Montesquieu

Montesquieu: O duhu zakona
Montesquieu, punim imenom Charles-Louis de Secondat, barun de la Brde et de

Montesquieu, radio je vie od dvadeset godina na je-dnom od najambicioznijih projekata u
povi-jesti politikog miljenja: u enevi 1748. go-dine izlazi O duhu zakona. Rije je o
pokuaju da se komparativnom analizom obuhvate sve postojee i historijske vladavine i
njihovi pozi-tivni zakoni. Kompleksnost namjere uvjeto-vala je strukturu djela koje je
podijeljeno u est dijelova, trideset i jednu knjigu i est sto-tina poglavlja. Prvi tom hrvatskog
izdanja sa-drava prva tri dijela: u prvom Montesquieu izlae nauk o zakonu i nauk o
vladavini, u drugom se bavi odnosom vladavine i politike slobode, a u tre em odnosom
zakona spram klime, tla i opeg duha neke nacije. Iako sadr-ava predgovor G. Truca, teko
se oteti dojmu da hrvatskom izdanju nedostaje jedna kvalite-tna uvodna studija (primjerice,
izvrsna analiza Duha zakona V. Goldschmidta objavljena kao predgovor francuskom izdanju
iz 1979. godine).
Za historiju je politikog miljenja od iz-nimnog znaenja metodoloka inovacija na kojoj
djelo poiva: Montesquieu naputa de-duktivizam metafizike i neposredno se suoava s
empirijskim materijalom. Po uzoru na prirodne znanosti on provodi analizu koja se temelji na
verifikaciji hipoteza nastalih na temelju injeninog uvida. Ovaj empirijsko-deskriptivni
pristup ipak nije posve lien klasinog razmatranja politike filozofije o najboljem obliku
vladavine. Ve u Perzijskim pismima iz 1721. godine Montesquieu postulira postojanje
objektivne pravednosti koja prethodi svom pozitivnom pravu i sa stajalita koje je mogue
razmatrati postojee i historijske vladavine.
S obzirom na to da postoji jedan prvobitni um kojim su svi zakoni proeti, primjenom

svojevrsne kauzalne analize mogue je spo-znati naela kojima su zakoni uvjetovani. Zakoni, dakle, nisu arbitrarne zapovijedi, nego nuni odnosi koji proizlaze iz naravi stvari
(7) i stoga mogu biti predmetom znanstvenog prouavanja. Dok su njegovi prethodnici smatrali da su nepromjenjive i umom spoznatljive norme prirodnog prava sadrane ponajprije u
rimskom privatnom pravu, a javno pravo su oznaavali kao arbitrarno, Montesquieu smatra
da um postoji i u javnom pravu1.
Tom promjenom perspektive u izuavanju prava dolazi do golemog poveanja opsega

istraivanja koje prelazi granice Europe. Ovako proireno polje istraivanja pozitivnih zakona
Montesquieu strukturira u skladu sa svojim shvaanjem zakona kao odnosa odgo-varanja
(rapport de convenance). U pojedinim knjigama razmatra odnose zakona prema cije-lom nizu
fizikih i moralnih naela kojima su uvjetovani. Najopenitije formulirano zakoni moraju
odgovarati narodu za koji su doneseni. To znai da, ponajprije, moraju biti u skladu s
politikim naelima iji je utjecaj najvaniji: prirodom i principom vladavine. Nadalje, zakoni moraju odgovarati fizikim obiljejima zemlje; ... na inu ivota naroda, ... moraju se
podudarati sa stupnjem slobode koji ustrojstvo moe podnijeti; s religijom stanovnika, s njihovim nagnuima, bogatstvima, s njihovim brojem, s njihovom trgovinom, obiajima i navikama (12). Osim toga, zakoni se i meu-sobno odnose, kao to se odnose i sa svojim
podrijetlom, s ciljem zakonodavca i s poret-kom stvari za koje su ustanovljeni (12).
Montesquieu eli ispitati sve te odnose koji zajedno tvore ono to naziva duhom zakona.
Iako zakoni tim naelima moraju odgova-rati, oni njima nisu posve determinirani. Umi-jee
zakonodavstva oituje se upravo u mogu-nosti djelovanja na sama naela. Primjerice,
1 Goldschmidt, Victor, 1979.: Introduction u Montesquieu, De lesprit des lois, GarnierFlamma-rion, Paris, str. 12-23
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

(2004.), br. 4, str. 173193
174
kad razmatra odnos zakona spram klime, tla i opeg duha neke nacije, Montesquieu ne zapada u prirodni determinizam. Prirodni faktori u meudjelovanju s moralnim (religija, zakoni,
maksime vladavine, primjeri minulih zbivanja, obi aji, navike) oblikuju opi duh neke nacije
koji bi zakonodavac trebao slijediti ako taj duh nije u suprotnosti s principom vladavine.
Kako je omjer utjecaja pojedinih faktora na opi duh nacije promjenjiv, mudrim
zakonodavstvom mogue je nadvladati negativan utjecaj priro-dne danosti.
Montesquieu u svom istraivanju kre e od najvanijih, politikih naela prirode i prin-cipa

vladavine. Priroda vladavine je struktu-ralno odreenje koje opisuje kome pripada su-verena
vlast i kako se ona obnaa. Prema pri-rodi razlikuje tri oblika vladavine: republikan-ski,
monarhijski i despotski. Republikanska je ona vladavina u kojoj suverenu vlast ima itav
narod (demokracija) ili jedan njegov dio (ari-stokracija), monarhijska ona u kojoj vlada jedan prema utvrenim zakonima, a despotska ona u kojoj takoer vlada jedan, ali nevezan
zakonima. Montesquieuova je tipologija vla-davina znaajna inovacija u odnosu na politiko-filozofsku tradiciju. Nasuprot toj tradiciji Montesquieu smatra da je priroda
demokracije i aristokracije istovrsna te ih obuhvaa pod zajednikim nazivom republika.
Nadalje, de-spotizam ne definira kao iskvareni oblik mo-narhije nego kao zasebni oblik
vladavine. Osim ove trilogije vladavina, Montesquieu provodi jo jedno temeljnije
razlikovanje na osnovi kriterija zakonitosti, odnosno na osnovi postojanja pravne strukture
koja ograniava obnaanje vlasti: despotizmu koji se oslanja na silu suprotstavlja

demokraciju, aristokraciju i monarhiju kao umjerene vladavine koje se te-melje na pravu.
U demokraciji narod je i monarh i poda-nik. Monarh je samo s pomou svojih glasova kojima
izraava svoju volju, a volja suverena jest sm suveren (15). Stoga su za ovu vlada-vinu
temeljni oni zakoni koji reguliraju pravo glasa. Budui da zazire od neposrednog djelo-vanja
naroda, Montesquieu smatra da glasova-nje treba biti javno kako bi se omoguilo prosvjeivanje naroda od strane njegovih prvaka. Narod treba initi samo ono u emu je dobar, a
to je birati. Sve drugo, osobito upravljanje,
treba prepustiti magistratima koje sam izabire. Izravno ili preko magistrata narod bira i svoje
vodstvo senat. Iako senat donosi zakone, na-rod ih tek svojom potvrdom ini trajnima.
Montesquieu demokraciju smatra historijsko prevladanim oblikom vladavine i stoga
aristokraciju vidi kao jedinu formu republike koja je mogua u modernim uvjetima. U
aristokraciji dio naroda donosi i provodi zakone. Kad je plemiko tijelo brojno, i njega treba
voditi se-nat.
U monarhiji, gdje vlada jedan s pomou temeljnih zakona, od sredinje su vanosti

prijelazne, podreene i ovisne vlasti (22). Plemstvo, vlastela, sveenstvo i gradovi tvore
posredne kanale kojima mo tee. Oni dvojako pridonose politikoj stabilnosti: obuzdavajui
arbitrarnu vlast monarha spreavaju da se vla-davina jednoga izrodi u despotizam, strukturirajui narod umiruju njegovo djelovanje.
Priroda despotske vladavine paradoksalno se oituje u nepostojanju strukture. Jedini te-meljni

zakon koji proizlazi iz prirode despoti-zma jest postavljanje vezira. S obzirom na to da je
despot ovjek potpuno nadvladan vlasti-tim strastima, on nije u stanju sam upravljati
carstvom i stoga on svoju mo prenosi na ve-zira koji upravlja umjesto njega.
Vladavina nije odreena samo svojom pri-rodom nego i principom specifinom strau koja
ju pokre e. Kad kae da je princip demo-kracije vrlina, Montesquieu ne misli na kr-ansku
nego na politiku vrlinu shvaenu kao ljubav prema domovini i jednakosti. S obzirom na to
da u demokraciji narod istodobno donosi zakone i tim se zakonima mora pokoravati, svaki
lan suverena mora neprestano biti spreman ope interese pretpostaviti vlastitima. Vrline ne
moe biti tamo gdje ima velikih bogatstava ili pak tamo gdje su razlike u zemljinim
posjedima prevelike zakonom, ako je mogue, treba ujednaiti disproporcije. Montesquieu
navodi i druga sredstva za odranje politike vrline: o uvanje starih obiaja, uspostavu
senata koji e bdjeti nad narodom, cenzora koji e bdjeti i nad narodom i nad senatorima,
strogo podreivanje naroda magistratima, jaanje oinskog autoriteta.

(2004.), br. 4, str. 173193
175
U aristokraciji narod je obuzdan zakonima koje donose i provode plemi i, pa je vrlina nu-na
samo unutar plemikog tijela. Kako ari-stokracija po iva na drutvenoj nejednakosti, ljubav
prema jednakosti ograniena je na plemstvo. Montesquieu je naziva umjerenou i postavlja
za princip aristokratske vladavine. Duh umjerenosti u aristokraciji moraju podr-avati zakoni
aristokracija propada kad na-stupe goleme nejednakosti izme u plemikog tijela i naroda
ili unutar samoga plemikog ti-jela. Plemie treba podvrgnuti otroj kontroli neovisne
magistrature kako bi se izbjeglo ne-provoenje zakona.
Princip monarhijske vladavine je ast e-lja da se dostigne to vii poloaj u drutvenoj i

politikoj hijerarhiji. ast povezuje cijelo politiko tijelo budui da svatko, mislei da ide
za svojim posebnim interesima, zapravo djeluje za ope dobro (33) . Vrlina monarhiji nije
potrebna, astan ovjek ne mora biti i kre-postan. U monarhiji zakoni moraju podupirati
plemstvo, s obzirom na to da je ast njegov glavni pokreta.
U despotizmu, vladavini bezakonja u kojoj svatko despotski vlada nad svojim podree-nim,
jedini princip kojim se rukovodi djelova-nje ljudi jest strah. Vladar se ne moe odrati bez
straha velikaa koji proizlazi iz uvijek pri-sutne mogunosti njihova unitenja. Taj strah
velikaa stvara iluziju podanika kako ih se nee dirati u njihovoj privatnosti. Meutim, kako
je despotizam neograni ena vladavina partikularnog interesa despota, spokoj koji u njemu
vlada nije mir ve muk onih gradova koje neprijatelj tek to nije zauzeo (68).
Odgojni zakoni u svakoj vladavini trebaju odgovarati njezinu principu: u republici mo-raju
podupirati vrlinu, u monarhiji ast, a u de-spotizmu strah. ast i strah nije teko usaditi jer su
strasti i kazne njihovi pokretai. Odgoj je, meutim, od presudne vanosti u republici budui
da je politika vrlina samoprijegor ko-ji je uvijek vrlo muna stvar jer podrazumije-va
neprekidno pretpostavljanje opega intere-sa vlastitomu (41).
Kvarenje vladavine zapo inje kvarenjem njezina principa. Demokracije propadaju kad se u
njima pojavi duh nejednakosti ili pak po-svemanje jednakosti. Posvemanja jednakost
nastupa kada narod, ne podnosei nikakvu vlast iznad sebe, sam pone obnaati vlast se-nata,
magistrata i sudaca. Takvo je stanje opre-no duhu istinske jednakosti koji je u zapovijedanju i pokoravanju sebi ravnima (123). Aristokracija se kvari kad se plemstvo prestane
pokoravati zakonima. Monarhija propada kad vladar dokine prijelazne vlasti. Despotizam,
pak, propada sam po sebi jer je njegov princip ve po sebi iskvaren. Mogu ga odrati samo
neke izvanjske okolnosti koje proizlaze iz klime, religije, poloaja ili duha naroda (128).
Montesquieu ne vidi opasnost u kvarenju principa umjerene vladavine ako ona prelazi u
drugu umjerenu vladavinu, nego samo ako propada u despotizam.
Sredinji su dio drugog dijela Duha zako-na dvije knjige u kojima Montesquieu anali-zira
politiku slobodu: u XI. knjizi bavi se od-nosom politike slobode i naela politikog prava, a
u XII. odnosom politike slobode i naela graanskog i kaznenog prava. Politiku slobodu
Montesquieu izjednauje s pravnom slobodom definirajui je kao pravo da se ini sve to
doputaju zakoni, odnosno kao pravo da nitko ne biva prinuen initi neto na to ga zakon
ne obvezuje, niti suzdravati se da ini ono to zakon doputa (164). Njezino ozbiljenje
mogue je samo u umjerenim vla-davinama, ali i tamo samo pod uvjetom da se sprijei
zlouporaba vlasti. To je mogue posti-i ustrojstvom vladavine koje razliite vlasti
rasporeuje tako da se meusobno obuzdaju. U analizi ustrojstva Engleske, jedine nacije ije
ustrojstvo za neposrednu svrhu ima poli-ti ku slobodu (165), nalazimo glasoviti nauk o
raspodjeli vlasti.
Montesquieu navodi kako se u svakoj dr-avi razlikuju tri vrste vlasti zakonodavna, izvrna
i sudska. Ako preokrenemo tezu, otva-ra se mogunost jedne zaotrene interpretacije: tamo
gdje nema ovog razlikovanja, odnosno tamo gdje su zakonodavna i izvrna vlast spo-jene u
istoj osobi ili tijelu, jednako kao i tamo gdje sudska vlast nije odvojena od drugih dviju vlasti,
nema ni drave. Analizirajui ustrojstvo Engleske, Montesquieu zapravo ra-zmatra modernu
dravu kao novi tip vladavine koji nije obuhvaen prethodno provedenim ra-zlikovanjem
demokracije, aristokracije i mo-narhije. Rije je o preoblikovanju klasinog

