Sarajevski Casopis

SARAJEVSKI FILOLOKI SUSRETI II: ZBORNIK RADOVA (knj.
I)
Odravanje meunarodne naune konferencije Sarajevski filoloki susreti II

i objavljivanje Zbornika radova finansijski su potpomogli:
Federalno ministarstvo kulture i sporta
Fondacija za izdavatvo, Sarajevo
Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke
Izdava:

Bosansko filoloko drutvo,

Franje Rakog 1, Sarajevo,
www.bfd.ba
Za izdavaa:
Ismail Pali
Redakcija:
Munir Drki, Sanjin Kodri, Ismail Pali i Vahidin Preljevi
Meunarodna redakcija: Lada Badurina (Rijeka), Tatjana Beanovi (Niki),

Branimir Belaj (Osijek), Robert Bokowski (Katowice),

Rajka Gluica (Niki), Zvonko Kova (Zagreb), Jasmina

Mojsieva-Gueva (Skoplje), Vesna Mojsova-epievska

(Skoplje), Aleksandar Stefanovi (Pariz), Bogusaw

Zieliski (Poznanj)
Glavni urednik:
Ismail Pali
Sekretari Redakcije:
Azra Hodi-avki i Nehrudin Rebihi
ISSN 2233-1018
Zbornik izlazi svake druge godine i donosi radove koje su autori na temelju referata izloenih
na meunarodnoj naunoj konferenciji Sarajevski filoloki susreti pripremili za objavljivanje.
Zbornik je indeksiran u bibliografskim bazama EBSCO i CEEOL.
U elektronikom obliku Zbornik je dostupan na internetskoj stranici izdavaa: www.bfd.ba
ISSN 2233-1018
Zbornik radova
(knjiga I)
Uredili
Ismail Pali i Munir Drki
Bosansko filoloko drutvo

Sarajevo, 2014.
Sadraj
Redakcijska napomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Refik BULI
Govor Bonjaka Srebrenice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Jelena VLAI DUI Elenmari PLETIKOS OLOF
Akustike posebnosti akuta u akavskom, kajkavskom i starotokavskom
govoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Aleksandar STEFANOVI
Kvantifikacija imenica pluralia tantum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45
Ermina RAMADANOVI
Novi pogled na neke stare naine tvorbe rijei (O nekim novim tvorbenim
nainima ili o starim na nov nain) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68
Sanda Lucija UDIER
O valentnosti imenica u hrvatskome jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
Branimir BELAJ
Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima
hrvatske apozicijske sintagme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110
Mirela OMEROVI
Strukturni modeli nekongruentnih sintagmi s kvalitativnim znaenjem
u bosanskome jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
Halid BULI
Upotreba vokativa u reeninoj strukturi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140
Ismail PALI
Mogui okvir za opis epistemikomodalnih iskaza u bosanskome jeziku . . . . . . 153
Mirjana POPOVI
Novi pojmovnik lingvistike govora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182
5
Amela EHOVI
Razgovorna leksika i njena funkcija u hip-hop pjesmama . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193
Elma DURMIEVI-CERNICA
Pueritivi u bosanskome jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200
Lada BADURINA Ivo PRANJKOVI
O dijalogu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216
Nikolina PALAI Nada IVANETI
Eufemizam u slubi objektivnosti strategije vrednovanja u recenzijama
znanstvenih tekstova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227
Robert BOKOWSKI
Percepcija bosanskog jezika u Poljskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242
Munir DRKI
Kulturna interakcija izmeu Orijenta, Bosne i Evrope na primjeru prijevoda
Rumijeve Mesnevije na bosanski jezik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 252
Podaci o autorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265
REDAKCIJSKA NAPOMENA
U Sarajevu je 13. i 14. decembra 2012. godine odrana druga redovna meunarodna nauna konferencija Sarajevski filoloki susreti II. Knjiga
I Zbornika donosi prihvaene radove iz oblasti lingvistike koje su autori na
temelju podnesenih referata na spomenutoj konferenciji pripremili za objavljivanje.
Redakcija Zbornika posebno se zahvaljuje autorima, recenzentima,
svim uesnicima, Organizacionom odboru konferencije, sponzorima te svima
koji su doprinijeli uspjenom odravanju konferencije i objavljivanju ovoga
zbornika.
Redakcija
UDK: 811.163.4*3'282 (497.6 Srebrenica)
Refik BULI
Govor Bonjaka Srebrenice

KLJUNE RIJEI: govor, Bonjak, Srebrenica, ijekavskoakavski dijalekt,
istonohercegovaki dijalekt
Govor Bonjaka Srebrenice zanimljiv je s vie aspekata. Jedan od njih je pitanje zamjene dugog jata, drugi je njegova aktuelnost i pitanje vitalnosti ili
opstanka, s obzirom na izvreni genocid, raseljavanje i smanjen broj izvornih
govornika, trei je pitanje njegove dijalekatske pripadnosti, a sve ih objedinjuje neistraenost ovoga govornog idioma. U literaturi o bosanskim i hercegovakim dijalektima postoje izvjesna neslaganja koja se tiu dijalekatske
pripadnosti srebrenikoga govora. U ovome su radu predstavljene neke od
najznaajnih osobina u govoru Bonjaka Srebrenice usporeene s osobinama
ijekavskoakavskog (istonobosanskog) dijalekta i susjednog (jugo)istonobosanskoga govornog tipa istonohercegovakog dijalekta. Pokazano je da su
ovi govori slini u nizu osobina, ali i da imaju izvjesnih diferencijalnih crta te
da postojee granice izmeu dvaju ijekavskih bosanskohercegovakih dijalekata prisutne u literaturi treba uzeti s rezervom.
1. Govor Bonjaka Srebrenice do sada nije istraen i ono to je napisano

o tome, koliko je meni poznato, samo je rad o zamjeni dugog jata u tome govoru, objavljen 2007. godine u asopisu Knjievni jezik.1
2. Govor Bonjaka Srebrenice moe biti zanimljiv s vie aspekata. Jedan od njih je pitanje zamjene dugog jata, drugi je njegova aktuelnost i pitanje
vitalnosti ili opstanka, s obzirom na izvreni genocid, raseljavanje i smanjen
broj izvornih govornika, trei je pitanje njegove dijalekatske pripadnosti, a sve
ih objedinjuje neistraenost ovoga govornog idioma.
1 V.: Buli 2007. Dijelovi ovoga teksta koji se odnose na zamjenu dugog jata daju se na osnovu navedenog rada.
Refik Buli: Govor Bonjaka Srebrenice
2.1. Dijalekatska slika bosanskohercegovakog prostora po mnogim je

odlikama veoma zanimljiva i znaajna u izuavanju ukupnih dijalekatskih odnosa u srednjojunoslavenskom dijalekatskom mozaiku, pa i u irem slavenskom prostoru. Jedna od tih zanimljivosti jeste i pojava tzv. mijeanih refleksa
jata, prvenstveno ekavsko-jekavskih, koji su u bosanskohercegovakom ijekavsko-ikavskom kompleksu neoekivani.
Ekavska je zamjena dugog jata na podruju Bosne i Hercegovine teritorijalno ograniena na zapadni periferni prostor ijekavskoakavskog dijalekta
oko Tenja i Maglaja, potom na uski prostor Kladnja i Plahovia u njegovu
predgrau, a takva je zamjena jata potvrena osamdesetih godina prolog stoljea i u govoru sarajevskih Bjelava i Rajeve kod Teslia.
2.2. Pretpostavljalo se da bi ekavsko-jekavski govor mogao biti zastupljen i u govoru Srebrenice. Slobodan Remeti je u svome radu O jo jednom
nezapaenom ekavsko-jekavskom bosanskom govoru, u kojemu pie o ekavsko-jekavskom govoru Kladnja i Plahovia, napisao da podaci sa kojima on
raspolae naprosto podrazumjevaju (!) situaciju slinu plahovikoj i u govoru
bar jednog dijela srebrenikih Muslimana (1981: 186).
Eventualnu mogunost javljanja ekavsko-jekavskih refleksa jata u govoru Srebrenice, najvjerovatnije na osnovu spomenutog Remetieva rada, a
moda i na osnovu nekih vlastitih saznanja, iznio je i profesor Devad Jahi u
knjizi Jezik bosanskih Muslimana iz 1991. godine i u njenom ponovljenom izdanju Bonjaki narod i njegov jezik iz 1999. godine. Govorei u tim knjigama
o ekavsko-jekavskom govoru Tenja i Maglaja, on kae da se isti takav govor
javlja u oaznim podrujima ijekavskoakavskog dijalekta (Kladanj, moda
Srebrenica i stari sarajevski govor) (1991: 14; 1999: 16). U knjizi Bosanski
jezik u 100 pitanja i 100 odgovora iz 1999. godine on kae da je tom tipu
(ekavsko-jekavskom, nap. R. B.) moda pripadao i govor Srebrenice, koji je
praktino zbrisan sa lica zemlje (i sa dijalektoloke karte, takoer). Sluaj Srebrenice u nauci bi pripadao kategoriji nestalih govora ili govornih atlantida,
koji e za sobom ipak ostaviti traga, u vidu nekih govornoizbjeglikih fragmenata, kao svjedoka unitenja govora formiranih vijekovima, koji nasilno
iezavaju na pragu XXI vijeka (1999b: 78).
Za razliku od eventualne mogunosti javljanja ekavizma u govoru Srebrenice, Jahi je u Gramatici bosanskog jezika, govorei o ekavsko-jekavskim
govorima iznio eksplicitan stav: Isti takav refleks sauvan je i u nekim junijim govorima istonobosanskoga dijalekta (u govoru Kladnja, Srebrenice i u
starom sarajevskom govoru) (Jahi Halilovi Pali 2000: 41).
10
Sarajevski filoloki susreti II: Zbornik radova (knj. 1)
2.3. Izneseni stavovi Devada Jahia o nestalim govorima i govornoj

atlantidi i razliiti podaci o zamjeni jata u srebrenikom govoru te mogue
novo pitanje o dijalekatskoj pripadnosti govora srebrenikih Bonjaka dovoljan su poticaj za istraivanja u vezi ovim govorom i spaavanje nestaloga
govora.
Nije mi poznato da je neko do 1992. godine detaljnije istraivao govor
Srebrenice kako bi se dolo do pouzdanih saznanja o zamjeni jata, ali je u
Srebrenici, u ariji, popunjen Upitnik za ispitivanje bosansko-hercegovakih
govora. Srebrenica je bila oznaena kao punkt broj 73, a Upitnik je popunio
prof. dr. Asim Peco u julu 1980. godine.2
Graa iz Upitnika za ispitivanje bosansko-hercegovakih govora ne potvruje prisustvo ekavskih refleksa jata u dugim slogovima u govoru Bonjaka
Srebrenice, a to ne potvruje ni moje terensko istraivanje.
U govoru Bonjaka Srebrenice potvreni su brojni primjeri dvoslonih
i jednoslonih refleksa jata, ali nema primjera ekavske zamjene u dugim slogovima.3
Oekivano je da su govori uz Drinu mogli imati izvjesnih utjecaja ekavskoga izgovora s obzirom na mogue kontakte sa ekavskim standardom do
kojih je moglo dolaziti zapoljavanjem u Srbiji ili drugim kontaktima, ali se
u govoru Srebrenice takvi utjecaji ne mogu precjenjivati.4 Eventualno doseljavanje muslimanskog stanovnitva iz srbijanskih gradova 1862. godine u
Srebrenicu ne moe se takoer uzeti kao ozbiljan argument koji bi mogao podrazumijevati ekavske utjecaje, s obzirom na to da je u Srebrenicu, prema dostupnim podacima, te godine doseljeno svega 55 osoba te da su bile s uikog
podruja.5
3. Drugi aspekt koji je zanimljiv u vezi s govorom Bonjaka Srebrenice
pitanje je njegove dijalekatske pripadnosti. U vezi s ovom pitanjem u ranijoj
literaturi nema jasnog miljenja.
2 Informatori su mu bili: msa Lanin, 1920, domaica, nepismena, sim Tpi, 1943, voza, pismen. Prema Pecinim podacima iz toga vremena u gradu je bilo oko 75% Bonjaka.
Upitnik za ispitivanje bosansko-hercegovakih govora nije popunjen ni u jednom srebrenikom selu.
3 Zanimljivo je da ni u Upitniku niti u mojim podacima s terena nisu potvreni ak ni oni
ekavizmi od likova s dugim jatom koji su esti u drugim ijekavskim govorima. V.: Dei
1976: 118120; Peco 1964: 58; Jahi 2002: 84; Petrovi 1971: 51; Vujii 1990: 68 i dr.
4 Treba imati na umu i injenicu da su s druge strane Drine takoer bili ijekavski govori, ali
pod jakim utjecajem ekavskog standarda.
5 O ovome v. u: Hodi 1958: 134136.
11
3.1. U svojoj studiji o ijekavskoakavskom dijalektu Dalibor Brozovi

je ovako odredio dio june granice ijekavskoakavskog dijalekta:
Na junom je potezu crta Srebrenica na Drini Krivaja uvuena na
sjever kod Vlasenice (planina Javor), s tim da je Vlasenica na granici
(ili moda ije. otok?), a Gojsalii jugoistono od kladnja (treba sjeveroistono, nap. R. B.) jo su relativno vrlo izraziti predstavnici ije.
dijalekta. (Brozovi 1966: 169)
Senahid Halilovi je u radu Bosanskohercegovaki govori u vezi s granicom ijekavskoakavskog dijalekta napisao: Na istoku obuhvaa tuzlansku
oblast; u oblasti Srebrenice pa do ua Drinjae granica izbija do Drine, odatle
ide do rijeke Save kod Brkog (2005).
Ovakav opis istone granice ijekavskoakavskog dijalekta slae se sa
stanjem na karti iji je autor Dalibor Brozovi a koja je objavljena u knjizi Jezik u Bosni i Hercegovini (2005) uz Brozoviev rad Mjesto bosanskohercegovakih govora u tokavskom narjeju. Na toj se karti nalazi raspored dijalekata
na podruju Bosne i Hercegovine i na njoj nije ucrtana Srebrenica, ali ijekavskoakavski dijalekt zahvata jedan dio prostora uz Drinu, po mome miljenu
i dio na kome se nalazi Srebrenica.
Na dijalektolokoj karti tokavskog narjeja iji je autor Pavle Ivi a
koja se nalazi u Enciklopediji Jugoslavije6 Srebrenica i cijeli pojas uz Drinu
oznaeni su kao istonohercegovaki dijalekt. To znai da postoji teritorijalni
kontinuitet istonohercegovakog dijalekta od Hercegovine do Save i da Srebrenica pripada istonohercegovakom dijalektu. Poto je Brozovi bio koautor knjige, sigurno je dao i svoju saglasnost na kartu iz knjige iji je autor
Pavle Ivi.
Ove napomene dovoljne su da pokau kako za pitanje dijalekatske pripadnosti govora Srebrenice nema ujednaenog miljenja.
Iako pitanju dijalekatske granice ne treba davati preveliki znaaj u
sadanjim bosanskohercegovakim uvjetima, s obzirom na to da su u mnogim metanastazikim oblastima arhaini bosanski govori doivljavali znatne
promjene u pravcu novotokavizacije, mislim da usporedba govora Bonjaka
Srebrenice s istonobosanskim (ijekavskoakavskim) dijalektom, kome se u
literaturi taj govor pripisuje, i (jugo)istonobosanskim govornim tipom jugoistonog poddijalekta istonohercegovakog dijalekta moe pomoi sagledava6 Knjiga: Dalibor Brozovi Pavle Ivi, Jezik, srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili
srpski, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 1988.
12
nju ukupnih odnosa meu govorima istonobosanskog podruja, pa u tome i

govora Bonjaka Srebrenice.
3.2. Ovdje e biti predstavljene osobine ijekavskoakavskog dijalekta
koje je dao Dalibor Brozovi u svojoj studiji o ijekavskoakavskom dijalektu
te istonobosanskih takavskih govora koje je objavio Devad Jahi u monografiji o ijekavskotakavskim govorima istone Bosne sa osobinama u govoru
Bonjaka Srebrenice.
3.2.1. Govor Bonjaka Srebrenice s ijekavskoakavskim dijalektom
povezuje vie zajednikih osobina, ali je evidentno i prisustvo izvjesnog broja
diferencijalnih crta. Radi lakeg usporeivanja i bolje preglednosti, osobine e
biti predstavljene u tabelarnom pregledu.
Ijekavskoakavski dijalekt7
dugi jat je obino dvosloan ijekavski refleks, ali se
pojedinosti refleksa razlikuju od Vukova tipa
katki jat daje je
fonetski lik dtelina
sporadino uvanje C + rje: grjehota i sl.

+8
+
+
gotovo redovno n > e u zamjenikim i prilokim

korelativima
ikavizmi slini kao u drugim neikavskim govorima
samo neto, neko

+
potvreno, ali rjee: utiti
ikavski refleks pr, prd, prko

samo je pred, preko
djelimino uvanje je ili i(j)e ispred j: smjjat se i sl.
prisustvo oblika prija

+
ao >
+
aest > st
jedanes
7 Redoslijed i formulacije ijekavskoakavskih osobina iz praktinih e razloga biti uglavnom prema poglavlju Osobine istonobosanskog dijalekta iz Brozovieve rasprave Ijekavskoakavski, 132162. U nekim formulacijama ijekavskoakavskih osobina u ovome stupcu, radi vjerodostojnosti predstavljanja, bit e i preuzetih dijelova formulacija iz
Brozovieva teksta, koje se iz praktinih razloga nee oznaavati kao citati. Uzimat e se
samo one osobine koje mogu biti znaajne za odreivanje dijalekatske pripadnosti ekavsko-jekavskih govora.
8 Znakom + oznaava se prisustvo, a znakom odsustvo osobine.
13
Ijekavskoakavski dijalekt7
grb, grebe
o u mohuna
a u anamo
i u m, d
prijeglas potpuno poremeen
dosta razvijena redukcija kratkih vokala, no slabije
nego u zap. Bosni
infinitiv bez i
postojanje diftonga ie i uo
samoglasnici tee k zatvorenom izgovoru
novo i najnovije jotovanje dosljedno je obuhvatilo
samo l i n
r je redovito u prezentu od moi
r je esto u prezentu od kazati (krm)
prijelaz l > o izvren, ali ima dosta analokih
regresija
postoje zvuni i bezvuni labiodentalni okluziv w i
kao u Vareu9
dobro se uva t u tko
d se reducira u sekvencama dn, d i dm
dobro se uva fonem h
refleksi i
sibilarizacija u analokom povlaenju
samo je grblje, tako i vrabac
nema potvrde za leksem

+
ne potpuno, ali ima potvrda:

miom, muom
moe se odnositi samo na i
nije uvijek, ima mnogo
primjera i sa i
ne, skoro je dosljedno i

jotovanje d i t
javlja se i moe
+
ima potvrdu
izvren dosljedno
bez t
potvrde samo za sekvencu
dn jednim, jenim, ali ima
potrda i bez redukcije d
ima primjera sa djeliminom

redukcijom
dosljedno t i d, potvrda
samo za puati
potvrda samo za kaiki
9 Grafemske su oznake pribline Brozovievim. V.: Brozovi, Ijekavskoakavski, 139140.
14
vrlo velik broj bliih i daljih metateza

dugosilazni akcent moe stajati na svakom slogu u
rijei
kratkosilazni akcenti su preneseni
mjestimino uvanje metatonijskog akuta
postojanje predakcenatskih duina
dug nastavak u aoristu
nema duljenja vokala pred sonantima
sufiks -ie ima kratko i
brojke devet i deset bez duine
akcent zamjenica u gen. mne, tbe, sbe
opozicija u neodr. obliku .r. sr. r.: nva nvo
postojanje oblika genitiva plurala bez a: godin i sl.
nastavak -im u instrumentalu i-deklinacije
ima imperfekt, koji nije est i nije sveden samo na

biti
aorist je normalan oblik i veoma est
ima habitual
ne dosljedno
potvrda samo za leksem

snce
sufiks -ite ima dugo i:

godte
+
ne, ve: mn, tb, sb
nva nvo
ne, ve kao i u standardnom

jeziku: kvi, ksti, nu,
glu samo je jedna potvrda
za om: sljom
sigurne potvrde samo za biti

+
+
ali nije est kao u ijea: on
bi doi
3.2.2. Usporedbe pokazuju da se govor Bonjaka Srebrenice u

nizu osobina razlikuje od ijekavskoakavskog dijalekta. Tako u prikupljenoj grai iz govora Bonjaka Srebrenice nema potvrda za:
sporadino uvanje C + rje: grjehota i sl.,
n > e u zamjenikim i prilokim korelativima,
ikavski refleks pr, prd, prko,
djelimino uvanje je ili i(j)e ispred j: smjjat se i sl.,
prisustvo oblika prija,
15
oblike grb i grebe,

i u m, d,
potpuno poremeen prijeglas (ali ima potvrda: miom, muom),
dosta razvijenu redukciju kratkih vokala (redukcija se moe odnositi
samo na i),
postojanje diftonga ie i uo,
zatvoreni izgovor samoglasnika,
redovito r u prezentu glagola moi,
mnogo analokih regresija u alternaciji l/o,
postojanje zvunog i bezvunog labiodentalnog okluziva w i kao u
Vareu,
reflekse i ,
mnogo primjera sibilarizacije u analokom povlaenju,
vrlo velik broj bliih i daljih metateza,
uvanje t u tko,
dugosilazni akcent na svakom slogu u rijei,
uvanje metatonijskog akuta i
postojanje predakcenatskih duina,
kratko i u sufiksu -ie,
akcent zamjenica u gen. mne, tbe, sbe,
postojanje oblika genitiva plurala bez a: godin i sl.
Razlika je i u novom i najnovijem jotovanju koje je u ijekavskoakavskom dijalektu obuhvatilo samo sonante l i n, a u govoru Bonjaka Srebrenice
skoro je dosljedno i jotovanje suglasnika d i t.
Od vanijih ijekavskoakavskih osobina u govoru Bonjaka Srebrenice nema neprenesenih dugosilaznih akcenata i predakcenatskih duina, nema
dosljednog akavizma, ali ima habitual i izostanak duljenja vokala u sekvenci
vokal + sonant + konsonant. Izostanak duljenja i habitual mogu ukazivati na
predmigraciono stanje ovih govora i njihovu raniju bliu vezu s ijekavskoakavskim govorima.10
10 U vezi s izostankom duljenja treba naglasiti da je Brabec (1955: 224) na karti na kojoj
je predstavio rasprostranjenost sekundarnog duenja podruje Srebrenice oznaio kao
mjesto na kome i ima i nema te osobine. Prema oznaci na karti, moglo bi se zakljuiti da je
sekundarno duljenje prisutno u manjoj mjeri.
16
3.3. U Jahi 2002 navode se osobine sjevernih ijekavskotakavskih muslimanskih govora koje ujedno predstavljaju i razliku prema junim ijekavskotakavskim muslimanskim govorima.11
Osobine sjevernih muslimanskih
govora12
Imaju makar i slabo izraene pojave
izvjesne pomjerenosti vokalske boje
(znaote, kraove, tuodi) i diftongizacije:
kusi, bue
Imaju izraenu osobinu elizije
neakcentovanih kratkih vokala i i u
Jo uvaju (samo krajnji sjeverozapadni)
oblik greblje.
Vea frekvencija ekavizama
(ovek, dvesta, primetio, samo u
sjeverozapadnim)
Imaju vei broj sekundardnih
ijekavizama (vijer, mijer, primijerio)
Neizvrena jotovanja: ivjela,
zarobjenik, djevojka, tjerati
ire rasprostranjena pojava

nerazlikovanja afrikatskih parova
Ouvana grupa st na kraju rijei (plast,
vlast, mladost)
Imaju promjenu tipa Muje, Jove i
Mujinica, Jovinica
Pluralski oblici vabe, ljive, oze
Prisustvo ili odsustvo u govoru

Bonjaka Srebrenice
nema potvrda zatvorenosti niti

diftongizacije
samo i, za u je potvrda samo ldac
samo je grblje
nema ekavizama
ne, samo: vdijer, stijr, ali: mir, vir,

ir, kompir itd.
samo vjeli / v(i)li, zarobljnk,

djvjka, ali je skoro dosljedno
jotovanje d i t
+
+
da kod ovih primjera, ali izostaje u
brojevima: jedanes
+
+
11 Ovdje emo radi lakeg praenja osobina navesti tabelarni pregled osobina sjevernih ijekavskotakavskih muslimanskih govora koje daje Jahi i, naporedo s njima, prisustvo ili
odsustvo tih osobina u govoru Bonjaka Srebrenice, prema mome istraivanju.
12 Ovi govori pripadaju istonobosanskom govornom tipu jugoistonog poddijalekta istonohercegovakog (ijekavskotakavskog) dijalekta.
17
Osobine sjevernih muslimanskih

govora12
Prisustvo ili odsustvo u govoru

Bonjaka Srebrenice
Ostaci starijih oblika deklinacije
nema primjera tipa godin, marak i sl.

+
+
+
+
Promjena tipa dijete dijeta

Rijedak imperfekt
Poznat habitual
ea leksema kurjak nego vuk
Neprenesen dugosilazni akcent
(trefljv, odmotv)
Akcent jrca, pka (s kratkouzlaznim)
Usporedba ovih govora pokazuje izvjesne slinosti govora Bonjaka

Srebrenice sa sjevernim bonjakim govorima istonobosanskoga govornog
tipa jugoistonog poddijalekta istonohercegovakog (ijekavskotakavskog)
dijalekta. Od vanijih ijekavskoakavskih osobina zanimljivo je prisustvo
habituala i neprenesenih dugosilaznih akcenata. Obje ove osobine ukazuju na
novotokavizaciju jugoistonobosanskog prostora.
4. Usporedba govora Bonjaka Srebrenice s ijekavskoakavskim dijalektom i susjednim (jugo)istonobosanskim govornim tipom jugoistonog
poddijalekta istonohercegovakog dijalekta pokazuje da govor Bonjaka Srebrenice ima slinosti i sa jednim i sa drugim govorima. Slinosti sa ijekavskoakavskim dijalektom ukazuju na to da je podruje Srebrenice u prolosti
nesumnjivo pripadalo istom tipu13 govora kao i govori tuzlanske oblasti, ali
da je novotokavizacija na tome prostoru bila znatnija nego na tuzlanskom
podruju. S druge strane, slinosti srebrenikoga govora sa susjednim istonohercegovakim govornim tipom na podruju istone Bosne ukazuje na to da
je i taj govorni tip istonohercegovakog dijalekta na prostoru istone Bosne
nastao na slinom suspstratu kao i savremeni govor Bonjaka Srebrenice, s
tom razlikom to je novotokavizacija na tome prostoru bila jae izraena, to
je sasvim razumljivo s obzirom na blizinu Hercegovine kao novotokavskog i
migracionog arita.
Ove injenice oteavaju razgraniavanje dvaju dijalekata na srebrenikom podruju i pokazuju da i postojee granice prisutne u literaturi o dva13 Tip ovdje treba shvatiti u opijem smislu od znaenja termina govorni tip.
18
ma ijekavskim bosanskim dijalektima treba uzeti s rezervom, prvo zbog toga

to dijalekatska granica kao crta na karti, na nain kako se predstavlja u literaturi, i nije mogua, jer mora biti predstavljena snopovima izoglosa, koje je
na ovome podruju zbog migracionih procesa u prolosti, meuutjecaja dvaju
dijalekata i nedovoljnoj istraenosti najveeg dijela terena teko i utvrditi.
Literatura
Brozovi, Dalibor (1966), O problemu ijekavskoakavskog (istonobosanskog) dijalekta, Hrvatski dijalektoloki zbornik, II, Zagreb, 119208.
Brozovi, Dalibor (2005), Mjesto bosanskohercegovakih govora u tokavskome narjeju, Jezik u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik u Sarajevu, Institut za istonoevropske i orijentalne studije, Oslo, 1113.
Buli, Refik (2007), Zamjena dugog jata u govoru Bonjaka Srebrenice, Knjievni
jezik, 23/1, Institut za jezik, Sarajevo, 6570.
Dei, Milorad (1976), Zapadnobosanski ijekavski govori, Srpski dijalektoloki zbornik, knj. XXI, Institut za srpskohrvatski jezik, Beograd, 1317.
Halilovi, Senahid (2005), Bosanskohercegovaki govori, Jezik u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik u Sarajevu, Institut za istonoevropske i orijentalne studije,
Oslo, 1551.
Hodi, aban (1958), Migracije muslimanskog stanovnitva iz Srbije u sjeveroistonu Bosnu izmeu 17881862. godine, lanci i graa za kulturnu istoriju istone Bosne, knjiga II, Zaviajni muzej u Tuzli, Tuzla, 65143.
Jahi Halilovi Pali (2000), Gramatika bosanskog jezika, Dom tampe, Zenica.
Jahi, Devad (1980), Narodni i urbani govori sociolingvistiki pristup, Pregled,
Sarajevo, 13671378.
Jahi, Devad (1991), Jezik bosanskih Muslimana, Biblioteka Kljuanin, Sarajevo.
Jahi, Devad (1999a), Bonjaki narod i njegov jezik, Ljiljan, Sarajevo.
Jahi, Devad (1999b), Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Ljiljan, Sarajevo.
Jahi, Devad (2002), Ijekavskotakavski govori istone Bosne, Bosanskohercegovaki dijalektoloki zbornik, Institut za jezik, Sarajevo, 1236.
Peco, Asim (1957), Govor sela Bune, Zbornik za filologiju i lingvistiku, Matica srpska, Novi Sad, 169180.
Peco, Asim (1964), Govor istone Hercegovine, Srpski dijalektoloki zbornik, Institut
za srpskohrvatski jezik, Beograd, 1200 + karta.
Petrovi, Dragoljub (1971), O govoru Zmijanja, Zbornik za filologiju i lingvistiku,
XiV/III i XV/III, Novi Sad, 189 + karta.
Remeti, Slobodan (1981), O jo jednom nezapaenom ekavsko-jekavskom govoru,
Nauni sastanak slavista u Vukove dane, 181186.
19
urmin, uro (1895), Osobine dananjeg sarajevskog govora, Rad Jugoslavenske

akademije znanosti i umjetnosti, knj. CXXI, Filologiko-historiki i filosofiko-juridiki razredi, knj. XLI, Zagreb, 186209.
Vujii, Dragomir (1985), Govori sjeverne i sjeveroistone Bosne: Fonetske osobine,
Bosanskohercegovaki dijalektoloki zbornik, knj. V, Institut za jezik i knjievnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, 13170.
Vujii, Dragomir (1990), Govori centralne, jugoistone i jugozapadne Bosne: Fonetske osobine, Bosanskohercegovaki dijalektoloki zbornik, knj. VI, Institut za
jezik i knjievnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Sarajevo, 13124.
Vujii, Dragomir i dr. (1979), Govori sjeverozapadne Bosne, Bosanskohercegovaki
dijalektoloki zbornik, knj. II, Institut za jezik i knjievnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Sarajevo,11157.
Speech of Bosniaks from Srebrenica

Summary
The speech of Bosniaks from Srebrenica is interesting on account of
several reasons. One of them is the question of long yat substitution. The second reason is its topicality, along with the question of its vitality and survival, considering the genocide, displacement and reduced number of native
speakers. The third one is the question of its dialectal affiliation. All these
aspects are united by the fact that this speech is unexplored. In literature about
dialects of Bosnia and Herzegovina there are some disagreements about the
dialectal affiliation of Srebrenicas speech. This paper explores some the most
significant features of the speech of Srebrenicas Bosniaks and compares them
with the features of Ijekavian-akavian (East Bosnian) dialect and contiguous (South-)East Bosnian speech type of East Bosnian dialect. It is shown that
these speeches are similar based on a number of features, but they also have
some differential features. Thus the existing borders between two BosnianHerzegovinian dialects presented in literature should not be considered completely reliable.
Key words: speech, Bosniak, Srebrenica, Ijekavian-akavian dialect,
East Herzegovinian dialect
20
UDK: 811.163.42'282
Jelena VLAI DUI Elenmari PLETIKOS OLOF
Akustike posebnosti akuta u akavskom,

kajkavskom i starotokavskom govoru
KLJUNE RIJEI: naglasni sustav, prozodija rijei, akut, hrvatska dijalektologija, akavski, kajkavski, starotokavski, hrvatski mjesni govori
Suvremeno naglasno stanje u hrvatskim dijalektima poznaje tri uzlazna naglaska: kratkouzlazni i dugouzlazni, koji su novijega postanka, te akut koji je
starijega postanka. Akut se pojavljuje u akavskim, kajkavskim i starotokavskim govorima, a naziva se neoakut, novi akut, akavski akut, posavski
akuti zavinuti. Dosadanja istraivanja pokazuju da je akavski akut u najveoj mjeri slian dugouzlaznome naglasku, ali je vidljiva razlika u tonu: akut
ima velik raspon uzlaznosti tona i opisuje se kao skokovito uzlazan, a tokavski dugouzlazni naglasak ostvaruje se kao ravan ton. Akut se ostvaruje samo
na jednom slogu, a uzlazni naglasci ostvaruju se visokim ravnim tonom koji
se protee na dva sloga. U radu su analizirana ostvarenja akuta u snimkama
akavskih (Pitve, Puia), kajkavskih (urevac, Molve) i starotokavskih
govora (Baki Monotor, Stari Mikanovci, Gundinci). U snimkama govora
sluno su verificirane rijei u kojima se pojavljuje akut, a za akustiku analizu
odabrane su rijei izgovorene u silaznoj jezgri u kojoj reenina intonacija
najmanje modificira leksiki ton. Akuti su akustiki analizirani u dimenziji
smjera kretanja i raspona tona u naglaenom vokalu i odnosa tonske visine
naglaenog i zanaglasnog sloga. Analiza pokazuje veliku raznolikost u ostvarenjima akuta kod pojedinih govornika i izmeu govornika istog mjesnog govora. Akut se u akavskim i starotokavskim govorima ostvaruje veinom na
jednom, naglaenom slogu, dok zanaglasni slog moe biti nizak ili visok, a u
kajkavskim je govorima zanaglasni slog veinom visok. Tijek tona u naglaenom vokalu vrlo je varijabilan, moe biti ravan, silazan, uzlazan i silazno-uzlazan.
21
Jelena Vlai Dui Elenmari Pletikos Olof: Akustike posebnosti akuta u akavskom...
1. Uvod: nazivlje i povijesni razvoj akuta

Naziv akut (Simeon 1969) potjee iz latinskih gramatika (lat. acutus
otar naglasak) i oznaava podizanje glasa te openito ton ili tonski naglasak. Garde (1993:17) opisuje akut u starogrkome te kae da je u akutu
naglaen drugi dio sloga, tj. druga mora, dok je u cirkumfleksu naglaena prva
mora. Akut u opisu slovenskoga, vedskoga (akcent 1) i hrvatskoga oznaava
uzlaznost, a cirkumfleks silazno kretanje tona. Samo u litavskom jeziku nije
tako: nazivi akut () i cirkumfleks (~) ostali su i nakon metatonije te oznaavaju povijesno stanje: akut (koji je bio uzlazan) danas oznaava silazni naglasak,
a cirkumfleks (koji je bio silazan) oznaava uzlazni naglasak (Kapovi 2008a).
Ivi je akut prvi obiljeio znakom ~ i u hrvatskoj se, pa i europskoj akcentologiji ustalio taj Iviev znak, koji je preuzet iz litavskoga jezika. Sam naziv toga
naglaska ima mnogo inaica: naziva se jo i neoakut, dugi neoakut, novoakutska metatonija, praslavenski metatonijski akut, starohrvatski akut, mlai akut,
zavinuti akcent, Iviev zavinuti, stari visoko uzlazni, a prema geografskom
podruju kojem pripada naziva se jo i akavski, posavski i podravski akut.
Iako ga ima i u kajkavskim govorima, rjee se susree naziv kajkavski akut.
(U ovoj se studiji ne bavimo dijakronijom, pa emo ga nazivati akutom.)
Za novotokavski kratkouzlazni i dugouzlazni naglasak uglavnom ne
rabimo naziv akut, iako bi prema akustikim karakteristikama i analogiji s
nazivljem u drugim jezicima (osim litavskog) to bilo sasvim opravdano. U
novotokavskim govorima koji su postali osnovica standardnog jezika akut
je preao u dugosilazni (npr. krlj>krlj, sa>sa, ne>ne). Suvremeno pak naglasno stanje u hrvatskim dijalektima poznaje tri uzlazna naglaska:
kratkouzlazni (vda) i dugouzlazni (vno), koji su novijega postanka, i akut
(sa), koji je starijega postanka. Mogu navodi da je stari naglasni sustav
(kratkosilazni, dugosilazni i akut, koji mogu biti kombinirani s prednaglasnim
i zanaglasnim duljinama) karakteristian i najbolje ouvan u govorima akavskoga narjeja i u posavskim, starotokavskim govorima (Mogu 1971: 90).
U akcentolokoj studiji Prilog za slavenski akcenat Ivi je prvi upozorio da je u posljednjoj fazi praslavenskog jezika i u prahrvatskom jeziku
postojao poseban dugi uzlazni akcent, koji on naziva novim praslavenskim
akutom, da bi se razlikovao od prvotnoga praslavenskog akuta (Ivi 1911).
Taj novi praslavenski akut nastao je nakon gubitka poluglasa (jer i jor). Jerovi
nisu odmah nestali, nego su najprije gubili udar udar se prenosio sa zadnjeg
sloga za jednu moru prema poetku rijei. Ako je predzadnji slog bio kratak,
naglasak se s poluglasa jednostavno prenosio na njega: plot> plt, plta,
22
pltom, a ako je predzadnji slog bio dug, naglasak je prelazio za pola sloga:
krlj (kraalj) >krlj (regresivna metataksa) te je tako dobiven novi dugi naglasak s udarom na drugoj mori. Stari praslavenski akut (npr. *krva, *klda)
potpuno je nestao (>krava, klada), a novi se praslavenski akut ouvao sve do
danas. Ivi je, dakle, postanak neoakuta objasnio povlaenjem naglaska na
prethodni slog, kao tzv. retrakcijski naglasak (1911), pa se po njemu povlaenje naglaska s unutarnjega silaznoga sloga, kojim onda postaje neoakut, naziva
Ivievim zakonom, ali jo ee i Stangovim zakonom prema norvekom akcentologu Christianu Stangu, koji je neoakut objasnio gotovo pedeset godina
poslije na isti nain kao i Ivi, ne pozivajui se na Ivievu studiju (usp. Kapovi 2008a: 5 i Uarevi 2011).
Prema Iviu (1911) novi se praslavenski akut ouvao sve do danas u
sljedeim kategorijama:
1) pri saimanju dvaju susjednih vokala od kojih je drugi bio naglaen, npr. ne(h)e>ne, nij>n, mojga>mga, tvojga>tvga,
stojt>stt
2) analogijom prema saimanjima i poloajnim duljenjima; naglasak zamjenica enskog roda prenesen je u G jednine imenica istoga roda,
npr. en, ruk, sestr
3) u G mnoine imenica enskog roda koje su imale naglaene zavrne
poluglase, npr. n, gr, sml i u drugim rijeima na iskonski dugim
vokalima na koje je povuena silina s finalnog naglaenog poluglasa:
klj, smh
4) na iskonski dugim vokalima na koje je prela silina s ulitme, npr.
sa, to se prenijelo i na kategorije glagola koji u infinitivu imaju ,
npr: mltti mlti, vzti ve i na brojeve, npr. pt, st, sdm
5) na vokalima koji su poloajno produljeni pred sonantom koji zatvara
slog: krj krja, govorl govorla; sl, dm, sr
U ovome radu analizirat e se akuti u akavskim govorima (Pitve na
Hvaru i Puia na Brau), kajkavskim govorima (urevac i Molve kraj urevca) te u starotokavskim govorima (Stari Mikanovci, Gundinci i Baki Monotor u Vojvodini). Prije fonetske analize akuta u pojedinim govorima opisat
e se dijalektoloke i prozodijske osobitosti tih govora.
2. Dosadanja akustika istraivanja akuta

