, niti razgovarati s njim. Stupanj naeg
poznanstva nije to doputao. Htjela sam ga samo promatrati usred mnotva ljudi, a da
pritom on ne vidi mene. Kad sam ga ugledala usamljenog, odustala sam od toga. On je
traio mene, ili bolje reeno nju. Zato je siao niz stube i krenuo alejom prema meni. Poznajete gospoicu Fanshawe? esto sam vas to htio zapitati - rekao je.

106

Bosnaunited
- Da, ja je poznajem.
- Intimno?
- Toliko koliko ja to elim.
- to ste sada uinili s njom?
- Jesam li njezina uvarica? - htjela sam ga zapitati, no jednostavno sam
odgovorila. - Dobro sam je prodrmala, a bila bih je jo i vie da nije pobjegla.
- Da li biste mi uinili uslugu - zapitao je. - uvajte je veeras, i pazite da ne uini
nita neoprezno. Na primjer, da istri u hladnu no nakon plesa.
- Mogla bih malko pripaziti na nju, jer vi to elite. Ali ona je i odvie samostalna, a
da bi prihvatila takav nadzor.
- Ona je tako mlada, tako neiskusna - dodao je on. - Za mene je ona zagonetka
odgovorila sam.
- Zaista? - zapitao je zainteresirano. - Kako to?
- To je teko rei, naroito je to teko rei vama. - A zato ba meni?
- udim se to nije sretna kad ste joj tako dobar prijatelj. - Ona nema pojma koliko
sam joj ja prijatelj. To je upravo ono to joj ne mogu dokazati. Smijem li vas pitati je li
ikada s vama govorila o meni? - Nazivala vas je Isidor. esto je priala o vama. No
moram priznati kako sam tek posljednjih deset minuta otkrila da ste vi i Isidore jedno.
Tek sam malo prije saznala da je Ginevra Fanshawe ona osoba za koju ste se vi toliko
zanimali. Da je ona taj magnet koji vas privlai u ulicu Fossette, da ste se vi radi nje
uljali ovim vrtom traei pisamce koje je bacio va suparnik. - Vi znate sve?
- Ja znam tek toliko.
- Vie od godine dana sretao sam je u drutvu.
Gospoa Cholmondeley je njezina i moja prijateljica. Posjeujem je svake subote i
tamo se viamo. Spomenuli ste da je ona govorila o meni kao o Isidoru. Smijem li, a da
vas ne tjeram odati ono to vam je povjerila, zapitati to je o meni govorila i s kakvim
osjeajima? Ja bih to rado saznao jer me mui nesigurnost u pogledu naih odnosa.
- Njezini se osjeaji mijenjaju poput vjetra.
- Ipak ste moda neto zapazili?
- Jesam - pomislila sam u sebi - ali ja vam to neu rei. A kada bih vam i kazala da
vas ona ne ljubi, vi mi ne biste vjerovali. - Nita mi ne kaete - nastavio je. Pretpostavljam da nemate dobrih vijesti za mene. Nije vano. Ukoliko ona za mene ne
osjea nita do odbojnosti i hladnoe, znai nisam je zavrijedio. - Ne vjerujete u sebe?
Smatrate se bezvrednijim od pukovnika de Hamala?
- Volim gospoicu Fanshawe mnogo vie nego to de Hamal moe ikoga voljeti.
Brinuo bih se za nju i uvao je bolje od njega. Uz sve duno potovanje prema de
Hamalu, mislim, ona se zanosi iluzijom. Poznam tog ovjeka, njegov karakter i sve to
tome prethodi. On nije vrijedan vae mlade lijepe prijateljice.
- Moja lijepa mlada prijateljica trebalo bi da sama znade i osjeti tko je dostojan

107

Bosnaunited
nje - rekla sam. - Ukoliko joj njezina ljepota i pamet u tome ne pomognu, tada zavreuje
lekciju koju e joj pruiti ivot. - Niste li malko prestrogi?
- Ja sam vrlo stroga, mnogo stroa nego to se pred vama pokazujem. Trebali ste
uti kako sam stroga bila prema mojoj lijepoj mladoj prijateljici. Tek tada bi vas
pogodio nedostatak moje njenosti prema toj osjetljivoj naravi.
- Ona je tako lijepa da ovjek moe biti samo ljubazan s njom. Vi, i svaka ena
starija od nje, mora osjeati prema tom nevinom, vilinskom biu majinsku ili sestrinsku
ljubav. Taj divni aneo! Zar se vae srce ne obraa njoj kad vam ape u uho svoje isto
djetinjske povjerljivosti? Kakvu vi sreu imate! - Uzdahnuo je.
- Nastojim od vremena do vremena skratiti ta priznanja - rekoh. - Ali, oprostite
doktore Johne, smijem li askom skrenuti na drugu temu? Kako taj de Hamal dobro
izgleda! Kakvo lice, kakav nos! Savreno! Oblikujte ga od gline i ne bi mogao biti
savreniji. Ne biste ga mogli uiniti ljepim, ni skladnijim. Kakve klasine usne i brada, a
tek njegovo ponaanje. Savreno!
- De Hamal je prava lutka, a osim toga je i vrlo problematian junak.
- Vi, doktore Johne i svaki mukarac, koji. nije savren poput njega, morate
osjeati prema njemu neku vrstu divljenja, kao to su je Mars i drugi grubi bogovi
osjeali prema mladom, divnom Apolonu. - Beznaajni mali kockar! - kazao je doktor
John - koga bih ja svaki dan mogao podii jednom rukom za pojas i baciti ga u tenaru,
samo kad bih to htio.
- Blagi anele! - uzviknula sam. - Kakva okrutna ideja. Niste li prestrogi, doktore
Johne?
Zautjela sam. Drugi puta te noi ja sam nadmaila samu sebe i ono to sam
smatrala svojim prirodnim ponaanjem. Govorila sam nepromiljeno i neodgovorno, to
me udno dirnulo kad sam o tome stala razmiljati. Jesam li tog jutra prilikom ustajanja
mogla pomisliti da u prije no to padne no odigrati muku ulogu u jednom vodvilju, i
sat nakon toga iskreno razgovarati s doktorom Johnom o njegovoj nesretnoj ljubavi i
napadati ga zbog njegovih iluzija? To nisam mogla predvidjeti, jednako tako kao to
nisam mogla predvidjeti da bih se mogla uzdii balonom ili oploviti Cap Horn. Doktor i
ja etali smo niz aleju i sada smo se stali vraati. Odsjaj s prozora ponovno je rasvijetlio
njegovo lice. Smijeio se, ali u oima mu se zrcalila alost. Kako sam eljela da on bude
sretan! On, sa svim svojim odlikama, pa da nesretno ljubi! Kako sam alila to je on
tuan! Tada jo nisam znala da je suzdrana alost osjeanje koje nekim ljudima najbolje
odgovara. Niti sam znala da neke biljke bez mirisa kad su itave, ire opojan miris kad
ih razmrvimo.
- Ne budite alosni, ne tugujte - izletjelo mi je. - Ako u Ginevri imade i traak toga
to bi je uinilo vrijednom vae ljubavi, ona vam mora uzvratiti ljubav. Ne tugujte,
nadajte se, doktore Johne! Tko bi se mogao nadati, ako ne vi?
Kao odgovor na ove rijei dobila sam - a mora se pretpostaviti da sam to i
zasluila - pogled pun iznenaenja. A ini mi se i nevjerice. Rastali smo se, a ja sam ula
u kuu potpuno smrznuta. Sat je otkucavao pono, ljudi su brzo odlazili, svjetiljke su se

108

Bosnaunited
gasile. Za jo jedan sat itava je kua bila u mraku. I ja sam leala u krevetu, ali nisam
spavala.
Nije mi bilo lako zaspati nakon tolikih uzbuenja.

109

Bosnaunited

XV.
VELIKI PRAZNICI

Nakon proslave roendana gospoe Beck, kojem je prethodio nerad od tri tjedna,
i nakon onih dvanaest sati razdraganosti i osloboenja od stege, slijedila je reakcija. Dva
mjeseca pravog rada i reda, i strogog uenja. Ta su dva mjeseca bili posljednji mjeseci
kolske godine, a ujedno i dva jedina mjeseca kad se ozbiljno uilo. U ta dva mjeseca bio
je usredotoen sav rad profesora, uiteljica i uenica, sve pripreme za ispite pred podjelu
nagrada. Kandidati za nagrade morali su ozbiljno raditi, a nastavnici su uprli sve svoje
snage da pokrenu one koji su zaostali u znanju, i da usavre druge koji su vie obeavali.
Za javnost trebalo je prirediti demonstraciju rada i sva su sredstva bila doputena samo
da se taj cilj postigne.
Jedva sam primjeivala to su drugi uitelji radili. Imala sam svojih vlastitih briga.
A te nisu bile male. Morala sam uliti u devedeset mozgova neto to su smatrali
najkompliciranijom i najteom znanou. Engleski jezik. Morala sam uvjebati
devedeset njukica izgovarati neto to im se inilo nemoguim - trebalo je da ih
uvjebam izgovarati utave nepane suglasnike engleskog jezika.
Stigao je dan ispita. Uasan dan! Paljivo se pripremalo za njega. Oblailo se u
tiini i to nita prozrano, nita bijelo ili modro. Haljine su morale biti to zatvorenije,
tamnije i ozbiljnije. Ja sam bila osuena da podnesem glavni teret. Ostale uiteljice nisu
morale ispitivati uenice iz predmeta koje su obuavale, jer je to preuzeo na sebe
profesor knjievnosti, gospodin Paul. On, taj kolski samodrac, skupio je sve uzde u
svoje ruke. Odbio je pomo svojih kolega. Njemu to nije bilo potrebno. Pred njim je
morala popustiti i gospoa Beck, iako je eljela ispitivati zemljopis, njezin najmiliji
predmet, kojeg je izvrsno predavala. Morala se podvri despotskim nareenjima svoga
roaka. Smjestio je po strani sve nastavnike, muke i enske, i sam zauzeo mjesto na
katedri. Ljutilo ga je to je morao uiniti jednu iznimku. Nije znao engleski. Tu granu
nauke morao je prepustiti uitelju engleskog jezika, to nije uinio bez ljubomore.
Neprekidni kriarski rat protiv samoljublja svakog ivog bia osim samoga njega
bila je muica tog vrlo sposobnog, ali i lakomog malog ovjeka. Sam se volio praviti
vaan pred javnou, i bilo mu je strano kad bi to netko drugi radio. Nastojao je sve
drati pod sobom, a kad mu to ne bi uspijevalo huao je poput priguene oluje.
Prethodne veeri pred ispitima ja sam etala vrtom poput svih ostalih uiteljica i uenica.
Gospodin Emanuel pridruio mi se u Allee defendue s cigarom u ustima. Njegov

110

Bosnaunited
kaput, najkarakteristiniji dio njegove odjee, visio je taman i prijetei. Resa njegove
grke kapice pokrivala mu je lijevu sljepooicu, njegovi crni zalisci kovrali su se kao u
bijesne make. Neto poput oblaka zastiralo je pogled njegovih modrih oiju.
- Ainsi - zapoeo je naglo me zaustavivi - vouz allez troner comme une reine;
demain troner a mes cotes? Sans doute vous savourez davance les d e lices de lautorite.
Je crois voir en vous je ne sais quoi de rayonnante, petite ambitieuse. (I tako ete sjediti
na prijestolju poput kraljice, sutra - kraj mene na prijestolju? Bez svake sumnje uivate
unaprijed u vlasti, ini mi se da vidim u vama kao neki sjaj, vi mala astohlepnice!) On se
varao. Nisam mogla cijeniti divljenje, ili dobro miljenje sutranjih slualaca, na isti nain
kao to je to inio on. Da se u toj publici nalazilo toliko osobnih prijatelja i poznanika, kao
to je to kod njega bio sluaj, ne znam to bi bilo. Ja govorim s pozicija na kojima sam se
ja nalazila. Za mene su uspjesi kole prosipali samo hladan sjaj. Pitala sam se - i sada se
jo uvijek pitam - zato su za njega sjali takvim arom i takvom toplinom. Moda mu je i
odvie bilo stalo do njih, a meni vjerojatno premalo. Ipak, ja sam na svoj nain znala
uivati poput njega. Voljela sam, na primjer, vidjeti gospodina Emanuela ljubomornog,
to je budilo njegov duh i podizalo ga, bacalo sva mogua udna svjetla na njegovo lice i u
njegove ljubiasto-modre oi, obiavao je govoriti da su njegova crna kosa i modre oi
une de ses beautes. (jedna od njegovih ljepota.)
Bilo je neto ugodno u njegovoj srdbi, bila je neizvjetaena, ozbiljna,
nerazumna, ali nikad licemjerna. Nisam opovrgla ono to mi je pripisao. Upitala sam ga
jedino kad e se odrati ispit iz engleskog, ujutro ili predvee.
- Oklijevam jo - rekao je. - Da li ujutro, prije no to svi stignu, pa vas nee smetati
gomila ljudi, ili predvee kad e ve biti svi umorni i nee vam obraati preveliku
pozornost.
- Que vous fe'tes dur, monsieur! (Kako ste grubi, gospodine.) - rekla sam
pretvarajui se da sam rastuena.
- ovjek mora biti takav s vama. Vama se ne smije dopustiti da previe dignete
glavu. Poznajem vas! Poznajem vas! Drugi ljudi u kui vide vas samo kad prolazite i
misle pri tome da je upravo prola bezlina sjena. to se mene tie, ja sam samo jednom
ispitivao vae lice i to mi dostaje.
- Zaista vjerujete da me razumijete?
Nije mi izravno odgovorio ve je nastavio: - Niste li bili sretni kad ste uspjeli u
onom vodvilju? Promatrao sam vas i vidio vau strastvenu elju za uspjehom. Kakav
vam je ar izbijao iz oiju. To nije bila samo vatra ve pravi poar; je me tins pour averti.
(u to sam uvjeren.) - to sam tada osjeala, gospodine, i oprostite mi ako kaem da
pretjerujete neizmjerno to se tie i kvalitete i kvantitete osjeaja, bilo je potpuno
apstraktno. Nije mi bilo stalo do tog vodvilja. Mrzila sam svoju ulogu. Nisam osjeala ni
najmanju simpatiju prema publici u dvorani. To su sigurno dobri ljudi, ali ih ja ne
poznajem? to znae oni za mene? Da li mi je i najmanje stalo to u sutra ponovno stati
pred njih? Hoe li taj ispit biti za mene bilo to drugo osim tereta, kojeg bih se rado to
prije rijeila?

111

Bosnaunited
- Hoete li da ga ja preuzmem iz vaih ruku?
- S najveim oduevljenjem, ukoliko se ne bojite poraza. - Ali ja ne bih uspio.
Znam samo tri reenice engleskog i nekoliko rijei. Na primjer: sonn, mone, stare - jesam
li to dobro izgovorio? Po mojem miljenju bilo bi najbolje od svega odustati i ne odrati
ispit iz engleskog, zar ne?
- Ako gospoa pristane, pristat u i ja.
- Iskreno?
- Najiskrenije.
Puio je u tiini svoju cigaru. Iznenada se okrenuo. - Donnez moi la main. (Dajte
mi ruku.)- rekao je, i iz njegova je lica nestalo zlobe i ljubomore, a mjesto toga pojavila se
velika ljubaznost.
- Doite, neemo biti suparnici, ve prijatelji - nastavio je. - Ispit e se odrati, a ja
u odabrati povoljan trenutak. I mjesto da vam dosaujem, emu sam bio sklon prije
deset minuta - jer ja sam ponekad zloban - ja u vam iskreno pomagati. Konano, vi ste
osamljeni i stranac ste ovdje. Morate, pokuati uspjeti i zaraditi za ivot. Moda bi bilo
dobro kad biste postali poznati. Bit emo prijatelji. Slaete li se? - Od sveg srca,
gospodine! Sretna sam to u imati prijatelja. To mi je milije od najveeg uspjeha.
- Pauvrette! (Sirotica!)- rekao je, okrenuo se i otiao alejom. Ispit je dobro proao.
Gospodin Paul je bio jednako tako dobar kao to su dobre bile njegove rijei i uinio je
sve da bi mi olakao moj zadatak. Idueg dana uslijedila je podjela nagrada. I to je
prolo. kola je prestala, uenice su krenule svojim kuama i zapoeli su veliki praznici.
Ti praznici! Hou li ih ikada zaboraviti? Mislim da neu. Gospoa Beck pola je
prvog dana praznika svojoj djeci na moru. Sve tri uiteljice imale su roditelje ili prijatelje
kod kojih su se sklonile. Svi su profesori napustili grad. Neki su otili u Pariz, neki u
Boue- Marine. Gospodin Paul krenuo je na hodoae u Rim. Kua je ostala gotovo
potpuno prazna. U njoj sam ostala samo ja, sluavka i neka uboga nakazna uenica neka vrsta kretena, kojoj maeha iz daleke unutranjosti nije doputala da se vrati kui.
Moje je srce gotovo umrlo u meni. Bijedne enje unitavale su ga. Kako su dugi bili ti
rujanski dani! Kako tihi, kako beivotni! Kako je golemo i prazno izgledalo to naputeno
imanje! Kako je tuan bio naputeni vrt - siv od gradske praine. Nisam znala hou li
doivjeti kraj tih osam tjedana. Moje je raspoloenje bivalo sve gore, to vie to sada
nisam imala nikakva posla. Nisam se imala emu nadati, budunost me nije mogla
utjeiti. Nije mi davala snage da podnosim sadanje nedae, nadajui se boljemu. esto
mi se nametala tuna ravnodunost prema opstanku - oaj pri pomisli da u uskoro
dospjeti do kraja svih zemaljskih patnja. Sada, kad sam imala vremena da razmiljam o
ivotu onako kako o ivotu treba razmiljati, vidjela sam da on nije nita do beznadna
pustinja puna pijeska, bez zelenih polja, bez palmina drvea. Nade koje su bile
prieljkivane od mladosti, koje su je vodile naprijed, nisam poznavala, a nisam to ni
smjela. Ako bi one jednom i pokucale na moje srce, morala sam im odbiti gostoprimstvo.
Kad su bile odbaene, potekle su ponekad tune suze. No, nita se nije moglo uiniti.
Nisam se usudila prihvatiti te goste. Tako sam se uasno plaila grijeha i lude smjelosti.

112

Bosnaunited
Ti itaoe, koji vjeruje, odrat e mi sada dugu propovijed o onome to sam
upravo napisala. A to ete uiniti i vi, moralisti, i vi strogi mudraci. Stoici e se namrtiti,
cinici narugati, a sladokusci nasmijati. Uinite svi to god elite. Prihvaam propovijed,
ruganje i smijeh. Moda ste u pravu. A moda biste u istim okolnostima nalikovali na
mene. Prvi je mjesec zaista bio za mene dug i teak. Onaj kreten nije bio nesretan. Uinila
sam sve da bih je dobro nahranila, drala je u toplom. Njoj nije bilo potrebno nita do
hrana i sunce. A kad nije bilo sunca onda vatra. Njezinim je sposobnostima odgovarao
nerad. Njezin mozak, njezine oi, njezine ui i njezino srce spavali su zadovoljni. Nije ih
se moglo probuditi, san je bio njihov raj.
Prva tri tjedna tih praznika bijahu vrua i suha, ali etvrti i peti olujni i vlani. Ne
znam zato je promjena vremena tako okrutno utjecala na mene, zato su oluja i um kie
pobuivali u meni samrtniku oduzetost u mnogo veoj mjeri nego vedri zrak. Ali tako
je bilo. Moji su ivci teko podnosili ono to su morali podnijeti kroz mnoge dane i noi u
toj golemoj praznoj kui. Kako sam molila nebo za utjehu i pomo! S kakvom me
uasnom snagom obuzelo uvjerenje da e sudbina biti moj vjeni neprijatelj s kojim se
nikada neu pomiriti. U svom srcu nisam traila boju milost. Prema njegovu velikom
planu neki moraju patiti dok su ivi. Vjerujem, ja sam jedna od njih. Za mene je bilo
veliko olakanje, kad je teta one uboge slaboumne djevojke, ljubazna stara ena, dola
jednog dana i odvela moju udnu druicu. To bespomono bie bijae ponekad teak
teret za mene. Nisam je mogla odvesti dalje nego u vrt, a nisam je mogla ostaviti ni asa
samu. Njen jadni duh bio je, naime, deformiran kao i njezino tijelo. Naginjala je zlu. Zbog
njezine sklonosti da poini neko zlo djelo bila je potrebna neprekidna pozornost. Rijetko
je kada govorila. Satima je mogla sjediti i razvlaiti svoje lice u grimase. inilo se kao da
sam zatvorena s nekom udnom divljom ivotinjom, a ne s ljudskim biem. Morala sam
joj initi usluge koje su zahtijevale ivce bolniarke. Ponekad sam osjeala smrtnu
muninu. Te neugodne dunosti zapravo nisam morala obavljati ja. Jedna sluavka, koja
sada nije bila prisutna, bila je zaduena za to. U urbi, pred praznike, nisu joj nali
zamjenu. To iskuenje nije bilo jedino to sam ga upoznala u ivotu. Ma koliko to ogavno
bilo, moja duevna bol bila je jo stranija. Briga za slaboumnu djevojku ponekad bi mi
zbog gadljivosti onemoguila da bilo to okusim. Jedva bih doekala da iziem na svjei
zrak, na izvor ili vodoskok u dvoritu. Ali ta dunost nikada mi nije lomila srce,
zamutila mi oi i natopila obraze suzama vruim poput rastaljenog metala.
Sada, kad je slaboumna djevojka otila, mogla sam poi u etnju. U prvo vrijeme
nisam imala hrabrosti udaljiti se od ulice Fossette. Malo-pomalo, stigla sam do gradskih
vrata, prola kroz njih i krenula u etnju dugim cestama, preko polja, kraj katolikog i
protestantskog groblja, uz farme, livade i umice. I sama ne znam kamo. Neto me je
poticalo, neka groznica mi nije dala da se odmaram. elja za drutvom izazivala je u
mojoj dui osjeaj nalik gladi. esto sam hodala cijeli dan, po arkom suncu podneva, u
siva poslijepodneva i maglene veeri. Vraala bih se kad bi izlazio mjesec.
Dok sam etala sama, doaravala sam samoj sebi to sada rade moji poznanici.
Gospoa Beck je bila kraj obale mora sa svojom djecom, svojom majkom i itavorh
skupinom prijatelja. Zelie St. Pierre bila je u Parizu sa svojim roacima. Ostale uiteljice

113

Bosnaunited
nalazile su se u svojim domovima. Ginevru Fanshawe odveli su neki prijatelji na ugodno
putovanje na jug. Mislila sam, Ginevra je najsretnija. Krenula je na krasno putovanje. To
rujansko sunce obasjavalo je za nju plodna polja, gdje se vrila etva i odvijala berba.
Kristalni mjesec dizao se za nju na plavom horizontu omeenom visokim planinama.
No, sve to nije bilo nita. I ja sam osjeala to jesensko sunce i svijetli mjesec, a eljela sam
da me pokrije zemlja i trava, kako bih se sakrila pred njima. Jer ja nisam mogla ivjeti u
njihovu svjetlu, nisam se mogla sprijateljiti s njima, niti zadobiti njihovu ljubav. Ginevra
je posjedovala neto to joj je omoguavalo da neprekidno bude jaka, da uiva u dnevnoj
svjetlosti i da se uva od mraka. Najbolji od svih duhova koji uvaju ovjeanstvo
zaklonio ju je svojim krilima i prekrio joj glavu, nadvivi se nad njom. Ljubav je slijedila
Ginevru, ona nikada nije mogla biti sama. Zar ona nije osjeala tu prisutnost? To mi se
inilo nemoguim. Nisam to mogla shvatiti. Zamiljala sam da ona zatomljuje svoju
ljubav, ali da e je jednog dana razotkriti. Zamiljala sam njenog izabranika svjesnog
skrivene ljubavi i smirenog zbog te spoznaje. Isplela sam icu simpatije meu njima, fini
lanac meusobnog razumijevanja, koji ih je povezivao makar oni bili udaljeni, nosei tu
vezu preko brda i dolina, nosei je molitvama i eljama. Ginevra je za mene postepeno
postajala neka vrsta junakinje. Jednog sam dana spoznala tu iluziju i rekla: - Zaista
mislim da su moji ivci prenapeti. Moj um je odvie patio, u njemu se razvijala neka
bolest. to da uinim? Kako da ostanem zdrava?
I zaista nije bilo mogue uvati se u tim prilikama. Napokon je jednog dana,
nakon noi udne samrtnike depresije, nastupila i tjelesna bolest.
Morala sam se skloniti u krevet. Nekako u to vrijeme isteklo je i bablje ljeto i
poele su ekvinocijske oluje. Devet mranih, vlanih dana - u kojima su sati prolazili
uskovitlano, muklo i divlje uz zvukove oluje - ja sam leala u nekoj udnoj groznici
ivaca i krvi. Nisam mogla zaspati. Ustajala bih nou, traila odbjegli san, zaklinjala ga
nek se vrati. No, san se nije vratio. Laem. Vratio se ipak jednom, ali pun srdbe. Bijesan
stoga to ga nisam ostavljala na miru, doao je pun osvete. Sudei prema zvonu tornja
sv. Ivana Krstitelja san je trajao jedva petnaest minuta. Dakle kratko vrijeme, no dovoljno
dugo da me ispuni jezom. Da me obdari bezimenim iskustvom koje je imalo boju, izraz,
uas i zvuk posjete iz vjenosti. Izmeu dvanaest i jedan te noi netko je mojim usnama
prinio napitak, crn, snaan, udan. Taj nije potjecao ni iz jednog izvora, ve iz
bezgraninog mora bez dna. Taj napitak spremljen za usne smrtnika nije imao dah smrti.
Popila sam ga i probudila se, mislei da je sve prolo. Kraj je doao i proao. Tresla sam
se od straha nakon povratka svijesti, spremna pozvati u pomo neko ljudsko bie. No
znala sam, ni ive due nema tako blizu da bi mogla uti moje divlje krikove. Gospoa
Goton u svojoj dalekoj sobici nije ih mogla uti. Kleknula sam na krevet. Prolo je
nekoliko uasnih sati. Razum mi je bio neizmjerno iskidan i izmuen. Najvei od svih
uasa tog sna sastojao se u tome: moji ljubljeni mrtvi, koji su me voljeli za ivota, sreli su
me negdje potpuno neodreeno. Moj je duh bio proet neizmjernim oajem kad sam
pomislila na bu- dunost. Nije bilo nikakvog razloga zato bih se oporavila ili htjela
ivjeti, a ipak je neizdriv bio nesmiljeni i naduveni glas kojim me Smrt pozivala da mi
pokae svoje nepoznate uase. Kad sam pokuala moliti, uspjelo mi je izrei samo ove
rijei:

114

Bosnaunited
- Od svoje mladosti patih zbog Tvojih uasa poremeena uma. A to je i bila istina.
Kad mi je Goton slijedeeg jutra donijela aj, zahtijevala je neka pozovem
lijenika. Mislila sam, ni jedan me lijenik ne moe izlijeiti. Jedne veeri - nisam bila u
deliriju, ve pri punoj svijesti - ustala sam i obukla se. Obuzela me slabost, drhtala sam.
Nisam vie mogla podnositi samou i tiinu velike spavaonice. Sablasno bijeli kreveti
stali su se gibati poput duhova. Svako je uzglavlje postalo mrtvaka glava izblijedjela od
sunca. Smrtni sni jednog minulog svijeta leali su smrznuti u njihovim onim
upljinama. To vee, snanije nego inae, u mojoj se dui uvrstilo uvjerenje da je
Sudbina od kamena, a Nada lani idol, slijep, beskrvan i granitna srca. Osjetila sam i da
iskuenje koje mi je Bog nametnuo kree prema svom vrhuncu. Trebalo je da izmijeni
sudbinu svojim vlastitim rukama ma kako one slabe, nemone i vrele bile. Jo je uvijek
kiilo, a vjetar je huio. Sumrak se sputao, a ja sam vjerovala u njegov blagotvoran
utjecaj. Kroz prozor sa reetkama vidjela sam none oblake gdje vise na nebu poput
sputenih zastava. Osjetila sam gore na nebu samilost i ljubav za sve patnike dolje na
zemlji. Nisam vie osjeala teret svoga stranog sna. Nepodnoljiva pomisao na to da me
nitko vie ne voli pomalo je uz- micala preda mnom. Bila sam sigurna kako e nada
snanije zasjati ako napustim tu kuu koja me zatvarala poput groba i ako poem izvan
grada na neki mirni breuljak daleko u poljima. Krenula sam zamotavi se u ogrta
(nisam mogla biti u deliriju, jer sam odluila da obuem neto toplo). Zvona crkve
zadrala su me i pozvala na pozdravljanje. Ula sam. Bilo koji sveani obred, bilo koji
izraz is- krenog vjerovanja bio bi za mene jednako tako dobro doao, kao to bi to bio
komadi kruha izgladnjelom. Klekla sam s ostalima na kameni pod. Bila je to stara crkva,
veoma sveana, iju je tamu probijalo purpurno svjetlo prodirui kroz obojena stakla
prozora. Skupilo se samo nekoliko vjernika. Nakon pozdravljenja otilo ih je oko
polovine. Ostali su se zadrali radi ispovijedi. Nisam se micala. Zatvorili su pozorno sva
vrata crkve, zavladala je pobona tiina, a sveana tama nas je obavila. Nakon nekog
vremena neka grenica zadubljena u molitvu prie ispovjedaonici. Promatrala sam je.
aptala je svoju ispovijest. Ispovjednik joj je odvraao aptom. Vratila se utjeena. Za
njom je pola druga, pa trea. Neka blijeda dama, koja je kleala kraj mene, kazala je
tihim, ljubaznim glasom: - Poite sada vi! Ja jo nisam spremna.
Mehaniki sam je posluala. Ustala sam i krenula. Znala sam to inim. Brzinom
munje mozgom mi proe ono to sam namjeravala. Taj korak nije mi mogao donijeti vie
bijede no to sam je ve trpjela. Mogao me ak umiriti.
Sveenik u ispovjedaonici nije me ni pogledao. Mirno je prinio uho mojim
usnama. Moda je bio dobar ovjek, ali ta je dunost postala za njega neka vrsta obiaja.
Prolazio je kroz sve to mirom steenim navikom. Oklijevala sam. Nisam poznavala nain
ispovijedanja. Mjesto da sam zapoela uobiajenim rijeima, kazala sam: - Oe, ja sam
protestantkinja!
On se okrenuo. Nije bio roeni sveenik, od onih koji uvijek djeluju poput
licemjera. Mogla sam prema njegovu izgledu utvrditi da je Francuz. Iako je bio sjedokos i
star, nije mu nedostajalo osjeajnosti i mudrosti. Zapitao me ljubazno zato sam kao

115

Bosnaunited
protestantkinja dola k njemu.
Kazala sam da arko udim za savjetom ili za nekoliko rijei utjehe. ivjela sam
nekoliko tjedana posve sama. Bila sam bolesna, a neto mi je muno pritiskalo um to
nisam dulje mogla podnositi. - Je li to neki grijeh, neki zloin? - zapitao je uznemireno.
Umirila sam ga to se toga tie i to sam bolje mogla prikazala sam mu ono to sam
osjeala.
Gledao je zamiljeno, iznenaeno i uznemireno. - Ne znam to bih mogao uiniti rekao je. - Nikada prije nisam imao sluaj nalik na va. Obino imamo iskustvo i znamo
to je potrebno uiniti. Ali ovo se vrlo razlikuje od uobiajene prakse ispovijedi. Nemam
savjet koji bi odgovarao ovoj prilici. Naravno da nisam nita drugo ni oekivala. Ali ve
sama mogunost da saopim uhu, koje je bilo ovjeje, osjeajno i posveeno, ono to se u
meni nakupilo poput boli u nekom sudu, koristilo mi je. Ve mi je bilo lake.
- Moram li otii, oe? - zapitala sam, jer je on utke sjedio. - Keri moja - odgovorio
je ljubazno, a ja sam bila uvjerena da je on dobar ovjek, imao je oi tako pune
razumijevanja - bolje bi bilo kad biste sada otili. Ali uvjeravam vas da su me vae rijei
potresle. Ispovijed, poput drugih stvari, moe postati ista formalnost ako prijee u
obiaj. Doli ste i izlili svoje srce. Htio bih promisliti o vaem sluaju. Kad biste bili nae
vjere, znao bih to moram kazati, jer tako rastrojeni um moe nai mir samo u okrilju
vjere. Svijet, to je dobro poznato, ne prua utoite takvim naravima. Sveti ljudi nalagali
su pokajnicima poput vas da krenu stazom pokajanja, samoodricanja, putem vrenja
dobrih djela. Ovdje su im suze zamijenjivale meso i pie - bol kruh i vodu - nagradu su
primali kasnije. Ja vjerujem da su ti osjeaji koji vas mue boji glasnici to vas ele vratiti
u krilo istinite crkve. Vi ste stvoreni za nau vjeru. Jedino vas naa vjera moe izlijeiti.
Protestantizam je previe hladan, previe suh i odvie prozaian za vas. to vie
razmiljam o svemu tome, to mi je jasnije kako je sve to neuobiajeno. Nipoto vas ne
elim izgubiti iz vida. Poite zasad, keri moja, no vratite mi se ponovno. Ustala sam i
zahvalila mu. Odlazila sam ve kad me on jo jednom pozvao.
- Ne smijete doi u ovu crkvu - rekao je. - Vidim da ste bolesni, a crkva je hladna.
Morate doi u moju kuu. Stanujem (dao mi je adresu).Doite sutra u deset.
Odgovorila sam mu kimanjem glave, podigla veo i zamotavi se u ogrta otila
sam.
to misli, itaoe? Jesam li razmiljala o tome da se ponovno vratim tom
vrijednom sveeniku?
Jednako tako pomiljala bih da uem u kulu babilonsku. Taj je sveenik imao mo
da utjee na mene. Bio je od prirode ljubazan, na onaj sentimentalni francuski nain koji
ja nisam mogla potpuno odbiti. Iako nisam cijenila neke vrste ljubaznosti, ovo je sigurno
bila jedna od onih za koju nisam imala snage da joj se oduprem.
Da sam se vratila k njemu, on bi mi bio pokazao sve to je bilo utjeno, lijepo i
poteno u papinskom praznovjerju. Tada bi pokuao probuditi u meni elju za vrenjem
dobroinstava. Ne znam kako bi sve to bilo zavrilo.

116

Bosnaunited
Svi mi mislimo da smo u nekim stvarima odluni i vrsti, a u drugima slabi. Da
sam kojim sluajem posjetila kuu u ulici des Mages broj 10, ne bih sada pisala ovu
heretiku priu. Molila bih krunicu u eliji karmelianskog samostana na bulvaru de
Crecy u Villette.Taj stari sveenik imao je u sebi neto od Fenelona.
Pa ma to veina njegove brae bila, i ma to ja mislila o njegovoj crkvi i vjeri (a ne
volim ni jedno), njega moram sauvati u zahvalnom sjeanju. Bio je njean, kad mi je
njenost bila potrebna. Utjeio me je.
Neka ga nebo blagoslovi!
Sumrak je preao u no, a uline su svjetiljke bile upaljene, kad sam izila iz tamne
crkve. Sada sam se mogla vratiti. Nije me vie obuzimala misao i divlja elja da se
nadiem jesenjeg vjetra na ma- lom breuljku daleko izvan gradskih zidina. Tu je elju
sada mogao nadvladati razum i ja sam krenula prema ulici Fossette. No, nalazila sam se
u dijelu grada koji nisam poznavala. Bio je to stari dio sa slikovitim uskim ulicama i
tronim kuama. Bila sam slaba i nesabrana, a jo uvijek odvie nemarna to se tie
zdravlja, te ne bijah oprezna.
Uznemirila sam se. Zalutala sam u nepoznatim uliicama. Izgubila sam se. Nisam
bila dovoljno odluna da zamolim nekog prolaznika da me povede.
Vjetar se bio smirio za vrijeme zalaza sunca, a sada kao da je htio nadoknaditi
izgubljeno. Snano i buno grmio je od sjeverozapada prema jugoistoku. Donio je sa
sobom kiu i udar tue. Hladnoa mi je prodirala do kostiju. Sagnula sam glavu da bih se
zatitila. U tom sukobu moje srce nije popustilo, eljela sam jedino imati krila pa se
uzdignuti do vjetra i tamo se odmoriti noena njegovom snagom. Letjeti kamo on leti.
Dok sam tako razmiljala iznenada sam osjetila veu hladnou od one koju sam
osjetila prije, veu slabost od one prijanje. Nastojala sam da doem do vrata neke velike
oblinje zgrade. Ali golemo proelje iznenada se izgubilo pred mojim oima i sve je
postalo crno. Mjesto da sam stupila na stubite kao to sam namjeravala, stala sam
padati u neki bezdan. Niega se vie ne sjeam.

117

Bosnaunited

XVI.
STARA DOBRA VREMENA

Ne znam kamo je otila moja dua za vrijeme te nesvjestice. Ma to ona vidjela,

ma gdje boravila za vrijeme te udne noi, ona je sauvala svoju tajnu. Nikada nije
sjeanju apnula ni jednu rije, zavaravajui matu potpunim zaboravom. Moda je
naletjela i ugledala svoj vjeni dom gdje e se konano odmoriti i rijeiti se bolne veze s
materijom. Dok je tako sanjarila, moda ju je neki aneo otjerao s nebeskog praga i
doveo zaplakanu jo jednom natrag dolje do mog ubogog hladnog istroenog tijela s
kojim se eljela razdruiti.
Ula je u svoj zatvor puna bola, zajecavi dugo i tuno. Teko je bilo ujediniti
razdvojene drugove.
- Duh i Materiju. Nisu se pozdravili poljupcem, ve odbojnou. Vid mi se vratio
crven, kao da plivam u krvi, sluh mi se vratio glasan poput groma. Svijest se probudila u
strahu. Sjela sam i zaueno se pitala gdje sam se to nala, meu kakvim udnim biima.
Isprva nisam prepoznala nita to sam ugledala. Zid nije bio zid, svjetiljka nije bila
svjetiljka. Jednako bih tako bila shvatila ono to nazivamo duhom, kao to sam
spoznavala te obine stvari. Sve na to je moj pogled pao inilo mi se sablasnim. No,
osjeaji su se ubrzo vratili na svoje mjesto, ivotni stroj zapoeo je svojim uobiajenim
radom. Jo uvijek nisam znala gdje se nalazim. Zamijetila sam jedino to da su me makli s
mjesta na koje sam bila pala. Nisam leala na stubama. No i oluja bile su iskljuene
zidovima, prozorima i stropom. Unijeli su me u neku kuu, ali koju?
Mogla sam se sjetiti samo kue u Rue Fossette. Jo uvijek u polusnu nastojala sam
se dosjetiti u koju su me sobu smjestili. Da li u veliku spavaonicu ili u jednu od manjih.
Bila sam uznemirena, jer nisam znala u kojoj se sobi moglo nalaziti pokustvo
koje sam ovdje vidjela. Nije bilo bijelih kreveta, ni reda irokih prozora. Sigurno me
nisu, pomislila sam, smjestili u sobu gospoe Beck! I moj je pogled pao na naslonja
presvuen plavim damastom. Pomalo sam razaznala i druge stolice presvuene istom
tkaninom. Konano sam spoznala da se nalazim u ugodnoj sobi. U kaminu je gorjela
vatra. Na podu se nalazio sag na kojemu su se plave arabeske isticale na svijetlosmeoj
pozadini. Svijetli zidovi bili su ukraeni beskrajnim vijencem azurno-plavih
nezaboravaka izmeu tisuu zlatnih listia i vitica loze. Pozlaeno zrcalo ispunjavalo je
prostor izmeu dva prozora s raskono-modrim zavjesama od damasta. U tom sam
zrcalu ugledala sebe kako leim ne na krevetu, ve na sofi. Izgledala sam poput duha,
moje su oi postale vee i bile su upale, moja je kosa bila tamnija nego obino i isticala se
na mom mravom licu, pepeljaste boje. Bilo je oito, ne samo zbog pokustva ve i zbog

118

Bosnaunited
poloaja prozora, vrata i kamina, da se nalazim u nepoznatoj sobi. Svijest mi jo nije u
redu, jer to sam vie promatrala plavi naslonja, on mi je postajao sve poznatiji. Isto je
bilo i s nekom klupom i okruglim stolom s plavim pokrivaem, na kojem je bilo izvezeno
cvijee jesenskih boja. Tu su bile i dvije stoliice s izvezenim pokrivaima, i mali stolac
uokviren ebanovinom, takoer presvuen tamnom svilom izvezenom sjajnim
cvjetovima.
Zamijetivi to, poela sam dalje razgledavati. udno, bila sam okruena starim
poznanicima, i iz svakog su mi se kuta smijeila stara dobra vremena. Iznad kamina
nalazile su se dvije ovalne minijature. Napamet sam znala broj bisera oko visokih
napudranih perika, ogrlice oko bijelih vratova, nabore na maramama od muslina i
ipkaste rukave. Na polici iznad kamina stajale su dvije porculanske vaze glatke poput
emajla i tanke poput ljuske od jaja. U sredini ornamenta nalazila se ispod stakla klasina
skupina iz alabastera. Znala sam svojstva svih tih stvari, znala sam gdje su napukle kao
da sam vidovita. Tu su bila i dva crtea olovkom, nalik gravirama. Gledala sam ih opet i
opet, sjeajui se vremena kad su bili crtani potez po potez njenom, slabanom rukom
uenice. Rukom koja je sada nalikovala na kostur.
Gdje sam ja to bila? Nisam znala ni na kom mjestu na svijetu niti koja bi to mogla
biti godina? Jer svi su ti predmeti pripadali proteklom vremenu i dalekoj zemlji.
Oprostila sam se od njih prije deset godina i nikada ih vie nisam srela. Glasno sam
uzdahnula: - Gdje sam?
Osoba koju do sada nisam primijetila ustala je i pribliila mi se. Ta se osoba nije
slagala s ovom okolinom i sve je samo jo vie zamrsila. Ona je bila neka vrsta sluavke,
u uobiajenoj haljini i ka- pici kakvu su sluavke nosile. Nije govorila ni francuski ni
engleski. Nisam se mogla sporazumjeti s njom, jer nisam razumjela njezin dijalekt. No,
ona je smoila moje sljepooice hladnom i namirisanom vodom. Zatim je poravnala
jastuk na kome sam leala zaprijetivi mi njeno da ne smijem govoriti, i ponovno sjela
na svoje mjesto kraj sofe. Plela je, pa kako vie nije obraala pozornost na mene, ja sam je
mogla promatrati. Pitala sam se kako je ona dola ovamo, ili pak to radi ovdje gdje su se
odigravali dani moga prvog djevojatva. udilo me jo vie kakvu vezu imaju ta okolina
i ti dani sa mnom. I odvie slaba, a da proniknem u tu tajnu, nastojala sam se umiriti
govorei kako je to greka, san, groznica. Ipak sam znala da nisam mogla pogrijeiti,
vjerovala sam da sam zdrava. Poeljela sam da soba ne bude tako dobro rasvijetljena, da
ne vidim tako jasno one male slike, ornamente i stolice. Svi ti predmeti, jednako kao i
pokustvo s plavim damastom, bili su u svakom pa i najsitnijem detalju jednaki onim
meni tako dobro poznatim iz salona moje kume u Brettonu. Samo to nije bio taj stan.
Imao je, naime, druge proporcije.
Sjetila sam se Bedredin Hasana koga su u snu prenijeli iz Kaira do kapije
Damaska. Da li je Genije spustio svoja tamna krila kroz oluju koja me nadvladala,
pokupio me sa stuba i podigao visoko u zrak, kako pria ta istonjaka pria. Da li me
je prenio preko zemlje i oceana i poloio me paljivo kraj ognjita Stare Engleske? Ali, ne!
Znala sam da vatra tog ognjita vie ne gori pred svojim Larima. Ugasila se ve davno, a
kuni su bogovi odvedeni na drugo mjesto. Sluavka me pogledala. Vidjevi da su mi

119

Bosnaunited
oi irom otvorene i pune uzbuenja, ona je spustila pletivo. Vidjela sam kako asak
neto radi kraj male police. Natoila je vodu i izbrojila nekoliko kapljica iz boice.
Pribliila mi se s aom u ruci. Kakav mi je to tamno obojeni napitak nudila? Eliksir
Genija ili arobnu tekuinu?
Bilo je prekasno zapitati je. Progutala sam ga bez otpora. Tok blagih misli stao je
milovati moj mozak, sve njenije i njenije, poput balzama. Slabost je obuzela moje
zglobove, moji su miii za- spali. Izgubila sam svu mo pokretanja, ali nisam to osjeala
kao neugodnost. Ta dobra ena stavila je zaslon izmeu mene i svjetiljke. Vidjela sam
kako se zbog toga digla, ali se ne sjeam da sam vidjela kako je ponovno zauzela svoje
mjesto. U stanki izmeu ta dva dogaaja ja sam zaspala.

***
Kad sam se probudila sve je opet bilo izmijenjeno. Okruivala me danja
prohladna svjetlost, olovni sjaj surove jeseni. Bila sam sigurna da se nalazim u internatu zbog udaranja kie po prozorskim oknima, zbog urlanja vjetra medu drveem. Sigurna i
zbog bjeline i samoe u kojoj sam leala. Kaem bjeline, jer su zavjese francuskog kreveta
zatvarale moj vidik.
Podigla sam ih. Pogledala napolje. Moje su oi bile spremne ugledati dugu, iroku
i bijelu sobu. Mjesto toga spazila sam mali kabinet zelenih zidova. Mjesto pet irokih
prozora bez zavjesa ugledala sam prozorsko okno ukraeno zavjesama od muslina.
Mjesto dvanaest malih polica od obojadisanog drva na kojima su stajali umivaonici i
vrevi ugledala sam toaletni stoli ureen onako kako se ureduje dama za ples u bijeloj
haljini s ruiastom podsuknjom. Iznad njega nalazilo se veliko sjajno zrcalo ukraeno s
jastuiem punim ipaka. Taj toaletni stoli, zajedno s malenim, niskim zeleno- bijelim
naslonjaem, umivaonikom s mramornom ploom i svijetlozelenim priborom,
ispunjavali su ovu malu sobu. itaoe, bila sam uzbuena! Zato? - pitat ete. to je bilo
u toj jednostavnoj i lijepoj spavaoj sobici to me moglo uplaiti? Samo to da ovo
pokustvo nije moglo biti istinito; naslonja, zrcalo i umivaonik morali su biti samo
odraz, samo slika, privid tih predmeta. To je bila smjela pretpostavka. Kad tako ne bi
bilo, tada se je moralo zakljuiti da stanje moga duha nije normalno. Ukratko, da sam
bila vrlo bolesna i da sam buncala. A ako je tako i bilo, tada je taj delirij koji je mene
muio bio najudniji delirij koji je ikada spopao svoju rtvu. Poznavala sam - morala sam
to poznavati - zelenu presvlaku malog naslonjaa, sjajni okvir zrcala, svijetlozeleni
porculan na polici, pa i samu policu od sivog mramora, odlomljenu u jednom uglu. Sve
sam to prepoznala jednako tako kao to sam prole noi prepoznala predmete u salonu.
Bretton! Bretton! Prolost od prije deset godina odsijevala je u tom ogledalu. Zato
me progonio Bretton i mojih etrnaest godina? Zato, kad su se ve pojavili, nisu doli
svi? Zato se u mojim vizi- jama pojavljivalo samo pokustvo, a ne i one osobe i prostor?
Onaj jastui od crvenog satena, ukraen ipkom i zlatnim perlama, poznavala sam
jednako tako dobro kao i one crtee. Sama sam ga saila. Naglo sam se digla i uzela

120

Bosnaunited
jastui u ruke. Stala sam ga pregledavati. Nala sam slova L. L. B. izvezena zlatnim
perlama i okruenim vezom od bijele svile. To su bili inicijali moje kume - Luisa Lucy
Bretton. Jesam li bila u Engleskoj? Jesam li u Brettonu? - aptala sam. Naglo sam otvorila
zavjesu na oknu nastojei saznati gdje se nalazim. Na pola sam bila pripravna sresti
mirne, stare, lijepe kue i isti divni plonik ulice Svete Ane i spaziti na njezinom kraju
tornjeve katedrale. Ako pak ne to, onda barem neku ulicu u Villette, ili ulicu u nekom
lijepom starom gradu Engleske. Suprotno svemu tome ugledala sam kroz okvir brljana
to je uokvirivao prozor travnjak i drvee iza njega. Bilo je to visoko umsko drvee
kakvo ve dugo vremena nisam vidjela. Ono se sada savijalo pod jesenskim vjetrom, a
izmeu debala nazirala se cesta pokrivena utim liem. To je lie zapadni vjetar
kovitlao zrakom. Predio koji se dalje prostirao morao je biti ravan, no visoke bukve su
zastirale vidik. To je mjesto bilo osamljeno i meni potpuno nepoznato.
Ponovno sam legla. Moj je krevet stajao u malom udubljenju. Kad bih okrenula
lice zidu, inilo se da sam iskljuila cijelu tu sobu i udovite predmete u njoj. Iskljuila?
Ne! Dok sam se smjetala u toj nadi, ugledala sam na zidu izmeu odmaknutih zavjesa
portret s pozlaenim okvirom. Bio je naslikan vodenim bojama. Prikazivao je glavu
djeaka, svjeu, ivotnu koja kao da je govorila. Bijae to mladi od esnaestak godina,
svijetloput i zdrava izgleda. Kosa mu je bila duga i svijetla i kao prelivena suncem.
Prodornih oiju, usana izvijenih u luk i radosna smijeka. Sve u svemu vrlo zgodno lice,
naroito za one koji su imali pravo na ljubav tog djeaka. Na primjer za roditelje ili
sestru. Svaka romantina mala kolarka mogla se zaljubiti u tu sliku. Te su oi obeavale
da e u svojoj zrelosti znati govoriti jezikom ljubavi. Ne znam jesu li krile u sebi zrake
vjernosti. Ma kakav osjeaj ga sreo njegove su usne ostajale lijepe, ali vrste, pune
njenog prkosa.
Nastojei prihvatiti svako novo otkrie to mirnije mogue, apnula sam samoj
sebi: - Taj je portret visio u blagovaonici, iznad kamina. Prilino visoko. Dobro se sjeam
kako sam primicala klupiicu i penjala se na nju da bih ga mogla skinuti i promatrati.
Dok sam ga drala u rukama, traila sam u tim dobrodunim oima pogled to je ispod
smeih obrva izgledao poput naslikanog osmijeha. Voljela sam promatrati boju obraza i
izraz ustiju.
- Nisam mogla povjerovati da bi mata mogla zamisliti ljepi luk usana ili brade.
ak sam ja u svom neznanju spoznala da je oboje bilo lijepo. Zbunjena razmiljala sam o
tome: Kako to da neto to moe tako ugodno oarati, moe u isti as zadati bol?
Jednom, elei to ispitati, podigla sam malu gospoicu Home i rekla joj neka pogleda
sliku.
- Svia li ti se, Polly? - zapitala sam. Nikada mi nije odgovorila ali ju je dugo
promatrala. Konano je neka sjeta prola njezinim osjeajnim oima i ona je kazala: Spusti me! - To sam i uinila, govorei samoj sebi: - I dijete to osjea.
O svemu tome sam sada razmiljala, dodajui: - On je imao svojih greaka, ali
rijetko je kada postojala plemenitija priroda, slobodnija, ugodnija i znaajnija. Moje je
razmiljanje zavrilo u glasno izgovorenoj rijei: - Graham?
- Graham! - uo se odjek kraj moje postelje. - elite li Grahama? Pogledala sam.

121

Bosnaunited
Zaplet je postajao sve zamreniji, uenje je postiglo vrhunac. Bilo je udno vidjeti ivu
osobu ije sam se slike na zidu dobro sjeala, a jo je udnije bilo ugledati njezin ivi
oblik - enu ivu i stvarnu u udovikoj haljini i kapi to je izvanredno pristajala njezinu
majinskom liku. I njezino je lice odavalo dobrotu. Bilo je moda odvie izrazito a da bi
bilo lijepo. Ona se bila malo promijenila, postala je neto ozbiljnija i vra. Ali ona je bila
moja kuma - bila je to gospoa Bretton.
utjela sam, no u sebi bijah vrlo uzbuena. Moje je srce snano tuklo i krv je
napustila moje ohladnjele obraze.
- Gospoo, gdje sam? - pitala sam.
- Na sigurnome mjestu, dobro zatieni. Ne zamarajte mozak dok se ne osjetite
bolje. Danas izgledate bolesno.
- Tako sam smetena da ne znam mogu li povjerovati mojim osjetilima ili me ona
navode na krivi put. Ali vi govorite engleski, zar ne, gospoo?
- Vjerujem da to ujete. Bilo bi mi teko voditi dugi razgovor na francuskom.
- Dolazite li vi iz Engleske?
- Nedavno sam dola odanle. ivite li dugo u ovoj zemlji? ini se da poznajete
moga sina.
- Poznajem li ga? Moda. Je li ono slika vaeg sina? - To je njegov portret iz
mladosti. Dok ste ga gledali izgovorili ste njegovo ime.
- Graham Bretton?
Kimnula je.
- Znai, ja govorim s gospoom Bretton, koja je ivjela u Brettonu? - Tako je.
Kazali su mi da ste vi uiteljica engleskog jezika na jednoj ovdanjoj koli. Moj vas je sin
prepoznao.
- Kako su me nali, gospoo? Tko me naao?
- To e vam malo-pomalo ispriati moj sin - rekla je. - Ali za sada ste odvie
zbunjeni i slabi za razgovor. Pokuajte neto pojesti, a zatim spavati.
Usprkos svemu to sam podnijela - tjelesnom umoru, duevnom uzbuenju,
loem vremenu - ipak se inilo da mi je bolje. Groznica, ona prava bolest kad je izmuila
moje tijelo, nestala je. Posljednjih devet dana nisam bila pojela gotovo nita, a patila sam
od neprestane edi. Tog jutra pak, kad su mi ponudili doruak, osjetila sam elju za
hranom. Unutarnja slabost natjerala me da pohlepno popijem aj i pojedem komadi
isprenog kruha. Bio je to samo mali komadi, no i to je bilo dosta. Tako sam imala
dovoljno snage da doekam sluavku, koja mi je nakon dva-tri sata donijela alicu juhe i
biskvit. Kad se mrak stao sputati, vjetar je neprekidno puhao divlje i hladno, a kia
padala kao da eli sve potopiti; nisam vie mogla ostati u krevetu. Soba, iako lijepa, bila
je malena. udila sam za promjenom. Sve jai mraz i sve gua tama pritiskivali su me.
Htjela sam vidjeti i osjetiti vatru kamina. Osim toga nisam prestajala misliti na sina one
gospode. Kad u ga ugledati? Sigurno ne prije no to napustim svoju sobu.
Konano je stigla djevojka da mi pripremi krevet za no. Htjela me zamotati u

122

Bosnaunited
pokriva i posjesti u mali naslonja. Ja sam to odbila i stala se odijevati. Upravo sam to
obavila i sjela kako bih odahnula, kad je jo jednom dola gospoa Bretton.
- Odjeveni! - uskliknula je, sa smijekom, koji sam tako dobro poznavala. Bio je to
ugodan smijeh, iako ne mekan. - Znai, vi se bolje osjeate? Jai ste, zar ne?
Govorila je sa mnom kako je to i prije obiavala, pa sam pomislila da me ona
poela prepoznavati. U njezinu se glasu osjeala ona ista briga koju sam kao djevojica
uvijek osjeala kod nje. Ja sam joj se predavala, pa i voljela je. Ta briga nije bila
zasnovana na temelju boljeg materijalnog stanja ili poloaja, ve na prirodnim razlozima
fizike nad- monosti. Bilo je to nalik zaklonu koje stablo daje travi. Zamolih je bez
ikakvih daljnjih ceremonija:
- Dopustite mi da siem. Ovdje mi je tako hladno i dosadno. - Nita drugo i ne
elim. Ako ste dovoljno snani da podnesete tu promjenu - glasio je njezin odgovor. Doite, evo vam moja ruka. - I pruila mi ju je. Prihvatila sam je i mi smo sile niz stube
prekrivene sagom do otvorenih visokih vrata koja su vodila u neku sobu obloenu
plavim damastom. Kako je ugodno bilo u toj atmosferi mirnog doma! Kako je topla bila
svjetlost lampe boje jantara, i jarko crveni odsjaj iz kamina. Sliku je upotpunjavao
pripremljen na stolu - engleski aj. Sjajno posue bilo mi je poznato, od teke srebrne
starinske posude do masivnog ajnika. Bile su tu i alice od tankog porculana s
tamnocrvenim i zlatnim rubom. Poznavala sam i kola naroitog oblika, ispeen u
posebnoj posudi, koji se uvijek nalazio na stolu u Brettonu. Graham ga je volio, a i sada je
stajao pred njegovim mjestom. Kraj njega bijahu poloeni srebreni no i vilica. Znai,
ekali su Grahama da doe na aj. Moda je Graham i sada bio u kui, mogla sam ga
ugledati svakog asa.
- Sjednite - kazala je gospoa, kad sam posrnula prolazei kraj kamina. Posjela me
na sofu, ali ja sam brzo stala iza nje, govorei da je vatra preto- pla. Nala sam stolac koji
mi je bolje odgovarao. Gospoa Bretton nikada nije prigovarala, dopustila mi je da
uinim to sam eljela. Pripremila je aj i uzela novine. Voljela sam promatrati svoju
kumu. Sve su njezine kretnje bile tako mladenake. Morala je imati vie od pedeset
godina, no zub vremena nije dotakao ni njezin izgled, ni njezin duh. Iako
dostojanstvena, bila je i ivahna. Obino mirna, tek ponekad nagla. Dobro zdravlje i
izvrstan temperament odrali su je mladom.
Dok je itala primijetila sam da oslukuje dolazi li njezin sin. Nije bila ena koja bi
priznala da je uznemirena, no ako je Graham bio napolju po tom vjetru, koji je jo uvijek
nezadovoljen huao, znala sam da je srce njegove majke s njim.
- Zakasnio je deset minuta - rekla je, pogledavi na sat. Zatim, naas, podigla je oi
s novina i okrenula glavu prema vratima. ula je neki zvuk. Lice joj se razvedrilo, a tada
je i moje uho, nenaueno na taj zvuk, uhvatilo kripu zatvaranja ulaznih vrata, bat
koraka po ljunku i najposlije ulazno zvono. Stigao je. Njegova je majka nalila aj i
primakla vatri plavo tapecirani stolac, koji je pripadao njoj, ali koji je netko osobit mogao
nekanjeno zauzeti. A tada je taj netko stao uzlaziti stubama, poto je, oito, uredio svoju
toaletu to je bilo neophodno nakon te divlje i vlane noi. Zatim je uao.
- Jesi li to ti, Graham? - kazala je njegova majka, skrivajui radosni smijeh.

123

Bosnaunited
- A tko bi drugi bio, majko? - zapitao je Netoni, sjedajui na naputeno prijestolje.
- Nisi li zasluio hladan aj zbog zakanjavanja? - To se nee dogoditi, jer ajnik
veselo pjeva.
- Brzo za stol, lijeni mome! Uvijek mora sjesti na moj stolac. Da u sebi ima i
traak osjeaja, prepustio bi stolac Staroj dami. - Tako bih i uinio da ga Stara dama
namjerno ne ostavlja meni. Kako je tvoja pacijentica, majko?
- Hoe li se ona pojaviti i sama govoriti u svoje ime? - zapitala je gospoa Bretton,
okrenuvi se prema meni. Na taj poziv ja sam se pojavila. Graham se pristojno digao da
me pozdravi. Uspravio se u svoj svojoj visini. Zaista je mogao biti ponos svoje majke. - Vi
ste, dakle, sili - rekao je. - Znai, bolje vam je, mnogo bolje. Nisam vas oekivao ovdje.
Bio sam uplaen sino, i da nisam morao otii nekom umiruem pacijentu sigurno vas ne
bih bio ostavio. No, i moja je majka poput lijenika, a Marta je izvanredna bolniarka.
Osim toga sluaj i nije tako opasan. to vas je dovelo u to stanje, to jo moram istraiti. A
sada vjerujem da se zaista osjeate bolje. - Mnogo bolje - rekla sam mirno. - Mnogo bolje,
hvala vam doktore Johne.
Jer, dragi itaoe, taj visoki mladi ovjek, ljubimac svoje majke, moj domain, taj
Graham Bretton bio je - doktor John. On i nitko drugi.
A to je jo vanije, mene to zapravo i nije iznenadilo. Kad sam zaula Grahamov
korak na stubama, ve sam znala tko e ui i koga e moje oi ugledati. To otkrie nije
bilo od dananjeg dana, ve sam dugo u to sumnjala. Naravno, dobro sam se sjeala
mladoga Brettona. Pa iako deset godina (od esnaeste do dvadeset i este) mogu vrlo
izmijeniti mladog ovjeka sazrelog u mukarca, ipak ga nisu mogle izmijeniti tako da ja
to ne bih vidjela. Doktor John Graham Bretton jo je liio na onog djeaka od esnaest
godina. Imao je njegove oi, neke crte lica, onu divno izvajanu bradu. Brzo sam ga
prepoznala.
Prvi puta onom prilikom - koju sam opisala prije nekoliko poglavlja - kad je moja
nepanja izazvala njegov ukor. Kasnija promatranja potvrdila su ovu pretpostavku. U
njegovim gestama, dranju i navikama otkrila sam ono to je kao mladi obeavao. U
njegovu, sada dubokom glasu prepoznala sam naglasak prijanjih dana. Stanovite
reenice, koje su mu bile svojstvene tada, ostale su karakteristine za nj i sada. A i mnogi
pogled, smijeak, bljesak oiju.
Nisam to spomenula jer to nije odgovaralo mojem nainu miljenja, niti se je
slagalo s mojim osjeajima. Naprotiv, radije bih to bila zadrala za sebe. Voljela sam
boraviti uz njega sakrivena oblakom kroz kojeg on nije vidio. On je tada stajao preda
mnom uokviren naroitom svjetlou koja je obasjavala njegovu glavu i podrhtavala mu
oko nogu, ne bacajui dalje svoje zrake.
Znala sam da za nj ne bi znailo nita kad bih ja kazala: - Ja sam Lucy Snowe! - I
tako sam za njega ostala samo obina uiteljica. Nikada nije zapitao kako se zovem, pa
mu to nisam ni kazala. uo je kako me zovu gospoice ili gospoice Lucy. Nikada
nije uo prezime Snowe. to se tie prepoznavanja - iako sam se ja moda bila manje
izmijenila od njega - ta mu misao nikada nije pala na pamet, pa zato da mu je ja

124

Bosnaunited
naturam?
Za vrijeme aja doktor John je bio ljubazan, kao to je po prirodi uvijek bio. Nakon
aja i poto je sue bilo izneseno, on je udobno namjestio nekoliko jastuka u kutu sofe i
natjerao me da prilegnem. On i njegova majka takoer su sjeli kraj vatre i tako smo ostali
desetak minuta. Uhvatila sam gospodu kako me promatra. ene neke stvari shvaaju
bre od mukaraca.
- Zaista - uzviknula je - rijetko sam kada vidjela veu slinost! Grahame, jesi li je
dobro pogledao?
- Pogledao? to Stara dama time eli rei? Zato tako zuri, majko? Moglo bi se
pomisliti da ima napad vidovitosti. - Reci mi, Grahame, na koga te podsjea ta mlada
dama? - pokazala je na mene.
- Majko, dovest e je u nepriliku. Koliko puta sam ti kazao da ti je naglost mana.
Sjeti se da je ona za tebe stranac, i da joj nije poznat tvoj nain postupanja.
- Kad gleda dolje, kad se okrene na stranu, kome nalikuje, Grahame?
- Zaista, majko, kad ve govori u zagonetkama, mogla bi nam bar kazati rjeenje.
- A ti je poznaje ve neko vrijeme. Od tada kad si poeo odlaziti u kolu u ulici
Fossette. A nikad mi nisi spomenuo tu zauujuu slinost.
- Nisam mogao spomenuti neto na to nikada nisam mislio i za to nisam znao.
to eli kazati?
- Glupi djeae! Pogledaj je!
Graham je pogledao. No, to nisam mogla podnijeti. Znala sam kako e to zavriti,
pa sam mislila da je najbolje to preduhitriti. - Doktor John - kazala sam - imao je mnogo
posla otkada smo se rastali posljednji puta u ulici svete Ane. Dok sam ja lako prepoznala
gospodina Grahama Brettona prije nekoliko mjeseci, nisam mogla ni pomisliti da bi on
mogao prepoznati Lucy Snowe. - Lucy Snowe! To sam i mislila! Znala sam! - uzviknula
je gospoa Bretton. Pristupila mi je smjesta i poljubila me. Neke bi ene moda uinile
veliku buku oko takvog otkria, makar i ne bile vrlo oduevljene, no to nije bio obiaj
moje kume. Vie je voljela iskazati svoje osjeaje priguenim tonovima. Tako smo ona i ja
prele preko tog iznenaenja s nekoliko rijei i jednim pozdravom. Ipak mogu kazati da
joj je bilo drago, a bilo je i meni. Oivljavale smo stare uspomene, Graham koji je sjedio
nasuprot nama, utio je nastojei da se sabere od tog uzbuenja.
- Majka kae da sam glup momak, a ini mi se da je u pravu - napokon je kazao. Jer, asna rije, ma koliko sam vas puta vidio, nikada nisam ni pomislio na to. A sad ipak
sve shvaam. Lucy Snowe! Naravno! Izvrsno se sjeam, a evo je sada ovdje. U to nema
sumnje. Ali - dodao je on - sigurno niste itavo to vrijeme znali da smo stari poznanici,
kada to niste spomenuli?
- Jesam - glasio je moj odgovor.
Doktor John nije nita primijetio. Pretpostavljam da je moju utnju smatrao
ekscentrinom, ali se obuzdavao da prigovori. Vjerojatno je smatrao neodgojenim da me
dalje ispituje zato sam utjela i zbog ega. Pa iako je bio radoznao, stvar nije bila tako

125

Bosnaunited
vana, te nije dopustio radoznalosti da bude snanija od dobrog odgoja. to se mene tie
izloila sam se opasnosti i upitala ga sjea li se kako sam ga jednom tamo u internatu
uporno promatrala, i predbacila mu neraspoloenje koje je on tada ispoljio i koje me jo
uvijek boljelo u dui.
- Sjeam se - rekao je - ini mi se, ak sam se i ljutio na vas. - Vjerovali ste da sam
pomalo drska? - upitala sam. - Ni govora. Samo to ste vi bili plahi i povueni, pa sam se
pitao koja to sila u meni privlai vae, obino oborene, oi. - Sad vam je sve jasno?
- Potpuno.
Ovdje nas je gospoa Bretton prekinula s mnogo, mnogo pitanja o prolim
vremenima. Da bih je zadovoljila morala sam se vratiti davno prolim nevoljama,
objasniti joj razloge tobonje otuenosti, dodirnuti svoje osobne sukobe sa ivotom,
smru, boli i sudbinom. Doktor John je sluao i malo govorio. On i ona ispriali su mi
tada to se njima dogodilo. Nije ni za njih sve bilo lako. Nekad veliko bogatstvo se
smanjilo. Ali tako hrabra majka, obdarena takvim sinom, bila je oboruana za borbu sa
svijetom. I konano je pobijedila. Doktor John je bio jedan od onih pri ijem roenju su se
blagonaklone planete sigurno smijeile. Makar se nesrea pred njim pojavila u najgorem
obliku, on je bio ovjek koji ju je mogao pobijediti svojim smijekom. Bio je snaan i
veseo, vrst i profinjen. Nije bio grub, ve hrabar. On je bio sposoban izazvati sudbinu i
izmamiti iz njezinih kamenih oiju traak ljubavi.
Bilo je sigurno da e uspjeti u zvanju koje je odabrao. U prola tri mjeseca on je
iznajmio ovu kuu (mali dvorac, kako su mi kazali). Tu kuu izvan grada izabrali su
zbog zdravstvenog stanja gospoe Bretton kojoj gradski zrak nije odgovarao. Gospoa je
doputovala iz Engleske i ponijela sa sobom staro pokustvo iz ulice svete Ane,
smatrajui da je bolje ne prodati ga. Otuda moj uas zbog privienja stolaca, zrcala,
posude za aj i alica.
Otkucalo je jedanaest sati. Doktor John je zaustavio svoju majku. - Gospoica
Snowe se sada mora povui - rekao je - ve je posve blijeda. Sutra u joj postaviti neka
pitanja u vezi s njezinim zdravljem. Vrlo se promijenila od srpnja, kad sam je vidio kako
s mnogo ara i duha glumi nekog mladog zavodnika. Siguran sam da postoji neki razlog
sinonje katastrofe, no veeras je vie neu nita pitati. Laku no, gospoice Lucy!
Njeno me odveo prema vratima i lojanicom mi osvijetlio stube. Kad sam se
pomolila, svukla i legla, osjetila sam da ipak i ja imam prijatelje. Prijatelje koji nisu
pokazivali arku ljubav, niti nudili vidljive znakove prijateljstva, od kojih su se stoga
mogli traiti samo umjereni znaci privrenosti, to je odgovaralo umjerenom oekivanju.
No, prema njima je moje srce osjealo instinktivnu njenost i zahvalnost, a ja sam
zaklinjala um da ih dri u razumnim granicama. - Ne daj da na njih mislim, preesto i s
previe osjeaja - zaklinjala sam - daj da se zadovoljim umjerenim gutljajem struje
ivljenja. Daj, Boe, da osjetim zadovoljstvo u sluajnom, prijateljskom susretu, ma kako
rijedak, kratak i tih bio.
Ponavljajui te rijei, okrenuh se jastuku i jo uvijek opetujui ih, namoila sam
jastuk suzama.

126

Bosnaunited

127

Bosnaunited

XVII.
ZDANJE ZVANO TERASA

Te borbe s uroenim znaajem, sa sklonou srca, moda se ine beskorisne i

nitave, ali na kraju ipak koriste. One nagone, iako blago, na ponaanje koje razum
odobrava i kojima se osjeaji moda i odvie esto suprotstavljaju. Oni sigurno ine
odstupanje od obinog naina ivota. Omoguuju mu da bude sreeniji, postojaniji i na
povrini mirniji. A obino pogled pada samo na povrinu. Ono to je ispod, to prepustite
Bogu. Pokaite svom Stvoritelju tajnu due koju vam je dao. Pitajte Njega kako podnositi
boli koje vam je on namijenio. Kleknite u Njegovoj prisutnosti i molite za svjetlo u tami,
za snagu u slabosti, za strpljenje u krajnjem iskuenju. Naravno da e se ponekad, iako
moda ne u prvi as, ustajale vode uzburkati. Moda e u nekom obliku, iako ne u
obliku koji ste vi sanjali i kojeg svim srcem ljubite, sii spasonosni glasnik. Kljasti i slijepi,
nijemi i oni enuli pameu, okupat e se. Iscjelitelju, doi brzo! Tisue lee oko vode u
oaju to ona nepomino stoji ve godi- nama. Dugo je vrijeme neba. Putovi anela
glasnika ine se neizmjerni za oi smrtnika. Oni mogu kruiti vjekovima. Krug jednog
odlaska i povratka moe trajati kroz bezbroj generacija, a prah to se vraa u kratak
patniki ivot i ponovno se kroz bol vraa u prah moe se u meuvremenu uvijek iznova
izgubiti iz sjeanja, ponovno i ponovno. Kolikim je ojaenim milijunima koji jadikuju
prvi i jedini aneo posjetilac bio onaj kojeg istonjaci nazivaju Azrael.
Nastojala sam ustati slijedee jutro. Dok sam se oblaila, i pri tome pila hladnu
vodu iz vra na umivaoniku da bih se rijeila slabosti, u sobu je ula gospoa Bretton.
- Kakva glupost - glasio je njezin jutarnji pozdrav - To ne - dodala je na svoj
odluan nain u kojem sam ja nekad toliko uivala dok je tako govorila sa svojim sinom,
a on joj se odupirao. Za dvije minute ona me vratila u krevet.
- Ovdje ete ostati do poslijepodne - rekla je.
- Moj djeak ostavio je poruku prije no to je iziao to valja uiniti. A ja vas
uvjeravam, moj je sin pravi majstor i mi ga moramo sluati. Sada ete dobiti doruak.
Zatim je donijela taj obrok - i to vlastoruno - ne preputajui me posluzi. Sjela je
na krevet dok sam ja jela. Ne podnosimo svakoga, ak i ako je meu najboljim
prijateljima i potovanim poznanicima, da bude tako blizu nas, da nas promatra, uva i
brine se kao to se bolniarka brine za pacijenta. Ne donosi svako oko prijatelja sjaj u
bolesniku sobu. Ali sve je to bila gospoa Bretton za mene.
Hrana i pie mi nikada nisu tako dobro prijali kao sada iz njezine ruke. Ne sjeam
se prilike kada njezin dolazak u sobu ne bi donio sa sobom radost. Naa priroda priznaje

128

Bosnaunited
da su nae naklonosti i antipatije udne. Ima ljudi pred kojima se potajno zgrozimo, koje
nastojimo izbjei, iako nam razum potvruje da su to dobri ljudi. Ima drugih, sa oitim
grekama, kraj kojih sretno ivimo, kao da nam zrak oko njih godi. Crne oi moje kume,
njezini jedri obrazi, topla spretna ruka, samozadovoljno raspoloenje i odluno dranje,
djelovali su na mene blagotvorno kao atmosfera nekog zdravog podneblja. Njezin ju je
sin obiavao zvati stara dama. To me je navodilo da primijetim njezinu ivahnost i
snagu kao u ene od dvadeset i pet godina. - Donijela bih ovamo svoj runi rad - kazala
je, dok mi je iz ruke uzimala praznu alicu za aj - i sjedila s vama cijeli dan, kad taj
uasni John Graham ne bi bio stavio veto na to. A sada, mama - rekao je kad je izlazio pazi da svoje kume ne zasipa brbljanjem. Naroito je zahtijevao da ostanem u svojim
sobama i liim vas svoje dragocjene prisutnosti. Kazao je, Lucy, da misli kako imate
nervnu groznicu, sudei prema vaem izgledu; je li to istina? Odgovorila sam kako ne
znam pouzdano kakva je moja bolest bila, ali da sam zaista mnogo patila, naroito
duevno. Nisam smatrala preporuljivim dalje se uputati u to, jer su detalji onoga to
sam prepatila pripadali onom dijelu mog bivstvovanja kojeg nikada ne htjedoh podijeliti
sa svojom kumom. U kakvo bi novo podruje takvo priznanje odvelo moju kumu, tu
sretnu, radosnu prirodu! Razlika izmeu nje i mene mogla se najbolje prikazati razlikom
izmeu dostojanstvenog broda to plovi po mirnom moru sa svom posadom i veselim
hrabrim i mudrim kapetanom, i amcem za spaavanje koji vei dio vremena lei
osamljen u starom mranom doku, a sputaju ga u more samo kad se valovi visoko
uzdiu. Onda kad se oblaci sreu s morem i kada opasnost i smrt briu meu njima
zakon velike dubine. No, Louisa Bretton nikada nije bila napolju u noi po takvom
vremenu, njezina momad to ne bi izdrala, i tako je napola udavljeni mornar sa amca
za spasavanje traio savjet sam kod sebe i nije ispriao svoju priu.
Otila je, a ja sam, zadovoljno ostala leati. Bilo je lijepo od Grahama to me se
sjetio prije nego je iziao.
Dan sam provela u osami, ali i u radosnom oekivanju veeri. Osim toga, ja sam
se osjeala vrlo slabom i odmor mi je dobro doao. Proli su jutarnji sati. Oni uvijek
donose, ak i onima koje posao ne tjera, neki osjeaj potrebe da obave svoje dunosti.
Kad je to vrijeme prolo i stala se sputati poslijepodnevna tiina ula sam samo tihe
korake sobarice po stubama i ja sam ugodno zadrijemala. Moja tiha mala soba liila je na
pilju u moru. U njoj nije bilo nikakve boje do bijele i svijetlozelene, to je davalo dojam
pjene i dubokog mora. Bijela karnia bijae ukraena ornamentima od koljki, a bijeli
ukrasi u uglovima stropa nalikovahu delfinima. ak je i jedna crvena mrlja, onaj mali
jastui, sliila koraljima. Sjajno zrcalo nalikovalo je zrcalu sirene. Kad sam zatvorila oi
zvuk vjetra je odzvanjao poput valova to udaraju o stijene. ula sam kako udara i
odbija se daleko poput valova koji se povlae s obala nekog drugog svijeta - svijeta koji je
bio tako udaljen da se udaranje najve- ih valova ulo ovdje, u mojoj podvodnoj kui,
kao neki daleki mrmor i uspavanka.
Usred tih snova spustilo se vee, pa je Marta donijela svjetiljku. Uz njezinu pomo
ja sam se brzo obukla. Bila sam jaa nego ujutro i mogla sam se bez iije pomoi spustiti
u plavi salon. Doktor John je zavrio svoje lijenike posjete ranije nego obino. Njegov je

129

Bosnaunited
lik bio prvi objekt na koji su se zaustavile moje oi kad sam ula u sobu. Stajao je u
udubljenju prozora nasuprot vrata ita- jui novine pri slaboj svjetlosti odlazaeg dana.
Vatra je bacala svoj jasni sjaj, ali svjetiljka na stolu jo nije bila zapaljena, a aj nije bio
spremljen.
Gospoa Bretton, koja je, kako sam kasnije saznala, proboravila cijeli dan na
zraku, leala je napola u svom naslonjau i drijemala. Njezin mi je sin, ugledavi me,
pristupio. Hodao je paljivo da ne probudi uspavanu majku i tiho je govorio. Njegov
meki glas nikada nije imao otrine. Sad ovako priguen, njegov je glas mogao prije
nekoga uspavati nego probuditi.
- Ovo je miran mali dvorac - primijetio je, poto me pozvao neka sjednem kraj
prozora. - Ne znam jeste li ga zamijetili za vrijeme vaih etnja. Nije vidljiv sa ceste. Milju
iza Port de Cracyja valja skrenuti nekom livadom koja ubrzo postaje iroki put, zatim
prijei preko polja i kroz umu da bi se stiglo do vrata ove kue. To nije neka moderna
kua. Graena je u starinskom stilu Basse-Ville. To je vie veliko zdanje nego dvorac.
Zovu ga Terasa, jer mu se proelje izdie iz travne staze, odakle stube vode niz
travnatu padinu do aleje. Pogledajte! Mjesec izlazi. Lijep je ovako izmeu stabala. A gdje
mjesec i ne bi bio lijep? Kakav je to prizor, skuen ili prostran, kojeg njegova lopta ne bi
uzvisila? Ona se sada uzdizala rumena i usijana iznad oblinjeg nasipa. I jo dok smo
promatrali njegov put, njegov rumeni sjaj postao je zlatan, i to za vrlo kratko vrijeme, i
stao ploviti po sada mirnom nebu. Je li mjeseina raznjeila ili raalostila doktora
Brettona? Je li postao romantian? Mislim da jest. Iako nije bio tuan, on je ipak
uzdahnuo gledajui ga. Uzdahnuo je tiho. Nije bilo potrebno traiti uzroke tog uzdaha.
Prouzroila ga je ljepota. Uzdah je pratio Ginevru. Znajui to, smatrala sam svojom
dunou spomenuti ime o kojem je razmiljao. Naravno, on je bio spreman na to. U
njegovu ponaanju nazrijela sam radoznalost. Nije progovorio samo stoga to nije znao
kako bi zapoeo. Moja je dunost bila da ga rijeim te nelagode. Tre- balo je da samo
spomenem ime njegove oboavane i potekla bi duga ljubavna litanija. Upravo sam se
dosjetila reenice koja bi odgovarala: - Znate li da je gospoica Fanshawe krenula na
putovanje s Cholmondelijevima? - i upravo sam htjela otvoriti usta da progovorim, kad
je on pokvario moju namjeru, preavi na drugu temu.
- Prvo to sam jutros uinio - rekao je, spremivi svoje osjeaje duboko u dep i
okrenuvi se od mjeseca - bilo je da poem u ulicu Fossette i javim kuharici da ste na
sigurnom mjestu i u dobrim rukama. Ona jo uvijek nije primijetila da vas tamo nema.
Mislila je da ste u velikoj spavaonici. Zaista vam je posveivala veliku panju.
- To je posve razumljivo - rekoh - Goton i nije mogla uiniti nita do donijeti mi
malo aja I koricu kruha. A kako sam ja sve to tako esto odbijala proteklog tjedna, toj je
ubogoj eni dosadilo beskorisno etati izmeu kuhinje i spavaonice. Dolazila bi samo
jednom dnevno namjestiti moj krevet. Morate ipak vjerovati da je to dobroduna osoba.
S oduevljenjem bi mi pripremila janjee kotlete, kad bih ih ja mogla pojesti.
- A kako vas je gospoa Beck mogla ostaviti samu? - Gospoa Beck nije mogla
predvidjeti da u se razboljeti. - Va ivani sustav pokazuje priline tragove patnje. Nisam posve sigurna to je ivani sustav, ali bila sam uasno potitena.

130

Bosnaunited
- To mi onemoguava lijeenje pilulama ili kakvim napitkom. Medicina ne moe
nikoga razvedriti. Moje se znanje zaustavlja na pragu due. Ono samo zaviruje u
muionicu, ali ne moe nita poduzeti. Veselo bi drutvo bilo od koristi. Ne biste smjeli
biti sami. Morali biste se mnogo kretati.
Nakon ovih primjedaba uslijedio je mir i tiina. Pomislila sam da je on potpuno u
pravu. Njegova je primjedba bila posve uobiajena. - Gospoice Snowe - nastavio je
doktor John (poto je zavrio razgovor o mom zdravlju i ivanom sustavu) - smijem li
vas zapitati koje ste vjere. Jeste li katolkinja?
Pogledala sam ga iznenaeno: - Katolkinja? Ne! Kako ste doli na tu ideju?
- Posumnjao sam zbog naina na koji ste prole noi predani meni na brigu.
- Predana vama? Zaista, zaboravila sam pitati. Kako sam dospjela u vae ruke?
- Pod okolnostima koje me uznemiruju. Prekjuer sam cijeli dan bio zauzet s
nekim vrlo interesantnim i opasnim sluajem. Posrijedi je rijetka bolest, o ijem se
lijeenju mnogo ne zna. Vidio sam slian sluaj u bolnici u Parizu. No, to vas nee
zanimati. Konano su se najakutniji bolovi mog pacijenta smirili, pa sam mogao krenuti
kui. Najkrai me put vodio kroz Donji grad, a kako je no bila naroito tamna, divlja i
mrkla, krenuh njime. Prolazei pokraj jedne crkve koja pripada opini Beguines, ugledah
pod svjetlou svjetiljke koja je visjela na luku iznad vrata sveenika koji je nekog
pridizao. Svjetlo je bilo dovoljno jako da sam mogao prepoznati njegovo lice. Bio je to
ovjek kojega sam esto sretao uz krevete bolesnika, i to bogatih i siromanih; najee
onih posljednjih. Vjerujem da je on dobar starac, bolji od mnogih njegove vrste u ovoj
zemlji. U svakom je pogledu stajao iznad njih, znao je vie i bio je predaniji svom pozivu.
Nae su se oi srele. Poznavao me. Ono to je on nastojao podii bila je neka ena, koja
bijae u nesvijesti ili je umirala. Pribliio sam se. - Ova je osoba vaa zemljakinja - rekao
je. - Spasite je, ona nije mrtva.
- Ta moja zemljakinja bila je uiteljica engleskog jezika u koli gospode Beck. Bila
je u dubokoj nesvjestici i gotovo posve hladna. - to sve to znai? - glasilo je moje pitanje.
- Priao mi je o udnom susretu s vama. Te veeri doli ste k njemu na ispovijed.
On je pretpostavljao da je vaa oigledna iscrpenost u vezi s neim to ste kazali...
- Neim to sam kazala? Pitam se to!
- Sigurno ste priali o stranom grijehu. No, on mi nije nita kazao. Vezala ga je
ispovjedna tajna, a to je jo vie probudilo moju radoznalost. Zbog vaeg priznanja on
ipak nije postao va neprijatelj. No, ini se on vas je alio to ste sami nou napolju po
takvom vremenu i smatrao je svojom kranskom dunou uvati vas kad napustite
crkvu i ne izgubiti vas iz vida dok ne stignete kui. Moda je taj vrijedan ovjek,
polusvjesno, u svoj postupak unio i malko lukavstva svog poziva. Moda je odluio
saznati gdje vi stanujete. Jeste li to spominjali u ispovijedi?
- Nisam, ak sam paljivo izbjegavala i svaku sjenu takvog nagovjetaja. A to se
tie moje ispovijedi pretpostavljam da ete me smatrati ludom, doktore Johne! Vjerujem
da je za sve to bio kriv, kako vi kaete, moj ivani sustav. Ne mogu to iskazati
rijeima, ali moji dani i noi postali su nesnosni. Okrutna je bol muila moj um. Osjeaj

131

Bosnaunited
koji bi, da se razvio do kraja, proao poput struje mojim srcem. Kao u sluaju aneurizma
to zatvara prirodne putove, traio bi neprirodni izlaz. udila sam za drutvom, za
prijateljstvom, za utjehom. Nisam to mogla nai u svojoj sobi, pa sam izila i potraila
utjehu u crkvi i ispovjedaonici. Tamo nisam nita priznala, ni priala. Nisam nita zla
uinila. Moj ivot nije bio dovoljno aktivan da bih mogla uiniti neko zlodjelo, bilo u
mislima bilo u stvarnosti. Ono to je provalilo iz mene bila je tuna, oajna alopojka. Lucy, morali biste otii na dugo putovanje. Vi, koji ste po prirodi tako mirni, iznenada
ste postali razdraljivi. Prokleta gospoa Beck! Zar ta mala, okrugla udovica nema due?
Kako je mogla svoju najbolju uiteljicu zatvoriti u samicu?
- Nije gospoa Beck kriva za to - rekla sam.
- Nitko iv nije kriv za to, i ne elim nikoga optuiti. - Pa tko je onda kriv, Lucy?
- Ja sama, doktore Johne! I ono neto golemo na ija bih iroka ramena htjela
svaliti brdo krivnje, jer je stvoreno da to ponese: ja i moja sudbina!
- Ja u se morati ubudue bolje pripaziti - rekao je smijeei se doktor John. Promjena zraka, promjena okoline, to su moji lijekovi - nastavio je mladi lijenik. - Ali da
se vratimo naoj prii. Otac Silas slijedio vas je, dakle, kriomice (kau da je jezuit), a vi
ste, mjesto da poete u ulicu Fossette, stali lutati uokolo. Vjerojatno ste bili u groznici.
- Ne, doktore Johne, groznica me obuzela tek kasnije te noi. Nisam tada bila u
bunilu, to sigurno znam.
- Dobro! Bili ste tada jednako tako sabrani kao ja sada. Krenuli ste u suprotnom
pravcu od kole. Blizu Baguinage, pritisnuti kiom i vjetrom, zbunjeni tamom, vi ste pali.
Sveenik vam je doao u pomo. Tada je naiao i lijenik. Dozvali smo fijaker i doveli vas
ovamo. Otac Silas, ma kako star bio, sam vas je nosio uz stube i poloio na sofu. Sigurno
bi ostao zajedno sa mnom dok ne biste doli k svijesti. Meutim, ba tada smo primili
poruku da onaj pacijent umire. Morali smo obadvojica obaviti nau posljednju dunost, i
sveenik i lijenik. Posljednja pomast morala se potivati. Otac Silas i ja poli smo
zajedno. Moja je majka vee provodila izvan kue. I tako smo vas predali Marti, uz upute
kojih se ona strogo pridravala. A sada, jedno pitanje, jeste li vi katolkinja?
- Jo nisam - odgovorila sam smijeei se. - I nemojte nikad ocu Silasu odati gdje ja
ivim, jer bi me on nastojao obratiti. Ali zahvalite mu najiskrenije u moje ime kad ga
vidite, a ako se ikada obogatim, poslat u mu novaca za njegova dobra djela. Eto,
doktore Johne, vaa se majka probudila, pozvonite da donesu aj.
- Pssst, mama! Spavaj dalje! Ti izgleda u snu poput slike nevinosti. - U snu, John
Graham! to to govori? Ja nikada ne spavam po danu. Samo sam malo zadrijemala.
- Tako je! Bio je to samo aneoski sanak, vilinski snovi. Majko, u takvim me
okolnostima uvijek podsjea na Titaniju. - To je stoga to ti sam toliko nalikuje Botomu.
- Gospoice Snowe - jeste li ikada uli neto slino majinoj duhovitosti? Ona je
najivahnija od svih ena njezine dobi i obujma. - Sauvaj svoje komplimente za sebe, i
ne zaboravi na svoj obujam. Lucy, ne izgleda li on pomalo kao John Buli? Bio je vitak
poput jegulje, a sad osjeam kod njega naklonost grubom ponaanju - nagon za
prodiranjem govedine. Graham, upamti! Bude li se jo debljao, razbatinit u te.

132

Bosnaunited
- Bilo bi bolje da najprije sebe razbatini. Bez mene ona ne moe biti sretna, Lucy!
Upala bi u gadnu melankoliju kad ne bi mogla grditi est grenih stopa moje mjeine. To
joj odrava ivahnost tijela i ivost duha.
Stajali su sada jedno nasuprot drugome, s obje strane kamina. Njihove rijei nisu
bile vrlo njene, ali njihov je pogled odavao ono to rijei nisu kazivale. Konano, najvee
blago gospoe Bretton bilo je sigurno zatvoreno u grudima njezina sina.
to se njega tie, osim sinovljeve, on je imao i drugu ljubav, kasnije roenu;
Ginevra! Je li gospoa Bretton znala pred ije je noge njezin mladi idol poloio svoje
srce? Bi li odobrila taj izbor? Ni- sam to znala.
No, da je ona znala za ponaanje gospoice Fanshawe prema Grahamu, njezino
kolebanje izmeu hladnoe i ulagivanja, odbijanja i privlaenja, da je samo mogla
posumnjati u bol u Grahamovu srcu, da je vidjela njegov tanani duh zarobljen, muen i
ponien, sigurna sam da bi Ginevru smatrala ili glupom, ili pokvarenom, ili
neim jo gorim. A to je bilo i moje miljenje.
To drugo vee prolo je jednako lijepo kao prvo
- zapravo jo ljepe. Uivali smo u izmjeni misli, nismo spominjali stare patnje,
uvrstili smo nae prijateljstvo. Osjeala sam se sretnijom, laganijom i prisnijom. Te noi
- mjesto da sam plaui zaspala - pola sam u svijet sanja putem poploenim ugodnim
mislima.

133

Bosnaunited

XVIII.
PREPIREMO SE

Za vrijeme prvih dana mog boravka u njihovoj kui Graham nikada nije sjeo kraj
mene, niti bi se prilikom estih etnja po sobi pribliio onom dijelu u kojem sam ja
sjedila. Nije izgledao zabrinutiji ni ozbiljniji nego inae, no ja sam ipak oekivala da e
ime gospoice Fanshawe izletjeti iz njegovih usana. Neprekidno sam drala svoje ui i
duh u pripremi za tu njenu temu. Sauvala sam strpljenje, a moja je naklonost uvijek
bila spremna da se izlije. Napokon, nakon unutarnje borbe koju sam primijetila i koju
sam potovala, on se jednog dana upustio u razgovor. Zapoeo je s velikom
delikatnou, kao to ete sami vidjeti.
- Vaa prijateljica provodi praznike na putovanju, zar ne? Kakva prijateljica!,
pomislila sam. Ali nisam mu htjela proturijeiti. Neka razgovor tee svojim tijekom. Pa
neka mi bude ak i prijateljica. Ipak, morala sam zapitati koga on to misli.
Sjeo je kraj moga radnog stola. Drao je u rukama klupko konca koje je nemarno
odmotavao.
- Ginevra, gospoica Fanshawe prati Cholmondelijeve na njihovu putu po jugu
Francuske?
- Tako je.
- Dopisujete li se?
- Zaudit ete se, no ja nikada nisam traila taj privilegij. - Jeste li vidjeli kakva
pisma koja je ona pisala? - Da, neka pisma stricu.
- Sigurno su puna duha i naivnosti. Njezina je dua tako ivahna i tako
neizvjetaena.
- Kada pie gospodinu Bassompierru, ona pie vrlo razumljivo. (Jer zaista
Ginevrina pisma tom bogatom roaku bila su posve obina poslovna pisma, obino
traenje novca).
- A njezin rukopis? Sigurno je lijep, enstven, zar ne? Takav je doista bio, pa sam
to potvrdila.
- Vjerujem da je sve to ona ini savreno - rekao je doktor John. Budui da se ja
nisam dovoljno brzo s time sloila, dodao je: - Vi, koji je lako dobro poznajete, moete li
iznijeti i jednu njezinu greku? - Neke stvari ini vrlo dobro (meu ostalim udvaranje dodala sam u mislima).
- to mislite, kad e se vratiti u grad? - nastavio je pitati. - Oprostite, doktore

134

Bosnaunited
Johne, moram vam objasniti. Vi mi inite i preveliku ast kad me smatrate intimnom
prijateljicom gospoice Fanshawe. Nikada mi nije povjeravala svoje tajne ili planove.
Njezine ete prijateljice nai u drugim krugovima. Na primjer medu
Cholmondelijevima.
Pomislio je kako mene mui ljubomora nalik na njegovu. - Oprostite joj - rekao je nemojte joj suditi strogo. Sjaj otmjenog drutva ju je zaveo. No, uskoro e spoznati kako
su ti ljudi prazni i vratit e se vama s jo vie ljubavi i povjerenja. Znam kakvi su ti
Cholmondelijevi. Oni su povrni, razmetljivi i puni sebe. Moete mi vjerovati, u svom
srcu Ginevra zna da vrijedi vie od svih njih. - Vrlo ste ljubazni - rekla sam kratko. Htjela
sam opovri osjeaje koje mi je on pripisivao, no ugasila sam taj plamen. Pristala sam da
na mene gleda kao na uvrijeeno i ponieno bie puno enje za povjerenjem otmjene
gospoice Fanshawe. Ali, itaoe, to je bio teak pristanak.
- Pa vidite - nastavio je Graham - ja vas tjeim, a sam za sebe ne mogu nai utjehu.
Ne smijem se nadati da e prema meni postupati pravedno. De Hamal je bezvrijedan
ovjek, no plaim se da joj se svia. Kakva bijedna zabluda!
Mojem je strpljenju doao kraj. Vjerojatno me je bolest i slabost iscrpla, pa se
nisam mogla suzdrati.
- Doktore Bretton - izletjelo mi je - nema vee zablude od vae. Vi ste u svakom
pogledu, osim u jednom, pravi mukarac, iskren, zdrav, razuman i mudar. Ali u tom
jednom jedinom pogledu vi ste pravi rob. Izjavljujem da u vezi s vaim odnosom prema
gospoici Fanshawe ne zavreujete nikakvo potovanje. A moje i ne posjedujete. Ustala
sam i vrlo uzbueno napustila sobu.
Ta se mala scena dogodila ujutro. Morala sam se s njim ponovno sresti uvee i
tada sam vidjela koliko sam pogrijeila. On nije bio sazdan od obine ilovae ili od
jednostavnog materijala. Dok je osnova njegove naravi bila vrsta i krepka, pojedinosti
su bile gotovo enski njene, mnogo njenije no to se to moglo pretpostaviti. To njegovo
stanje moglo se zamijetiti samo po osjetljivom reagiranju njegovih ivaca. No, ta osobina
nije bila kod njega naroito naglaena. Osjetiti i brzo shvatiti neije osjeaje dvije su
razliite sposobnosti. Neki ljudi posjeduju obje, a neki nijednu. Jednu je od njih doktor
John posjedovao, i to potpuno. Budui da nije bio obdaren drugom, italac e moda
pomisliti da je on bio bezosjeajan. Naprotiv, on je bio dobar, plemenit ovjek. Bio je
spreman svakome pomoi u nevolji. Sasluati svaije jade. Ali, ako oekujete
profinjenost zapaanja, uda intuicije, doivjet ete razoaranje. Te noi, kad je on uao i
stao pod snop svjetla, ja sam sve to shvatila.
Prema nekome koji ga je nazvao robom i iskljuio ga iz svog potovanja on je
morao gajiti naroite osjeaje. Moda je to zapaanje bilo dobro odabrano, u svakom
sluaju, on se nije trudio da ga porekne. Njegov je duh ak razmatrao i tu mogunost. U
toj je optubi traio uzrok svog neuspjeha koji je poremetio njegov duevni mir. U tom
samooptuivanju, njegovo je dranje bilo hladno i ozbiljno, i prema meni i prema majci.
Pa ipak nije bilo ni traga zlobe, mrnje i omalovaavanja u njegovu muevno lijepom
licu, pa ak i u ovoj tuzi. Kad sam primakla njegov stolac k stolu, a to sam pourila
uiniti prije sobarice, i kad sam mu pruila druom rukom aj, on je rekao: - Hvala

135

Bosnaunited
vam, Lucy - najljubaznijim moguim glasom. to se mene tie, mogla sam slijediti samo
jedan plan. Morala sam ispatati svoju naglost, ili pak ne spavati te noi. A to ne bih
mogla podnijeti. Nisam mogla voditi rat s njim. Usamljenost kole, samostanski mir i
tiina, sve mi se to inilo boljim od pomisli da ivim u svai s doktorom Johnom. to se
pak Ginevre tie, neka poleti na srebrnim krilima golubice ili bilo koje druge ptice, na
najvie mjesto, meu najviim zvijezdama, kamo ju je smjestila misao njenog
zaljubljenika. Nikada se ja vie neu tome oduprijeti. Dugo sam nastojala uhvatiti njegov
pogled. Opet i opet to se oko srelo s mojim, no nije mi to imalo kazati pa se povuklo, a ja
sam ostala zbunjena. Nakon aja, on je alostan sjedio i itao.
eljela sam smoi snagu i sjesti kraj njega. No, inilo se, kad bih ja to i pokuala,
on bi pokazao neprijateljstvo i prezir. eljela sam govoriti, ali nisam se usudila ni aptati.
Njegova je majka izila iz sobe. Tada sam, potaknuta neizmjernim aljenjem, proaptala:
- Doktore Bretton!
Digao je pogled s knjige. Njegove oi nisu bile hladne i ljutite, njegove usne nisu
bile zlobne. Bio je spreman posluati ono to sam mu eljela kazati. Njegov je duh bio
suvie blag i plemenit a da bi ostao neraspoloen.
- Doktore Bretton, oprostite mi moje nepromiljene rijei! Molim vas, oprostite!
Nasmijeio se im sam progovorila. - Moda sam to zasluio, Lucy! Ako me ne
potujete, znai da me nemate zato potivati. Bojim se da sam prava luda. Vjerojatno
neto s mojim ponaanjem nije u redu. Ne sviam se, a elim to.
- To ne moete znati. Pa ako bi i tako bilo, zar ste vi krivi za to, ili ona koja to ne
zna zapaati? Ali sada dopustite da povuem ono to sam u srdbi kazala. Potujem vas
u svemu. Ali vi mislite premalo na sebe, a odvie na ostale.
- Zar previe na Ginevru?
- Ja mislim da, a vi mislite ne. Sporazumimo se da o tome imamo razliito
miljenje. Oprostite mi, to je jedino to od vas traim. - Zar mislite da bih se mogao ljutiti
na vas zbog jedne rijei? - Znam da ne moete. Ali recite ipak Lucy, ja vam opratam!
Recite to da me srce vie ne bi boljelo.
- Odbacite bol svog srca, kao to u ja odbaciti svoju, jer vi ste me ranili, Lucy!
Sada, kad je boli nestalo, ja vam opratam. ak i vie od toga. Osjeam zahvalnost prema
vama, jer mi elite samo dobro. - To vam zaista i elim. Imate pravo. I tako je zavrila
naa svaa.
itaoe, ako za vrijeme itanja ove knjige primijeti da sam izmijenila u neem
svoje miljenje o doktoru Johnu, oprosti mi tu prividnu nedosljednost. Opisujem osjeaje
koji su me tog trenutka obuzimali. Opisujem karaktere onako kako sam ih otkrila pri
upoznavanju.
Pokazao je plemenitost svoje naravi na taj nain to je sa mnom bio jo ljubazniji
nego prije. Taj dogaaj, koji nas je prema mojem miljenju, imao pomalo udaljiti jedno
od drugoga, promijenio je u neku ruku nae odnose. Ali ne onako kako sam se ja bojala.
Do sada je meu nama postojalo neto vrlo prozrano, vrlo prozirno, nalik na neku vrstu
ledene zavjese, koja je dijelila naa dva ivota i nae razgovore. Tih nekoliko toplih rijei,

136

Bosnaunited
iako toplih od srdbe, otopilo je taj led. Od toga dana pa za cijelo vrijeme naeg
prijateljstva on nikada nije sa mnom razgovarao zvanino. Znao je da su moje elje
uvijek bile ispunjene kad bi on govorio o sebi ili o onome to ga je najvie zanimalo. Zato
sam i nadalje mnogo sluala o Ginevri.
Ginevra! Vidio ju je u svojim mislima samo lijepu i plemenitu. Govorio je s
toliko ljubavi o njezinim arima, nevinosti i draesti, da sam usprkos tome to sam dobro
poznavala stvarno stanje, poneto od tog hvaljenja i sama prihvatila. Ipak, moram
priznati itaoe, on je esto govorio gluposti. Ali ja sum bila beskrajno strpljiva s njim.
Dobro sam upamtila svoju lekciju. Znala sam kakvu bi mi veliku bol zadala injenica da
sam ga raalostila ili razoarala. Na neki udan novi nain postala sam sobina, ne elei
se odrei uivanja koje sam nalazila u poputanju njegovim raspoloenjima i u
podvrgavanju njegovoj volji. inio mi se jo uvijek udnim to nije vjerovao u svoju mo
da konano zadobije sklonost gospoice Fanshawe. I sve sam vie vjerovala u to da ona
koketira, kako bi ga potakla, a da u srcu udi za svakom njegovom rijeju ili pogledom.
Katkada me je ipak to muilo usprkos mojoj odluci da trpim i sluam. Usred
slatko-gorkog uivanja trpljenja i sluanja on bi ponekad tako vrsto kresnuo kremen,
iju sam vrstou posjedovala, da bi ponovno izazvao iskru. Usudila sam se jednog
dana, da bih umirila njegovo nestrpljenje, izjaviti kako ja mislim da gospoica Fanshawe
namjerava prihvatiti njegovu naklonost.
- Lako je to rei, no imade li ikakve osnove za takvu tvrdnju? - Svakako!
- Recite mi, Lucy!
- Vi to znate jednako tako dobro kao ja, doktore Johne! Zato me i udi to nemate
puno povjerenje u njezinu vjernost. Sumnjati u nju, pod tim okolnostima, prava je
uvreda.
- Poeli ste govoriti brzo, a diete kratko. Govorite malo sporije i diite neto
dublje, pa mi sve objasnite. Moram uti vae objanjenje. - I hoete, doktore Johne! Vi ste
ponekad vrlo plemenit ovjek. Uvijek ste spremni uiniti dobra djela. Kad bi ocu Silasu
uspjelo da vas obrati, dali biste mu mnoge milodare za njegove siromahe, ukrasili biste
njegovu crkvu svijeama i uredili oltar vaeg najmilijeg sveca. Ginevra, doktore Johne...
- utite! - rekao je. - Nemojte nastaviti.
- Neu utjeti, nastavit u. Ginevra je od vas primila vie darova nego to ja to
mogu nabrojiti. Nabavljali ste za nju najskuplje cvijee. Razmiljali ste o tome kako da joj
poklonite najljepe darove, takve koje bi inae samo ena mogla izmisliti. A uz to,
gospoica Fanshawe posjeduje dragulje, pri nabavi kojih je vaa plemenitost morala
graniiti s rasipnou.
Skromnost koja Ginevru nikada nije krasila osula je rumenilom lice njezinog
oboavaoca.
- Gluposti! - odgovorio je, unitavajui karama moju svilu za vezenje. - Poklonio
sam joj ih da bih sebi priredio zadovoljstvo. Uinila mi je uslugu prihvativi ih.
- Uinila je vie od usluge, doktore Johne, obvezala se au da vam to na neki
nain vrati. I ne bude li vam to mogla platiti naklonou, morala bi vam poslati istu

137

Bosnaunited
vrijednost u zlatnicima. - Ali vi je ne razumijete. Ona je odvie nezainteresirana za moje
darove, i odvie naivna da bi znala njihovu vrijednost. Nasmijala sam se, ula sam je
kako je procijenila vrijednost svakog dragulja, a uz to sam dobro znala da su nedostatak
novca i napori da ga nabavi za svoje potrebe, ma kako mlada ona bila, njezina misao
vodilja.
Nastavio je. - Trebali ste je vidjeti svaki puta kad sam joj poloio u krilo neki dar.
Bila je tako hladna, tako nezainteresirana. Uzimala ga je bez pohlepe, ak nije uivala u
promatranju. Samo iz prijateljstva prema meni doputala je da cvijee ostane leati kraj
nje. Ili bi moda pristala da ga ponese sa sobom. Ili, kad bih uspio staviti narukvicu na
njezinu ruku, pa ma kako lijepa ona bila (jer sam uvijek odabirao neto lijepo, to je
ujedno bilo i vrijedno) u njezinim se oima nikada ne bi pojavio sjaj. Jedva da bi moj dar
i pogledala.
- Pa naravno, budui da to nije cijenila, ona je i u narukvicu sigurno skinula i
vratila vam je.
- Ne, bila je odvie dobroduna da to uini. Pretvarala se kao da je zaboravila to
sam uinio. Prihvaala bi dar poput prave dame, mirno i opratajui mi. U takvim
uvjetima, kako ovjek moe raunati s time da je prihvaanje njegovih darova znak
naklonosti? to se mene tie, kad bih joj ja poklonio sve to imam i kad bi ona to
prihvatila, to me ne bi pomaklo ni korak blie, jer se na nju ne moe utjecati niskim
namjerama.
- Doktore Johne - zapoela sam - ljubav je slijepa. - Ali upravo me tada pogodio
pogled njegovih njenih, modrih oiju, podsjeajui me na stare dane, podsjeajui me
na njegov portret. Pomislih da je njegova vjera u naivnost gospoice Fanshawe bila samo
prividna, i da on usprkos svojoj strasti za njezinom ljepotom ipak ne sudi pogreno o
njezinim slabostima, iako bi se to prema njegovu govoru moglo zakljuiti. Napokon,
moda je to bio samo sluajan pogled, ili trenutna impresija. Bilo kako bilo, sluajan ili
namjeran, istinit ili zamiljen, taj je pogled okonao na razgovor.

