Mihaly

Szentmartoni

LJUBAV I SMISAO IVOTA

Uvod:

Ljubav

kao

smisao

Ljubav i smisao i v o t a osjeamo da su ta d v a pojma n e r a z d v o

jivo p o v e z a n a . Ali k a o to je to sluaj s veinom neposrednog iskustva
sebe, i ovdje je teko t e m a t i z i r a t i ovaj osjeaj, tj. izrei u emu se sa
stoji ta u n u t r a n j a , i n t i m n a p o v e z a n o s t izmeu ljubavi i smisla ivota.
O p e je p o z n a t a i svima n a m a bliska pojava da ljudi koji se osje
aju voljenima i koji sami vole ne pitaju za smiso svojeg i v o t a lju
b a v im osmiljava ivot, tovie, osjeaju da im je u p r a v o ljubav smisao
i v o t a . R a d o s n i su to postoje. N o s i ih taj osjeaj ivotne radosti i p u
n i n e . O t a k v o m osjeaju m o e se pjevati, i doista, pjesnici r a d o u p o
trebljavaju u s p o r e d b e k a o to su biti noen krilima ljubavi, ploviti
m o r e m ljubavi i si. Sretan onaj ovjek koji doivi taj t r e n u t a k i v o t n e
p u n i n e . Ali gdje je p o e t a k , to je temelj I k a k o se razvija taj osjeaj
postojanja k r o z i n d i v i d u a l n u povijest samo su n e k a od pitanja koja
t r a e o d g o v o r , ali ne vie od poezije nego od svih znanosti o ovjeku.
J e r pitanje i v o t n e radosti pitanje je osmiljena ivota, ne vie a p s t r a k t
n o g nego k o n k r e t n o g , i n d iv i d u aln o g ivota. I m a razliitih o d g o v o r a n a
ta pitanja, ali se u g l a v n o m svi svode na zajedniki korijen: zadovolja
vajua objekt-relacija k o d F r e u d a , temeljno povjerenje k o d Eriksona,
bezuvjetna p r i h v a e n o s t k o d Ausubela. A to su samo d r u g a imena za
ljubav.
N i j e p o t r e b n o d o k a z i v a t i da je za n o r m a l n i psihiki razvoj svake
osobe od p r v o t n e vanosti iskustvo ljubavi. To je oito. Ali je manje
oito k a k o osoba dolazi do iskustva ljubavi i k a k o se to iskustvo t r a n s
formira u p o z i t i v n i i v o t n i osjeaj, tj. u osjeaj osmiljena ivota. U ovom
emo p r e d a v a n j u pokuati analizirati u p r a v o t o : ulogu ljubavi u osmiljenju ivota.
242

Postavljanje

problema

T k o n e m a iskustva ljubavi, taj ne n a l a z i smisao ivota. O v o m , na

prvi pogled oitom t v r d n j o m mogli bismo z a p r a v o i zavriti o v o p r e d a
vanje. Ali a k o se dublje zamislimo o njoj, o t k r i t emo da i nije t a k o oita
k a k o se na p r v i m a h ini. U najmanju r u k u o t k r i t emo o d r e e n u ne
doreenost. U ovoj smo tvrdnji, n a i m e , ljubav pretpostavili k a o n u l t u
toku, k a o a p s o l u t n u datost, k a o osnovnog nosioca smisla. O v o m o e
stajati k a o metafizika p r i m a r n o s t . Ali individualno-psiholoki gledano
odgovor ne z a d o v o l j a v a . J e r za m e n e k a o pojedinca sasvim je n e v a n o
postoji li objektivna ljubav a k o ja nisam voljen i a k o ja ne volim.
N a l a z i m o se p r e d p r o b l e m o m : koja je ta, n a z o v i m o psihika in
stancija, s p o m o u koje p e r c i p i r a m o ljubav? Ta instancija, p r e m a svje
doenju u p r v o m redu klinike, ali i razvojne psihologije, jest osjeaj
vlastite individualnosti, ili osjeaj identiteta, k a k o se jo d a n a s r a d o k a e
(ne g o v o r i m o o svijesti vlastite individualnosti, jer ne m o r a uvijek biti
t e m a t i z i r a n ; r a d i se o p r i m a r n i j e m iskustvu). U o v a k v o j impostaciji dij a d a Ijubav-smisao proiruje se u trijadu Ijubav-identitet-smisao. U obliku
h i p o t e z e : Iskustvo ljubavi temelj je za osmiljenje ivota, a o t k r i v a se
u osjeaju vlastitog i d e n t i t e t a . Tu emo h i p o t e z u najprije osvijetliti spe
k u l a t i v n o , da bismo u d r u g o m dijelu naih razmiljanja teoretski model
preveli na jezik r a z v o j n e psihologije.
Piramida