Akut se dosad veinom opisivao samo sluno, perceptivno, bez akustike analize fonetskih razlika. Iako je za fonoloko razlikovanje najvanija
percepcija, analiza tijeka tona koja se oslanja samo na sluh moe biti i pogre23
na. Ivi govori o skokovitosti akuta jer tvrdi da se akut od dugouzlaznoga

razlikuje u tome to ton u dugouzlaznome raste jednako, a u akutu u drugom
dijelu skoi (Ivi 1911:147). Kapovi navodi kako se s Ivievim opisom slau i kasniji istraivai akuta u tokavskom i akavskom govoru koji se takoer
oslanjaju na sluni dojam: Hraste za Hvar, Hamm za Donju Podravinu, Sekere za naiki kraj, Jurii za Vrgadu, Mogu za Senj (prema: Kapovi 2008a).
Lehiste i Ivi takoer govore o uzlaznosti neoakuta u sjevernoakavskom,
posavskom tokavskom i kajkavskom govoru, a utvruju to instrumentalnim
mjerenjem, iako ne spominju skokovitost o kojoj govori Ivi (Ivi i Lehiste
2002: 530, prema: Kapovi 2008a). Uarevi, pak, u svojim istraivanja posavskoga, gundinakoga govora akut naziva dugim visokouzlaznim naglaskom
(Uarevi 2011) i navodi da se izgovara tako da u prvoj mori poinje visoko,
a da u drugoj mori zavrava jo vie. U Ozvuenoj itanci iz hrvatske dijalektologije akut se opisuje kao dug, skokovito uzlazan, za razliku od dugouzlaznoga koji je dug, ravnomjerno uzlazan (Menac-Mihali i Celini 2012:28).
Kapovi navodi kako novija istraivanja pokazuju da hrvatski akut u
nekim govorima uope nije uzlazan, npr. za posavski akut tvrdi da uope nije
uzlazan, nego da se ostvaruje blago silazno ili ravno-silazno, u opreci prema
dugosilaznom, kod kojeg intonacija poinje prije padati i bre pada (Kapovi 2008a:14). Nije, meutim, navedeno koja su to istraivanja i ne navodi
se da su akuti akustiki analizirani, iz ega se podrazumijeva da su onda i ta
istraivanja perceptivna. U prilog tvrdnji da akut nije uzlazan Kapovi navodi
i Belia, koji je primijetio da akut na zadnjem slogu u brzom govoru moe biti
ravan. Langston (2006: 40-42) u akustikoj analizi sjevernoakavskih govora
takoer nalazi da je akut u naelu ravan ili blago silazan, za razliku od cirkumfleksa, koji naglo i bre pada, i da je rijetko (blago) uzlazan. To tumai
promjenama u izgovoru (budui da su opisana Ivieva i Believa istraivanja
provedena prije vie od stoljea), iako je mogue objanjenje i nepreciznost
prijanjih perceptivnih istraivanja. Navodei razliitosti opisa, Kapovi zakljuuje da izgovor akuta, kao ni drugih naglasaka, nije i ne mora biti isti u
svim govorima te da to treba precizno fonetski ispitati u to je mogue vie
govora (Kapovi 2008a: 15).
Perceptivno, akavski akut smatra se u najveoj mjeri (86%) slinim
upravo dugouzlaznome naglasku (Pletikos 2005), a akustika je razlika vidljiva u tijeku i rasponu tona: akavski akut velikog je raspona uzlaznosti, a tokavski dugouzlazni ostvaruje se kao ravan ton. Za novotokavski dugouzlazni
naglasak karakteristian je dug, tonski ravan naglaeni vokal, visoka razina
tona u zanaglasnom vokalu i slabo opadanje intenziteta u zanaglasnom vokalu
24
(Pletikos 2003). U akustikom istraivanju dugouzlaznih naglasaka govornika

slavonskoga i dalmatinskoga porijekla Pletikos (2013) je dokazala fonetsku
razliku u izgovoru izmeu tih dviju skupina govora: u dalmatinskom izgovoru
zanaglasni je vokal u svom poetnom dijelu neto vii nego naglaeni vokal,
dok je ton poetka zanaglasnoga vokala kod slavonskih govornika na istoj razini kao u naglaenom vokalu. Razlika je i u tome to se u slavonskom govoru
uzlazni naglasci djelomino neutraliziraju u trajanju: dugi naglasci se krate,
kratki se dulje, dok je u izgovoru govornika iz Dalmacije razlika u trajanju dugih i kratkih velika. Ta sustavna razlika za posljedicu ima manju dijalektalnu
obiljeenost slavonskoga naglasnog sustava, koji je zbog redukcije naglasnog (i
zanaglasnog sustava) blii percepciji standardnog izgovora od dalmatinskoga.
Slinost je akavskoga akuta i standardnohrvatskog dugouzlaznog naglaska u tome to im se udarni slog sastoji od dviju mora, ali ta su dva naglaska
razliitoga postanka i imaju fizioloke razlike koje su vidljive u autosegmentalnom prikazu. Jelaska (2004: 206) daje najpotpuniji takav, vieglasni opis
hrvatskih naglasaka. Naglasci nastaju spojem triju jedinica razliitih fonolokih dionica: udarne, duinske i tonske. U hrvatskom je jeziku udar pripisan
slogu, a mora je nosilac tona. Prikazuje tri fonoloke dionice u rijeima: ka
(kratkosilazni naglasak), snce (dugosilazni), mgla (kratkouzlazni), zma
(dugouzlazni) i sa (akut).
Vidljiva je fonoloka razlika dugouzlaznog naglaska i akuta: u dugouzlaznom naglasku objema morama naglaenog sloga (koji nosi udar) pripisuje se niski ton, a zanaglasnom slogu visok ton. U akutu se naglaenom slogu
pripisuje slijed niskog i visokog tona, a zanaglasni slog ima niski ton.
U akustikoj analizi akuta koju je na primjerima kajkavskoga i akavskoga govora iz hrvatskih filmova provela Vlai Dui (2009: 66-71) tijek
osnovne frekvencije pokazao je specifinost akuta i to uglavnom negativnim
odreenjem prema dvama dugim novotokavskim naglascima: tvrdi se da je
ostvaren akut jer akustiki prikaz pokazuje da je slog dug, ali da nije ni dugouzlazan ni dugosilazan. U primjerima za akavski akut, u rijeima gospodr i
vod naglaen je drugi (zavrni) slog, koji je dug i ima izrazitu uzlaznu krivulju
25
(potpuno nekarakteristinu za novotokavske duge naglaske). U kajkavskim

pak rijeima zhod i n znam tonska je kontura na naglaenom, prvom slogu
ravna ili blago silazna, pa bi to upuivalo na dugouzlazan naglasak. Meutim,
to to je naglasak u cijelosti ostvaren na samo tom, naglaenom slogu dokaz
je da je rije o akutu, jer se samo novotokavski silazni naglasci ostvaruju na
jednom, naglaenom slogu.
Kao objanjenje tonogeneze u baltikim i slavenskim jezicima najee
se navodi glotiki okluziv i laringalizirana fonacija. Pritom se smatra da je
grkljanski okluziv bio dio akutiranog sloga (dananji litavski jezik u realizaciji
starog akuta ima grkljanski okluziv). Greenberg (2006) smatra da je u razvoju
starog akuta vanu ulogu odigralo gubljenje grkljanskog okluziva i da se kao
suvremeno naslijee tog procesa pojavljuje laringalizacija, vrsta fonacije koja
se jo naziva i kripava fonacija (engl. creaky phonation type). Takva je vrsta
fonacije ostvarena i na drugom slogu u rijeima zhod i n znam (na mjestu
drugog sloga nema tonske krivulje jer nema tona). Naime, zbog laringalizacije
se u slogu nakon naglaenog esto ne moe izraunati ton jer intenzitet opada
toliko da glas iz modalnog fonacijskog tipa prelazi u spomenuti kripavi tip ili
ak u apat. Pletikos (2003) nalazi da se u hrvatskom klasinom izgovoru laringalizacija pojavljuje nakon silaznih naglasaka, rijetko nakon dugouzlaznog,
a gotovo nikad nakon kratkouzlaznoga, pa su u tome akuti u rijeima n znam
i zhod slini i silaznim naglascima.
3. Akustika analiza akuta

3.1. Ciljevi istraivanja
Glavni je cilj ovoga rada istraiti koliko se akuti koji se nalaze u prozodijskom inventaru govora triju hrvatskih dijalekata (akavskog, kajkavskog i
starotokavskog) razlikuju u akustikim dimenzijama tonskog kretanja. Analizirajui dimenziju kretanja tona, prvi je korak utvrditi koliko akut varira u
govoru istoga govornika te postoji li tonski obrazac tipian za jedan govor. Zatim se usporeuju akuti razliitih govora te se pokuava odgovoriti na pitanje
razlikuju li se i u emu akavski, starotokavski i kajkavski akut.
3.2. Metoda istraivanja

Osnovni segment analize bit e prozodijska rije. Svaki je od 9 govornika iz triju hrvatskih dijalekata zastupljen s 510 minuta snimljenoga povezanog govora iz kojega su odreene rijei u kojima se pojavljuje akut. Te su
26
rijei, zajedno s neposrednim reeninim kontekstom, izdvojene iz teksta te

ih je dodatno sluno verificirala dijalektologinja dr. sc. Ivana Kurtovi Budja,
znanstvena suradnica na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zbog velikog utjecaja reenine intonacije na kretanje leksikog tona, broj akustiki analiziranih rijei znatno je reduciran. Autorice rada za akustiku analizu
odabrale su samo one rijei koje su izgovorene u silaznoj jezgri, tj. rijei pod
reeninim naglaskom silazne intonacije. Takva se jezgra smatra optimalnom
za ostvarivanje raznolikosti hrvatskih leksikih naglasaka i jedina je u kojoj
su dokazane akustike razlike etiriju hrvatskih novotokavskih naglasaka.
Analizirat e se fundamentalna frekvencija u dimenzijamasmjera i raspona tona (unutar naglaenog sloga) i odnosa tonskih razina (zanaglasni slog
u odnosu na naglaeni). Jedinice analize raspona promjene fundamentalne
frekvencije su Herzi (Hz) i poluton (pt). Akustikom analizom tona traimo
odgovore na dva pitanja: 1. Kakav je tijek tona u akutu u naglaenom slogu
(uzlazan, ravan, silazan ili drugaiji)? 2. Kakav je odnos visine tona u zanaglasnom slogu prema naglaenom slogu (nii, jednak ili vii)? Odabrani reprezentativni primjeri rijei prikazani na slikama (slika 2, 3, 4). Slike su spoj dvaju
akustikih prikaza: prikaza spektra (tzv. sonogram:na apscisi je vrijeme, a na
ordinati je frekvencijski spektar od 0 do 5000 Hz) i prikaza tijeka fundamentalne frekvencije (na apscisi je vrijeme, a na ordinati je raspon tona prilagoen
pojedinim govornicima od 20 do 350 Hz).
Trajanje naglaenog vokala bit e izraeno u milisekundama (ms). Trajanje je ovisno o brojnim makro i mikroprozodijskim parametrima: o tempu
artikulacije, duini intonacijske jedinice, broju slogova u rijei, broju glasnika
u slogu, stupnju naglaenosti, zvunosti/bezvunosti okolnih vokala, vrsti leksikog naglaska itd. U ovom radu vrijednost trajanja naglaenog vokala izmjerit e se samo kao dokaz duine vokala i kao ilustracija raznolikosti.
Dimenzija intenziteta vokala, osobito usklaenost tona i intenziteta,
nije sustavno analizirana, ali u radu dajemo napomene o primijeenim posebnostima u tijeku intenziteta.
3.3. Korpus za analizu

U analizi smo koristili snimke autorskih interpretacija dijalektalne poezije te snimke autentinih govora objavljenih u itanci iz hrvatske dijalektologije (Menac-Mihali i Celini 2012). Smjetaj pojedinih mjesnih govora moe
se vidjeti na slici 1.
Korpus za akavski akut ine snimljeni govoreni tekstovi koji reprezentiraju mjesne govore:
27
Pitve na Hvaru: Iica Barii (roena Radoni, 1939) interpretirala je

pjesme iz svoje zbirke Libar kako timbar (Barii 2006). Studijsku
snimku na CD-u nam je ustupila Agneza Radoni, koja je akcentuirala knjigu.
Pitve na Hvaru: Ksenija Marija Koki (roena Barbi, 1924). Snimka
s DVD-a uz itanku (Menac-Mihali i Celini 2012).
Puia na Brau: Vlasta Vrandei Lebari (1953) interpretirala je
pjesme iz svoje zbirke Doleti buletin (Vrandei Lebari, 1999). Studijsku snimku na CD-u nam je 2001. godine ustupio prof. dr. sc. Ivo
kari, koji je organizirao i nadgledao snimanje u studiju Odsjeka za
fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Korpus za kajkavski akut ine snimljeni govoreni tekstovi koji reprezentiraju mjesne govore:
urevec: Velimir Pikorec (1966) i Ivanica Lovaen (1967) interpretirali su pjesme iz zbirke Trinajsto prase (Pikorec 2000, CD izdan uz knjigu).
Molve: Jelena Cesari (roena 1940). Snimka s DVD-a uz itanku
(Menac-Mihali i Celini 2012).
Korpus za starotokavski akut ine snimljeni govoreni tekstovi koji
reprezentiraju mjesne govore:
Baki Monotor u Vojvodini: Antun Kova (roen 1945) interpretirao
je pjesme iz svoje zbirke Na dvoru Painog Tune (Kova, 2009). Zahvaljujemo Marini Balaev, koja je 2012. obavila terensko snimanje.
Stari Mikanovci: Tomislav Rai (roen 1985) izvodio je svoj stihovani govor okac nije satir, nagraen kao najbolji govor javnoga nastupa XIX. Govornike kole, odrane u Kleku 2002. godine (Osobna
snimka iz 2002. godine).
Gundinci: Kata Kokanovi (roena Uarevi, 1941). Snimka s DVD-a
uz itanku (Menac-Mihali i Celini, 2012).
28
Slika 1. Karta hrvatskih narjeja s mjesnim govorima u kojima su analizirani akuti
3.4. Analiza akuta u akavskim govorima

Analizirani su akuti iz dvaju akavskih govora: Pitava s otoka Hvara i
Puia s otoka Braa (v. sliku 2). Pitve na Hvaru i Puia na Brau pripadaju junoakavskom dijalektu, ikavskom akavskom dijalektu akavskoga
narjeja koji je glavninom zastupljen na otocima od Pamana do Korule ukljuujui i zapadni dio poluotoka Peljeca te jug otoka Paga (Lisac 2009: 79).
Mogu (1977: 44-63) akavsko narjeje dijeli u etiri akcenatske skupine (s
obzirom na fiziologiju, broj i mjesto naglaska) na stari, stariji, novi i noviji
akcenatski tip. Za stari tip, koji naziva jo i opehrvatski, starohrvatski, karakteristino je da svaki od triju naglasaka: brzi ( ), dugi () i akavski akut () ima
29
slobodnu distribuciju, svaki naglasak moe stajati na svakom slogu u rijei,

zadrana su stara distribucijska mjesta. Najstariji je onaj u kojem su sauvane
i zanaglasne duljine, a neto mlai i ei onaj sa samo prednaglasnim duljinama. Geografski, tom tipu pripadaju govori istone Istre, Hrvatskoga primorja i
otoci od Pamana do Lastova (dakle, i ovdje analizirani govori Pitava na Hvaru
i Puia na Brau). Prve promjene u odnosu prema tome sustavu stare akcentuacije odnose se na izmjenu tona (metatonija), izmjenu trajanja ili na oboje, ali
pritom stara distribucija ostaje nepromijenjena. Sustavi s takvim izmjenama
su stariji akcenatski sustavi i pripadaju im, primjerice, mjesni govori Visa i
Hvara na istoimenim otocima. Metatonija a > najprije je zahvatila zavrni
slog rijei: noge > nog, dakle, nestao je finalni akut, ali je ostalo sua, deseti.
Otone govore u junoj i srednjoj Dalmaciji, npr. Bra, Hvar, Vis, karakterizira duljenje kratkog naglaenog a u neposljednjem slogu, npr. opnak,
kmik, pmet, rme, lopta (za razliku od: opnak, kmik, pmet, rme,
lopta). Na Brau i Hvaru a se u zatvorenoj ultimi ne dulji, npr. n, otc, ali
obino dolazi do prenoenja kratkog akcenta s otvorene ultime na zatvorenu
penultimu, npr. krvc krvca (Lisac 2009: 149-150; Kapovi 2008a:10). Kapovi navodi primjere takvih duljenja upravo za Pitve: krva, rna, vrna,
slma, enmin, privrili, pmetan, rdosan, losni, plkat itd. i za Puia:
bvit se bvin se, bogtit bogtin, bltit bltin, gdit gdi mi se, gzit
gzimo, grbit grbin grbimo, ksnit ksnimo, a Vidovi i Kurtovi
(2005: 395) za govor Puia navode primjere takva duljenja u fonetskoj rijei:
n nebo, n glovu, n pamet, n ruke. I u naem je analiziranom korpusu mnogo takvih primjera duljenja: dobvit, tovre, naprvilo, olplo, nin, mldost,
opnak
Na temelju prethodnih istraivanja (P. Ivia, P. imunovia i B. Finke)
o tome je li taj produljeni a fonem ili alofon, Vidovi i Kurtovi (2005: 396)
zakljuuju da je takav produljeni a alofon, budui da mu je pojavljivanje predvidljivo, tj. da se javlja uvijek u otvorenom nedoetnom slogu i u sekvenciji
ar od nekadanjeg , fiziologijom ostvaren kao . Hrvatski dijalektolozi taj
su naglasak obiljeavali znakom , elei upozoriti da nije istovjetan novom
akavskom akutu, ali budui da je produljeni a akutske boje koju ima svaki
akutirani samoglasnik, Vidovi i Kurtovi predlau da se taj novi naglasak u
strunim radovima biljei znakom 2, da bi se razlikovao od novog, tzv. akavskog akuta, za koji predlau da se biljei 1. Akut na produljenom a fonetska je
jedinica, a tzv. akavski, novi akut je fonoloka jedinica. Iako se, dakle, u akavskim govorima srednjodalmatinskih otoka i u dvama akavskim mjesnim
govorima koje emo analizirati (Pitve i Puia) razlikuju dva akuta, razliita
30
po fonolokoj/fonetskoj vrijednosti te po vremenu i uzroku nastanka, neemo

ih razliito biljeiti jer su oni fiziologijom jednaki.
U govoru Pitava govornice I. B. akut je verificiran u rijeima: zrno, u
svt, utkla, zavonjle, znla, znle, cven, mlo, nadhne, krpi, od krja,
ptinu, starin, rja, vajlo, fr, ostvit, zaborvit, npol, przna, od dvna,
Jkov, najdi, ne uvrdi, mldost, iskla, cakletlo, ustla, vonjla, igrlo.
(Ovdje i dalje u popisu verificiranih i analiziranih rijei ne obiljeavamo duljine, nego samo akut jer duljine, koje se nekim govorima ostvaruju, u ovome
radu ne analiziramo.) Rijei koje su izgovorene u neutralnim silaznim intonacijskim jezgrama prikazane na slici 2.a pokazuju da je ton u akutu na posljednjem slogu prozodijske rijei u svt potpuno ravan. Ton akuta na sredinjem
slogu u rijei ostvit je silazan, ukupnoga raspona silaznosti od 39 Hz, tj. 4,7
pt (u prvoj treini vokala ton jae opada, a nakon toga blae) i znatno je niega
tona u zanaglasnom slogu koji iz modalnog prelazi u drugi fonacijski tip, tzv.
laringalizaciju (s prosjeno 143 Hz u naglaenom vokalu opada na 56 Hz u
zanaglasnom vokalu). Ton akuta na predzadnjem slogu u prozodijskoj rijei ne
uvrdi je skoro ravan (blago je silazne krivulje, opada za samo 9 Hz, odn. 1,1
pt to se moe interpretirati kao ravan), a vokal zadnjeg sloga je znatno slabijeg intenziteta i prelazi iz modalnog fonacijskog tipa u apat koji nema tona.
Naglaeni vokal pod akutom je izrazito dug, u rijei u svt traje 150 ms, u rijei
ostvit 195 ms, a u rijeine uvrdi 197 ms.
31
Slika 2. Akuti u akavskim govorima
U govoru Pitava govornice K. M. K. akut je verificiran u rijeima: nabrli, zemj, dobvit, tovre, mr, mukm, tto, namzali, izntra,
naprvilo, natklo, mlo, starnsku, olplo, zemj. Izdvojene su i na slici 2.b
prikazane tri rijei koje su izgovorene s najmanje utjecaja reenine intonacije,
iako nisu u potpuno neutralnim silaznim jezgrama: zemj, mr, po starnsku.
Na slici se vidi da je u svim trima rijeima ton naglaenoga vokala uzlazan: u
rijei zemj frekvencija raste za 36 Hz, odn. 2,3 pt, u rijei mr frekvencija raste za 39 Hz, odn. 2,7 pt, a u prozodijskoj rijei po starnsku frekvencija se po32
visuje za samo 22 Hz, odn. 1,7 pt. U zanaglasnom vokalu ton ostaje na visokoj
razini i zatim opada. Zanimljivo je i kretanje intenziteta u naglaenom vokalu
akuta. U rijeima zemj i mr intenzitet ne raste ravnomjerno s tonom, ve na
jednom do dva mjesta tijekom naglaenog vokala blago opada. Vjerojatno je
takva neravnomjernost intenziteta jedan od razloga percepcije akuta kao zavinutoga. Trajanje naglaenog vokala izrazito je dugo: u rijei zemj naglaeni
vokal traje 206 ms, u rijei mr 246 ms, a u rijei po starnsku 168 ms.
U govoru Puia govornice V. V. L. akut je verificiran u rijeima:
igrli, jedno, mldost, t, znamnje, zubto, iz dubin, razbuclo, ukrclo,
mldo, iz btka, kanol, pisla, poslla, pripleskla, tmo, zgibla, njr,
zagrople, zapale, pllkin, opnak, pustopni, i ns, dv, kotorku. Primjeri akuta u silaznim intonacijskim jezgrama prikazani su na slici 2.c. Akustike
slike pokazuju razliita ostvarenja kretanja tona u naglaenom vokalu: u rijei
njr ton je silazno-uzlazan, tj. frekvencija se u prvom dijelu sniava za 15 Hz,
a zatim se opet povisuje za 31 Hz, odn. 4,4 pt; u rijei znamnje ton je uzlazan, tj. frekvencija se poveava za 19 Hz, odn. ton se povisuje za 2,5 pt, a ton
zanaglasnog vokala ostaje visok ravan; u rijei poslla ton naglaenog vokala
je ravan, a u zanaglasnom vokalu prelazi u apat. Trajanje naglaenoga vokala
izrazito je dugo: u rijei njr vokal traje 260 ms, u rijei znamnje 192 ms, a
u rijei poslla 203 ms.
Moe se zakljuiti da je tijek tona u akutu u akavskim govorima akustiki raznolik (vidi tablicu 1.): u naglaenom vokalu akut se ostvaruje ravnim, silaznim i uzlaznim ili silazno-uzlaznim tonom. U zanaglasnom slogu
ton moe biti nii ili visok (tj. na razini kao u naglaenom vokalu). Akut se
moe ostvariti u jednoslonim rijeima ili na posljednjem slogu u rijei. Govor
Pitava pokazuje da se ostvarenje akuta razlikuje meu govornicima: jedna
govornica ima preteno ravne i silazne akute, a druga ima uzlazne akute.
3.5. Analiza akuta u starotokavskim govorima

Za analizu akuta u starotokavskim govorima uzete su snimke koje
predstavljaju mjesni govor Bakog Monotora u Vojvodini te Starih Mikanovaca i Gundinaca u Slavoniji (vidi sliku 3). Ve je Stjepan Ivi u Prilogu
za slavenski akcenat iz 1911. utvrdio da je akavski naglasak, kako ga on
naziva, prisutan i u posavskom govoru (slavonske govore naziva posavskima;
Ivi 1911: 144). Ivi, meutim, porie da je akut u posavskim govorima akavizam. akavski akcenat odgovara ponajvie akcentu starijega tokavskog
govora u Posavini, pa je onda opravdano izvoditi jedan i drugi akcenat iz zajednikoga (Ibid, 206). Slavonske govore dijeli u devet akcenatskih skupina,
33
pri emu je deveta skupina najmlaa, s prevladavanjem novotokavskih naglasaka i naglasnih poloaja. Gundinci pripadaju prvoj, najstarijoj skupini u kojoj
su dobro ouvani starohrvatski naglasci i naglasni poloaji: vod, savm,
ost, nosli, otc, kzli, rkm i kazv (Ivi, 1913: 146), a Stari Mikanovci
pripadaju sjevernoj, estoj akcenatskoj skupini: vod, savm, ostl, nosli,
tac, kzali (rjee kzli), rkm (rjee rkm) i kazv (rjee kazv) (ibid,
147). Treba napomenuti da i najmlaa, deveta skupina uva akut u nekim pozicijama, npr. savm, ali rkm.
Jozi je u terenskim istraivanjima provedenim od 1998. do 2000. godine provjeravao naglasni sustav rubnih sela prve Ivieve naglasne skupine, a
meu njima i Gundince, te ga usporedio sa stanjem koje je Ivi zatekao gotovo stotinu godina prije (Jozi 2004: 77). Pronaao je da je u tim selima, u kojima je Ivi zabiljeio da se uz model tipa rkm uje i model rkm potpuno
prevladao novotokavski dugouzlazni naglasak sa zanaglasnom duljinom te
da se isto dogodilo i s modelom kazv, gdje je takoer prevladao dugouzlazni
naglasak tipa kazv, ali da svi ostali modeli odgovaraju stanju otprije stotinu
godina, pa onda navodi i sljedee primjere za akut u gundinakom govoru:
vod, zov, sestr (ibid, 78). Uarevi pak tvrdi da se u tom govoru mijeaju
starotokavski i novotokavski naglasni sustav, pa da se u Gundincima i danas moe uti i jedno i drugo (npr. rkm i rkm) te da bi trebalo preispitati
Ivieve i Jozieve tvrdnje kako je npr. u rijeima: rka, zvzda naglasak dugouzlazan, a da nikako nije kratkosilazan s prednaglasnom duljinom: rk,
zvzd (Uarevi, 2011).
Stari (i Novi) Mikanovci specifini su po ikavsko-ekavskom refleksu
jata. Dugi se jat reflektira kao dugo i, a kratki kao kratko e (dt-detta, Finka
i ojat 1973: 8). Peteronaglasni inventar toga slavonskog govora starije akcentuacije ine: kratkosilazni, dugosilazni, kratkouzlazni, dugouzlazni naglasak
i akut. to se distribucije akuta tie, Finka i ojat navode da akut zauzima
poloaje praslavenskog i posavskog akcenta, novog akuta ako nije dolo
do pomicanja akcenta ili ako nije zamijenjen dugosilaznim (Finka i ojat 1973:
13). Autori navode da u govoru supostoje oblici s dugosilaznim i s akutom, npr.
j i j, t i t, m i m.
Osim u Hrvatskoj, Hrvati idiomima materinskoga jezika govore jo i
u Bosni i Hercegovini, Srbiji (najvie u Vojvodini), u Crnoj Gori, Maarskoj,
Sloveniji, Austriji, Slovakoj, Rumunjskoj, Italiji... okaki govor u zapadnoj
Bakoj u Vojvodini vjerojatno je rezultat migracijskih procesa, a okaki idiomi pokazuju da prevladava populacija slavonskoga tipa i njihovi govori, iako
se u literaturi govori o doseljavanju okaca ne samo iz Slavonije nego i iz
34
Bosne (Lisac 2003:40). Iako su sredinom prologa stoljea u Vojvodinu stigli i akavci, taj je broj bio malen, pa danas u Vojvodini akavaca gotovo da
i nema. Postoje, meutim, ikavci novotokavci bunjevakoga roda, arhaini
tokavci okakoga roda, ekavci novotokavci vojvoanskoga tipa te kajkavci
turopoljsko-posavskoga tipa (Lisac 2013). Govor Bakog Monotora pripada
arhainom slavonskom dijalektu, tj. skupini arhainog tokavskoga govora okakoga roda, a ti se zapadnobaki govori svrstavaju u baranjsko-baki poddijalekt slavonskog dijalekta. Rije je o ikavskim, ee takavskim govorima
okaca koji na sjeveru od Santova u Maarskoj do Bakog Monotora imaju
arhainu akcentuaciju, npr. ptnik, slavnski, grda, divjka, vod, slo, brnit
se (Lisac 2003:41).
U govoru Bakog Monotora govornika A. K. verificirane su rijei s
akutom: sal, na glvi, ne, rnin, le, sal, sekru, stre. Primjeri akuta
prikazani su na slici 3.a u prozodijskim rijeima na glvi, le, sekru. U prozodijskoj rijei na glvi ton naglaenoga vokala je blago uzlazan, frekvencija
se poveava za 10 Hz, odn. ton se povisuje za 1,6 pt, no zanaglasni je vokal
izrazito visok, frekvencija se poveava za jo 20 Hz i ukupni je raspon uzlaznosti 4,5 pt. Naglaeni vokal traje 196 ms. U rijei le ton je u naglaenom
vokalu uzlazan, raste za 24 Hz, odn. 3,2 pt, a ton u zanaglasnom vokalu ostaje
visok (visok silazan). Naglaeni vokal traje 209 ms. U rijei sekru ton naglaenog vokala je ravan, a u zanaglasnom slogu ostaje visok.
35
Slika 3. Akuti u starotokavskim govorima
U govoru Starih Mikanovaca govornika T. R. verificirane su rijei s

akutom: divjke, na stvr, vra, koj, izjedni, tak, ijlo, prlo, u vmi, a
t, fli, kritizra, cignka, svtu, mj, j, bom, t, momo. Primjeri akuta
akustiki su prikazani na slici 3.b. U rijei vra naglaeni vokal je ravan, traje
161 ms, a zanaglasni je vokal za 6 pt nii. U prozodijskoj rijei a t ton je
preteno ravan, u prvom dijelu vokala ton je blago silazan (za 1 pt), ali nakon
toga je ravan; vokal je dug i traje 170 ms. U rijei kritizra naglaeni je vokal
ravnog tona, traje 180 ms, a zanaglasni je vokal za 4,7 pt nii.
36
U govoru Gundinaca govornice K. K. verificirane su rijei s akutom:

ke se, na svtog, n se, svinjoklje, tanjra, tanjr, po glvi, odrsli, muk,
boljestoji, prikri, pot. Akustike slike akuta odabranih triju rijei nalaze
se na slici 3.c. U svim trima rijeima tanjr, boljestoji, prikri naglaeni je
vokal uzlazan i dug (oko 180 ms). U prvim dvjema rijeima uzlaznost tona je
izrazito velikog raspona, ak 6,4 pt, oko 63 Hz, a u rijei prikri ton naglaenog vokala raste za 3 pt. Zanaglasni slog u rijei boljestoji nema tonsku
visinu pa se moe interpretirati kao nii (vokal je uman), a u rijei prikri ton
ostaje visok. Analizirajui tijek intenziteta u naglaenom vokalu zanimljivo je
da intenzitet ne prati sasvim krivulju tijeka fundamentalne frekvencije (f0),
ve dok ton raste intenzitet ostaje ravan i tijekom trajanja vokala na dva mjesta
blago opada. Mogue je da ovakva blaga kolebanja intenziteta utjeu na percepciju akuta kao zavinutog.
Moe se zakljuiti da je u starotokavskim govorima ton u naglaenom
vokalu akuta ravan ili uzlazan, a u zanaglasnom se slogu ostvaruje kao nizak
ili visok (ravan).
3.6. Analiza akuta u kajkavskim govorima

Kajkavski akuti analizirani su u govoru urevca i govoru Molvi (v.
sliku 4). Ve je Franjo Fancev (1907, u radu Beitrege zur serbokroaticshen
Dialektologie) utvrdio specifinost podravskih kajkavskih govora, kojem pripadaju i urevac i Molve kraj urevca: naglasak moe stajati samo na posljednja dva sloga rijei. Tu je pojavu nazvao je Zweisilbengesetz, tj. zakonom
dvaju slogova (prema: Lonari 1996a: 145). Ako je posljednji slog dug, uvijek
je naglaen, odnosno, ako je naglaen onda je i dug (npr. godin, godinm).
Isto pravilo vrijedi i za naglasnu cjelinu: vudrla, ali vudril je strla; nda, ali
onda sm se. Ako je posljednji slog kratak, naglaen je pretposljednji: jagda,
matematka. Naglasak na zadnjem slogu je poopen u odreenim gramatikim
kategorijama, npr. u G i I jednine imenica enskoga roda: prema vod i vodm
(ili vod i vodm) dobiveno je krav i kravm, iako u tim rijeima naglasak
prije nije bio na kraju (ibid, 146).
Podravske govore koji imaju takvu specifinu akcentuaciju (specifinu
u cijelom slavenskom podruju) Ivi je u svom radu Jezik Hrvata kajkavaca
(1936) svrstao u svoju IV. akcentuacijsku skupinu. Ivievi su tipovi dijakronijski, temelje se na porijeklu pojedinih akcenata. Za svoju je podjelu kao kriterij uzeo reflekse metatonijskog cirkumfleksa (poskel), ali Lonari (1996a:
148) pokazuje da u podravskim govorima nije bilo metatonije i kakvu je toj
skupini pripisao Ivi, nego da se ti naglasci u predzadnjem slogu izjednauju
37
(a s drugih se slogova povlae prema kraju rijei). Po strukturi svojih prozodijskih obiljeja podravski govori zauzimaju posebno mjesto meu kajkavskim
govorima i to je, tvrdi Lonari, ve Fancev isticao, ali je Ivi zanemario jer
je bio dijakronijski orijentiran. U tim govorima s ogranienom distribucijom
naglasaka stanje je rezultat fiksiranja mjesta siline, kvantiteta ima fonoloku
funkciju (Lonari 1996:142). Intonacija je izgubila fonoloku vrijednost, pa je
govor u osnovi dvoakcenatski: kratki ( ) i dugosilazni (), ali se svaki dugosilazni na pretposljednjem slogu moe realizirati i kao kajkavski akut ().
Lonari (1996a: 148) istie da je podravska kajkavska akcentuacija sa
zakonom dvaju slogova najvjerojatnije odraz srednjoeuropskih slavenskih tendencija te navodi da je prije dolaska Maara podravski dijalekt graniio sa
srednjoslovakim govorima, a da je u slovakom stariji akcent bio upravo na
penultimi (prije nego to je fiksiran na prvi slog).
U govoru urevca govornika V. P. akut je verificiran u rijeima:
jezrti, t, kurjk, dionirka, zti, prstnce, fni, neprvdu, klan, obdreno,
anvo. Slika 4.a prikazuje akut u rijeima neprvdu, obdreno, anvo.
Naglaeni vokal je dug, traje u pojedinim rijeima 170 ms, 270 ms i 280 ms.
Tijek tona naglaenog vokala u rijei neprvdu blago je silazan, sniava se za 9
Hz, tj. 2,2 pt, u rijei anvo naglaeni je vokal takoer blago silazan, sa 106
Hz opada na 93 Hz, tj. za 3 pt, a u rijei obdreno naglaeni je vokal ravnoga
tona. Zanimljivo je to intenzitet naglaenoga vokala u rijei anvo ostaje
jak, iako ton blago opada. U svim trima prikazanim rijeima ton zanaglasnoga
vokala ostaje visok.
U govoru urevca govornice I. L. akut je verificiran u rijeima: viski,
gurvi, lpi, bogti, pajd, drgi, j, krli, prva, zaprckvat, mrnjvkali,
zdijvali, nagovrala, pajc, telefonrala, zvla, fli, vrde, zemlskom,
rka, drga, dte, goski, hr, jednonke, nazj, poren, rde, mranki,
ne rste, kvi, nazj, dri(se). Slika 4.b prikazuje akut u rijeima nazj, dri
i jednonke. U rijei nazj zadnji naglaeni slog vrlo je nizak, dijelom prelazi
u laringalizaciju, koja nije svojstvena uzlaznim naglascima i koja se pojavljuje
uglavnom nakon silaznih naglasaka. U rijei dri naglaeni je vokal prilino
ravan, blago silazno-uzlazan (sa 145 Hz sputa se na 132 Hz, a zatim podie na
156 Hz), raspon silaznosti je 1,8 pt, a uzlaznosti 3,1 pt. U zanaglasnom slogu
u prvom dijelu vokala ton ostaje visok, a u drugom prelazi u laringalizaciju. U
rijei jednonke vokal naglaenoga sloga je laringaliziran, nepravilnih niskih
frekvencija, pa se na slici ne vidi jasno tonska visina, ali je u drugom dijelu
sloga (u nazalu) ton ravan, a istu visinu zadrava i u zanaglasnom slogu.
38
Slika 4. Akuti u kajkavskim govorima
U govoru Molvi govornice J. C. akut je verificiran u rijeima: veslja,

zadovljstva, veslje, stri, stra, blo, petro. Slika 4.c prikazuje akut u rijeima veslje, stra, petro. Naglaeni vokal je dug, traje od 150 do 180 ms i
preteno je ravan ili blago silazan sa znatnijom silaznou u poetnoj etvrtini
trajanja vokala. Ta poetna silaznost moe biti fonetski uvjetovana prethodnim
bezvunim frikativom ili okluzivom koji povisuju f0. Zanaglasni slog je veinom visokog tona, ak i ako ton nije jasan u cijelom slogu, ponekad samo u
prvom dijelu sloga koji je sonoran.
39
Moemo zakljuiti da su akuti u analiziranim primjerima kajkavskih

govora u naglaenom slogu veinom ravni ili blago silazni ili silazno-uzlazni,
a da je zanaglasni slog visok te da se esto u naglaenom ili zanaglasnom vokalu pojavljuje laringalizacija.
Dijalekt
akavski
tokavski
Mjesni govor,
inicijali
govornika
Pitve na Hvaru,
I.B.
Pitve na Hvaru,
K.M.K.
Slog
Tijek tona u
naglaenom vokalu
posljednji
nezavrni
ravan
ravan ili silazan (4,7
pt) (neravnomjerno)
uzlazan (2,32,7 pt)
(neravnomjernog
intenziteta)
uzlazan (1,7 pt)
silazno-uzlazan
(4,4pt)
uzlazan (2,5 pt) ili
ravan
posljednji
nezavrni
Puia na Brau, posljednji
V.V.L.
nezavrni
Baki Monotor,
A.K.
posljednji
nezavrni
Stari Mikanovci,
T.R.
Gundinci,
K.K.
posljednji
nezavrni
posljednji
nezavrni
kajkavski
urevac,
V.P.
urevac,
I.L.
Molve,
J.C.
posljednji
nezavrni
posljednji
nezavrni
posljednji
nezavrni
ravan ili uzlazan