138

Bosnaunited

XIX.
KLEOPATRA

Moje prebivanje kod Brettonovih produilo se jo etrnaest dana nakon poetka

kolske godine. Ljubaznost gospoe Bretton omoguila mi je taj boravak. Kad je njezin
sin jednog dana izjavio: Lucy jo nije dovoljno snana da se vrati u onu jazbinu, ona se
smjesta odvezla do ulice Fossette, razgovarala s direktoricom, i dobila odobrenje, tvrdei
da e produeni odmor i promjena pridonijeti mom potpunom ozdravljenju. Za tim je
slijedilo neto ega bih se vrlo rado bila odrekla, tj. ljubazan posjet gospoe Beck.
Ta je dama jednog dana stigla fijakerom. Pretpostavljam da je odluila pogledati
kako stanuje doktor John. Oito su krasan poloaj i lijepa unutranjost zdanja nadmaili
njezina oekivanja. Hvalila je sve to je vidjela, rekla za plavi salon da je une piece
magnifique,(Krasna soba) oduevljeno mi estitala na stjecanju prijatelja tako digne,
aimables, et respectables,(asni, ljubazni i potovanja vrijedni ) izrekla je i nekoliko
komplimenata na moj raun. Kad je doktor John uao, ona mu je naglo pritrala i otvorila
pravu paljbu estitanja i pohvala dvorcu i madame sa mire, la digne chateiaine.(Gospoa,
majka, asna gospodarica dvorca.) - Hvalila je i njegov izgled koji je zaista bio lijep i ovog
trenutka osvijetljen dobrodunim smijekom kojeg je uvijek pokazivao sluajui
gospoin kieni francuski jezik. Ukratko, gospoa se tog dana pokazala u svom
najboljem svjetlu. Dola je i otila s pravim vodoskokom pohvala, ushienja i ljubaznosti.
Izala sam zajedno s njom da je zapitam neto o koli i otpratila je do koije. Poto je ona
ula, sjela i zatvorila vrata, ja sam je pogledala. Kakva se promjena dogodila u tom
kratkom vremenu. Prije jednog trenutka bila je sva oduevljena i vesela, a sada je sjedila
ozbiljna poput sunca i mudrija od bilo kakvog mudraca. udna mala ena!
Vratila sam se i stala zadirkivati doktora Johna u vezi s odanou koju mu je
iskazivala gospoa Beck. Kako se smijao! Kako se veselje pojavilo u njegovim oima kad
se podsjeao nekih njezinih otmjenih rijei, ponavljajui ih i oponaajui je! Imao je
smisla za humor i bio je najsjajniji drug na svijetu - im bi zaboravio gospoicu
Fanshawe.

***
Sjediti na sjajnom i toplom suncu je najbolji lijek za bolesne osobe. Tako bar kau.
To im daje novu ivotnu snagu. Kad se mala Georgetta Beck oporavljala od svoje bolesti,
ja bih je nosila na rukama u vrt i tamo s njom etala satima, ispod zida s kojeg je visjela

139

Bosnaunited
vinova loza. Sunce juga gladilo je njezino blijedo lice jednako tako kao to je obasjavalo
groe to dozrijeva.
Postoje neke ljudske naravi, dobrodune, ivahne i mudre koje obasjavaju uboge
ljude jednako tako kao to podnevno sunce obasjava nemone i slabe. Takvi su bili
doktor Bretton i njegova majka. Oni su prenosili radost, kao to neki prenose bol.
inili su to instinktivno, bez buke, vjerojatno ni sami to ne zapaajui. Svaki dan
koji sam proboravila kod njih predloili bi neki mali plan za novu radost. Ma koliko
doktor John bio zaposlen, uspijevalo mu je da nas prati na svakom takvom malom izletu.
I sama ne shvaam kako mu je to polazilo za rukom. Bio je vrlo zaposlen, no sve je znao
urediti tako da mu je svakog dana ostajalo i slobodnog vremena.
esto sam ga vidjela umornog od posla, ali nikada premorenog. Nikada nije bio
ljut, zbunjen ili potiten. Sve to je inio bilo je ispunjeno divnom radou velike i
nesalomljive energije. Pod njegovim vodstvom vidjela sam u tih etrnaestak dana vie
od Villette, njegove okolice i njegovih stanovnika nego to sam vidjela u proteklih osam
mjeseci. Vodio me na zanimljiva mjesta u gradu, za koja nikada prije nisam bila ni ula. S
velikom voljom i s puno duha davao mi je vana objanjenja. Nikada mu nije bilo teko
da govori sa mnom, a meni nikada nije bio teret sluati ga. Nije govorio hladno i povrno
o stvarima. Rijetko je uopavao. Nikada nije bio dosadan. Volio je ljepotu jednako tako
kao to sam je voljela i ja. Dobro je zapaao i nikada nije bio povran. Sve je to
pridonosilo zanimljivosti njegova izlaganja. Govorio je iz vlastitog iskustva, a ne samo iz
knjiga. Nije iznosio suhe injenice, otrcane fraze i tua miljenja. Njegove su rijei bile
rijetko svjee. Pred mojim oima mijenjalo se i njegovo raspoloenje najavljujui novi
lijepi dan i plemenitiju zoru.
Njegova je majka inila mnoga dobra djela, no on ih je inio jo i vie. Pratei ga u
Donji grad - siromanu i prenaseljenu gradsku etvrt - vidjela sam da tamo ne dolazi
samo kao lijenik, ve i kao dobrotvor. On sam nije bio svjestan svojih velikih
dobroinstava. On je tom ubogom stanovnitvu neprekidno inio dobra djela i svi su ga
voljeli. Njegovi ubogi pacijenti u bolnicama doekivali bi ga oduevljeno. Ali dosta je ne smijem od vjernog prikazivanja dogaaja prijei na hvalospjeve. Naravno, bilo mi je
jasno kako doktor John nije savren, kao to ni ja nisam savrena. I on je imao ljudskih
slabosti. Nije bilo sata, a jedva i kojeg trenutka to sam ih provodila s njim, a da se ne bi
odao neim to nije bilo dobro. Nije mu bila na pohvalu tatina, kao ni njegova
povremena lakomislenost. Nitko nije mogao savrenije od njega zaboraviti na sve to tog
trenutka nije postojalo, uivajui u sadanjosti. Izvlaio bi iz sadanjeg asa sve ono to je
hranilo njegovo muko samoljublje. Njemu je bilo pravo zadovoljstvo pothranjivati svoje
nabujale osjeaje ne mislei na posljedice.
Neka italac sam primijeti proturjenost u ova dva opisa Grahama Brettona.
Jednog javnog - drugog privatnog, jednog izvan kue - drugog u kui. U javnosti on se
pokazivao kao netko tko ne misli na sama sebe. Netko tko je skroman u isticanju svojih
dobrih osobina. U drugom sluaju, kad se pojavljivao kraj kunog ognjita, on je
izraavao svijest o onome to je imao i to je bio. Uivao je u potovanju pun stanovite
tatine. No obje su slike bile tone.

140

Bosnaunited
Bilo je gotovo nemogue uiniti doktoru Johnu zadovoljstvo tiho i neprimjetno.
Kad ste uinili neku sitnicu za njega i pomislili da on to nije zamijetio, nego e je poeti
upotrebljavati a da nikada nee zapitati odakle dolazi, on e vas iznenaditi nekom
primjedbom i time pokazati kako je sve to pratio od prvog poetka pa do kraja. Volio je
da mu slue, a svoju bi radost odavao pogledom oiju i izrazom oko ustiju.
Sve bi to bilo u najveem redu kad on ne bi tom ljubaznom i nenametljivom
promatranju dodao odreenu samovoljnost u uzvraanju duga. Kad bi njegova majka
neto uinila za njega, on bi joj plaao svojom panjom, koja je bila jo vea od
uobiajene. Kad bi otkrio da je to djelo ruku Lucy Snowe, on je kao nagradu odmah
planirao neku ugodnu zabavu.
esto sam se udila njegovom savrenom poznavanju Villette. Poznavanje se nije
odnosilo samo na ulice grada, ve i na muzeje, dvorane i zbirke. Poznavao je svaka vrata
iza kojih se skrivao neki predmet vrijedan interesa, svaku galeriju, sve to je bilo sveto u
umjetnosti ili nauci. inilo se da posjeduje ono Sezame otvori se! Nikada nisam bila
dovoljno mudra za znanost ali sam zato posjedovala instinkt za ostvarenja umjetnosti.
Voljela sam posjeivati galerije slika i tamo ostajati sama. Meu ljudima me neka
prokleta nelagodnost spreavala u potpunom uivanju. U nepoznatu drutvu, gdje se
odvijao razgovor o vienim i poznatim umjetnikim djelima, bilo je dovoljno pola sata
da se umorim tjelesno i duevno. Nisam mogla podnijeti ono to je moglo svako dobro
odgojeno dijete, a pogotovu obrazovano odraslo bie, a to je skupni pregled slika,
povijesnih graevina i drugih znamenitosti. Doktor Bretton bio je vodi prema mom
ukusu. Poveo bi me u muzeje kad su bili najmanje posjeeni. Ostavljao me tamo dva-tri
sata dok ne bi obavio svoje poslove, pa bi tada dolazio po mene. U meuvremenu ja sam
bila sretna.
Ne uvijek stoga to sam uivala, ve to sam nesmetano promatrala i stvarala
svoje miljenje. U poetku tih posjeta dolo je do nesporazuma i borbe izmeu htijenja i
moi. Prvo je zahtijevalo divljenje onome to je sav svijet priznavao. Drugo je stenjalo
stoga to nije moglo prihvatiti taj sud. U toj se borbi ukus istanao i izotrio. Postepeno
sam otkrivala kako se iz tih napora borbe razvija divan osjeaj umora. Poela sam
razmiljati ne bih li se mogla odrei tog velikog napora i zakljuivi da to mogu, uronila
sam u rasko mira ispred devedeset i devet posto izloenih slika. inilo mi se da je
originalna i dobra slika jednako tako rijetka kao i dobra knjiga. Konano se nisam plaila,
stojei pred nekim remek- djelom koje je nosilo veliko ime, priznati samoj sebi: - Ovo nije
nalik na prirodu. Danje svjetlo nikada nije te boje, ni po oluji, ni pod oblacima kao to je
prikazano ovdje pod indigo plavim nebom. Ta boja nije eterina. Ovo tamno raslinje,
naslikano na toj pozadini, nije nalik na drvee... Nekoliko vrlo zgodnih debelih ena
nikako mi nisu nalikovale boicama. Mnoge krasne male slike flamanskih slikara, kao i
pojedini crtei, izvrsno bi odgovarali nekim modnim knjigama. Prikazivale su
najrazliitije kostime od krasnih tkanina te su predstavljale fantastinu primjenu
industrijskih proizvoda. Pa ipak, bilo je ovdje-ondje istinskih fragmenata sa zrakama
svjetla koje su razvedravale Viziju.
Prirodne sile izbijale su kroz planinsku snjenu oluju i kroz sliku sunanog dana

141

Bosnaunited
na Jugu. Izraz portreta svjedoio je o poznavanju njegova karaktera. Lice na jednoj
povijesnoj slici dokazivalo je genijalnost majstora. Te sam iznimke voljela, postale su mi
dragi prijatelji.
Jednog dana, rano ujutro, nala sam se gotovo sama u nekoj galeriji. Ugledala sam
sliku velikih razmjera, smjetenu na najboljem svjetlu i zatienu konopcem. Pred njom
je stajala tapecirana klupa omoguujui tako pravom ljubitelju da se udobno smjesti.
inilo se kao da ta slika predstavlja najvredniji izloak galerije. Predstavljala je
natprirodno veliku enu. Pretpostavljala sam da bi ta dama, kad bi je stavili na vagu
dovoljno jaku da izdri njezin teret, vagala izmeu etrnaest i esnaest stona.
Ona je zaista bila dobro uhranjena. Morala je konzumirati mnogo mesa, a da ne
spomenemo kruh, povre i tekuine - dok je postigla tu irinu i visinu i tu koliinu
miia, svu tu masu mesa. Leala je polunaslonjena na nekoj lealjci. Zato, to je bilo
teko kazati. Svjetlost dana ju je obavijala. Imala je dovoljno snage i zdravlja za posao
dviju kuharica. Nije se mogla potuiti na slabu kimu. Trebalo je da stoji ili bar sjedi
uspravno. Nije trebalo da se izleava na sofi sve do podneva. Osim toga morala je obui
pristojne haljine, koje bi ju pokrivale, to na slici nije bio sluaj. Od obilja tkanine uspjelo
joj je napraviti oskudnu odjeu. A nije bilo isprike ni za veliku neurednost oko nje.
Posudice i boice, vaze i ae - leale su razbacane po podu; meu njima lealo je rasuto
cvijee i besmislena, neuredna gomila zavjesa i pokrivaa. Pogledavi u katalog,
pronala sam da se to znaajno djelo zove Kleopatra.
Dakle, sjedila sam i promatrala je. Iako su neki detalji, kao npr. rue, zlatne
posude i dragulji, bili lijepo naslikani, itava je slika predstavljala golemu niticu.
Dvorana je bila gotovo prazna kad sam dola ovamo. Sada se poela puniti. Ja sam to
jedva zapaala (jer to i nije bilo vano za mene), pa sam ostala mirno sjediti na svom
mjestu, vie se odmarajui nego promatrajui tu tamnoputu cigansku kraljicu. I zaista
me taj pogled brzo umorio pa sam traila osvjeenje u promatranju nekih izvrsnih malih
mrtvih priroda.
Divlje cvijee, divlje voe, gnijezda obrasla mahovinom, u kojima su jaja sjala
poput bisera u jasnoj zelenoj morskoj vodi. Sve je to visjelo skromno ispod one proste,
besmislene slike.
Iznenada me netko lagano udario po ramenu. Okrenula sam se i ugledala lice
puno negodovanja.
- Que faites vous ici? (to radite ovdje?) - upitao me taj glas. - Mais, monsieur, je
mamuse. (Zabavljam se, gospodine.) - Vous vous amusez! Et a quoi, sil vous plait? Mais
dabord, faitesmoi le plaisir de vous lever; prenez mon bras, et allons de lautre cute. (Zabavljate
se! A ime, molim Vas? No uinite mi najprije zadovoljstvo da ustanete, uhvatite me pod
ruku i poimo na drugu stranu.)
Uinila sam ono to je zatraio od mene. Gospodin Paul Emanuel (jer to je bio on),
vratio se iz Rima. To putovanje nije ga uinilo tolerantnijim prema neposlunima.
- Dopustite mi da vas odvedem do vaeg drutva - rekao je, kad smo prolazili
kroz dvoranu.

142

Bosnaunited
- Nemam drutva.
- Pa niste valjda sami?
- Jesam, gospodine!
- Doli ste ovamo bez ikakve pratnje?
- Ne, gospodine! Doktor Bretton me doveo.
- Doktor Bretton i, naravno, njegova gospoa majka? - Ne, samo doktor Bretton!
- I on vam je kazao da pogledate ovu sliku?
- Ni govora, ja sam je sama pronala.
Gospodin Paul je imao kratko podianu kosu, inae bi se sigurno podigla u zrak.
Poela sam primjeivati kako je on zgranut, pa sam s naroitim uivanjem sauvala
hladnou i tako ga nervirala. - Zauujua otoka smjelost - viknuo je profesor. Singuliferes femmes que ces Anglaises! (Jedinstvene ene, te Engleskinje!) - O emu je rije,
gospodine?
- O emu? Kako se usuujete vi, jedna mlada ena, sjediti hladno poput kakvog
mukarca i promatrati takvu sliku? - To je vrlo runa slika, ali ne znam zato je ne bih
promatrala. - Dobro, dobro! Ne govorimo vie o tome! Ali vi ne biste smjeli biti ovdje
sami.
- A to, ako ja nemam drutva? Zar je vano jesam li sama ili nisam? Nitko me ne
uznemiruje.
- Taisez-vous, et asseyez-vous la-la! (utite i sjednite, ovdje-ovdje!) - rekao je
stavljajui uurbano stolac u neki dosadan kut, ispred serije naroito runih slika.
- Mais, monsieur! (Ali gospodine.)
- Mais, mademoiselle, asseyez vous, et ne bougez pas, entendezvous? Jusqua ce quon
vienne vous chercher, ou que je vous donne la permission. (Ali, gospoice, sjednite i ne miite
se, ujete li, dok ne dou po vas ili dok vam ja ne dam doputenje.) - Quel triste coin! zavikala sam - et quel les laids tableaux! (Kakav alostan kut i kako rune slike!) A rune su
zaista bile. Te etiri slike bile su navedene u katalogu pod imenom La vie dune femme.
(ivot ene.) Bile su naslikane naroitim stilom - ravne, mrtve, blijede i obine.
Predstavljale su Jeune fille (Mlada djevojka), kako izlazi kroz crkvena vrata s
molitvenikom u ruci, u urednoj haljini, oborenih oiju, naprenih usnica, slika
najpokvarenijeg malog licemjera. Druga je predstavljala Mariee (Nevjesta.) s dugim
bijelim velom, kako klei na klecalu u svojoj sobi, sklopljenih ruku i stisnutih prstiju,
pokazujui svoje bjeloonice na najoajniji nain. Trea Jeune Mere (Mlada majka.) bila
je alosno nagnuta nad blijedom, debelom bebom, lica poput punog mjeseca. etvrta
Veuve (Udovica) bila je ena u crnini koja je drala za ruku malu djevojicu, a obje su
promatrale elegantan francuski spomenik koji je stajao u nekom kutu Pere la Chaise
(Parikog groblja).
Sva su etiri anela bila bezbojna i siva nalik utvarama. Strano bi bilo ivjeti s
tim neiskrenim, zlovoljnim beskrvnim, glupim enama! Jednako tako loe kao to bi bilo
i s onom ciganskom div- enom - s Kleopatrom.

143

Bosnaunited
Bilo je nemogue dugo promatrati ta remek- djela pa sam se stoga okrenula i
poela gledati po dvorani.
Mnotvo gledalaca okupilo se oko one slike iz ije sam ja blizine bila odagnana.
Gotovo polovica od njih bijahu ene, ali gospodin Paul mi je kasnije kazao da su to des
dames (dame) i da one mogu promatrati ono to je zabranjeno Demoiselle
(Gospoicama). Jasno sam mu dala na znanje da se ne mogu sloiti s tom doktrinom, ne
shvaajui njezin smisao. Na to je on svojom uobiajenom samovoljom zatraio od mene
neka utim, a u isto vrijeme ustvrdio koliko sam nerazborita i neuka.
Nikada za profesorskom katedrom nije sjedio takav despot kao gospodin Paul.
Moram pri tom primijetiti kako je on vrlo paljivo promatrao onu sliku i to dugo. Ipak
nije zaboravio da od vremena do vremena baci pogled na mene, vjerojatno da bi
provjerio drim li se njegovih nareenja. Malo-pomalo on mi se stao opet pribliavati.
Nisam li bila bolesna, poelio je znati. uo je da jesam. - Bila sam, no sada se
dobro osjeam.
Gdje sam provela praznike?
- Najveim dijelom u ulici Fossette, a djelomino kod gospoe Bretton.
uo je da su me ostavili samu u ulici Fossette. Je li doista tako bilo? - Nisam bila
posve sama. Marie Broc (ona slaboumna) bila je sa mnom.
Slegnuo je ramenima. Njegovim su licem prolazili proturjeni osjeaji. Gospodin
Paul je dobro poznavao Marie Broc. Nije proao ni jedan njegov sat u treem razredu ( u
kojem su bile najslabije uenice) a da ona ne bi izazvala u njemu otar sukob
antagonistikih impresija. Njezina pojava, njezino odbojno ponaanje, i esto
nepodnoljivo raspoloenje, dovodilo ga je u srdbu i ulijevalo snanu antipatiju prema
njoj. S druge strane njezina je nesrea jako utjecala na njegove osjeaje, a taj
utjecaj njegova narav nije mogla odbiti. Iz toga je proizlazila gotovo svakodnevna borba
izmeu nestrpljenja i osjeaja gaenja s jedne strane, i saaljevanja i osjeaja pravednosti
s druge. Mora se kazati, u njegovu korist, rijetko kad su oni prvi osjeaji nadvladali. A
kad bi se to ipak dogodilo, linost gospodina Paula oitovala bi se u izljevu bijesa.
Bijae to ovjek snanih osjeaja privrenosti i mrnje. Svojim nainom, to se
moglo lako pretpostaviti, on je kod obinih ljudi izazivao strah i nesimpatiju. Ipak, bilo je
pogreno plaiti ga se. Nita ga nije moglo toliko uzbuditi koliko strah razumnog i
sumnjiavog duha. Nita ga nije moglo vie umiriti od povjerenja povezanog s
njenou. Da bi se takav sud donio, bilo je potrebno duboko razumijevanje njegove
naravi. A njegova je narav ila u red teko razumljivih.
- Kako ste izlazili s Marie Broc? - pitao je nakon nekoliko asaka tiine.
- Uinila sam to sam mogla, no bilo je uasno ostajati nasamu s njom.
- Znai da imate slabo srce! Nedostaje vam hrabrosti a moda i milosra. Ne
posjedujete odlike potrebne za milosrdnu sestru. (On je bio religiozan mali ovjek,
njegova je dua bila puna samoodricanja i portvovnosti).
- Zaista ne znam. Brinula sam se o njoj to sam bolje mogla. No, kad je njezina teta
dola po nju, bilo je to za mene veliko olakanje. - Vi ste egoist. Postoje ene koje su se

144

Bosnaunited
brinule za bolnice pune takvih nesretnika. Vi to ne biste mogli?
- A da li bi to gospodin mogao?
- ene, dostojne tog naziva trebale bi neizmjerno nadmaiti taj grubi, greni spol.
- Prala sam je, drala je istom, hranila je i nastojala je zabaviti. No, mjesto da
govori ona se kreveljila.
- I vi mislite da ste uinili veliku stvar?
- Ne, ali uinila sam to sam mogla.
- Tada je vaa snaga ograniena, jer ste se razboljeti stoga to ste morali uvati
jednog idiota.
- Ne zbog toga, gospodine! Imala sam nervnu groznicu. Moj je duh bio bolestan.
- Vraiment! Vous valez peu de chose. (Zaista! Ne vrijedi ba mnogo.) Niste stvoreni
za junaka. Vaa hrabrost nee biti dovoljna da vas podri u samoi. Ona vam daje jedino
smjelost da hladnokrvno promatrate Kleopatrine slike.
Ne bi bilo teko pokazati srdbu uvi taj neprijateljski, izazovni govor maloga
ovjeka. No, ja se dosad jo nikada nisam bila naljutila na njega, a nisam to ni sada
namjeravala. - Kleopatra! - ponovila sam mirno. - I gospodin je promatrao Kleopatru. to
mislite o njoj?
- Cela ne vaut rien (Nita ne vrijedi). - odgovorio je. - Une femme superbe, une taille
dimperatrice, des formes de Junon, mais une personne dont je ne voudrais ni pour femme, ni pour
fille, ni pour soeur. (Divna ena, carskog stasa, oblika Junone, ali osoba koju ne bih htio ni
za enu, ni za kerku, ni za sestru. I stoga vie neete baciti ni jedan pogled na nju.)
- Ali ja sam je dugo gledala dok je gospodin govorio. Vidim je dobro i iz ovog
kuta,
- Okrenite se prema zidu i prouite etiri slike iz ivota ene. - Oprostite,
gospodine Paul, one su uasne. Ali ako im se vi divite, dopustite mi da vam ponudim
svoje mjesto i prepustim vam promatranje.
- Gospoice - kazao je pokazujui neki polusmijeak, neto to je on smatrao
smijehom, iako je to bila samo kratka grimasa - va oboavani protestantizam me
iznenauje. Vi slobodne Engleskinje prolazite mirno izmeu crvenih plamenih jezika i
izlazite neopeene. Vjerujem, kad bi neku od vas bacili u najarkiju Nabukodonozorovu
pe, ona bi izila neopeena plamenom vatre.
- Da li bi se gospodin malko pomakao?
- Zato? U to sada zurite? Valjda niste prepoznali nekog u onoj grupi mladia?
- ini mi se da tamo vidim nekoga kojeg poznajem. Zaista sam ugledala glavu
koja je bila tako lijepa da nije mogla pripadati nikome drugome nego pukovniku de
Hamalu. Kako je to bila savreno ureena mala glava! Kako je bio vitak i lijep! Kakve
male enske ruke i noge je imao! Kako je otmjeno drao monokl na oku! A s kakvim je
tek divljenjem promatrao Kleopatru! I s kakvim je oduevljenjem neto apnuo prijatelju
u uho! Kakav profinjen gospodin, pun ukusa i takta! Promatrala sam ga oko deset
minuta, primijetivi da ga je uzbudila Venera s Nila. Toliko sam se zadubila u

145

Bosnaunited
promatranje toga gospodina, nastojei iz njegova ponaanja upoznati njegov karakter,
da sam gotovo zaboravila na gospodina Paula. U meuvremenu je neka skupina ljudi
stala izmeu mene i njega. Kad sam se ponovno osvrnula njega vie nije bilo.Traila sam
ga oima, no nisam ga ugledala. Spazila sam, meutim, meu gomilom ljudi drugu
osobu koja se isticala svojom visinom i otmjenim dranjem. Dolazio je doktor John,
izgledom toliko razliit od tamnoputog, otrog i sarkastinog profesora, kao to se voe
Hesperida razlikuje od gloginja u iblju. Jednako je tako skladan i posluan arapski konj
razliit od grubog i tvrdoglavog etlendskog. Traio me, ali jo nije otkrio kut u koji me
profesor sakrio. Ostadoh mirna, htjela sam ga jo asak promatrati.
Pribliio se de Hamalu. Zaustavio se blizu njega. inilo mi se kao da uiva to
gleda preko njegove glave. I doktor Bretton je promatrao Kleopatru. Ne vjerujem da mu
se sviala, nije se glupo smjekao kao mali grof. Oi su mu ostale hladne. Bez ikakvog
vanjskog znaka maknuo se u stranu i prepustio svoje mjesto drugima. Vidjela sam da
eka, pa sam ustala i pribliila mu se. Proetali smo oko galerije. To je bilo vrlo ugodno u
drutvu s Grahamom. Uvijek mi je bilo drago sluati ga to govori o slikama ili knjigama.
Ne tvrdei da je poznavalac, on bi uvijek kazao svoje svjee i zanimljivo miljenje, esto
potpuno ispravno. Bilo je ugodno saopiti mu neke stvari za koje nije znao. Sluao je
tako zainteresirano i prijateljski. Sagnuo bi ljubazno svoju lijepu glavu, ne smatrajui da
ensko, ponekad ne posve jasno, objanjenje teti njegovoj mukoj superiornosti. A kad
bi on za uzvrat neto objasnio, tada bi njegove izvanredno pametne rijei ostale duboko
usjeene u sjeanje. Nikada nisam zaboravila nita to je on objasnio ili priao. Poto smo
napustili galeriju, zapitala sam ga to misli o Kleopatri (prije toga sam mu ispriala kako
me profesor Emanuel najprije otjerao, a zatim natjerao da promatram onu slatku seriju
slika).
- Pih! - rekao je. - Moja majka bolje izgleda od nje. uo sam neke francuske kicoe
koji su je opisali kao raskoni tip. Pa ako je tako, moram priznati da mi se raskoni tip ne
svia. Usporedite, molim vas, tu mulatkinju sa Ginevrom!

146

Bosnaunited

XX.
KONCERT

Jednog je jutra gospoa Bretton ula u moju sobu i zatraila da joj pokaem sve
svoje haljine. To sam bez rijei i uinila. - Dosta sam vidjela - rekla je kad ih je pregledala.
- Bit e vam potrebna nova.
Izila je. I vratila se s krojaicom, koja je uzela moju mjeru. - Mislim da u slijediti
svoj ukus i sama odluiti o toj sitnici. Dva dana kasnije stigla je - ruiasta haljina.
- To nije za mene - brzo sam kazala, osjeajui kako bih radije obukla haljinu neke
plemenite Kineskinje.
- Vidjet emo da li je za vas ili nije - odvratila je moja kuma, dodavi odluno upamtite moje rijei. Obui ete je jo veeras. Mislila sam da neu. Mislila sam kako me
ni jedna ljudska sila nee moi primorati na to. Ruiasta haljina! To nije za mene. Tada
je moja kuma otkrila da u to vee poi s njom i Grahamom na koncert, koji se imao
odrati u nekoj velikoj dvorani najpoznatijeg glazbenog drutva. Svirat e najbolji
uenici Konzervatorija. Nakon koncerta je dolazila lutrija au benefice des pauvres,(u
korist siromanih) a kao kruna svega, priredbi je trebalo da prisustvuju kralj, kraljica i
princ od Labassecoura. Graham je, poslavi ulaznice, naredio da u ast kraljevske kue
obratimo naroito pozornost na nau toaletu. Osim toga, preporuio je neka budemo
spremne tono u sedam sati.
Oko est odveli su me gore. I tamo je sa mnom stala upravljati neka tua volja,
jednostavno me nadvladavi. Ukratko, obukla sam ruiastu haljinu ukraenu crnim
ipkama. Proglasili su me sveano odjevenom i odveli pred zrcalo. Pogledala sam se s
odreenim strahom, pomalo drui, a s jo vie straha okrenula sam se od zrcala.
Zazvonilo je sedam. Stigao je doktor Bretton. Kuma i ja smo sile. Ona je obukla smei
barun i ja sam joj zavidjela na toj velianstvenoj ozbiljnoj toaleti. Graham je stajao na
vratima salona.
- Nadam se da on nee pomisliti kako sam se tako obukla da bih privlaila
pozornost - pomislila sam, u nelagodi. - Evo, Lucy, cvijee za vas - rekao je i pruio mi
buket. Nije dalje obraao pozornost na moju haljinu, samo se ljubazno nasmijeio, i
zadovoljno kimnuo. To je gotovo u isti as smirilo moj osjeaj stida i straha pred
opasnou da ispadnem smijena. A haljina je i bila skrojena najjednostavnije to je
mogue, bez ikakvih ukrasa. Mene je plaila samo prozranost i svijetla boja materijala.
Budui da Graham nije u tome vidio nita smijeno, i moje su se vlastite oi napokon
pomirile s mojim izgledom.

147

Bosnaunited
Pretpostavljam da ljudi koji svako vee odlaze na zabave, opere ili koncerte ne
mogu doivjeti nesvakidanji sveani osjeaj prilikom posjete kao oni koji rijetko dolaze.
Nisam sigurna da sam oekivala veliko zadovoljstvo od koncerta, jer sam imala samo
nejasne predodbe o njemu, ali uivala sam u vonji do dvorane. Udobnost koije usred
te hladne i lijepe noi, radost to izlazim s tako veselim i ljubaznim prijateljima, sjaj
zvijezda kroz granje drvoreda pa zatim pogled na nono nebo kad smo izili na otvorenu
cestu, prolaz kroz gradska vrata, svjetla grada, strae, pogled kome smo se morali
podvri i koji nas je tako zabavljao - sve su te pojedinosti, nove za mene, bile pune nekog
udnog arma.
Ne znam koliko toga moram zahvaliti atmosferi prijateljstva koja me okruivala.
Doktor John i njegova majka, izvrsno raspoloeni, ivahno su razgovarali cijelo vrijeme
puta i bili tako ljubazni sa mnom kao da pripadam njihovoj obitelji.
Na nas je put vodio kroz neke od najotmjenijih ulica Villette. Bile su sjajno
osvijetljene i mnogo ivahnije sada nego inae oko podneva. Kako su sjajni bili izlozi
trgovina! Kakva je sretna, vesela i bogata struja ivota tekla plonicima! Dok sam to
promatrala, prisjetila sam se ulice Fossette, vrta, kolske zgrade, tamnih, prostranih
razreda kojima sam inae u ovo doba etala promatrajui zvijezde kroz visoke prozore, i
oslukujui monoton glas iz kapelice. Uskoro u to opet sluati i hodati tamo uokolo.
Sjena budunosti natkrila je svom ozbiljnou ovaj blistavi as.
U to smo vrijeme ve bili uli u red koija koje su se gibale u istom pravcu i uskoro
se pred nama pojavila velika sjajno osvijetljena zgrada. O tome to u ugledati u samoj
zgradi imala sam samo nejasnu predodbu, jer jo nikada dosad nisam ulazila u takva
zdanja.
Sili smo ispod trijema punog buke i neopisive guve. Ne sjeam se drugih
pojedinosti sve dok se nisam stala uspinjati velianstvenim prostranim stubitem,
obloenim crvenim sagom. Stubite je vodilo do velikih zatvorenih vrata presvuenih
grimiznom tkaninom. Jedva da sam i primijetila na kakav su se aroban nain vrata
otvorila - to je uspjelo doktoru Johnu. Iza njih se pojavila velika, prostrana i visoka
dvorana, iji su okrugli zidovi i visoka kupola izgledali kao od zlata (jer su njime bili
ukraeni). Sve je bilo puno karnia i girlanda, koje bijahu pozlaene ili pak snijenobijele
kao od alabastra. Ili bi se pak zlato mijealo s bijelom bojom u obliku pozlaenih listia i
ljiljana. Sve su zavjese, sagovi i jastuci bili u jednoj jedinoj boji - u grimiznoj.

148

Bosnaunited

Sa kupole je visjelo neto sjajno to me zasljepljivalo. inilo mi se da su to brdski

kristali, sjajni poput zvijezda i rastopljenih dragulja, poput dijelova duge. To bijae
luster, itaoe, ali meni se inilo kao da je to djelo nekog istonjakog duha. Ve sam stala
promatrati neu li ugledati mravu, tamnu ruku roba Aladinove svjetiljke gdje lebdi u
mirisnom zraku kupole i uva svoje blago. Krenuli smo dalje. Nisam dodue bila svjesna
kamo, no iznenada smo sreli skupinu ljudi koja nam se pribliavala iz susjednog pravca.
Ugledala sam je tek kad je prolazila kraj nas. Neka lijepa ena srednjih godina u haljini
od tamnog baruna, gospodin koji je mogao biti njezin sin - najljepeg lica i najotmjenije
figure koju sam ikada bila srela, te neka trea osoba u ruiastoj haljini s ogrtaem od
crnih ipaka.
Primijetila sam ih sve - onu treu osobu jednako tako kao prve dvije, i prvi sam
as pomislila da su to neki stranci. Ta je impresija tek proletjela mojim duhom. asak
zatim prodrlo mi je u svijest da stojimo ispred golemog zrcala, smjetenog izmeu dvaju
stupova. To drutvo bijasmo mi sami. I tako sam prvi, a moda i posljednji put u ivotu,
vidjela sebe onako kao to su me drugi gledali. Nema potrebe zadravati se na posljetku.
Nije me oduevljavao, niti mi laskao, iako sam ipak morala biti zahvalna. Moglo je

149

Bosnaunited
ispasti jo mnogo gore. Napokon smo sjeli na naa mjesta. Imali smo dobar pogled na
prostranu, ali i toplu dvoranu ispunjenu veseljem. Dvorana je ve bila puna, puna
divnog svijeta. Ne znam jesu li ene bile lijepe, ali njihove su haljine bile prekrasne.
Ljudi, ak i oni koji su runi izmeu svoja etiri zida, kao da posjeduju mo da u javnosti
budu lijepi. Ma kako rune neke ene bile u svakodnevnom ivotu, u kunim haljinama i
papilotima, ipak bi se, kad obuku sveane haljine i stave nakit, pojavio neki pokret ruku,
neki izraz usta ili oiju, rezerviran samo za tu priliku.
Ovdje-ondje ugledala sam prave ljepotice. Takvu ljepotu nikada nisam vidjela u
Engleskoj. Solidne, zaobljene, vrste kao isklesane, nalik na karijatide u mramoru. Ni
Fidijine boice nisu mogle biti savrenije. Izgledale su poput madona nizozemskih
slikara, klasinih crta lica, pravilnih ali oblih. Jedino se polarno snjeno polje moglo
usporediti s njihovim bezizraajnim, nestrastvenim mirom. Toj vrsti ena nije potreban
nikakav ukras, a one ga i rijetko nose. Meka, gusta kosa prua dovoljnu opreku njenom
licu i obrazima. Haljina ne moe biti jednostavnija. Oble ruke i savren zatiljak ne trae
ogrlicu ili lanac. Imala sam ast da dobro poznajem jednu od tih ljepotica. Divna je bila
snaga ljubavi koju je nosila u sebi. Nju je mogla nadmaiti samo njezina ponosna nemo
da voli bilo koje drugo ivo bie. Njezinim venama nije tekla topla struja krvi. Ledena
limfna tekuina ispunjavae njezine arterije.
Takva Junona, koju sam upravo opisala, sjedila je pred nama. Svi su je promatrali,
a ona je to dobro znala. Mirno je podnosila poglede, hladna, obla, plavokosa i lijepa kao
bijeli stup s pozlaenim kapitelom koji se uzdizao kraj nje.
Primijetila sam kako je pozornost doktora Johna usmjerena prema njoj, pa sam ga
aptom stala preklinjati:
- Za ime Boga, dobro pripazi na svoje srce. Ne smijete se zaljubiti u tu damu, jer
vam predskazujem smrt podno njezinih nogu. Ona, vas nee zavoljeti.
- Dobro - rekao je - a kako znate da ta njezina velianstvena bezosjeajnost nee
predstavljati pravi poticaj za mene? aoka oaja je ono to uzbuuje moje osjeaje. Ali,
slegnuvi ramenima, vi nita o tome ne znate. Obratit u se majci. Mama, ja sam u
opasnosti. - Kao da me to zanima! - odgovori mu gospoa Bretton. - Kako je okrutna
moja sudbina! - odvrati on.
- Nikada nije bilo ovjeka koji je imao majku tako malo sentimentalnu kao ja.
Nikada nije ni pomislila da bi takva nevolja mogla iznenada postati njezinom snahom.
- Ako to ne inim, nije to zbog toga da takvu nesreu ne natovarim sebi na vrat.
Ve mi deset proteklih godina prijeti time. Mama, ja u se ubrzo oeniti. To si
izjavljivao i prije nego si dobro iziao iz kratkih hlaa.
- No, majko, to e se jednog dana ipak ostvariti. Iznenada, kad e se osjeati
najsigurnijom, ja u otii poput Jakoba ili Esaija, ili bilo kog drugog patrijarha i nai
enu. Moda jednu od keri ove zemlje. - Na svoju odgovornost, Johne Grahame!
- Ovoj mojoj majci bilo bi najdrae kad bih ostao stari neenja. Kako je to
ljubomorna stara gospoa! Pogledajte samo ono prekrasno bie u svijetloplavoj haljini
od satena i svijetlosmee kose. Zar ti ne bi bila ponosna, majko, kad bih ja doveo tu

150

Bosnaunited
boicu kui i predstavio ti je kao gospou Bretton, mlau?
- Nee dovesti nikakvu boicu u nau kuu. Na mali dvorac nee imati dvije
gospodarice. Naroito pak ako bi ta druga izgledala poput one snane, visoke lutke od
drveta i voska.
- Majko, ona bi tako divno ispunjavala tvoj plavi naslonja. - Moj naslonja! Neka
taj strani uzurpator samo pokua! Njoj bi bila potrebna pokajnika stolica. Ali sada
dosta, Johne Grahame! uti i gledaj!
Za vrijeme naeg razgovora dvorana, koja mi se ve prije uinila punom,
nastavljala se puniti sve vie. Drutvo za drutvom je ulazilo sve dok polukrug pred
pozornicom nije predstavljao gustu masu glava. I pozornica, ili bolje reeno irok podij,
prostraniji od bilo koje pozornice, koji bijae prazan prije pola sata, bio je sada prepun
ivota. Oko dva velika klavira nasred pozornice okupile su se beumne, poput bijelih
pahuljica, uenice Konzervatorija. Primijetila sam kako su se okupljale za vrijeme dok su
Graham i njegova majka bili zaokupljeni razgovorima o onoj ljepotici u plavom. Sa
zanimanjem sam promatrala kako su ih razmjetali.
Dva gospodina, a obojicu sam poznavala, zapovijedali su tom vojskom djevojaka.
Jedan, koji je izgledao poput umjetnika s bradom i dugom kosom, bio je poznati pijanist,
i ujedno najpoznatiji uitelj glazbe u Villette. Dolazio je dva puta tjedno u kolu gospoe
Beck i poduavao onih nekoliko bogatih djevojaka to su imale privilegirano pravo na tu
obuku. Zvao se gospodin Josef Emanuel, a bio je polubrat gospodina Paula, ovdje
prisutna u liku drugog gospodina. Gospodin me Paul zabavljao. Smijala sam se u sebi
dok sam ga promatrala. Bio je u svom elementu pred tim mnotvom ljudi smjetajui
stotinjak mladih djevojaka. Bio je tako ozbiljan, tako energian i odluan, ali to je
zapravo radio ovdje? Kakve je on veze imao s glazbom ili Konzervatorijem. Nije
razaznavao jednu notu od druge. Znam da ga je ovamo dovela njegova elja za
isticanjem i zapovijedanjem - elja puna naivnosti i koja stoga nikoga nije vrijeala. Oito
je on zapovijedao svojim bratom Josipom jednako tako kao i djevojkama. Nikada nije
postojao ni jedan ovjek nalik na gospodina Paula! Ubrzo su se na pozornici pojavili jo
neki slavni pjevai i glazbenici. Kako oni ustadoe, tako je profesor, nalik na kometu,
sjeo. Nije podnosio poznate i slavne ljude. Bjeao bi kad ne bi drugima bio nadmoan.
Sve je bilo spremno. Ali jedna je loa ekala prazna. Loa pokrivena grimizom.
Bila je puna klupa s jastucima, poredanih oko dviju kraljevskih stolica smjetene ispod
zastora.
Dan je znak, vrata su se otvorila, publika je ustala, orkestar zasvirao i na
dobrodolicu kora uoe kralj, kraljica i princ od Labassecoura. Do tada nikada nisam
vidjela svojim oima ivoga kralja ili kraljicu, pa se prema tome moe zamisliti koliko
sam naprezala oi da vidim uzorke jedne evropske kraljevske obitelji. Svatko kad prvi
puta ugleda neko kraljevsko velianstvo osjetit ce lako razoaranje to to velianstvo ne
sjedi stalno na prijestolju, s krunom na glavi i sa ezlom u ruci. Osjetila sam se napola
prevarenom i napola zadovoljnom to sam mjesto toga ugledala vojnika srednjih godina
i vrlo mladu gospou. Dobro se sjeam kralja. Bio je to ovjek pedesetih godina, pomalo
pogrbljen i pomalo sijed. Nije bilo nijednog lica nalik njegovu meu svim tim prisutnim

151

Bosnaunited
ljudima. Nikada nisam nita itala, niti mi je itko ita priao o njegovoj naravi ili
obiajima. Isprva su otre bore nalik na hijeroglife urezane oko njegovih oiju, kraj
njegovih usana i na elu, izazvale moju radoznalost. Nakon nekog vremena osjetila sam,
iako to nisam znala, znaenje tih slova koje nije napisala ruka. Tamo je sjedio tihi patnik,
nervozan i melankolian ovjek. Njegove su oi dugo ekale na dolazak i odlazak
najudnijeg duha, Hipohondrije. Moda ju je i sad ugledao na pozornici, medu svom
tom bljetavom gomilom. Hipohondrija ima tu mo da se pojavi - mrana poput udesa,
blijeda poput prave bolesti, snana poput smrti. Njezin drug i rtva osjea se sretnim
jednog trena. Ne tako - govori ona - ja dolazim! I tada zamre krv u njegovu srcu i ugasi
sjaj u njegovim oima.
Neki bi mogli kazati da je zlatna kruna, koja je pritiskala kraljevo elo, bila kriva
za to. Neki bi mogli navesti kao uzrok razline nesree. U jednom i u drugom moglo bi
biti neke istine, no sve je to bilo zagoreno najmranijim neprijateljem ovjeanstva uroenom melankolijom. Kraljica, njegova ena, znala je to. inilo mi se kao da refleksi
tuge njezina mua bacaju sjenu i na njezino milostivo lice. Doimala se kao blaga, paljiva
i otmjena ena. Nije bila lijepa, niti je bila nalik na one prazne bezosjeajne ene koje sam
malo prije opisala. Bila je vitka stasa, a otmjeno je lice odavalo odsjaj kraljevskog
porijekla. Izraz njezina profila bio je privlaan na odreen nain. No promatrajui ga,
niste mogli zaboraviti slina lica ranije viena koja su odavala slabost, senzualnost ili
lukavstvo. Kraljiino je oko ipak pripadalo samo njoj. Samilost, njenost i dobrota
obdarili su ga najdivnijim sjajem. Ona se nije gibala kao vladarica, ve kao njena i
elegantna ena. Pratio ju je njezin sin princ od Labassecoura i vojvoda od Dindonneaua.
Naslonio se na majino koljeno. esto sam u tijeku veeri primijetila kako promatra
kralja pokraj sebe. Svjesna njegove mrane usamljenosti, nastojala ga je odvratiti od nje,
usmjerujui njegovu pozornost prema sinu. esto se je priginjala da bi bolje ula
primjedbe djeaka, i sa smijekom bi ih opetovala njegovu ocu. Melankolini bi kralj
sasluao, nasmijeio se, i smjesta zapao u sjetu im bi njegov dobar aneo prestao
aputati. Tuan je i znaajan bio taj prizor. To vie to ni plemstvo, a ni asni graani
Labassecoura, to nisu primjeivali. Nisam zapazila da bi ijedna osoba bila time
pogoena ili dirnuta. S kraljem i kraljicom ula su u dvoranu i dva-tri strana
ambasadora. S njima je dola i elita stranaca koji su ivjeli u Villette. Svi su zaposjeli
klupe s grimiznim jastucima. Dame su sjele, a veina je mukaraca ostala stajati. U
tamnim odijelima, poredani u nizu, predstavljali su savrenu pozadinu za onu krasotu
to se smjestila pred njima. Srednji je dio bio ispunjen matronama u haljinama od
baruna i satena, s perjem i draguljima. Prednje klupe, s desne strane kraljice, bile su
odreene iskljuivo za mlade djevojke. Za cvijet - ili bih morala kazati za pupoljak aristokracije Villette. Ovdje nije bilo dragulja, eira, skupocjenog baruna i svile. U
skupini djevojaka nadvladala je istoa, jednostavnost i draest. Jednostavno poeljane
mlade glave, lijepi oblici - htjela sam napisati poput silfida, no to ne bi odgovaralo istini.
Neke od tih jeunes filles, koje nisu bile starije od esnaest do sedamnaest godina imale
su oblike jednako tako vrste kao to ih imaju Engleskinje od dvadeset i pet godina.
Nosile su bijele, ruiaste i svijetlo- plave haljine koje su nametale pomisao na nebesa i
anele. Poznavala sam nekoliko tih ruiastih i bijelih primjeraka ljudske rase. Evo dvije

152

Bosnaunited
nekadanje uenice gospoe Beck - gospoice Matilda i Angelique, koje su u posljednjoj
godini kolovanja morale polaziti najvii razred, ali zbog svoje pameti nisu nikada
mogle doprijeti dalje od drugog. Ja sam ih poduavala engleski i bio je zaista mukotrpan
posao natjerati ih da razumno prevedu jednu stranicu Wakefieldskog vikara. Jedna je
od njih tri mjeseca sjedila meni nasuprot. Koliina domaeg kruha, maslaca i ukuhanog
voa, koju bi ona pojela za second jeneur (drugi doruak) predstavljala je pravo svjetsko
udo, nadmaeno samo time to je ona jo i u dep spremala komadie hrane koju vie
nije mogla pojesti. I to je istina - ista istina. Poznavala sam jo jednog od tih anela najljepu, ili bar izgledom najmanje licemjernu djevojku od svih prisutnih. Sjedila je kraj
kerke jednog engleskog lorda, koja je takoer bila potena, iako pomalo uobraena
djevojka. Obje su ule u pratnji engleskog ambasadora. Ona (tj. moja poznanica) bijae
vitka i oniska; nije izgledala poput onih stranih gospoica. Njezina kosa takoer nije bila
glatko poeljana poput koljke ili satenske kape. Izgledala je poput prave kose i padala
u dugim kovricama. Glasno je brbljala i inila se zadovoljna samom sobom i svojim
poloajem. Nisam pogledala doktora Brettona. Ali znala sam da je i on primijetio
Ginevru Fanshawe. Utihnuo je i samo kratko odgovorio majci na njezine primjedbe.
Suzdravao bi uzdahe. Zato je uzdisao? Priznao je da voli ljubav izloenu potekoama
i kod nje je nalazio razumijevanje za to. Njegova je ljubav sjala nad njim iz sfera viih od
njegove. Nije joj se mogao pribliiti. Nije bio siguran ni u to da bi mogao zadobiti jedan
njezin pogled. Promatrala sam hoe li mu ukazati tu ast. Nae mjesto nije bilo daleko.
Morali su nas tamo primijetiti, a naroito kad je netko imao tako brz pogled poput
gospoice Fanshawe. I uskoro se njezin pogled zaustavio na nama, tj. na gospoi i na
doktoru Brettonu. Ja sam bila u mraku, ne elei da me odmah prepoznaju. Mirno je
pogledala doktora Johna, a zatim je podigla dvogled i stala promatrati njegovu majku.
Nekoliko asaka kasnije neto je uz smijeh doapnula svojoj susjedi. Ali tada je zapoela
predstava i privukla njezinu pozornost. Ne moram se uputati u koncert. itaocu
sigurno nije stalo do mojih impresija. I zaista ne bi imalo smisla zabiljeiti ih. To su bili
dojmovi potpunog neznalice. Mlade dame s Konzervatorija bile su vrlo uplaene, pa se
to oitovalo i na njihovoj izvedbi na dva klavira. Gospodin Josef Emanuel stajao je za
vrijeme dok su svirale kraj njih, ali nije imao snagu svoga brata, koji bi u takvim
okolnostima ulio u njih hrabrost i samopouzdanje. Gospodin Paul bi te histerine
debitantice stavio izmeu dvije vatre - straha od publike i straha od njega. Ulio bi u njih
hrabrost oaja, uinivi onaj drugi strah neizmjerno veim od prvoga. Gospodinu Josefu
to nije uspijevalo. Za tim pijanisticama dola je neka otmjena mrzovoljna dama u bijelom
satenu. Ona je pjevala. Njezino je pjevanje djelovalo na mene kao neki trik arobnjaka.
udila sam se kako joj to uspijeva. Njezin se glas sputao i dizao i izvodio najudnije
skokove. Mene je obina kotska melodija koju bi pjevao neki ulini pjeva esto puta
vie dirnula. Nakon toga se pojavio neki gospodin. Naklonio se u pravcu kralja i kraljice,
a zatim je esto prinosio svoju ruku u bijeloj rukavici srcu. Tada bi izustio gorki krik
protiv neke fausse Isabelle (pokvarene Isabelle).
inilo se kako naroito eli zadobiti simpatije kraljice, no ukoliko se nisam varala,
kraljica ga je sluala vie iz pristojnosti nego iz oduevljenja. Njegova je namjera bila
toliko zamjetljiva da sam bila sretna kad je priveo kraju svoj pjevaki nastup.

153

Bosnaunited
Zbor je otpjevao nekoliko vedrih pjesama. Prosudila sam da je to bio najvredniji
dio koncerta. U njemu su sudjelovali predstavnici svih najboljih pokrajinskih zborova,
pravi, debeli, istinski stanovnici Labassecoura. Ti vrijedni ljudi pjevali su bez usiljenosti,
i to je urodilo dobrim rezultatom.
Za vrijeme cijelog koncerta - plaljivog klavirskog dueta, pjevakih solo nastupa i
sonornog zbora - ja sam samo jednim okom promatrala pozornicu. Drugo je bilo
zaposleno promatranjem doktora Brettona. Nisam ga mogla zapostaviti, niti sam se
prestajala pitati kako se on osjea, to misli, zabavlja li se ili dosauje. Napokon je
progovorio. - Kako vam se sve to svia, Lucy? Vrlo ste tihi - rekao je svojim vedrim
tonom.
- Tiha sam - odgovorila sam - jer sam jako zaokupljena. Ne samo glazbom, ve
svime oko sebe.
On je tada nastavio govoriti tako smireno da sam pomislila kako on zaista nije
ugledao ono to sam ja vidjela. apnula sam: - Gospoica Fanshawe je ovdje. Jeste li je
opazili? - Jesam! A opazio sam i to da ste vi ugledali nju. - to mislite, je li dola s
gospoom Cholmondeley? - Gospoa Cholmondeley je stigla u vrlo visokom drutvu.
Ginevra je dola u njezinoj pratnji. A gospoa Cholmondeley je bila u pratnji gospoe...
koja je opet stigla u pratnji kraljice. Kad ovo ne bi bio jedan od manjih evropskih
dvorova, ije su formalnosti samo neto stroe od onih u obitelji, sve bi to zvualo vrlo
lijepo. - Mislim da vas je Ginevra vidjela.
- To mislim i ja. Pogledao sam je nekoliko puta nakon to ste je vi prestali
promatrati. Imao sam ast promatrati malu scenu koja je vama izmakla.
Nisam pitala to je posrijedi. ekala sam da mi to dobrovoljno saopi, a on je to i
uinio.
- Gospoica Fanshawe - rekao je - u drutvu je jedne plemkinje. Poznajem Lady
Saru po vienju. Njezina plemenita majka pozvala me kao lijenika. Ona je ponosna
djevojka, ali nipoto bezobrazna i ne vjerujem da je Ginevra zadobila njezino potovanje,
rugajui se svojim susjedima.
- Kakvim susjedima?
- Samo meni i mojoj majci. to se mene tie, to je posve prirodno. Nita ne moe
biti slai plijen od mladog graanskog lijenika. Ali moja majka!
Nikada nisam vidio da bi joj se netko narugao. Znate li da su ta iskrivljena usta, taj
sarkastino podignut pogled izazvali kod mene udan osjeaj.
- Ne mislite na to, doktore Johne! To se ne isplati. Kad je Ginevra tako neozbiljno
raspoloena kao danas, ona bi se narugala i blagoj, zamiljenoj kraljici i melankolinom
kralju. Ona nije zlonamjerna, ona je samo luda. kolarki s ptijim mozgom nita nije
sveto. - Zaboravljate, nisam bio nauen gledati gospoicu Fanshawe kao kolarku s
ptijim mozgom. Nije li ona bila moje boanstvo, moj aneo?
- To je bila vaa pogreka.
- Da budem iskren, bez ikakve lane skromnosti, zaista je prije est mjeseci
postojao trenutak kad sam je smatrao boanstvenom. Sjeate li se naeg razgovora o

154

Bosnaunited
tome? Nisam bio posve iskren s vama kad smo o tome razgovarali. Zabavljao me ar
kojim ste tome prili. Da bih posve spoznao svjetlost u kojoj ste se nalazili, ja sam se jo
vie povukao u mrak. Pokuaj s poklonima prvi mi je dokazao da je Ginevra obian
smrtnik. Njezina me ljepota jo uvijek oaravala. Prije tri dana, to govorim, prije tri sata,
ja sam jo uvijek bio njezin rob. Moji su se osjeaji poklonili pred njom kad je veeras
prola pokraj mene, trijumfirajui u svojoj ljepoti. Da nije bilo jednog nesretnog
podsmijeha, jo bih uvijek bio njezin najponizniji sluga. Ona se mogla rugati meni, iako
bi me time ranjavala, ali me ne bi otuila od sebe. Rugajui se meni ne bi ni u deset
godina mogla postii ono to je, narugavi se mojoj majci, postigla u jednom asu. Za
trenutak je uutio. Nikada prije nisam bila vidjela toliko vatre i tako malo suneva sjaja u
modrim oima doktora Johna. - Lucy - ponovno je zapoeo - pogledajte dobro moju
majku i recite bez straha ili naklonosti, to mislite o njoj.
- Ono to sam uvijek mislila, da je engleska graanka srednjeg stalea, dobra
ena, ozbiljno odjevena, bez pretenzija, obino smirena i ljubazna.
- Takvom se i meni ini - bila blagoslovljena! Sretni se smiju zajedno s majkom,
slabii e joj se smijati. Nitko joj se ne smije rugati, bar ne s mojim pristankom, ni bez
moga prezira i moje mrnje. Prekinuo se, a bilo je to u pravi as, jer je postao uzbueniji,
ak mi se inilo vie no to je bilo potrebno. Nisam tada znala da je on zamijetio dva
razloga nezadovoljstva prema gospoici Fanshawe. Izraz njegova lica, rairene nosnice,
prezir njegovih lijepih usana, prikazao ga je u novoj i neobinoj boji. Ipak, iznenadna
strast kod onih koji su obino mirni i vedri nije ugodan prizor. A nije mi se sviao ni
osvetniki izraz koji je prolazio preko njegova snanog mladog lica. - Jesam li vas
uplaio, Lucy?
- Ne znam zato se toliko ljutite.
- Zato to - apnuo mi je u uho - Ginevra nije ni isti aneo, ni ena istih misli.
- Gluposti! Pretjerujete, u njoj nema zloe.
- Za mene i odvie. Vidim da ste i vi slijepi. Ne govorimo vie o tome. Zabavljat u
se zadirkivanjem majke. elim se uvjeriti da nije zadrijemala. Mama, molim te, probudi
se.
- Probudit u ja tebe, Johne, ako se vas dvoje ne budete pristojnije ponaali.
Hoete li ti i Lucy zautjeti da bih mogla sluati pjevanje? Upravo je, naime, glasno
zapjevao zbor i nadglasao na razgovor. - Ti uje pjevanje, mama! Kladim se na svoja
vrijedna dugmeta protiv tvog lanog broa...
- Moga lanog broa! Grahame, bezboni djeae! I sam zna koliko je taj kamen
vrijedan.
- To samo ti tako misli. Kod kupnje su te prevarili. - Mene manje varaju nego to
ti moe i pomisliti. Otkuda poznaje mlade dame iz dvorske pratnje? Primijetila sam
kako ti dvije od njih posveuju veliku pozornost za posljednjih pola sata. - Bilo bi mi
drae kad ti to ne bi zamjeivala.
- Zato ne? Zato jer me jedna od njih podsmjeljivo pogledala svojim dvogledom?
Ona je lijepa, glupa djevojka. Misli li da e njezino smijanje uznemiriti staru gospou?

155

Bosnaunited
- Divnu, mudru staru gospou! Majko, ti si za mene vrednija nego deset drugih
ena zajedno.
- Ne budi tako brzoplet, Johne, jer bih se mogla onesvijestiti i ti bi me morao
iznijeti. Kad bi taj teret pao na tebe, ti bi sigurno izmijenio svoju posljednju izjavu i
viknuo: Majko, deset ena ne bi bile tei teret za mene nego to si to ti!
Nakon koncerta slijedila je lutrija au ben e fice d es pauvres (u korist
siromaha).Odmor izmeu toga bio je predah za sve nas, i omoguio je najugodniju
moguu guvu. Bijele pahuljice su nestale s pozornice, a mjesto toga zaposjela su je
uurbana gospoa koja su obavljala pripreme za izvlaenje. Meu njima sam ugledala
dobro poznati lik, ne visok ali vrlo pokretan s vie energije no to se moglo nai u tri
visoka mukarca. Bio je najzaposleniji od svih. Kako je gospodin Paul radio! Kako je
izdavao nareenja, i u isto vrijeme sam pomagao! Pola tuceta asistenata gibalo se za
njim, miui glasovire i druge stvari. Ali on je morao njihovoj snazi pridodati svoju.
Njegova je uurbanost bila dosadna i smijena. U mislima se nisam slagala, a i
podsmjehivala sam se toj zbrci. Ipak, usred tih predrasuda i dosaivanja nisam mogla ne
priznati stanovitu dobronamjernost u svemu to je inio i govorio. Snaga njegova lika
bila je oevidna u usporedbi s krhkou drugih. Njegove su oi bile ozbiljne, elo snano,
blijedo i ispupeno, usne pokretljive. Nedostajala mu je mirnoa snage, ali je posjedovao
njezinu pokretljivost i plamen. U meuvremenu je cijela dvorana uzavrela. Veina
posjetilaca digla se i ostala stajati na, svome mjestu. Neki su i etali. Svi su razgovarali i
smijali se. Crvena je loa predstavljala udovito animiranu scenu. Raspao se dugi red
gospode i pomijeao s damama. Neka gospoda, naizgled asnici, pribliili su se kralju i
stali razgovarati s njim. Kraljica je napustila svoje mjesto i prola kraj reda mladih dama.
One su se sve digle dok je ona prolazila. Vidjela sam kako je svakoj od njih kazala neku
ugodnu rije, uputila ljubazan pogled i osmijeh.
Poklonila je i nekoliko reenica draesnim Engleskinjama lady Sari Ginevri
Fanshawe. Kad ih je napustila, obje su, a naroito Ginevra, sjale od sree. Kasnije im se
obratilo nekoliko dama, i mali krug gospode okupio se oko njih. Meu njima, najblii
Ginevri, stajao je grof de Hamal.
- Neizdrivo je vrue - rekao je doktor Bretton, ustavi nestrpljivo - Lucy, majko,
ne biste li askom izile na svjei zrak? - Poite s njim, Lucy - kazala je gospoa Bretton ja bih radije ostala sjediti.
I ja bih bila rado ostala, ali Grahamova je elja bila vanija od moje. Otpratila sam
ga.
Noni je zrak bio otar, ili se bar meni tako inilo. On kao da to nije osjeao.
Vrijeme je bilo mirno, a nebo vedro. Zamotala sam se u krzneni al. Proetali smo
nekoliko koraka. Prolazei ispod svjetiljke Graham me je pogledao.
- Izgledate zamiljeno, Lucy, zar zbog mene?
- Plaila sam se da ste tuni.
- Nisam, budite jednako tako dobre volje kao to sam i ja. Kada umrem, Lucy,
uvjeren sam da uzrok moje smrti nee biti tuga srca. Mogu biti ranjen, mogu patiti neko

156

Bosnaunited
vrijeme, ali nijedna patnja ili bolest osjeaja jo nije prola cijelim mojim biem. Uvijek ste
me vidjeli raspoloena kod kue.
- Obino jesam.
- Drago mi je to se narugala mojoj majci. Ne bih dao staru damu ni za tuce
ljepotica. Taj mi je smijeh pomogao. Hvala vam, gospoice Fanshawe!
I skinuvi eir sa svoje kovrave kose, on se podrugljivo naklonio. - Da - nastavio
je - ja joj zahvaljujem. Uinila je da osjetim kako je devet desetina moga srca uvijek
zvonilo poput zvona, a ona jedna desetina krvari na najmanji ubod. No, to e ubrzo
zacijeliti. - Vi ste sada ljuti i ozlojeeni. Sutra ete drukije osjeati i misliti. - Ja da sam
ljut i ozlojeen? Vi me ne poznajete. Naprotiv, uzbuenja je nestalo. Hladan sam poput
ove noi, koja je, uzgred spomenuvi, previe hladna za vas. Hoemo li se vratiti?
- Kakva promjena, doktore Johne!
- Za to postoje dobri razlozi. Dva dobra razloga. Jedan vam je poznat. Ali, vratimo
se sada.
Nismo ba lako stigli do naih mjesta. Lutrija je zapoela i sve je bilo puno
uzbuenja. Gomila ljudi zakrila je hodnik kojim smo morali proi. Morali smo se
zaustaviti. Ogledala sam se i uini mi se kao da sam zaula svoje ime. Ugledala sam kraj
sebe neizbjenog gospodina Paula. Gledao me ozbiljno i pozorno. Zapravo je, vie nego
mene, promatrao moju ruiastu haljinu, a ironini komentar o tome mogao mu se
nazreti u oima. Njegova je navika bila da kritizira haljine uiteljica i uenica gospoe
Beck - to je navika koju sam drala pomalo drskom, iako do sada nisam trpjela zbog nje.
Naime, moje tamne haljine nisu privlaile niiju pozornost. Nisam bila raspoloena da
veeras sluam bilo kakve prigovore, smatrajui da je pametnije hiniti neprimjeivanje
njegove nazonosti. Okrenula sam lice prema rukavu doktora Johna traei u tom crnom
rukavu prizor koji je obeavao mnogo vie ugodnosti, utjehe i prijateljstva nego to mi je
moglo pruiti neljubazno lice toga malog, crnog profesora. inilo se da mi doktor John
nesvjesno pomae, jer se nagnuo prema meni i kazao ljubazno:
- Drite se vrsto uza me Lucy! Graani pri guranju ne potuju pojedince.
Nisam mogla biti iskrena prema samoj sebi. Podavajui se nekom hipnotikom
utjecaju, neugodnom ali jakom, ponovno sam se stala ogledavati ne bih li vidjela je li
gospodin Paul otiao. Ne, jo je uvijek stajao na istome mjestu, gledao me, ali sada
drukijim
pogledom. Prodro je u moje misli i proitao elju da ga izbjegnem. Podrugljivi, ali
ne i zlovoljni pogled od malo prije sada je postao otar, a kad sam se naklonila u znak
pomirenja, on mi je uzvratio samo kratkim hladnim naklonom.
- Koga ste to razljutili, Lucy? - apnuo mi je smijeei se doktor John. - Tko je taj
va bijesni prijatelj?
- Jedan od profesora gospoe Beck. Vrlo zlovoljni mali ovjek. - Izgleda vrlo ljutit.
to ste mu uinili? to je posrijedi, Lucy? Odajte mi znaenje svega toga.
- U tome nema nikakve tajne, uvjeravam vas. Gospodin Emanuel je ovjek pun
zahtjeva a ja sam, mjesto da mu se naklonim, pogledala u va rukav. Tako mu, prema

157

Bosnaunited
njegovu miljenju, nisam odala duno potovanje.
- Taj mali... - zapoeo je doktor John, i ne znam to bi jo bio dodao, da me nije tog
trenutka gomila ljudi gotovo bacila na pod. Gospodin Paul je, naime, stao kriti prolaz
laktovima, grubo gurnuo ljude oko sebe i tako izazvao vrlo snaan potisak mase.
- ini mi se on je sam ono to on naziva mechant (zao) - rekao je doktor Bretton. I
ja sam isto mislila.
Polagano i uz velike potekoe krili smo put kroz hodnik i konano stigli do
svojih mjesta. Izvlaenje lutrije trajalo je gotovo cijeli sat. Bijae to vedar i zabavan prizor.
Svi smo posjedovali sreke, pa se sa svakim okretajem kotaa naizmjenino raala u
nama nada i strah. Dvije male djevojice od pet ili est godina izvlaile su brojeve.
Nagrade su bile mnogobrojne, iako male vrijednosti. Dogo- dilo se da smo doktor John i
ja dobili po jedan broj. Ja sam dobila kutiju za cigare, a on enski eir. Bijae to zapravo
prozrani plavo-srebrni turban s perjem nalik snjenom oblaku. Doktor John je
neizmjerno zainteresiran za razmjenu, ali me nije mogao pridobiti. Sve do dana
dananjeg posjedujem tu kutiju za cigare koja me podsjea na stara vremena i jedno
sretno vee.
Doktor John je drao svoj turban ispruenim rukama, palcem i kaiprstom i
gledao ga mjeavinom potovanja i neugodnosti, a to je izazvalo smijeh. Nakon to ga je
dobro pogledao htio ga je hladnokrvno staviti na pod do svojih nogu, nemajui pojma
to bi uinio s njim. Pritekla mu je u pomo njegova majka i spremila ga natrag u kutiju
za eire.
Graham je cijelo to vee bio dobro raspoloen, a to se raspoloenje inilo
naravnim i neusiljenim. Nije lako opisati njegovo ponaanje i njegov pogled. Bilo je tu
neeg osebujnog, to je teko iskazati. Vidjela sam u tome nesvakidanje savladavanje
osjeaja i duboku zdravu snagu kojom je bez vidljivih napora nadvladao razoarenje.
Njegovo me ponaanje podsjealo na one odlike koje je on pokazivao za vrijeme svog
rada meu siromanim i bijednim patnicima Donjega grada, inio se odlunim, vrstim i
u isto vrijeme njenim. Tko ga ne bi volio? Nije pokazivao slabosti koje unitavaju sve
vae osjeaje, iz njega nije izbijala razdraljivost koja je mrvila smirenost i radost, iz
njegovih usana nije izbijala jetkost koja prodire do kosti i truje srce. Kraj njega je ovjek
nalazio smirenje i utoite - oko njega je sjalo sunce. Pa ipak nije zaboravio niti oprostio
gospoici Fanshawe. Kad bi se jednom naljutio, doktor Breton bi teko opratao. Kad bi
se otuio, teko da bi se ikada vratio. Pogledao ju je nekoliko puta, ali ne ponizno i
pokorno, ve otro i otvoreno. De Hamal je sada stalno bio kraj nje. Gospoa
Cholmondeley je sjedila u blizini, pa su on i ona bili potpuno zauzeti veselim i
uzbuenim razgovorom. Veseo je razgovor obuzeo grimizne klupe jednako kao i
plebejske stolice u bilo kojem dijelu dvorane. Za vrijeme oito vrlo ivahnog razgovora
Ginevra je jednom ili dva puta podigla svoju ruku. Na njoj je bljesnula lijepa narukvica.
Primijetila sam da je i doktor John zapazio njezin sjaj i u njegovim se oima pojavio
podrugljiv, ljutit bljesak. Nasmijao se. - Mislim - primijetio je - da u poloiti taj turban
na oltar svojih poklona. Tamo bi bar sigurno naiao na odobravanje. Ni jedna grizeta ne
prima lake darove. udno! Koliko ja znam, ona je djevojka iz dobre obitelji.

158

Bosnaunited
- Ali vi ne znate kako je ona odgajana, doktore Johne - rekla sam. - Bacana iz jedne
inozemne kole u drugu, ona moe zbog neznanja lako nai opravdanja za veinu svojih
greaka. A koliko sam saznala od nje same, njezin otac i majka ba su je tako odgajali
kakva je sada.
- Uvijek mi je bilo jasno da nije bogata. Ta mi se injenica ak i sviala.
- Rekla mi je - odgovorila sam - da su oni kod kue siromani. Ona o tome
potpuno iskreno govori. Nikada ne lae, kao to bi ove strankinje lagale. Njezini roditelji
imaju veliku obitelj. Imaju takav poloaj i takva visoka poznanstva koja, prema
njihovom miljenju, zahtijevaju troenje. Skuene mogunosti, zajedno s besmislenou
ponaanja, izazvale su neobzirnost u nainu stjecanja sredstava potrebnih za odravanje
dobrog vanjskog izgleda. Takvo je pravo stanje stvari, i to jedino stanje koje je ona vidjela
od djetinjstva do danas. - Vjerujem. Htio sam je pretvoriti u neto bolje. Ali, da govorim
iskreno, Lucy, danas sam osjetio neto novo gledajui nju i de Hamala. Osjetio sam to
prije no to sam primijetio njezinu drskost prema mojoj majci. Vidio sam kako su oni
izmijenili pogled odmah pri ulasku u dvoranu. To je na mene djelovalo vrlo loe.
- Kako to mislite? Ve vam je dugo poznat flert meu njima. - Flert! To moe biti i
nevina djevojaka zabava u privlaenju pravog oboavaoca. No ja ne mislim na
flertovanje. To je bio pogled koji je svjedoio o meusobnom tajnom sporazumijevanju.
Nije bio ni djevojaki ni nevin. Niti jedna ena, pa makar bila lijepa poput Afrodite, im
bi dala ili primila takav pogled, nikad ne bi smjela ni pomisliti da bi mogla postati
mojom enom. Radije bih se oenio seljakinjom u kratkoj suknji i s visokom kapom, ali
da budem siguran u njeno potenje.
Morala sam se nasmijati. Pretjerivao je. Ginevra je sigurno bila potena usprkos
svojoj lakomislenosti. To sam mu i kazala. Odmahnuo je, govorei kako joj on ipak nee
povjeriti svoju ast. - ast je jedino to biste joj sigurno mogli povjeriti - rekla sam. - Ona
bi beskrupulozno mogla unititi novarku i imutak svoga supruga, neprekidno
iskuavati njegovo strpljenje i dobru volju. Ali ne vjerujem da bi mogla povrijediti, ili
dopustiti drugima da povrijede ast njenog mua.
- Postali ste njezin advokat - odgovorio je. - elite li me ponovno okovati starim
lancima?
- Ne, sretna sam to ste sada slobodni, i nadam se da ete slobodni dugo ostati.
Ali, u isto vrijeme morate biti i pravedni. - I jesam, kao to je to bio Radamantus, Lucy!
Kad se jednom potpuno otuim postajem strog. Ali pogledajte, kralj i kraljica ustaju.
Svia mi se kraljica, tako je draga. I majka je vrlo umorna. Nikada neemo dovesti staru
gospou kui, ako dulje ostanemo. - Ja umorna? - povikala je gospoa Bretton. Izgledala
je jednako tako svjea i budna kao i njezin sin. - Mogla bih ovdje sjediti dulje od tebe.
Ostanimo do jutra pa emo vidjeti tko e od nas dvoje umorniji doekati zoru.
- Ne bih htio napraviti taj pokus. Jer ti si, majko, zaiste najsvjeiji zimzelen i
najneumornija od svih matrona. Samo zahvaljujui osjetljivim ivcima i lomnoj grai
svoga sina bila si zamoljena za ubrzani odlazak.
- Bezobrazni mladi ovjee! Ti bi elio ve biti u krevetu. A i Lucy je, ini se,

159

Bosnaunited
iscrpena. Stidite se, Lucy! U vaim godinama, ni tjedan neprestanih veernjih izlazaka ne
bi uinio moje lice bljeim. Doite oboje! Moete se smijati staroj dami koliko vam god
bilo drago, ali ja u ponijeti kutiju za eire i turban.
To je i uinila. Ponudila sam joj pomo, no ona je to ljubazno odbila. Moja je kuma
mislila da je dovoljno da se brinem za samu sebe. Ne pazei na ceremonijal, sada kad je
nakon odlaska kralja i kraljice zbrka gora od guve, gospoa Bretton je krenula pred
nama, otvarajui nam put kroz mnotvo. Graham je iao za njom, govorei joj da je
najljepa grizeta koju je on ikada imao sree vidjeti natovarenu kutijama. Upozorio me i
na to kako se njoj oito nebesko-plavi turban svia, i izjavio kako je uvjeren da e ga ona
jednog dana nositi. No je bila vrlo tamna i hladna, i mi smo s nemalo muke pronali
koiju. Brzo smo se smjestili i zamotali te nam je bilo toplo kao kraj kamina. Vonja kui
bijae jo ugodnija od vonje na koncert, iako nas je koija, koji je dobar dio vremena za
vrijeme trajanja koncerta proveo u duanu nekog marchand de vin(trgovac vinom),
odvezao dalje od puta koji je skretao prema naoj kui. Mi smo razgovarali i smijali se,
pa nismo primijetili skretanje. Konano je gospoa Bretton izjavila kako zna da se dvorac
nalazi daleko, ali ne ipak na kraju svijeta. Vozili smo se ve sat i po, a nismo jo skrenuli
u aleju.
Tada je Graham pogledao napolje. Opazio je samo tamno iroka polja, s
nepoznatim nizom iblja i drvea uz nevidljive ograde. Poeo je shvaati to se dogodilo,
naredio je koijau da stane i zatim iziao. Popeo se do koijaa i sam uzeo uzde u ruke.
Zahvaljujui njemu stigli smo ipak kui itavi sat i pol kasnije no to smo morali. Marta
nas nije zaboravila. Vesela je vatra gorjela, a veera je bila pripremljena u blagovaonici.
Ve je poela svitati zimska zora kad smo se popeli u svoje sobe. Svukla sam ruiastu
haljinu i ogrta od ipaka, mnogo sretnija nego kad sam se oblaila. Nisu svi, koji su
blistali na koncertu, osjeali isto, jer svi i nisu uivali u prijateljstvu, spokojstvu i nadi
koje ono donosi.

160

Bosnaunited

XXI.
POSLJEDICE

Jo tri dana i morat u se vratiti u internat. Brojila sam svaki trenutak tih dana.
Rado bih bila zaustavila njihov tijek, ali oni su brzali pred mojim oima. Ve su protekli,
a ja sam se jo uvijek plaila njihova odlaska.
- Lucy nas nee danas napustiti - rekla je gospoa Bretton, nagovarajui me za
vrijeme doruka - ona zna da moemo izraditi jo jednu odgodu.
- Ne bih je zatraila ni kad bih je mogla dobiti samo jednom rijeju - rekla sam. Htjela bih se rijeiti toga rastajanja i ponovno se smjestiti u ulici Fossette. Moram jo
jutros otii. Odmah. Moj je koveg ve spremljen.
Ipak se inilo da moj odlazak ovisi o Grahamu. Rekao je da e me otpratiti, a kako
je cijeli dan bio zauzet, vratio se kui tek kad je ve pao mrak. Tada je dolo do male bitke
rijeima. Gospoa Bretton i njezin sin nagovarali su me neka ostanem jo jednu no.
Skoro sam zaplakala, toliko sam nestrpljivo ekala da odem. eljela sam ih napustiti
jednakom nestrpljivou kao to osuenik na gubilitu eka pad sjekire na svoj vrat. To
jest, eljela sam da sve to ve jednom proe. Nisu mogli shvatiti koliko ja to elim. Nisu
mogli shvatiti moje duevno stanje.
Ve je pala no kad mi je doktor John pomogao da iziem iz koije pred vratima
gospoe Beck. Svjetiljka nad vratima bijae zapaljena. Padala je prava jesenska kia, ona
od jutra do sutra. Ta je no bila ista kao ona, kad sam, nema tome ni godinu dana, prvi
puta zastala na tom ploniku. Bio je to isti prizor. Sjeam se oblika kamenih kocaka
plonika koje sam bila zamijetila onda dok sam, osamljena i nesretna, uzbueno ekala
otvaranje vratiju. Te sam iste noi srela na asak i njega. I sada je on stajao kraj mene.
Jesam li ga ikada podsjetila na taj susret ili mu ga objasnila? Ne, nikada nisam osjetila
potrebu da to uinim. Bilo je to ugodno sjeanje, zatvoreno u dubini moje due. Graham
je pozvonio. Vrata su se smjesta otvorila jer je to bilo upravo ono vrijeme kad su uenice
odlazile svojim kuama, pa je stoga Rosine bila pripravna.
- Nemojte ui - rekla sam, no on je naas uao u dobro osvijetljeno predvorje.
Nisam eljela da on primijeti kako mi oi blistaju suzama. Zato tog ovjeka
bespotrebno muiti svojim bolima. Uvijek je elio lijeiti i pomagati, iako nije uvijek
posjedovao ni dovoljno moi, a ni potreban lijek.
- Samo hrabro, Lucy! Ne zaboravite, majka i ja smo vam pravi prijatelji. Neemo
vas zaboraviti.
- Neu ni ja vas, doktore Johne!

161

Bosnaunited
Unijeli su moj koveg. Rukovali smo se. Okrenuo se da poe, no jo uvijek nije bio
zadovoljan. Nije dovoljno pokazao ili izrekao ono to je osjeao.
- Lucy - rekao je, idui za mnom - hoete li se ovdje osjeati vrlo osamljeni?
- U poetku hou.
- Moja e vas majka ubrzo posjetiti, a u meuvremenu rei u vam to u ja uiniti.
Pisat u vam sve gluposti koje mi padnu na pamet. Hoete li?
Dobro, plemenito srce pomislila sam. No odmahnula sam, smijeei se i kazala:
- Nikada nemojte na to ni pomisliti. Nemojte se time opteretiti.
Zato bi vi, meni pisali? Pa vi za to nemate vremena. - Nai u ga ili u ga stvoriti.
Zbogom!
Otiao je. Teka su se vrata zalupila za njim. Sjekira je pala. Osjetila sam bol.
Ne doputajui da me zague misli i osjeaji, gutajui suze kao vino, pola sam u
salon gospoe Beck da obavim oekivanu posjetu i odam joj potovanje. Primila me
savreno odglumljenom ljubaznou i poeljela mi dobrodolicu. Ve nakon deset
minuta mogla sam ii dalje. Kroz blagovaonicu sam pola do dvorane u kojoj su se bile
okupile uenice i uiteljice na veernje itanje. Ponovno me doekala dobrodolica, ali
ovdje, tako bar mislim, nije bila posve prazna. Kad sam i to obavila mogla sam se povui
u spavaonicu. Hoe li mi Graham pisati? pitala sam samu sebe umorno se sputajui
na rub kreveta.
Razum, probuen u polumraku te duge sobe, apnuo mi je: On e moda
jednom pisati. On je tako dobar da e ga to natjerati da se potrudi. Ali to se nee nastaviti
- ne moe se produljiti. Bila bi velika ludost raunati na to. Bila bi ludost vjerovati kako
mala lokvica proljetne kie u sebi sadri dovoljno vode za sva godinja doba. Spustila
sam glavu. Jo sam jedan sat razmiljala. Razum mi je jo uvijek neto doaptavao,
stavljajui na moje rame svoju uvelu ruku i dodirujui moje uho ledenim plavim
usnicama starosti. A ako i bude pisao aptao je on ta onda? Oekuje li zadovoljstvo
u odgovaranju? Ludo! Upozoravam te! Tvoj bi odgovor bio kratak. Ne nadaj se uivanju
srca, niti zadovoljavanju duha. Ne dopusti da ti se osjeaji razviju, ne daj slobodu svojim
sposobnostima, ne uvruj prijateljske veze.
Ali ja sam razgovarala s Grahamom, a ti me nisi grdio zaklinjala sam ga.
Ne odgovorio je on nije bilo potrebno. Razgovor je za tebe dobra vjeba. Ne
zna razgovarati kako treba. Dok govori ne moe ti se oprostiti potinjenost, niti te se
moe pohvaliti zbog obmane. Patnja, oskudica i neimatina obiljeavaju tvoj govor.
Ali ponovno sam ga prekinula tamo gdje je tjelesna nazonost neznatna, a govor
oskudan, sigurno nije strano upotrijebiti jezik pisma kao sredstvo za bolje
sporazumijevanje?
Razum je odgovorio. Bavi se tom milju na vlastiti rizik, ili dopusti da njen
utjecaj nadahne ono to napie.
- Ali ako osjeam, hou li to ikada moi izraziti? Nikada! izjavio je razum.

162

Bosnaunited
Zajecala sam zbog njegove okrutnosti. Nikada - nikada - kako teka rije! Taj
vjetac, razum, nikada mi nee dopustiti da se nadam, da se nasmijeim. Nee se umiriti
dok ja neu biti slomljena, unitena i smodena. Prema njemu, ja sam bila roena samo
zato da radim za koricu kruha, da oekujem smrtnu bol i da cijelog svog ivota
oajavam. Moda je razum i bio u pravu. Ipak, nije udo to po nekada nastojimo da ga
pobijemo, da se istrgnemo ispod njegova zagrljaja i predamo se mati, naoj blagoj,
slatkoj spasiteljici, naoj boanstvenoj nadi. Mi hoemo i moramo prekinuti granice,
usprkos uasnoj osveti koja nas oekuje. Razum je osvetoljubiv poput avla. Prema meni
se uvijek odnosio s puno mrnje. Ako sam ga i posluala, bila je to samo poslunost
straha, a ne ljubavi. Davno bih umrla da sam ivjela samo od njega i njegove oskudne,
jalove hrane i ledene postelje, te neprestanih okrutnih udaraca. esto me je razum nou
izbacivao, usred zime, na hladni snijeg, dobacujui mi kosti od pasa oglodane. Odluno
bi tvrdio kako u svojim skladitima ne sprema nita vie za mene, odriui mi pravo da
potraim neto bolje... Tada sam, pogledavi gore, ugledala zvijezde koje su kruile, a od
kojih je ona u sredini zraila ugodnim sjajem. Duh, njeniji i bolji od ljudskog razuma,
spustio bi se u mirnom letu u nau pusto, donosei sa sobom dah vjenog ljeta, miris
cvijea koje ne moe uvenuti i drvea iji su plodovi sam ivot. Donosio bi isti dah
svijeta, ijim danima nije potrebno sunce da ih osvijetli. Taj dobar aneo utaio je moju
glad hranom, slatkom i udnom iz rosno-bijele etve ponjevene u prvim svjeim satima
nebeskog dana. Njeno je otirao moje bolne suze s kojima je otjecao sam ivot, pruao
odmor smrtnom umoru, davao nadu i poticaj umrtvljenom oaju. Boanstveni,
samilosni, spasonosni utjecaj! Suncu su podignuti hramovi, oltari su posveeni mjesecu.
Oh, velianstvena slavo! Tebi ruke nisu nita sagradile, rijei s usana nisu ti posveene,
ali su srca kroz vjekove puna tebe. Ima dom svoj u nama, previe prostran za zidove,
previsok za kupole.
Vladaru sviju nas!
Ta me se nebeska ki sjetila noas. Vidjela me kako plaem i dola me utjeiti:
Spavaj, govorila je. Spavaj slatko, pozlaeni bili ti snovi! Odrala je rije i bdjela nad
mojim nonim mirom, ali u zoru razum ju je zamijenio na strai. Probudila sam se i trgla.
Kia je udarala o prozorska stakla, a vjetar je zlovoljno jeio. Nona je svjetiljka umirala
na okruglom stalku u sredini spavaonice. Dan je svanuo. Kako alim one koje duevne
boli zbunjuju mjesto da ih podiu! Tog me jutra bol buenja izbacila iz kreveta kao da
me podigla neka divovska ruka. Kako sam se brzo obukla po hladnoi te ledene zore!
Kako sam naglo ispila ledenu vodu iz ae! Kad bi me muila neka boljetica, voda je bila
moj lijek, kao to je to bilo kod svih pijanaca.
Za kratko vrijeme zvono je stalo buditi cijelu kolu. Ve sam bila odjevena, pa sam
sama sila u dvoranu u kojoj je gorjela vatra u pei, i bilo je toplo. U ostalim dijelovima
kue bijae hladno, vladala je otra kontinentalna zima, iako je tekao tek poetak
studenog. Sjeverni je vjetar rano donio Evropi zimsko, ledeno vrijeme. Sjeam se kako mi
se ta crna pe sviala prigodom moga dolaska, ali sada sam stala povezivati s njom
osjeaj udobnosti i zavoljela sam je kao to mi u Engleskoj volimo kamine.
Sjela sam kraj tog tamnog tjeitelja i stala raspravljati sa samom sobom o ivotu i

163

Bosnaunited
njegovim mogunostima, o sudbini i njenim osobinama. Moj je duh bio sada mirniji i
snaniji nego dan ranije. Donio je nekoliko vrlo vanih naredbi, zabranjujui pod
prijetnjom smrtne kazne sva sjeanja na prolu sreu, zahtijevajui strpljivo putovanje
kroz divljinu sadanjosti, uivanje u osloncu to ga prua vjera, odricanje od udnje za
dalekom obeanom zemljom ije e rijeke naii tek u umiruim snovima, a njeni divni
panjaci mogu se ugledati samo s tunog i mrtvakog vrha Neba.
Postepeno je osjeaj boli i snage stao obavijati moje srce i to mi je pomoglo da
obuzdam njegovo drhtanje, inei me sposobnom za moj svakodnevni rad. Podigla sam
glavu.
Kao to sam ve prije bila kazala, sjedila sam kraj pei, smjetenoj izmeu
blagovaonice i predvorja. Ona je na taj nain grijala obje prostorije. Na tom istom zidu,
blizu pei nalazio se prozor koji je takoer gledao u predvorje. Kad sam podigla oi, resa
s kape, elo i dva oka ispunjavala su jedno od prozorskih okna. Pogled tih oiju sukobio
se s mojim, promatrao me. Sve do sada nisam znala da su moji obrazi bili mokri od suza,
ali sam to osjetila.
Ovo je bila udna kua u kojoj ni jedan kut nije bio siguran od promatranja, gdje
se ni jedna suza nije mogla neprimjetno proliti, ni jedna misao sakriti. Odmah bi se naao
neki pijun koji bi promatrao i pogaao. to je dovelo ovog novog pijuna, mukarca, u
taj neobian sat? Kakvo je pravo imao da me promatra? Ni jedan drugi profesor ne bi se
usudio proi predvorjem prije no to je zapoela nastava. Gospodin Emanuel nije
obraao pozornost na vrijeme a ni na razrede. U knjinici se nalazila neka knjiga koju je
on htio pogledati. Doao je po nju, a na svom je putu morao proi kroz blagovaonicu. Bio
je njegov obiaj da sve promatra kao da ima oi sprijeda i straga. Ugledao me kroz mali
prozor - a sada je otvorio vrata blagovaonice i stao preda me.
- Mademoiselles, vi ste alosni.
- Monsieur, jen bien le droit. (Gospodine, imam pravo na to.) - Vous etes malade de
coeur et dhumeur (Bolesni ste srcem i duhom.) - nastavio je. - Vi ste istodobno tuni i
nijemi. Vidim na vaim obrazima dvije suze koje su tople kao iskre i slane poput mokrih
kristala. Dok govorim udno me gledate. Hoete li da vam kaem na to me podsjeate
kad vas gledam?
- Gospodine, uskoro e me pozvati na molitvu. Moje vrijeme za razgovor je vrlo
ogranieno u ovo doba. Oprostite... - Opratam vam sve - prekinuo me je. - Tako sam
dobro raspoloen da me ni odbijanje, pa ak ni grubost ne mogu ozlovoljiti. Podsjeate
me, dakle, na mladu divlju zvjerku, koja tek to je uhvaena, a nije jo pripitomljena i
koja s mjeavinom vatre i straha promatra prvi ulazak nasrtljivca.
Nepodnoljiv nain! Bio bi grub kad bi bio upuen uenici, a nedoputen prema
uiteljici. Mislio je da e izazvati vatren odgovor. Vidjela sam ga ve prije kako izaziva
strasti do eksplozije. Kod mene njegova zloba nee naii odaziv. Sjedila sam i utjela. Izgledate - rekao je - poput nekog tko bi prihvatio napitak slatkog otrova, a s gaenjem
ispljunuo gorki.
- Zaista, nikada nisam voljela nita gorko, niti sam ikada vjerovala da bi gorina

164

Bosnaunited
mogla biti korisna. A svemu to je slatko, bio to otrov ili hrana, ne moete odrei divno
svojstvo - slatkou. Moda je bolje umrijeti brzo ugodnom smru, nego ivjeti dugim,
dosadnim ivotom.
- Pa ipak - rekao je - vi biste morali svakodnevno popiti taj gorki napitak, kad bih
vas ja mogao prisiliti na to. A to se tie ukusnog otrova, moda bih razbio posudu u
kojoj ga drite. Naglo sam okrenula glavu, jer mi njegova nazonost nije bila draga, a i
stoga to sam htjela izbjei pitanja. U mom sadanjem raspoloenju napor odgovaranja
bi prelazio moju mo svladavanja.
- Hajde - kazao je neto njenije - recite mi istinu. alite to ste morali napustiti
prijatelje, nije li tako?
Njegova njenost nije bila prihvatljivija od inkvizitorske radoznalosti. utjela
sam. Uao je u sobu, sjeo na klupu blizu mene i nastojao je, dugo strpljivo, da me uvue
u razgovor. Taj je pokuaj morao uroditi neuspjehom, jer ja nisam mogla govoriti.
Konano sam zamolila neka me ostavi samu. Izrekavi molbu, moj je glas drhtao, a glava
mi je pala na ruke koje su leale na stolu. Gorko sam plakala, iako tiho. Sjedio je jo neko
vrijeme. Nisam podigla pogled, niti sam govorila sve dok mi zatvaranje vrata i um
odlazeih koraka nisu odali da je on otiao. Te su suze bile pravo olakanje.
Stigla sam oprati oi prije doruka i pretpostavljam da sam za vrijeme jela bila
jednako tako vedra kao i svi drugi. Nisam, naravno, izgledala radosno poput mlade
dame koja je sjela nasuprot mene i uperila u mene pogled svojih malih, sjajnih oiju.
Pruila mi je preko stola ruku da je stisnem.
Putovanje, zabave i udvaranja izvrsno su prijali gospoici Fanshawe. Odebljala je,
a njezini su obrazi bili okrugli poput jabuke. Posljednji sam je puta bila vidjela u
elegantnoj veernjoj odjei. Nije izgledala manje privlanom u svojoj kolskoj haljini od
tamnomodre tkanine, neodreeno i nejasno protkane crnim. ak mi se inilo kao da joj
ta tamna odjea daje neki naroiti ar. Isticala je bjelinu njezine koe, svjeinu njezine
puti i sjaj zlatnih pletenica.
- Sretna sam to ste se vratili, Timone - kazala je. Timon je bio jedno od
dvanaestak imena kojima me nazivala. - Ne znate koliko sam puta poeljela da budete
ovdje u ovoj turobnoj rupi. - Zaista? Kad ste me toliko eljeli, sigurno oekujete da neto
uinim za vas: moda da vam pokrpam arape.
Nisam mogla povjerovati da bi Ginevra neto rekla, a da se u tome nije krio neki
interes.
- Mrzovoljna i zlovoljna kao uvijek! - odgovorila je. - To sam i oekivala. Ne biste
to bili vi kad ne biste nekoga vrijeali. Ali sada, bako, jeste li raspoloeni za zamjenu.
Pretpostavljam da jo uvijek volite kavu kao prije, a da mrzite kruie.
- Uinite kako elite.
Imala je obiaj da me iskoristi. Nije voljela piti kavu ujutro, naroito ne onu
kolsku koja joj nije bila ni dovoljno jaka, ni dovoljno slatka. A imala je izvrstan apetit,
kao sve ostale uenice. Voljela je kruie i pecivo, svjee ispeeno i izvrsna okusa. Kako
ja nisam mogla pojesti svu koliinu koju su nam davali, ja bih polovicu ustupila Ginevri.

165

Bosnaunited
Nikada za sebe nisam uzimala vie od polovice, a ona bi mi za uzvrat ponekad davala
neto od svoje kave. Jutros mi je to bilo naroito drago. Nisam bila gladna, ali zato bijah
vrlo edna. Ne znam zato sam radije davala svoj kruh Ginevri nego nekom drugome.
Nisam znala ni to zato sam radije dijelila s njom napitak, to se znalo ponekad dogoditi
kad bismo polazile na duge etnje i zadrale se u nekoj seljakoj kui zbog okrepe. Uvijek
sam traila da nas dvije pijemo iz iste ae, preputajui njoj lavlji dio pive, slatkog vina
ili svjeeg mlijeka. Ali tako je to bilo, a ona je to znala. I zato, iako smo se svakog dana
prepirale, nikada se nismo otuile jedna od druge. Moj je obiaj bio da se nakon doruka
povuem u prvi razred. Tamo bih sjedila sama i itala, ili pak razmiljala (najee ovo
posljednje). Kada bi zazvonilo devet sati sva su se vrata otvorila i stala proputati rijeku
vanjskih uenica, i onih koje su samo preko dana boravile u koli. Tako bi zapoela ova
guva i uurbanost koja nije prestajala sve do pet sati poslije podne.
I toga sam jutra tamo sjedila kad je netko lagano zakucao na vrata. - Oprostite,
gospoice - rekla je jedna uenica, koja je tiho ula i uzela sa svog stola neku knjigu ili
teku. Povukla se na vrcima prstiju, apui dok je prolazila kraj mene:
- Que mademoiselle est appliquee! (Kako je gospoica marljiva). Marljiva, zaista!
Predmeti te marljivosti leali su oko mene, ali ja nisam nita radila, a nisam ni
namjeravala neto raditi. I tako nam svijet odaje bezrazlono priznanja. Gospoa Beck
me smatrala za pravu basbleu (uena ena) i esto bi me sveano upozoravala kako ne
treba da odvie uim. Jer krv e mi udariti u glavu. Zaista, svi su u ulici Fosette mislili
kako je gospoica Lucy uena, uz asnu iznimku gospodina Emanuela, koji je, na sebi
svojstven nain za mene neshvatljiv, ocijenio stupanj mog obrazovanja. esto bi
iskoristio priliku i apnuo mi u uho svoje zlobne primjedbe o zabludi ostalih.
to se mene tie, nikada me nije zabrinjavalo njegovo miljenje. Voljela sam misliti
svoje vlastite misli. Uivala sam u itanju knjiga, ali ne u prevelikom broju,
pretpostavljajui uvijek one u kojima se mogao nazirati vlastiti stil pisca ili njegovi
osjeaji. Prelazila sam preko bezlinih knjiga, ma koliko pametne i korisne bile. Shvaala
sam, bar to se moga razuma ticalo koje granice mu je Bog odredio. Bila sam zahvalna na
sposobnosti kojima me obdario ali nisam teila za neim viim, nisam udila za viom
kulturom. Tek to je pristojna uenica otila, kad je bez kucanja upao drugi nametljivac.
Da sam bila i slijepa ipak bih smjesta znala o kome se radi. Naime, svi moji ukuani
ponaali su se suzdrano, to je meni bilo upravo ugodno. Rijetko sam kada doivljavala
grubo i nametljivo ponaanje. U poetku, kad sam tek bila stigla ovamo, znalo se
ponekad dogoditi da bi me neka vrsta Njemica udarila po ramenu i pozvala na
utrkivanje. Ili bi me ivahna djevojka iz Labassecoura uhvatila za ruku i stala me vui
prema igralitu, predloivi mi da se igramo Pas de Geant. (Koraci diva).
Pozivala bi me da se pridruim nekoj vrsti igre skrivaa koja se zvala Un, deux,
trois (Jedan, dva, tri) - no sve te male panje prestale su same od sebe bez potrebe da ih
presijeem u korijenu. Nisam se sama trebala udaljavati, a niti podnositi preveliku
prisnost. Osim s jedne strane. A kako je ta bila engleska, mogla sam je lako podnositi.
Ginevra Fanshawe bi me bez suzdravanja znala uhvatiti kad bih prelazila dvoritem,
stala bi me okretati u nekoj vrsti valcera, uivajui u mojoj duevnoj i tjelesnoj

166

Bosnaunited
neugodnosti koju bi mi time prouzroila. I ba je Ginevra Fanshawe sada upala u sobu.
Nosila je pod rukom golemu knjigu s notama.
- Poite vjebati - kazala sam joj - brzo u mali salon! - Ne prije nego to
porazgovaram s vama, chere amie (draga prijateljice). Znam gdje ste proveli praznike i
kako ste se stali klanjati ljepoti, uivajui ivot poput ostalih ljepotica. Vidjela sam vas
neki dan na koncertu. Bili ste odjeveni jednako kao i svi drugi. Tko je vaa tailleuse?
(krojaica).
- Brbljarije! Kako lijepo zapoinje! Moja krojaica? Gluposti! Ginevra, odlazite,
zaista ne elim vae drutvo!
- Ali ja toliko udim za vaim, ange farouche (gnjevni anele). Zato se odupirete?
Dieu merci, (Hvala bogu) znamo kako valja postupati s naom mudrom sugraankom!
Uenim ourse Britannique (britanskim medvjedom). I tako ste upoznali Isidora,
medvjediu?
- Poznajem Johna Brettona!
- Oh, molim vas (zaepila je prstima ui) vi probijate moje bubnjie vaim grubim
anglicizmima. Ali kako je naem ljubljenom Johnu? Sigurno je alostan. to je kazao o
mom ponaanju one veeri? Nisam li bila okrutna?
- Mislite li da sam vas primijetila?
- Bilo je to divno vee. Oh, taj boanstveni de Hamal! Pa promatrati onog drugog
kako u daljini pati. A tek moja budua tata? Plaim se da smo ja i lady Sara bile pomalo
okrutne, promatrajui je. - Lady Sara je uope nije promatrala. A to se vas tie, nije
potrebno da se i najmanje uzbuujete. Gospoa Bretton e to lako preivjeti. - Moda,
stare gospoe su otporne. Ali onaj njezin ubogi sin! Recite mi to je on kazao. Vidjela
sam, bio je strano pogoen. - Kazao je da mu se ini kako ste vi u srcu ve gospoa de
Hamal. - Zaista? - kriknula je oduevljeno. - On je to primijetio? Kako divno! Znala sam
da e poludjeti od ljubomore!
- Ginevra, jeste li ozbiljno prekinuli s doktorom Brettonom? elite li da vas se on
odrekne?
- I sami znate da on to ne moe. Ali nije li se ljutio? - Ljutio se da nije mogao vie.
- A kako ste ga uspjeli odvesti kui?
- Zaista, kako? Zar nemate smilovanja prema njegovoj ubogoj majci i meni?
Zamislite nas kako smo ga vrsto drale u koiji, a on je bjesnio meu nama, dovodei
nas gotovo do ludila. ak je i koija krenuo krivim putem, i mi smo se izgubili.
- Nemojte rei? Rugate mi se. Dakle, Lucy Snowe... - Uvjeravam vas da je to istina.
A istina je i to da doktor Bretton nije htio ostati u koiji. Iziao je i elio se voziti napolju. A zatim?
- A zatim, kad je stigao kui... Ne, nemogue je opisati taj prizor. - Opiite ga, to je
tako zabavno!
- Za vas jest, gospoice Fanshawe! Ali (s naglaenom ozbiljnou) vi poznate
poslovicu: Ono to je za jednoga igra, moe za drugoga znaiti smrt.

