POVIJESNO I PAMENO U KRLEINOJ PUTOPISNOJ

MEMOARISTICI
Vlaho Bogii

Mnoge Krleine pripovjedne tekstove, kako fikcionalne tako i one

koji se, poput putopisa, zasnivaju na poetikoj podlozi vjerodostojnog
iskustva, proima autobiografski diskurs.1 tovie, moglo bi se raspravljati
prevladava li putopisno uope u kojem Krleinu tekstu te napose knjizi do
granice da bi u anrovskom smislu bilo dominantno, odnosno tekstualno
determinirajue. Putopisni sklopovi to ih je sam pisac takvima implicirao,
ili rjee atribuirao, postupno su, slijedom preinaka, ali i promijenjenoga
recepcijskog okvira, gubili na izvornosti u korist novih anrovskih i
znaenjskih toposa, a moda i uope.2 Prethodne naslovne inaice Krleinih
Zbog brojnih i raznolikih oblika u kojima se pojavljuje, suvremeni teoretiari nisu je (autobiografiju) skloni odrediti kao knjievnu vrstu, nego je radije
shvaaju kao osobitu vrstu pisanja, autobiografski diskurs ili autobiografsku
knjievnost. Milivoj Solar, Knjievni leksikon, Zagreb 2007., str. 26.
2
Posebice se izdvaja anrovska kontaminacija kasnih putopisa i njihov odnos spram dnevnikoga, autobiografskoga i memoarskoga diskurza. Dean Duda,
Putopis: od pokuaja odreenja anra do Krleina diskurza, Umjetnost rijei,
XL/1996., br. 2-3, str. 82. U drugom izdanju, koje je naslovljeno Izlet u Rusiju
1925 (Beograd, 1958), izostala su poetna poglavlja (...) a dodani su publicistiki
1

200

tekstova fragmenti dnevnika, zapis iz godine, impresije, izlet a onda i

oblik njihova uvezivanja u zbirke sve do privremenog formatiranja u ciklusima djela upuuju na snanu i izriitu autopercepciju cjeline. Krlea je
ne samo promijenjena, nego i nova izdanja svojih djela publicirao gotovo
iskljuivo u nakladnim cjelinama, a ne kao pojedinane knjige, pri emu
se svako obnovljeno izdanje po sebi, a ne tek autorskim i urednikim zahvatima, orijentiralo spram pripadajuih novih izdanja a i promijenjenoga
kulturnoga konteksta. U ovome se radu razmatraju problemi koji s obzirom na shvaanje vremena uvjetuju knjievni tekst s obzirom na njegovu
anrovsku osnovu, doivljajne uinke, ali i kulturne aspekte po kojima je
samoodriv ili identifikacijski povezan s autorom. Sam je Krlea zarana,
programatski i kreativno, impostirao povijesno i memorirano u vlastitome
tekstu, u Hrvatskoj knjievnoj lai i uope s Plamenom osporio je drutvenu
i kulturnu paradigmu, a prvi objavljeni prozni zapis zasniva na sjeanju.3
Bavei se muzejom revolucije u Moskvi, upravo takav, mladi Krlea autorizira impozantan napor da bi se obuzdalo vrijeme u neprekidnom, termitskom podgrizanju svega to je ovjek htio i zapoeo, dovrio ili mislio
da dovri: Zaustaviti vrijeme avolska je tema svih faustovskih motiva,
u okviru muzejskih napora podjednako jalova kao i u poeziji.4 Prvobitna
zadaa pamenja, ona da sauva uspomenu na ljude i dogaaje zbrisane
tekstovi o ruskim i meunarodnim pitanjima (...) pa knjiga gubi putopisno obiljeje. Suzana Marjani, Izlet u Rusiju, Leksikon hrvatske knjievnosti, Djela,
Zagreb 2008., str. 281-282.
3
Miroslav Krlea, Hrvatska knjievna la, Plamen, I/1919., br. 1, str. 3240. Isti, Fragmenti, Knjievne novosti, I/1914., br. 21, str. 330-333.
4
Kao po svim muzejima i po tim mramornim i tapetisanim dvoranama Engleskoga Kluba mirie po naftalinu i po panoptikumu; po svim onim bezbrojnim
vitrinama i okvirima vidi se jedan alostan napor, da bi se vreme zaustavilo
i fiksiralo u svom neprekidnom, traginom odvijanju. Miroslav Krlea, Izlet u
Rusiju. Po mnogobrojnim kutijama i vitrinama izvren je impozantan napor....
Miroslav Krlea, Izlet u Rusiju 1925. Cit. prema Miroslav Krlea, Izlet u Rusiju
1925, Zagreb, 2005., str. 556, 259.
201

kakvom povijesnom ili prirodnom katastrofom, svodi se u etikom pogledu

na osebujnost pravde koja u pravu nikad ne nastupa ali je upravo stoga treba
odravati latentnom, dok je povijest i sama pria, zasnovana na figurama
i podcrtana ironijom: pamenje se u skupine pribliava izvjestiteljskoj
gesti pojedinca, povijest pie drugi, onaj koji se kao govorni subjekt tako
osjea, dok je memoarizacija solidarna.5 Zavrna Krleina redakcija, njegov simboliki posljednji literarni tekst opet proizlazi iz sjeanja, i to na
nain da ouva razliku izmeu pamenog Baka Terezija nainom svog
izraavanja predstavljala je kajkavsku baroknu atmosferu oko akovca i
Varadina, koja je u naim narodnim prilikama, u ono doba, na prijelazu
stoljea, ve vegetirala sa svim znacima hibridnog umiranja... i kanona
...poto je od ilirskijeh rodoljuba bila na smrt osuena prije ezdeset
godina, drugim rijeima poela se raati udna polutanska mjeavina
naglasaka i oblika, mutljag koji je vladao ulicom i tampom.6
Premda se Krlea i prema vlastitim tekstovima odnosio prema
kreativnom postupku imanentnoj strategiji sjeanja, nije ni za ivota
mogao izbjei kanonske i (knjievno)povijesne provjere uinaka njihovih
promjena, pa dojam s posthumne distance kako je i sam odgovoran za
udnu mjeavinu naglasaka i oblika, to bi se njihovim unakrsnim itanjem
mogla barem konstatirati, ne iznenauje. Tako i autora, kada se varijantno
bavi vlastitim tekstovima, nije nedoputeno zadrati u ulozi onoga koji
u raspravi o njima tek sudjeluje, a ne i odluuje.7 Putopisni su tekstovi
u sintetiziranju krleijane zadobili pokaznu vrijednost zbog prijelazne
naravi anra, ali i njegove tee pokretljivosti na dijakronijskom planu:
modernistika valencija Krleina Izleta u Rusiju ne poiva 1926., kada
5
Usp. Vladimir Biti, Pamenje, Povijest, Pojmovnik suvremene knjievne
i kulturne teorije, Zagreb 2000.
6
Miroslav Krlea, Djetinjstvo 1902-03, Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi,
Zagrb, 1972., str. 79-80.
7
Dean Duda, Krlea, Milllenium Edition, Hrvatski knjievni bajkomat,
Zagreb 2010., str. 138-145.