(1,63,2 pt)
ravan
ravan
uzlazan
(neravnomjernog
intenziteta)
uzlazan
Visina tona u
zanaglasnom
vokalu
nii, bez tona
visok silazan
visok ravan ili
nii (bez tona)
visok (vii)
nii
visok ravan ili

nii (bez tona)
ravan, silazan
visok
laringaliziran
ravan, silazno-uzlazan visok
ravan, blago silazan
u poetnom dijelu,
laringaliziran
visok,
laringaliziran
Tablica 1. Pregledna usporedba tona u akutima pojedinih govornika,

govora i dijalekata
40
4. Zakljuak
Akustika analiza reprezentativnih primjera pokazuje raznolikost akuta
u izgovoru pojedinih govornika, razliitost meu govornicima istoga mjesnog
govora, razliitost mjesnih govora i narjeja. Tijek tona u naglaenom vokalu
akuta ostvaruje se preteno kao ravan ili uzlazan, ponekad kao silazan ili silazno-uzlazan ton. Ton u slogu nakon akuta ostvaruje se kao nii ili kao visok
(podjednake visine kao u naglaenom vokalu, a ponekad je i vii). U akavskim i tokavskim govorima esto nailazimo na ravan ili uzlazan ton u akutiranom vokalu te na nizak ili podjednako visok ton zanaglasnoga vokala. U
kajkavskim govorima naglaeni se vokal takoer ostvaruje razliito, esto kao
ravan, silazan ili silazno-uzlazan, a zanaglasni je vokal iskljuivo visok, po
emu kajkavski akut slii tokavskom dugouzlaznom naglasku. Za kajkavske
je akute zanimljivo i to tou zavrnoj silaznoj jezgri fonacija ponekad iz modalne prelazi u laringaliziranu (tzv. kripavu fonaciju, vrlo niskoga f0), to je
karakteristino za silazne naglaske u intonacijskim zavrecima. U nekim analiziranim primjerima akuta nailazimo na krivudav ton, tj. na silazno-uzlaznu tonsku krivulju naglaenoga vokala ili na krivulju koja je neravnomjerno
silazna: najprije naglo, a zatim blago opada i blii se ravnom tonu. U analizama smo uoile i posebnosti tijeka intenziteta u naglaenom vokalu, tj. odnosa
tijeka tona i tijeka intenziteta, ali to u ovome radu nismo sustavno istraile. U
nekim primjerima ton prati intenzitet, negdje se ton i intenzitet razilaze (ton
raste, intenzitet opada), a najzanimljiviji su primjeri s krivudavim intenzitetom u kojima ton ravnomjerno raste, a intenzitet na nekim mjestima slabi.
Moe se zakljuiti da je tijek tona u neutralno ostvarenim akutima u
naglaenom slogu najee ravan ili uzlazan, a da u zanaglasnom slogu vokal moe biti nii ili jednak (visok). U buduim istraivanjima snimit e se
izolirane rijei s akutima u neutralnim silaznim intonacijskim jezgrama te e
se uz ovdje analizirane akustike parametre uzeti u obzir i tijek intenziteta u
naglaenom vokalu.
Izvori
Barii, Iica (2006), Libar kako timbar (Akcentuacija Agneza Radoni), Naklada
Bokovi, Split
Kova, Antun (2009), Na dvoru Painog Tune, Hrvatska rije, Subotica
Menac-Mihali, Mira, Anita Celini (2012), Ozvuena itanka iz hrvatske dijalektologije: sveuilini udbenik s nosaem zvuka, Knjigra, Zagreb
41
Pikorec, Velimir (2000), Trinajsto prase, Naklada uroka Picoka, urevec (knjiga
i CD)
Vrandei Lebari, Vlasta (1999), Doleti buletin, Vlastita naklada, Zagreb
Literatura
Bethin, C. Y. (1998), Slavic Prosody: Language change and phonological theory,
Cambridge University Press, Cambridge
Finka, Boidar, Antun ojat (1973), O slavonskom dijalektu ekavskoga izgovora
u okolici Vinkovaca, Rasprave instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2/1,
7-19.
Garde, Paul (1993), Naglasak, kolska knjiga, Zagreb (Original: Laccent, 1968, Paris)
Greenberg, Marc L. (2006), Phonetic evidence for the development of the acute
tone in Slavic, Zbornik radova sa simpozija International Workshop on Balto-Slavic Accentology (IWoBA), Institut za hrvatsko jezikoslovlje, Zagreb
Ivi, Stjepan (1911), Prilog za slavenski akcenat, Rad JAZU 187
Ivi, Stjepan (1913), Danai posavski govor, Tisak dionike tiskare, Zagreb (Pretisak iz Rada JAZU 196, 197)
Ivi, Stjepan (1936), Jezik Hrvata kajkavaca, Ljetopis JAZU 48, 47-88.
Jelaska, Zrinka (2004), Fonoloki opisi hrvatskoga jezika: glasovi, oblici, naglasci,
Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
Jozi, eljko (2004), Najstariji naglasni tip posavskoga govora danas, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 30, 73-83.
Kapovi, Mate (2008), Razvoj hrvatske akcentuacije, Filologija 51, 1-39.
Kapovi, Mate (2008a), O naglasku u starotokavskom slavonskom dijalektu, Croatica et Slavica Iadertina 4, 114-147.
Langston, Keith (2006), akavian Prosody. The Accentual Patterns of the akavian
Dialects of Croatian, Slavica, Bloomington, Indiana
Lisac, Josip (2003), Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori tokavskog
narjeja i hrvatski govori torlakog narjeja, Golden marketing, Tehnika
knjiga, Zagreb
Lisac, Josip (2009), Hrvatska dijalektologija 2. akavsko narjeje, Golden marketing, Tehnika knjiga, Zagreb.
Lisac, Josip (2012), Hrvatski govori u Vojvodini,Znanstveni kolokvij Hrvatski govori u Vojvodiniodran u Subotici 8. studenoga 2012.http://www.zkvh.org.rs/
index.php/component/content/article/27-aktivnosti-zavoda/1379-znanstvenikolokvij-hrvatski-govori-u-vojvodini-odran-u-subotici, pregledano 8. prosinca 2012.
Lonari, Mijo (1996), Kajkavsko narjeje, kolska knjiga, Zagreb
42
Lonari, Mijo (1996a), Naglasne osobitosti podravskoga dijalekta kajkavskoga narjeja, urevaki zbornik, ur. Golubi, Rajna, Ivan Hodali, Velimir Pikorec, urevec
Maresi, Jela, Miholek, Vladimir (2011), Opis i rjenik urevekoga govora, Gradska knjinica urevec, urevac
Mogu, Milan (1971), Fonoloki razvoj hrvatskoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb
Mogu, Milan (1977), akavsko narjeje. Fonologija, kolska knjiga, Zagreb
Pletikos, Elenmari (2003), Akustiki opis hrvatskih standardnih naglasaka, Govor
XX, 1-2, 321-346.
Pletikos, Elenmari (2005), Percepcija slinosti prozodije rijei stranih jezika s hrvatskim naglascima, Govor XXII, 2, 89-126.
Pletikos Olof, Elenmari (2013), Akustike razliitosti naglaska hrvatskoga tokavskoga sustava kod govornikaSlavonijeiDalmacije, A tko to ide? Hrvatski prilozi XV. meunarodnom slavistikom kongresu, ur. Marija Turk i Maja Opai,
Hrvatska sveuilina naklada, Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb
Simeon, Rikard (1969), Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva I, II, Matica hrvatska, Zagreb
imunovi, Petar (2006), Rjenik brakih akavskih govora, Biblioteka Braki libar,
Brevijar, Supetar
Uarevi, Josip (2011), Novi akut na tuicama, okaka ri 6, 23-50; preuzeto sa
stranice http://www.gundinci.hr/kultura/o-gundinackome-govoru, pregledano
10. prosinca 2012.
Vidovi, Domagoj, Ivana Kurtovi (2005), Neutralizacija dugoga i kratkog a u junoakavskim otonim govorima, Rasprave instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 31, 389-400.
Vlai Dui, Jelena (2013), Govor u hrvatskome filmu, Doktorski rad, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
43
The Acoustic Diversity of the Acute Rising

Tone in akavian, Kajkavian and Oldtokavian
Dialects
Summary
Contemporary prosody in Croatian dialects possesses three different
rising tones: long rising, short rising (which evolves from the former diachronically), and acute which is older. The acute appears mostly in akavian
dialects, but is also present in Old tokavian and some Kajkavian dialects. It
is variously known as: neoacute; new acute; akavian acute; Posavina
acute; and twisted. The acute occurs on stressed long syllables; its main
distinction from the other two rising tones is that it is produced in one syllable,
while in long and short rising tones the high tone is spread over two syllables.
Therefore, the acute can occur in monosyllabic words, as well in the last syllable of a word. The other difference between the acuteand the other rising tones
is its tone contour: tokavian rising tones have a mostly flat frequency contour
on the two neighboring syllables (therefore the rising tone would better suit
the description high tone), while the acute has been described as jump rising. This description of the acute has been made mostly through listeners
perceptions. In this paper we analyze phonetic realizations of the acute tone
in recordings of Old akavian dialects (from Pitve and Puia), in Kajkavian dialects (from urevac and Molve) and in Old tokavian dialects (from
Baki Monotor, Stari Mikanovci and Gundinci). From speech recordings
we extracted words with realizations of the acute, which were then auditorily
verified by a dialectological expert. For further acoustic analysis, we selected
words with the least influence of sentence intonation on the lexical tone. In the
vowel with acute tone we analyzed frequency direction, frequency range and
duration as well as the tone level of the post-accented syllable, where present.
The analysis shows variability in acute realization within speakers, and within
dialects. In akavian and Old tokavian dialects the post-accented syllable
can be low or high, whereas in Kajkavian dialects it is mostly high. Tone contour in the stressed vowel varies: it can be realized as flat, falling, rising, or
falling-rising tone contours.
Key words: accentology, lexical tone, acute, rising tone, Croatian dialectology, akavian dialects, Kajkavian dialects, Old tokavian dialects
44
UDK: 811.163.4'367.627
Aleksandar STEFANOVI
Kvantifikacija imenica pluralia tantum

KLJUNE REI: pluralia tantum, kvantifikacija, brojni pridevi, zbirni brojevi, glavni brojevi, uzus, norma
U radu se analiziraju razliite mogunosti numerike kvantifikacije imenica pluralia tantum u bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku.
Daje se istorijski i dijalektoloki vidik bez koga se ne moe suditi o dananjem
stanju i takoe se posveuje posebna panja podacima i gleditima koja se
nalaze u jezikim prirunicima. Konstatuje se, izmeu ostalog, da se stavovi
lingvista, autora sadanjih gramatika, pravopisa i renika ne podudaraju sa
savremenim uzusom ili uzusima.
U dosadanjoj se lingvistikoj literaturi bosanskoj, crnogorskoj, hrvatskoj i srpskoj1 vrlo malo pisalo o kvantifikaciji imenica pluralia tantum2.
Upeatljivo je, naime, da se u veini normativnih publikacija navedena kvantifikacija pominje samo usput, a neki put se u potpunosti previa. tavie, drei
se verovatno zakljuaka Vuka Karadia (1814: 39, 1898: 117) i ure Daniia
(1850: 29, 1872: 50), gramatiari uglavnom registruju brojne prideve ( jedni, -e,
-a; dvoji, -e, -a; troji, -e, -a i sl.)3 (kada oni postoje), npr: jedne naoare, dvoje
pantalone, troja vrata, etvo(e)ra kola (ali sto kola) itd.4
1 Napominjemo da smatramo da su bosanski, hrvatski, srpski i noviji crnogorski jedan jedini
polistandardizovani lingvistiki sistem, odnosno da su jedan jedini lingvistiki sistem sa
vie standarda.
2 Kada se one mogu numeriki kvantifikovati, tj. kada oznaavaju brojive pojmove (tzv. brojive imenice: naoare, makaze/kare, pantalone/akire/hlae, gae, novine, vrata, vile,
grablje i sl.; neke od njih oznauju, dakle, objekte koji se sastoje od dva temeljno identina
predmeta), to nije sluaj, npr., imenice plurale tantum financije; o tome v. Znika 2002: 89.
3 I dan-danas neki lingvisti smatraju, neubedljivo, da su brojni pridevi pluralne forme zbirnih
brojeva (v. npr. Stani-Morai 1989; Mrazovi-Vukadinovi 1990; Klajn 1997; Stanoji-Popovi 1997; Miunovi 1999; Simi-Jovanovi 2007), to se ni na dijahronijskom ni na
sinhronijskom planu ne potvruje; o tome v. ire Stefanovi 2010: 230.
4 V. Lalevi 1951: 23; Stevovi 1958: 129; Brabec-Hraste-ivkovi 1961: 111; Mareti 1963:
231; Pavei-Vince 1971: 371; Vlai-Tomi-Vojinovi-Radosavljevi 1972: 79; Stevanovi
45
Aleksandar Stefanovi: Kvantifikacija imenica pluralia tantum
Izuzetak su u tom pogledu Peco Stanoji (1972: 46-47), ivojnovi

(1992: 110-111), Bari et al. (1997: 219) i Nikevi (2001: 192), koji predlau
zbirne brojeve5 [dvoje, troje, etvo(e)ro i sl., sa kvantifikovanom imenicom u
genitivu mnoine] kao potpuno ravnopravne i zamenljive sa brojnim pridevima i citiraju: petero kola, dvoje naoari6.
Primeri koje emo navesti pokazuju da gramatiari nisu u pravu i da
se njihovi stavovi, daleko od pravog stanja stvari, ne podudaraju sa savremenim uzusom. Pojavljuju se, naime, razlike prema tipu kvantifikovane imenice
plurale tantum7, a kvantifikacija osnovnim (ili glavnim) brojevima (dva/oba/
obadva, tri, etiri, pomou ili ne lekseme par), koju uostalom (skoro) nijedan
1975: 315; Aleksi-Stani 1978: 146-147; Meillet-Vaillant 1980: 129; Stani-Morai 1989:
117, koji su jedini koji eksplicitno odbacuju upotrebu zbirnih brojeva, v. dalje; MrazoviVukadinovi 1990: 263; Babi et al. 1991: 667; Ivi-Klajn-Peikan-Brbori 1991: 110; Ani
1994; Klajn 1997: 20-21; Ragu 1997: 106-107; Stanoji-Popovi 1997: 96; Peikan-Jerkovi-Piurica 1997: 196; Zorii 1998: 149; Miunovi 1999: 84; Miunovi 2000: 181;
Jahi-Halilovi-Pali 2000: 256; onje 2000; Miloevi 2003: 96-97; Sili-Pranjkovi 2005:
145; Simi-Jovanovi 2007: 103. Valja ipak notirati da i Vuk Karadi i ura Danii nisu
uvek dosledni u pogledu kvantifikacije imenica pluralia tantum [kao uostalom ni imenica
koje imenuju stvari to slue po dve i to se obino broje na par (arape, cipele i sl.)]. Naime, ako uveliko daju prednost upotrebi brojnih prideva [Karadi (1898: 117) tako ocenjuje
kombinacije tipa dvoje opanaka upotreba zbirnog broja i imenice koja kazuje par istih
primeraka, kao regionalnu, i predlae umesto nje dvoji opanci ( upotreba brojnog prideva),
a Danii (1850) nijedanput ne pominje upotrebu zbirnih brojeva], oni ipak belee (iako vrlo
retko) upotrebu zbirnih brojeva na drugim mestima. Karadi (1898: 774) bez objanjenja i
bez ikakve stigmatizacije navodi troje sindirlija [zbirni broj + imenica, uglavnom, plurale
tantum, formulacija preuzeta iz jezika srpskih narodnih pripovedaka; v. takoe u ovome
radu druge primere kvantifikacije imenica pluralia tantum zbirnim (ili ak osnovnim) brojevima koje citira Karadi, svi uzeti iz jezika srpskih narodnih pripovedaka], a Danii
(1872: 50) istina u fn., uporedo nudi upotrebu zbirnih brojeva i brojnih prideva za kvantifikaciju obaju tipova imenica, dajui npr.: dvoje opanaka (zbirni broj + imenica koja svojim
mnoinskim oblikom oznauje jednu funkcionalnu celinu, odnosno par), troje sindirlija,
dvoje dipala (zbirni broj + imenica plurale tantum). Konano u monumentalnom se Rjeniku hrvatskoga ili srpskoga jezika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (u daljem
izlaganju RJA), koji nudi obilje primera, upotreba zbirnih brojeva sa imenicama pluralia
tantum ili imenicama koje znae parove, proglaava regionalnom ili retkom.
5 Imajui u vidu da zbirni brojevi imaju neke karaktere imenica (npr. mogunost samostalne
upotrebe), pojedini jeziki strunjaci nazivaju ih brojnim imenicama (npr. Mareti 1963),
to se meutim ne opravdava, jer se ipak radi o reima posebne vrste, razliitim od imenica
(o tome opirnije v. kod: Stevanovi 1975: 315).
6 Thomas-Osipov (2012: 245) dodue ukazuju (u govornom jeziku) na upotrebu zbirnih brojeva u kvantifikaciji imenica pluralia tantum, napominjujui, meutim, da bi tu upotrebu
trebalo izbegavati (il est prfrable de sen abstenir).
7 Nijedan gramatiar pri opisu njihove kvantifikacije ne odreuje imenice pluralia tantum po
objektima koje oznauju; one su naime tretirane kao jedna celina bez ikakvih specifinih
razlika (v. dalje u ovom radu).
46
filoloki strunjak eksplicitno ne istie8, moe se i te kako zabeleiti u pisanom

kao i u govornom izrazu.
Izgleda, dakle, da je prisutna velika konfuzija u dananjem uzusu u
upotrebi brojeva sa imenicama pluralia tantum. Govornici zapravo pribegavaju alternativno i esto nekonsekventno (iako su neke tendencije izraenije)
osnovnim ili zbirnim brojevima, ali i brojnim pridevima. Mnoga pitanja koja
se tiu dvojakih (ili ak trojakih) naina kvantifikacije ili kolebanja u odnosu
na normativni zahtev nekih izraza ostaju tako bez odgovora i iz toga proishode
neobine (na prvi pogled) numerike konstrukcije, u koliziji sa tradicionalnom
gramatikom. Na primerima iz pisanih dela, uglavnom savremenih proznih pisaca i prevodilaca, ali i govornog jezika, u referatu se analiziraju faktori koji
utiu na kvantifikaciju imenica pluralia tantum a, izmeu ostalog, preispituju
se i kriterijumi (ne)normativnosti tako realizovanih numerikih konstrukcija.
Da bi se dublje analizirala kvantifikacija tih imenica, koje ne poznaju
jedninu i koje jednim oblikom iskazuju i jedininost i mnogost, vano ih je pre
svega razvrstati u tri razliite skupine po objektima koje oznauju (u te skupine moe uostalom biti svrstana veina imenica pluralia tantum):
a) imenice pluralia tantum tipa kola ili vrata, koje oznauju predmete
koji se mogu zamisliti da se sastoje iz jednog temeljnog dela;
b) imenice pluralia tantum tipa makaze/kare ili naoare, koje oznauju
predmete to se sastoje iz dva temeljno identina predmeta;
8 Mada vrlo esta u jezikoj praksi, gramatike je odbacuju; govornici je meutim koriste da
bi izbegli tekou koju predstavlja izbor izmeu zbirnih brojeva i brojnih prideva (neutralisanjem upotrebe tih dvaju brojeva). Vrlo se retko mogu uti drugaija miljenja. Zapravo
samo dva lingvista uzimaju u obzir stanje u savremenom uzusu. Znika (2002: 99, 105, 129)
tako predlae za kvantifikaciju imenica pluralia tantum, brojne prideve ali i osnovne brojeve. Iako ne daje prodorniju analizu (eventualna korelacija izmeu odreenih koliinskih
vrednosti i kategorije upotrebljenog broja ili izmeu kategorije broja i tipa imenice plurale
tantum, v. dalje u ovom radu), ona ipak citira: jedne kare; deset kara; dvoje grablje; dvoje,
petore hlae; troja kola. Stanoji (1996: 120) daje jednu zanimljivu analizu (ali jo uvek
nepotpunu) u vezi sa kvantifikacijom imenica pluralia tantum ili imenica koje imenuje par:
() sve je rea upotreba u modernom jeziku i kongruentne konstrukcije u kojoj se kao
atribut uz imenicu nalazi brojni pridev: osmora kola, dvoje rukavice, kakva se navodi u
gramatikama () istina, s napomenom da se retko, samo u odreenim sluajevima upotrebljava. Umesto njih upotrebie se tipinije konstrukcije tipa osnovni broj + gen.: osam kola,
ili e se najee traiti leksiko-frazeoloko reenje: dva para rukavica, koje e sadrati
konstrukciju broj + gen. mnoine. Vano je, meutim, precizirati da gramatike, iako doista belee da je pomenuta upotreba retka (v. npr. Stevanovi 1975: 315), ne nude alternativu.
Konano i Mareti (1963: 231) navodi (ali samo na jednom mestu u svojoj ogromnoj gramatici) dvanaest vrata (primer preuzet iz jezika srpskih narodnih pripovedaka), naglaavajui
ipak da je manje (je) obino nego dvanaestora vrata.
47
c) specifina primena b) skupine: imenice pluralia tantum tipa pantalone/akire/hlae ili gae, koje oznauju donji deo vea ili (mukog)
odela (odnosno odea koja pokriva donji deo struka i noge).
Videemo da se na osnovu njihove pripadnosti jednoj od ovih triju grupa, imenice pluralia tantum numeriki kvantifikuju na vrlo razliite naine.
1. Iskazivanje kvantifikacije za vrednost 1

Za tu koliinu zbirni brojevi ne postoje. Koristie se dakle brojni pridevi
jedni, -e, -a ili perifraza tipa jedan par + imenica u gen. mn.
1.1. Pluralia tantum tipa kola ili vrata [grupa a)]

Za kvantifikaciju tih imenica vidljiva je sistematska upotreba brojnih
prideva. To se moe lako objasniti poto u odsustvu zbirnog broja alternativnog reenja nema. Naime, leksiko ekspliciranje tipa jedan par + imenica u
gen. mn. nije primenjivo jer se kvantifikovana imenica smatra sastavljenom od
jednog dela, a ne od dva identina dela (v. sledei pasus).
Npr.:
(1) Mladence je sklonio u jedne taljige, nasred dvorita, u mraku. (M.
Crnjanski, II-1, 158)
(2) uvar me doprati do jednih golemih vrata (...) (D. Ki, I, 62)
Napomenimo da imenica koija, koja se tretira kao plurale tantum u
svim renicima, okleva izmeu jednine i mnoine. Tako kvantifikacija osnovnim brojevima i brojnim pridevima koegzistira9:
Osnovni brojevi:
(3) Nekoliko tjedana ranije jedna koija, i jedan veseljak i jedna ena,
pjevali su tako oajniki () (D. Ali, 68)
(4) A epavi Matija kod mosta je bistrakog sastao neku no jednu koiju. (M. Krlea, 69)10
9 To vai za sve koliine. Meutim, osnovni brojevi se logino (v. taku br. 3) nameu poev
od 4 (i to jo drastinije nego sa ostalim imenicama iste kategorije). to se tie manjih koliina, upotreba se brojnih prideva bolje odrala.
10 Interesantno je primetiti upotrebu osnovnog broja kod M. Krlee, po mnogima najveeg hrvatskog i jugoslovenskog pisca 20. veka, to nesumnjivo dokazuje prisustvo u jeziku oblika
te imenice u jednini.
48
Brojni pridevi:
(5) Dragani je otpravio u jednim koijama svoju enu i Valpurgu ()
(V. Novak, 56)
1.2. Pluralia tantum tipa makaze ili pantalone [grupa b) i c)]

to se tie tih imenica pluralia tantum (koje oznaavaju jedinstvene
predmete od dva istovetna dela), brojni pridevi su najbolje zastupljeni za vrednost 1:
(6) Stavite sve, kae filozof Epiktet, na jedne terazije () (J. Dui, 168)
(7) (...) tuitelj (...) potrauje 54 milijuna dolara odtete od vlasnika kemijske istionice-zbog jednih izgubljenih hlaa. (Jutarnji list, 15/06/2007, 64)
Ako su brojni pridevi dominantni u kvantifikaciji za vrednost 1, kvantifikacija pomou lekseme par [(jedan) par pantalona itd.] javlja se sve ee
u modernom jeziku11:
(razg.)
(8) Kupila sam jedan par pantalona koji mi se uopte vie ne svia!
2. Iskazivanje kvantifikacije za vrednosti od 2 do 4

Za te koliine i za tu grupu, u koju su inae svrstane u jeziku najee
imenice pluralia tantum: vrata i kola, ini se da se kvantifikacija u svim tipovima teksta kao i u govoru, vri u veini sluajeva brojnim pridevima: dvoja,
troja, etvo(e)ra kola, vrata.
Npr.:
2.1.1. Vrednost 2
(9) Kad svi uoe, dvoja elektrina kolica (...) prooe izmeu atora
nosei ogromne lonce. (J. Markovi-iek, 209)
(10) (...) okovan u dvoje verige (...) (V. Karadi, I, 221)
11 O tome struna literatura u najboljem sluaju uti. Uzrok toj upotrebi treba verovatno traiti u jezikoj analogiji prema kvantifikaciji imenica tipa cipele. Dopunska se obavetenja o
tom uticaju mogu nai u: orevi 1984.
49
(11) Upute za uporabu hladnjaka Konar Ardo: modeli sa dvojim vratima.

to se tie osnovnih brojeva, po svoj prilici jedino se sree broj oba u
srednjem rodu, odnosno markirana verzija osnovnog broja dva (u kombinaciji
sa imenicama vrata i kola12 i to naroito u govornom izrazu):
(12) Sada jednim kljuem moete otvoriti oba vrata (...) (HRT, Dnevnik,
05/08/2008)
(13) Videli smo da oba kola dobro koe (...) (HRT, Dnevnik, 24/01/2008)
On je zabeleen ve u starini sa tim tipom imenica, poto se moe nai
u srpskim narodnim pripovetkama koje je sakupio Vuk Karadi:
(14) Zapee mu oba kraja od kosijera za oba crkvena vrata (V. Kara
di, II, 309)
Meutim, daje se odluna prednost brojnom pridevu oboja u govoru kao
i u pismu i ne samo u negovanom vidu komunikacije:
(15) (...) jer je netko, od zlobe ili objesti, zakljuao oboja vrata na dvorani. (V. Novak, 199)
(16) Oboja vrata se otvaraju na levo. (razg.)
(17) Prema prvim podacima, oboja kola su jurila (...) (Jutarnji list
15/06/2008, 16)
U svim stilovima (pisanom i usmenom), upotreba zbirnog broja ostaje
takoe mogua:
(18) () ma oboje kola su dobra, ali Audi A4 je nesto lepi. (razg.)
(19) Oboje vrata bila su otvorena, a novac nestao. (Arena, 26/04/2009, 24)
2.1.2. Vrednost 3 i 4
(20) Pred katelom stajahu troja vjeala (...) (A. enoa, 64-65)
(21) Boi je na tom proplanku stigao troja kola svojih poznanika. (M.
(22) Troja je vrata provalio Koko ili etvora (...) (R. Marinkovi, 422)
12 Ta se tendencija, meutim, ne belei sa imenicama pluralia tantum grupe b) ili c).
50
(23) Vitomir i Tiosav ve dogone vrljike, uzeli etvora kola. (M. Glii, 224)
Upotreba zbirnih brojeva je mnogo manje zastupljena u uzusu; meutim ona postoji i nalazi se ne samo u svakodnevnom govoru ve i u istaknutih
pisaca:
(24) (...) pobjee k popu u oltar, zatvorivi sve troje vrata oltarskih. (V.
Karadi, II, 328)13
(25) Sledee nedelje, gospodin Alode, podnaelnik grada Tuluza, dovede dvadeset i etvoro14 kola gradjana (...) (D. Ki, II, 105)
Iako ree, zbirni brojevi rabe se i u govoru:
(26) Ima dvoje kola. (RTS, film Talac)
(27) Da li si kupio kola sa dvoja ili etvoro vrata?15 (razg.)

Kao to je to sluaj sa imenicama iz grupe a), kvantifikacija okleva izmeu brojnih prideva i zbirnih brojeva, ali takoe pribegava perifrazi sa leksemom par, verovatno po ugledu (analogijom) na model kvantifikacije imenica
tipa cipele, a moda i pod uticajem drugih jezika (francuskog, engleskog) kojima je takav model kvantifikacije regularno svojstvo.
Prema rezultatima naih istraivanja, u pisanom kao i u govornom jeziku, za koliine od 2 do 4, sva je prilika da se kvantifikacija vri u veini sluajeva16 zbirnim brojevima (dvoje pantalona, troje naoara, etvoro makaza), a
u manjoj meri konstrukcijom: osnovni broj + leksema par + imenica plurale
tantum (dva para pantalona, tri para naoara, etiri para makaza) ili brojnim
pridevima (dvoje pantalone, troje naoare, etvore makaze)17:
Zbirni brojevi:
(28) U oku opazih (...) dvoje maica. (V. Drakovi, 168)
13 O ovom primeru v. takoe napomenu br. 4.
14 Ovde se pojavljuje vielani broj; poslednji je lan taj koji odreuje tip celog broja i on je
jedini relevantan na distributivnom planu.
15 Primeujemo u kvantifikaciji imenice vrata zanimljivu upotrebu brojnog prideva za vrednost 2 i zbirnog broja za vrednost 4 (v. napomenu br. 23).
16 Otprilike polovina skupljenih primera.
17 Izuzev nekoliko retkih sluajeva koji se mogu nai na internetu, osnovni brojevi (u samostalnoj upotrebi) nikad nisu upotrebljeni za koliine od 2 do 4.
51
(29) Vrpca (...) presecena je sa troje makaza (...) (Blic, 25/09/2005, 27)
(30) Imam etvoro pantalona za skraivanje (...) (RTS, emisija Ipak se
okree)
Konstrukcija sa leksemom par:
(31) Svi su imali po dva, tri para pantalona (...) (Veernje novosti,
02/06/2006, 13)
(32) Deda Milan (...) jednog leta mu kupio dva para makaza jedne18 za
proreivanje a druge za skraivanje kose. (Ilustrovana Politika, 17/09/2009, 18)
(33) Tu su i etiri para naoara (...) (Blic, 08/04/2009, 5)
Brojni pridevi:
(34) A sutradan, tako oko frutuka, metne u ceger dvoje makaze (...)
(S. Sremac, 271)
(35) eni da se u tom sluaju ostavi (...) dvoje gaice (...) (R. Marinkovi, 166)
Treba, meutim, naglasiti da je upotreba brojnih prideva prilino zastupljena na dijalekatskom nivou19 i u svakom sluaju (u kvantitativnom smislu)
vie nego u standardnom jeziku (ili standardnim jezicima). S tim u vezi moemo
navesti nekoliko znaajnih primera, preuzetih iz romana Danka Popovia Knjiga o Milutinu, u kojem narator (koji je i glavni lik romana) vrlo esto pribegava
dijalekatski obojenim oblicima i gde se, npr., moe zabeleiti nekoliko kombinacija tipa brojni pridev + imenica plurale tantum koja oznaava jedinstvene predmete od dva istovetna dela (odnosno odeu koja pokriva donji deo struka i noge):
(36) Spremi mi belu torbu kaem eni dvoje lanene gae, dvoje arape (...) (D. Popovi, 8)
(37) Nemoj, eno, preterivati kaem joj samo dvoje gae (...) (D.
Popovi, 8)
(38) Obuem nove akire, suknene, a ao mi. Poslednje su dvoje sam
u prolim ratovima pocepao. (D. Popovi, 8)
18 Primeujemo upotrebu brojnog prideva za vrednost 1 u drugoj klauzi.

19 Ta konstatacija vredi za imenice pluralia tantum sve tri kategorije. Zapravo, na osnovu dijalektolokih monografija koje smo analizirali za ovaj rad (te monografije uglavnom obrauju
tokavske govore od poetka dvadesetog veka do danas), brojni pridevi se masovno koriste
(barem do vrednosti 5; za vee koliine nismo nali dovoljno primera da bismo mogli izvui
konane zakljuke). Vidi npr. Stanojevi 1911: 409; Peco 1964: 148; ojat 1973: 124; Stani
1977: 57; Barjaktarevi 1977: 97; Peco 1982: 144; Remeti 1985: 298-299; Ivi 1994: 229.
52
3. Iskazivanje kvantifikacije za vrednosti vee od 4

Pada u oi da je zajedniko imenicama pluralia tantum svih triju kategorija masovno prodiranje osnovnih brojeva u kvantifikaciji, i to od vrednosti 5.
To se logino realizuje na utrb ostalih tipova kvantifikacije koji su, kao to je
ve poznato, uveliko dominantni za nie vrednosti (brojni pridevi, zbirni brojevi, ekspliciranje funkcionalne sloenosti pomou lekseme par, v. taku br. 2)20.