167

Bosnaunited
- Nastavite, budite dobri, Timone!
- Ne mogu ako me prije ne uvjerite kako ipak imate srce. - Imam ga. I to tako
veliko da vi to ne moete ni zamisliti. - Dobro! U tom sluaju shvatit ete doktora
Brettona koji je odbio veeru, pile i kola pripremljene za njegovu okrepu. Sve je ostalo
nedirnuto na stolu. Zatim... no, nema potrebe da zalazim u mune pojedinosti. Dovoljno
je da kaem kako njegova majka, nikada pa ni u njegovu djetinjstvu, nije imala toliko
posla da ga zavije u pokriva kao te noi.
- Nije leao mirno?
- Nije leao mirno. Mogla ga je pokriti, ali problem je bio u tome kako zadrati
pokriva na njemu.
- A to je govorio?
- Govorio! Zar ne moete zamisliti kako zaziva svoju boanstvenu Ginevru i kako
proklinje onog demona de Hamala i bunca o zlaanim uvojcima, modrim oima, bijelim
rukama i sjajnoj narukvici? - Zaista je tako bilo? Znai, vidio je narukvicu.
- Vidio narukvicu? Jednako tako dobro kao to sam je i ja vidjela. A moda je i
prvi put ugledao biljeg to ga je ta narukvica utisnula na vau ruku. Ginevra (ustajui i
mijenjajui svoj ton), sada je toga dosta. Poite vjebati. - I otvorila sam vrata.
- Ali vi mi niste sve kazali.
- Bolje nemojte ekati da vam sve kaem. Moja saopenja vas ba ne bi razveselila.
Poite!
- Pokvareni stvore! - rekla je, ali me posluala. Jer zaista taj prvi razred bio je moje
carstvo, pa se nije mogla oduprijeti mom nareenju. Da govorim iskreno, nikada nisam
bila manje zadovoljna s njom nego tada. Zabavno je bilo sjetiti se razlike izmeu
stvarnosti i mog opisa. Sjetite se kako je doktor John uivao na putu kui, s kakvim je
tekom pojeo svoju veeru, i kako je mirno krenuo na poinak. Jedino da sam primijetila
kako je on nesretan, mogla bih se bila naljutiti na taj lijepi, krhki uzrok njegove patnje, na
gospoicu Ginevru. Prolo je etrnaestak dana. Postepeno sam se stala privikavati na
kolsku stegu, prelazei od strastvene patnje u jednolinost uobiajenosti. Jedno
poslijepodne, kad sam prolazila dvoritem, na putu u prvi razred gdje je trebalo da
odrim sat stila i literature, ugledala sam pokraj jednog od dugih, irokih prozora,
vratarku Rosine. Kao i obino njezino je ponaanje bilo vrlo neusiljeno. Uvijek je stajala
nemarno s jednom rukom u depu pregae. U drugoj je drala pismo, prouavajui
adresu i peat.
Pismo! Sjena slinog pisma prolazila mi je posljednjih sedam dana mislima.
Sanjala sam o pismu protekle noi. Neka magnetska sila me sada privlaila tom pismu.
No, nisam znala da li bih se smjela usuditi zatraiti od Rosine da pogledam bijelu
kuvertu s crvenim votanim peatom u sredini. Nisam znala. Ne! Bojala sam se udarca
razoaranja i moje je srce ve sada drhtalo kao da ujem priblia- vanje njegovih koraka.
Kakva greka izazvana uzbuenjem! Bili su to koraci profesora knjievnosti koji je
prolazio hodnikom. Pobjegla sam ispred njega. Bude li mi uspjelo da sjednem za svoj
pult i umirim razred prije njegova dolaska, tada moda nee obratiti pozornost na mene.

168

Bosnaunited
No, kad bi me primijetio u dvoritu, on bi me podvrgao naroitom muenju. Uspjela sam
sjesti, uspostaviti savrenu tiinu u razredu, izvaditi knjige i zapoeti podukom u
najveem miru i tiini. Gospodin Emanuel uao je buno kao obino, naklonivi se
pretjerano duboko, to je navijetalo buru.
Kako sam kazala, upao je meu nas poput udarca groma, ali mjesto da se poput
munje uputi s vrata do katedre, on je krenuo prema mojem stolu. Stao je izmeu mene i
prozora, pokazujui lea uenicama i razredu. Pogledao me. Taj me pogled natjerao da
ustanem i zapitam ga to eli, toliko je bio pun nepovjerenja. - Voila! pour vous (Evo, za
vas.) - rekao je izvlaei ruku iz depa i stavljajui pismo na moj stol. To je bilo isto ono
pismo to sam ga vidjela u Rosininoj ruci. Pismo koje se tako duboko usjeklo u zjenicu
mog unutarnjeg oka svojom bijelom bojom i jednim jedinim rumenim Kiklopovim
okom. Znala sam, osjeala sam da je to ono pismo kojem sam se nadala. Pismo,
ispunjenje mojih elja, izbavljenje od sumnji, iskupljenje od straha. To je pismo gospodin
Paul, po svom obiaju da se u sve mijea, uzeo od Rosine i sada mi ga sam predao.
Mogla sam se naljutiti, no nisam imala vremena za to. Da: drala sam u ruci
kuvertu u kojoj se morao nalaziti bar list papira. Nije se inila prazna, ve vrsta i tvrda.
Na njoj je pisalo: Gospoica Lucy Snowe, vrstim i odlunim rukopisom. A evo i
okruglog iga, utisnutog mirnom rukom, na kojem su se nalazili dobro poznati inicijali
J. G. B. Bila sam radosna, a osjeaj sree ugrijao mi je srce i tekao ivahno svim mojim
ilama. Jednom mi se nada ispunila. Drala sam u rukama komadi prave sree. Nije to
bio ni san, ni mata, ni maglovita slika blaenstva za kojim ovjek udi, ali od kojeg ne
moe ivjeti. Nije to bila mana nebeska, koju sam nedavno hvalila. Ona se, dodue, u
prvi trenutak topi na usnama nekom nadzemaljskom neizrecivom slatkoom, ali naa je
dua na kraju ipak odbija, udei pomamno za prirodnom ovozemljaskom hranom,
molei nebesa da nas spasu od te boanske hrane, kobne za nas smrtnike. To to sam
drala u ruci nije sitno zrno korijandola, ni kola, ni slatki med, ve krepka lovaka
hrana, hranjiva i okrepljujua. Svjea, zdrava hrana ume koja podrava ivot. Bilo je to
ono to je stari umirui patrijarh traio od svog sina Esaua, obeavajui mu za uzvrat
svoj posljednji blagoslov. Bio je to boji dar, i ja sam mu u dui zahvalila to mi ga je
pruio. Prema vani ja sam zahvalila: Hvala vam, hvala, gospodine!
Gospodin je stisnuo usne i pogledao me zlim pogledom, te se popeo do katedre.
Gospodin Paul uope nije bio dobar mali ovjek, iako je imao i dobrih osobina.
- Da li da pismo proitam ovdje i sada? Da li da divlja smjesta pojedem, kao da
Esauovo koplje leti svakog dana? Znala sam neto bolje. Zasad je dostajala kuverta s
adresom i ig s ona tri slova. Napustila sam sobu, nabavila klju velike spavaonice
zakljuavane u tijeku dana. Pola sam u svoju sobu, uurbano i nekako uzbueno, bojei
se da bi se gospoa mogla popeti gore i poeti me uhoditi. Otvorila sam ladicu,
otkljuala neku kutiju i izvadila iz nje manju. Jo sam jednom s uivanjem pogledala
pismo, pribliavajui peat usnama, s nekom mjeavinom stida i straha, i poljubila ga.
Zamotala sam svoje nedodirnuto blago u srebreni papir i spremila ga u kutiju.
Zakljuala sam ladicu, zatvorila i zakljuala vrata spavaonice i vratila se u razred. Ipak
se i bajke mogu ispuniti, a vilinski darovi nisu samo snovi. udna, slatka ludost! A to

169

Bosnaunited
pismo, taj izvor moje radosti, jo uvijek nisam bila proitala. Nisam znala ni koliko
redaka sadri.
Kad sam se vratila u razred nala sam gospodina Paula kako bjesni. Neka uenica
nije govorila dovoljno glasno za njegov ukus i njegovo uho, pa su sada ona i jo neke
plakale, a on je mrtvo blijed bjesnio s katedre. im sam se ja pojavila, njegov se bijes
sruio na mene. Jesam li ja uiteljica tih djevojaka? Da li ih ja uim kako se moraju
ponaati? Jesam li im ja doputala, a on u to nije sumnjao, da gue svoj materinji jezik u
svojim grlima? Da ga melju svojim zubima i da ga vau? Kao da se moraju stidjeti rijei
koje izgovaraju. Je li to bilo iz skromnosti? Znao je da nije. Bila je to pseudoosjeajnost uzrok i pretea zla. Radije nego da se preda tom kreveljenju, zamuckivanju i grimasama,
tom unitavanju plemenitog jezika, toj bezgraninoj tvrdoglavosti uenica prvog
razreda, on e odbaciti te nepodnoljive djevojke i poduavati abecedu djecu nieg
razreda. to sam mogla kazati na sve to? Nita: nadajui se da e mi on dopustiti da
utim. Oluja je ponovno zapoela.
Zar nije bilo odgovora na njegova pitanja? inilo se kao da nije potrebno
odgovarati profesoru literature u tom prvom razredu s njegovim nametljivim policama
za knjige, zeleno obojenim klupama, stalcima za cvijee, tim smeem od uramljenih slika
i s tom stranom surveillante (odgojiteljica). To su bile nove ideje, bez svake sumnje,
uvezene iz Engleske. U njima se osjeala drskost i arogancija tog otoka. Djevojke, ne
samo one za koje se znalo da plau svaki put kad bi im nastavnik prigovorio, topile su se
sada poput snjegovia pred pretjeranim arom gospodina Emanuela. Ja zasad jo nisam
bila tako uzbuena, pa sam sjela i nastavila svoj posao. Neto u mom dranju, moda
moja utnja ili pokret ruke, natjerao je gospodipa Emanuela u krajnje bjesnilo. Skoio je s
katedre. Pe je stajala blizu moje klupe i on je navalio na nju. Gotovo ju iupao mala
eljezna vrata, a gorivo je stalo ispadati.
- Est ce que vous avez lintention de minsulter? (Imate li namjeru da me vrijeate?) rekao mi je bijesno, pretvarajui se kao da eli potaknuti vatru. Kucnuo je as da ga
pokuam malo umiriti. - Mais, monsieur - kazala sam - ne bih vas htjela uvrijediti ni za
to na svijetu. I odvie se dobro sjeam da ste jednom kazali kako bismo morali postati
prijatelji.
Nisam eljela da moj glas zadre, ali se to ipak dogodilo. ini mi se vie zbog
uzbuenja nego od straha pred njim. Ipak je neto bilo u ponaanju gospodina Paula,
neka vrsta uzrujanosti koja je ovjeku mogla natjerati suze na oi. Nisam bila nesretna ni
uplaena, a ipak sam plakala.
- Allons, allons! (Hajde, hajde). - rekao je, ogledavi se i videi opu poplavu. Zaista sam pravo udovite i grubijan. Imam samo jedan depni rupi - dodao je - ali
kad bih ih imao dvadeset ponudio bih po jednu svakoj od vas. Vaa uiteljica bit e va
predstavnik. Evo,gospoice, Lucy!
Izvukao je i ponudio mi isti svileni rupi. Netko, tko nije poznavao gospodina
Paula i nije bio nauen na njega i njegove izljeve temperamenta, bio bi naravno otklonio
takvu ponudu. Ali ja sam i predobro osjetila da to ne bi valjalo. I najmanje oklijevanje

170

Bosnaunited
bilo bi kobno za ove mirovne pregovore. Ustala sam i srela se na po puta s rupiem,
sveano ga primila, obrisala oi i ponovno sjela drei stijeg primirja u rukama. Za itavo
preostalo vrijeme naroito sam pazila da ne bih dotakla iglu, naprnjaka, kare ili
muslin.
Gospodin Paul je tim predmetima dobacio mnoge ljubomorne poglede. Smrtno ih
je mrzio smatrajui runi rad razlogom da se njemu ne obraa dovoljna panja. Njegovo
je predavanje bilo vrlo zanimljivo i sve do kraja sata bio je ljubazan i drag. Oblaci su se
rasprili i pojavilo se sunce, smijeh je zamijenio suze.
Naputajui sobu zastao je jo jednom kraj mene. - A vae pismo? - zapitao je, ovaj
puta ne sasvim vrstim glasom. - Nisam ga jo proitala, gospodine!
- Zar je odvie dobro da ga smjesta proitate? Spremili ste ga kao to sam ja, dok
sam bio djeak, spremao naroito zrele breskve. Tono je pogodio, stoga nisam mogla
sprijeiti rumenilo koje mi je udarilo u lice i odalo istinu.
- Pripremate si ugodan trenutak - primijetio je - itanja toga pisma. Otvorit ete ga
kad budete sasvim sami, zar ne? Ah, ovaj smijeak je dovoljan odgovor. Dobro, dobro!
Ne valja biti prestrog. La jeunesse na quun temps. (ovjek je samo jednom mlad.)
- Monsieur, monsieur! - rekoh, ali zapravo apnuh kad je izlazio - nemojte me
pogreno shvatiti. To je samo pismo prijatelja. Iako ga nisam proitala, mogu to
ustvrditi.
- Je conceois, je concjois; on sait ce que cest quun ami. Bon jour, mademoiselle!
(Shvaam, shvaam, zna se to je prijatelj. Dobar dan gospoice!)
- Gospodine, evo vaega rupia!
- Zadrite ga, zadrite ga sve dok ne proitate pismo. Zatim mi ga vratite. Vidjet
u odsjaj pisma u vaim oima.
Kad je otiao, a ja sam ostala sama u razredu, zastala sam asak i stala razmiljati,
gnjeei rupi. Uenice su ve bile otile u vrt na uobiajeni odmor prije ruka. Stajala
sam tako asak i iz nekog razloga sjetila se iznenada sretnih asova svoga djetinjstva i
sree koju
ovjeku donosi posljednji kolski sat. Srce mi je bilo lako zbog radosne spoznaje
kakvo me bogatstvo eka u kutiji u mojoj sobi. Igrala sam se rupiem kao da je lopta,
bacajui ga u zrak i hvatajui ga. Tu je igru zaustavila neija ruka koja nije bila moja.
Ruka, koja je izlazila iz rukava kaputa i pruila se preko moga ramena. Uhvatila je tu
improviziranu igraku i sklonila je, govorei zlovoljno: - Je vois bien que vous vous moquez
de moi et des mes effets. (Vidim da se rugate meni i mojim stvarima.) Taj je mladi ovjek
zaista bio straan. Pravi duh udljivosti i sveprisutnosti. Nitko ni- kada nije poznavao
njegove muice ili mjesto zadravanja.

171

Bosnaunited

XXII.
PISMO

Kad je u kui sve utihnulo, kad je proao ruak i buni asovi odmora, kad je
poeo padati mrak a svjetiljka bila upaljena u blagovaonici, kad su vanjske uenice otile
kui i umirilo se lupanje vratiju i zvonjava zvona, kad se gospoa Beck sigurno smjestila
u salonu sa svojom majkom i nekim prijateljima, tada sam se uuljala u kuhinju, zamolila
da mi na pola sata posude svijeu, naavi razumijevanje kod svoje prijateljice Goton,
koja mi je odgovorila:
- Mais certainement, chou-chou, vous en aurez deux, si vous voulez, (Naravno, milo
moje, moete dobiti i dvije ako elite), tada sam se tiho popela u spavaonicu.
Kako mi je bilo ao kad sam u spavaonici nala u krevetu uenicu koja se nije
dobro osjeala. A jo vie kad sam izmeu nabora none kapice ugledala figure
chiffonee (nepravilno lice) gospoice Ginevre Fanshawe. Istina, ona je sada spavala, no
im se probudi, obasut e me bujicom rijei upravo kad e to biti najnezgodnije. I zaista,
promatrajui je, micanje njezinih kapaka, upozorilo me kako bi to spavanje moglo biti
lukavstvo, e da ne bih opazila da ona promatra Timonovo kretanje.
Nije joj se smjelo vjerovati. A ja sam toliko bila eljela ostati sama i proitati to
dragocjeno pismo u miru.
Dakle, morat u otii u neki razred. Nakon to sam pronala svoje blago u kutiji, ja
sam sila. No zla me srea progonila. Upravo su pri svjetlosti svijea istili razrede, kao
to je to bio svakodnevni obiaj. Klupe su bile podignute na stolove, zrak je bio pun
praine, talog od kave (koji su sluavke Labassecoura upotrebljavale za ienje podova
mjesto listia za aj) bio je rasut po podu. Svuda je vladao beznadni nered. Osujeena, ali
ne i pobijeena ja sam pola u potragu za osamom.
Znala sam gdje se nalazi klju spremita, pa sam ga uzela i popela se uz tri
stubita do tamnog, uskog, tihog odmorita. Otvorila sam drvena vrata koja je
crvotoina izgrizla i zaronila u duboki, crni, hladni tavan. Ovamo me sigurno nitko nee
slijediti, pa ak ni sama gospoa. Zatvorila sam tavanska vrata. Stavila sam svijeu na
tronu krinju punu pauine. Zagrnula se rupcem, jer je zrak bio leden. Izvadila sam
pismo i drui od slatkog nestrpljenja otvorila peat.
Hoe li biti dugo, hoe li biti kratko? razmiljala sam, prelazei rukom preko
oiju da bih razbila srebrenkastu maglu blagog junjakog vjetra.
Bilo je dugo.
Hoe li biti hladno, hoe li biti ljubazno? Bilo je ljubazno.

172

Bosnaunited
Meni se ak uinilo vrlo ljubazno u mojem skromnom oekivanju. Moda mi se
ak inilo ljubaznijim no to je zaista bilo zbog moje enje za njim.
Tako malo sam se nadala, a toliko sam se plaila. Osjetila sam takvo uivanje u
iekivanju, kakvo mnogi ljudinikada ne upoznaju. Siromana uiteljica engleskog
jezikasjedila je na ledenom tavanu i pri svjetlu svijee to je treptala na hladnom
zimskom zraku itala ljubazno pismo, koje nije bilo nita vie od pisma, i osjeala se
sretnijom od veine kraljica u palaama. Naravno da je srea mogla biti samo kratka. Ali
dok je trajala bila je iskrena i divna. Mjehuri, ali slatki mjehuri, kao od meda. Doktor
John mi je napisao podugako pismo. Pisao ga je sa zadovoljstvom u dobrom
raspoloenju, prisjeajui se prizora koji su se odvijali pred njegovim i mojim oima, te
mjesta koje smo zajedno posjeivali. Sjeao se naih razgovora, ukratko svih onih lijepih
stvari koje su se dogodile posljednjih nekoliko tjedana. No sr uivanja bila je u
uvjerenju da je to, tako divno pismo, napisano ne samo da mene zadovolji, ve i da
ugodi samom sebi. Moda on to nikada vie nee potraiti, niti poeljeti. Ta je hipoteza
bila vrlo blizu istine, ali to se ticalo budunosti. Sadanjost nije donosila bol, ni elju, bila
je ispunjena, ista, zadovoljena i duboko me blagosivljala. Kao da se aneo u prolazu
zadrao kraj mene, nagnuo se prema mom srcu i poloio na nj svoje krilo koje je titilo i
ozdravljalo. Doktore Johne, vi ste mi kasnije zadali bol. No, neka ona bude rado
zaboravljena za ljubav ovog dragog, dobrog asa. Imade li zala, koja nisu ljudska, a koja
zavide ljudskoj srei? Imade li utjecaja zala koja se ire zrakom i truju ljude? to je to bilo
blizu mene? Neto se udno zaulo na tom praznom tavanu. Posve sam bila sigurna u to
da ujem pritajene korake po podu. Taj je um dolazio iz onog mranog kuta
prekrivenog zlokobnim ogrtaima. Okrenula sam se. Moje je svjetlo bilo slabo, a
prostorija duga. Ali, tako mi svega, ugledala sam na sredini te uklete sobe crno-bijeli lik.
Usku crnu suknju, bijeli pokrov na glavi.
Reci to eli, itaoe, kai da sam bila uzbuena ili luda, da sam bila uznemirena
zbog onog pisma, izjavi da sam sanjala, ali ja se zaklinjem da sam vidjela one noi, usred
te sobe, privienje-opaticu. Kriknula sam. Pozlilo mi je. Da mi se taj lik pribliio,
onesvijestila bih se. No, povukao se, a ja sam jurnula prema vratima. Ne znam kako sam
sila niz one stube. Instinktivno sam izbjegla blagovaonicu i pola u gospoin salon.
Upala sam i rekla:
- Neto je na tavanu. Bila sam tamo. Vidjela sam neto. Poite svi i pogledajte!
Kazala sam: Svi!, jer mi se uinilo kao da je soba puna ljudi. Zapravo ih je bilo
samo etvero: gospoa Beck, njezina majka gospoa Kint, koja je bila bolesna i sada je
dola da posjeti ker, te njezin brat, Victor Kint i jo jedan gospodin. Taj je upravo, kad
sam ja ula u sobu, razgovarao sa starom damom, leima okrenut prema vratima.
Sigurno sam bila smrtno blijeda od straha. Bilo mi je hladno i drhtala sam. Svi su
uzbueno ustali i okruili me. Nagovarala sam ih da pou na tavan. Pogled na prisutnu
gospodu dobro mi je inio i ohrabrio me. Mukarci su sigurno mogli pomoi. Krenula
sam prema vratima, pozivajui ih da me slijede. Htjeli su me zadrati, ali ja sam kazala
da moraju poi za mnom. Moraju vidjeti ono to sam ja bila vidjela - ono neto udno to
je stajalo nasred tavana. A sada sam se sjetila svog pisma koje je ostalo na krinji kraj

173

Bosnaunited
svijee. Moje dragocjeno pismo! Za nj treba rtvovati i tijelo i duu! Poletjela sam gore, to
bre to sam znala da me slijede, morali su.
Kad sam stigla do tavanskih vrata unutra je bilo tamno kao u rogu. Svijea se
ugasila. Na sreu je netko - pomislila sam na gospou Beck i njenu uobiajenu
hladnokrvnost - ponio svjetiljku iz sobe. I kada su pristigli gore, ubrzo je zraka svjetlosti
probila neprozirnu tamu. Ugaena svijea stajala je na krinji. Ali gdje je bilo pismo? Ja
sam sada traila pismo, a ne opaticu.
- Moje pismo! Moje pismo! - govorila sam uzbueno, sva izvan sebe. Puzala sam
po podu i puna oaja krila ruke. Okrutna sudbino! Ukrali su mi moju utjehu, prije no
to sam mogla iskuati svu njenu slast.
Nisam znala to drugi rade. Nisam ih mogla pogledati. Oni su mi stavljali pitanja,
a ja im nisam odgovarala. Pretraili su sve uglove. Priali su o neredu meu ogrtaima, o
razbijenom prozoru na krovu. Ne znam o emu sve. Neto ili netko je bio ovdje mudro
su zakljuili.
- Uzeli su moje pismo! - kriknula je luakinja puui po podu. - Kakvo pismo,
Lucy? Draga moja, kakvo pismo? - zapitao je poznati glas kraj mog uha. Jesam li mogla
vjerovati svom uhu? Ne, i pogledala sam. Jesam li mogla vjerovati svojim oima? Jesam
li poznavala taj glas? Jesam li sada promatrala lice pisca onog istog pisma? Je li taj
gospodin kraj mene, ovdje na tamnom tavanu, bio John Graham Bretton?
Da, to je bio on. Pozvali su ga to vee zbog bolesti gospoe Kint. On je bio onaj
drugi gospodin u sobi kad sam ja tamo izbezumljeno utrala.
- Je li to bilo moje pismo, Lucy?
- Vae, pismo koje ste mi vi napisali. Nisam nala drugo mjesto gdje bih ga mogla
na miru proitati. uvala sam ga cijeli dan. Nisam ga otvorila do navee. Jedva sam ga
stigla proitati, ne mogu podnijeti taj gubitak. Oh, moje pismo!
- Ne plaite i ne uzbuujte se toliko. Da li se to isplati? Izaite iz ovog hladnog
prostora. Poslat e po policiju da to dalje ispita. Ne moramo dulje ostati ovdje. Doite,
sii emo.
Jedna topla ruka prihvatila je moje hladne prste i odvela me u sobu gdje gorjela
vatra. Doktor John i ja sjeli smo kraj pei. Razgovarao je sa mnom i tjeio me svojom
neizmjernom dobrotom, obeavajui mi dvadeset pisama za ono jedno izgubljeno.
Postoje rijei koje poput noa zadavaju duboke nezacjeljive rane. Ali postoje i
nezaboravne utjehe. Tople, dobre koje cijelog ivota podsjeaju na neuvelu njenost i
odazivaju se zovu svojim sjajnim zrakama.
Kasnije su mi kazali kako doktor Bretton nije ni blizu tako savren kakvim sam ga
ja zamiljala, i da je njegovu karakteru nedostajalo dubine, mjere i vrstoe, koje sam mu
ja pripisivala. Ne znam. Bio je prema meni tako dobar kao izvor prema oednjelom
putniku, kao sunce prema smrznutom robijau. elim ga zadrati u sjeanju onako
hrabrog kao to je tada bio.
Pitao me smijeei se zato mi je toliko stalo do toga pisma. Pomislila sam, iako to
nisam kazala, da ga cijenim poput krvi u svojim ilama. Odgovorila sam samo da

174

Bosnaunited
dobivam tako malo pisama. - Siguran sam da ga niste proitali - rekao je - inae vam ne
bi bilo toliko stalo do njega.
- Proitala sam ga, ali samo jednom. elim ga ponovno proitati. ao mi je to
sam ga izgubila. - I ponovno sam stala plakati. - Lucy, Lucy, drago moje, ubogo kume
(ako tako srodstvo postoji), ovdje je vae pismo. Nije se isplatilo za njim prolijevati tolike
suze. udan, karakteristian pothvat! Njegovo je brzo oko ugledalo pismo dolje na
podu. Njegova ga je ruka zgrabila. Sakrio ga je u depu svoga kaputa. Da moj oaj nije
bio tako velik, ne vjerujem da bi on to ikada priznao i vratio mi ga. Suze, tek za jedan
stupanj hladnije od onih koje sam ja prolijevala, samo bi zabavljale doktora Johna.
Veselje to sam ponovno dobila pismo uinilo je da zaboravim na prigovore koje je
zavrijedio. Moja je radost bila velika. Nisam je mogla sakriti. Mislim ipak da se ona vie
oitovala u ponaanju nego u rijeima. Malo sam govorila.
- Jeste li sada zadovoljni? - zapitao je doktor John. Odgovorila sam da sam
zadovoljna i sretna.
- Dobro - nastavio je - a kako se fiziki osjeate? Jeste li se smirili? Vidim, niste
odvie, jer jo uvijek drete poput lista. Meni se inilo kako sam dovoljno mirna. Bar se
vie nisam plaila. To sam i kazala.
- Prema tome, sposobni ste ispriati mi to ste vidjeli? Vae je objanjenje sasvim
nejasno. Bili ste blijedi poput zida. Govorili ste o neemu ali niste tono kazali o emu.
Je li to bio mukarac? Ili ivotinja? to je to bilo?
- Nikada neu tono znati to sam vidjela - odgovorila sam - ukoliko to i netko
drugi ne vidi. Tada u sve to potvrditi. Inae mi ne biste vjerovali i mogli biste me
optuiti da sanjam.
- Recite mi - rekao je doktor Bretton - i ja u to sasluati kao va lijenik. Sada vas
promatram sa profesionalnog stajalita i itam u vaim nemirnim oima sve ono to biste
vi moda sakrili. Vae je obraze krv napustila, a ruke ne moete smiriti. Govorite, Lucy,
i kaite mi!
- Smijali biste se.
- Ako mi ne kaete neete vie dobivati pisma.
- Ve mi se sada smijete.
- Oduzet u vam pismo: moje je, pa imam pravo zatraiti ga natrag. Osjetila sam
podsmijeh u njegovim rijeima. To me umirilo i uozbiljilo, ali sam ipak sloila pismo i
sakrila ga. - Moete ga sakriti, no ja u svakom asu kada to zaelim, mogu doi do njega.
Nije vam poznata spretnost mojih ruku. Mogao bih nastupati kao arobnjak kad bih to
htio. Majka takoer ponekad kae da imam smisla za sklad izmeu rijei i pogleda. Ali
vi to nikada niste kod mene primijetili, zar ne, Lucy?
- Primijetila sam to kad ste jo bili djeak. I to vie nego sada, jer ste sada snani, a
snazi nije neophodna okretnost. Ali vi jo uvijek imate ono to u ovoj zemlji zovu un air
fin (lukav izgled)a to je nemogue ne zapaziti. I gospoa Beck je to vidjela... - I svialo
joj se to - rekao je, smijeei se - jer ga i gospoa posjeduje. Ali Lucy, dajte mi sad ono
pismo, ne vjerujem da vam je zaista toliko stalo do njega.

175

Bosnaunited
Na te izazivake rijei nisam odgovorila. Nisam smjela odvie izazvati Grahama.
Upravo sada se neka nova vrsta smijeha pojavila oko njegovih usana. Bio je to sladak
smijeh, ali me nekako bolio. Novi se sjaj pojavio u njegovim oima, nije bio neprijateljski,
ali nije niti umirivao. Ustala sam da krenem. Poeljela sam mu, alosnim glasom, laku
no.
Njegova osjeajnost, ta udna, pronicava osobina, osjetila je na asak neizreenu
optubu i prijekor. Upitao me mirno jesam li uvrijeena. Odmahnula sam glavom da
nisam.
- Dopustite mi tada da s vama ozbiljno progovorim prije no to odete. Vi ste vrlo
nervozni. Siguran sam po vaem ponaanju, iako se dobro svladavate, da ste veeras dok
ste bili sami na onom uasnom vlanom i smrdljivom tavanu vidjeli ili mislite da ste
vidjeli neto to je djelovalo na vau matu. Budite sada mirni. Sve je to pitanje ivaca.
Opiite mi tu viziju.
- I neete nikome kazati?
- Sigurno neu. Moete mi vjerovati jednako tako kao to ste vjerovali ocu Silasu.
Moda je ak lijenik sigurniji ispovjednik od sveenika, iako nije sjedokos.
- Neete se smijati?
- Moda, ako bi vam to koristilo. Ali ne radi ruganja, Lucy, ja sam va istinski
prijatelj, iako vaa stidljiva narav moe teko povjerovati u to. Sada je zaista izgledao
poput prijatelja. Onaj udni smijeh i pogled je nestao. Lukovi usana, obrva i nosnica
ublaili su se. Izgledao je smireno. Sigurnost je obiljeavala njegovo dranje. Stekavi
ponovno povjerenje sve sam mu ispripovijedala. Prije toga ve sam mu bila ispriala
priu ove kue kad smo onomad etali zajedno umom lEtang.
Sjedio je i razmiljao, i dok je to inio uli smo ostale kako silaze. - Hoe li nas
prekinuti? - zapitao je, pogledavi s izrazom dosade prema vratima.
- Nee doi ovamo - odgovorila sam, jer smo se nalazili u malom salonu u koji
gospoa na veer nije nikada ulazila i gdje je dogorijevala vatra u kaminu. Proli su kraj
vrata i uli u blagovaonicu. - Sada e - nastavio je - oni razgovarati o lopovima,
provalnicima i slinom. Neka to ine, vi ne mijenjajte svoju odluku da nikome nita ne
priate o onoj opatici. Moda e vam se ona ponovno ukazati. Nemojte se uplaiti.
- Vi, dakle, mislite - rekla sam s uasom - da je opatica plod moje mate? I da e se
ponovno pojaviti u dan ili as kad je neu oekivati? - Mislim da je to sluaj zvan iluzija.
A bojim se da proizlazi iz dugotrajnog duevnog konflikta.
- Oh, doktore Johne, drem na pomisao da bih mogla biti podlona takvoj iluziji!
Sve se inilo tako stvarno. Zar nema lijeka za to? - Lijek je srea, a dobro raspoloenje
obrana. Njegujte ih oboje. Ni jedan savjet na tom svijetu nije mi se uinio tako
neostvarljiv kao pria o njegovanju sree. to je znaio takav savjet? Srea nije krumpir,
koji moemo zasaditi u crnicu i paljivo uzgajati. Srea sjaji na nas s nebesa. Ona je
boanska rosa koja pada na nas sa cvjetova i zlatnih plodova raja.
- Njegovati sreu? - rekla sam doktoru Johnu. - Da li vi njegujete sreu? Kako vam
to uspijeva?

176

Bosnaunited
- Ja sam po naravi vedar momak. A nesrea me i nije pratila. Ona je mene i moje
jednom u prolazu dotakla, ali mi smo se borili protiv nje, smijali smo joj se i ona je otila
od nas.
- I u svemu tome nema njegovanja.
- Ja se predajem melankoliji.
- Vidjela sam kad vas je ovladao taj osjeaj.
- Zbog Ginevre Fanshawe, zar ne?
- Niste li ponekad zbog nje bili nesretni?
- Gluposti! Vidite da mi je sada bolje.
Ako je oko u kojem se nazirao vedri smijeh i lice koje je odavalo zdravu energiju
moglo to potvrditi, tada je sve zaista bilo dobro. - Ne izgledate loe, a ni nesretno
priznala sam. - Pa zato ne moete, Lucy, osjeati na isti nain kao to ja osjeam? Budite
hrabri i borite se protiv svih opatica. Dao bih smjesta zlatnik da vidim kako steete
prijeteu pesnicu. Pokuajte! - A to bi bilo kad bih ovamo dovela gospoicu Fanshawe?
- Ne bi me potresla. Ili bi to mogla postii samo jednim - istom i iskrenom ljubavlju. Ne
bih sve zaboravio za neto neznatnije od toga.
- Zaista! Prije nekog vremena jedan njezin smijeak vrijedio je za vas imutak.
- Promijenio sam se, Lucy, promijenio! Sjeate li se da ste me jednom nazvali
robom? Sada sam opet slobodan ovjek. Ustao je. U dranju njegove glave, u uspravnom
stasu i sjaju njegova oka mogao se nazreti osjeaj slobode i prezir bivih okova. Gospoica Fanshawe upoznala me s razliitim osjeajima. To je sada prolost. Uao sam
u drugo raspoloenje, pa sam sposoban odvojiti ljubav od ljubavi, strast od strasti, i
dobro ih odmjeriti. - Doktore, kazali ste kako vaoj prirodi ne odgovara stjecanje ljubavi
uz potekoe: predavati se ponosnoj neosjetljivosti. Nasmijao se i odgovorio: - Moje se
raspoloenje mijenja. Osjeaj u jednom satu moda slui kao poruga u drugom. Dakle,
Lucy, (oblaei rukavice) hoe li opatica ponovno doi noas? to mislite? - Mislim da
nee.
- Pozdravite je u moje ime, ako se pojavi. Izruite joj pozdrave doktora Johna, i
zamolite je neka bude tako dobra i neka prieka njegovu posjetu. Lucy, je li to bila lijepa
opatica? Je li imala lijepo lice? To mi jo niste kazali, a to je vrlo vano.
- Imala je bijeli rubac preko lica - rekla sam - ali njezine su oi sjale. - teta zbog te
njezine odjee - viknuo je bez potovanja - ali je bar imala lijepe oi: svijetle i njene.
- Hladne i mrtve - glasio je moj odgovor.
- Ne, ona vas vie nee progoniti. Stisnite joj ovako ruku, ako se ponovno pojavi.
Hoete li to podnijeti, to mislite? Stisak mi se inio odvie njenim i srdanim za duha, a
takav je bio i smijeak koji je pratio njegovo Laku no.

***

177

Bosnaunited
Je li neto bilo na tavanu? to su oni otkrili? Mislim da je pri pomnom pregledu
ustanovljeno vrlo malo. Prvo su govorili o kaputima koji su bili u neredu. Ali gospoa
Beck mi je kasnije kazala da joj se uinilo da vise onako kao to su obino visjeli. to se
tie slomljenog stakla na prozoru, izjavila je kako rijetko kada nije koje od stakala
slomljeno. A osim toga prije nekoliko dana vladala je snana oluja. Gospoa me pomno
ispitivala o onome to sam vidjela, ali ja sam samo opisala taman lik odjeven u crno.
Izbjegavala sam izrei rije opatica. Bila sam sigurna da bi ta rije kod nje izazvala
osjeaj romantinosti i nerealnosti. Naredila mi je da o tome nita ne govorim ni posluzi,
a isto tako ni uenicama, ni nastavnicima. Hvalila me to sam dola ravno u njezin salon,
mjesto da sam tu priu strave i uasa stala iriti u kolskoj dvorani. Nismo vie o tome
govorile. A ja sam se potajno i dalje pitala je li to udno bie bilo s ovoga svijeta, ili utvara
iz zagrobnog ivota. Ili je to moda zaista bio samo plod bolesti.

178

Bosnaunited

XXIII.
VASHTI

Jesam li kazala da sam se alosno osjeala? Ne, neki je novi utjecaj stao djelovati
na moj ivot i alost se neko vrijeme povukla u sklonite. Zamislite udolinu, duboko
sakrivenu u umskoj tajnovitosti, koja se prostire u tami i magli. Njezina je trava blijeda i
vlana. Oluja ili sjekira naprave iroki otvor izmeu hrastova. Vjetar poinje prodirati,
sunce sjati i alosna, hladna i mrana dolina pretvori se u duboki sjajni pehar. Toplo ljeto
iri svoju modrinu i zlatno svjetlo s divnog neba, koje ta izgladnjela dolina nikada prije
nije vidjela. U meni se rodila nova vjera u sreu.
Prola su tri tjedna od onog dogaaja, na tavanu. Ja sam u svojoj kutiji
posjedovala uz prvo pismo jo etiri druga, napisana istom vrstom rukom, zapeaena
istim peatom i sva puna utjehe. Davala su mi ivotnu snagu. Tako mi se tada inilo.
Proitala sam ih ponovno nakon nekoliko godina. Bila su to prijazna pisma, jer ih je
napisao netko tko mi se sviao. U posljednja dva nala sam tri ili etiri zavrna retka,
napola vesela, napola njena, dirnut osjeajima, ali ne i savladan. Vrijeme, dragi
itaoe, uinilo je od njih blago pie. Ali kad sam prvi put ispijala taj eliksir koji je
potekao iz takvog divnog izvora, on mi se uinio piem boanske berbe. Napitak koji je
mogla natoiti Heba, a odobriti ga bogovi. Hoe li se italac, sjetivi se to je bilo reeno
nekoliko stranica prije, zapitati kako sam odgovorila na ta pisma? Da li voena krutim
razumom, ili preputena slobodi osjeaja.
Da govorim istinu, povezala sam jedno s drugim. Sluila sam dvojici gospodara.
Klanjala sam se u kui Rimonovoj, a molila se pred drugim oltarom. Napisala sam dva
odgovora na ta pisma. Jedno sebi za utjehu, a drugo Grahamu na itanje.
Da ponemo: Osjeaj i ja izbacili smo razum iz kue i zakraunali vrata. Zatim
smo sjeli, rairili svoje papire, zamoili pero u tintu i s najveim uivanjem razlili osjeaje
svoga srca. (Jednom zauvijek, u ovim zagradama, odbacujem s najveim prezirom svaku
sumnju u ono to se naziva topli osjeaji. ene ne podravaju tople osjeaje. Nikada
se nitko ne uputa u ljubav ukoliko nije vidio ili sanjao izlazak zvijezde nade iznad
uzburkanih voda ljubavi). Napisavi, dakle, te dvije stranice ispunjene jezikom
najsnanijih osjeaja i iskrene zahvalnosti izrazila sam vrstu i duboku privrenost, koja
je eljela njega privui meni. To bi bilo unitilo sve bure i oluje bivstvovanja,
promatranog dubokom strau. No ba tog trenutka zatresla bi se vrata moga srca, brave
bi popustile i uskoio bi razum, snaan i osvetoljubiv. Uhvatio bi ispunjene listove,
proitao ih, rastrgao, ponovno napisao, sloio, zapeatio i odaslao kratko pismo od jedne
stranice. Imao je posve pravo.

179

Bosnaunited
Nisam samo ivjela od njegovih pisama. Posjeivali su me, i brinuli se o meni.
Jednom tjedno dovodili bi me svojoj kui. Doktor Bretton mi je govorio zato je tako
ljubazan sa mnom:
- Da se opatica ne bi vratila - rekao je - odluio je oduzeti joj plijen - mene. Izjavio
je kako je ne voli, naroito zbog bijelog vela i hladnih sivih oiju. U asu kad je saznao za
te ogavne pojedinosti on je odmah osjetio gaenje prema njoj. Odluio je iskuati tko je
pametniji, on ili ona, nadajui se da e se bar jo jednom pojaviti predamnom u njegovoj
nazonosti, ali ona se nikada vie nije pojavila. Ukratko, on me promatrao nauno kao
pacijenta primjenjujui na mene svoje profesionalno znanje, dok je svoju priroenu
dobrodunost zadovoljavao srdanim i paljivim postupkom.
Jedne prosinake veeri etala sam sama predvorjem. Bilo je est sati. Vrata
razreda bijahu zatvorena. U zgradi su uenice buile za vrijeme veernjeg odmora.
Predvorje je bilo mrano osim crvenog odsjaja vatre iz pei. iroka staklena vrata i dugi
prozori bijahu zamrznuti. Kristalni odsjaj zvijezda probijao je bijeli zimski veo i prekidao
svojim sjajem njegov vez. No je bila jasna, iako nije bilo mjeseca. Usudila sam se ostati
sama u tom mraku; to je bio dokaz da su moji ivci postali mnogo zdraviji. Pomislila sam
na opaticu, ali nisam je se plaila, iako se iza mene nalazilo stubite koje je vodilo od kata
do kata, sve do tavana. Moje je srce zadrhtalo i stalo je jae udarati kad sam iznenada iza
sebe zaula disanje i guranje. Okrenuvi se, ugledala sam u tami stubita jednu jo
tamniju sjenu - lik koji se kretao i silazio. Neko je vrijeme zastao kraj vrata razreda, a
zatim kliznuo dalje. U isti se as zaula zvonjava nekog dalekog zvona. Zvukovi puni
ivota donose ivotne osjeaje. Ta je prilika bila i odvie okrugla i niska za moju opaticu:
to je bila samo gospoa Beck na dunosti.
- Gospoice Lucy! - viknula je Rosine, izlazei sa svjetiljkom u ruci iz hodnika. On est la pour vous au salon. (ekaju vas u salonu) Gospoa je ugledala mene, ja sam
ugledala gospou, a Rosine nas obje. Ali nismo to pokazale. Krenula sam ravno u salon.
Tamo sam nala osobu, koju sam oekivala - doktora Brettona. Bio je u veernjem
odijelu. - Koija je pred vratima - rekao je - majka me poslala po vas. Idemo u kazalite.
Trebalo je da poem s majkom, no neki ju je posjet zadrao. Smjesta je kazala: Povedi
Lucy mjesto mene. Hoete li? - Sada? Pa nisam odjevena - viknuh i pogledah oajno
svoju tamnu vunenu haljinu.
- Imate pola sata vremena'. Morao sam vam javiti ranije, ali i ja sam oklijevao do
pet sati. Odluio sam im sam uo da nastupa sjajna glumica.
I spomenuo je ime koje me izazvalo - ime koje je u to vrijeme uzbuivalo Evropu.
Ono se sada vie ne uje. Odjek tog imena je zamro. Ona koja ga je nosila pola je prije
mnogo godina na svoj poinak, a no i zaborav spustili su se nad nju. Ali u ono doba
njezina je zvijezda sjala visoko u punom svjetlu i aru. - Idem, bit u gotova za deset
minuta - proaptala sam i odletjela. Ni na tren me nije obuzela misao, itaoe, koja vas je
moda obuzela ovaj as. Naime, da bi, kamo god pola sa Grahamom bez gospoe
Bretton, to moglo izazvati primjedbe. Nisam mogla ni pomisliti, a jo manje saopiti
Grahamu takvu misao i takve skrupule, bez rizika da izazovem surov samoprezir,
unutarnju vatru stida, tako snanu da bi ona vrlo brzo unitila sam ivot u mojim

180

Bosnaunited
venama. Osim toga, moja kuma, poznajui svog sina i poznajui mene, jednako bi tako
pomislila da treba priuvati brata i sestru, kao to je trebalo priuvati nas, nae odlaske i
dolaske.
Ovo nije bila prilika za raskono odijevanje. Moja tamnosiva haljina najbolje je
odgovarala, pa sam je potraila u velikom hrastovom ormaru u spavaonici, gdje je
visjelo etrdesetak haljina. No, dogodile su se neke promjene i neka ruka koja je voljela
novotarije odnijela je iz pretrpanog ormara razline haljine na tavan - meu njima i
moju. Morala sam poi po nju. Pola sam po klju i bez straha, ne razmiljajui, krenula
na tavan. Otkljuala sam vrata i ula. italac moe vjerovati ili ne, ali tavan nije bio
potpuno taman kad sam iznenada ula. U jednom kutu naziralo se svjetlo, poput neke
zvijezde, ali jo bljetavije. Svjetlo je bilo tako jako da je osvjetljivalo udubinu u zidu
zastrtu crvenom zavjesom. Najednom je to svjetlo tiho nestalo pred mojim oima.
Nestalo je zavjese i udubine, i itav taj dio tavana postao je crn poput noi. Nisam se
usudila poi u istraivanje. Nisam imala ni vremena, ni volje. Uhvatila sam svoju haljinu
koja je visjela na zidu, i to na sreu blizu vrata, i pobjegla Zakljuala sam vrata velikom
urbom i potrala prema spavaonici.
Odvie sam drhtala da bih se mogla sama obui. Ukoenim prstima nisam mogla
urediti kosu niti zatvoriti kope. Pozvala sam Rosine i potkupila je da mi pomogne.
Rosine je voljela napojnice, pa je uinila sve to je mogla, poeljala mi je kosu jednako
tako dobro kao pravi frizer, uredila mi ipkasti okovratnik, svezala vrpcu oko vrata ukratko obavila je svoj posao kao Filis, a to je mogla i biti da je tako odluila. Poto mi je
pruila rupi i rukavice, uzela je svijeu i posvijetlila mi stubite. Ipak sam bila
zaboravila svoj al i ona je potrala po njega. Stajala sam s doktorom Johnom u predvorju
i ekala.
- to se dogodilo, Lucy? - zapitao je, pogledavi me paljivo. - Ponovno ste
uzbueni. Zar opet ona opatica?
No, ja sam to odluno odbila. Bila sam uvrijeena to me osumnjiio i za drugu
iluziju. Nije mi vjerovao.
- Pojavila se, dajem svoju glavu - rekao je. - Kada lik opatice prijee preko vaih
oiju, on ostavlja neki udan sjajan trag i izraz koji moram primijetiti.
- Nije se pojavila - tvrdila sam. Ja zaista nisam morala lagati: nije se bila pojavila.
- Stari simptomi opet su se pojavili - utvrdio je - bljedoa i ono to koti nazivaju
opsjednut pogled.
Bio je tako uporan da je bilo bolje kazati mu to sam zaista vidjela. Naravno za
njega su posljedice istog uzroka bile posve drukije. Sve je to za njega bila optika iluzija,
bolesni ivci i slino. Nisam mu ni najmanje vjerovala. No, nisam mu se usudila
proturjeiti. Lijenici su tako samouvjereni, tako kruti u svojim suhim, materijalistikim
zapaanjima.Rosine je donijela al, pa su me ugurali u koiju.

***

181

Bosnaunited

Kazalite je bilo puno - krcato sve do stropa. Dvor i plemstvo bijahu u punom
broju prisutni. Dvorci i palae ispraznili su se i zbili svoje stanovnike u uske redove.
Osjeala sam se ponosnom to sam i ja imala svoje mjesto odmah ispred pozornice.
udila sam vidjeti to bie, o kojem sam toliko toga ula pa sam bila puna velikih
iekivanja. Pitala sam se hoe li ona opravdati svoj glas. ekala sam s udnom
radoznalou, sa strogim i ozbiljnim osjeajima. Moje je oi do tada jo nisu vidjele. Bila
je veliki, novi planet. Ali u kojem obliku? Oekivala sam njen izlazak.
Pojavila se u devet sati te prosinake noi. Vidjela sam je kako dolazi s obzora.
Sjajila je blijedom velianstvenou i snagom. No ta se zvijezda ve pribliavala svom
sudnjem danu. Gledana izbliza bila je prazan, poluistroen kaos, zvijezda ugaena ili
koja se glasila - napola lava napola sjaj.
ula sam kako o toj eni govore da je plosnata, pa sam oekivala koatu
osobu, iroku i uglatu. Ono to sam ugledala bila je sjena velianstvene Vashti-kraljice,
neko lijepe poput dana, a sada blijede poput sumraka i istroene poput voska u vatri.
Neko sam vrijeme - dugo vremena - mislila da je zvijezda na pozornici samo ena,
iako jedinstvena. Kretala se otmjeno i odluno pred mnotvom gledatelja. Malo-pomalo
stala sam primjeivati svoju greku. Gledajui je, otkrila sam u njoj neto to nije
pripadalo ni mukarcu ni eni. U njezinim se oima smjestio avo. Ta sila zla vodila ju je
kroz tragediju, odravajui njezine slabe snage - jer ona je bila krhko bie. A kad se
radnja stala odvijati i sukob se produbio, avo ju je divlje tresao svojom paklenom
strau. Napisao je pakao na njezinom ravnom, visokom elu. Dao njezinu glasu prizvuk
oaja. Pretvorio njezino lice u demonsku masku. Ona je bila utjelovljenje mrnje,
umorstva i ludosti.
Bio je to divan pogled, snano otkrie. Bila je to strana i nemoralna predstava.
Toreadori to umiru probodeni u svojoj krvi na pijesku arene, bikovi to
probadaju konje, sve je to bilo blai prizor za publiku, blai zain za nepce od Vashi koju
su razdirali vragovi. avoli to jecaju tuno i razbijaju dom koji nastanjuju, i iz kojeg se
ipak ne daju istjerati. Patnja je pogodila tu kraljicu pozornice. I ona je stajala pred svojom
publikom ne predajui se. Stajala je obuhvaena borbom, ukoena u otporu. Stajala je
nalik na kip, uvijena u svijetle antike haljine. Pozadina, okolina i pod najtamnije crvene
boje isticali su je, bijelu poput alabastra, poput srebra, ili bi moda bilo bolje kad bismo
kazali - poput smrti.
Gdje je bio slikar koji je naslikao Kleopatru? Neka doe, sjedne i proui ovu tako
razliitu viziju. Neka ovdje potrai te miie, to vrsto meso, obilje krvi i ugojeni lik, koji
je oboavao. Neka dou svi materijalisti i neka gledaju.
Rekla sam da ona ne pati zbog svoga bola. Ne, ta je rije preslaba i mogla bi
djelovati lano. Njoj, sve ono to boli smjesta postaje tjelesno. Ona gleda na to kao na
neku stvar koju moe napasti, unititi i rastrgati na komadie. Jedva i sama stvarna, ona
se bori s apstrakcijama. Postaje tigricom pred nevoljama, trga svoje jade, odbacuje ih u
stranom uasu. Bol za nju nema odjeka u dobru. Suze ne zalijevaju etvu mudrosti.

182

Bosnaunited
Oima pobunjenika gleda na bolest i smrt. Moda je zla, ali u isto je vrijeme i jaka.
Njezina je snaga pobijedila ljepotu i draest, vezajui ih obje uza se - zarobljenike
izvanredno potene i poslune. ak i u najeem izljevu bijesa, svaki je pokret ostao
kraljevski uzvien i nadmoan. Njezina kosa, vijorei se na gozbi ili u ratu, ostajala je
uvijek aneoska kosa, velianstvena pod aureolom. Sruena, pobunjena, prognana, ona
je podsjeala na nebo protiv koga se pobunila. Nebesko svjetlo, pratei je u progonstvo,
probijalo je svoje granice i otkrivalo naputene daljine. Smjestite sada Kleopatru ili ma
kakvu drugu ljenjivicu ispred nje kao zapreku, i pogledajte je kako ona prodire kroz nju
isto tako kao to Saladinova sablja cijepa jastuke pod sobom. Neka se Paul Peter Rubens
probudi iz mrtvih, neka se podigne iz svoga groba i neka dovede u sadanjost svu etu
svojih debelih ena. arobna mo, ili proroanska odlika koja je obdarila Mojsija
arobnim tapom, mogla je u jednom trenu osloboditi i ponovno pomijeati dijelove
razdvojenog mora, unitavajui veliko mnotvo kad je sruila njegove obale.
Vashti nije bila dobra, tako mi je bilo reeno. A ja sam kazala da nije izgledala
dobro: iako duh, ona je bila duh proizaao iz Tofeta. Dobro, dakle, ako se tolika sila zla
moe podii iz podzemlja, ne bi li se mogla jednako tako snana sila posveenog duha
spustiti jednog dana odozgo?
to je doktor Graham mislio o tom biu?
Dugo sam vremena zaboravila pogledati kako se ponaa ili upitati ga to misli.
Snana privlana mo genija izvukla je moje srce iz njegove uobiajene putanje.
Suncokret se okrenuo od juga prema jednoj arkoj svjetlosti, koja nije bila svjetlost sunca,
ve razorna svjetlost kometa. I prije sam vidjela umjetnike na pozornici, ali nikada nita
tome slino. Nikada nita to bi izdalo nadu i uutkivalo elju, razgoliavalo poticaj i
izbljeivalo misao. Neto to, mjesto da razbudi matu, uzbudi ivce. Neto to otkriva
mo poput duboke, nabujale zimske rijeke koja hui u vodopadu i nosi duu kao list u
elinom tijeku svojih padova.
Gospoica Fanshawe, koja je obino zrelo prosuivala, smatrala je doktora
Brettona ozbiljnim , ovjekom bez strasti. Ja ga nikada nisam gledala u tom svjetlu.
Nisam ga mogla bez toga optuivati. Njegovo ponaanje nije bilo umiljeno, niti je po
naravi bio sentimentalan. Vjetar i sunce su ga pokretali - metal se nije mogao urezati u nj,
niti vatra staviti svoj peat.
Doktor John je znao razmiljati, i to dobro razmiljati, ali on je ipak bio vie ovjek
djela nego misli. Osjeao je duboko, no njegovo se srce nije moglo lako odueviti.
Veselim, njenim, slatkim utjecajima, njegove oi i usne izraavale bi dobrodolicu. Nije
volio ono to je pripadalo oluji, ono to je bilo divlje i snano, opasno i plameno. Nije se
povezivao s time. Kad sam ga konano pogledala obradovala sam se to on tu tamnu i
naduvenu Vashti nije gledao s divljenjem, ni s oboavanjem ili strahom, ve samo s
golemom radoznalou. Njezina mu agonija nije zadavala bol, njezini divlji jecaji - gori
od vriska - nisu ga dirnuli. Njezin ga je bijes pomalo ljutio, ali ne i uasavao. Hladan
mladi Britanac! Bijele stijene njegove rodne Engleske ne gledaju mirnije u struje Kanala
od pogleda kojim je on te veeri promatrao Pitijinu proroicu. Gledajui njegovo lice,
poeljela sam da saznam to on misli o Vashti i na kraju sam mu postavila to pitanje.

183

Bosnaunited
uvi moj glas, on kao da se probudio iz sna, jer on je mislio, i to duboko mislio svoje
vlastite misli, na svoj vlastiti nain. - Kako mu se sviala Vashti? - eljela sam saznati.
- Hm...m...m - glasio je jedva ujan, ali to znaajniji odgovor. A zatim se neki
udan smijeak stao etati oko njegovih usana. Smijeh, tako pun kritike, smijeh gotovo
surov! Pretpostavljam da je prema osobama te vrste bio nesmiljen. U nekoliko kratkih
reenica rekao mi je svoje miljenje i osjeaje prema toj glumici. Sudio je o njoj kao eni, a
ne kao o glumici. Bila je to otra osuda. Ta je no bila obiljeena u mojoj knjizi ivota
arko crvenim kriem. Ali jo je nisam zavrila; i preostala sjeanja bijahu odreena da
budu zapisana neizbrisivom bojom.
Oko ponoi, tragedija se pribliavala asu smrti, i ja sam suzdrala dah. ak je i
Graham grizao usne i mrtio elo. Zavladao je muk u cijelom kazalitu, i sve su oi
gledale prema jednoj toki, a sve ui sluale jedan glas. Nije se vidjelo nita do bijelog
lika koji se borio s posljednjim, najomraenijim i oito pobjednikim neprijateljem. Nije
se ulo nita do njezinih uzdisaja i jauka, kad se, kako se inilo, nadnaravna volja borila
protiv sudbine i smrti, nastojei da zadri svaki pedalj tla, svaku kapljicu krvi, da se
odri do krajnjih granica moi, nastojei gledati, sluati, disati i ivjeti do onog posljednjeg trenutka kada smrt kae svim ulima: Dovde i ni koraka dalje! - ba tada,
zavladalo je komeanje iza pozornice, zauli su se glasovi i trei koraci. to je to? pitala
se cijela dvorana. Pojavio se plamen i miris dima.
- Vatra! - zaulo se kroz gledalite. - Vatra!
- A zatim je bre no to pero moe napisati zavladala panika, slijepi, sebini i
okrutni kaos.
A doktor John? itaoe, jo i sada vidim njegov mirni, hrabri pogled pun dobrote.
- Lucy e mirno sjediti, to znam - kazao je i pogledao me s tom istom vedrom
dobrotom i umirujuom odlunou koju sam upoznala dok sam sjedila kraj njega u
miru kunog ognjita njegove majke. Da, poslije tih rijei ja bih ostala sjediti mirno i
ispod ruevne litice. No, i instinkt mi je govorio da bih u ovim okolnostima morala ostati
na svom mjestu. Ni po cijenu svog vlastitog ivota ja se ne bih bila pomakla i tako mu
zadala brige, niti bih zahtijevala njegovu panju. Bili smo u loi u parteru i osjetili
uasan, nemilosrdan pritisak. - Kako su ene uplaene! - rekao je John - ali da to nisu i
mukarci moglo bi se sauvati red. Ovo je alostan prizor. Vidim pedesetak sebinih
grubijana. Svakoga bih od njih mogao oboriti na pod samo da sam im blii. A vidim i
nekoliko ena hrabrijih od mukaraca. Eno jedne tamo - dobri Boe!
Dok je Graham govorio, neka mlada djevojka koja je vrsto privila uz gospodina
pred nama, bila je otrgnuta od njega od nekog velikog grubijana i baena pod noge
ljudske gomile. Jedva je dvije sekunde trajao njezin nestanak. Graham se pourio, on i
onaj gospodin, snaan sjedokos ovjek, udruili su svoje snage i izvukli je iz gomile.
Njezina glava i duga kosa pale su na Grahamovo rame. Bila je u nesvjestici. - Povjerite je
meni, ja sam lijenik - viknuo je doktor John. - Ako nemate damu sa sobom, neka bude
tako - glasio je odgovor. - Nosite je, a ja u probiti prolaz. Moramo je odnijeti na zrak.
Imam damu u pratnji - rekao je Graham - ali ona nam nee smetati, niti e nam biti teret.

184

Bosnaunited
Potraio me oima. Odluila sam da mu se pridruim, utonula sam u gomilu,
puzei ispod gdje nisam mogla proi skroz. - Drite se mene i ne putajte me zapovjedio je i ja sam ga posluala. Gospodin koji nas je predvodio bio je jak i spretan.
Rastvorio je put kroz zbijenu gomilu kao da prodire klinom. Strpljivo i s mukom on je
konano probio stijenu od krvi i mesa, vrstu, toplu i zaguljivu, i doveo nas u svjeu,
ledenu no.
- Vi ste Englez? - zapitao je, okrenuvi se prema doktoru Brettonu kad smo izili
na ulicu.
- Englez! Govorim li sa zemljakom? - glasio je odgovor. - Tako je. Budite dobri i
ostanite asak ovdje dok ne naem svoju koiju.
- Oe, ja nisam ranjena - zauo se mladenaki glas. - Gdje je moj otac?
- Vi ste s prijateljem, a va je otac blizu.
- Recite mu da nisam ranjena, samo me boli rame. Oh, moje rame! Stali su mi na
rame.
- Moda iaenje - promrmljao je doktor John. - Nadajmo se da nema nikakve
tee povrede. Lucy, pomozite mi.
I ja sam mu pomagala dok je on stavio njenu ruku u povoj nainjen od svoga ala,
da bi olakao bol djevojci koja je patila. Suspregla je uzdah, leei mirno i strpljivo u
njegovim rukama.
- Ona je vrlo laka - rekao je Graham - poput djeteta. - I apnuo mi je u uho: - Je li
ona dijete, Lucy? Jeste li primijetili koliko joj godina moe biti?
- Ja nisam dijete, ja sam djevojka od sedamnaest godina - odgovorila je pacijentica
dostojanstveno. Nadodala je: - Recite ocu da doe, poinjem s plaiti.
Koija se dovezla. Otac je zamijenio Grahama. Ali u toj razmjeni ona je osjetila bol
i ponovno zajauknula.
- Draga moja! - kazao je njeno njezin otac. Zatim se okrenuo prema Grahamu. Kazali ste da ste lijenik?
- Jesam! Ja sam doktor Bretton.
- Dobro! Hoete li ui u moju koiju?
- I moja je koija ovdje. Potrait u je i otpratiti vas. - Molim vas doite za nama.
Dao nam je svoju adresu: Hotel Crecy u ulici Crecy. Poli smo za njima. Koija je
vozila brzo. Graham i ja smo utjeli. To je izgledalo poput pustolovine.
Izgubili smo neko vrijeme u traenju nae koije i tako stigosmo u hotel desetak
minuta nakon onih stranaca. Bio je to hotel u francuskom smislu. Sastavljen od nekoliko
stanova. Nije to bilo svratite. U veliku otmjenu zgradu vodila su nadsvoena ulina
vrata. Popeli smo se lijepim stubitem i stali pred stanom broj 2 na drugom katu. Na
prvom je katu bio stan ne znam kojeg prince Russe (Ruski princ), kako mi je kazao
Graham. Pozvonili smo i propustili su nas u krasan stan. Najavio nas je sluga u livreji, a
mi smo uli u salon u kojem je gorjela prava engleska vatra. Zidovi su sjali od mnogih
zrcala. Kraj kamina sjedila je skupina ljudi: neka njena osoba utonula u duboki

185

Bosnaunited
naslonja, jedna ili dvije ene koje su se bavile djevojkom i sijedi gospodin koji je
uplaeno sve to promatrao. - Gdje je Harriet? Htjela bih da Harriet doe - kazala je tiho
djevojka. - Gdje je gospoa Hurst? - zapitao je nestrpljivo gospodin, slugu koji nas je
uveo.
- ao mi je, ali ona je otputovala iz grada. Gospoica joj je dala odsustvo do sutra.
- Tako je. Otila je u posjet svojoj sestri. Dopustila sam joj da moe otii. Sada se
sjeam - prekinula je mlada djevojka. - No ao mi je to Manon i Louison ne mogu
razumjeti ni jednu rije koju im kaem, pa mi tako, i ne elei, zadaju bol.
Doktor John i onaj gospodin savjetovali su se nekoliko trenutaka, a ja sam se
pribliila naslonjau i ula to djevojka eli te sam joj uinila po volji.
Jo sam uvijek bila zabavljena time kad se Graham pribliio. Bio je vrlo spretan
kirurg i nakon kratkog pregleda ustanovio da nije bila potrebna niija pomo osim
njegove za lijeenje toga sluaja. Naredio je da djevojku odnesu u njezinu sobu i apnuo
mi:
- Poite s tim enama, Lucy! ini se da su glupe. Vi ete bar moi upravljati
njihovim pokretima i tako joj pritedjeti bol. Nju valja doticati vrlo njeno.
Soba je bila zamraena svijetloplavim lakim zavjesama i velovima od muslina.
Krevet mi se inio poput snijega, ist, mek i prozraan. Rekla sam enama neka se
maknu, pa sam svukla njihovu gospodaricu bez njihove dobronamjerne, ali nespretne
pomoi. Nisam
bila raspoloena promatrati svaki detalj odjee koju sam skidala, ali sam stekla
dojam otmjenosti i finoe.
Sama djevojka bijae krhko, njeno bie, graena poput modela. Kada sam
skupila i podigla njezinu punu, ali njenu kosu, sjajnu i meku, ugledala sam mlado,
blijedo plemenito lice. elo je bilo meko i isto, obrve istaknute ali njene, gubei se
prema sljepooicama. Oi su bile bogati dar prirode. Njene, velike, duboke. Vjerojatno
su bile sposobne da budu mnogo izrazitije u prilikama drukijim od ove kad su bile
patnike i umorne. Njezina je koa bila tamna, vrat i ruke ukraene njenim ilicama
poput peteljki cvjetova. Tanak led ponosa krasio je njenu vanjtinu. Oko usana vidjela
sam crtu koja bi me, da sam je ugledala kad je djevojka bila zdrava, iznenadila svojom
nesigurnou.
Njezino ponaanje, dok se lijenik bavio njome, bijae strpljivo i ozbiljno. No,
ipak, ona se jednom ili dva puta obratila njemu s iznenadnom otrinom, govorei da joj
zadaje bol i da bi morao nastojati da bude paljiviji. Vidjela sam kako su se njezine velike
oi zadrale na njegovu licu, poput oiju nekog lijepog zauenog djeteta. Nisam znala
zapaa li Graham taj ispitujui pogled. Ako je bilo tako, on je nastojao da je ne uznemiri
ne pokazujui da je to primijetio. Mislim da se on brinuo za nju najveom moguom
panjom, a ona je to i priznala, kad je on zavrio svoj posao, rijeima: - Hvala vam,
doktore, i laku no - izrekavi to glasom punim zahvalnosti. U isto ga je vrijeme
ponovno pogledala pogledom punim ozbiljnosti i intenzivnosti.
Ozljede, inilo se, nisu bile opasne. To Grahamovo uvjeravanje primio je njezin

186

Bosnaunited
otac s prijateljskim smijekom. Bio je tako sretan i pun zahvalnosti. Izrazio je svoju
zahvalnost Grahamu s onoliko srdanosti koliko moe pokazati Englez koji se obraa
nekom tko mu je uinio uslugu, ali kojega ipak smatra strancem. Zamolio ga je neka
sutra ponovno navrati.
- Papa - zauo se glas s lealjke zakrivene zavjesom - zahvali i gospoici! Je li ona
tamo?
Otvorila sam zavjesu sa smijekom i pogledala je. Ona je sada leala, kako se ini,
ne osjeajui velike bolove. Bila je draesna, iako blijeda. Imala je njeno lice, koje se na
prvi pogled inilo ponosnim, ali koje je, kad bi se ovjek na nj navikao, moglo biti i
njeno.
- Zahvaljujem najiskrenije gospoi - rekao je njezin otac. - Znam da je bila vrlo
dobra prema mom djetetu. ini mi se da emo se teko usuditi rei gospoi Hurst tko je
bio njezin zamjenik i obavio njezin posao. Ona e se u isti as i stidjeti i osjetiti
ljubomoru.
I tako smo na najprijateljskiji nain izmijenili pozdrave. Ponudili su nam s
velikom gostoljubivou neko osvjeenje, ali za nas je bilo prekasno, pa smo to odbili i
ostavili njihovu kuu.
Na povratku proli smo kraj kazalita. Vladala je tiina i tama. Nestalo je bune
gomile, sva svjetla, kao i vatra bijahu ugaeni. Slijedei smo dan proitali u novinama da
se zapalila samo jedna zavjesa na koju je pala iskra, ali su je odmah ugasili.

187

Bosnaunited

XXIV.
GOSPODIN DE BASSOMPIERRE

Oni koji ive povueno, iza zidova kola ili drugih obzidanih i dobro uvanih
zdanja, esto nestaju iz sjeanja svojih prijatelja, stanovnika slobodnog svijeta.
Neobjanjivo moda, nad vremenom neobino estog druenja, pada tiha stanka, tiina
bez rijei, dugo razdoblje zaborava. Ta je praznina uvijek neraskidiva i u cijelosti
neobjanjiva. Pisma koja su nekad esto pristizala, poruke koje su dolazile vie ne stiu.
Posjeti, koji su prije bili redoviti, prestaju. Knjige, papiri i ostali predmeti vie ne pristiu.
Uvijek postoje za to izvanredni razlozi, ukoliko pustinjak sazna za njih. Tako je
miran u svojoj eliji, njegove se spoznaje ipak kovitlaju u vrtlogu ivota. To razdoblje
koje njemu prolazi tako polagano da mu se ini da su satovi zastali i da se vrijeme
ponaa poput umornog skitnice koji zastaje pri svakom miljokazu, to isto razdoblje brzo
prolazi za njegove prijatelje jer je puno dogaaja. Pustinjak - ako je to osjeajan pustinjak
- potisnut e svoje vlastite misli i zatvoriti svoje osjeaje za vrijeme tih tjedana. Znat e
kako je sudbina odredila da on to vrijeme prespava zimskim snom poput puha i bit e
zadovoljan. Sklupat e se u loptu, povui se u rupu ivota i pokoriti se struji zraka koja
e ga ubrzo pretvoriti u led. Neka samo kae: Sve je u redu. Tako mora biti. Moda e
se jednog dana otvoriti njegov snjeni grob, vratit e se proljee, a sunce i juni vjetar
doprijet e do njega. Pupoljci na ivicama, pjev ptica i pjesma osloboenih rijeka, pozvat
e ga natrag u ivot. Moda e se to dogoditi, a moda i nee. Studen bi mu mogla
prodrijeti do srca i nikada se vie ne otopiti. Kada doe proljee, tada bi gavran ili svraka
mogli iskljuvati iz zida samo kosti puha. Pa dobro, ak i u tom sluaju sve je u redu.
Moe se pretpostaviti kako je on od samog poetka znao da je smrtan i da jednog dana
mora krenuti tamo kamo sve ivo kree.
Nakon te veeri pune dogaaja u kazalitu, slijedilo je sedam praznih tjedana,
nalik na listove neispisana papira. Ni jedna rije nije bila napisana na njima. Nije bilo ni
jedne posjete, ni jednog razgovora.
Kad je prola prva polovina tog vremena uplaila sam se da se mojim prijateljima
neto dogodilo. Neznanje je uvijek mrana toka za usamljenike. Njegovi ivci jecaju pod
pritiskom dugog iekiva- nja. Potisnute sumnje skupljaju se u gomilu i udaraju ga
snagom koja ima okus osvete. No postaje neugodno vrijeme, a san i njegova priroda ne
mogu se pomiriti. udne more i borbe mue ga dok lei. Mrani snovi, uas propasti i
strah od naputenosti udruuju se u borbi protiv njega. Ubogi bijednik! ovek ini sve
to moe da to podnese, ali on je usprkos svemu tomu jadnik.
Potkraj sedmog tjedna priznala sam ono to sam proteklih est nastojala

188

Bosnaunited
ljubomorno odbaciti, a to je bilo da su te praznine neizbjene. Bile su rezultat okolnosti,
djelo sudbine, dio moga ivota. Stvar za ije porijeklo nikada nije trebalo pitati, i nikada
o njoj nije trebalo govoriti s bolom. Zahvaljivala sam Bogu da sam imala razvijen osjeaj
pravednosti koji mi nije doputao da samu sebe optuujem, niti da optuujem druge za
njihovu utnju, znajui u dubini due da su oni besprijekorni. No, bilo je teko putovati
tom cestom i ja sam prieljkivala bolje dane.
Nastojala sam na razliite naine ispunjavati svoj ivot. Zapoela sam izraivati
ipku, prouavala sam njemaki, itala sam najdosadnije i najdeblje knjige u biblioteci. I
u svemu tome bila sam tako uporna, kako sam samo ja znala biti. Jesam li negdje
grijeila? Vjerojatno jesam. Znala sam samo da je rezultat bio isti kao da sam se najela
trnjina da zadovoljim glad ili se napila mora da utaim ed. Najtei mi je bio sat kad je
dolazila pota. Na nesreu znala sam i predobro kad se to dogaa, ali sam nastojala
prevariti samu sebe. Plaila sam se uzaludnog iekivanja i svakodnevnog razoaranja
nakon dobro poznate zvonjave.
ivotinje zatvorene u kavez i hranjene tako bijedno da se uvijek nalaze na rubu
gladi, oekujui hranu osjeale su isto ono to sam osjeala ja, oekujui pismo. Oh, da
kaem istinu i odbacim taj lani mir koji je prelazio moje mogunosti trpljenja, ja sam tih
sedam tjedana osjeala uasan strah i gorke bolove, bijedne trake nade i nepodnoljive
napade oaja. Oaj bi me ponekad tako zgrabio da sam osjeala njegov dah kako prodire
kroz mene. Osjeala sam to poput zlokobne struje zraka koja je duboko prodirala i vrila
neiskazani pritisak. Pismo - to tako eljno oekivano pismo - nije nikako stizalo. A to je
bilo jedino to sam jo u ivotu mogla oekivati. Na vrhuncu svojih elja, meni je
preostajao jo jedan spas: onih ve primljenih pet pisama u sanduiu. Kako su divni bili
ti mjeseci na ijem je nebu blistalo tih pet zvijezda. Uvijek sam ih nou posjeivala. Ne
usuujui se svakog dana zatraiti svijeu u kuhinji ponijela bih sa sobom malu svjeicu
i ibice. U zgodan as uuljala bih se u spavaonicu i tu se nahranila koricom Barmicidina3
kruha. Nije me zasitila. Venula sam nad tim pismima i postala nalik na sjenu. Inae
nisam bila bolesna.
itaoe, jedne veeri kad sam osjetila da su pisma zbog estih itanja izgubila sve
svoje znaenje i kad sam alila zbog gubitka svoje iluzije, zaula sam kako se trei
koraci pribliavaju spavaonici. Prepoznala sam korake Ginevre Fanshawe koja je
veerala u gradu i sad je dolazila da odloi svoj al i ostalo.
Ula je odjevena u svijetlu svilenu haljinu sa alom koji joj je prekrivao ramena.
Njezini su se uvojci raspustili zbog none vlage i padali su joj teko na potiljak. Jedva
sam stigla zakljuati svoje blago a ona se ve nala kraj mene. Nije bila ba najbolje volje.
- Kakvo je to glupo vee bilo, kako su to glupi ljudi - zapoela je. - Tko? Gospoa
Cholmondeley? Mislila sam da ste uvijek voljeli njenu kuu?
- Nisam bila kod gospode Cholmondeley.
- Zaista? Imate li neko novo poznanstvo?
- Stigao je moj stric de Bassompierre.
- Va stric Bassompierre? Pa zar se tome ne radujete? Mislila sam da ga volite.

189

Bosnaunited
- Varali ste se. Taj je ovjek straan i ja ga mrzim.
- Zato jer je stranac? Kakve druge razloge imate?

Bogata iz 1001 noi- koji je hranio siromahe zamiljenom hranom - On nije

stranac. On je zaista pravi Englez. Imao je i do prije dvije- tri godine englesko prezime.
Ali njegova je majka bila strankinja. Jedna de Bassompierre. Neki lan njezine obitelji je
umro i ostavio mu imanje, naslov i ime. On je sada veliki ovjek.
- Zar ga zbog toga mrzite?
- Znate li to moja majka kae za njega? On nije moj pravi ujak. Oenio se
majinom sestrom. Mama ga mrzi, kae da je ubio tetu Ginevru, jer nije bio njean s
njom. Izgleda poput medvjeda. Kakva propala veer! - nastavila je. - Neu vie odlaziti k
njemu. Zamislite mene kako ulazim sama u sobu, a meni dolazi ususret veliki ovjek
pedesetih godina, koji mi nakon nekoliko minuta razgovora okree lea i iznenada
naputa sobu. Kakvo ponaanje! Usudila bih se tvrditi da ga je njegova savjest stala
muiti, jer kod kue svi kau da sam prava slika i prilika tete Ginevre. Mama esto
izjavljuje kako je ta slinost upravo zapanjujua.
- Jeste li vi bili jedini gost?
- Jedini gost? Da, bila je jo prisutna i moja sestrina, neko malo razmaeno
stvorenje.
- Gospodin de Bassompierre ima ker?
- Da, da, ne muite me pitanjima. Oh, Boe! Kako sam ja umorna! Zijevnula je.
Bacila je bez ikakvih ceremonija na moj krevet i dodala:
- ini se da je gospoica bila gotovo zgnjeena za vrijeme neke panike u kazalitu
prije nekoliko tjedana.
- Zaista? Stanuju li oni moda u velikoj kui u ulici Crecy? - Tako je. Kako vi to
znate?
- Bila sam tamo.
- Bili ste? Zaista? Zaista posljednje vrijeme idete svakamo. Sigurno vas je povela
gospoa Bretton. Ona i Eskulap neprekidno posjeuju de Bassompierrove. ini se da je
moj sin John pomogao gospoici kod onog nesretnog sluaja. Nesretan sluaj? Kakvo
pretjerivanje! Ne vjerujem da je bila prignjeena vie no to to zbog svog ponaanja
zavreuje. A sada medu njima kao da postoji neka intimna veza. Naula sam neto o
dobrim, starim vremenima. Oh, kako su svi bili glupi!
- Kazali ste da ste bili jedini gost.
- Jesam li? Vidite, ovjek zaboravlja spomenuti jednu staru enu i njezinog
djeaka.
- Doktor Bretton i njegova majka bili su kod Bassompierrovih veeras?
- Da, da, u svoj svojoj ljepoti. A gospoica je igrala domaicu. Kakva je to

190

Bosnaunited
uobraena lutka!
I tako je gospoica Fanshawe stala otkrivati uzroke svoje zlovolje. Bila je prilino
neraspoloena jer su joj uskratili panju i nisu joj odavali dovoljno potovanja. Njezina je
koketerija promaila cilj, a tatina je bila povrijeena. Leala je i guila se od uzbuenja.
- Kako je sada gospoici de Bassompierre? - zapitala sam. - Dobro joj je kao vama i
meni. No, ona je uobraeno malo bie i izigrava bolesnika samo da bi privukla panju
lijenika, da bi natjerala staru damu da je sili nasloniti se na fotelju, a mog sina Johna
da joj zabrani svako uzbuenje. Gotovo sam se razboljela od svega toga. - Ne bi bilo tako
zlo samo da su oni obratili panju na nekog drugog. Da ste na primjer vi bili na mjestu
gospoice de Bassompierre. - Ja mrzim mog sina Johna!
- Moj sin John! Tako ga vi nazivate, njegova ga majka tako nikada ne zove.
- Trebala bi. Taj John je pravi pajac.
- Izvrete istinu govorei tako. A kako je doao kraj mom strpljenju, elim da se
dignete s moga kreveta i, molim, napustite ovu sobu. - Strastvene li osobe! Vae je lice
crveno poput maka. Pitam se zato ste tako osjetljivi kad je u pitanju debeli John. John
Anderson, moj John! Kako otmjeno ime!
Drui od bijesa, kojeg bi bila prava ludost pokazati jer me ta povrna djevojka
nije mogla shvatiti, ja sam ugasila svoju svjeicu, zakljuala ladicu i ostavila nju, jer ona
nije htjela ostaviti mene. Razmaena kao to je bila, ona je postala nepodnoljivo
ogorena. Sutradan je bio etvrtak i napola praznik. Doruak je proao i ja sam se
povukla u prvi razred. Pribliavao se as kojeg sam se plaila. as pristizanja pote.
ekala sam ga kao netko tko vidi duhove i eka te prikaze. Postojala je manja
vjerojatnost nego inae da to pismo stigne. Ipak, nisam mogla potisnuti tu mogunost.
Nemir i strah obuzeo me snanije nego obino. Bio je to zimski san, a puhao je istoni
vjetar. Ve sam se neko vrijeme bila sprijateljila s vjetrovima i njihovim promjenama,
pojavom gotovo neshvatljivom za zdrave osobe. Sjeverni i istoni vjetar snano su
utjecali na mene. Zbog njih sam svaku bol osjeala jo jae, a svaku tugu jo snanije.
Junjak bi me smirivao, a zapadnjak ponekad razvedravao, ukoliko nisu na svojim
krilima donosili teret olujnih oblaka, pod ijim bi teretom i toplinom umirala svaka
energija. Gorak je i taman bio taj sijeanjski dan. Sjeam se kako sam istrala iz razreda i
bez kape potrala prema kraju dugog vrta. Stala sam etati izmeu golih grmova sve u
nadi da e potar pozvoniti dok ga ja ovdje neu uti. Na taj bih nain izbjegla drhtavicu
izazvanu ivcima uznemirenim fiksnom idejom koja je postala gotovo nesnosna.
Zadrala sam se tako dugo kako sam se usudila, a da ne izazovem panju zbog moje
odsutnosti. Zamotala sam glavu u pregau, nastojei zagluiti zvuk zvona. Konano sam
se usudila vratiti u prvi razred, kamo uenice jo nisu smjele doi, jer nije bilo prolo
devet sati. Prvo to sam ugledala bio je bijeli predmet na mom crnom pultu. Pota je
zaista stigla, a da je ja nisam bila ula. Rosine je posjetila moje skrovite, poput anela, i
ostavila za sobom sjajni znak svoje nazonosti. Taj sjajan predmet na pultu bijae zaista
pismo, pravo pismo. To sam vidjela iz priline udaljenosti, a kako meni nitko do jedne
osobe na svijetu nije pisao, pismo je moralo potjecati od njega. Sjetio me se. Kakvu sam
duboku zahvalnost osjetila u svom srcu! Pribliila sam se i drui pogledala pismo,

191

Bosnaunited
gotovo sigurna da u prepoznati slova napisana poznatom rukom. No, sudbina je
odredila drukije. Ugledala sam pismo koje mi je u prvi as bilo nepoznato - blijedi,
enski rukopis mjesto vrstog mukog. Pomislila sam tada da je sudbina i odvie
okrutna sa mnom i rekla jedva ujno: Ovo je okrutno.
Prela sam i preko te boli. ivot je ipak ivot, ma kako bolan bio. Nae oi i ui i
koritenje njima ostaje prisutno u nama, iako je nestalo svake nade da emo ugledati ili
uti neto ugodno. Otvorila sam pismo. Tada sam ve prepoznala rukopis, meni dobro
poznat.
Pismo je glasilo ovako:
Draga Lucy, meni je palo u zadatak da se raspitam to ste radili posljednje vrijeme? Ne
sumnjam da bi vam bilo teko podnijeti rauna o svojim postupcima. Sigurna sam da ste bili
jednako tako zaposleni i sretni kao i mi ovdje. to se tie Grahama, on svakog dana ima sve vie
posla. Toliko ga trae da sam mu kazala da e postati uobraen. Poput prave dobre majke, to ja i
jesam, nastojim ga zadrati na pravom mjestu. On je dobar momak, Lucy! Majino je srce puno
sree kada ga ugleda. Nakon to je cijelog dana trao ovamo i onamo, nakon to se sreo sa
najrazliitijim ljudima i podnio njihove muice, te ponekad bio svjedokom i najokrutnijih bolova,
on ipak na veeru dolazi k meni dobro raspoloen. Meni se tada uini kao da ivim u nekoj vrsti
moralnih antipoda i tih sijeanjskih veeri moj dan svie kada drugima zalazi. Ipak se o njemu jo
moram starati, ispravljati ga i obuzdavati; ja to inim. No, momak je tako elastian da nema stvari
koja bi ga mogla do kraja povrijediti. Kada pomislim da sam ga konano razbjesnila, on mi za
osvetu uzvrati alama. Vi poznajete njega i sve njegove greke, a ja sam samo stara budala koja ga
je uinila predmetom ovog pisma.
to se mene tie, kod mene je bio stari agent iz Brettona, pa sam preko glave utonula u
poslove. Toliko bih eljela vratiti Grahamu bar dio onoga to mu je njegov otac ostavio. On se smije
zbog mojih napora topogledno, molei me da uvidim kako se on sam moe brinuti za sebe i za mene
i pitajui me to stara dama jo eli, a ne posjeduje. ali se zbog plavog turbana, optuuje me da
elim nositi dijamante, imati konjuara i palau, te biti najelegantnija dama meu svim
Engleskinjama u Villette.
Govorei o plavom turbanu, eljela bih da ste mogli biti s nama neko vee. Stigao je kui
zaista umoran i nakon to sam mu natoila aj, bacio se sa svojom uobiajenom naglou u
naslonja. I na moje veliko oduevljenje on je zaspao. (Znate koliko mi se ruga govorei da sam
pospanka, meni koja nikada tijekom dana ne zaklopim oi). Dok je spavao uinio mi se vrlo lijepim,
Lucy! Ja sam takva luda da se ponosim njime. No, to mogu? Pokaite mi nekoga tko je nalik na
njega. Ne vidim nikoga slinog u Villette. Sjetila sam se kako bih se mogla naaliti. Izvadila sam
nebesko plavi turban i s najveim moguim oprezom stavila sam mu ga na glavu. Uvjeravam vas
da mu je ak i dobro pristajao. Izgledao je poput nekog istonjaka, samo to je svjetlokos. Nitko ga,
meutim, ne moe optuiti sada da ima crvenu kosu. Ona je kestenjasta, tamno kestenjasta.
Stavila sam mu oko ramena svoj kamirski al i on je zaista izgledao poput mladog bega ili pae. To
je trebalo vidjeti.
Izvrsno sam se zabavljala, ali nisam mogla potpuno u tome uivati, jer sam bila sama.
Trebalo je da vi budete ovdje.
Nakon nekog vremena moj se gospodar probudio. Zrcalo nad kaminom ubrzo mu je otkrilo
njegov lik. Kao to moete zamisliti ivim sada u strahu pred osvetom. Ali da doem na glavnu

192

Bosnaunited
toku svoga pisma. Znam da je etvrtak napola praznik u ulicu Fossette. Budite spremni u pet sati
poslije podne. U to u vrijeme poslati koiju po vas. Molim, doite k nama! Srest ete neke stare
prijatelje. Do vienja, moje mudro, drago, ozbiljno kume

Vaa

Pismo poput ovog uvijek umiruje ovjeka. Mogla sam nakon itanja toga pisma
jo uvijek biti alosna, ali bila sam i smirena. Ne obradovana, ali mnogo mirnija. Mojim
je prijateljima bilo dobro i bar su oni bili sretni. Nita se Grahamu nije bilo dogodilo.
Njegova majka nije bila bolesna. Sve moje brige bile su samo snovi i rune misli. Njihovi
osjeaji prema meni bili su isti kao i prije. No, ipak, kako je udno bilo promatrati sedam
tjedana gospoe Bretton i usporeivati ih s mojima. A kako je mudro da ljudi, koji se
nalaze u nekom izvanrednom poloaju, dre jezik za zubima i ne iskazuju ono to ih
uznemiruje. Svijet moe razumjeti nekoga tko gine od elje za hranom, mogu razumjeti
da bi netko mogao poludjeti bude li zatvoren u samicu. Vide dugokosog zatvorenika
kojeg naputa njegov razum. Vide, kako njegovi ivci, isprva uspaljeni, trpe neizrecivu
bol, a zatim tonu u otupjelost, to je obinim ljudima gotovo nemogue shvatiti. Gotovo
istim rijeima moete na evropskim trnicama govoriti mrane izreke onim jezikom
kojim ih je carski umiljeni bolesnik Nabukodonosor govorio Kaldejcima. I dugo, dugo
e razumnih, kojima takve teme nisu misterija, biti malo i rijetko emo ih sretati. Dugo e
vladati miljenje da samo tjelesne boli zavreuju smilovanje, a da je ostatak izmiljotina.
Kad je svijet bio mlai i zdraviji nego dananji, duevna iskuenja bila su jo dublja tajna.
Moda je u cijeloj zemlji Izraelu bio samo jedan Saul, a sigurno samo jedan David, koji ga
je tjeio i shvaao.

***
Otru, mirnu hladnou toga jutra smjenio je snaan dah s ruskih prostranstava.
Hladnoa se stala iriti i sve je zamrzla. Sa sjevera su putovali tamni, debeli oblaci koji su
donosili snijeg i irili se nad Evropom. Oko podneva stalo je snijeiti. Plaila sam se da
koija nee stii, jer je bijela oluja bila tako gusta i divlja. Ali mojoj je kumi trebalo
vjerovati! Kada je jednom nekoga pozvala, tada ga je i oekivala. Oko est sati izila sam
iz koije i preko snijegom pokrivenih stuba ula u La Terrasse.
Prola sam kroz predvorje i popela se u salon. Tamo sam nala gospou Bretton koja je izgledala poput pravog sunanog dana. Da mi je bilo dva puta tako hladno kao
to mi je bilo, njezin bi me njeni poljubac zagrijao. Bila sam dugo vremena osuena na
sobe s golim podovima, crnim klupama, pultovima i peima, pa mi se taj salon inio
predivnim. Ve sama vatra, nalik onoj Boinoj, irila je istu, rumenu divotu koja me

193

Bosnaunited
opijala.
Moja je kuma drala neko vrijeme moju ruku, brbljajui sa mnom i karajui me to
sam postala mravija od onda kada me posljednji puta bila vidjela. Primijetila je da je
snani vjetar raupao moju kosu, pa me poslala gore neka je uredim i odloim svoj
rubac. Unila sam u svoju bivu zelenu sobu u kojoj je takoer gorjela vatra. Svijee su
bile upaljene s obje strane zrcala. Ali izmeu svijea, a pred zrcalom pojavilo se neto to
se ureivalo. Neko vilinsko malo bie nalik na zimskog duha.
Moram izjaviti kako sam se trenutak prisjetila Grahama i njegove vizije. Oima
punim nepovjerenja promatrala sam tu prikazu. Nosila je bijelu haljinu ukraenu
crvenim tokicama. U kosi je imala zataknuto neto sjajno, mali vijenac s kamenjem
zimzelene boje. Bio to duh ili ne, nisam se imala ega plaiti, pa sam se pribliila.
Okrenuvi se naglo prema meni, veliko oko ispod dugih trepavica stalo je promatrati
nametljivca. Trepavice su bile jednako tako crne kao to su bile duge, a krasile su oi koje
su uvale.
- A, to ste vi! - rekla je mekim, tihim glasom, blago se nasmijeila i stala me
paljivo promatrati.
Prepoznala sam je. Samo sam jednom bila vidjela takvo lice, s tim njenim i finim
crtama. Morala sam je prepoznati. - Gospoica de Bassompierre - izrekla sam.
- Ne - glasio je odgovor - nisam gospoica de Bassompierre za vas. Nisam
ispitivala zato je to rekla, ve sam ekala dalje objanjenje. - Promijenili ste se, ali ste jo
uvijek ona ista - rekla je, pribliivi mi se. - Dobro vas se sjeam, sjeam se vaeg dranja,
boje vae kose, crta vaeg lica...
Pribliila sam se vatri, a ona je stajala nasuprot i zurila u mene. I to me vie
gledala to je njezino lice postajalo sve izraajnijim, dok konano neto tamno nije
prekrilo njezin pogled. - Tjera me na pla kad se sjetim tih davnih vremena - primijetila
je. - No nemojte misliti da me to alosti, naprotiv, meni je to vrlo drago.
Nisam znala to bih joj odgovorila. Konano sam promucala: - Mislim da se
nikada prije one noi nismo srele.
Nasmijeila se: - Zaboravili ste da sam sjedila na vaim koljenima, da ste me drali
u naruju, da sam ak dijelila krevet s vama. Ne sjeate li se vie one davne noi, kad sam
plaui poput razmaenog malog djeteta to sam i bila, dola do vaeg kreveta, a vi ste
me polegli kraj sebe? Zar se ne sjeate utjehe i zatite koju ste pruili nekome koga je
muila teka bol? Sjetite se Brettona, sjetite se gospodina Homea.
Konano sam sve shvatila: - Vi ste mala Polly?
- Ja sam Pauline Mary Home de Bassompierre.
Kako se vrijeme promijenilo! Mala Polly, ono blijedo, malo bie, tako divno
skladno, tako izraajno, koje je ve tada obeavalo da e postati otmjeno i zanimljivo.
Pauline Mary je postala ljepotica. Ne ljepotica koja vam je upadala u oi ljepotom rue,
niti sladunjavom ljepotom njezine plavokose sestrine Ginevre. Njezinih sedamnaest
godina donijelo joj je njeni, prefinjeni arm, koji nije leao samo u boji njezine koe, iako
je ta bila svijetla i njena, niti u njezinom licu, iako su mu crte bile skladne a njezini udovi

194

Bosnaunited
savreno graeni; njezina je ljepota proizlazila iz unutarnjeg sjaja njezine due. Ona nije
bila mutna vaza od skupocjenog materijala, ve svijetla i ista koja u sebi uva
djevianski plamen. Govorei o njezinoj ljepoti ne bih htjela pretjeravati, ali ona mi se
inila vrlo stvarnom i privlanom. Nije vano to je sve to bilo sitno. Bio je to miris bijelih
ljubiica koji je bio slai od mirisa najveih kamelija i najrascvjetanijih dalija koje su
ikada cvjetale.
- Sjeate se starih vremena u Brettonu?
- Moda bolje od vas - odgovorila je. - Sjeam se svih pojedinosti, ne samo tog
vremena, ve i dana u tom vremenu i sati u tim danima. - Sigurno ste neto i zaboravili?
- Pretpostavljam, vrlo malo.
- Bili ste tada malo bie, i to vrlo osjeajno. Morali ste zaboraviti impresije koje su
srea i tuga, radost i mrnja utisnuli u vae misli prije deset godina.
- Mislite da sam zaboravila one koje sam voljela, jer sam tada bila dijete?
- Otrine sjeanja moralo je nestati. Duboki dojam morao se zamagliti.
- Dobro se sjeam tih dana.
inilo se kao da je zaista tako. Njezine su oi bile oi nekoga tko se zna sjeati,
nekoga ije djetinjstvo ne nestaje poput sna, niti mladost vene poput zrake sunca. Za nju
ivot nije bio sastavljen od nepovezanih dijelova. Nije zaboravljala ni jedan njegov dio,
ulazei u drugi. Ona ga je zadrala u sjeanju. esto bi se prisjeala samog poetka i tako
se razvijala u skladu i povezanosti tijekom svih tih godina. Ipak nisam mogla
povjerovati da je sve slike, kojih sam se sada prisjeala, i ona zapamtila. Njezina
privrenost, njezine igre i zabave s voljenim drugom u igri, strpljiva odanost njezina
djetinjeg srca, njezini strahovi, mala iskuenja, posljednja prodorna bol rastanka...
Prisjeala sam se svega toga i puna nevjerice odmahnula glavom. Ona je ustrajala. Dijete od sedam godina ivi u djevojci od sedamnaest - kazala je. - Vrlo ste voljeli
gospou Bretton - primijetila sam, nastojei je iskuati. Ona me smjesta ispravila.
- Ne naroito - rekla je. - Voljela sam je. Potovala sam je to i sada inim. ini mi
se kao da se nije mnogo promijenila. - Ne, nije se promijenila - priznala sam.
Nekoliko smo asaka utjele. Ogledala se po sobi i primijetila: - Ovdje ima nekih
stvari koje su bile i u Brettonu. Sjeam se tog jastuia za igle i dogleda.
Oigledno nije pretjerala to se ticalo njezinog pamenja. Bar za sada ne.
- Mislite, dakle, da biste prepoznali gospou Bretton? - nastavila sam.
- Sjeam je se potpuno dobro. Njezinog lica, maslinastog tena i crne kose, njezine
visine, naina hoda, njezinog glasa. - Doktora Brettona se, naravno, ne moete sjetiti dodala sam. - A ja sam i bila prisutna vaem prvom razgovoru s njim. Bio je potpuni
stranac za vas.
- Prve sam noi bila zbunjena odgovorila je.
- Kako su se on i va otac prepoznali?
- Prigodom razmjene posjetnica. Imena Graham Bretton i Home de Bassompierre
izazvala su pitanja i objanjenja. To se dogodilo slijedeeg dana. Ali ve prije toga ja sam

195

Bosnaunited
neto nasluivala. - Kako je to mogue?
- Kako je udno da veina ljudi tako polagano spoznaje istinu. Ne da je vidi, ve
da je osjeti! Kad me doktor Bretton posjetio, sjeo kraj mene i razgovarao, ja sam
primijetila pogled njegovih oiju, izraz oko njegovih usana, oblik brade, dranje glave,
sve ono to primjeujemo kod ljudi koji su nam postali bliski. Pa kako sam mogla ne
pomisliti na Grahama Brettona? Graham je bio mraviji, nije jo bio tako visok, imao je
meke lice i dulju, svjetliju kosu. Nije govorio tako duboko, ve vie poput neke djevojke.
Ali ipak, to je bio Graham, jednako tako kao to sam ja bila mala Polly, ili vi Lucy Snowe.
Ja sam mislila to isto, no zaudila sam se to sam svoje misli nalazila ovdje. Postoje
odreene stvari u kojima se tako rijetko slaemo sa svojim sugovornicima, da nam se
ini pravim udom kad se to dogodi. - Vi i Graham bili ste tada drugovi u igri.
- Vi se toga sjeate? - upitala je za uzvrat.
- Nema sumnje da se i on toga sjea kazala sam. - Nisam ga pitala. Rijetko to bi
me moglo tako iznenaditi kao da je tome zaista tako. Pretpostavljam da je on jo uvijek
veseo i povran. - Zar je nekada takav bio? To vam se ini? Takvog ga se sjeate? - Jedva
da ga se sjeam u nekom drugom svjetlu. Ponekad je bio ozbiljan, ponekad radostan. No,
bio on zauzet svojim knjigama ili spreman za igru, on bi mislio samo na knjige ili igru.
Nije obraao panju na one s kojima je itao ili se zabavljao.
- S vama je ipak inio izuzetak.
- Izuzetak? On, ne! Imao je druge drugove u igri - svoje kolske drugove. Ja za
njega nisam bila vana, osim u nedjelju. Tada smo se drali za ruke i ili u crkvu sv.
Marije. Toga se sjeam. On bi pronalazio molitve u mojem molitveniku. Kako je dobar i
tih bio tih nedjeljnih veeri! Tako njean, za tako ponosnog, ivahnog djeaka. Tako je
bio strpljiv usprkos mojim grekama pri itanju. Bilo je divno to smo sigurno mogli
raunati na njega. Nikada nije provodio to vee izvan kue. Neprekidno sam se plaila
da bi mogao prihvatiti poziv nekog druga i izdati nas. Ali on to nikada nije uinio, a
inilo se kao da to i ne eli. Tako naravno vie ne moe biti. Pretpostavljam da je nedjelja
dan kada doktor Bretton veera napolju.
- Doite, djeco! - zvala je odozdo gospoa Bretton. Paulina bi bila jo rado
razgovarala, ali ja sam eljela sii, pa smo to i uinile.