202

je objavljen, tek na postupcima, ve i na tipu i razmjeru publike kojoj se

obraa. Kada autor tu knjigu pokuava aktualizirati u tridesetim ili pedesetim godinama stoljea u kojem je nastala, ili kada 1973. imprimira njezinu
posljednju autorsku varijantu, ne ini to tek s obzirom na potencijalne vlastite idejne i kreativne pomake nego i na promijenjeni horizont oekivanja.
Ne samo to ni kanoni nisu statine kategorije, nego se potencijalno referencijalno pribliavanje iskustvu prve edicije, s povijesnoga, gledita dugog
ne moe odmaknuti od tipa sjeanja koje uva intencije promjena. Da bi
kanonskim izdanjem Krleina Izleta u Rusiju valjalo smatrati ono iz 1926.
godine, preporuuje enciklopedija o piscu.8 Flaker pritom autentinost
promatra ponajprije s obzirom na njezinu europsku izvornost, Krleinu
putopisu osigurana je trajna umjetnika vrijednost i nadmono mjesto
u nizu simultanih knjievnih razmatranja o stanju u Sovjetskoj Rusiji.9
I kada se dotini Krlein putopis promatra s obzirom na modernistiku
kulturu putovanja, s proirenim krugom (europskih) putnika, sinteza se
fokusira na izdanje iz 1926., jer je rekompozicijom te nizom autorskih
zahvata na sadrajnoj i jezinoj razini teksta knjiga u znatnoj mjeri izgubila autentinost modernistikog nastupa.10 No i sam Duda uoava kako
Rusija nije modernistiki znak po sebi koliko akcija i percepcija putopisnog subjekta proizvodi (modernistiki) doivljaj. Krleina viestruka
Kanonskim tekstom Izleta u Rusiju, uzimajui u obzir kasnije jezine
i stilske autorove intervencije, valjalo bi, u interesu cjelovitosti i autentinosti
knjige, smatrati izdanje iz 1926. Aleksandar Flaker, Izlet u Rusiju, Krleijana,
sv. I, Zagreb 1993., str. 380.
9
Isto. Flaker svrstava Krlein putopis uz tekstove europskih pisaca (P. Morand, Palim Moskvu, 1925., G. Duhamel, Putovanje u Moskvu, 1926., E. E. Kisch,
Carevi, popovi boljevici, 1927., W. Benjamin, Moskva, 1927.).
10
Krlea se Izletom u Rusiju upisuje u zanimljiv krug putnika, vie ili manje
politiki srodnih, koji svjedoe o onodobnim ruskim prilikama; uz spomenute,
Dean Duda dodaje E. Tollera, Russische Reisebilder, 1926. Dean Duda, Prema
modernistikoj kulturi putovanja, u: Poetika pitanja, Zbornik radova u povodu
70. roendana Milivoja Solara, Zagreb 2007., str. 275.
8

203

antiteza nije meutim sadrana tek u kolektivnoj percepciji i ritualima

hrvatske malograanske zajednice, odnosno modernistike gestualnosti europskih knjievnih putnika; antitetinost je ponajprije sadrajno
i gestualno utemeljena u uzajamnoj percepciji Krlee i domae, lokalne, ne
samo hrvatske, malograanske sredine.11 Promatran s obzirom na europski
i modernistiki horizont, Krlein je ruski putopis doista autentian samo
u varijanti kojom izvorno korespondira s intertekstovima, pa i tako utemeljenim kanonom, putopisnim ili kulturnim. Svaki od usporednih tekstova
valoriziran je meutim u vlastitome, a ne tek metaeuropskom ambijentu na
drukiji nain, pri emu je naknadni, varijantni i antitetiki ivot Krleina
putopisa, fragmentarno ili kao nova cjelina, posljedica (hrvatske knjievne)
nekanoniziranosti upravo s povijesnoga gledita s kojeg se i nadalje bez
sigurnih uporita utvruje njegovu kanoninost.
Kako god ih se, pojedinano ili zbirno, evidentiralo, Krleinih je
putopisa nominalno promatrano u njegovoj autorskoj bibliografiji
razmjerno malo. Sabrani su u tek nekoliko svezaka, od kojih nijedan, pa ni
razliita izdanja Izleta u Rusiju, kao to smo vidjeli, ne sadri tek putopisne
zapise; drukije kazano, nijedan svoj tekst zamiljen i napisan kao cjelovit
putopis autor nije objavio kao samostalno izdanje. Naime, kada bi se i na
poetno izdanje Izleta u Rusiju primijenila deskripcija anrovske i tematske
konzistencije prema kojoj se tumae potonji odmaci, pojedini se uvrteni
zapisi ili fragmenti otimaju od koncentracijskoga arita u identinome
kljuu po kojem je autor poslije pokuao uvui druge tekstove. Zapravo,
rije je o tek dva sveska, Knjizi studija i putopisa, objavljenoj u kolekciji
Krleinih Djela 1939., te Putovanjima, sjeanjima, pogledima, jednom od
deset posthumno objavljenih od ukupno 45 svezaka sarajevskoga izdanja s
posljednjim autorskim varijantama njegovih tekstova. Svaka od tih knjiga
(1939., 1985.) sadri i tekstove iz Izleta u Rusiju, pri emu su zanimljiva

11

204

Isto.

