Professional Documents
Culture Documents
tusa svih formi naunosti (istoznaje nije jednoznaje, istoznaje podrazumeva razliku). Same
oscilacije fenomenologije onda ne mogu se recipirati kao nekonsekventnosti, jer i ne radi se o
akinetino-logiko-aksiomatsko-egzaktnoj naunosti, ve znanju koje je uvek poetno, usmereno na same stvari kako se one nadaju, sa svim
svojim horizontskim senkama. Fenomenolog je
veiti viator, pokuavajui da opie (in)direktne
neposredne datosti zajedno sa sa-istraivaima,
pribliavajui se zvezdi vodilji u beskonanost.
Takvo mukotrpno istraivanje ne moe imati sizifovsku kob, jer i pored rekursa i diskontinuiteta, ono gradira korak po korak, ne bi li opisalo
(barem u ocrtu) iskustvo kakvo se pojavljuje
samo u granicama u kojima se pojavljuje. Utoliko, zajednika nit vodilja protkana je kroz sve
mnogoobline fenomenoloke studije.
Tkivo hrvatskog izdanja Huserlovih istraivanja ine spisi:
Filozofija kao stroga znanost,
Analiza sadraja, Vilhelma Silaija,
Pogovor njemakom izdanju, Vilhelma
Silaija,
Znanost o realitetu i idealiziranje,
Prirodnoznanstveni i duhovnoznanstveni
stav,
Kriza europskog ljudstva i filozofija,
O izvoru geometrije,
Povijest i sjeanje,
Teleologija u povijesti filozofije i
Pogovor hrvatskom izdanju, Ante Paanina.
Filozofija kao stroga znanost pojavila se
u dobu procvata pozitivizma, antimetafizikog
281
282
profesionalno vrijeme. Novovrsni stav kao teorijski, drugaiji od sve dotadanje prednaune
habitualnosti i njenih situacionih, prolaznih, konanih i verovatnih istina, jeste nastanak filozofije kao svemira idealiteta. Filozofija je i dalje
nad-dimenzija, hegemon u kome se sabiru sve
nauke u pluralu, ona treba stalno vriti svoju
funkciju kao arhontsku funkciju itavog ovjeanstva. To to filozofija kao zdrava evropska
duhovnost pokazuje simptome razorne i opake
bolesti manifestovane kao kriza nauke (filozofije, uma, Evrope) nije poraz njenog logon echon humaniteta,ve poraz zabludelog, izopaenog, pervertiranog uma. A istoriari filozofije to
ne mogu otkriti pukim istoriografskim istraivanjem, ve pitanje-unatrag trasira u latentne
uzroke preobraaja smisla, koji izrasta iz teze
objektivizma. Zadatak razumevanja specifikuma duhovnih znanosti i samoosveenja duha
je alarmantan, postavljen u disjunkciji varvarstva izopaenog uma ili heroizma iskonske umske teleologije.
Amplifikacija problematike u studiji O
izvoru geometrije ogleda se u povlaenju pred
postavkom o filozofskoj suprematiji nad naukama. Ovde pojmovi filozofije, nauke i naunosti nisu mumificirani hijerarhijskom logikom
moi/nemoi, u osnovi su jednakopravni. Kao
egzemplar za ispitivanje povesnosti nauke izabrana je ona koja je najvei krivac za njeno pomeranje u metodski (kao logificirani, tehnificirani, formalizovani, simboliki, aritmetizovani...) smisao. Svako znanje (nauka) kao prevashodno ljudska tvorevina, zasniva se na strukturi horizontnosti, upuivanja, transgredijencije, vidokruga onog moi-videti-dalje-od-najblieg. U tom smislu ono nije petrificirana tekovina, ve jedinstvo dinaminog nastavljanja, kontinuirana sinteza u kojoj sve tekovine formiraju
totalitet, u svakoj sadanjosti totalna steevina
je takorei totalna premisa za stjecanja novog
stupnja. U monumentalnoj duhovnoj graevini nijedan beoug logikog lanca nije samostalan (i ne moe se kao takav neposredno reaktivirati), jer je nauka sinteza smislova, gde svaki raniji smisao prenosi neto kasnijem smislu
283
284
sko-faktografskom slovu davali za pravo u deskripciji filozofija u pluralu, ve dublje prodiranje i osveenje iznosi na videlo skriveni telos
jedne jedinstvene filozofije. No poto je nemogue obuhvatiti sve filozofske sisteme u kritici,
preferiraju se prekretnice, prelomna mesta u povesti filozofije (poput Dekartovog i Kantovog
prautemeljenja). Takav cilj za filozofa predstavlja osveenje iz unutarnje apodiktike pozvanosti, kategoriki imperativ kao njegov najvlastitiji cilj ivota (u emu se ogleda samoodgovornost i praktiko-emancipatorska relevancija
fenomenologije).
ak i u ovom poznom Huserlovom spisu
(iz 1937. godine) se vidi da i pored istorijskih
metodskih smernica, strogonauno utemeljenje kartezijanske provenijencije se ne naputa.