196

Bosnaunited

XXV.
MALA GROFICA

Iako je moja kuma bila ljubazne naravi i nastojala nas zabaviti, ipak te veeri nije
bilo prave radosti i u La Terrasse sve dok nismo kroz zimsku no zauli konjski topot.
ene i djevojke esto sjede kraj tople vatre, ali njihova srca i mata ostavljaju tu udobnu
okolicu koja ih okruuje te kroz no prolaze tamnim putovima izloenim udarcima
vjetra i snjenim olujama. Njihova ula u napetosti promatraju i oslukuju vraa li se
kui otac, sin, ili mu. Otac i sin su konano stigli. Jer grof de Bassompierre je te noi
pratio doktora Brettona. Ne znam koja je od nas tri prva zaula topot konja. estina oluje
opravdavala je nae tranje do predvorja gdje smo doekale i pozdravile dva jahaa. Oni
su nas upozorili da im se ne pribliavamo. Obojica su bila bijela - dva snjena brda. I
zaista, kad je gospoa Bretton vidjela u kakvom se stanju nalaze, naredila im je da uu u
kuhinju, zabranjujui im da stave nogu na njezino stubite prekriveno sagom dok ne
stresu sa sebe tu masku djeda Mraza. Krenuli smo i mi za njima u kuhinju. Bila je to
prostrana nizozemska kuhinja, slikovita i udobna. Mala bijela grofica plesala je u
krugovima oko svog bijelog gospodara, pljeui i viui:
- Tata, tata, ti izgleda poput golemog sjevernog medvjeda. Medvjed se stresao, a
mala vila povukla se pred ledenom kiom. Ipak se ubrzo vratila smijui se. Kad je grof
konano uspio skinuti kaput, zaprijetio joj je da e je prekriti njime kao snjenom
lavinom. - Hajde, daj - rekla je, sagibajui se i izazivajui. I kada se kaput u ali naao nad
njezinom glavom, ona se izvukla poput male divokoze. Njezini su pokreti bili meki i
puni barunaste draesti poput pokreta male makice. Njezin je smijeh bio jasniji od
zvuka srebra i kristala. Uhvatila je oeve ruke i stala ih trljati. Stala je na vrke prstiju
kako bi mogla poljubiti njegove usne. Oko nje je sjao sjaj ljubavi. Ozbiljan i astan plemi
gledao ju je kao to ovjek gleda ono to mu je najdrae.
- Gospoo Bretton - rekao je - to u uiniti s tom svojom keri ili kerkicom? Ona
ne raste ni u mudrosti, a ni u veliini. Ne ini li vam se gotovo isto takvim djetetom
kakva je bila prije deset godina? - Ne moe biti vee dijete od ovoga mog velikog momka
- dodala je gospoa Bretton. Upravo se ljutila na svoga sina zbog toga to se nije elio
presvui. Stajao je naslonjen na kuhinjsku policu i smijao se. - Hajde, majko - rekao je sporazumimo se! Osiguraj nam unutarnju toplinu koja je jednako tako vana kao
vanjska. Hajde da ispijemo au boinjeg pia, i da ovdje kraj ognjita nazdravimo
staroj Engleskoj.
I tako, dok je grof stajao kraj vatre, a Pauline Mary plesala oko njega sretna u
slobodi te prostrane kuhinje, gospoa Bretton je naredila Marthi kako da pripremi to

197

Bosnaunited
pie. Vrue su pie ulili u mali srebreni pehar koji sam prepoznala kao pehar s
Grahamova krtenja. - Za stara, dobra vremena - rekao je grof, podigavi pehar. A zatim
je pogledao gospou Bretton i nastavio:
Nas dvoje sretni bijasmo na rijeci Bura Od jutra
sve dok sunce zalo nije, Izmeu nas usmo huku
mora.U ona stara, dobra vremena.
Sigurno e nazdravljati ti,
A nazdravljat u i ja.
Ispit emo kale dobrote
Za ona dobra, stara vremena.

- kotski! kotski! - viknula je Paulina - otac govori kotski. A on je i pomalo kot.

Mi smo Home i de Bassompierre i Kaledonci i Gali. - A da li je to kotski ples to ga ti
plee, gorska vilo? - upitao je njezin otac. - Gospoo Bretton, uskoro e posred vae
kuhinje izrasti zelen grm. Znate, ona je arobno malo bie.
- Reci Lucy da plee sa mnom, tata! Zna, to je Lucy Snowe. Gospodin Home (jer
on je bio isto toliko gospodin Home kao to je bio ponosni grof de Bassompierre) pruio
mi je ruku i ljubazno saopio, da me se vrlo dobro sjea, pa da ga je i njegova memorija
izdala, ipak ne bi bio mogao zaboraviti moje ime, jer ga je njegova ker tako esto
spominjala i priala mu toliko o meni da sam ja za njega bila neto poput starog
prijatelja.
Svi su sada kuali napitak, osim Pauline, iji vilinski ples nitko nije elio prekinuti
neim tako profanim kao to je pie. Ali, ipak se preko toga nije smjelo samo tako prijei i
liiti je njenih ovozemaljskih prava.
- Dajte mi da kuam - kazala je Grahamu, kad je stavio pehar na policu izvan
njezinog domaaja.
Gospoa Bretton i gospodin Home su razgovarali. Doktoru Johnu nije izmakao
vilinski ples, promatrao ga je i sviao mu se. Njegovim oima, koje su voljele ljepotu,
sviala se skladnost i ljepota tih pokreta. Ta nesputanost u kui njegove majke bila mu je
draga, jer se i on mogao tako opustiti. Uinila mu se ponovno djetetom - njegovim
drugom u igri. Pitala sam se kako e on razgovarati s njom. Nisam jo bila primijetila da

198

Bosnaunited
joj se obratio. Njegove prve rijei dokazale su da se prisjetio starih dana male Polly
zbog njezinog veeranjeg djetinjastog ponaanja.
- Potovana gospoica eli pehar?
- ini mi se da sam to kazala. Mislim da sam to izjavila. - Ni po koju cijenu ne bih
mogao pristati na neto takvo. ao mi je, ali to ne mogu uiniti.
- Zato? Ja se dobro osjeam. To mi nee slomiti kljunu kost ili iaiti rame. Je li
to vino?
- Ni vino, ni osvjeavajue pie.
- Ne elim osvjeavajue pie. Ne volim ga. Ali to je to? - Pivo - jako pivo i to
rujansko. Nainjeno moda kad sam se ja rodio.
- Zanima me kakav tek ima. Je li dobro?
- Izvanredno!
Skinuo je pehar i srknuo po drugi put gutljaj snanog eliksira. U njegovim se
oima pojavio izraz zadovoljstva. Zatim je pehar sveano vratio na njegovo mjesto.
- Rado bih malko kuala - rekla je Pauline, pogledavi gore. - Nikada nisam pila
rujansko pivo. Je li slatko?
- Opasno slatko - ree Graham.
Nastavila je gledati pehar pogledom djeteta koje udi za neim zabranjenim.
Konano se doktor John predao, skinuo pehar i priutivi samom sebi zadovoljstvo dao
joj gutnuti iz svoje ruke. Nagnuo je pehar tako da je samo kap po kap padala na ruiaste
usnice koje su srkale.
- Jo malo, jo malo - govorila je, dodirujui njegove ruke svojim prstiima kako bi
on vie nagnuo vr. - Ima miris po miroijama i eeru, ali ga ne mogu okusiti, jer drite
ruku tako ukoenu. Kakav ste vi krtac!
Popustio je, ozbiljno joj apui u uho: - Ne recite nita majci ili Lucy. Ne bi se
sloili.
- Ne bih ni ja - rekla je im je okusila pie. Po svemu sudei nije djelovalo na nju
kao neki arobni napitak i nije je oduevljavalo. - Ne ini mi se slatkim. Gorko je i vrue, i
oduzima mi dah. Poeljela sam vae rujansko samo zato jer je bilo zabranjeno. Hvala
vam, neu vie.
I laganim naklonom, nemarnim, ali draesnim kao to je bio i njen ples, ona se
povukla od Johna i pola svom ocu.
Dijete od sedam godina nalazilo se u djevojci od sedamnaest. Graham je pogledao
za njom poneto iznenaeno i njegove su je oi promatrale dobar dio veeri, no inilo se
kao da ona to ne zamjeuje. Kad smo silazili u salon, ona je prihvatila oca ispod ruke.
Njezino prirodno mjesto bilo je kraj njega. Njezine oi i njezine ui bijahu posveene
njemu. On i gospoa Bretton bili su te veeri glavni govornici. Pauline je bila njihov
najbolji slualac, pozorno pratei sve to su oni govorili, zahtijevajui da se ponovi ovaj
ili onaj sluaj i dogaaj. - Gdje si bio u ono vrijeme, tata? to si kazao? Priaj gospoi
Bretton to se tada dogodilo - tako ga je tjerala da govori. Nije vie davala oduka svojoj

199

Bosnaunited
veselosti. Djetinji se sjaj izgubio za to vee. Postala je njena, zamiljena i paljiva. Bilo je
lijepo pogledati je kad je zaeljela laku no. Njezino ponaanje spram Grahama bijae
puno otmjenosti. U njezinu naklonu i lakom smijeku oitovalo se ponaanje prave
grofice, a Graham ju je mogao samo ozbiljno pogledati i nakloniti se. Vidjela sam kako ne
uspijeva povezati u mislima onu malu vilu to plee i otmjenu damu. Slijedee jutro, kad
smo se svi okupili oko stola postavljenog za doruak, jo uvijek drhturei od jutarnjeg
hladnog pranja, gospoa Bretton je zabranila izlazak iz kue u tijeku dana svakome tko
nije bio poslom prisiljen.
Zaista, izlazak se inio gotovo nemoguim. Smetovi su pokrivali donja okna
prozora, a napolju su se otro borili snijeg i vjetar pod tekim tamnim nebom. Sada vie
nije padao snijeg, ali onaj koji je do sada napadao vijorio je zrakom noen vjetrom inei
tisue fantastinih oblika. Paulina je podravala gospou Bretton.
- Tata nee izii - rekla je, stavljajui stolac za sebe kraj naslonjaa svog oca. Pobrinut u se za njega. Nee otii u grad, zar ne, oe? - Da i ne - glasio je odgovor. Ako ti i gospoa Bretton budete dobri prema meni, njeni i paljivi, ako me budete
mazili, moda bih mogao pristati da priekam i vidim hoe li se vrijeme smiriti. Ali, vi
mi i ne nudite doruak, vi me elite izgladnjeti.
- Molim vas, natoite mu brzo kavu - zatraila je Paulina - a ja u se pobrinuti za
grofa de Bassompierrea na drugi nain. Budui da je on postao grof treba mu posveivati
veliku panju.
Uzela je pecivo i pruila mu ga.
- Evo, oe, hoe li da ti ga namaem - zapitala je. - Ova je marmelada ista kao ona
u Brettonu za koju si ti govorio da je pripremljena kao u kotskoj.
- A koju je mala Polly traila za moga sina, sjeate li se? - prekinula ju je gospoa
Bretton. - Sjeate li se kako ste mi se priuljali i dignuli moj rukav apui: - Molim vas,
gospoo, dajte neto dobro za Grahama. Moda malo marmelade ili meda'?
- Ne, majko - nasmijao se doktor John - sigurno nije bilo tako. Nije mogue da sam
ja to volio.
- Je li to volio, ili ne, Paulina?
- Volio je - potvrdila je Paulina.
- Ne stidi se toga, Johne - ohrabrio ga je gospodin Home. - Ja to jo i sada volim, i
uvijek sam volio. A Polly je dokazala svoj razum brinui se za dobrobit svoga prijatelja.
Ja sam je nauio takvom dobrom ponaanju i neu joj dopustiti da to ikada zaboravi.
Polly, ponudi mi komadi toga jezika.
- Izvoli, tata, ali ne zaboravi da se mi brinemo za tebe samo pod uvjetom da danas
ostane u La Terrasse.
- Gospoo Bretton - kazao je grof. - Htio bih se rijeiti svoje kerke i poslati je u
kolu. Znate li moda za koju?
- Jedino onu u kojoj radi Lucy, za kolu gospoe Beck. - Gospoica Snowe radi u
koli?

200

Bosnaunited
- Ja sam uiteljica - rekla sam, i bilo mi je drago to mi se pruila prilika da to
izjavim. Kratko vrijeme iza te izjave osjeala sam se kao da sam gurnuta izvan kruga.
Gospoa Bretton i njezin sin znali su za prilike u kojima sam ivjela. Ali grofu i njegovoj
keri nije to bilo poznato. Moglo se dogoditi da promijene svoje ljubazno ponaanje
prema meni, saznavi za moj drutveni poloaj. Gospodin Home nije podigao oi s
doruka vie od dvije minute i nije progovorio ni rijei. Moda nije shvatio ono to sam
kazala, moda je mislio da dobro ponaanje prijei da bilo to izjavi u vezi s takvim
priznanjem. koti su poznato ponosni, pa iako je gospodin Home izgledao dobroduno i
bio jednostavan u ponaanju i ukusu, ipak sam pretpostavljala da i on nije sasvim lien
tih nacionalnih osobina. Je li to bio lani ponos? Ili istinska otmjenost? Nisam odgovorila
na to pitanje. to se mene osobno ticalo mogla sam samo ustvrditi: tada i uvijek poslije
toga on se pokazao kao pravi dentlemen.
On je po naravi bio osjeajan. Bio je mislilac. Njegovi osjeaji i misli bijahu zastrti
velom melankolije. U ozbiljnim situacijama taj bi veo postao pravi oblak. On nije mnogo
znao o Lucy Snowe. A ono to je znao nije posve shvaao. Zaista sam se esto znala
nasmijati zbog njegova krivog rasuivanja moga karaktera. No, on je spoznao da
moj ivotni put vodi po sjenovitoj strani brda. Odavao mi je priznanje to sam nastojala
ii poteno svojim putem. Bio bi mi pomogao da je to bilo u njegovoj moi. Kako to nije
mogao, on mi je ipak uvijek elio samo najbolje. Kad bi me promatrao, njegov je pogled
bio ljubazan, kad je govorio, glas mu je bio dobroduan.
- Va je posao muan - primijetio je najposlije. - elim vam zdravlja i snage da
pobijedite i uspijete.
Njegova lijepa mala ker nije prihvatila tu novost tako smireno. Pogledala me
zaueno, gotovo ustraeno.
- Vi ste uiteljica? - kriknula je. Zatim je zastala, toliko joj se ta misao inila
udnom. - Nikada nisam znala to ste, a nisam se ni sjetila da vas pitam. Za mene vi ste
uvijek bili Lucy Snowe. - A to sam sada? - nisam se mogla suspregnuti a da je ne
zapitam. - Vi ste, naravno, vi. Ali, zar zaista poduavate ovdje u Villette? - Tako je.
- I to vam se svia?
- Ne uvijek.
- Pa zato to onda radite?
Otac ju je pogledao i ja sam se uplaila da e je prekoriti. Ali on je samo kazao: Nastavi, Polly, nastavi s tim svojim ispitivanjem. Dokai svoju radoznalost. Da je
gospoica Snowe pocrvenjela ili izgledala zbunjeno, zahtijevao bih da uti. Ali, budui
da se ona samo smijei, nastavi sa svojim ispitivanjem. Dakle, gospoice Snowe, zato se
time bavite?
- Uglavnom, moram to priznati, radi novca to ga time zaraujem. - Dakle ne iz
posve filantropskih pobuda? Polly i ja priklonili smo se toj hipotezi, kao najugodnijem
nainu da objasnimo vau ekscentrinost. - Ne, gospodine! To inim uglavnom radi
krova nad glavom, koji sebi na taj nain osiguravam. I radi svog vlastitog umirenja to
mi daje spoznaja da mogu raditi za samu sebe i tako ne moram nikome pasti na teret.

201

Bosnaunited
- Oe, reci to hoe, ali ja alim Lucy.
- Prihvatite to saaljenje, gospoice de Bassompierre, prihvatite ga obim rukama
kao to biste prigrlili i malo goludravo ptie ispalo iz gnijezda. Stavite ga natrag u toplo
gnijezdo srca iz kojeg je palo i dobro posluajte moj apat: - Ako moja Polly ikada sazna
za nesigurnost ovozemaljskih dobara, volio bih da ona postupa poput Lucy: da radi
sama za sebe, kako ne bi pala na teret ni roacima, ni prijateljima.
- Da, oe, - odgovorila je zamiljeno. - Ali, uboga Lucy! Mislila sam da je ona
bogata i da ima bogate prijatelje.
- Tvoje su misli vrlo povrne. Ja nikada nisam tako mislio. Shvatio sam da je ona
od onih koji tite, a ne koje treba tititi. Od onih koji djeluju, a ne koji slue. Ta ju je
sudbina uinila iskusnom i ako dovoljno dugo poivi da iskoristi plodove, ona e biti
zahvalna svojoj sudbini. Ali to je s tom kolom - nastavio je veselo, promijenivi ton. Da li bi gospoa Beck primila moju Polly, to mislite gospoice Lucy? Rekoh kako samo
treba upitati gospou i ubrzo e sve saznati. Ona je voljela engleske uenice.
- Ako elite, danas poslije podne dovesti gospoicu de Bassompierre - nadodala
sam - mislim da mogu jamiti da e Rosine brzo otvoriti vrata, a gospoa e obui svoj
najljepi par rukavica i primiti vas u salonu.
- U tom sluaju - odgovorio je gospodin Home - ne vidim razloga da to odgaam.
Gospoa Hurst moi e poslati stvari svoje mlade gospodarice za njom. Polly bi se mogla
prihvatiti knjige jo prije no to padne no. A vi, gospoice Lucy, neete odbiti da od
vremena do vremena bacite pogled na nju i obavijestite me kako joj je. Nadam se da se
slaete s time, grofice de Bassompierre?
Paulina je oklijevala i stala mucati:
- Ja sam... mislila - rekla je - mislila sam da je moje kolovanje... dovreno.
- To samo dokazuje kako se moemo varati u svom miljenju. Ja mislim posve
drukije, kao to bi to inili i mnogi drugi sluajui jutros tvoje dobro poznavanje ivota.
Mala moja djevojice, ti jo mnogo toga mora nauiti. I otac te je morao nauiti jo
mnogo toga, a on to jo nije uinio. Ne moemo nita drugo nego pokuati s gospoom
Beck. Vrijeme se smirilo i ja sam zavrio s dorukom... - Ali, oe!
- to je?
- Vidim zapreku.
- Ja je ne vidim.
- Golema je, oe! Ne moe se savladati. Tako je iroka kao ti u svom zimskom
kaputu pokrivenim snijegom.
- Mogla bi se otopiti poput snijega.
- Ne moe! Ta si zapreka, ti sam, oe. Gospoice Lucy, upozorite gospou Beck
neka ne pristane da me primi, jer bi na kraju morala primiti i mog oca. Budui da me
toliko izaziva, ispriat u i ja neto o njemu. Gospoo Bretton, i svi vi ostali, posluajte:
Prije pet godina, kad mi je bilo dvanaest, on se iznenada sjetio da me je odvie razmazio.
Kako ja zbog toga neu biti sposobna za ivot, i ne znam to jo sve ne. Odluio je da

202

Bosnaunited
moram u kolu. Plakala sam, ali gospodin de Bassompierre je imao tvrdo srce. Bio je
zaista odluan, i ja sam krenula u kolu. Kakav je bio rezultat? Na najarmantniji nain,
otac je dolazio u kolu svakog drugog dana da me posjeti. Madame Aigredoux se ljutila,
ali to nije nita koristilo. I tako smo najposlije otac i ja, bili na neki nain izbaeni. Lucy bi
mogla ispriati gospoi Beck tu malu priicu, poteno je da sazna to je oekuje.
Gospoa Bretton je zapitala gospodina Homea to ima kazati na to. Kako se on nije
branio, presueno je protiv njega i Paulina je trijumfirala.
No, ona je znala biti i drukija, a ne samo naivna. Nakon doruka, kad su se
gospoa Bretton i gospodin Home povukli da razgovaraju o nekim poslovima gospoe,
ostali smo doktor Bretton, Paulina i ja sami. Tada vie nije djelovala poput djeteta. U
naem drutvu, koje joj je bilo blie po godinama, ona je iznenada postala prava mala
dama. Kao da se i njezino lice promijenilo. Izraz lica i pogled oiju koji su, dok je
razgovarala s ocem, bili djetinjasti, iznenada su postali zamiljeni i manje ivahni.
Bez svake sumnje i Graham je zamijetio tu promjenu. Nekoliko je asaka zastao
kraj prozora, gledajui napolje u snijeg. Zatim se pribliio kaminu i stao razgovarati, i to
ne svojom uobiajenom lakoom. inilo se da mu zgodne teme nisu padale na pamet,
odabirao ih je oklijevajui, bez mnogo sree. Govorio je o Villette, o njegovim
stanovnicima i o zgradama. Gospoica de Bassompierre odgovarala mu je na vrlo
enstven nain. Inteligentno, izriui svoje vlastito miljenje. Ipak bi poneki pokret, rije i
pogled odavali malu Polly. Bilo je tu toliko finoe, mira i draesti, da se osjeajan ovjek
poput Grahama mogao uhvatiti za njih kao za neto to vodi iskrenom prijateljstvu. I
makar je doktor Bretton bio kao opinjen, on je ipak i dalje promatrao. Nije mu izbjeglo
naviranje tih osjeaja, ni jedan karakteristian pokret, ili oklijevanje u govoru. Ponekad je
ona jo uvijek pomalo tepala i tada bi pocrvenjela. Jo zgodniji od te njezine male slabosti
bio je nain kako ju je eljela ispraviti, ponavljajui iste rijei ali mnogo paljivije.
Uvijek kad bi to uinila, doktor Bretton bi se nasmijao. Pomalo, u tijeku
razgovora, nestajalo je suzdrljivosti meu njima. Da se razgovor mogao produiti,
vjerujem postao bi uskoro vrlo srdaan. U Paulinino se lice stao vraati onaj radosni
smijeak, tepala je i nije se ispravljala. A i doktor John se nekako izmijenio, iako ne znam
kako. Nije postao veseliji, no inilo se da se on sada osjea ugodnije to se oitovalo u
njegovu mnogo ivahnijem i oputenijem razgovoru. Prije deset godina to dvoje je
uvijek imalo mnogo toga rei jedno drugome. Razmak od deset godina nije umanjio
njihovu inteligenciju, a imali su i vie iskustva. Osim toga, postoje stanovite linosti koje
uzajamno utjeu jedna na drugu, i to tako da to vie govore, to vie imaju rei jedno
drugome. Kod njih se iz zdruivanja razvija privrenost, a iz privrenosti sjedinjavanje.
Graham je morao otii. Morao se odazvati pozivu svoga zvanja. Napustio je sobu.
Prije no to e napustiti kuu, trebalo je da jo jednom navrati. U to sam bila sigurna. Ne
zbog papira na svom pisaem stolu, to je predstavljalo samo prividan razlog, ve da
samog sebe uvjeri kako Pauline zaista izgleda tako kako ju je pamtio. Nije li je vidio u
krivom svjetlu i prevario se? Ne! Zaista je bila takva. U to se on jo bolje uvjerio prilikom
svog povratka u sobu. Ponio je sa sobom oprotajni pogled, plah, ali vrlo njean. Tako
lijep, tako neduan kako bi moglo pogledati samo lane ispod pokrivaa od pa- prati ili

203

Bosnaunited
janjece iz slamnatih jaslica.
Ostavi same, Pauline i ja smo neko vrijeme utjele. Obje smo izvadile runi rad i
radile ga marljivo. Drvena ivaa kutija iz davnih vremena bila je zamijenjena jednom sa
skupocjenim mozaikom i sa zlatnim listiima. Oni, tada tako sitni prstii koji su jedva
mogli drati iglu, bili su sada spretni i brzi. elo se jo uvijek onako mrtilo, pokreti su
bili jednako tako brzi - as da maknu pali uvojak, as da stresu zamiljenu prainu sa
svilene suknje.
Toga jutra nisam bila raspoloena za razgovor. Mrani bijes zimskog jutra utjecao
je na mene. Strast tog sijeanjskog tako bijelog i beskrvnog dana jo se nije bila ugasila.
Oluja je promukla, ali se nije iscrpla. Da je Ginevra Fanshawe bila moja druica u tom
salonu, ona mi ne bi bila dopustila utjeti i nesmetano sluati. Tema njezina razgovora
bila bi osoba koja nas je upravo napustila.
Njezine bi se rijei vrtjele oko njega, muila bi me pitanjima i pretpostavkama.
Uznemiravala primjedbama i povjerljivostima koje nisam eljela i koje sam izbjegavala.
Pauline Mary mi je jednom ili dva puta dobacila miran, ali prodoran pogled svojih
tamnih oiju. Njezine su usne bile poluotvorene, kao da eli neto kazati. Ali ona je
shvatila i potovala moju elju za utnjom.
- To nee dugo trajati - govorila sam samoj sebi, jer nisam bila navikla da naem
kod ena ili djevojaka mo samokontrole, ili snagu zatomljivanja svojih elja. Koliko sam
ih ja poznavala, prilika za prianje o obinim stvarima, o njihovim esto tako
razvodnjenim i nevanim osjeajima, predstavljali su iskuenje koje se nije moglo tako
lako propustiti.
Mala grofica bijae iznimka. ivala je sve dok se nije umorila, a zatim je uzela
knjigu.
Sluaj je htio da je knjigu potraila ba u onom dijelu biblioteke u kojem su se
nalazile knjige doktora Brettona - neko ilustrirano djelo iz povijesti prirode. esto sam je
neko bila vidjela kako stoji kraj Grahama i promatra slike u knjizi koja je leala na
njegovim koljenima. Kad bi sat bio zavren, ona bi ga molila neka joj kao nagradu ispria
sve o slikama. Paljivo sam je promatrala. Ovo je bio pravi dokaz njezina pamenja,
kojim se toliko hvalila. Hoe li se sjetiti svega toga? Sjetiti se? Bez svake sumnje.
Okreui stranice, preko lica su joj prelazili odbljesci osjeaja poput pozdrava prolosti.
Otvorila je naslovnu stranicu i pogledala ime napisano djejim rukopisom. Dugo ga je
promatrala, nije bila zadovoljna samo gledanjem. Prela je preko slova vrcima prstiju,
pratei to nesvjesnim, ali njenim smijekom, koji je pretvarao dodir u milovanje.
Pauline je voljela prolost. No, najudnije na toj maloj sceni bilo je da ona nije nita
kazala. Osjeala je ne iskazujui svoje osjeaje bujicom rijei.
Sada se pozabavila bibliotekom vie od jednog sata. Skidala je knjigu za knjigom,
i prisjeala ih se. Poto je to uinila, sjela je na nisku stolicu, poloila obraz na ruke,
razmiljala i jo uvijek utjela. Najposlije ju je zvuk ulaznih vrata to su se otvarala,
prodor hladnog vjetra i glas njezinog oca koji je neto govorio gospoi Bretton, trgnuo iz
misli. Skoila je i za as sila.

204

Bosnaunited
- Oe! Oe, nee valjda izii?
- Draga moja, moram otii u grad.
- Previe je hladno, oe!
Zatim je ula gospou Bretton kako je uvjerava da je otac toplo odjeven, i da e
krenuti kolima, zagrnuti se. Ukratko, da se ona ne treba plaiti.
- Mora mi obeati, da e se vratiti prije nego to se posve smrai, zajedno s
doktorom Brettonom, u istoj koiji. Nije vrijeme za jahanje. - Dobro, ako sretnem doktora
Brettona, kazat u mu da se jedna dama brine za njegovo dragocjeno zdravlje i da mi je
naloila da ga dovedem sa sobom.
- Mora rei, jedna dama. Tada e on pomisliti da se radi o njegovoj gospoi majci
i posluat e. Doi skoro oe, jer u ja sluati i ekati. Vrata su se zatvorila i koija je
krenula kroz snijeg. Paulina se vratila zamiljena i ustraena.
Ona je zaista sluala i gledala kad se mrak stao sputati. Hodala je salonom tihim
koracima. Prekidala bi svoj barunasti hod i prislukivala none zvukove. Ili bolje
reeno, nonu tiinu. Jer sada se konano vjetar smirio. Nebo, sa kojeg su otpale lavine,
sada je lealo golo i blijedo. Vidjeli smo ga jasno kroz ogoljelu aleju, a vidjeli smo i mjesec
u punoj novogodinjoj krasoti, bijelog poput svjetla od leda. Nije bilo kasno kad smo
ugledali koiju.
Paulina te veeri nije zaplesala ples kao dobrodolicu. Velikom se ozbiljnou
stala brinuti za svog oca im je uao u sobu. Potpuno ga je osvojila za sebe. Odvela ga je
do stolca koji je sama odabrala, i stala mu zahvaljivati medenim rijeima to se tako rano
vratio. inilo se kao da su ga te male ruke posjele u stolac i uredile ga, jer je taj snaan
ovjek oito uivao u tome da se preda njezinoj vlasti, njoj koja je bila jaka samo u svojoj
ljubavi.
Graham se pojavio tek nekoliko minuta nakon grofa. Paulina se okrenula zauvi
njegove korake. Razgovarali su, ali samo dvije-tri rijei. Njihovi su se prsti na as sreli.
Paulina je ostala uz svog oca, a Graham se bacio u naslonja na drugoj strani sobe. Bilo je
dobro to su gospoa Bretton i gospodin Home imali toliko toga da razgovaraju. Stara
sjeanja pruala su im gotovo neiscrpan izvor tema. Inae bi nae drutvo te veeri bilo
vrlo tiho. Nakon aja, Paulinini prsti sa zlatnim naprnjakom brzo su ivali u svjetlu
svjetiljke, ali njezin se jezik odmarao. Njezine se oi nisu dizale od rada. inilo se da je
Graham takoer umoran od svog posla. Sluao je s puno potovanja starije i pametnije.
Sam je malo govorio slijedei svojim oima sjaj Paulininog naprnjaka, kao da je taj
naprnjak bio bljetav leptir u letu ili zlatna glava neke hitre, male ute zmije.

205

Bosnaunited

XXVI.
SPROVOD

Od tog asa moj ivot vie nije bio dosadan. esto sam izlazila, uz pristanak
gospoe Beck, kojoj je savreno odgovarao visoki poloaj moga drutva. Ta vrijedna
direktorica od samog je poetka postupala sa mnom s velikim potovanjem, koje je
postalo jo vee kad je saznala da sam esto pozivana u visoko drutvo. Nije ni u tome
pretjerivala. Gospoa nije posjedovala tu slabost, bilo je mjere i smisla ak i u
najsnanijem ostvarivanju njezinih interesa. Bila je mirna i razlona uvijek kad je eljela
postii za sebe neku korist. Pokazivala mi je kako je zadovoljna to osoba iz njezine
ustanove posjeuje najvie i najkulturnije drutvo. To je svakako bilo bolje nego se
upustiti s nekima na niem poloaju od sebe. Nikada nije hvalila ni mene ni moje
prijatelje. Samo je jednom, sjedei u vrtu na suncu, sa alicom kave kraj sebe i s
novinama u ruci, kad sam dola i zamolila je za izlazak te veeri, ljubazno primijetila: Oui, oui, ma bonne amie, je vous donne la permission de coeur et de gre. Votre travail dans ma
maison a toujours ete admirable, rempli de zele et de discretion. Vous avez bien le droit de vous
amuser. Sortez done tant que vous voulez. Quant a votre choix de connaissances, jen suis
contente; sest sage, digne, louable. (Da, da draga prijateljice, dajem vam dozvolu od sveg
srca i drage volje. Va posao u ovoj kui uvijek je bio zadivljujui, pun ara i diskrecije.
Imate potpuno pravo da se zabavljate. Izlazite, dakle, koliko vam drago. to se tie vaeg
izbora poznanstva, ja sam zadovoljna. On je mudar, dostojan i hvale vrijedan.)
Zautjela je i nastavila itati novine.
itatelj nee obratiti odvie pozornosti injenici to je nekako ba u to vrijeme pet
zajedno zavezanih pisama nestalo na neko vrijeme iz moga pisaeg stola. Naravno, prvi
sam as zbog toga bila oajna, no nakon nekoliko trenutaka ja sam se smirila.
- Samo strpljivo! - apnula sam samoj sebi.
- Neu nita kazati, ve strpljivo ekati. Netko e ih ve vratiti. A to se zaista i
dogodilo. Pisma su pola samo u kratku posjetu gospoi Beck. Poto ih je proitala, ona
su se vratila na svoje mjesto. Nala sam ih slijedeeg dana.
Pitala sam to ona misli o mojem dopisivanju? Kakav je sud stvorila o nainu
pisanja doktora Brettona? to je sudila o njegovim esto vrlo zagonetnim mislima i
originalnim idejama, o njegovim lakim, slikovitim opisima. Kako joj se sviao taj vedri,
veseli stil, koji je mene toliko oduevljavao? to li je mislila o onih nekoliko ljubaznih
rijei razbacanih ovdje-ondje, makar ne tako obilno kao to su dijamanti bili razbacani u

206

Bosnaunited
Sindbadovoj dolini, ve rijetkih poput dragulja u kutiji za nakit. Gospoo Beck, kako
vam se to ini? Mislim da je tih pet pisama nailo na odreeno razumijevanje kod
gospode Beck. Jedan dan nakon to ih je ona posudila od mene (kada ovjek govori o
tako uglaenoj dami, mora birati uglaene rijei), uhvatila sam je kako me zamiljeno
promatra, ali nipoto s negodovanjem. Bilo je to za vrijeme onih kratkih asova izmeu
satova, kada su uenice izlazile na dvorite na etvrt sata odmora. Ona i ja ostale smo
same u prvom razredu. Kad sam susrela njezin pogled, njene su misli, gotovo protiv
volje, potekle s njezinih usana.
- Il ya - rekla je - quelque chose de bien remarquable dans le caractere Anglais. (Ima
neeg zanimljivog u engleskom karakteru.) - Kako to, gospoo?
Nasmijeila se, opetujui rije kako na engleskom. - Je ne saurais vous dire how;
mais, enfin, les Anglais ont des idee eux, en amitie', en amour, en tout. Mais au moins ii nest pas
besoin de les surveiller (Ne znam vam rei kako; Englezi imaju svoje ideje to se tie
ljubavi, prijateljstva i svega. Ali bar nije potrebno nadgledati ih.) - dodala je, ustajui i
napustivi sobu kaskajui poput malog ponija. - Tada se nadam - apnula sam samoj sebi
- da u budue vie nee dirati moja pisma.
Ali, jao! Neto mi je zaslijepilo oi, zamrailo njihov pogled, izbrisalo sliku
razreda, vrta, sjajnog zimskog sunca, kad sam se sjetila da nikada vie neu itati pisma
kakva je i ona nedavno proitala. Nikada vie ni jedno takvo nee stii do mene. Lijepa
rijeka, na ijim sam obalama boravila, a kapljice s njezinih valova rosile mi usne,
skrenula je svoj tijek. Ostavila je moju malu kolibu i isueno polje. Nosila je svoju vodu u
daljine. Skretanje tijeka bilo je posve prirodno, nije se moglo nita prigovoriti. Ali ja sam
ljubila svoju Rajnu i svoj Nil. Oboavala sam svoj Ganges, i sada sam bila tuna to je
tijek rijeke skrenuo i nestao poput lanog uda. Iako stoina, nisam bila pravi stoik.
Kapljice su stale padati na moje ruke, na moj pisai stol. Plakala sam gorko i kratko.
No uskoro kazala sam samoj sebi: Nada za kojom sada alim, natjerala me na
duboku patnju. Nije umrla dok nije kucnuo pravi as... Nakon tako bolne agonije, smrt je
dobro dola. Potrudila sam se da je i uinim takvom. Zaista, dugotrajna bol uinila je
strpljenje uobiajenim. Na kraju zaklopila sam oi nad svojim pokojnikom, pokrila sam
mu lice i s velikim mirom prekriila ruke. Pisma sam ipak morala spremiti. Ljudi koji su
pretrpjeli nesreu uvijek ljubomorno skupljaju i sklanjaju svoje osjeaje. Nije mogue
podnositi da nam srce svakog asa ranjava otra bol sjeanja. Jednog slobodnog
poslijepodneva (bio je to etvrtak), kada sam htjela konano spremiti svoje blago, opazila
sam, ali ovaj puta s velikom nelagodom, da ga je ponovno netko dirao. Pisma su bila
tamo, ali vrpca kojom su bila svezana bila je odvezivana. Osim toga, i po drugim sam
znacima vidjela da je netko otvarao moju ladicu. Ovo je zaista bilo odvie. Gospoa Beck
je bila olienje diskrecije. Uz to, ona je bila mudra i znala je rasuivati. Nije mi bilo
ugodno to je poznavala sadraj moje ladice, ali to se moglo podnositi. Bila je pravi mali
Jezuitski inkvizitor, ali vidjela je stvari u pravom svjetlu i shvaala ih onako kakve su i
bile. No mene je uzbudila pomisao da je ona prenijela informacije o pismima drugima, i
da se moda s nekim drugim smijala tim, meni svetim, pismima. Imala sam mnogo
razloga bojati se da je tako. ak sam mogla pogoditi i s kim je razgovarala.

207

Bosnaunited
Njezin roak, gospodin Paul Emanuel proveo je proteklo vee s njom. Ona je
obiavala pitati ga za savjet i razgovarati s njim o stvarima o kojima ni s kim nije
govorila. Tog jutra, u razredu, taj mi je gospodin dobacio pogled nalik pogledu glumice
Vashti. Nisam tog asa shvatila razlog njegove srdbe, ali sada sam razumjela sve. On o
meni nije mogao suditi nepristrano, pa ak ni sa dobrohotnou i tolerancijom. Uvijek
sam ga smatrala strogim i sumnjiavim. Pomisao da su ta pisma, obina prijateljska
pisma, pala jednom u njegove ruke, a da se to moglo i ponoviti, potresla me do dubine
due.
to sam mogla poduzeti da to sprijeim? U kojem je kutu ove udne kue bilo
mogue nai sigurno skrovite? Gdje je klju mogao znaiti sigurnost, a lokot zapreku.
Na tavanu? Ne, ja nisam voljela tavan. Osim toga, veina kutija i ladica koje su se
tamo nalazile bile su nagnjile i nisu se mogle zatvoriti. takori su krili svoj put kroz
raspalo drvo, a mievi su se smjestili meu otpacima. Moja draga pisma (jo uvijek
draga, iako je njihovo vrijeme prolo) mogla su pasti kao plijen crvima. Uskoro bi postala
neitka zbog vlage. Ne, tavan mi nije odgovarao - ali kamo s njima?
Dok sam razmiljala o tome, sjedila sam kraj prozora spavaonice. Bilo je lijepo, ali
hladno poslijepodne. Zimsko sunce na zalazu blijedo je sjalo iznad stare kruke koja se
doimala poput osuenog, visokog, sivog kostura. Iznenada se neeg sjetih. Bila je to
jedna od onih fantastinih misli koje se ponekad raaju u glavama osamljenih ljudi.
Stavila sam kapu na glavu, obukla krzno, te krenula u grad. Pola sam prema starom
povijesnom dijelu grada, ije sam trone, potamnjele kue uvijek traila kad sam bila
melankolino raspoloena. Hodala sam ulicama i poto sam prela preko nekog
polupraznog trga, nala sam se pred staretinarnicom. Ono to sam eljela kupiti bila je
metalna kutija koja bi se mogla zalemiti, ili pak boca od debelog stakla, koja se mogla
hermetiki zatvoriti. Izmeu mnotva razliitih stvari pronala sam i kupila ovo drugo.
Zatim sam nainila zamotuljak od pisama, uvila ih u votano platno, svezala i
stavila u bocu. Zamolila sam starog idova da bocu zapeati i vrsto zatvori.
Izvravajui moje nareenje, on me sumnjiavo promatrao ispod snjenobijelih
trepavica. Vjerujem da je on mislio kako se radi o nekom opasnom i neistom poslu. U
svemu tome ja sam nalazila tunu zadovoljtinu. Nagon koji me tjerao na to i
raspoloenje u kojem sam se nalazila bijahu slini onima koji su me natjerali da poem
ispovjedniku. urei se, stigla sam do kole po mraku, ali u pravo vrijeme za veeru. U
sedam sati digao se mjesec. U pola sedam kad su se uenice i uitelj i nalazili na uenju, a
gospoa Beck je sa svojom majkom i djecom boravila u blagovaonici, kad su vanjske
uenice ve bile otile kui, a Rosina napustila predvorje, ja sam se ogrnula rupcem, i
iuljala se kroz vrata prvog razreda u vrt, nosei svoju bocu. Pola sam u zabranjenu
aleju.
Ono drvo Metuzalem stajalo je na kraju aleje, blizu moje klupe. Uzdizalo se sivo i
maglovito, iznad bunja koje ga je okruivalo. To drvo, iako vrlo staro, bilo je jo
neoteeno. Jedino to se blizu njegova korijena nalazila duboka rupa. Znala sam za tu
rupu, napola prekrivenu brljanom, tu sam namjeravala sakriti svoje blago. No, nisam
samo htjela sakriti blago ve i sahraniti jednu bol. Tu bol, zbog koje sam u posljednje

208

Bosnaunited
vrijeme plakala, trebalo je zakopati. Dobro, dakle, oistila sam brljan i pronala rupu.
Bila je dovoljno iroka da primi bocu, i ja sam je gurnula duboko u nju. U kuici za alat
na kraju aleje leali su ostaci materijala, to su ga bili ovdje ostavili zidari prilikom
popravaka na kui. Odanle sam uzela malo crijepa i maltera. Crijep sam stavila u rupu,
privrstila ga cementom, sve to pokrila zemljom i konano poloila natrag brljan. Kad
sam to obavila, naslonila sam se na drvo i zastala u alosti kao kraj iskopanog groba.
Noni je zrak bio vrlo miran, ali mutan od neke udne magle, koja je mjeseinu
pretvarala u bljetavu izmaglicu. U tom zraku, u toj magli, bilo je neto udno, neka
vrsta elektriciteta koja je snano djelovala na mene. Osjeala sam se tada kao onda u
Engleskoj, kada je jedne noi zvijezda Sjevernjaa putovala nebom i kada sam,
zakasnivi na pustom polju, promatrala smotru vojnika sa zastavama i podrhtavanje
nazupenih kopalja, brzo penjanje glasnika od sjeverne zvijezde prema tamnom,
nebeskom svodu. Nisam bila sretna, ali sam se osjeala jakom.
Ako je ivot bio rat, moja je sudbina bila boriti se sama. Razmiljala sam o tome
kako da napustim svoj zimovnik - da ga ostavim jer je nedostajalo hrane za ljude i za
stoku. Moda je, za takav korak, bila potrebna jo jedna bitka sa sreom. Ako je tako bilo,
imala sam hrabrosti za to. Nisam imala to izgubiti, a Bog mi je mogao pomoi da
pobijedim. Ali, koja je cesta bila otvorena, koji plan mogu? Jo sam uvijek razmiljala o
tome, kad je iznenada mjesec, dotada zamagljen, bljesnuo punim sjajem. Pogledala sam
paljivije ne bih li otkrila uzrok te iznenadne promjene. Bacila sam pogled u aleju, kad se
preda mnom pojavio lik visoke, u crno odjevene ene, sa snjenobijelim velom.
Prolo je nekoliko trenutaka, a ja nisam pobjegla, niti vrisnula. Ona je jo uvijek
stajala na istome mjestu. Poela sam govoriti. - Tko ste vi i zato ste doli k meni?
Stajala je nijemo. Nije imala ni lice ni oblije. Sve ispod njezinog ela bilo je zastrto
bijelim velom. Ali, ona je imala oi, a te su me oi gledale.
Nisam osjeala hrabrost, ve prije neku vrstu oaja. A oaj esto preuzima na sebe
ulogu hrabrosti. Pribliila sam joj se. Pruila sam ruku, jer sam je namjeravala dirnuti.
inilo se kao da se ona povlai. to sam joj se vie pokuala pribliiti, njezino je neujno
povlaenje postajalo sve bre. Mnotvo bunja, zimzelenog drvea i lovora isprijeilo se
izmeu mene i onoga to sam slijedila. ekala sam. Kazala sam: Ako ima neku poruku
ljudima, vrati se i reci. Prikaza ne odgovori, nego nestade.
Ovaj puta nije bilo doktora Johna kome sam se mogla obratiti za pomo. Nije bilo
nikoga kome sam mogla priapnuti: Ja sam ponovno vidjela opaticu.

***
Paulina Mary je zahtijevala da esto dolazim u ulicu Crecy. U ono staro doba u
Brettonu, iako nije pokazivala neku naroitu ljubav prema meni, moja je nazonost
postala za nju neka vrsta potrebe. Primijetila sam da je ona trala za mnom im bih
naputala sobu.
Otvarala bi vrata, i provirivala, te govorila odluno:

209

Bosnaunited
- Siite! Zato sjedite ovdje sami? Morate doi u salon. Sada mi je u tom istom
duhu govorila:
- Napustite ulicu Fossette. Doite i ivite s nama. Tata bi vam plaao mnogo vie
nego gospoa Beck.
Gospodin Home mi je ponudio lijepu svotu, koja je bila tri puta vea od moje
sadanje plae, prihvatim li mjesto drubenice njegove keri. Odbila sam. Mislim da bih
to bila uinila i kad bih bila jo mnogo siromanija, i s jo mnogo manje izgleda za
budunost. Nisam osjeala volju za taj posao. Mogla sam uiti druge, davati lekcije, ali
mi nipoto nije odgovaralo da budem neija guvernanta ili drubenica. Radije bih bila u
nekoj bogatoj kui sobarica. Kupila bih vrste rukavice, pometala spavaonice i stubita,
te istila pei u miru i neovisno o bilo kome. Radije bih ivala koulje i gladovala, nego
bila neija drubenica.
Nisam mogla postati sjena sjajne dame - sjena gospoice de Bassompierre. Po
naravi sam esto bila neraspoloena. Navikla sam na pokornost, ali to moje pokoravanje
moralo je biti dobrovoljno. Kao to je to bilo kad bih strpljivo sjedila za katedrom
izmeu, sada ve sasvim priviknutih, uenica prvog razreda gospoe Beck. Ili kad sam
bila sama u spavaonici, u vrtnoj aleji, na svojoj klupi u vrtu. Nisam mogla promijeniti
svoju ud, niti je prilagoavati: nije mogla postati okvir nikakvom dragom kamenu,
pridodatak neijoj ljepoti ili privjesak samaritanskoj veliini.
Gospoa Beck i ja smo se dobro razumjele. Ja nisam bila njezina drubenica, niti
guvernanta njezine djece. Ona mi je davala slobodu, nije me niim vezala, pa ak ni za
sebe, ni za svoje interese. Jednom je zbog bolesti nekog roaka morala na etrnaestak
dana napustiti kolu. Vratila se puna straha da se za vrijeme njezine odsutnosti neto
dogodilo u koli. Videi da se sve odvijalo svojim uobiajenim tijekom i da nema dokaza
nemara, ona je svakoj uiteljici u znak zahvalnosti dala poklon. Do mog je kreveta stigla
u pono i rekla da za mene nema dar.
- Moram St. Pierrovoj dokazati da joj se vjernost isplati - rekla je. - Kada bih to
pokuala s vama, to bi moglo uroditi nesporazumom, pa moda ak i razdorom meu
nama. Neto ipak mogu uiniti za vas. Mogu vam dati punu slobodu. Cest ce que je ferai.
(To je ono to u uiniti.)
Odrala je rije. Sve blage okove kojima me ikada bila okovala ona je sada skinula.
No, ja sam se dobrovoljno pokoravala njezinim pravilima. Sa zadovoljstvom sam sada
radila dva puta vie s uenicama i dvostruko se vie zalagala.
to se tie Mary de Bassompierre, ja sam je rado posjeivala, iako nisam eljela
ivjeti s njom. Sve mi je dokazivalo da e joj ak i ti moji povremeni posjeti uskoro postati
neophodni. to se tie gospodina de Bassompierra, on toga nije bio svjestan. Nije
uoavao tu mogunost jer, poput djeteta, nije shvaao znakove ni poetak neega to
kasnije moda ne bi odobravao.
Poela sam razmiljati o tome hoe li on to odobriti ili nee. To je bilo teko kazati.
Bio je zauzet svojim naunim istraivanjima. Bio je otrouman i mudar u vezi sa svim to
se ticalo njegovih istrai- vanja, no odvie povjerljiv i naivan za svakodnevni ivot.

210

Bosnaunited
Prema svemu sudei, on je svoju kerkicu jo uvijek smatrao djetetom i nije shvaao da
je netko drugi moe gledati drugim oima. Govorio je o tome to e morati uiniti kada
Polly postane ena, kad odraste. A Polly, koja je stajala kraj njegova naslonjaa,
nasmijeila bi se i uzela njegovu glavu meu svoje dlanove, poljubivi njegove sijede
uvojke. Ponekad bi ga stala natezati za kosu, ali nikada nije rekla: Oe, pa ja sam
odrasla.
Ona se razliito ponaala prema razlinim ljudima. S ocem je jo uvijek bila dijete,
njeno, veselo i zaigrano. Sa mnom je bila tako ozbiljna i enstvena kako je samo mogla
biti. S gospoom Bretton je bila posluna, ali ne i srdana. S Grahamom je bila
suzdrljiva, ponekad ak vrlo stidljiva. Po neki je put nastojala da bude hladna. Katkada
ga je i izbjegavala. Trgnula bi se zauvi njegov korak. Uutjela bi kad bi on govorio.
Zamuckivala je odgovarajui, a kad bi on otiao, ostajala bi uznemirena i zbunjena. To je
primjeivao ak i njezin otac. - Mala moja Polly - primijetio je jednom - ti ivi odvie
povueno. Ako e se kao ena tako plaljivo ponaati, nee odgovarati drutvu.
Ponaa se prema doktoru Brettonu kao prema strancu. Kako to? Zar se ne sjea da si ga
kao mlada djevojica vrlo voljela. - Vrlo, tata - odvraala mu je svojim suhim, ali ipak
njenim glasom. - Zar ga sada ne voli? to ti je uinio?
- Nita. Volim ga pomalo. Ali postali smo stranci jedno drugome. - Odbaci taj
osjeaj. Govori s njim slobodno i ne boj ga se! - On ba nije razgovorljiv. Ne plai li se on
mene, oe? - Kako bi se bilo koji mukarac mogao plaiti tako male utljive dame?
- Onda mu reci jednom zgodom neka se ne ljuti na mene to utim. Reci mu da je
to moj nain i da ja ne elim biti neljubazna. - Tvoj nain, mala brbljavice? Daleko je to od
tvog naina! To je samo tvoje raspoloenje.
- Popraviti u se, oe!
Na draestan je nain ve slijedeeg dana nastojala odrati svoje obeanje. Vidjela
sam kako se napree pri razgovoru s doktorom Johnom o opim temama. Ta panja
izazvala je osjeaj zadovoljstva na licu njezinog gosta. Bio je paljiv prema njoj i
odgovarao joj na najnjeniji mogui nain, kao da u zraku visi neka pauinasta srea,
koju se on bojao unititi jaim dahom. Nije se moglo zanijekati da u njezinu plaljivom,
ali ozbiljnom pokuaju u stjecanju njegova prijateljstva, nije bilo neke divne drai.
Kad je doktor otiao, pristupila je oevu naslonjau. - Jesam li odrala svoju rije,
tata? Jesam li se bolje ponaala? - Moja se Polly ponaa poput kraljice. Bit u ponosan na
nju, ako tako nastavi. Malo-pomalo. ona e primati moje goste mirno i otmjeno.
Gospoica Lucy i ja morat emo se potruditi i ponaati se najotmjenije da nas Polly ne bi
zasjenila. Ipak, Polly, jo uvijek lagano zamuckuje, pa ak i tepa Kao onda kada ti je
bilo est godina. - Ne, oe - odbila je ona uvrijeeno. - To ne moe biti istina. - to vi
kaete, gospoice Lucy? Nije li Polly kad je odgovarala na pitanje doktora Brettona
poznaje li palau princa Bois lEtanga, odgovorila tepajui da je bila tamo nekoliko puta?
- Tata, ti si tako sarkastian, ti si zao! Ja mogu izgovoriti sva slova abecede jednako tako
jasno kao i ti. Ali, odgovori mi: zato ti je toliko stalo da budem ljubazna s doktorom
Brettonom? Zar ga toliko voli?
- Volim ga zbog toga to smo stari, dobri poznanici. Osim toga, on je istinski

211

Bosnaunited
dobar sin. Ima dobro srce i vrlo je sposoban u svom zvanju. Da, taj je callant4 dobar.
- Callant! Ti si pravi kot! Je li to narjeje Edinburga ili Aberdeena?
- Oboje, ljubavi moja! A bez svake sumnje i Glasgowa. Zbog toga i govorim
francuski tako dobro. Pravi kot uvijek dobro govori francuski.
- Ti uvijek odaje kota.U tome si nepopravljiv, oe! I tebi bi kola bila potrebna.
- Morat e nagovoriti gospoicu Snowe da nas oboje poduava. Tebe u
otmjenom i enstvenom ponaanju, a mene u klasinom izgovoru. Svjetlost u kojoj je
gospodin de Bassompierre oigledno promatrao gospoicu Snowe pruala mi je
unutarnje zadovoljstvo. Kako nam proturjene karakterne osobine pripisuju oni koji nas
promatraju. Gospoa Beck smatrala me uenom i ozbiljnom, gospoica Fanshawe
ironinom i cininom, gospodin Home uzornom uiteljicom, olienjem ozbiljnosti i
diskrecije, pomalo konvencionalnom i moda neto prestrogom i odvie uskih pogleda,
ali ipak uzornom guvernantom. Profesor Paul Emanuel pak nije nikada propustio
priliku a da mi ne spoitne da sam i odve pustolovna duha, neposluna i hrabra.
Smijala sam im se svima. Ako me je itko od njih poznavao, onda je to bila mala Paulina
Mary. Nisam bila pristala da postanem njezina plaena drubenica, ali kako sam,
druei se s njom, stala uviati da je ona ugodna i skladna, poela me je nagovarati da joj
se pridruim u uenju. Predloila je da zajedno uimo njemaki jezik, koji joj se, kao i
meni, inio tekim. Dogovorile smo se da emo imati satove u ulici Crecy s istom
uiteljicom. Taj nas je dogovor dovodio zajedno nekoliko sati na tjedan. inilo se kao da
je to gospodinu de Bassompierru bilo drago. Savreno mu je odgovaralo da gospoa
Minerva dio svog slobodnog vremena povee s dokolicom njegova lijepog i dragog
djeteta. Onaj drugi, samoizabrani sudac, profesor iz ulice Fossette, otkrivi tko zna
kojom pijunskom metodom da ja esto odlazim u odreene sate i dane, stao me
nadzirati. Govorilo se da je gospodin Emanuel odgojen kod Isusovaca. Ja bih to bila
mogla povjerovati da je bolje znao sakriti svoje ine. Sumnjala sam u to, sudei prema
njegovu ponaanju. Nikad nije postojao netko tko se slabije znao sakrivati od njega. On
bi analizirao svoje vlastite pothvate: izmislio je i razradio zavjeru, bez oklijevanja hvalei
svoju sposobnost. Ne znam jesam li se vie smijala ili ljutila kad mi je on jednog jutra
pristupio i apui sveano priznao kako me uhodi. On e ispuniti dunost prijatelja i
nee me prepustiti mojim sklonostima. Moje je ponaanje, prema njegovu miljenju, vrlo
neodgovorno. Nije znao kako bi to shvatio. Krivio je svoju sestrinu Beck to doputa
takvo ponaanje uiteljici na njezinoj koli. Jer to bi osoba, koja se posvetila ozbiljnom
zadatku odgoja, radila s grofovima, groficama, dvorcima i palaama? Njemu se sve to
inilo neodgovornim. Zaista, njemu se inilo da ja izlazim est dana u tjednu.
Odgovorila sam: - Gospodin pretjeruje. Doista sam u posljednje vrijeme uivala u
maloj razonodi, ali ne prije nego li je to postalo neophodno; i ne pretjerujem u tome.
- Potrebno? Zato bi to uope bilo potrebno? Pa meni nita nije manjkalo, tako je
on pretpostavljao. Preporuio bi mi neka prouavam ivot katolikih opatica. Njima nije
bila potrebna nikakva razonoda. Ne znam kakav je izraz proao mojim licem kad je on to
izgovorio. Ali sigurno ga je izazvao. On me optuio da udim za svjetskim uivanjima,

212

Bosnaunited
da sam epikurejka, puna elje za veliinom, u grozniavoj potrazi za sjajem i svjetskom
tatinom. inilo se da u meni nema ni portvovnosti, ni smirenosti. Nije bilo ni vjere, ni
samoodricanja. Ne elei odgovarati na te optube ja sam nastavila ispravljati hrpu
engleskih zadanica.
Nije u meni vidio kranski duh. Poput mnogih drugih protestanata i ja sam u
sebi gajila ponos bezbonitva.
Okrenula sam se od njega, i jo se vie skupila u krilo utnje. Neodreeni je zvuk
proao kroz njegove zube. Sigurno to nije bila kletva. Za to je on bio odvie poboan. No
sigurna sam da sam ula rije prokletstvo. Neto sam slino ula i tada, kad sam dva
sata kasnije ila hodnikom i prola kraj njega na svom putu na sat njemakog jezika.
Nikada nije postojao bolji ovjek od gospodina Paula u odreenim tokama, a s druge
strane nikada nije bilo veeg despota.

***
Naa uiteljica njemakog jezika gospoica Anna Braun bila je dobroduna ena,
u dobi od oko etrdeset i pet godina. Moda je trebalo da ivi u doba kraljice Elizabete,
jer je obino jela za prvi i drugi doruak govedinu i pila pivo. Osim toga, njezina
otvorena njemaka priroda patila je okrutno zbog nae engleske suzdrljivosti. Mi smo
mislile kako smo vrlo srdane s njom, ali je nismo udarale po ramenima, a kad smo
pristale da je poljubimo u obraz, uinile smo to tiho, bez bunog cmakanja. To je nju oito
alostilo i titilo. Ipak, uzeto jedno s drugim, mi smo se dobro slagale. Nauena na
djevojke koje su malo razmiljale i slabo uile, ona je bila zauena zbog naeg napretka.
U njezinim smo oima nas dvije bile dva ledena, ponosna i neprirodna udovita.
Mlada je grofica bila pomalo ponosna. Svojom priroenom ljepotom i njenou,
ona je imala pravo na te osjeaje. Ali mislim da je bilo potpuno pogreno pripisivati ih
meni. Ja nikada nisam izbjegavala jutarnji pozdrav, to je Paulina inila kad god joj je to
bilo mogue. U mom naoruanju nije postojalo oruje blagog prezira. Paulina je pak
uvijek pokazivala to sjajno, fino oruje i svakom grubom njemakom ispadu
suprotstavljala bi njegov sjaj.
Potena Anna Braun je osjeala u stanovitoj mjeri tu razliku. Ona se napola
plaila, a napola oboavala Paulinu koju je drala nekom vrstom vile. Kod mene pak,
kod tog obinog smrtnika, ona bi traila zaklon.
Knjiga koju smo voljele itati i prevoditi sadravala je Schillerove Balade. Paulina
ih je ubrzo nauila divno itati. Gospoica bi je sluala s oitim zadovoljstvom i sretnim
osmijehom, divei se njezinu zvonkom glasu. Ona bi ih prevodila, a rijei bi joj lako tekle
preko usana, pune pjesnikog ara. Njezini bi se obrazi zarumenjeli, na usnama bi se
pojavio lagani smijeak, a lijepe bi oi zaiskrile. Najljepe dijelove nauila je napamet i
esto bi ih recitirala, kad bijasmo same. Jedna, koju je naroito voljela, zvala se Des
Madchens Klage (Djevojaka tuba.)
Voljela je ponavljati te rijei, nalazei u njima tunu melodinost. Smisao joj se nije

213

Bosnaunited
sviao.
Jedne veeri, kad smo sjedile kraj vatre, proaptala je:
Du Heilige, rufe dein Kind zuruck Ich
habe genossen das irdische giuck,
Ich habe gelebt und geliebet.

(Ti, sveta, nozovi svoje dijete,

Uivala sam u zemaljskoj srei;
ivela i ljubila!)

- ivjela i ljubila! - rekla je - zar je to vrhunac zemaljske sree, kraj ivota - ljubav?
Ja to ne mislim. Moe to biti najvea ljudska bijeda, moe biti gubljenje vremena,
besplodno muenje osjeaja. Da je Schiller kazao biti ljubljen bio bi blie istini. Nije li to
neto drugo, Lucy, biti ljubljen?
- Mislim da je moda tako. Ali zato da o tome razmiljamo? to vama znai
ljubav? to vi znate o tome?
Pocrvenjela je, pomalo zbog srdbe, a pomalo zbog stida. - Nemojte tako govoriti,
Lucy! Otac moe jo uvijek gledati u meni malo dijete. Meni je to ak i drago. Ali vi znate
i morat ete se priviknuti na to, da sam djevojka od devetnaest godina. - Nije vano ni da
imate dvadeset i devet. Ne moemo spoznati osjeaje s pomou razgovora i diskusija.
Neemo tako govoriti o ljubavi.
- Zaista, zaista! - kazala je brzo i uzbueno - moete nastojati sputavati me koliko
elite, ali ja sam ve o tome govorila, a i mnogo ula. Mnogo
neugodnog i tetnog, i to na nain koji vi ne biste odobravali.
I to malo, uvrijeeno, lijepo zloesto bie nasmijalo se. Nisam mogla naslutiti to
ona misli, a nisam je ni htjela pitati. Bila sam zbunjena. Videi ipak potpunu nevinost u
njezinu dranju, spojenu s malo nestanosti i obijesti, kazala sam napokon:
- Tko govori s vama na takav nain o tim stvarima? Tko vam je toliko blizak da se
to usudio rei?
- Lucy - odgovorila je mnogo njenije - to je osoba zbog koje sam ponekad vrlo

214

Bosnaunited
tuna. Voljela bih kad ona ne bi dolazila. Ne elim da
dolazi ovamo.
- Tko je to, Paulina? Zbunjujete me.
- To je moja sestrina Ginevra. Svaki put kada dolazi u posjete gospoi
Cholmondeley ona navraa ovamo i govori o svojim oboavaocima. Kakva je to ljubav!
Trebali biste uti sve to ona govori o ljubavi.
- ula sam - odgovorila sam potpuno hladno.
- A moda i nije loe da ste to i vi uli. Ne valja aliti zbog toga, to je posve u redu.
Jer naravno, Ginevrino miljenje ne moe utjecati na vas. Vi ste visoko iznad njezine
glave i iznad njezina srca. - Ona jako utjee na mene. Ona ima mo da razori moju sreu i
uznemiri moje misli. Ona me ranjava svojim miljenjima o ljudima koji su mi najdrai.

teta.

- ta to ona govori, Paulina? Recite mi! Mora postojati nain da se ukloni uinjena

- Ljude koje sam najdulje i najvie potovala ona potcjenjuje. Ona ne tedi ni
gospou Bretton, a ni Grahama.
- Vjerujem. Samo ne znam kako ona povezuje te ljude sa svojim osjeajima i sa
svojom ljubavlju? A ona to ini, zar ne? - Lucy, ona je drska i zlobna. Vi poznajete
doktora Brettona. Obje ga poznajemo. On je moda ponosan i nemaran, ali je li ikada bio
zao i ponizan? Dan za danom ona mi ga prikazuje kako klei pred njezinim nogama,
proganjajui je poput sjene. Ona ga uvredljivo odbija, a on je zaklinje da mu se smiluje.
Lucy, je li to istina? Je li bilo to od toga istina?
- Istina je da ju je on moda neko smatrao privlanom. Kae li ona kako joj jo
uvijek udvara?
- Kae da bi se za nj mogla udati kad god to zaeli. On samo eka njezin pristanak.
- Znai zbog toga ste bili tako suzdrani spram Grahama, a to je i va otac
primijetio?
- Stala sam sumnjati u njegov znaaj. Zatim sam posumnjala u Ginevrine rijei, jer
nisu zvuile istinito. Vjerujem da pretjeruje, moda ak i izmilja. Ali elim znati koliko.
- Pretpostavimo da moemo natjerati gospoicu Fanshawe da nam dokae svoje
tvrdnje. Dajmo joj priliku da pokae svoju mo.
- Mogla bih to uiniti sutra. Otac je pozvao neku gospodu na veeru. Sve same
uenjake. Graham je isto tako uenjak. I on je pozvan. Ja bih bila vrlo alosna kad bih
morala sjediti posve sama za stolom u tom drutvu. Ne bih mogla razgovarati s
gospoom iz parike Akademije. Sve moje novo steeno dobro ponaanje bilo bi
dovedeno u opasnost.
Vi i gospoa Bretton morate doi zbog mene. Ako je zamolite, i Ginevra e vam se
pridruiti.

215

Bosnaunited
- Da, odnijet u joj poziv i ona e imati prilike da dokae svoj istinoljubivi znaaj.

216

Bosnaunited

XXVII.
PALAA U ULICI CRECY

Sutranji dan bio je mnogo ivahniji i poslovniji no to smo to mi, ili bar ja,
pretpostavljali. Bio je to roendan jednog od mladih prineva Labassecoura - mislim
vojvode od Dindonneaua. U njegovu ast nije bilo nastave ni u kolama, ni na
sveuilitu. Studenti su morali prisustvovati itanju estitke, pa su se stoga okupili u
dvorani u kojoj su se inae odravali ispiti i dijelile nagrade. Nakon samog estitanja
jedan od profesora imao je odrati govor. Neki od prijatelja gospodina de Bassompierra,
koji su bili povezani sa Sveuilitem, spremali su se da prisustvuju toj proslavi, zajedno s
gradonaelnikom Villette, vitezom Staasom, te mnogim roditeljima i roacima
studenata. Prijatelji su pozvali i gospodina de Bassompierra. Naravno, trebala je da ga
prati i njegova lijepa ker. Ona je napisala pisamce Ginevri i meni, pozivajui nas da joj
se pridruimo. Gospoica Fanshawe i ja oblaile smo se u spavaonici ulice Fossette, kada
je Ginevra iznenada prasnula u smijeh.
- to je? - zapitala sam je, jer se ona prestala ureivati i zurila je u mene.
- Tako je udno - kazala je svojom uobiajenom iskrenou i drskou - da emo vi
i ja posjetiti isto drutvo. Da imamo iste poznanike. - Tako je - odgovorih - nisam ba
mnogo cijenila drutvo u kojem ste se posljednje vrijeme kretali. Gospoa
Cholmondeley i druina meni ne odgovaraju.
- A tko ste to vi, gospoice Snowe? - pitala je tonom tako neprekrivene
radoznalosti, da sam se sada ja morala nasmijati. - Priali ste o sebi da ste guvernanta, a
kad ste stigli ovamo zaista ste se i bavili djecom. Vidjela sam vas kako nosite malu
Georgettu na rukama poput sluavke. Malo bi koja guvernanta pristala na to. Najednom
je gospoa Beck mnogo paljivija prema vama nego prema onoj Parianki, St. Pierrovoj.
A ona oholica, moja sestrina, smatra vas svojom najprisnijom prijateljicom.
- Divno! - povlaivala sam joj, zabavljajui se zbog njezine zbunjenosti. - Tko sam
ja doista? Moda neka tajanstvena osoba. teta to ne izgledam tako.
- udim se to niste vie time polaskani - nastavila je. - Vi sve to primate tako
mirno. Ako ste doista tako beznaajna osoba kakvom sam vas smatrala, morate biti vrlo
hladnokrvni.
- Beznaajna osoba kojom ste me smatrali! - ponovila sam njezine rijei i moje se
lice pomalo zacrvenjelo. No, nisam se ljutila. Od kakve je vanosti bilo to obina
kolarka upotrebljava te pojmove? Ograniila sam se stoga na primjedbu da sam naila
na uglaenost, zapitavi je zato to ona smatra tako zbunjujuim. - ovjek se ne moe ne

217

Bosnaunited
uditi ponekim stvarima - ostala je uporno pri svome.
- udite se neemu to ste sami izmislili. Jeste li konano spremni? - Da, dopustite
da vas uhvatim pod ruku.
- Radije ne. Hodat emo jedna uz drugu.
Kad me uhvatila pod ruku obiavala se naslanjati na mene svom svojom teinom.
A kako nisam bila mukarac, a ni njezin oboavatelj, meni to nije bilo drago.
- Evo, opet! - viknula je. - Mislila sam da bih na taj nain priznavala va poloaj.
Smatrala sam to komplimentom.
- Zaista? Mislili ste izraziti kako se ne stidite pojaviti se sa mnom na ulici? To
znai da, kad bi nas ugledali gospoa de Cholmondeley, mazei svog psia na prozoru,
ili pukovnik de Hamal smijeei se na balkonu, vi ne biste pocrvenjeti zbog pratnje u
kojoj se nalazite? - Da - kazala je iskreno; to je bila njezina najvea odlika, sol koja je
spreavala da se njezin znaaj ne pokvari.
Osim to je mogla proitati moj komentar toga da u izrazu mog lica, ja nisam
nita primijetila. No u mojem pogledu nije mogla otkriti izraz zahvalnosti.
- Kako podrugljiva osoba! - nastavila je, dok smo prelazili iroki trg i uli u tihi,
ugodan park. Kroz njega je vodio najkrai put u ulicu Crecy. - Nitko na svijetu nikada
nije bio tako zao prema meni kao to ste to vi.
- Sami ste za to krivi. utite, pa u vas ostaviti na miru. - Kao da se vas moe
ostaviti na miru. Tako ste udni i tajanstveni. - Ta tajanstvenost je plod vae mate, pa
vas molim da me time ne muite.
- Ali, jeste li vi zaista netko? - uporno je nastavljala, turajui svoju ruku, protiv
moje volje, pod moju. I ta se ruka tiskala uz mene, iako nije bila dobrodola.
- Da - odgovorila sam - ja sam osoba koja napreduje. Bila sam drubenica neke
stare gospode, zatim guvernanta, a sad uiteljica. - Recite mi tko ste! Neu to nikome
kazati - nagovarala me, elei uporno da otkrije moj inkognito. Stiskala je moju ruku
koju je sada bila potpuno osvojila i toliko me nagovarala da sam napokon morala stati u
parku i nasmijati se. Za vrijeme itave nae etnje parkom izmiljala je najsmjenije
varijacije na tu temu, dokazujui uporno svoju nesposobnost da shvati kako osoba bez
roda i bogatstva, nepodravana prijateljima i vezama, moe zadrati svoju neovisnost.
to se mene tie, dostajalo mi je da su me priznavali tamo gdje je to za mene bilo vano.
Sve ostalo lako sam podnosila. Porijeklo, drutveni poloaj, intelektualne sposobnosti,
sve je to u mojim mislima bilo nevano. To su bili treerazredni stanari, koji su se mogli
sluiti samo malim salonom i spavaonicom u stranjem dijelu kue. ak i kad su
blagovaonica i soba za primanje bile slobodne, nisam ih putala u njih. Smatrala sam da
im odgovara skromniji smjetaj. Svijet nije tako sudio o tome, u to sam se brzo uvjerila.
Bez svake sumnje svijet je u pravu, ali nisam ni ja u potpunoj zabludi. Postoje ljudi, koje
nii drutveni poloaj i duevno srozava. Njima nedostatak poznanstva znai i gubitak
samopotovanja. Oni moraju cijeniti ta poznanstva i veze, koje ih tite od moralne
degradacije. Treba li optuivati ovjeka, koji prikriva injenicu da su njegovi preci bili
obini graani, a ne plemii, da su bili siromani, a ne bogati, radnici, a ne kapitalisti, ako

218

Bosnaunited
se on zbog toga smatra manje vrijednim? to dulje ivimo, to imamo vie iskustva; to
smo manje spremni osuditi vladanje naih blinjih. Gdje god nalazite skup sitnih
obrambenih sredstava, koja tite edne vrline, vjerujte da su i potrebna.
Stigli smo do palae u ulici Crecy. Paulina je bila spremna. S njom je bila i
gospoa Bretton. S njom i gospodinom de Bassompierrom smjestili smo se na dobrim
mjestima u dvorani u ne prevelikoj udaljenosti od tribine. Pred nama je bila skupljena
omladina Ateneuma, odbornici i gradonaelnik. Mladi prinevi sa svojom pratnjom
sjedili su na istaknutim mjestima. Dvorana je bila krcata plemstvom i najotmjenijim
graanima grada.
Nisam znala koji e profesor odrati govor. Nisam se o tome raspitivala.
Oekivala sam da e se pojaviti neki profesor koji e odrati slubeni govor, pun
mudroslovlja to se tie studenata, a pun laskanja za princa.
Tribina je bila prazna kad smo mi uli, ali desetak minuta kasnije bila je ve
krcata. Iznenada se iznad crvenog pulta pojavila neka glava, poprsje i ruke. Poznavala
sam tu glavu, a isto tako i gospoica Fanshawe. Tamna kosa, iroko, blijedo elo, plave
sjajne oi bile su nam tako dobro poznate i povezane s mnogim sjeanjima, da smo se
gotovo nasmijale ugledavi ga iznenada. Moram priznati, ja sam se zaista i nasmijala, no
brzo sam se sagnula, nastojei rupiem i velom sakriti svoje raspoloenje.
Zaista sam bila sretna to sam ugledala gospodina Paula. Bilo je ugodnije nego
inae vidjeti ga kako sjedi tamo ponosan i uspravan, mraan i smiren, neustraiv jednako
kao kraj katedre u razredu. Njegova nazonost bijae veliko iznenaenje za nas. Nisam
ga ovdje oekivala, iako sam znala da je profesor knjievnosti na sveuilitu. Sada sam
bila sigurna da neemo morati sluati rijei pune mudrosti laskanja. No, nisam bila
spremna na ono to se iznenada izlilo iznad naih glava.
Govorio je prinevima, plemenitaima, odbornicima i graanima, s jednakom
takvom lakoom, s jednakom takvom ljutitom iskrenou, s kojom je bio navikao
govoriti uenicama u ulici Fossette. Obraao se studentima, ne kao acima, ve kao
buduim graanima i rodoljubima. Dogaaji koji su se kasnije zbili u Evropi tada se jo
nisu mogli naslutiti, i ono to je izlagao gospodin Emanuel inilo mi se upravo
prorokim. Tko bi mogao i pomisliti da e iroko i plodno tlo Labassecoura pruiti
utoite takvim politikim idejama i nacionalnim osjeajima, kakva su sada bila
najavljena? Nije potrebno ovdje posebno naglaavati njegovo miljenje. No, neka mi
bude doputeno ustvrditi kako je taj mali ovjek bio isto toliko u pravu, koliko je bio
iskren u svojim izlaganjima. Svim svojim arom bio je i strog i osjeajan. Gazio je
utopistike teorije, odbacivao odluno lude ideje. A kad bi pogledao u lice tiranije, tada
bi se u njegovim oima pojavio sjaj kojeg je vrijedilo vidjeti. Kad je govorio o nepravdi u
njegovu se glasu nije osjeala nesigurnost. Njegov bi me glas tada podsjeao na trubu
limene glazbe koja je u sumrak svirala u parku.
Ne vjerujem da su njegovi sluatelji bili voljni dijeliti s njim njegov plan u
potpunosti. No, neki od studenata oduevili su se kad im je on govorio kakav bi morao
biti njihov put i zadatak u budunosti njihove zemlje i Evrope. Oni su mu dugo i buno
odobravali kad je zavrio svoj govor. Usprkos njegovoj otrini, on je bio njihov najmiliji

219

Bosnaunited
profesor.
Kad je nae drutvo naputalo dvoranu, on je stajao kraj ulaza. Ugledao me i
prepoznao. Skinuo je eir. Pruio mi je ruku u prolazu i upitao: Quen dites vous? (to
kaete?)
Bilo je to karakteristino pitanje za njega i podsjealo me, ak u ovom asu
njegova trijumfa, na nedostatak onog to sam smatrala samokontrolom i to je bila jedna
od njegovih greaka. Nije ba sada trebalo da me pita to mislim ili to bilo tko drugi
misli. No, njemu je bilo stalo do toga, a bio je i odvie otvoren po prirodi, odvie nagao
da zatomi tu elju.
Dobro! Iako mi se nije sviala njegova pretjerana gorljivost, sviala mi se njegova
naivnost. Rado bih ga bila pohvalila, moje je srce bilo puno hvale za njega, no naalost,
ni jedna rije nije silazila s mojih usana. Tko uope nalazi prave rijei u pravi as.
Promucala sam nekoliko beznaajnih pohvala, a bila sam zaista sretna kad su nagrnuli
drugi, koji su svojim oduevljenim estitkama prekrili moju nedovoljnu rjeitost.
Neki ga je gospodin predstavio gospodinu de Bassompierru. Grof, koji je bio
oduevljen, pozvao ga je da se pridrui njegovim prijateljima (koji su dobrim dijelom bili
takoer prijatelji gospodina Emanuela). Odbio je da doe na ruak, jer on je uvijek bio
nekako plah pri susretu s bogatstvom. Bio je pun neke snane elje za neovisnou, koja
nije bila nametljiva ali koju je mogao zapaziti samo netko tko ga je dobro poznavao. Ipak
je obeao da e navratiti u tijeku veeri sa svojim prijateljem M.A., lanom francuske
akademije. Za vrijeme ruka i Paulina i Ginevra bijahu, svaka na svoj nain, lijepe.
Ginevra je moda bila nadmona to se tie fizikih ari, ali je Paulina bila njenija i
duhovitija. Oi su joj bile sjajnije i ivahnije. Imala je finije lice i veu izraajnost. Tamno
crvena Ginevrina haljina isticala je njezine svijetle uvojke i odgovarala je njezinom
njenom tenu. Paulinina bijela haljina, moderna ali stroga, prisiljavala je oko da primijeti
ivahnost njezina izraza, njean ali i dubok pogled i smeu kosu koja se sputala poput
slapa. Bila je tamnija od svoje saksonske sestrine. Priroda je obrve i trepavice gospoice
Fanshawe naznaila samo u prolazu, dok je kod gospoice de Bassompierre sve to izvela
savreno i prefinjeno.
Paulina se uplaila uenjaka, no ne toliko da bi neprekidno utjela. Razgovarala je
skromno i bojaljivo, ne bez napora, ali s priroenom draesti i s puno duha, tako da je
njezin otac esto prekidao svoj razgovor i sasluao ponosno njezine rijei. U razgovor ju
je uvukao neki vrlo pristojan Francuz, uen ovjek. Bila sam oduevljena njezinim
francuskim jezikom. Govorila je bez greke. Struktura je bila ispravna, idiomi toni,
naglasak ist.
Ginevra, koja je pola ivota proboravila na Kontinentu, nije joj bila ravna. Rijei joj
dodue nisu nikada nedostajale, ali nije govorila posve teno, a ni posve isto. Bilo je
oito da tako nikada nee govoriti. Gospodin de Bassompierre bio je i u tom pogledu
zadovoljan sa svojom keri, iako je bio vrlo kritian u pogledu jezika. Ovdje je jo netko
sluao i gledao. Netko, koji je zbog svoje profesije zakasnio na ruak. im je sjeo za stol,
doktor Bretton je pogledao obje djevojke, i tu im je pozornost posvetio jo nekoliko puta
te veeri. Njegov je dolazak uzbudio gospoicu Fanshawe, koja do tog asa kao da nije

220

Bosnaunited
sluala. Postala je ljubazna i smijeila se, govorila je iako ono to je kazala obino nije
imalo veze s razgovorom. Njezin povran i bezvezan govor moda se nekad sviao
Grahamu. Moda mu se ak jo i sada sviao.
Moda je to bila samo uobrazilja, koja mi je govorila da iako su mu oi i ui
zadovoljne, njegov ivi duh i velika inteligencija nisu bili namireni. Bilo je sigurno da je
zbog upornog traenja njegove panje on, pun pristojnosti, inio sve to se od njega
zahtijevalo. Nije bio ni hladan, ni odbojan. Ginevra je bila njegova susjeda i za vrijeme
jela on je gotovo iskljuivo njoj posveivao svoju pozornost. Bila je zadovoljna i prela je
u salon dobro raspoloena. No, tek to smo dole do te odaje, ona je ponovno postala
nezainteresirana. Bacila se na sofu izjavivi kako je onaj govor bio glup, a veera
dosadna. Ispitivala je svoju sestrinu kako moe podnositi toliko dosadnih uenjaka,
koje je njezin otac okupljao oko sebe. im smo zaule da se gospoda pribliavaju, ona je
ponovno oivjela. Ustala je, otrala do klavira i poela svirati. Doktor Bretton im je uao
zauzeo je svoje mjesto kraj nje. Mislila sam da tamo nee dugo izdrati. Ugledala sam,
naime, prazno mjesto kraj kamina koje ga je sigurno privlailo. Primijetio ga je, ali su ga
ve drugi zauzeli. Draest i mudrost Pauline privlaili su misaone Francuze. Njenost
njezine ljepote, otmjenost u ponaanju, njezin nezreli, ali prirodni osjeaj takta
odgovarao im je. Sakupili su se oko nje, ne da razgo- varaju o nauci, to bi pokazalo
njezino neznanje, ve o literaturi, umjetnosti, o emu je, kako se pokazalo ona mnogo
znala. Sluala sam. Sigurna sam da je i Graham to takoer inio. Imao je vrlo dobar sluh i
vid. Znala sam da slua razgovor. Osjetila sam kako je oduevljen njime. Paulina je
posjedovala vie osjeajnosti i karaktera, no to je to veina ljudi mislila. Vie no to je i
Graham mogao zamisliti. Nije to nikada pokazivala onima, koji to nisu eljeli primijetiti.
Da kaem istinu, itaoe, nema ljepote, draesti i savrene prefinjenosti bez isto toliko
snage i iskrenosti. Jednako tako kao to e uzalud traiti dobar plod i krasan cvijet na
drvetu bez korijena i soka, isto e tako uzalud traiti draest kod slabe i umorne
prirode. Za kratko vrijeme e moda cvijet prekriti slabost, ali ubrzo e uvenuti, ak i na
najtoplijem suncu. Graham bi se sigurno prenuo da mu je neki duh apnuo neto o snazi
te njene prirode. Ali ja, koja sam je poznavala od djetinjstva, znala sam ili pogaala
kakvo vrsto korijenje povezuje njezinu draest sa sonim tlom stvarnosti.
Dok je doktor Graham sluao i ekao da se arobni krug otvori, njegov pogled koji
je lutao po sobi zadrao se na meni. Sjedila sam u mirnom kutu nedaleko moje kume i
gospodina de Bassompierra koji su razgovarali u etiri oka. Graham mi se nasmijeio,
proao kroz sobu i zapitao me kako sam, zato sam tako blijeda. Imala sam svoj vlastiti
smijeak i svoje vlastite misli. Bilo je ve prolo tri mjeseca otkada je doktor John
posljednji put razgovarao sa mnom, ega on uope nije bio svjestan. Sjeo je i zautio. Vie
je volio gledati nego razgovarati. Ginevra i Paulina nalazile su se sada nasuprot njemu.
Mogao ih je promatrati. Prouavati oba lica.
Nakon veere je nekoliko novih gostiju, dama i gospode, ulo u sobu. Stigli su na
razgovor. Meu njima zamijetila sam strogi, tamni profesorski lik u salonu. Gospodin
Emanuel poznavao je mnoge od prisutne gospode, ali ini mi se ne i dame, iskljuujui
mene. Kad je pogledao prema kaminu morao me primijetiti, te je naravno krenuo

221

Bosnaunited
ovamo.
im je ugledao doktora Brettona, promijenio je svoju odluku i zastao. Da je to bilo
sve ne bi bilo nikakvog razloga za svau. Ali nezadovoljan svojim dranjem, on je
nabrao obrve, isturio usne i izgledao tako runo da sam ja odvratila oi od te gadne
grimase. Stigao je i gospodin Josef Emanuel, zajedno sa svojim mranim bratom.
Zamijenio je Ginevru za glasovirom. Kakvo majstorsko sviranje nakon onog kolskog!
Kakvim je divnim, plemenitim tonom instrument zahvaljivao toj majstorskoj ruci!
- Lucy - kazao je doktor Bretton, prekinuvi tiinu i nasmijavi se, kad je Ginevra
prola kraj njega, dobacivi mu pogled. - Gospoica Fanshawe je zaista draesna
djevojka.
Naravno, ja sam to potvrdila.
- Ima li - nastavio je on - jo jedna u toj sobi tako draesna kao to je ona?
- Mislim, ni jedna nije tako lijepa.
- Slaem se s vama, Lucy! Vi i ja esto isto mislimo. Ili bar jednako prosuujemo.
- Zaista? - zapitala sam nekako sumnjiavo.
- Vjerujem, da ste vi mladi a ne djevojka, mi bismo bili dobri prijatelji. Nae bi se
miljenje podudaralo.
Zadirkivao me. Pomalo ironian, a pomalo njean pogled pojavio mu se u oima.
Ah, Grahame! esto sam razmiljala o tome kakav je tvoj sud o Lucy Snowe. Je li uvijek
bio dobar i pravedan? Da li bi tvoji osjeaji bili jednaki da je Lucy bila ista koja je sada, ali
obdarena bogatstvom i poloajem? Da li bi tvoje ponaanje bilo jednako? Ne, ne elim ti
prigovarati. Ponekad si me raalostio i oneraspoloio, ali mene je bilo tako lako rastuiti.
To mi se dogodilo i kad bi oblak preao preko sunca. Moda bih pred oima strogog suca
imala vie krivnje nego ti.
Nastojala sam nadvladati nerazumnu bol koja mi je izjedala srce, osjeajui da
Graham posveuje drugima sav svoj interes, a da za me uva samo tihu porugu, pa sam
ga zapitala:
- U emu se to mi tako savreno slaemo?
- Mi znamo dobro zapaati. Vi moda smatrate da ja te sposobnosti nemam, ali
nije tako.
- Govorili ste o ukusu. Gledamo iste stvari, ali ih razliito prosuujemo.
- Hajde, da govorimo o ukusima. Naravno i vi morate priznati odlike gospoice
Fanshawe. A to mislite o drugima u sobi? Na primjer o mojoj majci, ili o gospoi A. i Z?
Ili recimo o blijedoj mladoj dami, gospoici de Bassompierre?
- Znate to mislim o vaoj majci. Ne razmiljam o gospoi A. i Z. - A dalje?
- Mislim da je ona, kao to ste to ve kazali, mala blijeda dama. Blijeda je sada, jer
je premorena od uzbuenja.
- Sjeate li je se kao djeteta?
- Pitam se ponekad, sjeate li je se vi?

222

Bosnaunited
- Bio sam zaboravio na nju. No poznato je da se dogaaji, osobe, pa ak i pogledi i
rijei izbrisani iz vaeg sjeanja ponovno javljaju u odreenim okolnostima.
- To je mogue.
- Ipak - dodao je on - to je sjeanje nepotpuno. Potrebna mu je potvrda, inae je
vie nalik na san. Moe ga uvrstiti samo neije svjedoanstvo. Vi ste bili na gost prije
deset godina u Brettonu, kada je gospodin Home doveo mojoj majci tu svoju malu
djevojicu, malu Polly kako ju je zvao?
- Bila sam tamo one noi kad je ona stigla i onog jutra kad je odlazila.
- Bila je udno dijete, zar ne? Kako sam postupao s njom? Jesam li u to doba volio
djecu? Je li taj veliki nemirni ak imao u sebi njenosti? Ali vi me se, naravno, ne sjeate?
- Vidjeli ste svoju sliku u La Terrasse. Potpuno vam je nalik. U ponaanju bili ste
tada isti kao to ste danas.
- Kako je to mogue, Lucy? Te rijei su probudile moju radoznalost. Kakav sam ja
danas? Kakav sam bio juer ili prije deset godina? - Ljubazan sa svakim s kim ste eljeli,
neljubazan i okrutan s drugima.
- Varate se. Bio sam grub prema vama.
- Grub! Ne, Grahame! Ja ne bih nikada mogla strpljivo podnositi grubost.
- Jednoga se ipak sjeam. Mirna Lucy Snowe nije osjetila nita od moje njenosti.
- Jednako tako malo kao od vae okrutnosti.
- Da sam bio i sam Neron, ne bih mogao muiti osobu mirnu poput sjene.
Nasmijeila sam se. Ali sam takoer uguila jecaj. Zato me nije ostavio na miru,
zato nije prestajao s aluzijama na mene? Ti epiteti i te osobine koje mi je pripisivao ja
sam odbacila. Tiha poput sjene to nisam mogla prihvatiti. Ne ljutito, ve s najveom
odlunou. Ti epiteti bili su hladni i teki poput olova. Nisam eljela da me time
optereti.
Na sreu, ubrzo je preao na drugu temu.
- Kakvi su bili odnosi izmeu male Polly i mene? Ukoliko me sjeanje ne vara,
nismo bili neprijatelji.
- Govorite vrlo neodreeno. Moda mala Polly ima bolju memoriju. - Oh, mi sada
ne razgovaramo o maloj Polly. Molim vas, govorite o gospoici de Bassompierre. I
naravno, tako vana osoba ne sjea se Brettona. Pogledajte njezine velike oi, Lucy!
Mogu li one proitati i jednu rije u knjizi sjeanja? Jesu li to one iste oi kojima sam
pokazivao slikovnice? Ona ne zna da sam je ja djelomino nauio itati.
- Iz Biblije u nedjelju naveer.
- Ona sada ima mirni, njeni i fini profil. Nekada je imala nemiran i zabrinut izraz!
to znai djeja ljubav - mjehur od sapunice! Biste li vi u nju vjerovali? Ta me mala dama
zaista voljela!
- Mislim da vas je zaista voljela na neki nain - rekla sam mirno. - Znai, ne sjeate
se? Ja sam bio zaboravio, ali sada sam se sjetio. Voljela me vie od bilo koga drugoga u

223

Bosnaunited
Brettonu. - To ste vi mislili.
- Dobro se toga sjeam. Htio bih da joj mogu kazati sve ega se prisjeam, ili bih
zapravo elio da joj netko drugi, na primjer vi, apne to u uho a ja bih s ovog mjesta
uivao gledajui izraz njezinog lica. Ne biste li to mogli izvesti i uiniti me svojim
vjenim dunikom? - Da li bih vas mogla uiniti svojim vjenim dunikom? - zapitala
sam. - Ne, to ne bih mogla.
Osjetila sam kako krim prste. Osjetila sam u sebi neku toplu hrabrost. Ne, nisam
htjela pomoi Johnu. Osjetila sam sada svom snagom kako on krivo prosuuje moj
znaaj i narav. Uvijek mi je elio dati ulogu koja mi nije odgovarala. Priroda i ja
suprotstavljali smo mu se. On nije mogao spoznati moje osjeaje. Nije znao proitati
pogled mojih oiju, lice ili kretnje, iako je sve to govorilo. Nagnuo se prema meni i kazao
njeno: - Uinite mi to, Lucy! Bila bih ga zadovoljila, ili bih mu bar jasno bila kazala da
nikada vie ne zatrai od mene da igram subretu u ljubavnoj drami, kad ne bi nakon
njegovih njenih, gotovo zaklinjuih rijei (Uinite mi to, Lucy!) slijedile neije otre s
druge strane.
- Petite chatte, doucerette, coquette! - siktala je ta boaconstrictor.- Vous avez lair bien
triste, soumise, reveuse, mais vous ne letes pas: cest moi qui vous le dis: Sauvage! la flamme a
lame, leclair aux yeux! (Mala maka, slatka koketna, izgledate alosno, pokorno,
sanjalaki, ali vi to niste: to vam ja kaem. Divljakinja! S plamenom u dui i sjajem u
oima.)
- Oui, jai la flamme a lame, et je dois l'a voir! (Da, imam plamen u dui i moram ga
imati!) - odgovorila sam okrenuvi se ljutito. Ali profesor Emanuel je izrekao svoje
uvredljive rijei i otiao. Najgore je bilo to je doktor Bretton, koji je imao vrlo dobar sluh,
uhvatio svaku rije. Stavio je rupi na lice i stao se tresti od smijeha. - Izvrsno, Lucy zaviknuo je - savreno! Mala maka, mala koketa! To moram ispriati majci! Je li to istina,
Lucy, ili samo upola? Mislim da jest. Pocrvenjeli ste poput haljine gospoice Fanshawe.
Doista, kada ga bolje pogledam, prepoznajem onog malog ovjeka koji se toliko ljutio na
vas na koncertu. Isti je, a u ovaj je as neizmjerno bijesan, jer me vidi kako se smijem. Oh,
moram ga draiti! I Graham, dobro raspoloen, smijao se i rugao, te aptao tako dugo
dok se moje oi nisu napunile suzama.
Iznenada se otrijeznio. Pojavilo se prazno mjesto kraj gospoice de Bassompierre.
inilo se da se krug oko nje razilazi. To je Graham smjesta zamijetio svojim pozornim
oima, ak i dok se smijao. Ustao je, sakupio svu svoju hrabrost, proao kroz sobu i
iskoristio priliku. Doktor John je itavog svog ivota imao sreu, bio je ovjek uspjeha. A
zato? Jer je imao oi koje su vidjele svaku priliku, srce stvoreno za brze odluke i ivce da
djelo izvri. Nikakve ga strasti nisu sputavale, nikakav entuzijazam nije mu stajao na
putu. Kako je bio divan tog asa! Kad je Paulina podigla pogled on je stigao do nje,
njihovi su se pogledi spojili. Dok je razgovarao s njom, njeno je gledajui, pocrvenio je.
Stajao je hrabro u njezinoj nazonosti, a ujedno i stidljivo, pokoran i nenametljiv, premda
odluan u svojoj namjeri. Ja sam sve to uoila jednim pogledom. Nisam produljila svoje
promatranje, jer nisam za to imala vremena, pa da sam to i eljela. Bilo je kasno, a
Ginevra i ja ve smo morale biti u ulici Fossette. Ustala sam i poeljela laku no svojoj

224

Bosnaunited
kumi i gospodinu de Bassompierreu.
Ne znam je li profesor Emanuel zapazio kako nerado prihvaam ale doktora
Brettona, ili pak da sam te veeri patila, tako da sve to nije predstavljalo zabavu za tu
povrnu i lepravu Mademoiselle Lucy. Kad sam izlazila iz sobe on mi je pristupio
zapitavi me hoe li me tko otpratiti do ulice Fossette. Profesor je sada govorio vrlo
pristojno, inilo se kao da se ispriava i kaje, ali ja tu njegovu uljudnost nisam mogla
samo tako prihvatiti, niti mu tako brzo oprostiti. Nikada zapravo i nisam bila ozbiljno
ljuta zbog njegovih grubosti, niti sam se plaila njegova bijesa. Meutim, ono to je
veeras kazao smatrala sam neodgovornim i to sam mu eljela pokazati. Stoga sam
kratko odgovorila:
- Pratnja mi je osigurana.
To je i bila istina. Ginevru i mene odvest e kui koija. Prola sam kraj njega s
laganim naklonom tako kako su ga morale pozdravljati uenice prolazei kraj njegove
katedre.
Poto sam nala svoj al, vratila sam se u predvorje. Gospodin Emanuel stajao je
tamo kao da neto eka. Dobacio je kako je no lijepa.
- Je li? - odgovorila sam hladno i suzdrano. Mogla bih bila pljeskati samoj sebi u
znak odobravanja. Tako sam rijetko znala dobro glumiti suzdranost i hladnou kad me
netko uvrijedio ili mi zadao bol. Osjetila sam ponos zbog toga mog uspjeha. To je li?
zvuilo je ba kao i kod drugih ljudi. ula sam na stotine takvih suhih reenica s
rumenih usana uobraenih, samoljubivih gospoa i gospoica. Znala sam da gospodin
Paul nee eljeti nastaviti takav razgovor, ali on je to zaista bio zavrijedio. Smatram da je
i on mislio isto, jer je mirno to progutao. Pogledao je moj rubac i primijetio zabrinuto
kako je lagan. Odluno sam mu odvratila da je toliko topao koliko je meni potrebno.
Povukla sam se i naslonila na ogradu stuba, zamatajui se u svoj rubac i razgledavajui
uasne loe religiozne slike na zidovima. Ginevra nije dugo dolazila. Njezino traenje
vremena bilo je zaista dosadno. Gospodin Paul je jo uvijek bio ovdje, i moje je uho
uhvatilo njegov ljutiti uzvik. Pribliio mi se. Jo jedno siktanje pomislila sam. A kad ne
bi bilo odvie nepristojno, bila bih zapuila prstima oba uha u strahu pred onim to u
uti. No, nita se nije odigravalo onako kako mi to oekujemo. Ako oekujete aptanje,
ut ete krik molbe ili jada. Oekujete li vrisak, stranu prijetnju, zaut ete prijateljski
pozdrav i njeni apat. Gospodin Paul je njeno kazao: - Prijatelji se - kazao je - ne
svaaju zbog rijei. Recite mi jesu li se vae oi ovlaile zbog mene ili zbog onog
glomaznog Engleza? (tako je on bezobrazno zvao doktora Brettona) Zbog koga ste tako
pocrvenjeli da su vai obrazi jo i sada rumeni?
- Nisam svjesna toga da ste vi ili tko drugi izazvali kod mene takvo raspoloenje glasio je moj odgovor. Tim sam odgovorom ponovno nadmaila samu sebe i postigla
stupanj najledenijeg pretvaranja. - Ali to sam to kazao? - nastavio je. - Recite mi, bio sam
ljut pa sam zaboravio svoje rijei. to sam kazao?
- Ono to je najbolje zaboraviti - odgovorila sam mu jo uvijek vrlo mirna.
- Znai, moje su vas rijei uvrijedile? Smatrajte ih neizreenima, dopustite mi da ih

225

Bosnaunited
povuem, i oprostite mi!
- Ja se ne ljutim, gospodine!
- Tada je to jo neto gore od srdbe; zadao sam vam bol. Oprostite mi, gospoice
Lucy!
- Gospodine Emanuele, ja vam opratam.
- Recite mi to svojim prirodnim glasom, a ne tim stranim tonom. - Mon ami, je vous
pardonne. (Prijatelju, ja vam opratam.) Morala sam se nasmijati. Tko bi mogao zadrati
smijeh, gledajui ga tako ozbiljnog?
- Dobro! - zavikao je. - Voila que le jour va poindre! Dites done mon ami (Eto svanut e
dan! Recite, dakle moj prijatelju.) - Monsieur Paul, je vous pardonne. (Gospodine Paul, ja
vam pratam. - Izostavite to Monsieur, izgovorite onu drugu rije, ili neu povjerovati u
vau iskrenost. Recite - moj prijatelju! Moj prijatelj sasvim drukije zvui i ima drugo
znaenje na engleskom nego na francuskom. Mon ami nisam mogla kazati gospodinu
Paulu. Ali, engleski sam to mogla izgovoriti bez ikakve potekoe. Ta razlika za njega
nije postojala, i on se zadovoljio engleskom frazom. Nasmijeio se. itaoe, trebalo je da
ga vidi kako se smije. Kakva razlika u njegovu vladanju sada i prije pola sata. Moram
priznati, nikada do tada nisam ugledala u oima gospodina Paula smijeak zadovoljstva
ili sree. Stotinu sam puta vidjela kako se smije sarkastino, ironino ili prezirno. Ali ovaj
izraz na njegovu licu bio je neto posve novo za mene. Promijenilo ga je iz maske u lice.
Duboke su bore nestale. Njegov junjaki tamni izgled, koji je svjedoio o njegovoj
panjolskoj krvi, iznenada je postao nekako svjetliji. Ne znam jesam li ikada na jednom
ljudskom licu vidjela takvu metamorfozu. Odveo me do koije, a istog je asa stigao i
gospodin de Bassompierre sa svojom neakinjom.
Gospoica Fanshawe bila je loe raspoloena. Smatrala je to vee propalim. im
su se vrata koije zatvorila, ona je dala oduka svom neraspoloenju i neobuzdanim
prigovorima. Grdila je doktora Brettona otrovnim rijeima. Nije uspjela oarati ga ili ga
bar muiti, pa se predala osjeaju mrnje, koji je izraavala tako arko i u takvim
udovinim razmjerima, da sam ja planula sluajui je neko vrijeme mirno. Toliko je bio
povrijeen moj osjeaj za pravdu. Uslijedila je prava eksplozija, jer sam i ja znala biti
vatrena. Naroito u drutvu moje njene, ali grijene suputnice, koja je uvijek uspijevala
uzmutiti u meni najgori talog. Bilo je dobro to su kotai nae koije uasno buili
prelazei preko neravnog plonika Chosevilla. Naime, unutar koije nije vladala tiina ni
miran razgovor. Oborila sam se na Ginevru poput oluje. Izila je bijesna iz ulice Crecy,
trebalo ju je ukrotiti prije no to stignemo u ulicu Fossette. Morala sam joj dokazati
njezinu pravu vrijednost. Trebalo je to uiniti jezikom ija se uvjerljivost mogla
usporediti s komplimentima Johna Knoxa Mariji Stuart. To je bio pravi postupak sa
Ginevrom. Odgovarao joj je. Uvjerena sam da je te noi legla u krevet mirnija i mnogo
bolje raspoloena. Sigurno je i dobro spavala, zahvaljujui tekom moralnom udarcu.

