Sinanovi Fahrudin Prie

Kontejner
Mogla bi imati blizu ezdeset godina. Ve na prvi pogled moglo se primijetiti da je odjea na njoj: duga
suknja, nekakva blijedo crvenkasta majica i dugi prsluku preko nje, vehda, iznoena. Ipak, odjea je bila ista
i na njoj lijepo stajala. Gospodstveno je izgledala. I izraz lica joj je bio gospodstven, dostojanstven uprkos
injenici da se nalazila pored kontejnera, zapravo uza sami kontejner i da je prebirala po njemu. Istresala je
jednu po jednu kesu, a onda rukama, vjetim pokretima oigledno dugo vremena je u ovom poslu
premetala predmete. Poneku stvar bi due zadrala u ruci, due je zagledala, pa bi je poslije stavila na kraj
kontejnere, na mjesto gdje su dvije strane kontejnera inile ugao od 90 stepeni. Oigledno je odvojila neto
to e, kad poe, ponijeti sa sobom. Nekad je to bila obina tegla, puna ili prazna svejedno, nekad neki
odjevni predmet, nekad iznoene patike, glavica kupusa ije su vanjske liske bile natruhle, ali je jo bila
vrsta; naao bi se i bajat komad hljeba im ga je odvojila procjenila je da nije u tolikoj mjeri obajatio te da
bi se ipak mogao upotrijebiti bilo je tu i knijiga, asopisa, rokovnika, sveski i svaega drugog. S posebnom
panjom je listala knjige, rokovnike i sveske. Nain na koji je to radila, pokreti ruku i njen izraz lica,
naborane obrve, prije su odgovarali osobi koja na nekakvoj tribini, pred brojnom publikom, lista knjigu ili
rokovnik da naas pogleda svoje zabiljeke, svoj podsjetnik, nego osobi koja pretura po kontejneru.
Svakodnevno je dolazila do kontejnera. I to dva puta: ujutro izmeu devet i deset sati i u kasnim
poslijepodnevnim satima. Vjerovatno je upratila raspored iznoenja smea stanara okolnih zgrada. Na
prolaznike nije obraala panju, nije ih zagledala niti je krila pogled od njih. Jednostavno je radila svoj posao.
Da, da, to je za nju bio posao, barem ga je tako doivljavala. Ima danas mnogo ljudi, i ena i mukaraca, koji
rovare po kontejnerima traei neto to je nekima u stanu suvino, to im smeta, a njima, pak, ivot znai. Za
veinu njih, kad ih se ugleda pored kontejnera, bi se kazalo da su upravo roeni da budu ba tu, kraj
kontejnera, da jednostavnu pripadaju tu i nigdje drugdje. Takvi ljudi obino se i ne primjeuju, ne primjeu se
jer se smatra da je prirodno da budu tu, ba kao i otpad koji se nalazi u kontejneru. Za ovu enu se to nikako
ne bi moglo rei. Kad se sa kesom nakupljenih stvari odmakne samo par koraka od kontejnera, pomislili biste
da se radi o gospoi koja se upravo iz marketa vraa kui.
Jednog popodneva iz jedne od okolnih zgrada izaao je mladi. Mogao je imati dvadesetak godina. U
rukama je drao dvije kese, priao je kontejneru i spustio kese unutra. Na trenutak je pogledao enu koja
pretura po kontejneru, potom je krenuo prema mercedesu parkiranom ispred oblinje zgrade. Otkljuavajui
vrata jo jednom je pogledao prema kontejneru. U tom trenutku i ena je pogledala u njegovom pravcu. Djeli
sekunde kasnije oborila je pogled, izdvojene stvari pokupila u kesu i krenula. Jo jednom se okrenula i,
kriom, pogledala prema mercedesu. Ubrzala je korak.
Sutradan, kada je dola do kontejnera i poela premetati stvari, povremeno bi digla glavu i premjerila putnike
s obje strane ulice. Doskora to nije radila.
00000
kolski podvornik, tako se zvao ovjek koji je u koli bio i ista, i loa, i majstor i koji je radio sve
druge poslove koje uitelji i nastavnici nisu htjeli da rade, a djeci nije dozvoljavano, u ruci je drao zvono, ba
isto onakvo kakvo ete vidjeti na goveetu ili ovci, mlatarao njime i vika: Hajmo, djeco, isti obuu pa u red!
Jedan po jedan! Bez galame! Kada bi se poredali i umirili, putao ih je u uionicu. U koju god uionicu da se
ue, sa zida suprotne strane se smijeio Josip Broz Tito. Sa fotografije, naravno. Ispod slike je bila ispisana
parola: uvajmo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga. Uenici 4b razreda su uli uionicu, izvadili
sveske i knjige i ekali uiteljicu. Svi su je oslovljavali sa Deni. Bila je prva ena koja je u tom selu nosila
suknju vikoljena. Mnogi su mukarci tad prvi put vidjeli golo koljeno tue ene. Mlaim mukarcima i nije
bilo mrsko vidjeti je takvu, dok su stariji vrtjeli glavom i negodovali. Nije bila udata.
- Ona je dola po zadatku. Dola je ovdje da iri zinaluk, kazivao je hadija Osmo.
- To ti, hadija, ostario pa tako zbori, alila se mlaarija.
- Neka, neka, samo vi gledajte i smijte se. Danas ona, a sutra e svaka u naem selu ovako da se nosi,
odgovarao im je hadija Osmo.
Uiteljica Deni je u razred dolazila obino pet minuta nakon zvona. Na uiteljicinom stolu stajala je
flaa puna vode i kraj nje prazna aa. Svaki uenik je, prolazei pored stola, s radoznalou pogledao na
flau i au, ali niko od njih, s obzirom da su znali kako je stroga njihova uiteljica i kako tue prutem, nije se
usudio da to dirne.

Sinanovi Fahrudin Prie

- Dobar dan, djeco, rekla je uiteljica Deni uavi u razred.
Otvorila je dnevnik, upisala as, zapisala ko nije na asu, a onda istovremeno ustajui i zatvarajui dnevnik,
rekla:
- Sada e svako od nas da popije po jedan gutljaj vode. Poet emo s lijeve strane, prvo Devad,
Halid, pa onda Hasan i tako dalje.
Njih petero se ve napilo, a onda je doao red na Bahrudina.
- Drugarice uiteljice, ja se ne mogu napiti, ja postim.
- Molim, ta si rekao!?
- Ja postim, ne mogu se napiti.
- Znai istina je. Vidite vi ovo, djeco, da mi je neko priao, ne bih mu povjerovala. Jesi li ti normalan,
cijeli dan da gladuje, da nita ne jede i to samo zato to je neko nepismenim ljudima utuvio u glavu da ima
bog. S tim glupostima je dosta vie. Od danas, pa do kraja ramazana, svako od vas ima da se napije vode.
Kada je uzela prut u ruke, i Bahrudin se morao napiti vode. I svi ostali.
Sutradan je u kolu doao Mustafa, Bahrudinov otac. U zbornici se svaao sa uiteljicom. ulo se
kako vie: Moj ima da posti. Ako treba, iskljuit u ga iz kole.
Nakon svae Mustafa je otiao kui, a uiteljica je ula u razred. Opet je naredila uenicima da se
napiju vode. Pio je i Bahrudin. Tako je bilo tokom cijelog ramazana. Mustafa vie nije dolazio u kolu jer je
Bahrudin lagao kod kue da njega uiteljica nije tjerala da pije vodu.
00000
esto sa tih julskih dana deavalo da gospoa, koja je stajala kraj kontejnera i rovarila po njemu,
iznenada ispusti sve stvari iz ruku i urno se udalji od kontejnera ne ponijevi stvari koje je prethodno
odvojila u stranu. Deavalo se i da, udaljavajui se, ne krene putem kojim je uvijek ila, ve da krene na
suprotnu stranu. Svaki puta kada se to deavalo, na oblinji parking je dolazio, ili je odlazio s njega, mladi s
mercedesom. Ponekad bi mladi, nakon to bi zakljuao auto, naslonjen podlakticama ruku na krov
automobila, pratio pogledom enu koja je odlazila od kontejnera. Kada bi mu se izgubila iz vida, obino bi
glavom uinio pokret koji je izraavao uenje, nesigurnost i nevjericu.
I onda se jednog dana dogodilo i to. Gospoa je, drei u rukama dvije kese stvari koje je izabrala iz
kontejnera, krenula ulicom, na lijevu stranu, kuda je obino i ila jer vjerovatno u tom pravcu i ivi, a u susret
njoj je iao mladi, koji je idui putem itao novine. Kako je bi zadubljen u itanje, mladi je naprosto udario
u gospou. Kese su joj ispale iz ruku. Gospoa se sagnula i poela da kupi rasute stvari. Bila je tu jedna lutka
sa otkinutom rukom, okrnjena staklena pepeljara, telefonski aparat oigledno kupljen od Kineza, sandale sa
napuknutim kaiem, dvije glavice luka... I mladi je unuo i poeo da kupi rasute stvari. Usput se izvinjavao.
- Izvinjevam se, gospoo, nisam vidio. Stvarno mi je ao.
- Nema problema, uredu je, govorila je gospoa.
A onda su se, kad su kese ponovo napunjene, uspravili i pogledali se u oi. Gospoa je blago
zadrhtala, ispustila je kese iz ruku. Pokuala je da se udalji, ali mladi ju je uhvatio za nadlakticu.
- Uiteljice Nedmija, jeste li to vi?
- Pustite me da idem, govorila je gospoa oborene glave.
- Uiteljice Nedmija, jeste li to vi? - ponavljao je mladi svoje pitanje.
- Ko ste vi? Pustite me.
- Ja sam amil od Srebrenice. Vi ste uili mog rahmetli babu Bahrudina, a i mene ste trebali uiti, ali
je poeo rat pa sam moro otii iz Srebrenice.
- Ne znam ja o kome i o emu vi priate. Kakav Bahrudin?
- Moj babo Bahrudin, va uenik. Poginuo je u proboju iz Srebrenice. Ja i mama smo devedest tree
izali u konvoju.
- Uiteljica Nedmija, ili Deni kako su je zvali dok je bila mlaa, otrgla s iz mladieve ruke i
produila ulicom.
amil, sin Bahrudinov, dugo je ostao na trotoaru. Gledao je as u pravcu uiteljice Nedmije, as u pravcu
kontejnera.