urednika naela razvrstavanja fragmenata.12 Dok u Knjizi studije i putopisi

ine jedinstven sadraj s logino povezanim naslovima, u sarajevskoj je
zbirci uz anrovske zamjetna i strukturalna neodlunost unutar poglavlja
Putovanja pa se tekst U Dresdenu isprijeio izmeu Tri beka pisma i
Pisma iz Koprivnice. Prireiva je oito elio zadrati na okupu tri fragmenta iz Izleta u Rusiju, pa se Pismo iz Koprivnice otrgnulo drugoj, ne
manje vanoj povezanosti. Naime, pri raspravi o autentinosti prvobitne,
modernistike putopisne cjeline, upravo je kronotopski i tipoloki Pismo
iz Koprivnice vaan, a izostavljen topos. Povezujui okolnost da ne moe
putovati u sjeverne gradove s time to radi u Koprivnici, Krlea se koristi
tehnikom snovienja povezujui sjeanje i viziju: Da sam inostranac, da
sanjam da sam inostranac na proputovanju kroz Koprivnicu, da putujem
na Jadran iz sjevernih gradova u Veneciju, iz Stockholma na primjer, da
sjedim takvog jednog dana (kakav je upravo danas) u pulmanu, da gledam
kroz maglu Koprivnicu i njeno groblje, i njene krinje i njene seljake u
platnenim cajgastim haljetcima, pomodrele od zime i da mi netko kae:
ovdje u ovom gradu izdavat e asopis i tu na tom sektoru nosit e zastave, tu e pisati svoja koprivnika pisma i svoje pjesme i tu e meditirati
o mrtvim pjesnicima koji su prije tebe isto tako pisali svoja koprivnika
i azmanska pisma i pjesme, jednoga su zaklali prije vie od petstotina
godina na bijegu u Veneciju, a drugoga su ustrijelili upravo u momentu
kada je otkrio tajnu svoje inspiracije ja bih u tom runom snu na putu iz
Stockholma u Veneciju sigurno umro od strave pred tako tunom sudbinom zabaenog i zaboravljenog poete.13 Krlein uzmak u Koprivnicu bio
12
Svezak Putovanja, Sjeanja, Pogledi, Sarajevo 1985., priredio (je) za tampu Ivo Frange. Prireiva je pokuao zadrati autorov pristup tematske ciklizacije,
te unutar cjelina, koje slijede naslovni raspored, kronologiju. Za nau raspravu
zanimljiva je pritom slaba anrovska uvezanost prikupljenih priloga, primjerice
zapis Izlet u Madarsku 1947. razvrstan je u cjelinu sjeanja, a ne putovanja.
13
Pismo iz Koprivnice objavljeno je u Hrvatu, VII/1925., br. 1467, str. 4-5,
samo dva tjedna nakon fragmenta U Berlinu. Ovdje cit. prema Miroslav Krlea,
Knjiga studija i putopisa, Zagreb 1939., 251-252. Krlea i u tom tekstu tematizira

205

bi s gledita putnikoga itinerera modernistiki jednostavno poeljan, pa

ipak nagaati zato ga kompozicijski nije iskoristio jednako je raspravno
otvoreno kao i utvrivati imagotipske pretpostavke pri ciklizaciji njegovih
djela. Predodbe kojima je pritom operirao podjednako su bile, svaka na
svoj nain, otvorene i u otklonu od kanonizacije, pri svakom od pokuaja
od dvadesetih do sedamdesetih godina stoljea kojim se kretao.
Krlea je zarana bio opinjen velikim svijetom; ako je suditi po
njegovim memoarskim zapisima o djetinjstvu prije nego se zaputio u taj
svijet, i to pobjegavi iz domobranskoga kadetskog zavoda u habsuburkoj
provinciji14, dobro je diskurzivno vladao njegovim razmjerima, Parizom
se po planu grada kretao voen fabulativnim predodbama, a u Izletu u
Rusiju govorei o Dresdenu istie kao svoj prvi knjievni uspjeh kolsku
zadau koju je u formi putopisa napisao kolegi koji je ondje proveo
ferije. Suzdranost prema takvim retrospektivnim pustolovinama kritika
je obveza svakoga komparativnog itanja, no u Krleinim fatumskim
krialjkama trajno se poigravao sudbinskom paralogikom, intuitivnom
semantikom sluaja ponekad se nae sadrajne podloge. Imaginarni,
nikad nezaokrueni opis Krleina kretanja meuratnom Europom, s nizom
razliito impostiranih i razasutih iskaza, privukao je veliku, pa i polemiku
putovanje kao ivot i sjeanje: A sada sam ovdje i miran sam, i to, kako se ini,
smiren za itav ivot. (...) Sve snove svoje mladosti gledam kako su oivjeli: prve
bakroreze, kojih se sjeam (moj otac imao je u svome predsoblju rimske prospekte), gledam doista u stvarnosti, i sve to to sam davno poznavao po slikama, po
crteima, na bakru, na drvorezima, i u sadri sve to stoji skupljeno preda mnom;
sve to izgleda tako kao to sam ja zamiljao, a sve je novo! Str. 250.
14
Krlea u zbilji nije bjeao iz Peuha, nego neto poslije iz budimpetanske
Ludovike, no ovdje se u smislu prethodne biljeke, a i postupka to ga Krlea
konzekventno provodi u dnevnikim zapisima, naime mijeanju sna i jave,
pozivamo na zapis pod datumom 10. VIII. 1942.: ... kad sam sa Dodom Petrasom
htio da uzajmim od peujskog krojaa Jellineka tisuu kruna, da bismo pobjegli u
Tripolis. Imam osjeaj da bi trebalo bjeati, kreem se oko svoje stare tetke, sitne
sasuene babice, koja ima neto od majke Otona Heinza i Boine mame. Stanko
Lasi: Krlea, Kronologija ivota i rada, Zagreb 1982., str. 89.
206

pozornost. Prema vlastitom, pripovjednom sjeanju, Krlea je preko Pariza

za vrijeme Balkanskih ratova doao u Solun, a onda i do Skoplja i srpskoga
zapovjednitva, gdje je zatoen te deportiran. Svjedoka ni dokumenata o
tom putovanju nema, a sam je pisac hotimice ili nehajem zaborava zaveo
istraivae; imena srpskih asnika na koje se kao sugovornike poziva ni
vojniki rangovi u kojima su poslije navodno napredovali nisu potvreni
u shematizmima, pa se znalo posumnjati da se put dogodio, ukljuujui
batine to ih je putnik pred palaom u Solunu dobio od policije kada se
znatieljno pribliio kraljevskoj ogradi. U dostupnom dijelu Krleine
ostavtine sauvano je malo grae iz toga razdoblja, pa ipak se pronaao
list s memorandumom slastiarnice u Solunu na kojemu nije pribiljeeno
nita od korisne faktografije itinerera, ali se po preokupacijama onoga
tko biljei nedvosmisleno moe autentino datirati Krlea je 1913. bio
u Solunu. Tumai njegova putopisa gotovo bez iznimke zapaaju ono
mjesto u bekim pismima kada se putopisni subjekt ironino oituje spram
potvrenih putopisaca putopisce stavlja u navodnike, navodei Crnjanskoga, Begovia i Vinavera istiui posebno Krlein otklon od kunsthistorijske retrospektive. Krlea dodue jest ne samo posebno poglavlje
posvetio muzeju revolucije, nego se u njemu ak tri puta vraao u muzej,
ali u obranu naracijske dosljednosti trebalo bi nastavno zapaziti kako je
i ondje, u muzeju revolucije, negativno raspoloen prema artefaktima
kao umjetnine oni su mu malograanski banalni, po sebi sve je to samo
aka praha i pepela ali je upravo taj muzej apoteoza sjeanja: rije je o
historijskom ognju najviega stila. Krlein narator putopiscima suprotstavlja nae t. zv. inteligentne ljude, oni su se po tim sivim i antipatinim
gradovima povlaili kao ranjenici. Putopisni subjekt ne identificira sebe
kao putnika, dakle iz sadanjosti, nego naprotiv iz sjeanja: on itatelju
povjerava svoju putniku dosadu tek da bi ga uveo na pozornicu zemlje
Europe, gdje je sadraj tek nemir, velegradovi su prazni, ispranjeni
od sadraja koji bi se mogao proitati u putopisaca, ali ne i od sjeanja
koje povezuje: Velika enja danas dere Evropejce i ja verujem da se po
207