(2004.), br. 4, str. 173193
176
modela mjeovite vladavine koja sadrava ele-mente svih triju oblika vladavine. Iako u istraivanju polazi od ustrojstva engleske vladavi-ne, Montesquieu se ne ograniava na deskripciju realiteta, nego propisuje ustavna naela koja jame ozbiljenje politike slobode.
Sudsku vlast Montesquieu jasno odvaja od zakonodavne i izvrne vlasti. Za razliku od njih,
sudska vlast nije povjerena nekom stal-nom tijelu nego ljudima koji se na odreeno vrijeme
biraju iz naroda. Strogo uzevi, ona nije vlast u punom smislu rijei, s obzirom na to da je
odvojena od drugih dviju vlasti i sve-dena na istu funkciju: suci, koji nisu vie od usta
zakona, samo precizno primjenjuju tekst zakona. Tako sudska vlast koja neposre-dno
odluuje o sudbini pojedinca postaje ne-vidljiva i nitavna (167). Montesquieu sudsku vlast
od drugih dviju ne odvaja samo zbog spreavanja zlouporabe vlasti, nego i zato da bi sudstvu
oduzeo mogunost aktivnog sudje-lovanja u stvaranju prava. Posrijedi je projekt uzdizanja
zakonodavne vlasti na poloaj vr-hovne vlasti to podrazumijeva da se proces juridizacije ne
provodi posredovanjem sudstva (kao to su to engleski sudovi inili, a fran-cuski parlamenti
pokuavali initi), nego op-enitom voljom koju formulira zakonodavno tijelo.
Od sredinjeg je znaenja, meutim, dioba provedena unutar zakonodavne vlasti. Ona je

podijeljena izme u dvodomnog parlamenta i monarha. Tri su, dakle, parcijalna zakonodav-ca
ija je suglasnost potrebna kako bi openita volja bila formulirana: donji dom koji je predstavniko tijelo naroda, gornji dom koji je plemi ko nasljedno tijelo, i monarh. Gornji i donji
dom parlamenta meusobno se ograni a-vaju, a oba su vezana izvrnom vlau koja u
zakonodavnom tijelu sudjeluje pravom veta kao jamstvom svoje autonomije. Ustrojstvo
zakonodavne vlasti kao zajednikog izraza triju parcijalnih zakonodavaca jamstvo je da se
pod krinkom openite volje ne skriva despoti-zam.
Zakonodavna vlast ne moe zaustavljati izvrnu vlast, ali ima pravo i mora imati mo
ispitati na koji su nain provedeni zakoni to ih je ona donijela (171). Stoga se moe utvrditi da, unato tomu to zakonodavna vlast ne sudjeluje u provoenju openite volje, a
izvrna vlast u njezinu formiranju sudjeluje samo pravom veta, strogog razdvajanja zakonodavne i izvrne vlasti nema. Drukije re-eno, kod Montesquieua, s iznimkom odvaja-nja
sudske od zakonodavne i izvrne vlasti, ne nalazimo nauk o razdvajanju vlasti. Dravu
Montesquieu vidi kao hijerarhijsku strukturu u kojoj je zakonodavna vlast, odreena kao openita volja drave, nadreena izvrnoj koja je samo vrenje te ope volje (167). Pitanje na
koje on nastoji dati odgovor jest kako je mo-gue sprije iti da zakonodavna vlast, kao vrhovna vlast drave, ne postane despotskom. Ovaj ustavnopravni nauk o raspodjeli triju vlasti
i diobi zakonodavne vlasti Montesquieu nadopunjuje politikosocijalnim aspektom: politike
slobode nema ako svim trima vla-stima gospodari ista socijalna skupina.
Primjer Engleske, ije se ustrojstvo vlada-vine ne moe podvesti ni pod jedan poznati oblik
vladavine, upu uje na sredinju meto-doloku potekou s kojom se Montesquieu suoava. S
obzirom na to da nema definiran pojam drave nego empirijskim generalizaci-jama
uspostavljene tipove drava on ne uspi-jeva savladati realitet koji mu neprestano iz-mie te
stoga ne moe izbjei neuspjeh u iz-gradnji sistemskog djela enciklopedijskog ka-raktera.
U cjelini kvalitetan prvi hrvatski prijevod Duha zakona nije, na alost, uvaio dosege
suvremene politike teorije u pogledu poj-movnog razlikovanja volont gnrale (ope-nite
volje) koja oznaava volju nekoga odre-enog politikog tijela, odnosno volju ovjeka kao
graanina i volont universelle (ope vo-lje) koja oznaava moralnu volju, odnosno volju
ovjeka kao lana ovjeanstva2. Stoga je u sredinjem, estom, poglavlju XI. knjige pojam
volont gnrale, unato tomu to u tekstu izrijekom upuuje na volju konkretne drave,
neprecizno preveden kao opa volja (167). Dodatno smo, meutim, zbunjeni nedo-sljednou
prijevoda s obzirom na to da je na
2 O pojmu volont gnrale i njegovu znaenju kod Montesquieua u okviru nauka o

raspodjeli vlasti vidi Lalovi, Dragutin, 1996.: Volont gnrale u Rousseauovoj politikoj
teoriji, doktorska disertaci-ja, Zagreb.

(2004.), br. 4, str. 173193
177
prethodnoj stranici isti pojam preveden kao opa odluka.
Montesquieuov utjecaj na razvoj drutve-nih znanosti bio je iznimno znaajan. U Duhu

zakona postavio je temelje politikoj znanosti kao empirijsko-deskriptivnoj pozitivnoj znanstvenoj disciplini. Njegov je nauk o raspodjeli vlasti snano utjecao na kasniju ustavnopravnu
teoriju i praksu. Zaetnik je historije prava i pravne komparatistike, a moe ga se svrstati i u
prete e sociologije. Stoga je teko precijeniti vanost prijevoda Duha zakona ne samo za
politologiju, nego i za cijelu drutvenu znanost.
John Gray
Al Qaeda and what it means to be modern
Faber and Faber, London, 2003., 145 str.
John Gray, istaknuti i provokativni britan-ski profesor s LSE-a, u hrvatskoj je strunoj

javnosti poznat preko svoje studije Liberalizam, te recentnog prijevoda Lane zore: iluzije
globalnog kapitalizma u kojoj se okomio na ideoloki projekt globalnoga svjetskog trita.
Gray je upozorio, izme u ostaloga, na njegove potencijalne opasnosti, ne samo za mirnu koegzistenciju meu razliitim reimima, nego i za same demokratske reime. Od svojih intelektualnih poetaka propituje posljedice libe-ralno-prosvjetiteljskog svjetonazora na zapa-dno
razumijevanje poloaja ovjeka u kozmo-su. Ono je, kako istie Gray, individualistiko,
univerzalistiko, egalitarno i melioristiko. Kao takvo, ono prije ili kasnije ulazi u sukob s nezapadnim razumijevanjem svijeta, te je nji-hov modus vivendi Grayev recept za neumanjivost pluraliteta vrijednosti i kultura. Stoga, kad je Fukuyama objavio kraj povijesti i trijumf liberalne demokracije, Gray je u sinergij-skom tonu objavio kraj liberalizma. Pored liberalizma i pluralizma, Grayevo se zanimanje,
objavljivanjem Lane zore, po elo usmjerivati na najrecentnije nusproizvode liberalno-prosvjetiteljskog razumijevanja svijeta politiki konstrukt slobodnog trita. U knjizi koju ovdje predstavljam Gray je motiviran teroristi-kim napadima na Sjedinjene Drave i aktualnim suvremenim fenomenom Al Qaedom.
No, knjiga Al Qaeda and what it means to be modern (Al Qaeda i to znai biti moderan) nije
knjiga o samoj Al Qaedi, odnosno nije informativna studija o genezi Al Qaede i nje-zinu
projektu. Grayeva namjera jest pozicioni-ranje samog fenomena. Suprotno veini suvremenih politikih analitiara koji radikalni islam utjelovljen u teroristikoj organizaciji
poput Al Qaede pozicioniraju u predmoderni kontekst, Grayeva je vodea teza kako je
islamski fundamentalizam modernistiki pro-jekt poput nacizma i komunizma. Nadahnue za
tezu i naslov knjige Gray je pronaao kod Rohana Gunaratne, britanskog strunjaka za
islamski terorizam. Naime, Gunaratna u svojoj knjizi iz 2002. Inside Al Qaeda kae: Al
Qaeda je bitno moderna organizacija.
Grayeva knjiga nudi sintezu njegova vie-godinjega politikog promiljanja o kolapsu mita
o ljudskoj usavrivosti. Stoga knjiga i poinje poglavljem What Al Qaeda destroyed (to je
Al Qaeda unitila), a Grayev je odgo-vor zapadni vladajui mit (str. 1). Koji je to mit? Mit
o jednolikoj modernosti koji je pove-zao zna enje biti moderan s prihvaanjem zapadnih
prosvjetiteljsko-liberalnih vrijednosti u sferi politike i etike. Gray smatra kako on poiva na
pozitivistikom mitu koji u znanosti vidi spasitelja ovjeanstva iz njegove bijede i
paradigmu moralnog napretka, no, ve sam pojam ovjeanstva, kako primjeuje Gray
poput Carla Schmitta, predstavlja mit. Kao postmoderni konzervativac Gray je zabrinut
vehementnou modernistikih projekata, te u njima ne vidi nita benigno. Upravo suprotno,
u poglavlju Tri modernistika projekta Gray pokazuje kako je vjera u dobrohotnost takvih
projekata prokockana neizrecivim uasima na-cionalsocijalizma i sovjetskog komunizma kao
implementacijama vjere u mogunosti pobolj-anja ljudskog drutva na tehnikom i etikom
planu. Slino tima dvama projektima Gray pri-druuje i suvremeni islamski fundamentalizam
pokazujui, kao to je Gellner ve istaknuo u knjizi Postmodernizam, razum i religija, kako
se silnice modernosti ne stapaju uvijek u ri-jeci zapadnih liberalnih vrijednosti. Naprotiv.
Nacisti, boljevici i radikalni islamisti s jedne strane odbacuju prosvjetiteljske ideale tolerancije, osobne slobode i ljudske jednakosti, no s druge, oni dijele prosvjetiteljske nade u mo
tehnologije da preobrazi postojee ljudsko sta-nje. Zajedniko je svim modernistikim projektima to da je tehnologija produena ruka kreiranja univerzalnog svjetonazora. Naime, kako
za sva tri navedena projekta, tako i za globalni kapitalizam vrijedi premisa da cilj opravdava
sredstvo. Novi je svijet mogue iz-graditi samo na ruevinama staroga. To je premisa na koju
Gray eli uputiti kroz svih osam poglavlja knjige.
Neki su Grayevi kritiari nastojali pokazati kako je on u krivu kad Al Qaedu definira kao
modernistiki fenomen, kad je, kako oni istiu, ona anti-modernistiki projekt s ciljem
zaustavljanja modernistikih silnica i obnove drutva na temeljima srednjovjekovnoga
arapskog kalifata. Nedostatak ovako prezentirane teze jest to to zanemaruje projekciju u
stvaranju novog drutva koju mogu imati odreeni modernistiki projekti koji su prigrlili
tehno-logiju kao instrument ljudske moi. Naime, njihova projekcija ne mora iskljuivo biti
uto-pijska, dakle usmjerena na budunost, kao to je to sluaj kod tisuljetnoga nacistikoga
Reicha ili komunistike utopije, odnosno neoliberalnih drutvenih inenjera. Naprotiv, ona
moe sadravati rezidualnu sliku, odnosno projekciju s ciljem reanimacije tzv. zlatnog doba
harmonije iz prolosti, kao to je to da-nas u sluaju islamskog fundamentalizma, a da i dalje
zadri obiljeja modernosti.
Gray pokazuje da obiljeja modernosti ni-su u broju mrtvih koji implementacija takvih
projekata ukljuuje, bilo kroz koncentracijske logore, bilo gulage, bilo kroz spektakularni teroristiki in ruenja WTC-a, nego u vjeri da e rezultat tih mrtvih biti bolji svijet. Za razliku od toga, smatra Gray, predmoderni projekti, poput inkvizicije, koji su poluili sline
rezultate torturama irokih razmjera, nisu svoju praksu doivljavali kao korak ka
preoblikovanju svijeta. Zlo se nije moglo iskorijeniti iz svijeta, nego samo iz ljudi, pa je stoga
spas bio obean izvan ovog svijeta. No, modernistiko shvaanje svijeta poiva na vjeri u
mogunost iskorjenjivanja svega svjet-skog zla uz pomo znanosti i tehnologije, te spas za
ovjeka na ovom svijetu. U zakljuku knjige Gray pokazuje kako svi modernistiki projekti
poivaju na vjeri kako e preivjeli ivjeti u svijetu boljem od bilo kojeg pretho-dno
egzistirajueg (117). No, vie je nego oito da je stvarnost opovrgla taj mit. Zato onda takav
mit i dalje egzistira u svojim razli-itim emanacijama? Stoga to mit kao mit nije mogu e
opovrgnuti, zakljuuje Gray: mit e nestati u onom trenutku kad nestane i nain ivota iz
kojega je potekao (118).
Knjiga Al Qaeda and what it means to be modern ve u svom naslovu otkriva aktualnost
teme, ali i ambivalentnost poimanja moder-nosti. Dok je Gray modernitet povezao s prosvjetiteljskim nusproizvodom amalgama pozi-tivistikog svjetonazora i romantiarskih ideala 19. stolje a otjelotvorenih u ideolokim projektima 20. stoljea i njihovim reziduama
protegnutim u 21. stoljee, mnogi su njegovi kritiari pogreno poli od pretpostavke da biti
moderan znai delegitimirati sve anti-liberalne ideoloke projekte kao anti -modernistike.
Gray u svojoj knjizi pokazuje da se moderan moe biti na razliite naine, bez obzira na to
to moemo uvjeravati sebe i druge da je po-srijedi vraanje kazaljki povijesnog sata, kao to
je to sluaj kod Al Qaede. Iz Grayeve knjige moemo izvu i pouku da Al Qaedu ne treba
promatrati kao anti-modernistiki pro-jekt. Zapravo, ona je anti-postmodernistiki projekt
poput novovjekovnoga kozmopolit-skog konstrukta o kojem pie i profesor Davor Rodin u
svojoj recentnoj knjizi Predznaci postmoderne. Smjerajui ka ovakvom zaklju-ku, Grayeva
knjiga Al Qaeda and what it means to be modern zanimljivo je tivo provo-kativnih i samo na
izgled olako ispucanih te-za. U ovom slu aju Gray je ponudio prijeporne argumente koji
zahtijevaju daljnju analizu i studioznu razradu.
Hrvoje Cvijanovi