Sinanovi Fahrudin Prie

Hamza
Ne znam postoji li na ovome dunjaluku insan tako vjet jeziku da bi umio ispriati priu o Hamzi.
Toliko je on bio dobar. Znate, o hravu insanu lahko je priati, takvome svata moe pod kapu stati. A, Hamza
nije bio hrav insan. Hamza je bio dobar. Malo je jednom rei da je Hamza bio dobar, trebalo bi to makar tri
puta ponoviti, i to stojeke.
On, Hamza, sin je Mehmedov. Bez oca Hamza je ostao jo kao dijete, nije ni etiri godine napunio.
Mehmed, otac njegov, radio je u Austriji, na bauteli. Volio je popiti. Jednom je pijan doao na posao. Bilo je
ljeto, vruina, a Mehmed je radio na skeli. Malo vruina, a vie rakija mu udarila u glavu. I Mehmed upao sa
skele. Od tog dana vie ni kapi nije okusio. Trei dan umro je u bolnici. Ni infuzija mu nije pomogla.
Godinu iza oeve smrti Hamzu je ostavila i mati. Preudala se za Begana u Kikae. Odrastao je uz
nenu. Ni u emu nije oskudijevao; austrijska penzija redovno je stizala.
Sve do pred rat i Hamza je pio. Danas jok. Danas vakta ne proputa. Jednom je Osmo pitao Hamzu:
- Je l', Hamza, kako to, matere ti, do juer si se u rakiji kup'o, a danas se hodalie, izdera pantole
klanjajui?
Hamza mu, uz smijeak, odgovorio:
- Pa, eto, dolo se malo tobe. Allah, deleanuhu, me rukom meleka po glavi pomilov'o.
Osmo ga opet upitao:
- Dobro, a to to mene melek nekad ne pomiluje po glavi?
Na to e njemu Hamza:
- Ne mere te, bolan Osmo, ni pomilovat' kad si ti stalno u kafani. A, u kafani ejtani miluju ljude.
Doim, Hamza nije krio da je i on nekad pio. Kad bi nekom priao o tetnosti alkohola, prvo je sebe
uzimao kao lo primjer. A Hamza je ba umio lijepo priati. Bio je i naitan. Kad nije spavao, neto radio ili
klanjao, sigurno je itao kakvu knjigu. Ni sekunde nije dangubio.
Volio je Hamza i posijeliti, sjesti meu ljude, ljudeknuti s njima, bezbeli, tamo gdje se nije pilo. Tako je jedne
prilike, na jednom sijelu, jedan hoda poeo vaziti o alkoholu. Nije hoda sretno ni poeo, a Hamza ga
prekide:
- Efendija, de iv bio, halali mi to te prekidam, ali imao bih ja volju da im o tome kaem koju. Sve to
to si malo prije rekao je istina, ali ti si to nauio iz knjiga. Pusti mene da im ja kazujem, jer ja znam ta znai
i piti i ne piti. A, ne mogu mi ni rei da to tako priam jer mi je to posao.
I poe Hamza priati.
Kazivao im je kako se nekad po erizima valjao, kako su ga po jarcima nalazili, kako su ga tenad
lizala ujutro u pet sahati ispred Rizine kafane dok su rudari ekali svoj autobus, kako je znao omrknuti sa
tristo maraka u depu, a osvanuti sa pedeset maraka duan.
Govorei sve najgore o sebi, Hamza je, zapravo, neke od njih ruio. One meu sijeldijama koji jo
uvijek, ponekad, znaju flau nategnuti. Znali su i oni da to Hamza njima, ustvari, govori. Nisu se na njega
mogli ljutiti jer je ovjek stvarno govorio o sebi. Da su se u mnogo emu prepoznali i da su osjeali nelagodu
jesu. Osjetio je i Hamza da je postigao cilj, da je pogodio gdje je naumio. Onda je, pobojavi se da ih nije
previe kudio, ispriao aljivu priu o hodi i ovjeku koji je u ruci flau s rakijom drao ee nego bilo koji
drugi predmet. Helem, taj je ovjek upitao hodu:
- to nam, hoda, zulum ini i rakiju zabranjuje kad se i rakija pravi od ljiva, k'o i bestilj, a njega
ne zabranjuje.
Hoda mu je odgovorio:
- Prvo, rakiju ti ja ne zabranjujem, ve Allah, deleanuhu. Drugo, ne zabranjuje se, kao to ti misli
da ti se zulum ini, ve je to za tvoje dobro. I, tree, ako je tvoja pria o rakiji, bestilju i ljivi namjestu, hajmo
ti i ja uzeti jednu kravu, pa u ja od nje sebi musti mlijeko, a tebi eto balega.
Poslije im je Hamza priao i o ovjeku kojemu je izmeu tri zla: da popije litar rakije, da siluje
kominicu ili da zakolje komijino dijete, ostavljeno da izabere najmanje zlo. Njemu se uini da e najmanje
zla biti ako popije rakiju. Kad je popio rakiju, krv mu uzavrije, a mozak se zamuti. Uto kominica izae na
avliju. ejtan, videi da za sebe moe dobra posla napraviti, stade pijanom ovjeku govoriti i navraati ga:
- Vidi je to te izaziva, to te mani. Idi joj prii, ona to jedva eka. Zato je i izala.

Sinanovi Fahrudin Prie

Nije mu trebalo puno truda. I rakija, sestra ejtanova, svoje je odradila. Savim pijan, ovjek je krenuo
prema kominici. Napao ju je i oborio na zemlju. Jadnica se branila, grebala ga rukama, vikala, no nita joj
nije pomoglo. Nije ni bilo nikoga ko bi joj mogao pomoi. U kui je jedino spavao njen dvogodinji sini.
Galama ga je probudila pa je dijete izalo napolje. Kada je dijete vidjelo ta se deava, poelo je plakati.
ovjeku je zasmetala djeija vriska. Skoio je. Odnekud mu se u ruci, kao da mu ga ejtan dodade, nae no.
Probo je dijete posred srca.
Zavrivi i s ovom priom, a znajui da bi neki od prisutnih mogli pomisliti da to on sve njima
izmilja, Hamza ih podsjeti na zla i nesree koje je rakija izazvala, a za koje su i sami oni uli i znali.
Spomenuo je saobraajne nesree u kojima je za mjesec dana izginulo desetero djece i mladia. U veini
sluajeva u tijelima vozaa bilo je vie alkohola nego krvi.
- Eto, zbog toga Allah, deleanuhu, zabranjuje alkohol, a nije zato to mrzi ljude ili to voli da
nekome neto zabranjuje, zavrio je na kraju Hamza.
Nije samo o rakiji, o svemu je Hamza umio lijepo priati. A i pria o Hamzi je lijepa i zanimljiva.
Samo kad bi se neko naao i da je lijepo ispria.
Danas mi fale sijela sa Hamzom i njegove prie. Kad ga ve nema, volio bih makar da znam je li iv.
Ako jest, gdje je i ta radi? Ako nije, da znam gdje mu je mezar. Zna se samo da je jedne godine otiao na
had. Nikad se vie nije ni vratio.
Oni zlobni govorili su da se negdje doepao flae, opet mu se osladila, pa mu se ne mili u Bosnu
vraati. Drugi su kazivali da je otiao u Avganistan da ratuje. Govorilo se i da je ostao u Mekki, nauke da
izui.Bilo je i onih koji su govorili da Hamza nije Hamza, ve da je Hamza dobri, da je bio meu nama da
pokae kako izgleda dobar insan.
Bio.
Pokazao.
I, otiao.

Sinanovi Fahrudin Prie

Mumula i aronja
-Ima l' ie i je'na, Ramize?
-Nejma nije'na.
-Pogledaj, ba, lijepo!
-Nejma, kad ti kaem. Imaju samo mumule.
-Prei na drugi stub, da nije tam e koja.
-Gledo sam, nejma pa nejma.
-Nita. Do'emo sutra, pa emo se opet popet'.
-Idi ti, Safete, dok ja siem, uljezi u talu i vidi ta radi aronja.
Safet ode, zaviri u talu, vrati se i ree: ''Nita ni kod aronje.
Moraemo i ovdi sutra navratit.
Jasam da ima vie i od godinu dana kako Safet i amidi mu Ramiz obilaze mumulu i aronju. Ito s jutra, ha
ustanu. Prvi koji bi od njih dvojice ustao i izaao u zahod da mokri, morao bi otii da vikne onog drugog, pa
da zajedno krenu. Prije svakog penjanja na mumulu i prije svakog zavirivanja u talu bili su veseli, kao kad
bi jo izdaleka kroz prozor vidjeli da im ide tetka. Kad god bi se vraali s mumule i od aronje, bili bi
ohmuljeni, kao kad bi vidjeli da je tetka dola praznog cegera.
Mahmut, dedo Safetov i Ramizov, imao je tri sina: Mevludina, Safetovog oca, Mustafu, Ramizovog oca, i
Devada, koji nije bio oenjen; i imao je tri kerke: Zumru, Havu i Mejru; sve tri su bile udate. Mahmut je
puio. Nekad lulu, a nekad bi motao duhan. Nije esto puio, ali kad bi zapalio, nije volio da ga iko dira, dok
ne bi dokrajio. esto je odhukivao. Djeca su sprva pitala nenu: ''to no, neno, dedo odhukuje?'' Nena im je
odgovarala: ''Rauna, djeco, rauna. Bite, vilad jena, ne smetajte, vidite da dedo rauna.''
A nije Mahmut raunao. Mahmut se sikirao. Znala je to i nena. A, beli su i djeca znala da dedo
odhukivanjem ne rauna. Aja, Safetova sestra, im je govorila da djeca u koli raunaju na koljie ili s
prstima.
Mahmut je imao svu zgodu. Imao je kuu na dva boja, oko kue: hudera, hambar, punica, bunar,
sanduci s pelama. U svako doba na tavanu je moralo biti meda, parnica, suhog mesa, oraha. Snahe
Mustafinca i Mevludinovca ujagam su mu hizmet inile. Niko u selu nije imao zemlje i ume kao Mahmut.
to ne bi stigao zemlje da uradi davao je poesim. tala je uvjek bila puna mala. Bio je meu vienijim
ljudima u selu. Nudili mu i da bude mutevelija. Mahmut odbio, rekao:''Nije, dina mi, ne bjeim, ali Nurija je
ispred mene.''
Pola bi imetka Mahmut dao, samo jednom svog Devada na dumi da vidi. Kako mu u srednju kolu
krenu, tako mu se i s damijom rasta. Na fakultetu je dokraja zglajzao u marksuzluk. Umjesto ehedeta,
zaklinjao se u revoluciju. Od namaza, govorio je njegov Devad, da su bolji sklekovi i unjevi. Nije bio za
zekjat i ramazan, a bio je za porez, kamatu i dijetu, ali ne na onakav samoubilaki nain kako to ine zaostali
muslimani. Tako je govorio. aba je njegova bila u Moskvi. Usta su mu bila puna komunizma. Zbog njeg,
zbog Devada, zbog svog najmlaeg sina Mahmut se sikirao, odhukivao i sav je osijedio. Poslije svakog
namaza iskao je Mahmut od Boga da mu vrati njegovog Devdu, onog koji je nekad bio najbolji u mejtefu. A
danas Devad govori da nejma Boga i da je to samo opijum za narod. Sve je Mahmut mogao kabuliti, ali da
tako govori njegov sin, to nikako. Sprva je probao da se raspravlja s njim. Nije ilo. Uvijek bi na galamu
ispalo. Niti je sin htio uutiti, niti otac mogao otrpjeti. Jednom je Mahmut marnuo Devada. Otad malo koju
progovore. A Devad je, ko uzinad ocu, volio da pria o komunizmu. On je o drutvenom poretku koji e
neminovno doi kao krajnji rezultat proleterske revolucije i u kojem e sve po pravdi biti i u kojem e svi
imati jednako, i istaica i doktor, govorio i snahama i djeci. Malom Safetu najvie se svidjelo kad je amida
Devad priao da e u komunizmu svi raditi prema znanju i sposobnostima, a dobijat e prema potrebama.
Jo je reko da u komunizmu nee biti plata, jer nikom nee pare ni trebati. Sve e zadruge, kazivao bi, biti
otvorene i svako e moi slobodno da ue i da slobodno uzme ono to mu treba. Safti je jednom pitao
amidu:
-Je l', amida, a hoe l' se mo' uzet' mjerenog keksa?
-Hoe, kako da nee. Samo ga nee smjet' zloupotrebljavat'.
-Ne bi ja njega, ado, zloupotrebljavo, ja bi njega jeo. A dao bi malo i Ramizu.
I tako je Safet zbog mjerenog keksa postao pristalica komunizma.