U vezi s ovom grupom imenica pluralia tantum, zanimljivo je napomenuti da to je vea koliina oznaena brojem od kojeg je obrazovana numerika
konstrukcija, to je upotreba brojnih prideva i zbirnih brojeva rea, a mahom i
neaktuelnija. Stoga, ako za vrednost 5 (naravno s razlikama zavisno od kvantifikovane imenice21) koegzistiraju sa manje-vie istom uestalou sva tri
broja (brojni pridevi, zbirni brojevi i osnovni brojevi), od vrednosti 6 prevlast
osnovnih brojeva poinje da se belei i postaje utoliko znaajnija ukoliko se
koliina poveava. Do vrednosti 50 zbirni brojevi i eventualno brojni pridevi
mogu se pojaviti tu i tamo, ali kao to smo to ve istakli a ovde ponovo naglaavamo, sve ree to je iznos vei22. Od 50 uzus naginje jedino ka upotrebi
osnovnih brojeva.
Moglo bi se navesti mnogo primera iz kojih bi se te konstatacije potvrdile. Citiraemo samo nekoliko od tih kombinacija sa sva tri broja, na osnovu
vie ili nie vrednosti kvantifikacije (vrednost jednaka ili vea od 5, vea ili
manja od 50):
3.1.1. Vrednost 5
Brojni pridevi:
(39) (...) varijanta s petora vrata (...) (Globus, 19/07/2008, 15)
(40) Jue su kod mene dola petora kola verifikatora. (Vreme, 20/02/2005, 28)
20 Zakljuci koje ovde donosimo vrede kako za pisani, tako i za govorni jezik. Dodajmo da u
RJA ima dosta potvrda (osobito iz starijeg jezika), da su se brojni pridevi i u manjoj meri
zbirni brojevi uestalije upotrebljavali kod starijih pisaca za izraavanje koliina veih od 4.
21 Npr., ini se da brojni pridev peto(e)ra i dalje preovladava u kvantifikaciji imenice kola,
premda mu govorni predstavnici koje smo intervjuisali za ovaj rad ne bi (po svom jezikom
oseanju) dali prednost; meutim, kada je potrebno kvantifikovati imenicu vrata, tendencija je izraena ka upotrebi zbirnog broja peto(e)ro, a pogotovu osnovnog broja pet.
22 Ve od vrednosti 10 kvantifikacija pomou brojnih prideva potpuno nestaje uz imenicu kola.
53
Zbirni brojevi:
(41) Sportski kupe s petoro vrata. (Jutarnji list, 19/09/2007, 14)
(42) Civic je predstavljen 1972. godine kao model sa troja vrata (...) Kasnije se pojavljuju i modeli sa petoro vrata (...)23 (Jutarnji list, 24/01/2008, 25)
Osnovni brojevi:
(43) Bilo kako bilo, iako je Polo s pet vrata do sada bio puno ei izbor kupaca (...) (Politika, 27/08/2009, 12, naslov: Polo s troje vrata24 stie u
Frankfurt)
(44) Ej kako to, da doosmo u Rosiju, samo sa pet kola25 () (M.
3.1.2. Vrednost od 5 do 50
Brojni pridevi:
(45) () hou onaj sa estorim vratima. (S. Babi, 163)
(46) Osmora se vrata zatvorie (...) (S. Matavulj, 84)
Zbirni brojevi:
(47) Evo sedmoro vrata imam. Sedmora26 su! (Ilustrovana Politika,
17/09/2009)
23 U istom lanku primeujemo upotrebu u kvantifikaciji imenice vrata brojnog prideva za
vrednost 3 i zbirnog broja za vrednost 5. Ta injenica zapravo pokazuje odreenu nedoslednost ili bolje reeno nesigurnost govornika u nabrajanju tog tipa imenica. Podsetimo,
meutim, da ni gramatiari nisu dosledni u tom pogledu jer, kao to smo ve rekli, veina
njih propisuje samo brojne prideve, a neki ukazuju i na mogunost korienja zbirnih brojeva (ili vrlo retko osnovnih brojeva, v. napomenu br. 8). U pisanim delima (i u govoru) ta
meavina razliitih brojeva (brojni pridev zbirni broj; brojni pridev/zbirni broj osnovni
broj) sree se dosta esto u kvantifikaciji imenice tipa vrata [v. napomenu br. 15 kao i sledee tri napomene (naroito napomenu br. 25 o istoj vrsti kvantifikacije u Seobama Miloa
Crnjanskog)]; naravno, slini primeri sa konstrukcijama obrazovanim od brojeva istog tipa
takoe se pojavljuju (v. u naem korpusu). Te meavine se logino karakteriu, poto slede
optu evoluciju kvantifikacije imenica tipa vrata, po prisutnosti brojnih prideva za manje
koliine, a zbirnih i naroito osnovnih brojeva za vee koliine.
24 Vidimo ovog puta, opet u jednom lanku, upotrebu osnovnog broja pet i zbirnog broja troje
za kvantifikaciju iste imenice vrata! (v. prethodnu napomenu).
25 Vredi zapaziti da Milo Crnjanski u svom monumentalnom delu Seobe koristi u nabrajanju
imenica pluralia tantum tipa vrata, kola itd. brojne prideve za vrednosti 1, 2 i 3, a osnovne
brojeve za vie vrednosti, ali uglavnom u transkripciji govornog jezika, v. citirane primere
iz pomenutog dela kao i napomenu br. 23.
26 Meavina zbirni broj brojni pridev za vrednost 7 sa istom atributivnom imenicom: vrata
(v. napomenu br. 23).
54
(48) Jo samo dvoja vrata (...) Dotaknuo je petnaestero vrata27. (RTL,

emisija Red bull airrace, 11/04/2007)
Osnovni brojevi:
(49) Odveo je sa sobom sedam kola i etrdeset dua. (M. Crnjanski, II-2, 242)
(50) Mogao je mrtve da digne iz rake, provede ih kroz dvanaest tajnih
vrata (...) (R. Brati, 145)
(51) Iz same Bake je dolo skelom sino devet i jutros sedam kola rodbine acine (...) (S. Sremac, 280)
(52) Jeste sve doterali? Jesmo sve, dvaest kola ravno, odgovori Vitomir (M. Glii, 224)
Ova dva poslednja primera Stevana Sremca i Milovana Gliia, uzeta
iz starijeg vremena (oba pisca su ivela i pisala u 19. veku) potvrda su kako je
proces prodiranja osnovnih brojeva u kvantifikaciji imenica pluralia tantum
vrlo star u jeziku; ta konstatacija i te kako ini neoekivanim odsustvo spominjanja njegove zastupljenosti u skoro svim konsultovanim gramatikama ili u
normativistikoj literaturi savetnikog tipa (a pokazali smo, zapravo, da je on
iroko rasprostranjen i da se belee mnogi primeri u savremenom jeziku kao i
u starijoj knjievnosti).
3.1.3. Vrednost jednaka ili vea od 50

(53) Cestom vuku se dugaki karavani do pedeset kola (...) (Blic,
07/12/2007, 3)
(54) Morate obiti sto pedeset vrata! (razg.)
U sluaju vrednosti za koju ne postoji odgovarajui brojni pridev ili
zbirni broj, upotreba osnovnog broja logino se namee:
(55) (...) jedan peak prestie i stotinu kola (...) (I. Pavlovi, 111)
Opta upotreba imenica pluralia tantum tipa kola, vrata u savremenom
uzusu se inae dobro odslikava, po naem miljenju, u romanu Astragan Dragana Velikia. Naime, brojni pridevi se sistematski rabe u pripovedanju i u
dijalozima kada su nie vrednosti u pitanju (1, 2 i 3), ali im se prevazie 4,
osnovni broj se, izgleda, namee i to ak i u pismu:
27 Meavina brojni pridev zbirni broj (v. napomenu br. 23).
55
Vrednost manja od 4, upotreba brojnog prideva

(56) Kue Petrograda nemaju dvoja vrata. (D. Veliki, 40)
(57) Dvoja vrata, primeuje Lenjin. Jedna su za mrtve, kae Zita. (D.
Veliki, 39)
Vrednost vea od 4, upotreba osnovnog broja
(58) Na ovoj pruzi vozilo je osam kola (...) (D. Veliki, 58)

Prevlast upotrebe osnovnih brojeva (bilo da dolaze samostalno ili u
kombinaciji sa partikulizatorom par) jo je upeatljivija kada se kvantifikuju
imenice grupe b) i c). ini se da se gotovo iskljuivo oni pojavljuju za izraavanje svih koliina veih od 4 (ukljuujui vrednost pet), a upotreba zbirnih
brojeva (ili eventualno brojnih prideva) postaje marginalna28 i neobina za
dananje jeziko oseanje, u svim stilovima i u svim vidovima komunikacije
(javne i privatne).
Naveemo nekoliko primera:
Osnovni brojevi:
(59) Za nedelju dana jedva prodam pet pantalona, vikendom troje29 (...)
(Veernje novosti, 13/04/2003, 23)
(60) iajui kosu gosta s deset makaza odjednom (...) (Politika,
28/11/2007, 11)
Konstrukcija sa leksemom par:
(61) Zaplenjeno je i pet pari naoara (...) (Veernje novosti, 28/11/2007, 3)
(62) (...) mladii su iz svojih sportskih torbi izvadili sedam pari lisica
(...) (D. Drakovi, 11)
Interesantno je u ovom pogledu primetiti da konstatacije koje smo naveli nisu u protivrenosti sa komentarima izvornih govornika koje smo anketirali u vezi s ovim sloenim pitanjem. Oni, naime, smatraju (po svom jezikom
28 U grai nismo nali takvih primera, izuzev nekoliko vrlo retkih potvrda na internetu.
29 Meavina osnovni broj zbirni broj, ovog puta u kvantifikaciji imenice grupe b) i c) (v.
napomenu br. 23).
56
oseanju) da se iznad 4 osnovni brojevi vrlo esto koriste samostalno, moda

ak i ee nego konstrukcije s leksemom par (iako su tim konstrukcijama
dali prednost kada je trebalo predloiti neku vrstu hijerarhizacije razliitih naina kvantifikacije): pet, pedeset pantalona/hlaa, makaza/kara ili pet,
pedeset pari pantalona/hlaa, makaza/kara. Takoe smatraju da je upotreba
zbirnih brojeva mogua, ali vrlo malo verovatna (petoro, pedesetoro pantalona, makaza); meutim, potpuno odstranjuju upotrebu brojnih prideva (petore,
pedesetore pantalone, makaze).
4. Dodatna zapaanja o kvantifikaciji imenica

pluralia tantum
imenice pluralia tantum koje oznauju poljoprivedne alatke tipa grablje, vile30 kvantifikuju se na sledei nain: sistematski i bez oklevanja e se koristiti brojni pridev jedni (-e, -a): jedne grablje, vile,
merdevine.
(63) Ne mogu jedne merdevine da daju (...) (Ilustrovana Politika,
25/09/2009, 6)
Za vrednosti 2, 3, 4 norma (v. npr. Brabec-Hraste-ivkovi 1961: 111)
propisuje brojni pridev: dvoje, troje, etvore grablje, vile, merdevine.
(64) Imam vile, motiku, lopatu, dvoje grablje, kramp, (...) (Arena,
25/09/2009, 11)
(65) Imam troje vile za sijeno () (Jutarnji list, 25/09/2009, 14)
Upotreba zbirnog broja doista je mnogo rea31. Naveemo neke od retkih potvrda koje smo nali:
(66) () kad im je sve oduzeto, osim () dvoje grabalja () (Dnevni
avaz, 11/04/2009, 4)
30 Imenica merdevine kvantifikuje se na isti nain, iako se, naravno, obim njene upotrebe ne
ograniava samo na poljoprivedni ivot.
31 Primera radi, na internetu je odnos izmeu potvrde upotrebe zbirnih brojeva i upotrebe
brojnih prideva otprilike jedan prema deset (za oba tipa broja, velika veina zabeleenih
primera se uostalom tie vrednosti 2 i u manjoj meri 3). Dijalektolozi takoe belee prevlast
brojnih prideva; v. npr. Peco 1964: 148.
57
(67) Vladika predloio da se nau dvoje merdevina. (Veernje novosti,

26/09/2009, 23)
(68) () ima troje merdevina za penjanje () (Ilustrovana Politika,
17/01/2007, 10)
Od vrednosti 5, osnovni brojevi izgledaju mogui u uzusu i postoji tendencija ka njihovoj masovnoj upotrebi (pet grablji/grabalja, vila, merdevina):
(69) Istraiteljima trebalo deset merdevina da siu (...) (Dnevni avaz,
25/06/2009, 15)
Upotreba zbirnih brojeva [peto(e)ro grabalja/grablji, vila, merdevina],
a naroito brojnih prideva [peto(e)re grablje, vile, merdevine] tek se okazionalno sree u jezikoj praksi:
(70) Na tebe mi ne bi bilo ao desetoro vila slomit. (Z1, emisija Istinom
do gola, 26/03/2007)
Valja ovde napomenuti da se na dijalekatskom planu (ali takoe u pismu,
v. sledee primere) sree imenica u jednini grabulja (umesto imenice plurale
tantum grablje), s kojom je mogua kombinacija s osnovnim brojem (dve grabulje, pet grabulja):
(71) (...) na terenu su se nale dve grabulje i est pari opanaka. (Politika,
20/07/2008, 12)
U tom dijalekatskom uticaju treba verovatno traiti uzrok upotrebe konstrukcija tipa dve, tri, etiri grablje, vile, merdevine, koje se ponekad mogu
uti ili ak proitati32 (uglavnom kod srpskih govornika, ali ne jedino u njih, v.
sledei primer uzet iz jednih hrvatskih dnevnih novina):
(72) Ja moda donesem jedne il dvije grablje () (Jutarnji list,
25/03/2007, 17)
(73) (...) zamislite jedne merdevine. Dve merdevine.33 (Ilustrovana Politika, 04/012009, 17)
32 One su meutim mnogo manje zastupljene od konstrukcija obrazovanih od brojnih prideva.
33 Moemo zapaziti u ova poslednja dva primera upotrebu brojnog prideva za vrednost 1, a
osnovnog broja za vrednost 2, to jo jedanput potvruje sistematsko pribegavanje brojnim
58
Vredi takoe zapaziti da se imenica u jednini grabulja ponekad hiperkorekcijom kvantifikuje brojnim pridevima ili zbirnim brojevima34. Meutim,
ova se pojava konstatuje samo za vrednosti 1 i 2:
(74) Imali smo i jedne grabulje () (RTS, emisija Ipak se okree,
22/05/1999)
(75) (...) ve dohvata dve motike i dvoje grabulja. (RTL, Vijesti,
17/04/2007)
imenica novine dosta je ambivalentna poto, prema normi, pripada
kategoriji pluralia tantum, ali doputa oblik u jednini novina. Taj
oblik u jednini jeziki puristi smatraju stilski vrlo obeleenim i shodno tome ga odstranjuju35 (v. npr. Mareti 1924: 69; Ivi-Klajn-Peikan-Brbori 1991: 122; Duli 1997: 104; Klajn 1997: 114; Matkovi
2006: 129).
Za broj 1, koristie se gotovo iskljuivo u pismenom, kao i u govornom izrazu brojni pridev jedne36:
(76) Ja sam u jednim novinama proitala (...) (RTCG, emisija Elita,
19/04/2001)
to se tie brojeva 2 i 3, po svemu sudei govornici daju prednost osnovnim brojevima (dve, tri novine):
(77) Dve novine u jednoj37! (RTS, reklame)
(78) Reeno je da bi trebalo tuiti tri novine. (Z1, emisija Istinom do
gola, 26/03/2007)
iako smatraju upotrebu brojnih prideva (dvoje, troje novine) i zbirnih brojeva
(dvoje, troje novina) i te kako moguom, kao u sledeem primeru:
pridevima u kvantifikaciji imenica pluralia tantum grupe a) kada je u pitanju vrednost 1; v.

taku br. 1.
34 ini se da je taj fenomen takoe dijalekatskog porekla; primere takve upotrebe v. kod: Stani 1974; 1977.
35 Iako se dosta obilno potvruje u jeziku.
36 Ali se zato u kompoziciji moe nai: dvadeset, trideset (i) jedna novina.
37 Ovde se moe primetiti upotreba osnovnog broja jedan, u neku ruku logina prema upotrebi
osnovnog broja dva u istoj reenici.
59
(79) Dvoje novine odjednom! (Veernji list, reklame)

Od vrednosti 4 brojni pridevi se ne koriste38 (etvore, petore novine).
Osnovni i zbirni brojevi naizmenino se sreu sa skoro istom uestalou do
10 (pet, est novina, petoro, estoro novina). Iznad 10 belee se skoro iskljuivo osnovni brojevi (dvadeset, pedeset novina).
imenice pluralia tantum koje oznauju integralne delove odreenih
celina, pre svega organe ivih bia tipa grudi, prsa, lea, plea itd.,
od kojih se za neke smatra da se a priori ostvaruju u dva identina
organa (npr. grudi ili plea), ne kombinuju se, po svoj prilici, s osnovnim brojevima:
(80) (...) zamisao jednih grudi da se srce stee (...) (R. Marinkovi, 85)
Uzrok tome treba nesumnjivo traiti u injenici da postoje imenice, inae drugaijeg modela tvorbe, koje poseduju oblik u jednini za odreivanje
jednog od integralnih delova celina oznaenih odgovarajuim imenicama pluralia tantum (sing. pleka/rame; mno. pleke, ramena # plurale tantum plea
ili sing. dojka; mno. dojke # plurale tantum grudi). Te imenice koje imaju
regularni pravilni oblik u jednini mogu sasvim normalno da se kvantifikuju
pomou osnovnih brojeva (u konstrukciji ili ne sa leksemom par)39:
Npr.:
(81) Din (...) bila je dugonoga cura (...) s dva psa boksera, dve iljate
dojke i velikim crvenim ustima. (B. Vuievi, 80)
(82) (...) na kome se mogla videti razgoliena ena-pela sa tri para dojki
(...) (M. Ratkovi, 70)
Naravno, pitanje se ne postavlja za nedeljive imenice pluralia tantum
tipa lea ili prsa, za iju e se kvantifikaciju upotrebiti brojni pridevi ili zbirni
brojevi; Vlai-Tomi-Vojinovi-Radosavljevi 1972: 79 ili Miunovi 1999:
84 daju etvora lea:
(83) Kada su ga predvee premetali sa jednih oguljenih lea na druga
(...) (B. Dragojevi, 16)
38 Eventualnost njihove upotrebe se meutim ne moe odstraniti.
39 Detaljnije o ovoj problematici v. Stefanovi 2012: 38 i Stefanovi 2010, naroito analizu o
(prilino) analognoj kvantifikaciji imenica oi i ui (str. 178-186).
60
U grai smo nali samo jedan primer deljive imenice plurale tantum
kvantifikovane osnovnim brojevima40. To se deava verovatno analogijom
prema kvantifikaciji imenica koje takoe oznaavaju organe ivih bia, ali
koje se u veini sluajeva kombinuju jedino sa osnovnim brojevima (najee
markiranom verzijom osnovnog broja dva: oba/obadva), poto njihovi pluralni
oblici nisu nikada imenice pluralia tantum. Radi se naime o imenicama tipa
ruke, noge itd41.
(84) Ostala je najvea grdoba od svih, (...) zgrbljen u oba plea (...) (R.
Brati, 174)
Ako se u ovom sluaju eli izraziti obe pleke neke osobe, izgleda da se
moe i mora koristiti osnovni broj oba i imenica koja nije plurale tantum tipa
pleka ili rame kao u sledeem primeru Ive Andria, u kome je upotrebljena
konstrukcija obe pleke:
(85) Samo to je u izvetaju Francuza Austrijanac na kraju leao, moralno, na zemlji sa obe pleke (...) (I. Andri, 94-95)
Jedini izuzetak se verovatno tie imenice usta, ija je kvantifikacija osnovnim brojevima uestalija42. Pretpostavljamo da se to moe jednostavno
objasniti injenicom da se imenica usta u jeziku ee nabraja (bez obzira na
koliine) nego ostale imenice istog tipa, a verovatno i zato to se takoe upotrebljava u drugom znaenju, znaenju lica, osoba. Shodno tome, verovatnost
upotrebe osnovnih brojeva je znatno vea u odnosu na druge imenice istog
tipa, pogotovo za vee koliine, sa kojima je, kao to smo ve napomenuli,
kvantifikacija imenica pluralia tantum (uopteno) osnovnim brojevima mnogo
frekventnija, npr.:
233)
(86) estoro djece je rodila, est usta ju je upalo i teglilo (...) (R. Brati,
40 Istini za volju, izuzev za imenicu usta (v. dalje u ovom radu), nismo nali primere kvantifikacije takve vrste imenica sa brojevima veim od 4 (ak ni na internetu), to naravno
ograniava mogunost upotrebe osnovnih brojeva.
41 O ovome v. Ivi 1973.
42 Osim naravno za vrednost 1, u kom se sluaju, kao i sa ostalim imenicama pluralia tantum,
osnovni broj (u samostalnoj upotrebi) nikad ne koristi.
61
nego sa manjim koliinama (od 2 do 4) u kom sluaju, izuzev leksiko-frazeolokog reenja sa leksemom par, ona skoro ne postoji:
(87) () vidio (sam) nad sobom (..) etvora otvorena torbeka usta (...)
(M. Selimovi, 232)
Zakljuak
Sprovedena analiza je pokazala da opteprihvaena i vrlo retko u sumnju dovoena pravila o kvantifikaciji imenica pluralia tantum, idui tragom
Karadievih i Daniievih zakljuaka, ne mogu biti praktino primenjiva kao
nesporna. Naime, s jedne strane u jezikom je oseanju postala blia upotreba
osnovnih brojeva u toj kvantifikaciji; s druge strane to je dovelo do toga da
je do izvesne mere izbledelo oseanje za upotrebu brojnih prideva i zbirnih
brojeva koji se povlae iz uzusa. Brojni pridevi i zbirni brojevi zapravo su
se najbolje odrali u kvantifikaciji imenica grupe a). Meutim, od vrednosti
5 (ali i za markiranu verziju oba osnovnog broja dva) oni se sve manje i sve
nesigurnije upotrebljavaju i osnovni brojevi preovladavaju (iako ne potpuno;
podsetimo da u tom sluaju leksiko ekspliciranje leksemom par nije mogue).
to se tie kvantifikacije imenica grupe b) i c), ona se karakterie masovnim
prodiranjem konstrukcije sa leksemom par poev od vrednosti 1, a od vrednosti 5 osnovnih brojeva u samostalnoj upotrebi (to je reenje uhvatilo korena
i u knjievnom jeziku). Izuzev nekih vrlo retkih okolnosti, upotreba brojnih
prideva i zbirnih brojeva je dakle nestala od vrednosti 5 iz savremenog jezika
za te dve grupe imenica.
Iz svega toga, i prema broju primera navedenih iz jezika pisaca/prevodilaca, ali i govornog jezika, proizlazi da u dananjoj normi stoje vrlo nejasni
i nepotpuni kriterijumi izbora broja u kvantifikaciji imenica pluralia tantum,
koje prema tome valja preispitati naroito u vidu procene njihove standardnojezike (ne)prihvatljivosti.
Izvori
a) knjievnoumetnika dela
Ali, D. (1979), Put u iskon, Veselin Maslea, Sarajevo.
Andri, I. (1996), Travnika hronika, Prosveta, Beograd.
Babi, S. (1995), Hrvatski politiki vicevi, PIP, Zagreb.
Brati, R. (1992), Strah od zvona, Srpska knjievna zadruga, Beograd.
Crnjanski, M. (1987), Seobe II-1; II-2, BIGZ, Beograd.
62
Dragojevi, B. (1985), Bata na Islandu, Svetlost, Kragujevac.

Drakovi, D. (1989), Ubiti po vienju, Nova knjiga Sloboda, Beograd.
Drakovi, V. (1993), Ruski konzul, Stilos, Beograd.
Dui, J. (1997), Blago cara Radovana, Koloseum, Beograd.
Glii, M. (1928), Celokupna dela (knjiga prva), Biblioteka srpskih pisaca/Narodna
prosveta, Beograd.
Karadi, V. (1987), I, Novi Zavjet (prevod), Izdanje biblijskog drutva, Beograd.
Karadi, V. (1927), II, Srpske narodne pripovetke, Srpska kraljevska akademija, Beograd.
Ki, D. (1999), I, Enciklopedija mrtvih, Narodna knjiga/Alfa, Beograd.
Ki, D. (1990), II, Grobnica za Borisa Davidovia, Svjetlost, Sarajevo.
Krlea, M. (1969), Povratak Filipa Latinovia, Nolit, Beograd.
Marinkovi, R. (1965), Kiklop, Prosveta, Beograd.
Markovi-iek, J. (1966), Kuga [prevod sa francuskog; naslov originala: La peste
(A. Camus)], Prosveta, Beograd.
Matavulj, S. (1962), Bakonja Fra Brne, Branko onovi, Beograd.
Novak, V. (1962), Poslednji Stipanii, Branko onovi, Beograd.
Pavlovi, I. (1983), Hadrijanovi memoari [prevod sa francuskog; naslov originala:
Mmoires dHadrien (M. Yourcenar)], Nolit, Beograd.
Popovi, D. (1986), Knjiga o Milutinu, Knjievne novine, Beograd.
Ratkovi, M. (1999), Sveta Pritka, Je, Beograd.
Selimovi, M. (1996), Dervi i smrt, Prosveta, Beograd.
Sremac, S. (1998), Pop ira i pop Spira, JRJ, Beograd.
enoa, A. (1981), uvaj se senjske ruke, Mladost, Zagreb.
Veliki, D. (1992), Astragan, Duka, Beograd.
Vuievi, B. (1984), Lolita, [prevod sa engleskog (V. Nabokov)], Narodna knjiga,
Beograd.
b) novine
Arena, nedeljne novine, Zagreb.
Blic, dnevne novine, Beograd.
Dnevni avaz, dnevne novine, Sarajevo.
Globus, nedeljne novine, Zagreb.
Ilustrovana Politika, nedeljne novine, Beograd.
Jutarnji list, dnevne novine, Zagreb.
Politika, dnevne novine, Beograd.
Veernje novosti, dnevne novine, Beograd.
63
Vreme, nedeljne novine, Beograd.

c) televizijske stanice
HRT Hrvatska radiotelevizija
RTCG Radio Televizija Crne Gore
RTL RTL Hrvatska
RTS Radio-televizija Srbije
Z1 Zagreb 1
Literatura
Aleksi, R., Stani, M. (1978), Gramatika srpskohrvatskog jezika, trinaesto izdanje
(prvo izdanje 1961), Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd.
Ani, V. (1994), Rjenik hrvatskoga jezika, drugo izdanje (prvo izdanje 1991), Novi
Liber, Zagreb.
Babi, S., Brozovi, D., Mogu, M. et al. (1991), Povijesni pregled, glasovi i oblici
hrvatskoga knjievnoga jezika, Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti
Globus, Zagreb.
Bari, E., Lonari, M., Mali, D. et al. (1997), Hrvatska Gramatika, etvrto izdanje
(prvo izdanje 1979, pod naslovom: Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog
jezika), kolska knjiga, Zagreb.
Barjaktarevi, D. (1977), Novopazarsko-sjeniki govori, Srpski dijalektoloki zbornik XXI, 96-97, Beograd.
Brabec, I., Hraste, M., ivkovi, S. (1961), Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, drugo
izdanje (prvo izdanje 1952), kolska knjiga, Zagreb.
Danii, . (1850), Mala srpska gramatika, tamparija jermenskog manastira, Be.
Danii, . (1872), Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika, tamparija Dragutina
Albrehta, Zagreb.
Dulii, M. (1997), Govorimo hrvatski jezini savjeti, Hrvatski radio, Zagreb.
orevi, R. (1984), Kategorija broja imenica u engleskom i srpskohrvatskom jeziku, Nauni sastanak slavista u Vukove dane 13, 139-160, Meunarodni slavistiki centar, Beograd.
Ivi, M. (1973), O nekim sintaksikim konstrukcijama s kvantifikatorima u standardnom srpskohrvatskom, Junoslovenski filolog XXX, 329-335, Beograd.
Ivi, P. (1994), Celokupna dela, O govoru galipoljskih Srba, 227-232, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci.
Ivi, P., Klajn, I., Peikan, M., Brbori, B. (1991), Jeziki prirunik, BIGZ, Beograd.
Jahi, D., Halilovi, S., Pali, I. (2000), Gramatika bosanskoga jezika, Dom tampe,
Zenica.
64
Karadi, V. (1814), Pismenica serbskoga jezika, Peatnja Joanna nirera, Be.

Karadi, V. (1898), Srpski rjenik, tree izdanje (prvo izdanje 1818), tamparija Kraljevine Srbije.
Klajn, I. (1997), Renik jezikih nedoumica, etvrtvo izdanje (prvo izdanje 1987),
Nolit, Beograd.
Lalevi, M.S. (1951), Sintaksa srpskog jezika, Skripta za studente, VPS, Beograd.
Mareti, T. (1924), Hrvatski ili srpski jezini savjetnik, Knjiarnica Jugoslavenske
akademije, Zagreb.
Mareti, T. (1963), Gramatika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, tree izdanje (prvo izdanje 1899), Matica hrvatska, Zagreb.
Matkovi, M. (2006), Jezini savjetnik iz prakse za parksu, korpion, Zagreb.
Meillet, A., Vaillant, A. (1980), Grammaire de la langue serbo-croate, drugo izdanje
(prvo izdanje 1924), Collection de grammaires de lInstitut dEtudes slaves,
Librairie Honor Champion, Paris.
Miunovi, Lj. (1999), Gramatika bez muke, kolska knjiga, Beograd, 1999.
Miunovi, Lj. (2000), Depni pravopis srpskoga jezika, Srpska kolska knjiga, Beograd.
Miloevi, M. (2003), Gramatika srpskoga jezika, Dragani, Beograd.
Mrazovi, P., Vukadinovi, Z. (1990), Gramatika srpskohrvatskog jezika za strance,
Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia Dobra vest, Sremski Karlovci
Novi Sad.
Nikevi, V. (2001), Gramatika crnogorskog jezika, Dukljanska akademija nauka i
umjetnosti, Podgorica.
Pavei, S., Vince, Z. (1971), Jeziki savjetnik s gramatikom, Matica hrvatska, Zagreb.
Peco, A. (1964), Govor istone Hercegovine, Srpski dijalektoloki zbornik XIV, 147149, Beograd.
Peco, A. (1982), Ikavskoakavski govori zapadne Bosne, Bosanskohercegovaki
dijalektoloki zbornik III, 143-144, Sarajevo.
Peco, A., Stanoji, . (1972), Srpskohrvatski jezik: Enciklopedijski leksikon, Interpres, Beograd.
Peikan, M., Jerkovi, J., Piurica, M. (1997), Pravopis srpskoga jezika, drugo izdanje (prvo izdanje 1995), Matica srpska, Novi Sad.
Ragu, D. (1997), Praktina hrvatska gramatika, Medicinska Naklada, Zagreb.
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1880-1976), 23 knjige, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.
Remeti, S. (1985), Govori centralne umadije, Srpski dijalektoloki zbornik XII,
297-299, Beograd.
Sili, J., Pranjkovi, I. (2005), Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka
uilita, kolska knjiga, Zagreb.
65
Simi, R., Jovanovi, J. (2007), Mala srpska gramatika, Jasen, Beograd.

Stani, M. (1974), Uskoki govor, Srpski dijalektoloki zbornik XX, 218-219, Beograd.
Stani, M. (1977), Uskoki govor, Srpski dijalektoloki zbornik XXII, 57-59, Beograd.
Stani, M., Morai, D. (1989), Jeziko-pravopisni savetnik, Nauna knjiga, Beograd.
Stanoji, . (1996), Morfologija, sintaksa i frazeologija, u: M. Radovanovi et al.,
Srpski jezik na kraju veka, 111-141, Slubeni glasnik, Beograd.
Stanoji, ., Popovi, Lj. (1997), Gramatika srpskoga jezika, peto izdanje (prvo izdanje 1989), Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd.
Stanojevi, M. (1911), Severnotimoki dijalekt, Srpski dijalektoloki zbornik II,
408-409, Beograd.
Stefanovi, A. (2010), Les numraux en serbo-croate (bosniaque, croate, montngrin,
serbe): normes des standards et problmes syntaxiques, thse de doctorat, Universit Paris Sorbonne.
Stefanovi, A. (2012), Neka zapaanja o upotrebi brojeva u romanima Mee Selimovia, Sarajevski filoloki susreti I, 26-41, Zbornik radova (knjiga I), Bosansko
filoloko drutvo, Sarajevo.
Stevanovi, M. (1975), Savremeni srpskohrvatski jezik I: Uvod, fonetika, morfologija,
tree izdanje (prvo izdanje 1969), Nauna knjiga, Beograd.
Stevovi, I. (1958), Funkcionalna gramatika srpskohrvatskog jezika, Svjetlost, Sarajevo.
ojat, A. (1973), Karlovaki govor, Hrvatski dijalektoloki zbornik III, 124, Zagreb.
onje, J. (2000), gl. ur., Rjenik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav
Krlea i kolska knjiga, Zagreb.
Thomas, P.-L., Osipov, V. (2012), Grammaire du bosniaque, croate, montngrin,
serbe, Institut dtudes slaves, Paris.
Vlai, N., Tomi, Lj., Vojinovi, M., Radosavljevi, D. (1972), Gramatika u osnovnoj
koli, Kruevac.
Znika, M. (2002), Kategorija brojivosti u hrvatskom jeziku, Institut za hrvatski jezik
i jezikoslovlje, Zagreb.
Zorii, I. (1998), Hrvatski u praksi, akan Juri, Pula.
ivojnovi, . (1992), Cours pratique de serbo-croate, Documents pdagogiques de
lInstitut dEtudes slaves, Paris.
66
Quantification of Pluralia Tantum Nouns

Summary
This paper addresses the different possibilities for numerical quantification of pluralia tantum nouns in Bosnian, Croatian, Montenegrin, and Serbian.
The author provides an historical and dialectological overview, without which
the state of the current written and oral languages cannot be judged. He also
pays particular attention to the views in language manuals concerning this issue. One of the conclusions of the paper is that these views do not correspond
to usage in modern language(s). As a result, both learners and native speakers
are left in total ignorance of the facts on many points, and numerous questions
remain unanswered. In this paper, the author attempts to gather the data that
will allow for both easier identification and grammatical and semantic characterization of the aforementioned quantification. This involves, inter alia, putting forward a contrastive and discursive approach, as well as establishing the
registers of language in which this quantification may appear.
Key words: pluralia tantum, quantification, adjectival numerals, collective numerals, cardinal numerals, usage, norm
67
UDK: 811.163.42'366
811.163.42'373.611
Ermina RAMADANOVI
Novi pogled na neke stare naine tvorbe rijei

(O nekim novim tvorbenim nainima
ili o starim na nov nain)
KLJUNE RIJEI: tvorba rijei, tvorba priloga, tvorbeni naini, prefiksalno-preobrazbena tvorba, srateno-preobrazbena tvorba
U radu se uspostavljaju dva nova tvorbena naina i redefiniraju neki stari. Da
bismo ih uspostavili, potrebno je bilo propitati neke od tradicijskih tvorbenih
naina. Da bi se to moglo, bilo je ponajprije potrebno pokazati nesustavnost
u tumaenju tvorbenih postupaka (ili tvorbenih procesa) i tvorbenih naina te
krenuti od njihova popisa i opisa. Posebna je panja posveena tvorbi priloga
i definiranju njihove tvorbe kod razliitih autora i u razliitim prirunicima.
Naime, tvorba je priloga, odnosno neujednaenost njihova tvorbenoga opisa,
bila jednim od uzroka uspostavljanja novih tvorbenih naina.
1. Tvorbeni postupci i tvorbeni naini

Hijerarhijski bi, u prvoj ralambi ili grananju, ukupnost tvorbe rijei
trebalo podijeliti binarno, tj. onako kako je i uobiajeno u domaoj literaturi,
na izvoenje i slaganje.1 Izvoenje i slaganje dva su osnovna tvorbena postupka (ili tvorbena procesa). Pod tvorbenim se postupkom razumijeva samo mo1 U domaoj se literaturi obino spominju dva osnovna tvorbena postupka: izvoenje (tj.
tvorenice motivirane jednom osnovnom rijeju) i slaganje (tj. tvorenice motivirane dvjema
osnovnim rijeima) te est osnovnih tvorbenih naina (tj. naina povezivanja tvorbenih
sastavnica): sufiksalna tvorba, prefiksalna tvorba, prefiksalno-sufiksalna tvorba, slaganje, sloeno-sufiksalna tvorba i srastanje. Tako je primjerice u gimnazijskome udbeniku
Marka Samardije (2003: 7679). Prema Stjepanu Babiu (2002: 38) postoje dva osnovna
tvorbena naina: izvoenje ili derivacija, u koje ulazi samo sufiksacija (prema tome su
izvoenje i sufiksacija zapravo sinonimi), i slaganje ili kompozicija, u koje uvrtava iste
sloenice, sloeno-sufiksalnu tvorbu, sraivanje, polusloenice, prefiksalnu tvorbu, prefiksalno-sufiksalnu tvorbu i prefiksalno-sloenu tvorbu. Kao poseban tvorbeni nain navodi i
tvorbu skraenica.
68
tiviranost tvorenica, odnosno njihov sastav, tj. on pokazuje jesu li motivirane

jednom tvorbenom osnovom, dvjema ili s vie tvorbenih osnova. Prema toj
raspodjeli sve tvorenice motivirane jednom tvorbenom osnovom, bez obzira na broj tvorbenih sastavnica, nastale su tvorbenim postupkom izvoenja i
nazivaju se izvedenicama. U tvorbeni postupak slaganja ulaze sve tvorenice
motivirane dvjema tvorbenim osnovama ili s vie tvorbenih osnova, bez obzira na broj tvorbenih jedinica. Sloenice, tj. sloenice u irem smislu ili sloene
tvorenice sve su tvorenice nastale tvorbenim postupkom slaganja.2 Tvorbeni naini razumijevaju tvorbena sredstva s pomou kojih se tvore nove rijei
(tvorenice) i kojima izraavamo novonastala tvorbena znaenja. Prema tomu
e sufiksacija3, prefiksacija i mnogi drugi tvorbeni naini ulaziti u izvoenje.
Prije navoenja tvorbenih naina koji prema naemu miljenju postoje
u hrvatskome jeziku i njihove raspodjele prema tvorbenim postupcima (izvoenje i slaganje) posebna e se pozornost posvetiti nekim spornim pitanjima
tvorbe rijei.
U sljedeoj tablici navodi se popis osnovnih tvorbenih naina prema
razliitim prirunicima ili autorima. Pokazat e se da popis tvorbenih naina
varira od dva4 do etrnaest5.
1. tablica: Popis osnovnih tvorbenih naina prema razliitim prirunicima
ili autorima
Popis autora ili
Popis tvorbenih naina
jezinih prirunika
Broj tvorbenih
naina
Babi (2002)
Samardija
(2003: 76)
sufiksacija, isto slaganje, sloeno-sufiksalna tvorba, sraivanje,

polusloenice, prefiksalna tvorba,
prefiksalno-sufiksalna tvorba, prefiksalno-sloena tvorba i tvorba skraenica
sufiksalna tvorba, prefiksalna tvorba,
prefiksalno-sufiksalna tvorba, slaganje,
sloeno-sufiksalna tvorba i srastanje
2 Hijerarhijska podjela na tvorbene postupke i tvorbene naine preuzeta je prema Horvat

Ramadanovi (2012: 255256), ali je popis tvorbenih naina u ovome radu izmijenjen.
3 Sufiksacija je uvijek i neupitno uvrtena u izvoenje, i to ne samo kod Babia.
4 Misli se na osnovnu podjelu: na izvoenje i na slaganje.
5 Mihaljevi i Ramadanovi (2006) navode kriterije za podjelu tvorenica na etrnaest tvorbenih naina u opemu leksiku.
69
Ermina Ramadanovi: Novi pogled na neke stare naine tvorbe rijei
Popis autora ili

jezinih prirunika
Broj tvorbenih
naina
Hudeek
Mihaljevi Pili
(2001: 108111)
HG (1997: 293)
GHJ (2005)
Mihaljevi
Ramadanovi
(2006: 193211)
Tafra Koutar
(2009)
Klajn (2002, 2003)
prefiksalna tvorba, sufiksalna tvorba,

tvorba slaganjem, prefiksalno-sufiksalna
tvorba, sloeno-sufiksalna tvorba,
srastanje, preobrazba, polusloenice i
kratice
prefiksalno-sufiksalna tvorba, sloeno-nesufiksalna tvorba ili isto slaganje,
sloeno-sufiksalna tvorba, srastanje, tvorba
sloenih skraenica i preobrazba (poseban
tvorbeni nain)
prefiksalno-sufiksalna tvorba, tvorba
prefiksoidima, tvorba sufiksoidima,
sloenika tvorba
prefiksalno-sufiksalna tvorba, slaganje,
sloeno-sufiksalna tvorba, srastanje,
srateno-sufiksalna tvorba, unutarnja
tvorba, tvorba polusloenica, tvorba
pokrata, preobrazba ili konverzija,
tvorba prefiksoidnih tvorenica, tvorba
sufiksoidnih tvorenica i prefiksoidno-sufiksoidna tvorba
izvedenice, sloenice,kraenice,
posuenice, prevedenice, oivljenice,
sastavljenice, vierjenice, promjenjenice,
nalinice, onimi, eponimi, homonimi
prefiksacija, slaganje, sufiksacija i
konverzija
14
13
Bugarski (1996)
prefiksacija, sufiksacija i njihova

kombinacija, sloena re i reduplikacija
Gramatika srpskog
jezika (2005: 175)
sufiksacija, prefiksacija, slaganje

(kompozicija) i konverzija (pretvaranje,
preobrazba)
70
Popis autora ili

jezinih prirunika
Broj tvorbenih
naina
Gramatika
bosanskoga jezika
(2000: 306309)
Gramatika
crnogorskog jezika
(2001)
Slovenska slovnica
(Toporii 2004)
V. V. Vinogradov
Quirk i dr. (1985)

prefiksalno-sufiksalna tvorba, slaganje i
srastanje, sloene skraenice (abrevijature
ili akronimi) i kategorijalna preobrazba
(konverzija ili transpozicija)
prefiksalno-sufiksalna tvorba, sloeno-nesufiksalna ili isto slaganje, sloeno-sufiksalna tvorba, srastanje, tvorba
sloenijeh skraenica i preobrazba
izpeljava(izvoenje; tu
spadaju sufiksacija i konverzija),
zlaganje(slaganje dviju rijei spojnicima
-o-, -e- i -i-; tvorba kratica), sestavljanje
(prefiksacija) i sklapljanje(srastanje)
leksiko-semantiki, leksiko-sintaksni,
morfoloko-sintaksni i morfoloki
tvorbeni nain (to su zapravo homonimija,
leksikalizacija, konverzija, slaganje, tvorba
afiksacijom i bezafiksalna tvorba)
prefiksacija, sufiksacija, konverzija i
kompozicija
Iz tablice iitavamo da se broj tvorbenih postupaka i naina razlikuje

od prirunika do prirunika (tj. od autora do autora) te da se najee nedosljednosti i razlike pojavljuju ili zbog nerazluivanja razliitih tvorbenih razina ili zbog neusklaenosti naziva za razliite razine, razdiobe i grananja u
tvorbi rijei.6
2. Problem i njegovo odreenje

Prije navoenja tvorbenih naina koji prema naemu miljenju postoje
u hrvatskom jeziku i njihove raspodjele prema tvorbenim postupcima (izvo6 Na poetku je rada ve spomenuta zbunjujua Babieva (2002: 38) podjela u kojoj su nazivi za razliite razine isti. Ukupnost tvorbe rijei dijeli na dva osnovna tvorbena naina:
izvoenje ili derivaciju i slaganje ili kompoziciju, a samo se za sufiksaciju navodi da je ona
najkarakteristiniji nain tvorbe koji ulazi u tvorbeni nain izvoenja.
71
enje i slaganje) posebna e se pozornost posvetiti nekim spornim pitanjima

tvorbe rijei. Da bi se dakle govorilo o novim tvorbenim nainima, potrebno
je redefinirati neke stare, ponajprije odnos sloenica i sraslica7, tj. tvorenica
nastalih slaganjem u irem smislu, ali i problem prefiksacije i konverzije te njihovo odreenje, ali i preispitati tvorbu priloga iji nas je razliit tvorbeni opis
i naveo na ovo istraivanje.
2.1. Tvorba priloga

