Professional Documents
Culture Documents
Filozofski fakultet
Beograd
83
84
I. Ontologija
Hajdegerova lozoja je hermeneutika fenomenologija ili hermeneutikofenomenoloka ontologija. Izrazi ontologija kao i metazika, referiu, posmatrano spram same stvari, na problematiku Aristotelove prve lozoje, a to
znai na pitanje: ta je bivstvujue? Pitanje: ta je bivstvujue? odnosno pitanje
bivstvovanja (Seinsfrage) uobiajeno se smatra i glavnim pitanjem Hajdegerove
lozoje. Medjutim, sa ovim donekle prebrzim karakterizovanjem glavnog
pitanja Hajdegerove lozoje trebalo bi biti oprezan. S pravom kae jedan od
tumaa Hajdegerove lozoje Da bismo razumeli Hajdegera, trebalo bi da se
napokon jednom zaboravi na pitanje bivstvovanja8. S druge strane verovatno
bi kao jedno od najznaajnijih uputstava za razumevanje osnovnog pitanja Hajdegerove lozoje trebalo videti u stavu drugog interpretatora Hajdegerovog
miljenja, prema kom je odluujue da se sagleda na koji nain Hajdeger nepretenciozno razume pitanje bivstvovanja9.
Prva lozoja, kasnije nazvana metazikom i ontologijom, zapoinje
pitanjem: ta je bivstvujue (to ti on)? Prva lozoja je nauka o onome to
se odavno trailo kao i sada, a i uvijek e biti prijeporno: ta je to bitak10
odnosno ona je znanost koja posmatra bitak kao bitak ... nije ista ni sa jednom
od deliminih znanosti jer ni jedna od drugih ne prouava bitak uopte i kao
bitak11. Trebalo bi istai sledee: pitanje ta je bivstvujue? cilja na pitanje
o bivstvujuem kao bivstvujuem (on he on), ali ono zagonetno i provokativno
nalazi se u injenici da se bivstvujue govori mnogovrsno12. Bivstvujue se govori
etvorostruko: jednom u smislu bivstvujueg po sebi i sluajnog bivstvujueg, nadalje kao istinito ili lano, zatim s obzirom na mogunost i udelovljenost i napokon
s obzirom na kategorije13. Medjutim, premda se bivstvujue govori mnogovrsno,
taj govor je ipak prema jednom znaenju. Ovo znaenje je bivstvo (ousia)14.
8 G. Figal, Heidegger zur Einfhrung, S. 8
9 C.F. Gethmann, Dasein: Erkennen und Handeln. Heidegger im phnomenologischen Kontext, S. 22,
takodje S. 33
10 Aristotel, Metazika, Z1, 1028b4, S. 160
11 isto, G1, 1003a21, S. 75
12 isto, Z1, 1028a10, S. 159
13 isto, E2, 1026a33, S. 152
14 isto, Gl, 1003b5, S. 76
85
86
87
Franc Brentano je u svojoj Psihologiji sa empirikog stanovita (1874) terminom intencionalnost oznaio strukturu psihikog ivota uopte. Brentano kae
Svaki psihiki fenomen okarakterisan je onim, to su sholastiari srednjeg veka
nazivali intencionalnom (takodje i mentalnom) inegzistencijom nekog predmeta, a to mi, premda ne sa sasvim nedvosmislenim izrazima, imenujemo odnosom prema nekom sadraju, upravljanjem na neki objekat (pod ime ovde ne bi
trebalo razumeti nekakvu realnost) ili imanentnom predmetnou22. Psihiko,
mogli bismo tako rei, jeste psihiko upravo zato jer je intencionalno struktuirano. Intencionalnost oznaava jedno samo-usmeravanje na ... neto. Brentana
intencionalnost, to valja istai, zanima u prvom redu kao princip klasikacije
psihikih fenomena, tako da on tvrdi kako za sve tri osnovne klase psihikih
fenomena vai ista intencionalna struktuiranost: predstavljanje ima svoje predstavljeno, u prosudjivanju se neto prosudjuje, a u htenju se neto hoe; premda,
se sve tri klase: predstavljanje, sudjenje i htenje, mogu svesti na predstavljanje.
Hajdeger smatra da je Brentano prvi otkrio fenomen intencionalnosti, ali
da zasluga za otkrivanje strukturnog bogatstva tog fenomena pripada Huserlu.
Hajdeger sledi, ali ujedno i ini korak dalje od Huserla. Na osnovu Hajdegerovih
marburkih predavanja pod nazivom Prolegomena za povest pojma vremena iz
1925. godine moe se pratiti korak po korak kako kontinuitet tako i Hajdegerova
kritika Huserlove fenomenologije.