autentinosti

Dosadanje razmiljanje d o v e l o nas je do spoznaje da ljubav ne moe

biti psiholoki aksiom iz kojeg se i z r a v n i m p u t e m m o e izvesti smisao
ivota. Taj aksiom m o r a m o p o t r a i t i negdje drugdje, a k o se n e k o m t a k o
vie svia: negdje dublje. P e t e r K o e s t e n b a u m , ameriki psiholog, koji
sebe s m a t r a klinikim filozofom, s m a t r a da je k o n a n i smisao i v o t a
samo postojanje. u d o postojanja o d g o v o r je na a p s o l u t n o zlo, koje
je ne-bie, tj. nepostojanje. Ljubav je mogua samo o n d a a k o najprije
stoji smisao, t j . postojanje. Mi ljubavlju samo p r i o p a v a m o taj smisao,
tj. sebe, svoj ivot, ali ga ne s t v a r a m o . L u b a v e, dalje, jaati i validirati sve druge ljudske v r e d n o t e koje se t r a e za osmiljnost.* Na te
melju o v a k v e vizije K o e s t e n b a u m p r e d l a e p i r a m i d u autentinosti, t j .
cjelinu osmiljena ivota.
P o k u a j m o sasvim u k r a t k o a n a l i z i r a t i ovu p i r a m i d u autentinosti.
Iskustvo postojanja mogue je p r o m a t r a t i s dvije p e r s p e k t i v e : u z l a z n o i
silazno.
U z l a z n a linija n a p i r a m i d i autentinosti predstavlja p u t p o z i t i v n o g
i v o t n o g iskustva. Ishodite je iskustveno shvaanje zla k a o temeljne
1 P. K O E S T E N B A U M , The New Image of the Person. G r e e n w o o d Press, L o n d o n
1978, str. 2 7 1 .

243

prijetnje samoj egzistenciji. To iskonsko zlo jest nepostojanje. U suoenju

s mogunou nepostojanja i n e s t a n k a ovjek postaje svjestan sebe, t j .
da postoji. Slijedei k o r a k iskustva sebe jest susret s d r u g i m biima.
Svijest o sebi k a o od svega d r u g o g odvojenog entiteta r a a osjeaj slo
b o d e . M o g u n o s t slobodnog djelovanja zajedno s prijanjim iskustvima
daje osjeaj i n d i v i d u a l n o s t i . Smisao se i v o t a i z r a a v a ljubavlju.
S i l a z n o m linijom i m a m o smjer validacije, t j . k o n c e p t u a l n o g , ref
leksnog razumijevanja sebe. O v o je, oito, d r u g o t n o . N a v r h u p i r a m i d e
sada stoji ljubav koja o t k r i v a smisao, p o t v r u j e individualnost, o g r a n i
a v a slobodu, h r a n i svijest o sebi i b r a n i p r e d prijetnjom zla neposto
janja.^

Smjer
validacije

4Ljubav

Smjer
utemeljenosti

Smisao
1
Individualnost
Sloboda
Svijest o sebi
f
Zlo
Pojmovno
shvaanje

Iskustveno
shvaanje

N e e m o se dalje u p u s t i t i u t e o r e t s k o razlgabanje te p i r a m i d e au
tentinosti. O n a e n a m posluiti k a o teoretski model z a daljnju a n a
lizu u hipotezi postavljenih o d n o s a i z m e u ljubavi, i d e n t i t e t a i smisla
ivota. A n a l i z u e m o n a s t a v i t i t a k o d a emo ove egzistencijalne katego
rije prevesti na jezik psihologije i p r a t i t i i n d i v i d u a l n i r a z v o j od p r i
m a r n e simbioze s m a j k o m do ivljene ljubavi. A u p r a v o je t o , k a o to
emo vidjeti, p u t r a z v o j a identiteta, i u k o n a n o j analizi p u t osmilja
vanja i v o t a .

2 Isto, str. 2 7 2 .

244

Franklov

princip

volje

za

smislom

Z a c r t a l i smo j e d n u antropologiju u kojoj na v r h u p i r a m i d e stoji

ljubav, a ne smisao. (Smisao, najopenitije gledano, izjednaili smo sa
samom egzistencijom, pa u t o m smislu vie ne s p a d a na psihologiju.)
N a s sad dalje z a n i m a iskustveni svijet osobe. K a k o o n a dolazi do spoz
naje smisla, o d n o s n o k a k v u ulogu ljubav Ima u t o m nalaenju smisla?
Da bismo mogli o d g o v o r i t i na o v o pitanje, ini se korisnim najpri
je p r o m o t r i t i d i n a m i k u smisla u i n d i v i d u a l n o m ivotu. Uz o v a k v u for
mulaciju g o t o v o a u t o m a t s k i dolazi n a m n a p a m e t ime V i k t o r a F r a n k l a .
Njegova razmiljanja o dinamici smisla d a n a s su najzaokrueniji prilog
ovoj temi. Vjerujem da tu nije p o t r e b n o detaljno ponavljati F r a n k l o v e
osnovne teze. Radije u iznijeti n e k o l i k o refleksija uz njegova razmi
ljanja.
F r a n k l je d a n a s u m o d i . Svjesno i namjerno f o r m u l i r a m o v a k o uz
blagi z v u k ironije. N e z a t o d a bih podcijenio F r a n k l a . N a p r o t i v , v r l o
ga cijenim. S m a t r a m ga velikim i originalnim misliocem. Zasluan je za
psiholoku antropologiju jer je o t k r i o jednu k a r i k u u lancu shvaanja
ovjekove psihe. On je tu k a r i k u n a z v a o p r i n c i p o m volje za smislom.
Z b o g t o g a se F r a n k l s p r a v o m m o e s m a t r a t i treom snagom u psiho
logiji: nije ni behaviorist, ni o r t o d o k s n i frojdovac. Reagirao je na ono
to se moe s m a t r a t i p r e t j e r a n i m i n s t i n k t i z m o m u F r e u d a . P r e d l o i o je
n o v u visinsku psihologiju k a o d o p u n u dubinskoj psihologiji. U svojoj
najpoznatijoj knjizi Man's Search for Meaning (ovjekovo traganje za
smislom) F r a n k l se p r v i p u t u psihologiji originalno i jasno suoio s p r o
blemom smisla i p r o n a a o ve s p o m e n u t u n e p o z n a t u k a r i k u : u ovjeku
postoji ne s a m o tenja za moi, ili tenja za autorealizacijom, nego glavni
i temeljni p o k r e t a ljudskog p o n a a n j a jest tenja za smislom.^
K a d F r a n k l govori o smislu, o n d a ne govori o smislu i svrsi svijeta
k a o cjeline nego o i n d i v i d u a l n o m , osobnom, p e r s o n a l n o m smislu. I p a k ,
on vidi vezu i i z m e u p e r s o n a l n o g I super-smlsla. Koje su osnovne
znaajke smisla u F r a n k l a ? A k o a n a l i z i r a m o znaenje rijei smisao
k a k o se o n a n a l a z i u djelu Psychotherapy and Existentialism (Psihotera
pija I egzistencijalizam), o t k r i v a m o neke osnovne znaajke F r a n k l o v a
shvaanja. Smisao ukljuuje i p r e t p o s t a v l j a nadilaenje sebe ( a u t o t r a n s cendenciju); ukljuuje v r e d n o t e i ciljeve izvan i i z n a d osobe; smisao se
ne shvaa i n t e l e k t u a l n o , nego se ostvaruje inom p r e d a n j a ; ukljuuje te
meljno i bezuvjetno povjerenje u ivot.*
F r a n k l o d l u n o t v r d i d a j e ovjekovo traganje z a smislom p r i m a r
na snaga njegova ivota, a n i p o t o s e k u n d a r n a racionalizacija Instlnktlv^ V. F R A N K L , Man's Search for Meaning. H o d d e r and Stoughton, L o n d o n
str. 99 i dalje.
* V. F R A N K L ,
Psychotherapy
1 9 6 7 , na r a z n i m mjestima.