Sinanovi Fahrudin Prie

Kad je pitao amidu: Kad e doi komunizam? amida mu je rekao: To se ne moe precizno vremenski
rei, ali e sigurno doi na odreenom stepenu drutvene svijesti radnike klase.''
Nita njega Safet nije razumio, pa je otiao da pita dedu:
-Dedo, hoe l' do' komunizam?
-Hoe, dijete, hoe, odgovorio je dedo.
-A kad, dedo?
-Kad na naoj mumuli rode turgulje i kad se na aronja oteli, tad e do' i komunizam.
Od tog dana Safet i amidi mu Ramiz svako jutro obilaze mumulu i aronju.Dogovorili su se da o tome ne
priaju ostaloj djeci u mahali ve da, im vide da su na mumuli rodile turgulje ili da se aronja otelio, odjure
u zadrugu i nakupe puna njedra mjerenog keksa.
I onda se Hasiba Sulejmanova objesila. Neki su njeno vjeanje povezivali sa Beganovom enidbom, neki su
opet govorili da se objesila zbog alosti za efikom, koji je nastradao u rudarskoj jami. Svata je narod priao
i nagaao, a Hasiba je svoju tajnu ukaburila. Objeenu su je nali Safet i Ramiz.Visila je o mumuli. Nije bilo
zadugo,a Mahmut je posjekao muulu. Iste je godine aronja otiao u kurbane. Tog Bajrama, kad se dedo
vraao iz damije, donio je Safetu i Ramizu po fiek mjerenog keksa.

Sinanovi Fahrudin Prie

Salko Sjednica
Ne zna niko ko je prvi Salki dao nadimak Sjednica, ali svi znaju kako ga je dobio. Kadgod bi ga neko upitao
za miljenje o bilo emu, pa makar i svakodnevnim najobinijim i sasvim privatnim stavrima, Salko bi
odgovarao: Ne znam ta da ti kaem, o tome jo nismo na sjednici raspravljali ni zauzeli zvanian stav.
Vidi li ga na putu, ne pitaj ga, znaj da ide sa sjednice ili na sjednicu.
Salko Sjednica je bio najodaniji lan Partije. Lenjin bi bio ponosan na njega. Na svakom zidu njegove kue
bila je makar jedna slika Titova. More biti da Fehim lae, jer njemu nije svaku vjerovati i od sveg to pria
slobodno pola treba baciti u vodu, ali priao je da je tri jutra uzastopice kroz prozor vidio kako Salko u stavu
mirno, sa rukom prislonjenom na elo, stoji ispred Titove slike i sveanim glasom govori: Drue Tito, mi ti se
kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo!
Salko Sjednica je bio direktor kole. Nije imao odgovarajuu strunu spremu, ali za Partiju to nije bilo bitno,
drugovi su znali da je Salko savjestan drug, da je kritian ali i samokritian, da e odgovorno upravljati
openarodnom imovinom, te da e uiniti sve da se djeca obrazuju i odgajaju u skladu sa najveim
tekovinama narodnooslobodilake revolucije.
- Djeco, inventar, red i istou u koli morate uvati kao zjenicu oka svoga, esto bi u hodniku govorio djeci
direktor Salko Sjednica.
Jedno vrijeme bio je i sekretar za openarodnuodbranu, za ONO kako se to skraeno govorilo. Nou
po nekoliko puta, najee oko dva sahata iza pola noi, telefonom bi zvao deurnog da provjeri njegovu
budnost.
- Zna li ti da i vanjski i unutarnji neprijatelj svakog asa eka i vreba priliku da napadne na tekovine nae
revolucije, opominjao bi deurnog.
Bezbeli, mora li se to napominjati, bio je oenjen inovjerkom. ena mu se zvala Zora.
I to je nae ime - govorio je - Zora i Sabaheta su praktino ista imena.
Partija mu je bila svetinja. Kad neto Partija naredi, on ne pita zato je to tako, da li je to ispravno. Po njemu
sve to Partija naredi je u redu i ispravno, samo neki to u odreenoj situaciji ne razumiju. Ta njegova odanost
Partiji mnogima je bila predmet ala. Naravno, morali su paziti, kad, kako i u kojoj mjeri se smiju aliti, do
koje granice mogu ii. Ipak je to Partija.
Od silne predanosti partijskim zadacima, Salko bi kui dolazio umoran. Jedva bi veerao, malo izlistao
najnoviji broj Komunista i legao da spava. Nije eni prilazio. Nije da je nije volio, jednostavno je bio
umoran. Zora, ena njegova, durala koliko je mogla. Poslije se pojadila jednoj koni. Kona nala rjeenje.
Zamolile one Taibu, enu jednog visokog opinskog partijskog rukovodioca a koja je i sama bila lan
Komiteta, da se Salki nekako na sjednici kroz ui proturi da je partijski zadatak i da se eni prilazi svako vee.
Tako i bilo. I prilazio on. Salkinica svako jutro vesela ustajala, pjevuila - i tue kokoi hranila. I med insanu
dojadi, pa poslije huda Salkinica zamolila konu da se pred Salkom, opet na sjednici, kae da su se stekle nove
okolnosti, te da vie prilaenje nije obavezno svaku veer. Tako se ona malo odmorila.
Kad su ono 80-te godine, na vijest o smrti Josipa Broza Tita, na Poljudu plakali igrai Crvene Zvijezde i
Hajduka, plakao je i Salko. Prolio je suza kao to niko nikad nije, niti e. Danima je plakao. Da su se mogle u
jednu posudu skupiti suze koje su onog dana na Poljudu prolili ungul, Muini, urjak, Aimovi,
Krivokua, Dojinovski, Filipovi i ostali koji su ve igrali, sve to ne bi bilo ni frtalj suza koje je Salko
Sjednica prolio.
Stvarno je volio Tita. Uvijek je djeci priao kako Tito moe iz Miljanovaca metkom iz puke da pogodi iglu
na vrh Visa. Od Miljanovaca do Visa ima, brat bratu, etiri kilometra. Teko je rei da li je Salko u to stvarno
vjerovao, mada se ini da itekako jeste, ali djeca zasigurno jesu. Pa su se i ona divila Titu. Jer, nije ala iglu
pogoditi na Visu i to iz Miljanovaca.
Salko Sjednica je umro u 65-oj godini. Deset godina iza Titove smrti. Strefio ga anamon, tako kod nas kau
za nekog ko oboli od raka.
Kad je umro, u selu je najvanije pitanje bilo da li e se Salki klanjati denaza. Nije se postavljalo pitanje gdje
e se kopati, jer selo ima jedno mezarje, svi su u selu muslimani. Dodue, imaju, osim Salkine Zore, jo tri
Srpkinje koje su udate za muslimane. I one e se, beli, kao i pokojna Vera, ena rahmetli Osmana, kopati u
mjestu gdje su roene. Padale su i opklade u vezi sa nainom posljednjeg ispraaja Salke Sjednice.
- Ma nejma govora. Komunjara je to ortodoksni, a i ena mu je Vlahinja, govorili su jedni.

Sinanovi Fahrudin Prie

- Jes ojk komunjara, ali je i musliman, tvrdili su drugi.
- ta se sikirate, ut emo hoe li i njemu mujezin s munare ispuniti posljednju muziku elju, govorio je pred
Ibrahimovom prodavnicom Mevko, mislei pri tom na uenje sale kojom se oglaava vrijeme denaze umrlim
osobama.
I bi denaza Salki Sjednici.
Priala je Mustafinca, a njoj je kazala abanovca, da je Zora rekla Sejadovci da je pred smrt Salko pitao nju:
- A, jesi li ti sigurna, eno, da nema Boga?
- Ne znam, ja to nikad nisam ni tvrdila, ali tako su tvoji u Partiji govorili, rekla mu je Zora.
Kae da je na te rijei Salko samo odhuknu i zavrtio glavom. Poslao je Zoru te veeri da zovne amidia
njegovog Sakiba. Dugo sa njim zbog mee nije priao, pa je elio da se izmiri. Pred njim je Zori rekao da
zamoli hodu da mu klanja denazu.
Poslije pitali hodu:
- to si mu klanjao denazu, kad nikad u damiju nije iao, niti je kad kurban klao?
Hoda im je samo rekao da brinu svoju brigu.