U fenomenu intencionalnosti trebalo bi razlikovati tri razliita momenta. Jednu stranu intencionalnosti ini momenat intentio-a, momenat onog samog
usmeravanja na ... kao to su na primer miljenje na / miljenje o neemu ...,
predstavljanje neega ..., seanje na ... itd. Drugu stranu intencionalnosti ini intentum, ono na ta se (samo-)usmeravamo-na ... kao to su ono predstavljeno, ili
ono na ta mislimo, takodje ono ega se seamo itd. Ova dva momenta u velikoj
meri odgovaraju onome to bi se polazei od Huserla moglo nazvati noesis-om
i noema-om23. Medjutim, Hajdeger postavlja pitanje: u emu se zapravo sastoji
prava priroda intentuma? Na primeru prirodnog opaaja, koji Hajdeger analizira,
moe da se objasniti intencija njegovog pitanja o pravoj prirodi intentum-a.
Hajdeger analizira primer prirodnog opaaja stolice24. U opaaju stolice
momenat intentio-a je opaanje samo. Ono, pak, to je opaeno, a to, najpre izgleda da nije nita drugo do stolica, bivstvujue samo odgovara momentu intentum-a. Medjutim, mi prema stolici moemo da osim njenog prirodnog opaanja,
zauzmemo i neku drugu vrstu odnosa. Stolicu ne moramo da opaamo samo
kao neku stvar sa ovim i onim osobinama, nego i kao stvar naeg okolnog sveta
22 F. Brentano, Psychologie vom empirischen Standpunkt. Erster Band, S. 124, 125
23 M. Heidegger, Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegris, S.61
24 Isto, S. 48-63
88
89
90
91
III. Hermeneutika
Trebalo bi razjasniti hermeneutiku i hermeneutiku dimenziju fenomenologije. Hajdeger polazi od toga da u nainima datosti bivstvujueg treba
videti polazite datosti i prisvajanja bivstvujueg kao bivstvujueg. U primeru
sa prirodnim opaajem stolice ve smo videli da postoje razliiti naini datosti bivstvujueg i sa ovim nainima ujedno dati naini nae sopstvene datosti.
Bivstvujue kao bivstvujue je jednom bilo shvaeno kao prirodna stvar, drugi
put kao stvar okolnog sveta, trei put kao predmetnost predmeta. I drugi primeri
koje navodi Hajdeger samo potvrdjuju postojanje mnotva razliitih naina datosti. Odluujui momenat, medjutim, sastoji se u sledeem: izmedju razliitih
naina datosti bivstvujueg postoji razlika u rangu. Hajdeger polazi od toga da
svakodnevno, uobiajeno, okolno-svetsko ophodjenje sa stvarima u njihovoj
sredstvo-cilj relaciji predstavlja onaj eminentni i ujedno fundirajui modus,
dok su svi drugi naini datosti u odnosu na ovaj primarni nain, decijentni i
fundirani modusi.
Trebalo bi, takodje, naglasiti da razumevanje (Verstehen) u njegovoj
dokuenosti moe (i mora) da bude artikulisano u jeziku (Sprache). To ne znai
nita drugo do da razumevanje moe da bude izloeno (hermeneuein). Posao
izlaganja je hermeneutika. Izlaganje znai da se u jezikoj artikulaciji razumevanja neega, to neto bivstvujue, stvar interpretira s obzirom na svoju
predpredikativnu, netematsku ili predtematsku evidenciju. U ovom smislu je
Hajdegerova fenomenoloka lozoja ujedno i hermeneutika lozoja.
Proces tumaenja, intepretacije, izlaganja se, medjutim, ne oslanja na bilo
koji od prethodnih naina datosti bivstvujueg, nego upravo na onaj eminentni
modus. Bivstvujue se izlae kao bivstvujue u smislu tzv. hermeneutikog-kao
ukoliko se interpretira s obzirom na njegov prethodni, predtematski nain datosti svakodnevnog, uobiajenog, okolno svetskog ophodjenja sa bivstvujuim.
Izlaganje bivstvujueg u pogledu njegovog bivstvovanja, s obzirom na njegovu prethodnu uklopljenost u svakodnevno ophodjenje sa bivstvujuim i za to
ophodjenje odredjujuu i relevantnu relaciju sredstvo-svrha/cilj, predstavlja
primarnu dimenziju razumevanja stvari oko nas. Ukoliko se bivstvujue kao
92
bivstvujue intepretira kao neka stvar sa ovim ili onim osobinama ili ukoliko se
posmatra kao predmet teorijskog sagledavanja, onda se to bivstvujue razume
s obzirom na njegovo apofantiko-kao. Bivstvujue koje se kao bivstvujue shvata u svom apofantikom kao razume se kao neko predruno ili puko postojee
bivstvujue u svojoj predrunosti (Vorhandenheit), nasuprot tome bivstvujue koje
se kao bivstvujue shvata u svom hermeneutikom-kao razume se odnosno izlae
se kao neko priruno bivstvujue u svojoj prirunosti (Zuhandenheit). Jednostavnije
reeno, ukoliko neku stvar izlaemo s obzirom na ono emu ona slui, blii smo
njenom istinskom razumevanju, nego ukoliko je tumaimo kao neku naprosto
postojeu stvar sa ovim ili onim osobinama i kao predmet teorijskog shvatanja.