and

Existentialism.

Clarion

Books,

New

1976,
York

245

nih p o r i v a ili n a g o n a . O v a j je smisao jedinstven i specifian: svatko ga

m o r a nai za sebe. Ali smisao i v o t a razlikuje se ne samo od osobe do
osobe nego i u iste osobe u razliitim v r e m e n i m a . tovie, treba ga nai
z a svaki t r e n u t a k d a n o g ivota.
K a k o ovjek n a l a z i taj k o n k r e t a n smisao? F r a n k l n a v o d i t r i p u
t a : 1) po djelovanju, t j . to mi dajemo svijetu; 2) po iskustvu v r e d n o
ta, t j . to d o b i v a m o od svijeta, i 3) po patnji, t j . k a k o se postavljamo
p r e m a njoj, k a k a v stav z a u z i m a m o p r e d neizbjenom sudbinom.
K o l i k o god lijepo i uvjerljivo zvuale F r a n k l o v e rijei, i p a k osje
a m o da neto ostaje nedoreeno. Prije svega t r e b a rei da F r a n k l ana
lizira dinamiku, smisla, ali ne i genezu. Ne m o e m o a da se ne p i t a m o :
Z a r je doista p o t r e b n o iskustvo koncentracijskog logora da bi se ovjek
poeo p i t a t i o smislu ivota? Ili, je li n u n o da n e t k o najprije postane
n e u r o t i a n pa da se uje neujni v a p a j za smislom?
Ali m n o g o ozbiljniji p r i g o v o r F r a n k l o v u shvaanju smisla jest to to
on volju za smislom s m a t r a a k t i v n i m p r i n c i p o m . i v o t se ne moe gra
diti n a t o m p r i n c i p u . T a k a v p r i s t u p odvie j e n a l i k n a neostvarljiv ideal
o ovjeku koji s t v a r a sebe iz sebe self-made m a n . Tu se i p o n o v n o
d o t i e m o filozofskih temelja ovjeka. Bez o b z i r a na ideologiju, stoji k a o
n e p o s r e d n o iskustvo da je ovjek k o n t i n g e n t n o bie, t j . nije n u n o i nije
sebe stvorilo. ovjek je u p r v o m redu datost, a ne volja da bude. U sva
koj analizi ovjeka d o l a z i m o do jedne toke u kojoj svi t z v . a k t i v n i
p r i n c i p i k a o to su volja, m o i si. prestaju, a p r e l a z i se u podruje da
tosti: tu stoje entiteti koje n i s m o mi stvorili nego su n a m j e d n o s t a v n o
d a r o v a n i . To je u p r v o m redu sama egzistencija, z a t i m ljubav. ( N a p o
m e n i m o da F r a n k l o ljubavi govori v r l o m a l o : u temeljnoj knjizi Man's
Search for Meaning toj temi posveuje samo 20 r e d a k a ! )
A k o smo prije poistovjetili osnovni smisao i v o t a s postojanjem,
o n d a je jasno da se smisao ne moe stvoriti, t j . da se za smisao ne m o
e primijeniti ni j e d a n a k t i v n i p r i n c i p . T k o smisao hoe ostvariti isklju
ivo iz sebe, m o r a ulagati trajan i progresivan n a p o r koji je na kraju
i p a k u z a l u d a n jer to je b o r b a p r o t i v uvijek neprijateljske sudbine koja
se ne p o d l a e volji t a k o da ovjek na kraju mora oajati.' N a s z a n i m a
k a k o n o r m a l a n prosjean ovjek dolazi d o smisla ivota. N e p i t a m o
se, d a k l e , ho je smisao ivota, nego kako se do njega dolazi. Ili
jo preciznije: K a k o se razvija osjeaj osmiljena ivota?