Sinanovi Fahrudin Prie

Sredo
Kau, oni koji su bili u takvoj situaciji, da ovjeku u trenutku velikog straha cijeli ivot proleti kroz glavu u
samo dvije-tri sekunde vremena. Istina je to, i ja vam to velim, uvjerio sam se.
Ispred mene je stajao ovjek sa pukom u ruci, klanjikov, otkoen, uperen u visinu mojih grudi. Ba se
nameraio u srce moje da puca.
Jesam li se uplaio u tom trenutku? Ne znam, valjda jesam, zapravo sigurno da jesam. Nisam ja tad plakao, ne
znam ni da li sam drhtao, nisam ni molio za ivot. Ja sam se tada - sjeao. Cijelog svog ivota. Da li je to
trajalo dvije-tri sekunde ili neto vie ne mogu pravo kazati.
00000
Dugo to trajalo nije, ali ipak sasvim dovoljno da se sjetim kako sam vukario kad smo igrali klikera aban,
Nazif, Ekrem i ja. Sjetio sam se i kada smo Zoran, Dragan i ja kupili kutiju morave i puili. Puili smo po
dvije cigarete istovremeno. Naiao je Demo Trocko, vidio nas i kazao roditeljima. Dobre smo batine
fasovali. Sjetio sam se i oraha Mustafe Bobonje. Nigdje u selu nije bilo tolikih oraha. Svaki orah na tom
drvetu mogao je biti hojto. Hojto je veliki orah koji slui za gaanje kua kad se igra oraha, a kuu (sa dugim
u) ine etiri oraha: tri na zemlji, jedan do drugog, a etvrti na njima. Cilj igraa je da pogodi kuu i da obori
onaj gornji orah i da je odnese.
Pred oima su mi se najjasnije ukazivale slike iz ivota provedenog u Rijeci. U Rijeku sam otiao skupa sa
rahmetli amidiem Amirom. Amir je poginuo dvije godine pred rat, kod Bajine Bate, u saobraajnoj nesrei
vraajui se sa koncerta Sinana Sakia.
U Rijeci sam se zaposlio u brodogradilitu Trei maj. Za nas Bosance, koji smo radili u ovoj firmi, domai
su govorili da smo u Rijeku doli vlakom sa tablom okaenom preko prsa na kojoj je pisalo: Istovariti u
Rijeci i zaposliti u Treem maju. Brodogradilite Trei maj je imalo i veliku sportsku dvoranu za
rekreaciju svojih radnika. Rekreacija nam je bila potrebna iz zdravstvenih razloga kako bismo iz svojih plua
izbacili prainu koju smo nakupili radei u zaguljivim brodskim prostorijama. Organizirana su razna
takmienja. Mene je najvie interesiralo takmienje u nogometu.
Svaka radna jedinica imala je svoju ekipu. Mislim da je naa radna jedinica, koju su inili plinski rezai i
brusai, nosila broj 114. Umjesto naziva, ekipe su imale svoje brojeve. Jedne godine osvojili smo prvo mjesto.
Nastupali smo u sastavu: Dragan, Urija, Cigo, Pe, Sredo, eba, Babi, Aco i ja. Jedini meu njima sam bio
musliman. Tad se na to nije obraala posebna panja, kao danas. Makar ja nisam. Bili smo dobra ekipa.
Dragan je branio, pozadi smo igrali Cigo i ja, Urija u sredini, a Aco i Pe u napadu. Babi, koji nam je bio
poslovoa, bio je rezerva, zajedno sa ebom i Sredom. Iako rezerva, Sredo je na jednom turniru bio najbolji
strijelac. Ni dan-danas mi nije jasno kako je on, onako krakat, mogao biti najbolji strijelac. Vjerovatno zato
to su protivniki igrai manje obraali panju na njega.
- Kakav je ovo turnir kad je ovjek sa dvije lijeve noge najbolji strijelac, govorio je Pe zadirkujui Sredu.
- ta bulazni, ovjee, igram poput Van Bastena, branio je svoju ast prvog strijelca Sredo.
Dragan, Cigo, Urija, eba, Sredo i Pe su iz Maslovara, tamo negdje kod Kotor Varoi. S njima sam se najvie
druio. Jedno vrijeme sam i stanovao sa ebiem kod naeg brigadira ure, jehovinog svjedoka. Brigadir je
jedan od efova na poslu. Sa urom smo jednom ili u njegovu crkvu. Prvo je uro pitao ebu da li e ii sa
njim u crkvu, a ovaj mu je rekao da e ii ako budem ja iao. Kad je mene uro zvao u crkvu, ja sam rekao da
u ii ako e eba ii. Nije nam bilo druge, morali smo otii. Sjedili smo u zadnjim redovima. Smijali smo se.
Usebi naravno, ne bi imalo smisla da se smijemo naglas. uro je kod tih jehovinih svjedoka bio kao neka
vanija faca. Glavni predava, znam da su rekli da je doao iz Osijeka, pitao je prisutne: eli li neko dokaz
da je sa nama u prostoriji Bog?
Minutu vremena niko nita nije progovarao. Vladao je potpuni tajac. Onda se digao uro i rekao da on eli
dokaz.
- Sad u vam dokazati da je Gospod sa nama, kazao je predava.
Pomislio sam tad da e se plafon spustiti do pola i vratiti se. Pomislio sam i da emo poeti da lebdimo u
zraku. Razmiljao sam ta bi to mogao biti dokaz da je Bog tu meu nama.
- Evo ga, to je dokaz, oit dokaz da je Gospod sa nama, glasno je vikao predava pokazujui na krst na zidu.
Ne znam kako su ostali to doivjeli, ali za mene to nije bio nikakav dokaz.

Sinanovi Fahrudin Prie

Dok je ovjek s uperenom pukom stajao ispred mene, sjetio sam se i noi kad smo u urinoj kui igrali
pokera eba, Dragan, Sredo i ja. Taj dan je bila plata; spasovdan, tako smo govorili za dan kada se dijeli plata.
Prestali smo igrati ujutro kad smo trebali poi na posao. Od ebia sam morao posuditi za sendvi, cigare i
novine. Izgubio sam cijelu platu. Negdje do pola pet bio sam dobar. Nosio sam vie nego to sam prethodni
dan u banci dobio u koverti. Ve sam poeo razmiljati ta u uraditi sa vikom para. Bio sam rijeio da
poaljem novac kui, da otac uplati za vodovod. Ali Dijelio je Dragan, prvo meni, pa Sredi, pa ebi.
Otvorio sam uoravo, bez gledanja karti. Kad sam pogledao karte, imao sam ta i vidjeti, nita ni sa im, samo
par sedmica. Odluio sam se na blef. Nisam traio nijednu kartu. Sredo je traio tri, eba je odustao, a Dragan
je uzeo samo jednu. S obzirom da sam otvorio uoravo, Sredo se prvi pitao. Neto sitno je uloio. Dragan je
platio, a ja sam poveao ulog. Moja je nesrea bila to je Sredo imao u rukama etiri keca.
00000
Svega toga sam se sjeao dok je ispred mene ovjek stajao s pukom u ruci.
Naa jedinica je kao ispomo tek dola na taj dio ratita. Poslali su me po vodu. Jednim dijelom do vode se
trebalo proi izmeu dvije linije. Naiao sam na njihovu grupu inenjeraca koji su postavljali mine. Primijetio
sam ih tek kada sam doao na pet metara od njih. Nisam mogao bjeati. Sva trojica su uperili puke u mene.
Jedan mi je prstom davao znak da utim i pokazivao mi da im priem. Sluao sam ih. Odveli su me na
njihovu stranu.
- Lezi! - naredio mi je jedan od njih.
- Ruke na potiljak!
Javljali su komandi da su zarobili baliju.
Muda'edina, reci im. Gledaj mu brade.
Poslije mi je priao vojnik iz rova. Bio je visok, krakat.
Ustani! Stani uz bukvu! drao se na mene.
- Ime, balija?
- Salin, - slagah mu. Zapravo i nisam. Bio mi je to nadimak.
Odakle si?
Iz Miljanovaca.
e ti je to?
Kod Tuzle.
Otkud ovdi?
Doli juer.
Kako se preziva?
Mujkanovi, - sad sam pravo slagao.
ta e ti ta brada? Jesi l muda'edin?
Slegnuo sam ramenima.
Jesi li ili nisi?
Nisam.
Lae! Jesi! Hoe Allahovu dravu, jel!? Dobit e ti sve svoje. Jesi li gladan? 'Oe li malo slanine?
Oborio sam glavu. Nisam ga smio gledati u oi. Iako sam pustio bradu i bio posve elav, bojao sam se da me
ne prepozna. Ja sam njega prepoznao. Bio je to Sredo. Najbolji strijelac sa turnira.
- Balijanderu, svi ste vi isti. Sve vas treba pobiti, - odjekivale su mi njegove rijei u uima.
Ovo meni govori Sredo, koji me je u Rijeci prije par godina grlio i ljubio. I ja sam njega grlio i ljubio. Tad je
govorio za mene da sam najbolji balija na svijetu i da je teta to nisam Srbin. Koliko smo samo litara loze
popili. Moj Bajram smo proslavljali uz litar loze. Sjeam se i da smo na Zametu (naselje u Rijeci) pjevali
etnike pjesme. I onu: U umici kolibica/u kolibici radio-stanica/iz Londona javlja se kraljica./ Brao Srbi,
ko je Srbin i ko srpski die/ nek se odmah u etnike pie. Meni je to sve bila ega. Kasnije, kada su poela
politika previranja, ini mi se da se gubila ona prisnost meu nama. Prije nego to je poeo rat u Bosni,
mnogi Srbi, moje kolege, su naputali Rijeku. Otili su Pe, Sredo, eba Naa malonogometna ekipa je bila
jedna od loijih.
Na tren mi je sinula misao da se javim Sredi. Da mu kaem: zna, Sredo, ja sam onaj balija kojeg si grlio i
ljubio, da sam ja onaj
Ne, nisam mu se javio.

10

Sinanovi Fahrudin Prie

Imao sam sree, nisu me ubili.
- Vodi ga u komandu. Ako ga ubijemo, valja ubre zakopati da nam ne smrdi, rekao je jedan od njih.
Prethodno su me temeljito prekopali. Traili su pare ili neto slino.
- Fukare jedne, prebijene nejma, ree najmlai meu njima koji mi je pretresao depove.
Odveli su me do komande. Sve dalje je ve poznata pria: ispitivanje, batinanje, muenje, svata sam neta
potpisivao, poslije je doao logor, opet muenje, glad, ica... I na kraju razmjena. Novo roenje.
00000
est godina nakon rata krenuo sam u Maslovare. Krenuo sam sa prijateljima. elio sam nai Sredu. Sad kad
su se strasti stiale, htio sam sa njim popriati o svemu. Htio sam mu kazati i da sam ja onaj isti balija iz
Rijeke u kojeg je drao uperenu puku. Dobro, nisam ba isti: vie ne pijem, ne jedem svinjetinu, klanjam,
postim, idem u damiju, ne laem, barem se trudim da ne laem, ne pamtim kada sam zadnji puta izgovorio
psovku
Nisam naao Sredu. Poginuo je prve godine nakon rata. Ispred trgovine na pivskim gajbama igrali su poker.
Ubio ga je iz pitolja ovjek koji je sjedio na gajbi preko puta njega kada je vidio da u ruci ima est karti.