226

Bosnaunited

XXVIII.
LANAC ZA SAT

Gospodin Paul Emanuel bio je vrlo osjetljiv na prekide za vrijeme njegovih

predavanja. Prolaziti pod takvim okolnostima kroz njegov razred smatrale su i uiteljice
i uenice opasnim po ivot. I sama gospoa Beck, ukoliko je bila prisiljena da to uini,
proletjela bi kroz razred sakupivi svoju suknju i paljivo izbjegavajui katedru, poput
broda koji se kloni valova. to se pak tie Rosine, vratarice, ona je imala opasan zadatak.
Svakih pola sata odvodila bi uenice s predavanja, na satove glazbe u kapelicu, ili u
veliki i mali salon, blagovaonicu ili pak koju drugu prostoriju u kojoj je bio smjeten
glasovir. Nakon drugog ili treeg pokuaja esto bi ostajala nijema od straha - osjeaja
izazvanog neopisivim pogledom upuenim njoj, kroz naoale.
Jednog sam jutra sjedila u predvorju i vezla neki runi rad to ga je jedna uenica
zapoela, a nikada ga nije dovrila. Moje su se ui naslaivale sluajui dizanje i
sputanje glasa u susjednom razredu, u tonovima katkada neskladnim, a katkada ak
uasno kretavim. Izmeu mene i te oluje nalazio se vrsti zid, kao i mogunost laganog
bijega kroz staklena vrata u dvorite, u sluaju da oluja skrene ovamo. Stoga sam se vie
zabavljala nego uzbuivala zbog tih sve eih simptoma. Uboga Rosina nije bila u
sigurnosti. etiri je puta tog jutra krenula putem opasnosti. A upravo sada, peti puta,
njezina joj je opasna dunost nalagala da izvue ugarak iz vatre - uenicu ispred nosa
gospodina Paula.
- Mon Dieu! Mon Dieu! (Boe moj! Boe moj!) - zaviknula je. - Que vais-je devenir?
Monsieur va me tuer, je suis sure; car il est dune colere! (to e biti sa mnom? Gospodin e
me ubiti, sigurna sam, jer on je uasno bijesan!)
I hrabrou oajnika ona je otvorila vrata.
- Mademoiselle La Malle au plano! (Gospoica La Malle na sat glasovira!) - viknula
je. Mogla se povui ili tiho zatvoriti vrata za sobom, ali glas ju je slijedio.
- Des ce moment! - la classe est defendue. La premisre qui ouvrira cette porte, au passera
par cette division, sera pendue, futce Madame Beck elle meme! (Od ovog trenutka razred je
zatvoren.
Prva koja otvori ova vrata ili proe kroz njih, bit e objeena, pa makar to bila
sama gospoa Beck.)
Nije prolo ni pet minuta od te prijetnje kad su se ponovno zaule Rosinine
francuske papue kako se uljaju hodnikom. - Mademoiselle - kazala je - ja ne bih ni za

227

Bosnaunited
pet franaka ponovno ula u taj razred. Naoale gospodina Paula zaista su strane. A
upravo je stigao glasnik s porukom iz Atheneuma. Kazala sam gospoi Beck da se ne
usuujem predati poziv, a ona je rekla neka to vama povjerim. - Meni? Ne, to je zaista
strano! Nije to moja dunost. Hajde, Rosino! Nosite svoj vlastiti teret. Budite hrabri i
uite jo jednom! - Ja, gospoice? To je nemogue. Danas sam ga ve pet puta prekinula.
Gospoa bi zaista trebala unajmiti andara za takvu dunost. Ne! Je nen puis plus! (Ne, ja
vie ne mogu!)
- Ba ste kukavica! O kakvoj je poruci rije?
- Upravo o onakvoj koju gospodin najmanje voli. Hitan poziv da smjesta doe u
Atheneum. Ima tamo slubenu posjetu - nekog inspektora, ili tako neto. Ni sama ne
znam to. Gospodin se mora sastati s njim. A znate kako on mrzi svako: mora! Da, to
sam zaista znala. Taj udljivi mali ovjek mrzio je svaki pritisak. On se bunio protiv
svega to je bilo hitno i obvezatno. Ipak, prihvatila sam taj zadatak, naravno ne bez
svakog straha. No taj je strah bio pomijean s drugim osjeajima, naroito s
radoznalou. Otvorila sam vrata, ula i zatvorila ih za sobom to bre i to je tie bilo
mogue, koliko mi je to uspjelo ovom mojom nemirnom rukom. Jer biti polagan ili
buan, ili pak ostaviti vrata irom otvorena, to su bili najtei zloini. Stajala sam, dakle,
tamo, a on je sjedio. Bio je oito zle, upravo najgore mogue volje. Upravo je predavao
matematiku, jer on je predavao sve to mu je padalo na pamet. A matematika je bila suh
predmet koji mu nije odgovarao. Sve su uenice drhtale dok je govorio. Sjedio je nagnut
nad katedrom. Nije mogao uiniti taj napor i pogledati tko je tako izravno prekrio
njegovu volju i zakon. To je bilo dobro. Ja sam, naime, na taj nain
imala vremena da proem kroz razred. Mnogo mi je vie odgovaralo da sretnem
njegov bijes izbliza, nego da podnesem te prijetnje iz daljine. Stala sam tono pred
njegovom katedrom. Naravno, nije me smjesta zapazio. Nastavio je predavati. Nije
imalo smisla uvrijediti se. Morao je uti i odgovoriti na poruku koju sam mu donosila.
Nisam bila dovoljno visoka da bih mogla podignuti glavu iznad njegova stola,
smjetenog na podiju. Ohrabrila sam se i pola naokolo kako bih bolje vidjela njegovo
lice. Ono mi je u asu kad sam ulazila u razred nalikovalo crnom, divljem tigru.
Dva sam ga puta pogledala nekanjeno postrance. Trei puta, kad sam uperila
pogled iza stola, srela sam njegove zjenice, koje su me prostrijelile kroz naoari. Rosine je
bila u pravu. Te su naoale nosile u sebi neizrecivi uas. Iza njih su gledale njegove oi,
pune mrnje.
Sad sam otkrila dobre strane blizine. Kako je bio kratkovidan smetalo mu je
promatranje zloinca izbliza. Zbog toga je skinuo naoari i mi smo sada bili u istom
poloaju.
Sretna sam to ga se nisam zaista bojala i to, nalazei se tako blizu njega, nisam
osjeala uas. Usprkos prijetnji koje je bio malo prije izrekao, ja sam mu pristupila s
toliko ljubaznosti da nije mogao da se bar malko ne umiri. Naravno, u tome nisam
pretjerivala pred oima javnosti. Samo sam mu eljela sve saopiti iza pisaeg stola. Que me voulez-vous? (to elite od mene?)
- zapitao je muklim glasom koji mu je dolazio samo iz grudi i grla, jer je zube

228

Bosnaunited
drao vrsto stisnute. Kao da se zakleo da nita ovozemaljsko nee izmamiti njegov
smijeak. Odgovorila sam odluno: - Monsieur - rekoh - je veux limpossible, des choses
inouies. (Gospodine, elim nemogue, neprihvatljive stvari.) I mislei kako je najbolje ne
oklijevati, ve mu to prije sve saopiti rekla sam mu tiho i brzo to su mu poruili iz
Atheneuma, preuveliavajui hitnost poruke.
Naravno, on nije htio uti o tome. On nee otii, nee prekinuti predavanje, pa
makar sve slubenike Villetta poslali po njega. Ne bi skrenuo s puta ni na zapovijed
kralja, kabineta i parlamenta zajedno. Znala sam da on mora otii. I dunost i interes
zahtijevali su da se bez odgaanja odazove pozivu. Ostala sam stoga utei stajati, kao
da on nita nije odgovorio. Zapitao me to jo elim.
- Samo odgovor koji moram predati glasniku.
Odmahnuo je nestrpljivo rukom. Usudila sam se dohvatiti grku kapu s prozora.
Slijedio je tu smjeiu kretnju pogledom koji se inio u isti as i radoznalim i punim
saaljenja.
- Ah! - promrmljao je - ako je dolo do toga da se gospoica Lucy petlja s tom
kapom, mogla bi je sama staviti na glavu. Mogla bi sama otii u Atheneum, obuena
poput djeaka. S najveim potovanjem poloila sam kapu na njegov stol. inilo se kao
da mi njezine rese treperei prigovaraju.
- Napisat u pismo i ispriati se, to e biti dovoljno! - rekao je, jo uvijek nastojei
da izbjegne poziv.
Znala sam da to ne bi koristilo, pa sam njeno gurnula kapu prema njemu. Ona je
kliznula po glatkoj povrini pisaeg stola, gurajui pred sobom lagano naoari s
metalnim okvirom, i one su na moj uas pale na pod. Ve sam nekoliko puta vidjela da
su pale i pritom im se nita nije dogodilo, ali ovaj puta nesrea koja je pratila Lucy Snowe
bila je uzrokom to su se oba stakla raspala u sjajne zvjezdice. Sada me zaista obuzeo
uas i aljenje. Znala sam vrijednost tih naoari. Vid gospodina Paula bio je udan, nije
lako bilo nai stakla za njega, a ova su mu odgovarala. ula sam kako ih je nazivao
svojim blagom. Kad sam podizala krhotine, moja je ruka drhtala. Bila sam uplaena do
dna srca zbog ove nesree koju sam prouzrokovala. Zapravo mi je bilo vie ao nego to
sam bila uplaena. Nekoliko trenutaka nisam se usudila pogledati nesretnog profesora.
On je prvi progovorio.
- La! - rekao je - me voila veuf de mes lunettes! (Evo ... ostadoh bez oala.) - Mislim da
e gospoica Lucy priznati da je poteno zasluila konopac i vjeala. Dre unaprijed u
oekivanju svoje zle kobi. Izdajico! Izdajico! Odluili ste me oslijepiti da bih bio nemoan
u vaim rukama!
Podigla sam oi. Njegovo lice nije odavalo ni bijes, ni srdbu, ve je bilo ozareno
smijekom i preliveno bojom koju sam ugledala one veeri u palai ulice Crecy. Nije bio
ljutit, ak ni alostan. Pokazao se milosrdnim kad se radilo o pravoj nesrei, strpljivim
poput sveca. Taj dogadaj koji je, kako sam ja mislila, unitio svaku mogunost postizanja
uspjeha, postao je mojim najboljim pomonikom. Nisam mogla vladati njime dok mu
nisam nita uinila. Ali sada, kad sam stajala pred njim kao skrueni grenik, on je

229

Bosnaunited
postao popustljiv. Jo me uvijek njeno zadirkivao kao une forte femme - une Anglaise
terrible - une petite casse- tout. (Snana ena, strana Engleskinja ko]a sve razbija). On je
izjavio da se mora pokoriti nekome tko je dao takvog dokaza svoje odlunosti. To je bilo
jednako kao kad je veliki imperator razbio vazu da bi izazvao strah. I tako je najposlije,
stavivi kapu na glavu i uzevi mi iz ruke slomljene naoari, krenuo u Atheneum sjajno
raspoloen.

***
Nakon sve te ljubaznosti, itaocu e sigurno biti ao kada uje da sam se ja jo tog
istog dana posvaala s gospodinom Paulom, ali tako je bilo i ja nisam mogla nita uiniti.
Obiavao je, a to je bilo vrlo pohvalno, dolaziti ponekad uvee iznenada i
nenajavljen. Tada bi upadao za vrijeme uenja i zavladao nama i naim poslovima poput
pravog despota. Naredio bi da se knjige spreme, i pripreme kutije za runi rad. Izvukao
bi debelu knjigu ili itav snop lanaka i zamijenio lecture pieuse, koju je neka pospana
uenica dosadno itala, nekom uzvienom tragedijom punom snane radnje. Ili pak
nekom dramom, kojoj sam rijetko shvaala pravu vrijednost itajui je, gospodin bi je
Emanuel ispunio svojim uroenim poletom i strau, kao da puni pehar ivotnim
napitkom. Ili bi pak u nau tamu unio odsjaj vanjskog svijeta, pokazao nam odbljesak
suvremene literature, proitao nam odlomak iz neke arobne prie ili pak posljednji
duhoviti feljton koji je izazvao smijeh u parikim salonima. Uvijek bi vodio brigu o tome
da iz tih tragedija, melodrama, pria i eseja izbrie sve ono to nije odgovaralo uima
jeunes filles. Primijetila sam esto da je on itave odlomke, koje nije mogao doslovce
proitati ali niti izostaviti, zamijenio vlastitim improvizacijama koje su bile jednako
tako snane kao one isputene. Dijalozi i opisi, koje je on izmiljao, bili su esto bolji od
onih koje je bio odbacio.
Te smo veeri sjedile tiho poput opatica. Uenice su uile, a uiteljice radile.
Sjeam se svog posla. Bila je to neka mala stvar koja me zaista zanimala. Imala je neki cilj.
Nisam to radila samo zato da ubijem vrijeme. Htjela sam je pokloniti, a kako je datum
predaje dara bio blizu, morala sam se pouriti i moji su prsti brzo radili. Zauli smo otru
zvonjavu koju smo svi poznavali. Zatim brzi korak poznat svakom uhu. Rijei: Evo
gospodina u isti su as sile sa svih usana, i ve su se otvorila vrata, a on se pojavio
meu nama. U sobi su se nalazila dva duga stola s klupama sa svake strane. Iznad
sredine svakog stola visjela je svjetiljka. Ispod te svjetiljke, sa svake strane stola sjedila je
po jedna uiteljica. Djevojke su im sjedile slijeva i zdesna. Najstarije, koje su morale
najvie uiti, bile su najblie svjetiljkama, a mlade vie prema sjeveru i jugu. Obiaj
gospodina Paula bio je da ljubazno ponudi stolicu jednoj od uiteljica, najee najstarijoj
Zelie St. Pierre, pa da zatim sjedne na njezino upranjeno mjesto. Na taj bi nain
osigurao za sebe rasvjetu sazvijeda Raka i Kozoroga to mu je bilo potrebno zbog
njegove kratkovidnosti. Kao obino, Zelie je ustala i nasmijeila se svom irinom svojih
usana, otkrivajui na taj nain niz gornjih i donjih zubi. Taj je udni smijeh razvuen od
uha do uha bio naznaen jedino otrom tankom krivuljom preko lica. Nije stvarao jamice

230

Bosnaunited
na obrazima, niti je davao sjaj oima. Pretpostavljam gospodin je nije vidio, a odluio je i
ne primijetiti je. Bio je, naime, isto tako kapriciozan, kao to se govori za ene. Njegove
naoari (jer je stavio druge oale) ispriavale su ga za sve propuste i previde. Ma kakav
bio njegov razlog, on je proao kraj Zelie, i prije no to sam ja mogla ustati i otii, on mi je
priapnuo: Ne bougez pas (Ne miite se) i smjestio se izmeu gospoice Fanshawe i
mene. Ona je uvijek eljela sjediti kraj mene, pa me gurala laktom u rebra, iako sam joj
esto govorila:
- Ginevra, eljela bih da ste u Jerihonu.
Lako je bilo rei Ne bougez pas, ali kako sam ja to mogla izvesti? Morala sam
mu napraviti mjesta a da to postignem morala sam zatraiti od uenica neka se
pomaknu. Mogla sam dopustiti Ginevri da se prilijepi uz mene elei se zagrijati kako
je govorila tih zimskih veeri. Muila bi moje srce uznemirivanjem i bockanjima, te sam
esto bila prisiljena staviti iglu u pojas titei se na taj nain od njezina lakta. No, s
gospodinom Emanuelom nisam mogla postupati na taj nain. Sklonila sam svoj runi
rad kako bih napravila mjesta za njegovu knjigu, ne ostavljajui ipak prevelik razmak
meu nama. Ba onoliko koliko bi svaki razuman ovjek smatrao odgovarajuim. Ali
gospodin Emanuel nikada nije bio razuman ovjek. Zapaljiv kakav je bio, smjesta je
planuo:
- Vous ne voulez pas de moi pour voisin - zagrmio je - vous vous donnez des airs de e aste;
vous me traitez en paria. Soit! Je vais arranger la chose! (Ne elite me za susjeda... Smatrate
me pripadnikom kaste. Sa mnom postupate kao s parijom. Ja u sve urediti.)
I poao je na posao.
- Lave e vous toutes, mademoiselles! (Ustanite, gospoice!)- viknuo je.Djevojke su
ustale. Natjerao ih je da sve prijeu do drugog stola. Zatim je mene smjestio na jedan kraj
klupe i donio mi paljivo moju kutiju za runi rad, svilu, kare i sve ostalo. Nakon toga
se sam smjestio na drugom kraju klupe.
Ma koliko to bilo smijeno, nitko se u sobi nije usudio nasmijati. Smijeh bi, onoj
koja bi se nasmijala, donio pravu nesreu. Ja sam sve to prihvatila s najveim moguim
mirom. Sjedila sam izdvojena, odrezana od svake veze s ljudima. Sjedila sam i radila,
tiha i nipoto nesretna.
- Est ce assez de distance? (Je li to dovoljan razmak?) - zapitao je. - Monsieur en est
larbitre(Gospodin je sudac toga) - odgovorila sam. - Vous savez bien que non. Cest vous qui
avez cree ce vide immense: moi je ny ai pas mis la main. (Dobra znate da to nije tako. Vi ste
stvorili tu golemu prazninu. Ja za to nisam kriv.) Poslije te izjave poeo je itati.
Na svoju nesreu bio je odabrao francuski prijevod Shakespearove drame: le faux
dieu - dodao je - de ces sots paien, les Anglais. (Lanog boga tih glupih bezbonih Engleza.)
Kako bi ga inae bio opisao, da nije bio tada tako loe raspoloen, jedva je potrebno da
naglasim.
Naravno, francuski je prijevod bio vrlo slab, pa se nisam trudila sakriti prezir to
su ga pogreke kod mene izazvale. Nije mi se inilo ni zgodno, a ni potrebno da neto
kaem, ali netko moe ponekad svojim dranjem izraziti ono to ne smije izrei rijeima.

231

Bosnaunited
Gospodin Paul me pozorno motrio i ne mislim da mu je izmakla i jedna od mojih
reakcija. Kao posljedica toga njegove su se oi ubrzo odrekle zatite naoari, da bi im
plamen mogao slobodnije sjati. Prognavi se sam na sjeverni pol, osjetio je ipak veu
toplinu negoli je vladala u sobi.
Poto je itanje bilo zavreno, ostalo je neizvjesno hoe li on otii sa svojom
neizreenom srdbom ili e sebi dati oduka. Susprezanje ba nije bilo uobiajeno za nj,
premda mu zapravo nita nije bilo uinjeno to bi moglo izazvati njegovu srdbu. Nisam
izrekla ni jednu rije, a nije mi se moglo prigovoriti ili kazniti me zbog lakog stezanja
miia oko oiju i usana.
Unijeli su veeru, koja se sastojala od kruha i mlijeka razblaenog mlakom
vodom. U znak potovanja prema profesoru, stavili su ae i pecivo na stol i nisu ih
odmah podijelili.
- Samo veerajte, moje dame - rekao je i prividno neto zapisivao u svojoj knjizi.
One su uzele svoje ae. I ja sam dobila pecivo i mlijeko, no kako sam sada bila jo vie
zaokupljena svojim poslom, ostala sam sjediti na mjestu kamo su me zbog kazne poslali i
nastavila raditi jedui i pijui. A sve to tako hladnokrvno i smireno kao to sam to rijetko
kada bila i to je predstavljalo novost za moje osjeaje. inilo se da nazonost jedne tako
nemirne i prgave naravi kao to je bio gospodin Paul poput magneta privlai sve
neugodne utjecaje, a ostavlja mi samo mirne i skladne.
Ustao je. Hoe li otii, a da ne kae ni jednu rije? Da, krenuo je prema vratima.
Ne, vratio se istim putom. Ali moda samo zato da uzme kutiju za olovke koju je
ostavio na stolu.
Uzeo ju je. Stavio je olovku u nju i ponovno je izvadio, slomivi joj vrh pritiskom o
drveni stol. Zatim ju je stavio u dep i krenuo ravno prema meni.
Djevojke i uiteljice okupljene oko drugog stola razgovarale su prilino slobodno.
Uvijek su to inile za vrijeme jela. Zbog stalne navike da razgovaraju u to vrijeme brzo i
glasno nisu ni sada mnogo stiale svoje glasove.
Gospodin Paul je stao iza mene. Pitao me to radim. Kazala sam mu da izraujem
lanac za depni sat.
Zapitao me: Za koga? A ja sam mu odgovorila Za jednog gospodinovog
prijatelja.
Gospodin Paul se nagnuo i poeo mi - kako to romanopisci kau - siktati u uho.
Rekao je kako sam ja izmeu svih ena koje on poznaje najneugodnija. Sa mnom
toboe nije bilo mogue ivjeti u prijateljstvu. Imala sam nemogu znaaj. Kako mi je to
uspijevalo, ili to je to ovladalo mnome, to on nije znao. Ali kad mi se ovjek pribliio s
najprijateljskijim namjerama - odmah sam na ponuenu slogu odgovarala neslogom,
dobroj volji suprotstavljala sam neprijateljstvo. On je bio siguran da mi nikada nije
uinio nikakvo zlo. Trebalo ga je smatrati u najmanju ruku neutralnim poznanikom, bez
neprijateljskih osjeaja. Ali kako sam se ja ponaala prema njemu! S kakvom srdbom, s
kakvim otporom i kakvom golemom nepravdom! Nisam mogla ne pogledati ga
zaueno:

232

Bosnaunited
- Srdba? Otpor? Nepravda? Ne znam...
- utite! Eto - vive comme la poudre! (Praskava kao barut.) Bilo mu je ao - vrlo ao.
Zbog mene je preao preko svega toga. Ali ta njegova dobrohotnost i velikodunost
mogla mi je nanijeti zlo. Zaista teta! Vjerovao je u dui da nisam bila sasvim liena
dobrih osobina. Kad bih bila smirenija, trezvenija i razumnija, mogla bih postati
primjerna osoba. No trebalo bi da vie sluam razum, da budem smirenija i manje
koketna i manje podlona pridavanju vrijednosti vanjskom izgledu. Za mene nije toliko
vano je li netko vii
za nekoliko stopa, ima li des coulers de poupee i un nez plus ou moins bien fait
(Boju lutke i manje vie lijep nos.) Ali, onakva kakva sam ja bila... I tu se glas tog malog
ovjeka na as prekinuo. Bila bih ga pogledala, pruila mu ruku ili kazala nekoliko
umirujuih rijei, ali sam se plaila da bih se mogla nasmijati ili zaplakati. Tako je udna
u svemu tome bila mjeavina dirljivosti i apsurda. Mislila sam da je zavrio. Ali nije bilo
tako. Sjeo je da bi mogao nastaviti.
On, gospodin Paul je riskirao da izazove moj bijes zbog moga dobra. On je
takoer primijetio da sam promijenila nain odijevanja. Morao je priznati da je u tom
pogledu bio zadovoljan sa mnom kad me upoznao, odnosno kad je imao prilike dobaciti
mi pogled u prolazu. Stroga jednostavnost i ozbiljnost mog odijevanja ulijevala je
povjerenje u mene. Kakav me to koban utjecaj natjerao da u posljednje vrijeme stavljam
cvijee na svoju kapu, da nosim izvezene okovratnike. ak da se jednom prilikom
pojavim u crvenoj haljini? On je to mogao pretpostaviti, ali zasad nije htio otvoreno
izjaviti. Prekinula sam ga ponovno, ali ovaj put ne bez naglaene ozlojeenosti i uasa.
- Crvena, gospodine Paul? Nije bila crvena! Bila je ruiasta, i to svijetloruiasta,
a pritom jo ukraena crnim ipkama. - Ruiasta ili crvena, uta, ili grimizna, zelena ili
plava, to je svejedno. To su sve raskalaene boje. A to se tie ipke, to je samo jo jedan
ukras vie.
Bio je uzbuen zbog toga to se sa mnom dogaalo. On nije mogao, to se tie tog
predmeta, biti tako precizan kako je on to elio. Nije znao tono imena svih tih sitnica,
mogao je ak i pogrijeiti u njihovim nazivima, ali zato nije bilo potrebno rugati mu se, i
nisam smjela reagirati na to tako naglo i vatreno. On je samo htio ustvrditi, govorei
openito - a znao je da su te tvrdnje tone - da je moja odjea u posljednje vrijeme
pokazivala des fafons mondaines,(moderni kroj) to ga je boljelo.
Pitala sam se kakvu fafons mondaines je on vidio u vunenoj zimskoj haljini s
bijelim okovratnikom, koju sam sada nosila. Kad sam ga to zapitala, odgovorio mi je
kako je skrojena s oitom namjerom da se svia, a osim toga nisam li ja svezala vrpcu
oko vrata? - Ako osuujete vrpcu kod dame, gospodine, sigurno vam se nee sviati ni
ovo za jednog gospodina? - zapitala sam ga pokazujui mu svoj runi rad. Odgovorio je s
uzdahom - pretpostavljam zbog moje neozbiljnosti.
Poto je neko vrijeme sjedio utei i promatrajui kako napreduje lanac, koji sam
radila paljivije nego inae, on me upitao: - Hou li ga ja zbog svega toga to mi je sada
kazao zamrziti? Jedva se sjeam to sam mu odgovorila. Mislim da ak nisam uope
nita kazala, ali znam da smo prijateljski poeljeli jedno drugome laku no. A kad je

233

Bosnaunited
gospodin Paul stigao do vrata, on se okrenuo i objasnio kako on ne osuuje potpuno onu
crvenu haljinu (ruiastu doviknula sam) i da mora priznati kako mi je dobro
pristajala. (Ukus gospodina Paula u pogledu boja bio je sklon onim sjajnim.) No
savjetovao mi je, ako je budem ponovno nosila, neka je nosim s istim osjeajima kao da je
saivena od obinog sukna sive boje.
- A to je s cvijeem na mojoj kapi? - zapitala sam. - Cvjetovi su zaista sitni.
- Pa ostavite ih - odgovorio je. - Nemojte dopustiti da se rascvjetaju. - A to je s
vrpcom?
- Va pour le ruban! (Moe i vrpca!) - glasio je ljubazni odgovor. I tako se sve smirilo.

***
- Dobro izvedeno, Lucy Snowe! - povikala sam samoj sebi. - Dola si zbog ugodne
lektire, a navukla si na sebe rude savon,(grubo ribanje.) a sve zbog svoje grijene ljubavi
prema svjetskim tatinama. Tko bi to mogao i pomisliti? Smatrala si sebe prilino
razumnom i usto pomalo melankolinom, a gospoica Fanshawe smatra te drugim
Diogenom. Gospodin de Bassompierre prekinuo je razgovor o glumici Vashti, jer mu se
inilo da to gospoici Snowe nije ugodno. Doktor John Bretton poznaje te samo kao
tihu Lucy, osobu neprimjetnu poput sjene. On je rekao, a ti si to ula: Lucyni
nedostaci sastoje se u prevelikoj strogosti ukusa i ponaanja, u nedostatku ivahnosti i
osebujnosti u odijevanju. Takvi su tvoji vlastiti dojmovi i miljenja tvojih prijatelja. Ali
taj mali ovjek ima posve suprotno miljenje. Optuuje te da si povrna i odvie
leprava, prevrtljiva, ivahna i rascvjetana. Taj mali grubi ovjek, taj nesmiljeni cenzor
sakupio je sav tvoj ubogi smisao za tatinu, tvoju nesretnu haljinu od ruiaste svile, sve
sitne ukrase, uske vrpce, smijenu ipku, i trai od tebe raune za sve njih zajedno i za
svaku posebice. Nauena si prolaziti poput sjene sunanom stranom ivota. Posve je
novi osjeaj za tebe to netko mora rukom zatititi svoje oi pred sjajem to ga ti zrai.

234

Bosnaunited

XXIX.
GOSPODINOV ROENDAN

Slijedei sam se dan digla sat prije svanua i zavrila s pletenjem lanca kleei na
podu spavaonice u sjaju none svjetiljke koja se ve pomalo gasila.
Potroila sam sav svoj materijal - svu svilu i staklene perle - prije no to je lanac
dostigao eljenu duljinu. Plela sam ga dvostruko, znajui da je takav izgled odgovarao
ukusu onoga kome je bio namijenjen. Na kraju mi je bila potrebna mala zlatna kopa.
Sreom, jedna se nalazila na mojoj jedinoj ogrlici. Oprezno sam je skinula i privrstila za
lanac koji sam zatim savila i stavila u malu kutijicu. Nju sam kupila zbog njezina sjaja.
Bila je napravljena od nekih tropskih koljki boje zvane nacarat (crveno-uta boja) i
ukraena malim sjajnim plavim kamenima. U poklopac kutije paljivo sam karicama
urezala odredene inicijale.

***
italac e se moda sjetiti opisa roendana gospoe Beck. Pa nije vjerojatno
zaboravio ni to da tim prigodom dobivala lijep dar od kole. Takva je panja bila
ukazivana samo gospoi Beck, a u blaem obliku jedino jo njezinu roaku i savjetniku
gospodinu Emanuelu. Njemu se ta ast ukazivala posve spontano, nita se unaprijed nije
spremalo, to je bio jo jedan dokaz, uz sve ostalo, koliko su uenice potivale svoga
profesora knjievnosti, usprkos njegovim predrasudama i naglostima, njemu nisu
poklanjali nita vrijedno. On je jasno dao na znanje kako ne bi primio ni srebrninu, ni
nakit. Ipak je volio mali znak panje. Za njega nije bila vana cijena i novana vrijednost.
Dijamantni prsten ili zlatna kutija za duhan, poklonjeni uz veliku paradu ne bi mu se
sviali toliko koliko jedan cvijet ili crte poklonjeni od srca i iskreno. Takva je bila
njegova narav. Bio je ovjek nedovoljno mudar za svoje godine, ali je ipak mogao
pobuditi prema sebi simpatije.
Roendan gospodina Paula pao je u srijedu, prvi oujka. Bio je krasan sunani
dan. Tog se jutra trebalo prisustvovati misi, a usto je bio obiljeen i kao polupraznik
koga se moglo koristiti za etnju, kupovinu i odlaenje u poslijepodnevne posjete. Zbog
svega toga uenice su se oblaile elegantnije i sveanije. U modi su bili bijeli okovratnici,
a uobiajene tamne vunene kolske haljine bile su zamijenjene svjetlijim i njenijim.
Gospoica Zelie St. Pierre ak je tog dana obukla svilenu haljinu, to je u tedljivoj dravi
Labassecour smatrano predmetom vrlo skupocjenim i luksuznim.

235

Bosnaunited
Osim toga zapaeno je i da je toga jutra poslala po frizera i uredila kosu. Neke su
uenice ak primijetile da je rupi i ruke navlaila novim, modernim parfemom. Uboga
Zelie! Upravo je u to doba esto izjavljivala kako joj je dosadio ivot pun osamljenosti i
rada. Kako udi za tim da stekne sredstva koja bi joj doputala odmor i zabavu. Kako bi
eljela da netko drugi radi za nju, da suprug plaa njezine dugove (jer ona je bila puna
dugova), da joj kupuje garderobu i usto dade slobodu. Da, kako je ona kazala, gouter un
peu les plaisirs. (okusi malo razonode.)Dugo se prialo kako je bacila oko na gospodina
Emanuela. No, gospodin Emanuel sigurno nije bio bacio pogled na nju. On bi je ponekad
prodorno promatrao neko vrijeme. Sama sam vidjela kako ju je jednom gledao vie od
etvrt sata, dok je oputen sjedio za katedrom, a uenice u miru pisale svoju zadau. Ona
je bila svjesna njegova pogleda; to joj je istodobno laskalo i plailo ju je. Gospodin bi
razotkrivao ponekad njezine osjeaje svojim uasno prodornim pogledom. On je
posjedovao mo instinktivne spoznaje i prodirao bi u njezine najskrivenije misli,
razotkrivajui iza obrambenih velova gola mjesta njezine due. Sve izopaene namjere i
skrivene misli, sve ono to ni sami mukarci i ene nisu shvaali - tu iskrivljenu kimu,
deformirani ud, roen zajedno s njima. Sve je to gospodin Emanuel mogao oprostiti i
saaliti se nad tim, ako je bilo iskreno priznato. Ali kad bi njegov prodorni pogled naiao
na obmanjivanje i prikrivanje, tada je postajao okrutan, ak i zao. Likujui strgao bi veo s
tih ubogih bijednika. Tjerajui ih do potpunog razgoliavanja, pokazivao bi ih tada gole i
lane - ta uboga bia - u iskri uasne istine. On je mislio kako time vri pravdu. to se
mene tie, sumnjala sam da to ovjek smije initi ovjeku. Vie nego jednom ja sam
gotovo proplakala zbog rtava na koje se sruio. Nisam tedjela srdbu i prigovore na
njegov raun. On je to zavrijedio. No, nije bilo lako potresti ga u njegovom vrstom
uvjerenju da ini ono to je pravo i to je potrebno.
Doruak je proao, misa je bila zavrena, kolsko je zvono zazvonilo a razredi su
se ispunili. Uenice i uiteljice sjedile su tiho, pune iekivanja. Svaka je drala u ruci
svoj dar, kiticu najljepeg proljetnog cvijea, koje je zrak ispunjavalo mirisom. Jedino ja
nisam imala kiticu. Volim gledati kako cvijee raste, ali ubrano ono mi se prestaje sviati.
Promatram ga tada kao neto to e ubrzo uginuti, postajem tuna zbog njegove slinosti
ivim biima. Nikada ne poklanjam cvijee voljenim osobama, niti ga elim primati iz
ruku meni dragih ljudi. Gospoica St. Pierre je primijetila moje prazne ruke. Nije mogla
vjerovati da sam tako nemarna. Njezine su me oi prodorno promatrale. Sigurno sam
negdje sakrila bar jedan simbolini cvjetak. Mali buket ljubiica, neto zbog ega e on
hvaliti moj ukus i moju dosjetljivost. Ali nije se morala plaiti nematovite Engleskinje.
Ona je sjedila bez ijednog cvijeta i lista poput golog stabla zimi. Kad se u to uvjerila, Zelie
se zlurado nasmijeila.
- Zaista ste pametni to ste utedjeli svoj novac, gospoice Lucy - rekla je. - Ba
sam glupa to sam bacila dva franka za buket cvijea iz staklenika.
I s ponosom je pokazala svoju divnu kitu cvijea. Ali, tiho! Zauo se korak. Onaj
korak! Dolazio je brzo, kao obino, no nama je ta brzina nekako laskala. Smatrale smo je,
naime, nadahnutu neim drugim osim uzbuenjem i estinom. inilo nam se da korak
naeg profesora sadri tog jutra u sebi neke prijateljske osjeaje. A tako je zaista i bilo.

236

Bosnaunited
Uao je u takvom raspoloenju da je unesao jo vie sunana sjaja u ve i tako
obasjani prvi razred. Jutarnje je svjetlo sijalo izmeu naeg cvijea i igralo se po
zidovima, te se spojilo sa sjajem njegova ljubaznog pozdrava. Poput pravog Francuza
(iako ne znam zato to kaem, jer on porijeklom nije bio ni iz Francuske, ni iz
Labassecoura), on se odjenuo za tu situaciju i priliku. Nije se zaogrnuo u svoj tamni
kaput, koji mu je davao mraan i nekako tajanstven izgled. Naprotiv, obukao je dobro
skrojen kaput i lijepi svileni prsluk. Nestalo je i njegove izazovne grke kape, dolazio je
gologlav, s rukavicama na ruci nosei posve obian eir. Mali je ovjek izgledao vrlo,
vrlo dobro. Njegove su modre oi bile ljubazne, a tamnoputo lice odavalo je
dobro-dunost, koja je savreno mogla zamijeniti ljepotu. Nije se ni zamijeivalo kako
njegov ovei nos nema savren oblik, kako su njegovi obrazi suhi, elo istureno i
etvrtasto, a usnice mu ne nalikuju ruinu pupoljku. ovjek ga je prihvaao onakvog
kakav je bio, osjeajui u njemu nazonost znaajne linosti.
Poao je do katedre. Poloio je na nju eir i rukavice. Bon jour, mes amies,(Dobar
dan, moje prijateljice!) kazao je kao da eli prema nekima od nas popraviti mnogu otru
rije i grubu primjedbu. Nije to bio ton pun drugarstva, niti je zvuao poput
propovjednika, ve glas koji je upotrebljavao kad bi mu srce govorilo preko usana. Jer to
je srce ponekad i progovorilo, lako razdraljivo, njegovo srce ipak nije bilo okamenjeni
organ. U njemu je bilo mjesta za njenost veu od obine ljudske njenosti. Zbog toga on
bijae blag prema djeci i njean prema enama i djevojkama. Nije, naime, mogao, ma
kako buntovna bijae njegova ud, oduzeti im svoju naklonost, jer u cjelini uzevi on se s
njima slagao bolje nego sa svo- jim vlastitim spolom.
- Mi svi elimo gospodinu mnogo sree i estitamo mu roendan - rekla je
gospoica Zelie, koja je sebe imenovala glavnim estitarom. Pola je prema njemu toliko
izvjetaeno koliko joj je bilo potrebno i poloila pred njega skupocjeni buket. On se
nagnuo nada nj. Uslijedio je itav niz darova. Dugi red uenica prolazio je kraj njega
klizeim korakom, kako ve strankinje hodaju. Svaka djevojka stavljala bi svoj dar na
katedru. Kad je i posljednji buket bio poloen, na katedri je stajala prava piramida od
cvijea. Tako visoka, sakrivala je junaka dogaaja. im je ceremonija zavrila, mi smo
opet sjele na svoja mjesta u mrtvoj tiini, oekujui njegov govor. Mislim da je proteklo
oko pet minuta, a tiina nije bila prekinuta. Deset, i jo se uvijek nije nita ulo.
Mnoge od prisutnih sigurno su se pitale zato gospodin eka. Imale su i razloga
za to. On je sjedio mirno iza brda cvijea, kao da je slijep i bez rijei.
Konano se zauo dubok glas kao da izlazi iz neke rupe. - Est ce la tout? (I to je
sve?)
Gospoica Zelie se ogledala.
- Jeste li sve predale svoje cvijee? - pitala je uenice. Da, sve su predale svoje
bukete, od najstarijih do najmlaih, od najmanjih do najveih. Uiteljica je to i znala.
- Est la tout? - ponovljeno je pitanje, sada jo mnogo dubljim glasom. - Monsieur rekla je ustajui gospoica St. Pierre, govorei sebi svojstvenim slatkim smijehom - ast
mi je kazati vam, da su uz jednu jedinu iznimku sve osobe u ovoj sobi predale svoje
cvijee. A gospoica Lucy, kao strankinja, vjerojatno nije bila upoznata s naim obiajima

237

Bosnaunited
ili nije mogla procijeniti njihovo znaenje. Gospoica Lucy je smatrala ovu ceremoniju
odvie neozbiljnom a da bi u njoj sudjelovala. - Sjajno! - promrsila sam izmeu zubiju - Ti
zaista nisi lo govornik, Zelie!
Odgovor gospoici St. Pierre sastojao se od pokreta ruke iza cvjetne piramide.
Ovaj je pokret odbijao rijei i nalagao tiinu. Tu je ruku slijedio jedan lik. Gospodin se
pojavio iza svog zaklona. Stao je pred katedru, pogledao ravno pred sebe u kartu svijeta
na suprotnom zidu, i upitao trei put, sada zaista traginim glasom: - Est ce tout?
Mogla sam tog asa sve urediti da sam stupila naprijed i gurnula mu ruku malu
kutiju od koljki koju sam vrsto stiskala. To sam i bila namjeravala uiniti. No, prvo me
udno ponaanje gospodina Paula zadralo u tome, a sada me izazvalo izvjetaeno
upletanje gospoice St. Pierre. italac nije do sada imao prilike suditi o karakteru
gospoice Snowe kao o neem savrenom, pa stoga nee sada biti iznenaen to se ona
nije htjela obraniti od bilo kakvih optubi te Parianke. A osim toga, gospodin Paul je
izgledao tako tragino i tako je ozbiljno shvaao moju greku da je zavrijedio kaznu.
Zbog toga sam zadrala svoj dar i ostala sjediti, neosjetljiva poput kamena. - Dobro je! konano je progovorio gospodin Paul, i nakon to je izrekao te rijei, licem mu je prola
sjena neega to je odavalo mrnju i prezir. Progutao je sve daljnje primjedbe i zapoeo
svoje uobiajeno predavanje.
Ne sjeam se to je govorio. Nisam ga sluala. Njegovo nastojanje da savlada svoj
bijes i ljutnju, upola je smanjilo smijeni efekt opetovanog Est-ce tout?
Na kraju govora nastupila je ugodna promjena. Panja mi je ponovno bila
zaokupljena.
Zbog neke nehotine kretnje - mislim da mi je naprnjak pao na pod, a ja sam, u
nastojanju da ga podignem, udarila glavom u otri rub klupe - izazvala sam malu buku.
To je razljutilo gospodina Paula. Odbacio je svoju prividnu mirnou, otmjenost i mo
savladavanja, pa je pourio da iskoristi ovaj sluaj koji mu je mogao pruiti olakanje. Ne
znam kako je u tijeku predavanja uspio prijei preko Kanala i stii na britansko tlo, ali
tamo sam ga ja nala kad sam ponovno poela sluati.
Pogledavi brzim, cininim pogledom po sobi - pogledom koji je vrijeao ili bio
predvien da vrijea, on se je kad me je naao, svim svojim bijesom okomio na Engleze.
Nikada nisam ula govoriti o engleskim enama tako kako je gospodin Paul
govorio toga jutra. Nije ih potedio ni u emu to se ticalo njihove pameti, morala,
ponaanja i dranja. Naroito se sjeam kako je prigovarao njihovoj visini, dugim
vratovima, tankim rukama, nemarnom odijevanju, nainu odgoja, skeptinom
bezbonitvu, nepodnoljivom ponosu i nametljivim vrlinama. Iskezio je zlobno zube i
inilo se kao da bi kazao jo i mnogo strasnije stvari da se usudio. Oh, bio je ispunjen
mrnjom, jedak i podivljao. Kao posljedica toga pojavila se naravno njegova ogavna
runoa. - Mali pokvareni otrovni ovjee! - pomislila sam - Hou li ja sebe muiti milju
sviam li vam se ili ne, vrijeam li moda vae osjeaje? Zaista neu. Za mene ste
jednako tako nevani kao i onaj najotrcaniji buket u vaoj piramidi.
ao mi je to moram rei da nisam mogla u potpunosti izvriti tu odluku. Neko

238

Bosnaunited
sam vrijeme zbog vrijeanja Engleske i Engleza ostala neosjetljiva. Mogla sam to dosta
mirno podnositi nekih petnaestak minuta. No ta se sikua zmija odluila i na ujedanje. I
on je konano kazao takve stvari - ne samo o enama, ve o naim najslavnijim imenima i
najveim ljudima, kaljajui tit Britanije i bacajui u blato nau zastavu - da je i mene
ujeo. S uivanjem je iznosio sve povijesne uobiajene kontinentalne lai, kada se ve
nita drugo nije moglo smatrati uvredljivim. Zelie i sav razred cerio se u osvetnikom
zadovoljstvu. Jer, udno je, kako ti klaunovi iz Labassecoura potajno mrze Englesku.
Konano sam udarila po stolu, otvorila usta i viknula:
- Vive lAngleterre, lHistoire et les Heros! A bas la France, la Fiction et les Faquins!
(ivjela Engleska, povijest i heroji. Dolje Francuska, izmiljotina i lupei!)
To je pogodilo sve u razredu. Rekla bih da su me smatrali ludom. Profesor je
podigao rupi i sakrio zloban smijeh. Malo, zlobno udovite! Mislio je sada da je
pobijedio, jer me razbjesnio. Za tren oka postao je dobro raspoloen. Poeo je govoriti
posve mirno o cvijeu. S puno poezije i simbolike priao je o njegovu mirisu, draesti,
istoi i tako dalje. Na nain pravog Francuza stao je usporeivati mlade djevojke s
pupoljcima pred sobom. Kazao je gospoici St. Pierre kompliment u vezi s njezinim
buketom i zavrio s obeanjem da e povesti cijeli razred na doruak u prirodu prvog
lijepog, sunanog jutra. Bar one u razredu - dodao je - koje moe smatrati svojim
prijateljima.
- Done je ny serais pas (Mene, dakle, nee biti tamo.) - izjavila sam i protiv svoje
volje.
- Soit! (Neka bude!) - odvratio je i, pokupivi svoje cvijee, izjurio je poput strijele
iz razreda. Ja sam pak pobrala svoje kare, naprnjak i zanemarenu malu kutiju te ih
zatvorila u svoju ladicu i pola gore. Ne znam da li se on ljutio, ali ja moram priznati da
jesam. Ipak, bijes mi je na udan nain prolazio. Nisam jo sjedila ni sat vremena na
svom krevetu, prisjeajui se njegova ponaanja i rijei, kad sam se ve stala smijati zbog
svega. Htjela sam ga obradovati, ali sudbina je odredila drukije.
To poslijepodne, sjetivi se kako moj stol u razredu nije sigurno skrovite, a
naroito zbog inicijala urezanih na poklopcu kutije - koji su glasili P. C. D. E. - za Paul
Carl ili Carlos David Emanuel (ti su stranci uvijek imali niz krsnih imena) ja sam sila
dolje. U kui je vladao blagdanski mir. Vanjske su uenice pole svojim kuama, a one
druge na etnju. I uiteljice, osim one koja je tog tjedna bila nadglednica, takoer su
pole u grad u posjete ili u kupovinu. Sve je bilo prazno, pa tako i velika dvorana s
velikom sjajnom kuglom koja je visjela po sredini, sa dva velika svijenjaka i zatvorenim
glasovirom. Sve je uivalo u odmoru usred tjedna. udilo me to su vrata prvog razreda
bila otvorena. Tu su sobu obino zakljuavali kad je bila prazna. U nju smo mogle ui
samo ja i gospoa Beck koja je posjedovala drugi klju. Jo sam se vie zaudila kad sam
ula neko gibanje, kao da netko pomie stolicu i otvara ladicu stola.
To je sigurno gospoa Beck, koja opet neto pretrauje pomislila sam istog asa.
Napola otvorena vrata dala su mi mogunost da se u to uvjerim. Pogledala sam. Ne, nije
to bila silueta gospoe Beck, sa alom i istom kapicom, ve kaput i oiana tamna

239

Bosnaunited
mukaraka glava. Ta je osoba sjedila na mojem stolcu. Njegova je maslinasta ruka
otvorila moju ladicu, a njegov je nos njukao po mojim papirima. Okrenuo mi je lea, ali
nije bilo ni aska sumnje to se tie njegove osobe. Ve je bio skinuo sveano odijelo.
Ponovno je obukao svoj omiljeni kaput s mrljama od tinte. Ona uasna grka kapa leala
je kraj njega na podu, kao da mu je ispala iz ruke koja je radila taj grijeni posao. Sad sam
saznala ono to sam ve dugo sumnjala, a to je bilo da je ruka gospodina Emanuela u
najprisnijim vezama s mojom ladicom. Da je otvarala i zatvarala poklopac, prekapala i
ureivala moje stvari, jednako tako kao i moja. U to nije trebalo sumnjati, niti je on to
skrivao. Ostavljao je znakove svake takve posjete. No, do sada ga nikad nisam uhvatila
na djelu. Nisam mogla, ma koliko nastojala, saznati vrijeme njegova dolaska. Njegov
sam trag zapaala u zadanicama punim greaka, koje sam ujutro nalazila uredno
ispravljene. Koristila sam se njegovom dobrom voljom i dobrodolim pozajmnicama.
Izmeu otrcanog rjenika i izlizane gramatike udovito bi se pojavila zanimljiva i svjea
nova knjiga. Iz moje kutije za runi rad provirio bi, smijeei se, asopis iz kojeg je itao
prole veeri. Nije se moglo sumnjati u izvor tog blaga. Da nije bilo drugih znakova,
jedan izdajica, koji se nalazio u svemu tome, odgovarao je na ta pitanja - miris cigare. To
je naravno bilo neugodno. Isprva sam otvarala prozore da bih izvjetrila svoju ladicu.
Ispruenim sam prstima turala te asopise kroz prozor i izlagala ih svjeem zraku. No
iznenada sam se izlijeila od te neugodnosti. Gospodin me jednog jutra uhvatio u tom
poslu. Shvatio je to je posrijedi. Istrgnuo mi je moj teret iz ruke i bacio u vatru. To je ba
bila neka knjiga do koje mi je bilo naroito stalo, pa sam jednom dokazala kako sam bra
i odlunija od njega. Izvukla sam knjigu iz vatre, i spasivi je na taj nain, nikada vie
nisam pokuala uiniti neto slino. Usprkos svemu tome, jo mi nikada nije uspjelo
zatei na djelu tog ljubaznog duha koji je volio cigare. Ali sada sam ga imala. Evo ga - ba
njega. U ustima je drao svoju indijsku draganu, iz koje se izvijao svijetloplavi dim.
Puhao je dim ravno u moju ladicu, to ga je moglo odati. To me naroito izazivalo, a
htjela sam ga i iznenaditi, poput domaice koja najposlije otkriva udnog vilenjaka
saveznika, kako obavlja posao za nju - pa sam se tiho prikrala i zastala iza njega,
nagnuvi se oprezno iznad njegovih ramena.
Srce mi je bilo oarano onim to sam ugledala.
Nakon jutronjeg neprijateljstva, nakon moje prividne nemarnosti, nakon udarca
to su ga pretrpjeli njegovi osjeaji - on je bio spreman sve zaboraviti i oprostiti. Donio
mi je nekoliko lijepih knjiga koje su, sudei po piscima i naslovima, morale biti
zanimljive. Sada kad je sjedio za mojim stolom on je pozorno i njeno pregledavao
sadraj moje ladice miui stvari, ali i pazei na njih. Srce me zaboljelo kad sam se
nagnula nada nj. Sjedio je nesvjestan toga, nastojei da mi uini dobro. Usudila bih se
kazati da
se nije ljutio na mene, pa se i moj jutarnji bijes stao gubiti. Zaista sam voljela
profesora Emanuela.
Mislim da je uo moj dah. Iznenada se okrenuo. Iako je bio nervozan, nikada nije
skakao s mjesta, a rijetko bi kada promijenio boju. Bilo je neto vrsto u njemu.
- Mislio sam da ste s ostalim uiteljicama otili u grad - primijetio je stiui pomalo

240

Bosnaunited
natrag svoj mir, koji je na tren izgubio. - Dobro je to niste. Mislite li da mi je drago kad
me ulove? Nije! A ja esto pregledavam va stol.
- Znala sam to, gospodine!
- Pronali ste od vremena do vremena neki svezak ili brouru. Ali vi ih ne itate,
jer miriu po ovom. - Dodirnuo je svoju cigaru. - To je istina, ali ja ih ipak itam.
- Bez zadovoljstva?
- Ne smijem proturjeiti gospodinu.
- Svia li vam se bilo koja od njih? Jesu li one prihvatljive za, vas? - Gospodin me
stotinu puta vidio kako ih itam, a osim toga zna da nemam toliko razonode, da bih
mogla potcijeniti onu koju mi on prua.
- Imam dobre namjere. Pa kad vi to ve uviate i nalazite malu zabavu u tim
mojim naporima, zato ne bismo mogli biti prijatelji? - Fatalist bi kazao: zato jer ne
moemo.
- Jutros - nastavio je on - probudio sam se dobre volje i doao sam sretan u ovaj
razred. Vi ste mi pokvarili taj dan. - Ne, gospodine, samo dva ili tri sata. A i to
nenamjerno. - Nenamjerno! Ne! Bio je moj roendan, svi su mi poeljeli sreu osim vas.
Male uenice iz treeg razreda predale su mi svaka posebice kiticu ljubiica i estitale mi.
A vi - nita. Ni pupoljak, ni list, ni apat - ak ni jedan pogled. Zar je to bilo nenamjerno?
- Nisam eljela nita loe uiniti.
- Zar zaista ne poznajete nae obiaje? Niste bili spremni? Rado biste potroili
nekoliko novia za cvijee da ste znali kako ja to oekujem od vas? Potvrdite to i ja u
sve zaboraviti i oprostiti vam nanesenu mi bol.
- Znala sam to oekujete. I bila sam spremna. Ipak nisam potroila ni jedan
novi za cvijee.
- Dobro je to ste poteni. Mogao bih vas zamrziti kad biste mi laskali i lagali.
Bolje je izravno rei Paul Carl Emanuel - je te deteste, mon gardon! (Paul Carl Emanuel - ja
te mrzim, moj djeae) - nego smijeiti se, pokazivati zanimanje, gledati osjeajno, a
lagati i varati. Ne mislim da ste vi licemjerni i hladni. No, vjerujem da ste u ivotu uinili
teku greku. Mislim da krivo prosuujete. Da ne pokazujete razumijevanja tamo gdje bi
trebalo da budete zahvalni. A moda ste odani i zaneseni tamo gdje bi trebalo da budete
hladni poput svog imena. Nemojte misliti kako elim da prema meni pokaete osjeaje.
Sauvaj vas Bog! Zato ste se trgli? Jer sam spomenuo osjeaje? Ponovit u to! Postoji
takva rije, i postoji takva stvar, iako ne unutar ovih zidova, hvala Bogu! Niste dijete a da
s vama ne bi trebalo govoriti o onom to postoji. Ali ja sam samo promucao tu rije koja
je strana mom ivotu i mojim pogledima. Umrla je u prolosti, a u sadanjosti lei
sahranjena, njezin je grob dubok, star mnogo ljeta. U budunosti e uskrsnuti kako ja
vjerujem, ali tada e sve biti izmijenjeno, i oblici i osjeaji. Smrtnici e postati besmrtni.
Uzdii e se ne na zemlji, ve na nebu. Sve to vam elim kazati, gospoice Lucy Stowe,
jeste da s profesorom Pau- lom Emanuelom morate pristojno postupati.
Nisam mogla, niti sam htjela proturjeiti takvim osjeajima. - Recite mi, kad je va
roendan - nastavio je - i ja neu tedjeti nekoliko novia kako bih vam kupio mali dar.

241

Bosnaunited
- Bit ete kao i ja, gospodine! Ovo stoji vie od nekoliko novia, a ja nisam alila
zbog cijene.
I uzimajui iz otvorene ladice malu kutiju, gurnula sam mu je u ruku.
- Drala sam je jutros u krilu - nastavila sam - pa da je gospodin bio malo vie
strpljiv, i da se gospoica St. Pierre nije uplela, a mogla bih dodati i da sam ja bila mirnija
i pametnija, bila bih vam je ve tada dala.
Pogledao je kutiju. Vidjela sam da mu se sviala njezina topla boja i sjaj
svijetloplavog kamenja. Rekla sam mu neka je otvori. - Moji inicijali! - kazao je
pokazujui na slova urezana u poklopac. - Tko vam je kazao da se zovem Carl David?
- Neka mala ptiica, gospodine!
- Leti li ona od mene do vas? Tada bi se mogla privrstiti poruka na njezina, krila
kad bi to bilo potrebno.
Izvadio je lanac - koji nije mnogo vrijedio, ali svila je sjala i perle su blistale.
Njemu se i to svialo. Divio se poput djeteta. - Za mene?
- Da, za vas.
- Ovo ste radili sino?
- Da
- Zavrili ste ga jutros?
- Jesam!
- I zapoeli ste ga raditi s namjerom da ga meni poklonite? - Bez svake sumnje.
- Da mi ga poklonite za roendan?
- Tako je!
- I ta je namjera ostala nepromijenjena dok ste ga izraivali? I to sam potvrdila.
- Tada nee biti potrebno da neki dio izreem, govorei da on nije moj. Da je
izraen za nekoga drugog.
- To niti je potrebno, niti bi bilo pravedno.
- itav je taj predmet moj?
- U cjelini.
I gospodin Paul je smjesta raskopao kaput i namjestio lanac preko svojih grudi,
pokazujui to je mogue vei dio, skrivajui to manji. Jer on nikada nije skrivao ono to
mu se svialo i to je smatrao pravim ukrasom. to se tie kutije, proglasio ju je za divnu
bombonijeru. On je, naime, oboavao bombone. A kako je oboavao dijeliti s drugima
ono to je sam volio, davao bi te bombone na jednak nain kao to je i knjige dijelio.
Zaboravila sam spomenuti da sam izmeu ostalih darova u svojoj ladici znala nalaziti
esto i okoladne bombone. U tom je pogledu njegov ukus bio junjaki i pomalo
djetinjast. Njegov jednostavni ruak esto bi se sastojao od peciva koje je obino podijelio
s nekom malom uenicom iz treeg razreda.
- A present cest un fait accompli (Sada je to gotova stvar.) - rekao je zakopavajui
svoj kaput. I nismo vie govorili o tome. Zatim je pogledao one dvije knjige koje mi je bio

242

Bosnaunited
donio. Izrezao je svojim depnim noiem nekoliko stranica (to je obino inio, kad bi mi
donio neku knjigu, a naroito kad se radilo o romanima. Ponekad sam se ljutila na
strogost njegove cenzure), on je ustao, pristojno dodirnuo svoju grku kapu i, poelivi
mi laku no, otiao. Sada smo prijatelji pomislila sam sve dok se ponovno ne
posvadimo.
Mogli smo se posvaditi ak i to isto vee, ali, drago mi je to to mogu kazati, bar
smo jednom propustili tu priliku.
Protivno svim oekivanjima, gospodin se Paul pojavio naveer. Budui smo toliko
vremena proveli s njim ujutro, nismo ga oekivali. Tek to smo poeli uiti on se pojavio.
Bila sam sretna kad sam ga ugledala. Tako sretna da sam ga pozdravila smijekom. A
kad je krenuo prema mjestu koje je bilo uzrok sinonje svae, ja sam dobro pazila da se
ne maknem odvie u stranu. On je ljubomorno promatrao hou li se odmaknuti, ali ja to
nisam uinila, pa je dolo do male guve. Izgubila sam raniju elju da osiguram dovoljno
mjesta gospodinu Paulu. Nauila sam se na njegov kaput i grku kapu, pa mi njihova
blizina vie nije bila ni ugodna ni neugodna. Nisam sjedila kraj njega kao ukopana, kako
je on znao govoriti. Micala sam se, kad sam to eljela, kaljala kad je to bilo potrebno, ak
sam i zijevala, ukratko radila sam sve to sam htjela slijepo raunajui na njegovu
naklonost. Moja drskost nije, bar te veeri, bila kanjena kako je to zavrijedila. On je bio
popustljiv i dobroduan. Ni jednom me nije ljutito pogledao, ak mi se nije ni obratio,
iako sam znala da je pun prijateljskih osjeaja prema meni. Tiina moe biti raznovrsna i
imati mnogostruka znaenja. Nikakve rijei nisu mogle imati mnogostruka znaenja.
Nikakve rijei nisu mogle imati ugodniji sadraj od tihe nazonosti gospodina Paula.
Kad su unijeli posluavnik i zapoela veera, on je kazao pri odlasku da mi eli laku no
i sladak san. I zaista sam spavala dobro i sanjala slatko.

243

Bosnaunited

XXX.
GOSPODIN PAUL

Ne bi trebalo da se italac pouri sa svojim ljubaznim zakljucima kako je od tog

dana gospodin Paul postao drugi ovjek s kojim je bilo lako ivjeti i koji nije vie irio
oko sebe dah opasnosti i neugode. Ne, on je bio mali nerazumni ovjek. Kad je bio
premoren, a to se esto dogaalo, postojao je osjetljiv i razdraljiv. Osim toga krv u
njegovim ilama bila je tamnija od otrova ljubomore. Ne mislim time na blau
ljubomoru srca, ve na onaj stroi, uskogrudni osjeaj ije se mjesto nalazi u mozgu.
Ponekad sam pomiljala, promatrajui gospodina Paula dok je mrtio elo i puio
usne zbog neke moje zadae koja nije imala dosta pogreaka (jer on je volio da grijeim:
hrpa greaka bila je za njega jednako tako slatka kao hrpa oraha), kako on nalikuje
Napoleonu Bonaparteu. Ja to jo i sada mislim.
U beskrajnom nepotovanju velikodunosti, sliio je velikom Imperatoru.
Gospodin Paul bi se prepirao sa dvadeset uenih ena, i ne pocrvenjevi on bi provodio
sistem nitavnih svaa i optuivanja, nikad se ne uznemiravajui zbog gubitka ponosa.
On bi poslao u izgnanstvo pedeset Madame de Stael, ako bi mu one dosaivale,
vrijeale ga ili mu se suprotstavljale. Sjeam se jedne dogodovtine sa stanovitom
gospoom Panache, koju je gospoa Beck privremeno uposlila kao uiteljicu povijesti.
Ona je bila pametna - zapravo, znala je mnogo. Osim toga posjedovala je sposobnost da
na najbolji nain iskoristi svoje znanje. Njezina pojava nije bila liena ara. Vjerujem da bi
je mnogi ljudi nazvali finom enom. Ipak je bilo neto u njezinoj snanoj i velikoj
pojavi to nije odgovaralo njenom i istananom ukusu gospodina Paula. Zvuk njezina
glasa koji je odzvanjao dvoritem, dovodio ga je u udno stanje. Njezin dugi slobodan
korak kojim bi se pribliavala hodnikom esto ga je znao natjerati da pograbi svoje
papire i nestane.
Jednog se dana pun zlobe dosjetio provaliti u njezin razred. Brzo poput munje
shvatio je metodu njezinog poduavanja, vrlo razliitog od njemu omiljenog naina. Bez
ikakvih ceremonija, a i bez pri- stojnosti, on je iznio ono to je smatrao njezinim
grekama. Da li je oekivao kako e mu se ona pokoriti i posluati ga, to ne znam. No
sreo se s otrim suprotstavljanjem, pomijeanim s odlunim prigovorom zbog njegova
neopravdanog upletanja.
Mjesto da se dostojanstveno povue, to je jo uvijek mogao uiniti, on joj je
dobacio rukavicu izazova. Gospoa Panache, ratoborna poput Penthezileje, podigla ju je
za tren oka. Ona je stala mlatarati pred njegovim nosom, zasipajui ga bujicom rijei.

244

Bosnaunited
Gospodin Emanuel bio je blagoglagoljiv, ali gospoa Panache ga je u tome nadmaila. Iz
toga se razvio splet divljih antagonizama. Mjesto da se pritajeno smije svom lijepom
neprijatelju, gospodin Paul ju je stao ozbiljno mrziti. Poastio ju je iskrenim bijesom, stao
ju je osvetniki progoniti, odrekao se mirnog poinka u krevetu, uivanja u jelu i
odmaranja uz dim cigare, sve dok god je ona boravila pod istim krovom s njim. Profesor
je pobijedio, ali zbog toga pobjednika aureola nije ukrasila njegovo elo. Jednom sam se
usudila to spomenuti. Na moje veliko iznenaenje on mi je dao pravo. U isto je vrijeme
priznao kako on u nazonosti mukaraca ili ena, grubih i samozadovoljnih poput
gospoe Panache, nikada ne moe obuzdati svoje strasti. Neizreciva arka mrnja gonila
ga je u rat do istrebljenja. Kad je tri mjeseca nakon toga saznao da je njegov pobijeeni
neprijatelj oajan zbog toga to ne moe nai namjetenje, on je pokrenuo nebo i zemlju
kako bi je zaposlio, zaboravljajui na svoju mrnju. Kad je ona dola da se pomiri s njime
i da mu zahvali za sve to je za nju uinio, njezin prodoran glas i ponaanje natjerali su
ga da nakon deset minuta napusti sobu u najveoj ivanoj razdraenosti. Moram
nastaviti svoje poneto smjelo usporeivanje. U svojoj elji za moi, u udnji za vlau,
gospodin Emanuel je bio slian Bonaparteu. Bio je ovjek kome se nije trebalo uvijek
potiniti. Ponekad je bilo korisno i suprotstaviti mu se. Bilo je dobro stajati na miru,
pogledati mu u oi i rei mu kako njegovi zahtjevi prelaze granice zdravog razuma, a
njegov apsolutizam granii s tiranijom. Prvi znaci nekog naroitog talenta koji bi se
pojavili pod njegovim okriljem uzbuivali su ga. On bi promatrao njegovu borbu, ali se
ne bi pokrenuo da pomogne pri poroaju. Pruio bi ruku kao da govori: Doi, ako si
dovoljno snaan.
Kad su prole opasnosti i bol prvog susreta, kad je udahnut prvi dah ivota, kad
je vidio kako se plua ire i uo srce kako lupa, te ugledao odsjaj ivota u oku, jo uvijek
ne bi ponudio pomo. - Pokai se istinitim pa u se pobrinuti za tebe - glasile su njegove
rijei. A kako je to bilo teko njemu dokazati! Kakvo je trnje i bodlje, kakvo otro kamenje
bacao po putu pred noge nenavikle napornom putovanju! Promatrao je bez aljenja put
kojim je trebalo neustraeno prei. Slijedio je otisak stopala, koja su, pribliavajui se
cilju, esto krvarila. Slijedio bi ih namrgoen, uvajui najstrou strau poput policajca
na tim izmrcvarenim hodoasnikom. Kad mu je dopustio da se odmori prije no to mu je
san zatvorio one kapke, on bi te iste kapke iroko otvarao nesmiljenim prstima i zurio
duboko kroz zjenicu u mozak i u srce u potrazi za sakrivenim i najudaljenijim
skrovitima bivstva. Konano bi dopustio novom obraeniku da spava, ali samo na
trenutak. Tad bi ga iznenada probudio da bi na njemu mogao obaviti nove pokuse, dok
je on jo posrtao od slabosti. Istraivao je njegovu narav, osjeaje i zdravlje. I tek nakon
to su najstroa ispitivanja bila primijenjena i izdrana, tek tada bi on odao svoje
priznanje i u tiini udario svoj ig.
No govorim o tome kao netko tko ta zla ne pozna. Sve do dana kad se zavravalo
posljednje poglavlje gospodin Paul nije bio moj profesor. Nije mi drao predavanja, no
nekako ba u to vrijeme on je sluajno opazio moje neznanje u pogledu jednog predmeta
(ini mi se da je to bila aritmetika). Kazao je da bi to bila sramota i za aka neke
sirotinjske kole. Odluio je pozabaviti se sa mnom. Prvo me stao ispitivati i tako je
otkrio mnoge rupe u mom znanju. Dao mi je knjige i zadao nekoliko zadataka.

245

Bosnaunited
On je to isprva inio s veseljem i neskrivenim oduevljenjem, govorei kako misli
da sam ja bonne et pas trop faible (dobra i ne odvie slaba.) (to je znailo da nisam
potpuno liena dara) ali, zahvaljujui nesretnim okolnostima jo uvijek u stanju
nepotpunog duevnog razvitka.
Poetak tih napora zaista je bio s moje strane obiljeen nadnaravnom glupou.
Nikada nisam mogla, ak ni pri sklapanju obinih poznanstava, potvrditi ili dokazati
sposobnost za brzo shvaanje. Muna i teka faza uvijek je prethodila novoj stranici u
mom ivotu. Sve dok je ta faza trajala, gospodin je Paul bio vrlo ljubazan, dobar i rado
mi je opratao. Vidio je kakvu mi bol zadaje i kako me poniava to to sam samu sebe
smatrala nesposobnom. Teko je iskazati rijeima kako je njean bio i koliko mi je elio
pomoi. Njegove bi se oi ovlaile kad su se moje napunile suzama zbog stida i napora.
Iako je bio pretrpan poslom, on bi pola svoga slobodnog vremena poklanjao meni.
Ali, kako udno! Kad je ta sumorna tuna zora stala uzmicati pred svjetlijim
danom, kad su se moje sposobnosti konano oslobodile, kad je kucnuo moj as energije i
ispunjenja, kad sam ja dobrovoljno udvostruila, utrostruila i uetverostruila zadatke
koje je on postavljao pred mene, elei ga razveseliti, njegovo se raspoloenje
promijenilo. Sjaj se u njegovim oima pretvorio u iskre, on mi se suprotstavljao, nastojei
da me smlavi. to sam ja vie radila, to je on bio nezadovoljniji. Otri sarkazam koji me
uzbuivao, ispunjao je moje ui. Tada bih zaula najotrije optube protiv
intelektualnog ponosa. Nejasno mi je prijetio, ni sama ne znam kakvom kaznom, ako
bih ikada pokazala elju za znanjem koje nije odgovaralo enskom spolu ili bih pak
prela granice njemu odreene. A ja takvih elja nisam imala! Ono to sam voljela, to
sam eljela postii svim sredstvima. No, plemenita glad za znanou bila mi je strana, taj
sam osjeaj poznavala samo u najkraim odbljescima.
Ipak, kad mi se gospodin Paul stao podsmijavati, poeljela sam ih posjedovati u
veoj mjeri. Njegova je nepravednost probudila moje ambicije. Predstavljala je snaan
poticaj i davala krila mojim tenjama. Na poetku, prije no to sam prozrela njegove
motive, taj nerazumni bijes zadavao mi je bol. No malo-pomalo on mi je stao zagrijavati
krv u ilama i ubrzavati mi bilo. Ma kakve moje mogunosti bile - enske ili suprotne
njima - dobila sam ih od Boga, te sam odluila ne stidjeti se bojih darova.
Borba je neko vrijeme bila vrlo otra. inilo se kao da sam izgubila ljubav
gospodina Paula. udno je postupao sa mnom. Kad je bio najnepravedniji, on bi me
optuivao kako sam ga prevarila hinei pred njim neznanje. Govorio je kako sam
glumila lanu nesposobnost. Zatim bi se potpuno okrenuo napadajui me zbog
podraavanja, tvrdei da sam izvukla sr iz knjiga za koje sam samo bila ula, jer da sam
ih itala sigurno bih bila zapala u san dubok poput onog Eutychusovog.
Jednom, kad me optuivao na taj nain, ja sam se pobunila protiv njega. Sakupila
sam pune ruke knjiga iz moje ladice, napunila njima pregau i sasula ih sve na njegov
pult i pred njegove noge. - Uzmite ih, gospodine Paule! - zaviknula sam - i nemojte me
vie uiti. Nisam ja traila da od mene naprave uenu enu. A i vi se svim silama trudite
uvjeriti me kako uenje ne donosi sreu. Vratila sam se svome stolu, poloila glavu na
ruke i zautjela. Nisam htjela s njime razgovarati slijedea dva dana. On mi je zadavao

246

Bosnaunited
bol i alostio me. Njegova mi je naklonost bila vrlo draga, predstavljala je za mene
nepoznatu radost koja se nije ni s im mogla usporediti. Sada, kad mi ju je oduzeo, nije
mi vie bilo stalo do uenja.
Knjige ipak nije odnio. Vratio ih je paljivo na njihovo mjesto i doao u uobiajeno
vrijeme da me poduava. Moda se nekako prebrzo pomirio sa mnom. Trebala sam dulje
izdrati, ali kad bi me on pogledao ljubazno i milo, pruajui mi prijateljsku ruku, ja sam
zaboravila na teke asove. A osim toga, pomirenje je uvijek tako slatko.
Jednog jutra stigla je poruka od moje kume. Pozvala me da prisustvujem
predavanju u onoj istoj dvorani koju sam ve bila opisala.
Doktor John je sam donio tu poruku i usmeno je predao Rosini, koja je imala
hrabrosti da poe za gospodinom Emanuelom i ude u prvi razred, da stane pred moj stol
i u njegovoj nazonosti, s rukama u depu, glasno ponovi te rijei, dodajui:
- Quil est vraiment beau, mademoiselle, ce jeune docteur! Quels yeux - quel regard!
Tenez! Jen ai le coeur tout emu! (Zaista je lijep taj mladi doktor, gospoice! Kakve oi kakav pogled Gledajte Jo sam uvijek u srcu uzbuena!)
Poto je izila, moj profesor me zapitao kako mogu podnijeti cette fille effrontee,
cette crlature sans pudeur.(Tu bezobraznu djevojku, tu djevojku bez stida.) Nisam mu
mogla dati odgovor koji bi ga umirio. Izrazi su bili tono takvi kakve je Rosina, mlada
ena u ijem mozgu nisu bili potpuno razvijeni osjeaji za potovanje i suzdrljivost,
stalno upotrebljavala. Osim toga, ono to je ona kazala za mladog doktora bila je istina.
Graham je bio lijep, imao je krasne sjajne oi. Primjedba u tom smislu ve se stala
oblikovati na mojim usnama. - Elle ne dit que la verite (Kazala je samo istinu.) - odgovorila
sam. - Ah! vous trouvez? (Mislite?)
- Mais, sans doute. (Bez svake sumnje)
Predavanje koje smo tog dana sluali bilo je takvo da nas je njegov svretak
usreio. Kad je zavrilo, uenice su drui istrale. I ja sam htjela otii. Zadrao me.
Promrmljala sam kako elim izii na svjei zrak, jer je pe bila uarena, a razred
pregrijan. Neumoljivi glas zatraio je tiinu. Taj dadevnjak - kojemu ni jedna soba
nikada nije bila dosta topla - sjedei izmeu mog stola i pei, a to je bio poloaj zbog
kojeg se morao skuhati, nastavio je da me suoava s grkim citatima.
Gospodin Emanuel je u dui neprekidno sumnjao da ja odnekud znadem i grki i
latinski. Kao to majmunima pripisuju mo govora koju oni samo skrivaju iz straha da bi
mogli nastradati pokazavi tu svoju sposobnost, tako je on i meni pripisivao znanje koje
sam ja skrivala iz zloinakih pobuda. Moje je obrazovanje bilo klasino, smatrao je on.
Uivala sam u Hymetusovom cvijeu. Zlatna zaliha, potisnuta u mom sjeanju, sada je
tiho podravala moje napore i hrabrila moj razum. Gospodin Paul je na tisuu naina
nastojao razotkriti tu moju tajnu. Nastojao ju je, prijetnjama i iznenaenjima, istisnuti iz
mene. Ponekad bi stavljao pred mene grke i latinske knjige. Zatim bi me promatrao,
poput uvara djevice Orleanske koji su je izazivali ratnikom opremom i oekivali to e
se dogoditi. Uvijek bi nanovo citirao meni nepoznate pjesnike i dok bi govorio te divne,
milozvune rijei (klasini jezik zvuao bi poput glazbe s njegovih usana, jer je imao lijep

247

Bosnaunited
glas, te besprijekornu dikciju), promatrao bi me paljivo i prodorno. Katkada ak i
zlobno. Bilo je jasno kako je ponekad oekivao velike izljeve osjeaja, a to se ipak nikada
nije dogodilo. Kako nita nisam razumjela, nisam naravno mogla biti ni oarana ni
razoarana.
On se ipak tvrdoglavo i ponekad ljutito hvatao za tu svoju fiksnu ideju. Govorio
mi je da sam bezosjeajna poput mramora i da mi lice nalikuje na masku. inilo se kao
da on ne moe shvatiti tu najobiniju istinu i prihvatiti me onakvu kakva sam bila. I
mukarci ene moraju posjedovati neke iluzije. Spremni su da ih izmisle kao zabavu za
sebe, ukoliko im nisu pri ruci.
Ponekad sam eljela da te njegove sumnje imaju podloge. Ponekad bih dala svoju
desnu ruku da zadobijem ono to mi je on pripisivao. Zasluio je otru kaznu za te svoje
muice. Mogla sam pobijediti donosei mu ostvarene njegove najgore sumnje. Likovala
bih da sam mogla unijeti u njegovu viziju plamen njegova znanja. Oh, zato mi nitko nije
omoguio uenje dok sam jo bila dovoljno mlada, da bih sada mogla biti okrutna,
hladna, i trijumfirati nad podrugljivim duhom gospodina Carla Davida Emanuela!
Naalost, to nije bilo u mojoj moi. Danas, kao i obino njegovi citati nisu imali
uspjeha. Uskoro je napustio to tlo.
ena-intelektualac bila je njegova slijedea tema. Tu je bio kod kue.
ena-intelektualac bila je izgleda lupus naturae (Zlo prirode.) neto za to se nije
moglo nai mjesto, neto to nije bilo korisno ni za to. Nju nitko nije htio ni kao
suprugu, ni kao radnicu. Spreavala ju je na prvom mjestu ljepota. Vjerovao je u dui da
je lijepa, tiha i pasivna enstvenost jedini jastuk na kome su muka misao i osjeaji mogli
nai odmor za bolne sljepooice. A to se rada tie, tu je samo muki mozak mogao
postii dobre, praktine rezultate - zar ne? Taj zar ne izrekao je stoga to je elio moje
suprotstavljanje. No, ja sam samo kazala:
- Cela ne me regarde pas; je ne men soucie pas (To me se ne tie; i nije me briga.) - a
zatim sam dodala - Mogu li otii, gospodine? Zvono zove na drugi doruak.
- Pa to onda? Niste valjda gladni?
- Jesam - odgovorila sam, - Nisam nita pojela od doruka u sedam sati. A neu
nita dobiti do pet, ako smjesta ne poem. On je bio u istom poloaju kao ja, no imao je
kod sebe jelo koje je mogao podijeliti sa mnom.
I tako je razdijelio svoje pecivo na dva dijela. Zaista, njegov je lave bio gori od
njegova ujeda. Ali pravi napad tek je imao uslijediti. Dok sam jela pecivo nisam se mogla
osloboditi elje da saznam sve ono to je on pretpostavljao da znadem.
- Jeste li zaista takva neznalica? - zapitao me mekim glasom. Da sam mu
odgovorila potvrdno, vjerujem da smo mogli smjesta postati najbolji prijatelji, ali ja sam
kazala:
- Nije ba tako. Ja sam neznalica u onom to mi vi pripisujete, ali ja ponekad, iako
ne uvijek, osjeam kako i ja neto znadem. - Kako to mislite? - zapitao me otro.
Nisam mu na to mogla odgovoriti u jednom dahu, pa sam nastojala promijeniti
temu razgovora, On je upravo pojeo svoj dio peciva. Od toga se sigurno nije mogao

248

Bosnaunited
zasititi, kao to to nije bio sluaj ni sa mnom. Udahnula sam miris peenih jabuka iz
oblinje sobe, pa sam se usudila zapitati ga, ne osjea li ga i on. Priznao je. Pitala sam ga
da li bi mi dopustio da izaem kroz vrtna vrata, protrim preko dvorita i donesem
tanjur pun vruih jabuka. Dodala sam kako vjerujem da su izvanredne, jer ih je gospoa
Goton izvrsno pripremala, tako da bi u jabuke stavljala miroije, eer i au bijelog
vina. Mogu li otii? - Mali sladokusac! - dobacio je, smijeei se.
- Nisam zaboravio kako ste bili oduevljeni kolaima s kremom koje sam vam
jednom donio. A znate vrlo dobro, da je posve isto hoete li te jabuke donijeti meni ili
sebi. Poite, ali se brzo vratite.
I konano me oslobodio. Moj se plan sastojao u tome da poem i vratim se, da
unesem tanjur u razred, a zatim brzo nestanem. On je prozreo svojim ivahnim
instinktom moju namjeru. Na povratku me doekao na pragu i odvukao u razred, te me
smjestio na moje prijanje mjesto. Uzeo mi je tanjur s jabukama iz ruke, odijelio svoj dio i
naredio mi neka pojedem svoj. Vjerojatno je mislio kako ba ne izgledam oduevljeno, pa
je razotkrio svoj zamaskirani i opasni bijes. Sve to sam do sada bila doivjela od njega
nije bilo nita u usporedbi s napadajem koji je uslijedio.
Taj se sastojao iz nerazumnog prijedloga kojim me je i ranije muio - naime, da na
slijedeem javnom ispitu zauzmem mjesto meu uenicama prvog razreda i da s njima
piem francusku zadau na temu koju bi bilo koji promatra predloio. I to bez rjenika i
gramatike. Znala sam kakav bi bio rezultat takvog eksperimenta. Priroda mi je, naime,
uskratila sposobnost brzog miljenja. Moja mo razmiljanja, ak i kad sam bila sama,
nije bila obasjana suncem. Bila mi je potrebna svjeina jutra i mir veeri da razvijem svoje
duevne sposobnosti do pune snage. Razum je za mene bio udljiv gospodar, koji me
dovodio do ludila. On nije odgovarao kad je bio pitan, nije obraao panju na to kad su
ga zvali. Nisu ga nalazili kad su ga traili. Stajao bi tada leden, vrst poput granita,
mrani bog Baal s rasjeenim usnama i praznim onim dupljama, s grudima poput
kamene grobnice. Taj nerazumni demon znao bi se iznenada probuditi uvi neki zvuk,
dugi drui jecaj vjetra, tijek nevidljive struje. Uzbudio bi se i napustio svoje postolje
poput izmuenog Dagona, pozivajui svoje poklonike na rtvovanje, ma u koji to sat
bilo. Od svoje bi rtve traio malo krvi ili malo daha. Pozivao bi svoje sveenike
izdajniki im obeavajui proroanstvo, ispunjavajui svoj hram udnim
proroanstvima, siguran da pridaje preveliko znaenje sudbonosnim vjetrovima, i da
prua oajnom sluaocu bijedne ostatke na gnusan nain, kao da je svaka rije kap
besmrtne tekuine iz njegovih vlastitih mranih ila. I toga tirana trebalo je da ja
obuzdam, da ga natjeram da improvizira na neku temu u razredu izmeu Mathilde i
Koralije, pred oima gospoe Beck, a sve to kako bi neki ueni malograanin
Labassecoura mogao u tome uivati. Zbog toga smo se gospodin Paul i ja ve esto
prepirali. Bile su to otre svae s neodreenim traenjima i odbijanjima, iznuivanjem i
opiranjem.
Tog me dana otro prekorio. inilo se kao da je sva tvrdoglavost mog spola
koncentrirana u meni. Bila sam puna orgueil de diable . (avolski ponos). Zar sam se
plaila poraza? Zar je to uope bilo vano? Pa tko sam ja bila da ne bih smjela biti

249

Bosnaunited
poraena? To se dogaalo mnogo boljima od mene. Meni bi to moglo samo koristiti.
elio me vidjeti pobijeenu (to sam dobro znala). Zautio je asak i udahnuo.
- Hoete li sada konano neto razumno kazati? - Nikada neu biti razumna to se
toga tie. Ni sam me zakon na to ne moe natjerati. Radije bih platila globu, ili pola u
zatvor negoli pisala pred tolikim ljudima.
- Da li bi ipak neto moglo utjecati na mene? Da li bih pristala radi prijateljstva?
- Ni za to. Nikakvo prijateljstvo na svijetu ne bi me moglo natjerati na pristanak.
A to iskreni prijatelj ne bi ni traio. Prosiktao je (a njemu je to vrlo dobro uspijevalo kad
bi skupio usnice) kako postoji samo jedan nain da me se natjera na to. - Kad bi to netko
drugi od vas zahtijevao, ve vas odavle vidim - rekao je - kako se sretni podvrgavate
njegovoj elji i strastveno naoruavate za taj napor.
- I inim od sebe budalu pred sto i pedeset oeva i majki Villetta. Izgubila sam
strpljenje i gotovo zaviknula kako elim da mi dopusti poi na svjei zrak, jer sam bila
gotovo u groznici.
- To je samo izgovor da odete - kazao je nesmiljeno. - Meni nije vrue, iako mi je
pe na leima. Svojim tijelom zaklanjam vas od vruine.
- Ne znam kakva je vaa konstitucija. Nije mi poznato nita o dadevnjacima. Ja
sam obina mirna otoanka i ne odgovara mi sjediti u sobi zagrijanoj poput pei. Mogu li
bar popiti au vode? Oednjela sam od slatkih jabuka.
Ako je to sve on e me usluiti.
Poao je po vodu. Naravno, iskoristila sam to su se iza mene nalazila
nezakljuana vrata. Kad se vratio, njegove izmuene rtve vie nije bilo.

250

Bosnaunited

XXXI.
UMSKA VILA

Proljee se pribliavalo, a vrijeme je iznenada postalo toplo. Promjena

temperature izazvala je kod mene, a vjerojatno i kod mnogih drugih, privremeno
poputanje snage. I najmanji napor izazvao bi veliki umor, besane noi produavale su
se u dane koji su se tromo vukli. Jednog nedjeljnog poslijepodneva vraala sam se iz
protestantske crkve umorna i iscrpljena. Sklonila sam se u svoje uobiajeno svetite, u
prvi razred. Bila sam sretna to sam mogla sjesti i poloiti na stol, kao na jastuk, svoje
ruke i glavu.
Sluala sam neko vrijeme zujanje pela nalik uspavanci, i promatrala kroz
staklena vrata njeno proljetno lie, gospodu Beck i njezino veselo drutvo prijatelja.
Pozvala ih je bila na ruak nakon mise, a sada je etala s njima alejom ispod rascvjetalih
voaka, koje su nalikovale gorskom snijegu za izlaska sunca.
Glavnu sam panju meu tim gostima posveivala jednoj osobi. Lijepoj mladoj
djevojci koju sam ve prije zapazila u gostima kod gospode Beck i za koju su mi priali
da je kume gospodina Emanuela. Govorilo se da je izmeu njezine majke, tete ili neke
druge roakinje i gospodina Emanuela postojalo neko naroito prijateljstvo. Gospodin
Paul se danas nije nalazio u tom drutvu, no ja sam ve bila vidjela tu mladu djevojku
zajedno s njime. Koliko sam mogla iz daljine zamijetiti, ona je uivala u njegovu drutvu,
kao to ve moe uivati tienik kraj paljivog zatitnika. Vidjela sam kako je potrala
prema njemu, provukla ruku ispod njegove i naslonila se na nj. Jednom kad je to uinila,
osjetila sam neto udno. Neki neugodan osjeaj - jedan iz porodice predosjeaja - no ja
se nisam obazirala dalje na nj, niti sam ga analizirala. Dok sam promatrala tu djevojku
to se nazivala gospoicom Sauveur i slijedila sjaj njezine svilene haljine (jer ona je uvijek
bila otmjeno odjevena, jer je bila bogata) kroz cvijee i njeno zeleno lie, moje su se oi
stale sklapati. Moj umor, toplina tog dana i zujanje pela uspavali su me.
Prola su dva sata. Kad sam se probudila sunce je nestalo iza susjednih kua, vrt i
soba postali su sivi, pele su odletjele u svoje konice, cvjetovi su se zatvorili, a gosti
nestali. Aleja se pruala pusta preda mnom.
Probudivi se osjeala sam se vrlo dobro. Nije mi bilo hladno, iako sam
nepomino sjedila najmanje dva sata. Moji obrazi i ruke nisu bili umrtvljeni od tvrdog
stola. No, to nije bilo udno. Mjesto gole daske na koju sam se naslonila nala sam debeli
al, paljivo savijen, a drugi je (oba su potjecala iz hodnika gdje su takve stvari visjele)
bio poloen oko mojih ramena.

251

Bosnaunited
Tko je to uinio? Tko je bio taj prijatelj? Da li neka uiteljica? Ili moda koja
uenica? Nijedna, osim St. Pierrove, nije mi bila nesklona. Ali koja bi od njih mogla tako
njeno initi dobroinstva? Koja je tako tiho hodala, imala tako laganu ruku, a da je
nisam ula niti osjetila kad mi se pribliila i dodirnula me u snu?
Ginevra Fanshawe, ta lijepa mlada osoba, nije uope bila njena i sigurno bi me
gurnula sa stolca prije nego bi neto slino pokuala. Konano sam kazala: - To je sigurno
uinila gospoa Beck. Ula je, nala me gdje spavam i pomislila da u se prehladiti. Ona
me smatra korisnim strojem, koji dobro obavlja zadatke za koje je unajmljen. Ne bi joj
bilo drago kad bi mi se neto dogodilo. A sada u poi na etnju. Vee je svjee, ali nije
prehladno.
Otvorila sam staklena vrata i stupila u vrt.
Pola sam u svoju aleju. Da je bilo tamno, ili ak da je samo pao sumrak moda se
ne bih usudila otii onamo, jer jo uvijek nisam bila zaboravila na onu udnu viziju od
prije nekoliko mjeseci. Ali zrake zalazeeg sunca obasjavale su sivu kupolu Ivana
Krstitelja a nisu jo ni sve ptice odletjele u svoja gnijezda usred gustog brljana. etala
sam gore-dolje, mislei na iste stvari na koje sam mislila one noi kad sam zakapala
svoju staklenu bocu. Razmiljala sam o tome hou li moi neto postii u ivotu, uiniti
jo jedan korak prema neovisnosti, jer iako u posljednje vrijeme nisam mnogo
razmiljala o tome, ipak tu misao nisam potpuno odbacila. Sjetila sam se toga uvijek kad
bi se neko oko odvratilo od mene, ili kad bi netko postupao sa mnom neljubazno ili
nepravedno. Malo-pomalo stvorila sam plan. - ivot nije skup - govorila sam samoj sebi
- u ovom tedljivom gradu Villette, gdje su ljudi mnogo razumniji nego u dobroj
staroj Engleskoj. Nisu toliko zabrinuti za vanjski izgled, manje su skloni dotjerivanju i
nitko se ne stidi da bude toliko tedljiv koliko mu to odgovara. Najamnina, kada ovjek
paljivo odabere kuu, nije visoka. im utedim tisuu franaka, unajmit u stan s
jednom veom i dvije ili tri manje sobe, namjestit u prvu s nekoliko stolova i klupa,
ploom i katedrom za sebe. Nabavit u spuvu i nekoliko komada krede. Uzet u
nekoliko uenica i na taj nain krenuti naprijed. Ni gospoa Beck, a to su mi esto priali,
nije poela drukije. A kako se uzdigla! Kupila je svojim novcima zgrade i vrt. Osigurala
je svoju starost i njezina cvjetajua ustanova osigurat e i budunost njezine djece.
- Budi hrabra, Lucy Snowe! Samoodricanjem i tednjom, te neprekidnim
naporom, uspjet e neto postii u ivotu. Ne usuuj se ustvrditi da je takav cilj odvie
sebian, ogranien i da se ne isplati. Budi sretna to moe raditi za svoju neovisnost, a
kada u tome uspje, bit e to dokaz da moe posegnuti i za viim ciljem. Ali zar za mene
nema vie niega u ivotu, zar nema pravog doma, nita to bi mi moglo biti drae od
sebe same? Nikoga pred ije bih ja noge mogla poloiti teret ljudske sebinosti, pa zatim
prihvatiti plemenitiji teret brige za druge? Pretpostavljam, Lucy Snowe, da krivulja tvog
ivota nije posve zaokruena. Za tebe je dovoljan i polukrug. Pa dobro. Vidim velik broj
ljudi u istom poloaju. Vidim mnogo mukaraca, a jo vie ena, koji svoj ivot provode
u odricanju i neimatini. Ne vidim razloga zato bih ba ja bila jedna od povlatenih.
Vjerujem kako nada i sjaj sunca osvjetljavaju ponekad i najteu sudbinu. Vjerujem da
nije sve u ovom ivotu, da to nije ni poetak, ni kraj. Vjerujem, a u isti as drem,

252

Bosnaunited
vjerujem i jecam.
Ali dosta toga. Treba ponekad hrabro pogledati u oi naem ivotu i pokuati ga
srediti. A ivot vara samog sebe i lae dok nabraja stavke, pa upisuje sreu tamo gdje bi
morao upisati bijedu. Nazovi bol bolom, a oaj oajem. Napii to odluno vrstim
slovima. Tako e bolje platiti svoj dug sudbini. Falsificiraj i umetni povlastica tamo
gdje si trebao staviti bol. I vidi hoe li tvoj moni zajmodavac dopustiti tu prevaru, ili
e prihvatiti novi s kojim bi ga ti mogao prevariti. Ponudi najsilnijem - ako je i najcrnji
Boji neprijatelj - vodu, ako je zahtijevao krv. Hoe li on to prihvatiti? Ni cijelo blijedo
more mjesto jedne kapi. Zavrila sam i s drugim obraunom. Zaustavila sam se pred
Metuzalemom, tim najstarijim i najveim stablom u vrtu, naslonivi elo na njegovo
vorasto deblo. Moja je noga poivala na kamenoj ploi malog groba u njegovu korijenu.
Sjetila sam se onih osjeaja ovdje sahranjenih. Doktora Johna, mojih toplih uvstava
prema njemu, moje vjere u njegovo savrenstvo, oduevljenja njegovom ljepotom. to se
dogodilo s tim udnim jednostranim prijateljstvom koje je bilo napola mramorno, a
napola ivotno? Samo s jedne strane istinito, a s druge moda samo poruga.
Je li taj osjeaj umro? Ne znam, no bio je sahranjen. Ponekad sam sanjala kako se
taj grob otvara. Imala sam udne sne o raskopanoj zemlji, o jo uvijek zlaanoj i ivoj kosi
koja se pomaljala kroz pu- kotine lijesa.
Jesam li se prenaglila? esto sam se to pitala. Pitanje mi se postavljalo surovom
otrinom nakon sluajnog razgovora s doktorom Johnom. On me jo uvijek gledao
njeno, ruka mu je bila topla, a glas mu je bio tako ugodan kad bi izgovarao moje ime.
Ime Lucy nije mi e nikada tako svialo kao kad bi ga on izgovorio. No ja sam uskoro
shvatila da ta njenost, srdanost i topli tonovi ne pripadaju meni. Bila je to osobina
njegova karaktera, balzam njegove tople naravi i med njegove udi. On je to dijelio
svima kao to zreli plod dijeli slatkou pelama. To sve ga je obavijalo kao to miris
obavija cvijee. Ali da li taj plod voli pele i ptice koje hrani? Da li je miris ljubavnik
zraka?
- Laku no, doktore Johnel Ti si lijep, ti si divan, ali ti nisi moj. Laku no, neka te
Bog blagoslovi!
Tako sam prekinula sa svojim razmiljanjem. Glasno sam kazala: Laku no!
ula sam samu sebe, a zatim i odjek rijei posve blizu. - Laku no, gospoice! Ili, bolje
reeno - dobro vee! Jer sunce tek to je zalo. Nadam se da ste dobro spavali?
Trgoh se, no za as se smirih. Prepoznala sam glas i onoga tko je izrekao te rijei.
- Spavala, gospodine? Gdje? Kada?
- To zaista smijete pitati. ini se da ste pretvorili dan u no i odabrali pisai stol u
uionici za jastuk. To ba nije meka postelja. - Netko ju je omekao za mene, gospodine,
dok sam spavala. Ono bie koje poput duha posjeuje moj pisai stol, i opet me se sjetilo.
Nije vano kako sam zaspala, ali probudila sam se pokrivena, leei na jastuku.
- Je Ii vas rubac zagrijao?
- Zagrijao me. Moram li vam za to zahvaliti?
- Ne! Bili ste tako blijedi u snu. Mui li vas moda enja za domom? - U tom bih

253

Bosnaunited
sluaju morala imati dom. A ja ga nemam. - Znai, potreban vam je brian prijatelj.
Rijetko sam kada poznavao nekoga, gospoice Lucy, kome bi prijatelj bio tako potreban
kao vama. Vas je potrebno nadzirati i smirivati. Ta pomisao o smirivanju bila je
neprekidno prisutna u mislima gospodina Paula. ak ni kad bi mu se pokoravala ne bi
odustao od nje. Sluala sam ga i nisam se trudila pokoriti mu se. Ne bi se imao ime
baviti kad mu ja ne bih pruala priliku za smirivanjem. - Potrebno je neprekidno vas
nadzirati - nastavio je - srea je za vas to ja to shvaam. Promatram vas i druge paljivije
no to to vi, ili oni drugi, mogu pretpostavljati. Vidite li onaj rasvijetljeni prozor?
Pokazao je prozor na zgradi susjednog mukog internata. - Tu sam sobu unajmio toboe
za studiranje, ali zapravo kao osmatranicu. Tamo sjedim i itam satima. To je moj nain,
moj ukus. Moja knjiga je ovaj vrt, njezin sadraj su ljudske prirode - enske prirode. Ja
vas sve dobro poznajem. Oh, kako dobro! Parianku St. Pierrovu - cette maitresse femmef
(Tu enu zapovjednika) pa i moju sestrinu gospou Beck.
- To nije poteno, gospodine!
- Kako to, nije? Prema ijem uvjerenju? Da li to Calvinova ili Lutherova dogma
zabranjuje? to se to mene tie? Ja nisam protestant. Moj bogati otac (iako ja poznajem
siromatvo i jedno sam gladovao godinu dana na nekom tavanu u Rimu jedui esto
samo jednom na dan, a ponekad ak ni to, iako sam bio roen bogat) - taj moj bogati otac
bio je dobar katolik. Odredio mi je sveenika isusovca za tutora. Upamtio sam njegove
lekcije i do kakvih su me otkria one dovele, dobri Boe!
- Otkria do kojih se kriom dolazi ine mi se nepotenima. - Kakva puritanka!
No, u to nisam ni sumnjao. A da znate kako moj jezuitski sustav uspjeno djeluje.
Poznajete li dobro gospoicu St. Pierre?
- Djelomino.
Nasmijao se. - Pravo ste kazali, djelomino. A ja je poznajem u tanine. U tome je
razlika. Predamnom je izigravala prijateljske osjeaje. Pribliavala mi se u patte de
velours.(u barunastim papuama). Milovala me, gladila i laskala. A na mene djeluje
ensko laskanje, pa makar je to protiv mog razuma, iako nikada nije bila lijepa, bila je,
kad sam je upoznao, mlada, ili je bar izgledala mlada. Poput svih njezinih zemljakinja
poznavala je umjetnost oblaenja. Imala je stanovitu hladnu sigurnost zbog koje me
potedjela od uzbuenja.
- Gospodine, to je bilo nepotrebno. Nikada vas u ivotu nisam vidjela u neprilici.
- Gospoice, vi znate vrlo malo o meni. Mogu se nai u neprilici poput male
uenice. Po naravi sam skroman i bojaljiv. - Gospodine, nikada vas nisam vidjela
takvog.
- Gospoice, trebali ste to primijetiti.
- Gospodine, promatrala sam vas u drutvu. Za vrijeme govora na tribini. Ispred
okrunjenih glava i plemia bili ste jednako tako mirni kao to ste to onda kada predajete
treem razredu. - Gospoice, ni naslovi ni okrunjene glave me ne uzbuuju. Ja se
nalazim u javnosti u svom elementu. Ja to volim i tamo lagano diem. Ali... ako... upravo
u ovom trenutku poinje me ovladavati to uvstvo, iako ja to neu dopustiti. Gospoice,

254

Bosnaunited
kad bih ja bio ovjek za enidbu (to nisam, pa moete utedjeti podrugljiv osmijeh u
vezi s time), pa kada bih smatrao potrebnim da zapitam neku damu da li bi u meni
mogla vidjeti svog budueg supruga, tada bi se dokazalo da sam ja stidljiva eprtlja.
Sada sam mu vjerovala. I u tom vjerovanju poklanjala sam mu osjeaj potovanja,
zbog kojeg me srce zaboljelo. - to se tie gospoice St. Pierre - nastavio je, smirivi se, jer
se njegov glas pomalo bio izmijenio - ona je jednom namjeravala postati gospoa
Emanuel. Ne znam kamo bi me to bilo odvelo da nije postojao onaj mali prozor. Taj
arobni prozor! Kakva sam uda otkrio zahvaljujui njemu! Da - nastavio je - vidio sam
njenu zlobu, njenu tatinu, njezinu ispraznost - i to ne samo njenu. Vidio sam ono to me
zatitilo od sve njezine umjenosti. Sada sam siguran od jadne Zelie.
- A moje uenice - zapoeo je iznova - te mlade plavokose djevojke tako njene i
krotke - vidio sam ih kako se ponaaju divlje poput djeaka. upale su groe i tresle
kruke. Opazio sam i uiteljicu engleskog kad je stigla. Primijetio sam njezinu ljubav i
elju za osamljenou. Dobro sam je promatrao prije no to smo ona i ja stali razgovarati.
Sjeate li se kako sam vam jednom tiho pristupio i poklonio struak bijelih ljubiica.
Tada se jo nismo poznavali. - Sjeam se. Posuila sam te ljubiice, sauvala ih i jo ih
uvijek posjedujem.
- Svialo mi se kad ste ih prihvatili bez rijei i bez lane ednosti. Ne volim
izazvati taj osjeaj koji, kad se pojavi u pogledu ili gestama, mrzim od sveg srca. No,
vratimo se naem razgovoru. Promatrao sam vas, ali u vaoj se blizini esto nalazio jo
jedan aneo uvar. Iz noi u no moja sestrina, gospoa Beck, uljala bi se niz stube,
pratei neopaena svaki va pokret.
- Ali, gospodine, niste s onog prozora mogli primijetiti to se nou dogaalo u
vrtu.
- Po mjeseini sam to mogao s pomou dalekozora, kojim se koristim. Ali meni je
otvoren i sam vrt. U zidu, na kraju vrta, nalaze se vrata koja vode u dvorite mukog
internata. Imam klju tih vrata i mogu dolaziti i odlaziti kada god elim. Danas
poslijepodne uao sam kroz njih i naao vas kako spavate u razredu. I veeras sam se
pojavio kroz isti ulaz.
Nisam se mogla suzdrati, a da ne kaem: - Srea to vi niste pokvaren i lukav
ovjek, inae bi sve to bilo strano! inilo se da je ta primjedba zaokupila svu njegovu
panju. Zapalio je cigaru i dok je puio, naslonjen na drvo, gledao me je hladno i
podsmjeljivo, onako kako je znao gledati kad je bio miran. Prema tome mogla sam
nastaviti sa svojom propovijedi. I on je meni esto propovijedao, pa nisam vidjela
razloga zato mu ne bih i ja jednom kazala svoje miljenje. Iznijela sam mu svoj sud o
tom njegovom isusovakom sustavu.
- Spoznaje koje stjeete na taj nain i odvie skupo plaate, gospodine! To
dolaenje i odlaenje nou poniava vas. - Poniava me! - glasno se nasmijao. - Kada ste
mogli primijetiti da bi to moglo moju ast uzbuditi? Vi ste asni, gospoice Lucy! Koliko
sam ja puta u vaoj nazonosti s uivanjem gazio po svojoj asti. Trgao sam je i rasipao u
vjetar u onim nastupima bijesa, a vi ste to promatrali s visine smatrajui ih nastupima
nekog treerazrednog londonskog glumca.

255

Bosnaunited
- Kaem vam, gospodine, da svaki pogled s tog prozora predstavlja povredu
svega to je dobro u vama. Promatrati na taj nain ljudsko srce jednako je kao u potaji
astiti se Evinom jabukom. eljela bih da ste protestant.
Ravnoduan prema toj elji, on je nastavio puiti. Nakon nekoliko trenutaka
utnje i smjekanja, on je iznenada rekao: - Vidio sam i druge stvari.
Izvadio je ostatak cigare i bacio je meu bunje, gdje se jo trenutak odraavao
njezin ar.
- Pogledajte - nastavi - ne izgleda li taj ar poput oka koje promatra vas i mene?
Uinio je nekoliko koraka niz put, pa je nastavio, vrativi se: - Vidio sam neke
stvari neobjanjive za mene.
Cijelu sam no traio rjeenje te zagonetke, ali ga nisam naao. Njegov je glas bio
bezbojan. Bila sam uzbuena, vidio je kako sam zadrhtala. - Plaite li se? Da li zbog
mojih rijei ili onoga crvenog ljubomornog oka koje se upravo gasi?
- Hladno mi je. No postaje svjea i kasno je. Promijenio se i zrak. Vrijeme je da
krenem.
- Tek je prolo osam. Ali moi ete uskoro otii. Odgovorite mi samo na jedno
pitanje.
Zautio je prije no to mi ga je postavio. Vrt je zaista postajao sve tamniji. Magla se
digla s oblacima, kroz granje su stale padati kapljice kie. Ponadala sam se da e to
osjetiti, no kao da je bio i odvie zaokupljen pa nije primjeivao tu promjenu.
- Gospoice, vjerujete li vi protestanti u nadnaravne stvari? - ini mi se da postoji
razlika izmeu protestanata i drugih sekta u pogledu teorije i vjerovanja.
- Zato drete i govorite tako tihim glasom? Jeste li praznovjerni? - Uzbuena
sam. Ne volim razgovarati o toj temi. To vie to... - Vi vjerujete?
- Ne, ali doivjela sam neke neobine dogaaje.
- Otkada ste doli ovamo?
- Da, prije kratkog vremena.
- Ovdje? U ovoj kui?
- Da!
- To mi je drago. Znao sam to i prije no to ste mi kazali. Bio sam svjestan veze
izmeu vas i mene. Vi ste strpljivi, a ja sam nagao. Vi ste tihi i blijedi, a ja sam tamnoput i
punokrvan. Vi ste protestantkinja, a ja neka vrsta svjetovnog isusovca. Ali mi smo slini.
Postoji neka veza meu nama. Vidite li to kad pogledate u ogledalo, gospoice? Opaate
li da je vae elo kao i moje? Da su vae oi rezane poput mojih? Va glas ima ponekad
istu boju. Znate li da nam pogledi nalikuju? Sve sam to primijetio. Roeni ste pod mojom
zvijezdom. Drete! Tamo gdje je takav sluaj, smrtnici teko mogu svoju sudbinu
razmrsiti. Stvaraju se vorovi i zamke. Ako ih prekinemo, unitavamo njihov splet.
Govorili ste o doivljajima, i ja sam imao doivljaje.
- Gospodine, ispriajte mi to!