Tvorba je priloga jedno od najupitnijih i najnedosljednijih podruja tvorbe rijei.8 Neemo se u ovom poglavlju baviti svim tvorbenim nainima koji se
javljaju u tvorbi priloga, ve samo onima koji se u razliitim jezinim prirunicima razliito tvorbeno tumae.
2.1.1. Babi (2002) u svojoj tvorbi priloge nastale od prijedloga i imenice, prijedloga i pridjeva, prijedloga i priloga, prijedloga i zamjenice te od koje
ustaljene veze (frazemske sraslice)9 tumai srastanjem. Uoava da su prilone sraslicezbog nedovoljno jasnih kriterija teak problem i u teorijskom
i u praktikom smislu, tj. prilone su sraslice rijei koje se stalnije i ee
upotrebljavaju u prilonim vezama pa primaju prilono znaenje te se srastaju
u jednu rije. Kako je taj prijelaz znaenja i srastanje postupna pojava, esto nema vrstoga pravila kad jedna sintagmatska veza postaje prilog(2002:
563). Prilog nastaje kada prijedlog i imenica potpuno promijene znaenje, npr.
odokaotprilike. Neke se veze, smatra Babi, prijedloga i imenice mogu shvatiti i u osnovnom i u prenesenom10 znaenju pa se smatraju sad prilonim
vezama, sad prilozima, a prema tomu se razliito i piu, sad odvojeno, sad
zajedno(2002: 564), npr. govoriti vjetar (vjetar odnosi rijei pa se nita ne
7 O razliitu shvaanju slaganja i srastanja, o njihovu preklapanju, o njihovim definicijama
te o njihovu razgranienju vidi Mihaljevi Ramadanovi (2006), Horvat Ramadanovi
(2012a) te Horvat Ramadanovi (2012b: 254257).
8 Nemogue je ne zamijetiti da je s tim usko povezan i pravopisni problem sastavljenoga i
nesastavljenoga pisanja. Poglavlje o tvorbi priloga nastalo je na temelju kvalifikacijskoga
rada u rukopisu (v. Ramadanovi 2006).
9 Tako se nazivaju i srateni prilozi, npr. prijedlono-imenike sraslice, prijedlono-pridjevne sraslice itd. (Babi 2002: 563566) Pitanje je li u tvorbi rijei pravilno govoriti o prijedlono-imenikim sraslicama, prijedlono-pridjevnim sraslicama, tj. je li dobro upotrebljavati morfoloko nazivlje i ralambu. U tim tvorenicama zapravo vie nema ni prijedloga ni
imenica ni pridjeva itd.
10 Nije jasno zato se ovdje govori o prenesenu znaenju? Nemaju li prilozi svoje, doslovno,
osnovno znaenje? Smatramo da se u tim sluajevima ne bi trebalo govoriti o prenesenom
znaenju.
72
uje) / govoriti vjetar (govoriti uzalud).11 Takve priloge12 Babi (1991)13 dijeli
u dvije skupine: 1. veze koje se upotrebljavaju u jasno prenesenu prilonom
znaenju pa su postale pravi prilozi14, i piu se zajedno, za razliku od osnovnoga znaenja koje je prilona veza: Odmjerio je to odoka. Odmakni to od
oka. i 2. veze koje se stalnije ili ee upotrebljavaju kao prilone oznake
u osnovnom ili frazeolokom, idiomatskom znaenju pa se zbog slabijega ili
jaega prenesenoga znaenja mogu smatrati i prilozima to se katkada oituje
i u pisanju jer se piu i kao jedna rije. Ako nema posebnih razloga, primjere
iz druge skupine valja smatrati prilonim vezama i pisati ih odvojeno. (Babi
1991: 519520)15 Primjeri za prvu skupinu su: dodue (istina, govorei otvoreno), izjutra (rano), naglas (glasno), naime (to jest, drukije reeno), napolje
(van), napolju (vani), naoko (priblino, toboe), napreac (naglo, iznenada),
navijeke, navlas (tono), nazor16 (silom), nizbrdo (strmo, naopako), odoka (priblino), odreda, otprilike (priblino), prekoputa (nasuprot), smjesta (odmah),
uistinu, uokrug, usput itd.17 Toj skupini pripadaju i prilozi kojima se drugi dio
11 Navedeni je primjer (frazem) u svrhu dokazivanja iznesene teze loe izabran jer i u jednom
i u drugom sluaju znai isto, tj. stavljen je u istu reenicu pa ni ne moe znaiti drukije.
Naime, nije jasno zato bi se u prvom sluaju u vjetar pisalo kao prijedloni izraz, kad je
navedeno znaenje zapravo isto kao i u drugom primjeru gdje je uvjetar prilog. Navedeno
je znaenje (vjetar odnosi rijei pa se nita ne uje) uz prvi primjer semantiki talog, tj.
sva ona semantika koja pomae pri razumijevanju znaenja frazema, a taj se isti semantiki
talog nalazi i u drugom znaenju, samo to nije izreen jer se on prema svojoj definiciji ni ne
mora izrei. Primjeri kojima bi se potkrijepila sva razliitost prijedlono-padenoga izraza
u vjetar i priloga uvjetar mogli bi glasiti, npr. Vjerujem u vjetar koji donosi osvjeenje ili
prema korpusu HJR-a: Tu se vijor preobrazio uvjetar koji je samo nosio tamo gore gromorenje otvorene puine. Vojnovi, 1919. i Govoriti uvjetar ili Baciti uvjetar.
Meutim, u pravopisu u kojemu je jedan od autora stoji samo u vjetar (govoriti u vjetar)
(BFM 1994: 91) i vjetar; baciti u vjetar, govoriti u vjetar (BFM 2003: 82).
12 Zanimljivo je da se prilozi dijele u dvije skupine. Ukazujemo na terminoloku neujednaenost i injenicu da prilozi ne mogu biti prijedloni izrazi. U prvoj su skupini uistinu
prilozi, a u drugoj su prilone veze koje samo iznimno mogu biti prilozi i onda se navode
prijedloni izrazi: bez traga, bez sumnje, bez muke itd. (v. Babi 1991: 520, 2002: 564). U
daljnjem tekstu vie o tome.
13 Ovdje se sluimo i izdanjem iz 1991. jer se ta dva izdanja (1991. i 2002) poneto razlikuju.
14 Prilog uvijek ima svoje pravo, osnovno, prilono znaenje.
15 Neka jedinica ili jest ili nije prilog. Nije, meutim, jasno to znai ako nema posebnih
razloga, primjere iz druge skupine valja smatrati prilonim vezama i pisati ih odvojeno?
Prilona oznaka ne moe biti prilog, nego je prilog prilona oznaka. Prilone oznake, meu
ostalim, mogu biti prijedlono-padeni izrazi, imenice... (v. Katii 2002: 8794).
16 Ne zna se u kojem bi sluaju to mogao biti prijedloni izraz i to danas znai imenica zor u
na zor?
17 Primjeuje se da je veina problema u Tvorbi mnogo bolje rijeena nego u pravopisu. U
pravopisu primjerice stoji samo na istac, na domak, na duak, na iskap, u kotac, na odmet
itd. (BFM 2003: 82). Nije jasno zato se u pravopisu ne slui lingvistikim postavkama i
73
ne upotrebljava samostalno ili se ne upotrebljava u liku u kojem ulazi u prilog,

primjerice bezbroj, doveer, dovijek, napomol, navijek, obdan, obno, prekodan, prekono, sneruke, uvijek itd.18 U drugu skupinu primjera idu prilone
veze koje samo iznimno mogu biti prilozi. Primjerice bez traga, bez sumnje,
bez muke, do godine, iz poetka, na poetku, na izmaku, na primjer, na silu, na
veer, na alost, od iskona, pred veer, s kraja, s poetka, s mirom, u poetku,
u jesen, u jutro, u kovitlac, u poetku, u raskorak, u stvari (obi. zapravo), u
susret, u veer, u vis, uz vodu, za udo, za inat, u dvoje, u troje, u etvero, u
petero itd. (Babi 1991: 520, 2002: 564).
Prilozi nastali od prijedloga i pridjeva u srednjem rodu upotrijebljenih
prilono gotovo nikad nisu upitni. Babi ih svrtava u sraslice i to prijedlono-pridjevne sraslice. To su: bezmalo (obi. gotovo), domalo, doskoro, izblie,
izdalje, nabrzo, naisto, nadaleko, nadalje, nadesno, nakrivo, nalijevo, namalo, nanovo, napismeno, naprazno, nasamo, nasigurno, nasitno, naskoro,
nasuho, naveliko, nemalo, odavno, ponovo, potajno, ubrzo, ubudue, udesno,
ukratko, ukrivo, ukrupno, ulijevo, uludo, umalo, upola, usitno, uskoro, utvrdo,
uzadnje, zacijelo, zamalo, zapravo, zastalno... (v. Babi 2002: 564). Sraslice
s prijedlozima koji idu s gen. obino imaju drugi dio u gen. liku. Primjeri
su: doskora (uz doskoro), dogola, iskosa, ispodmukla, ispotiha, isprijeka, isprva, istiha, izbliza, izdaleka, izmala, izmalena, iznova, izobila, odavna (uz
odavno), odskora (uz odskoro), slijeva, snova, sprva, zarana (uz zarano), zdesna, zgorega... Rijetke su sraslice s pridjevnim likom u lokativu19: najdnom,
uglvnom, ustlom. (Babi 2002: 565)
Nadalje, navodi Babi prijedlono-prilone sraslicenastaju srastanjem
razliitih prijedloga s prilozima. S prijedlogom do: dokad(a), doonda, dosad(a),
dotad(a). S prijedlogom od: odasvud, odnekud(a), odonud(a), odonda, odovud(a),
odozdo, odozgo, odvajkada, otad(a), otkad, otkada, otkako, otkud(a), otprije,
odsad(a), odstrag(a), odsvakud(a), odsvud(a), odzada, oduvijek, otud(a). Podobrim rjeenjima iz svoje Tvorbe. Kada bismo se i sloili s rjeenjima u pravopisu, tj. da
u tim izrazima nije dolo do prefiksalne preobrazbe, ne bismo mogli ne primijetiti da su te
imenice danas zastarjelice, da se upotrebljavaju samo uz te prijedloge i u tim padeima (dakle okamenjeno) te da bi ih iz tih dvaju razloga trebali pisati kao jednu rije. S druge strane
prilozi su morfoloki jedna rije.
18 Treba napomenuti da sneruke sam po sebi nije frazem. Dijelom frazema ili frazemskom sastavnicom postaje u zapisu poput ovoga: biti komu s ruke. Taj je primjer, meutim, i jedan od
pokazatelja razliitih rjeenja u Tvorbi i Hrvatskom pravopisu. U pravopisu nalazimo da kada
se izrazi upotrebljavaju kao dio frazema, onda se piu s bjelinom izmeu njihovih dijelova:
biti komu s ruke, poi za rukom, (ne) ii komu na ruku, imati to pri ruci (v. BFM 2003: 82).
19 U izdanju iz 1991. Babi navodi da su to sraslice s pridjevnim likom u instrumentalu.
(Babi 1991: 520)
74
sebno znaenje imaju prilozi dvie i dve. (Babi 1991: 521). S prijedlogom
iznastaju: iznutra, izvan, izvana. S prijedlogom na: naoigled20, naao (nainski prilozi), naokolo, naokrug (mjesni prilozi), naovamo (vremensko-mjesni
prilog). S prijedlogom u: upored, ukoliko, utoliko, uzalud, smjer oznauju unaprijed, unatrag, unazad, unutra. S prijedlogom za: zadugo, zaonda, zasad(a),
zasvagda, zauvijek, zabadava, zadosta. Prijedlono-zamjenike sraslice su:
potom, sasvim, stoga, uto, zatim, zato.
U potpoglavlju Frazemske sraslice Babi navodi da katkada ustaljene
veze koje se upotrebljavaju kao fraze21 dobivaju preneseno, prilono znaenje
pa se srastaju u jednu rije i piu se zajedno: akbgd, bgme, bgtept( j),
bgzna, dbgd, dabgme, stinabg, liboe, takori, rgbi (razg., rekao
bi). Te fraze imaju veinom i osnovno znaenje pa ostaju posebne rijei i mogu
se pisati odvojeno (Babi 1991: 521). Naime, smatramo da je ta skupina, prema Babievoj terminologiji frazemskih sraslica, upitna, tj. upitno je jesu li
one same po sebi frazemi22. Naziv frazemske sraslice ve je iskoriten u literaturi, i domaoj i stranoj23, i znai neto drugo. Prema Samardijinu miljenju
20 U pravopisima iz 1994. i 2003. nalazimo ga samo kao prijedloni izraz, tj. na oigled (BFM
1994: 291) i oigled; na oigled (BFM 2003: 311). Meutim, imenice oigled u recentnim
rjenicima (Anievu i RHJ-u rjeniku Leksikografskoga zavoda) i R-u nema. U Anievu
je rjeniku zabiljeeno: noigld pril. (nain pisanja uz na oigled). Dakle, ako se naoigled moe pisati i kao prijedloni izraz (na oigled), onda bismo oekivali imenicu oigled
u rjeniku, ali nje nema. U RHJ-u nalazimo natuknicu: noigld prij., a u R-u naogld
je prijedlog. Dakle, u recentnim je rjenicima natuknica naoigled razliito naglasno zabiljeena, ali i kao razliita vrsta rijei, tj. kao prilog i kao prijedlog.
21 Ako fraze shvaamo kao ustaljene sveze koje nemaju idiomatinost, a frazeme kao ustaljene sveze koje imaju idiomatinost, a obje moraju biti vierjene, onda dolje navedeni
primjeri sami po sebi nisu ni jedno ni drugo.
22 Ne bismo rekli fraze.
23 V. V. Vinogradov frazeoloke jedinice u ruskom jeziku dijeli u tri osnovne grupe: frazeoloke sraslice, frazeoloke cjeline i frazeoloke sveze (Mrevi-Radovi 1987: 67). Razredba je uinjena prema stupnju semantike spojenosti, tj. slivenosti frazema. Pritom sraslice
i cjeline imaju odreen odnos prema motivacijskoj bazi, a u svezama su jedinice u kojima
jedna sastavnica ima vezano frazeoloko znaenje. Vinogradovljevu tipologiju upotpunjuje
N. M. anskij frazeolokim izrazima koje dijeli na reenine (komunikacijske) i sintagmatske (nominacijske) frazeoloke jedinice.
J. Melvinger (1984: 97) preuzimajui i modificirajui Vinogradovljevu podjelu dijeli frazeme prema stupnju njihove semantike slivenosti na idiome, tj. idiomatske izraze, frazeoloke sveze i frazeoloke izraze.
U idiomima kao hijerarhijski najvioj skupini frazema ne uoava se nikakva mogunost
komponentnoga raslojavanja, ogranieni su jezikom u kojem su nikli i njihovo znaenje
nije motivirano znaenjem njihovih lanova (Melvinger 1984: 97). Dijele se na frazeoloke sraslice koje uz nemotiviranost i neralanjivost karakteriziraju unikalni lanovi koji se
inae ne javljaju kao samostalne leksiko-semantike jedinice (u tili as, ni tu ni bu) i frazeoloke cjeline koje su po svojim formalnim sastavnicama identine slobodnim svezama
75
glavna je znaajka frazemskih sraslica ta da im bar jedna od sastavnica nema

vlastitoga leksikog znaenja (Samardija 2003: 99). Frazemske su sraslice
prema tomu lile mile (prijateljski, popustljivo), mile lale (prijateljski, naklono), ni bu ni mu (nita), ni u ni mu (nita), u-mu pa prolij (i ovako i
onako), nema tu trt-mrt (nema izgovora). (v. Samardija 2003: 99)
U skupinu ostalih sraslica Babi ubraja razliite tvorbene tipove priloga koji imaju samo nekoliko rijei, a katkada samo po jednu. Oni su neplodni
ili su veoma slabo plodni. Nenaglaeno god srauje se s nekim prilozima
i tvori s njima priloge neodreena znaenja: gdjgod negdjeza razliku od
gdj gd bilo gdje, na svakom mjestu. Tako i kdgod, kdgod, (kdagod),
kkogod, kmogod, klikogod, kdgod (kdgod). Neki brojevi, prilozi i zamjenice katkada se srauju s rijeju put u poseban prilog: jednpt, dvpt,
trpt, ptpt, stpt, vept, mngopt i kjpt. U istom se znaenju upotrebljavaju i sintaktike veze: dv pta, tr pta, pt pta, st pta, ve pta,
mngo pta (Babi 1991: 521). Uz sraslice jedrd, dvrd, trred Babi daje
normativnu napomenu te napominje da su snano narodski obiljeene.
U tu skupinu idu i tipovi s dva-tri ili jednim prilogom: gdjeto, kadto;
kojegdje, kojekud, kojekuda, tokad; kadikad, kudikamo; gdjekad, gdjekud,
malokad, maloprije (uz malo prije); budzato; svejedno; poto.
Udvajanje se istih priloga svrstava u slaganje, primjerice katkad i gdjegdje kao i slaganje razliitih osnova tipa kojekako. Nije posve jasno zato su ti
prilozi uvrteni u slaganje i u emu je razlika izmeu tih sloenih priloga i
priloga nastalih srastanjem, a obraenih u poglavlju Ostale sraslice.
2.1.2. U HG-u (1997) u poglavlju Tvorba priloga ukratko je reeno isto
ono to i Babi navodi u svojoj Tvorbi, tj. tvorba se priloga od dviju tvorbenih
sastavnica smatra srastanjem: od oka odoka, u vjetar uvjetar, u desno
udesno, do gola dogola, za tim zatim, za uvijek zauvijek; dvaput, triput,
stoput, mnogoput, kojiput itd. Frazemskim sraslicamasmatraju se: ako Bog
76
rijei, a njihovo frazeoloko znaenje da se iitati iz prenesenoga znaenja pojedinih lanova (gaziti zemlju, imati zlatne ruke, dirnuti u osinjak, poloiti oruje, biti jednom nogom
u grobu). Karakterizira ih slikovitost.
Drugu svezu prema stupnju semantike slivenosti ine frazeoloke sveze. Kod njih nisu
desemantizirane sve formalne frazemske sastavnice, ali su sveze vrste i ustaljene dugom
uporabom (gorue pitanje, gorko plakati, slatki ivot, enski svijet, ista pjesma).
Najprozirniju svezu ine frazeoloki izrazi u kojima je vidljiva komponentnost, a u govoru
se reproduciraju kao gotove jedinice s vrstim leksikima sastavom i monolitnim znaenjem. U toj e skupini svoje mjesto nai poslovice i krilatice, koje ionako pripadaju periferiji frazeolokoga sustava jednoga jezika (zrela kruka sama pada, svi putovi vode u Rim,
krv nije voda) (sve prema Kovaevi 2002: 2122; vidi i Kovaevi 2012: 1115).
da akobogda, Bog zna bogzna, da Bog da dabogda, ali Boe aliboe...

(v. HG 1997: 389). Prilog uzbrdice24 prema Hrvatskoj gramatici nastao je prefiksalno-sufiksalnom tvorbom (prefiks uz- i sufiks -ice). Meutim, u uvodnom
se poglavlju tvorbe rijei navodi da prilozi tipa uzbrdo nastaju srastanjem, uz
brdo uzbrdo (HG 1997: 298). Nije, meutim, jasno kako je mogue da je
prilog uzbrdo nastao srastanjem, a uzbrdice prefiksalno-sufiksalnom tvorbom.
I u poglavlju Prilozi u Morfologiji, takoer se spominju prilozi nastali sraivanjem skupine prijedlonog izraza u jednu rije, npr. dgodine,
znova, utolk, ssvm, zto, malo (HG 1997: 275). U poglavlju Sloeni
prilozi, takoer u Morfologiji, navodi se da ako u skupini rijei koja se sastoji
od prijedloga i koje druge rijei izblijedi gramatiko znaenje vrste rijei kojoj
pojedini lan skupine pripada i prevlada prilono znaenje (mjesta, vremena,
naina, uzroka), tada skupina postaje prilog (...) (HG 1997: 276). Navode se
razliite skupine priloga nastalih:
1. od prijedloga i imeninoga oblika: bestraga, dogodine, dokraja, doveer, dovijeka, izaglasa, izjutra, iznebuha, izreda, naas, naoi, naiskap, naodmet, naizmak, naoko, naokrug, napamet, napola, napolje, napolju, napreac,
napreskok, napretek, naprijed, natrag, naveer, navla, naao, nizbrdo, obdan,
obno, odoka, podno, popola, prekodan, smjesta, ujutro, unedogled, zauvijek itd. Postoji, meutim, i napomena koja glasi ako se u skupini jo osjea
znaenje svakog lana posebno, oni se ne stapaju u prilog (HG 1997: 276).
Primjerice do dna, do podne, kod kue, na brzinu, na izgled, na ljeto, na jagmu,
na stranu, na vrijeme, na zimu, niz vjetar, niz dlaku, od ale, po podne, poslije
podne, po strani, pod jesen, pod no, pod starost, pod zimu, pred mrak itd.
2. od prijedloga i pridjeva ili broja srastanjem nastaju prilozi: iscijela,
iskosa, isprijeka, isprva, istiha, izbliza, izdalje, iznova, izrijetka, nabolje, naisto, nadaleko, nadalje, nadugo, nagore, nagusto, nahero, nasitno, naslijepo,
nairoko, odavna, pomalo, slijeva, snova, ucijelo, udesno, uvelike, zarana itd.
3. od prijedloga i zamjenica: nikako, nipoto, posve, posvema, poto,
potom, sasvim, stoga, uto, zato, zatim, zato itd.
4. od prijedloga i priloga: odakle, otuda, ostrag, odostraga, odozgo, nadesno, nalijevo, nagore, nadolje, naokolo, prekjuer, unazad, unaprijed, poprijeko,
upoprijeko, dotamo, donekle, dotle, dokamo, dokle, dogore, dodalje, nagore itd.25
24 Primjera nizbrdice nema, ali je to prema analogiji isto.
25 Problem je i je li drugi dio tvorenice izrazom nalik na pridjev s.r. ili na prilog. Isti su ili
veoma slini prilozi navedeni i u primjerima priloga nastalih od prijedloga i pridjeva i u
prilozima nastalim od prijedloga i priloga. Bez zanaglasne duine, npr. ngor i ngore ne
moe se sa sigurnou rei je li rije o prilogu ili o pridjevu srednjega roda.
77
5. od prijedloga do, od, za i priloga vremena (zbog toga to svaki lan zadrava svoje posebno znaenje piu se nesastavljeno): do danas, do prekjuer,
od jutros, od lani, za noas, za sutra, za preksino, za zimus, do kada, do tada,
od onda, od tada, za kada, za svagda, od nekad itd. Meutim, napominje se da
prilozi kada, tada i sada mogu s navedenim prijedlozima srasti u jednu rije i to
kada su okrnjeni: dosad i do sad(a), dotad i do tad(a), zasad i za sad(a).
6. na nain da se dva priloga suprotnoga ili suodnosnoga znaenja upotrebljavaju kao jedan prilog i piu se kao polusloenica s crticom (HG 1997:
276): amo-tamo, jedanput-dvaput, gore-dolje, kako-tako, koliko-toliko, lijevodesno, manje-vie, navrat-nanos, ovdje-ondje, pravo-krivo, unutra-napolje,
zbrda-zdola.
2.1.3. Prema Samardijinu miljenju (2003) najei su tvorbeni naini
nastanka priloga sufiksalna tvorba, prefiksalna tvorba i prefiksalno-sufiksalna
tvorba. Tvorenice nastale od prijedloga i priloga smatra prefiksalnom tvorbom,
primjerice u- (udesno) (2003: 89). Ta se podjela tvorenica unutar tvorbenih
naina zapravo ini najdosljednijom.26 Naime, uzimajui u obzir definiciju
prefiksa, tj. da prefiks ne mijenja vrstu rijei, u prefiksaciju su uvrtene samo
prilone tvorenice27 koje imaju strukturu prefiks + tvorbena osnova nalik na
prilog, tj. druga je rije u tvorbi uvijek prilog.28 Prilog napamet nastao je preobrazbom (konverzijom) pa se analogijom moe pretpostaviti da su i prilozi
uzbrdo i nizbrdo takoer nastali popriloenjem (konverzijom). Tomu u prilog
ide i injenica da se za prefiksalno-sufiksalnu tvorbu priloga kae da u njoj
sudjeluju uglavnom tvorbeni nastavci -ce i -ice, a od predmetaka ne- i bez-.
Prema toj definiciji priloge uzbrdice i nizbrdice ne bismo mogli svrstati u prefiksalno-sufiksalnu tvorbu (kao to je to uinjeno u Hrvatskoj gramatici), nego
samo u sufiksalnu tvorbu, to je i jedino mogue ako uzmemo u obzir da su
uzbrdo i nizbrdo nastali popriloenjem.
2.1.4. U HJS-u u Morfologiji na nekoliko se mjesta nailazi na opis nastanka29 (sloenih) priloga. U poglavlju Prilozi stoji: Prilozi su u odnosu s
26 Dosljedno je, ali s pomou drukijega tvorbenog modela, to rijeeno u GHJ-u (2005). Vidi
u nastavku teksta.
27 S obzirom na to da je rije o udbeniku, nerazumno bi bilo oekivati vei broj primjera kao
primjerice u Babievoj Tvorbi, ali se iz navedenih primjera analogijom lako moe zakljuiti
to spada u koji tvorbeni nain.
28 Te tvorenice smatramo prefiksacijom.
29 Ne kaemo na tvorbu jer oni u HJS-u nisu obraeni u tvorbi, nego u morfologiji. Ovdje se
ne bavimo pitanjem je li tvorba rijei posebna jezina disciplina ili je potpodruje koje od
78
gotovo svim drugim vrstama rijei. Procesu popriloenja podlijeu: a) tzv.

nesklonjivi pridjevi: vrlo, veoma, jako ( jako umoran, vrlo velik) b) imenice
trk, sila dale su priloge trkom, silom (...) d) (...) te potpuno gramatikalizirane rijei nastale slaganjem drugih vrsta s brojevima: jedanput, nadvoje, utroje (...)30
e) prijedloni izrazi nzvodu, zbrdo i prijedlone sintagme: zas, kratko
itd.31. (HJS 1999: 178)
U poglavlju Prijedlozi, osim to se donosi popis prijedloga, objanjava
se i to su prijedloni izrazi32: Prijedloni su izrazi: (...) c) prijedloni izrazi s
jednoznanom prilonom funkcijom, tj. ustaljeni izriaji i fraze ija se struktura ne moe razbijati umetanjem drugih rijei (za inat), te vieslona prijedlona
sveza s funkcijom pravoga prijedloga u (s)vezi s d) nekadanji prijedloni izrazi
koji su postali pravi sloeni prijedlozi. Neki su sasvim izgubili svoja prvotna
leksika znaenja (uoi, nadomak, pored, iskraj), a neki su ih zadrali (dovrh,
nadno, nasuprot, nasred, navrh, udno, ususret, uvrh, uzdu). (HJS 1999: 196)
2.1.5. Ragu (1997) u svojoj gramatici takoer spominje nastanak priloga od prijedlonih sintagma, iako u toj gramatici uope nema tvorbe rijei
kao posebnoga poglavlja.33 Mnogi su prilozi nastali od prijedlonih sintag
ma koje se sada piu sastavljeno, npr. zaas, naposljetku, usput, ukratko, itd.
Mnoge se takve sintagme nisu posve ustalile u jednom nainu pisanja, pa se
pie: na sreu/nasreu, na posljetku/naposljetku, na jesen/najesen, na alost/
naalost, na ljeto/naljeto, pri tom/pritom itd. Prilone oznake, dakle, imaju
jednaku slubu i jednako odreuju mjesto, vrijeme, nain, koliinu itd. kao i
prilozi. (Ragu 1997: 271)
2.1.6. Klajn (2002) u Tvorbi u poglavlju o slaganju obrauje i sloene
priloge. On je, za razliku od Babia34, sloene priloge uvrstio u slaganje te
donosi malo drukiju podjelu tipova sloenih priloga. Najbrojniju, a ujedno
i najproblematiniju grupu sloenica ine spojevi predloga sa samostalnom
reju. (Klajn 2002: 135)
opepriznatih disciplina. U HJS-u ju se smatra dakle nesamostalnom i pripada morfologiji.
O samostalnosti/nesamostalnosti tvorbe rijei kao jezikoslovne discipline v. Ramadanovi
2012. (doktorski rad u rukopisu).
30 Prema Babiu samo u troje, u etvero (Babi 2002: 564).
31 Prilozi nzvodu i zbrdo nisu prijedloni izrazi, a ni zas i kratko ne mogu biti prijedlone sintagme.
32 Prijedloni izrazi pretpostavljaju konstrukciju prijedlog + padena rije i u tekstu oznauju (konkretne i apstraktne) prostorne, vremenske i nainske odnose. (HJS 1999: 196).
33 Ta je gramatika posebna po izboru poglavlja koja se u njoj nalaze. Temelj joj je samo prava
gramatika norma, tj. morfosintaktina norma pa se u njoj nalaze samo morfologija i sintaksa.
34 Smatra ih sraslicama.
79
1. prijedlog + imenica u padeu: uvis, ukrug, uv(ij)ek, ujutro (i ujutru),

naglas, izjutra, dovee(ri), dogodine, dov(ij)ek, otprilike, odreda, zaboga, zaudo, pobogu, posr(ij)edi, popodne, pr(ij)epodne, sm( j)esta, spolja, predvee,
prekodan, prekono i dr. Klajn navodi kako je imenica u ovakvim sloenicama
lako prepoznatljiva iako se u veini sluajeva njezino znaenje ne moe dovesti u vezu sa znaenjem sloenice, npr. u odmah, namah, dodue, naime ili se
pak znatno udaljila od prvotnoga znaenja, kao primjerice u napolje, napolju,
spolja, natrag, bestraga, uzbrdo, nizbrdo, zbogom itd. Te su imenice najee
u padeu koji zahtijeva prijedlog, ali u vremenskim prilozima moe doi i
okamenjeniakuzativ, kao u dovee(r), popodne, pr(ij)epodne, prekodan, prekono. (Klajn 2002: 135)
2. prijedlog + pridjev u padeu srednjeg roda: uc(ij)elo, uludo, uprazno,
ubudue, naveliko, namrtvo, nanovo, izdaleka, iznova, istiha, iskosa, doskora,
odskora, odmila, zarana, zac(ij)elo, pogotovu itd. Pa onda i nadugo, zadugo,
nadugako, ul(ij)evo, udesno, nal(ij)evo, nadesno, slijeva, zdesna iako bi se te
sloenice mogle smatrati i sloenicama s prilogom jer je veoma teko odrediti
je li drugi dio tvorenice pridjev ili prilog.
3. prijedlog + prilog: unazad, unapr(ij)ed, natamo, naovamo, domalopr(ij)
e, odranije, otpr(ij)e, otkud(a), odnekud(a), oduv(ij)ek, zauv(ij)ek, zamalo, zabadava itd. Pa onda i pomalo i ponajvie. Neke sloenice kao donedavno, domalo,
iz(na)okolo imaju i pridjevnu varijantu donedavna, domala, izokola.
4. prijedlog + zamjenica: potom, zatim, meutim, zato, stoga; zato, poto; posve, nadasve, uzasve ipak, sasvim.
5. za neke se sloenice ne moe sa sigurnou odrediti kojoj vrsti rijei
pripada drugi dio: nauznak, natate, nagotovs, nasuprot, odvajkada, unakrst i dr.
2.1.7. Prilozi nastali od prijedloga s imenicom, prilogom i pridjevom,
primjerice nasmrt, naivo, izdaleka u GHJ-u (2005) svrstavaju se u prefiksalno-sufiksalnu tvorbu. U toj se gramatici uz uobiajene sufikse u prilonoj tvorbi35 spominju i neki drugi, tj. sufiksalnom se tvorbom smatra i tvorba priloga
od pridjeva koja se u drugim prirunicima smatra preobrazbom. Sufiksi su u
tome sluaju -o (iza nepalatalnih osnova) i -e (iza palatalnih osnova): pspn()
+ o > pspno, blj() + e > blje (2005: 179). U toj se gramatici preobrazba
uope ne spominje kao jedan od tvorbenih naina.36 Sili i Pranjkovi uspostavili su morfoloki (tvorbeni) model, dosad neopisan u domaoj literaturi,
35 ei su: -ice, -imice, -ke, -ki, a rjei -ake, -as, -os, -us (v. Samardija 2003: 89).
36 Pranjkovi naime smatra da nije dolo do promjene vrste rijei, ve je rije samo promijenila svoju funkciju, pa je to onda problem sintakse, a ne tvorbe rijei (v. Pranjkovi 1993: 90).
80
prema kojemu su svi tvorbeno upitni prilozi na neki nain uvrteni u sufiksaciju
ili, konkretnije, u sufiksalnu ili u prefiksalno-sufiksalnu tvorbu. Sufiksi prema
svojoj definiciji mogu mijenjati vrstu rijei na koju se dodaju i tako sve ostaje u
granicama svojih definicija. Prema njihovu se tvorbenom modelu37 primjerice
prilog nasmrt tvori na sljedei nain: na + smrt() + > nsmrt. Prilog naveer:
na + veer () + > nveer. Prilog napolje: na + polj(e) + e > npolje. Prilog
napolju: na + polj(e) + u > npolju. Prilog nizbrdo: niz + brd(o) + o > nzbrdo.
Prilog uveer: u + veer () + > veer. Prilog ujutro: u + jutr(o) + o > jutro.
Zbog lakega uoavanja nesuglasica u odreenju tvorbe priloga nastalih
od dviju tvorbenih sastavnica, tablino emo prikazati kojim je tvorbenim nainom prema pojedinim prirunicima i autorima tvoren primjerice prilog nizbrdo:
2. tablica: Tvorbeni nain s pomou kojega, prema razliitim prirunicima i
autorima, nastaje prilog nizbrdo
Prilog nizbrdo u razliitim prirunicima i kod
razliitih autora
Babi (2002)
Tvorbeni nain
Samardija (1995)
Klajn (2002)
konverzija
slaganje
GHJ (2005)
Stevanovi (1991)
prefiksalno-sufiksalna tvorba
slaganje
HJS (1999)
srastanje
HG (1997)
srastanje
(a nasmrt je konverzija)
Tafra (2005)
konverzija
Mihaljevi Ramadanovi (2006)
srastanje
srastanje
To, meutim, nije sluaj samo s prilozima. Isto se moe rei i za neke
druge tvorenice. Jedna je rije od vierjenice ili od prijedlonoga izraza prema razliitim prirunicima tvorbeno mogla nastati: slaganjem sa spojnikom
-- (npr. imendan, Zagrebtekstil), srastanjem (npr. blagdan, slijeva, naoigled), prefiksalnom tvorbom (udesno), prefiksalno-sufiksalnom tvorbom (na37 U domaoj se literaturi prefiksalno-sufiksalna tvorba smatra nainom tvorbe u kojoj se
tvorbenoj osnovi istodobno dodaju prefiks i sufiks, primjerice dovratak <do + vrat + ak;
podvozje <pod + voz + je (v. Samardija 2003: 77). Ili primorje <pri + mor + je.
81
smrt, ujutro) ili konverzijom (napamet, nasmrt).38 Vidimo dakle da se isti tip
tvorenica u literaturi svrstava u razliite tvorbene naine.
Prije no to ponudimo mogue rjeenje problema, ukratko e se rei
neto i o prefiksalnoj tvorbi, slaganju, srastanju te o preobrazbi ili konverziji.
3. Odreenje prefiksacije, slaganja, srastanja