5 U s p . K. P. J R N S , Nicht leben und nicht sterben knnen.

Ruprecht, G t t i n g e n / H e r d e r , W i e n 1 9 7 9 , str. 6 9 , biljeka 1 0 3 .

246

Vandenboeck

und

Dijaloki

karakter

razvoja

osobnosti

I m a bezbroj definicija ovjeka. J e d n a , n a p r v i pogled m o d a udna,

glasi o v a k o : ovjek je bie p r e m a (Katalini). O v o prema i m a u p r
v o m redu svoju filozofsku d u b i n u . Na jezik psihologije o v a k o se p r e v o d i :
N i t k o ne moe postii individualnost, zrelost i autentinost u izolaciji
od drugih. ovjek je u biti dijaloke bie. Na temelju o v a k v e spoznaje
psihoanalitiar F a i r b a i r n r e f o r m u l i r a o je itavu F r e u d o v u psihopatolo
giju tvrdei da k o n a n i stadij afektivnog razvoja nije neovisnost nego
zrela ovisnost.
Iz o v a k v a polazita slijedi d r u g a spoznaja: osobnost je relativan
pojam. Sve kvalitete koje m o e m o navesti o jednoj osobi imaju smisla
samo u meuljudskom odnosu. O v u t v r d n j u m o e m o najbolje ilustrirati
p o d a c i m a iz psihopatologije. K a d n e t k o ne moe uspostaviti n i k a k a v
k o n t a k t s drugima, t a k v u osobu n a z i v a m o i s m a t r a m o psihotinom. Shizofreniari su vjerojatno najizoliraniji ljudi na svijetu. I s t o d o b n o oni
su na u d a n nain v r l o slini jedni d r u g i m a ; u ponaanju, U ideacijskim
t o k o v i m a , u verbalizacijama. O n o to najdublje okira k a d u e m o u jed
nu duevnu bolnicu jest n e d o s t a t a k g o t o v o svake komunikacije meu
pacijentima. O n i mogu ivjeti j e d a n p o k r a j drugoga, s t a n o v a t i u istoj
sobi, jesti za istim stolom desetak ili vie godina a da ne p r o g o v o r e me
usobno. Svaki je na p r v i pogled toliko s a m o d o s t a t a n da se za njega
m o r a b r i n u t i itav ivot. Isto je t a k o znaajno da u k o r a k s d u b i n o m izo
lacije shizofreniar gubi osobni identitet. Razliiti pacijenti govore jed
n a k e stvari, p o k a z u j u j e d n a k e b i z a r n e oblike ponaanja. G u b i t k o m k o n
t a k t a s d r u g i m a ljudi postaju meusobno slini, a ne razlini. T o t a l n a
izolacija n a p o k o n uzrokuje p o t p u n i gubitak k a r a k t e r i s t i n i h c r t a lino
sti, a ne njihovo pojaavanje, k a k o bi n e t k o m o g a o misliti.
Meuljudski je k o n t a k t , d a k l e , n u n i uvjet za razvoj identiteta.
Svijest o t o m e da nas d r u g i p r i h v a a j u bezuvjetno, t j . o n a k v i m a k a k v i
jesmo, omoguuje da p r i h v a t i m o i sebe, da b u d e m o o n o to jesmo, da
ostvarimo vlastitu osobnost. ovjek ne m o e niti poeti biti svjestan
sebe k a o odvojena i n d i v i d u a bez druge osobe s kojom se moe usporediti.
Bez Ti n e m a ni J a .
O b i n o se u psihologiji naglaava vanost bezuvjetne prihvaenosti
od strane majke k a o uvjet svega kasnijeg duevnog razvoja. Ne elimo
nijekati tu p o z n a t u istinu. I p a k , p o t r e b n a je rije o p r e z a : m o d a se k a t
k a d a pretjeruje s t i m naglaskom. Vjerojatno i m a ekstremnih sluajeva
k a d majka ne eli, ne p r i h v a a ili ak i z r a v n o odbaci svoje dijete. Ali
u golemoj veini sluajeva n o v o r o e n a su djeca i p a k p r i h v a e n a bez p o
sebnih uvjeta: o n a jesu o n o to jesu i obino se od njih ne zahtijeva da
budu neto d r u g o . S m e u r a n a , crvena, dreava, i n k o n t i n e n t n a , a ipak d r a
ga za njihove majke koje ih, b a r na s a m o m p o e t k u prihvaaju bezuvjet
n o . A k o je t o m u t a k o , k a k o je o n d a mogue da velik broj odraslih ipak
247

ima p r o b l e m a o k o ljubavi i smisla ivota? O i t o , m o r a postojati i neki

drugi inilac za sretan i v o t .