256

Bosnaunited
- Ne elim nita vie od toga, a nita manje ne namjeravam. Poznajete li legendu o
ovoj kui i vrtu?
- Znam je. Da! Prije stotinjak godina ovdje je bila iva zakopana neka opatica. I to
pod ovim drvetom, ispod tla na kojem sada stojimo. - I da se u prola vremena ovdje
pojavljivao duh te opatice. - A to onda, gospodine, ako se jo uvijek pojavljuje? - Neto
se ovdje pojavljuje. Neka sjena posjeuje nou ovu kuu. Neto to ne nalikuje niemu
to se po danu ovdje kree. Ja sam to vidio vie nego jednom. Vidio sam neku udnu
priliku ija mi je crna odjea govorila o kome se radi. O opatici!
- Gospodine, i ja sam je vidjela.
- To sam i pretpostavljao. Bila ta opatica od krvi i mesa, ili bila neto to preostaje
kad se krv sasui, a meso raspadne, vjerojatno ima s vama jednako toliko veze kao i sa
mnom. Namjeravam saznati sve. Do sada me obmanjivala, ali namjeravam otkriti tu
tajnu. Namjeravam...
Mjesto da kae to namjerava, on je iznenada podigao glavu. Ja sam istog asa
uinila istu kretnju. Oboje smo gledali prema jednoj toki. Visoko drvo zasjenjivalo je vrt.
Neke su grane poivale na krovu prvog razreda. Iz tog se dijela zauo udan, neobjanjiv
um, kao da su se grane drva pokrenule same od sebe, kao da se gusto lie stalo savijati
prema deblu. Vjetar je jedva pirkao, a veliko se stablo treslo, dok je grmlje kraj njega
stajalo nepomino. Nekoliko minuta trajalo je to komeanje lia i grana. Bilo je mrano,
no meni se uinilo kao da jo neto drugo osim none sjene zamrauje deblo. Konano se
sve smirilo. to se iz svega toga rodilo? Kakva se umska vila rodila iz tih poroajnih
muka? Ubrzo se alejom stala pribliavati neka pojava u bijeloj i crnoj odjei. U velikoj je
urbi prohujala kraj nas, hitro i neoekivano, ona opatica! Nikada je nisam bila vidjela
jasnije. inila se visoka. Kretnje su joj bile odlune. Kad je prola, vjetar se digao jecajui,
hladna je kia zapoela divlje padati. Sva je no bila ispunjena njome.

257

Bosnaunited

XXXII.
PRVO PISMO

Vrijeme je da se zapitamo gdje je bila Paulina Mary? Kakvi su bili moji odnosi s
velianstvenom palaom u ulici Crecy? Taj se odnos na neko vrijeme prekinuo zbog
praznika. Gospodin i gospoica de Bassompierre otputovali su, boravei nekoliko
tjedana u unutranjosti i u prijestolnici Francuske. Sluajno sam saznala za njihov
povratak kratko vrijeme nakon to su stigli. Jednog ugodnog poslijepodneva etala sam
polagano mirnim bulvarom, uivajui u blagom travanjskom suncu i razmiljajui o
ugodnim stvarima. Tada sam pred sobom iznenada ugledala skupinu jahaa. Zaustavili
su se kao da su se upravo sreli. Pozdravljali su se usred lijepe, iroke, lipama oiviene
staze. S jedne se strane nalazio neki gospodin srednjih godina i djevojka, a s druge mladi
i lijepi mukarac. Ona je bila lijepa, njena i otmjena. Kad sam ih bolje pogledala uinili
su mi se poznatima, pa sam im se pribliila. Tada sam prepoznala grofa de
Bassompierra, njegovu kerku i doktora Grahama Brettona.
Kako je sretno bilo Grahamovo lice! Kakvu je iskrenu, toplu radost odavalo! Splet
okolnosti privukao je, zarobio i uzbudio doktora Johna. Biser kojem se divio bio je
skupocjen i ist. Ali on nije bio ovjek koji bi divei se dragom kamenu mogao zaboraviti
njegov okvir. Da je vidio Paulinu, jednako tako mladu i lijepu, ali bez konja, samu i bez
pratnje, u jednostavnoj haljini, on bi zakljuio da je to zgodno malo bie. Divio bi se
njezinim kretnjama i lijepom licu. No bilo je potrebno mnogo toga k tome da ga se
oduevi, kao to je to sada bio sluaj. Tek tada se moglo ovladati njime, a da on nita ne
izgubi od svog ponosa. Bio je ovisan o miljenju svijeta. Za njega nije bilo vano da
zadovolji samoga sebe. I svijet je morao dati svoj pristanak. Diviti se onome to je on
inio, inae bi on smatrao svoje odluke krivim i nitavnim. Ona koja ga je pobijedila
morala je posjedovati sve odlike - morala je nositi peat savrenog odgoja, morala se
znati koristiti modom, biti imuna i puna ukusa. Pod tim uvjetima on bi bio voljan da se
preda. A sve je to bilo ovdje ostvareno. I stoga se on sada klanjao pun ponosa, mirno i
pomalo uplaeno Paulini, svojoj vladarici. to se nje ticalo, pogled njezinih oiju odavao
je njena uvstva vie nego svijest o svojoj pobjedi. Rastali su se. Brzo je projaio kraj
mene, jedva osjeajui zemlju po kojoj je prolazio i ne primjeujui nita kraj sebe. Bio je
vrlo lijep. Zanos i odlunost probudili su se u njemu.
- Oe, eno Lucy! - zavikao je ugodan, prijateljski glas. - Lucy, draga Lucy, dodite
ovamo!
Pourila sam k njoj. Maknula je veo, sjaila i poljubila me. - Htjela sam vas sutra
posjetiti - kazala je - ali sada ete vi doi k meni u posjetu. Sutra vas ekam.

258

Bosnaunited
Rekla mi je u koliko sati i ja sam joj obeala doi. Vee drugog dana proboravila
sam s njom. Ona i ja zatvorile smo se u njezinu sobu. Nisam je vidjela odonda kad je
htjela usporediti svoju mo s moi Ginevre Fanshawe i kad je tako sigurno pobijedila.
Imala je mnogo toga da mi pria o svojem putovanju. Bila je vrlo zanimljiv sugovornik u
takvu razgovoru u dvoje. Njezini su opisi bili ivahni, pa ipak se inilo da nikada odvie
ne govori svojim zvonkim mekim glasom. Mislim da moja pozornost ne bi bila
popustila, no priinilo se kao da je njoj potrebna izmjena teme. Pourila se kako bi mi u
kratkim crtama sve ispriala. Ipak nije bilo jasno zato se odluila na takvo skraivanje.
Uslijedila je tiina - puna nemira, sa znacima rastresenosti. Zatim se okrenula prema
meni i zapitala bojaljivim glasom: - Lucy...
- Pa ja sam kraj vas.
- Je li moja sestrina Ginevra jo uvijek kod gospoe Beck? - Jo je tamo i sigurno
je elite to prije vidjeti.
- Ba i ne.
- Hoete li je opet jednom pozvati?
- Ne... Pretpostavljam da ona jo uvijek govori o svojoj udaji? - Ali ne s osobama
do kojih vam je stalo.
- Sigurno jo uvijek misli na doktora Brettona? Nije u tom pogledu mogla
promijeniti svoje miljenje. Prije dva mjeseca bila je tako odluna.
- Ali to nije vano. Vidjeli ste sami kakvi su njihovi odnosi. - Zaista, te je veeri
dolo do malog nesporazuma meu njima. Je li ona bila nesretna zbog toga?
- Nije. Ali, promijenimo temu razgovora! Jeste li to uli o Grahamu za vrijeme
vaeg putovanja?
- Tata je primio od njega nekoliko poslovnih pisama. On se brinuo za neke
poslove dok smo mi bili odsutni. ini se da doktor Bretton potuje oca i da mu rado ini
usluge.
- Da! Sino ste ga sreli. Po njegovom ste izgledu mogli prosuditi kako nema
mjesta brizi o njegovu zdravlju.
- ini se da otac dijeli vae miljenje. Morala sam se nasmijati. On obino ne
zapaa osobito dobro, jer esto misli na druge stvari pa ne vidi ono to se odvija pred
njegovim oima. No, rekao je, kad je doktor Bretton odjaio: ovjeku prija kada vidi
koliko je razuman i energian taj mladi. Nazvao je doktora Brettona mladiem.
Vjerujem da ga on takvog vidi, jednako tako kao to mene smatra malom djevojicom.
Nije govorio meni, ve je to primijetio za sebe, Lucy... Ponovno taj moleivi ton. Istog je
asa ustala sa svoga stolca, prila mi je i sjela na klupicu do mojih nogu.
Voljela sam je. To u ovoj svojoj knjizi nisam esto kazala u vezi sa svojim
poznanicima. italac e to samo jednom uti. Prisni odnosi i pomno ispitivanje otkrivali
su u Paulini samo njenost, inteligenciju i iskrenost. Zato sam je potovala. Neko
povrnije divljenje moda bi se oitije pokazalo, moje je bilo tiho.
- to me elite pitati, Paulina? - rekoh - Budite hrabri i govorite. Ali u njezinim

259

Bosnaunited
oima nije bilo hrabrosti kad su srele moje. Neko unutarme uzbuenje obojilo joj je
obraze i zaarilo ih. - Lucy, htjela bih znati to mislite o doktoru Brettonu. Recite mi,
kakvi su vai pravi osjeaji prema njemu. to mislite o njegovom karakteru?
- Znaaj mu je besprijekoran.
- A narav? Recite mi neto o njegovoj naravi - tjerala me - vi ga dobro poznajete.
- Dobro ga poznajem.
- Poznajete ga kakav je kod kue. Vidjeli ste ga s njegovom majkom. Govorite mi o
njemu kao o sinu.
- On je dobar sin. Nada i utjeha svoje majke. Njen ponos i radost. Drala je moje
ruke meu svojima i na svaku pohvalnu rije ona bi ih lagano pogladila.
- to jo znate dobro o njemu, Lucy?
- Doktor Bretton je milosrdan i ovjekoljubiv. Doktor Bretton imade osjeaje i za
najgoreg zloinca i divljaka.
- ula sam neku gospodu, neke oeve prijatelje, koji su to isto kazali o njemu.
Priali su kako mnogi siromani pacijenti u bolnicama, koji se plae nemilosrdnih i
sebinih kirurga, njega srdano doekuju. - Znaju zbog ega. I ja sam bila svjedok toga.
Poveo me jednom u bolnicu. Vidjela sam kako su ga doekali. Prijatelji vaeg oca su u
pravu.
Najnjenija zahvalnost ogledala se u njezinim oima kad ih je za tren podigla.
Imala je jo mnogo toga da kae, no oklijevala je zbog vremena i mjesta. Poeo se sputati
sumrak. Vatra u kaminu sjala je arom sumraka. No mislila sam kako ona vjerojatno eli
da je jo tamnije i kasnije.
- Kako smo mirne ovdje i zaklonjene! - primijetila sam, elei je ohrabriti.
- Zaista? Da, danas je mirno vee. Nee me pozvati dolje na aj. Tata je iziao.
Jo uvijek me drala za ruku i igrala se nesvjesno mojim prstima. Stavljala im je
svoje prstenje i omatala oko njih uvojak svoje lijepe kose. Pritisnula je moj dlan o svoje
vrue obraze i konano, poto je proistila glas koji je inae bio jasan kao u eve, rekla: Sigurno vam se ini udnim to toliko govorim o doktoru Brettonu, to toliko pitam i to
me on toliko zanima.
- To nipoto nije udno, ve posve naravno. Vi ga volite. - Ako je tako - rekla je
brzo - zar je to razlog da toliko govorim o njemu? Pretpostavljam da mislite kako sam
slaba, poput moje sestrine Ginevre.
- Kad bih mislila da ste nalik na gospoicu Ginevru, ne bih sjedila ovdje i ekala
da mi povjerite ono to namjeravate. Ustala bih, stala etati sobom, pa bih sve to mi
kaete prihvatila kao najobiniju priu. Nastavite!
- I hou - odvratila je. - Zato ne bih nastavila?
Pogledala me i poela priati - ta mala Polly iz Brettona, tako udljiva i osjeajna.
- Kad bih - nastavila je znaajno - voljela doktora Johna toliko da bih bila spremna
umrijeti za njega, to mi jo uvijek ne bi doputalo da budem drukija nego nijema, nijema
poput groba, nijema kao to ste to vi, Lucy Snowe, vi to znate. A znate i to da biste me

260

Bosnaunited
prezirali kad ne bih mogla kontrolirati samu sebe, i kad bih poela jadikovati zbog nekog
nesigurnog osjeaja samo s moje strane.
- Zaista ne volim brbljave ene ili djevojke, bilo da se hvale svojim uspjesima, bilo
da plau zbog propalih elja. No, to se tie vas, Paulina, molim vas, govorite! Zaista vas
elim uti. Recite mi sve to vas titi i to vam moe donijeti olakanje. Ne traim nita
vie. - Volite li me, Lucy?
- Volim, Paulina!
- I ja volim vas. Osjeala sam neko udno zadovoljstvo kad sam bila sa vama, ak
tada kad sam bila mala, nestana djevojica. Uivala sam u to doba da na vama iskalim
svoju nevaljaltinu. Sada ste mi bliski, i ja volim razgovarati s vama i povjeravati vam se.
Dakle, sluajte me, Lucy!
Namjestila se tako da se naslonila na moju ruku, ali ne svom teinom kao to je to
obiavala initi potovanja vrijedna, gospoica Fanshawe.
- Prije nekoliko asaka pitali ste me jesmo li to uli o Grahamu za vrijeme naeg
putovanja. A ja sam vam odgovorila da je otac primio nekoliko poslovnih pisama. To je
bila istina. No, ja vam nisam kazala sve.
- Neto ste preutjeli?
- Oklijevala sam i govorila dvosmisleno. Sada u vam kazati istinu. Postaje
tamnije i lake mi je govoriti. Tata mi esto doputa otvarati torbu s prispjelim pismima.
Jednog jutra, prije tri tjedna, ne mogu vam kazati kako sam bila iznenaena kad sam
izmeu dvanaestak pisama upuenih na adresu gospodina de Bassompierra nala jedno
za gospoicu de Bassompierre. Smjesta sam ga spazila izmeu svih ostalih. Rukopis mi
nije bio stran. Privukao je moju pozornost. Htjela sam kazati: Oe, evo jo jednog pisma
od doktora Brettona, ali ono gospoica me zadralo. Nikada prije nisam primala
pisma nekog gospodina. Jesam li trebala da ga pokaem ocu, da ga on najprije otvori i
proita? Nisam to mogla ni za to na svijetu, Lucy! Znala sam tako dobro to otac misli o
meni. Zabo- ravlja na moje godine. Misli da sam jo uvijek kolarka. Ne opaa kako
drugi ljudi zamjeuju da sam ve sasvim odrasla. I tako, s udnom mjeavinom osjeaja,
puna samoprijekora, ja sam ocu odnijela njegovih dvanaest pisama zadravi ono svoje.
Lealo je na mom krilu za vrijeme doruka. Gledalo me neopisivo znaajno. Osjeala
sam da dvostruko postojim - kao dijete za svog oca, i kao odrasla djevojka za samu sebe.
Nakon doruka odnijela sam svoje pismo gore, i osigurala se, zakljuavi vrata. Zatim
sam poela prouavati svoje blago izvana. Prolo je nekoliko minuta dok sam pregledala
adresu i peat. ovjek ne moe zauzeti takvu tvravu iznenadnim napadom. ovjek je
mora najprije neko vrijeme opsjedati. Grahamov je rukopis nalik na njega, Lucy, a takav
je i peat. Jasan, vrst, okrugao, nije to samo mrlja voska, ve vrsta kap, jasan otisak. U
rukopisu nema otrih poteza. To je itak, lijep umirujui rukopis ugodan za itanje. Nalik
je na crte njegova lica, na obrise njegova lika. Poznajete li njegov potpis? - Vidjela sam ga.
Nastavite!
- Peat je bio prelijep a da bih ga slomila, pa sam ga izrezala karicama. Kad sam
konano htjela proitati pismo, jo sam jednom odustala. Jo je bilo prerano ispiti taj

261

Bosnaunited
napitak. Sjaj u peharu, bio je tako lijep. Htjela sam ga jo malo promatrati. Iznenada sam
se sjetila kako se tog jutra jo nisam pomolila. ula sam, naime, oca da ranije nego inae
silazi na doruak, pa sam se plaila da e me morati ekati. Pourila sam k njemu im
sam se obukla, ne vidjevi nikakvo zlo u tome da odgodim molitvu za kasnije. Neki bi
ljudi sigurno kazali kako sam morala prije odati potovanje Bogu, pa tek zatim ovjeku.
No, ne vjerujem da bi nebo moglo biti ljubomorno na neto to inim za svog oca. Neto
me je tjeralo da molim prije no to proitam ono za im sam udila. Da zatomim svoje
osjeaje, i sjetim se prvo svoje dunosti. Takve sam poticaje osjeala otkada pamtim.
Pustila sam pismo i pomolila se. Na kraju sam dodala molbu da, ma to se dogodilo, ja
ne doem u iskuenje i povrijedim oca. I da ga nikad zbog ljubavi prema drugima ne
zapostavim. Sama pomisao na to zadala je mom srcu bol i pla. Ipak sam neto osjetila,
Lucy, otac e morati u odreeni as shvatiti istinu i posluati glas razuma. Proitala sam
pismo, Lucy! Kau da je ivot pun razoaranja. Ja nisam to doivjela. itala sam i dok
sam itala srce mi je drhtalo - kucalo je brzo, a svaki se treptaj inio poput dahtanja
oednjele ivotinje na izvoru. A taj je izvor bio pun divne bistre vode. On se predivno
izlijevao, a sunce se odraavalo u njemu. U njegovu zlatnom tijeku nije bilo ni trunke
neisti, nije bilo ni jedne muice.
- ivot - nastavila je - pun je bola za neke. Tako bar kau. itala sam biografije
ljudi koji su padali iz jedne patnje u drugu. Nada je bjeala brzo pred njima, nikad ih nije
osvjetljavala, nije im pruala prilike da je jednom dohvate u spasonosnom zahvatu.
itala sam o onima koji su sijali plaui, a iju je etvu unitavala oluja, ili bi je spalile
munje. Avaj, neki su od njih doekali zimu praznih hambara i umirali u krajnjoj
neimatini u najmranije i najhladnije doba godine. - Jesu li oni zato bili krivi, Paulina,
to su tako umirali? - Ne uvijek. Neki od njih bili su dobri, vrijedni ljudi. Ja nisam ni
vrijedna, ni naroito dobra, pa ipak mi je Bog dao da odrastem u suncu, zatiena ocem,
koji me odgajao i pouavao. A sada dolazi jo neto. Graham me voli.
Nekoliko smo asaka utjele nakon te izjave.
- Znade li va otac za to? - zapitala sam tiho.
- Graham govori s mnogo potovanja o ocu, ali je izjavio da se jo ne usuuje
govoriti s njim. Moram najprije dokazati svoju vrijednost Dodao je da mora upoznati
mene i moje osjeaje prije nego to e odluiti da poduzme taj korak.
- to ste mu odgovorili?
- Odgovorila sam kratko, ali ga nisam odbila. Drhtala sam od straha da bi
odgovor mogao biti i odvie srdaan. Grahamov je ukus tako prefinjen. Pisala sam tri
puta - svaki puta mijenjajui reenice. Konano je pismo nalikovalo komadiu leda
zainjenom voem ili eerom. Usudila sam se tada zapeatiti ga i otposlati.
- Izvrsno, Paulina! Va je instinkt pogodio to valja uiniti. Vi razumijete doktora
Brettona.
- Ali to u uiniti s ocem?
- ekajte! Ali nemojte se vie dopisivati dok va otac sve ne sazna i dade vam svoj
blagoslov.

262

Bosnaunited
- Hoe li ga ikada dati?
- To e vrijeme pokazati. Priekajte!
- Doktor Bretton je napisao jo jedno pismo. U njemu mi zahvaljuje za odgovor.
Ali ja sam mislila isto to i vi. Moji su osjeaji ostali isti, ali ja bez pristanka svog oca
nisam vie mogla pisati.
- Postupili ste kako valja. A to e biti i miljenje doktora Brettona. Bit e jo
ponosniji na vas, jo e vas vie voljeti ukoliko je to uope mogue. Paulina, ledeno inje
koje okruuje isti plamen velika je prednost vaeg karaktera.
- Osjeam to Graham misli - rekla je - znam da nikakva finoa ne bi mogla biti
odvie velika za njegovo shvaanje.
- Savreno ste dokazali da ga razumijete. Ma kakva bila narav doktora Brettona,
pa ak da je on jedan od onih koji oekuju prisniji odnos, vi biste uvijek postupali
iskreno, njeno i s potovanjem prema svom ocu.
- Lucy, vjerujem da u uvijek tako postupati. Bit e bolno probuditi oca iz njegova
sna i rei mu da vie nisam mala djevojica. - Ne urite s time, Paulina! Prepustite to
otkrie vremenu i vaoj dobroj sudbini, koja vam je sklona. Sve e se urediti na najbolji
nain i u pravi as. Da, razmiljala sam o vaem ivotu, kao to ste i vi razmiljali. I ja
sam inila iste usporedbe kao i vi. Mi ne poznamo budunost, ali prolost vam je bila
sklona. Dok ste bili mali bojala sam se za vas. Nita to je ikada ivjelo na svijetu nije bilo
osjetljivije od vas. Da ste ivjeli u grubosti i nemaru ni vaa vanjtina, a ni unutranjost
ne bi se razvila u ono to ste vi sada. Bol, strah i borbe, bile bi unitile crte vaeg lica.
Unitile bi njegovu istou, unitile bi vae ivce. Izgubili biste zdravlje i radost, draest i
njenost. Providnost vas je titila i njegovala. Ne samo zbog vas, ve i zbog Grahama. I
njegova je zvijezda bila sretna. Da on potpuno razvije svoje sposobnosti, potrebna mu je
druica poput vas. A eto, tu ste sada vi. Morate se zdruiti. Znala sam to od prvog asa
im sam vas vidjela zajedno u La Terrasse. Sve to se ticalo Grahama i vas inilo mi se
nalik na obeanje, sve je bilo smiljeno i skladno. Vaa sunana mladost nije prethodnica
burne starosti. Vjerujem da ete ivjeti mirno i sretno - ne kao aneli, ve kao nekolicina
sretnih smrtnika. Neki su ivoti tako blagoslovljeni. To je Boja volja. To je trag i dokaz
raja. Drugi ivoti od samog poetka kreu drugim tijekom. Drugi putnici sukobljuju se s
divljim i promjenljivim vremenom. Sukobljuju se sa suprotnim vjetrovima i iznenauje
ih rana zimska no. Nita se ne moe dogoditi bez Boje volje. Negdje u njegovom
beskonanom djelu sakrivena je njegova pravda. Njegova blagost sadri dokaz njegova
milosra.

263

Bosnaunited

XXXIII.
GOSPODIN PAUL ISPUNJAVA OBEANJE

Prvog svibnja trebalo je da svih dvadeset uenica sa svoje etiri uiteljice ustanu u
pet ujutro i da budu spremne u est. Pod vostvom gospodina profesora Paula
Emanuela trebalo je da krenemo na izlet izvan Villette. To je bio onaj dan koji nam je
obeao: da e nas odvesti na doruak u prirodu. Mene nije zapala ast njegova poziva,
kad je izlet bio planiran, ako se italac sluajno toga sjea. ak protivno. Ali kad sam
aludirala na to, elei saznati to e biti sa mnom, netko je povukao moje uho tako jako
da nisam htjela izazvati ponavljanje.
- Je vous conseille de vous faire prier (Savjetujem vam da se dadete pozvati.) - kazao je
gospodin Emanuel, prijetei drugom uhu. Te napoleonske rijei bijahu dovoljne da
odluim pridruiti se drutvu. Jutro je bilo mirno kao usred ljeta. Ptice su pjevale u vrtu,
a laka maglica navijetala je vruinu. Sve smo govorile kako e biti vrue, pa smo veselo
odbacile teku odjeu i obukle haljine za sunano vrijeme. To su bile iste, svjee
izglaane haljine i lagani slamnati eiri kakve znaju napraviti i ukrasiti samo francuske
kitniarke. Tu se ujedinjavala jednostavnost sa savrenom skladnou. Takvo je bilo
pravilo. Ni jedna od nas nije se pojavila u izblijedjeloj svili, niti u naslijeenoj otmjenoj
haljini.
U est sati zvono je veselo zazvonilo i mi smo sile niz stube, prole kroz hodnik u
predvorje. Tamo je stajao profesor. Nije obukao svoj tamni kaput i strogu grku kapu,
ve koulju svezanu opasaem koja mu je davala mladenaki izgled. Na glavu je stavio
veseli slamnati eir. Svima nam je ljubazno poelio dobro jutro. Mnoge su mu odvratile
zahvalnim smijekom. Svrstale smo se u red i ubrzo zatim krenule. Ulice su bile veoma
mirne, a bulvari svjei i tihi poput polja. Vjerujem da smo bile zaista sretne dok smo tako
hodale. Na je ef posjedovao tajnu mo. Mogao je izazvati radost kad je to htio, a
jednako je tako mogao izazvati i strah.
Nije nas niti vodio, niti je iao za nama. Hodao je uz nas, razgovarao sa svakom
pojedinom. Vie s onima koje je volio, ali nije potpuno zapostavljao ni one druge. eljela
sam, jer sam za to imala razloga, da ostanem po strani. Hodala sam u redu sa Ginevrom
Fanshawe, podravajui svojom rukom ne ba lagani teret tog anela (mogu uvjeriti
itaoca kako ba nije bilo ugodno cijeloga dana podnositi taj teret ljepote). Ipak sam je
nastojala i za sebe iskoristiti, te sam je gurala izmeu sebe i gospodina Paula. Mijenjala
sam mjesto s njom im bi zaula s koje strane on dolazi. Moj osobni razlog za to mogao se
nai u injenici to sam nosila novu ruiastu haljinu. Zbog toga sam se osjeala jednako
kao da zaogrnuta u crveni rubac prelazim preko neke livade ispred bika. Neko je vrijeme
taj moj manevar, uz pomo mog crnog svilenog ala, sluio svrsi. Ali, malo-po- malo, on

264

Bosnaunited
je shvatio da se ma s koje strane mi priao, Ginevra Fanshawe uvijek nalazi uz njega.
Njegovo poznanstvo sa Ginevrom nikada nije bilo tako mirno i blago a da se on ne bi
stresao zauvi njen engleski naglasak. U niemu se nisu slagali. On ju je drao praznom
i uobraenom, a ona njega odbojnim i grubim. Konano, kad je esti puta promijenio
mjesto, naiavi uvijek na isti rezultat, podigao je glavu, pogledao me i nestrpljivo
zapitao: - Quest ce que cest? Vous me jouez des tours? (to je Rugate li mi se?) Jedva to je
izgovorio te rijei, on je svojom uobiajenom brzinom shvatio razlog mog postupka,
makar koliko ja stezala rubac oko sebe. - Ah! Cest la robe rose! (Ah, to je ruiasta haljina) izletjelo mu je iz usta, to je na mene djelovalo slino poput rike s panjaka. - To je samo
pamuk - izjavila sam brzo - jeftinije je i bolje se pere od bilo koje druge boje.
- Et Mademoiselle Lucy est coquette comme dix Parisiennes - odgovorio je - Aton jamais
vu une Anglaise pareille. Regardez plutot son chapeau, et, ses, gants, et ses brodequins!
(Gospoica Lucy je koketna poput deset Parianki. Je li netko ikada vidio takvu
Engleskinju. Pogledajte samo njezin eir, i njezine rukavice i cipele.) Sve je to bilo isto
ono to su nosile i moje druice. Sigurno ni zericu elegantnije, moda ak i jednostavnije.
Ali gospodin se sada uhvatio za te rijei i ja sam se stala plaiti uobiajene propovijedi.
Ipak je opasnost prola, kao to ponekad oluja prolazi za vrijeme ljetnih dana. Na mene
je pao samo odsjaj munje u obliku pogleda iz podsmjeljivog oka,. A zatim je kazao:
- Courage - a vrai dire je ne suis pas fache, peut etre mSme suis-je content quon sest fait si
belle pour ma petite fete. (Samo hrabro! Iskreno govorei ja se ne ljutim. Moda mi je ak i
drago to ste se toliko dotjerali radi moje male proslave.)
- Mais ma robe nest pas belle, monsieur - elle nest que propre. (Ali moja haljina nije
lijepa, gospodine - ona je samo ista.) - J'aime la proprete (Volim istou.) - rekao je.
Ukratko nije ga se moglo oneraspoloiti. Sjaj njegove dobre volje sjao je tog sretnog jutra.
Rastjerivao je hitre oblake im bi zaprijetili zamraenjem. Sada smo se nalazili u prirodi,
izmeu onog to se zvalo Les bois et les petits sentiers.(ume i mali puteljci.) Mjesec dana
kasnije te bi ume i polja predstavljali samo blatnjavo sklonite. Ali sada u svibanjskom
zelenilu tog mirnog jutra bili su vrlo ugodni.
Stigli smo do nekog izvora okruena lipama, to je odgovaralo ukusu
Labassecoura. Bilo nam je nareeno da sjednemo na zeleni proplanak oko izvora.
Gospodin je sjeo meu nas, doputajui nam da stvorimo klupko oko njega. One koje su
ga voljele vie no to su ga se bojale, prile su mu blie. To su uglavnom bile mlae
uenice. One koje su ga se vie bojale nego ga voljele, stale su postrance. Poeo nam je
priati neku priu. Izvrsno je priao. Dikcijom koju mala djeca vole, a u kojoj se ueni
ljudi nadmeu. Govorio je rijeima snanim u svojoj jednostavnosti, a jednostavnim u
svojoj snazi. Bilo je krasnih mjesta u toj maloj prii, odbljeska osjeaja i krasnih opisa, koji
su mi se duboko urezali u pamet i nikada nisu vie nestali. Opisao je sumrak - toga se jo
sjeam - na nain kakav jo nikad nisam bila srela ni kod jednog slikara.
Nemam sposobnost improvizacije, pa se vjerojatno stoga jo vie divim onima
koji je posjeduju. Gospodin Emanuel nije bio ovjek koji je mogao napisati knjigu. Ali ja
sam ga ula kako iznosi naj- veom lakoom takva duhovna bogatstva koja se rijetko
mogu nai u knjigama. Njegov je duh zaista bio moja knjinica. I uvijek kad bi mi se

265

Bosnaunited
otvarala, ja bih ulazila oarana. Intelektualno sam bila nedouena, pa nisam bez napora
mogla sve itati. Bilo je samo nekoliko uvezanih i tiskanih svezaka koji me nisu zamarali,
zato je odjek njegovih miljenja bio melem mojoj dui. Pod njegovim su mi utjecajem
misli postale jasne i snane. Sjetih se kakav bi uitak bio za nekog tko ga je volio sakupiti
i sauvati tu zlatnu prainu koju je on tako nemarno rasipao u vjetar.
Ispriavi svoju priu, pribliio se maloj uzvisini gdje smo Ginevra i ja sjedjele po
strani. Na svoj uobiajeni nain, elei saznati nae miljenje (nije, naime, bio toliko
strpljiv da saeka dok mu ga netko kae) on je zapitao:
- Je li vas zanimalo?
U skladu sa svojim mirnim ponaanjem jednostavno sam mu odgovorila:
- Da!
- Je li bila dobra?
- Vrlo dobra.
- Ipak to ne mogu zapisati - rekao je.
- Zato ne, gospodine?
- Mrzim mehaniki posao. Mrzim sjediti na miru. Mogao bih je diktirati s radou
nekome tko bi mi odgovarao. Da li bi gospoica Lucy htjela pisati za mene kad bih je
zamolio?
- Gospodin bi prebrzo diktirao. On bi me tjerao i ljutio se ako moje pero ne bi bilo
brzo poput njegovih usana.
- Pokuajte jednom! Pogledajmo udovite koje bih u tim okolnostima mogao
uiniti sam od sebe. Ali za sada nema niti govora o diktiranju. Namjeravam vas
iskoristiti na drugom poslu. Vidite li onu seljaku kuu?
- Okruenu drveem?
- Da! Tamo emo dorukovati. I dok e dobra gazdarica pripremiti kavu s
mlijekom, vi i jo pet odabranih, namazat ete maslacem pedeset zemiaka
Ponovno nas je postrojio u red i krenuo s nama prema farmi. Poto smo se
snabdjeli istim noevima, tanjurima i svjeim maslacem, nas est odabranih stale smo
raditi pod njegovim nadzorom. Pripremale smo za doruak veliku koaru punu
zemiaka koje je pekar dopremio na farmu za nas. Kava i okolada ve su se kuhale.
Vrhnje i svjea jaja nadopunjavahu gozbu. Gospodin Emanuel, velikoduan kao uvijek,
htio je jo naruiti i veliku porciju unke i marmelade, ali nekoliko nas uporno smo to
odbile. Zbog toga se naljutio nazivajui nas des menageres avares (krtim domaicama)
no mi smo mu dopustile da prigovara, a spremile smo doruak na na nain.
S kakvim je ljubaznim izrazom stajao kraj ognjita seljake kuhinje i gledao nas!
Taj je ovjek bio sretan onda kad su to i drugi bili. Volio je oko sebe radost, gibanje, obilje
i dobro raspoloenje. Zapitale smo ga kamo e sjesti. Odgovorio je kako dobro znamo da
je on na rob, a mi njegovi tirani. Stoga se nije usudio da sam odabere stolac. Posjele smo
ga na elu stola.
Vrlo smo ga voljele, sa svim njegovim strastima i ispadima, osobito u asovima

266

Bosnaunited
kad je bio tako blag i pokoran kao sada. Zapravo su samo njegovi ivci bili razdraljivi,
njegova narav nije bila loa. Trebalo je smirivati ga i tjeiti, tada je bio poput janjeta. Ne
bi ni muhi uinio nita na ao, Opasan je bio samo za vrlo glupe, pokvarene i
nesimpatine.
Nikada ne zaboravljajui na svoju vjeru, kazao je najmlaoj meu nama neka
izmoli kratku molitvu prije doruka. Zatim se prekriio pobono poput ene. Nikada
prije nisam ga vidjela da se moli ili da se kria. On je to inio jednostavno i s djetinjom
vjerom. Morala sam se nasmijeiti pogledavi ga s odobravanjem. Njegove su oi srele
moj smijeak. Ispruio je ruku i kazao:
- Donnez-moi la main! (Pruite mi ruku) Vidim da se klanjamo istom Bogu, u istom
duhu, iako po drukijem obredu. Veina uenih profesora, kolega gospodina Emanuela,
bijahu slobodni mislioci, nevjernici i ateisti. ivoti mnogih od njih nisu podnosili
provjeravanja. On je vie nalikovao na pobonog viteza, besprijekorna ponaanja.
Nevino djetinjstvo i divna mladost bili su sigurni uz njega. Bio je strastven i osjeajan, no
njegovo poimanje asti i velika pobonost bijahu dovoljno snani da zauzdaju toga lava.
Doruak je proao u veselju, a to se veselje nije sastojalo od praznog brbljanja. Gospodin
Paul je sve vodio, nadzirao i uzdizao. Njegov ivi duh nije niim bio pomuen.
Okruivale su ga samo ene i djevojke pa ga nitko nije smetao niti mu je protuslovio.
Mogao je initi sve po svojoj volji, a to je bilo vrlo ugodno.
Nakon doruka smjele smo otii na livade, pa tamo trati i igrati se. Nekoliko nas
je ostalo da pomogne domaici. Gospodin Paul me pozvao da mu se pridruim i
sjednem s njim pod drvo. S tog je mjesta mogao vidjeti veselu druinu gdje tri irokim
panjakom. Morala sam mu itati dok je on puio cigaru. Sjedio je na grubo tesanoj klupi,
a ja na korijenu drva. Dok sam itala (Corneilla, kojeg ja nisam voljela, ali u kojem je on
nalazio ljepote, nedostupne meni), on me sluao zaudnim mirom jo vie impresivnim
zbog njegove nagle naravi. Najdublja srea ispunjavala je njegove modre oi. I ja sam
bila sretna - zbog divnog dana, zbog njegova prisustva, a jo vie zbog njegove njenosti.
Zapitao bi me ponekad ne bih li radije trala sa svojim druicama nego sjedila
ovdje? Odgovorila sam da ne bih. Bila sam sretna tu gdje sam. Zapitao me, da li bih, da
sam mu sestra, htjela ostati zauvijek kraj brata takvog kao to je on. Odgovorila sam mu
potvrdno. A to sam i osjeala. Zatim me zapitao, bi li mi bilo ao kad bi on napustio
Villette i otputovao daleko. Bacila sam Corneillea i nisam odgovorila. - Mala sestro zapitao je - kako biste me se dugo sjeali da smo razdvojeni?
- Na to vam ne mogu odgovoriti, gospodine! Jer ja vam ne mogu kazati kako e
dugo trajati dok ne zaboravim sve zemaljsko. - Kad bih otiao na dvije, tri, etiri godine
preko mora, biste li mi poeljeli dobrodolicu prigodom moga povratka? - Gospodine,
kako bih ja ivjela u meuvremenu? - Pourtant jai et e pour vous bien dur, bien exigeant. (A
ipak, bio sam prema vama vrlo grub, mnogo sam zahtijevao.)
Sakrila sam u knjigu lice pokriveno suzama. Pitala sam ga zato tako govori.
Odgovorio je da to vie nee initi i stao me tjeiti i hrabriti. Ipak, njenost s kojom je
postupao sa mnom u tijeku dana prodirala mi je do srca. Bila je prevelika. Odvie tuna.
Radije bih ga prihvatila gruba, otra i razdraljiva, onakva kakav je obino bio. U toplo

267

Bosnaunited
podne - jer dan je bio pravi ljetni - na je pastir sakupio svoje stado i poveo nas kui. No,
pred nama je bio dugi put. Farma, gdje smo dorukovali, bila je daleko od Villette, a
djeca umorna od igre. Dobro raspoloenje velike veine gubilo se pri pomisli na
pjeaenje po vruem, pranom putu. Ali, sve je to bilo predvieno. Stigavi do ograde
farme susreli smo dvije velike koije koje su prispjele po nas. Bile su to koije za prijevoz
aka. Nalo se mjesta za sve i nakon jednog sata gospodin Paul nas je iskrcao u ulici
Fossette. Bijae to ugodan dan. Da nije bilo onog daka melankolije, koji je na asak
zamraio sunce, bio bi savren.
Pomraenje se ponovilo iste veeri.
Upravo kad je sunce zalo ugledala sam gospodina Emanuela kako izlazi kroz
glavna vrata u pratnji gospoe Beck. etali su glavnom alejom gotovo sat vremena,
ozbiljno razgovarajui. On je bio nekako nemiran, premda ozbiljan, a ona je izgledala
iznenaeno i zgranuto. Pitala sam se o emu su razgovarali. Kad je pao mrak, gospoa
Beck je ula u kuu i ostavila svoga roaka Paula u vrtu. Tada sam kazala samoj sebi:
- Nazvao me jutros mala sestra. Kad bih mu zaista bila sestra rado bih pola do
njega i zapitala ga to ga mui. Pogledaj kako se naslonio na drvo, prekriivi ruke i
naboravi elo. Njemu je po- trebna utjeha. Znam: gospoa ga nije utjeila. Ona samo
prigovara. Pa to sada?
Iz ista mira najednom je gospodin Paul naglo krenuo niz vrtnu aleju. Vrtna vrata
bijahu jo otvorena. Po obiaju e, vjerovala sam, stati polijevati naranina stabalca. No,
stigavi u dvorite, naglo je skrenuo prema prvom razredu. U tom prvom razredu
nalazila sam se ja, i odavde ga promatrala. Nisam imala hrabrosti da saekam njegov
dolazak. Tako se naglo okrenuo, tako brzo hodao, tako udno izgledao da je kukavica u
meni pobijedila, i ne elei sluati glas razuma, pobjegoh na krilima panike prije no to je
on uao. Nisam se zaustavila dok nisam stigla u kapelicu. Bila je prazna. Prislukivala
sam tamo uzbueno, s nekom neobjanjivom strepnjom, kako on prolazi kroz sve
razrede, lupajui za sobom nestrpljivo vratima. Uao je u blagovaonicu, gdje su upravo
itali pobone knjige. ula sam kako je zapitao:
- Qu est Mademoiselle Lucie? (Gdje je gospoica Lucie?) Upravo kad sam skupila
svu hrabrost odluivi da uinim ono to sam najvie eljela na svijetu, tj. da se sretnem s
njime, zaula sam otar glas St. Pierrove. Odgovorila je brzo i lano: - Gospoica Lucy
spava.
Pomalo ljut otiao je u hodnik i tamo ga je srela gospoa Beck. Zarobila ga je,
prekorila i konano otpratila do ulinih vrata. Kad su se ta vrata zatvorila, obuzela me
iznenada zaprepatenost zbog mog ponaanja. Znala sam da on eli mene, da trai
mene, a ja sam eljela njega. Zato sam, dakle, pobjegla? to me tjeralo da bjeim pred
njim? Imao mi je neto saopiti. Moje je uho udilo da to uje, a ja sam to sama
onemoguila. elei sluati i tjeiti, dok sam mislila da je sluanje i utjeha izvan
domaaja nade, pobjegla sam im mi se ta prilika iznenada pruila. Pobjegla sam kao to
bih bjeala pred smru.
Da, moja luda slabost dobila je nagradu. Mjesto utjehe koju sam mogla zadobiti,
morala sam sada smiriti paniku i stajati nepomino dvije minute u tom stranom mraku,

268

Bosnaunited
puna sumnji i tune neizvjesnosti. Svoju sam zaradu odnijela meu svoje jastuke, i
provela no brojei sate.

269

Bosnaunited

XXXIV.
MALEVOLA

Gospoa Beck pozvala me u etvrtak poslije podne i zapitala me imam li posla ili
bih mogla poi u grad i kupiti u duanu neto za nju. Kako me nita nije zadravalo, ona
me opskrbila dugim popisom za kupnju vune, svile i konca i drugih potrebnih stvari za
uenice. Obukla sam se za taj oblani i sumorni dan. Upravo kad sam htjela otvoriti
ulazna vrata ponovno sam zaula glas gospoe Beck. Pozivala me u blagovaonicu.
- Oprostite, gospoice Lucie! - zaviknula je kao da se iznenada neega sjetila upravo sam se sjetila jo jednog zadatka za vas, ako se neete smatrati preoptereenom.
Naravno da sam ja tvrdila suprotno, pa je gospoa otrala u mali salon i donijela
sa sobom lijepu koaricu punu divnog, primamljivog voa iz staklenika. Lealo je na
tamnozelenim listovima koji su izgledali kao da su od voska. Sve je to bilo ukraeno
blijedoutim nepoznatim cvjetovima.
- Evo - kazala je - nije teka i nee nanijeti sramotu vaoj lijepoj haljini. Uinite mi
uslugu i ostavite je u kui gospoe Walravens, uz moje estitke za njezin roendan. Ona
stanuje u najstarijem dijelu grada, u ulici Mages broj 3. Bojim se da e vam se etnja initi
dalekom, ali pred vama je cijelo poslijepodne, pa se nemojte uriti. Ukoliko se ne vratite
na veeru, naredit u Goton da vam je ostavi ili e vam ona, jer ste vi njezina ljubimica,
prirediti neto naroito. Neemo vas zaboraviti, dobra moja gospoice. I, molim vas! (jo
me jednom pozvala natrag), predajte to osobno gospoi Walravens, u njezine ruke, kako
ne bi dolo do zabune, jer je ona vrlo osjetljiva osoba. Do vienja!
Napokon sam otila. Neko sam vrijeme provela u kupovanju, jer je izabiranje i
slaganje svile i vune bio vrlo muan posao. Konano sam kupila sve to bijae na popisu.
Modele za papue, vrpce za zvonca, koarice, sve je bilo izabrano, pronala sam sve
sitnice. Ukratko, trebalo je da se jo samo pobrinem za estitku i voe. Bilo je drago to u
moi etati dugo starim dijelom grada, tzv. Donjim gradom. Oblaci su se stali gomilati
iznad grada nalik na tamni metal. Na rubovima su bili usijani, a polagano su prelazili u
tamnocrveni ar.
Plaila sam se vjetra, jer oluja zahtijeva naprezanje, a to mi nije uvijek uspijevalo.
Snana kia, teka snjena meava, ili pak prolom oblaka raaju rezignacijom pa
posluno preputam sebe i svoju odjeu kii i snijegu. Pa neka onda kia pada, neka se
spusti pljusak - samo da se ja prije rijeim svoje koarice s voem. Nepoznato zvono
nekog neznanog zvonika (Sv. Ivan Krstitelj bio je predaleko da bih ga mogla uti)
otkucalo je da je pet sati i etrdeset i pet minuta kad sam stigla do ulice i kue iju mi je

270

Bosnaunited
adresu dala gospoa Beck. Nije to zapravo bila ulica, nego vie dio nekog trga. Bio je tih,
trava je rasla izmeu sivih kamena plonika. Kue su bile velike i vrlo stare. Iza njih se
naziralo drvee, pa sam po tome zakljuila da se tamo nalaze vrtovi. Starina je irila svoj
zadah nad tim dijelom grada. Jedno su ovdje ivjeli bogatai i obitavali plemenitai.
Crkva, koja je polusruena nadvisivala trg, bila je nekada potovana i puna raskone
arolije. Ali bogatstvo i veliina odavno su rairili svoja zlatna krila i odletjeli napustivi
svoja gnijezda. Moda zato da ih na neko vrijeme ostave trunuti u tijeku zima.
Prela sam preko naputenog trga. Upravo su stale padati kapi gotovo tako velike
kao komadi od pet franaka. Nigdje u blizini nisam primjeivala ni traga ivota, osim lika
nekog nemonog starog sveenika. On je prolazio oslonjen na tap. Pravi primjer starosti
i propadanja.
Iziao je ba iz one kue prema kojoj sam ja sada krenula. Kad sam zastala pred
kuom vrata su se upravo zatvorila za njim. Pozvonila sam i on se okrenuo. Zaustavio je
pogled na meni. Moda je smatrao da ja sa svojom koaricom punom voa i nedostatka
ozbiljnosti zbog svojih godina, ne odgovaram ruevnosti ovog mjesta. Znam, kad bi mi
vrata otvorila neka mlada sobarica okrugla lica, i ja bih pomislila kako ona nije u skladu
s ovom okolinom. No, nala sam se pred vrlo starom enom, u gruboj haljini, s ogavnom,
ali skupocjenom kapom od domae ipke, s pregaom i kaputom od sukna i s drvenim
cokulama vie nalik na amce nego na cipele. Ona je odgovarala ovom mjestu i njegovu
izgledu.
Izraz njezina lica nije bio tako ugodan kao kroj njezine odjee. Rijetko sam kada
vidjela neto tako pakosno. Jedva da je odgovorila na moje pitanje o gospoi Walravens.
Vjerujem da bi bila zgrabila koaricu s voem iz moje ruke, da je nije zadrao stari
sveenik koji se tekom mukom uspinjao gore. On je sasluao poruku koju sam imala
predati.
Njegova oita gluhoa oteavala mi je zadatak; kako da mu objasnim da elim
vidjeti gospodu Walravens i predati u njezine ruke voe. Konano je ipak shvatio
injenicu da su tako glasile naredbe meni date i da sam to morala doslovno obaviti.
Obratio se staroj sluavci, ne francuski, ve na jeziku stanovnika Labassecoura i uvjerio
je da me propusti preko tog negostoljubivog praga. On me sam poveo gore i uveo u neku
vrstu salona. Zatim je otiao. Soba je bila prostrana, imala je lijepi strop i prozore gotovo
nalik onima u crkvi sa arenim staklima. Ali sve je to bilo tuno u odbljesku oluje koja je
prijetei nailazila. Iz ove se sobe ulazilo u neku manju. U njoj je bila navuena zavjesa na
jedini prozor. Kroz duboki mrak nazirahu se pojedini komadi pokustva. Zabavljala sam
se pogaajui o emu je rije. Naroito me privlaila neka slika na zidu. Iznenada mi se
priinilo kao da se ta slika mie. Na moje uenje ona se pomakla, spustila i nestala u
mraku. Njezin nestanak otvorio je zasvoeni otvor koji je vodio u prolaz s udnim
zavijenim stubitem, s kojeg je dopirao zvuk drvenog tapa. Ubrzo za tim na stube je
pala sjena i na kraju sam shvatila da je netko prisutan. Je li ta pojava, koja mi se
prikazala, stvarna. Ta sjena koja je zamraivala svod?
Pribliila mi se. Poela sam shvaati gdje se nalazim. Ovaj se trg mogao zvati
trgom magije, tri kule to su ga nadvisivale mogle su za svoje kumove imati tri mistina

271

Bosnaunited
mudraca mrtve i tamne umjetnosti. Ovdje je vladala arolija. arolija je otvorila preda
mnom zemlju duhova - soba je liila na eliju, slika to je iezavala, svod i prolaz,
kamene stube, sve je to bilo dio arolije. A ovdje preda mnom stajao je glavni lik Cunegonde, arobnica! Malevola, zli duh. Kako je izgledala?
Bila je vrlo niska i nije imala oblik. Njezine koate ruke leale su jedna na drugoj i
pritiskale zlatnu glavu tapa od bjelokosti. Njezino je lice bilo iroko, i nije bilo smjeteno
na njezinim ramenima ve nasaeno na grudima. inilo se kao da nema vrat. Mogla sam
ustvrditi da njezino lice odaje stotinu godina. A jo vie, moda njezine oi. Zle,
neljubazne oi s debelim sivim obrvama i bijelim kapcima. Kako me strogo promatrala, s
kakvom zlobom!
To je bie nosilo haljinu od brokata plave boje, s cvjetovima, pokrivenu listovima
od satena. Iznad haljine nosila je skupocjeni al, bogato izvezen i tako irok da su se
njegove arene rese vukle po podu. Ali najvanije na njoj bijahu njezini dragulji. Nosila je
duge, sjajne naunice, koje su tako bljetale da nisu mogle biti lane. Na koatoj je ruci
imala iroko zlatno prstenje s kamenjem - crvenim, zelenim i grimiznim. Grbava, nalik
na patuljka i sitna, bijae ukraena poput barbarske kraljice.
- Que me voulez-vous? (to elite od mene?) zapitala je promuklo glasom vie nalik
mukom nego enskom. I zaista, srebrenkasta brada krasila je njezino lice.
Predala sam svoju koaricu i poruku.
- I to je sve? - zapitala je.
- Da, to je sve - odvratila sam.
- To se zaista isplatilo - rekla je. - Vratite se gospoi Beck i poruite joj da voe
mogu kupiti i sama kad ga poelim, et quant a ses felicitations, je men moque! (A to se tie
njezinih estitaka, ba me briga za njih.) I ta vrlo pristojna gospoa okrenula mi je lea.
Upravo u taj as je zagrmjelo, a munja je rasvijetlila salon i budoar. inilo se da se pria o
arobnici nastavlja uz pratnju razbjenjelih elemenata. Lutalica, namamljen u arobni
zamak, uo je kako se napolju die aranjem probuena oluja.
to sam mogla misliti o gospoi Beck? Imala je zaista udna poznanstva. Poslala
je poruku i darove u ovo jedinstveno svetite. Zlosutno je bilo ponaanje toga udnog
bia kome se klanjala. I odlazila je ta mrzovoljna Sidonija, posrui i drui kao da je
paralizirana. Svojim tapom od slonove kosti udarala je po mozaiku na tlu, mrmljajui
pri tome otrovne rijei.
Napolju je lila kia s nebeskoga svoda. Nebo se spustilo. Oblaci, do malo prije
tamni, bijahu sada smrtno blijedi, kao uplaeni. Usprkos hvaljenju da se ne bojim kie,
nisam htjela izii za vrijeme proloma oblaka. Munje su bile strane, a gromovi udarahu
vrlo blizu. Oluja se spustila na Villette. Kao da se nebo raspuklo i sruilo se nad grad.
Ravaste strijele probijahu bujice s neba Zmijolike munje rasvjetljavahu zavjesu od kie.
Sve se to sputalo s neba zastrtog gustim oblacima. Naputajui negostoljubivi salon
gospode Walravens, zadrala sam se na hladnom stubitu. Tamo se nalazio stolac i ja
sam sjela i ekala. Netko se stao tiho pribliavati hodnikom. Bio je to onaj stari sveenik.
- Gospoica, ne bi trebalo da sjedi ovdje - rekao je. - Na dobrotvor ne bi bio

272

Bosnaunited
zadovoljan kad bi saznao kako se postupa sa strancem u njegovoj kui.
Zatim me zamolio neka se vratim u salon, a ja nisam mogla biti tako neodgojena i
odbiti. Manja je soba bila ljepe ureena i mnogo ugodnija od one prostranije. Uveo me u
nju. Odkrinuvi kapke, on je razotkrio pogled na sobu koja je vie nalikovala kapelici
nego budoaru. Ta mala soba djelovala je nekako sveano, kao da je to mjesto namijenjeno
vie uspomenama i relikvijama nego ugodnu boravku.
Dobri je starac sjeo kao da mi eli praviti drutvo. Ali mjesto da je razgovarao,
izvadio je knjigu, upro svoje oi u nju i stao aputati molitve. uti odbljesak munje
rasvijetlio je njegovu elavu glavu. Sjedio je mirno poput kipa kao da je zaboravio na sve
osim na svoje molitve. Pogledao bi samo kad bi snaniji udar groma navijestio opasnost.
Nije podigao oi u strahu, ve u nekom strahopotovanju. Puna strahopotovanja bila
sam i ja, meutim, kako nisam bila pod pritiskom ropskog straha, moje misli i zapaanja
bili su slobodni. Moram priznati da me je taj stari sveenik sve vie podsjeao na onog
oca Silasa pred kojim sam kleala u crkvi u Beguinageu. Nisam to mogla utvrditi sa
sigurnou, jer sam svog ispovjednika vidjela samo u mraku i s profila. No, ipak je
stanovita slinost postojala. inilose kao da i glas prepoznajem. Dok sam ga promatrala
on je jednim pogledom odao da to primjeuje. Okrenula sam se i stala gledati po sobi. I
ona je bila zanimljiva u svojoj polumistinosti.
Kraj raspela od poutjele slonove kosti, smjetenog iznad tamnocrvenog klecala,
na kojem je leao molitvenik i krunica od ebanovine, visjela je ona slika koju sam malo
prije bila zapazila. Slika, koja se micala i propustila duha. Smatrala sam je u mraku
Madonom, ali sada kad je bila bolje osvijetljena vidjela sam da je to slika neke opatice.
Lice, iako ne lijepo, bijae dopadljivo. Blijedo, mlado i zasjenjeno izrazom tuge ili bolesti.
Ponavljam, to lice nije bilo lijepo, ak ni pametno; njegova je ljupkost leala u njenosti,
mirnoi pokornosti. Ipak, ja sam dugo gledala sliku ne mogavi odvratiti pogled od nje.
Stari mi se sveenik isprva inio gluh i nemoan, a sada kao da je skrivao svoje
sposobnosti. Zadubljen u knjigu i ne podiui pogled s nje, on je ipak znao to je
privuklo moju pozornost.
Tihim, jasnim glasom je izrekao:
- Ona je bila voljena. Predala se Bogu.
- Umrla je mlada?
- Jo je nisu zaboravili i oplakuju je.
- Ona stara gospoa Walravens? - stala sam ispitivati, mislei da sam otkrila
neizljeivu bol i neraspoloenje te stare ene. Otac je odmahnuo uz lagani smijeak.
- Ne, ne - kazao je - ljubav plemenite gospoe za djecu njezine djece moe biti
velika, a bol kad ih izgubi duboka. Ali samo vjernik, kome su sudbina, vjera i smrt
onemoguili tu blagoslovenu vezu, moe aliti toliko koliko on jo uvijek ali za
Justinom Marie. inilo mi se kao da otac eli da ga pitam, pa ga zato zapitah tko je to
izgubio i tko jo uvijek ali za Justinom Marie. Ispriao mi je romantinu malu priu, i to
prilino impresivno uz pratnju oluje. Moram ustvrditi, pria bi bila vjerojatno jo
impresivnija da nije bila iskiena tom francuskom rousseauovskom sentimentalnou.

273

Bosnaunited
Ali vrijedni otac bio je oito i po roenju i po odgoju pravi Francuz (sve sam vie bila
uvjerena u njegovu slinost s mojim ispovjednikom). No, uz to je bio i pravi sin Rima.
Kad je podigao svoje oi i pogledao me, u njegovom sam pogledu otkrila mnogo vie
lukavstva i prodornosti no to bi ovjek mogao oekivati od starca. Vjerujem da je on
ipak bio dobar stari ovjek.
Junak ove prie bio je neki njegov bivi uenik koga je on zvao dobroiniteljem i
koji je, ini se, volio tu blijedu Justine Marie, kerku bogatih roditelja. Njegov vlastiti
poloaj bio je takav da je mogao opravdati njegovu namjeru da se oeni djevojkom s
velikim mirazom. Otac tog uenika, koji je jednom bio bogati bankar, propao je, umro i
za sobom ostavio samo dugove. Tada su sinu zabranili da se susree s Marie. Naroito se
ona stara vjetica, koju sam malo prije bila ugledala, gospoa Walravens, protivila tom
braku svom demonskom estinom. Njena Marija nije imala odvanosti da se pretvara,
ni snage da ustraje uz svoga voljenog. Odrekla se svog prvog vjerenika, ali je odbila
drugog, bogatijeg. Povukla se u samostan i tamo umrla prije zareenja.
Trajna je bol obuzela srce onoga koji ju je oboavao, a vjernost i dubina te ljubavi
dirnula je ak i mene koja sluah priu. Nekoliko godina nakon smrti Justine Marie
propala je i njezina obitelj. Njezin otac, zlatar, zapravo se bavio burzovnim poslovima.
Upustio se u neke novane transakcije koje su ga upropastile. On je umro od tuge zbog
gubitka i sramote. Njegova grbava majka i nesretna ena ostale su bez sredstava. Mogle
su i umrijeti od bijede. No, uvi za njihovu bijedu u pomo im je doao onaj jednom
odbijeni prosac. Osvetio se njihovu ponosu velikim milosrem. Smjestio ih je, brinuo se
za njih i bio im prijatelj. inio je za njih vie no to bi to ijedan roeni sin mogao. Majka dobra ena - umrla je blagosivajui ga. udna, bezvjerna zlovoljna baka jo uvijek ivi, a
onaj plemeniti ovjek je izdrava. On postupa s njom s najveim potovanjem to ga
dobar sin moe pruiti njenoj majci, iako je ona unitila njegov ivot, liila ga nade,
ljubavi i obiteljske sree. Zbog nje je on ivot provodio u tuzi i osamljenosti. On ju je
doveo u ovu kuu. U njoj - nastavio je sveenik, dok su mu iskrene suze orosile oi - on je
i meni, svom starom uitelju, pruio sklonite, kao i Agnezi, prastaroj sluavci svoje
obitelji. Znam da on tri etvrtine svojih prihoda troi na nas i na druga milosrdna djela,
zadravajui za sebe samo toliko da bi osigurao kruh i najskromniji smjetaj. Na taj nain
je onemoguio sebi da sklopi brak. Predao se Bogu i svojoj aneoskoj zarunici, kao da je
sveenik poput mene. Otac je obrisao suze prije no to je izrekao ove posljednje rijei.
Zatim je asak podigao pogled prema meni. Uhvatila sam ga, i usprkos tome to je
nastojao sakriti njegovo pravo znaenje, on me uzbudio. Katolici su udna bia. Poneki
od njih - makar ga ne poznajete vie od nekog Inke iz Perua ili kineskog cara - zna sve o
vama. Zna zato vam govori neke rijei, iako vi mislite da je to posve beznaajni
razgovor. Njegov je plan da tog i tog dana doete na odreeno mjesto, pod odreenim
uvjetima, a da se vama sve to ini samo sluajnim. Iznenadna poruka i dar gospoe
Beck, moj odlazak u tu kuu, sluajni silazak sveenika niz stube, njegov nalog da me
puste u kuu, jer me inae djevojka ne bi primila, njegova pojava na hodniku, pa to to
me doveo u ovaj salon, slika i pria - sve su to bili mali dogaaji, koji kao da nisu imali
veze jedan s drugim, ali povezani onim brzim pogledom isusovakog oka, oni su
iznenada stvorili dugi lanac, poput krunice objeene o klecalo. Kako su oni bili

274

Bosnaunited
povezani? Gdje bila kopa te sveenike ogrlice? Vidjela sam, ili bolje reeno osjeala,
povezanost, ali nisam jo razotkrila njezino znaenje. Moda se razmiljanje u koje sam
upala ocu uinilo nekako sumnjivo u njegovoj apstrakciji, jer me njeno prekinuo: Gospoice - rekao je - nadam se da pred vama nije dalek put po ovim poplavljenim
ulicama?
- Vie od pola milje.
- Vi stanujete...
- U ulici Fossette.
- Ne valjda (uzbueno) u internatu gospoe Beck? - Ba tamo.
- Done....done, vous devez connaitre mon noble elve, mon Paul? (Dakle dakle, vi
poznajete mog plemenitog uenika, moga Paula.)
- Gospodina Paula Emanuela, profesora knjievnosti? - Njega i nikoga drugoga.
Nastala je kratka stanka. Nit te veze odjednom je postala jasnija i opipljivija.
Osjeala sam njezin pritisak.
- Jeste li govorili o gospodinu Paulu? - zapitala sam ga. - Je li on bio va uenik i
dobroinitelj gospode Walravens?
- Da, a i stare sluavke Agnes. A jo vie (s odreenim naglaskom) on je bio i jo
uvijek je vjerni, vjeni ljubavnik one svetice na nebu - Justine Marie.
- A tko ste vi, oe? - nastavila sam, naglaavajui pitanje to se pokazalo suvinim.
Bila sam spremna na odgovor koji je uslijedio. - Ja, keri, ja sam otac Silas. Onaj
nevrijedni sin svete crkve koga ste jednom poastili svojim plemenitim i dirljivim
povjerenjem, razotkrivajui mi svoje srce koje sam htio obratiti u jedinu pravu vjeru.
Nisam vas ni jednog dana izgubio iz vida, ni jednog sata se nisam prestajao zanimati za
vas. Shvatio sam do kakve biste se duevne visine mogli vinuti kada biste se pokoravali
odredbama Rima, i upili u sebe njegovu spasonosnu nauku. To me pogodilo. Zamiljala
sam se u tom poloaju, podvrgnuta disciplini, poukama i tome slino.
- Ne - pomislila sam, ali potisnula sam odgovor i ostala sjediti na miru.
- Pretpostavljam da gospodin Paul ne ivi ovdje? - nastavila sam, prihvaajui
temu mnogo pogodniju od teme mog obraenja. - Ne, samo ponekad dolazi da se
pokloni svojoj oboavanoj svetici, da se meni ispovjedi i pozdravi onu koju zove
majkom. Njegov vlastiti stan ima samo dvije sobe, nema posluge, a ipak ne doputa
gospoi Walravens da proda one divne dragulje kojima je okiena. Ona se njima ponosi,
jer su to dragulji njezine mladosti i posljednji ostaci bogatstva njezina sina draguljara.
- Kako mi se esto - proaptala sam - uinilo da taj ovjek, taj gospodin Emanuel
nije velikoduan, a kako je on zapravo uzvien u znaajnim stvarima.
- Kako je dugo ona ve mrtva? - zapitala sam, gledajui Justine Marie.
- Dvadeset godina. Ona je bila neto starija od gospodina Emanuela. On je tada
bio vrlo mlad, jer i sada nije mnogo stariji od etrdeset. - Zar jo uvijek plae za njom?
- Njegovo e srce uvijek plakati. Bit Emanuelove prirode je postojanost - rekao je
oduevljeno.

275

Bosnaunited
Sunce se pojavilo blijedo i vodeno. Kia je jo uvijek padala, ali oluja je bila prola.
arko je nebo istroilo svoje munje. Dulji boravak prisilio bi me da se vraam po mraku,
pa sam ustala, zahvalila ocu za njegovo gostoprimstvo i priu, na to me on blagosovio
sa pax vobiscum. Rado sam ga prihvatila, jer mi se inilo izreeno s mnogo ljubavi. No
manje su mi se sviale tajanstvene rijei koje su ga pratile: Keri, ti e biti to e biti!
Slegla sam ramenima zauvi to proroanstvo im sam izila. Malo nas zna to nas jo
eka, ali zbog svega to se do sada dogodilo, ja sam se ponadala da u ivjeti i umrijeti
kao trijezna protestantkinja. U Svetoj crkvi bilo je praznine i razmetanja. To me nije
privlailo. Nastavila sam svoj put razmiljajui o mnogim stvarima. Ma kakav bio
katolicizam, bilo je dobrih katolika. Emanuel bijae jedan od najboljih. Dirnut
praznovjerjem, pod utjecajem sveenstva, ipak se predao iskrenoj vjeri, pobonim
dobroinstvima, samoportvovanju i milosru bez granica. Preostalo je da vidim kako
Rim, po svojim zastupnicima, postupa s takvim odlikama. Da li ih njeguje sebi i Bogu u
korist, ili ih samo iskoriuje. Sunce je bilo zalo kada sam stigla kui. Gospoa Goton
spremila mi je veeru, a ona mi je zaista bila potrebna. Pozvala me u mali kabinet da je
pojedem, a tamo se uskoro pojavila gospoa Beck i donijela mi au vina.
- Dakle - zapoela je - kako vas je doekala gospoa Walravens? Elle est drole, nest
pas? (Ona je smijena, zar ne?)
Ispriala sam joj to se dogodilo, ponavljajui od rijei do rijei ljubaznu poruku te
gospoe.
- Oh, la singuliere petite bossue! - nasmijala se. - Et figurez vous quelle me d teste
parce- quelle me croit amoureuse de mon cousin Paul; ce petit devot qui nose pas bouger, a moins
que son confesseur ne lui donne la permission! Au reste, (Oh ta udna mala grbavka!
Zamislite, ona me mrzi jer misli da sam zaljubljena u moga bratia Paula, tog malog
vjernika koji se ne usuuje ni maknuti ako mu to njegov ispovjednik ne dopusti!
Uostalom,) - nastavila je - Kad bi se on i elio vjenati, sa mnom ili s nekom drugom, on
to ne bi mogao. I sada ve ima preveliku obitelj. Gospodu Walravens, oca Silasa, staru
Agnes, i velik broj bezimenih siromaha. Nikada nije bilo ovjeka koji bi sam sebi
natovario vei teret, prihvaajui dobrovoljno bespotrebne obveze. Osim toga, on ima
neke romantine ideje u vezi s bljedolikom Marie Justine - person nage assez niaise a ce que
je pense. (Osobe dosta glupe, kako ja mislim tako je glasila primjedba gospoe Beck), i
koja je vec itav niz godina aneo na nebu ili negdje drugdje, a kojoj on namjerava poi,
osloboen svih zemaljskih veza, ist poput ljiljana, kako sam kae. Oh, smijali biste se
kad biste poznavali samo polovinu muica i nastranosti gospodina Paula! No ja vas
zadravam pri veeri, moja dobra gospoice, a sigurno ste gladni. Poveerajte, popijte
svoje vino, oubliez les anges, les bossues, et surtout, les Professeurs - et bon soir! (Zaboravite
anele, grbavce, a naroito profesora i laku no)

276

Bosnaunited

XXXV.
BRATSTVO

Zaboravite profesora - tako je kazala gospoa Beck. Ona je bila mudra ena, ali
nije morala izrei te rijei. To je bila greka. Te me je noi morala ostaviti na miru neuzbuenu, ravnodunu, nezainteresiranu, izdvojenu od svojih i tuih misli. ak ni u
duhu nepovezanu s onom drugom osobom koju je trebalo da zaboravim. Zaboraviti ga?
Ah, stvorili su mudri plan da me natjeraju da ga zaboravim. Ti mudraci! Pokazali su mi
kako je on dobar, uinili su od mog dragog malog ovjeka nepogreivog junaka.
Propovijedali su mi o tome kako voli. Kakve sam dokaze prije tog dana imala, moe li on
uope ljubiti ili ne?
Znala sam da je sumnjiav i ljubomoran. Otkrila sam u njemu stanovitu njenost i
blagost koja je pristizala poput toplog zraka, i grubost koja je prolazila poput jutarnje
rose suei se na aru njegove naglosti. To je bilo sve to sam ja primijetila. A oni, otac
Silas i Modeste Maria Beck, razotkrili su preda mnom njegovo srce i pokazali mi jednu
veliku ljubav, tako snanu da se smijala i samoj smrti. Uhvatila se za besmrtni duh i
prikovala se za grob dvadeset godina.
To nije bilo samo prolazno zadovoljenje osjeaja, uinjeno bez neke namjere. On je
dokazao svoju vjernost rtvujui svu svoju snagu za nesebino djelo, neprekidno ga
potvrujui osobnim rtvama. One, koji su njoj nekada bili dragi, on je nagradio
odbacivanjem osvete. Zbog njih je nosio ak i kri.
to se tie Justine Marie, znala sam da je bila dobra, kao da sam je sama vidjela.
Znala sam kakva je bila, jer je takvih slinih djevojaka bilo i u koli gospoe Beck. Bila su
to blijeda, polagana, nepokretna stvorenja. Ali i dobroduna, nesklona zlu kao i dobru.
Ako je imala aneoska krila, znam koji ih je pjesnik stvorio u svojoj mati. Ako je njezino
elo krasila sjajna aureola, znam u ijim se zjenicama stvorio taj sveti plamen.
Jesam li se morala plaiti Justine Marie? Hoe li slika blijede mrtve opatice podii
vjeni zid? A to je s milosrem koje je ubijalo ta svjetska dobra? to je s njihovim srcem
koje se zaklelo na nevinost? Gospoo Beck - oe Silas - nije trebalo da mi nametnete ta
pitanja. Odjednom su ona za mene postala zabuna, najjaa zapreka i najvei podstrek
kojeg sam ikada osjetila. Tjedan dana, svake noi i svakog dana, ja sam sanjala o tome i
budila sam se zbog toga. Na cijelom svijetu nije bilo odgovora na ta pitanja, osim tamo
gdje je jedan mali ovjek stajao, sjedio, hodao, predavao, s grkom kapom na glavi,
zaogrnut bijednim ogrtaem umrljanim tintom i punim praine.
Nakon posjete ulici Mages, eljela sam ga ponovno sresti. Osjeala sam kako e -

277

Bosnaunited
znajui ono to sada ja znadem o njemu - njegov izgled pruiti mnogo razumljiviju i
zanimljiviju stranicu nego prije. udila sam da pronaem biljeg jednostavne odanosti,
znak dovoljno plemenitog i svetog vitetva, to ga je sveenik bio pripisao njegovoj
naravi. On je postao moj kranski heroj. Htjela sam ga promatrati u tom svjetlu.
Ubrzo mi se pruila prilika. Moja nova spoznaja bila je slijedeeg dana
podvrgnuta ispitu. Da, imala sam prilike za razgovor sa svojim kranskim herojem.
Taj razgovor nije bio naroito junaki, ni sentimentalan, ni biblijski, ali na svoj nain ipak
dosta ivahan. Oko tri sata poslijepodne mir to je vladao u prvom razredu, pod
nadzorom gospoe Beck, koja je upravo odravala jedno od svojih vrlo korisnih
predavanja, bio je poremeen estokim prodorom jednog kaputa.
Nitko tog asa nije bio mirniji od mene. Zbog nazonosti gospode Beck nisam
imala nikakve odgovornosti, a njezin me jednolini glas smirivao. Svialo mi se i njezino
jasno tumaenje predmeta to ga je predavala (jer ona je to inila dobro), pa sam sjedila
nagnuta nad svojim stolom i crtala. Zapravo sam kopirala neku gravuru, nastojei da
kopiju to Vie pribliim originalu. To je bilo moje praktino shvaanje umjetnosti.
udno je rei, ali ja sam nalazila najvee zadovoljstvo u tom poslu. Mogla sam ak
proizvesti i kineska slova na elinim ploama. Sve je to bilo jednako tako vrijedno kao i
moj runi rad, ali ja sam u onim danima mnogo drala do toga.
to se dogodilo? Moj crte, moje olovke, moja skupocjena kopija, sve je to
odjednom nestalo ispred mojih oiju. Kao da me netko istresao iz moga stolca onako
otprilike kako bi uzbuena kuharica istresla jedan jedini orai iz kutije za mirodije.
Divlji kaput uhvatio je stol i stolac, i odnio ih. Za as sam i ja slijedila pokustvo. Za dvije
minute i stol i stolac i ja bili smo smjeteni usred velike dvorane, susjedne prostorije
koritene samo za plesove i zborno pjevanje. I to takvom snagom koja nije doputala da
se ponadam da u se ikada vie maknuti odande. Tek to sam se pomalo sabrala,
ugledala sam dva gospodina, za koja bih mogla kazati da je jedan bio tamnoput, a drugi
plav. Jedan je bio ukoena poluvojnika izgleda, obuen u iroki sukneni ogrta. Drugi,
nemarnijeg izgleda, odavao je uena ovjeka ili umjetnika. Obojica su imala divne
brkove, zaliske i bradu. Gospodin Emanuel stajao je neto dalje od njih. Njegovo je
dranje odavalo srdbu. Ruku je ispruio kao da se nalazi na govornici.
- Gospoice - rekao je - vaa je dunost da pokaete ovoj gospodi da nisam laac.
Odgovorit ete kako najbolje umijete na pitanja koja e vam oni postaviti. Pisat ete i o
temi koju e oni odrediti. U njihovim sam oima neprincipijelni varalica. Ja, naime,
prema njihovu miljenju, piem eseje, a potpisujem ih, namjerno varajui, imenima
svojih uenica, kao da su to njihovi radovi. Vi ete dokazati da nije tako. Boe moj! To je
bilo ono suenje, koje sam tako dugo izbjegavala, a koje se sada spustilo na mene poput
udarca groma. Ova dva otmjena elegantna gospodina s bradama nisu bili nitko drugi do
dva profesora - gospoa Boissec i Rochemorte. Dva hladnokrvna kicoa i podrugljivca.
inilo se, gospodin Paul je pokazivao neto to sam bila je napisala, neto to preda
mnom nije nikada pohvalio ili ak samo spomenuo. Neto to sam ja potpuno
zaboravila. Taj esej nije uope bio vrijedan pozornosti, inio se takvim samo u usporedbi
s uobiajenim pisanjem stranih kolarki. U koli u Engleskoj nitko ga ne bi zapazio.

278

Bosnaunited
Gospoa Boissec i Rochemorte smatrala su potrebnim da izraze svoju sumnju u to da je
to moje djelo. Govorili su da je posrijedi prevara. Ja sam sada morala posvjedoiti kako
sam to zaista ja napisala, i podvri se torturi ispitivanja. Slijedila je scena vrijedna
pozornosti.
Poeli su s klasicima. Potpuna praznina! Preli su na francusku povijest. Jedva
sam razlikovala Merovea od Pharamonda. Pokuavali su s razliitim elegijama ali ja
bih samo odmahivala glavom i govorila Je nen sais rien. (Ja ne znam nita.)
Nakon vrlo znaajne stanke, oni su nastavili s nekim opim pitanjima. Zadrali su
se na dva-tri predmeta koje sam ja dobro poznavala i o kojima sam esto razmiljala.
Gospodin Emanuel koji je sve do tada gledao mrk poput zimskog dana, nekako se
raspoloio. Pomislio je kako u konano dokazati da nisam neznalica. Ubrzo je uvidio
svoju greku. Iako sam se brzo sjetila odgovora na pitanja, veo je prekrio moj duh. Ideje
su postojale, ali nije bilo rijei. Ja nisam mogla, ili nisam htjela govoriti. Ni sama nisam
sigurna. Djelomino su mi popustili ivci, a djelomino sam bila neraspoloena.
ula sam jednog od ispitivaa, onog sa suknenim ogrtaem, kako ape svom
kolegi profesoru: Est elle done idiote? (Je li ona idiot?) - Da - pomislila sam - ona je idiot,
i uvijek e to ostati za takve kao to ste vi.
Ali ja sam patila - okrutno patila. Vidjela sam kako se tuga sputa na elo
gospodina Paula. U njegovim se oima nazirao strastveni prigovor pun alosti. Nije
mogao povjerovati u potpunu odsutnost moje pameti. Mislio je da bih ja mogla brzo
odgovarati samo kad bih htjela.
Konano, kako bih olakala poloaj njemu, sebi i profesorima ja sam promucala:
- Gospodo, bilo bi bolje kad biste sada prekinuli. Neete nita izvui iz mene. I kao
to kaete, ja sam idiot.
eljela bih da sam mogla govoriti mirno i ponosno, ili da sam bar bila toliko
razumna i utjela. Ali me moj izdajniki jezik odao. Primijetivi pobjedonosni pogled
koji su profesori uputili gospodinu Emanuelu, i zapazivi kako mi glas dre, ja sam
briznula u pla. Bila sam uzbuena, vie od srdbe nego od tuge. Da sam bila snaan
mukarac, bila bih smjesta izazvala na dvoboj tu dvojicu. No, ja sam bila uzbuena, i
vie bih voljela da me iibaju nego da to uinim.
Ti nesposobni ljudi! Zar nisu smjesta mogli primijetiti ruku poetnika u tom
sastavku, koji su nazvali prevarom. Tema je bila iz klasike. Kad je Paul diktirao temu o
kojoj je trebalo pisati, ja sam je bila ula prvi puta. To je bilo neto novo za mene, i nisam
imala grau kojom bih se mogla posluiti.
Ali posjedovala sam knjige, upoznala se s injenicama, izradila kostur i pokuala
mu udahnuti duu, a u tom sam posljednjem uivala. Za mene je bilo teko i muno dok
sam traila, izabirala i povezivala injenice. Sve dok nisam bila zadovoljna, nisam htjela
prestati s prouavanjem. Moja unutarnja odbojnost prema svemu to je bilo krivo i lano
omoguavala mi je da izbjegnem vee greke. Ali to znanje nije bilo sreeno u mojoj
glavi. Nije bilo posijano u proljee, izraslo u ljetu, poeto u je- sen i spremljeno za zimu.
Sve to sam eljela, morala sam svjee nabrati. Morala sam napuniti pregau divljom

279

Bosnaunited
travom, i sasuti je u lonac jo zelenu. Gospoa Boissec i Eochemorte nisu to primjeivali.
Oni su moj rad pogreno smatrali radom zrelog uenika.
Jo mi nisu dopustili da odem. Morala sam sjesti i pisati pred njima. Uronila sam
pero druom rukom u tintu i promatrala oima zasljepljenim od suza bijeli papir pred
sobom. Stoga se jedan od sudaca naao ponukanim da mi se ispria:
- Nous agissons dans linteret de la veritl. Nous ne voulons pas vous blesser. (Mi radimo
u interesu istine. Ne elimo vas uvrijediti.) - rekao je.
Prezir mi je dao snagu. Samo sam odgovorila:
- Diktirajte, gospodine!
Rochemorte mi je saopio temu: Ljudska pravda. Ljudska pravda! to da
uinim s tim? Prazna, hladna apstrakcija, koja mi nije ulijevala ni jednu misao! A tamo je
stajao gospodin Emanuel, alostan poput Saula i ozbiljan poput Joba. Kraj njega su
likovali oni koji su ga optuili.
Pogledala sam onu dvojicu. Sakupljala sam svoju hrabrost da im kaem kako
neu pisati, niti govoriti, kako mi njihova tema ne odgovara, niti me njihova nazonost
nadahnjuje. I da bi svaka sjena sumnje baena na ast gospodina Emanuela, znaila
uvredu istine, ijim pobornicima se oni smatraju. Htjela sam sve to kazati, no iznenada
mi je sinula ideja.
Ta dva lica, koja su gledala iz ume duge kose, brkova i zalistaka, ta dva hladna,
uobraena tipa, bijahu one iste osobe koje su me prestraile na smrt one noi moga
tunog dolaska u Villette. Bila sam posve sigurna u to da su ba oni bili pravi junaci koji
su natjerali u oaj strankinju bez prijatelja i tjerali je kroz itav jedan dio grada.
- Poboni uitelji! - pomislila sam - Kakvi bijedni voe omladine! Da je Ljudska
pravda takva kakva bi morala biti, vas dvojica ne biste mogli zadrati svoja mjesta i
uivati potovanje. Kad se jednom rodila ideja ja sam zapoela pisati. Ljudska pravda
jurila je preda mnom poput udne, crvene vjetice. Vidjela sam je u njenoj kui, usred
zbrke. Sluinad je traila od nje naloge ili pomo koju im nije pruala. Prosjaci stajahu
pred njezinim vratima i umirahu od gladi nezapaeni. Roj bolesne djece puzao je oko
njezinih nogu, poteui je i traei da im se smiluje, da ih izlijei. Ta potena ena nije
obraala pozornost na to. Imala je svoje toplo sjedite kraj kamina, nalazila je svoju
utjehu u kratkoj crnoj luli, u boci slatkog sirupa gospoe Sweeny. Puila je i pila, i
uivala u svom raju. A kad bi krik neke ispaene due preglasno prodro do njezina uha,
ta moja lijepa gospa uhvatila bi ara ili maice. Ako je onaj koji ju je smetao bio slab i
bolestan, lako ga se rijeila. Ako je bio snaan, ivahan i grub, ona bi mu samo zaprijetila,
zatim bi uronila ruku u svoju duboku kesu i dobacila mu pregrt ueerenih ljiva.
Takav je bio esej o Ljudskoj pravdi koji sam brzo stavljala na papir, a zatim
predala gospoi Boissecu i Rochemortu. Gospodin Emanuel ga je itao preko moga
ramena. Nisam ekala komentar, ve sam se naklonila tom triju i povukla se.
Poslije kole toga smo se dana gospodin Paul i ja ponovno sreli. Sastanak, dakako,
isprva nije zapoeo mirno. Imala sam obraun s njime. Naravno, prisilni ispit nisam
samo tako mogla provariti. Buni dijalog zavrio je tako da me nazvao une petite

280

Bosnaunited
moqueuse et sans coeur(Mala podsmjeljivka bez srca) i da je otiao prije vremena. Nisam
eljela da on samo tako ode. Htjela sam mu jedino pokazati kako ne mogu podnijeti da
ono to je on tog dana napravio ostane nekanjeno. Stoga mi nije bilo ao kad sam ga
malo kasnije ugledala u vrtu kako se bavi vrtljarstvom. Pribliio se staklenim vratima,
to sam i ja uinila. Govorili smo o cvijeu. Malo-pomalo gospodin je odloio motiku,
malo-pomalo nastavio je prekinuti razgovor, preao zatim na druge stvari i konano
dodirnuo ono to nas je zanimalo.
Bilo mu je jasno kako je njegovo ponaanje tog dana bilo zaista udno, pa se stoga
napola ispriao. Pomalo je alio i zbog svog raspoloenja, pa ipak je naglasio kako bi i
njemu trebalo neto oprostiti. - Ali nastavio je - to mogu teko oekivati od vas.
gospoice Lucy! Vi me ne poznajete, ne znate nita o mojoj prolosti. Njegova prolost.
Smjesta sam prihvatila razgovor. Nastavila sam tu misao.
- Ne, gospodine - odvratila sam - naravno, ja ne poznajem, kako vi to kaete, ni
vau prolost, ni vau sadanjost, ni vae rtve, ni vae boli, iskuenja i vjernost. Oh ne!
Ja ne znam nita o vama. Vi ste za mene stranac!
- Zaista? - promrmljao je, nabravi zaueno obrve. - Gospodine, ja vas viam
samo u razredu. Tamo ste ozbiljni, dogmatiki, uurbani i strogi. ujem kako o vama
govore u gradu da ste vrijedni i svojeglavi, brzi u odlukama, no da teko nekoga moete
uvjeriti ili se sami pokoriti. ovjek slobodan poput vas ne moe biti privren. Svi mi s
kojima dolazite u doticaj samo smo strojevi kojima se ponekad povjeravate, nesvjesni
naih osjeaja. Vi traite svoj odmor u javnosti. U svjetlu svjetiljaka. Ova je kola za vas
radionica, gdje vi proizvodite robu zvanu uenice. Ja ne znam gdje vi stanujete, no posve
je prirodno pretpostaviti da vi nemate svoj dom i da vam on i nije potreban.
- Osudili ste me - rekao je. - Vae miljenje o meni je upravo onakvo kao to sam
pretpostavljao. Za vas ja nisam ni mukarac, ni kranin. ini vam se da nemam vjere,
osjeaja. Da nemam ni prijatelja, ni obitelji, ni principa, ni vjere. Hvala vam, gospoice,
takva je naa nagrada u ovom ivotu.
- Vi ste filozof, gospodine! Cinian filozof (pogledala sam njegov kaput, s kojeg je
odmah stao rukom brisati prainu) koji prezire ljudske slabosti, koji je iznad luksuza i
udobnosti ivota. - Et vous, mademoiselle; vous etes proprette et douillette, et affreusement
insensible, par dessus le marche. (A vi ste gospoice, istunka, njeni ste a u isti as strano
neosjetljivi.) - Ali, gospodine, kad sada mislim na to, pa vi negdje morate stanovati.
Recite mi gdje. I kakvu poslugu imate?
Isturivi donju usnu i prezirno me pogledavi on me prekinuo. - Je vis dans un
trou! (Stanujem u rupi.) ivim u spilji u koju vi ne biste turnuli ni svoj draesni nos.
Jednom, stidei se to ne govorim cijelu istinu, ja sam priao o svojoj sobi za rad u
mukom internatu. Ali ta soba za rad predstavlja itav moj stan. To mi je i spavaa soba i
salon. to se tie moje posluge (oponaajui me) imam ih deset. I ljutito je rairio svojih
deset prstiju pred mojim oima. - Sam istim svoje izme - nastavio je ljutito - i etkam
svoj kaput. - Ne, gospodine, vi to nikada ne inite - glasio je moj odgovor. - Je fais mon lit
et mon manage. (Sam namjetam krevet i spremam.)Ruam u restaurantu. Veere se same
brinu za sebe. Dani mi prolaze u poslu, bez ljubavi. Noi su duge i puste. Ja sam divlji,

281

Bosnaunited
neotesan i osamljen. Nitko me ne svijetu ne voli, osim nekoliko starih srdaca istroenih
poput moga i nekoliko ubogih, patnikih bia, bez novaca i pameti, kojima ne pripada
kraljevstvo ovoga svijeta, ali kojima je oporukom koju nitko ne moe opovri ostavljeno
u nasljedstvo kraljevstvo nebesko.
- Gospodine, ja to znam!
- to znate? Mnogo toga sigurno znate, ali mene ne poznajete, Lucy! - Znam da
posjedujete lijepu staru kuu na lijepom starom trgu Donjeg grada. Zato ne ivite tamo?
- to? - promrmljao je.
- Vrlo mi se svia, gospodine! S onim stubitem to se sputa prema vratima, sa
sivim ploama pred njom i drveem iza kue. I to pravim, tamnim, visokim, starim
drveem. Od budoara trebalo bi da nainite radnu sobu. Tako je tiha i sveana.
Otro me promatrao. Napola se smijeio, a napola pocrvenio. - Gdje ste sve to
saznali? Tko vam je kazao? - zapitao je. - Nitko mi nije kazao. to mislite, jesam li sanjala,
gospodine? - Mogu li ja ui u va san? Mogu li pogoditi kakve su enske misli? A to je
tek s njezinim fantazijama u snu?
- Ako sam to sanjala, tada sam vidjela u snu ljudska bia i kuu. Vidjela sam
sveenika, starog, pogrbljenog i sijedog. Jednu vrlo slikovitu sluavku, i jednu divnu,
udnu enu. Njezina glava jedva dosie do mog lakta, a njezina otmjenost prerasla bi i
vojvodsku. Nosi haljinu sjajnu poput lapis lazulia, al vrijedan tisue franaka. Bila je
nakiena sjajnim draguljima, kakve jo nikada nisam vidjela. Njezino tijelo kao da je
prelomljeno nadvoje. Kao da je nadivjela trajanje ljudskog vijeka, i sada doivjela
godine koje donose samo brige i alost. Postala je mrzovoljna - gotovo zlobna. Pa ipak,
ini se kao da se netko brine za nju u njezinoj nesrei - netko tko je zaboravio na njezine
grijehe i oprostio joj. To troje ljudi ive zajedno - gospodarica, sveenik i sluavka - svi
stari, slabi i zaklonjeni pod istim njenim krilima. Pokrio je rukama gornji dio lica, no
nije sakrio usta i ja sam ugledala kako se pojavljuje izraz koji sam voljela.
- Vidim da ste otkrili moju tajnu - rekao je - ali kako to? Ispriala sam mu to se
dogodilo. Poruku koju sam imala predati, oluju koja me zadrala, odbojnost one dame i
ljubaznost sveenika. - I dok sam ekala da kia prestane, otac Silas me zabavljao
prianjem prie.
- Prie? Kakve prie? Otac Silas nije knjievnik. - Da gospodinu ispriam tu priu?
- Moete, ali ponite od poetka. Htio bih uti kako gospoica Lucy govori
francuski, dobro ili loe. Nije vano kako. Da ujemo pregrt barbarizama pomijeanih s
dozom otokog naglaska. - Gospodin nee uti dugu priu, niti e ona biti vjerno
prepriana. Ali ja u mu kazati naslov: Sveenikov ak.
- Ih! - rekao je, ponovno pocrvenjevi. - Dobri starac nije mogao odabrati gori
predmet. To je njegova slaba toka. Ali kakva je ta pria o Sveenikovu aku?
- Pria o mnogo emu.
- Mogli biste kazati o emu. Htio bih to saznati. - O uenikovoj mladosti, o
momakom dobu - njegovoj krtosti, nezahvalnosti, nestalnosti i neumoljivosti. Kakav je
to slab ak bio, gospodine. Tako nezahvalan, bezosjeajan, neplemenit i nemilosrdan!

282

Bosnaunited
- Et puis? (A zatim?) - ree on zatim, uzimajui cigaru. - Et puis - nastavila sam doivio je nesreu zbog koje ga nitko ne saaljeva, snosi je na nain kojem se nitko nije
divio, podnosi zlo, a nitko ne suosjea s njim. I konano se nekranski osvetio posipajui
glave svojih protivnika uarenim pepelom. - Niste mi kazali sve - rekao je.
- Gotovo sve, bar tako mislim. Naznaila sam naslove poglavlja oca Silasa.
- Zaboravili ste ono to se odnosi na nedostatak osjeaja kod uenika, o njegovu
tvrdom fratarskom srcu.
- Istina je. Sada se sjeam. Otac Silas je govorio kako je poziv tog uenika bio
gotovo sveeniki. Da je njegov ivot smatran posveenim. - Zbog kakvih obveza ili
dunosti?
- Zbog veza s prolou i milosra u sadanjosti. - Znai,- jasna vam je cijala
situacija?
- Ispriala sam gospodinu sve to je bilo reeno meni. Prolo je nekoliko asaka u
razmiljanju.
- Gospoice Lucy, pogledajte me i odgovorite mi istinito, kao to vi to uvijek
inite, na jedno pitanje. Podignite oi i pogledajte u moje. Ne oklijevajte! Znajte, ja sam
ovjek kojem se moe vjerovati. Podigla sam oi.
- Budui da me sada dobro poznajete, svu moju prolost, sve moje obveze i
greke, moemo li i dalje biti prijatelji?
- eli li gospodin u meni vidjeti prijatelja, ja u biti sretna naem li prijatelja u
njemu.
- Ali mislio sam bliskog prijatelja, intimnog i iskrenog. Bliskog u svemu, osim u
krvi. Hoe li gospoica Lucy biti sestra vrlo siromanog, sputanog, optereenog ovjeka?
Nisam mu mogla odgovoriti rijeima, no pretpostavljam da sam mu ipak
odgovorila pogledom. Jedva sam mogla vjerovati da su tako ozbiljne rijei blagoslovile
moje uho. Jedva da sam mogla povjerovati u postojanje toga ljubaznog, uplaenog
pogleda koji mi je uputio. Ako je on zaista elio moje povjerenje i potovanje, a pruio mi
svoje, tada mi se inilo da mi ivot nije mogao donijeti
nita bolje. U tom sam sluaju postala jaka i bogata. U jednom sam asu postala
sretna. Da bih sve to utvrdila i zapeatila, zapitala sam: - Gospodin to misli ozbiljno?
Misli li on zaista da sam mu ja potrebna kao sestra?
- Naravno, naravno - odvratio je on. - Osamljen ovjek, koji nema sestre mora biti
sretan kad u srcu neke druge ene nae sestrinske osjeaje.
- Mogu li ja zaista raunati na gospodinovu panju? Smijem li govoriti s njim kada
to poelim?
- Moja mala sestra treba stei svoja vlastita iskustva - rekao je. - Nita neu obeati.
Ona mora iskuati i vjebati svog tvrdoglavog brata dok on ne bude onakav kakvim ga
ona eli. Konano, u rukama ponekih on nije nesavitljiva materija.
Dok je on govorio, ton njegova glasa, svjetlo njegovih ljubaznih oiju pruili su mi
takvo zadovoljstvo koje nikada prije nisam osjetila. Nisam zaviala ni jednoj djevojci na

283

Bosnaunited
njezinu ljubavniku, ni jednoj zarunici na njenom zaruniku, ni eni na muu. Bila sam
zadovoljna svojim prijateljem, koji se sam, dobrovoljno, javio. to sam mogla poeljeti
vie od njegova prijateljstva, ako on bude tako odan kao to se sada inilo? Ali ako sve
nestane poput sna, kao to se to jednom prije dogodilo...
- to je? - zapitao je, kad je ta misao bacila teret na moje srce i sjenu na moje lice.
Rekla sam mu. Nakon aska utnje i zamiljenog smijeka, objasnio mi je kako je isti
takav strah - da mi on, tako nestalne i udljive naravi, ne dosauje - muio i njega vie od
mjeseca dana.
Zauvi to, tiha me hrabrost razvedrila. Usudila sam se izrei rije razuvjeravanja.
Ne samo to je ona bila prihvaena, ve je bilo zatraeno i njezino ponavljanje. Postala
sam sretna, udno sretna, jer sam ga mogla umiriti, zadovoljiti i uvjeriti. Juer nisam
mogla vjerovati da zemlja i ivot sadre takve asove poput ovih koje sam sada
proivljavala. Bezbroj je puta moja sudbina bila da promatram mranu bol. No posve
novo iskustvo bilo je za mene promatrati kako nenadana srea poprima oblik i postaje
svakog asa sve istinitija. - Lucy - govorio je gospodin Paul tiho, jo uvijek me drei za
ruku - jeste li vidjeli sliku u budoaru stare kue?
- Vidjela sam je. Naslikana je na drvu.
- Portret opatice?
- Da!
- uli ste priu o njoj?
- Jesam!
- Sjeate li se to smo vidjeli one nou u vrtu?
- Nikada to neu zaboraviti.
- Niste valjda povezali te dvije misli. To bi bila ludost. - Sjetila sam se one pojave
kad sam ugledala portret - kazala sam, a to je i bila istina.
- Neete valjda povjerovati - nastavio je - da se svetica na nebu uputa u zemaljska
suparnitva? Protestanti su rijetko kada praznovjerni. Nee vas valjda obuzeti te
morbidne misli? - Ne znam to bih o tome mislila. No, vjerujem da e se jednog dana
nai posve prirodno rjeenje te prividne tajne.
- Bez sumnje, bez sumnje. Osim toga, nijedna dobra ena na svijetu, naroito ena
ista i vedra duha, ne bi uznemirila prijateljstvo kao to je ovo nae, zar ne?
Prije no to sam mogla odgovoriti, upala je Fifine Beck, rumena i uurbana,
pozvavi me. Njezina je majka odlazila u grad u posjete nekoj engleskoj obitelji, da joj
podastre pravila kole. Bio joj je potreban tuma.
Prekid je doao u pravi as. Za zlo je dovoljan jedan dan, za dobro jedan sat.

284

Bosnaunited

XXXVI.
JABUKA RAZDORA

Osim majke Fifine Beck, jo je jedna sila morala kazati neto o gospodinu Paulu i
meni prije nego nae prijateljstvo bude potvreno. Promatralo nas je besano oko. Rim je
ljubomorno promatrao svoga sina kroz tajanstveni prozor pred kojim sam ja jedno
kleala i pred koji je gospodin Paul dolazio od mjeseca do
mjeseca. Dolazio bi do izlizanog klecala ispovjedaonice. - Zato vam je bilo toliko
stalo do prijateljstva gospodina Paula? - pitat e italac. - Nije li vam on ve odavno
prijatelj? Nije li ve dovoljno dokazao svoje naroite osjeaje?
To je zaista i uinio. Ipak mi je bilo drago da ujem kako mi ozbiljno iskazuje
iskreno prijateljstvo. Voljela sam njegove sumnje, njegovo njeno potovanje. On me
nazvao sestra. To je bilo dobro. Da, mogao me zvati kako je elio, dokle god mi je
vjerovao. Htjela sam mu biti sestrom sve dotle dok ne zatrai od mene da te iste osjeaje
poklonim nekoj njegovoj buduoj eni. Ali kako je on bio naklonjen neenstvu, postojala
je mala opasnost za to.
Vei dio noi razmiljala sam o veeranjem razgovoru. eznula sam za
svanuem i jutarnjim zvonom. Poto sam ustala i obukla se, uinilo mi se da molitve i
doruak dugo traju, a isto tako i svi kolski sati dok konano nije dolo vrijeme
predavanja iz knjievnosti. eljela sam uvrstiti upravo uspostavljenu bratsku vezu.
Koliko e se bratski ponaati kad se ponovno sretnemo? Koliko sestrinskih osjeaja ima u
meni? eljela sam spoznati mogu li dokazati sestrinsku hrabrost, a on bratsku iskrenost.
Doao je. ivot poesto ne ispuni naa oekivanja. Cijelog mi se dana nije obratio.
Predavao je mirnije nego inae, nekako blae i ozbiljnije. Bio je pun oinskih osjeaja
prema uenicama, ali se nije ponaao poput brata prema meni. Kad je naputao razred
oekivala sam smijeak, ako ve ne rije. Nisam dobila nita. Samo mi je kimnuo kratko i
plaho.
Smatrala sam da je takvo njegovo dranje sluajno i nedobrovoljno. Malo
strpljenja i nestat e. Ali to se nije dogodilo. Tako se to nastavilo dane i dane. Potisnula
sam iznenaenje i priguila probu- ene osjeaje.
Zapitala sam ga kad mi se ponudio za brata: Mogu li raunati na vas? Kazao je
kako moram stei vlastito iskustvo iskuavajui ga u tome. Bezvrijedna dozvola! Neke bi
to ene moda iskoristile. Ali nita me nije moglo povezati s takvima. Preputena sebi, ja
sam bila pasivna. Ako bi me netko odgurnuo, ja bih se povukla. Ako bi me zaboravio, ja
bih utjela. inilo se kao da se negdje u mojim proraunima nalazi neka greka. ekala

285

Bosnaunited
sam da je vrijeme razotkrije. Doao je dan, kad je on kao obino imao odrati predavanje.
Jedno vee u sedmici on se velikoduno posveivao meni, elei da sazna to se sve
prouavalo protekle sedmice u razlinim predmetima, i to se priprema za slijedei
tjedan. U tim bismo se prilikama smjestili u bilo kojoj prostoriji gdje su boravile uenice i
uiteljice, ili u njihovoj blizini. esto smo se nalazili u prostranoj uionici dru- gog
razreda, gdje nije bilo teko odabrati tihi kutak kad su vanjske uenice napustile zgradu,
a nekoliko onih iz internata stajale okupljene oko katedre odgojiteljice. Uobiajene veeri
u uobiajeni sat ja sam sakupila svoje knjige i papire, pero i tintu i pola u uionicu
drugog razreda. U razredu nije bilo nikoga. Bio je mrak, ali su se kroz dvostruka vrata
vidjele uenice sakupljene u rasvijetljenom predvorju. Sunce na zapadu obasjavalo je
prostoriju i osobe u njoj. To je svjetlo bilo sjajno, pa su se boje zidova i arene haljine
stopile u toploj svjetlosti. Djevojke su sjedile, radei ili uei. Usred njihova kruga stajao
je gospodin Emanuel i dobro raspoloen razgovarao s nekom uiteljicom. Njegov tamni
kaput i crna kosa bijahu osvijetljeni odsjajem crvene boje. Njegovo panjolsko lice
poljubile su na tren zrake sunca pa se razvuklo na prijateljski osmijeh. Sjela sam za stol.
Stabla naranaa i druge procvjetale biljke kupahu se u vedrim zrakama sunca. Tako je to
bilo u tijeku cijelog dana, pa im je sada bila prijeko potrebna voda. Gospodin Emanuel se
zanimao za vrtlarstvo. Volio je gajiti biljke. Taj posao motikom ili kanticom za
polijevanje umirivao mu je ivce. esto se odmarao radei u vrtu. I sada je stao polijevati
stabla naranaa, geranijuma i kaktusa. U ustima je za to vrijeme drao dragocjenu
cigaru, taj jedini neophodni luksuz njegova ivota. Plavi se dim lijepo uzdizao medu
cvijeem u veernjem svjetlu. Nije vie govorio ni s uenicama ni s uiteljicama, ve je
upuivao mnoge blage rijei malom psiu panijelu koji je pripadao kui, ali je zapravo
bio njegov. Vie ga je volio od bilo kojeg stanovnika kue. Bio je to njean, svilenkast
mali pas. Trei uz gospodina Emanuela, gledao ga je vjerno ne sputa- jui pogled s
njega. A kada bi mu pala grka kapa ili rubac, to bi ga on ponekad namjerno ispustio,
pas kao da se pretvorio u malog lava koji uva zastavu kraljevstva.
Kako je bilo mnogo biljki, a taj vrtlar amater, i kako je sam donosio vodu s bunara
u dvorite, posao se oduio. Veliki kolski sat je zazvonio. Proao je jo jedan sat.
Sunanih je zraka nestajalo iz predvorja. Dan se gubio. ini se da e moja lekcija te veeri
biti vrlo kratka. No, sve su biljke sada bile zalivene. Jesam li ja bila na redu?
Avaj, u vrtu je bilo jo biljaka za koje se trebalo pobrinuti. Grmovi rua, neko
odabrano cvijee. Sretni lave malog psa pratio je kaput kroz aleju. Sklonila sam neke
knjige. Nee mi sve biti potrebne. Sjedila sam, razmiljala i ekala, nesvjesno molei da se
sumrak ne spusti.
Mali se pas ponovno pojavio najavljujui povratak svoga gospodara. Kanta za
polijevanje bila je odloena kraj bunara, nije vie bila potrebna. Kako sam bila sretna!
Gospodin je oprao ruke u maloj kamenoj posudi. Sada vie nije bilo vremena za
razgovor. Ubrzo e zvono pozvati na veernju molitvu. On e progovoriti. Imat u
priliku proitati u njegovim oima odgovor na pitanje zato je tako suzdran. Poto je
zavrio pranje ruku i odvrnuo rukave, pogledao je srp malog mjeseca na tamnom nebu
odakle je slabo osvjetljavao fasadu crkve sv. Ivana Krstitelja. Pas je to zamiljeno

286

Bosnaunited
promatrao. Nepo- kretnost ga je gospodara uznemiravala. Zacvilio je i skoio. Gospodar
je pogledao dolje.
- Tebe ovjek ne smije zaboraviti ni na as - kazao mu je. Podigao je psa i preao
preko dvorita blizu prozora sobe u kojoj sam ja sjedila. Namjerno je hodao polagano,
steui psa u svom naruaju i nazivajui ga njenim imenima. Na ulaznim stubama se
zaustavio. Jo je jednom pogledao mjesec i sivu katedralu, te krovove kua izgubljene u
plavom moru none magle. Udahnuo je slatki dah sumraka i mirise sklopljenog cvijea u
vrtu. Iznenada se okrenuo, brzim je pogledom proao preko bijele fasade kue, tamo
gdje su se nalazili razredi. Uinilo mi se kao da se naklonio. Ako je to bilo istina, onda
mu nisam stigla odgovoriti. Za tren je nestao. Mjeseinom obasjan prag leao je blijed i
bez sjene ispred zatvorenih ulaznih vratiju.
Sakupila sam sve to je bilo rasprostrto preda mnom i odnijela natrag u trei
razred. Zazvonilo je zvono za veernju molitvu. Odazvala sam se njegovu pozivu.
Sutradan nije trebalo da dolazi u kolu, jer je predavao u koledu. Odrala sam
svoje satove. Proivjela sam vrijeme izmeu toga. Vidjela sam kako se veer pribliava i
pripremila se za dosadu koju je donosila. Nisam razmiljala o tome bi li bilo bolje ostati
sa svojim druicama, ili se povui u osamu. Naravno, odabrala sa posljednje. Nijedna
glava ili srce bilo kojeg stanovnika ove kue nisu mi mogli pruiti utjehu. To sam mogla
nai samo pod poklopcem svoga stola, izmeu stranica neke knjige, pozlaenim vrhom
olovke, iljkom pera ili u tamnoj boji boice za tintu. Teka srca otvorila sam svoj stol i
drhtavom sam ga rukom stala prekapati.
Vadila sam jednu po jednu dobro poznatu knjigu, a zatim ih tuno vraala. Nisu
me mogle utjeiti. Je li ovo neto novo, ova ljubiasta knjiga? Nisam je prije zamijetila.
Jutros sam ureivala svoj stol. Otvarala sam ga i poslije podne. Knjiicu je netko morao
gurnuti u stol malo prije dok smo veerali.
Otvorila sam je. to je to bilo? to e mi ona kazati? Nije to bila ni pria, ni pjesma,
ni esej, ni povijest. Nije priala, niti raspravljala. To je bilo teoloko djelo. Propovijedalo
je i uvjeravalo. Dopustila sam da zaokupi moju pozornost, jer iako je bila mala,
posjedovala je svoj ar i smjesta me privukla. Propovijedala je katolicizam i nastojala
preobratiti nekatolike. Glas te male knjige bio je pun meda i mirisa. U njoj nije bilo
odjeka rimskih gromova, niti arki dah neslaganja. Protestantkinja je morala postati
katolkinja. Ne toliko zbog straha pred paklom heretika, ve zbog utjehe i njenosti koju
je sveta crkva pruala. Nije prijetila, nastojala je voditi i pobijediti. Ona da progoni? Ni
govora! Nipoto! Ta knjiica nije bila namijenjena snanim, svjetskim ljudima. Nije bila
krepko meso za jake ljude. Bijae to mlijeko za dojenad, blagi utjecaj majke na svoje
najnjenije i najmlae dijete. Bila je namijenjena samo onim glavama do kojih se moe
prodrijeti kroz srce. Ona nije djelovala na um, nego je nastojala zadobiti ljubav ljubavlju,
simpatiju simpatijom. Sveti Ante Padovanski sakupljao je oko sebe siroad, ali nije
mogao govoriti slae od ove knjige. Sjeam se jednog poglavlja koje je prialo o tome da
katolik koji je izgubio dragog prijatelja moe nai utjehe u molitvi za njegov spas iz
istilita. Pisac nije dodirnuo one kojima bi bilo milije da istilite uope ne postoji. to se
tie mene, ja sam bila sklonija ovoj posljednjoj doktrini, smatrajui je utjenijom.