(2004.), br. 4, str. 173193
179
Prikaz
Henry Milner
Civic Literacy: How Informed

Citizens Make Democracy Work
University Press of New England, London, 2002., 293 str.
Suvremeni politiki teoreti ari, ali i obi-ni graani, esto zamiljaju dravu u kojoj bi
demokracija savreno funkcionirala. Kako bi izgledala drava u kojoj velika veina gra-ana,
ukljuujui i one niega socioekonom-skoga statusa, redovito glasuje na izborima, a pritom
su njihovi odabiri utemeljeni na infor-miranom promiljanju alternativnih opcija? Kakva bi
bila drava u kojoj bi mediji informi-rali graane, a ne iskrivljivali sliku stvarnosti, te u kojoj
bi vlade provodile politike koje bi se u postizanju ekonomskoga rasta vodile egali-tarnim

naelima? Kanadski politolog Henry Milner smatra da nam matanje nije potrebno jer takva
drava ve postoji zove se vedska. U svojoj knjizi Civic Literacy: How Informed Citizens
Make Democracy Work Milner opi-suje koji su to uvjeti omoguili ovakav poziti-van razvoj.
Milner svoje istraivanje usmjeruje na je-dno od najvanijih politolokih pitanja: Koji uvjeti
pogoduju kvalitetnom funkcioniranju demokratskih politikih institucija? U poku-aju
odgovora na ovo pitanje Milner se svrsta-va u skupinu autora koji veliku vanost pridaju
onome to se moe oznaiti kao subjektivna dimenzija politike, a pod im se, ponajprije,
razumijevaju stavovi i uvjerenja graana. On eksplicitno navodi kako je njegovo istraivanje
inspirirano klasinim djelima politiko-kulturalnog pristupa istraivanju funkcioniranja
demokracije kao to su The Civic Culture amerikih politologa Almonda i Verbe, te posebice
djelom Roberta Putnama
Making Democracy Work.
Milner se od svojih prethodnika razlikuje po glavnom konceptu to ga koristi kao neovi-snu

varijablu u objanjavanju demokratske
performanse. Almond i Verba koriste se kon-ceptom politike kulture, Putnam u politoloka

istraivanja uvodi koncept socijalnoga kapi-tala, a Milner takoer eli etablirati novi politoloki koncept graansku pismenost. Autor u etiri dijela i etrnaest poglavlja knjige eli
pokazati to je to graanska pismenost i kako moe pridonijeti kvalitetnijem funkcioniranju
suvremenih demokratskih politikih sustava.
U prvom dijelu knjige Milner predstavlja svoj glavni koncept graansku pismenost, pri
emu nastoji pokazati da je za komparativna istraivanja koncept graanske pismenosti
korisniji od Putnamova koncepta socijalnoga kapitala. On smatra da je Putnam, fokusirajui
se na odnose meu ljudima, zanemario jednu dimenziju koja je vrlo vana u raspravi o
sudjelovanju graana u politikom ivotu dimenziju znanja. Osim toga, dri da je glavni
indikator socijalnoga kapitala, a to je razina generaliziranoga povjerenja, vrlo subjektivna
mjera koja je vie odraz percepcije graana, a manje stvarnoga stanja. Tome dodaje da su
odgovori na pitanja o pouzdanosti drugih ljudi umnogome uvjetovani trenutanom situacijom
u kojoj se ispitanici nalaze, to dodatno dovodi u pitanje vrijednost koncepta socijalnoga
kapitala u komparativnim analizama.
Milner pokuava nadii ove metodoloke probleme, pri emu se usredotouje na pitanje
znanja koja su ljudima potrebna kako bi na poetku 21. stoljea mogli ispunjavati ulogu
graana. Ova znanja i sposobnosti koji su gra-anima nuni da bi politikom svijetu oko sebe
dali smisao Milner ozna uje konceptom graanske pismenosti. O svom glavnom kon-ceptu
navodi: Ideja koja stoji iza upotrebe koncepta graanske pismenosti je jasna: kom-parirati
drutva propitujui u kojoj mjeri pri-padnici tih drutava demonstriraju sposobnosti koje su
im potrebne da bi djelovali kao kom-petentni graani (3). Pridjevom graanski autor eli
istaknuti da nije posrijedi obian tip pismenosti nego znanja i sposobnosti potrebne za
uinkovito politiko djelovanje. Prema Milnerovu miljenju, graanska se pismenost moe
analizirati na individualnoj razini, kao karakteristika pojedinaca, ali i na agregatnoj razini, pri
emu razina graanske pismenosti u nekom drutvu odraava udio odraslih koji

(2004.), br. 4, str. 173193
180
posjeduju znanja potrebna za uinkovite poli-tike odabire, udio koji se mijenja protokom
vremena i koji je razliit u pojedinim drava-ma (6).
U drugom dijelu knjige Milner ispituje utjecaj graanske pismenosti na politiku participaciju graana, pri emu se u operacionali-zaciji razina graanske pismenosti u etrnaest
drava koje je uvrstio u istraivanje Austra-lija, Belgija, Danska, Irska, Finska, Kanada,
Njemaka, Nizozemska, Novi Zeland, Norve-ka, Sjedinjene Amerike Drave, vedska,
vicarska i Velika Britanija koristi sekun-darnom analizom podataka, to jest koristi rezultate dvaju meunarodnih istraivanja. Prvo je provedeno 2000. godine pod nazivom International Adult Literacy Survey i njime se e-ljelo istraiti u kojoj mjeri ljudi u dvadeset drava posjeduju funkcionalnu pismenost, to jest pismenost koja im omoguuje snalaenje u
so-cijalnoj, politikoj i ekonomskoj sferi suvre-menih drutava. Ispitivalo se razumijevanje
narativne proze (npr. novinski uvodnici) i slu-benih dokumenata, kao i snalaenje u situacijama koje zahtijevaju temeljne matematike sposobnosti. Kao drugi izvor podataka Milneru je posluilo istraivanje koje su poetkom devedesetih godina proveli Ujedinjeni narodi,
a kojemu je glavni cilj bilo istraiti znanje graana drava lanica UN-a o ustrojstvu i
funkcioniranju Ujedinjenih naroda. Kombina-cijom rezultata ovih istraivanja dobio je razine graanske pismenosti i ustanovio je da postoje znatne razlike u razinama graanske
pismenosti meu dravama koje je ukljuio u svoje istraivanje.
Milneru se logino nametnulo pitanje o znaenju ovih razlika utje u li ove razliite razine
na ponaanje graana? Kako bi odgovo-rio na ovo pitanje Milner je u odnos stavio ra-zine
graanske pismenosti i politiku partici-paciju graana, pri emu je tu politiku parti-cipaciju
operacionalizirao preko glasovanja na lokalnim izborima. Ustanovio je da postoji povezanost
izme u viih razina graanske pi-smenosti i viih razina izlaska na lokalne iz-bore, to je,
prema njegovu miljenju, vrlo va-no otkrie s obzirom na to da politologe ve dulje vrijeme
mui problem niskih razina odaziva na izbore. Iz toga slijedi da se pobolj-avanjem
graanske pismenosti moe utjecati
na podizanje politike participacije graana te samim time i poboljati kvalitetu politikoga

procesa jer e se konaan ishod politi koga procesa temeljiti na uvaavanju veeg broja
interesa.
Takav zaklju ak navodi autora da se u tre-em dijelu zapita o izvorima razlika u razina-ma
graanske pismenosti. Smatra da se moe govoriti o dvjema razinama objanjenja tih ra-zlika,
pri emu je prva individualna, to jest odnosi se na razlike u individualnim karakteri-stikama
ljudi. Ta razina nije zanimljiva autoru jer s obzirom na to da su uroene sposobnosti pravilno
distribuirane u drutvima koja su uzeta u analizu, razina graanske pismenosti neke drave
zapravo je indikator uinkovitosti institucija koje trebaju promovirati politiko znanje (55).
Drugim rijeima, Milner smatra da razlike u razinama graanske pismenosti proizlaze iz
djelovanja institucija koje su za-duene za razvoj graanske pismenosti. Anali-zirajui
situaciju u dravama s najviim razinama, a to su ponajprije vedska, Norveka i Finska,
Milner zakljuuje da osobito vanu ulogu imaju dvije institucije obrazovni sustav i mediji.
Osim visokih razina ulaganja u formalno, to jest primarno, sekundarno i tercijarno obrazovanje, dravama s visokom razinama gra-anske pismenosti zajednika je i injenica to
veliku pozornost posveuju obrazovanju odra-slih. Detaljnom analizom vedskoga sluaja
Milner pokazuje kako obrazovanje odraslih, odnosno cjeloivotno obrazovanje, mora po-stati
sastavnim dijelom promiljanja o ulozi obrazovne politike u drutvenom i politikom razvoju.
U analizi utjecaja medija Milner kree od teze da mediji u suvremenim drutvima imaju vrlo
vanu ulogu u oblikovanju naina na koje graani usvajaju politi ke informacije i znanja.
Analizirajui odnos izloenosti medijima i graanske pismenosti, Milner najprije ustvruje
kako podatci pokazuju da je u veini drava u posljednjih nekoliko desetljea gledanje
televizije zamijenilo itanje novina kao dominantan nain stjecanja informacija. On smatra da
se ta promjena negativno odrazila na graansku pismenost, pri emu pokazuje kako je
koritenje televizije, a osobito komercijalne televizije, kao glavnog izvora informiranja ne-