svim severnim gradovima (za kojima mi toliko eznemo), pate pojedinci

u svojim samoama i da eznu za izlazom iz ovoga pakla.15
Krlein putopisni subjekt doista ulazi na scenu tako da je navukao
masku turista, preuzevi njegovu praksu u kojoj se izlet doivljava kao
uglavnom krai put poduzet zbog uitka.16 U dva uvodna fragmenta
Izleta u Rusiju putovanje je indicirano poneto razliito: prvo Sve to
prislukivanje harmonike za staklenim vratima, to usideliko razmiljanje
o mrtvim slepcima, o zaboravljenim devojkama, o razbitim mirozovima
zgadilo mi se i ja sam pljunuo i otputovao sledeeg dana, drugo Uzeo
sam boicu kolonjske vode, najnovije izdanje Vidrievih pesama sa predgovorom g. Vladimira Lunaeka i zaputio se na kolodvor da otputujem u
Moskvu. Krlea odabirom destinacije pokazuje vlastitu distinktivnost,
ali ne samo prema zajednici koja Moskvu ne doivljava kao prikladno
izletite, nego i u odnosu na knjievnu kulturu iz koje govori. Krlea
naime odlazi u Moskvu citatno, na isti nain kao to je iz Moskve Vinaver
pobjegao: Pobegao sam iz Moskve za Kijev u jednom lakom, belom,
platnenom odelu i u jednim tekim, istinski ruskim izmama. Od tolikih
mojih podataka, skupljanih tako usrdno, skupljanih sa strau, ostala mi
je samo tanka knjiica revolucionarnih stihova Aleksandra Bloka, od koje
se nisam hteo odvojiti.17 Krlein otklon od Vinavera ne zasniva se tek na
poricanju stereotipa, antitetika igra tu se iz sjeanja prebacuje u citatni
dijalog, Vinaver je Blokov Lunaek, a Vidrieva takoer tanka knjiica
danteovska reminiscencija na europski pakao. tovie, Krlea nastavno
odgovara Vinaveru i oko prtljage: Kakva prtljaga? Ovde eto boica kolonjske vode, a tu knjiga pesama. Prava lirska oprema. Pa i ja sam nekakav
Cit. prema. Miroslav Krlea, Izlet u Rusiju 1925, Zagreb 2005., 321.
Dean Duda, Prema modernistikoj kulturi putovanja, u: Poetika pitanja,
Zbornik radova u povodu 70. roendana Milivoja Solara, Zagreb 2007., str. 276.
17
Stanislav Vinaver, Ostrvo doktora Moroa, Kod boljevika, Iz zemlje koja
je izgubila ravnoteu (1919). Cit. prema Citat Vinaver, prir. Gojko Tei, Beograd
2007., str. 44.
15

16

208

piivi lirik! Identificirajui se s Vidriem i Blokom, Krlea Vinavera svodi

na Lunaeka, razinu njegovih obavijesti i dojmova ironino povezuje s
ostavtinom koju je Vinaver pohranio na sigurnom mestu, pa e joj se vratiti
kada opet Moskva bude vezana sa slobodnim svetom. Poentirajui kako
je Vinaver zapravo ondje ostavio sve svoje rukopise, i pesme, i drame i
dnevnike, Krlea obre tezu o slobodnom svetu te deklarira put u Moskvu
kao, avangardistiko, traenje izlaza u takav svijet upravo izletom u mjesto
odakle bi ga se moglo prepoznati. Dok je Krlein ruski putopis, posebno s
obzirom na svoju europsku imaginativnost, ostavio u zajednici slab otisak18,
knjievni se intertekst odrao, premda dosada nisu usporedno proitani Izlet
u Rusiju i Utisci iz Rusije srpskog pripovjedaa Dragie Vasia. Uzajamno
se dobro poznajui, osobno, knjievno, kulturno i politiki jo nekoliko
godina prije zajedno su putovali u Dubrovnik Krlea i Vasi u tom se
razgovoru poinju udaljavati; Vasiev je raport iz Rusije, stilski dorastao
Krlei, ve proaran rascjepima, od kojih je najsnaniji onaj doivljajne
projekcije Lenjina na odru. Vasi je prvi zapazio Krleu u muzeju revolucije; on to izriito navodi, ali ne govori koliko se Krlea puta vraao
nego se sam poigrava takvim povratcima. Dok je Krlea oduevljen revolucionarnom opijenou ruske omladine, Vasi za potrebu skice, toboe
iz dokolice, tri dana prati ekskurzije koje dolaze u taj muzej i ne zapaa
nita od poleta to bi se prelijevao preko rubova svemira. Naprotiv, kada se
popne na terasu muzeja, on svagdje oko sebe osjea stiana zvona, a pogled
mu trai novi drveni hram u kojem poiva onaj tko je ta zvona zavezao.19
Suputnici, poput Vasia, legitimiraju Krleinu kulturu putovanja upravo iz distinktivnoga oita kulture sjeanja: izabrati odreena mjesta,
stvoriti mentalne slike stvari koje elimo zadrati u svijesti, a zatim
Stanko Lasi, Krleologija, knj. I, Zagreb 1989., str. 82-84.
Dragia Vasi, Utisci iz Rusije, Beograd 1928., str. 45-48. Tada smo obuhvatili najsjajniji grad zlatnih kubeta, zlatnih tornjeva i zlatnih krstova. Svuda su
neizbrojana klatna bila u istom stranom stavu utanja. A tamo pod Kremljom, u
mauzoleju od drveta, nalazila se ona ruka to ih je zaustavila! (str. 18)
18
19