i konverzije
3.1. U literaturi postoje potpuno oprena miljenja o prefiksaciji, odnosno u isto vrijeme i oprena stajalita o tome to se sve treba smatrati sloenicom (i sraslicom). U tvorbi je, dodue, i iznimno teko razgraniiti39 sloenice
i sraslice, jer se sraslice smatraju sloenicama (usp. Mihaljevi Ramadanovi /2006/, Horvat Ramadanovi /2012a/ te Horvat Ramadanovi /2012b:
254257/).
Promatrajui hrvatske i srpske40 jezikoslovce, poevi od Tome Mareti41
a , uoavamo da prefiksalne tvorenice42 veinom ubrajaju u sloenice43, dok
38 Budui da taj problem nisu razrijeili jezini prirunici i da je on zapravo pravi jezini problem, on je primjerice u pravopisima bio i ostao jednim od goruih problema i kamen spoticanja dananjice. V. Ramadanovi 2012., doktorski rad u rukopisu. Meutim, trebali bismo
se zapitati jesu li sve te rijei uistinu i pravopisni problem? Odnose tipa u jutro i ujutro ili
na vrh i navrh ne bi trebao rjeavati pravopis, nego jezik, tj. to je prvenstveno morfoloki,
a tek onda tvorbeni, semantiki i sintaktiki problem.
39 Poslije e se pokazati da postoje sloenice u irem smislu (koje su rezultatom slaganja kao
tvorbenoga postupka) i sloenice u uem smislu (koje su rezultatom slaganja kao tvorbenoga
naina). Razlikovanje se sloenica i sraslica temelji upravo na podjeli na tvorbene naine.
Stoga e se naziv sloenice upotrebljavati za tvorenice nastale slaganjem kao tvorbenim nainom, a sraslice za tvorenice koje su rezultat tvorbenoga naina srastanja pa se u tom smislu
govori o razgranienju tih dviju vrsta tvorenica (v. Horvat Ramadanovi 2012: 133161).
40 U Stevanovievoj gramatici primjerice nalazimo poglavlje Sloenice s prefiksima u kojem se navodi s prefiksima su, u stvari, sve one sloene rei to kao prvi deo imaju neki
predlog, koji je tek srastanjem s drugim delom sloenice postao prefiksom. Sloenicama s
prefiksom, meutim, smatra samo one sloene rei koje su dobivene srastanjem predloga
s drugom kojom reju u potpunom njenom, nepromenjenom obliku. On, dakle, tvorenice
tvorene prefiksalno-sufiksalnom tvorbom ne smatra prefiksalnim tvorenicama i njih obrauje u sufiksalnoj tvorbi pod odreenim sufiksom (Stevanovi 1991: 425452). Isto miljenje dijeli i Beli (1949) koji prefiksaciju takoer uvrta u slaganje.
41 Mareti (1931) izrijekom ne govori o tvorbi prefiksacijom, ali je na prefiksalne tvorenice
gledao kao na sloenice s prijedlozima. Sve prefikse naziva prijedlozima, pa i one koji nikada ne dolaze samostalno (v. poglavlje Sloene imenice i pridjevi (1931: 328340) i Sloeni
glagoli (1931: 349358).
42 Babi za sloenice prefiksalne tvorbe kae da su iste sloenice, ali da ih zbog tvorbene
specifinosti prikazuje kao poseban tvorbeni nain (Babi 1991: 338).
43 Ve je spomenuto, to smatraju primjerice Teak i Babi (1994: 149), Babi (2002: 48) i Simeon (II: 151).
82
veina svjetskih44 jezikoslovaca prefiksalne tvorenice ubraja u izvedenice. Dakle, pojam se prefikasa i prefiksacije veoma kasno pojavio u naoj literaturi, a
kad se i pojavio, prefiksalne su tvorenice smatrane sloenicama jer su prefiksi
poistovjeivani s prijedlozima. Nije se shvaalo da su prijedlozi i prefiksi razliite jezine razine, tj. da prijedlozi pripadaju morfolokoj, a prefiksi tvorbenoj
razini (v. Mihaljevi Ramadanovi 2006: 196). Temeljna je, dakle, razlika
u tim shvaanjima u tome to je jezikoslovcima koji prefiksaciju ubrajaju u
slaganje prevagnuo morfoloki kriterij (prijedloga45 i koje druge vrste rijei), a
onima koji je ubrajaju u izvoenje prevagnuo je tvorbeni kriterij prema kojemu
je bitno to da izvedenica nastaje od jedne tvorbene osnove.
3.1.1. Prefiksaciju emo smatrati posebnim tvorbenim nainom koji ulazi u tvorbeni postupak izvoenja. To je tvorba kojom se ispred jedne tvorbene
osnove (koja izrazom nalikuje na izraz koje rijei) dodaje prefiks ili nepunoznana46 vezana tvorbena osnova.47 Prefiks ili tvorbeni predmetak uvijek
dolazi na poetak tvorenice, modificira njezino znaenje i ne mijenja vrstu
osnovne rijei, tj. vrsta rijei dobivene tvorenice ista je kao i vrsta rijei krajnje
desne tvorbene sastavnice. Tako nastala tvorenica naziva se prefiksalnom tvorenicom. Primjerice pogledati, nagluh, omalen, domalo, nadmudriti, prevelik,
naveliko, udesno, nesrea, nikamo.48
44 Uvrtavanje prefiksacije u izvoenje nalazimo i u nekim njemakim gramatikama: Engel (1988) upotrebljava simetrine nazive Ableitung durch Prfixe i Ableitung durch
Suffixe; u knjizi Erben (1983) definicije se eksplicitno ne navode, ali se prema shemi tvorbe rijei moe vidjeti podjela, tj. Derivation durch Affixe dijeli se na Prfixbildung i
Suffixbildung te u talijanskoj gramatici, primjerice Sensini (1990). Sensini ukupnu tvorbu rijei dijeli na derivaciju i kompoziciju, a u okviru derivacije jednako tretira sufiksalne i
prefiksalne tvorenice, tj. izvedenice (prema Klajn 2002: 179).
Tako je i u engleskoj literaturi te u novijoj srpskoj literaturi (npr. Klajn), to smo prije spomenuli.
U francuskoj se literaturi izvoenje dijeli na pravo (sufiksacija i prefiksacija), nepravo (konverzija) i inverzno izvoenje (v. Tafra Koutar 2009: 91).
Prefiksalna se tvorba prvi put u hrvatskom ne smatra slaganjem u Prirunoj gramatici
hrvatskog knjievnog jezika (1979) i u svim njezinim drugim izdanjima. Kae se da prefiks
modificira samo leksiko znaenje osnovne rijei, ali ne potire njezinu morfoloku narav,
tj. ne mijenja vrstu rijei ispred koje se nalazi. To za sufikse ne vrijedi.
45 Tu se nuno namee pitanje kamo spadaju prefiksalne tvornice u ijem sastavu nije prefiks
prijedlonoga postanja ili prefiks koji danas vie nije prijedlog.
46 Dok je primjerice prefiksoid punoznana vezana osnova.
47 Pod vezanom se tvorbenom osnovom razumijeva osnova od koje, dodavanjem samo tvorbenih jedinica (npr. sufikasa) ne moemo dobiti tvorenicu, a onda ni samostalnu rije. V.
Mihaljevi Ramadanovi (2006: 203).
48 Prefiksalnim se tvorenicama stoga smatraju i tvorenice nastale od prefiksa (tu ulaze i oni
koji izrazom nalikuju izrazu prijedloga) i tvorbene osnove (koja je izrazom jednaka izrazu
83
3.2. U tvorbi je iznimno teko razgraniiti49 sloenice i sraslice, jer se

sraslice smatraju sloenicama. S obzirom na to da su definicije koje se u literaturi obino navode50 nedovoljno precizne te jednoznano ne razlikuju sraslice
od sloenica bez spojnika -o-, ovdje ih redefiniramo.
3.2.1. Autori se dakle uglavnom slau da je slaganje tvorbeni nain, ali
se njihove definicije razlikuju u navoenju broja i vrsta sastavnih elemenata, tj.
sastoji li se prvi dio sloenice51 od rijei, od njihovih osnova ili od korijenskih
morfema.
Jasno je da se u tvorbi ne govori o rijeima kao tvorbenim sastavnicama, nego o tvorbenim osnovama. Tvorbena osnova, najjednostavnije reeno,
razumijeva dvije stvari. Ona svojim izrazom moe nalikovati izrazu osnove u
morfolokom smislu, tj. dijelu rijei kojemu treba dodati gramatiki morfem (u
tvorbi npr. sufiks) da bi bila rije (u tvorbi tvorenica), a moe svojim izrazom
nalikovati i na izraz koje rijei.
Slaganje i srastanje ne razgraniuju se na temelju sintaktikih i semantikih kriterija, ve je u obzir uzet kriterij izraza, tj. postojanje ili nepostojanje
spojnika -o-. Slaganje je, dakle, samostalni tvorbeni nain u kojem istodobno
sudjeluju (najmanje) tri tvorbene sastavnice, od kojih je prva punoznana tvorbena osnova, druga spojnik -o-, a trea tvorbena osnova iji je izraz jednak
priloga), npr. dokad, dosad, otkad, otprije, odasvud, domalo, naveliko, udesno. Za priloge
domalo, naveliko, udesno Babi primjerice smatra da su tvoreni od prijedloga i pridjeva
srednjega roda (2002: 520). ini se da je drugi dio tvorenice ipak prilog te da je takvo
objanjenje loginije jer je rije o prilonoj kategoriji te jer se ti i takvi primjeri uklapaju u
dobro potvrenu kategoriju prijedlog + prilog. Time se opovrgava miljenje u Mihaljevi
Ramadanovi (2006: 200) da te tvorenice nastaju srastanjem. To se gledite naime ne
smatra pogrenim, ali s obzirom na to da novonastale tvorenice ostaju u istoj kategoriji kao
i druga rije prijedlonoga izraza te da u tvorbi sudjeluju prefiks i tvorbena osnova, ipak se
smatra da ih je bolje tumaiti prefiksacijom nego srastanjem.
49 Poslije e se pokazati da postoje sloenice u irem smislu (koje su rezultatom slaganja kao
tvorbenoga postupka) i sloenice u uem smislu (koje su rezultatom slaganja kao tvorbenoga naina). Razlikovanje se sloenica i sraslica temelji upravo na podjeli na tvorbene naine.
Stoga e se naziv sloenice upotrebljavati za tvorenice nastale slaganjem kao tvorbenim
nainom, a sraslice za tvorenice koje su rezultat tvorbenoga naina srastanja pa se u tom
smislu govori o razgranienju tih dviju vrsta tvorenica (v. Horvat Ramadanovi 2012:
133161).
50 Usp. Mihaljevi Ramadanovi (2006), Horvat Ramadanovi (2012a) te Horvat Ramadanovi (2012b: 254257).
51 Drugi je dio sloenice, ako ona nije sufiksalna, rije (tj. tvorbena sastavnica koja izrazno
nalikuje na izraz koje samostalne rijei) i to ona vrsta rijei kojoj pripada cijela sloenica,
dok je kod sufiksalnih to osnova.
84
izrazu koje punoznane rijei. Tako nastala tvorenica naziva se sloenicom.

Primjerice brodograditelj, kitolovac, minobaca, soboslikar, tjelovjeba.52
Izmeu sastavnih dijelova sloenice53 gotovo uvijek vlada sintaktiko-semantiki odnos subordinacije.54 Problem su tvorenice (sloenice, prefiksoidne tvorenice, prefiksalno-sloene tvorenice, sloeno-sufiksalne tvorenice) u
kojima prvi element zavrava na -o. Budui da u tom sluaju ne moemo imati
dva o (zavretak drugoga elementa i spojnik), jedan od njih uvijek otpada.
Zbog toga postoje i problemi u jasnom razgraniavanju slaganja i srastanja.
Prema polaznom modelu svaka je tvorenica s -o- (osim ako je prvi element
tvorbena osnova koja izrazno i sadrajno nalikuje prilogu ili zamjenici (tko)
pa je jednoznano jasno da o pripada zavretku priloga ili zamjenice i da nije
spojnik) sloenica.
3.2.2. Najjednostavnija bi i najjasnija definicija srastanja ipak bila spajanje bez spojnika -o- dviju tvorbenih sastavnica od kojih je prva tvorbena
osnova (koja izrazom moe nalikovati izrazu morfoloke osnove ili koje rijei
(punoznane ili nepunoznane55 osim prijedloga56), a druga je nuno osnova
koja izrazom nalikuje na izraz koje rijei (punoznane ili nepunoznane). Vrsta rijei dobivene sraslice mora biti ista kao i vrsta rijei njezine krajnje desne
sastavnice. Svi ostali kriteriji nisu dovoljno jasni i jednoznani, to pokazuje
i razliito razvrstavanje istih primjera kod razliitih autora. Dakle, najvaniji
je kriterij za razlikovanje sloenica i sraslica spojnik -o-: ako se izmeu dviju
sastavnica pri tvorbi koje tvorenice nalazi spojnik -o-, nastaje sloenica, a ako
52 Takvo je shvaanje sloenica afirmirano u radu Mihaljevi Ramadanovi (2006).

53 Sloenice, prema tvorbenoj definiciji, uvijek imaju spojnik.
54 Kaemo gotovo uvijek i pritom imamo na umu pridjeve tipa gluhoslijep koji je i gluh i
slijep, za razliku od gluhonijem koji je gluh, ne nuno i nijem (govorni su organi tih
ljudi najee neoteeni i anatomski u redu, ali takve osobe ne mogu nauiti govoriti jer
ne uju). Druga je stvar ako u odnos stavimo primjere: gluhoslijep / gluho-slijep ovjek i
udruga gluhoslijepih / gluho-slijepih. Prvo je ovjek koji je i gluh i slijep, a drugo je udruga
koja okuplja gluhe osobe i slijepe osobe, ali i osobe koje su gluhoslijepe (ili ako taj pridjev
shvatimo koordinacijom: gluho-slijepe). U toj se tvorenici svjesno kri koordinacija i taj
emo pridjev biljeiti kao sloenicu (gluhoslijep) da bi se razlikovao od drugoga koordinacijskog pridjeva gluho-slijep koji se odnosi na gluhe i slijepe.
55 Primjerice veznik iako nastao je srastanjem dvaju veznika: i + ako. (v. 4.8.1. Prefiksalno-preobrazbena tvorba).
56 Kada je u pitanju prijedlog, onda je rije o kojoj od prefiksalnih tvorba: prefiksaciji, prefiksalno-sufiksalnoj tvorbi, prefiksalno-sratenoj tvorbi ili prefiksalno-preobrazbenoj tvorbi.
O tome poslije.
85
se one samo spoje, odnosno srastu, tj. ako spojnika -o- nema, nastaje sraslica.57
Primjerice kuevlasnik, sveopi, uvarkua, opedrutveni, palikua, cjepidlaka, zimzelen, tuibaba, vadiep, boguugodan, hvalevrijedan, bogomdan,
blagosloviti58, starmali, ampermetar59, ampersat, vatsat, Zagrebfilm, Dalmacijaturist, gdjegdje, tamnoplav.
Posljednji primjer tamnoplav posebno je upitan jer je mogua tvorba od
taman i plav (tj. od dvaju pridjeva) ili od tamno plav (prilog nastao popriloenjem srednjega roda pridjeva + pridjev). Smatramo da je ta tvorenica sraslica60,
jer je prva tvorbena sastavnica svojim izrazom nalik na prilog, tj. na pitanje
Kako plav?, odgovor je tamno, tj. tamnoplav te zbog injenice da te dvije rijei
mogu funkcionirati i kao sintagma. Babi pridjeve svijetloplav i tamnoplav
smatra sloenicama od priloga i pridjeva, ali kae da se takve sloenice mogu
smatrati i sraslicama (2002: 472). I Babiu je, dakle, prvi sastavni dio tvorenice svojim izrazom nalik na prilog, ali te i takve tvorenice svrstava u sloenice.
Pridjevi poput tamnoplav, sv(i)jetloplav61 i sl. sporni su iz jo jednoga
razloga. Naime, pretpostavimo li da je prva tvorbena sastavnica pridjev (tj.
svojim izrazom nalikuje na pridjev) s preoblikom tamnoplav koji je i taman
i plav62 ili svjetloplav koji je i svijetao i plav, to je koordinacijska (sloena)
tvorenica i teoretski bi se mogla pisati sa spojnicom (oznauje veznik i) izmeu sastavnica, npr. tamno-plav i svijetlo-plav/svjetlo-plav.
57 U domaoj i stranoj literaturi, u definicijama sloenica najee se govori o slaganju dviju

osnova ili korijena. Prema miljenju Mihaljevi Ramadanovi (2006: 200) u sloenicama
se samo kao njezin prvi dio pojavljuje osnova, a u drugom je dijelu, iza spojnika -o-, uvijek
samostalna rije (tu se govori o rijei samo radi jednostavnosti definicije. Jasno je da je tu
rije o tvorbenoj osnovi koja izrazom u potpunosti nalikuje izrazu koje samostalne rijei).
Svaka je dakle tvorenica s -o-, ako prvi element nije prilog ili zamjenica (tko), pa je jednoznano jasno da o pripada zavretku priloga ili zamjenice i da nije spojnik, sloenica. Najvei su problem tvorenice (sloenice, prefiksoidne tvorenice, prefiksalno-sloene tvorenice,
sloeno-sufiksalne tvorenice) u kojima prvi element zavrava na -o. Budui da u tom sluaju
ne mogu supostojati dva o (zavretak drugoga elementa i spojnik), jedan od njih uvijek otpada. Zbog toga i postoje problemi u jasnom razgraniavanju slaganja i srastanja.
58 Nastao od blago + sloviti > blagosloviti. Prema Babievu (2002: 557) miljenju glagol
blagosloviti nastao je slaganjem, kao i: praznosloviti, brzojaviti, krivotvoriti, zlopatiti se,
zlorabiti, zlostaviti, zloupotrijebiti. Prema predloenom su modelu te tvorenice (glagoli)
tvorene od dviju tvorbenih osnova (od kojih je prva izrazom nalik prilogu) srastanjem.
59 Prema miljenju Eugenije Bari (1980: 76) ampersat i ampermetar su sloenice sa spojnikom -- i vezanim leksikim morfemom u drugome dijelu.
60 Isto i u Mihaljevi Ramadanovi (2006). U Slovenskoj slovnici (Toporii 2004: 156
160): sklapljanje (srastanje, npr. bogve <bog ve, tamnorde <tamno rde).
61 U toj se tvorenici ne bavimo refleksom jata.
62 Moe biti i ovako: tamnoplav <tamn-o-plav <tamne plave boje <Kakve plave?
86
Vanim smatramo injenicu da u pridjeva valja razlikovati sloenicu

(uvijek ima spojnik) i tvorenicu izmeu ijih se sastavnica umee spojnica,
tj. razlikovati subordinacijsku i koordinacijsku tvorenicu63, npr. plavozelena
suknja je jednobojna suknja (tirkizne boje), a plavo-zelena suknja je suknja na
kojoj su plava i zelena boja posebne boje, tj. rije je o dvobojnoj suknji.64
3.3. Preobrazba se u literaturi smatra pomonim tvorbenim nainom
(HG 1997; Samardija 1995), podrujem bliskim tvorbi, tj. podrujem koje je
na granici izmeu sintakse i tvorbe (Babi 2002), ne smatra se tvorbenim nainom (Pranjkovi 1993: 90; GHJ 2005) i smatra se jednim od osnovnih naina
tvorbe rijei (Tafra 200565; HG 1997; Klajn 2002; Mihaljevi Ramadanovi
63 Odsad emo govoriti o koordinacijskim i o subordinacijskim tvorenicama. Ne govorimo
primjerice o subordinacijskim sloenicama jer se sloenice tretiraju drukije, pa npr. u subordinacijske tvorenice ulaze i sloenice i sraslice i tvorenice sa spojnicom izmeu sastavnih dijelova (polusloenice). Ne govorimo ni o sloenim tvorenicama jer subordinacija i
koordinacija uvijek pretpostavljaju neki sintaktiko-semantiki odnos dvaju ili vie dijelova tvorenice, dakle taj nam je dio u nazivu zalihosan. O koordinacijskim tvorenicama vidi
Markovi (2010: 78).
64 Nakraju bismo se mogli zapitati postoji li i koja je semantika razlika izmeu pridjeva tamnoplav i tamno-plav? Pridjev tamnoplav koji je tamne plave boje, tj. jedna od nijansa
plave boje i tamnoplav koji je i tamne i plave boje. Vidimo da to nije poput sluajeva u
kojima imamo odnos dviju boja (plavozelen i plavo-zelen). I u drugom sluaju zapravo ne
moemo od svih boja tvoriti subordinacijske tvorenice, npr. ne postoje utosiva ili bijelocrna tkanina, ali postoji uto-siva i bijelo-crna tkanina.
65 Tafra (2005: 99115) se iscrpnije bavila konverzijom. Pod konverzijom ili preobrazbom
razumijevaju se sluajevi prelaska rijei ili njezina leksikalizirana oblika iz jedne vrste
rijei u drugu vrstu rijei. Leksikalizacija oblika mogla bi se razmatrati kao posebna
pojava, ali kako se u ovom sluaju njome dobivaju nove rijei koje pripadaju drugoj vrsti,
uvrtena je u konverziju (2005: 100). Tafra ju, za razliku od drugih domaih jezikoslovaca,
smatra bezafiksalnom tvorbom, tj. smatra je pravom tvorbom i jednim od osnovnih tvorbenih naina. Rije od koje nastaje nova rije jest osnovna, a nova je rije nastala nultom
derivacijom. U odnosu na osnovnu nova rije ima drugo leksiko i gramatiko znaenje
te promijenjena gramatika, manje morfoloka, a vie sintaktika obiljeja (2005: 100).
Postoje razliiti kriteriji provjere, tj. kriteriji prema kojima se moramo ravnati je li neka
rije prela u drugu vrstu rijei ili nije. Prema Tafrinu (2005) miljenju osnovni su kriteriji
provjere sljedei: 1. akcenatski, tj. naglasak uglavnom ostaje isti, osim u nekim sluajevima, 2. morfoloki, tj. konverzijom rijei gube jedne, a dobivaju nove morfoloke kategorije,
3. tvorbeni, tj. rijei dobivene konverzijom uglavnom su neproduktivne, 4. sintaktiki, tj.
u promjeni je gramatikih obiljeja najoitija promjena sintaktikih funkcija (primjerice
poimenieni pridjev u reenici vie nije atribut, ve postaje subjekt ili objekt), 5. semantiki, tj. dolazi do promjene znaenja (Premda ostaje poneki zajedniki sem, znaenjski se
te rijei udaljavaju) i 6. leksikoloki, tj. novonastale rijei stupaju u nove sinonimijske i
antonimijske odnose (Tafra 2005: 103104). Problem je konverzije ipak mnogo vei za leksikografiju nego za gramatiku, smatra Tafra (2005: 113), jer se leksikografi u svojemu radu
susreu s pojedinanim sluajevima i njihovom obradbom. Naposljetku, Tafra navodi da
87
2006; Markovi 2012). Najvei je problem nemogunost ralambe tvorenice

na tvorbene elemente. Neki autori, navodi Tafra, taj problem pokuavaju rijeiti uvoenjem bezafiksalne tvorbe, tj. nulte derivacije (v. Tafra 2005: 100).
Markovi takoer navodi da je konverzija ili preobrazba gradba novoga derivacijskog ili gramatikog oblika bez dodavanja ikakva afiksa, odsjenog ili
nadodsjenog; drugim rijeima, gradba novog oblika bez promjene oblika i
naglaska. (Markovi 2012: 81)
3.3.1. S obzirom na to da su u radu svi tvorbeni naini navedeni kao
ravnopravni, tj. nisu podijeljeni na osnovne i pomone jer su kriteriji takve
podjele veoma nejasni i preobrazba se smatra samostalnim i posebnim tvorbenim nainom. To je tvorbeni nain kojim jedna rije prelazi iz jedne vrste
rijei u drugu, a pritom joj se mijenjaju gramatika obiljeja, veoma esto i
prozodijske znaajke, a njezin fonemski sastav ostaje isti, tj. nepromijenjen.66
Primjerice mlda prid. . r. mlda im.67, nv prid. m. r. Nv im., hvtsk
prid. hvtski pril.
4. Novi tvorbeni naini

Pokazali smo da tradicijska tvorba ne nudi tvorbeni nain u koji bi se,
bez intervencije u njegovu ustaljenu definiciju68, samo uvrstile tvorenice poput
se pri konverziji mijenjaju morfoloka, sintaktika i semantika obiljeja pa nema razloga
da se ne promijene i naglasna. Upravo je ta promjena izraza najoitiji dokaz da su posrijedi
dvije rijei, a ne jedna (Tafra 2005: 112).
66 V. Tafra 2005; Mihaljevi Ramadanovi 2006.
67 Taj se primjer u gotovo svim prirunicima navodi kao prototipan primjer preobrazbe iako
je on, prema veini definicija preobrazbe, sporan jer u njemu dolazi do promjene naglaska
pa bi se zapravo (ako u definiciji preobrazbe nema naglasnoga kriterija) trebao uvrstiti u
unutarnju tvorbu. Babi navodi da se u preobrazbi osnova ne mijenja ni glasovno ni naglasno (2002: 51). Slian se problem pojavljuje i pri tvorbi priloga od pridjeva jer dolazi
do gubljenja duine (npr. hrvatski). Sluajevi su uvanja istoga oblika rijei, s promjenom
funkcije i kategorije rijei, zapravo veoma rijetki, tj. sa sigurnou se moe tvrditi da su
ei sluajevi u kojima se oblik rijei (pri promjeni njezine funkcije i kategorije) na neki
nain ipak mijenja.
68 Mihaljevi i Ramadanovi (2006) uoile su problem svrstavanja tih i takvih tvorenica u
srastanje pa su za potrebe svojega rada promijenile ustaljenu definiciju srastanja: Da bismo
u srastanje mogli uvrstiti i primjere poput ujutro, naveer, nasmrt itd., treba napomenuti da
kod srastanja tvorenica ne mora pripadati istoj vrsti rijei kao njezin drugi sastavni element
te da kod srastanja prvi element ne mora biti punoznaan kao to se to esto u literaturi
navodi (2006: 204, biljeka 49).
Te bi se tvorenice, takoer s preinakama definicije, mogle uvrstiti i u prefiksaciju i u preobrazbu. U prefiksaciju bi se mogle uvrstiti jer im prvi element tvorenice svojim izrazom
najee nalikuje izrazu kojega prijedloga. Poznato je, meutim, i s time se svi slau, da
prefiksi nikada ne mijenjaju vrstu rijei. S druge strane, kada bismo ih uvrstili u preo-
88
uzbrdo, ujutro, dodue, natrag, naalost, naglas, nizdlaku, dogola, doskora,

odiskona, usput i sl., ali i bogme, bogzna i sl. Ovdje e se ponuditi novo rjeenje. Zato? Podijelivi ukupnost tvorbe rijei binarno, na tvorbene postupke
prema motiviranosti tvorenica69, na izvedenice i sloenice (u irem smislu),
zakljuuje se da bi srastanje, u koje ulaze i tvorenice koje mijenjaju kategoriju
u odnosu na krajnju desnu tvorbenu sastavnicu (v. Mihaljevi Ramadanovi,
2006), kao tvorbeni nain katkad ulazilo u tvorbeni postupak izvoenja (npr.
ujutro, nizbrdo, kvragu), a katkad u tvorbeni postupak slaganja (npr. aliboe,
akobogda). Dakle, da bismo izbjegli da u srastanje ulaze dva razliita tipa
tvorenica te da ne mijenjamo ustaljenu definiciju srastanja, ti i slini primjeri
mogli bi se objasniti nekim drugim (novim) tvorbenim nainima.
4.1. Prefiksalno-preobrazbena tvorba

Prefiksalno-preobrazbena tvorba ili prefiksalno-konverzijska tvorba
jest tvorbeni nain u kojem istodobno sudjeluju prefiksacija i preobrazba (konverzija). Tu bi ile sve rijei s prefiksom i jednom tvorbenom osnovom. Krajnja desna sastavnica (tvorbena osnova) mijenja svoju kategoriju. Primjerice
prijedlog (prefiks) + imenica (tvorbena osnova) > prilog (prefiksalna preobraenica): ujutro, uzbrdo, uoi, umjesto, naime, odoka, naglas, napolje, nizbrdo,
navlas, usput, ujesen itd. Prefiks + tvorbena osnova nalik na genitiv, lokativ ili
akuzativ pridjeva, npr. dogola, domala, iskosa, odmila; naistu, umnogome;
zaista, zaludu. Prefiks + tvorbena osnova svojim izrazom nalik na izraz koje
zamjenice, npr. potom, zatim, zato i sl.
Tim tvorbenim nainom nastaju prefiksalne preobraenice, a on ulazi u
tvorbeni postupak izvoenja.70
4.2. Srateno-preobrazbena tvorba

Srateno-preobrazbena tvorba ili srateno-konverzijska tvorba jest tvorbeni nain u kojem istodobno sudjeluju srastanje i preobrazba. Tvorbene su
sastavnice dvije tvorbene osnove (ili vie), a tvorenica pritom ne ostaje u kategoriji krajnje desne tvorbene sastavnice. Ralanit emo ih morfoloki: npr.
brazbu, trebalo bi rei da preobrazbom, izmeu ostaloga, mogu nastati tvorenice od dviju
tvorbenih sastavnica to je takoer mijenjanje ustaljene definicije preobrazbe.
69 Prema Horvat Ramadanovi (2012a: 133161).
70 Naposljetku, potrebno je rei neto i o nazivlju. Pridjev od prefiks i sufiks u hrvatskom bi jeziku trebao glasiti prefiksni, a analogno tomu i sufiksni. Meutim, hrvatska je tradicija rjeotvornih naziva za odnosne pridjeve od prefiks i sufiks drukija, tj. najee se koriste pridjevi
prefiksalni i sufiksalni. Svjesni svih moguih prigovora, njima se sluimo i u ovome radu.
89
imenica + zamjenica = uzvik (bogati); imenica + zamjenica = prilog (bogme);

imenica + glagol = prilog (bogzna); imenica + imenica = prilog (istinabog);
glagol + imenica = prilog (aliboe); broj + estica71 = prilog ( jedanput); prilog
+ estica = prilog (vieput, kadgod) itd. Sratene preobraenice primjerice su
bogati uzv., bogme pril., bogzna pril., bogtepitaj pril., istinabog pril., aliboe
pril., jedanput pril., vieput pril. itd.
Tim tvorbenim nainom nastaju sratene preobraenice, a on ulazi u
tvorbeni postupak slaganja.
ini se da ta dva tvorbena naina pokrivaju sve sporne tvorenice. U
hrvatskoj su tvorbi sasvim legitimni tvorbeni naini koji nastaju udruivanjem
ili istodobnim djelovanjem dvaju tvorbenih naina poput primjerice prefiksalno-sufiksalne tvorbe ili sloeno-sufiksalne tvorbe pa su analogijom prema njima i ti tvorbeni naini uvrteni u popis osnovnih tvorbenih naina. Prelaskom
u tvorenicu tvorbene sastavnice (prefiks i tvorbena osnova ili dvije tvorbene
osnove) prelaze u vrstu rijei koja je razliita od krajnje desne tvorbene sastavnice ili ak i od svih tvorbenih sastavnica zajedno. Kad ih dakle tumaimo prefiksalno-preobrazbenom tvorbom i srateno-preobrazbenom tvorbom,
ne moramo primjerice mijenjati ustaljenu definiciju srastanja, tj. njezine dvije
injenice: da sraslice mogu nastati i kad im je prva tvorbena sastavnica nepunoznana rije te da srastanje moe mijenjati vrstu rijei.
5. Tvorbeni postupci i tvorbeni naini

Nakon svega dosad iznesenoga ponudit emo model prema kojem u
opem jeziku postoji sedamnaest tvorbenih naina. Kao predloak posluio
je model koji su uspostavile Mihaljevi i Ramadanovi (2006).72 Iz popisa je
izostavljena tvorba pokrata73, a dodana su mu dva nova tvorbena naina: prefiksalna preobrazba i sratena preobrazba.
71 Nastala poestienjem imenice. Jezina jedinica put moe biti i prijedlog sinoniman prijedlozima k i prema.
72 Popis tvorbenih naina prema Mihaljevi i Ramadanovi vidi u ovome radu u prvoj tablici.
73 Tvorba je pokrata ili Babievom (2002) terminologijom tvorba skraenica izostavljena jer
bi je trebalo posebno istraiti. Tvorba pokrata ili skraenica veoma je zanimljiva i sloena.
Horvat i Ramadanovi (2012a) uoile su da pokrate zapravo nastaju dvama nainima. Prvi
je od njih taj da se koja duga rije samo skrati, primjerice automobil > auto. Od jedne rijei,
dakle, nastaje jedna, kraa rije. Drugi je nain taj da se one najee tvore od poetnih
glasova kojega vielanoga pojma, primjerice Zagrebaki elektrini tramvaj > Zet. Tako od
vie rijei nastaje jedna rije. Prvi bi spomenuti tvorbeni nain ulazio u tvorbeni postupak
izvoenja, a drugi u tvorbeni postupak slaganja. ini se da bi sve to moglo biti razlogom da
se taj tradicionalno jedan tvorbeni nain ralani na dva tvorbena naina. Prvi bismo onda
90
1. slika: Podjela tvorbe rijei na tvorbene postupke i tvorbene naine74
5.1. Prema popisu osnovnih tvorbenih naina vidi se da postoje jednostavni i sloeni tvorbeni naini. Sloeni su tvorbeni naini oni koje ini kombinacija dvaju (ili vie) jednostavnih tvorbenih naina. Jednostavni su tvorbeni
naini sufiksacija, prefiksacija, slaganje, srastanje, unutarnja tvorba, tvorba
polusloenica, tvorba pokrata, preobrazba, prefiksoidacija i sufiksoidacija.
Sloeni su tvorbeni naini: prefiksalno-sufiksalna tvorba, sloeno-sufiksalna
tvorba, prefiksalno-sratena, srateno-sufiksalna, prefiksalno-preobrazbena
tvorba, srateno-preobrazbena tvorba i prefiksoidno-sufiksoidna tvorba.
6. Zakljuak
U radu se uspostavljaju dva nova tvorbena naina i redefiniraju neki
stari. Da bismo ih uspostavili, potrebno je bilo propitati neke od tradicijskih
mogle nazvati tvorba skraenica i ulazio bi u tvorbeni postupak izvoenja, a drugi tvorba
pokrata. On bi ulazio u tvorbeni postupak slaganja.
74 Slikovni je prikaz nastao prema slikovnom prikazu u radu Horvat Ramadanovi (2012:
133161), ali je popis tvorbenih naina drukiji.
91
tvorbenih naina. Da bi se to moglo, trebalo je pokazati nesustavnost u tumaenju tvorbenih postupaka (ili tvorbenih procesa) i tvorbenih naina te krenuti
ponajprije od njihova popisa i opisa. Posebna je panja posveena tvorbi priloga, njihovu tvorbenom opisu i definiranju njihove tvorbe kod razliitih autora i
u razliitim prirunicima. Promotrivi priloge poput ujutro, napreac, iskosa,
naistu, bogzna, istinabog, kadgod i sl. vidimo da ih prema dosad poznatim
tvorbenim nainima (i njihovoj podjeli na dva tvorbena postupka: izvoenje
i slaganje) ne bismo mogli svrstati ni u sloenice, a samim tim ni u sraslice
zbog tradicijskih (i prototipnih) definicija sloenica i sraslica, tj. da druga rije
u sloenici odreuje vrstu rijei cijele sloenice. Ne bismo ih mogli proglasiti
ni prefiksalnim tvorenicama75 jer prefiksi prema svojoj definiciji ne mijenjaju
vrstu rijei, ve je samo znaenjski modificiraju. Prema definiciji preobrazbe
ili konverzije, koja iz jedne rijei nultom afiksacijom stvara drugu rije, tj.
samo jednu rije, ali razliite vrste, to takoer ne bi bila ni konverzija. Dakle,
ako bismo te tvorenice htjeli svrstati u jedan od tvorbenih naina, mogli smo
tome pristupiti na dva naina: 1. promijeniti jednu od tradicijskih definicija ili
2. rei da te tvorenice nastaju istodobnim djelovanjem dvaju tvorbenih naina,
npr. srastanjem i konverzijom ili prefiksacijom i konverzijom. Uinili smo ovo
drugo. U hrvatskoj su tvorbi sasvim legitimni naini tvorbe rijei koji nastaju
istodobnim djelovanjem dvaju tvorbenih naina poput primjerice prefiksalno-sufiksalne tvorbe ili sloeno-sufiksalne tvorbe. Karakteristino je za njih da
je dobivena tvorenica po vrsti rijei razliita od krajnje desne tvorbene sastavnice ili ak i od svih tvorbenih sastavnica zajedno (prefiks + tvorbena osnova
i tvorbena osnova + tvorbena osnova). Kad ih dakle tumaimo prefiksalno-preobrazbenom tvorbom i srateno-preobrazbenom tvorbom, ne moramo primjerice mijenjati ustaljenu definiciju srastanja, tj. njezine dvije injenice: da
sraslice mogu nastati i kad im je prva tvorbena sastavnica nepunoznana rije
te da srastanje moe mijenjati vrstu rijei.
Popis kratica
Ani = Ani, Vladimir (2004), Rjenik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb
BFM = Babi, Stjepan,Boidar Finka, Milan Mogu (1994, 2003), Hrvatski pravopis,
kolska knjiga, Zagreb
GHJ = Sili, Josip, Ivo Pranjkovi (2005), Gramatika hrvatskoga jezika, za gimnazije
i visoka uilita, kolska knjiga, Zagreb
75 Moemo samo prilone tvorenice nastale od dviju sastavnica od kojih je prva sastavnica
svojim izrazom nalik na izraz prijedloga, a druga na izraz priloga, npr. dokad, otkad.
92
HG = Bari, Eugenija i dr. (1995, 1997), Hrvatska gramatika, kolska knjiga, Zagreb
HJS = Bari, Eugenija i dr. (1999), Hrvatski jezini savjetnik, Institut za hrvatski jezik
i jezikoslovlje, Zagreb
RHJ = Rjenik hrvatskoga jezika (glavni urednik Jure onje) (2000), Leksikografski
zavod Miroslav Krlea i kolska knjiga, Zagreb
R = Birti, Matea; Blagus Bartolec, Goranka; Hudeek, Lana; Joji, Ljiljana; Kovaevi, Barbara; Lewis, Kristian; Matas Ivankovi, Ivana; Mihaljevi, Milica;
Milo, Irena; Ramadanovi, Ermina; Vidovi, Domagoj (2012), kolski rjenik
hrvatskoga jezika, kolska knjiga Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
Zagreb
Literatura
Ani-Obradovi, Marija (1973), Teorija tvorbe rijei i njena problematika, Radovi
Filozofskog fakulteta u Sarajevu VII, 1152, Sarajevo
Babi, Stjepan (1991), Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom jeziku, drugo izdanje,
HAZU, Zagreb
Babi, Stjepan, Boidar Finka, Milan Mogu (1994), Hrvatski pravopis, drugo izdanje, kolska knjiga, Zagreb
Babi, Stjepan (2002), Tvorba rijei u hrvatskome knjievnome jeziku, HAZU Nakladni zavod Globus, Zagreb
Babi, Stjepan, Boidar Finka, Milan Mogu (2003), Hrvatski pravopis, sedmo izdanje, kolska knjiga, Zagreb
Bari, Eugenija i dr. (1997), Hrvatska gramatika, kolska knjiga, Zagreb
Bari, Eugenija i dr. (1999), Hrvatski jezini savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Pergamena kolska knjiga, Zagreb
Bari, Eugenija (1980), Imenike sloenice neprefiksalne i nesufiksalne tvorbe, Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb
Bauer, Laurie (2002), English Word-formation, Cambridge University Press, Cambridge
Bugarski, Ranko (1996), Uvod u optu lingvistiku, igoja tampa, Beograd
Engel, Ulrich (1988), Deutsche Grammatik, Heidelberg
Erben, Johannes (1983), Einfhrung in die deutsche Wortbildungshlehre, 2. Aufl.,
Berlin
Frani, Anela, Lana Hudeek, Milica Mihaljevi (2005), Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome jeziku, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
Horvat, Marijana, Ermina Ramadanovi (2012a), O sloenicama i sraslicama (na
primjerima iz Voltieva Rioslovnika), Filologija 58, 133161, Zagreb
Horvat, Marijana, Ermina Ramadanovi (2012b), Jezikoslovni prirunik Blaa Tadijanovia Svata po malo iliti kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki
jezik (1761.), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb
93
HRN ISO 1087. Nazivlje Rjenik. (ISO 1087: 1990) Dravni zavod za normizaciju
i mjeriteljstvo, 1996.
Hudeek, Lana, Milica Mihaljevi (1998), Polisemija u nazivlju (teorijski i leksikografski problemi), Rijeki filoloki dani, Zbornik radova, 149154, Rijeka
Hudeek, Lana, Milica Mihaljevi, Josip Pili (2001), Hrvatski jezik 4. Udbenik za
gimnazije, Profil, Zagreb
Jahi, Devad, Senahid Halilovi, Ismail Pali (2000), Gramatika bosanskoga jezika,
Dom tampe, Zenica
Kirova, Marija (1993), O nekim vrstama srpskohrvatskih imenikih sloenica, Na
jezik XXIX, nova serija, 182196, Beograd
Klajn, Ivan (2002), Tvorba rei u savremenom srpskom jeziku, Prvi deo (slaganje i
prefiksacija), Beograd
Klajn, Ivan (2003), Tvorba rei u savremenom srpskom jeziku, Drugi deo (sufiksacija
i konverzija), Beograd
Klajn, Ivan (2005), Gramatika srpskog jezika, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd
Kovaevi, Barbara (2002), Frazeologija u Danici ilirskoj (I. / 1835. X. / 1844.),
magistarski rad (u rukopisu), Filozofski fakultet, Zagreb
Kovaevi, Barbara (2012), Hrvatski frazemi od glave do pete, Institut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje, Zagreb
Markovi, Ivan (2010), Hrvatske koordinativne sloenice, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 7195, Zagreb
Markovi, Ivan (2012), Uvod u jezinu morfologiju, Disput, Zagreb
Melvinger, Jasna (1984), Leksikologija, Pedagoki fakultet sveuilita u Osijeku, Osijek
Mihaljevi, Milica (2001), Tvorbeni modeli u novome hrvatskom tehnikom nazivlju, Drugi hrvatski slavistiki kongres, Zbornik radova I, 519526, Zagreb
Mihaljevi, Milica (1998), Terminoloki prirunik, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
Mihaljevi, Milica (2003), Kako se na hrvatskome kae WWW, Hrvatska sveuilina
naklada, Zagreb
Mihaljevi, Milica, Ermina Ramadanovi (2006), Razradba tvorbenih naina u nazivlju (s posebnim obzirom na odnos meu sloenicama bez spojnika -o-, sraslicama i tvorenicama s prefiksoidima), Rasprave Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje 32, 193213, Zagreb
Mrevi-Radovi, Dragana (1987), Glagolsko-imenike frazeoloke sintagme, Beograd
Nikevi, Vojislav (2001), Gramatika crnogorskog jezika, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica
Pranjkovi, Ivo (1993), Opa naela sastavljenoga i nesastavljenoga pisanja, Hrvatski pravopis 18922002, Dometi 12/IIV, 5362, Rijeka
Quirk, Randolph, Sidney Greenbaum (1996), A University Grammar of English,
Longman, Edinburgh Gate, London
94
Ragu, Dragutin (1997), Praktina hrvatska gramatika, Medicinska naklada, Zagreb