(2004.), br. 4, str. 173193
181
gativno povezano s viim razinama graanske pismenosti. Kao negativan primjer navodi Sjedinjene Amerike Drave gdje postoji raspro-stranjena ovisnost graana o informacijama
koje nudi komercijalna televizija, dok je na suprotnoj strani vedska s niskom ovisnou
stanovnitva o komercijalnoj televiziji i ra-sprostranjenom sklonou koritenja tiskanih
medija kao glavnog izvora informiranja.
Temeljna je poruka koju Milner izraava u ovom dijelu knjige u sljedeoj reenici: Ra-zine
graanske pismenosti nisu nepromjenjive: one se mogu mijenjati putem promiljenih policy
izbora (107). Kvalitetne javne politike, napose obrazovna i medijska, a ne kulturna
predodreenost, glavne su odrednice viih ra-zina graanske pismenosti.
U etvrtom, najambicioznije zamiljenom dijelu knjige, Milner eli ispitati ima li graan-ska
pismenost, osim na politiku participaciju, pozitivan utjecaj i na druge drutvene, ekonomske i politike pojave. Osobito ga zanima utjecaj graanske pismenosti na ono to naziva
odrivom dravom blagostanja (sustainable welfare-state). To je za Milnera normativni ideal
kojemu bi sva drutva trebala teiti jer podrazumijeva uravnoteenje ekonomskoga rasta s
pravednom raspodjelom dohotka. Pod pravednom raspodjelom misli na uvaavanje naela
jednakosti pa tako navodi da se u slu-ajevima kad bogatstvo nekoga drutva ostaje
nepromijenjenim, blagostanje toga drutva ipak pove ava ako vie od toga bogatstva ide
onima koji imaju najmanje. Time eli naglasiti da ga ne zanima iskljuivo pitanje ekonomskoga rasta nego i pitanje raspodjele. Kombi-nacijom tih dvaju elemenata socijalno-ekonomske performanse dobiva indeks kojim mje-ri stupanj razvoja odrive drave blagostanja.
Analiza na agregatnoj razini pokazala je da postoji znatna povezanost izmeu viih razina
graanske pismenosti i viih rezultata na indeksu odrive drave blagostanja. Milner tu
povezanost objanjava injenicom to graanski pismeni pojedinci ee vre politike
odabire koji vode do javnih politika koje podupiru model odrive drave blagostanja, dok
neinformirani pojedinci svojim odlukama omoguuju opstanak modela u kojemu postoje
velike razlike u prihodima izmeu pojedinih skupina stanovnitva. Samo
su graanski pismeni pojedinci sposobni promiljati uinke koje alternativni politiki odabiri
mogu proizvesti. Takvi pojedinci svojim odlukama oja avaju odrivu dravu blagostanja,
koja pak svojim institucijama i javnim politikama pozitivno djeluje na razvoj graanske
pismenosti, o emu Milner navodi: Informirano stanovnitvo bira institucije i politike koje
podravaju naelo jednakosti, i takoer, indirektno, pridonosi odravanju populacije
informiranom (174).
Kao negativan primjer Milner istie Sjedi-njene Amerike Drave u kojima, unato tomu to
su prema kriterijima ekonomske razvije-nosti i rasta meu vodeim dravama svijeta, postoje
izrazite nejednakosti u raspodjeli bo-gatstva. On smatra da su Sjedinjene Amerike Drave
zatvorene u jedan lo krug (vicious circle) me usobno poja avajuih niskih razina
graanske pismenosti i visokih razina eko-nomske nejednakosti. Pozitivan primjer je ponovno vedska, u kojoj se moe govoriti o do-brom krugu (virtuous circle) me usobno pojaavajuih visokih razina graanske pismenosti, relativno visokih i kontinuiranih razina
ekonomskoga rasta te visokog vrednovanja naela jednakosti koje se, izmeu ostaloga,
oituje u visokim razinama izdataka za socijalne trokove. Iako je znatan broj autora u
posljednjem desetljeu upozoravao na krizu vedskoga modela, Milner smatra da se tu
zapravo radilo o prilagoivanju novim uvjetima koji su posljedica globalizacijskih procesa.
Podatci pokazuju kako vedska nije izgubila puno od svoje ekonomske performanse, a
istodobno je jo uvijek meu vodeim dravama prema razinama socijalne potronje, to je,
prema Milneru, ini jednim od najboljih mjesta za ivot, osobito za ljude s niim primanjima.
U zaklju nom poglavlju etvrtoga dijela Milner se pita u kojoj je mjeri jedno od najva-nijih
postignua u drutvenoj organizaciji dvadesetog stoljea odriva drava blagosta-nja, to jest
pravilna kombinacija ekonomske uinkovitosti i socijalne jednakosti kakva po-stoji u
vedskoj doista odriva u situaciji kad nacionalne drave, zbog globalizacijskih i
integracijskih procesa, vie nemaju iskljuivu nadlenost nad svojim javnim politikama.
Ostavljajui ovo pitanje otvorenim, Milner tek napominje kako e osobito veliku ulogu u bu-

(2004.), br. 4, str. 173193
182
duem razvoju imati naini koritenja novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija koje

sadravaju i pozitivne i negativne mogu-nosti poboljavanja drutvene organizacije.
Milnerova je knjiga zanimljiv i matovit pokuaj povezivanja politiko-kulturalnog i

institucionalnog pristupa istraivanju funkcio-niranja demokratskih politikih sustava. Koritenjem graanske pismenosti kao temeljnoga istraiva kog koncepta autor je elio naglasiti
kako se u analizi politikih procesa i politi-koga ponaanja politolozi ne smiju fokusirati
iskljuivo na stavove graana, nego moraju zahvatiti i kognitivnu dimenziju ljudske osobnosti. Njegova je teza da su znanja objektivniji pokazatelj sposobnosti graana da
participiraju u politikom procesu od stavova na koje se politolozi esto fokusiraju. Milnerovi
argu-menti izgledaju uvjerljivi do trenutka kad mora operacionalizirati svoj temeljni koncept
graansku pismenost. Kao glavni indikator on koristi podatke iz istraivanja koje je

nastojalo utvrditi koliko graani razliitih drava poznaju ustrojstvo i funkcioniranje
Ujedinjenih naroda. Oito je da rezultati ovoga istraivanja daju sliku znanja o jednoj
meunarodnoj organizaciji i da je vrlo upitno moe li ih se koristiti kao indikator graanske
pismenosti kao to to ini Milner. Ovakva neprikladna operacionalizacija navodi nas da pod
znak sumnje stavimo visoke razine povezanosti izmeu viih razina graanske pismenosti i
nekih drugih varijabli, npr. odriva drava blagostanja, koje je ustanovio Milner.
Koncept graanske pismenosti zanimljiva je novost u politolokim istraivanjima, no njegova

e iskoristivost umnogome ovisiti o daljnjem usavravanju, pri emu se to napose odnosi na
operacionalizaciju samog koncepta koja bi morala ii u smjeru zadovoljavanja je-dnog od
temeljnih uvjeta u komparativnim istraivanjima, onoga da koncept mora moi putovati, to
jest primjenjivati se u razliitim drutvenim i politikim kontekstima.
Berto alaj
Prikaz
Manuel Castells
Mo identiteta
Golden marketing, Zagreb, 2002., 466 str.
Knjiga jednoga od najuglednijih svjetskih sociologa Manuela Castellsa drugi je svezak

njegova ve klasinoga djela Informacijsko doba. Ekonomija, drutvo i kultura. Uzor za
pisanje ovog rada bila mu je teorija drutva Maxa Webera i njegovo djelo Privreda i dru-tvo
u kojem su prikazani temelji industrijskog kapitalizma. Za razliku od njega, Castells na-stoji
objasniti novi tip drutva: informacijski kapitalizam ili umreeno drutvo. Smatra da je za
razumijevanje informacijskog doba klju-an pojam mree. Istie da se mree zasni-vaju na
ra unalno posredovanoj, iznimno brzoj globalnoj komunikaciji koja kapitalistikoj

ekonomiji donosi velike profite, stalno pove-avajui razliku izmeu onih koji od global-nog
razvoja profitiraju i onih koji su iz njega iskljueni. Iako mree nisu hijerarhijski strukturirane, mo je u njima i te kako prisutna. Sredite moi Castells naziva voritem, a njega
danas ine financijske mree. Njih na-ziva meta-mreom ili mreom svih mrea ija mo
proizlazi iz funkcije svojevrsnog pre-kidaa izmeu dijelova mree. Financijske mree
donose kljune odluke koje odreuju sudbinu svih dijelova mree: od multinacio-nalnih
kompanija do medijskih imperija. Treba istaknuti da razumijevanje temeljnih znaajki
Castellsove teorije suvremenog drutva omo-guuje izvrsna studija Vjerana Katunaria Castellsova panorama nove drutvene epohe, objavljena u prvom svesku Castellsova djela:
Uspon umreenog drutva.
Drugi svezak, Mo identiteta, tematizira funkciju kolektivnih identiteta u turbulentnim

procesima globalizacije. U svojoj analizi Ca-stells polazi od teze prema kojoj upravo drutveni identiteti pruaju posljednje utoite pred socijalnom nesigurnou uzrokovanom
globalizacijom. Stoga se socijalni identitet da-

(2004.), br. 4, str. 173193
183
nas ispostavlja kao jedan od temeljnih poj-mova drutvenih znanosti.
U prvom se poglavlju intrigantnog naslova Komunalna nebesa: identitet i smisao u umreenom drutvu analiziraju vjerski, nacionalni, etniki i komunalni teritorijalni identitet. Kolektivni je identitet definiran kao proces stva-ranja smisla na temelju kulturnih atributa ili
srodnog niza kulturalnih atributa kojima je dana prednost u odnosu na druge izvore smi-sla.
Za razliku od drutvenih uloga, koje or-ganiziraju drutvene funkcije, identiteti orga-niziraju
smisao, odnosno simboliku identifi-kaciju ne ijega drutvenog djelovanja. Castells
razlikuje tri oblika identiteta: legitimirajui, identitet otpora i projektni identitet. Legitimirajui identitet oblikuju dominantne institucije nastojei racionalizirati vladajui politiki poredak. Za razliku od njega, identitet otpora oblikuje politike identiteta razliite ili suprotne
dominantnim drutvenim institucijama i do-vodi do oblikovanja komuna ili zajednica. Castells napominje da bi to mogao biti najvaniji tip izgradnje identiteta u dananjem drutvu,
poput etnikog nacionalizma, vjerskog funda-mentalizma ili regionalno-lokalnih identiteta.
Trei, projektni tip identiteta nastaje kad dru-tveni akteri na temelju dostupnoga kulturnog
materijala grade novi smisao drutvenog ivota koji trai redefiniciju njihova poloaja u
drutvu i preobrazbu cjelokupne drutvene strukture. Ovaj identitet stvara nove kolektivne
drutvene aktere, a razvija se iz ideje otpora prema procesima globalizacije. Analizirano je
nekoliko projektnih identiteta: religijski funda-mentalizam (islamski i kranski), nacionalizam, etniki identitet Afroamerikanaca i teri-torijalni identitet lokalnih zajednica.
Prikaz vjerskog fundamentalizma zapoi-nje naglaavanjem njegova suvremenog zna-enja.

Islamski se fundamentalizam pojavljuje kao kljuni inspirator i pokreta gerilskih i teroristikih akcija u svijetu. Castells naglaava da je kljuna zna ajka islamskog fundamentalizma nastojanje da se uspostavi dominacija islamske vjere u svim podrujima ivota. Ovaj
zahtjev po iva na ideji da islamska drava ima prednost u odnosu na dravu-naciju. Prema
islamskim fundamentalistima, pojedinac moe nai smisao iskljuivo u zajednici vjernika.
Istaknuto je da fanatizam radikalnih islamista
ima vrelo u osjeaju relativne prikra enosti, koji je prisutan kod mladoga urbanog stanovnitva. Castells smatra da je islamski funda-mentalizam uzrokovan lomom tradicionalnih
drutava i neuspjehom drave-nacije da izvri modernizaciju i raspodijeli ekonomsku dobit
na iroke slojeve stanovnitva. Navedeno obja-njenje u svjetlu najnovijih spoznaja ne izgleda vie potpuno uvjerljivo, jer se pokazalo da islamski fundamentalisti, i to ne samo voe,
nego i teroristiki borci, esto potjeu iz vrlo bogatih zemalja u kojima gotovo svi uivaju
udio u materijalnom bogatstvu. Izgleda da njih na akciju pokreu upravo identiteti i potraga
za smislom. Castells takoer zanemaruje i sloene politike okolnosti na Bliskom Istoku
koje potiu gerilsku borbu i terorizam.
Zanimljivo je da termin fundamentalizam vue podrijetlo iz SAD-a i da se odnosi na svezak

tekstova to su ih objavili konzerva-tivni kranski evangeliki teolozi poetkom 20. stoljea.
Castells smatra da je kranski fundamentalizam trajna odrednica amerike povijesti, a da su
Sjedinjene Amerike Drave i danas znatno religioznije drutvo od Europe ili Japana. Istie
da religiozni osjeaj u SAD-u poprima sve snaniji preporodni ton, noen snanom
fundamentalistikom strujom. Kr-anski fundamentalisti svojim najveim ne-prijateljima
smatraju feministice i homoseksu-alce, jer potkopavaju glavni izvor drutvene stabilnosti:
patrijarhalnu obitelj. U neprijatelje ubrajaju i saveznu vladu, UN i me unarodne financijske
institucije, a zanimljivo je da na-stoje spojiti naoko nespojivo: moralnu teokra-ciju i
ekonomski liberalizam.
Analizom nacije i nacionalizma Castells je osporio teorije koje naciju i nacionalizam usko
povezuju s tenjom izgradnje nacije-drave. Istie se da nacije nisu povijesno ograniene
iskljuivo na dravu-naciju oblikovanu u Eu-ropi te da je nacionalizam je sve manje politiki, a sve vie kulturni fenomen koji tei ouvanju ili oblikovanju institucionalizirane
nacionalne kulture. Nacije je definirao kao kulturne zajednice izgraene u umovima ljudi i
kolektivnom pamenju, zajednikom povije-u i politikim projektima. Znaajke modernog nacionalizma nastoji objasniti na primje-rima Sovjetskog Saveza i Katalonije. Zanimljivo je da se u odreivanju konstitutivnih im-