209

stvorene slike prispodobiti s izabranim i osvijeenim mjestima. Tako

e raspored tih mjesta ouvati poredak memoriranoga materijala, dok e
mentalne slike stvari oznaivati stvari same.20 Krlea mjesta memorira
prema ljudima21, u neobjavljenom zapisu 10. V. 1912. 10. V. 1962. on
se upravo tehnikom putopisa kree kroz vlastiti ivot. Parafrazirajui
pristupno Dantea kako se na kraju, a ne usred, ivotnoga puta22 naao u
mranoj umi, putopisni subjekt rekonstruira etrdesetak mjesta na kojima
se zatjecao poetkom svibnja, od Beograda 1912., gdje ga je doekala vijest
da je Milovan Milovanovi dao ostavku, do Aemone 1953., gdje ga je ve
dvije godine oekivao Boo Lavri.23 Povratak iz Moskve 1925. povezuje s ferratom u Splitu: Jere, Ana, Hvar, prvi napadaj iijasa. I taj je
Krlein putopis, koji skicira kao sedamdesetogodinjak, modernistiki
gestualan, a i nadalje antitetian prema uzancama graanskoga kanona,
ve po zbiru izleta o kojima putopisni subjekt govori. Proizlazi kako
Krlea barem svake druge godine u markiranom razdoblju, slici povezanoj s mjestom, nije bio u Zagrebu, a da pritom nije bio ni osamljen: u
Parizu preko Jovanovia upe antichambriranje kod legacije kraljevine
Srbije (1913.), pla na Lidu (1914.), Lovrana. Grand Hotel (1916.),
Arbeiter Hilfs compagnie u Poegi (1917.), Pred Dugom Rijekom
i Lepavinom... Hinko Hinkovi i njegova gospoa koji su se vratili iz
Pariza (1920.), Izlet u Varadinske Toplice, s A. B. imiem (1921.),
20
Jan Asman, Kultura sjeanja, Kultura pamenja i historija, Izbor, Zagreb
2006., str. 47.
21
O tipologiji (su)putnika: I dok se suputnici tako pardoniraju, utivo kao
velevlasti po svim pravilima putnikog protokola (...) due putuje, priaju svoje
alosne povijesti (...). Miroslav Krlea, Ljudi putuju, Danas, I/1934., br. 5,
str. 199.
22
Miroslav Krlea, 10. V. 1912. 10. V. 1962. rkp. Rukopisna ostavtina
Miroslava Krlee, Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb.
23
Isto. Pisac se dosljedno perspektivi pripovjednog subjekta koji retrospektivno, iz svojevrsnog epiloga putuje kroz sjeanje koristi prvim licem jednine,
premda se inae rado skriva iza impersonalnih i mnoinskih oblika.

210

Sremski Karlovci (1922.)24, Berlin (1924.), Izlet u Bosansku Dubicu kod

Mate Hanekovia, nakon smrti majke (1926.), Potez, prvi let preko
Panonije (1928.), Dubrovnik, Sarajevo (1930.), Stubike Toplice (1931.),
Varava Izlet do Lavova (1932.), Izlet u Vrnjce (1934.), Domale
(1936.), Beograd, Milentije Popovi, U Moskovskoj (prije Krunskoj)
(1946.), Istra, Zadar, Split, Dubrovnik (1948.), Beograd. Rumunjska 5
(1949.), Povratak iz Pariza (1950.), Zadar (1951.). Krlea tako u Izlet
u Rusiju uvodi slikara Ljubu Babia. O sjevernim gradovima ne govori
iz Koprivnice, ali o krizi u slikarstvu iz Grosse Berliner Kunstaustellunga
raspravlja prema Babievu autobiografizmu.25 I u Krleinu Babiu ima
maskiranoga teksta26, Babi kao i Vinaver reprezentira dijaloke opreke
nacionalno/ope, apstraktno/doivljeno, poslije tradicija i moderna.27
24
Isto. Za godinu 1923. spominje kako mu je, oito u Zagrebu, dosadio
dribling u KPJ, to bi se na diskurzivnoj razini moglo proitati antitetiki, kao
odustajanje od putovanja.
25
Babi se u Izletu u Rusiju javlja prvo u Bekim impresijama, uz toranj
Svetoga Stepana (koji) stoji uspravan kao na naslovnom listu slikara Ljube Babia na Nehajevljevoj noveli Veliki Grad..., da bi se u Krizi u slikarstvu razvio
u samostalnu gradbenu figuru, budui da se baca neposredno u fiksiranje sama
sebe, autobiografski te u znaku tog dugog napora Babi slika ve godinama
jednu te istu problematinu sliku, a ta je slika izraz, odnosno stvarnost sama.
Cit. prema Miroslav Krlea, Izlet u Rusiju 1925, Zagreb 2005., str. 331, 397-402.
26
O Krleinu maskiranom tekstu usp. Aleksandar Flaker, Maskirani tekst
Miroslava Krlee, Umjetnost rijei XXXI/1987., br. 4, str. 337-344.
27
Problemom tradicije i moderne, kao ishodita i ostvarenja u Babia i
Krlee, bavi se Vera Horvat Pintari, Tradicija i moderna, Zagreb 2009. U poglavlju Monokromije posveuje im posebnu studiju Crne zastave, sroenu na
temelju iscrpne uvodne elaboracije u monografiju o pojmovima kojima se sluimo,
s obzirom na povijest kao nau predodbu te umjetnost kao muzejsku konvenciju.
Autorica razmatra fenomen slike kao doivljajnog profila u slikarstvu, ali i knjievnosti (usp. s bilj. 12 i 24), kongenijalno stapajui diskurzivne planove hrvatskih i europskih opusa koje tumai s obzirom na Babievo i Krleino moderno
s vlastitim predodbama, sve do uvjerljivog memoarskog transfera u socijalnu
pozadinu: Nekoliko godina prije smrti Ljubo Babi govorio mi je na isti nain.