11

Sinanovi Fahrudin Prie

efikova osveta
Da je efik napisao i objavio barem pola onih pria koje mi je ispriao, bio bi jedan od naih najplodnijih
pisaca. Ovako, objavio je tek jednu knjiicu, a i u novinama su mu objavljene dvije prie. Ipak, i to je bilo
dovoljno da mu se svi obraaju sa: Pisac, ta ima? Pisac, kako je? Dodue, mnogi su to izgovarali sa nemalom
dozom poruge. efik nije primjeivao da mu se takvi podsmjehuju. On je ivio svoj ivot. ivot pisca. esto
bi govorio: Mi pisci udna smo ti sojta. Od nas pisaca nema veih fukara. Niko na nas pisce ne gleda onako
kako to zasluuje jedan knjievnik. Helem, ha malo, on ti potegne ono svoje:Mi pisci
Ne znam da li su jedna potanka knjiga i dvije prie u novinama dovoljne da se neko smatra piscem, ne znam
ni koliko to to je efik napisao zaista vrijedi, ali znam da su mi se njegove prie, ispriane, dopadale. Volio
sam ga sluati. U najmanju ruku nije mi bilo mrsko da ga sluam. Kad sam imao vremena. To vam je slino
onome kad ovjek gladan, ba gladan, uzme da jede, pa kad zavri s jedenjem, kae da mu se to jelo jako
dopalo. A, zapravo, radi se o tome da je on bio puno gladan i da bi mu i svako drugo jelo u tom trenutku
prijalo. Samo da utoli glad.
efik bi u drutvu svoje prie zapoinjao rijeima: E jest mi se sino sloila pria boli glava. Fantastina je,
genijalna.
Da, ba tako je kazivao. Od skromnosti bio je operisan. Za svoje prie imao je samo rijei hvale.
Kad sve ove prie objavim, bit e to bum u naoj knjievnosti, kazivao bi.
Ponekad bi mu neko od nas, kad bi nakanio da nam ispria priu koja mu se sloila u glavi, preporuio da je
ne pria, jer, biva, nekad je neki pravi pisac rekao, da se ispriane prie nikad ne napiu.
Pusti ti to, govorio bi efik, napisat u ja njih, samo da naem vremena. A nije ni hia. Ne uri mi se.
Uostalom i Mea je svog Dervia ubo u pedesetinekoj godini ivota.
Sve sam mogao da razumijem, ali to da efik nema vremena nisam mogao. Ako je iega imao, imao je
vremena. On nije nigdje radio. Osim honorarno, kao dopisnik, za jedne sarajevske novine. Nae mjesto je
malo, pa nije imao bogznata ni pisati. Desetak do petnaest tekstia bi mu mjeseno bilo objavljeno. Iz
Sarajeva su mu neredovno plaali. Barem je nama tako govorio. Da mu nije bilo oeve penzije, ko zna kako
bi prehranio sebe, enu i dijete.
Imao je efik obiaj kazati: Rije je moj zanat, moje sredstvo za rad, moja lopata, moj eki, moj hljeb.
Mea umurka mu je jednom na to rekao: E, ako je to tvoj hljeb, onda je tebi, eki moj, ramazan cijele
godine.
Mea je bio jedan od onih koji se nisu libili da ovjeku kau istinu. Ma kakva ona bila. Sjeam se, kad je
Ruvejd iz Kikaa udario na sihire, hodao je po selu i svakom priao: Ja sam najljepi, najjai, ja sam
Muhamed Ali, jai sam i od Brus Lija. Najpametniji sam na svijetu.
Svi bi mu, znajui da sa njim nije neto u redu, klimali glavom u znak odobravanja.
Jedino mu je Mea skresao u lice: ta ti je, bolan!? De, ne budali! Ti si nagrajso. Idi hodama, lijei se!
Na je pisac - i ja ga oslovljavam sa pisac, bez ironije, ali i ne zato to smatram da je on uistinu pisac, ve mi
to vie doe kao njegov nadimak imao dva opravdanja za to to svoje prie ne pie.
Prvo, govorio bi: emu pisati. Mi smo ti provincija. Sarajevo je Sarajevo. Mogu ja ovdje napisati
velianstvenu knjigu, ali, ako nisi u Sarajevu, ako nisi u tim nekim uspostavljenim knjievnim emama i
krugovima, daba ti sve.
Drugo, govorio je da eka kontekst u koji e smjestiti sve ideje koje mu dou.
Zna, ja sam ti sada u poziciji kao domaica koja je odluila da napravi jelo od krompira, ali ne zna hoe li
napraviti pitu krompiruu, musaku, pire, kalju, nekakvu orbu ili e ih jednostavno neoguljne upriti u rerni.
Sve ovo to vam priam samo je predloak za priu, za knjigu. Problem ti je kako to upakovati. I kod nas u
knjievnosti postoje pravci, trendovi, moda, da vam tako kaem, da vam bude jasnije. I knjievnost ima svog
Versaea. Sad je vrijeme postmoderne. Ne moe sad pisati kako se pisalo prije pedeset ili sto godina. Samo
da kaem, ja se s tim ne slaem. Ne pristajem da se ukalupim, da mi neko odreuje kako u pisati. Ali, ako
bih ja napisao priu u stilu romantizma ili realizma, svi bi rekli: vidi seljaka, sto godina kasni. To je problem.
Upamtite, ponovo e se to vratiti, ponovo e se prie pisati onako kao to su se nekad pisale. Isto kao to se
sada, opet, nose koulje sa irokim jakama od pola duluma i trapez pantalone.
+++++

12

Sinanovi Fahrudin Prie

Zadnja efikova pria mi se posebno dopala. Ispriao mi ju je u petak u oetu, uz kahvu, gdje smo obino
svraali poslije dume.
- Zna li, - zapoeo je efik, - onog Beira, iz Kamenice, to mu je, je li ono bi devedeset tree ili devedeset
etvrte, granata sina ubila? E, vidi, on mi je glavni junak jedne prie. Dogaaj je istinit, s tim da u ja,
naravno, neto dodati kako bih je umjetniki uobliio. Dodat u malo dramskog naboja, a, velim ti, srika
prie je istinita. Priu u zapoeti s njegovim pripremama za polazak na liniju. Zna, to je ono uobiajeno,
dok on pije kahvu, ena mu sprema stvari u ranac. U jednom momentu ena stavlja cigarete u ranac i govori:
Evo, da zna, ovo ti je zadnja kutija cigara. On joj odvraa: uj nje zadnja. Misli, haman, da ti se iv
neu s linije vratiti, pokuavao je on da se naali, ne bi li joj odagnao nervozu. Jer, zna ovo zna efik
je esto u toku prie upotrebljavao za nju je, s obzirom da je izgubila sina, svaki Beirov odlazak na smjenu
predstavljao pravu traumu. De, Allaha ti, nemoj mi na muku pristajati, zamolila ga je.
- E, sad, ovo je bitno, - priao je dalje, - on u ranac stavlja pitolj, koji je istio dok je pio kahvu. Da ne
duljim: krenuo je od kue. Ovdje bih se malo zaustavio na Beiru, opisujui njegov prijeratni ivot, ivot u
muhadirluku, a naroito bih se osvrnuo na pogibiju njegovog desetogodinjeg sina. Ovo je za priu jako
vano, jako bitno. Pazi, za svakog je gubitak sina tragedija, ali u Beirovom sluaju to je neto posebno
bolno. Jer, njegova ena dugo nije mogla ostati nosea, da bi se nakon pet godina braka ukazala nada za
Beira i Denumu. Meutim, u petom mjesecu trudnoe Denuma doivljava spontani. Dvije godine iza toga,
ponovo je zatrudnjela i opet ista pria. Tek trei puta kada je bila nosea, rodila je sina Mehmeda. Sad, ne
mora se u prii posebno ni objanjavati ta je za njih znaio taj sin. A ni kako su doivjeli i preivjeli njegovu
pogibiju. Uvijek, kada ide na smjenu, Beir proe kraj mezara svoga sina. Tu zastane, proui Fatihu, koju
minutu oduti svoju muku, pa nastavi dalje. Tog dana, koji je bitan za ovu priu, nai su ezdesetak komada
etnika, zarobljenih na Lisai, a koje su drali u koli, izveli u dvorite, da ih narod gleda. Uinjeno je to da se
u narodu digne moral. Da narod vidi kako bijedno izgledaju etnici, koji junatvo iskazuju koljui djecu i
silujui djevojice. Zaista su jadno izgledali. Da ovjek ne zna kakvih su sve zala poinili, jo bi se i saalio
na njih. E, zna, sad dolazi vrhunac prie. Beir se pribliava koli. Zna da su etnici u kolskom dvoritu, jer
mu je to usput rekao neko s kim se u putu mimoiao. Od tog trenutka Beir razmilja da li da svrati u dvorite
ili ne. Dok se pribliava koli, naviru mu sjeanja. Sjea se kada je otiao u bolnicu, da izvede enu i tek
roenog sina Mehmeda. Sjea se i dana kad su ga sunetili. Sjea se i svih onih dana strepnje i zebnje za
njegovo zdravlje. Najobinija gripa, koja bi spopala Mehmeda, za njega i njegovu enu je bila opasna poput
raka. Pred oi mu je doao i onaj crni dan. Ispred kue su sjedili i kahvu sa komijama pili. Djeca, meu
njima i njihov Mehmed, malo podalje, na meraji, igrala su se lopte. Veseli su bili. Mehmed je dao tri gola.
Kad god bi dao gol, okrenuo bi se stolu za kojim se kahva pila i uzdignutih ruku viknuo: Babo, Maradona!
I onda je gruhnulo. Bio je to straan prasak. Dim. Praina. Geleri. Svi su instiktivno polijegali na zemlju. Prvi
je skoio Beir i povikao:Mehmede! Mehmede! Mehmed se nije odazivao. Koji tren kasnije uo se plani
glas Sakiba Hamzinog: Raznijelo Meu!
Sve to prolazilo je kroz glavu Beirovu, dok se pribliavao koli. Priao je i on mjestu na kojem su stajali
etnici. Gledao ih je jednog po jednog. Bili su prljavi, bradati, masne kose, pogani. Ba kao etnici. Neki od
mjetana su i razgovarali sa njima. Uglavnom su se raspitivali za svoja sela i za neke ljude koji su ostali
zarobljeni. Beir je stao kod jednog etnika. Dugo ga je gledao. Potom je, pazi dobro sad ovo je najbitnije u
prii, - kazivao mi je - skinuo ranac, otvorio ga i gurnuo ruku unutra. Pod rukom je osjetio neto tvrdo. Da,
bio je to pitolj. Odluio je da to uradi. Svata mu se u tom momentu vrzmalo o glavi. Moda je ba on, ba
ovaj etnik to stoji ispred mene, ispalio onu granatu koja mi je ukrala Mehmeda, mislio je. Pomisli na
trenutak i na to ta e rei ljudi, kako e ocijeniti njegov postupak.
U djeliima sekunde se sve deavalo. Iako je ruka ve bila u rancu, dvojba u njegovoj glavi jo je trajala.
Uraditi to ili ne uraditi? Da ili ne? Da! Ne! Da! Ne! Bubnjalo je u njegovoj glavi. Ipak, odluio je. Prstima je
dohvatio pitolj, pomjerio ga u stranu, ruku gurnuo jo dublje i potom je izvadio.
- Uzmi, samo da zna, vi ste mi sina jedinca ubili, kazao je etniku ispred sebe, pruajui mu kutiju sarajevske
drine, koju je izvadio iz ranca.
Zna, to je to, kad su svi oekivali, to je, hajd da kaemo, i normalno, da Beir izvadi pitolj i ubije etnika,
on iz ranca vadi cigare i daje ih istom tom etniku. Poslije, kad su ga ljudi pitali: Kako more, Beire, tako:
oni ti sina ubili, a ti njima cigare daje?, samo je kazao: Ovo je moja osveta. Neka, nek vidi paad, nek
vidi nesorta, da nismo isti.

13

Sinanovi Fahrudin Prie

Eto, to bi bila ta pria, - zavrio je efik.
Poslije svake odsluane prie, rekao bih mu: Daj, ovjee, to mora obavezno napisati. Pod hitno.
Ako sam ikada to rekao samo zato da mu podiem, ovaj put sam to zaista iskreno mislio.