287

Bosnaunited
Ta me mala knjiga zabavljala i nisam se ljutila zbog nje. Bilo je to sentimentalno,
prazno malo djelo. No neto me u njoj obradovalo i ja sam se nasmijeila. Zabavljalo me
skakutanje mladog vuka u janjeem krznu. Pojedini su me dijelovi podsjeali na traktate
nekog metodista iz Wesleya kojeg sam itala kao dijete. Tu sam nalazila isti onaj arki
fanatizam. Pisac ove knjige nije bio lo ovjek, iako je nastojao obmanuti izvjebanim
lukavstvom - ja bih ipak dobro razmislila prije no to bih ga optuila zbog neiskrenosti.
Sudovi su mu ipak zahtijevali kirurko lijeenje, jer su bili neodreeni. Smijeila sam se
zbog katolike majinske njenosti te stare dame sa Sedam breuljaka. Smijala se i svojoj
vlastitoj nemoi da ih prihvatim. Pogledala sam naslovnu stranu i spazila ime oca Silasa.
Na praznom listu na poetku knjige pronala sam dobro poznatim rukopisom napisano:
Od p. C. D. E. za L-y. Kada sam to primijetila nasmijala sam se. Ali ne kao prije.
Oivjela sam ponovno.
Samrtnika zbunjenost iznenada je nestala iz moje glave i pogleda. Saznala sam
rjeenje Sfingine zagonetke. Ta dva imena i veza oca Silasa s Paulom Emanuelom,
objasnili su mi sve. Grenik je bio sa svojim gospodarom. Nita nije smio zatajiti. Ni dijeli srca nije smio sakriti pred Bogom i sauvati za sebe. itav na posljednji razgovor
izvukli su iz njega. On je govorio o svojoj novoj sestri. Ali kako bi crkva mogla
blagosloviti takvo adoptiranje?! Bratska veza s jednom nevjernicom! Uinilo mi se kao
da ujem kako otac Silas ukida tu nesvetu vezu i upozorava svoga grenika da se uva
opasnosti. Kako ga zaklinje i preporuuje suzdranost. Kako autoritetom svoga poloaja,
u ime svega to je gospodinu Emanuelu bilo najdrae i najsvetije, nareuje da se viada
onako kako se do sada vladao i zbog ega je studen prodrla do dubine mojih kostiju.
Ovo moda nije bila ugodna pretpostavka, ali je ipak, kad ju je ovjek procijenio,
bila prihvatljiva. Vizija neprijateljskog duha u pozadini nije znaila nita u usporedbi s
razoaranjem od tako izne- nadne promjene u ponaanju gospodina Paula.
Nakon toliko vremena ne mogu biti sigurna koliko su gore iznesene injenice bile
posljedica autosugestije, ili u kolikoj su mjeri dugovale svoj opstanak drugim izvorima.
Pomoi nije nedostajalo. Te veeri nije bilo sjajnog zalaza. Zapad i istok prekrivahu
oblaci. Ljetna veernja magla, plava i pomalo crvenkasto obojena, nije ovaj put
ublaavala udaljenost. Neprozirna magla s movara stala se dizati oko Villette. Veeras
e kantica za polijevanje cvijea moi mirovati kraj bunara. Tog je poslijepodneva poela
padati tiha kia i jo je uvijek rominjala. To nije bilo vrijeme za etnju pod mokrim
drveem. Iznenada sam zaula lave psa koji je nekome poelio dobrodolicu. Nikada
nije tako sretno laja,o osim u ast jedne jedine osobe. Kroz staklena vrata promatrala sam
u daljini zabranjenu aleju. Tako je skakutao psi. Trao je amo-tamo plaei ptiice
izmeu grmlja. Oslukivala sam pet minuta, no nita se nije dogodilo. Vra- tila sam se
svojim knjigama. Lave je iznenada prestao. Ponovno sam pogledala. Pas je stajao u
blizini, mahao svojim bijelim svilenim repiem koliko god je bre mogao, istodobno
motrei motiku u neijoj neumornoj ruci. Tamo je stajao gospodin Emanuel. Kopao je
pognut izmeu mokrih bunova tako marljivo kao da doslovno mora svoj dnevni
zalogaj kruha zaraditi u znoju svoga lica. U tom sam znaku proitala loe raspoloenje.
Obiavao je tako kopati usred najljue zime smrznuti snijeg, ali samo onda kad bi ga

288

Bosnaunited
zaokupili bolni osjeaji, kad bi bio nervozan ili bi sam sebi neto spoitavao. Kopao bi
tako bez prekida, smrknuta ela i stisnutih zubi, ne podiui glavu i ne otvarajui usta.
Pas ga je motrio sve dok se nije zamorio. Zatim je stao njukati, poskakivati i trati
uokolo dok me nije konano primijetio u razredu. Smjesta je lajui potrao do prozora
elei me pozvati da podijelirn s njim ili s njegovim gospodarom veselje i trud. Viao me
ponekad s gospodinom Paulom kako etam alejom i smatrao je vjerojatno mojom
dunou da mu se i sada, tako pokislom, pridruim.
Toliko je lajao da je gospodin Paul konano podigao glavu i, naravno, primijetio
zato i zbog koga on to ini. Pozvao ga je zvudukom k sebi, no pas nije posluao i lajao
je jo glasnije. Kao da je vrsto odluio da mu netko otvori staklena vrata. Vjerojatno mu
je lajanje psa dosadilo pa je konano pristupio vratima i otvorio ih. Pas je uletio u sobu i
skoio na moje krilo stavio mi ape na ramena i stao mi lizati lice, usta i oi. Svojim
repiem pomeo je sa stola knjige i papire.
Gospodin Emanuel se pribliio sasvim do stola. Sakupio je knjige, uhvatio psa i
gurnuo ga pod svoj ogrta. Tu se psi sklupao tiho poput mia, pruivi samo svoju
glavu napolje. Bio je vrlo mali i imao je najljepu malu nevinu njuku, najmeke duge ui
i najtamnije oi na svijetu. Nikada prije nisam te oi pozorno pogledala, no pomislila
sam u tom asu na Paulinu de Bassompierre. Neka mi italac oprosti tu usporedbu, ali to
se moe dogoditi. Gospodin Paul ga je mazio i milovao. Nije se trebalo uditi tim
njenostima. Pas je izazivao ljubav svojom ljepotom i ivahnou. Dok je milovao psa,
njegove su oi prelazile preko papira i knjiga koje je maloprije bio sakupio. Zaustavile su
se na teolokoj knjiici. Njegove su se usne pomakle.
Jedva je potisnuo elju da progovori. Zar je zaista bio obeao nikada vie ne
govoriti sa mnom? Ako je tako bilo, njegova je bolja priroda izgovorila zavjet: asniji u
neposlunosti nego u pokornosti. Jer je on nakon drugog pokuaja progovorio:
- Pretpostavljam, jo niste proitali knjiicu? Zar vas ne zanima dovoljno?
- Proitala sam je - odgovorila sam.
ekao je moje miljenje, ali ga sam nije zatraio od mene. Ipak, neupitana, nisam
eljela nita kazati. Ako je bilo potrebno uiniti neke ustupke, ili zatraiti neto, tada je to
bila dunost vrlo vrijednog uenika oca Silasa, a ne moja.
Oi su mu njeno poivale na meni. U njegovu blagom pogledu nazirala se
osamljenost i sjena patosa. Bio je pun proturjenosti, prigovaranja pretvorenog u grinju
savjesti. U tom bi asu vjerojatno bio sretan, da i kod mene primijeti neke osjeaje. Ja ih
nisam mogla, pokazati. Meutim, da ne odam zbunjenost, stala sam sakupljati po stolu
gua pera za pisanje i poela ih otriti.
To je moralo izazvati promjenu u njegovu raspoloenju. Nikada me nije volio
promatrati dok iljim pera. Moj no nikada nije bio dovoljno otar, ni moja ruka dovoljno
spretna. Krivo sam zarezivala i lomila pera. Ovom sam prigodom porezala prst gotovo
namjerno. Htjela sam ga vratiti u njegovo prirodno stanje, smiriti ga, i natjerati ga da me
izgrdi. - Maladroite! (Nespretna!)- konano je viknuo. - Od svojih, prstiju napravit e
isjeckano meso.

289

Bosnaunited
Spustio je psa na pod i smjestio ga kraj svoje grke kape. Oduzeo mi je pera i no,
te stao raditi spretno poput stroja.
- Svia li vam se knjiga? - stao je ispitivati.
Potisnuvi zijevanje, odgovorila sam da to ni sama ne znam. - Je li vas potresla?
- Mislim da me je pomalo uspavala.
Nastavio je kako nema smisla govoriti u tom tonu s njim. Ma kako zla bila - a
njemu bi bilo ao kad bi morao spomenuti u jednom dahu sve moje greke - Bog i
priroda dali su mi ipak odvie sensibilite et sympathie (osjeajnosti i simpatije) a da me
ne bi duboko potreslo tako dirljivo djelo.
- Zaista - odgovorila sam i brzo ustala - nije me ni najmanje dirnula. I kao dokaz
izvukla sam iz depa potpuno suh uredno savijen rupi. Na to sam postala predmet
itavog niza primjedaba, koje su bile vie otre nego pristojne. Sluala sam pokorno.
Nakon ona dva dana neprirodne tiine za mene je to prigovaranje gospodina Paula bilo
slade od glazbe. On je bio opet onaj stari. Sluala sam i astila sebe i psa sadrajem
bombonijere, koju mi je bio darovao gospodin Paul. Bilo mu je drago to je primijetio da
se bar jedan od njegovih darova cijeni. Pogledao je mene i panijela dok smo dijelili
plijen. Odloio je no. Dodirnuvi moju ruku iljcima svjee naotrenih pera, on je kazao:
- Dites done, petite soeur (Recite, sestrice ) - budite iskreni - to ste mislili o meni posljednja
dva dana?
Nisam obraala pozornost na to njegovo pitanje. Suze su mi navrle na oi. Stala
sam gladiti psa. Gospodin Paul se nagnuo nad stol prema meni:
- Nazvao sam se vaim bratom - rekao je. - I sam ne znam jesam li vam brat ili
prijatelj. Znam da mislim na vas. Osjeam da vam elim dobro. No moram samog sebe
ispitati. Vas se treba plaiti. Moj najbolji prijatelj upozorava me na opasnost i
preporuuje oprez. - Dobro inite to sluate svoga prijatelja. Zaboga, budite oprezni! To je ta vaa vjera - vaa udna, sebina, neranjiva vjera iji utjecaj vas zatvara u neki
nebla- goslovljeni oklop. Vi ste dobri. Otac Silas to tvrdi. On vas voli. Ali va straan,
ponosan i tako ozbiljan protestantizam predstavlja opasnost. On se ponekad oituje u
vaem pogledu i izaziva kod vas neke tonove i pokrete zbog kojih se ja zgraam. Vi niste
vatreni, ali upravo sada, kad ste govorili o onoj svetoj knjiici - o Boe! - uinilo mi se kao
da se Lucifer smijei iz vas. - Sigurno, meni se ta knjiica ne svia.
- Ne svia vam se? Ali to je sam ukus vjere, ljubavi i milosra! Mislio sam da e
vas to dirnuti svojom blagou. To mora postii svoj cilj. Poloio sam je u va stol s
molitvom. Zaista moram biti grenik. Nebo nee sluati moje tople molitve to mi dolaze
iz srca. Prezreli ste moj mali dar. Oh, cela me fait mal! (Ah, to me boli!) - Gospodine, ja je ne
odbacujem, bar ne kao va dar. Gospodine, sjednite, posluajte me! Nisam bezvjernica,
nemam tvrdo srce, nisam opasna kao to vam to tvrde. Ja ne bih uznemirila vau vjeru.
Vi vjerujete u Boga, Krista i Bibliju, ba kao i ja.
- Ali vjerujete li vi u Bibliju? Primate li otkrivanje? Gdje su granice divlje,
bezbrine vjere vae domovine? Otac Silas dao je mrane nagovjetaje.
Nagovorila sam ga da mi objasni te nagovjetaje. Nalikovali su lukavim

290

Bosnaunited
jezuitskim klevetama. Te smo veeri gospodin Paul i ja razgovarali ozbiljno i iskreno.
Nagovarao me i dokazivao. Nisam mogla raspravljati s njim, nisam bila sposobna za to.
Bilo je potrebno pobjedonosno, logino suprotstavljanje da se izazove sve to je on elio.
No, ja sam znala govoriti na svoj nain, na koji je gospodin Paul bio nauen. Mogao je
slijediti to krivudanje i ispuniti pukotine, te oprostiti udna zamuckivanja. Na taj sam
nain mogla braniti svoje vjerovanje i svoju vjeru. ak sam mogla ublaiti i njegove
predrasude. Nije bio ni zadovoljan ni smiren pri odlasku. Ali ipak je osjetio da
protestanti ne moraju biti neznaboci, kako je to govorio njegov uitelj. Pomalo je stao
shvaati njihov nain vjerovanja u svjetlo, ivot i svijet. Donekle je mogao spoznati, da
njihovo klanjanje onomu emu se trebalo klanjati nije bilo nalik onom njegove crkve, ali
da je imalo svoju vlastitu, moda dublju mo - svoje vlastite, moda velianstvenije
potovanje.
Saznala sam da je otac Silas (moram ponoviti da on sam nije bio zao ovjek, ve
samo pobornik loe stvari) osudio protestantizam u cjelini, a mene posredno. Pripisao
nam je udne izme. Gospodin Emanuel je sve to otkrio na svoj iskreni nain bez
tajanstvenosti. Gledao me pritom njenim ozbiljnim pogledom strahujui
zbog eventualne istine u njegovim optubama. Po svemu sudei, otac Silas me uhodio i
otkrio kako ja naizmjenice idem u tri prote- stantske crkve u Villette. U francusku,
njemaku i englesku. To jest u prezbiteransku, luteransku i episkopalnu. To je u
njegovim oima bio znak duboke nezainteresiranosti. Onaj koji sve tolerira, ne moe biti
povezan ni sa ime. A ja sam se zapravo esto potajno udila malim i nevanim
razlikama kod te tri sekte. Njihove najvanije doktrine bile su jednake. Nisam vidjela
nita to bi ih spreavalo u ujedinjavanju, jednog dana, u veliku svetu alijansu. Potovala
sam ih sve, bez obzira to se kod svake mogla nai greka. Ono to sam mislila to sam i
kazala gospodinu Emanuelu. Objasnila sam mu da je moj najvie spas, ono emu ja
usmjeravam svoj pogled i uitelj kojem sve dugujem uvijek bila sama Biblija, a ne neka
sekta, ma kako se ona zvala i odakle potjecala.
Otiao je smiren, ali ipak pun briga, izraavajui elju, snanu poput molitve, da
me nebo izvede na pravi put budem li pogrijeila. Zaula sam s kunog praga usrdno
aputanje upueno Marie, Reine du Ciel (Marija, Kraljica nebeska ) s dubokom nadom
da e njegova vjera postati i mojom.
udno! Ja nisam imala tako arku elju odvratiti ga od vjere njegovih otaca.
Mislila sam da katolianstvo nije u pravu. Da je to golema slika od zlata i sadre. No,
uinilo mi se da ovaj katolik vjeruje tako nevinim srcem da se to i Bogu moralo sviati.
Taj se razgovor odvijao izmeu osam i devet sati te veeri u jednoj od uionica u mirnoj
ulici Fossette koja je gledala na ograeni vrt. Vjerojatno tog istog sata ili neto kasnije
slijedee veeri odjek naeg razgovora dopro je do paljivog uha zbog svete poslunosti.
To se dogodilo u ispovjedaonici stare crkve Magije. Posljedica je toga bila, da je otac Silas
posjetio gospou Beck. Nagnan, ni sama ne znam kakvim motivima, uvjerio ju je da
njemu prepusti neko vrijeme brigu o duevnom ivotu uiteljice engleskog jezika.
Na to je uslijedio niz itanja - to jest, ja sam bacila pogled na knjige meni
posuene. One me nisu dovoljno zanimale, a da bih ih paljivo proitala, pravila

291

Bosnaunited
zabiljeke i upijala ih. Osim toga, imala sam gore, pod svojim jastukom knjigu, koja je
zadovoljavala moju potrebu za duhovnim poukama, pruajui mi takve dokaze da sam
u dubini srca bila uvjerena kako boljih ne moe biti.
Tada mi je otac Silas pokazao svijetle strane Rima, dobra djela i ponudio mi da
procijenim stablo prema njegovom plodu. Odgovorila sam da osjeam kako ta djela nisu
plod Rima. To je bilo samo njegovo raskono cvijee, samo lijepo obeanje koje prua
svijetu. Taj cvat nije imao miris milosra, zrela jabuka bila je jabuka neznanja, ponienja i
pobonosti. Iz ovjekova neznanja i neukosti iskovani su avli pokornosti. Siromani su
bili nahranjeni, odjeveni i zatieni i zbog toga vezani za Crkvu. Siroad je bila
odgajana i obrazovana da bi mogla rasti u krilu Crkve. Bolesni su bili njegovani kako
bi umrli prema propisima Crkve. Mukarci su bili iskori- ivani, a ene rtvovane na
najuasniji nain, iako su svi ivjeli u svijetu to ga je Bog bio stvorio ugodnim za sva
bia. Uzeli su s neba golem teak kri, kako bi mogli sluiti Rimu, dokazati njegovu
svetost, potvrditi njegovu mo i iriti vlast toga tiranina Crkve. Malo je bilo uinjeno
za dobro ljudi, a jo manje za Boju slavu. Tisue je putova bilo otvoreno mukom,
krvavim znojem i rasipanjem ivota. Planine su bile prekopane, a stijene rascijepane do
dna. A zato sve to? Zato da bi sveenstvo moglo kroiti ravno gore prema jednoj
svemonoj uzvienosti odakle su konano mogli razviti stijeg toga Moloha Crkve.
Ali tako nee biti. Bog nije Rim. A ako ovjeanstvo jo oplakuje sina Bojega, nee
li on tugovati nad okrutnostima i ambicijama kao to je jednom plakao nad zloinima i
jadima osuenog Jeruzalema? Oh, ljubitelj i moi! Oh, vi koji s mitrom na glavi udite za
kraljevstvom ovoga svijeta! Kucnut e i za vas as, u kojem ete spoznati, u svojim
srcima to slabe sa svakim umornim udarcem, da postoji milost iznad ljudskih strasti,
ljubav jaa od snane smrti s kojom se i vi morate sresti, milosre jae od grijeha, ak i
vaih, samilost koja izbavlja svijet.

***
Moje tree iskuenje sastojalo se u sjaju Rima, u slavi njegova kraljevstva. Vodili
su me u crkve pri sveanim prilikama, crkvenim i dravnim blagdanima. Pokazivali su
mi papistike rituale i ceremonije. Ja sam ih promatrala.
Mnogi ljudi, mukarci i ene - od mene, bez svake sumnje, na tisuu naina
nadmoniji - smatrali su tu predstavu dojmljivom, izjavljujui kako je njihova mata
oarana, iako se njihov razum buni protiv svega toga. Ja to za sebe ne mogu kazati. Na
moju matu nisu djelovale ni procesije, ni velika misa, ni gomile svijea, ni crkvena
odjea i dragulji. Ono to sam vidjela inilo mi se oholim a ne velikim, materijalistikim a
ne duhovnim. Dakako, to nisam kazala ocu Silasu. On je bio star, i ja sam ga potivala.
Nakon svakog propalog pokuaja, ponavljanog razoaranja, on je osobno ostajao
ljubezan prema meni i ja nisam eljela povrijediti njegove osjeaje. Ali jedne veeri, kad
sam s balkona neke velike kue promatrala povorku u kojoj je sudjelovala i crkva i
vojska - sveenici s relikvijama, vojnici s orujem, jedan prastari nadbiskup odjeven u

292

Bosnaunited
fino laneno platno i ipku, na udesan nain nalik na sivu avku okienu perjem rajske
ptice, djevojke divno odjevene i iskiene vijencima - tada sam kazala svoje miljenje
gospodinu Paulu.
- To mi se ne svia - rekla sam. - Ne volim takve ceremonije. I ne elim ih vie
gledati.
Olakavajui na taj nain svoju savjest, mogla sam nastaviti mnogo tenije i jasnije
ono to sam eljela rei. Izjavila sam kako ne namjeravam napustiti svoju vjeru. to sam
vie gledala papinstvo, to sam se vre drala protestantizma. Bez svake sumnje, bilo je
greaka u svakoj crkvi, ali ja sam sada spoznala kako je ista bila moja crkva u usporedbi
s onom s ijeg je bojadisanog i varljivog lica bio skinut veo kako bih ga bolje mogla
sagledati. Predoila sam mu kako izmeu nas protestanata i Boga ima manje posrednih
oblika, premda je ipak moda zadrano onoliko koliko je ljudskoj masi potrebno radi
odravanja dunog potovanja. Rekla sam mu kako ne mogu gledati cvijee i laan sjaj,
ipke i svijee u vrijeme i u prilikama koje je trebalo posvetiti Njemu iji je dom beskraj, a
bie vjenost. Kad sam mislila na grijeh i patnje, na ovozemaljsku izopaenost i
pokvarenost smrtnika, na teak jad, tada nisam mogla brinuti o sveenicima koji su
pjevali i slubenicima koji su utjeli. Kad se boli postojanja i uas propadanja gomilaju
prea mnom, kad se silna nada i neizmjerna sumnja pred budunou pomalja na vidiku
- tada mi molitva izreena jezikom nauenim i mrtvim mui srce koje eli samo
uzviknuti:
Boe, budi milostiv prema meni, greniku!
Kad sam sve izrekla i objavila svoju vjeru, pa se tako silno udaljila od onoga kome
sam to govorila tek tada sam konano zaula skladan ton, odjek meni prihvatljiv, slatko
sazvuje dvaju zavaenih duhova. - Ma to govorili sveenici ili teoretiari - proaptao je
gospodin Emanuel - Bog je dobar, i ljubi sve one koji su iskreni. Vjerujte u ono to
moete, vjerujte kako moete! Jedna nam je molitva ipak zajednika. I ja uzvikujem: O
Dieu, sois ao paise envers moi qui suis pecheur! (O, Boe budi milostiv prema meni
greniku!) Naslonio se na lea moje stolice. Nakon nekoliko asaka ponovno je
progovorio: - Kako li izgleda u oima Boga, stvoritelja nebeskog svoda i svega, iz ijeg se
daha rodio ivot - ovdje ili na zvijezdi to tamo gore sja - kako li izgleda ta razlika meu
ljudima? No, kako vrijeme ne postoji ni za Boga, ni za svemir, tako vjerojatno ne postoji
ni mjera, ni usporedba. Mi se poniavamo u svojoj beznaajnosti, a to i moramo. Ipak bi
moglo biti da postojanost jednog srca, iskrenost i vjera jednog duha, za njega znae isto
toliko koliko i gibanje satelita oko njihovih planeta, planeta oko sunca oko monog
nevidljivog i nepoznatog sredita, neshvatljivog za nas, i od nas oboavanog samo uz
najsnanije duevne napore.
Bog nas sve vodi! Neka vas Bog blagoslovi, Lucy!

293

Bosnaunited

XXXVII.
SJAJ SUNCA

Bilo je dobro to je Paulina odbila svako dalje dopisivanje s Grahamom tako dugo
dok njezin otac to ne blagoslovi. Ali doktor Bretton nije mogao ivjeti blizu kue u ulici
Crecy, a ne dolaziti esto u posjete. Oboje zaljubljenih isprva je eljelo ostati prividno
daleko jedno od drugoga, no u osjeajima oni su se ubrzo vrlo zbliili.
Sve to je u Grahamu bilo najbolje trailo je Paulinu, sve to je u njemu bilo
plemenito postalo je u njezinoj nazonosti jo plemenitije. Njegov je osjeaj bio razliit od
njegova prijanjeg oboavanja gospoice Fanshawe, i razvio se do najvieg stupnja. Taj
osjeaj, zajedno sa svim njegovim drugim sposobnostima, udio je za pravom hranom, i
bio je duboko zahvalan dobivajui je.
Ne mogu rei je li ga Paulina namjerno poticala na razgovor o knjigama, ili ga je
htjela natjerati na razmiljanje, elei mu jo vie usavriti um. Ona ga je, naime, smatrala
neobino pametnim. Sam je Graham, posve sluajno, spomenuo neku upravo proitanu
knjigu. U njezinu je odgovoru otkrio sklad ukusa, neto to je njegovoj dui odgovaralo,
te je stao govoriti vie i bolje nego to je ikada prije govorio o tome. Ona ga je
oduevljeno sluala, i ivahno odgovarala. U svakom je odgovoru Graham zauo glazbu
sve ugodniju njegovim osjeajima, U svakom je pronalazio sugestivni, uvjerljiv, aroban
ton koji je otvarao nepoznatu riznicu, pokazivao mu snagu duha i, to je najvanije,
dobrotu srca. Sviali su se jedno drugome i nainom govora, glasom, izgovorom i
izrazom. Oboje su uivali. Shvaali su jedno drugo vrlo brzo, a njihove su se misli esto
poklapale i nalikovale pozorno odabranim biserima. Graham je po naravi bio veseo,
Paulina nije posjedovala takav neprekinut tijek ivog duha. Kad je nitko ne bi potaknuo,
ona je bila zamiljena. Ali sada se inila radosnom poput eve. U nazonosti svoga
ljubljenog ona je zraila nekim njenim sretnim svjetlom. Jedva mogu izraziti koliko je
postala lijepa u svojoj srei. I sama sam se udila tome. A to je bilo s njezinom
suzdranou, s kojom je uvijek mogla raunati? Kuda je nestala? Graham ju je toga
oslobodio. Donio je sa sobom blagotvorni utjecaj koji je ubrzo otopio suzdrljivost.
Razgovarali su o starim danima u Brettonu, moda isprva isprekidano, s nekom vrstom
nasmijane nesigurnosti, a zatim sa sve veim povjerenjem. Nije mu vie bila potrebna
pomo sa strane, koju sam ja, neodgovorna Lucy, odbila. Sva njegova sjeanja na malu
Polly nala su svoj vlastiti izraz u njihovim razgovorima. Koliko je to bilo bolje nego da
sam ih ja izrekla.
esto, kad smo bile same, Paulina mi je govorila o tome kako je divno i udno bilo
otkrivati bogatstvo Johnova sjeanja na dane u Brettonu. Kako bi mu se iznenada, dok ju

294

Bosnaunited
je gledao, u njemu javljala sjeanja. Podsjetio ju je kako je jednom u Brettonu priklonila
njegovu glavu u svoje naruje, pomilovala mu lavlju grivu i apnula: Grahame, ja te
volim! Priao joj je kako je sjedila na klupici do njegovih nogu i s pomou nje se
popela, onako malena, na njegova koljena. Sjeao se ak onoga to je osjetio kad je
njezina mala ruka pomilovala njegove obraze, ili zakopala svoje prstie u njegovu gustu
kosu. Sjeao se i dodira njezinog malog prsta kad je taknula radoznalo i pomalo
drhtajui jamicu na njegovoj bradi, nazivajui je lijepom jamiicom. Zatim bi
pogledala njegove oi, zapitavi zato su tako prodorne. Govorila bi mu kako ima
lijepo, udno lice, mnogo ljepe, mnogo udnije od lica njegove majke ili Lucy Snowe. Kakvo sam dijete tada bila - primijetila bi Paulina - pitam se kako sam se to usudila
kazati. Sada mi se on ini uzvien, njegove su kovrice savrene. Osjeam neto poput
straha kad promatram njegovu vrstu bradu kao od mramora, njegove pravilne grke
crte lica. Za ene se govori da su lijepe. On nije nalik na enu pa prema tome
pretpostavljam da nije lijep. Ali to je onda? Da li ga i drugi ljudi vide mojim oima? Da
li mu se i vi, Lucy, divite?
- Reu u vam to ja inim, Paulina - glasio je moj odgovor na njezina
mnogobrojna pitanja. - Ja ga nikada ne gledam. Pogledala sam ga jednom ili dva puta
prije godinu dana, prije no to me pre- poznao, a zatim sam zatvorila oi. Pa kad bi on i
proao pred njima dvanaestak .puta svakog dana, izmeu zalaza i izlaza sunca, osim iz
ondanjeg sjeanja ja bih teko mogla znati tko je to bio.
- Lucy, kako to mislite? - zapitala je teko diui. - Mislim da cijenim vid, i da se
bojim sljepoe.
- Bilo je najbolje odgovoriti joj tako odluno i zauvijek uutkati te njene,
strastvene povjerljivosti koje su silazile s njezinih usana poput slatkog meda i ponekad
kapale u moje uho poput rastopljenog olova. Meni vie nije govorila o ljepoti ljubljenog.
Ali govoriti nije prestala. Ponekad plaho, kratkim brzim reenicama. Ponekad
njenim glasom zvunim poput glazbe, ali zbog koga sam se katkada znala rastuiti.
Odvraala sam joj grubim rijeima i pogledima, ali njezina beskrajna srea pomutila joj je
priroeno jasan vid i ona bi samo mislila o Lucy kao o nekom udljivom stvorenju.
- Spartanska djevojka! Ponosna Lucy! - govorila bi, smijeei se. - Graham kae da
ste vi najudnija i najkapricioznija ena. Ali vi ste ipak sjajni. Nas oboje to mislimo.
- I sami ne znate to mislite - odgovorila sam. - Budite tako dobri pa to manje
razgovarajte i mislite o meni. Ja ivim svojim ivotom odvojenim od vaeg.
- Ali na je ivot lijep, Lucy, ili e bar biti. A vi ete ga dijeliti s nama.
- Ja neu dijeliti ivot ni s kim onako kako vi to shvaate. Ja imam jednog
prijatelja, ako ga imam, jer ni u to nisam sigurna. A sve dok nisam sigurna, ivjet u
sama.
- Ali osamljenost je tuna.
- Tuna je! ivot, meutim, moe biti i gori. Tunije od melankolije je slomljeno
srce.
- Lucy, pitam se hoe li vas ikada netko potpuno razumjeti? Kod zaljubljenih

295

Bosnaunited
uvijek postoji odreena doza egoizma. Oni ele imati svjedoka svoje sree, pa ma po
koju cijenu. Paulina je zabranila doktoru Brettonu da joj pie, ali on je to ipak inio. Ona
se bunila protiv dopisivanja, ali mu je odgovarala na pisma, makar samo zato da bi ga
izgrdila. Pokazivala mi je ta pisma. S djejom svojeglavou i razmaenou bogate
nasljednice ona bi me tjerala da ih itam. Kad sam itala Grahamova, nisam se udila
tom prisiljavanju i shvaala sam njezin ponos. To su bila lijepa pisma, mukaraka i
njena, skromna i galantna. Njemu su sigurno njezina takoer bila lijepa. Nisu bila
napisana zato da bi dokazala njezin talent, a jo manje da izraze njezinu ljubav.
Naprotiv, ona se odluila skrivati svoje osjeaje i obuzdati estinu njegovih. Ali kako su
takva pisma mogla sluiti tom cilju? Graham joj je postao drag poput ivota. Privlaio ju
je poput snanog magneta. Za nju je postojala privlanost u svemu to bi on izrekao,
napisao, mislio ili pogledao. Njezina su pisma sjala od tog nepriznatog osjeaja.
Obasjavala su sve od pozdrava do oprotaja.
- Kako bih eljela to povjeriti ocu! - proaptala je ustraeno. - Htjela bih, a u isto
vrijeme se plaim. Jedva mogu zadrati Grahama da mu ne kaem. A ipak se plaim
krize. Znam, sigurna sam, otac e se isprva ljutiti, moda me i omrznuti. To e mu se
initi nepoeljnim. Bit e iznenaen. Ne mogu predvidjeti to e sve to kod njega
izazvati. Njezin otac, inae miran, poeo se uznemiravati. To je bila injenica. Dugo je bio
slijep za neke stvari, ali sada se neka iznenadna svjetlost poela pojavljivati pred
njegovim oima. Njoj nije nita govorio. Ali kad ga nije gledala, primijetila sam ga kako
je ispitivaki promatra i razmilja o njoj.
Jedne je veeri Paulina bila u svojoj sobi i pisala Grahamu. Mene je ostavila u
biblioteci i ja sam itala. Tada je uao gospodin de Bassompierre i sjeo. Htjela sam se
povui, ali me on zamolio da ostanem. Uinio je to ljubazno, ali tako da sam ga morala
posluati. Sjeo je blizu prozora, podaleko od mene. Otvorio je pisai stol i izvadio
podsjetnik. Nekoliko je minuta prouavao neto to je u njemu bilo zapisano.
- Gospoice Snowe - rekao i odloio ga - znate li koliko je godina mojoj maloj
djevojici?
- Oko osamnaest, zar ne, gospodine?
- Tako je! Ova mi stara knjiga kae da je roena prije osamnaest godina. udno,
zaboravio sam koliko joj je godina. Mislio sam na nju kao da ima dvanaest - etrnaest neke neodreene godine. inila mi se djetetom.
- Ona je oko osamnaest - ponovila sam. - Ona je odrasla, vie nee rasti.
- Moj mali dragulj! - rekao je gospodin de Bassompierre prodornim tonom kakav
je imala i njegova ki.
Sjedio je zamiljeno.
- Gospodine, neka vam ne bude ao - rekla sam, jer sam znala to osjea, makar
nita nije govorio.
- Ona je jedini biser koji posjedujem - odgovorio je - a sada e drugi otkriti njenu
istou i beskrajnu dragocjenost. udit e za njom. Nisam odgovorila. Graham Bretton je
tog dana ruao s nama. On je sjao izgledom. Ne znam to je bilo uzrokom da je njegova

296

Bosnaunited
ljubav sazrela. Potaknut velikom nadom, njegovo je ponaanje otkrivalo neto to je
prisiljavalo na pozornost. Mislim da je ba tada namjeravao otkriti porijeklo svojih elja i
njegov cilj. Gospodin de Bassompierre je bio na taj nain prisiljen da sazna elje i namjere
Grahamove. Iako je bio spor u spoznavanju, bio je logian u zakljuivanju. Kad je
jednom shvatio opasnost, ona ga je povela kroz dugi labirint.
- Gdje je ona? - zapitao je.
- Gore u sobi.
- to radi?
- Pie
- Ona pie? Zar prima pisma?
- Samo takva kakva mi moe pokazati. Osim toga, gospodine, ona je - oni su ve
dugo namjeravali povjeriti se vama. - Oni i ne misle na mene, starog oca! Ja sam im samo
na putu. - Nije tako, gospodine de Bassompierre! Ali Paulina mora govoriti za sebe. A i
doktor Bretton mora biti svoj vlastiti odvjetnik. - Malo je kasno. ini se, stvari su prilino
uznapredovale. - Gospodine, dok vi ne dadete svoj pristanak nita nije uinjeno. Osim
to se oni vole.
- Samo to!
Budui da mi je sudbina odredila ulogu pouzdanika i posrednika, morala sam
nastaviti.
- Ve stotinjak puta je doktor Bretton bio na putu da vam se obrati. Ali, ma kako
hrabar bio, on vas se smrtno boji.
- Ima i razloga, moe me se bojati. On je posegnuo za najvrednijim to
posjedujem. Da ju je ostavio na miru, ona bi bila moje dijete jo godine i godine. Ali, tako.
Jesu li zarueni?
- Nisu se mogli zaruiti bez vaeg pristanka.
- Dobro je, gospoice Snowe, to govorite iskrenou koja je vama svojstvena. Ali
ova me stvar boli. Moja mala djevojica je sve to posjedujem. Nemam druge keri, a ni
sina. Bretton je mogao nai i neku drugu. Ima mnotvo bogatih i lijepih ena, kojima bi
se on sviao. Takvo je bar moje miljenje. On dobro izgleda, zna se ponaati, dobra je
porijekla. Zar nije mogao nai nikoga drugoga osim moje Polly?
- Da nikada nije vidio vau Polly moda bi mu se i sviale druge. Vaa neakinja,
gospoica Fanshawe, na primjer. - Dao bih mu Ginevru od sveg srca. Ali, Polly!? Ne
mogu mu je dati. Ne, ne mogu! On joj nije ravan - potvrdio je prilino osorno. - U emu
bi joj on bio ravan? U bogatstvu? Nisam krt ovjek da bi me zanimao samo novac, ali
svijet misli i na te stvari. Polly e jednog dana biti bogata.
- Da, to je poznato - odgovorila sam - sav Villette je zna kao bogatu nasljednicu.
- Da li govore o mojoj maloj djevojici u tom svjetlu? - Da, gospodine!
Zamislio se. Usudila sam se nastaviti:
- Biste vi, gospodine, bilo koga smatrali ravnim Paulini? Da li biste ikoga
pretpostavili doktoru Brettonu? Mislite li da bi vii poloaj ili vee bogatstvo promijenili

297

Bosnaunited
vae osjeaje prema buduem zetu? - Pogodili ste me - priznao je.
- Pogledajte plemstvo Villette. Ne bi vam se sviali, gospodine! - I ne bi! Ne elim
nijednog vojvodu, baruna ili grofa. - ula sam da mnogi od te gospode razmiljaju o njoj
- nastavila sam sve hrabrije, videi da nailazim na interes, a ne na odbojnost. - Pojavit e
se novi udvarai ako odbijete doktora Brettona. Kamo god krenuli, nee nedostajati
kandidata. Neovisno o bogatstvu, Paulina moe osvojiti svakoga tko je ugleda.
- Zaista? Ali kako? Moja mala djevojica nije ljepotica. - Gospodine, gospoica de
Bassompierre je vrlo lijepa. - Gluposti! Oprostite, gospoice Snowe, ali ja mislim da ste
pristrani. Volim Polly, volim njezin nain i njezin izgled. Ali ja sam njezin otac. A ak je
ni ja nisam smatrao lijepom. Ona je vesela, njena i za mene zanimljiva, ali vi se varate
ako je smatrate ljepoticom. - Ona je privlana, gospodine! A takva bi bila i bez vaeg
bogatstva i poloaja.
- Moje bogatstvo i poloaj! Da li to neto znai za Grahama? Kad na to pomislim...
- Doktoru Brettonu je to savreno dobro poznato, u to moete biti sigurni,
gospodine de Bassompierre. On to cijeni jednako tako kao to bi to svatko cijenio. I vi
biste to inili pod istim uvjetima. Ali to za njega nije odluujue. On ljubi vau ker. On
zna njezine dobre osobine i one su za njega mnogo vanije.
- to, zar moja kerka ima dobrih osobina?
- Gospodine, jeste li je promatrali one veeri kad je toliko znaajnih i uenih ljudi
veeralo ovdje?
- Zaista sam bio iznenaen njezinim tadanjim ponaanjem. Morao sam se
nasmijati njezinoj enstvenosti.
- A jeste li vidjeli kako su se oni Francuzi okupili oko nje u salonu? - Jesam! No,
smatrao sam da se oni na taj nain odmaraju, jednako tako kao to se ovjek moe
odmarati zabavljajui se lijepim djetetom. - Gospodine, ona se otmjeno ponaala, ula
sam jednog od one francuske gospode kako govori da je ona petrie desprit et de
graces.(Puna duha i ljupkosti.) Doktor Bretton misli isto. - Sigurno je da je ona dobro i
drago dijete. I ja vjerujem da ima dobar karakter. Sjeam se kad sam jednom bio bolestan
i Polly me njegovala. Mislili su da u umrijeti. Ona je postajala sve vra i njenija to
sam ja postajao bolesniji. A kad sam se oporavio, ona je postala sunano svjetlo u mojoj
sobi! Da, igrala se oko moga stolca tiho i radosno poput svjetla. A sada bi se ona morala
udati! Ne e- lim se rastati s njom - kazao je i zajecao.
- Ve dugo poznajete doktora i gospodu Bretton - uvjeravala sam ga - manje bolan
e biti rastanak ako je njemu dadete nego bilo kome drugome.
Tuno je razmiljao.
- To je istina. Ve dugo poznajem Louisu Bretton - promrmljao je. - Ona i ja smo
stari prijatelji. Bila je tako draga, mila djevojka kad je bila mlada. Vi rado govorite o
ljepoti, gospoice Snowe! Gospoa Bretton je bila lijepa, ako to ve elite. Visoka,
uspravna, rascvjetala, ne dijete ili vila, kakvom se meni Polly priinja. S osamnaest
godina Louisa je izgledom i dranjem bila princeza. Ona je postala dobra ena. Sin je
nalik na nju. To sam uvijek mislio, volio sam ga i elio mu svako dobro. Sada mi to

298

Bosnaunited
uzvraa pljakom! Moje malo blago voljelo je iskreno svog oca. Sada je bez svake sumnje
to prolo. Ja im samo smetam.
Vrata su se otvorila i njegovo je blago ulo. Bila je ureena za veeru.
ivahnost, koja se ponekad pojavljuje potkraj dana, ugrijala je njezine oi i obraze. Ljetna
je boja zarumenjela njezin ten. Teki, dugi uvojci padali su joj na njean potiljak. Bijela
haljina odgovarala je lipanjskoj vruini. Mislei da sam sama, donijela je sa sobom pismo
to ga je upravo bila napisala. Bilo je u kuverti, ali jo nezapeaeno. Trebalo je da ga
proitam. Kad je ugledala oca, zastala je trenutak, a rumenilo s obraza razlilo joj se po
cijelom licu.
- Polly - rekao je gospodin de Bassompierre tiho s ozbiljnim smijekom - zar ti
crveni kad vidi svog oca? To je neto novo. - Nisam pocrvenjela, ja nikada ne
pocrvenim - odvratila je, dok ju je novi val rumenila oblijevao. - Ali ja sam mislila da si u
blagovaonici. Htjela sam govoriti s Lucy.
- Pretpostavljam, mislila si da sam sa Johnom Grahamom Brettonom? Ali njega su
upravo pozvali. Ubrzo e se vratiti, Polly! On moe odaslati tvoje pismo. Tako bar
Matthieu nee morati izai. - Ja ne aljem pismo - odgovorila je naprasito.
- Pa to onda radi s njima? Doi, i reci mi!
inilo se kao da njezin razum i kretnje asak oklijevaju, kao da govore Hou li
prii?, a zatim je prila.
- Kako dugo ve pie pisma, Polly? ini mi se da si jo juer uila iz poetnice i
objema rukama drala pero.
- Oe, to nisu pisma koja se alju u tvojoj torbi na potu. To su samo biljeke koje
ponekad aljem nekoj osobi da bih je zadovoljila. - Nekoj osobi? Vjerojatno gospoici
Snowe?
- Ne, oe, ne aljem ih Lucy.
- Pa kome? Moda gospoi Bretton?
- Ne aljem ih ni gospoi Bretton.
- Kome ih alje, mala moja keri? Reci ocu istinu! - Oh, oe! - zaplakala je - rei u
ti istinu, svu istinu. Sretna sam to ti je mogu kazati, to ti mogu kazati svu istinu! Sretna
sam, iako drem. Ona je zaista drhtala. Sve vee uzbuenje, njeni sakupljeni osjeaji i
hrabrost proimali su je potpuno.
- Morala sam sve to skrivati pred tobom, oe! Bojim te se i volim te iznad svega,
osim iznad Boga. Proitaj pismo, i pogledaj adresu. Poloila ga je na njegova koljena. On
ga je podigao i proitao. Njegove su ruke drhtale, a oi sijevale.
Ponovno ga je sloio i pogledao onu koja ga je napisala udnim, njenim i
alosnim zaprepatenjem.
- Moe li ona tako pisati, ono malo stvorenje koje mi je jo do juer stajalo kraj
koljena. Zar ona moe tako osjeati? - Oe, ima li tu neto loe? Zar ti to zadaje bol?
- U tome nema nikakvog zla, moja nevina mala Mary! Ali mene to boli.
- Ali, sluaj, oe! Ne elim ti zadati bol. Ja bih se svega odrekla, gotovo svega

299

Bosnaunited
(ispravila se). Radije bih umrla nego tebe unesreila. To bi bilo i odvie zlo od mene!
Stresla se.
- Zar ti se pismo ne svia? Ne smijem li ga poslati? Da ga rastrgam? Uinit u to,
ako ti to zatrai.
- Ja nita ne traim.
- Naredi neto, oe! Reci to eli. Samo nemoj zadati bol Grahamu. To ne bih
mogla podnijeti. Volim te, oe! Ali ja volim i Grahama, jer... jer... tu ne mogu nita uiniti.
- Taj divni Graham je mladi nitkov, Polly! To je moje sadanje miljenje o njemu.
Zaudit e se kad uje da ga ja uope ne volim. Oh, prije mnogo godina vidio sam
neto u oima toga momka to nikad nisam shvatio. Neto, to nema u njegove majke.
Neka dubina koja upozorava da ne treba predaleko zagaziti u tu struju. A sad odjednom
otkrivam da me ta rijeka preplavila preko glave. - Oe, nisi upao u nju. Ti si siguran na
obali. Moe uiniti to eli. Tvoja je vlast neograniena. Moe me zatvoriti u samostan
i slomiti Grahamovo srce, ako odlui da bude tako okrutan. Ti si samodrac i car.
Hoe li to uiniti?
- Krenula bi ti s njim u Sibir. Znam! S njim i njegovim crvenim zaliscima. Rekao
sam da ga ne volim, a udim se i tebi! - Oe - nastavila je - zna, ti si vrlo zao. Nikada te
prije nisam vidjela tako neugodnog, nepravednog i tako punog osvete. U tvom se licu
nazire izraz koji nije tvoj.
- Pa neka nestane! - rekao je gospodin Home, koji je zaista izgledao natmureno i
ljuto, ak i pomalo ogoreno - ali pretpostavljam, kad bi on otiao, tada bi Polly skupila
svoje prnje i pobjegla za njim. Njezino je srce osvojeno i odvojeno od njezinog starog oca.
- Oe, zlo je i krivo tako govoriti. Nisam ti oduzeta. To ne bi uspjelo ni jednom ljudskom
biu ili bilo kojem smrtnom utjecaju. - Udaj se, Polly! Udaj se za crvene zaliske. Ne budi
vie ker, poi i postani ena!
- Crveni zalisci! Kako to misli, oe? Ne bi trebalo da ima predrasuda. Cesto si mi
govorio kako koti, tvoji sunarodnjaci, postaju rtve predrasuda. Pa dokazano je kako ne
valja praviti razlike izmeu crvenog i kestenjastog.
- Ostavi predrasude starom kotu! Odlazi!
Stajala je i promatrala ga asak. Htjela je pokazati odlunost, i nadmonost nad
tim porugama. Poznavajui znaaj svog oca i nasluujui njegove slabosti, ona je
oekivala ovu scenu. To je nije iznenadilo. Htjela je sve ponosno pretrpjeti. No njezin
ponos nije bio dovoljno vrst. Iznenada joj se dua pojavila u oima, i ona mu je pala oko
vrata.
- Neu te napustiti, oe! Nikada te neu napustiti! Neu ti zadati bol! - kriknula je.
- Moje janje! Moje blago! - proaptao je taj gospodin, koji ju je, iako je bio ljut,
volio. Nita vie nije tada nadodao. A i tih nekoliko rijei zvuilo je promuklo.
Soba je postajala sve tamnija. ula sam neke pokrete i korak koji se pribliavao.
Mislei da netko od posluge donosi svjenjak, ja sam brzo otvorila vrata, elei mu
zaprijeiti da ue u sobu. U predsoblju nije stajao nitko od posluge, ve neki visoki

300

Bosnaunited
gospodin. Odlagao je eir na stol i polagano svlaio rukavice - zastajkujui u oekivanju.
Nije me pozvao ni pokretom ni rijeima. Ali njegove su oi govorile: Lucy, doite
ovamo! I ja sam pola.
Smijeak se prelio preko njegova lica kad me pogledao. Nitko ne bi mogao kao on
tim smijekom izraziti uzbuenje koje je sada ovladalo njime.
- Gospodin de Bassompierre je tamo, zar ne? - pitao me, pokazujui prema
biblioteci.
- Da!
- Zamijetio me kod veere? Razumio me?
- Da, Grahame!
- Znai, sprema se suenje, meni i njoj?
- Gospodin Home (ponekad smo ga tako nazivali) razgovara sa svojom kerkom.
- To su teki trenuci, Lucy!
Bio je uzbuen. Ruka mu je podrhtavala. Neka neizvjesnost zadravala mu je i
ubrzavala dah. U cijelom tom uzbuenju njegov smijeak nije nestajao.
- Da li se on jako ljuti, Lucy? - Ona je vrlo vjerna, Grahame! - to e se dogoditi sa
mnom?
- Grahame, roeni ste pod sretnom zvijezdom.
- Zaista? Predivni proroe! Uz takvo ohrabrenje trebalo bi da imam slabo srce, pa
da klonem. ini mi se, sve su ene vjerne, Lucy! Morao bi ih voljeti, a ja to ne inim. Moja
je majka dobra, ona je boanstvena. A vi ste vrsti poput elika. Zar ne? - Da, Grahame!
- Tada mi dajte svoju ruku, mala moja kumo! Ta je ruka prijateljska i uvijek je to
bila. A sada, na odluni pokuaj! Neka Bog bude s pravednima! Lucy, recite amen!
Okrenuo se i priekao dok nisam kazala Amen, to sam i uinila elei ga
zadovoljiti. Osjetila sam sav njegov ar kad je to zatraio od mene. Poeljela sam mu
sreu. Znala sam da e je imati. Bio je roen pobjednik, kao to su neki roeni pobijeeni.
- Slijedite me! - rekao je. I ja sam pola za njim do gospodina Homea.
- Gospodine - zapitao je - kako glasi moja osuda?
Otac ga je pogledao. Ker je sakrila lice.
- Dobro, Brettone - rekao je gospodin Home - dali ste mi uobiajenu nagradu za
gostoprimstvo. Ja sam vas astio, a vi ste uzeli moje najmilije. Uvijek mi je bilo drago
vidjeti vas, a vama je bilo milo gledati jedinu dragocjenu stvar koju posjedujem.
Ljubazno ste razgovarali sa mnom, a u isto vrijeme vi ste me, neu rei opljakali, ve
osiromaili. Ono to sam ja izgubio, to ste, ini mi se, vi dobili. - Gospodine, ja se ne
kajem.
- Da se kajete! Vi sigurno ne! Vi, bez svake sumnje, likujete! Johne Grahame vi
potjeete od kota i plemenskog starjeine, a izgledom, govorom i mislima podsjeate na
Kelta. Posjedujete njegovo lukavstvo i njegove ari. Crvenu kosu (dobro Polly,
kestenjastu), prepreden jezik i lukav um, sve ste to stekli nasljedstvom. - Gospodine,

301

Bosnaunited
osjeam se poten - rekao je Graham i poteno englesko rumenilo obasulo je njegove
obraze, svjedoei o njegovoj iskrenosti. - A ipak - dodao je - neu zanijekati da me u
stanovitom pogledu osuujete s punim pravom. U vaoj nazonosti uvijek sam mislio na
neto to vam se nisam usudio pokazati. Zaista sam vas smatrao posjednikom
najvrednijeg to postoji na ovom svijetu. udio sam za tim, pokuao sam to zadobiti.
Gospodine, sada vas molim za to.
- Johne, vi mnogo traite od mene.
- Vrlo mnogo, gospodine! To mi morate pokloniti, kao to se poklanja dar. Kao
nagradu to mi je daje vaa pravednost. Ja to nikada ne bih mogao zasluiti.
- Sluajte taj govor branina! - rekao je gospodin Home. - Pogledaj, Polly!
Odgovori tom hrabrom ljubavniku! Otjeraj ga! Pogledala je. Stidljivo je pogledala svoga
lijepog, arkog udvaraa. Pogledala je njeno svog ojaenog oca.
- Oe, volim vas obojicu - rekla je. - Mogu se brinuti za vas. Nije potrebno otjerati
Grahama, on moe ivjeti ovdje. Nee nam smetati - dodala je jednostavnim rijeima,
tepajui pomalo; to je znalo nasmijati i njezinog oca i Grahama. Nasmijali su se i sada. On e mi stvarati velike neprilike i smetnje - i dalje je tvrdio gospodin Home. - Ne elim
ga, Polly! On je previsok. Stajat e mi na putu. Reci mu neka ode.
- Priuit e se na njega, oe. I meni se u prvo vrijeme inio strano visokim, poput
tornja, kad sam gledala gore prema njemu. Ali, ipak ne bih sada htjela da izgleda
drukije.
- U cjelosti mi ne odgovara, Polly! Nije mi potreban zet. Ne bih elio da se ni
najbolji ovjek ove zemlje nae tako povezan sa mnom. Otpusti toga gospodina!
- Ali on te tako dugo poznaje, i tako ti dobro odgovara. - Meni odgovara? Zaista?
Pretvarao se kako prihvaa moje miljenje kao svoje. Htio me raspoloiti iz vie razloga.
Mislim, Polly, da emo se ti i ja oprostiti s njime.
- Samo do sutra. Pozdravi oca, Grahame!
- Ne, ja to neu. Ja nisam njegov prijatelj. Ne laskajte mi! - Ali vi ste prijatelji,
Grahame, prui desnu ruku. Oe, sada ti prui svoju. Dodirnite ruke. Oe, ne budi tako
ukoen! Stisni prste! Savini ih! Tako je dobro. Ali to nije stisak, to je gr! Oe, zato si ga
tako epao? Slomit e mu kosti, to ga boli!
Morao mu je zadati bol, jer je nosio masivan prsten ukraen briljantima iji su se
otri rubovi urezali u Grahamovo meso i pojavila se kapljica krvi. Ali bol je doktora
Johna samo nagnala na smijeh, kao to je to malo prije uinio strah.
- Doite sa mnom u moju radnu sobu - konano je gospodin Home kazao
doktoru. Otili su. Njihov razgovor nije dugo trajao, ali mislim da je bio plodan. Prosac je
morao podnijeti ispitivanje i istraivanje o mnogim stvarima. Moda je doktor Bretton
ponekad bio u razgovoru i lukav, ali temelj mu je bio dobar. Njegovi su odgovori, tako
su mi kasnije kazali, odavali mudrost i potenje. On je dobro obavljao svoje poslove. Bio
se borio s preprekama, ali imutak mu se u posljednje vrijeme ponovno vraao i
uveavao. Mogao se je oeniti.
Jo su se jednom otac i udvara pojavili u biblioteci. Gospodin de Bassompierre

302

Bosnaunited
zatvorio je vrata. Ruku je upro prema svojoj keri. - Uzmite je - rekao je. - Uzmite je,
Johne Brettone i neka Bog s vama postupa tako kako ete vi postupati s njom. Nedugo
zatim, moda etrnaestak dana, ugledala sam grofa de Bassompierra njegovu ker i
doktora Grahama Brettona, kako sjede na jednoj klupi, u sjeni granatog drveta u vrtu
palae u Bois lEtang. Doli su ovamo da uivaju u ljetnoj veeri. Izvan divne kapije
ekala ih je koija da ih odveze kui. Okruivali su ih zeleni travnjaci. Palaa se uzdizala
u daljini, bijela poput litica Pentelika. Zvijezda veernjica sjala je na nebu. Gusto
rascvjetalo grmlje irilo je svoj opojni miris. Bilo je tiho i mirno. Nigdje nije bilo nikoga,
osim njih. Paulina je sjedila izmeu njih dvojice. Dok su razgovarali, njezini su mali
prstii bili zaposleni. Isprva sam mislila da vee kiticu cvijea. Ne, malim karicama koje
su joj sjale u krilu, ona je opljakala muke glave kraj sebe i sad je bila zaokupljena
nastojanjem da spoji sijedi uvojak sa zlatnim. Poto ih je splela, a kako joj pri ruci nije bila
svila da ih zavee, otkinula je svoju kosu koja joj je dobro posluila za tu svrhu. Zavezala
je vor, zatvorila kosu u medaljon i sakrila ga kraj srca.
- Sada - rekla je - postoji neto to e vas zauvijek uiniti prijateljima. Nikad se
neete moi svaati sve dok ja posjedujem ovo.
Ta zaarana amajlija trebalo je da onemoguuje neprijateljstvo. Postala je jamstvo
za obojicu, nijemi sporazum. Od njih je ona crpila svoju sreu, a onu koju im je ona
posuivala, traila je natrag s kamatima.
Postoji li zaista takva srea na zemlji? Pitala sam se to dok sam promatrala oca,
ker i njenog budueg supruga, kako sada blaeno sjede zajedno.
Da, postoji. Bez ikakvog romantinog pretjerivanja, to je tako. Neki ivoti, u tijeku
nekoliko dana ili godina, mogu osjetiti pravu nebesku sreu. Vjerujem, ako dobri ljudi
jednom osjete tu sreu (a zlima ona i ne dolazi), srea se nikada ne moe posve izgubiti.
Ma kakva iskuenja slijedila, ma kakve bolesti ili sjene smrti, prijanja srea uvijek
prosijava, ublaujui muke i uklanjajui teke oblake. Ii u jo dalje. Neka ljudska bia
predodreena su da njihov put tee sretno od meke kolijevke do mirnog, kasnog groba.
Oni nee doivjeti teke boli, niti e tamne oluje zastrti njihov put. esto to nisu
razmaena, sebina bia, ve odabrane naravi, skladne i dobre. Mukarci i ene puni
milosra, blagi posrednici Boje dobrote.
Ne dajte mi da odgaam objavu sretne istine.
Graham Bretton i Paulina de Bassompierre vjenali su se. Doktor Bretton nije u
tijeku vremena postao gori, njegove su greke nestajale, a odlike su se razvijale. Njegove
su intelektualne sposobnosti postale jo znaajnije, dobio je na moralnim vrijednostima.
Talog je bio proien, vino je bilo prozirno i mirno. Svjetla je bila i sudbina njegove
drage ene. Zadrala je ljubav svoga mua, pomagala mu je da postigne jo vie uspjeha.
Bila je kamen nosa njegove sree. Taj je par zaista bio blagoslovljen. Godine su im
donosile sve vie dobra. Dijelili su ih iroke ruke, ali pametno. Bez svake sumnje, i oni su
znali za potekoe, razoaranja i brige, no dobro su ih podnosili. Vie nego jednom
morali su gledati u onoga ije se meso na licu ne vidi. I oni su morali platiti svoj danak
Kralju uasa.

303

Bosnaunited

U najboljim godinama umro je gospodin de Bassompierre, a u dubokoj starosti

Louisa Bretton. ak se jednom zauo i pla kroz njihovu kuu. Pla Rahele nad djetetom.
No dola su druga, zdrava i rascvjetana, koja su nadoknadila taj gubitak. Doktor Bretton
je vidio samoga sebe u sinu koji je naslijedio njegov izgled i narav. Imao je i kerke, nalik
na njega. Tu je djecu odgajao njeno, ali s vrstom rukom. Odrasli su u skladu sa svojim
porijeklom i odgojem. Ukratko, govorim samo istinu kada kaem da je ivot Grahama i
Pauline bio blagoslovljen, poput onog najmilijeg Jakobovog sina, blagoslovljen
blagoslovom neba i onih dubina to lee duboko dolje. Tako je to bilo, jer je Bog vidio
da je tako dobro.

304

Bosnaunited

XXXVIII.
OBLACI

Ali nije tako bilo sa svima. Pa to onda? Njegova e volja biti izvrena, pokorili se
mi ili ne. Impuls stvaranja potpomae snagu te volje, viene ili neviene, pa se ona mora
izvriti. Vatrom i krvlju, ako je potrebno, mora se ispisati. Kroz vatru i krv tragamo za
istinom. U vatri i krvi sukobljavamo se s naim vlastitim iskustvom. Patnice, ne kloni
pred uasom vatrenih dokaza! Umorni putnie, opai svoja bedra, pogledaj gore i kreni
naprijed. Hodo- asnici i brao u tuzi, pridruite nam se! Taman je put kroz divljinu
ovoga svijeta za veinu ljudi. Neka na korak bude vrst i odluan. Neka na kri
postane naom zastavom. ezlo nam je njegovo obeanje, rije puna iskustva, iji je put
savren. Sadanja nada njegovo predskazanje tko daje stijeg spasenja, toga dobrota
ini velikim. Posljednji dom njegove grudi to ive u nebeskim visinama. A
posljednja nagrada vjeni spas. Pourimo, da to za- dobijemo. Snosimo tekoe, poput
dobrih vojnika! Zavrimo na put, a sauvajmo nau vjeru! Jer nisi li ti u vijeke vjekova
moj Bog? Mi umrijeti neemo! U srijedu ujutro sakupili smo se svi u razredu ekajui na
predavanje iz knjievnosti. Oekivali smo svog uitelja. Uenice prvog razreda sjedile su
posve mirno. Uredno napisane zadae leale su pred njima, svezane vrpcama. ekale su
da ih ruka profesora sakupi prigodom brze etnje uionicom. Bio je srpanj, jutro bijae
lijepo, pa su vrata prema vrtu bila irom otvorena. Kroz njih je dopirao svjei lahor, te su
se biljke koje su rasle kraj vrata ljuljale i zavirivale unutra kao da apu novosti.
Gospodin Emanuel nije uvijek bio najtoniji. Nismo se stoga udile to je malko
zakasnio. No zaudile smo se kad su se vrata konano otvorila, a mjesto njega i njegova
brza koraka, pojavila se tiho i oprezno gospoa Beck.
Pribliila se stolu gospodina Paula. Stala je pred stol. Skupila je lagani al
priljubljen uz ramena. Poela je govoriti tihim ali vrstim glasom i pogledavi nas, rekla:
- Jutros nee biti predavanja iz knjievnosti.
Nakon stanke od gotovo dvije minute dodala je slijedee. - Vjerojatno nee satova
knjievnosti biti tjedan dana. Toliko e mi biti potrebno dok naem dostojnog zamjenika
gospodinu Emanuelu. U meuvremenu prouit emo kako da najbolje ispunimo tu
prazninu. - Va profesor, moje dame - nastavila je - eli, ako mu to bude mogue, da se
lijepo oprosti od vas. Upravo sada nema vremena za tu ceremoniju. Sprema se na dugo
putovanje. Iznenadna i hitna dunost zove ga vrlo daleko. Odluio je da napusti Evropu
na neodreeno vrijeme. Moda e vam on vie kazati. Mjesto uobiajenog predavanja
gospodina Emanuela jutros ete itati engleski s gospoicom Lucy. Nagnula je otmjeno
glavu, pritegnula al i izila iz razreda. Nastala je tiina. Zatim se kroz sobu zaulo

305

Bosnaunited
aptanje. Neke su uenice plakale.
Prolo je neko vrijeme. Buka, aputanje i pojedinani jecaji postajali su sve glasniji.
Disciplina je popustila. Nastao je nered. Moje djevojke bile su svjesne nedostatka
pozornosti. Navika i osjeaj dunosti natjerao me da neto brzo poduzmem, da ustanem
na svoj uobiajeni nain i govorim svojim uobiajenim glasom i da tako konano
uspostavim red. itala sam im dugo i tako ih smirila cijelo jutro. Sjeam se, osjetila sam
neku vrstu nestrpljenja prema uenicama koje su plakale. Zaista, njihovi osjeaji nisu
mnogo vrijedili. Bio je to vie znak histerinog uzbuenja. To sam im jasno kazala.
Napola sam ih ismijala. Bila sam stroga. Nisam mogla podnositi njihove jecaje i suze.
Neka glupa djevojka plakala je i dalje kad su ostale ve bile prestale. Nemilosrdna
potreba prisilila me da joj se obratim na nain koji ju je konano naveo da suspregne
svoje jecaje.
Ta je djevojka imala pravo da me mrzi. No, kad je kola zavrila a njezine druice
otile, ja sam joj naredila neka ostane i uinila neto to do tada jo nikada nisam uinila
ni jednoj od njih. Zagrlila sam je i poljubila u obraz. No, brzo sam je izgurala iz razreda,
jer je ona zbog toga stala plakati jo jae nego prije.
Cijeli sam taj dan nastojala da budem zaposlena i najradije bih bila ostala sjediti
svu no da je svijea smjela gorjeti. Ta je no bila loa i imala je zle posljedice. Slijedeeg
sam dana bila bolesna zbog nepodnoljivih ogovaranja. Naravno, svi su govorili o toj
novosti.' Malo ustruavanje popratilo je prvobitno uenje. No to je brzo nestalo. Sva su
se usta otvorila, svaki je jezik maknuo, uitelji, uenice, posluga, svi su imali u ustima
ime Emanuel. On, povezan sa kolom od samog njezinog poetka, tako se naglo
povukao. Svima se to inilo udnim.
Tako su mnogo govorili, tako dugo i tako esto, da je konano iz mnotva tih rijei
izraslo neto razumno. Nakon tri dana ula sam da e on otploviti za tjedan dana. Zatim
da kree u Zapadnu Indiju. Pogledala sam lice i oi gospoe Beck, traei u njima
potvrdu. Ispitivala sam je elei neto saznati, ali ona nije otkrivala nita vie od ve
poznatoga.
Taj odlazak predstavljao je za nju golem gubitak, tvrdila je. Nije znala kako e
ispuniti tu prazninu. Bila je nauena na svog roaka, on je postao njezina desna ruka. to
e ona sada bez njega? Ona se suprotstavila toj odluci, ali gospodin Paul ju je uvjerio da
je to njegova dunost.
Sve je to govorila pred svima priajui to za vrijeme ruka Zelie St. Pierre.
- Zato je to bila njegova dunost? - mogla sam je zapitati. Htjela sam je zadrati
dok je mirno prolazila kraj mene kroz uionicu. Pruiti ruku i uhvatiti je, te viknuti:
Stanite! Dajte da ujemo sve. Zato je njegova dunost da poe u izagnanstvo? Ali
gospoa je uvijek razgovarala s nekim drugim uiteljem i nikad me ne bi ni pogledala,
kao da ne shvaa zato bih i ja mogla neto zapitati. Tjedan se bliio kraju. O gospodinu
Paulu nismo nita vie saznali, niti o tome hoe li se doi oprostiti s nama. Nitko nije
elio da doe, nitko nije pitao za njega, nitko se nije uzbuivao to bi on mogao otii tiho
i neprimijeeno. A kad su i govorili, nikada nisu dodirnuli tu tako vanu toku. to se
tie gospoe, ona ga je mogla vidjeti i rei ono to joj se svialo. Zato bi njoj bilo stalo da

306

Bosnaunited
se on pojavi ovdje u razredu. Dani su prolazili. Kazali su nam kojeg dana odlazi, da je
njegovo odredite bilo Basseterre u Guadalupe. Posao koji ga je zvao bio je u vezi s
nekim prijateljem, a ne s njim. To sam i mislila. Basseterre u Guadalupe. Nisam mnogo
spavala u to vrijeme, ali im bih zadrijemala, smjesta bih se trgnula, jer mi se inilo kao
da je netko iznad mene izrekao rijei Basseterre i Guadalupe. Ili da se ta imena
pojavljuju u mraku oko mene napisana crvenim i ljubiastim svjetlom. Nisam mogla
uiniti nita u vezi s mojim osjeajima. Gospodin je Emanuel bio vrlo dobar prema meni,
a postajao je sve bolji i njeniji. Prolo je mjesec dana otkada smo uredili nae teoloke
razmirice i za cijelo to vrijeme mi se nismo svaali. Niti je na mir bio hladno dijete
rastanka. Nismo ivjeli razdvojeno. ee je dolazio, vie govorio sa mnom nego inae,
provodio bi sa mnom sate, dobro raspoloen, zadovoljna pogleda, blaga ponaanja.
Vodili smo ugodne razgovore. Raspitivao se kakvi su moji planovi u ivotu, sviao mu
se moj plan o vlastitoj koli. Tjerao me da mu to ponovim, iako je to nazivao
Alnaarovim snom. Vr je bio pun. Uzajamno razumijevanje bilo je utvreno. Duboko u
srcima rodili su se osjeaji nade. Naklonjenost, duboko razumijevanje i povjerenje silno
su se uvrstili. Kako je mirno bilo moje obuavanje u to vrijeme! Nije se vie rugao mom
intelektu, nije mi vie prijetio javnim ispitima. Kako su samo blago bili zamijenjeni
ljubomorni podsmijesi i zlobne pohvale nesebinom pomoi, odanim vostvom i
njenim strpljenjem koje je pratalo, ali nikada nije hvalilo. Bilo je asova kad bi on sjedio
mnoge minute i nita ne bi govorio. A kad su dunost ili sumrak na- lagali rastanak, on
bi odilazio govorei: - Il est doux, le repos! Il est pr e cieux, le calme bonheur! (Kako je sladak
odmor! Kako je dragocjena tiha srea!)
Jedne veeri, nije od nje bilo prolo jo ni deset dana, on mi se pridruio u etnji
vrtom. Uhvatio me za ruku. Pogledala sam njegovo lice. eljelo je zadrati moju
pozornost.
- Bonne petite amie! - rekao je njeno - douce consolatrice! (Dobra mala prijateljice,
njena tjeiteljice!) Kroz njegov dodir i posred- stvom njegovih rijei rodio se novi
osjeaj. Zar je mogue da je on postao za mene vie od prijatelja ili brata? Je li njegov
pogled odavao njenost jau od bratske ili prijateljske?
Njegov je izraajni pogled govorio vie, njegova me ruka povukla, njegove su
usne promucale. Ne! Ne sada! Neto nas je prekinulo u toj sumranoj aleji. Dolo je
dvostruko i kobno: ugledali smo dvije zlosutne prilike - enu i sveenika - gospou Beck
i oca Silasa. Nikada neu zaboraviti izgled ovog posljednjeg. U prvi je as odavao
Jean-Jacquesovsku njenost, pomijeanu s lakim znacima iznenaenja. No, smjesta se
zamraio zbog eklezijastike ljubomore. Meni se obratio medenim glasom. Svog je
uenika strogo pogledao. to se tie gospoe Beck, ona naravno toboe nije nita vidjela,
iako je njezin roak u njezinoj nazonosti drao za ruku tu neznaboaku strankinju, ne
doputajui joj da je izvue, ve drei je vrsto stisnutu. Nakon tog dogaaja uinio mi
se onaj nagli odlazak gotovo nevjerojatnim. Zaista sam samo zbog neprekidnog
opetovanja te vijesti, i uvjeravanja stotinu i pedeset osoba oko sebe, konano
povjerovala. Sjeam se te nedjelje neizvjesnosti, tih uarenih dana koji mi nisu donosili
objanjenje - sjeam, ih se, ali ne znam kako su prolazili. Doao je i posljednji dan. Sad e

307

Bosnaunited
nas on posjetiti. Doi e i oprostiti se s nama, ili e nestati nijem i nikada ga vie neemo
vidjeti. Ta misao nije, ini se, bila prisutna u glavi ni jednog ivog bia u toj koli. Svi su
ustali u uobiajeni sat. Dorukovali su kao obino. Nisu ni pomislili na svog profesora,
ve su uobiajenim mirom poli na svoj svakodnevni posao.
Cijela je kua bila tako smirena, i sve tako uobiajeno, da nisam znala kako bih
disala u toj ustajaloj atmosferi. Nee li mi nitko posuditi svoj glas? Nije li nitko imao
elju, rije ili molitvu na koju bih ja mogla kazati: amen?
Vidjela sam ih jednodune kad su zahtijevale najmanje sitnice - jelo, praznik ili
oprost od kolskog sata. A sada nisu mogle, nisu htjele okruiti gospou Beck i zatraiti
posljednji razgovor s uite- ljem koga su zaista bile voljele, bar neke od njih - voljele
onako kako su one znale voljeti - ali, avaj, to znai ljubav gomile? Znala sam gdje on
stanuje. Znala sam gdje se moglo neto uti o njemu ili doi u vezu s njim. Ta udaljenost
nije bila vea no to bih kamenom mogla dobaciti. Da je bio u susjednoj sobi, ne bih
nepozvana mogla iskoristiti to znanje. Nisam imala sposobnosti pratiti, promatrati,
podsjeati i zvati.
Da je gospodin Emanuel proao kraj mene tiho i ne obazirui se, ja bih ga pustila
tiho i nepomino da proe.
Jutro je prolo. Dolo je i poslijepodne i ja sam pomislila kako je svemu kraj. Moje
je srce drhtalo. Krv mi je uzbueno tekla ilama. Kao da sam bila bolesna jedva sam
mogla ostati na svom mjestu i obavljati svoj posao. Ipak je mali svijet oko mene
normalno ivio. Sve se inilo radosno, bezbrino, bez straha i razmiljanja. Iste one
uenice koje su prije sedam dana histerino plakale zauvi tu novost, sada kao da su je
zaboravile, jednako kao i svoje uzbuenje. Malo prije pet sati, u vrijeme kad je kola
zavrila, gospoa Beck poslala je po mene, da bih joj u njezinoj sobi proitala i prevela
neko englesko pismo to ga je primila, te napisala odgovor. Prije no to sam pristupila
tom poslu primijetila sam kako je tiho zatvorila jedna i druga vrata svoje sobe. ak je
zatvorila i prozore, iako je bio topao dan, a ona je smatrala propuh neophodnim. Zato te
mjere opreznosti? Sumnja i nepovjerenje izazvalo je u meni to pitanje. Je li ona htjela
onemoguiti zvuk kojeg bih mogla uti? Kakav?
Sluala sam kao to nikada prije nisam. Sluala sam poput vuka zimi, koji njui
snijeg kako bi nanjuio plijen, jer je izdaleka uo putnikov korak. Mogla sam i sluati i
pisati. Oko polovine pisma ula sam - to je to zaustavljalo moje pero? - zvuk iz
predsoblja. Zvono ulaznih vrata nije zazvonilo. Rosine, koja je vjerojatno postupala
prema nalogu, predvidjela je taj dogaaj. Gospoa je primijetila kako sam zastala.
Nakaljala se i progovorila glasnije. Korak je krenuo prema uionicama.
- Nastavite - rekla je gospoa, ali moja je ruka bila kao prikovana, moje su misli
bile zarobljene.
Uionice su bile u drugoj zgradi. Predvorje ih je dijelilo od zgrade za stanovanje.
Usprkos daljini i odvojenosti, ja sam zaula kako se cijeli razred komea i kako ustaje u
isti as.
- Spremaju svoje knjige - rekla je gospoa.

308

Bosnaunited
Zaista je bilo vrijeme za to. Ali zato iznenadna tiina i nagli prestanak buke.
- Gospoo, priekajte, pogledat u to se dogodilo. Odloila sam pero i napustila
je. Napustila je? Ne, ona to nije dopustila. Kako me nije mogla zadrati, ustala je i pola
za mnom, poput moje sjene. Okrenula sam se na posljednjoj stubi: - Hoete li i vi doi? zapitala sam.
- Da - odgovorila je, susreui moj pogled udnim izrazom, pomuenim ali ipak
odlunim, krenule smo i ona mi je ostala za petama.
On je doao. Uavi u uionicu prvo prvog razreda ugledala sam ga. Jo se
jednom pojavio preda mnom njegov poznati lik. Ne sumnjam u to da su ga htjeli
zadrati, ali on je ipak doao.
Djevojke su stajale u polukrugu. On je hodao uokolo i opratao se. Stisnuo je
svakoj ruku, dodirnuo usnama svaki obraz. Tu ceremoniju doputali su strani obiaji
prilikom takvog rastanka, tako sveanog i dugotrajnog.
Bilo mi je teko to se gospoa Beck nalazila za mojim petama. Slijedila me i
promatrala izbliza. Moj potiljak i ramena tresla su se u groznici pod njezinim dahom.
Osjetila sam kao da me netko podbada.
On se pribliavao. Ve je gotovo obiao sav polukrug. Doao je do posljednje
uenice i okrenuo se. Ali gospoa je bila preda mnom. Najednom je stupila naprijed,
ispred mene. Kao da je iznenada narasla, a nabori njezine haljine postali bogatiji.
Iskljuila me tako, i ja sam bila sakrivena. Znala je za moju slabost i moje nedostatke.
Mogla je izraunati stupanj moralne paralize, potpuni nedostatak samoobrane, koji me
zaokupljao u takvim trenucima. Pourila je prema svom roaku, zaokupila svu njegovu
pozornost, izgurala ga kroz staklena vrata u vrt. Da se on barem okrenuo, da sam
uhvatila njegov pogled, hrabrost bi, mislim nadahnula moje osjeaje. Tada bi moda
dolo do napada, a moda i do spasa. Ali u sobi je ve zavladala guva. Polukrug se
razbio u skupine, izgubila sam se izmeu tridesetak upadljivijih spodoba. Gospoa je
uinila to je htjela, da, ona ga je odvukla, i on me nije vidio. Mislio je da nisam prisutna.
Izbilo je pet sati, zazvonio je svretak nastave, uionica se ispraznila. U mojem sjeanju
vlada potpuni mrak i neznanje o slijedeih nekoliko minuta koje sam provela sama.
Neizreciva bol zbog nepodnoljivog gubitka. to da uinim, avaj? to da uinim? Sada
kada su sve moje nade bile iupane iz mog rastrganog, bolnog srca. - Gospoice zamuca visok glas - moram vam predati ovo. Gospodin Paul kazao je da vas traim po
svoj kui, od tavana do podruma, i kad vas naem da vam predam ovo.
I dijete mi je predalo poruku. Mali golub spustio je na moja koljena ubranu
granicu masline. Nisam nala ni ime, ni adresu samo ove rijei:
Nisam namjeravao oprostiti se od vas u nazonosti drugih. No, nadao sam se da
u vas ipak vidjeti u razredu. Bio sam razoaran. Razgovor je odgoen. Budite spremni.
Prije no to otplovim, moram vas vidjeti na miru i dugo s vama razgovarati. Budite
spremni. Moji su asovi izbrojani i, ba sada zauzeti. Osim toga, imam neki privatan
posao koji ne elim dijeliti ni s kim, pa ni s vama. Paul

309

Bosnaunited

Budite spremni! Znai, to mora biti veeras, pa zar on nije odlazio sutra? Da, u
to sam bila sigurna. Vidjela sam najavu datuma kad je njegov brod imao isploviti. Oh, bit
u spremna, ali hoe li biti mogu dugi sastanak? Vrijeme je bilo tako kratko, spletkari su
bili tako paljivi, tako aktivni i neprijateljski. Prilaz se inio ravan kao strijela, dubok
poput bezdana - Apolion ga je prekoraio bljujui plamen. Je li ga moje Veliko srce
moglo nadvladati? Je li moj vodi mogao stii? Tko to zna? Ipak, pomalo sam se
ohrabrila i utjeila. inilo se kao da osjeam udarce njegova srca koji tuku iskreno cijelim
mojim biem.
ekala sam svog zatitnika. Apolion je stigao vukui za sobom svoj pakao. Ako
vjenost sadri oaj, tada njegov oblik ne bi bila sprava za muenje. Mislim da bi se
mogao jednog dana, jednog od tih dana koji nikada nisu svitali i nee zai, u paklu
pojaviti aneo. Sjajio bi se i smijeio i objavio proroanstvo uvjetnog pratanja. Rodio
bi sumnjiavu nadu blaenstva koje e doi, ne sada, ve u nepoznati dan i sat, objavljen
u njegovu slavu i veliinu, u uzvienosti njegova obeanja. Izgovorivi to, pretvorio bi se
u zvijezdu i nestao u svoje vlastito nebo. Njegova je poruka bila neodreena, a to je bio
uasniji dar od oaja.
Svu sam tu veer ekala vjerujui granici masline to mi ju je golub donio, no
ipak sam se, usprkos vjerovanju, strahovito plaila. Strah me titio. Bio je hladan i udan,
a u njemu sam prepoznala druga predosjeanja koja su me rijetko kada varala. Sati su
polagano prolazili. U duhu hvatala sam se svaki put za skute posljednjeg sata. Prolazili
su poput tekih oblaka, razbijenih vjetrom prije oluje. Prolazili su. Sav taj vrui ljetni dan
sagorio je poput boinjeg drvca. Nestalo je rumenilo njegova smiraja. Ostala sam
nagnuta nad hladnim modrim sjenama, nad blijedom, pepeljastom svjetlou noi.
Okonane su bile molitve. Trebalo je poi na spavanje. Moje su se drugarice sve povukle.
Ja sam jo uvijek ostala u tamnoj uionici prvog razreda, zaboravljajui ili krei pravila,
koja sam ve prije bila zaboravljala ili krila.
Ne mogu kazati kako sam dugo etala uionicom. Hodala sam mnogo sati.
Mehaniki sam pomicala klupe i stolove, uinivi za sebe prolaz. Tamo sam etala i tamo
sam, sigurna da sada konano cijela kua spava, konano zajecala. Povjerila sam se noi i
samoi, pa nisam vie suzdravala suze niti sam susprezala jecaje, koji su mi razdirali
srce. Koja je bol mogla biti sveta u ovoj kui? Odmah nakon jedanaest sati - to je bilo vrlo
kasno doba za ulicu Fossette - neka su se vrata otvorila, tiho ali odluno. Svjetiljka se
zaustavila u mjeseini, gospoa se Beck vratila, jednako tako mirno kao to je to obino
inila u uobiajeno vrijeme. Nije mi se smjesta obratila, ve je prvo pola do svog stola,
uzela svoje kljueve i neto toboe traila. To je radila dugo, odvie dugo. Bila je mirna,
odvie mirna. Jedva sam podnosila tu vrstu izgovora. Moje je strpljenje bilo pri kraju, ve
su dva sata bila prola otkad sam za sobom ostavila osjeaj straha i potovanja. Pod
uobiajenim okolnostima mogla me voditi rije ili dodir, ali sada nisam mogla podnijeti
nikakav jaram, niti se pokoriti.
- Ve je davno prolo vrijeme kad je trebalo poi na odmor - rekla je gospoa pravila kole su ve prekrena.

310

Bosnaunited
Nisam odgovorila gospoi. Nisam prestala hodati. Kad mi je stala na put, ja sam
je odgurnula.
- Smirite se, gospoice! Dopustite mi da vas odvedem u vau sobu - govorila je to
je mogla blaim glasom.
- Ne! - odgovorila sam - ni vi, ni itko drugi nee me uvjeriti i odvesti. - Va e
krevet biti ugrijan. Goton je jo uvijek budna. Ona e vas udobno smjestiti. Dat e vam
sredstvo za umirenje. - Gospoo - prekinula sam je - vi ste putena ena. Ispod vae
vedrine, mira i otmjenosti, vi ste putena. Ugrijte svoj vlastiti krevet, uzimajte sredstva za
umirenje, jedite koliko god elite mesa i pijte slatke napitke. Ako imate svojih briga i
razoaranja - a moda ih imate, iako ja to ne znam - tada traite svoje smirenje u
lijekovima. Ali, ostavite mene! Rekla sam vam, ostavite me!
- Moram poslati nekog drugog da vas uva, gospoice! Poslat u Goton.
- Zabranjujem vam! Ostavite me! Maknite svoju ruku s mene, mog ivota i mojih
neprilika. Oh, gospoo! U vaim rukama je oaj i otrov. Vi trujete i paralizirate.
- to sam uinila, gospoice? Ne smijete se udati za Paula. On se ne smije oeniti.
Pas u tenari! rekla sam, jer sam znala da ga ona u potaji eli i da ga je uvijek
eljela. Govorila je za nj da je nepodnoljiv. Grdila ga zbog pobonosti. Nije ga
voljela, ali se htjela udati za njega kako bi ga to vre povezala sa svojim interesima.
Ula sam duboko u neke od tajni gospoe, ni sama ne znam kako. Moda nagonski ili
nadahnuem. Za vrijeme naeg zajednikog ivota s njom spoznala sam da, ukoliko
netko nije beznaajniji od nje, on joj moe biti samo suparnikom. Ona je bila moja
suparnica duom i srcem, iako potajno, iako uz najljubaznije ponaanje, tako da to osim
nje i mene nitko nije znao. Dvije sam minute stajala kraj nje, osjeajui da je ta ena bila u
mojoj vlasti, jer je u mom sadanjem raspoloenju, u nekom pootrenom stanju
promatranja, stajala preda mnom bez maske, bez vela koji je za mene predstavljao samo
prividnu mreu s mnogo rupa. Vidjela sam pod njim bie bez srca, egoistino i prosto.
Tiho se povukla. Popustljivo, iako nerado, kazala je: - Ako vas ne mogu uvjeriti da mi je
potreban odmor, tada vas moram napustiti.
- Nezadovoljna, to je i uinila, moda sretnija to moe otii nego to sam ja bila
videi je kako nestaje.
To je bio jedini susret izmeu mene i gospoe Beck koji je ikada iznudio istinu. Ta
se kratka nona scena nikada vie nije ponovila. Zbog toga se njezino ponaanje prema
meni nije promijenilo ni za dlaku. Ne znam da li mi se osvetila. Do kraja naeg ivota
nikad se nije to ponovilo, niti je bila uinjena aluzija na taj dogaaj. No je prola. Sve
noi - pa ak i noi bez zvijezda pred rastanak - moraju proi. Oko est sati, kad se kua
stala buditi, ja sam izila na dvorite, oprala sam lice u hladnoj, svjeoj bunarskoj vodi.
Uavi u predvorje ugledala sam svoje lice u ogledalu, ugraenom u hrastov ormar.
Promijenila sam se. Moji obrazi i usne bijahu mlohavi i blijedi, oi staklenaste, a kapci
crveni i nateeni.
Kad sam se pridruila svojim drugaricama znala sam da me gledaju. inilo se kao
da se moje srce razotkrilo pred njima. Kao da sam samu sebe izdala. inilo mi se

311

Bosnaunited
uasnim da je ak i najmlaa uenica morala shvatiti zato i za kim tugujem.
Isabella, ono dijete koje sam njegovala u bolesti, pribliila mi se. Hoe li mi se i
ona narugati?
- Que vous d tes psle! Vous etes done bien malade, mademoiselle! (Kako ste blijedi! Vi ste
vrlo bolesni, gospoice!) - rekla je, gurnuvi prst u usta i zurei u mene zamiljeno i
glupo, ali mi se tada inilo ljepim od najsjajnije inteligencije.
Isabella nije bila jedina koja nije nita znala, to se, hvala Bogu, uskoro pokazalo.
Prije no to je dan zavrio bila sam zahvalna svim slijepim ukuanima. Veina njih imala
je drugog posla pa nije itala srca niti je tumaila mrane rijei. Tko eli, moe zadrati
svoje tajne, moe biti njihov vladar. U tijeku dana dobivala sam dokaz za dokazom da
uzrok mog jada nije poznat, i da je cijeli moj unutarnji ivot proteklih est mjeseci jo
uvijek moj. Nije bilo poznato - nije bilo primijeeno - da za mene naroitu vrijednost ima
jedan ivot meu svim tim drugim ivotima. Ogovaranje me mimoilo, radoznalost me
nije primijetila. Te dvije osebine, koje uvijek lebde oko nas, nikada se nisu spustile na
mene. To je jednako kao da netko lei u bolnici punoj groznice i izbjegne tifus. Gospodin
Emanuel je doao i otiao. Bila sam odjevena i traena u vrijeme i nevrijeme, a ja sam ga
sluala: Gospodin Paul zove gospoicu
Lucy - Gospoica Lucy je s gospodinom Paulom, takvi su bili svakodnevni
izvjetaji. Nitko to nije komentirao, a jo manje osuivao. Nitko nije namigivao, niti se
rugao.
Gospoa Beck je rijeila zagonetku. Ali to nikome drugom nije uspjelo. Ono to
sam sada trpjela bila je bolest - glavobolja. Ja sam to prihvatila.
Ali koja tjelesna bol je mogla biti nalik ovoj? Otiao je bez oprotaja. Sudbina i
bijesne furije u liku zavidne ene i pobonog sveenika odredili su da ga vie nikada ne
vidim. Je li bilo udo to me slijedea veer nala u istom stanju kao prethodna.
Nesmirena, izmuena, ja sam ponovno etala pustom sobom u uasnom tihom oaju.
Gospoa Beck me nije sama htjela te noi odvesti u postelju. Nije dolazila ni blizu
mene. Poslala je Ginevru Fanshawe. Nije mogla nai boljeg posrednika za tu svrhu.
Ginevrine prve rijei Je li vaa glavobolja jaka? (jer je Ginevra poput ostalih mislila da
me boli glava, i da je ta glavobolja bila tako nesnosna da sam problijedila i nisam mogla
prestati hodati) - te njezine prve rijei rodile su u meni elju da pobjegnem bilo kamo,
samo da je ne moram sluati. A ono to je slijedilo - albe zbog njezine vlastite glavobolje
- jo su tu elju samo pojaale.
Pola sam gore. Legla sam u postelju - u moju bijednu postelju u kojoj su me
proganjali brzi korpioni. Nisam leala jo ni pet minuta, kad je stigla Goton s nekim
napitkom. Bila sam edna. Brzo sam ga popila. Pie je bilo slatko, ali osjetila sam ukus
droge. - Gospoa kae da ete od ovog sigurno zaspati, draga moja - rekla je Goton,
nakon to sam joj vratila praznu au.
- Oh, dali su mi sredstvo za umirenje. I to snano. Htjeli su me jednu no smiriti.
Svi su poli na spavanje, upalili su nonu lampicu, u spavaonici je zavladala
tiina. Uskoro su svi spavali. San je slavio laku pobjedu nad tim jastucima, bio je

312

Bosnaunited
zadovoljan vladar glava i srdaca koji nisu znali za bol. Mimoiao je nemirnog.
Droga je djelovala. Ne znam je li gospoa dala prejaku ili preslabu drogu. Ali
rezultat nije bio onakav kakav je ona oekivala. Mjesto umirenja nastupilo je uzbuenje.
Probudila sam se s novim mislima. Imala sam udne, arene sne. Skup privienja kretao
se oko mene, robovi su pjevali, trube trubile u nevrijeme. Mata se probudila, pojavila se
nagla i smjela. Sa srdbom je gledala na stvar, na svog gospodara.
- Ustani! - govorila je. - Ljenjivice, noas e se izvriti moja volja. To nee
sprijeiti.
- Pogledaj pred sebe i promatraj no! - kriknula je. I kad sam podigla teku
zavjesu s prozora, ona mi je kraljevskom gestom pokazala predivan mjesec.
Uinila je nesnosnom za moje osjeaje treptavu tamu, ogranienost i vruinu
spavaonice. Natjerala me da napustim tu peinu i da je slijedim u rosu, svjeinu i sjaj.
Prikazala mi je udnu sliku Villette u pono. Naroito park sa svojim utljivim
alejama, koje su se prostirale osamljene i tihe. Izmeu njih smjestio se prostrani kameni
bazen koga sam poznavala i kraj kojeg sam esto stajala. Uvukao se pod sjenu stabala i
bio pun prozirne, hladne vode sa zelenim pokrovom od lia. to je sve to bilo? Ulazna
vrata bijahu zatvorena, zakljuana i uvana. Nije se moglo ui u park.
Zar se nije moglo? O tome je trebalo razmiljati i dok sam to inila, obukla sam se
posve mehaniki. Nisam mogla zaspati, niti mirno leati - bila sam sva uzbuena - pa to
sam mogla uiniti bolje nego da se obuem?
Vrata su bila zakljuana, vojnici su stajali pred njima. Zar nije bilo mogue ui u
park?
Prije nekoliko dana, u prolazu, primijetila sam, ne obraajui tome panju, otvor u
ogradi od kolja. Sada sam u sjeanju ponovno ugledala taj otvor. Jasno sam ga vidjela.
Uski, nepravilan otvor, koji se mogao zamijetiti izmeu stabala lipa, pravilno posaenih
poput kolonade. Mukarac se ne bi bio mogao provui kroz taj otvor, niti bi to mogla
uiniti vrsta ena, moda ni gospoa Beck. No, ja sam pomislila kako bih ja to moda
mogla, pa bih bar trebala pokuati. Ako uspijem ui, tada bi u taj as cijeli park bio moj taj mjeseinom osvijetljen pononi park.
Kako je vrsto spavala spavaonica! Kako dubokim snom! Kako je tiho bilo disanje!
Kako tiha cijela velika kua! Koliko je sati bilo? Htjela sam to saznati. Dolje u uionici
stajao je sat. to me spreavalo da poem dolje i da pogledam? Na takvoj mjeseini,
njegovo bijelo lice i crne kazaljke morale su biti jasno vidljive. to se tie prepreka, mogle
su samo zakripiti arke ili kljocnuti brave. Te tople srpanjske noi sva su vrata stajala
otvorena zbog propuha. Hoe li me daske na podu spavaonice odati svojim kripanjem?
Nee. Znala sam gdje je koja daska labava, pa sam je izbjegavala. Hrastove stepenice
malo su zakripale pri silasku, ali ne jako. Stigla sam u predvorje.
Velika vrata uionice bijahu zatvorena, zabravljena. Prolaz u hodnik bio je
otvoren. Uionice su mi se priinile velikim, beivotnim zatvorima, ispunjenim za mene
nepodnoljivim sjeanjima to lee bijedno na slami i u okovima. Hodnik je pruao
radosniji izgled, vodio je kroz visoko predvorje ravno na ulicu. Pst! Sat izbija. Iako je

313

Bosnaunited
tiina mog samostana sablasna, ipak je istom jedanaest sat. I dok moje uho hvata
posljednji udarac sata koji se gubi u tiini, ujem iz daljine, iz grada, neto nalik na zvona
ili glazbu. Zvuk u kojem se mijeaju njenost, pobjeda i tuga. Oh, pribliiti se toj glazbi,
sluati je na osami kraj bazena! Dajte mi da poem - dajte mi! to me zadrava, to
oteava polazak u slobodu? Ovdje u hodniku visi moja vrtna odjea, moj eir sa irokim
obodom, moja marama. Velika teka vrata nisu zatvorena lokotom. Nije potrebno traiti
klju. Zatvorena su nekom vrstom reze koja se ne moe otvoriti izvana, ali koja se
iznutra otvara bez buke. Hoe li mi to uspjeti? Nisu se opirala mojim rukama, posao je
bio lak. Uinilo mi se kao da su se vrata sama od sebe otvorila. Zaudila sam se kad sam
prestupila prag i stala na plonik, kako je lako bilo pobjei iz tog zatvora. Bilo je kao da
sam iznenada postala nevidljiva, kao da je preda mnom ila neka sila koja je sve
rastvarala pred sobom. Jer ja zapravo nisam nita uinila. Mirna ulica Fossette! Nalazila
sam na ploniku ljetnu no, ponuenu putniku, o kojoj sam sanjala. Vidim mjesec nad
sobom. Osjeam rosu u zraku. Ovdje ne mogu ostati. Jo sam odvie blizu starom
prebivalitu, tako blizu zatvoru da mogu uti uzdisanje zatvorenika. Ova sveana tiina
nije ono to ja traim, nije ono to mogu podnijeti. Za mene lice tog neba ima izgled smrti
svijeta. I park e biti miran, iako znam da samrtniki mir svuda vlada, ali ipak, poi u u
park.
Krenula sam dobro poznatim putem. Prema palaama Gornjega grada, odakle su
sigurno dolazili zvuci glazbe koju sam bila ula. Sada su zamrli, no mogli bi se ponovno
probuditi. Pola sam dalje, nisu me doekali ni zvuci orkestra, a ni zvona. Zamijenio ih je
drugi zvuk, nalik na snano strujanje, koji je postajao sve dublji to sam ja dalje ila.
Zasjalo je svjetlo, zavladalo je kretanje gomile, zvona su zabrujala - kamo sam ja to
dola? Izbijajui na Grande place, nala sam se kao u nekoj aroliji meu radosnim,
ivahnim i veselim mnotvom. Villette je nalik na buktinju, obasjan je svjetlom. ini se
kao da su svi ljudi na ulicama. Mjeseina i nebo su odagnani. Grad svojim svjetlima
odraava svoj sjaj. Sveana odjea, ukraene koije, lijepi konji i ponosni jahai prolaze
ulicama. Vidim ak i poneke maske. To je udna scena, udnije od snova. Ali gdje je
park? Moram biti u njegovoj blizini. Usred te buke sigurno se prostire mrani, mirni
park. Bar tamo nee biti baklja, svjetiljki i svjetine. Pitala sam se to ba kad je kraj mene
prola koija s poznatim licima. Kroz gusto mnotvo mogla sam se samo polagano
probijati. Zauzdani konji poskakivali su vatreno. Dobro sam vidjela one koji su se
nalazili u koiji. Oni nisu vidjeli mene, ili me bar nisu mogli prepoznati jer sam skupila
oko sebe iroki rubac i zastrla lice slamnatim eirom (u toj gomili nijedna haljina nije
bila udna). Ugledala sam grofa de Bassompierre, svoju kumu, lijepo dotjeranu i
radosnu. Vidjela sam i Paulinu Mary koju su krasile tri aureole: ljepota, mladost i srea.
Kad bi ovjek zamijetio njezinu sreu, taj radostan sjaj u oima, tada ne bi primijetio
njezinu elegantnu haljinu. Bila je odjevena u neto bijelo, lagano, zaruniki. Nasuprot
nje sjedio je Graham Bretton. Sjaj njezine linosti proiziao je iz toga to ga je gledala. Sjaj
svojih oiju upijala je iz sjaja njegovih.
Bilo mi je udno zadovoljstvo promatrati te prijatelje a da oni mene nisu vidjeli.
Krenula sam za njima prema parku. Promatrala sam ih u svjetlu, okruene novim
divotama. Gledaj! eljezna kapija izmeu kamenih stupova bijae rasvijetljena sjajnim

314

Bosnaunited
lukom od mnotva zvijezda. Slijedila sam ih oprezno kroz tu kapiju (koije nisu smjele
prolaziti). Gdje su bili oni, a gdje ja?
Nalazila sam se u zaaranoj zemlji, u divnom vrtu, na travnjaku ukraenom
arenim meteorima, u umi ije su kronje obasjavale rumene, grimizne i zlatne vatre.
Predio gdje nije bilo drvea bio je ispunjen najudnijim arhitektonskim djelima. Oltari i
hramovi, piramida, obelisci i sfinge. Nevjerojatno, ali uda i simboli Egipta bili su
razmjeteni u parku Villette.
Nije vano to sam za pet minuta shvatila tu tajnu, nala klju zagonetke i iluzija
se razotkrila. Nije bilo vano to sam ubrzo prepoznala tvorivo tih sveanih ukrasa drvo, boju i karton. Neizbjena otkria nisu uspjela unititi ar te noi. Nije bilo vano
to sam shvatila razlog velike sveanosti - sveanosti koju ulica Fossette nije okusila, iako
je bila zapoela u samu zoru i trajala u svom sjaju sve do ponoi.
U stara vremena, kako povijest pria, dolo je do uasne nesree u Labassecouru,
koja je prouzroila i sama ne znam kakve opasnosti za prava i slobodu njezinih
stanovnika. Bilo je najava rata, ako i do samog rata nije dolo. No bilo je ulinih borbi,
guve, podizanja barikada, neki su se graani pobunili, pozivali su vojsku, dolo je do
tunjave kamenjem, pa ak i do pucnjave. Prialo se da su neki rodoljubi pali. U starom
Donjem gradu postoji mjesto, posebno lijepo sagraeno, u kojem su se, kako tvrdi
predaja, nalazile kosti muenika. Bilo kako bilo, jedan dan u godini bio je posveen
uspomeni na te rodoljube i muenike, i u njihovu se ast odravala sveanost. Ujutro se
itao sveani Te Deum u crkvi sv. Ivana Krstitelja, a vee je bilo posveeno priredbama,
dekoracijama i iluminacijama i ja sam ih sada gledala. Dok sam promatrala sliku bijelog
ibisa smjetenu na stupu i gledala u duboki, bakljama osvijetljeni put na ijem se kraju
nalazila Sfinga, izgubila sam iz vida drutvo koje sam bila slijedila preko trga. Nestali su
poput prikaza. itava je scena bila nalik na san. Svi su oblici lelujali, kao da su plovili,
glasovi bijahu nalik na jeki;: podrugljivi, nekako nesigurni.
Poto su Paulina i njezini prijatelji nestali, uinilo mi se kao da ih nisam ni vidjela.
Nisu mi nedostajali kao voe kroz taj kaos, a jo manje kao zatitnici u toj noi.
U toj sveanoj noi bilo bi sigurno ak i dijete. Velik broj seljaka stigao je iz okolice
grada. Svuda naokolo nalazili su se sveano odjevenu poteni graani. Moj slamnati
eir nije privukao niiju pozornost meu tim kapama, kaputima, kratkim podsuknjama
i dugim haljecima. Samo sam iz opreza svezala iroki rub jo jednom vrpcom, kako to
ine Ciganke. Sada sam bila tako sigurna kao da sam maskirana.
Sila sam niz aveniju i pomijeala se s mnotvom tamo gdje je bilo najgue.
Nisam mogla biti mirna, niti sam mogla samo promatrati. Stopila sam se s tom scenom,
upijala sam blagi noni zrak i svjetlo koje se as palilo, as gasilo. Srea i nada stisnule su
mi ruku, a upravo sada prezrela sam oaj.
Moja nejasna elja kad sam krenula dalje, bijae nalik na bistru, zelenu i duboku
vodu. Sanjala sam o toj svjeini i zelenilu strastvenom eljom nekoga koji nije svjestan
svoje groznice. Meu tom guvom, uurbanou i bukom jo sam uvijek potajno udila
da stignem do bazena, do tog okruglog kristalnog zrcala u kojem je mjesec kupao svoje
biserno elo.