211

Sam Babi u proslovu svog panjolskoga putopisa ali to nije vie dijete, dok se kree kroz gudure, bregove, neprohodne klance, maskirane
ljude, toreadore. U panjolsku je krenuo posredstvom srpskog konzulata
u Parizu kaem srpskog jer mi takav muhur nabie na pasport, pa
posve u duhu Krleinih bekih impresija poentira Opet se ne smije
zvati onako kako se zove. Babi prethodno, tovie za Lenjinova ivota i
prije opreme Knjievne republike, a ne u post scriptumu kao Vasi, korigira
Krleina Lenjina28 istim tipom relativizacije, no u finalu se preko Tiziana
u Pradu vraa Krlei: Pan je oivio, sve su boje procvale. Cijedi se vino
i mirno, bogovski slau se forme u cjelinu. Krlein Babi u berlinskome
Kunstausstellungu utoliko je maskirani Tizian iz Prada: itav Babi kakav
on jeste i kakav e i ostati.29
(Kao Krlea Vaniti, op.) Rezigniran, i on je rekao da je stalno radio za neku vrstu
napretka u prosvjeivanju, ne mislei na vlastitu korist.
28
Isto. Babiev putopis S puta po paniji objavljen je u Savremeniku 1921.
Autorica zapaa Babievu viziju o Lenjinu kakvi e udnovati dvonoci, tebi
sjevernjae, na grob tvog sistema udariti svoj peat. Ti e, kao i ovi kraljevi, biti
sa crnima zakljuujui kako se te rijei Krlei nisu mogle sviati kada su
objavljene, ali i da nisu objavljene (nisu dakako mogle biti objavljene, op.) pri
ponovljenom izdanju putopisa (1944.).
29
Za Krleinu modernistiko ishodite kao pretpostavku kulturne paradigme reflektirane umjetnikim kanonima usp. Igor Zidi, Ljubo Babi, Graa za
Enciklopediju Matice hrvatske, Kolo, XIX/2009., br. 1-2, str. 223-232. Na vie
razina ta natuknica problematizira pojmove graa, enciklopedija, Babi, Krlea.
Zidi ne razvrstava izvore i tipove iskaza kojima se koristi, ali za potrebe standardizacijskog teksta koji bi trebao biti enciklopedijski posee za polemikim (!)
kontrastiranjem Babia Krlei. Ne samo to dekontekstualizira Krlein ishodini
tekst Kriza u slikarstvu, ve preuujui kako se Krlea u njemu referira na Babieva panjolska iskustva pokuava provesti tezu kako se slikar ondje proistio do
velebitskih kozmikih vizija te pogledom s neba stekao auru oca hrvatskog
modernog pejzanog slikarstva. Onda je toboe postalo logino da oko 1930.
atelijerski araniranu, knjiku prirodu zamjenjuju, pazi dobro, realni hrvatski
ljudi i krajevi. Babi je naime zakljuio, a to znamo jer to zna enciklopedist Zidi,
da nas moe odrati samo probuena nacionalna svijest, svijest o pripadnosti
narodu, zemlji, tradiciji, kulturi, a nipoto anacionalna komunistika ideologija.
212

Krleina teza da je govoriti o jednoj jedinoj ili jedinstvenoj historiji

kao takvoj potpuno apstraktno te da se iz historijskog vrtloenja kao historijata historija pokazuje kako smo jo uvijek na poetku historije30
korespondira sa simultanim knjievnoteorijskim zanimanjem za povijest,
primjerice da povjesniari nesvjesno biraju i ustrojavaju injenice iz
povijesne grae tako da postaju razumljivima publici odreene vrste
odnosno udovoljavaju standardima prihvatljivosti, s time to se razlike
u pristupu shvaanju povijesti svode na pozicioniranje povjesniarskoga
subjekta. No kada bismo se bez argumentiranog proeljavanja prepustili
sjeanju, ne bi po sebi nastao vakum u kojem bi se rairile legende i
Opreke su tu svijest i ideologija, ali ak i Zidi uvia da Babi ne moe biti sam u
svojoj svijesti pa ga antagonizira Krlei uvoenjem Filipa Lukasa, tvrdnjom da bi
Babi bio ili postao poput Lukasa. Zidieva pojmovna zbrka u kojoj se antitetiki
uzimaju graanska i lijeva Hrvatska, kao da se upravo protulijeva koncepcija
na koju se u podtekstu poziva nije povijesno realizirala i kao protugraanska i
protuhrvatska, demistificira se faktografskim selektiranjem upravo toga razdoblja: nije se Babi u ratnim godinama vratio intimi svoga stana i okunice
nego je naprotiv izraivao klieje za novanice kojima je negirana graanska
Hrvatska i dekoracije za Pavelievo poslanstvo u Berlinu. No ako je vjerovati
rukopisu moralne provjere takvih postupaka (asni sud strukovne udruge), jo
je od 1942. zduno pomagao partizanski pokret, to Lukas, koliko se bez Zidievih instrukcija zna, ipak nije inio. Kada Krlea u memoarskom razgovoru
s Vanitom za Babia kae da je bio politiki slabi, to se, kada bi bilo bitno,
pa i kada se ne bi dalo primijeniti i na onoga tko to govori, doima loginim, ali
ni priblino nema diskurzivnu snagu relativizacije, ili, kako se Zidi izraava,
farse njegovih izvornih teza o Babievu slikarskom geniju. Zidi dodue njihovo
prijateljstvo i suradnju atribuira dugovjenom, ali se suzdrava spomenuti kako
je Krlea upravo Babia iz svoga berlinskoga sjeanja 1924. uzeo za dekoratera
Izlobe srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu 1950. bez obzira
na Babieve nedavne berlinske fantazije, ocjenjujui dosljedno Babiev postav
modelom takvih aranmana najviega stila. Ve prema tome to je rije o tekstu
za enciklopediju koje nema, a takvim se, sintetskim, ipak samolegitimira, Zidieva
graa o Ljubi Babiu osnauje Krlein oprez kada prosuuje recepcijske izglede
vlastitoga, kao i Babieva djela.
30
Predrag Matvejevi, Razgovori s Krleom, Beograd 1974.
213

mitovi, predrasude i manipulacije s nesagledivim posljedicama31, takav

bi vakum ograniavao povijesno miljenje, ne i spoznaju. Upravo Krlea
smatra da bi knjievni diskurs u objanjavanju strahota i tragedija tijekom
povijesti bio mnogo uspjeniji, primjerice opisivanje svih strahota koje
je prouzroio nacizam jest tema koja oekuje svoga Shakespearea.32
Krlei se, dodue, isto tako ini da e svijest o velikim razdobljima
prolosti nestati u sveopoj slabosti pamenja33; sam je pojmovno sigurniji
kada o povijesnome i pamenome govori posredno, transgresivno, kao u
Areteju: Kad ovjek ne bi tako trajno gubio pamenje, uvijek bi znao
to treba raditi. Budui da taj izazov ovjek ne moe prevladati, nego
ga tek biti svjestan, a imajui u vidu da je i Krlea mijenjao svoj odnos
spram povijesnih pojava i zbivanja, da ih je problemski nerijetko razliito
artikulirao, zakljuak o tome da bi bilo apsurdno i pokuati upustiti se
u bilo kakvu kanonizaciju Krlee kao historika34 ne ini se pretjeranim
ne samo s gledita definiranja autorova potencijalnoga historiografskoga
diskursa nego i kanonizacije njegova teksta uope. Krlei je neposredno
do toga da utvrdi idejni predtekst vlastitoga djela kao historian ili,
preciznije, suprotan ahistorinomu: Znali smo i to da je Oktobarska
revolucija garancija da ni u Evropi nee doi do revolucije prekasno, i da
uslijed najmodernijih razornih sredstava ne e u Evropi nastati perioda
ahistorina, kao to je to bilo u Heladi, u Rimu ili u Egiptu samo zato,
jer je Oktobarska revolucija pobjeda pameti i humanizma.35 Autor se u
unutranjim navodnicima referira na vlastite tekstove, ali premda je rije
o citatima, oni su montirani tehnikom sjeanja, u zapisima iz posljednjih
Usp. Vladimir Biti, Povijest, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne
teorije, Zagreb 2000.
32
Ivo Goldstein, Miroslav Krlea o hrvatskoj historiografiji i hrvatskoj
povijesti, Spomenica Filipa Potrebice, Zagreb 2004., str. 421.
33
Usp. Krlein predgovor monografiji Zlato i srebro Zadra, Zagreb 1951.
34
Drago Roksandi, Historija, Krleijana, sv. I, Zagreb 1993., str. 337.
35
Miroslav Krlea, Oktobar 1917-1947, Naprijed, V/1947., br. 45, str. 4.
31