Pokretai

razvoja

identiteta

Svijest o identitetu p l o d je razvoja. R a z v o j k r o z ivotni ciklus p o

kreu dvije s u p r o t n e sile. Breger ih je n a z v a o tjeskobom i kompetenci
jom. Ne m o r a m o se sloiti s n a z i v i m a , ali njihovo postojanje d a n a s se
vie ne d o v o d i u pitanje.
O i t o je da dijete p r i roenju n e m a svijesti o sebi. O n o ivi u prasmislu, u afektivnoj simbiozi s m a j k o m . Osjeaj sebe, k a d je j e d n o m
r a z b u e n do bilo kojeg stupnja, ima tendenciju da sebe odri, p e r p e t u i r a .
U t o m t r e n u t k u r o d i o se identitet. S v a k o odstupanje od sigurnog osje
aja sebe, t j . od osjeaja i d e n t i t e t a izaziva tjeskobu. P r v i oblik te tjes
kobe jest tjeskoba odvajanja od majke. To je p r v a i najdramatinija
opasnost g u b i t k a jedinstva s b i t k o m , g u b i t k a sebe, t j . prijetnja apsolut
nog z l a nepostojanja. O n a postaje p r o t o t i p m n o g i h kasnijih prijetnji
vlastitom identitetu, p r e m a t o m e i smislu. M o d a je d o b r o ve sada u o
iti o v u distinkciju: z a d a t a k ovjekova i v o t a nije da p r o n a e smisao
nego da ga ne izgubi. Ili d r u g i m rijeima, ne moe se govoriti o i v o t u
bez smisla nego o i v o t u koji je izgubio smisao. T o , rjenikom psiholo
gije, znai gubitak vlastitog i d e n t i t e t a . Tjeskoba odvajanja anticipacija je
s t r a h a od smrti. ovjek je Sein z u m T o d e bie osueno na s m r t
(Heidegger).
K a k o se r a z v o j nastavlja, razliite k o m p o n e n t e identiteta p o s t u p n o
se pounutranjuju. Dijete stjee sigurnost u identifikaciji s majkom, s
ocem, s vrnjacima, sa e n s k o m ili m u k o m ulogom, a poslije u adole
scenciji sa irom socijalnom g r u p o m i idealima. N u t a r n j a s t r u k t u r a koja
se javlja k a o p l o d t i h identifikacija postaje n u t a r n j i izvor sigurnosti.
S v a k o odstupanje o d tih identifikacija uzrokuje tjeskobu. N p r . k a d di
jete j e d n o m naui da je djeak ili djevojica, ono e usko p r i a n j a t i uz tu
psihoseksualnu ulogu. S t a v o v i , osjeaji i ponaanja koja su p o v e z a n a sa
s u p r o t n i m spolom izazivaju tjeskobu jer znae prijetnju vlastitom iden
titetu.
M e u t i m , istodobno s p o t r e b o m za sigurnou u djetetu djeluje i d r u
gi, s u p r o t n i m e h a n i z a m : tenja za rastom, za promjenom, za viim s t u p
njevima Integracije. Tu silu Breger n a z i v a kompetencijom. Dijete t r a i
sigurnost svoje majke, ali je istodobno i znatieljan i zainteresiran istra
iva o k o l n o g svijeta. I m a p o t r e b u da iskusi sebe, svoje odnose s drugima,
te da iskustveno p r o n a e svoje mjesto u o k o l n o m svijetu ljudi i dogaaja.

L. B R E G E R , From Instinct
1974, str. 331 i dalje.

248

to Identity.

Prentice-Hall, Englewood

Cliffs, N.

J.

Identifikacija

kao

nosilac

razvoja

svijesti

identiteta

A k o su tjeskoba i kompetencija p o k r e t a i identiteta, o n d a je iden

tifikacija p u t kojim se i d e n t i t e t ostvaruje. D j e t e t o v a svijest o sebi raz
vija se oponaanjem, imitiranjem i n a p o k o n internaliziranjem, t j . p o u nutranjenjem, i n k o r p o r i r a n j e m k v a l i t e t a i osobina osoba koje imaju
uvstveno znaenje. Taj se proces zove identifikacija, a tijekom razvoja
dijete ostvaruje m n o t v o t a k v i h identifikacija.
K a k o dijete n a p r e d u j e p r e m a adolescenciji i p r e m a odrasloj dobi,
sve vie jaa tenja za k o n z i s t e n t n i m i d e n t i t e t o m . Vidjeli smo da se iden
tifikacija sastoji u internalizaciji emocionalno nabijenih odnosa. A k o se
sada p i t a m o koji su osjeaji ukljueni u taj proces, n a l a z i m o da se oni
mogu svrstati u dvije velike kategorije koje odgovaraju u p r a v o spome
n u t i m m o t i v i m a tjeskobe i kompetencije: osjeaji koji u n a p r e u j u razvoj
i osjeaji koji blokiraju razvoj k o n z i s t e n t n o g identiteta. Dijete se u p r v o m
redu identificira s o n i m a p r e m a kojima ima p o z i t i v n e osjeaje. O v a k v a
se identifikacija r e l a t i v n o l a k o interiorizira. T o m e n a s u p r o t stoji identi
fikacija koja se temelji na strahu i tjeskobi, frustraciji i p o b u n i . Dijete
se identificira i s t a k v i m osobama, ali se t a k v a identifikacija p r e t v a r a
u n u t a r n j u borbu a m b i v a l e n t n i h odnosa. N j e g o v e identitet postati kon
fuzan.
U emu je z a p r a v o v a n o s t identifikacije s o b z i r o m na osmiljavanje
ivota? O d g o v o r n a o v o pitanje n u d i S t o r r o v o shvaanje procesa iden
tifikacije. P r e m a njemu, identifikacija je p o j a v a u kojoj subjekt i objekt
jo nisu rastavljeni j e d a n od drugog, t j . pojavljuju se k a o jedinstvo,
p r e m d a u stvarnosti to nisu. Identifikacija u o v o m smislu moe se sma
t r a t i sredstvom za o t k r i v a n j e sebe, t j . subjekta, a ne neim to p r i p a d a
samo r a z v o j n o m stadiju r a n o g djetinjstva, ega bi se dijete m o r a l o to
prije osloboditi.''
Najprimitivniji i najelementarniji oblik identifikacije jest identifika
cija djeteta s m a j k o m . i v o t poinje u simbiozi s njom i o p r a v d a n o je pret
postaviti da n o v o r o e n e t e k p o s t u p n o postaje svjesno sebe k a o bia
koje ima odvojenu egzistenciju od majke. Na p o e t k u se ini da je svijet
n o v o r o e n e t a solipsistiki: d r u g i ljudi postoje samo sa subjektivne toke
gledita. N o v o r o e n e p o s t u p a s ljudima k a o da su samo z a t o tu da
zadovoljavaju njegove p o t r e b e , a ne k a o s biima koja imaju vlastitu
egzistenciju. Beba obino zaspi k a d su sve njezine p o t r e b e zadovoljene
pa oni koji su zadovoljili te p o t r e b e , to se nje tie, mogu i nestati sve
d o k se opet ne p r o b u d i s n o v i m p o t r e b a m a .
N e z n a m o tono k a k o d u g o traje t o razdoblje. BowIby p r e t p o s t a v
lja da dijete uspostavlja p r v e k o n t a k t e s m a j k o m k a o s odvojenim biem
' A.
str. 76.