14

Sinanovi Fahrudin Prie

Nafaka
U Oraju sam morao izai iz auta, dalje nisam mogao. Carinici mi nisu dozvolili ulazak u Hrvatsku
jer mi je istekao paso.
- Putovnica vam je, gospodine, nevaea, rekao mi je mladi carinik pokazujui na datum vaenja putne
isprave.
Hrvatska nije bila krajnji cilj moga putovanja do Austrije sam trebao ii sa prijateljima.
- ta e, nije ti nafaka da ide sa nama do kraja, rekao mi je jedan od prijatelja prije nego to e oni
nastaviti put.
Zamolio sam carinika da on zamoli nekog od vozaa, koji dolaze iz pravca Hrvatske, da me poveze
do Tuzle.
Vidjet emo to se moe uraditi, kazao je.
Naravno, bilo mi je krivo to nisam mogao nastaviti put. Poremeeni su mi svi planovi. U Austriji sam trebao
ostati dvadesetak dana. Nije moja nafaka, kako ree prijatelj.
Dok sam ekao prevoz, sjetio sam se i svog prijatelja Mehmeda. Njegov nadimak je bio Nafaka. Bili smo
kolski drugovi, do sedmog razreda osnovne kole smo ili zajedno. Nije bio glup, ali je bio lo uenik. kola
ga nije zanimala, u sedmom razredu, na poetku drugog polugodita, prestao je dolaziti na nastavu. Bio je
izrasliji od svih nas. Rano je poeo raditi fizike poslove i tako zaraivati. Kad bi, dok smo bili na asu, kroz
prozor vidio da je pred neku od trgovina doao kamion sa robom, Mehmed bi pitao nastavnika da ide u WC.
Ako ga nastavnik ne bi pustio nakon prvog upita, Mehmed bi se stao prenemagati, stiskati nogu uz nogu i
drati za stomak, sve dok ga nastavnik ne bi pustio vani. Mi svi smo znali da se Mehmedu ne ide u WC, ve
da je otiao da istovara kamion. Vraao bi se nakon sat-dva i svima nam, sav vaan, pokazivao zaraivan
novac.
- Ovo je moja nafaka, nejma od ove kole nita govorio je.
Mehmed je sve do pred rat radio razne fizike poslove, od kopanja kanala, sjee drva do istovaranja svake
vrste robe. Po zavretku posla, ovjeku koji ga je zvao da radi, Mehmed je, pruajui dlan, uvijek govorio:
Deder ti meni moju nafaku. Po tome je i dobio nadimak Nafaka.
Deset punih godina ga nisam vidio. Pred rat je otiao u Njemaku.
Osim kolskog prijatelja Nafake, sjetio sam se i nekoliko zanimljivih situacija kad je rije o nafaci.
Iz razmiljanja me prenuo dip koji se zaustavio pored mene. Voza pita koliko ima do Tuzle, pola na
njemaki pola na naki. Objanjavam mu i nekako stidljivo priupitah da i ja idem sa njim. Ulazim.
- Hvala, hvala vam. Danke, file danke, govorim mu i na bosanskom i na njemakom jer nisam znao da li je
Bosanac ili Nijemac.
- ta se ima zahvaljivati - tvoja nafaka, ree voza, skide naoare i okrenu se prema meni.
Da, bio je to Mehmed Nafaka.
Do Tuzle mi je uspio ispriati ta je i kako proivio u Njemakoj. Oenio je zbog papira mater svog prijatelja.
Morali su ivjeti tri godine zajedno. Nije nita bilo, veli mi. Sad ide da se razvede pa da se pravo oeni.
- Sad imam papire i sad u ko insan da se oenim. Zato sam i doao u Bosnu, da vidi ima li u Bosni kakve
enske nafake za mene.

15

Sinanovi Fahrudin Prie

Kontekst i kritiari
Ili smo niz put i usput smo priali. Ne znam tano kad mi se ova reenica otvorila, otkrila, kada mi je sinula
na pamet. ini mi se da je to bilo na jednom asu kada sam sa djecom radio priloke odredbe. Djeci je bilo
zanimljivo kako to neko moe da ide niz put a da usput pria. Objasnio sam im da je ono niz put, koje se pie
odvojeno, priloka odredba za mjesto, a da je usput, pie se sastavljeno, priloka odredba za nain. I meni se
reenica uinila simpatinom. Zapisao sam je u rokovnik i ekao da je, kada budem pisao neku priu, utrpam
u nekakav kontekst u kojem bi se komotno osjeala.
Tog konteksta sam se naekao.
Sporo i teko piem. Skoro pa nikako. Tri su tome osnovna razloga.
Prvi: lijen sam.
Drugi razlog je objavljivanje loih knjiga. Proitam lou knjigu i onda kad vidim ko sve i kako pie,
kaem: ja, vala, neu da piem. Hajd to piu, nego u lektire i itanke se trpaju, lanovi Drutva pisaca
postaju. I ne samo to, postaju i lanovi Upravnog odbora Drutva pisaca.
Trei razlog jeste objavljivanje dobrih knjiga. Uzmem neku dobru knjigu, proitam je i kaem: ja neu pisati
jer ne umijem ovako.
Dobro, ima tu jo razloga, ali ovo su ba moji razlozi.
Moram ovdje napraviti jednu malu simpatinu digresiju, a ona je ba u vezi sa ovim ko sve danas pie i
objavljuje knjige. Znam, naime, jednog nazovi pjesnika koji, kad mu je dosadno u drutvu u kojem se nalazi,
napusti drutvo govorei: Jest mi dosadno, odoh kui napisati jedno dvije-tri pjesme.
uj ti njega, on kae: Odoh napisati jedno dvije-tri pjesme. Njemu to doe isto kao iscijepati dvijetri klade
drva. I taj i takav pjesnik objavljuje knjige, zbirke poezije. Pa bude promocija, pa doe nekakav knjievni
kritiar, i to od imena, pa na sva usta pone da hvali pjesnika i pjesme mu, pa mu se prikaz knjige objavi
u knjievnom asopisu koji najvie sredstava dobija od vladinih i nevladinih institucija.
Zbog svih ovih stvari ja zasad objavljujem samo u svome rokovniku i kompjuteru. Zapisujem lijepe rije i
misli, sloi se poneka pria ili pjesmuljak. Kako stvari stoje za ivota nita neu objavljivati. Ostavit u to
onima koji budu, poslije moje smrti, istraivali moj rad i moje djelo. Ako to nekome padne na pamet. Moda
mi se i posrei, jer, vrlo esto, posthumno objavljene stvari imaju veu vrijednost nego da su objavljene za
ivota. Pogotovo se to odnosi na pisanu, neobjavljenu, grau koja ostane iza slavnih pisaca, pa makar se
radilo i o najobinijim zabiljekama. Objavljivanje takve grae donese veliki profit izdavaima, jer ljudi to
kupuju samo zato to znaju da je to napisao taj i taj slavni pisac.
Odlazak
Znam, zapamtio sam
Cvijee, mirisne maramice,
Mlijeko, med.
Ja odoh
Kad u se vratiti ne znam
Moda bude dug red.
Ovu pjesmu treba dobro proitati. Tri puta najmanje. E, sad u kazati neto o toj pjesmi. Umro je poznati
pjesnik i nekakav bajni knjievni kritiar, vrsni poznavalac knjievnosti (ovo sam mogao staviti i pod znake
navoda) bavio se prouavanjem njegova lika i djela. Od porodice je dobio na uvid sav pjesnikov materijal:
teke, rokovnike, svaki papir, sve na emu je pjesnik pisao. Sve ono to nije objavljivano na ti je knjievni
poznavalac objavio. Izmeu ostaloga i ovu pjesmu. Dakako, svi knjievni kritiari su se utrkivali da pohvale
svako novoobjavljeno slovo pjesnikovo. U analizi ove pjesme kazivali su da u njoj pjesnik govori o svojoj
smrti, o odlasku sa ovoga svijeta. Spominjanje cvijea, mirisnih maramica, mlijeka i meda tumaili su tako
to su rekli da se pjesnik na kraju svoga ivota prisjea samo lijepih stvari, lijepih trenutaka. Kakvih sve nije
bilo analiza i tumaenja. Brojali su vokale i konsonante, pa poslije tumaili zato ima toliko vokala a, a zato
toliko vokala e. Jedan je, pak, kritiar na etiri kartice teksta objanjavao znaenjski sloj frekventnosti glasa m
u ovih nekoliko stihova.
I ta se desilo na kraju. Supruga pjesnikova, koja je tek nakon dvije godine proitala posthumno objavljenu
knjigu njezinoga mua, otkrila je pravu istinu o toj pjesmi. U intervjuu za jedan knjievni asopis rekla je

16

Sinanovi Fahrudin Prie

da to zapravo i nije pjesma, ve da je to samo obina poruka koju je njoj suprug napisao prije odlaska u
trgovinu, dok je ona bila u kupatilu.
- Nije mogao da eka da izaem iz kupatila, pa mi je napisao na papiriu da zna ta sam mu rekla da
kupi i da e moda zakasniti
ako bude guve, doslovce je kazala hudovica pjesnikova.
Da ste samo onda vidjeli knjievne kritiare: pokisli mievi. A da je tada samo neko zucnuo kako mu se ta
pjesma ne svia i da i nije neka pjesma, zna li ta bi mu uradili. Iskasapili bi ga. Obavezno bi mu spoitavali
kako on ne prati savremena kretanja u knjievnosti, kako ne zna ta je postmoderni knjievni postupak, kako

Nisu meni problem kritiari, nisu oni razlog to ja ne piem. Meni je problem kontekst. Jo sam u fazi
iekivanja konteksta. A malo sam i lijen.

17

Sinanovi Fahrudin Prie

Ima jedan Bonjak
Ima jedan Bonjak povazdan klanja.
Ima jedan klanja samo sabah i akam. Ide on i na dumu.
Ima jedan, tako kae, klanja kad se sjeti.
Ima jedan klanja samo teraviju.
Ima jedan klanja samo od Bajrama do Bajrama.
Ima jedan plaho se naljuti kad mu neko rekne da on nije dobar musliman, pa on tome ovako odbrusi: Ti e
meni rei da ja nisam musliman. Otkako znam za sebe, ja svaki dan sve tri vakta klanjam.
Ima jedan ide u damiju i klanja samo pred izbore.
Ima jedan nikad nije u damiju unio, ni pred izbore ni poslije izbora.
Ima jedan ne klanja i ne ide u damiju, a, kae, volio bi i da klanja i da ide u damiju.
Ima jedan zavrio medresu, a kao da i nije.
Ima jedan povazdan Allaha spominje, stalno vie: subanallah, elhamdulillah i halali, brate.
Ima jedan pa kae da e u 70-oj godini do tobe kad sve iejfi. Ne zna, hud, da sutra more umrijeti.
Ima jedan pa se naljuti kad mu neko kae da je novokomponovani musliman.
Ima jedan imenjak - samo po imenu musliman.
Ima jedan Bonjo pa stalno pria sve najgore o hodama i hadijama. Kod hoda i hadija vidi trun
nevaljatinje, a kod sebe i kod drugih ne vidi brdo poganluka.
Ima jedan ne klanja, u damiju ne ide, ne posti, a za Bajram uvijek kurban kolje.
Ima jedan kae da je musliman u dui.
Ima jedan svake godine cijeli ramazan posti i klanja, a ha proe ramazan, on prestane klanjat i pone pit.
Ima jedan iao na abu, a bolje da nije.
Ima jedan pa mu smeta selam, jer je to arapska rije, a ne smeta mu arapska nafta u autu.
Ima jedan prema islamu se odnosi ko Srbi prema Dejtonu: prima ono to njemu godi, a ne prima ono to mu
nije po volji.
Ima jedan Bonjo stalno ide u damiju, a sa svima se svaa, sa braom i sa komijama vazdan se po sudovima
ganja.
Ima jedan stalno i svakom vazi i dersi, bi reko insan muftija, a on i ne klanja.
Ima jedan pa samo gleda ta hode rade.
Ima jedan pa veli da nee u damiju kad vidi ko sve ide.
Ima jedan dolazi u damiju samo da ga ko vidi, a jedan drugi dolazi da vidi ko ide, a k one ide u damiju.
Ima jedan, kae, da ima sedamdeset glava i vratova, sve bi glave i vratove za din dao. A, opet, ima jedan koji
veli da bi poginuo za svoju vjeru, ali kad ga vikne da ide u damiju, on kae:E taj film nee gledati.
Ima jedan vjeruje u Boga, ali ne vjeruje da ima Dennet i Dehennem.
Ima jedan skoro doo tobe, pa damu je sad da svi ljudi budu ko on.
Ima jedan pa mu isto krivo kad neko doe tobe. Malo malo pa on tome nabije na nos kako je doskora i pio i
svata radio.
Ima jedan vie vremena bude u kafani nego u roenoj kui.
Ima jedan, ime mu lijepo, muslimansko, a psuje, neuzubilah, Boga i damiju.
Ima jedan pa ga stid to je musliman.
Ima jedan pa kae da bi sve u ivotu bio, samo ne bio hoda ili predsjednik svojima.