Iza svih povesno-tradicionalno-kulturalnih aluvija nauke (eo ipso filozofije), radi se o istorijskoj meditaciji koja bi razotkrila i dovela do jasnosti onaj veni, nepomini, apriorni definiens
njene sutine. Naime, nije nuno izriito historijski ii natrag na Descartesa, jer ga mi takorei nosimo u sebi samima a da ne moramo znati.10 Utoliko problem radikalnog utemeljenja
znanosti, ostaje besmrtan problem dokle god
njemu nije naeno primjereno razjanjenje i ispunjenje11. Fenomenologija povesti se u kasnog Huserla ne pokazuje kao genetika fenomenologija, ve je kormilo istraivanja pojam
izvora. Ali to nije ni puko istorijsko-faktografsko istraivanje, gde bi se opisivao hronoloki
redosled onoga kako je bilo, pronalaenje izvorita u pogledu mesta, vremena, okolnosti. To je
istorijska meditacija koja otvara dubinske probleme sasvim strane uobiajenoj istoriji, ne bi li
se dolo do subjektivno-konstituiueg izvorita koji daje smisao. Pitanje izvora jo jednom
se pokazalo u svojoj udovinosti ili kako je to
Hajdeger naslutio - ono oslonivo u osnovu nije
oslonivo, ono je neoslonivo12, nepouzdano, ali
i neuveno, udovino...
10
11
DRAGAN PROLE
Filozofski fakultet, Novi Sad
punosti bez osnova. Zajedniki imenitelj fenomenolokog pokreta, bez obzira na svu njegovu unutranju diferenciranost, mogao bi se pronai upravu u filozofskoj privilegovanosti svakidanjice u odnosu na sve ostale miljee u kojima boravi ovek.
Argumenti sa kojima je fenomenologija
pledirala za potenciranje svakidanjeg bitka-usvetu u najveem delu predstavljaju rezultat filozofskog programa Edmunda Huserla. U njima se moe prepoznati svojevrsno srednje reenje na temelju kojeg je Huserl pokuao da
se suprotstavi dominatnim modelima filozofiranja na kraju devetnaestog i poetku dvadesetog
veka. Suoen sa zamahom pozitivizma i njegovim psihologistikim i antropologistikim varijetetima to su u znaajnoj meri deformisali pojam filozofskog znanja sa jedne strane, i tradicionalne filozofske boljke koja je idealne sklopove miljenja razreivala njihove povezanosti sa datim stanjem stvari, sa druge strane
Huserl je naao reenje u fenomenolokoj analizi intencionalnosti. Noetiku analizu misaonih akata ona e provoditi zajedno sa neomatikom analizom naina datosti na koje se miljenje odnosi.
Okret ka svetu svakidanjice morao je, dakle izbei obe zamke: i bezgranino, nemisaono
poverenje u kojem poslednju re imaju zate Pod objektivnom povezanou koja se ideelno provlai kroz nauno miljenje, moe se razumeti dvostrukost: povezanost stvari na koju se intencionalno odnose doivljaju miljenja (stvarni i mogui)
i na drugoj strani povezanost istina, u kojem stvarno
jedinstvo kao ono, to jeste, dolazi do objektivnog
vaenja. I jedno i drugo je apriorno dato jedno sa
drugim i neodvojivo je jedno od drugog.
Edmund
Husserl, Logische Untersuchungen. Erster Band.
Prolegomena zur reinen Logik, zweite Auflage, Halle, 1913, S. 228.
285
ene datosti, ali i konstruktivni pristup to svetu ivota okree lea u nameri da utvrdi ta je u
njemu istinsko, a ta patvoreno. U svojoj prvobitnoj fenomenolokoj verziji, taj okret je filozofski osnaen sa pojmom kategorijalnog zora
koji omoguuje ideaciju neposredne datosti i
uenjem o horizontskoj uslovljenosti naeg saznanja koje svoj ekvivalent ima u stavu o viku
mnjenja, prema kojem se u predmetnosti uvek
krije neto vie od onoga to smo o njoj spoznali. Negacijski momenat koji proistie iz susreta horizonta same stvari i horizonta naeg obuhvatanja stvari predstavljao je pogonski motiv
fenomenolokog miljenja. On je fenomenologiji jednim potezom osigurao dvostruki uinak:
kako naputanje drske predstave o filozofskom
saznanju koje spoznavanjem ono spoznato stavlja ad acta, tako i unutranju nit vodilju koja pri
celokupnom variranju intencionalnih sadraja
obezbeuje jedinstvo fenomenolokom uvidu.
Preimustvo fenomenolokog susreta sa svakidanjicom sastoji se u upravo u uenju o zrenju
sutina, jer se u njemu ne radi o rascepu izmeu invarijantne sutine u odnosu sa varijabilne
i kontingentne datosti, stoga to se varijacijama na osnovu kojih se dolazi do sutinskog ne
pripisuje sekundarna funkcija, budui da sutina nije nita drugo nego jedinstveni odraz fluidnih raznolikosti onog variranog koji ne naputa
bliskost sa tlom iz kojeg se generisao. Odricanje od hipostaziranja pojedinih saznajnih moi
u korist jedinstvenog praenja fenomenolokih
datosti, to ne naputa vremenitu imanenciju
unutranje svesti - samo je zaokruilo pretpostavke koje je od fenomenologije iziskivala ambicija da do rei dovede svet svakidanjice.