STORR,

The

Integrity

of

the

Personality.

Penguin,

Harmondsworth

1977,

249

tek n a k o n petog ili estog mjeseca ivota.* To ujedno znai gubitak pri
m a r n o g identiteta, t j . p r e s t a n a k afektivne simbioze.

Razvoj

ljubavi

G u b i t k o m p r i m a r n o g i d e n t i t e t a poinje razvojni p u t ljubavi. K o d

ove toke s m a t r a m p o t r e b n i m istaknuti jednu distinkciju: treba razliko
vati p a s i v n u i a k t i v n u ljubav. Pasivna ljubav ovdje znai bezuvjetnu
prihvaenost od strane majke. Rekli smo da je u veini sluajeva to da
no jer u p r a v o t i h p r v i h mjeseci dijete se p r i h v a a o n a k v i m k a k v o jest:
n e m o n o bie koje t r e b a brigu. Aktivna se ljubav odnosi na sposobnost
da se uspostavi zadovoljavajui uvstveni odnos s d r u g o m osobom, tj. da
se n e t k o voli. O v a distinkcija, k a k o emo vidjeti tijekom rasprave, ima
p r e s u d n o znaenje za osmiljenje i n d i v i d u a l n o g ivota. ini se da je u p r a
vo to onaj zagonetni inilac koji daje o d g o v o r na prijanje o t v o r e n o pi
tanje zato, u n a t o ranoj prihvaenosti, mnogi odrasli poslije imaju
p r o b l e m a o k o smisla i v o t a : ne znaju ljubiti.
R a z v o j ljubavi usko je p o v e z a n s razvojem panje. D j e t e t o v a se
panja razvija p o s t u p n o . Ispoetka samo p r a t i svijetlei objekt oima,
ali samo dotle d o k je on u v i d n o m polju. P o s t u p n o , m e u t i m , panja
nije samo p r i v u e n a nego i usmjerena. Postaje sposobno zainteresirati se za
stvari i ljude. Najraniji objekt koji za djetetovu panju nosi najvie
zadovoljstva jest majka, o d n o s n o osoba koja se za njega brine. P o s t u p n o
poinje usredotoivati panju na tu osobu, upoznaje je i poinje je volje
ti, to god ta rije ovdje jo znai. A k o dijete n e m a odraslog koji se stalno
za njega brine, t j . koga bi moglo u p o z n a t i i voljeti, razvoj njegova inte
resa bit e oteen t v r d i M a g d a B. Arnold, klasik u prouavanju os
jeaja."
P o z n a t a su S p i t z o v a istraivanja na t o m podruju. Na temelju svo
jih p r o m a t r a n j a djece u sirotitima doao je do zakljuka da djeca koja
nemaju jednog odraslog koji se stalno za njih brine postaju p o v u e n a i ne
zainteresirana. A k o dijete n e m a mogunosti da uspostavi afektivni k o n t a k t
s d o m i n a n t n i m odraslim, a t r o f i r a t e njegove sposobnosti za kasnije me
uljudske odnose. Ta ljubav, odnosno p o z i t i v a n afektivni odnos djeteta
p r e m a d o m i n a n t n o j odrasloj osobi koja se za njega brine nije jednostavno
prenesena ljubav p r e m a h r a n i ili udobnou, k a k o to neki teoretiari mi
sle. To o p o v r g a v a j u u p r a v o Spitzovi p o d a c i jer djeca o kojoj on govori
imala su sve u d o b n o s t i u smislu h r a n e i ostalih fizikih potreba, osim

8 N a v o d i S T O R R , nav. dj., str. 78.

' M. B. A R N O L D , Emotion and
1960, Vol. 1, str. 2 1 2 2 1 4 .

250

Personality.

Columbia Univ.

