Professional Documents
Culture Documents
DECE I ADOLESCENATA
http://medicor.rs/baza-znanja/neuropsihijatrija/newsletters-8/
PSIHOLOGIJA I NEUROPSIHIJATRIJA
poremeaj ( neprijatne misli i slike strah od zaraze i radnje koje ponitavaju opsedajue
misli), sindrom posttraumatskog stresa (proivljavanje nekog traumatinog iskustva kroz
flash back izbegavanje situacije koja podsea na dogaaj,hipervigilnost).
Anksiozni poremeaj se ispoljava i kroz neke druge simptome koji mogu biti: somatski
(bolovi, povraanje, umor); poremeaj spavanja (insomnija,odbijanje odlaska na spavanje,
none more), poremeaj ponaanja (ljutnja, uznemirenost, povlaenje).
Inhibiran temperament deteta moe biti predispozicija za ispoljavanje anksioznog
poremeaja.Studije pokazuju da je oko 10-20% dece i adolescenata pogoeno ovim
poremeajem, to ukazuje da jenajrasprostranjeniji poremeaj za ovu uzrasnu dob.
Uzroci anksioznog poremeaja kod dece
Iako je teko navesti konkretan uzronik anksioznog poremeaja, treba istai da uticaj vri
vie faktora.Naime, anksiozni poremeaj, kao i svi drugi problemi vezani za mentalno
zdravlje, je pod uticajem biolokih i psiholokih faktora na koje se nadovezuju neki
drugi faktori line prirode.
Neka ekstremna ponaanja e pospeiti razvoj anksioznosti: rigidno vaspitanje u
kombinaciji sa konstantnim poniavanjem deteta e inhibirati poverenje koje dete moe
imati samo u sebe i poveae fenomen brige u odnosu na odreene situacije.Nasuprot
tome, previe zatitniki roditelji, koji odluuju i reaguju umesto deteta ili koji
ih neprekidno tite od svega i svih e stvoriti atmosferu opte sumnjiavosti koja e
dalje pogorati deiju sigurnost u sebe i druge.Neke traume, takoe mogu da generiu
anksiozni poremeaj.Treba istai da su neka deca koja se nalaze u blizini anksiozne osobe,
koja za dete predstavlja model, sklonija anksioznosti od one koja rastu osloboena takvog
uticaja.Naravno, ne treba iskljuiti ni bioloku predispoziciju neke dece, kao ni
neurofizioloke uzronike.
ta raditi?
Kako biste pomogli detetu da prevazie stresnu situaciju ili anksioznost, trebalo bi da se
pridravate sledeih saveta:
Ne treba umanjivati znaaj straha niti davati detetu komplikovane odgovore ili
odgovore tehnike prorode
http://www.roda.hr/article/read/separacijska-anksioznost
Separacijska anksioznost je strah naputanja sigurnosti emocionalno bliskih osoba ili doma
djeteta. U predkolskoj dobi pojavljuje se kao strah od ostajanja u jaslicama/vrtiu ili s tetom
uvalicom, a u kolskoj dobi kao strah od kole (kolska fobija).
Gotovo sva djeca imaju periode kada se ne ele odvojiti od svojih roditelja, no to ne znai da oni
tada razvijaju patoloku separacijsku anksioznost .
Separacijska anksioznost normalna je i oekivana u dobi djeteta od est mjeseci do 24-36
mjeseci starosti. Vrhunac dostie u dobi od 18 mjeseci, kada, naalost, mnoga djeca kreu u
prva vea odvajanja (jaslice, tete uvalice). Kod djece te dobi oekivano je tee odvajanje i dui
adaptacijski period.
Roditelj treba imati na umu da je odreen stupanj nelagode pri odvajanju prirodan.
Povremena odbijanja odlaska u vrti/kolu normalna su i oekivana i ne treba ih posebno isticati
ako dijete u veini vremena rado i s uivanjem odlazi u vrti/kolu. Takvi periodi esto se mogu
povezati s promjenama u kui (npr. due izbivanje jednog roditelja) ili u vrtiu/koli (npr.
promjene u skupini ili tei zadaci u koli) ili nakon bolesti djeteta. Tada na reakcije odbijanja
treba gledati kao na sastavni dio odrastanja.
Separacijska anksioznost u patolokom smislu najee se javlja u djece koja su posebno
osjetljiva na odvajanje od za njih bitnih osoba (majke, oca, bake ...) ili od prostora stana/kue.
Pod bitnim osobama smatraju se one s kojima je dijete posebno vezano u emocionalnom smislu.
Pokuaj odvajanja djeteta rezultira pojavom simptoma koji nam ukazuju da se radi o pojaanoj
separacijskoj anksioznosti.
ekstremna nelagoda zbog separacije koja u ekstremnom obliku dostie panine razmjere,
morbidne brige o potencijalnoj opasnosti koja prijeti obiteljskom integritetu,
ekstremno izraena potreba i zahtijevanje djeteta da ponovno bude s osobom kojoj je
privrena.
Kad je odvojeno od roditelja, dijete doivljava jaku pobuenost autonomnog sustava (tahikardiju,
bolove u trbuhu, glavobolje, muninu, povraanje). Dijete se boji da e se dogoditi katastrofa
ako se odvoji od roditelja (roditelj ili dijete, ili oboje e doivjeti neto strano). Djeca se esto
ale na tjelesne simptome (glavobolju ili bolove u trbuhu, muninu i povraanje) koji su praeni
izbjegavanjem odlaska u vrti ili kolu.
Pri pokuajima separacije, dijete se otro protivi i suprotstavlja svim sredstvima, to obino
rezultira ostajanjem s osobom kojoj je privrena na taj je nain izbjegavajue ponaanje
potaknuto.
Djeca koja imaju pojaanu separacijsku anksioznost esto su zakinuta za normalni drutveni
razvoj. Ne ukljuuju se u slobodne aktivnosti, ne odlaze u vrti (ak ni u malu kolu), ne mogu
prisustvovati roendanu ako s njima nije i roditelj i sl.
Podaci iz SAD-a ukazuju nam da patoloku separacijsku anksioznost ima oko 1-4% djece i
adolescenata. Kod djece kod koje je separacijska anksioznost vidljiva, vidljiva je i predispozicija
za jae anksiozne reakcije u mnogim situacijama.
Period u kojem se javlja separacijska anksioznost vrlo je teak za dijete i za roditelja, period je
to mnogih frustracija i briga.
kada potie verbalno (puno prie o simptomima straha ili stalnim isticanjem problema) i
neverbalno ponaanje koje je zasnovano na strahu,
kada nije jasan u odluci treba li dijete ii u vrti ili ne,
kada je anksiozan ili ljut zbog djetetovih separacijskih problema,
kada je u konfliktu s partnerom zbog separacijskih problema koje ima dijete,
kada nenamjerno potie separacijski problem.
Nenamjerno poticanje separacijskog problema najee je u reakciji pretjeranog tienja djeteta
ili u davanju dodatne panje djetetu. Dobivanjem dodatne panje na osnovu straha koji dijete
verbalizira ili iskazuje fizioloki (trbobolje, noni strahovi i sl.), djetetu se potvruje da je za
rjeavanje problema potrebna prisutnost roditelja i potvruje se njegov osnovni strah od
odvajanja.
U sluaju da kao roditelj procjenjujete da je problem prerastao vae mogunosti ili je izostajanje
vrlo esto i ometa prirodan razvoj djeteta, dobro je posavjetovati se sa kolskim (predkolskim)
ili klinikim psihologom.
Zapamtite da, podnosei rastanke, dijete raste (u emocionalnom smislu).