Ramadanovi, Ermina (2006), Opis tvorbenih postupaka u dosadanjoj literaturi,
kvalifikacijski rad (u rukopisu), Filozofski fakultet, Zagreb, 107 str.
Ramadanovi, Ermina (2012), Sastavljeno i nesastavljeno pisanje u hrvatskome jeziku, doktorski rad (u rukopisu), Filozofski fakultet, Zagreb
Samardija, Marko (1995), Leksikologija s povijeu hrvatskoga jezika, kolska knjiga, Zagreb
Samardija, Marko(2003), Hrvatski jezik 4, udbenik za 4. razred gimnazije, kolska
knjiga, Zagreb
Sensini, Marcello (1990), La grammatica della lingua italiana, Milano
Sili, Josip, Ivo Pranjkovi (2005), Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka
uilita, kolska knjiga, Zagreb
Simeon, Rikard (1969), Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, I. (AO), II. (P
), Matica hrvatska, Zagreb
tambuk, Anuka (1984), O tvorbi nazivlja elektronikih raunala, Jezik 31/4, 119
124, Zagreb
tambuk, Anuka (1999), Imenika sufiksalna tvorba u elektronikom nazivlju, Suvremena lingvistika 47/48, 165180.
Tafra, Branka, Petra Koutar (2009), Rjeotvorni modeli u hrvatskom jeziku, Suvremena lingvistika67, 87107, Zagreb
Teak, Stjepko, Zorica Klini, Marijan Bacan (2001), Moj hrvatski 8, kolska knjiga,
Zagreb
Toporii, Joe (2004), Slovenska slovnica, etrta, prenovljena in razirjena izdaja,
Zaloba obzorja Maribor
Trask, Robert Lawrence (2005), Temeljni lingvistiki pojmovi, kolska knjiga, Zagreb
95
A New Perspective on Some Old Word

Formation Types
Summary
This paper establishes two new word formation types, and redefines
some old ones. In order to do this, it is necessary to examine some traditional
word formation types, and to highlight inconsistencies in the interpretation
of formative processes (or formative procedures) and formative methods, and
to start by listing and describing them. This paper discusses some formative
types (their definitions and quantity) according to various authors and resources. Research has shown that interms of word formation, the same examples
(adverbs) can be defined differently by different authors. The formation of
adverbs and the inconsistencies of their formative description provide an incentive to redefine this description, and establish new formative types that can
also be applied to other word classes formed in the same way.
Key words: word formation, adverb formation, formation types, prefixaltransformational word formation, coalescent transformational wordformation
96
UDK: 811.163.42'367.622
Sanda Lucija UDIER
O valentnosti imenica u hrvatskome jeziku

KLJUNE RIJEI: valentnost imenica, semantika padea, odglagolne imenice, partitivni genitiv, apozicija
Kad se govori o valentnosti kao o svojstvu rijei da otvara mjesto u reenici
drugim rijeima tono odreenih obiljeja, najee se misli na valentnost glagola zbog toga to je glagol strukturno sredite reenice. Valentnosti glagola
posveuje se zamjetna struna pozornost, dok valentnost imenica i pridjeva
ostaje nepravedno struno zanemarena. Zakonitosti imenike valentnosti u hrvatskome jeziku nuno je prouavati kako bi se proniknulo u vrste imenikih
sintagmi i mehanizme njihova nastanka te njihovo funkcioniranje u reenici.
Sintagmatska je razina kljuna za izraavanje pojedinih znaenja. Zbog toga
je nuno prouavati sintagmatske odnose i semantiku padea. U lanku e biti
rijei o tome na koji se nain razliita znaenja izraavaju imenikim dopunama u razliitim padeima tvorei sintagme.
0. Uvodne napomene o valentnosti

U lingvistici je opepoznato kako pojam valentnosti oznauje sposobnost nositelja valentnosti da otvara mjesta dopunama i dodacima koji moraju
ili mogu imati tono odreena morfoloka i semantika svojstva. Gramatika
zavisnosti na reenicu gleda kao na monocentrinu strukturu u ijem je sreditu glagol koji je nositelj valentnosti, a po kojemu se drugi reenini elementi uvrtavaju. Premda ima i drugaijih miljenja (prema tradicionalnoj i
transformacijsko-generativnoj gramatici subjekt i predikat, odnosno imenska i glagolska fraza, u reenici su ravnopravni) u lingvistici je uobiajeno
govoriti o valentnosti glagola, a vode se rasprave koje od ostalih vrsta rijei
takoer imaju valentnost, osim imenica i pridjeva, za koje je sigurno da ju
imaju (Samardija 1993: 5; Sili i Pranjkovi 2005: 264; Markovi 2012: 183).
Kada je rije o valentnosti, parametri koje valja uzeti u obzir jesu obvezatnost
i neobvezatnost dopuna nositelja valentnosti (odnosno razlikovanje dopuna i
dodataka), gramatinost i negramatinost sintagma i reenica koje nastaju te
97
Sanda Lucija Udier: O valentnosti imenica u hrvatskome jeziku
njihova ovjerenost i neovjerenost u jezinoj praksi. Prema teoriji valentnosti

glagol je strukturno sredite reenice i nositelj valentnosti u sintagmama u
kojima su deklinabilne rijei podreeni lanovi. Pojam valentnosti iri je od
pojma rekcije kojim obino operira tradicionalna gramatika jer, za razliku od
rekcije, valentnost obuhvaa ne samo obvezatne dopune (npr. izravni objekt
u akuzativu knjigu u sintagmi itati knjigu), nego i neobavezne, takozvane
dodatke (npr. prilonu oznaku mjesta za stolom u reenici Ivan ita knjigu za
stolom.). Meutim postoje i sintaktike jedinice koje niti su uvedene glagolom,
niti su uvedne predikatom, niti su uvedene preoblikom atribucije, nego su uvedene upravo imenicama: itom u sintami trgovac itom, branom u sintagmi
opskrba branom i delikatesama u sintagmi trgovina delikatesama. Dakle,
imenice katkada i same po sebi otvaraju mjesto drugim imenicama koje se
zahvaljujui njima uklapaju u reenini ustroj (Markovi 2012: 183), to potvruje tezu daimenice imaju svoju valentnost. Valentnosti glagola posveeno je
puno strune pozornosti i o njoj se pie i objavljuje puno lingvistikih napisa
(Samardija 1987, 1988, 1993, 1994, 2003, Helbig 1979, Bauer, Opai, Pranjkovi i Samardija 1993, Leitner 1998, Mikeli Preradovi 2008, ojat 2008,
Orai 2008, Gulei Machata, ila-Mikuli i Udier 2011), dok je valentnost
imenica poneto struno zapostavljena.
Govoriti o valentnosti imenica uvijek znai govoriti i o sintagmama budui da su mnoge vrste sintagma rezultat imenike valentnosti. Sintagmom
se moe smatrati svaki najmanje dvolani uzastopni spoj samo znanih rijei
povezanih na temelju zavisnosti (Sili i Pranjkovi 2005: 261), ako se izuzme veza subjekta i predikata. Glavna su obiljeja sintagme, osim uzastopnosti
njezinih elemenata, ovisnost njezinih lanova, odnosno ovisnost podreenoga lana sintagme o glavnome, kao i zamjenjivost leksema unutar sintagme
pod uvjetom da se ne naruava njezina gramatika struktura. Sintagmatskim
se odnosima nazivaju neposredni odnosi jezinih znakova u nizu, a njima se
bavi takozvana mikrosintagmatika, sintaksa skupa rijei, sintaksa sintagme ili
mala sintaksa (za razliku od takozvane velike ili obine sintakse koja se bavi
reeninom razinom). Problemom sintagmatskih odnosa bavi se i gramatika
zavisnosti, odnosno teorija valentnosti.
Budui da je imenika valentnost sama po sebi vrlo iroko i obuhvatno
podruje, u ovome radu nee biti rijei o svim ili mnogim aspektima imenike valentnosti i imenikih sintagmi, nego samo o onima koji se ine do sada
nedovoljno zamijeenima u kroatistikoj literaturi. Naime, u hrvatskome jezikoslovlju do sada nema ni opisa ni iscrpnog popisa vrsta sintagma, posebice s
obzirom na njihova valencijska svojstva.
98
1. Padena znaenja i proizvodnja sintagme

Imenike sintagme nastaju tako da pojedine imenice uza se veu dopune
u odreenim padeima s odreenim znaenjima (Mrazovi 2009: 258). Kada je
rije o genitivu, padeu ticanja (Sili i Pranjkovi 2005: 201), vezanjem genitivne dopune uz imenicu nastaje takozvani subjektni genitiv (bal vampira), objektni genitiv (bojenje tunela), eksplikacijski genitiv (vjetina pletenja), partitivni
genitiv (lica meda) i ablativni genitiv (liavanje sna). Kada je rije o dativu, padeu usmjerenosti (Sili i Pranjkovi 2005: 219), dopuna moe znaiti primatelja
(pismo majci), a instrumental moe nositi dopunu sredstva (disanje trbuhom,
mahanje rukama). Dopuna moe biti jo prijedlona (suut prema stradalnicima), prilona (skretanje ulijevo) i sureenina (savjet da se odmah otputuje).
Imeniki su dodaci razredi rijei koje dolaze uz imenice i zajedno s
njima ine imeniku sintagmu posredujui kakvu danu obavijest o referentu
(Markovi 2010: 24). Dodaci uz imenicu uvijek su fakultativni i mogu se javiti
uza sve imenice (Mrazovi 2009: 350), pa tako postoje determinatori, pridjevi
i pridjevske sintagme (ukljuujui i participske konstrukcije), posvojni genitiv, kvalifikacijski genitiv, adverbijalni dodaci i pratei dodaci. Determinatori
mogu biti posvojni, pokazni, upitni i neodreeni (nai profesori, taj ovjek,
koja haljina, neki uenici). Oni se uvijek slau s imenicama u rodu, broju i
padeu. Sve vrste pridjeva javljaju se zajedno sa svojim zavisnim elementima
kao dodaci uz imenicu. Dok pridjev stoji ispred, pridjevska sintagma stoji iza
imenice (pocrvenjela djevojica : djevojica koja je pocrvenjela). Participi aktiva i pasiva u funkciji dodatka-atributa uz imenicu imaju obiljeje svrenosti
i rezultativnosti (Mnogi su itatelji bili oduevljeni. Oduevljeni su itatelji
razgrabili knjige.). Adverbijalni particip javlja se u leksikaliziranim spojevima
(tekui problemi, letei tanjur, ujua djeca), a moe se javljati i kao atribut
(Ostala je u leeem poloaju.). Posvojni genitiv kao atribut uz imenicu ukazuje na odnos pripadnosti i moe se zamijeniti posvojnim determinatorom
ukoliko nije rije o sintagmi (Direktorov je ured malen. Ured naeg direktora
je malen.). Kod opisnoga (kvalifikacijskoga) genitiva (Mrazovi 2009: 535)
imenica u genitivu izraava svojstvo upravne imenice, a uz nju se javlja blia odredba determinator ili pridjev (Upoznao sam djevojku plavih oiju.).
Umjesto toga moe doi prijedlono-padeni izraz (Upoznao sam djevojku s
plavim oima.). Spojevi rijei djevojka plavih oiju i djevojka s plavim oimamogu se shvatiti kao sinonimne sintagme, ali ne i spojevi svaku drugu godinu
i svake druge godine, odnosno afriki slon i slon iz Afrike koji su slinoznani,
no nikako istoznani. U prvome sluaju razlika dolazi iz razliite semantike
99
akuzativa i genitiva. Genitivna sintagma znai da se neto dogaa bilo kada

tijekom spomenutoga vremenskoga odsjeka, dakle bilo kada tijekom svake
druge godine, a akuzativna sintagma znai da se neto dogaa tono u vrijeme
naznaeno u njoj, a ne u neko drugo vrijeme, dakle svaku drugu, a ne svaku
ili svaku treu godinu. Kad se kae afriki slon, rije je o slonu afrikoga tipa
kakvih je puno jer je rije o vrsti, a kad se kae slon iz Afrike rije je o jednome, konkretnome slonu koji je doao iz Afrike.
2. Poimenienje reenice i valentnost

odglagolnih imenica
Pri poimenienju [reenice] ne mijenja se samo predikatni glagol u

imenicu, nego mu se subjekt, objekt i prilone oznake preoblikuju u atribute:
imenike, pridjevske ili atribute-prijedlone izraze (Katii 1986: 477). Drugim rijeima, semantiki odnos imenice i njezinih atributa zadan je ustrojem
ishodine reenice. Poimenienjem veze subjekta i predikata nastaju nesroni
atributi sa subjektnim znaenjem (dolazak ljudi), nominalizacijom objektne sintagme nastaju nesroni atributi s objektnim znaenjem (itanje knjige, pomisao
na brige), a nominalizacijom prilonoodredbenih sintagmi dobivamo nesrone
atribute s prilonoodredbenim znaenjem (dolazak u Sarajevo, susret pokraj
mosta, veselje zbog produenog vikenda, prepoznavanje na prvi pogled itd).
POIMENIENJE REENICE
predikatni glagol
dolaziti
subjekt
Ivan
objekt u dativu
pisati majci
prijedloni objekt
sjediti za stolom
glagolska imenica
dolaenje
atribut u genitivu
*dolazak Ivana
atribut u dativu
pismo majci
prijedloni atribut
sjedenje za stolom
Odglagolne imenice najee zadravaju dopune i dodatke glagola prije

njegova poimenienja. R. Katii istie da je broj dopuna i dodataka kojoj
imenica otvara mjesto u vezi s jezinom kompetencijom izvornoga govornika
o postojanju veze izmeu imenice i glagola od kojega je izvedena, te primjerom Oev odluan raspored aa po stolu uznemiri kuu. ilustrira takozvanu
skrovitu predikaciju imenice raspored (ibid.). O izravnom objektu u akuzativu
100
isti autor kae sljedee: Genitiv objektni [raspored aa < rasporediti ae]
ne preoblikuje se samo iz direktnoga objekta nego iz objekta u svim padeima,
pa ak i iz prijedlonih izraza kao objekata. No jedino se objekt u akuzativu
pri poimenienju mora preoblikovati u genitiv, dok objekti u drugim padeima i prijedlonim izrazima mogu ostati i nepromijenjeni (Katii 1986: 433).
Meutim, ta se teza dovodi u pitanje sljedeim primjerima:
(1) Marko je posjetio prijatelja. Markov posjet prijatelju kratko je trajao. (A - D)
(2) Marko moli prijatelja da mu pomogne. Usliana je Markova molba
prijatelju da mu pomogne. (A - D)
(3) On ljubi svoju domovinu. Njegova je ljubav prema domovini zadivljujua. (A - D)
(4) Moj otac potuje profesora. Potovanje mojega oca prema profesoru bilo je golemo. (A - D)
(5) Antibiotik lijei bakterijske bolesti. Lijeenje bakerijskih bolesti mogue je antibiotikom. Antibiotik je lijek protiv bakterijskih bolesti. (A - G - G)
(6) Policija istrauje zloin. Istraivanje zloina zahtjevan je posao.
Istraga o zloinu dobro napreduje. (A - G - L)
Iz navedenih primjera moe se vidjeti da neke odglagolne imenice koje
zavravaju nastavkom -nje i imenice izvedene od glagola nose u sebi takozvanu nominaliziranu glagolsku predikaciju ili skrovitu predikaciju (Katii
1986: 481) koja im omoguuje zadravanje dopuna i dodataka, ali ne veu
uza se genitiv (preoblikovani izravni objekt) nego dativ, odnosno prijedlone
izraze. Na temelju toga moe se zakljuiti da objekt nakon nominalizacijske
preoblike ne postaje uvijek genitivni atribut (Mrazovi 2009: 339) i da imenica
izvedena od glagola kao samostalna leksika jedinica uspostavlja nove valencijske veze s drugim imenicama kao svojim atributima (posjetiti prijatelja >
posjet prijatelju, ljubiti domovinu > ljubav prema domovini, pitati doktora >
pitanje za doktora). Valencijske veze mogu biti i dubletne, ista imenica moe
imati dopunu i u genitivu i u dativu: prouzroiti svau > uzrok svae i uzrok
svai), od kojih je dopuna u genitivu uestalija, a u svakom sluaju za obje
je dopune karakteristino da ne ovise izravno o glagolskoj valentnosti. To je
zbog toga to genitiv i dativ imaju prije svega semantiku ulogu, dakle znae
ticanje, odnosno usmjerenost i slue za obiljeavanje imenica i sintagma koje
ne ovise izravno o glagolskoj valenciji (Markovi 2012: 267). Tu pojavu zamjeuje i V. Rui kad kae da gotovo sve apstraktne imenice uvjetuju pojavu
odgovarajuega oblika imenske rijei koji u nekim sluajevima mogu alternirati s nekim drugim oblikom, kao npr. briga o emu, briga za to (Rui 2005:
101
545-546), a tomu bismo mogli eventualno dodati i sintagme briga oko ega
te briga zbog ega, uz napomenu da prema sintagmi briga oko ega moda
postoje zamjerke sa standardoloke strane (ona pripada niem registru standardnog jezika, dakle razgovornome jeziku), a sintagma briga zbog ega ima
uzrono znaenje i po tome se razlikuje od znaenja ostalih sintagma. Sve to
navodi na zakljuak da je valentnost imanentno svojstvo imenice te da je ona
fleksibilnija od valentnosti glagola.
3. Prijedloni izraz kao atribut

Prema R. Katiiu i predikat koji je prijedloni izraz moe se uvrstiti
u drugu ishodinu reenicu kao atribut u imenicu koja je jednaka subjektu
toga predikata. Od ishodinih reenica ovjek je uao u sobu i ovjek je bez
ruke dobiva se preoblikom atribucije u prvom koraku reenica ovjek koji
je bez ruke uao je u sobu i u drugom koraku reenica ovjek bez ruke uao
je u sobu (Katii 1986: 438). Sljedee su atributne sintagme nastale takvom
preoblikom: narukvica u obliku zmije, cvijet na njezinu eiru, djeca na igralitu, djevojica u dobi njegova unuka, sat s pokazivaem datuma, sloenac
od patlidana, ovjek s naoalama, glad za spoznajom, a prijelazni oblici bili
bi: narukvica koja je u obliku zmije, cvijet koji je na njezinu eiru, djeca koja
su na igralitu, djevojica koja je u dobi njegova unuka i tako redom. Na isti
se nain moe izvesti i sintagma iji je atribut prilog, na primjer kua lijevo, a
ishodini bi oblik te sintagme bio kua koja je lijevo.
Meutim, neopisani tim modelom ostaju sljedei primjeri: budala od
efa (*budala koja je od efa), smee od cipela (*smee koje je od cipela), dua
od ovjeka (*dua koja je od ovjeka), neznalica od lijenika (*neznalica koja
je od lijenika) i slino. Iako bi se moglo zamisliti da je primjerice sintagma
budala od ovjeka nastala poimenienjem atributa: budalast ovjek > budalaovjek (ee ovjek-budala) > budala od ovjeka, ipak navedeni primjeri ostaju bez valjanoga objanjenja te se ne tumae u sintaktikim analizama. Zbog
toga je za tumaenje tih primjera potrebno pozvati u pomo semantiku. U
radu B. Belaja Prostorni odnosi kao temelj padenih znaenja - shematinost i
polisemija hrvatskoga prijedlono-padenoga izraza od + genitiv (Belaj 2010:
15-33) provedena je kognitivnosemantika analiza prijedlono-padenih genitivnih izraza od + genitiv koja polazi od lokalistikih padenih teorija prema
kojima je u spomenutim izrazima rije o ablativnome podznaenju jednoga od
temeljnih semantikih padea padea smjera. Osnovna je pretpostavka svih
lokalistiki utemeljenih padenih teorija da su prostorna znaenja temelj svim
ili barem veini apstraktnijih znaenja koja se potom dovode u vezu s prototi102
pnim prostornim znaenjima pomou razliitih tipova semantikih ekstenzija

(Belaj 2010: 15). Semantika analiza hrvatskih genitivnih izraza s prijedlogom od pokazala je da se znaenjsko jedinstvo meu specifinijim znaenjima
(uzronost, kvalitativnost, tvarnost, eksplikativnost) ne temelji na neizravnim
znaenjskim vezama, nego da se moe uspostaviti izravna znaenjska veza
preko prostornoga znaenja koje se specificira kao ablativnost, odnosno odvajanje ili udaljavanje (Belaj 2010: 17). Ablativnou se tumae izrazi s prijedlogom od prostorno genitivna znaenja (od Zagreba do Osijeka), vremensko
ablativna znaenja (ljut je od prolog tjedna), frazeologizirani genitivni izrazi
(prljav od glave do pete), genitivni izrazi rastavljanja (oistiti vrt od korova),
genitivni izrazi sa znaenjem uzroka (poginuo od metka), genitivni izrazi koji
znae usporeivanje (vii od brata), genitivni izrazi kojima se oznauje izdvajanje ( jedan od najviih u razredu), genitivni izrazi koji znae podrijetlo (on
je od Splita), posvojnogenitivni izrazi (noga od stola), tvarnogenitivni izazi
(kua od kamena), izrazi koji znae koliinu (boca od tri litre), kvalitativni genitivni izrazi (osoba od rijei) i eksplikativni genitivni izrazi (udo od djeteta).
Prema B. Belaju najrubnije znaenje u podskupini ablativnih genitivnih izraza
s referencijom na pripadnost, pa samim time i najrubnije znaenje u cijeloj kategoriji, predstavlja upravo eksplikativni genitiv, dakle genitiv koji je prisutan
u spomenutim spornim sintagmama (budala od efa, smee od cipela, dua
od ovjeka, neznalica od lijenika, udo od djeteta, gromada od mukarca)
kojima se postanak nije mogao utvrditi Katiievim sintaktikim modelom
koji je opisan u prethodnome ulomku. (Katii 1986: 438) Prema Belaju to su
sintagme u kojih jeznaenje ablativnosti vrlo apstraktno i rubno, za razliku
od ostalih sintagma s prijedlogom od ije je ablativno znaenje konkretnije i
oiglednije (Belaj 2010: 29). Kod eksplikativnoga se genitiva paralelno hiperboliziranjem i ekspresivnim isticanjem objanjava odreena osobina koja se
potencira odvajanjem od cjeline. Upravo u toj sintaktiko-semantikoj strategiji isticanja osobine njezinim odvajanjem prijedlono-padenim izrazom
lei motiviranost eksplikativnoga genitiva prostornim odnosima. Da je uinak
opisivanja te odreene osobine, pored njezina hiperboliziranja, vei kada se
upotrijebi ablativni genitivni izraz, vidi se i kada se eksplikativni genitivi suprotstave slinoznanim pridjevima, npr. glup ef/budala od efa, loe cipele/
smee od cipela, dobroduan ovjek/dua od ovjeka, nevjet lijenik/neznalica od lijenika,nadareno dijete/udo od djeteta, krupan mukarac/gromada
od mukarca, koji su osjetno neutralnijega znaenja (Belaj 2010: 28). Tako se
uz pomo kognitivne semantike i prostorne teorije padeamogu objasniti genitivne sintagme kojima nije mogue valjano pristupiti samo uz pomo sintakse.
103
4. Genitivni izraz kao atribut i partitivni genitiv

Kosi su padei gramatiki uvjetovani, to pokazuje genitiv koji signalizira da je jedna imenica subordinirana drugoj imenici, odnosno da je jedna
imenica glava, a druga modifikator koji glavi dodaje neku daljnju specifikaciju. Zbog toga se genitiv smatra gramatikim padeom. Nesroni atributi u
genitivu najkompleksniji su strukturni model u okviru te kategorije, a znaenjski mu je spektar najkompleksniji (Omerovi 2011: 26). Specifikacija iskazana genitivom moe biti posjednitvo (kua mog djeda), dijelnost (zrno soli),
vritelj radnje (povratak ratnika), trpitelj radnje (gledanje filmova), svojstvo
(djevojka duge kose), preciznije objanjenje (raspored sati) i slino (Markovi
2012: 266). R. Katii razlikuje posvojni genitiv, dijelni ili partitivni genitiv,
genitiv sadraja (Pojavio se lik ene), objasnidbeni ili eksplikativni genitiv
(Prosulo se biserje suza), subjektni i objektni genitiv te genitiv svojstva. On
spominje i takozvani genitiv cjeline (U sjenci vrbe stoji djeak), to je sporno jer se genitivom svakako puno vie izraava dio i dijelnost, nego cjelina
i cjelovitost (Katii 1986: 421-436). Kod nekih se autora (Pranjkovi 1993,
auevi 1996, Sili i Pranjkovi 2005) nailazi i na puno detaljniju specifikaciju znaenja atributnoga genitiva. Semantika analiza sadraja atributnoga
genitiva pokazuje da se genitivom izraava: materijalna pripadnost (kua mojega strica), socijalna, hijerarhijska, bioloka, fizika, zemljopisna, autorska i
druga pripadnost (odgovornost opine, direktor tvornice, daleki roak moga
oca, gradovi Njemake, romani Ive Andria), posjedovanje nekoga svojstva
(bjelina snijega, tetnost pia, runoa tog postupka to je znaenje blisko
subjektnom genitivu), osoba kojoj je imanentno neko svojstvo ili obiljeje po
kojemu je prepoznatljiva (intelektualac lijeve orijentacije, lingvist strukturalistikoga pristupa, rob strasti, ovjek velike pameti), pripadanje po funkcionalnoj zavisnosti (uvar muzeja, glavna sestra bolnice), prostorni i vremenski
odnosi (kraj ovoga tjedna), jedinica mjere i cijena (litra benzina, tona ugljena),
sveukupnost osoba ili predmeta (petorica nogometaa), odnos dijela prema
cjelini koji podrazumijeva izdvajanje po koliini (komad kruha, aa vode,
tona ugljena, veina vaih uenika), po kvaliteti, odnosno posjedovanju nekoga svojstva koje pojam oznaen upravnim lanom sintagme istie u odnosu
na sve druge osobe istoga svojstva (kralj kraljeva, ljepotica svih ljepotica),
subjekt glagolske radnje, odnosno subjektni genitiv (pla djeteta, Povratak
Filipa Latinovicza) i objekt glagolske radnje (uhienje lopova, prihvaanje
plana) (auevi 1996: 113-114), odnosno da genitiv izraava pripadnost (dom
umirovljenika), dio (poglavlje romana), mjeru (komad kruha), pripadnost skupini (lan parlamenta), pojanjenje ili specifikaciju (znak dobre volje), vrite104
lja radnje (povratak ratnika), objekt koji je ukljuen u radnju (gradnja kue),
vremenski odsjeak (vrijeme sue), svojstvo (roman struje svijesti), svojstvo s
obzirom na dob (mukarac srednjih godina) i nositelja stvojstva (visina nebodera) (Sili i Pranjkovi 2005: 267). U ovome e se radu iznijeti kratak osvrtna
partitivni gentiv.
Pripadanje koje se izrie genitivom imenikog atributa moe biti pripadanje nekoga komada, ili neke koliine, ili neke mjere, dijelu neke tvari ili
nekoga skupa predmeta ili bia te se tako izrie pripadanje dijelu, a ne cjelini.
Imeniki predikat koji znai takvo pripadanje zove se dijelni genitiv ili genitiv
partitivni (Katii 1986: 425). Katii nastoji izvesti dijelni genitiv iz dviju
ishodinih reenica Dobio sam au. aa je mlijeka. > Dobio sam au koja
je mlijeka. > Dobio sam au mlijeka (Katii 1986: 419). Meutim, takvo je
izvoenje dijelnoga genitiva iz neovjerenih ishodinih reenica lingvistiki neuvjerljivo, o emu se ve opirno kritiki pisalo (Cvetko 2011). Pretpostavljene
ishodine strukture poput aa je mlijeka nije mogue zamisliti u jezicima u
kojima se koliina neke tvari izraava paranumerikim kvantifikatorima koji
se pridruuju imenici kojom je ta tvar oznaena (njem. ein Glas Wasser, tur. bir
bardak su). Zbog toga takve sintagme treba promatrati u kontekstu semantike
padea, tim vie to je partitivno znaenje jedno od glavnih znaenja genitiva. Dijelni je genitiv dopuna, odnosno imenica subordinirana drugoj imenici,
modifikator koji glavi dodaje neku konkretniju specifikaciju, u ovome sluaju
specifikaciju dijelnosti. Znaenje partitivnosti u hrvatskome jeziku moe se dovesti u vezu s takozvanim paranumerikim kvantifikatorima koji nuno otvaraju mjesto genitivnom atributu. Susreemo ih u primjerima kao to su: kilogram
jabuka, par cipela, eta vojnika, kolona automobila, aka soli, snop ita, mlaz
vode, potok suza, komad kolaa (Antoni 2005: 142). Dakle, uz nebrojive imenice u genitivu javlja se imenica koja izraava mjeru (hrpa lia, litra mlijeka,
metar snijega), a neke imenice su se ak sasvim specijalizirale za izraavanje
mjere (glavica luka, grlo stoke) (Markovi 2010: 24), odnosno za izraavanje
skupine istovjetnih ivotinja ( jato ptica, plov riba, opor vukova ili pasa, krdo
slonova, bivola ili jelena, stado ovaca ili koza, roj komaraca ili muha).
5. Atribut u nominativu, apozicija ili neto tree?

Apozicija se s imenicom uz koju je uvrtena uglavnom slae u padeu. esto se slae i u rodu i u broju, ali to nije gramatiko ogranienje, nego
proizlazi iz smisla (Katii 1986: 448-449). Postavlja se pitanje kakav ustroj
imaju sintagme poput: izlaz broj dva, alter broj jedan, cipele broj 42? Semantiko-sintaktiki odnos imenice izlazi broj, odnosno alter i broj, ostvaren je
105
pridruivanjem (kolokacijom), a ne upravljanjem (valencijom). Broj u primjeru

alter broj jedan nije opisan kao imeniki atribut u postojeim gramatikama
hrvatskoga jezika (Sili i Pranjkovi 2005, Katii 1986). Nije ni apozicija jer
se ne slae s imenicom u padeu: ekam na alteru broj jedan. Uputio sam
se prema alteru broj jedan. Stojim blizu altera broj jedan. Trebam alter
broj jedan. Zadovoljan sam alterom broj jedan. Na prvi su pogled atributne
sintagme soba pet sa pet i cipele etrdeset dva sline upravo spomenutim sintagmama. No u tom je sluaju rije o elidiranim sintagmama, odnosno elidiranim atributima jer je iz njih izostavljen genitiv, a njihov ishodini oblik glasi
soba povrine pet sa pet i cipele veliine etrdeset dva. Slinu morfoloku
blokiranost atributa nalazimo i u sintagmama kojima je zavisni lan infinitiv:
sposobnost pronai greku (Mrazovi 2009: 337), ali infinitivi upotrijebljeni
kao supini ionako nisu deklinabilni. Osim toga, u dubinskoj strukturi navedenoga primjera stoji sureenina dopuna (dopuna zavisnom sureenicom),
dakle: sposobnost da se pronae greka > sposobnost pronai greku.
6. Zakljuak
Valentnosti imenica u suvremenoj kroatistici nije se posveivalo puno
pozornosti pa zbog toga ne postoji ni iscrpan popis razliitih vrsta sintagma
ni lingvistiki opis njihova ustroja ili njihovih valencijskih svojstava. Prouavanje valentnosti imenica pokazalo je da je rije o podruju s puno lingvistikih izazova. Za razliku od uvrijeenoga miljenja da valentnost imenica
ovisi o valentnosti glagola ukoliko je rije o semantiki bliskim glagolima i
imenicama, pokazalo se da je valentnost imanentno svojstvo imenice te da je
valentnost imenica fleksibilnija od valentnosti glagola. Postoji puno primjera
imenica koje samostalno stvaraju valencijske veze i iji je valencijski karakter
fleksibilniji od glagolskoga jer su veze koje stvaraju dubletne (kraj prie/kraj
prii). Odglagolne imenice najee zadravaju dopune i dodatke glagola od
kojeg su nastale, a objekt u akuzativu pri preoblici glagola u imenicu obino
se preoblikuje u objekt u genitivu. Meutim, postoje primjeri koji pokazuju
da to nije univerzalno svojstvo odglagolnih imenica nastalih od tranzitivnih
glagola jer dopuna moe biti u dativu (posjetiti prijatelja/posjet prijatelju) ili
u vidu prijedlonoga izraza (lijeiti bolest/lijek protiv bolesti). Zanimanje za
imeniku valentnost otkrilo je nekolicinu zanimljivih problema koji su vrijedni lingvistike pozornosti, na primjer tumaenje ustroja ekspresivnih genitivnih atributnih sintagma s prijedlogom od (smee od ovjeka) koje su ostale
neopisane klasinim modelom kojim se tumai nastanak atributnih sintagmi:
preoblikom predikata koji je prijedloni izraz i koji se moe uvrstiti u isho106
dinu reenicu kao atribut u imenicu koja je jednaka subjektu toga predikata
(Djevojica je uzela lutku. Lutka je lijepa. Djevojica je uzela lutku koja je
lijepa. Djevojica je uzela lijepu lutku.). Ustroj sintagme smee od ovjeka
teko se moe protumaiti ishodinom reenicom *smee koje je od ovjeka.
Zbog toga za valjanim tumaenjem treba posegnuti u kognitivnu semantiku
kojom se takve eksplikativne genitivne sintagme mogu objasniti kao realizacije strategije isticanja osobine njezinim odvajanjem prijedlono-padenim
izrazom, ime se postie uinak hiperboliziranja i intenziviranja. Sa stanovita imenike valentnosti zanimljivi su atributni genitivni izrazi budui da
genitiv ima najkompleksniji spektar znaenja od svih padea, a posebiceje zanimljiv partitivni genitiv budui da se do sada viena sintaktika tumaenja
postanka partitivnoga genitiva (Dobio sam au. aa je mlijeka. > Dobio
sam au koja je mlijeka. > Dobio sam au mlijeka.) ne mogu smatrati lingvistiki uvjerljivima. Opravdanije je promatrati partitivni genitiv u kontekstu
semantike padea jer je partitivnost meu glavnim genitivnim znaenjima.
Partitivni je genitiv modifikator koji drugoj imenici, glavi, dodaje specifikaciju partitivnosti, a znaenje partitivnosti stoji u vezi s paranumerikim kvantifikatorima koji obvezatno otvaraju mjesto genitivnom atributu (eta vojnika,
kolona kamiona, vezica perina, mlaz vode, metar snijega, glavica luka, krdo
slonova...). Sa stanovita valentnosti imenica zanimljive su i sintagme soba tri
sa tri, cipele etrdeset dva i sline. Kod njih je rije o elidiranome atributu iz
kojega je izostavljen genitiv koji je prisutan u ishodinim sintagmama (soba
povrine tri sa tri, cipele veliine etrdeset dva), to je rezultiralo stanovitom
morfolokom blokiranou atributa nalik onoj u sintagmama u kojih je zavisni
lan infinitiv (sposobnost pronai greku).
Literatura
Antoni, I. (2005), Sintaksa i semantika padea, Sintaksa savremenoga srpskog
jezika: Prosta reenica, Beograd, Institut za srpski jezik SANU, Beogradska
knjiga i Matica srpska, 119-298.
Belaj, B. (2010), Prostorni odnosi kao temelj padenih znaenja - shematinost i
polisemija hrvatskoga prijedlono-padenoga izraza od + genitiv, Sintaksa
padea, Zbornik radova znanstvenoga skupa s meunarodnim sudjelovanjem
Drugi hrvatski sintaktiki dani, uredile M. Birti i D. Brozovi-Ronevi, Zagreb, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Filozofski fakultet u Osijeku,
15-33.
Cvetko, S. (2011), Rasprave o Katiievoj sintaksi, Hrvatistika,Osijek, Filozofski
fakultet Sveuilita Josipa Jurja Strossmayera, 5, 81-95.
107
auevi, E. (1996), Gramatika suvremenoga turskog jezika, Hrvatska sveuilina

naklada, Zagreb
Gulei Machata, M., ila-Mikuli, M. i Udier, S. L. (2011), Glagolske valencije i
inojezini hrvatski, Lahor, asopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani
jezik, Zagreb, 11, 6, 23-38.
Helbig, G. (1979), Tendencije razvoja suvremene teorije valentnosti, Strani jezici,
8, 1-2, 2-23.
Katii, R. (1986), Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika, JAZU i Globus, Zagreb
Leitner, H. (1998), Njemako-hrvatski rjenik glagola u kontekstu Deutsch-Kroatisch Worterbuch Verben im Kntext, kolska knjiga, Zagreb
Markovi, I. (2010), Uvod u pridjev, Disput, Zagreb
Markovi, I. (2012), Uvod u jezinu morfologiju, Disput, Zagreb
Mrazovi, P. (2009), Gramatika srpskog jezika za strance, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci Novi Sad
Mikeli Preradovi, N. (2008), Valencijski leksikon hrvatskih glagola (CROVALLEX
2.008), Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu. http://cal.ffzg.hr/crovallex/
index.html
Omerovi, M. (2011), Nekongruentni atribut u bosanskome jeziku, Slavistiki komitet, Sarajevo
Orai, I. (2008), Kako razvrstati glagole s elementom se u valencijskome rjeniku
hrvatskih glagola?, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 34,
269-283.
Pranjkovi, I. (1993), Osnove valentnosti imenica i pridjeva u hrvatskome knjievnom jeziku, Kontrastivna analiza engleskog i hrvatskog jezika IV, Zavod za
lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Zagreb: Filozofski
fakultet, 29-40.
Rui, V. (2005), Prosta reenica kao sintaksika celina, Sintaksa savremenoga
srpskog jezika: Prosta reenica. Beograd: Institut za srpski jezik SANU, Beogradska knjiga i Matica srpska, 477-568.
Samardija, M. (1987), etiri pitanja o biti valentnosti, Radovi Zavoda za slavenskufilologiju, Zagreb: Filozofski fakultet, 22, 85-106.
Samardija, M. (1988), Razdioba glagola po valentnosti, Radovi zavoda za slavensku filologiju, 23, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 35-46.
Samardija, M. (1993), Gramatika zavisnosti i teorija valentnosti, Kontrastivna
analiza engleskog i hrvatskog jezika IV, Zavod za lingvistiku Filozofskoga
fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Filozofski fakultet, Zagreb, 1-14.
Samardija, M. (1994), Valentnost i semantike mijene hrvatskih glagola, Fluminensia, 6, 1-2, 49-59.
Samardija, M. (2003), Valentnost hrvatskih glagola, Zbornik Zagrebake slavistike kole, 2002, Zagreb, FF press, 32-38.
108
Sili, J. (1993), Valentnost i sintaksa, Kontrastivna analiza engleskog i hrvatskog

jezika IV, Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu,
Zagreb, Filozofski fakultet, 15- 27.
Sili, J. i Pranjkovi, I. (2005), Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka
ojat, K. (2008), Sintaktiki i semantiki opis glagolskih valencija u hrvatskom, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, doktorska disertacija
On the Valency of Nouns

in the Croatian Language
Summary
The valency of words is their ability to open a place in the sentence
to other words with very distinct characteristics. The word valency most
commonly refers to verb valency because the verb is the structural center of
the sentence. Considerable attention is devoted to the valency of verbs, while
the valency of nouns and adjectives remains unjustly neglected in scientific
research. However, it is necessary to study the valency of nouns in order to
distinguish types of noun phrases and the mechanisms of their formation, as
well as how they function in a sentence. The syntagmatic level is crucial to
the expression of many particular meanings. It is therefore necessary to study
case semantics as well as the syntagmatic relationships of words that form
sentences. This article explains how different meanings are expressed by noun
phrases in different cases.
Key words: valency of nouns, case semantics, deverbative nouns, partitive genitive, apposition
109
UDK: 811.163.42'367.3
Branimir BELAJ
Nekoliko napomena o odnosu glave i
modifikatora u nekim tipovima hrvatske

apozicijske sintagme
KLJUNE RIJEI: apozicijska sintagma, odrednik profila (glava), modifikator, znanje o svijetu, kognitivne domene
Primjenjujui metodu kognitivne gramatike, u ovom e radu biti rijei o odnosu
odrednika profila (glave) i modifikatora u nekim tipovima hrvatske apozicijske
sintagme. Naime hrvatske gramatike uglavnom se slau da poloaj apozicije
ovisi o tome dodaje li se ona vlastitoj imenici, pa tada stoji ispred nje ili se pak
dodaje opoj imenici ili imenikoj zamjenici pa ju onda slijedi, s iznimkom
Silia i Pranjkovia (2005) koji se priklanjaju rjeenju da apozicija kao zavisni
tagmem uvijek stoji ispred imenice (glavnoga tagmema) koju odreuje. S druge strane u ovom emo se radu prikloniti vrlo utemeljenoj kritici takvih stavova koju daje Markovi (2008), dokazujui da poloaj apozicije ne ovisi o tome
dodaje li se ona vlastitoj ili opoj imenici te da je apozicija uvijek desni lan
apozicijske imenske sintagme odnosno da desni lan uvijek modificira lijevi.
No i takva analiza, barem iz perspektive kognitivne gramatike, ima odreenih
nedostataka odnosno pravilo da desni lan apozicijske sintagme uvijek modificira lijevi zahtijeva odreene preinake. Stoga e takvim primjerima u kojima
je situacija obrnuta biti posveeno najvie pozornosti.
1. Uvod
Prije negoli se prijee na samu problematiku hrvatske apozicijske sintagme, potrebno je rei neto o poimanju nezavisnih i zavisnih sastavnica
konstrukcije, a na kojima u kognitivnoj gramatici poiva i poimanje triju sredinjih sintaktikih makrokategorija glave, modifikatora i dopune.
1.1. Nezavisne i zavisne sastavnice konstrukcije