18

Sinanovi Fahrudin Prie

Kua na dva sprata plus potkrovlje
Safija je bila naoita cura. Jedna od est Omerovih kerki, najmlaa. Sinova Omer nije imao, a volio bi vie
nego itav dunjaluk samo da mu se jedan sin naao. Kad mu se rodila prva kerka, kojoj su dali ime Hatida,
Omer je rekao: Elhamdulillah, bit e drugo muko. U Sarajevo e njega babo poslati, u Gazijinu medresu, a
poslije u Medinu. Govorio je Omer tako i poslije roenja druge kerke - Halime, i poslije tree Rukije, i
poslije etvrte Amine, i poslije pete Fatime. Kad se, esta po redu, rodila Safija, Omer vie nita nije
govorio. Odustao je. Kako mu se nije ispunila elja da ima sina, kojeg bi dao da ui za hodu, nadao se da e
makar imati zeta hodu. Pet se kerki poudalo, elja mu se nije ispunila. Sunce je obasjalo Omera kad je uo
da je najmlaoj Safiji muterija hoda iz susjednog sela.
Stajala je Safija nekoliko puta sa tim hodom, ali ga nije begenisala.
- Nisam budala da idem za hodu, valja danas pet puta klanjat' i nejma mi na more i', tako je govorila, iako
se i u njezinoj kui znalo za namaz.
I ne udade se Safija za hodu. Umjesto hode, Omer za zeta dobio pjevaa. Udala se njegova Safija za
nekakvog lolu, preko Spree. Lijepo pjevao. Pobjeivao na Meau dva puta na audiciji, a jednom osvojio
tree mjesto irija i prvu naradu publike. Pjevao pjesme od Sinana Sakia. Uvijek je bio skockan. Nije to bila
neka skupocjena garderoba, ali mu je lijepo pristajala. Bio je od onih momaka na kojima i radno odijelo dobro
stoji. Nisu dugo hodali, uzeli se. Odveo je s igranke. I to pravo na more, na brano putovanje. Proveli pola
mjeseca na moru. Doli kui. Safija oekivala veliku kuu na dva sprata plus potkrovlje, garau, mercedes,
vikendicu i svata neta. A on je doveo u kuerak.
Gdje ti je kua, garaa, mercedes?
Nejma.
Kako nejma?
- Lijepo nejma.
A ta si pri'o?
ta sam ti pri'o?
- uj, ta sam ti pri'o. Zna ti dobro ta si pri'o.
- Znam vala dobro, reko sam ti da u ti pruiti ljubav, sve od sebe, da ti u ljubavi nita nee nedostajati.
- Mani ljubavi, gdje ona kua o kojoj si mi pri'o. Pa jo uzeo otezati, razvlaiti: Imaaadem kuu na dva sprata
plus potrkovlje, pa imaaadem garau, mercedes, vikendicu. Priaj gdje ti je to to imaaade?
A to je to!
ta: to je to?
- enska glavo, pa ti si mene skroz pogreno razumjela.
- ta sam ja tebe pogreno razumjela?
- Nisam ja govorio da ja imaaaadem, kako si to ti razumjela, ja sam govorio: ima Adem kuu na dva sprata,
ima Adem garau, ima Adem mercedes i sve ostalo ima Adem, a ne da to ja imaaadem, kako si ti sebi utuvila
u glavu. Eno, ono ti je kua komije Adema. Reci pravo, zar nije na dva sprata plus potkrovlje. Eno mu i
garae, a u garai je mercedes.
- Hej, huda ja, da sam bogdom u Speu skoila, a jok za te pola. Neka j' kad sam budala, imat u se kad
kajat', rekla je Safija.

19

Sinanovi Fahrudin Prie

Pria o pisanju prie
H. ima dvadeset i pet godina. Osim to ima toliko godina, H. ima i jaku elju da postane pisac. U njegovoj zgradi
stanovao je i M., na najbolji pisac, knjievni bard. Ponekad bi se H. u liftu ili ispred zgrade susreo sa knjievnikom M.,
pozdravili bi se, vie klimoglavom nego rijeima, i produili svako svojim poslom. H. je s divljenjem gledao na svog
slavnog komiju. Svaki njegovu knjigu proitao je makar po dva puta. Jednog dana skupio je hrabrosti i pokucao na
knjievnikova vrata.

- Gospodine M., ako imate malo vremena, rado bih s vama porazgovarao o knjievnosti?
- Vidi, pogreno je rei: ako imate malo vremena. Vrijeme nije moje. Ono je svaije, bolje reeno niije, tee
ono mimo nae volje, i ovjek ne moe posjedovati vrijeme. Ispravnije bi bilo rei: ako nemate nekih drugih
obaveza, posla ili tako nekako. U svakom sluaju da mi krenemo s eglenom. Neto posebno te zanima?
- Htio bih napisati priu, vie pria, htio bih knjigu objaviti, o tome bih da razgovaramo. Treba mi va savjet.
- Hou ti kazati da nije nemogue da i ti napie knjigu. Prvo mora odluiti da napie knjigu i poeti da
pie. Moram ovdje da kaem i da je problem nekih ljudi to su od mnogih poslova odustali jer im se uinilo
da to nikako ne mogu uraditi a da nisu to ni pokuali, niti zapoeli taj posao. Peti korak, deseti, pedeseti,
hiljadu sto pedeseti i krajnji korak e napraviti tek nakon to, prije svega toga, naini prvi korak, pa onda
drugi, pa trei... Dakle, poni pisati. Nemoj da te obeshrabi bilo ta. Nemoj sebi rei: ja nemam talenta, ja ne
mogu biti pisac. Mislim, lijepo je biti iskren, ali mora znati da, naalost, danas knjige najvie piu oni koji
nemaju talenta. Ma ta nemaju talenta nepismeni su, nemaju elementarne pismenosti, a piu knjige. Ti samo
poni, ja u ti pomoi.
- Dobro, poet u, ali ipak dajte mi neki savjet.
- Evo, na ovo ti moram skrenuti panju: ne smije koristiti psovku. Ne psovka, ne, ne i sto puta ne. Naalost,
mnogo je vulgarnosti u dananjoj knjievnosti. Prije se za nekoga kazivalo da psuje kao koija, a jako rahat
moemo kazati da koija psuje kao pjesnik. Oni koji pravdaju upotrebu psovke kau da je ona, psovka,
opravdana ako je u funkciji umjetnikog dojma. Smijeno, dragi prijatelju. To je kao da neko kae da je
ljudski izmet u funkciji mirisa. Isto tako, ima glumica koje takoer vele da se na filmu skidaju samo onda ako
je skidanje u funkciji umjetnosti. To su one hude glumice kojima ne daju uloge ako nema skidanja. Na djelu je
apsolutna zloupotreba rijei. Zloupotreba poloaja, o kojoj se na sva usta bruji i nad kojom se svi kao
zgraavaju, jeste nita naspram zloupotrebe rijei. Od rijei sve poinje. Rije je mo. Ne svaka rije. Ne
svaija rije. Svaki ovjek u sebi i sa sobom nosi mnotvo rijei. Sa tim rijeima u sebi ovjek lii na
mitraljez sa prepunim redenikom metaka. I rije je metak. I rije ubija. esto jae nego metak. Ne koriste svi
ljudi podjednako tu svoju municiju rijei. Kod nekih su, dodue, orci. A neki ne znaju da pucaju, ili ne
znaju da gaaju. Neki uvijek nisko ciljaju, zato nikad visoko ne pogode. Ima i onih koji, opet, uvijek visoko
ciljaju, a ne znaju da ne mogu dobaciti do mete. I onda daba rasipaju municiju rijei. Mo ima onaj ija se
rije slua. Ti zapamti da je knjievnost sehara lijepe rijei. Mislim na umjetniku knjievnost ili beletristiku,
kako se to drugaije kae. Danas, naalost, u tu seharu mnogi su nabacali prljavih, poganih rijei, psovki. A i
sam zna da se u sehari uva najljepe ruho, najljepa svila. Samo nerazuman moe u seharu staviti prljavu,
oznojenu potkoulju. A to danas mnogi ine. Utrkuju se u tome. Oni su silovali knjievnost, silovali su
poeziju. Oito je da je ulica izvrila uticaj na sve sfere ivota: na politiku, na medije, na knjievnost. Meni je
knjievnost bila posljednji bastion lijepe rijei. A eto i ona je pala, okupirana je. Dodue ne sva. Moja knjiga
je slobodni teritorij. Sad nam valja oslobaati i preostali dio. Toliko zla i prljavtine u politici me uope ne
udi. udi me ta prljavtina u knjievnosti. Politiaru se ne udim, knjievniku se udim. Vei zloin ini
knjievnik kada u svome knjievnom djelu koristi poganu, prljavu rije, nego ovjek koji noem kolje drugog
ovjeka. Dragi moj prijatelju, znam da ti je u ovo teko povjerovati, zato ti preporuujem da intenzivno
razmilja o ovome to sam ti rekao.
- Nisu li to, ukoliko smijem primjetiti, prejake rijei s vae strane?
- Pazi, stani malo, elim da razjasnimo jednu stvar. Ja ovako govorim jer mislim da sam u pravu, da je tako
ispravno, ali dozvoljavam da i drugi imaju pravo na svoje miljenje. Ono to meni smeta jeste to to se danas
eli nametnuti jedno, njihovo gledite. Ljudi su se podjelili u vezi sa pitanjem o Bogu i religiji, pa kako da se
ne podijele kada je rije o knjievnosti. Upamti, psovka jeste jaka rije, ali nije lijepa. I ne moe u seharu.
Upamti to. Rije je kao i dlan: dlanom nekoga moe oamariti, ali i pomilovati po obrazu. Rijeju nekoga
moe utjeiti, razveseliti, nasmijati, odueviti, razrahatiti, ali rijeju moe nekoga i da uvrijedi, ponizi,
rasplae i rastui. Pa ak i onda kada ti to nije namjera. Zato vagaj rijei. Ne reci drugome to ne bi elio