Press,

New

York

stalnog odraslog koji bi se za njih b r i n u o . Osoblje u sirotitu stalno se

izmjenjivalo po smjenama.^"
D r u g i d o k a z , i to v r l o uvjerljiv, d a o je D e n n i s u vrlo r i s k a n t n o m ,
ali inteligentno smiljenom eksperimentu. S t u d i r a o je t z v . u r o e n e od
govore dviju blizankinja u izolaciji. est mjeseci b r i n u o se za djevojice,
ali bez i k a k v a z n a k a a f e k t a : nije ih m i l o v a o , ne bi im tepao, n i k a d im
se nije nasmijeio. J e d n o s t a v n o im je osiguravao fizike uvjete za ivot.
U n a t o odsutnosti z n a k o v a afektivnosti p r e m a djevojicama, nije naao
n i k a k v o oteenje u njihovu n o r m a l n o m a f e k t i v n o m razvoju, osim m o d a
blage retardacije u psihomotorici. Na temelju te opservacije formulirao
je znaajan z a k l j u a k : D j e t e t u su, dodue, p o t r e b n i ljubav i njenost, ali
je m n o g o vanije da samo ima p r i l i k u nekoga u p o z n a t i i voljeti.^i
M o d a e nas i z n e n a d i t i ovaj z a o k r e t . Mi smo naueni govoriti o p a
sivnoj ljubavi k a o o n u n o m uvjetu za itav razvoj, t j . da je dijete vo
ljeno, eljeno i bezuvjetno p r i h v a e n o . Ne nijeemo da na metafizikom
p l a n u t a k v a ljubav i m a p r i m a t . Ali p o n a v l j a m o : o n a je u veini sluajeva
datost. 2a i n d i v i d u a l n u d o b r o b i t vanija je sposobnost a k t i v n e ljubavi,
t j . da ovjek i m a n e k o g a koga m o e voljeti.

Klinika

potvrda

vanosti

objekta

ljubavi

Osjeamo da je gornja t v r d n j a toliko b r e m e n i t a da za nju m o r a m o

nai p o t v r d u i s druge strane. Na sreu t a k v i h p o t v r d a ima u klinikoj
psihologiji, o d n o s n o psihopatologiji i to s d v a p o d r u j a : 1. n o v o shva
anje p s i h o d i n a m i k e depresije i 2. p s i h o d i n a m i k a suicidalnih pacijenata.
V o d e a imena psiholokog shvaanja depresije jesu Silvano Arieti i
Jules B e m p o r a d . Arieti o v a k o skicira psihiko dogaanje u svijesti depre
sivne osobe. B u d u a d e p r e s i v n a osoba bila je voljena i p r i h v a e n a u dje
tinjstvu m o d a ak p r e t j e r a n o . Na tu pasivnu ljubav o d g o v a r a
spremnou da se povjeri, da se identificira s roditeljskim likom i t a k o
stvori sigurnost i d e n t i t e t a . A k o zbog bilo kojeg razloga (roenje b r a t a ,
r a s t a v a roditelja itd.) d o i v i n e s t a n a k objekta ljubavi, stvara se dispo
zicija za depresiju. G u b i t a k se p r e t v a r a u prijetnju i opasnost za identitet.
A k o se to stanje fiksira, razvija se depresija. U k r a t k o , bit depresije nije
u t o m e da osoba misli da je n i t k o ne voli ( p r e m d a obino to kae) nego
u t o m e da n e m a vie n i k o g a koga bi o n a mogla voljeti. Na taj nain i
v o t postaje besmislen jer prestaje osnovni dijaloki odnos.i-

"> Citirano prema A R N O L D , nav. dj., str. 2 1 3 .

" M. B. A R N O L D , nav. dj., str. 2 1 5 .
12
London
Disorders.
ment and

S. A R I E T I and J. B E M P O R A D , Severe and Mild Depression. T a v i s t o c k Pubi.,

1 9 8 0 . Na istoj je liniji i A. T. B E C K , Cognitive Therapy and the Emotional
l U P , N e w Y o r k 1 9 7 6 . U s p . t a k o e r M . S Z E N T M A R T O N I , Moral Judg
Depression. Tesi di d o t t o r a t o , U n i v . P o n t . Salesiana, R o m a 1 9 8 1 .

251

D r u g i , m o d a jo uvjerljiviji d o k a z p r u a n a m p s i h o d i n a m i k a sui
cidalnih osoba. K o d suicidalnih t v r d i J r n s dolazi do suenja
p r o s t o r a za miljenje i doivljavanje. Bitni m o m e n t p r i tome jest n e m o
gunost da sebe vidi u odnosu p r e m a drugima. A u t o r t v r d i da k o d sui
cidalnog n i t k o ne m o e rei u emu je smisao njegova i v o t a jer to ne
ulazi u njegovu svijest. J e d i n o to je mogue uiniti jest vezati svoj i v o t
uz njegov, p o n u d i t i se k a o objekt ljubavi. O v o moe znaiti p r v i k o r a k
u p o t r a z i za smislom.^* Biti vaan u osobnom odnosu to je temelj
no iskustvo smisla ivota. A k o to iskustvo n a z o v e m o ljubavlju, o n d a se
z a t v a r a k r u g : ljubav je temeljno iskustvo smisla. Ili drugim rijeima,
u ljubavi z n a m o da postojimo, to je sinonim za smisao. Pokuajmo raz
r a d i t i ovu n o v u spoznaju.

