You are on page 1of 5

ANKSIOZNI POREMEAJI KOD

DECE I ADOLESCENATA
http://medicor.rs/baza-znanja/neuropsihijatrija/newsletters-8/

PSIHOLOGIJA I NEUROPSIHIJATRIJA

Anksiozni poremeaji kod dece i adolescenata


Vrlo esto, u svakodnevnom ivotu, sreemo se sa terminom anksioznost ali da li zaista
znamo do koje mere ona pogaa decu?Da li anksioznost moe biti zdrava?Od ega zavisi
deija reakcija na anksioznost?Kako znati da li se radi o prolaznom ponaanju ili o
anksioznom poremeaju?
ta je anksioznost
Anksioznost predstavlja normalnu reakciju na opaaj (percepciju) opasnosti , neki vid
alarmnog sistema.Ona se manifestuje kroz difuzni oseaj opasnosti, nelagode,
bespomonosti i ne retkoizraenim oseajem straha.
Anksioznost je retko verbalno izraena, a kod dece i adolescenata je vezana za
pojedine faze u razvoju.Ona se manifestuje kroz strahove koji su karakteristini za
odreeni razvojni period kao na pr.:strah od nepoznatih (6-18 meseci), strah od udovita,
separacioni strahovi ( 2-3 god), strah od mraka, strah od spavanja sam (3-6 god) strah od
fizikih opasnosti, strah od kole (6-10 god), zabrinutost vezana za prijateljstva i oseaj
izoptavanja (10-12 god), strah od identiteta, socijalne integracije, prijateljstva i budunosti (
adolescentni period). Anksioznost je dakle sastavni deo zdravog psihikog razvoja
deteta i adolescenta. Ona ima ulogu u adaptaciji deteta i po nekad, doprinosi izbegavanju
nepotrebnih rizika.Meutim, u nekim sluajevima ona moe postati ozbiljan problem.
Anksiozni poremeaj?
Anksioznost postaje problematina kada usporava razvoj ili kada znatno utie na optu
funkcionalnost deteta.Kod dece, manifestacija anksioznog poremeaja zavisi od uzrasta i
stadijuma razvoja deteta.U najranijim uzrastima se javlja separaciona anksioznost (jak
strah od udaljavanja od roditelja) te selektivni mutizam (nemogunost govora izvan
porodice); postepeno, s uzrastom se manifestacije sve vie pribliavaju onima koje
susreemo kod odraslih kao to su specifine fobije ( strah od nekog predmeta ili neke
situacije- na pr.- kole, strah od povraanja,..) generalizovana anksioznost ( preterana
briga, utisak neizbene katastrofe), socijalne fobije ( strah od miljenja drugih, strah od
ponienja koji dovodi do izbegavanja izvesnih socijalnih situacija), panini
poremeaji ( scene izraene anksioznosti, praenje strahom od umiranja,od gubitka
kontrole, praene ubrzanim radom srca, drhtanjem,..), opsesivno kompulsivni

poremeaj ( neprijatne misli i slike strah od zaraze i radnje koje ponitavaju opsedajue
misli), sindrom posttraumatskog stresa (proivljavanje nekog traumatinog iskustva kroz
flash back izbegavanje situacije koja podsea na dogaaj,hipervigilnost).
Anksiozni poremeaj se ispoljava i kroz neke druge simptome koji mogu biti: somatski
(bolovi, povraanje, umor); poremeaj spavanja (insomnija,odbijanje odlaska na spavanje,
none more), poremeaj ponaanja (ljutnja, uznemirenost, povlaenje).
Inhibiran temperament deteta moe biti predispozicija za ispoljavanje anksioznog
poremeaja.Studije pokazuju da je oko 10-20% dece i adolescenata pogoeno ovim
poremeajem, to ukazuje da jenajrasprostranjeniji poremeaj za ovu uzrasnu dob.
Uzroci anksioznog poremeaja kod dece
Iako je teko navesti konkretan uzronik anksioznog poremeaja, treba istai da uticaj vri
vie faktora.Naime, anksiozni poremeaj, kao i svi drugi problemi vezani za mentalno
zdravlje, je pod uticajem biolokih i psiholokih faktora na koje se nadovezuju neki
drugi faktori line prirode.
Neka ekstremna ponaanja e pospeiti razvoj anksioznosti: rigidno vaspitanje u
kombinaciji sa konstantnim poniavanjem deteta e inhibirati poverenje koje dete moe
imati samo u sebe i poveae fenomen brige u odnosu na odreene situacije.Nasuprot
tome, previe zatitniki roditelji, koji odluuju i reaguju umesto deteta ili koji
ih neprekidno tite od svega i svih e stvoriti atmosferu opte sumnjiavosti koja e
dalje pogorati deiju sigurnost u sebe i druge.Neke traume, takoe mogu da generiu
anksiozni poremeaj.Treba istai da su neka deca koja se nalaze u blizini anksiozne osobe,
koja za dete predstavlja model, sklonija anksioznosti od one koja rastu osloboena takvog
uticaja.Naravno, ne treba iskljuiti ni bioloku predispoziciju neke dece, kao ni
neurofizioloke uzronike.
ta raditi?
Kako biste pomogli detetu da prevazie stresnu situaciju ili anksioznost, trebalo bi da se
pridravate sledeih saveta:

Treba shvatiti da je za dete strah realan i sluati ono to ima da kae

Treba otkriti ta je to to ga plai

Treba uteiti dete na odgovarajui nain

Ne treba umanjivati znaaj straha niti davati detetu komplikovane odgovore ili
odgovore tehnike prorode

Nije nuno znati odgovor na sva deija pitanja


Kako bi znali ta dete misli, ohrabrite ga, postavljajui pitanja putem neke igre koju
voli ili kroz crte

Zajedno sa detetom osmislite porodini plan delovanja za hitne sluajeve, ukaite


mu na brojeve telefona koje moe pozvati.

Kada zatraiti strunu pomo


Kada anksiozno ponaanje postane sistematino i kada je dete preplaeno,
zabrinuto, umorno ili osetljivo do te mere da ne moe normalno da funkcionie,
kao na pr.- da postigne kolski uspeh, da ima prijatelje, i da se drui, kada je esto
umorno i bezvoljno, itd.- neophodno je zatraiti pomo psihologa.Anksiozni
poremeaji, ukoliko nisu leeni, mogu da se preobraze u mnogo ozbiljnije i dublje probleme u
adolescentnom i odraslom periodu.Najpre treba iskljuiti sve mogue fizike uzronike ( na
pr. bol u trbuhu), te se potom obratiti psihologu radi dijagnostikovanja i savetovanja.Sreom,
ovi poremeaji se kod dece, uz strunu pomo, vrlo uspeno prevazilaze.

http://www.roda.hr/article/read/separacijska-anksioznost

Separacijska anksioznost je strah naputanja sigurnosti emocionalno bliskih osoba ili doma
djeteta. U predkolskoj dobi pojavljuje se kao strah od ostajanja u jaslicama/vrtiu ili s tetom
uvalicom, a u kolskoj dobi kao strah od kole (kolska fobija).
Gotovo sva djeca imaju periode kada se ne ele odvojiti od svojih roditelja, no to ne znai da oni
tada razvijaju patoloku separacijsku anksioznost .
Separacijska anksioznost normalna je i oekivana u dobi djeteta od est mjeseci do 24-36
mjeseci starosti. Vrhunac dostie u dobi od 18 mjeseci, kada, naalost, mnoga djeca kreu u
prva vea odvajanja (jaslice, tete uvalice). Kod djece te dobi oekivano je tee odvajanje i dui
adaptacijski period.
Roditelj treba imati na umu da je odreen stupanj nelagode pri odvajanju prirodan.
Povremena odbijanja odlaska u vrti/kolu normalna su i oekivana i ne treba ih posebno isticati
ako dijete u veini vremena rado i s uivanjem odlazi u vrti/kolu. Takvi periodi esto se mogu
povezati s promjenama u kui (npr. due izbivanje jednog roditelja) ili u vrtiu/koli (npr.
promjene u skupini ili tei zadaci u koli) ili nakon bolesti djeteta. Tada na reakcije odbijanja
treba gledati kao na sastavni dio odrastanja.
Separacijska anksioznost u patolokom smislu najee se javlja u djece koja su posebno
osjetljiva na odvajanje od za njih bitnih osoba (majke, oca, bake ...) ili od prostora stana/kue.
Pod bitnim osobama smatraju se one s kojima je dijete posebno vezano u emocionalnom smislu.
Pokuaj odvajanja djeteta rezultira pojavom simptoma koji nam ukazuju da se radi o pojaanoj
separacijskoj anksioznosti.