(2004.), br. 4, str. 173193
184
benika nacije vraa prvim Herderovim spo-znajama o naciji, pa tvrdi da je jezik osnova
samo-prepoznavanja i oblikovanja nevidlji-ve nacionalne granice. Jezik i u dananje do-ba
kulturne homogenizacije koju name u glo-balni mediji, istie Castells, ostaje rov kultur-nog
otpora i utoite prepoznatljivog smi-sla. Zakljuio je da su nacije izvor smisla i u
informacijskom dobu.
Na primjeru afrikih Amerikanaca SAD-a ukratko su prikazane neke znaajke moder-noga

etnikog identiteta. Smatra da u devede-setim godinama Afroamerikanci postupno gu-be
snaan kolektivni identitet, ali da unato to-mu nisu integrirani u ameriko otvoreno dru-tvo.
Crni su Amerikanci 1990. godine inili 12% stanovnitva SAD-a, dok su istodobno inili
neto vie od 50% svih zatvorenika. Za-kljuio je da je rasa vana, ali da u SAD-u je-dva da
jo izgrauje smisao.
Poglavlje zavrava kratkom raspravom o lokalnim gradskim identitetima. Navode se te-orije

dvaju neprijepornih autoriteta urbane so-ciologije: Etzionija, koji smatra da na lokalnoj razini
ponovo oivljava solidarnost, i Putna-ma, koji, pozivajui se na smanjenje lanstva
volonterskih udruga, tvrdi da je u SAD-u dolo do krize razvijenoga civilnog drutva.
Castells naglaava da se na urbanoj lokalnoj razini razvijaju novi identiteti koji su izvor
otpora globalizaciji, pa jaa znaenje lokalne politike. Izgrauje se identitet otpora, a vjera,
nacija i obitelj osigurat e vje ne ifre koje se ne moe razbiti i oko kojih e izrasti
protunapad na kulturu stvarne virtualnosti.
U drugom poglavlju, Drugo lice zemlje: drutveni pokreti protiv novoga globalnog poretka ralanjuju se tri meusobno razliita drutvena pokreta koji predstavljaju reakciju na
globalizaciju: meksiki zapatisti, amerika graanska milicija i japanski kult Aum Shinrikyo.
Castells najprije predstavlja aktere drutvenih pokreta, potom razlae glavne zna-ajke
njihova identiteta te, na posljetku, upu-uje na njihove protivnike i ciljeve. Ustvrdio je da
zapatistiku gerilu uglavnom ine Indi-janci-seljaci, ugroeni procesima globalizacije.
Zakonodavstvo meksi ke vlade potpunom je privatizacijom dovelo u pitanje lokalnu indijansku tradiciju zajednikoga (opinskog) po-sjedovanja poljoprivredne imovine. Indijansku
je borbu u odre enoj mjeri podupirao i dio Katolike crkve sklon teologiji osloboenja.
Poetkom 1994. godine Indijanci meksi ke re-gije Chiapas predvoeni zapovjednikom Marcosom okrenuli su se gerilskoj borbi. Zapati-stiko je suprotstavljanje novome svjetskom
poretku istodobno borba protiv posljedica is-kljuivanja iz ekonomske modernizacije i
osporavanje novoga geopolitikog poretka po kojemu kapitalizam postaje opeprihvaen.
Zanimljiv je prikaz fenomena paravojnih graanskih milicija u SAD-u. Pripadnici mili-cija se

identificiraju kao izvorni ameriki gra-ani koji se bore protiv svjetskog poretka i sa-vezne
vlade SAD-a. Savezna se vlada percipira kao dio urote svjetskih financijskih interesa i
birokrata (Svjetske trgovinske organizacije, Me unarodnoga monetarnog fonda, UN-a i
Trilateralne komisije). Pripadnici milicije smatraju da se trebaju suprotstaviti feministikim i
homoseksualnim pokretima koji ugroavaju patrijarhalnu obitelj. Milicije su formirane
uglavnom od bijelaca, krana, a u svojim redovima nesumnjivo imaju brojne rasiste,
antisemite i seksiste, no veina se tako ne odreuje. U njihovim se programima spaja
radikalni libertarijanizam (zagovaranje minimalnih poreza, slobodnog trita, radikalna
samoup-rava lokalne zajednice), s kranskim funda-mentalizmom (netolerantno zagovaranje
supe-riornosti kranskih vrijednosti). Smatraju da su temeljne jedinice drutva pojedinac,
obitelj i lokalna zajednica. Puke i Biblija mogle bi biti moto pokreta, a kao svoj cilj navode
slo-bodu i suverenost graana i lokalnih zajednica. Milicije su meusobne dobro umreene

preko lokalnih radiostanica i interneta.
Na kraju poglavlja prikazana je japanska vjerska sekta Aum Shinrikyo. Ova je sekta zgranula
svijet napadom otrovnim plinom u tokijskoj podzemnoj eljeznici 1994. Pripad-nici sekte se
regrutiraju iz redova mladih urba-nih intelektualaca, a identificiraju se kao du-hovna
zajednica vjernika koji e preivjeti na-dolazeu apokalipsu. Kao protivnike navode
imaginarnu ujedinjenu svjetsku vladu i japan-sku policiju.
Castells je zakljuio da su sva tri pokreta ma koliko bili meusobno razliiti reakcija na
novi svjetski poredak. Istaknuto je da niti

(2004.), br. 4, str. 173193
185
jedan od njih ne oblikuje novu viziju drutva, a ni novi drutveni projekt. Svi odailju svoje
poruke svjesni vanosti politike simbola u in-formacijskom drutvu, pa su nove komunikacijske tehnologije vane za njihovo postojanje.
U sljedeem poglavlju Pozelenjivanje sa-moga sebe: pokret za zatitu okolia Castells

definira pokrete za zatitu okolia kao ekolo-giju na djelu. U ekologiju ubraja vjerovanja,
teorije, projekte koji ljudsku vrstu dre sastav-nim dijelom ireg eko-sustava te ele odrati
ravnoteu u dinaminoj, evolucijskoj perspek-tivi. Istaknuo je da politike stranke ne mogu
ignorirati ekologistike ideje novoga drutve-no-biolokog identiteta koji ljudsku vrstu doivljava kao sastavni dio prirode.
Veliku pozornost autor poklanja krizi pa-trijarhalne obitelji, koju tematizira u razmjerno
opirnom poglavlju Kraj patrijarhalnosti: dru-tveni pokreti, obitelj i spolnost u informacijsko doba. Navodi da je raspad patrijarhalne obitelji uvjetovan kombinacijom etiriju novih
drutvenih fenomena. Najprije, preobrazbom ekonomije i trita radne snage povezane s porastom obrazovanja ena. Potom, tehnolokom preobrazbom u biologiji, farmakologiji i
medi-cini koja doputa sve veu kontrolu nad raa-njem djece i reprodukcijom ljudske vrste.
Usto, razvojem feministikog pokreta i kona-no, brzim irenjem novih ideja u globaliziranoj kulturi.
Kriza patrijarhalne obitelji uvjerljivo je prikazana komparativnom analizom statisti-kih

podataka koji pokazuju stopu razvoda, postotak neudanih ena u dobi od 20 do 24 godine,
postotak samakih domainstava i broj djece koja se raaju izvan brakova. Castells istie da
je kriza najizraenija u razvijenim zemljama, ali je trend prisutan i u nerazvije-nim.
Zanimljivo je stanje u skandinavskim dr-avama u kojima je zahvaljujui velikodunoj
socijalnoj politici i toleranciji drutva osamde-setih godina 20. stoljea vie od 50% djece zaeto u izvanbranoj vezi. Istodobno je upravo u tom razdoblju u Skandinaviji zabiljeena
najvia stopa raanja u Europi, a poetkom devedesetih skandinavske stope plodnosti stabilizirale su se na razini stope obnavljanja sta-novnitva. Procese krize patrijarhalnosti Castells dalje prati analizom enskog rada, te fe-ministikoga, lezbijskog i homoseksualnog po-
kreta. Smatra da je nestanak obrambene funk-cije obitelji temeljni problem dananjeg drutva s kojim se moramo suoiti bez ideolokih predrasuda. Unato negativnim trendovima
vjeruje da su mogui novi oblici zajednikog ivljenja koji e povezati mukarce i ene, i
djecu u obnovljenu ravnopravnu obitelj, bolje prilago enu slobodnim enama, informiranoj
djeci i nesigurnim mukarcima. Na kraju je zakljuio da sposobnost institucionalizacije
vrijednosti drutvenih pokreta ovisi o njihovoj vezi s dravom: posljednjim aparatom-utoitem patrijarhalnosti kroz povijest. No ini se da je i sama drava u strukturalnoj krizi.
Nemona drava naslov je najopirnijeg poglavlja, u kojem Castells analizira utjecaj

globalizacije na mo drave-nacije. Smatra da drava, iako pokuava potvrditi svoju mo
formiranjem nadnacionalnih institucija, tako zapravo samo dodatno razgrauje svoju suverenost. Slabljene moi drave-nacije uzroko-vano je globalizacijom gospodarstva, medija i
komunikacijskih tehnologija, te kriminala.
Globalizacija je ekonomije prikazana komparativnom analizom gospodarskih pokazatelja za

razdoblje 1980.-1993. u SAD-u, Velikoj Britaniji, Njemakoj, Japanu, panjolskoj i Indiji.
Pokazalo se da drave jo uvijek imaju veliku ekonomsku ulogu i da sve, osim Japana, ovise
o posuivanju stranog kapitala. Meusobna isprepletenost gospodarstva i ovisnost drave o
stranom kapitalu stvorila je preduvjet fiskalne krize drave-nacije. Globalizacija je dovela u
pitanje i dravu blagostanja, pa postupno nestaje temelj legitimiteta drave-nacije. Drava
postupno gubi nadzor nad monetarnom politikom, proraunom, trgovinom, proizvodnjom,
poreznom i socijalnom politi-kom. Slabi i njezina kontrola nad informaci-jama. Ovaj proces
karakterizira isprepletanje vlasnitva, prilagodljivost i prodornost tehno-logije (npr. internet),
te nezavisnost i raznoli-kost medija. Castells napominje, da unato na-vedenim trendovima,
vlade i dalje kontroliraju najvanije medije, a poslovni svijet pazi da ne doe u sukob s
uvarima potencijalnog tri-ta. Istaknuto je i znaenje formiranja niza lokalnih medija,
napose radija i televizija. Ukratko je prikazana i globalizacija kriminala koja takoer postaje
prijetnja dravi-naciji.

(2004.), br. 4, str. 173193
186
Analizirajui europske integracije, Castells istie da formiranje Europske Unije nije bio
proces izgradnje savezne europske drave bu-dunosti, nego stvaranje politikog kartela,
odnosno bruxelleskoga kartela, unutar kojeg europske drave-nacije jo uvijek mogu zajedniki postii odreenu razini suvereniteta u novome svjetskom neredu, a potom plodove tog
suvereniteta razdijeliti svojim lanicama prema pravilima o kojima se beskonano pregovara. Upozorava da lokalna i regionalna samouprava takoer mogu dovesti do razgra-dnje
drave, jer je forsiranje lokalne samoup-rave bilo potaknuto upravo krizom drave-na-cije
koja nije mogla udovolji sve veim zahtje-vima stanovnitva.
Na kraju poglavlja ukratko su prikazane posljedice krize drave-nacije na teoriju dr-ave.

Navedene su glavne znaajke rasprave izmeu pristaa institucionalizma, instrumen-talizma i
pluralizma. Castells napominje da se u svim teorijskim pristupima odnos drave i drutva,
pa tako i teorija drave, promatraju u kontekstu nacije, te se nacija uzima kao okvir-no
polazite. Zakljuio je da drutvene zna-nosti, ako ele razumjeti nove odnose moi, koji
vie nisu uvjetovani nunim preklapanjem nacije i drave, moraju rekonstruirati svoje
pojmove. Castells se nije upustio u taj pothvat, nego se zadovoljio tvrdnjom da su drave-nacije, dodue, promijenile svoje funkcije, ali nisu povijesno prevladane. Naime, gospodar-ska
privlanost pojedine zemlje za strane ula-gae ovisi o politici vlada drava-nacija. Multinacionalne kompanije takoer ovise o pot-pori svojih matinih drava, a nedvojbeno je i da
nacionalne politike ljudskog kapitala utjeu na ekonomsku produktivnost unutar drava.