214

desetljea ivota sve vie uzmie tehnici priopavanja koja bi se mogla

nazvati impresionistikim stenogramom.36 mega se pritom poziva na
machovsku teoriju osjetilnosti i psiholoke spoznaje, upozoravajui
kako se u u novijim izdanjima putopisni esej, Krlein osebujan hommage Machu i Proustu, pojavljuje u redakciji koja reducira bogatstvo i
slojevitost izvornoga teksta. Ne samo to Krleina shvaanja estetike i
politike u biti iskljuuju mogunost takva odnosa prema povijesti u kakvu
se utemeljuje historijska znanost u modernoj tradiciji37 ve se isti odnos
protee i na svaki naddeskriptivni oblik usustavljivanja njegova teksta,
ukljuujui, dakako, knjievnopovijesnu sintezu. Krlea je nesumnjivo bio
svjestan pretpostavke kako humanistika disciplina ostaje ivom u mjeri
u kojoj omoguuje ukljuivanje gledita koja postavljaju temeljna pitanja
njezinu vlastitom gleditu38, ali je ustrajavao na autorskoj dominaciji nad
pripovjednim subjektom, piscu koji do posljednje varijante utemeljuje
povijesnost vlastitoga djela.
Sve i kada bi nakon viedesetljetne distance postojali normalni
struni uvjeti39, ne bi bilo jednostavno prepoznati knjievnopovijesno
36
Viktor mega, Krleina dnevnika proza, Umjetnost rijei,
XXXII/1988., br. 1, str. 49.
37
Drago Roksandi, Historija, Krleijana, sv. I, Zagreb 1993., str. 337.
38
Usp. Vladimir Biti, Povijest, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne
teorije, Zagreb 2000.
39
Dean Duda, Krlea, Milllenium Edition, Hrvatski knjievni bajkomat,
Zagreb 2010., str. 139. Bavei se recentnim izdanjem Krleinih djela, Duda na
tragu gledita obrazloenih u svojim strunim tekstovima pregledno problematizira
kako je tosamo jo jedno izdanje velikog pisca, a ne ono to bi pojava njegovih
djela nakon viedesetljetne distance, normalnih strunih uvjeta i personalne enciklopedije mogla i morala biti. Duda ipak proputa zapaziti da je ve izrada enciklopedije prije kritikog izdanja pievih dijela barem korekcija teze o normalnim
strunim uvjetima. Isto tako bi s obzirom na strune uvjete bilo vano vidjeti kako
stoji obrada Krleinih djela u dodiplomskim i poslijediplomskim kroatistikim i
komparatistikim studijima, ako ne zbog drugih a onda svakako iz razloga to je
kanon (kako uope tako i autorski) akademski institucionaliziran.

215

najrelevantnija izdanja Krleinih djela, koja bi tako uspostavljala Krlein

kanon. Takvo to ini itatelj, pa i kada nije istraiva, ako je potaknut
tekstom, jer pisac ne skriva svoje tragove, ali problem dislociranja Krlee
iz bilo kojega od njegovih konteksta, pa i ako postoji struna suglasnost
da se time otupljuje svjeina i knjievnopovijesna relevanciju njegova diskurza, priziva pouak o vraanju historije na poetak. Tako je megaevo
zapaanje da posljednja autorska varijanta dnevnika sadri grafike
zahvate u tekst, koji se temelje na normativnoj racionalizaciji, a protivne
su stilskoj intenciji40 ne samo tona nego se argumentacija o naslovima
stavljenim u navodnike, to znatno umanjuje izvorni montani efekt
moe proiriti usporednim itanjem novinskih i drugih citata koji su iz
montane vraeni u (pseudo)dokumentarnu izvornost, no kao to bi na
predloku dnevnika bilo sasvim nerazlono pomisliti da je piscu tih djela
bilo potrebno da tridesetak do etrdesetak godina kasnije prepravljanjima
teksta dokazuje da je ve 1917. bio moderan41, jednako je nerazlono
oekivati polemiku s autorskom sinkronijskom unifikacijom dijakronijski
i knjievnopovijesno razliito kodiranih tekstova, pa i kada je rije o varijantama. Takva se polemika unato distanci s autorskom unifikacijom ne
moe izbjei, a kanonizacije, unutranja ni druge, ne mogu se temeljiti na
polemici, ba kao to ih bez prethodnih raspravnih prijepora ne moe biti.
Duda tako iznimkom pouzdano dri Izlet u Rusiju, tekst koji je dovren ve
u prvom izdanju, premda i sam konstatira kako je autor do posljednjeg
daha neprestano mijenjao, dotjerivao i dopisivao, ali to to bi moda time
puno vie pokvario nego popravio, ne bi (knjievnom) povjesniaru,
pa ni kada bi kvarnost doista bila evaluirana, omoguivalo pravorijek.
Implicitna struna rasprava te vrste voena je uz autorovo sudjelovanje,
i to upravo oko pokuaja prireivanja njegovih djela: Izdanje je prema
planu redakcije (A. Flaker, I. Frange, S. Goldstein, D. Kapetani, S. Lasi
40
Viktor mega, Krleina dnevnika proza, Umjetnost rijei, XXXII/1988.,
br. 1, str. 47.
41
Isto.