Za razliku od razvojno "normalne", patoloku separacijsku anksioznost karakteriziraju:

ekstremna nelagoda zbog separacije koja u ekstremnom obliku dostie panine razmjere,
morbidne brige o potencijalnoj opasnosti koja prijeti obiteljskom integritetu,
ekstremno izraena potreba i zahtijevanje djeteta da ponovno bude s osobom kojoj je
privrena.
Kad je odvojeno od roditelja, dijete doivljava jaku pobuenost autonomnog sustava (tahikardiju,
bolove u trbuhu, glavobolje, muninu, povraanje). Dijete se boji da e se dogoditi katastrofa
ako se odvoji od roditelja (roditelj ili dijete, ili oboje e doivjeti neto strano). Djeca se esto
ale na tjelesne simptome (glavobolju ili bolove u trbuhu, muninu i povraanje) koji su praeni
izbjegavanjem odlaska u vrti ili kolu.
Pri pokuajima separacije, dijete se otro protivi i suprotstavlja svim sredstvima, to obino
rezultira ostajanjem s osobom kojoj je privrena na taj je nain izbjegavajue ponaanje
potaknuto.
Djeca koja imaju pojaanu separacijsku anksioznost esto su zakinuta za normalni drutveni
razvoj. Ne ukljuuju se u slobodne aktivnosti, ne odlaze u vrti (ak ni u malu kolu), ne mogu
prisustvovati roendanu ako s njima nije i roditelj i sl.
Podaci iz SAD-a ukazuju nam da patoloku separacijsku anksioznost ima oko 1-4% djece i
adolescenata. Kod djece kod koje je separacijska anksioznost vidljiva, vidljiva je i predispozicija
za jae anksiozne reakcije u mnogim situacijama.
Period u kojem se javlja separacijska anksioznost vrlo je teak za dijete i za roditelja, period je
to mnogih frustracija i briga.

Kako roditelj moe pomoi djetetu:


Dijete ne bi trebalo imati mogunost izbora npr. pitati dijete eli li ii danas u vrti/kolu,
odlazak od kue i odvajanje trebaju jednoglasno prihvatiti svi lanovi obitelji i na taj nain
pomoi djetetu da ue u situaciju koje se boji.
Vano je naglasiti da separacijsku anksioznost nije mogue rijeiti kod kue, izostanci iz
vrtia/kole samo potiu djetetov strah. Djetetu se moe pomoi pomnim planiranjem, a ne
izbjegavanjem situacije.
Potrebno je izdrati u situaciji koje se boji, dokazujui da je dovoljno hrabro da je izdri, da
tolerira neugodu koju izaziva situacija. Boravak u vrtiu/koli ne treba biti nagao i neplaniran,
potrebno je planirati postupno izlaganje, postupno boraviti u vrtiu/koli (nekoliko sati do itav
dan), pomno planirati tko dovodi dijete, tko ga doekuje, koji vrnjaci mogu pomoi (npr. u
grupi) tko je osoba koja prua sigurnost (teta/uiteljica uz koju se dijete vezalo) i planirati sistem
nagraivanja djeteta za uspjeno suoavanje.
Posebnu panju treba posvetiti tzv. kritinim danima - nakon vikenda, praznika ili bolesti.

Kada roditelj odmae djetetu:

kada potie verbalno (puno prie o simptomima straha ili stalnim isticanjem problema) i
neverbalno ponaanje koje je zasnovano na strahu,
kada nije jasan u odluci treba li dijete ii u vrti ili ne,
kada je anksiozan ili ljut zbog djetetovih separacijskih problema,
kada je u konfliktu s partnerom zbog separacijskih problema koje ima dijete,
kada nenamjerno potie separacijski problem.
Nenamjerno poticanje separacijskog problema najee je u reakciji pretjeranog tienja djeteta
ili u davanju dodatne panje djetetu. Dobivanjem dodatne panje na osnovu straha koji dijete
verbalizira ili iskazuje fizioloki (trbobolje, noni strahovi i sl.), djetetu se potvruje da je za
rjeavanje problema potrebna prisutnost roditelja i potvruje se njegov osnovni strah od
odvajanja.
U sluaju da kao roditelj procjenjujete da je problem prerastao vae mogunosti ili je izostajanje
vrlo esto i ometa prirodan razvoj djeteta, dobro je posavjetovati se sa kolskim (predkolskim)
ili klinikim psihologom.
Zapamtite da, podnosei rastanke, dijete raste (u emocionalnom smislu).

You might also like