Unato vanim funkcijama koje jo uvijek obnaaju, drave-nacije su se iz suverenih subjekata preobrazile u strateke aktere koji svoje interese moraju ostvarivati u globalnom
sustavu. Stoga drava, ako eli biti uspjena na globalnoj pozornici, mora suraivati s drugim
dravama, a pritom esto ne moe slijediti is-kljuivo interese svojih graana. Tako se otva-ra
kriza legitimiteta drave, dakle demokracije. Zatvara se krug proturjeja umreenog drutva.
U sljedeem poglavlju Informacijska po-litika i kriza demokracije prikazane su poli-
tike i drutvene posljedice razvoja informa-cijskih mrea. Castells uvjerljivo pokazuje da je

za analizu medija i informacijske politike, uz komunikologiju, nuno dobro poznavati
politiku znanost. Naglaava da mediji odre-uju politiku vanost drutvenih fenomena, a
javnost ipak nije iskljuivo pasivan primatelj medijskih poruka. Odnos medija i drutva
umnogome je sloeniji, a politike su odluke graana uvjetovane irokom lepezom utjecaja.
Krizu demokracije informacijskog doba, na-stoji dokazati analizom informacijskih politika
u SAD-u, Velikoj Britaniji, Rusiji, panjol-skoj, Italiji i Japanu. Pokazalo se da im po-stanu
svjesni da je politika zarobljena u me-dijskom prostoru, politiari svoje djelovanje
usmjeravaju ponajprije na medije. Izjave objavljene u medijima same po sebi postaju
politikim dogaajem, a komunikacijski stra-tezi postaju nezaobilaznim akterima informacijske politike. Politiar koji je nekad bio pre-nositelj politikih poruka, sada sm postaje
porukom, a politike vijesti sve vie slie za-bavnom programu ili sportskim dogaajima.
Samo je loa vijest zanimljiva vijest, pa su po-litiki skandali postali jednim od glavnih obiljeja medijski posredovane politike. Zanim-ljivo je da Castells smatra kako upravo iz-nimno
skupi pogoni informacijske politike potiu korupciju, jer je cijena istraivanja ja-vnosti,
reklama, oblikovanje imida politi-ara, marketing, postala preskupa za sadanji legalan
institucionalni sustav financiranja. Za-kljuio je da nastupa kriza dosadanjeg modela
demokracije, no odmah je uputio i na mogue putove njezine obnove. Spomenuo je lokalnu
samoupravu i elektroniku demokraciju koje otvaraju mogunosti ve e politike participacije graana te ustvrdio da nije rije o gotovu receptu. Problem je to elektroniki mediji jo
uvijek nisu dostupni veini graana, a lokalna samouprava esto fragmentira dravu. U osnovi Castells upozorava na opasnost velike indi-vidualizacije politikog ivota koja bi potpuno
onemoguila sklapanje kompromisa i postiza-nje konsenzusa. Smatra da bi odgovor na krizu
demokracije oblikovanjem novih projektnih identiteta mogli pruiti emancipacijski dru-tveni

pokreti i tako odigrati kljunu ulogu u obnovi neke vrste graanskog drutva i same drave.

(2004.), br. 4, str. 173193
187
Castellsovo djelo izvrsno tumai, a ujedno i rehabilitira, pojam identiteta uvjerljivo dokazujui njegovu vrlo vanu funkciju u drutve-nim znanostima. Naglaavajui ulogu politika
identiteta u procesima globalizacije, izvrsno prikazuje bitne znaajke suvremenoga postmodernog svijeta i uvjerljivo dokazuje da se fenomen politikoga oblikuje u drutvu. Istie da
je posrijedi novi tip interakcije meu lju-dima: umreeno drutvo ije zna ajke jo uvijek
ne moemo do kraja sagledati. Rijeju, radi se o jednom od najboljih djela suvremene
sociologije i politologije o kojem e se jo dugo raspravljati.
Tihomir Cipek
Prikaz
David Hume
Ekonomske rasprave
Politika kultura, Zagreb, 2004., 150 str.
Ekonomske rasprave Davida Humea u izvrsnom prijevodu akademika Zvonimira Baleti a

predstavljaju skup ogleda O trgo-vini, O poboljanju umijea, O novcu, O
kamatama, O trgovinskoj bilanci, O tr-govinskoj zavisti, O porezima, O drav-nom
dugu. Iako je Hume svoja ekonomska shvaanja izloio 1752. godine u Politikim
raspravama, prevoditelj nas u predgovoru ovih rasprava obavjeuje da englesko izdanje iz
1955. godine, to ga je priredio Eugene Rotwein i na temelju kojega je pripremljeno i
hrvatsko izdanje, nosi poneto drukiji naslov
Writings on Economics (Spisi iz ekonomi-ke). Prevoditelj se odluio za naziv Ekonom-ske

rasprave jer bi izvorni naslov Politi ki ogledi mogao izazvati nesporazum, jer bi se moglo
oekivati da su tu sakupljeni i politiki ogledi iz drugih Humeovih djela, a namjera je ovog
izdanja bila da se posebno izdvoje rele-vantni ekonomski ogledi. U dodatku nala-zimo
relevantne izvatke iz Humeove prepiske (npr. s Montesquieuom, Lordom Kamesom,
Turgotom, s Adamom Smithom).
Ekonomske rasprave Davida Humea za - hvaaju nekoliko podruja: monetarnu teoriju i

teoriju kamata, odnos izmeu slobodnog i re-guliranog trita, incidenciju poreza i prevaljivanje te fiskalnu politiku. U razdoblju od 1650. do 1776. godine monetarna se teorija sastojala uglavnom od dviju struja miljenja. Je-dna je tvrdila da novac stimulira trgovinu
naglaavajui tako uinak novca na output i zaposlenost, dok je zanemaren odnos izme u
novca i cijena. Pobornici ovoga pristupa bili su John Law, Jacob Vanderlint i George
Berkeley. Druga je struja bila kvantitativna te-orija novca Johna Lockea, Richarda Cantillona
i Davida Humea. Osnovna ideja ove teorije polazi od toga da, uz dani opseg trgovine, po-stoji
odgovarajui iznos novca potreban za transakcijske svrhe. Hume je pokuao pomiriti teoriju o
novcu kao poticaju trgovini s kvanti-tativnom teorijom novca, a u njegovim eko-nomskim
spisima prvi put se pojavljuje i po-jam neutralnog novca. Pod ovim pojmom misli se na
injenicu kako promjena novane mase nema nikakva utjecaja na relativne cijene jer
monetarne promjene mijenjaju razinu cijena razmjerno promjeni koliine novca. Ako gledamo svako kraljevstvo za sebe, oito je da vee ili manje obilje novca nema nikakve posljedice, budui da su cijene robe uvijek pro-porcionalne obilju novca ... Izgleda gotovo samorazumljivim naelo da cijene svih stvari ovise o omjeru izmeu roba i novca, i da svaka
znatna promjena jednog ili drugog uzrokuje povienje ili snienje cijene. Ako se povea koli
ina roba, one poveavaju svoju vrijed-nost. Kao to i, s druge strane, smanjenje koli-ine roba
i koliine novca imaju suprotne uinke. Hume je opisao i kratkorone i dugo-rone uinke
promjene koliine novca, a pri-mijetio je i promjene u outputu, zaposlenosti i produktivnosti
na koje utjee poveanje ili smanjenje ponude novca. Konano, inspiriran Humeovim
klasinim mehanizmom automat-skog prilagoivanja otvorene privrede (koji se fokusirao na
monetarne faktore, iako je izra-zito statian), Mundell je formulirao na toko-vima zasnovane
dinamike modele kako bi opisao kako prolongirane platnobilanne ne-ravnotee mogu
nastati, odnosno biti uklo-njene. Pokazao je koji su to ekonomski pro-cesi, pod kojim
uvjetima i uz kakvu politiku deviznog teaja privreda postupno vraa izgu-bljenu eksternu
ravnoteu, dok se i sama nov-

(2004.), br. 4, str. 173193
188
ana bilanca privatnog sektora prilagouje su-ficitima odnosno deficitima platne bilance.
U ogledima O kamatama i O novcu Hume dokazuje da kamate nisu jednostavno funkcija

koliine novca i da su niske kamate posljedica, a ne uzrok, bogatstva. Nadalje, upozorava da
se kamate ne mogu odreivati zakonodavnim putem i da su povezane s pro-fitom u
uzajamnom meudjelovanju i tako ako razmatramo svu povezanost uzroka i po-sljedica,
kamate su barometar drave i njihova niska razina je gotovo nepogreiv znak prospe-riteta
naroda. I kako istie J. Schumpeter, Humeova analitika aparatura kojom je sve to
potkrijepio, moe se nazvati sintetikom u onom smislu u kojem sinteza moe nadmaiti
usklaivanje i biti stvaralaka. Koncepcija automatskog mehanizma koji, ako mu se dopusti, moe jamiti na dugi rok uravnoteeni odnos izmeu koliine novca, nivoa cijena,
dohodaka, kamatnih stopa i sl. razliitih nacija nalazi svoje mjesto i u Humeovu ogledu O trgovinskoj bilanci. Humeovo dostignue u ovoj koncepciji bilo je u tome to je on otre-sao
prainu pogreaka s dijelova merkantili-stikog naslijea i u skupljanju tih dijelova u jasnu i
zaokruenu teoriju. Niti A. Smith u Bogatstvu naroda nije otiao dalje od Humea, ve je
prije ostao ispod njega. Zapravo nije daleko od istine kad se kae da je Humeova teorija,
ukljuujui njegovo prenaglaivanje kretanja cijena kao sredstva prilagoivanja, ostala u
osnovi netaknuta do dvadesetih godi-na ovog (20. st. op.a.) stoljea (J. Schumpeter).
U ogledu O trgovini Hume je rasprav-ljao o odnosu dravne moi i sree njezinih podanika
zakljuujui da su u uobiajenom ti-jeku ljudskih poslova ove dvije stvari u skladu jer prema
najprirodnijem tijeku stvari, radi-nost i umijea i trgovina poveavaju mo vla-dara kao i
sreu podanika, i ona politika je na-silna, koja uzdie dravu na siromatvu poje-dinaca. I
dalje, ista metoda zakljuivanja upuuje nas na korist od vanjske trgovine, u poveanju
snage drave kao i bogatstva i sree podanika. Ona poveava koliinu rada u na-rodu; i vladar
moe jedan dio koji smatra po-trebnim uputiti u javnu slubu ... Ukratko, kra-ljevstvo koje
ima veliki uvoz i izvoz mora obilovati radinou i to zaposlenoj za fine i luksuzne stvari,
nego kraljevstvo koje se zado-
voljava doma im robama. Ono je, prema tome, snanije kao i bogatije i sretnije.
Prijevod Ekonomskih rasprava prava je prigoda da se progovori i o znaenju D. Hu-mea u

istraivakom programu konstitucio-nalne ekonomije. Cijela Humeova rasprava koja se
odnosi na podrijetlo vlasnikih prava i prednosti takvih prava za drutvenu stabilnost snano
je utjecala na J. M. Buchanana. Dru-tvena stabilnost trai slaganje o nekoj struk-turi i
provoenju neke strukture pojedinanih prava, bilo da su ova prava u vezi s raspolaga-njem
privatno djeljivim dobrima s uporabom zajednikih sposobnosti ili s obinim sklopo-vima
meusobnog ponaanja, i bez obzira na to je li provoenje bilo eksterno nametnuto ili interno
uoeno. Naime, uzajamno slaganje, poduprto, ako je nuno, efektivnom prinudom, nudan je
uvjet drutvene razmjene. U knjizi
The Limits of Liberty. Between Anarchy and Leviathan J. M. Buchanan istie da je upravo
Hume naglasio kako ni specifi na raspodjela prava meu razli itim osobama, niti opa karakteristika same strukture prava nisu izravno relevantni za stvar uzajamnog slaganja, izvjesnosti u definiciji i provoenje. Teorija vla-snitva koja je ovdje implicitna moe se najbolje klasificirati kao mjeavina osobnosti i utilitarnosti jer je mogu e, dakako, vrednovati alternativne raspodjele na temelju osobno odabranih kriterija pravde i pravednosti.
Neto pozitivnije, alternativne strukture prava mogue je urediti s pomou kriterija ekonom-
ske uspjenosti. Meutim, relativna uspjenost nastala na raspodjeli zajednikog posjeda uope nije usporediva i, dakako, razliita je po vrsti od one koja se moe pojaviti kad nema
uzajamne suglasnosti o pravima, kad je neiz-vjesno koja e se struktura prava legalno nametnuti kao pravedna. Specifina raspodjela prava koja dolazi u po etnom skoku iz anar-hije
izravno je povezana s relativnim gospoda-renjem dobrima i s relativnom slobodom ponaanja koju uivaju razliite osobe u pretho-dno postojeem prirodnom stanju. Suglasnost o
pravima dviju strana ugovorna je internali-zacija neke eksterne povezanosti, koja je po-stojala
u predugovornom prirodnom stanju. Buchanan istie da se ova pozicija uobiajeno naziva
genuinom osnovom za nastajanje vla-sni kih prava. Osim Humeove interpretacije, ovo
konceptualno objanjenje razliito je pre-zentirano kod mnogih socijalnih filozofa, tako