216

i V. mega) u sedam opsenih svezaka formata Gallimardove kolekcije

Encyclopediede la Pleiade trebalo obuhvatiti sve Krleine dotad objavljene
i poznate radove, a suprotno Krleinoj uobiajenoj tematsko-ciklikoj
podjeli, predviala je anrovsko-kronoloki raspored kao i ukljuivanje
varijanata. Krlea takvu strategiju nije prihvatio, meu ostalim i stoga
to je predviala dotad izostavljane i putopisne sveske, nego je odgovorio
upravo autorizacijom svezaka tzv. sarajevskog izdanja42, ali i objavljivanjem Djetinjstva, posljednjega sveska prethodne kolekcije, u kojem je
demonstrirao svoj autorski postupak, za koji bi upravo u smislu asocijativne
diskurzivne i tekstualne povezanosti bilo teko pokazati da je zakrljao.
Takav Krlein pristup, osnaen oporukom43, nije metodoloki, kao zapitanost o smislu filologije, obvezujui, no kako tekstoloki nije raspravljen, a kamoli kanonski razrijeen, ni fenomen tek jedne imieve tanke
knjiice, zbirke Preobraenja44, problemu dovrenosti pojedinih Krleinih
djela dobro je prilaziti iz poetike nedovrenosti njegova djela u cjelini.
Koristei se jo kao tridesetogodinjak retrospekcijskom evokacijom kako bi legitimirao svoju socijalnu ali i poetiku poziciju, Krlea

42
Davor Kapetani, Sabrana djela, djela i izabrana djela, Krleijana, sv.
II, Zagreb 1999., str. 296.
43
Krlea je posebnu, VI. glavu svoje Oporuke posvetio izdanjima svojih
knjiga: ...Sve te knjige koje su od neposredne vanosti za moje knjievno djelo
treba posebno izdvojiti, napraviti biblioteku u kojoj e one biti svrstane po bibliografskom i bibliotekarskom redu tako da mogu sluiti prouavanju i izdavanju
cjelokupnog mog knjievnog djela. Usp. tekst oporuke u Enes engi, S Krleom
iz dana u dan, sv. IV, Zagreb 1985., str. 327. Premda su izvritelji te volje izriito
naznaeni, nije poznato da bi bila izvrena. Nastavno raspravi o strunim uvjetima
i razliitim ritmovima dovravanja pojedinih djela kao pretpostavkama kanonskog
izbora ve je dotina okolnost, posebno nakon to je konstatirano da takav izvor
postoji, teko prevladiva potekoa.
44
O ogranienjima hrvatske tekstologije usp. Ivan Lupi, Nove teorije i
stare knjige, Forum, XL/2010., br. 10-12, str. 1192-1238.

217

objanjava kako je ogranien u pristupu javnosti45, jednako kao to mu

je stalo pokazati da vlada strategijama anrovske preobrazbe. Kada se u
vlastitom autopoetikom iskazu poziva na Krleu Jer za obraune postoji
pamflet (rekao bi Krlea), a roman bi se morao uvati od svega to kodi
njegovoj umjetnosti batinik njegove esejistike matrice Mirko Kova
posee za uvjetnim naelom, posveen integralnosti vlastitoga teksta kao
svijeta, njegovoj nedovrenosti, promjenjivosti, u konzekvenciji ranjivosti.
Kova je poput Krlee izmijenio mnoge svoje fikcionalne i nefikcionalne
tekstove46, a jo izrazitije od Krlee koristi se prvim pripovjedakim licem; ono je i u esejistikoj teksturi osnaeno biografskom graom, kao
da je piscu presudno odrati nedvosmisleno prepoznavanje s itateljem,
identificirati se pred njime prije nego pridobivati ga identificiranjem s
projekcijom vlastitoga subjekta. Ako vjerodostojnost putnike djelatnosti
utemeljuje anr putopisa i utoliko to ga razlikuje od fikcionalnih tekstova
koji sadre putovanje kao tematsku okosnicu, onda se vjerodostojnost
putnika-itatelja kroz knjievnost iz koje govori takoer utemeljuje u tipu
vjerodostojnosti: samim tim to je putovao kao i time to bi itao, netko
nije, pa ni kada je izraajno kondicioniran, u privilegiranoj legitimaciji.
Krlea u putopisu autorizira hrvatsku vlastitost, ime se Vasi kao srpskom
analogijom takoer uspjeno poigrava u razgovoru s ruskim graninim
asnikom. To je distinktivna aura koja je opipljiva u putopisu Rebecce
West47, kada su joj i Vinaver i Krlea likovi, a Zagreb, upravo onakav
45
Miroslav Krlea, Napomena o Hrvatskom bogu Marsu, Knjievna
republika, I/1923., knj. I, br. 2-3, str. 99-102.
46
Kolekcija Djela Mirka Kovaa zapoeta 2003. u Zagrebu knjigom Isus
na koi zasniva se upravo na posljednjim autorskim varijantama koje ukljuuju
bitne promjene na jezinom i stilskom planu, sve do kompozicijskih i naslovnih
prerada prethodnih varijanti. Zbirka Evropska trule iz koje je citat prema izdanju
iz 2009. (Neki to umiju, str. 204) prethodno je takoer varijantno publicirana.
47
Putopis Rebecce West (Black Lamb and Grey Falcon, 1942) referentna
je toka Krleina putopisa; poticaj za putovanje i legitmacijske geste putopisnog
subjekta srodne su Izletu u Rusiju, idejni podtekst nije ideoloki jednoznaan, a

218

kakvim ga Krlea sentimentalizira, a ne tek antagonizira, ambijentalna

pozadina. Taj, putopisni Krlea, koji mijenja mjesto da bi otkrio Hrvatsku
kakvu vide njegovi zaviajni roaci u sebi, hrvatskoj je graanskoj publici
bio u stanju ucijepiti u sjeanje ne samo propalo plemstvo, kojega se nitko
vie nije mogao sjetiti, nego i revolucionare, to e tek propasti i to takoer
tako da jo budu i zaboravljeni.

THE HISTORICAL AND THE REMEMBERED IN KRLEAS

TRAVEL MEMOIRS
Abstract
The paper discusses problems which in relation to the treatment of
time, define a literary text, its genre, effects of events as well as cultural
aspects owing to which the text is self-sustaining or identifiable with the
author. Travel structures as implicated but rarely readily defined by Krlea,
have gradually lost their authenticity due to adaptations and changes in
reception, thus enabling new topoi of the genre and new conceptual topoi,
or have lost their authenticity in general. Although Krlea treated his own
texts as a creative procedure implicated by the strategy of memory, even
during his lifetime he was not able to avoid questioning canonic and (lite
rary) historiographic authenticity of his texts. Hence, impression, even
from this posthumous glance that Krlea himself was responsible for this
strange blend of accents and forms, which could at least be identified by
their comparative reading, should not come as a surprise. In conclusion the
drugi narator montira putopisne sekvencije u kojima posredovani Krlea ne samo
da sudjeluje nego o njima i pie, ukljuujui estetika pitanja.
219

paper argues that the credibility of the act of traveling defines the genre of
travel writing; but as much as it differentiates this genre from prose fiction in which travel represents the kernel thematic unit, it also refers to the
credibility of the traveler-reader speaking from a literary text as a specific
type of credibility: the sole act of traveling as well as that of reading, even
when the author is implied on the expression plan (as narrating subject)
does not guarantee privileged legitimation.

220