Zadatak hermeneutikog u Hajdegerovoj fenomenolokoj ontologiji, sastoji se u tome
da specikuje nain datosti s obzirom na koji se bivstvujue kao bivstvujue razume. Nije dovoljno da se ontoloko pitanje o bivstvujuem kao bivstvujuem
fenomenolokim sredstvima uputi na dimenziju njegove intendiranosti, nego je
takodje neophodno da se hermeneutiki pokae koji je tip intendiranosti primaran kako za poimanje sveta oko nas tako i za poimanje nas samih u tom svetu.
Ono to se nakon goreizvedenih razmatranja u najmanju ruku moe
tvrditi, jeste da je Hajdegeru polo za rukom, da tradicionalno lozofsko postavljanje pitanja o bivstvujuem kao bivstvujuem prisvoji i na njega odgovori na
jedan drugaiji i osoben nain; na takav nain da tom novom postavljanju pitanja pristaje ime hermeneutiko-fenomenoloke ontologije.
LITERATURA
I. Primarna literatura
1. Hajdegerovi tekstovi
- Heidegger, M., Einfhrung in die phnomenologische Forschung, (WS 1923/24),
Hrsg. F.W. von Herrmann, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main,1994
- Heidegger, M., Platon: Sophistes, (WS 1924/25), Hrsg. I Schler, Vittorio
Klostermann, Frankfurt am Main, 1992
____________, Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegris, (SS 1925), Hrsg. P.
Jaeger, 2. durchgesehene Auage, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main,
1988
____________, Logik. Die Frage nach der Wahrheit, (WS 1925/26), Hrsg. W. Biemel,
Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1976
____________, Die Grundprobleme der Phnomenologie, (SS 1927), Hrsg. F.W. von
Herrmann, 2. Auage, Frankfurt am Main,1987
____________, Phnomenologische Interpretationen zu Aristoteles. Einfhrung in die
93
Phnomenologische Forschung, (WS 1921/22), Hrsg. W. Brcker und K. BrckerOltmanns, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1985
____________, Ontologie. Hermeneutik der Faktizitt, (SS 1923), Hrsg. K. BrckerOlthmanns, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1988
____________, Sein und Zeit, 18. Auage, Max Niemeyer, Tbingen, 2001
____________, Phnomenologische Interpretationen zu Aristoteles, Ausarbeitung
fr die Marburger und die Gttinger Philosophische Fakultt (1922), Hrsg.
G.Neumann, Philipp Reclam, Stuttgart, 2003
2. Tekstovi drugih autora
- Aristotel, Metazika, Preveo T. Ladan, Liber, Zagreb, 1985.
- Aristotel, Aristotelis Opera II, Walter de Gruyter, Berlin, 1970
- Brentano, F., Psychologie vom empirischen Standpunkt, Erster Band, Felix Meiner,
Leipzig, 1924
- Husserl, E., Phnomenologische Psychologie, Husserliana, Band IX, Martinus
Nijho, Den Haag, 1968
- Husserl, E., Logische Untersuchungen. Zweiter Band. Erster Teil. Untersuchungen zur
Phnomenologie und Theorie der Erkenntnis, Husserliana, Band XIX/1, Martinus
Nijho, Den Haag, 1984
II. Sekundarna literatura:
Figal, G., Heidegger. Zur Einfhrung, 2. berarbeitete Auage, Junius, Hamburg,
1996
- Figal, G., Lebensverstricktheit und Abstandsnahme. Verhalten zu sich im Anschlu
an Heidegger, Kierkegard und Hegel, Attempo, Tbingen, 2001
- Gethmann, C.F., Dasein: Erkennen und Handeln. Heidegger im phnomenologischen
Kontext, Walter de Gruyter, Berlin, New York, 1993
- Habermas, J., Filozofski diskurs moderne. Dvanaest predavanja, Preveo I. Bonjak,
Globus, Zagreb, 1988.
- Habermas, J., Philosophisch politische Prole, 3. erweiterte Auage, Suhrkamp,
Frankfurt am Main, 1998
___________, Texte und Kontexte, 2. Auage, Suhrkamp, Frankfurt am Main,
1992
- v. Herrmann, F.W., Subjekt und Dasein. Interpretationen zu Sein und Zeit, 2.
stark erw. Auage, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1985
- v. Herrmann, F.W., Hermeneutische Phnomenologie des Daseins. Eine Erluterung
von Sein und Zeit. Band 1, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1987
94
Heideggers hermeneutisch-phnomenologische
Ontologie
Zussamenfassung: Die Leitfrage dieser Untersuchung lautet: wie sollte man Heideggers
Philosophie verstehen? Und die Antwort lautet: Heideggers Philosophie sollte man
als eine hermeneutische Phnomenologie bzw. hermeneutisch-phnomenologische
Ontologie verstanden werden. In diesem Text wollte ich nur einige elementaren
Grundzgen dieser These zeigen.
Schlsselwrter: Heidegger, Philosophie, Hermeneutik, Phnomenologie, Ontologie
95