(2004.), br. 4, str. 173193
189
da se posebne verzije mogu nai u radovima Aegidiusa, J. Bodina, H. Grotiusa, T. Hobbesa.
U odreenom smislu mnogi veliki drutve-ni i politiki filozofi prethodnih stoljea mogu se
smatrati svojevrsnim utemeljiteljima kon-stitucionalne ekonomije, a mjesto D. Humea
osigurano je dostatnim razlikovanjem analize politike od analize morala i pridavanjem pozornosti individualnom interesu i racionalnom izboru. U razlikovanju ustavnih konvencija od
pisanih kontraktarijanskih ustava, prvi je evo-lucionistiki pogled koji je proizvod spontanoga drutvenog poretka i pripada tradiciji Hume/Menger/Hayek. Tu je jasno izraena vjera u
sile drutvene i kulturne evolucije koje proizvode djelotvorna pravila. Tvorba pravila nije,
dakle, rezultat eksplicitnog procesa racio-nalnog izbora, nego nenamjerni ishod ljudskog
djelovanja. To je pristup koji konstitucionalna pravila shvaa kao rezultat procesa pokuaja i
pogreaka. Pravila koja su preivjela taj pro-ces moraju sluiti grupama ija meudjelovanja reguliraju puno bolje od onih pravila koja nisu preivjela. Motrei jedna na drugu,
grupe postiu to da se prihva aju ona pravila koja se pokazuju uspjenijima. Ovdje konvencije spontano nastaju i time postaju zajedni ko znanje. One se primjenjuju izvan znaenja ili
neovisno o znaenju koje mu pojedinci vjero-jatno pridaju. Konvencije su blisko povezane s
Mengerovim drutveno uniformiranim obras-cima ponaanja. One izranjaju kao rezultat nevidljive ruke ili organskog procesa. Osim toga, komunikacija kroz koordinaciju ne sadrava
standard procjenjivanja izvan samih aktera. Ne postoje ni dobre niti loe namjere: ono to se
uzima u obzir prije su na ini nego znaenja. Namjere su prema prirodi stvari sistematski
opravdane. Problem indukcije isklju uje jasno znanje o tome to pravilo doista jest. Moe se
samo ustvrditi da se ono potuje jer grupa ima dobrobit od njegova koritenja. Pravila ne moraju biti formalizirana. To su postupno nasta-jue norme koje slijede pravilnosti u ponaanjima, a ne obratno. Obiajno je pravo, dakle, zajedniko znanje i ne treba neki eksplicitni
sporazum.
Evolucionistiki pogled poiva na instru-mentalnoj racionalnosti gdje pojedinci djeluju samo

s obzirom na svoje namjere. Njihove su namjere samoopravdane i ne zahtijevaju me-
hanizam komunikacije s drugima. Legalnost izrasta iz veza uroenih koherentnih pojedinanih akcija. Otuda i spontanost obiajnog prava. Zbog induktivne prirode ljudskog zna-nja,
to je vie ljudi ukljueno, tee je znati pravila. Problem indukcije moe biti izraen u
terminima agregacije preferencija. to se vie broj preferencija i raznolikosti poveava, efikasnost ustavnog pravila postaje sve tea. Da-kako, ako su ljudi bliskije povezani, kao unutar Humeova podruja simpatije, agregiranje e biti lake jer, zakljuit e Hume, nije ra-zum
vodi ivota, ve obi aj. Simpatija je oito zgodan nain bijega od problema induk-cije. U
svakodnevnom ivotu, ljudi esto rjea-vaju probleme indukcije koristei tradiciju i uz
odreene uvjete ljudske psihologije, ona moe reducirati svrhu pravila. Tako se ova pravila
pojavljuju kao neka vrsta lokalnih pravila (bilo u podruju preferencija, bilo u geografskom
podruju) to umanjuje polje obiajnopravne procedure kao i njihovu moguu uporabu u
raznolikom kontekstu poput europskoga.
itajui Ekonomske rasprave, knjigu koja kao cjelina predstavlja vie od jednostavnog zbroja
svojih dijelova jer su ovi ogledi, iako pisani u razli ito vrijeme i za razliite svrhe, tako
povezani da naglaavaju meusobni od-nos tema, ponovno otkrivamo istinu kako su ideje
suptilnije nego to se na poetku ini, kako su s prorokim instinktom birani pro-blemi koji
e i danas, nakon dvjesto pedeset godina od prvog objavljivanja, dramatino utjecati na
meunarodnu ekonomsku stvarnost. Ako je David Hume uspio, prema Kantovu priznanju,
biti onaj koji ga je probudio iz nje-gova dogmatskog sna, nadamo se da e i dana-nje
itatelje uspjeti odrati budnim, jedno-stavno zato to nije potrebno nita vie od bi-stre
pameti, imune na utjecaje masovnog ludila i pukih zabava. To je ono to pouzdano

moemo tvrditi u vremenu koje se pokazuje raznovrsnijim i matovitijim od bilo kakve
analize i literature.
Luka Brki

(2004.), br. 4, str. 173193
190
Prikaz
Thomas Carlyle
O herojima
Politika kultura, Zagreb, 2004., 214 str.
Povijest svijeta, rekoh ve, bila je biogra-fija velikih ljudi (17). Britanski povjesniar i
esejist Thomas Carlyle sva je svoja djela, meu kojima su najznaajnija Francuska revolucija (1837.) i Povijest pruskog kralja Frie-dricha II, zvanog Friedrich Veliki (1858.1865.), proimao potonjom misli. U Herojima (1840.) objanjava teze svoje teorije o istinskim i pravednim karizmatskim voama koji imaju klju nu ulogu u svim povijesnim promjenama, i o drutvu koje temelji na heroar-hiji. U est predavanja u kojima na primje-rima
povijesnih linosti, redoslijedom kojim su se pojavljivali, od Odina iz skandinavske

mitologije do autorova suvremenika Napole-ona, analizira naine oboavanja heroja i est
oblika herojstva (boanstvo, prorok, pjesnik, duhovnik, knjievnik i kralj). Prema Carlyleu,
heroj ima boansko poslanje na zemlji da is-puni odreeni cilj, nosi vjeru koja moe biti
konkretna religija, ali ga ponajprije snani osobni credo ini nepokolebljivim u toj na-mjeri.
On mora ispuniti svoju boansku zada u za svog ivota, bez obzira na vlastite i tue rtve, i
Carlyle mu oprata sredstva kojim je ostvaruje. Ta misao, koja se pretvorila u prepoznatljivu
Carlyleovu krilaticu Despotizam je nudan u ve ini pothvata, osobito je razra ena u
njegovu djelu Prolost i sadanjost. Ne slae se s time da je heroj proizvod uzburkanog
vremena koje je zapravo zasluno za sve promjene, nego usporeuje heroja s munjom koja
pali gorivo, stanje u kojem se nalazi drutvo do njegova dolaska. Izdvaja se svojim
intelektualnim i fizikim sposobnostima, karizmatino djeluje na okolinu, no ipak je kao i
svaki drugi ovjek, pun mana, slabosti i grijeha. Heroji pokazuju najvii stupanj
razumijevanja drutva, zahvaljujui svojoj pravednosti, moralnosti i hrabrosti te su vrline
nedjeljive za svjetonazorski konzervativnoga Carlylea. Ovaj opis heroja odgovara svim
njegovim oblicima,
izvanjski razliitima, dok su naini oboavanja heroja od poganstva do skeptinog 18.

stoljea drastino gubili na intenzitetu tako da Carlyle postavlja pitanje o smislu njihova
postojanja. Prepoznati i znati oboavati boljega od sebe, za Carlylea je najplemenitija osobina
obinog ovjeka.
Prvo predavanje obrauje heroja kao bo-anstvo s primjerom Odina iz skandinavske

mitologije za kojeg tvrdi da je bio ovjek te da je uveliavanje njegovih sposobnosti i djela
rezultat drevne usmene predaje. Oboavanje heroja tog vremena bilo je bezgranino te su mu
ljudi pripisivali nadnaravne moi i sposob-nosti. Carlyle smatra da je poganstvo bilo
primjereno ljudima tog doba jer su u njemu opisivali i objanjavali vidljive dijelove pri-rode.
Njihovo znanje o prirodi bilo je preos-kudno, iako je i danas priroda, unato razvoju znanosti,
nepredvidiva i tajanstvena. Druga te-orija koju Carlyle odbacuje jest ona prema kojoj je
poganstvo proizvod alegorije poet-ske igre koja obuhvaa sve to su ljudi znali i osjeali
prema svemiru jer zakljuak ne moe biti izvor i uzrok vjerovanja. Na kraju preda-vanja
savjetuje da oni koji ele otkriti pravu istinu ljudske naravi moraju uzeti u obzir sve epohe i
mjesta u ljudskoj povijesti jer se ona nalazi u njihovu zbroju. Ni jedno se ne smije previdjeti
ili misliti da je zbroj sadran u po-sljednjem razdoblju. Smatra da je naivno mi-sliti,
nazivajui tu osobinu idolatrijom, da je ovjek ikad vjerovao da je neka slika ili drvo Bog ili
da ga je Bog na inio, nego da je u njemu vidio simbol Boga. Tu su osobinu imali svi proroci
koji su u tovanju mrtvih idola kao boanstva vidjeli najvei grijeh. Prema Car-lyleovu
miljenju, idolopoklonstvo nije loe jer je svaki oblik religije manje ili vie upravo to. Zlo se
nalazi u ovjeku koji ne vjeruje ni u to.
U drugom predavanju govori o heroju kao proroku na primjeru Muhameda kojeg je iza-brao
iz zanimljivog razloga nema opasnosti da netko prisutan na predavanju, koliko god on
slobodno i zagovarateljski govorio o Muha-medu, postane njegovim sljedbenikom. Carlyle se
ovde trudio glorificirati Muhameda, Kuran i islam, nazivaju i ga najjaom religijom kojoj
moe parirati samo kranstvo engleskih puritanaca. Kad bi netko pod utjecajem ovog
predavanja i doao u napast

(2004.), br. 4, str. 173193
191
postati muhamedancem, u treem bi ga predavanju Carlyle razuvjerio. Naime, poalio je za

sve dobro to je govorio smatrajui da je bio u velikoj zabludi, odnosno da je Muhamed
slavohlepni arlatan, izopaenost i prijevara, a Kuran glupo djelo i dosadne besmislice.
Prorie da e njegov nauk i na Bliskom istoku doivjeti iscrpljivanje i zastarijevanje. Poto je
Carlyle bio i pravnik, moe se pomisliti da je to svoje predavanje, kao i jo neka (osobito kad
govori o Cromwellu) pretvorio u fiktivno suenje u kojemu on kao vrsni odvjetnik mora
uvjeriti porotu u nedunost i potenje svog klijenta, iako mu malo dokaza ide u prilog.
Tre e predavanje predstavlja heroja pjesnika koji ima najvie slinosti s prorokom jer su
obojica prodrli u svetu tajnu svemira, no pjesnik nam otkriva to trebamo voljeti, a prorok
to trebamo initi. Carlyle za primjer uzima Dantea, koji je u svojim djelima utjelo-vio
srednjovjekovnu religiju i duhovni ivot moderne Europe, i Shakespearea, koji je utje-lovio
njezin drutveni ivot vitetva, dvo-rove, astohleplje i sl. Carlyle cijeni Dantea zbog
njegove strogosti, ozbiljnosti i dubine smatrajui ga u tim osobinama nenadmanim. Njegova
je Boanska komedija kranska vi-zija svijeta, okrenuta ljudskoj dunosti i mo-ralu, a sam
Dante utjelovljuje intenzivnu i mo-ralnu kransku duu koja u smrti vidi spas. Shakespearea
smatra najveim od svih umova i pjesnika kojemu je samo Goethe blizu. Kad Carlyle govori
o Shakespeareu, koji e En-gleze uvijek initi jedinstvenima, njegovu nad-mo u odnosu na
ostale pjesnike dri neupit-nom. Drave koje kao Rusija nemaju jednog Dantea, (koje zbog
toga naziva nijemim u-dovitem) imaju slabiju nacionalnu svijest i razjedinjeniji narod.
Heroj kao duhovnik (IV. predavanje) dola-zi nakon heroja pjesnika ija pojava oznauje
postizanje savrenstva tog doba i njegov zavr-etak, te je duhovnik, najee sveenik, pionir
novoga doba. Govorei o protestantizmu i Martinu Lutheru, smatra da su donijeli doba
osobne razudbe u kojem je ovjek sam sebi postao duhovni voa i da je to prvi in pobune
drutva protiv duhovnih suverena. Druga dva ina su engleski puritanizam protiv zemaljskih
suverena, a Francuska revolucija za unitenje svih suverena. Ti inovi za Carlylea nisu nita
novo, nego povratak istini i stvarnosti nasu-
prot lanosti i privida. Papinstvo kao i pogan-stvo su na izdisaju, no nee umrijeti sve dok se
dua dobra koja je u njemu ne izlije u prakti-no novo i dok moe initi dobra djela i imati
svrhu, dotad e ga poneka osoba prihvaati i ivjeti u skladu s njegovim dogmama. U istom
predavanju govori i o puritanizmu i o Knoxu kojemu zamjera samo to to je bio pretjerano
nesnoljiv (pravi heroj mora znati plemenito i odmjereno razlikovati bitno od nebitnog) i htio
kotsku pretvoriti u teokraciju. Iako potonje smatra Knoxovim najve im grijehom, njegovu
tenju da Boji zakon i istinu uvede meu ljude smatra razumljivom eljom svih refor-matora
i podupire je jer ne vjeruje da e zemlja ikad postati boanska, koliko god se taj ideal
pokuavao provesti u djelo. Za razliku od protestantizma koji se u Njemakoj brzo pre-tvorio
u teoloko nadmudrivanje, puritanizam je u kotsku uveden kao prezbiterijanizam i
nacionalna crkva, i to je jedini moment u kotskoj povijesti koji za Carlylea ima svjetsku
vrijednost.
Peto predavanje predstavlja heroja kao knjievnika na primjerima Johnsona, Rous-seaua i