Meutim, bilo bi pogreno verovati da se
Ono to nas interesuje su fenomenoloki podaci... taj kompleks, bilo izvornih, bilo steenih dispozicija nije nita fenomenoloko. Fenomenoloka
sfera je ona istinski datog, adekvatno zateenog i
ona njegovih realnih sastavnih delova. Dispozicija je pojam ije objektiviranje prelazi preko prave
imanentne sfere.
286
to je filozofska tradicija najee inila neutraliemo ga u ovoj ili onoj formi prisvajanja:
U naoj novovekovnoj tradiciji to prisvajanje
krui oko dva pola, oko vlastitog ego i oko jednog sveopteg logosa. Strano je ugroeno putem svoenja na vlastito i putem uklapanja u
jednu celinu, a pritom obe instance, ego i logos,
bivaju razliito povezane.
Imajui u vidu ambiciozna oekivanja od
raskrinkavanja razliitih formi prisvajanja, moglo bi se postaviti pitanje da li iskustvo stranog
moe uspeno odoleti svim zamkama evrocentrizma i logocentrizma? Takav ishod bi ipak prevaziao i Valdenfelsove smele procene. Meutim, povesni novum fenomenologije qua ksenologije ije posledice ne bismo smeli prevideti
ogleda se u novom pristupu pojmu logosa. Valdenfelsovo lucidno itanje Deride pokazalo je
da rastanak od logocentrizma ne znai i definitivno rastakanje logosa, ve naputanje postupka koji u logosu traga za suverenim osloncem i
temeljom. Umesto toga, Valdenfels se odluuje
da osavremeni filozofski pojmovnik unutar interdiskurzivnosti i fukoovski miljenog pojma
poretka. Stoga e Valdenfels rei: Ovde sam
ja fenomenolog: kada se nalazim u ogranienom poretku i o njemu govorim, ja ga moram
na izvesan nain prekoraiti.
Kako je sugerisao jo Alfred ic, stranost
i poznatost nisu ogranieni sa socijalno polje,
ve su opte kategorije naeg izlaganja sveta.
U Valdenfelsovoj reviziji fenomenologije, obavezujui odgovor na zahteve stranog ne vodi
samo ka transformaciji etike i politike misli, ve i ka sugestiji o fiktivnom karakteru puke
Bernhard Waldenfels, Deutsch-Franzsische
Gedankengnge, Frankfurt am Main 1995, S. 52.
Gespr
ch mit Bernhard Waldenfels, ...jeder
philosophische Satz ist eigentlich in Unordnung, in
Bewegung., objavljeno u: Vernunft im Zeichen des
Fremden, Hg. Matthias Fischer, Hans-Dieter Gondek, Burkhard Liebsch, Frankfurt am Main, 2000,
(408-459) S. 433.
(Razgovor sa Valdenfelsom vodili su Petra Gering i Matijas Fier u Minhenu 21. XII
1999.).
Alfred
287
PETAR BOJANI
Institut za filozofiju i drutvene nauke, Beograd
Society for the Humanities, Cornell University
288
Valdenfelsov rad u Huserlovom arhivu u Luvenu koji je prethodio pisanju ove knjige i navoenje poznatog 92 Huserlovih Ideja, trebali bi da odmah uklone jednu vrlo vanu nedoumicu koja se sada pojavljuje prilikom itanja poslednje Valdenfelsove knjige Fenomenologija panje: bez obzira to nigde ne analizira i ne navodi Huserlove spise i predavanja o opaanju i panji, koji se igrom sluaja
pojavljuju u isto vreme kada i nova Valdenfelsova knjiga (Edmund Husserl, Wahrnehmung
und Aufmerksamkeit, Texte aus dem Nachlass /1893-1912/, Husserliana, Band 38, Dordrecht, Springer, 2004, str. 548, u redakciji
R. Bernet i U. Melle), sasvim je sigurno da ih
je on poznavao; bez obzira to nigde u novoj
Das sokratische Fragen. Aporie, Elenchos, Anamnesis, objavljena je 1961 godine kod malog izdavaa
A. Hain-a (Meisenheim am Glan).
Ideje za jednu istu fenomenologiju i fenomenoloku filozofiju /Ideen zu einer reinen Phnomenologie und phnomenologishen Philosophie/. U pitanju je 92 (Die attentionalen Wandlungen in noetischer und noematischer Hinsicht) prvog toma iji
je naslov Opti uvod u istu fenomenologiju i koji
je objavljen 1913 godine (3. izdanje Halle, Max Niemeyer, 1928, S. 189-193.). Radi se o fusnoti 88 na
strani 90 knjige Das Zwischenreich des Dialogs.