20

Sinanovi Fahrudin Prie

tebi da kau. ovjek treba samo dobro da ini, a od zla da odvraa. Rijei samo u tu svrhu upotrebljavaj.
Nemoj da ti se rije otme kontroli. Njima uini ovaj svijet ljepim, veselijim, nasmijanijim, radosnijim
- Zar se rije moe oteti kontroli?
- Vidjet e kad pone pisati; sjedne za sto i pone da pie onako kako si ranije zamislio. Ali, nakon samo
nekoliko redaka, pone da pie neto to tebi, prije nego si sjeo za sto, uope nije padalo na pamet.
Odjednom se odnekud, ini se bez imalo nae volje i uticaja, pojavlju nove rijei, sintagme, itave reenice i
misli. Ti ih zapisuje ba kao da si stotinu dana o tome, o tim rijeima i reenicama razmiljao, i nou i
jutrom, pa si jedva doekao da ih na papir prenese. Tad ovjek, ako hoe dobro i duboko da razmisli, shvati
da ima neko ili neto to mu sugerie ta, kad i kako da radi. Ima nekoga ili neega to ga nagovara na dobro,
a i onih koji ga upuuju na loa djela. Vano ti je da razlui to dvoje. Ne bih ti sada puno o tome, bojim se da
te ne opteretim. itaoca, i ovo upamti, ne smijemo optereivati i italac se ne smije zamarati dok ita. Vodi
rauna, prije svega, da ono to pie bude itaocu zanimljivo. Nemoj da se pati dok je ita; nemoj nazor da
ita. Knjige nazor proitane jesu nepriitane knjige.
Samo jo jednom da ti ponovim: vodi rauna o rijeima. Rije je kao jabuka: kad se s grane otkine, vie nema
tog lepila kojim e je zalijepiti na granu pa da to bude ona ista jabuka.
I ne zvaravaj se da e se tvoja knjiga svima dopasti, niti tvoja niti bila ija knjiga se nee svima dopasti. Pa
ak i ova moja. Knjiga je kao kia, a rijei su kao kapi kine. Kia nekom zalije vrt, a nekome skvasi sijeno. A
desi se i to da nekome zemljoradniku na jednoj njivi jedna kia i skvasi sijeno i zalije vrt. Nemoj da te
obeshrabri ovo moje kazivanje. Nego, zato eli da napie knjigu?
- Vidite, o tome ba i nisam razmiljao, jednostavno elim.
- Ako pone da pie, mora znati zato pie. Zaista, zato ljudi piu? Radi slave? Zato bi neko
pisao radi slave? ta e ovjeku, ta e tebi slava? Ima li kakve koristi od nje? Slava je samo teret. Njoj se
raduju samo mali, beznaajni, iskompleksirani ljudi. Recimo, ti si slavan; ide ulicom, mnogi ljudi, i znani i
neznani, zaustavljaju te, ele se pozdraviti s tobom, pruaju ti ruku, tapu te po ramenu, ele koju rije s
tobom razmijeniti i slino. E, reci mi sad, kakve ti koristi ima od toga? Nikakve; samo se zamara, gubi
dragocjeno vrijeme. Ti nee time hvaliti se okolo, ili, kad doe kui, rei svojima danas sam se na ulici
pozdravio sa tim i tim, jer ti njima mnogima praktino ni ime ne zna. Ali svi oni koji su se s tobom pozdravili
na ulici priat e i hvaliti se kako su se s tobom pozdravili pa ak i malo popriali. Njima e to neto da znai
jer e malo u drutvu da se prave vani. A baka je stvar to se tu radi o licemjerju. Tebe takvog istog, sina
tvoje matere i tvoga oca, tebe obinog, da nisi slavan, nikad ne bi ni pogledali. Sada u ti ispriati i anegdotu
o pjesniku Tinu Ujeviu. On ti je jedno vrijeme ivio u Francuskoj. ivio je boemski, malo je vodio rauna o
sebi, njegove pjesme su bile sav njegov svijet. Nije vodio rauna ni o svome oblaenju, odnosno nije tome
pridavao nekakav znaaj. Jednom je prilikom, prosto i nemarno obuen, uao u otmjeni pariski restoran. Sjeo
je za sto i naruio kahvu. (Dobro, on je rekao: kavu.) Konobar mu je priao i rekao da takve goste ne
posluuju. Ujevi je izaao iz restorana. Pronaao je prijatelja, od njega posudio skupocjeno odijelo, koulju i
kravatu, sve to obukao i ponovo otiao u isti restoran. Sjeo je za sto i naruio litar kahve, naglasivi da mu se
to donese u jednom bokalu. Konobar ga nije mogao prepoznati. On sada u njemu nije vidio ovjeka kojeg u
tom restoranu ne posluuju, ve je pred sobom vidio ovjeka u skupocjenom odijelu kojemu je trebalo
ispuniti svaku elju. Donese njemu konobar litar kahve u bokalu. Samo to je konobar kahvu spustio na sto,
Tin skide kravatu, uze je objema rukama i poe je stavljati u bokal i vaditi. inio je tako punu minutu.
Konobar je sa blesavim osmijehom sve to posmatrao, da bi ga nakraju snishodljivo upitao:
- Oprostite, uvaeni gospodine, ali biste li kazali zato to inite? Zato umaete kravatu u bokal?
Znate, gospodine, jo jednom se duboko izvinjavam, ali me to zaista interesuje.
- Dragi gospodine, ovo inim zato to ova kava pripada ovoj kravati. Vi ovaj bokal i ovu kavu niste
meni donijeli. Ja sam malo prije ovdje bio, pa ste mi kazali da ovakve, kao to sam ja, ne posluujete.
Vidi, i ovdje se radi o licemjerju. Ljudi ne cijene ljude samo zato to su oni takvi kakvi jesu, visoki
toliko i toliko, teko toliko i toliko, imaju takvu kosu, takvu narav i slino, ve ih cijene po tome da li su
slavni, imaju li para i skupocjeno odijelo.
- Slaem se s vama, nego da se vratimo pisanju.
- Da, da. Ja, kad piem, igram se rijeima. I tebi savjetujem, nemoj koristiti rijei, igraj se njima. Pisanje je
igra rijeima. Ali ozbiljna igra. Ako nisu do sada uo da ima ozbiljna igra, sada znaj.

21

Sinanovi Fahrudin Prie

Volio bih, dragi prijatelju, da jo neto raspravimo. Ne znam da li i ti smatra da su ljudi nastali od majmuna.
Mene su u koli uili da nema Boga, ve da smo mi nastali od tog ovjekolikog majmuna. Po tom rezonu,
koko je nastala od kokoijolikog majmuna, magarac od magaracolikog majmuna, a crv od crvolikog
majmuna. Nadam se da ti u ovo ne vjeruje. Ja sam vjernik. Musliman sam. Ljude, prije svega, dijelim na
vjernike i nevjernike. Sve druge podjele: crnci i bijelci, bogati i siromani, podjele po nacionalnosti i sve
druge silne podjele za mene nisu relevantne, nita mi ne znae, ali mi puno znai i puno govori podjela na
vjernike i nevjernike. Nadam se da si i ti vjernik. Sve ti ovo govorim, jer hou da naglasim da ne smijemo da
se mrzimo samo zbog toga to se na razliit nain molimo Bogu. Da je Bog htio, uinio bi nas sve
pripadnicima jedne vjere. A Njemu je to bilo lahko. Neko je, recimo, pravoslavac, jer misli da je pravoslavlje
najbolja vjera. Ili je moda katolik, opet jer misli da je katolianstvo najbolja vjera. I normalno je da misle da
je njihova vjera najbolja. Da neko zna da postoji bolja vjera, sigurno bi postao pripadnik te vjere. To je sasvim
u redu. Dozvolit e i meni da i ja kaem da sam musliman zato to smatram da je islam najbolja vjera. Ako si
vjernik, a to podrazumijeva da mora biti dobar, plemenit, ti bi trebao svim ljudima da eli najbolje i da
bude ljudima od koristi. S obzirom da smatra da je tvoja vjera najbolja, namjestu je i to da ti eli da i ja
postanem pripadnik tvoje vjere. Zna, bilo bi sebino od tebe ako ne bi poelio meni i drugima da budemo
vjernici kao ti. I ne samo da eli, na tome bi kao vjernik trebao i poraditi. Ali, bez prisile. Toga u vjeri nema i
ne bi smjelo biti.
- Kakve veze ima vjera sa pisanjem?
- Sve ti ovo priam jer sam ja vjernik i kad klanjam, i kad jedem, i kad piem ili bilo ta drugo inim.
Zato, kad piem, vodim rauna da moj tekst nije protivan mojim uvjerenjima. Moram dobro paziti da rijeima
nekoga ne uvrijedima. Ne, ja to nipoto ne bih elio. Ja bih itaa da milujem rijeima.
- Ali, gospodine M., zar knjievnik ne bi trebao biti larpurlartista, zar njegov tekst, umjetniki tekst nije sam
sebi svrha, odvojen od stvarnosti i sredine, nezavisan od bilo koje ideologije.
- Tako neki misle. I misle da su u pravu. ta je loe u tome ako pisac napie dobru priu, dobru dramu, roman
i uz to itaocu poalje neku poruku. Zbog ega bi to bio problem.
- Gospodine M., hvala vam na razgovoru i savjetima. Odoh ja pisati.
Srdano su se pozdravili i rastali.
Samo minutu kasnije na vrata poznatog pisca ponovo je pokucao mladi koji eli napisati knjigu.
Izvinjavam se, opet ja.
Neka, neka.
- Ba malo prije mi je sinula ideja o emu bih pisao u prvoj prii.
Da ujem o emu je rije?
- Pa, ne znam kako bi to sve skupa izgledalo, ali mislio sam da bih mogao napisati priu o ovome naem
razgovoru.
- ???
- Znate, to bi bila pria o mladiu koji eli postati slavan pisac i koji trai savjet od slavnog pisca.
- Nije loe, uope nije loe.
- Imam i naslov: Pria o pisanju prie.
- Zanimljivo. Kad napie, obavezno mi donesi da proitam.
Ponovo su se pozdravili i razili.
Mladi je doao kui, sjeo za raunar i poeo da pie.
Pria o pisanju prie
H. ima dvadeset i pet godina. Osim to ima toliko godina, H. ima i jaku elju da postane pisac. U
njegovoj zgradi stanovao je i M., na najbolji pisac, knjievni bard. Ponekad bi se H. u liftu ili ispred zgrade
susreo sa knjievnikom M., pozdravili bi se, vie klimoglavom nego rijeima, i produili svako svojim poslom.
H. je s divljenjem gledao na svog slavnog komiju. Svaki njegovu knjigu proitao je makar po dva puta.
Jednog dana skupio je hrabrosti i pokucao na knjievnikova vrata.
- Gospodine M., ako imate malo vremena, rado bih s vama porazgovarao o knjievnosti?
- Vidi, pogreno je rei: ako imate malo vremena. Vrijeme nije moje. Ono je svaije, bolje reeno niije, tee
ono mimo nae volje, i ovjek ne moe posjedovati vrijeme. Ispravnije bi bilo rei: ako nemate nekih drugih obaveza,
posla ili tako nekako. U svakom sluaju da mi krenemo s eglenom. Neto posebno te zanima?
- Htio bih napisati priu, vie pria, htio bih knjigu objaviti, o tome bih da razgovaramo...

22