Burnsa. Goethea smatra najveim he-rojem knjievnikom u posljednjih sto pedeset godina,
no ne uzima ga za primjer jer je zago-netan i nejasan i ostavlja ga buduim vreme-nima.
Predavanje poinje Fichteovim mislima (knjiga O biti nauenjaka). Fichte je smatrao da su
knjievnici poslani na zemlju da bi naj-prije za sebe, a onda za masu ljudi, prepoznali i
objavili boansku ideju svijeta. Za Car-lylea, knjievnik je svjetlo i sveenik svijeta i
njegova je uloga kljuna za masu ljudi koja ivi u povrnosti, praktinosti i prividima svi-jeta
te ne zna za boansko u sebi. Tisak koji je dao mo knjievnicima da ispune svoju boan-sku
zadau na zemlji, za Carlyea je najude-sniji izum koji je uzrokovao demokraciju te
promijenio dotadanja sveuilita kljunu ulogu vie nema profesor, nego knjiga. Carlyle
dalje iznosi razmiljanja o davanju novane potpore knjievnicima kojoj se protivi jer bi ona
oteala prepoznavanje pravih knjievnika, a ionako za pravog ovjeka nije zlo biti siromaan. Drugi razlog je ugroavanje napretka drutva, a rjeenje nalazi u preputanju njihove
borbe pukom sluaju. O Johnsonovu razmi-ljanju nema nita bolje miljenje nego o Muhamedovu propovijedao je Evanelje, govo-rio da ovjek ne treba previe znati i sumnjati,

(2004.), br. 4, str. 173193
192
nego raditi, ali kod obojice priznaje vjeni element iskrenosti srca. Rousseaua cijeni zbog
njegove ozbiljnosti, ali Carlyle ga ne simpatizira smatrajui njegova razmiljanja
poluluakima i naziva ga fanatikom i egoi-stom. Naprotiv, prema Burnsu, kotskom seljaku grubih ruku, pokazuje veliku naklonost
naziva ga najveom duom svih britanskih zemalja i usporeuje ga s nordijskim Thorom,

seljakom bogom. Na njegovu ivotu pokazuje koliko je oboavanje heroja postalo jalovim.
Ljudi su ga na njegovu farmu dolazili vidjeti i zabavljati se. Nita nisu osjeali prema njemu,
ometali su ga u poslu i dovodili u oaj.
Na primjeru Cromwella i Napoleona, pro-isteklih iz modernog revolucionizma, Carlyle

predstavlja posljednji oblik heroja kralja. Oni su postali kraljevi u borbi revolucionara protiv
svih autoriteta koja je uzrokovana pojavom previe lanih heroja. Pojave Cromwella i Napoleona za Carlylea su dokaz da je oboavanje heroja u ljudskoj prirodi. Carlyle je meu prvima koji su Cromwella proglasili istinskim asnim ovjekom. Smatra da postoje dvije
zablude koje iskrivljuju prosudbe o ljudima kao to je Cromwell. Prva je tuma enje nji-hova
ivota iz pozicije njihova cilja i onoga to su postigli umjesto njihovim polazitem i tijekom
ivota jer nitko ne moe predvidjeti vlastiti ivot. Druga je preuveliavanje ambi-cija velikih
ljudi. Carlyle razlikuje dvije vrste ambicije prvu, koja je vezana za egoizam i sebinu elju
uzdizanja nad drugima te je za osudu, i drugu, koja je spoj enje i sposob-nosti za poloaj, a
neizbjena je za ovjeka i njegova je dunost razvijati se u skladu s ve-liinom za koju ga je
priroda stvorila. Odba-cuje Humeovu teoriju Cromwellove transfor-macije od iskrenog
fanatika do licemjera i smatra da bi ona vie odgovarala Napoleonu jer je njegov egoizam
prelazio sve granice. Ipak, cijeni njegovu praktinost, vjeru u demo-kraciju, mrnju prema
anarhiji i svijesti o nu-nosti stvaranja snane vlasti.
Carlyleova se razmiljanja o Francuskoj revoluciji provlae kroz sva predavanja. Do

revolucija i drutvenih nemira u povijesti je dolazilo kad su heroji bili lani i nesposobni. U
svakog je ovjeka usaen ideal da najspo-sobniji treba voditi crkvu i dravu i ako voa
zaboravlja na te prirodne ljudske ideale i ne pribliava im se, postoji opasnost njegove
propasti. Francuska je revolucija bila prihva-ena kao ludilo i privremeno obraenje na-roda,
no njezinim ponavljanjem 1830. godine morala se prihvatiti kao injenica. Ona je zad-nji
povijesni in pobune protiv svih arlatan-skih suverena, nastale kao erupcija osjeaja
neizdrive i sveprisutne lanosti, koja se utjelovila u gladi, u op oj materijalnoj osku-dici i
jadu (180). Akteri Francuske revolucije traili su spas u demokraciji, slobodi i jedna-kosti,
birakom pravu i sl. U tome Carlyle vidi njihov oaj i naziva ih brodolomcima koji su se
uhvatili za demokratska i liberalna naela kao za najsurovije stijene u bezdanu mora i valova.
I u tom kaosu i borbi protiv autoriteta izlaze heroji poput Napoleona i Cromwella, to Carlyle
dri najveim dokazom svoje teze da je masi potreban voa koji e artikulirati i nositi njihove
ideje i ciljeve. arlatanstvo he-roja u 18. stolje u dovodi do snanog skeptici-zma u drutvu,
duhovno ga paralizira i proiz-vodi moralne i intelektualne krize. No, ta je anarhina
demokracija samo privremeno stanje, kazna za grijehe koje su ljudi proli, zalog
neprocjenjive blagodati koja dolazi (111). Carlyle smatra da je taj povijesni in povratak
istini i stvarnosti. Vjeruje da e po-novo nastati savren svijet iskrenih i potenih u kojemu e
vladati heroji, ali da e se povijest za njegova ivota zaustavili na Napoleonu. Naime,
njegovo je doba obiljeeno skeptici-zmom, diletantizmom i neiskrenou u koje ubraja
ustavne doktrine i sve filozofije poput Benthmanove teorije heroizma s iskopanim oima,
ili formalizma, u kojima postoji ne-herojska ateisti ka neiskrenost. Smatra ih proizvodom
koji odgovara samo malim lju-dima, a oni se panino boje novih prijevara. Uz to su
nesposobni da prepoznaju pravog he-roja, konformisti i lako se priklanjaju nesavr-enoj

zabludi bez koje bi izgubili svaki osjeaj za pravednost i moral. Rjeenje je utopistiko
prona i nain kako prepoznati pravog heroja kojemu bi ljudi priznali boansko pravo.
Na kraju, Carlyle se ispriava zbog svojih nedotjeranih rijei i grubog nainjanja teme
herojstva i oboavanja heroja. Misli mu se u razliitim predavanjima o istoj temi esto intenzitetom, ako ne sadrajem i vrijednostima, razlikuju. Iako autor predgovora arko Puhovski smatra da je Carlyle sam pali heroj jer je njegov kontekst poimanja herojstva neponovljiv, strogo arhiviran i dnevno nekoristan

(2004.), br. 4, str. 173193
193
te da bi ga trebalo proitati barem zato da vi-dimo to je nekako moglo biti drugaije (214),
njegova tumaenja ostaju intrigantnima i privlanima konzervativnim idealistima iji se
utjecaj na silnice suvremenosti ne moe za-nemariti.
Dijana Erakovi

Montesquieu

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Montesquieu

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Montesquieu: O duhu zakona

Montesquieu, punim imenom Charles-Louis de Secondat, barun de la Brde et de

S obzirom na to da postoji jedan prvobitni um kojim su svi zakoni proeti, primjenom

Tom promjenom perspektive u izuavanju prava dolazi do golemog poveanja opsega

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

Montesquieu u svom istraivanju kre e od najvanijih, politikih naela prirode i prin-cipa

koja ograniava obnaanje vlasti: despotizmu koji se oslanja na silu suprotstavlja

U monarhiji, gdje vlada jedan s pomou temeljnih zakona, od sredinje su vanosti

Priroda despotske vladavine paradoksalno se oituje u nepostojanju strukture. Jedini te-meljni

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

Princip monarhijske vladavine je ast e-lja da se dostigne to vii poloaj u drutvenoj i

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

Od sredinjeg je znaenja, meutim, dioba provedena unutar zakonodavne vlasti. Ona je

2 O pojmu volont gnrale i njegovu znaenju kod Montesquieua u okviru nauka o

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

prethodnoj stranici isti pojam preveden kao opa odluka.

Montesquieuov utjecaj na razvoj drutve-nih znanosti bio je iznimno znaajan. U Duhu

Al Qaeda and what it means to be modern

Faber and Faber, London, 2003., 145 str.

John Gray, istaknuti i provokativni britan-ski profesor s LSE-a, u hrvatskoj je strunoj

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

Civic Literacy: How Informed

University Press of New England, London, 2002., 293 str.

bi vlade provodile politike koje bi se u postizanju ekonomskoga rasta vodile egali-tarnim

Making Democracy Work.

Milner se od svojih prethodnika razlikuje po glavnom konceptu to ga koristi kao neovi-snu

performanse. Almond i Verba koriste se kon-ceptom politike kulture, Putnam u politoloka

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

na podizanje politike participacije graana te samim time i poboljati kvalitetu politikoga

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

duem razvoju imati naini koritenja novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija koje

Milnerova je knjiga zanimljiv i matovit pokuaj povezivanja politiko-kulturalnog i

graansku pismenost. Kao glavni indikator on koristi podatke iz istraivanja koje je

Koncept graanske pismenosti zanimljiva je novost u politolokim istraivanjima, no njegova

Golden marketing, Zagreb, 2002., 466 str.

Knjiga jednoga od najuglednijih svjetskih sociologa Manuela Castellsa drugi je svezak

ra unalno posredovanoj, iznimno brzoj globalnoj komunikaciji koja kapitalistikoj

Uspon umreenog drutva.

Drugi svezak, Mo identiteta, tematizira funkciju kolektivnih identiteta u turbulentnim

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

nas ispostavlja kao jedan od temeljnih poj-mova drutvenih znanosti.

Prikaz vjerskog fundamentalizma zapoi-nje naglaavanjem njegova suvremenog zna-enja.

Zanimljivo je da termin fundamentalizam vue podrijetlo iz SAD-a i da se odnosi na svezak

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

Na primjeru afrikih Amerikanaca SAD-a ukratko su prikazane neke znaajke moder-noga

Poglavlje zavrava kratkom raspravom o lokalnim gradskim identitetima. Navode se te-orije

Zanimljiv je prikaz fenomena paravojnih graanskih milicija u SAD-u. Pripadnici mili-cija se

slo-bodu i suverenost graana i lokalnih zajednica. Milicije su meusobne dobro umreene

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

U sljedeem poglavlju Pozelenjivanje sa-moga sebe: pokret za zatitu okolia Castells

Kriza patrijarhalne obitelji uvjerljivo je prikazana komparativnom analizom statisti-kih

Nemona drava naslov je najopirnijeg poglavlja, u kojem Castells analizira utjecaj

Globalizacija je ekonomije prikazana komparativnom analizom gospodarskih pokazatelja za

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

Na kraju poglavlja ukratko su prikazane posljedice krize drave-nacije na teoriju dr-ave.

nacionalne politike ljudskog kapitala utjeu na ekonomsku produktivnost unutar drava.

U sljedeem poglavlju Informacijska po-litika i kriza demokracije prikazane su poli-

tike i drutvene posljedice razvoja informa-cijskih mrea. Castells uvjerljivo pokazuje da je

demokracije oblikovanjem novih projektnih identiteta mogli pruiti emancipacijski dru-tveni

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XLI,

Politika kultura, Zagreb, 2004., 150 str.

Ekonomske rasprave Davida Humea u izvrsnom prijevodu akademika Zvonimira Baleti a

Writings on Economics (Spisi iz ekonomi-ke). Prevoditelj se odluio za naziv Ekonom-ske