315

Bosnaunited
Poznavala sam svoj put, no neto me spreavalo da stignem onamo. Ovdje neki
prizor, tamo neki glas pozivali su me da skrenem s tog i s onog puta. Ve sam ugledala
visoko drvee posaeno poput okvira oko tog zrcala, ali uto sam zaula s desnog
proplanka glas za koji sam pomislila da bi se mogao zauti samo s otvorenog neba. Glas,
koji se moda uo iznad Betlehema one noi kad se pronijela sretna vijest. Pjesma i
ugodna glazba dopirahu iz daljine. Puna sklada probijala se kroz sjene brzo na snanim
krilima. Da nije bilo stabla na koje sam se mogla nasloniti, bila bih pala. inilo mi se kao
da ujem bezbroj glasova, bezbroj razliitih glazbala meu kojima sam prepoznala
rogove i trube. To je bilo kao da morski valovi udaraju uz zvukove pjesme.
Talasasta struja doprla je do mene, a zatim se povukla. Ja sam je slijedila. Odvela
me do neke bizantinske graevine - neke vrste kioska blizu sredita parka. Oko njega se
skupilo na tisue ljudi. Prisustvovali su koncertu pod vedrim nebom. Ono to sam ula
bio je drim, zbor lovaca. Dojam koji je zbor izazvao samo je jo vie pojaavao tamu
noi, mistiku prostora i moje raspoloenje. Ovdje su se sakupile gospoe naizgled vrlo
lijepe pod tim svjetlom. Njihove su haljine bile koprenaste, ili su pak imale satenski sjaj.
Cvijee i ipke su treperile, koprene su vijorile oko ukraenih eira, kao da je veliki zbor
svojim gromkim glasovima ustalasao zrak iznad njih. Najvei dio tih dama smjestio se
na stolicama u parku, a iza njih i kraj njih stajala su gospoa. Vanjski redovi gomile
sastojali su se od graana, naroda i policije.
Tu negdje u pozadini sam se i ja smjestila. Godilo mi je da ostanem miran,
nepoznat i nezamijeen susjed u ovom skupu priprostih kratkih podsukanja i izama,
udaljeni promatra svilenih haljina, barunastih kaputa i eira s perjem. Odgovaralo mi
je da budem sama usred te ivosti i veselja. Nisam eljela, a nisam bila ni sposobna da
prokrim put kroz zbijenu gomilu, pa sam zato ostala stajati daleko, gdje sam mogla sve
uti, ali odakle sam vidjela vrlo malo.
- Gospoica ovdje nije dobro smjetena - ula sam neki glas kraj mene. Tko mi se
to usudio obratiti, kad nisam eljela drutvo? Okrenula sam se vie da odbijem nego da
odgovorim. Ugledala sam nekog ovjeka - graanina - potpunog stranca, kako mi se u
prvi mah priinilo. No drugi pogled odao mi je da je to bio neki trgovac knjigama, u ijoj
sam knjiari nabavljala sve knjige za ulicu Fossette. Taj je ovjek u naoj koli bio poznat
po izrazito mrzovoljnom raspoloenju. esto se vrlo grubo ponaao, ak i prema nama,
svojim glavnim kupcima. to se mene osobno tie, on mi se uvijek sviao. Bio je pristojan
prema meni, ponekad ak i ljubazan. Jednom mi je uinio uslugu pomaui mi pri
razmjeni stranog novca. Bio je inteligentan ovjek, a pod svojom grubom vanjtinom krio
je dobro srce. Ponekad se u meni rodila misao kako je donekle po svojoj naravi nalik na
gospodina Emanuela (kojeg je dobro poznavao i koga sam esto viala kako sjedi u
njegovu duanu i lista asopise). U toj slinosti nalazila sam objanjenje za moje
pomirljive osjeaje prema njemu. udno, no taj me ovjek prepoznao usprkos mojem
slamnatom eiru i rupcu u koji sam se bila zamotala. Iako sam odbila uslugu, on mi je
prokrio put kroz mnotvo i naao mi bolje mjesto. Uspio je ak nabaviti stolac za mene.
Pritom sam ponovno otkrila kako uporni ljudi nisu najgori, ni najneosjetljiviji. Ovom
ovjeku nije bilo nimalo udno to se i ja nalazim ovdje. Smatrao je jedino potrebnim da

316

Bosnaunited
mi ponudi svoju skromnu, ali ipak korisnu panju. Kad mi je osigurao mjesto i stolac, on
se povukao bez pitanja, bez primjedbe, ne dodavi nijednu nepotrebnu rije. Nije bilo
udo to je profesor Emanuel volio popuiti cigaru u njegovoj knjiari i proitati feljton
kod gospodina Mireta. Njih su se dvojica sigurno dobro slagali. Nisam sjedila jo ni pet
minuta kad opazih da me moj vrijedan prijatelj doveo u blizinu jedne poznate i obiteljski
prisne skupine. Preda mnom su sjedili Brettonovi i de Bassompierrovi. Na dohvat moje
ruke - kad bih samo odluila da je pruim - sjedila je osoba nalik na vilinsku kraljicu.
Ukrasi od ljiljana i listova nagovjetali su da sve to nije posve bijelo mora biti zeleno.
Moja je kuma takoer sjedila tako blizu, da bi moj dah, kad bih se nagnula naprijed,
mogao pokrenuti vrpce na njezinoj kapi. Bili su odvie blizu. Budui da me je malo prije
prepoznao ovjek, meni gotovo stran, nisam se osjeala ugodno u blizini tako prisnih
prijatelja. Trgnula sam se kad se gospoa Bretton okrenula gospodinu Homeu i kazala
mu sjetivi se mene: - Pitam se to bi moja odluna mala Lucy kazala da je ovdje? alim
to je nismo poveli sa sobom, ona bi uivala u tome. - Zaista bi uivala, na svoj ozbiljan
osjeajan nain. I meni je ao to je nismo pozvali - dodao je taj dobri gospodin. - Svia
mi se kad je zadovoljna, pomalo uzbuena i onda tako sretna. Oboje su mi bili dragi,
dragi sve do dana dananjega zbog dobrodunosti. Nisu znali za bol koja je Lucy gotovo
otjerala u vruicu i dovela je ovamo samu i uzbuenu na granici ludila. Namjeravala
sam se nagnuti preko njihovih ramena i odgovoriti na njihovu dobrotu, zahvaljivanjem
svojih oiju. Gospodin de Bassompierre me nije osobito dobro poznavao, ali zato sam ja
poznavala njega. Divila sam se njegovoj prirodi, tako iskrenoj, toploj i punoj
oduevljenja. Moda bih bila i progovorila, ali upravo se tada Graham okrenuo.
Okrenuo se jednim od onih svojih otmjenih, vrstih pokreta, kojima se toliko razlikovao
od gospodina Paula. Iza njega se zbila gomila. Tisue oiju mogle su uhvatiti njegov
pogled. Zato se, dakle, usredotoio ba na mene? Zato me pritiskao svom snagom svog
plavog oka? Zato, ako je ve elio pogledati, jedan pogled nije bio dovoljan? Zato se
okrenuo, poloio lakat na naslon stolca i poeo me pomno promatrati? Nije mogao
vidjeti moje lice, bila sam ga zastrla. Sigurno me nije mogao prepoznati. Nisam htjela da
me prepozna. Ustao je, uspjelo mu je da mi se priblii. Jo asak i saznao bi moju tajnu.
Moj identitet bio bi otkriven njegovim vrstim, iako ne tiranskim rukama. Postojao je
samo jedan nain da mu pobjegnem ili da ga prevarim. Dala sam mu znak pokretom
punim molbe neka me ostavi samu. Da je ostao uporan ugledao bi bijesnu Lucy. Ni sve
ono to je u njemu bilo veliko, dobro i njeno (a Lucy je osjeala svu silinu toga) ne bi je
moglo danas ukrotiti, uiniti dobroudnom i blagom. Pogledao je i odustao. Stresao je
svoju lijepu glavu, ali nije progovorio. Ponovno je sjeo. Vie se nije okretao niti mi je
smetao svojim pogledom, osim jednog jedinog trenutka, kad je pogled vie zabrinut
nego radoznao doletio k meni i smirio moje srce kao to juni vjetar smiruje zemlju.
Ipak Grahamovi osjeaji prema meni nisu bili posve hladni. Sauvao je u svom srcu
jedno malo mjesto pod nebom gdje je Lucy mogla nai utjehu, ako bi je zatraila. Nije
bilo tako lijepo kao ono gdje je smjestio svoje muke prijatelje, niti nalik na dvoranu u
kojoj je vrio svoje milosre, ili biblioteku u kojoj je spremao svoje znanje. Jo manje je
nalikovalo paviljonu u kojemu se pripremala njegova svadba. Ipak, on je svojom dugom
i uvijek jednakom ljubaznou dokazao da postoji jedna sobica iznad ijih je vrata pisalo

317

Bosnaunited
Lucyna soba. I ja sam u svom srcu sauvala mjesto za nj. Mjesto koje nikada nisam
izmjerila ni kompasom ni metrom. Nalikovalo je atoru Peri-Banua. Cijeli svoj ivot
nosila sam ga sloenog i stisnutog u aci. Kad bi se oslobodio pritiska, ipak ne znam bi li
ga njegova priroena sposobnost za irenjem mogla uveati do hrama za gosta.
Te je noi Graham bio strpljiv, no ja nisam mogla ostati u njegovoj blizini. Morala
sam napustiti opasno mjesto. Iskoristila sam priliku, ustala i oduljala se. On je mogao
pretpostaviti i vjerovati da se Lucy skriva ispod toga rupca i eira, ali nikada nije mogao
biti potpuno siguran u to, jer nije vidio moje lice.
Nije li moj nemiran duh sada naao smirenje? Nije li bilo dovoljno pustolovina za
mene? Nisam li udjela za sigurnou pod krovom? Nisam. Jo sam se uvijek vie plaila
svoga kreveta u spavaonici nego to se to rijeima moe iskazati. Hvatala sam se za sve
to mi je moglo odvratiti misli. Nekako sam osjeala kako je nona drama tek zapoela, i
da je tek prolog izgovoren. Sjena neke tajanstvenosti vladala je tim umovitim
kazalitem. Glumci i dogadaji ekali su iza pozornice. To sam mislila. Predosjeaj mi je to
govorio. Hodajui uokolo, pokoravajui se pritisku svakog lakta, dospjela sam do jednog
dijela parka gdje je raspored drvea - as u gustiu, as u osamljenim stablima, - nekako
razbijao nagomilano ljudstvo. To je mjesto bilo daleko od glazbe, pa ak i od svjetiljaka.
Bilo je ipak dovoljno buke da ublai tiinu, a svjetiljke i nisu bile potrebne zbog visokog
punog mjeseca. Ovdje su se uglavnom smjestile obi- teljske skupine, Neke od njih
okruila su djeca, makar je ve bilo kasno. Ba su zbog djece izbjegavali guvu.
Tri tanka visoka drveta rasla su jedno do drugoga i gotova se dodiravala. Bacala
su gustu sjenu na zeleni breuljak na ijem se vrhu nalazila klupa, za vie osoba. No,
inilo se kao da je preputena samo jednoj, a preostali lanovi drutva stajahu uokolo. U
tom krugu nalazila se neka dama. Drala je za ruku malu djevojicu. Kad sam tu
djevojicu ugledala ona se okretala oko svoje pete, klatila se na ruci svoje voditeljice,
bacala se as ovamo as onamo, radosnim i fantastinim kretnjama. Njezini udni
pokreti izazivali su moju pozornost, uinili su mi se nekako poznatima. Bolje pogledavi,
dogodilo mi se to isto s odjeom djeteta. Ljubiasti svileni kaput, mali okovrat- nik od
meke tkanine, cijela ta praznika odjea bijae ures jednoga kerubina kojeg sam
predobro poznavala. Tog punoglavca, tu Desiree Beck, jer to je zaista bila ona. To me
otkrie moglo pogoditi poput groma, no takva hiperbola bila bi preuranjena. Bilo je
predodreeno da se otkrie popne jo vie stupnjeva prije no to dosegne vrhunac.
U ijoj se ruci ljubazna Desiree mogla njihati tako sebino, iju je rukavicu mogla
trgati tako nepaljivo, iju je ruku mogla tako navlaiti, ije li je haljine mogla tako
bezobzirno gaziti? To su morale biti ruke, rukavice i haljine njezine gospoe majke! I
zaista, tamo je, umotana u indijski al sa svijetlozelenom kapom na glavi, stajala svjea,
ljubazna i dopadljiva gospoa Beck.
udno! Pretpostavljala sam da se gospoa Beck nalazi u krevetu, a Desiree u
kolijevci u taj blaeni as i da obje spavaju snom pravednika izmeu svetih zidova, u
strogoj odijeljenosti ulice Fossette. Najvjerojatnije ni one ne bi mogle pomisliti da se
gospoica Lucy nalazi negdje drugdje osim u svom krevetu. A sada smo se ovdje nale
sve tri u tom prazniki osvijetljenom parku u samu pono i zabavljale se.

318

Bosnaunited
injenica je bila da je gospoa postupala samo prema svojim ustaljenim
navikama. Prialo se medu uiteljima, pa makar tome i nisam obraala naroitu
pozornost, da esto, kad smo mislile da se nalazi u svojoj sobi i spava, gospoa izlazi,
elegantno odjevena, i zabavlja se u operi, ili na plesu. Gospoa nije voljela ivot u osami,
pa se pobrinula, vrlo diskretno, da svoj ivot obogati ovozemaljskim uivanjima.
Pola tuceta gospode, njezinih poznanika, stajahu oko nje. Meu njima sam brzo
prepoznala dvojicu ili trojicu. Tu je bio njezin brat, gospodin Viktor Kint. Pa jo netko s
brkovima i dugom kosom,- miran, utljiv ovjek, ali ije je lice odavalo slinost i ig koji
me duboko potresao. Usprkos suzdrljivosti i mirnoi, razlike u karakteru i dranju, tu je
ipak bilo neto to me podsjealo na jedno lice - ivahno i osjeajno - lice koje se esto
znalo mijenjati i bilo as mrano, a as radosno. Lice koje su mi oteli, koje je bilo
izgubljeno za moje oi, ali u kojem su se izmjenjivali u sjeni i u sjaju najljepi satovi
proljea mog ivota. To lice koje mi je tako esto odavalo nazonost pravog genija, iako
nisam mogla rei zato punim sjajem nije obasjao stvari, duh i samu tajnu. Da - taj Josef
Emanuel - taj ovjek mira - podsjeao me na svoga vatrenog brata.
Osim gospoe, Victora i Josefa poznavala sam jo nekog iz toga drutva. Ta trea
osoba stajala je pogrbljena pozadi u sjeni, no odjea i sijeda glava uinile su je
najupadljivijom od ostalih u drutvu. Bio je to sveenik, otac Silas. Ne misli, itaoe, da je
bilo neeg neskladnog u nazonosti sveenika na toj proslavi. Nije to bio vaar tatine,
ve komemoracija za poginulim rodoljubima. Crkva joj je bila pokrovitelj, pa se time ak
i diila. Bilo je mnogo sveenika te noi u parku. Otac Silas stajao je iza klupe na kojoj je
sjedila jedna jedina osoba. Bila je to udna spodoba, neodreena oblika, ali ipak
velianstvena. Nazirali su se obrisi lica i oblija, no sve je to bilo tako neobino i mogli ste
pomisliti kako je ta glava izvuena iz groba i baena na hrpu skupocjene robe. Zraci
udaljene svjetiljke padali su na sjajne privjeske i iroko prstenje. Ni skromnost mjeseine,
ni udaljenost baklji nisu mogli zatomiti raskoni sjaj odjee. Budite pozdravljeni,
gospoo Walravens! ini mi se da izgledate jo vie nalik na vjeticu nego inae. A sada
je ta dobra gospoa pokazala da zaista nije ni leina, ni duh, ve gruba i neugodna stara
ena. Jer kad je Desiree uputila svojoj majci jo glasniju molbu, elei otii do kioska po
slatkie, grbavica ju je iznenada udarila svojim tapom sa zlatnom rukom.
Tu su, dakle, bili gospoa Walravens, gospoa Beck i otac Silas. Svi ti zavjerenici,
ta tajna hunta. Pogled na njih koristio mi je. Ne bih mogla rei da sam se pred njima
osjeala slabom, zbunjenom ili preplaenom. Brojano su me nadmaili. Ja sam bila
poraena, bacili su me pod svoje noge, ali ja jo nisam bila mrtva.

319

Bosnaunited

XXXIX.
STARI I NOVI POZNANICI

Opinjena kao pred troglavim zmajem, ja ih nisam mogla napustiti. Kao da je tlo
vezalo moje noge. Isprepleteno drvee bacalo je sjenku, no je aputala zatitnike rijei,
a svjetiljka bacala tek toliko svjetla da mi je pokazala sigurni stolac u tami. Dopustite mi
da sada ukratko ispriam itaocu sve to sam u proteklih mranih etrnaest dana saznala
iz pria o uzroku i cilju putovanja gospodina Emanuela. Pria je kratka i nije nova. Alfa
joj je Mamon, a omega interes.
Gospoa Walravens koja je bila uasna kao hinduski idol, posjedovala je, ini se, i
osebine takvog idola. injenica je da ona jedno bijae bogata. Iako je trenutano bila bez
novaca, vjerojatno e jednog dana opet zasjati bogatstvom. U Basseterre u Guadalupe
ona je imala posjed, kojeg je dobila kao miraz prije ezdeset godina. Posjed je bio
zaplijenjen zbog dugova njezina mua, ali ini se da je sada ponovno pripao njoj.
Pretpostavljalo se da bi ga sposoban slubenik mogao za nekoliko godina uiniti vrlo
produktivnim.
Otac Silas zainteresirao se za tu mogunost u interesu vjere i crkve, jer je Magloire
Walravens bila njezina odana vjernica. Gospoa Beck, daleka roakinja grbavice, znajui
da starica nema svoje vlastite obitelji, dugo je razmiljala o mogunostima - s
proraunatim majinskim interesima. Ma kako gospoa Walravens zlo postupala s
njom, ona joj nikada nije prestala udvarati, zbog interesa. Gospoa Beck i sveenik bili su
stoga zbog novanih interesa jednako zainteresirani za imanje u Zapadnoj Indiji.
Ali udaljenost je bila velika, a klima loa. Taj sposobni poteni slubenik morao je
biti odan ovjek. A ba takvog ovjeka bila je gospoa Walravens zadrala u svojoj slubi
dvadesetak godina. Prvo mu je upropastila ivot, a zatim je ivjela na njemu poput
parazita. Takvog je ovjeka otac Silas obuavao i privezao za sebe vezama zahvalnosti,
navike i vjere. Takvog je ovjeka poznavala i gospoa Beck i mogla je donekle na nj
utjecati. Moj , ak - rekao je otac Silas - ako ostane u Evropi, riskira otuenje od vjere,
jer se povezao s heretkinjom. I gospoa Beck dodala je svoj komentar, zadravi
dakako u svojim grudima tajni razlog zbog kojeg je eljela taj odlazak. Ono to ona nije
mogla dobiti, nije eljela da netko drugi dobije. Radije bi to unitila. to se pak tie
gospoe Walravens, ona je htjela svoj novac i svoju zemlju, a znala je da Paul, ako na to
pristane, moe biti najbolji i najvjerniji sluga. I tako su ta tri sebinjaka stala opsjedati
jednog nesebinog. Oni su raspravljali, molili preklinjali. Predali su se njegovoj milosti, u
njegove su ruke poloili svoj interes. Traili su od njega samo dvije- tri godine odanosti,
nakon toga moe ivjeti kako hoe. Jedan od njih moda mu je poelio u meuvremenu i

320

Bosnaunited
smrt.
Jo ni jedno ivo bie nije nikada poloilo skrueno svoj interes pred noge
gospodina Paula, ili ga s puno povjerenja poloilo u njegove ruke, a da bi ga on mogao
odbiti. Nitko nije pitao kakva je bila njegova osobna bol ili unutranje odupiranje zbog
odlaska iz Evrope. Kakve su bile njegove namjere u budunosti. Mogla sam pogoditi
kakav je bio njegov razgovor sa sveenikom. Osjeaji dunosti I vjere iskoriivani su za
to, samo da ga se uvjeri. Sve sam to mogla shvatiti. Ali on je otiao bez pozdrava. To vie
nisam mogla dokuiti.

***
Sagnute glave, i ela poloena na ruke, ja sam sjedila izmeu drvea i granja. Da
sam eljela mogla sam uti cijeli razgovor mojih susjeda. Bila sam dovoljno blizu. Ali
neko vrijeme nije bilo razloga za prislukivanje. Razgovarali su o haljinama, glazbi,
iluminaciji i lijepoj noi. eljela sam da govore Vrijeme je lijepo za njegovo putovanje.
Antiga (njegov brod) e jedriti sigurno. No, takva primjedba nije pala. Nisu
spomenuli ni Antigu, ni put, ni putnika. Moda to brbljanje jednako tako nije zanimalo
gospou Walravens kao ni mene. inila se nemirna. Okretala je glavu ovamo i onamo,
pogledavala kroz granje i u gomilu, kao da nestrpljivo oekuje neiji dolazak. - Ou sont
ils? Pourquoi ne viennent ils? (Gdje su? Zato ne dolaze?)
- ula sam je kako govori nekoliko puta. I konano, odluivi da dobije odgovor
na svoje pitanje na koje do tada nitko nije obraao pozornost, ona je glasno izgovorila
ovu reenicu, prilino kratku i jednostavnu, ali koja me ipak potresla:
- Messieurs et mesdames - rekla je - Ou done est Justine Marie? (Gospoo i dame, gdje
je Justine Marie?)
Justine Marie! to je to znailo? Justine Marie, ta mrtva opatica, pa gdje bi ona
bila? Naravno, u grobu, gospoo Walravens, to elite od nje? Vi ete jednom poi k njoj,
ali ona nikada nee doi k vama. Tako bih joj ja bila odgovorila da je za odgovor na meni
bio red. No, inilo se da nitko nije mislio kao ja. Nitko nije bio iznenaen, uplaen ili
zbunjen. Najmirniji i najobiniji odgovor uslijedio je na udno pitanje grbave vjetice na
pitanje koje bi uzbudilo i mrtve. - Justine Marie - rekao je netko - upravo dolazi. Ona je
kod kioska i brzo e stii ovamo.
To pitanje unijelo je promjenu u avrljanje, jer to nije bilo nita drugo do lagano,
obiteljsko askanje. Neke aluzije i komentari kruili su uokolo, ali svi tako nejasni, tako
ovisni o osobama ija imena nisu bila spomenuta, ili pak o neodreenim dogaajima.
Iako sam sada paljivo sluala nisam iz svega toga mogla zakljuiti nita drugo nego da
se priprema neto u vezi s tom sablasnom Justine Marie, bila ona iva ili mrtva. Ta se
obiteljska hunta iz nekog nepoznatog razloga hvatala za glavu. Kao da je bila u pitanju
neka svadba i bogatstvo. Moda se radilo o Victoru Kintu ili moda Josefu Emanuelu, jer
su obojica bili neenje. Jednom sam pomislila da se govorilo i nagaalo neto o nekom
svjetlokosom strancu kojeg su zvali Heinrich Mtihler. U tijeku razgovora gospoa

321

Bosnaunited
Walravens bi dobacivala otre, grube primjedbe. Njezino je nestrpljenje bilo odvraeno
samo nadziranjem Desiree. Budui da se stara ena nije mogla micati, prijetila joj je
tapom.
- La voila! - iznenada je viknuo jedan od gospode - voila Justine Marie qui arrive!
(Evo je! Evo dolazi Justine Marie!) To je bio udan trenutak za mene. Nastojala sam se
prisjetiti portreta one opatice na vratima. Sjetila sam se i tune ljubavne prie. Vidjela
sam u mislima viziju s tavana, pojavu u aleji, udno bie u vrtu. Imala sam predosjeaj
da u neto otkriti, da dolazi otkrie. Ah, kad se mata jednom pone kovitlati, gdje nam
joj je kraj? Gdje je zimsko drvo tako golo i suho, gdje bijedna ivotinja, oblak u prolazu ili
mjeseeva zraka koju mata ne bi mogla pretvoriti u duha?
Iekivanje otkria te tajna pritiskalo je moje srce. Sve do sada vidjela sam utvaru
samo u mraku. Sada je trebalo da je ugledam okom u oko. Pogledala sam.
- Ona dolazi! - uzviknuo je Josef Emanuel.
Krug se otvorio da propusti novog, dobro dolog lana. U tom su asu pronijeli
baklju. Njezin je sjaj pomogao blijedom mjesecu da osvijetli rasplet koji me titio.
Sigurno su i oni tamo morali osjetiti neto od uzbuenja to sam ga ja osjeala. I
najhladniji u toj skupini morao je naas suzdrati svoj dah. to se mene tie, moj je ivot
zastao.
Prolo je. Kucnuo je as i opatica je dola. Kriza i otkrie su proli. Buktinja je jo
uvijek sjala u rukama uvara parka. Dugi plameni jezici gotovo liu lice oekivane - eno
je, tamo stoji jasna preda mnom. Kako izgleda? to nosi? Tko je ona?
Danas u parku ima mnogo maski, a kako je ve bilo pozno i stao se iriti udan
osjeaj tajanstvenosti, zar mi ti, itaoe, ne bi vjerovao, kad bih ti kazala da je ona
nalikovala opatici s tavana, da je nosila crnu suknju i bijelu kapu, da je izgledala poput
nekog uskrslog bia od krvi i mesa, da je bila uskrsli duh.
Sve lai - sve izmiljotine! Neemo sudjelovati u tom poslu! Budimo poteni i
strgnimo, kao i do sada, svakidanju koprenu i pogledajmo istini u oi.
Svakidanju, to je loe odabrana rije. Ono to vidim nije svakidanje. Ovdje stoji
djevojka iz Villette, djevojka iz kole. Ona je obina djevojka obdarena ljepotom ove
zemlje. Dobro je uhranjena, zgodna i punana. Njezini su obrazi okrugli, oi dobre. Kosa
joj je gusta. Lijepo je odjevena. Nije sama. Prate je tri osobe. Dvije starije, kojima se ona
obraa s tetko i strie. Ona se smije i brblja, dobroduna je, jedra i rascvjetana. Ona je
prava lijepa graanka.
Toliko to se tie Justine Marie. Toliko o duhu i tajni, koja nije bila rijeena - ta
djevojka sigurno nije bila moja opatica. Ono privienje to sam bila vidjela na tavanu i u
vrtu bilo je za pedalj vie od nje. Pogledali smo, dakle, tu ljepoticu bacili pogled na
starog strica i tetu. Jeste li bacili pogled i na treeg lana tog drutva? Moemo li i njemu
pokloniti asak pozornosti? On ima pravo na to, ne susreemo ga prvi puta. vrsto sam
stisnula ruku i duboko udahnula. Zadrala sam krik, zaustavila skok, zanijemila poput
kamena. Ali znala sam to gledam. Kroz maglu koju su na mojim oima razastrle mnoge
noi plakanja, ja sam ga prepoznala. Kazali su da e otploviti s Antigom. To je kazala

322

Bosnaunited
gospoa Beck. Lagala je, ili je rekla ono to je jednom bila istina, ne opozivajui to kad je
postala la. Antige je ve isplovila, a tamo je stajao Paul Emanuel. Jesam li bila sretna?
Teki je teret spao s mene. Je li ta injenica opravdala radost? Nisam to znala. Trebalo je
prvo saznati zbog ega je njegov put bio odgoen. Koliko se to odgaanje ticalo mene?
Nije li bilo nekih koje je to moglo vie pogoditi?
I konano, tko je bila ta mlada djevojka, ta Justine Marie? Nije bila stranac, itaoe!
Znala sam je po vienju. Posjeivala je ulicu Fossette. esto je dolazila na gospoina
nedjeljna primanja. Bila je roakinja i Beckovih i Walravenovih. Svoje je ime dobila
prema opatici koja bi bila njezina teta da je jo iva. Njezino je prezime bilo Sauveur. Bila
je nasljednica i siroe. Gospodin Emanuel bio je njezin tutor. Neki su govorili i njezin
kum. Obiteljska je hunta eljela da se nasljednica uda za jednog iz njihove drube - za
koga? Pitanje od ivotne vanosti - za koga?
Sad sam bila vrlo sretna to je droga, koju su mi dali u slatkom napitku, uinila da
mi krevet i soba postanu nepodnoljivi. Uvijek sam, cijelog ivota, voljela pronai pravu
istinu. Voljela sam potraiti boicu u njezinu hramu, skinuti joj veo i pogledati joj ravno
u oi. O, titanko medu boginjama. Tvoje prekriveno lice zadaje esto bol zbog svoje
nesigurnosti. Ali otkrij nam jednu crtu, pokai nam jednu liniju, jasnu u krvavoj
iskrenosti, pa emo moda kriknuti u neizrecivom uasu, ali tim krikom mi emo upiti
dah tvog boanstva. Naa srca dru a krv se komea kao rijeka za vrijeme potresa. Ali
mi smo upili snagu. Vidjeti i znati najgore isto je to i oduzeti strahu najveu nadmo.
Drutvo Walrevenovih, koje je sada bilo mnogobrojnije, postajalo je sve veselije.
Gospoda su donosila osvjeenje iz kioska, i svi su posjedali na travu ispod drvea. Pili su
i nazdravljali, smijali se i alili. Gospodin Emanuel se pomalo rugao, pola u ali, a pola
zlobno, naroito na raun gospoe Beck. Uskoro sam shvatila kako je putovanje bilo
odgoeno djelomino po njegovoj elji, ak i protiv savjeta njegovih prijatelja. Pustio je
da Antiga isplovi i rezervirao mjesto na Paul et Virginie koji je imao ispoloviti
etrnaest dana kasnije. Traili su od njega da im kae razlog odgaanja, a on je samo
nejasno odgovorio da je rije o ureivanju malog posla koji mu je prirastao srcu.
Kakav je to posao? To nitko nije znao. Da, inilo se kao da netko djelomino ima njegovo
povjerenje. Znaajan je pogled izmijenio sa Justine Marie. La petite va maider- nest ce
pas? (Mala e mi pomoi. zar ne?) rekao je. Odgovor je smjesta uslijedio!
- Mais oui, je vous aiderai de tout mon coeur. Vous ferez de moi tout ce que vous voudrez,
mon parrain. (Da, ja u vam pomoi svim srcem. Moete uiniti sa mnom to elite,
kume!)
I taj dragi kum prinio je njezinu ruku svojim zahvalnim usnama. Na to sam
primijetila kako svjetlokosi Teutonac Heinrich Muhler postaje sve uzbueniji, kao da mu
se to ne svia. ak je promrmljao nekoliko rijei, zbog kojih mu se gospodin Emanuel
nasmijao u lice i s nemilosrdnim likovanjem pobjednika on je svoje kume privukao
blie sebi.
Gospodin Emanuel bio je te noi naroito dobre volje. Nije izgledao ni malo
potiten zbog promjene koja ga je oekivala i onoga to se imalo dogoditi. On je

323

Bosnaunited
predstavljao pravo sredite drutva. Moda pomalo despotski, u svojem nastojanju da
bude voda i u veselju kao to je bio i u radu, on je neprekidno dakazivao svoje pravo da
to i bude. Njegove su bile najduhovitije rijei, najzanimljivije anegdote, najiskreniji
smijeh. Na svoj nain, neumorno aktivan, on je to jo i pojaavao nastojei svima ugoditi.
Ali, avaj, ja sam vidjela tko mu je bio najmiliji. Do ijih nogu je leao na mahovini, vidjela
sam koga brino titi od none hladnoe, koga je promatrao i uvao poput zjenice svoga
oka.
Aluzije i zadirkivanja bile su este, i ja sam shvatila da e za vrijeme odsutnosti
gospodina Paula, dok on radi za druge, ti drugi, ne ba posve nezahvalni, uvati blago
koje je on ostavljao u Evropi. Neka im on donese blago iz Indije, oni e mu u zamjenu
pruiti mladu zarunicu i bogatu nasljednicu. to se tie posveenja i zakletve na
vjernost pokojnici, to je bilo zaboravljeno. Rascvjetana i lijepa sadanjost nadvladala je
tunu prolost. Napokon je mrtva opatica doista bila sahranjena.
Tako je i moralo biti. Otkrie je zaista dolo. Predosjeanje nije prevarilo. Postoji
neka vrsta predosjeanja koje se nikada ne vara. Samo sam se ja preraunala. Nisam
shvatila pravo znaenje proroanstva. Pomislila sam da je ono govorilo o viziji, iako je
zapravo to bila stvarnost.
Mogla sam se zadrati dulje i promatrati. Mogla sam promisliti prije no to sam
stvorila zakljuke. Neki bi moda ostavili trag sumnje, dokazi nisu bili dostatni. Neki bi
skeptici moda s nevjericom prihvatili projekt enidbe ubogog i nesebinog ovjeka od
etrdeset godina s bogatom nasljednicom od osamnaest. No daleka su od mene bila
takva dvoumljenja, daleko tako privremeno izbjegavanje injenica, kukaviko bjeanje
od uasne, neoekivane, sveobuhvatne istine. Od slabog i neodlunog pokoravanja njoj,
jedinoj vladarici, od neodlunog otpora sili ija je svrha da osvajaki stupa i da ponitava
opiranje istini.
Ne, pourila sam da prihvatim taj plan. Nastojala sam sve to zahvatiti i upiti u
sebe. Privukla sam ga k sebi i umotala se u nj kao to ranjeni vojnik na bojnom polju ovija
svoju zastavu oko izbodenih grudiju. Gadila sam se dok sam je grlila i utvrivala svoje
osvjedoenje najjaim klinovima i najsnanijim udarcima. Od kada je eljezo vrsto ulo
u moju duu, ustala sam, kako sam pomislila, preporoena. U svojoj zaslijepljenosti
govorila sam: Istino, ti si dobra gospodarica svoje pokorne sluavke! Koliko sam patila
dok me je la pritiskala. ak i kad je ta la bila slatka, kad je laskala mati i grijala
osjeaje, slabila me je svojim muenjem Uvjerenje da je njegova naklonost steena, nije
moglo biti odvojeno od straha da bi lako mogla biti i izgubljena. Istina je otjerala la,
laskanje i iekivanje. I evo me, sada sam slobodna!
Nita mi drugo nije preostalo, nego da ponesem svoju slobodu u svoju sobu, da
poe sa mnom u krevet, pa da tamo vidim to u s njom. Igri jo nije doao kraj. Mogla
sam ekati i dalje promatrati ljubavnu scenu ispod drvea. To umsko udvaranje. ak i
da nije bilo ni traga ljubavi u toj sceni, moja je mata u taj as bila tako velikoduna i
stvaralaka, da je mogla stvoriti najsnaniji ivot i najsjajniju strast. No, ja to nisam htjela
gledati. Donijela sam odluku, no nisam mogla zlostavljati svoju narav. Osim toga, neto
se okrutno kidalo ispod rupca, neto me kopalo poput leinara, tako da sam morala

324

Bosnaunited
ostati sama i upustiti se u borbu. Mislim da do tog asa nikada nisam osjetila ljubomoru.
Ovo nije bilo nalik na milovanje doktora Johna i Pauline, kojem sam ja prisustvovala
uspijevajui uvijek u tome pronai neku ljupkost. Ovo je bilo nasilje. Ljubav, roena iz
ljepote, nije bila moja. Nisam imala nikakve veze s tim prizorom. Nisam se usuivala
povezivati se s time. Ljubav, koja se umijeala u ivot nakon dugog poznanstva,
iskuana pat- njama obiljeena trajnou, uvrena slitinom iste i stalne naklonosti,
podvrgnuta intelektualnim iskuenjima, i konano obraena na njegov nain, do
njegova vlastitog savrenstva - ta ljubav koja se smijala strastima, brzim bjesovima i
ubrzanom gaenju, u tu sam ljubav uloila svoj ivot. I nisam mogla mirno promatrati
nita to je vodilo njezinom podravanju ili unitavanju. Okrenula sam se od drvea i tog
radosnog drutva u njegovoj sjeni. Pono je ve dugo bila prola. Koncert je zavrio, i
ljudi su se stali razilaziti. Pola sam za njima. Naputajui sjajni park i dobro rasvijetljeni
Gornji grad (inilo se da e tako biti cijelu no), krenula sam u tamnije dijelove grada.
Ne bih morala rei da je bilo mrano, jer je mjesec divno sjao. U parku ga se i nije
zamjeivalo, ali ovdje je ponovno zaokupljao nau pozornost. Bio je visoko na nebu i sjao
mirno i isto. Glazba i prazniko veselje, plamenovi i svjetlo svjetiljaka nadmaili su ga
neko vrijeme, ali sada je ponovno sjao pobjedonosno i tiho. Njegove suparnice - svjetiljke
su umirale, a mjesec je plovio poput bijele sudbine. Bubnjevi, trube i rogovi su utihnuli i
bijahu zaboravljeni. Mjesec je zrakama zapisivao na nebu i na zemlji vjene zapise.
Mjesec i zvijezde uinili su mi se svjedocima sveobuhvatne istine. Nono nebo
osvjetljivalo je svoje kraljevstvo, polagano je napredo- vala njegova pobjeda - taj kret
naprijed, uvijek naprijed, koji je bio, koji jest i koji e biti iz vjenosti u vjenost.
Te male uliice bijahu vrlo mirne, voljela sam ih zbog njihove draesti i tiine.
Graani koji su odlazili kui prolazili su od vremena do vremena kraj mene. No, ti
pjeaci nisu pravili buku i brzo su nestajali. Voljela sam Villette kad tako izgleda i
najradije se ne bih bila popela pod krov, da nisam morala dovesti dp kraja tu moju
udnu pustolovinu. Tiho sam morala poi u svoju postelju u velikoj spavaonici prije no
to e se gospoa Beck vratiti. Izmeu mene i ulice Fossette nalazila se jo samo jedna
ulica. Ula sam u nju i prvi puta je zvuk neke koije probio duboki mir toga dijela grada.
Dolazio je u ovom pravcu, i to brzo. Kako je glasno bilo lupanje tokova po poploanoj
ulici! Ulica je uska i ja sam se paljivo sklonila u stranu. Koija je brzo projurila, ali koga
sam to vidjela, ili zamiljala da vidim u prolazu? Sigurno je neto bijelo mahnulo s
prozora - sigurno je neka ruka mahala rupiem. Je li taj znak bio namijenjen meni? Je li
me netko prepoznao? Tko bi to mogao biti? Nije to bila koija gospodina de
Bassompierra, ni gospoe Bretton. A osim toga, ni palaa u ulici Crecy, ni La Terrasse
nisu leali u ovom smjeru. Dobro, nemam vremena za razmiljanje. Moram pouriti
kui. Stigla sam u ulicu Fossette i do kole. Sve je bilo mirno. Nije jo stigao fijaker s
gospoom i s Desiree. Bila sam ostavila velika vrata otvorena kako u ih sada nai?
Moda ih je zalupio vjetar ili neto drugo dovoljno snano, pa se moda reza spustila. U
tom sluaju nisam imala nikakve nade za ulazak. Moja pustolovina e se zavriti
katastrofom. Lagano sam gurnula teko krilo. Hoe li se pomaknuti? Da! Tako tiho i
lagano, kao da je neki ljubazni duh ekao u predvorju na aroliju: Sezame, otvori se!
Suzdrala sam dah i ula, brzo i tiho popela sam se bosonoga stubama, ula u

325

Bosnaunited
spavaonicu i stigla do svoga leaja.

***
Stigla sam i odahnula. U slijedeem asu samo to nisam vrisnula. Hvala Bogu,
suzdrala sam se!
U spavaonici, u cijeloj kui vladala je samrtnika tiina. Svi su spavali tako tiho da
se inilo kako nitko ne sanja. Na devetnaest kreveta lealo je isprueno devetnaest
nepominih tijela. Na mojem - dvadesetom - nita nije trebalo leati. Ostavila sam ga
praznog i takvog sam ga i trebala nai. Pa to sam onda vidjela u svjetlu napola
otvorenih zavjesa? Kakvu tamnu, udnu prikazu? Je li to bio pljaka koji je uao kroz
otvorena ulina vrata, pa sada ovdje lei i eka? To neto izgledalo je vrlo crno i nikako
neljudski. Bi li to mogao biti neki pas lutalica to se uuljao s ulice i uvukao se u novo
gnijezdo? Hoe li skoiti ako se pribliim? A pribliiti sam se morala. Samo hrabro! Jo
jedan korak!
Zavrtjelo mi se u glavi, jer sam u sjaju slabe none svjetiljke ugledala na mojem
krevetu ispruenu onu prikazu - opaticu! Da sam tada kriknula mogla je to biti moja
propast. Ma kakav taj prizor bio, nisam sebi mogla dopustiti ni zaprepatenje, ni uzvik,
ni nesvjesticu. Osim toga, nisam bila pobijeena. Iskuani u posljednjim dogaajima,
moji su ivci otklonili histeriju. Ugrijana iluminacijom, glazbom, zajedljiva zbog
primljenih udaraca, ja sam prezrela utvaru. Bezglasno sam prila do leaja. Nita nije
skoilo, niti se pomaklo. Jedine kretnje bijahu moje. iva sam bila samo ja. Sva snaga i
stvarnost bila sam ja sama. Rastrgala sam tu moru! Podigla utvaru! Bacila sam tu tajnu! I
ona je padala oko mene u dijelovima, a ja sam je gazila.
Pogledala sam to drvo bez grana, osloboenu Rozinantu, pokrov od oblaka i
treptanje mjeseine. Visoka opatica bila je dugi jastuk odjeven u dugu crnu misnu
haljinu i paljivo ureen bijelim velom. Odjea, ma kako se to udno moglo initi, bila je
prava opatika. I neka ju je ruka rasprostrla tako da bi stvorila dojam utvare. Odakle je
bila ta odjea? Tko je ovo smislio? Nije bilo odgovora na to pitanje. Na bijeli veo bio je
privren komadi papira. Na njemu su bile napisane rijei pune poruge: Opatica s
tavana ostavlja svoju odjeu Lucy Snowe. Nee se vie pojavljivati u ulici Fossette.
Tko i to je bila ona koja me proganjala? Vidjela sam je tri puta. Ni jedna ena koju
sam poznavala nije bila tako visoka. Nije to bila enska visina. A ni jednom poznatom
mukarcu nisam mogla pripisati takvo djelo.
Jo uvijek zavedena u bludnju, ali potpuno osloboena od straha vanzemaljskog i
sablasnog, ne elei vie muiti svoje misli odgonetavanjem obine, ali nerjeive
zagonetke, ja sam skupila haljinu, veo i veze i sve strpala ispod jastuka. Zatim sam legla,
ekajui sve dok nisam zaula gospoin fijaker kojim se vratila kui. Pokrila sam se i,
iscrpljena od nekoliko noi nespavanja, vrsto zaspala, vjerojatno pod utjecajem droge
koja je tek sada stala djelovati.

326

Bosnaunited

XL.
SRETAN PAR

Dan koji je slijedio nakon te tako znaajne ljetne noi nije bio uobiajen. Ne mislim
da je donio znakove s neba, ili neke nagovjetaje sa zemlje; ne mislim ni na meteoroloke
pojave, kao to su oluje, poplave ili vihori. Naprotiv: sunce se radosno diglo s pravim
srpanjskim licem. Jutro je prekrilo svoju ljepotu rubinima, napunilo svoj skut ruama,
koje kao da su pred njim padale i inile njegov put blistavim. Sati su se probudili svjei
poput vila, pa su, praznei na jutarnjim breuljcima boice s rosom, izili bez magle, bez
sjene. Modri i velianstveni oni su poveli sunevog bojnog ata na plameni vedri put.
Ukratko, bio je to najljepi mogui ljetni dan. Ali ja vjerujem da sam ja bila jedini
stanovnik ulice Fossette koji je primijetio tu ugodnu injenicu. Druga misao zaokupila je
glave svih ostalih. Misao, koja je zaokupila i mene. No, kako to za mene nije bila potpuna
novost, nije bila tako iznenadna a ni tajanstvena kao to je bila za veinu ostalih. Ostavila
mi je vie mogunosti za druga zapaanja i dojmove. Ipak, eui vrtom, osjeajui
toplinu sunca I zamjeujui rascvjetane biljke, i ja sam razmiljala o onom istom o emu
je cijela kua priala.
O emu?
O ovome. Za vrijeme jutarnje molitve ostalo je prazno mjesto u prvom redu meu
uenicama. Kad su posluili doruak, netko nije zatraio alicu kave. Kad je sobarica
pospremala krevete, ona je nala u jednom krevetu jastuk presvuen nonom kouljom i
kapicom. A kad je stigla uiteljica glazbe Ginevre Fanshawe, rano kao obino, njezina
nadarena uenica nije se pojavila.
Traili su gospoicu Fanshawe posvuda. Pretraili su cijelu kuu. Uzalud. Nije joj
bilo ni traga, ni znaka. Vila je nestala, progutala ju je prola no, kao to mrak guta
zvijezdu nakon pada. Dubok je bio oaj nastavnica, a jo vei uas nemarne direktorice.
Nikada nisam vidjela gospou Beck tako blijedu i tako uzbuenu. Udarac je pogodio
njezino najosjetljivije mjesto. Kako se to moglo zbiti? Kroz koji je prolaz ona pobjegla? Ni
jedan prozor nije naen otvoren, ni jedno okno razbijeno. Sva su vrata bila sigurno
zakraunana. Nikada gospoa Beck nije dobila odgovor na to pitanje, pa niti itko drugi,
osim Lucy Snowe. Ona nije mogla zaboraviti kako je nala velika vrata otkljuana i samo
prislonjena na prag. Sjetila se sada i koije koja je prola kraj nje, kao i onog zagonetnog
znaka, onog mahanja rupiem.
Zbog tih injenica i dviju-triju pretpostavki koje su bile samo meni dostupne, ja
sam mogla izvui neke zakljuke. Bio je to bijeg. Potpuno sigurna u to i vidjevi kako je
gospoa Beck uzbuena, ja sam joj saopila svoje uvjerenje. Nainivi aluziju na de
Hamalovo udvaranje, vidjela sam, kao to sam i oekivala, da je gospoa Beck dobro s
tim upoznata. Dugo je o tome razgovarala s gospoom Cholmondeley, i prebacila svoju

327

Bosnaunited
vlastitu odgovornost na lea te gospoe. Sada je svoje utoite potraila kod gospoe
Cholmondeley i gospodina de Bassompierra.
U palai Crecy ve su znali to se dogodilo. Ginevra je pisala svojoj sestrini
Paulini i nejasno joj nagovjestila svoje brane namjere. Vijesti su stigle i od Hamalove
obitelji. Gospodin de Bassompierre bio je na tragu bjeguncima, no stigao je prekasno.
U tijeku tjedna pota mi je donijela pismo. Mogu ga prepisati. U njemu ima
objanjenja za vie od jedne stvari:
Draga stara Tim (kratica za Timon), otila sam, to vidite i sami. Nestala sam brzo
poput pucnja. Alfred i ja namjeravali smo ve vrlo dugo vjenati se na taj nain. Nikada
se nismo namjeravali vjenati poput ostalih ljudi. Alfred je previe duhovit, a to sam i ja hvala Bogu! Alfred, koji vas je nazivao zmajem, sretao vas je u posljednje vrijeme tako
esto da je poeo ve osjeati prijateljstvo za vas. Nada se da vam nee nedostajati sada
kad ga vie nema. Moli da ga ispriate zbog malih neprilika koje vam je uinio. Jednom
na tavanu, ba kad ste itali neko pismo, oigledno od velikog znaenja za vas, on vas je
uplaio. Nije mogao odoljeti iskuenju da vas malko prestrai. Mali revan, rekao je, i vi
ste njega uplaili kad ste utrali po neku haljinu ili maramu upravo u asu kad je on
zapalio svjetiljku, spremajui se da u miru popui svoju cigaru dok me je tamo na tavanu
ekao.
Shvaate li konano da je gospodin grof de Hamal bio ona opatica s tavana i da je
on dolazio u posjete vaoj poniznoj slubenici? Rei u vam kako je to inio. Dolazio je u
muki internat, gdje studiraju dva ili tri njegova neaka, sinovi njegove najstarije sestre,
gospoe de Melcy. Znate da se dvorite Athansa nalazi s one strane visokog zida uz
kojeg ste znali etati, uz zabranjenu aleju. Alfred se penje jednako tako dobro kao to
plee ili mauje. Najvie ga je zabavljalo da juria na na internat preko zida. Prvo bi se
popeo na zid, zatim bi se preko visokog drva spustio na krov najnieg dijela nae zgrade.
Uspijevalo bi mu da ue u uionicu prvog razreda ili veliku dvoranu. Jedno je vee,
meutim, pao s tog drva, skrio nekoliko grana, gotovo slomio vrat i uasno se preplaio
kad je bjeei naletio na dvije osobe koje su se etale po aleji. On misli da su to bili
gospoa Beck i gospodin Emanuel. Iz velike dvorane nije teko doi u najvii dio kue,
koji zavrava tavanom. Prozor na tavanu otvoren je dan i no i on bi ulazio kroz taj
prozor. Prije gotovo godinu dana priala sam mu legendu o naoj opatici. To je izazvalo
u njemu romantinu misao da se pojavljuje u liku opatice. Morate priznati da je to inio
vrlo dobro. U vezi s tom opatikom odjeom on je jo jednom gotovo bio uhvaen, i to od
vas i onog Jezuite, gospodina Paula. On misli da ste vi glavni prizivai duhova i smatra
vas vrlo hrabrim. Ja se vie divim vaoj utnji nego vaoj hrabrosti. Kako ste podnosili
pojavu tog visokog duha nekoliko puta a da niste to svima priali i uzbudili cijelu kuu i
susjedstvo?
A kako vam se svia opatica u krevetu? Ja sam je obukla, nisam li to dobro
uinila? Jeste li kriknuli kad ste je ugledali? Ja bih bila poludjela, ali vi imate tako dobre
ivce - od elika i tavljene koe! Vjerujem da vi nita ne osjeate. Niste tako osjetljivi kao
to je to bie moje konstitucije. ini se kao da ste neosjetljivi na bol, strah i patnju. Vi ste
pravi stari Diogenes.

328

Bosnaunited
Dakle, draga bakice! Ne ljutite li se jako na moj bijeg po mjeseini? Uvjeravam
vas, to je bilo vrlo zabavno, a ja sam to djelomino uinila i stoga da napakostim onoj
namigui Paulini i onom medvjedu doktoru Johnu. Da im dokaem, kako usprkos
njihovoj umiljenosti i ja mogu da se vjenam kao i oni. Gospodin de Bassompierre bio je
isprva uasno ljut na Alfreda. Prijetio se da e ga prijaviti zbog otmice maloljetne
djevojke i ne znam to jo sve ne. Bio je tako uasno ozbiljan da sam bila prisiljena
postati melodramatina. Bacila sam se na koljena, jecala, plakala i smoila tri rupia.
Naravno, moj stric je ubrzo popustio. Zaista, zato je bilo potrebno toliko uzbuenje?
Vjenala sam se, i to je sve. On jo uvijek govori kako na brak nije zakonit, jer sam
previe mlada! Kao da je to vano! Jednako sam toliko vjenana, koliko bih bila sa
stotinu godina. Ipak, mi emo se ponovno vjenati, i ja u dobiti miraz, a nabavit e ga
gospoa Cholmondeley.
Postoje stanovite nade da e nam gospodin de Bassompierre dati pristojnu svotu,
to bi nam vrlo dobro dolo, jer dragi moj Alfred nema nita osim svoga plemstva,
priroenog i naslijeenog, i svoje plae. Ja samo elim da to stric uini bez ikakvih
uvjeta, velikoduno poput pravog gospodina. Ali on je tako neugodan pa hoe miraz
uiniti ovisnim o tome da Alfred dade svoje pismeno obeanje kako nikada vie nee
dirnuti ni karte, ni kocku. Optuuje mog anela da voli kartati. Ja nita o tome ne znam,
znam samo to da je drago, divno bie.
Ne mogu dovoljno nahvaliti genijalnost kojom je de Hamal omoguio na bijeg.
Kako je mudro bilo odabrati no proslave, kad je gospoa Beck (a on poznaje njezine
obiaje) prisustvovala koncertu u parku. Pretpostavljam da ste otili s njom onamo.
Vidjela sam kako ste ustali i napustili spavaonicu oko jedanaest sati. Vratili ste se sami
pjeice. To ne mogu shvatiti. Sreli smo se u uskoj uliici sv. Ivana? Jeste li vidjeli kako
vam maem rupiem s prozora koije? Zbogom! Radujte se mojoj srei! estitajte mi na
mom blaenstvu, i vjerujte mi, dragi cinini ovjekomre, da sam u najboljem zdravlju i
raspoloenju Ginevra Laura de Hamal roena Fanshawe P. S. - Ne zaboravite, ja sam
sada grofica. Otac, majka i sestre kod kue bit e sretne kad to uju. Moja kerka,
grofica! Moja sestra, grofica! Bravo! To zvui bolje nego gospoa John Bretton, zar ne?
Na kraju sjeanja gospoice Fanshawe italac e sigurno pomisliti kako se ona
kasnije gorko pokajala zbog svojih mladenakih lakuomnosti. Naravno, budunost je
spremala za nju jo obilje patnji. Nekoliko rijei e opisati ono to jo znam o njoj. Vidjela
sam je pri kraju njezinog medenog mjeseca. Dola je u posjete gospoi Beck, i pozvala
me u salon. Bacila mi se u naruaj, smijui se. Bila je vrlo lijepa i sva rascvjetana. Njezini
su uvojci bili dui, a obrazi rumeniji nego ikada. Izvrsno joj je pristajala bijela kapa i
flandrijski veo.
- Dobila sam svoj dio! - smjesta je zavikala (Ginevra se uvijek drala bitnog. Imala
je trgovakog duha, iako je prezirala buroaziju) i stric de Bassompierre se gotovo
pomirio s tim. Ne ljuti me to Alfreda zove budalom, to samo dokazuje njegovo surovo
kotsko porijeklo. Vjerujem da mi Paulina zavidi, i da je doktor John pobijesnio od
ljubomore - a ja sam tako sretna! Mislim da vie nemam to poeljeti, osim moda koiju
i palau! Moram vas predstaviti svome muu. Alfrede, doi!

329

Bosnaunited

I Alfred se pojavio iz drugog salona u kojem je razgovarao s gospoom Beck,

primajui estitke i prigovore te dame. Predstavila me pod mojim mnogobrojnim
imenima: Zmaj, Diogenes i Timon. Mladi pukovnik je bio vrlo pristojan. Ljubazno mi se
ispriao zbog prikaze asne sestre zavravajui rijeima da najbolje izvinjenje za sve
njegove neprilike koje mi je nanio stoji ovdje, pokazavi na Ginevru. Mlada ga je ena
poslala natrag gospoi Beck, a mene ja zadrala davei me u pravom smislu rijei svojim
djevojakim glupostima. Oduevljeno je pokazivala svoj prsten. Nazivala je samu sebe
gospoa grofica de Hamal i pitala me neprekidno kako to zvui. Ja sam malo govorila.
Ali to i nije bilo vano. Od mene drugo i nije oekivala. I odvie me dobro poznavala a
da bi od mene traila pohvale. Moje suhe poruge sviale su joj se. I to sam ja postajala
mirnija i prozainija, to se ona vie smijala.
Ubrzo nakon vjenanja nagovorili su de Hamala da napusti vojsku. Smatrali su to
najsigurnijim nainom da ga maknu iz starog drutva i loih obiaja. Dobio je mjesto
ataea, pa su on i njegova mlada ena poli u inozemstvo. Mislila sam da e me sada
zaboraviti, ali to se nije dogodilo. Godine i godine je podravala duhovito dopisivanje. U
prvo mi je vrijeme pisala samo o sebi i Alfredu. Zatim je Alfred pao u pozadinu. Pisala je
vie o sebi i jednom novom pridolici.
Stanoviti Alfred Fanshawe de Bassompierre de Hamal stao se pojavljivati mjesto
svog oca. Mnogo je buke bilo oko te osobe, ekstravagantnih preuveliavanja njegovih
sposobnosti, pomijeanih s otrim ukorima zbog moje nevjerice. Ja nisam znala to to
znai biti majka. Ja sam bila bezosjeajno stvorenje, osjeaji majinskog srca bijahu mi
nepoznati kao grki i hebrejski jezik. Prema ustaljenom redu taj je mladi gospodin dobio
zube, imao ospice i veliki kaalj. To je bilo uasno vrijeme za mene. Pisma njegove majke
postala su pravi izljev bola. Nikada se ni jednoj eni nisu dogodile takve grozote, nikada
ljudskom biu nije bilo potrebno toliko samilosti. Isprva sam bila uplaena i pisala sam
joj patetina pisma. No ubrzo sam otkrila kako su ta pisma bila pretjerana, pa sam zapala
u svoju staru bezosjeajnost. to se tie mladog patnika, on je preivio sve te oluje poput
pravog heroja. Pet je puta djeak bio u articolo mortis i pet puta je na udesan nain
oivio.
U tijeku godina poela su zlosutna aputanja o Alfredu Prvom. Zatraena je
pomo gospodina de Bassompierra, trebalo je platiti dugove, neki od tih dugova bili su
tzv. asni dugovi. Neasne albe i potekoe postajale su sve ee. Ispod svakog
oblaka, ma kakve
prirode bio, Ginevra je kao obino traila pomo i simpatiju. Nije se znala sukobiti
s neprilikama sama. Ona je bila sigurna da e joj stii neka pomo bilo otkuda i ma u kom
obliku. I tako je i bivalo. Vodila je ivotnu borbu s pomou zamjenika i patila u cijelosti
manje od bilo kojeg ljudskog bia to sam ga ja poznavala.

330

Bosnaunited

XLI.
PREDGRAE CLOTILDA

Moram li prije no to zavrim priati o onoj slobodi i preporodu to sam ga

izvojevala one praznike noi? Moram li ispriati kako smo ja i ona dva vrijedna pratioca
iz osvijetljenog parka podnijeli ispit intimnog poznanstva?
Iskuala sam ih ve slijedeeg dana. Hvalili su glasno svoju snagu kad su me
oslobodili ljubavi i njezinih spona. Ali kad sam zatraila djelo, nije bilo ni rijei, nije bilo
utjehe ni dokaza olakanja u ivotu. Sloboda se ispriala za sada, osiromaena i
nesposobna da pomogne. Preporod nije nikada ni progovorio. Umro je iznenada one iste
noi. Nije mi ostalo nikakve utjehe potajnog vjerovanja da su me moda pretpostavke
navele da odem suvie daleko, da suspregnem taj mrani sat zbog opomena arolije
ljubomore koja sve vidi drukije. Nakon kratke i uzaludne borbe ponovno sam se nala
zarobljenom i u neizvjesnosti, svezana i ispruena na toj staroj spravi za muenje. Hou
li ga bar jo jednom vidjeti prije no to ode? Hoe li me se sjetiti? Namjerava li doi? Hoe
li ga donijeti taj dan - slijedei sat? Ili u morati ponovno iskuati razornu bol uzaludnog
ekanja. Tu surovu agoniju raskida, tu nijemu bol rastanka, koja u naglo probuenim
nadama i sumnjama potresa ivote. Zato ruka koja ini nasilje ne moe milovanjem biti
prisiljena na samilost? Bio je praznik Uzaaa blaene djevice Marije i nije bilo kole.
Uenice i uiteljice pole su nakon jutarnje mise na dugu etnju. Namjeravale su
dorukovati ili ruati u nekoj seoskoj kui. Nisam pola s njima. Preostalo je jo samo
dva dana prije no to e Paul i Virginie isploviti. Nisam htjela propustiti posljednju
priliku. Kao utopljenik hvatala sam se za posljednju slamku. U uionici prvog razreda
trebalo je izvriti neke stolarske poslove, popraviti klupe i stolove. Najee su se
blagdani koristili za obavljanje takvih poslova, jer se oni nisu mogli obavljati dok su
uionice bile pune uenica. Sjedila sam sama, namjeravajui da poem u vrt kako ne bih
smetala. No bila sam suvie troma da to uinim. Zaula sam korak stolara koji se
pribliavao. Strani obrtnici i posluga ine obino sve u parovima. Vjerujem da bi bila
potrebna dva stolara iz Labassecoura da zakucaju jedan avao. Dok sam vezala svoju
kapu ovjeenu na vrpce o mojoj ruci, ja sam se naas zaudila to ujem korake samo
jednog radnika. Primijetila sam i to - kao to zatvorenici u elijama ponekad nalaze
zabavu u zapaanju najbeznaajnijih sitnica - da taj ovjek nosi cipele, a ne izme.
Zakljuila sam da to mora biti gazda, koji je doao pogledati o kakvom se poslu radi,
prije no to poalje svoje pomonike. Prebacila sam rubac oko ramena. On se pribliavao.
Ot- vorio je vrata. Okrenula sam mu lea. Osjetila sam lako uzbuenje. udan osjeaj,
odvie brz i suvie prolazan, a da bih ga bila mogla analizirati. Okrenula sam se, stajala

331

Bosnaunited
sam pred tim zamiljenim stolarom. Pogledala sam prema vratima i ugledala u njima
neki lik. Moje su oi utisnule u moj mozak sliku gospodina Paula.
Stotine molitava kojima dosaujemo nebu ne bivaju ispunjene. Moda jednom u
ivotu zlatan dan padne ovjeku u krilo - pun, sjajan i savren iz Fruitonove kovnice.
Gospodin Emanuel bio je odjeven u putno odijelo. Mislila sam da e smjesta
otputovati, a ipak mi se inilo kao da treba proi jo dva dana do odlaska broda. Izgledao
je dobro i raspoloeno. Bio je ljubazan i blag. Brzo je uao i zaas se naao kraj mene. Bio
je pun prijateljskih osjeaja. Moda je bio tako raspoloen, jer je postao zarunik. Ma
kakav razlog bio, nisam mogla zatamniti taj sunani sjaj oblacima. Ako su ve ovo bili
moji posljednji asovi s njim ja to nisam eljela pokvariti prisiljenom ravnodunou.
Voljela sam ga - odvie a da ne bih iz svoje prolosti izbrisala i samu ljubomoru, kad bi
ona spreavala ljubazni oprotaj. Srdana rije ili ljubazan pogled njegovih oiju pomogli
bi mi za cijeli ivot podastrt preda mnom. Bila bi utjeha u posljednjem tjesnacu
usamljenosti. Uzet u ih - kuati taj eliksir, ponos nee izliti taj kale.
Razgovor e naravno biti kratak. On e meni rei ono isto to je kazao okupljenim
uenicama. Drat e moju ruku dvije minute, dodirnut e moje obraze usnicama prvi,
posljednji i jedini puta - a tada - nita vie. To e biti posljednji rastanak, zatim duga
razdvojenost, velikibezdan kojeg nikad neu moi prijei da stignem do njega - a preko
kojeg on nee pogledati i sjetiti me se. Uzeo je moju ruku u svoju, a drugom je skinuo
moju kapu. Pogledao je moje lice, njegovog je smijeha nestalo. Njegove su usne izrekle
neto nalik na govor bez rijei poput majke koja nalazi svoje dijete iznenada potpuno
promijenjeno, slomljeno boleu, ili istroeno bijedom. Iznenada se pojavila prepreka.
- Paul! Paul! - rekao je neki enski uurbani glas odostraga - Paul, doi u salon!
Moram ti mnogo toga kazati. Razgovor sa mnom e trajati cijeli dan. A tako je isto i s
Victorom. A stigao je i Josef. Doi, Paule, doi k svojim prijateljima!
Gospoa Beck je dola ovamo iz opreznosti ili voena instinktom, dola je tako
blizu da se gotovo ugurala izmeu mene i gospodina Emanuela.
Doi Paule! - ponavljala je, dok su me njezine oi probadale poput elinog
bodea. Ponovno je gurnula svoga roaka. Pomislila sam da e se on povui i da e otii.
Pogoena dublje no to sam mogla podnijeti, izazvana nainom kojim je to eljela
sprijeiti, ja sam viknula:
- Moje e srce pui!
Ono to sam osjeala bilo je zaista to. Ali me druga potpora podrala u toj boli.
Dah gospodina Paula i apat: Vjerujte mi!, kao da je podigao teak teret i otvorio
prolaz. Duboko sam zajecala i stresla se, a ipak, osjeajui olakanje, ja sam zaplakala.
- Ostavi je meni. To je kriza. Dat u joj sredstvo za umirenje, i to e proi - kazala je
mirno gospoa Beck.
Biti ostavljena njoj i njezinom sredstvu za umirenje uinilo mi se isto kao biti
ostavljena trovau i njegovoj ai. Tada je gospodin Paul odgovorio, duboko, ljutito i
kratko:
- Laissez moi! (Ostavite me!)

332

Bosnaunited
I u tom ljutitom glasu osjetila sam udnu glazbu, snanu, koja je vraala ivot.
- Laissez moi! (Ostavite me!) - ponovio je, rairenih nosnica. Miii njegova lica
drhtali su dok je govorio.
- Ali to nema smisla - rekla je odluno gospoa. I jo odlunije obratila se svom
roaku
- Sortez dici! (Izlazite odavde!)
- Poslat u po oca Silasa, smjesta u poslati po njega - prijetila mu je uporno.
- Femme! - viknuo je sada profesor, ne vie dubokim glasom, ve u najviem i
najuzbuenijem tonu - Femme! Sortez, a linstant! (eno!... eno! Izlazite smjesta!)
Digao se i ja sam ga voljela u toj njegovoj srdbi strau kakvu do sada jo nikada
nisam osjetila.
- Ono to inite ne valja - nastavila je gospoa - to je in karakteristian za ljude
vaeg nepouzdanog, sanjalakog temperamenta. Korak nagao, nepromiljen i
nedosljedan, postupak ugodan i neprihvatljiv za ljude vreg i odlunijeg znaaja. - Vi
ne znate koliko odlunosti i vrstine ima u meni - rekao je. - Ali vi ete to vidjeti.
Dogaaji e vas nauiti. Modeste - nastavio je. ljubaznije - budite njeniji, smilujte se,
budite ena. Pogledajte ovo ubogo lice. Vi znate da sam vam prijatelj, i prijatelj vaih
prijatelja. Usprkos vaim porugama, vi znate da mi moete vjerovati. Lako sam rtvovao
sebe, ali srce me boli zbog onoga to vidim. Moram zadobiti i priutiti utjehu. Ostavite
me!
Ovaj puta je te rijei izgovorio takvom gorinom i tako odluno, da sam se
zaudila kako je ak gospoa Beck mogla otkazati poslunost. No, ona je stajala mirno,
gledajui ga neustraivo. Srela je njegove oi i njihov pogled vrst poput kamena.
Otvorila je usne da mu odgovori. Vidjela sam kako se cijelim licem gospodina Paula
razlila vatra. Teko mi je rei kako mu je uspjela ta kretnja. Nije se inila gruba, zadrala
je oblik pristojnosti. Pruio je ruku, mislim da ju je jedva taknuo, no ona je potrala
poput vjetra iz sobe. Za tren je nestala i vrata su se zatvorila.
Plamen strasti brzo se ugasio. Nasmijeio se rekavi mi da obriem oi. ekao je
tiho dok sam se smirila, dobacujui mi od vremena do vremena po koju umirujuu,
utjenu rije. Uskoro sam sjedila kraj njega smirena opet nalik na samu sebe. Nisam vie
bila oajna ni alosna. Nisam bila bez prijatelja i bez nade, nisam oajavala i traila smrt.
- Vrlo ste alosni kad gubite prijatelja? - rekao je. - Mene ubija kad me
zaboravljaju, gospodine - odvratila sam. - Sve te dane nisam ula ni rijei od vas, pa me
unitavala pomisao da ete otii bez oprotaja.
- Moram li vam kazati ono to sam kazao gospoi Beck - da me ne poznajete?
Moram li uiti i pokazati vam kakva je moja narav? Hoete li dokaz mojeg prijateljstva?
Bez tog dokaza ta ruka ne bi leala mirno u mojoj, i ne biste smatrali moje rame sigurnim
boravitem. Dobro. Dokaz je spreman. Doao sam opravdati samog sebe.
- Recite to elite, nauite me emu elite, dokaite to, gospodine, sada vas mogu

333

Bosnaunited
sluati.
- Tada ponajprije morate poi sa mnom daleko, u grad. Doao sam po vas.
Ne pitajui to je time mislio, kakvi su bili njegovi planovi ne primjeujui nita, ja
sam stavila kapu na glavu. Bila sam spremna. Krenuo je bulvarima. Nekoliko me puta
natjerao da sjednem na stolac ispred lipa. Nije pitao jesam li umorna, ve je samo gledao
i donosio vlastite zakljuke.
- Sve te sumorne dane - poeo je govoriti opetujui moje rijei, s njenim
oponaanjem moga glasa uz strani naglasak, to je pokatkada inio, i ime me nikada
nije mogao uvrijediti. Jer govorit u uvijek nesavreno iako bih ipak mogla pravilno
pisati na njegovu jeziku. - Sve te sumorne dane - nastavio je - nisam na vas zaboravio ni
asa. Vjerne ene varaju se u tome ako misle da su jedino one vjerna boja bia. Nisam
mogao raunati da ujem arku istinu o sebi, ma s koje strane. Ali - pogledajte me sada.
Podigla sam svoje radosne oi, jer one su to sada sigurno bile, ako su izraavale osjeaje
mog srca.
- Dobro - rekao je nakon kratkog razmiljanja - taj se potpis ne moe porei.
Stalnost ga je upisala. Njeno je pero od eljeza. Je li zapisivanje bilo bolno?
- Veoma bolno - odvratila sam istinu. - Povucite njezinu ruku, gospodine. Ne
mogu vie podnositi njezinu snagu. - Elle est toute pale (Posve je blijeda) - govorio je sam
sebi - cette figure la me fait mal. (ovo mi lice zadaje bol.)
- Ah! Nije ugodno gledati me.
Morala sam to kazati. Rijei su navirale same od sebe preko mojih usana. Ne
sjeam se vremena kad se nisam uasno plaila vanjskih nedostataka.
Taj me strah ovog trenutka naroito muio.
Velika je njenost prola njegovim licem. Ljubiaste oi postale su sjajne ispod
njegovih gustih panjolskih trepavica. Ustao je. - Krenimo dalje!
- Jesam li vrlo runa u vaim oima? - ohrabrila sam se da ga zapitam. To je bilo
od ivotne vanosti za mene.
Stao je i odgovorio kratko i snano. Utiao me, ukorio i zadovoljio. Saznavi to
znaim za njega, prestala sam se bolno brinuti za moj izgled. Je li to znailo slabost toliko
cijeniti neije miljenje o sebi? Plaim se da je tako bilo. Ali u ovom sluaju moram porei
svaki utjecaj slabosti. Strahovito sam se bojala da nisam lijepa, a snano sam prieljkivala
da se bar donekle svidim gospodinu Paulu. Jedva znam kako smo tumarali. Na put
bijae dug, makar mi se injae veoma kratak. etnja je bila ugodna, dan lijep. Gospodin
Emanuel je priao o svom putovanju - namjeravao je ostati tamo tri godine. Po povratku
iz Guadalupe elio se osloboditi obveza i imati pred sobom slobodan put. A to sam ja
namjeravala initi za vrijeme njegove odsutnosti - zapitao je. Jednom sam priala o tome,
podsjetio me, kako u pokuati stei neovisnost i voditi svoju vlastitu malu kolu. Jesam
li odbacila tu ideju?
- Zaista nisam. inim sve kako bih zatedjela dovoljno novaca da to ostvarim.
Nije mu bilo drago ostaviti me samu u ulici Fossette. Bojao se da bi mi tamo i

334

Bosnaunited
odvie nedostajao. Bila bih usamljena i tuna. To je bilo sigurno. No, obeala sam uiniti
sve da izdrim. - Osim toga - nastavio je tiho - ima i drugih prigovora vaem ostajanju
tamo. Htio bih vam ponekad pisati.
elio je biti siguran u to da u njegova pisma i primati. - A u ulici Fossette,
ukratko, naa katolika disciplina u odreenim stvarima, iako se to dade opravdati,
moe u stanovitim okolnostima biti zloupotrebljena.
- Ali ako mi vi budete pisali - rekla sam - ja moram dobiti vaa pisma. I ja u ih
dobiti. Ni deset direktora, ni dvadeset direktorica ne bi ih moglo sakriti od mene. Ja sam
protestantkinja. Ja se ne podvrgavam takvoj disciplini, gospodine, i ja to neu dopustiti. Doucement - doucement (Polako... polako.) - nadodao je - mi emo stvoriti plan. I mi
imamo svojih mogunosti. Budite mirni! Poto je to kazao, zautio je.
Sada smo se vraali s duge etnje. Stigli smo do nekog istog predgraa, gdje su
kue bile male, ali lijepe. Ispred jedne s bijelim vratima, koja je izgledala vrlo uredno,
gospodin Paul je zastao. - Ui emo - rekao je.
Nije pokucao, ve je iz depa izvukao klju, otvorio vrata i uao. Povukao me za
sobom i ponovno zatvorio vrata. Sluga se nije pojavio. Predvorje je bilo malo, kao i cijela
kua, ali svjee i ukusno obojadisano. Pogled iz sobe otvarao se kroz francuski prozor
uokviren lozom, ije je zeleno lie ljubilo staklo. U zgradi je vladala tiina. Otvorivi
unutarnja vrata, gospodin Paul je otkrio mali, ali vrlo lijepi salon. Fini zidovi bili su
obojeni ruiasto, pod je bio ulaten, sjajni sag pokrivao je sredinu poda. Mali okrugli
stol sjao je kao i zrcalo iznad kamina. Tu je bila jo i mala sofa, vitrina ija su
poluotvorena vrata pokazivala porcelan na policama, zatim francuski sat i svjetiljka.
Ugledala sam ukrase od nepocakljenog porcelana. U udubljenju jednog irokog prozora
stajao je stalak sa tri lonca rascvjetalog cvijea. U jednom se kutu nalazio mali stol s
mramornom ploom a na njoj kutija za runi rad i vaza s ljubiicama. Prozor ove sobe
bio je otvoren, pa zrak donosio je svjeinu, a ljubiice su irile ugodan miris. XXXVI.
- Lijepo, lijepo mjesto! - rekao je gospodin Paul smijeei se kad me je vidio tako
oduevljenu.
- Moramo li sjesti i ekati? - zapitala sam apui, pomalo zaplaena tom tiinom.
- Pogledat emo prije jo poneki kutak ove orahove ljuske - odgovorio je.
- Usuujete li se pogledati cijelu kuu? - pitala sam.
- Usuujem se - odgovorio je mirno.
Poveo me. Pokazao mi je malu kuhinju, s malom pei i sa tednjakom, s nekoliko
sjajnih lonaca, dva stolca i stolom. U malom ormaru skrivala se mala, ali praktina zbirka
zemljianih lonaca. XLI. Servis za kavu od porculana nalazi se u salonu - rekao je
gospodin Paul, kad sam promatrala est zeleno-bijelih tanjura, etiri zdjele i alice i
lonie koji su tome odgovarali.
Poveo me uskim, istim stubama pa sam mogla baciti pogled u dvije lijepe
spavae sobe. Konano me jo jednom poveo dolje i mi smo nekako sveano zastali pred
jednim velikim zatvorenim vratima. Gospodim Emanuel je izvukao i drugi klju i
gurnuo ga u kljuanicu. Otvorio je vrata i ugurao me ispred sebe. - Voici! (Evo!)- viknuo

335

Bosnaunited
je.
Nala sam se u velikoj istoj prostoriji, ali praznoj u usporedbi s onim to sam
dosad bila vidjela. Na podovima nije bilo sagova. U sobi su stajala dva reda zelenih
klupa i stolova s prolazom meu njima koji je zavravao pred katedrom. Iza katedre
kolska ploa. Na zidovima su visjele dvije karte. U prozorima je cvalo
nekoliko cvjetova. Ukratko, bila je to minijaturna uionica, malena, uredna i ugodna.
- Znai, ovo je kola? - kliknula sam. - Tko je dri? Nikada nisam ula za takvu
ustanovu u ovom predgrau?
- Hoete li biti tako dobri i podijeliti nekoliko prospekata nekog mog prijatelja? zapitao je, vadei iz depa svog kaputa sveanj papira i stavljajui ga u ruke. Pogledala
sam, proitala ono to je tamo pisalo itkim slovima

336

Bosnaunited

EXTERNAT DE DEMOISELLES

Numero 7, Faubourg Clotilde Directrice, Mademoiselle Lucy Snowe

(Djevojaka kola,
broj 7, predgrae Clotilde, Direktorica
gospoica Lucy Snowe.)

***
to sam kazala gospodinu Paulu Emanuelu?
Odreenih trenutaka ivota kasnije se teko prisjeam. Neke krize, stanoviti
osjeaji sree, tuge i iznenaenja, kad ih se sjeamo, izgledaju nam razuzdano i
uskomeano, poput toka koji se brzo okree. Ne mogu se jasnije sjetiti misli ili rijei tih
slijedeih deset minuta no to se sjeam doivljaja iz mojeg najranijeg djetinjstva. Ipak,
prvo ega sam postala svjesna bilo je da govorim vrlo brzo, i da ponovno i ponovno
ponavljam:
- Jest li vi to uinili, gospodine Paul? Je li ovo vaa kua? Jeste li je vi namjestili? Je
li to za mene? Jesam li ja direktorica? Ili postoji neka druga Lucy Snowe? Recite mi,
kaite neto! Ali on nije htio govoriti. Jo i sada vidim njegovu zadovoljnu utnju i
njegovo dranje.
- to sve to znai? Ja moram saznati sve! - zaviknula sam. Sveanj papira pao je na
pod. On je pruio ruku a ja sam je stegla ne videi nita drugo.
- A vi ste kazali da sam vas zaboravio - prozborio je. - Ubogi stari Emanuel! To je
hvala za to to je tri uasna tjedna proveo u jurnjavi za soboslikarima, tapetarima,
stolarima i nadniarkama. A u glavi mu je bila samo Lucy i njezina kuica.
Nisam znala to da uinim. Prvo sam milovala meki barun njegova kaputa, a
zatim sam dirnula ruku u njemu. Njegova dobrota, ta tiha, velika dobrota savladala me
je snanim dokazom svoje stvarnosti. Uvjerenje u njegovu budnu zainteresiranost
pogodila me poput munje s neba. Njegov njeni, blagi pogled - usudit u se to tvrditi neopisivo me je dirnuo. Usred svega toga nastojala sam misliti praktino.
- Sve te neprilike - viknula sam - i ti trokovi! Jeste li imali dovoljno novaca,
gospodine Paul?
- Mnogo novaca! - rekao je iskreno. - Zahvaljujui svojim razvijenim nastavnikim

337

Bosnaunited
vezama, imao sam na raspolaganju lijepu svotu. Sa jednim dijelom odluio sam da sebi
priredim najvee zadovoljstvo za koje sam znao i koje u znati. Eto ovome se radujem.
Mislio sam na taj sat neprekidno danju i nou u posljednje vrijeme. Nisam dolazio k
vama, jer bih se bio odao. Suzdrljivost nije moja odlika, ni moj grijeh. Da sam se stavio
pod vau vlast, a vi me poeli ispitivati oima i usnama - Gdje ste bili, gospodin Paul?
to ste radili? Kakvu to tajnu skrivate - moja prva i posljednja tajna razotkrila bi se pred
vama. Sada - nastavio je - vi ete ivjeti ovdje i imat ete svoju kolu. Bit ete zaposleni
dok ja budem odsutan. Ponekad ete misliti na mene. Brinut ete se za svoje zdravlje i za
svoju sreu, meni za ljubav, pa kad se jednom vratim...
Zautio je.
Obeala sam da u uiniti sve to je traio. Obeala sam da u raditi marljivo i s
ljubavlju. - Bit u va vjerni sluga - rekla sam - vjerujem da e nakon vaeg povratka
rauni biti ureeni. Gospodine, gospodine, vi ste odvie dobri!
Takvim nedostojnim rijeima nastojala sam izraziti svoje osjeaje. Nije mi
uspijevalo nita bolje. Govor, krhak i nesavitljiv, loman poput leda, unitavao je taj
napor. On me promatrao. Njeno je podigao ruku da bi mi pogladio kosu. Dirnuo je
moje usne u prolazu. Pritisnula sam je vrsto na usta. Platila sam danak. On je bio moj
kralj. Kraljevska je bila dobrota te ruke. Pokloniti joj se bila je i radost i dunost.

***
Poslijepodnevni su sati proli, a tiha je veer pala na predgrae. Gospodin Paul je
zamolio moje gostoprimstvo. Bio je zaposlen cijelog dana, pa mu je sada bilo potrebno
osvjeenje. elio je da mu ponudim okoladu u mojim lijepim zlatno-bijelim
porculanskim alicama. Iziao je i naruio sve potrebno iz restauranta. Postavio je mali
stol i dva stolca na balkon ispred francuskog prozora, ispod nadstrenice od loze. S
kakvim sam veseljem prihvatila svoju dunost domaice, spremila posluavnik i
posluila dobroinitelja - gosta! Balkon se nalazio sa stranje strane kue. Oko nas su se
prostirali vrtovi, predgraa, a iza njih su se pruala polja. Zrak je bio tih, blag i svje.
Iznad topola, lovorika, cipresa i rua gledao nas je mjesec tako milo da je srce od toga
drhtalo. Odmah kraj njega sjala je zvijezda sjajem iste ljubavi. U prostranom vrtu blizu
nas bacao je vodoskok kapljice i u igri vode ogledala se neka blijeda statua. Gospodin
Paul mi je govorio. Njegov je glas imao takav ton da se skladno povezivao sa srebrnim
apatom i tihim uzdasima kojima su lahor, vodoskok i lie pjevali svoju uspavanku.
Sretni sati - zaustavite se! Odmorite svoja krila. Priklonite mi vrh neba! Bijele
anele! Neka vaa svjetlost ostane, neka njezin odsjaj padne na oblake koji nailaze!
Poklonite njegovu utjehu satima kojima e biti potrebno vratiti se natrag!
Naa je veera bila jednostavna. okolada, pecivo, tanjur pun svjeeg ljetnog
voa, trenje i jagode na zelene listove. To je bilo sve. Ali mi smo to voljeli vie od bilo
kakve gozbe, a ja sam beskrajno uivala dvorei gospodina Paula. Pitala sam ga da li

338

Bosnaunited
njegovi prijatelji, otac Silas i gospoa Beck znaju to je uinio - jesu li vidjeli kuu? Prijateljice - rekao je - nitko ne zna to sam uinio osim vas i mene. To veselje je samo
nae, neemo ga dijeliti ni s kim, niti ga poniziti. Da budem iskren, osjeao sam pri tom
poslu takvu radost da je nisam htio obezvrijediti prianjem. Osim toga (nasmijeio se),
htio sam dokazati gospoici Lucy da znam uvati tajnu. Kako mi je esto prigovarala
zbog nedostataka opreza i suzdranosti! Koliko mi je puta spoitnula da su moje tajne,
tajne jednog pajaca. To je bila istina. Nisam ga tedjela ni u emu. Savreni, plemeniti,
dragi, grijeni, mali ovjee!
Zasluio si iskrenost i od mene si je uvijek dobivao. Nastavljajui svoje ispitivanje,
zapitala sam ga kome ta kua pripada, tko je bio kuevlasnik, i koliko iznosi najamnina.
On mi je to smjesta predao napismeno. On je sve predvidio i sve pripremio. Kua nije
pripadala gospodinu Paulu, to sam dobro pogodila. On nije bio stvoren za kuevlasnika.
Sumnjala sam u to da posjeduje mo tednje. Mogao je zaraditi, ali ne i sauvati. Bio mu
je potreban rizniar. Kua je pripadala jednom graaninu iz Donjeg grada, bogatom
ovjeku. - I vaem prijatelju; gospoice Lucy, ovjeku koji vas potuje. Na moje ugodno
iznenaenje saznala sam da kuevlasnik nije bio nitko drugi nego gospodin Miret, onaj
tako estoki ali dobroduni knjiar koji mi je bio naao stolac one uzbudljive noi u
parku. Gospodin Miret bio je bogat i potovan ovjek, i posjedovao je vie kua u
predgrau. Najamnina je bila niska, jedva polovina najamnine koju bih morala platiti da
je kua bila blie sreditu Villette. - A osim toga - primijetio je gospodin Paul - ako vas
srea ne poslui, iako ja mislim da hoe, imat u zadovoljstvo to ste u dobrim rukama.
Gospodin Miret vas nee iznuivati. Najamninu za prvu godinu imate osiguranu u
vaim uteevinama. A nakon toga se gospoica Lucy mora pouzdati u Boga i u sebe. A
to ete uiniti u vezi s uenicima.?
- Moram podijeliti svoje prospekte.
- Tako je! No, kako ne biste gubili vrijeme ve sam juer dao jednoga gospodina
Miretu. Imate li neto protiv toga da zaponete s tri male graanke, s gospoicama
Miret? One vam ve stoje na raspolaganju.
- Gospodine, nita niste zaboravili. Vi ste divni. Imam li neto protiv toga? Kako
bih mogla imati? Teko bi bilo oekivati da u ve u poetku moi ubrojiti meu svoje
uenice mlade plemkinje. Nije mi ni stalo do njih. Bit u ponosna to mogu prihvatiti
keri gospodina Mireta. - Osim toga - nastavio je - nudi vam se jo jedna uenica koja bi
svakog dana dolazila na satove engleskog jezika. Budui da je bogata, platit e vam
dobro. Mislim na svoje kume, Justinu Marie Sauveur.
to je jedno ime? to su tri rijei? Do ovog asa sluala sam s nepomuenim
veseljem, odgovarala sam brzo. To me ime sledilo. Onijemila sam zbog te tri rijei.
Nisam to mogla sakriti, a zapravo to nisam ni pokuavala.
- to je? - zapitao je gospodin Paul.
- Nita.
- Nita! Promijenili ste se. Nestalo je vae boje, oi su vam uvenule. Nita! Sigurno
ste bolesni, neto vas boli! Recite mi? Nisam mu imala to kazati.

339

Bosnaunited
Privukao je stolac. Nije bio uvrijeen, iako sam bila ledena i tiha. Nastojao me
natjerati da progovorim. Postojano je molio i strpljivo ekao.
- Justine Marie je dobra djevojka - rekao je - ljubazna i posluna, ne shvaa odvie
brzo, ali vi ete je zavoljeti.
- Mislim da neu. Mislim da ne bi trebala dolaziti ovamo - to sam kazala.
- Zato me zbunjujete? Poznajete li je? Tu se neto krije. Ponovo ste blijedi poput
onog kipa. Pouzdajte se u Paula Carlosa i recite mu to vas boli.
Njegov je stolac dodirnuo moj. Njegova se ruka tiho pribliila i privukla me.
- Poznajete li Justinu Marie? - ponovno je zapitao. To ime, koje je jo jednom
ponovio, svladalo me. Nije me unitilo, ne, samo me uznemirilo, zastrujalo je brzo mojim
venama - sjetivi me na sate duboke boli, na dane i noi patnje. Sad je sjedio on kraj
mene, blizu kao da je ve dugo povezao svoj ivot s mojim. Sjedio je toliko daleko koliko
je veza meu nama napredovala, i blizu koliko smo produbili nae osjeaje. Ozbiljni
nagovjetaj sukoba i razdvajanja srdaca mogao se naslutiti u prezirnom objanjenju i
srdbi, pred kojim ni jedno ljudsko oko ni obraz nisu mogli sakriti plam, niti ijedna usta
navikla na istinu zatomiti krik.
- Htjela bih vam neto kazati - rekla sam. - elim vam sve ispriati. - Govorite,
Lucy! Pribliite se i govorite! Tko vas cijeni ako ne ja? Tko je va prijatelj ako to nije
Emanuel? Govorite!
I ja sam govorila. Sve je pobjeglo preko mojih usana. Nisam tedjela rijei. Priala
sam brzo, kazala mu svoj doivljaj. Rijei su mi brzo tekle. Vratila sam se na onu no u
parku. Spomenula sam sredstvo za umirenje koje su mi dali, kako je djelovalo na mene,
kako me izbacilo iz kreveta i odvelo me daleko pod okriljem mate. Osamljenost ljetne
noi na travnjaku, pod drveom, blizu dubokog hladnog jezera. Opisala sam taj prizor.
Mnotvo ljudi, maske, glazbe, svjetla, sjaj, zvona s visine. Sve to sam srela, opisala sam.
Sve koje sam prepoznala, vidjela, ula. Kako sam promatrala njega, koliko sam ula, to
zakljuila. Ispriala sam mu itavu tu priu istinito, doslovno, arko i s gorinom.
Dok sam priala nije me prekidao. Traio je da nastavim. Tjerao me gestama,
smijekom i po kojom rijei. Prije no to sam je na pola ispriala, on je drao obje moje
ruke, promatrao je moje oi prodornim pogledom. U njegovom licu je bilo neto to nije
ni smirivalo, ni zaustavljalo. Zaboravio je na svoju vlastitu doktrinu, napustio svoj
sustav pritiska kad sam ga najvie uzbuivala. Vjerujem da zasluujem otar prigovor,
ali - kada dobivamo ono to zasluujemo? Zavrijedila sam strogost, gledao me
pratajui. Samoj sam se sebi inila nerazumnom, to sam zabranila da Justine Marie
doe pod moj krov. On se smijeio, odavajui zadovoljstvo. Sve dosad nisam znala da je
moja narav tako topla, ljubomorna i nabusita. Stavio me u svoje srce. Bila sam puna
greaka. On je prihvatio i njih i mene. U asu najjae pobune, on je sauvao duboku
aroliju mira. Njegove su mi rijei gladile uho:
- Lucy, uzmite moju ljubav! Jednog ete dana podijeliti moj ivot. Budite moje
najdrae, moje najdragocjenije blago na svijetu! Vratili smo se u ulicu Fossette po
mjeseini. To je bila mjeseina koja se sputala iz raja, bacala je svoje zrake kroz sjenu

340

Bosnaunited
Velikog parka i sretno osvijetljavala stazu za boanski korak. Jednom u ivotu mukarci
i ene vraaju se u one prve svjee dane naeg velikog gospodara i majke - kuaju rosu
velikog jutra - kupaju se u izlasku sunca.
Za vrijeme te etnje saznala sam kako je na Justinu Marie uvijek gledao oinskim
osjeajima. Kako se ona, uz pristanak gospodina Paula, zaruila prije nekoliko mjeseci s
Heinrichem Muhlerom, bogatim mladim Nijemcem, i kako e se vjenati u tijeku godine
dana. Neki od roaka i prijatelja gospodina Emanuela zaista bi bili voljeli da se on
oenio njome kako bi osigurali njezin imutak porodici. No njemu je takav plan bio
ogavan, i cijela ideja potpuno neprihvatljiva.
Stigli smo do vrata gospoe Beck. Zvono sv. Ivana Krstitelja otkucalo je devet. U
taj as, u ovoj kui, prije osamnaest mjeseci, taj isti ovjek kraj mene, nagnuo se bio
prema meni, pogledao moje lice i odluio o mojoj sudbini. Ove iste veeri ponovno je
stao, pogledao i odluio. Kako je razliita sudbina!
Drao je da sam roena pod njegovom zvijezdom. inilo se kao da je rairio nada
mnom njezin sjaj poput zastave. Jednom, dok ga jo nisam poznavala i voljela, inio mi
se grubim i udnim. Niski stas, ilav lik, peckanje, sumornost i ponaanje nisu mi se
sviali. Sada, proeta njegovim utjecajem, ivei od njegovih osjeaja, shvativi
vrijednost njegova uma i dobrotu srca, voljela sam ga vie od bilo koga na svijetu.
Rastali smo se. Dao mi je svoj zalog, a zatim svoje zbogom. Rastali smo se.
Slijedeeg je dana otplovio.

341

Bosnaunited

XLII.
KRAJ

Niko ne moe prorokovati ljubav ne moe proricati. Strah ponekad predstavlja

nitavu stvar. Te godine odsutnosti! Kako sam unaprijed patila zbog njih! Jadi koje su
donosile bili su sigurni poput smrti. Znala sam za njihov tijek. Nikad nisam sumnjala u
to kakve e mi muke pruiti. Juggernau je natovario na svoja kola teak teret boli. Vidjela
sam ga kako prolazi u blizini, dok su mu iroki tokovi zaglibjeli u blatu. Tada bih ja,
ponizni poklonik, osjetila poznati unitavajui slom.
udno je rei - udno, iako istinito, s obzirom na slina ivotna iskustva - da je to
predvianje sloma bilo zapravo gotovo sva muka. Veliki Juggernau5, u svojim velikim
kolima, proao je dostojanstveno, gromoglasno i tuno. Proao je poput sjene koja
prolazi podnevnim nebom. Nita se nije osjealo osim studenog mraka. Pogledala sam
gore.
I kola i njezin pakleni voza su nestali. Poklonik je jo ivio.
Gospodina Emanuela nije bilo tri godine. itaoe, to su bile tri najsretnije godine
moga ivota. Shvaate li taj paradoks? Sluajte! Zapoela sam sa svojom kolom. Radila
sam - mnogo sam radila. Smatrala sam se slugom njegove imovine i odluila sam, ako
Bog dopusti da obavim dobar posao. Uenice su dolazile. Prvo graanke, a zatim i
plemkinje. Oko sredine slijedee godine pruila mi se neoekivana srea, dobacila mi je
dodatnih stotinu funti. Jednog dana sam primila iz Engleske pismo u kojemu se nalazila
ta svota. Dolazilo je od gospodina Marchmonta, bratia i nasljednika moje drage
gospodarice. Upravo se oporavio od neke opasne bolesti. Taj je novac imao umiriti
njegovu savjest, jer je doao do ne znam kakvih papira svoje mrtve roakinje u kojima
mu je ona preporuila Lucy Snowe. Gospoa Barett mu je dala moju adresu.
Nikad se nisam raspitala zbog koje je svote njegova savjest patila. Uzela sam
novac i iskoristila ga.
S tih stotinu funti odluila sam da iznajmim kuu u susjedstvu. Nisam htjela
napustiti onu koju je gospodin Paul odabrao, u kojoj me ostavio oekujui da e me tu
ponovno nai. Moja je kola postala internat i on je dobro napredovao.
Tajna mog uspjeha nije leala toliko u meni samoj, u mojoj moi, ve u novom
stanju stvari, u divnom izmijenjenom ivotu i sretnom srcu. Proljee koje je probudilo
moju energiju boravilo je daleko preko mora na nekom indijskom otoku. Na odlasku mi
je ostavio u nasljedstvo nadu u budunost, razloge za upornost, marljivost i
poduzetnost. Za strpljiv i hrabar put. Nisam ga mogla iznevjeriti. Malo me stvari moglo

342

Bosnaunited
sada uzbuditi, ili povrijediti, zaplaiti ili dovesti u oaj. Veina mi se stvari sviala - i
sitnice su imale svoj ar. Ne misli, itaoe, da je taj plamen sam sebe odravao ili ivio
samo na predanoj nadi i obeanjima rastanka. Velikoduni nabavlja dareljivo je
nabavljao gorivo. Bila sam poteena studeni i siromatva. Nisam patila od straha pred
neimatinom. Nisam patila u oekivanju. Svakim bi brodom dolo i njegovo pismo.
Pisao je onako kako je volio, kao to je davao - irokogrudno, punim srcem. Pisao je jer je
volio pisati. Nije kratio, jer mu nije do toga bilo stalo. Sjeo je, uzeo pero i papir, zato jer je
volio Lucy i imao joj je toliko toga rei. Zato, jer je bio vjeran i paljiv, jer je bio njean i
iskren. U njemu nije bilo lai, obmana i neiskrenosti. Isprika nikada nije kapnula svoje
ulje na njegov jezik. Nikada nije svojim perom nudio kukaviko pretvaranje i
bezvrijedne nitavosti. Njegova su pisma bila prava hrana, iva voda koja je osvjeavala.
Jesam li bila zahvalna? Sam Bog to zna! Ne vjerujem da bi ijedno ivo bie na koje bi se
toliko mislilo, toliko ga podravalo i postupalo s njim s tolikom njenou, tako otmjeno
i plemenito, moglo biti drukije do li zahvalno do smrti.
Odan svojoj vjeri (on nije bio stvoren za otpadnika), on mi je ipak ostavio moju
istu vjeru. Nije me muio, niti me zavodio. Govorio je: - Ostanite protestantkinja, mala
moja engleska puritanko. Volim protestantizam u vama. On ima naroiti ar. Ima neto u
njegovu ritualu to ne mogu prihvatiti, ali to je jedina vjera za Lucy. Cijeli Rim nije uspio
uliti u njega slijepo vjerovanje, niti su ga mogli stvoriti pravim jezuitom. On je bio roen
poten i nepatvoren. Slobodan ovjek, a ne rob. Njegova ga je njenost uinila poslunim
u rukama sveenika. Njegova pobonost i iskreni vjerski entuzijazam ponekad bi mu
zaslijepljivali oi, tjerali ga da se odrekne prava na svoj raun i da tako slui sebinim
ciljevima drugih. Ali to su greke koje se tako rijetko nalaze, tako ih teko grenik ispata
da ne znamo nee li se one jednog dana smatrati draguljima. Prole su tri godine.
Utvreno je kad e se gospodin Emanuel vratiti. Jesen je. On e biti sa mnom sredinom
studenog. Moja kola divno napreduje, moja je kua spremna. Uredila sam mu malu
biblioteku, napunila police knjigama koje mi je ostavio na uvanje. Iz ljubavi prema
njemu uzgojila sam cvijee koje on najvie volio. Poneko je ak jo i sada cvalo. Mislila
sam da sam ga voljela kad je odlazio. Sada ga volim na drugi nain. On je jo vie moj.
Sunce je prolo ekvinocij. Dani su krai, lie uti. Ali - on skoro dolazi! U noi se
javlja mraz. Studeni je poslao unaprijed svoje magle.Vjetar je zapoeo svoj jesenji pla, ali
- on dolazi. Nebo je pokriveno oblacima i mrano. Bura plovi sa zapada. Oblaci se
gomilaju u udnim oblicima. Bude se obasjana jutra - sjajna, kraljevska, poput vladara u
grimizu. Nebesa su u plamenu, tako su divlja, njihova je suparnika bitka tako estoka i
krvava, da e posramiti i pobjedu u njezinu ponosu. Poznam neke nebeske znakove.
Opaala sam ih jo od djetinjstva. Boe, uvaj onoga koji plovi! Oh, uvaj ga!
Vjetar je okrenuo prema zapadu. Mir, mir Banshee, prodire sa svakog prozora!
Ustat e, pojaat e se, vriskati e dugo. Ma koliko hodala kuom te noi, ne mogu smiriti
i uljuljati u san vjetar. Satovi koji dolaze pojaat e ga. U pono e svi budni promatrai
zauti jugozapadnu oluju i uplait e je se.
Oluja je bjesnjela sedam dana. Nije prestajala sve dok Atlantik nije bio prekriven
olupinama. Nije se smirila dok morske dubine nisu upile u sebe dovoljno hrane. Dok

343

Bosnaunited
unitavajui aneo oluje nije savreno obavio svoj posao, on nije htio sklopiti krila ije je
lebdenje grom, a drhtanje oluja.
Mir, smiri se! Oh, tisue oajnika, molei u agoniji na obalama, oslukivalo je taj
glas. Ali, on nije progovorio. Nije progovorio sve dok neki nisu mogli osjetiti nastali
muk. Sve do tada, kad se sunce koje se pojavilo uinilo nekima nalik na mrak.
Ovdje stani, prestani smjesta! Dovoljno je kazano. Ne uznemiruj, mirno, njeno
srce! Ostavi nade sunanim matanjima. Ostavi im neka izgaze nasladu radosti ponovno
roenu iz velikog uasa, zanos spasa od opasnosti, izvanredno izbavljenje od strave,
uitak povratka.
Neka nade naslikaju sjedinjenje, i sretan budui ivot!
Gospoa Beck bijae sretna do kraja svoga ivota, jednako kao i otac Silas.
Gospoa Walravens je doivjela devedeset godina prije no to je umrla. Zbogom!

KRAJ

344

Bosnaunited

RENIK

1 Irska i kotska legenda o enskom duhu iji jecaji predskazuju smrt nekog lana
obitelji.
2 Jona - idovski prorok, kojeg je Bog, da bi ga kaznio zbog neposlunosti,
pomou bure bacio s broda. Progutala ga je velika riba i on je u njenoj utrobi ostao tri
dana.
3 Bogata iz 1001 noi- koji je hranio siromahe zamiljenom hranom
4 Callant - momak - kotski Indijsko boanstvo, pred ija se kola bacaju
samoubojice.
5 Indijsko boanstvo, pred ija se kola bacaju samoubojice.

345