Umijee

ljubavi

Fromm

Majstorsku analizu ljubavi d a o je E. F r o m m u svojoj knjizi Umijee

ljubavi. Veina ljudi vidi p r o b l e m ljubavi u biti voljen, a ne u voljeti
k o n s t a t i r a gorku istinu F r o m m . Dijete najprije, sigurno, doivljava
ljubav u p a s i v n o m obliku: ja sam voljen. Voljen sam jer sam dijete svo
je majke; voljen sam jer sam bespomono. O p e n i t o : voljen sam zbog
onoga to jesam, o d n o s n o jo preciznije: Ja sam voljen jer postojim. To
je pasivno iskustvo. N i t a ne t r e b a initi da se b u d e voljen: majina
je ljubav bezuvjetna. J e d i n o to t r e b a da inim da postojim, da sam
njezino dijete. Ali u p r a v o ta pasivnost ima i svoju negativnu stranu.
Ljubav se ne moe niim zasluiti. A k o je nema, dijete ne moe niim uv
jetovati d a b u d e .
P r e m a F r o m m u , ovo pasivno iskustvo ljubavi k a r a k t e r i z i r a ak p r
vih osam godina ivota. D o t l e dijete z n a (ili ne zna) samo to da je vo
ljeno zbog toga to jest. O n o jo ne voli a k t i v n o nego jednostavno za
h v a l n o i r a d o s n o o d g o v a r a na to to je voljeno. T e k n a k o n osme godine
poinje se razvijati n o v i osjeaj: stei ljubav s pomou vlastite aktivnosti.
I s p o e t k a e dijete d a t i neto majci (ili o c u ) : sliku, pjesmicu, cvijet. Ideja
o biti voljen p r e t v a r a se u ideju o stvaranju ljubavi. Ali trai se jo
m n o g o godina do p o t p u n o zrele ljubavi. I n f a n t i l n a ljubav slijedi naelo:
Volim jer sam voljen. Z r e l a se ljubav r a v n a po naelu: Voljen sam
jer volim. N e z r e l a ljubav slijedi naelo: Volim te jer te trebam. Zrela
ljubav r a v n a se po naelu: T r e b a m te jer te volim.i*
Z a u s t a v i m o se jo t r e n u t a k na odnosu majka-dijete s o b z i r o m na
ljubav. Majina ljubav p r e m a djetetu ima d v o s t r u k u ulogu, odnosno p o
t v r d a djetetova i v o t a i m a dvostruki vidik. J e d a n je briga i odgovornost

"

K.

P.

JRNS,

" E. F R O M M ,

252

nav.

dj.,

str.

70.

The An of Loving.

Unwin

Ltd., L o n d o n

1976,

str.

37. i

dalje.

za njegov i v o t : bez majine brige i ljubavi dijete ne bi moglo fiziki

preivjeti. D r u g i je vidik dublji. To je stav koji detetu ulijeva ljubav
za ivot, a oituje se u o v i m osjeajima: d o b r o je ivjeti; d o b r o je biti
djeak ili djevojica; d o b r o je biti na ovoj Zemlji; d o b r o je to sam se
r o d i o ! N a alost, zakljuuje F r o m m , u g l a v n o m sve majke uspijevaju
u tome da im dijete preivi, ali samo m a l o njih uspijeva uliti i tu i v o t n u
radost u djecu.^^
Mislim da se u o v a k v o j analizi d i n a m i k e ljubavi izmeu majke i
djeteta jasno o c r t a v a v a n o s t ljubavi za osmiljenje ivota. N a i smisao
ivota znai biti z a d o v o l j a n to postojimo. Jer biti je sam smisao. Psiho
loki gledano, osmiljeni i v o t znai u p r a v o t o : bolje je biti nego ne biti.

Umjesto

zakljuka

Psiholoka analiza odnosa ljubavi i smisla i v o t a dovela nas je do

spoznaje o vanosti sposobnosti ljubavi. Vjerujemo da smo time dali
b a r djelomian o d g o v o r na pitanje o genezi osmiljenog ivota. T a k o e r
smo uvjereni da ove analize imaju o d r e e n u implikaciju za odgojnu p r a k
su i za samoodgoj.
U n a t o t o m e osjeamo da smo istodobno otvorili i nova, m o d a
tjeskobna pitanja. P r v o je t a k v o pitanje: A k o je u neijem ivotu p r v o
iskustvo ljubavi bilo n e g a t i v n o ili p r o m a e n o , je li time taj ivot n e p o
pravljivo izgubljen? D r u g i m rijeima, postoji li k a k v a d r u g a mogunost
da se ovjek u svojem i v o t u susretne s i z v o r o m ljubavi, da doivi k a k o
je njegov i v o t i p a k p r i h v a e n bezuvjetno?
D r u g o pitanje koje se o t v a r a odnosi se na apsolutni smisao svega
postojeeg. A k o ovjek nije d o s t a t a n sebi, o n d a ni njegov smisao ne moe
stajati za sebe, bez sveobuhvatnog, aposolutnog smisla.
O d g o v o r i na ta p i t a n j a ne lee vie u domeni empirijske psihologije.
Uostalom, ovjek i nije p o t p u n o shvatljiv samo psiholoki. I m a pitanja
na koja odgovor moe d a t i samo O n a j , koji je u ljubavi stvorio ovjeka
Bog. R a z r a d u N j e g o v a o d g o v o r a o ovjeku p r e p u t a m o teologiji.

1 Isto, str. 46.

253

LOVE A N D M E A N I N G OF LIFE

Summary
People who experience love do not question the meaning of their lives
love itself renders life meaningful. This observation makes the starting point for
an analysis of the role love plays in finding the meaning of life. The development
of love parallels with the development of self-identity. The author points out the
importance of the distinction between passive and active love, i.e. of being loved
and of being capable to love others. For the development of a positive self-identity is not sufficient only the experience of being loved, but is also necessary
a capacity to enter into satisfactory emotional relations with others. The peak
of the development of self-identity is seen as feeling, which can best be described
as jou of life. This positive attitude toward life is equaled at the end of the
paper with the feeling of a meaningful life.

254