Kombinacija dviju ili vie jezinih jedinica, bez obzira radi li se o razini rijei, sintagme ili pak reenice, uvijek pretpostavlja ustroj na temelju
110
odnosa autonomije i zavisnosti (engl. A/D alignment ili A/D asymmetry, npr.
u Langacker (1987: 306; 2008: 199), tj. u bilo kojoj sloenoj jezinoj strukturi
jedna je simbolika jedinica uvijek nezavisna, a druga o njoj ovisna. Tako
je ve poevi od fonoloke strukture rijei gdje su samoglasnici nezavisni
jer su nositelji sloga i jer samostalno mogu tvoriti slog, dok su suglasnici o
njima ovisni odnosno tek uz podrku nekoga samoglasnika mogu tvoriti
slog. Isto je i na viim strukturnim razinama. Na konstrukcijskoj razini rijei tvorbeni i gramatiki morfemi (afiksi i nastavci) zavisne su sastavnice jer
ne mogu stajati samostalno, tj. zahtijevaju podrku leksikih ili korijenskih
morfema, tvorbenih ili morfolokih osnova kako bi tek u kombinaciji s njima
mogli ispuniti svoju ulogu u oblikovanju rijei. Tako primjerice imenica pjevaica nastaje najprije semantikom i fonolokom integracijom sufiksa -a kao
zavisne sastavnice i tvorbene glagolske osnove pjev- kao nezavisne, tvorei
imenicu pjeva [[PROCES/pjev-] [STVAR/-a]] (vidi 2.3.1.2.), koja se zatim
na vioj konstrukcijskoj razini kao nova nezavisna sastavnica kombinira sa
sufiksom -ic(a) kao zavisnom sastavnicom [[STVAR/pjeva] [ENSKO/-ica]],
tvorei mocijski parnjak pjevaica [STVAR/pjevaica]. Sintagme i reenice
takoer nastaju integracijom nezavisnih i zavisnih sastavnica. Imenske sintagme (NP1) tipa zeleni eir ili knjiga na stolu nastaju integracijom zavisnih
sastavnica zeleni i na stolu s nezavisnima eir i knjiga; prijedlone sintagme
(PP) tipa na stolu integracijom zavisne prijedlone sastavnice na i nezavisne
imenike stolu; glagolske sintagme (VP) kao npr. izraujem figurice integracijom zavisne glagolske sastavnice izraujem i nezavisne imenike figurice;
pridjevne sintagme (AP) tipa eljan uspjeha integracijom nezavisne pridjevne
sastavnice eljan i zavisne imenike uspjeha i, konano, odnos autonomnih i
zavisnih sastavnica uvjetuje ustroj i jednostavnih i sloenih reenica kao primjerice u strukturama tipa Ivan pie zadau i Sreo sam prijatelja kojega dugo
nisam vidio gdje su u prvom primjeru Ivan i zadau kao subjekt i objekt nezavisne, a glagol pie zavisna sastavnica, a u drugom je primjeru glavna reenica
nezavisna, a atributna zavisna, to je na toj razini i najvidljivije ve i s obzirom
1 Kognitivna gramatika izbjegava frazne notacije NP, N, VP, V, PP itd., no ponekad se ipak
upotrebljavaju radi ekonominosti rasprave. Tako se i ovdje koriste iskljuivo kao abrevijacije
u svrhu jasnoe rasprave, a nikako kao dio teorijsko-metodolokoga aparata. Prikazi simbolikih skupova u kognitivnoj gramatici ugrubo odgovaraju derivacijskim stablima u generativnoj gramatici, no sastavnice (konstituente) konstrukcije ine simbolike jedinice koje se
integriraju u sloenije strukture kako na semantikom tako i na fonolokom polu, te stoga ne
predstavljaju semantiki i fonoloki ispranjene gramatike primitive prikazane navedenim
kategorijalnim simbolima. U tome je temeljna razlika izmeu poimanja strukturnih odnosa
u kognitivnoj gramatici i u ostalim teorijama, u prvom redu u generativnoj gramatici, ali i u
drugim, pa i funkcionalistikim, teorijama koje manje-vie nasljeuju te notacije.
111
Branimir Belaj: Nekoliko napomena o odnosu glave i modifikatora u nekim tipovima ...
na samu terminologiju podjele sloenih reenica. Iskljuujui pridjevnu sintagmu, naelno se dakle moe rei da status nezavisne sastavnice u hrvatskom
jeziku imaju nominalni profili (imenice i zamjenice), a status zavisne relacijske
predikacije (pridjevi, prijedlozi i prilozi kao nevremenske relacije te glagoli kao
procesi) koje, kako im i sam naziv kae, u sloenijim konstrukcijama zahtijevaju elaboraciju preko odnosa s nekom nezavisnom sastavnicom2. Budui da
svaka relacijska predikacija razumijeva odnos izmeu nekoga trajektora i orijentira kao svojih konceptualnih i gramatikih podstruktura, njihova zavisnost
proizlazi iz injenice da, a ovisno o vrsti relacije, otvaraju shematina mjesta u
svojoj strukturi koja imaju elaboracijski potencijal odnosno koja e biti mjesta
elaboracije nekom specifinom leksikom jedinicom ili e-mjesta (engl. e-site).
1.2. O odredniku profila (glavi), modifikatoru i dopuni

Svaka konstrukcija vea od pojedinanoga morfema sadri sastavnicu
iji profil nasljeuje konstrukcija u cjelini. Ta je sastavnica u veini gramatikih teorija poznata pod nazivom glava3 konstrukcije, a u kognitivnoj gramatici
2 Treba istaknuti da se nezavisne i zavisne sastavnice u kognitivnoj gramatici najee shvaaju
suprotno od razliitih inaica gramatike zavisnosti (engl. dependency grammar), od Tesnirea
(1959) preko Haysa (1964) i Gaifmana (1965) pa do Robinson (1970), Andersona (1971), Hudsona (1976) ili Matthewsa (1981). Dok kognitivna gramatika dakle nezavisnim (autonomnim)
sastavnicama smatra nominalne profile, a zavisnima relacijske predikacije, u gramatikama
zavisnosti nezavisna je sastavnica obino relacijska predikacija (pridjev ili glagol) koja predodreuje, o kojoj ovisi, koliko se i koji se nominalni argumenti u reenici mogu pojaviti. Takvo
shvaanje zavisnih i nezavisnih sastavnica, naravno metodoloki razliito, prisutno je i u standardnoj teoriji generativne gramatike (Chomsky 1965) preko supkategorizacijskih okvira.
3 Pojam glave konstrukcije danas je opeprihvaen u veini sintaktikih teorija. Iako ga
spominje ve Bloomfield (1933: 159) u svojoj raspravi o endocentrinim i egzocentrinim
konstrukcijama te ga definira na temelju distribucijskih kriterija prema kojima je glava ona
sastavnica nekoga konstituenta ija je distribucija jednaka distribuciji cijeloga konstituenta,
pojam glave posebnu vanost dobiva u ve spomenutim razliitim inaicama gramatike
zavisnosti, a meu hrvatskim gramatikama njezinu tradicijsku inaicu primjenjuju Sili i
Pranjkovi (2005). Istaknutu ulogu pojam glave ima i u razliitim inaicama x-bar-teorije
(Chomsky 1970, Jackendoff 1977) te u poopenoj gramatici frazne strukture (Gazdar i dr.
1985). Veina lingvista danas prihvaa nekakvu opu definiciju glave kao konstrukcijske
sastavnice ija obiljeja nasljeuje konstrukcija u cjelini. U jednoj od najpoznatijih i najcjelovitijih rasprava o pojmu glave tomu se gleditu priklonio i Zwicky (1985) koji se, navodei
osam moguih kriterija za odreivanje glave, opredjeljuje za kriterij morfosintaktikoga
mjesta kao opega i meu razliitim konstrukcijama najstabilnijega kriterija nositelja
fleksijskih sintaktikih relacija izmeu konstrukcije u cjelini i ostalih sintaktikih jedinica a koji moe posluiti kao temelj uspostavi opega kriterija perkolacije, koji zahtijeva
podudaranje obiljeja glave s obiljejima nadreenoga joj konstituenta (majke). O nekim
revizijama njegovih stavova vidi u Hudson (1987), a o razliitim pristupima i vienjima
glave konstrukcije vidi vie u Corbett, Fraser, McGlashan (1993).
112
naziva se odrednikom profila jer odreuje, determinira, znaenje i kategorijalni status cijele konstrukcije. Tako je primjerice u imenskosintagmatskim
konstrukcijama tipa zeleni eir odrednik profila imenica eir jer konstrukcija
u cjelini profilira eir, a ne njegovu boju, a u konstrukcijama lopta pod stolom
odrednik profila takoer je imenica lopta jer cijela konstrukcija istie loptu, a
ne mjesto gdje se ona nalazi. U prijedlonim konstrukcijama (PP) kao to je
pod stolom, odrednik profila je prijedlog jer konstrukcija u cjelini oznaava
relaciju, a ne stvar, a u glagolskim (VP) tipa pisati zadau to je glagol jer
konstrukcija u cjelini vie profilira procesualnu relaciju pisanja nego predmet
pisanja. Odrednik profila, odnosno glava takoer je i temelj razumijevanja odnosa meu sastavnicama konstrukcija razine rijei, pa su i tvorbeni morfemi,
prefiksi i sufiksi, odrednici profila. Tako je u ve spomenutoj konstrukciji odglagolne imenice pjeva odrednik profila sufiks -a jer je on nositelj shematinoga profila [STVARI], koji nasljeuje konstrukcija u cjelini, odnosno pjeva
je imenica u kojoj nije profilirana relacija pjevanja, ve nominalni profil, odnosno osoba koja pjeva. Dakle moe se rei da je odrednik profila u nekoj
konstrukciji XY sastavnica X ako njegov profil odgovara profilu konstrukcije
XY i tako joj odreuje gramatiku kategoriju ili, kako kae Taylor (2002: 230),
ako je njegov profil shematian u odnosu na profil XY-a.
Svaka konstrukcija osim odrednika profila sadri i druge sastavnice koje
s odrednikom profila mogu biti ili u odnosu modifikacije ili u odnosu komplementacije. Ako je rije o konstrukciji u kojoj je odrednik profila zavisna sastavnica, nezavisna je sastavnica dopuna pa je rije o odnosu komplementacije
jer dopuna elaborira neku podstrukturu odrednika profila, tj. odrednik profila
ima ulogu mjesta elaboracije. Tako je u prijedlonoj konstrukciji (PP) sheme
[P N] prijedlog odrednik profila, a ujedno i zavisna sastavnica koja otvara
mjesto elaboracije svoga shematinoga orijentira koji elaborira neka imenska
sintagma za koju tada kaemo da je dopuna prijedloga. Recimo u konstrukciji pod stolom prijedlog pod je zavisna sastavnica jer je relacijska predikacija
koja ne moe stajati samostalno, ve mora biti elaborirana nekom nezavsnom
sastavnicom, odnosno nekim nominalnim profilom, u ovom sluaju imenskom
sintagmom stolom, koji ju dopunjuje funkcionirajui kao njezin orijentir. S
druge strane ako je odrednik profila u nekoj konstrukciji nezavisna sastavnica, rije je o odnosu modifikacije jer tada neka od podstruktura modifikatora
kao zavisne sastavnice slui kao mjesto elaboracije. Prototipni primjer takva
odnosa jest npr. imenska sintagma premodifikacijskoga tipa [ADJ N] u kojoj
je imenica nezavisna sastavnica, odrednik profila, koja elaborira shematian
trajektor pridjeva kao jednu od podstruktura njegova relacijskog semantikog
113
pola. Dakle kognitivna gramatika kategorijama glave, dopune i modifikatora,

kao uostalom i svim ostalim gramatikim kategorijama, pristupa s konceptualnoznaenjskoga stajalita ne smatrajui ih istim gramatikim konstruktima, odnosno nedjeljivim gramatikim primitivima. Budui da gramatika
i leksik tvore kontinuum skupova simbolikih jedinica, tj. da je gramatika
strukturirani inventar simbolikih jedinica, ona obuhvaa znaenje kao jedan
od svoja dva pola. Slika 1.1 donekle je modificiran Langackerov (2008: 203)
prikaz tih dvaju temeljnih odnosa gdje je odrednik profila (glava) konstrukcije
oznaen podebljanim kvadratom jer to je profil koji nasljeuje konstrukcija u
cjelini. Unutar njega, u sluaju komplementacije, isprekidanim pravokutnikom
oznaen je shematian orijentir koji slui kao mjesto elaboracije koje konkretnim leksikim materijalom popunjava dopuna. U sluaju modifikacije, kako je
ve i reeno, e-mjesto jest modifikator, odnosno njegov shematini trajektor
koji je takoer na slici oznaen isprekidanim pravokutnikom, a koji elaborira
imeniki odrednik profila. Isprekidane linije oznaavaju odnos podudaranja
(korespodencije) izmeu sastavnica konstrukcije iji je zadatak da ukae na
konceptualno preklapanje dijelova konstrukcije kao temelja njihove integracije u sloeniju strukturu, dok pune strelice oznaavaju odnos elaboracije koji
vlada meu sastavnicama konstrukcije.
Slika 1.1
Iznimno je vano istaknuti da kognitivna gramatika na pojam odrednika profila nominalne konstrukcije ne gleda jednoobrazno, odnosno ne ukljuuje samo formalne aspekte njegova odnosa s modifikatorom i dopunom,
114
ve doputa njegovo dvojako shvaanje: kao globalne i kao lokalne glave4.

Globalna je glava uvijek imenica kao sredinja sastavnica imenske sintagme
ona sastavnica koja omoguuje opis tipa5, to ne bi bio sluaj kada bi definicija
glave poivala samo na formalnim (sintaktikim) kriterijima. To se posebno
tie imenskih sintagmi s nekim vrstama kvantifikatora tipa pet ptica, mnogo
ptica, malo soli itd., gdje je, isto formalno (sintaktiki) gledano, glava kvantifikator, a imenica je dopuna pa je rije o kvantifikatorskoj, a ne o imenskoj
sintagmi. Na isto sintaktikim kriterijima zavisnosti poiva recimo definicija
glave u Sili Pranjkovievoj (2005: 271-275) gramatici, odnosno, kako oni
kau, glavnoga tagmema (ili jezgrenog, usp. Pranjkovi 2013: 37), pa u skladu
s tim kvantificirane imenice spomenutoga tipa nazivaju prilonim spojevima
rijei, a spojeve gdje je glava imenica, imenika zamjenica ili brojevna imenica imenikim spojevima rijei. Nasuprot tomu shvaanje odrednika profila
kao globalne glave omoguuje i da se kvantificirani spojevi rijei smatraju
imenskim sintagmama prema imenici kao sredinjoj sastavnici konstrukcije.
No odrednici profila mogu se poimati i kao lokalne ili konstrukcijske glave
koje slue opisu konstrukcija niega reda, i to u odnosu prema dopuni i modifikatoru. Tako je npr. u sloenoj imenskoj sintagmi visok ovjek s naoalama
globalna glava ovjek, iji profil nasljeuje cijela nominalna konstrukcija, a
lokalne ili konstrukcijske glave jesu ovjek u visok ovjek kao glava modifikatorske konstrukcije, s u s naoalama kao glava komplementske konstrukcije
i visok ovjek u odnosu na prijedlonu skupinu s naoalama opet kao glava
modifikatorske konstrukcije. Ili u ve spomenutim konstrukcijama s brojevima
4 Takav pristup nije specifikum kognitivne gramatike, ve postoji i u drugim teorijama, ali pod
razliitim nazivima i objanjen, naravno, drugim metodama (vidi npr. Radford 1993: 73-114)
u kontekstu teorije upravljanja i vezanja, gdje se npr. imenske sintagme tipa dobri studenti
analiziraju kao sintagme s dvije glave neposrednom pridjevnom i krajnjom nominalnom).
5 U kognitivnoj gramatici imenica predstavlja tip, a imenska sintagma varijantu odnosno
specifian ostvaraj (engl. instance) tipa. Razlika izmeu tipa i varijante u kognitivnoj gramatici objanjava se preko pojma domene ostvaraja ili domene varijantnosti (engl. domain
of instantiation) u kojoj samo varijanta, ne i tip, zauzima tono odreeno mjesto u prostoru
kada je rije o nominalnim kategorijama, tj. tono odreeno vremensko razdoblje kada su
u pitanju glagoli, a koje se ostvaruje preko njihovih finitnih oblika. Vidi o tome vie npr. u
Langacker (1991: 55-64) ili Taylor (2002: 343-362). Proiri li se terminoloki takvo vienje
odnosa tipa i varijante, za tip se moe rei da je potencijalna veliina ija se konceptualizacija ostvaruje u shematinom prostoru tipa, ono za to postoji mogunost da bude
realizirano u konkretnom trenutku i na konkretnom mjestu, odnosno, preslikano na jezik,
u konkretnom komunikacijskom kontekstu. Nasuprot tipu varijanta je, odnosno imenska
sintagma, aktualna veliina, tj. neto to je ostvareno na specifinom mjestu u domeni varijantnosti, tj. lociranjem izabrano od svih potencijalnih realizacija koje ine maksimalnu
ekstenziju tipa, odnosno sve njegove potencijalne ostvaraje.
115
veima od etiri, tipa pet lijepih ptica, lokalna je glava komplementske konstrukcije pet jer predodreuje, uvjetuje, oblik dopune, a globalna je glava ptica
jer konstrukcija u cjelini vie profilira sam nominalni profil nego njegovu koliinu. Isto je primjerice u puno soli ili malo ulja, gdje je takoer profilirana sol
i ulje kudikamo vie od koliine ve i zbog toga to je i u tim prilonim spojevima, kao i kod priloga kao glagolskih i pridjevnih modifikatora, imenica u genitivu trajektor, a koliina sadrana u znaenju priloga defokusirani orijentir.
2. RASPRAVA
2.1. Apozicijska imenska sintagma
Naziv apozicija dolazi od latinskoga appositum to znai ono to je dodano, postavljeno uz neto, moemo rei jukstaponirano neemu. Apoziciji se
u hrvatskoj, ali i svjetskoj, strunoj i znanstvenoj literaturi ne posveuje osobita
pozornost, tj. ona je pomalo nepravedno zapostavljena u odnosu na druge vrste
odnosa6 u imenskim sintagmama, a ni izbliza nije rije o tako jednostavnoj
problematici kako se obino misli. No krenimo redom. U hrvatskim se gramatikama (npr. Bari i dr. 1995: 563-565, Katii 1991: 448-452, Sili i Pranjkovi
2005: 313-314) apozicija definira kao imenica koja poblie oznaava drugu
imenicu ili imeniku zamjenicu i s njom se najee slae u rodu, broju i padeu
(npr. Rijeka Drava tiho tee, Vidio sam susjeda Petra, Na ulici su psi lutalice...).
No vrlo su esta i odstupanja od potpune sronosti, posebno u rodu i broju (npr.
Rijeka Nil vrlo je dugaka i opasna, Selo Petrijevci najvee je u Valpovtini...),
6 Apozicijom je, a kako istie i Markovi (2008: 134), bolje smatrati odnos (usp. apozicija
kao i atribucija) u koji stupaju dvije imenice nego jednoga od lanova toga odnosa jer je
on upitan kao naziv za sintaktiku kategoriju ...bilo zbog bremena tradicionalnih odredbi
bilo zbog neadekvatne tvorbe (Markovi 2008: 120). Za naziv sintaktike kategorije Markovi predlae naziv apozitiv, s ime bi se takoer u potpunosti moglo sloiti. Isto je tako
prihvatljiv i naziv apozitivna sintagma, koji oznaava konstrukcije koje se sastoje od glave
i zavisnoga dijela apozitiva. No treba imati na umu da se nazivi sintagmama dodjeljuju prema glavi sintagme, a u apozitivnoj sintagmi apozitiv to nije, pa je onda eventualno
preciznije govoriti o apozitivnoj imenskoj sintagmi koja bi istovremeno isticala da je rije
o sintagmi koja se sastoji od imenice koja nije apozitiv i ima ulogu glave i apozitiva kao
zavisne sastavnice koja funkcionira kao svojevrsni rubni tip modifikatora. Drugo je, prihvatljivije, rjeenje da se govori o apozicijskoj imenskoj sintagmi jer taj naziv ne odudara
od uobiajenoga nazivlja isticanjem zavisnoga lana kao to je to sluaj u nazivu apozitivna
imenska sintagma, ve istie odnos u kojemu se nalaze dvije imenice. Apozicijska imenska
sintagma moe se podijeliti na onu u uem i onu u irem smislu koja bi ukljuivala odnos
izmeu razliitih postponiranih nerestriktivnih dodataka i glave koja ne mora nuno biti
imenica ili imenska rije, no to nije toliko bitno jer te konstrukcije nee ovdje biti predmet
rasprave, ali moe se uputiti na Markoviev lanak ili na gramatiku Mrazovi Vukadinovi (1990: 331-336), gdje su takvi odnosi detaljnije opisani.
116
a Sili i Pranjkovi (2005: 314) dobro primjeuju da, dodue rijetko, moe doi
do neslaganja i u padeu te navode primjer Prenoili smo u hotelu Kolovare.
Hrvatske se gramatike takoer u poglavljima posveenima apoziciji uglavnom
slau i u tome, a posebno je to izraeno u Bari i dr. (1995) i Katii (1991), da
poloaj apozicije ovisi o tome dodaje li se ona vlastitoj imenici, pa tada stoji
ispred nje (npr. grad Osijek, rijeka Drava, profesor Peri...) ili se pak dodaje
opoj imenici ili imenikoj zamjenici pa ju onda slijedi (npr. ptica selica, golub
pismonoa, mi lingvisti...)7. S druge strane Sili i Pranjkovi (2005: 262, 271)
priklanjaju se rjeenju da apozicija kao odredbenica ili zavisni tagmem uvijek
stoji ispred imenice (odreenice ili glavnoga tagmema) koju odreuje. Ozbiljnu
i vrlo utemeljenu kritiku takvih stavova daje Markovi (2008) koji dokazuje da
poloaj apozicije ne ovisi o tome dodaje li se ona vlastitoj ili opoj imenici te
da je apozicija uvijek desni lan apozicijske imenske sintagme, odnosno desni
lan uvijek modificira lijevi. U kognitivnoj se gramatici (Langacker 1991: 149,
2008: 194-195, 2009: 19; Taylor 2002: 235-238) apoziciji ne posveuje osobita
pozornost8, a sukus stavova jest u tome da je rije o spoju dvaju nominalnih
profila (bilo imenica bilo imenskih sintagmi) koji se podudaraju te na razliite
naine oznaavaju jedan te isti entitet to je prikazano na sl. 2.1.
Slika 2.1
7 Stav da apozicija moe stajati i ispred i iza imenice koju odreuje nije stav samo hrvatskih
gramatika ve i drugih radova posveenih apoziciji, kao npr. Znika (2008).
8 Zanimljivo je u tom smislu, pa i pomalo zauujue, da Radden i Dirven (2007: 144) ne idu
dalje od same definicije apozicije.
117
Budui da se profili obiju nominalnih sastavnica podudaraju te da apozicijska imenska sintagma u cjelini nasljeuje profil obiju sastavnica, Langacker
u navedenim kraim osvrtima na apoziciju postavlja pitanje koja sastavnica
onda ima ulogu odrednika profila, glave, te navodi dvije terminoloke mogunosti: ili da se o apozicijskoj imenskoj sintagmi govori kao o sintagmi s dva
odrednika profila ili kao o sintagmi bez odrednika profila, opredjeljujui se,
dodue arbitrarno i neobvezujue, za drugo rjeenje, odnosno da se u kontekstu analize apozicijskih imenskih sintagmi ne govori o odredniku profila koji
bi trebao ostati kao terminoloko rjeenje samo u sluajevima gdje konstrukcija u cjelini nasljeuje profil jedne sastavnice, kao u prototipnim sluajevima
modifikacije i komplementacije. Taylor slijedi Langackera u miljenju da je
u apozicijskoj imenskoj sintagmi rije o odnosu dvaju nominalnih profila od
kojih oba korespondiraju s profilom sloene konstrukcije te u skladu s tim daje
sljedeu definiciju: u konstrukciji XY, X i Y su u apozicijskom odnosu ako i X
i Y oznaavaju isti entitet (2002: 235). No takoer se i odmie od Langackera
primjeujui da je u apozicijskim sintagmama uglavnom rije o tome da je
jedna od dviju sastavnica nadreena drugoj, to dokazuje primjerima predikatne sronosti (You the butcher are.../ *You the butcher is...), koja se uvijek
upravlja prema prvoj sastavnici, odnosno subjektu kao glavi sintagme. Takvi
su primjeri vrlo esti i u hrvatskom jeziku (usp. Rijeka Nil vrlo je dugaka /
*Rijeka Nil vrlo je dugaak, Selo Babina Greda najvee je u Slavoniji / *Selo
Babina Greda najvea je u Slavoniji, Nogometni klub Barcelona osvojio je
Ligu prvaka / *Nogometni klub Barcelona osvojila je Ligu prvaka), te su vrlo
ozbiljan argument u prilog tezi da je u apozicijskim sintagmama glava uvijek
prvi, lijevi lan, a desni je u slubi modifikatora, odnosno apozicije. Taylorovo
je gledite u ovom sluaju kudikamo prihvatljivije od Langackerova jer dvije
simbolike jedinice u sintagmi nikada nisu ravnopravne, odnosno uvijek je
rije o tome da je jedna nadreena drugoj iako to, a budui da je rije o spoju
dvaju nominalnih profila kao nezavisnih sastavnica, u apozicijskoj sintagmi
najmanje dolazi do izraaja, a takav je Taylorov stav u skladu i s ve spomenutim Markovievim (2008) vienjem odnosa kada je u pitanju hrvatska
apozicijska sintagma. Vidi se dakle da su lingvisti i gramatiari poprilino
podijeljenih stavova kada su u pitanju sintaktiki i semantiki odnosi unutar apozicijske sintagme, puno vie nego kada su u pitanju odnosi u drugim
tipovima nominalnih konstrukcija, pa zbog toga pomalo udi to je od imenskih sintagmi apozicijskoj u strunoj i znanstvenoj literaturi, kako svjetskoj
tako i hrvatskoj, posveeno uvjerljivo najmanje pozornosti. Iako Markovievi
stavovi, kako je ve reeno, predstavljaju vrlo ozbiljan, argumentiran i me-
118
todoloki osuvremenjen odmak od hrvatske gramatike tradicije kada su u

pitanju odnosi unutar apozicijske sintagme9, te je stoga stav da apozitivom u
apozicijskoj sintagmi treba smatrati desni lan bez obzira stoji li on uz vlastitu
ili opu imenicu naelno potpuno prihvatljiv10, neka se njegova rjeenja ipak
mogu smatrati spornima. Zbog toga formulacija naelno prihvatljiv moda i
najbolje oslikava stav o problematici apozicijske sintagme u hrvatskom jeziku,
koji e se ovdje ukratko iznijeti i obrazloiti. Dakle prihvatljiva je naelna teza
da desni lan apozicijske sintagme modificira lijevi, no nije prihvatljivo da je
to uvijek tako, odnosno da nema iznimaka od toga pravila11. To nije prihvatljivo ve i stoga to svako pravilo ima iznimke12, a kada su u pitanju imenice
i njihovi konstrukcijski spojevi, iznimaka po samoj naravi stvari mora biti jer
su imenice nezavisne simbolike jedinice i kao takve su nositelji znaenja u jeziku osjetno vie od drugih, zavisnih, jedinica. Kognitivna gramatika zastupa
enciklopedijski pristup znaenju, a gramatika na njemu poiva, odnosno gramatika jest simbolika struktura koja onda nedvosmisleno obuhvaa znaenje
kao jedan od svoja dva pola, a ako je to tako, onda znaenje mora biti polazite,
to u Markovievoj analizi jednoga dijela primjera nije iako ga i sam pretpostavlja kao polazinu toku. Rije je naime o tome da Markovi i primjere tipa
ena akademik, ena vra, gost profesor i gost lektor smatra elaboracijama13
apozicijskosintagmatskih konstrukcija tipa X NP Y NP u kojima desni lan
modificira lijevi te izrijekom kae:
Y (akademik, vra, profesor, lektor) poveava sadraj pojma X (ena,
gost) i smanjuje mu opseg, koliko god se intuicijski (ist. B.B.) moda inilo da je obratno... rije je o gostu koji je, uz to to je gost, jo i profe9 Iz toga treba izdvojiti, a to istie i Markovi (2008: 121), Pavei-Vinceov stav, koji je,
dodue samo u naznakama, na tragu argumentacije u prilog tezi da desni lan apozicijske
sintagme uvijek modificira lijevi: Kao apozicija moe se shvatiti i veza dviju imenica od
kojih je druga ime za jedan primjerak onoga to znai prva, npr. grad Sarajevo, rijeka Sava,
otok Bra, advokat Zlatko Prelac. Druga rije ovakvih veza moe se shvatiti i kao blie
odreenje prve, tj. kao atribut, te se stoga ne odvaja zarezom. (1971: 428)
10 Tako je potpuno tono i njegovo zapaanje (2008: 123) da nizanje imenica udesno, npr. [[[
golub gaan pismonoa], sve vie suava opseg prve imenice na isti nain kao to se pomicanjem ulijevo suava opseg imenice u sluaju premodifikacije.
11 Ostavljaju se ovdje postrani imenike polusloenice tipa rak-rana, spomen-ploa, popglazba itd., kod kojih lijevi lan modificira desni, no rije je o drugoj kategoriji koja nije
predmet ove rasprave.
12 To, dakako, ne vai iskljuivo ukoliko se prihvati strukturalistika postavka da u sustavu ne
postoje iznimke, ve iskljuivo pravilnosti, no tada iz analize nuno moraju biti iskljueni
znaenjski aspekti, to je kognitivnoj gramatici metodoloki neprihvatljivo.
13 Markovi ne upotrebljava naziv elaboracija.
119
sor ili lektor. Drugim rijeima, gostujui profesor semantiki (ist. B.B.)
nije isto to i gost profesor (gostujui profesor odgovara konstrukciji
profesor gost, kao to bi i pismonosni golub odgovaralo golubu pismonoi, a ne pismonoi golubu). Postavlja se pitanje: je li semantika dviju
imenica koje ulaze u apozitivnu sintagmu ta koja odreuje njihov redoslijed ili je obratno? Primjeri pokazuju da je obratno: redoslijed imenica
odreuje semantiku sintagme. Ako koji bilo od primjera preokrenemo,
dobit emo sintagme drugaijega znaenja. (Markovi 2008: 122)
Ovaj odlomak nije naveden stoga to su takvi stavovi pogreni (na kraju krajeva tonost i pogrenost stvar su perspektive pristupa problematici i
metode koja se primjenjuje), ve zato to su oni teko prihvatljivi kognitivnoj
gramatici. Radi se dakle o tome da primjeri tipa gost profesor jednostavno
ne oznaavaju gosta koji je uz to to je gost jo i profesor, nego obratno, profesora koji je uz to to je profesor ujedno i gost. Isto je i s primjerima ena
akademik, ena vra i gost lektor, i to nije intuicija, ve je to njihovo duboko
usaeno i konvencionalizirano znaenje koje tako tumai veina govornika
hrvatskoga jezika. I to je injenica, barem prema ispitivanjima provedenima
meu tridesetak izvornih govornika. E sada, ako je to tako, treba odgovoriti i
na pitanje zato je to tako? U temeljima odgovora na postavljeno pitanje nalazi
se ve spomenuta injenica da apozicijsku sintagmu tvore dvije imenice kao
nezavisne sastavnice i nositelji znaenja u jeziku, znaenja koje proizlazi iz
aktivacije spektra kognitivnih domena kao irih kontekstualno uvjetovanih
konceptualnih okvira. Objasnimo o emu je rije na primjeru apozicijskih sintagmi ena akademik i ena vra! Najprije se postavlja pitanje zato u jeziku
ne postoje izrazi mukarac akademik i mukarac vra? Zato to takve sintagme ne bi nita isticale jer su i akademici, naalost, i vraevi mahom mukarci,
pa kada se u sintagmi nae ena, obavijesnost se poveava i sintagma dobiva
smisao. Upotreba npr. leksema vra aktivira kognitivnu domenu plemenskoga
drutvenog ureenja u kojemu vlada praznovjerje i openito, barem iz perspektive zapadne civilizacije, primitivni oblici naina ivljenja, a vraevi su
u veini sluajeva mukarci, pa kada se kae ena vra, ta sintagma oznaava
vraa koji je, suprotno uobiajenim situacijama, ena, a ne mukarac. Vra je
dakle odrednik profila, a ne ena. Slino je, dodue ne toliko istaknuto, i sa
sintagmom ena akademik, za koji se slobodno moe rei da je ujedno i jedan
od eklatantnijih primjera seksizma u jeziku, gdje je odrednik profila takoer
desni, drugi, lan sintagme, tj. ena modificira akademika. Da je to doista
tako, potvruje se i suprotstavljanjem primjera ena vra i ena akademik pri120
mjerima s mocijskim parnjacima ena vraara i ena akademkinja koji su,

nasuprot prvima, potpuno neutralni i pripadaju prototipnim odnosima koji vladaju unutar apozicijske sintagme, tj. desni lan u tim sluajevima modificira
lijevi, pa su ena vraara i ena akademkinja ene koje su, uz to to su ene,
ujedno i vraare ili akademkinje. Tomu je tako jer vraara i vra ne znae isto,
odnosno ne aktiviraju iste kognitivne domene: dok vra aktivira ve spomenutu domenu plemenskoga ureenja u kojoj nije bio obiaj da vraevi budu ene,
vraara u prvom redu, kao primarnu domenu14, aktivira domenu praznovjerja,
razliitih oblika proricanja sudbine itd., a osobe koje se bave proricanjem sudbine i slinim djelatnostima redovito su ene, ime je i uvjetovan rod desnoga
lana sintagme. Slino je i sa sintagmama gost profesor i gost lektor, u kojima
gost aktivira jednu iz matrice domena15 leksema profesor onu akademske
zajednice i sveuilita gdje profesori esto sa svojih matinih ustanova odlaze predavati na druga sveuilita te su oni onda profesori koji su ujedno i gosti,
a ne gosti koji su profesori, tj. gost profesor jest gostujui profesor. Dakle konstrukcije kao gost profesor i ena vra ne nasljeuju profil ene i gosta, odnosno ena vra nije u prvom redu ena i gost profesor nije u prvom redu gost,
pa su odrednici profila u sintagmama toga tipa drugi, desni, lanovi, u ovom
sluaju profesor i vra. Takoer, nema potrebe ni pitati odreuje li redoslijed
sastavnica znaenje sintagme ili znaenje redoslijed jer u navedenim iznimkama od pravila da desni lan modificira lijevi obrnuti redoslijed nije ni mogu,
tj. ne postoje sintagme profesor gost, lektor gost, vra ena ili akademik ena,
a ne postoje zato to govornicima nisu potrebne. Navedeno pitanje implicira
odvajanje kako semantike od pragmatike tako i semantike i pragmatike od
gramatike, a to je neto to se kosi sa samim kognitivistikim temeljima. Ti
su odnosi prikazani na sl. 2.2 gdje u odnos stupaju dvije nominalne sastavnice
(gost i profesor) iji profili korespondiraju (tokasta linija koja ih povezuje).
Pri tome sastavnica profesor ima nekoliko potencijalnih domena od kojih se
u kombinaciji sa sastavnicom gost aktivira (deblja puna strelica) jedna od njih
(deblji isprekidani kvadrat) te se na njoj temelji interpretacija znaenja sloene
konstrukcije gost profesor (deblje otisnuti pravokutnik gornje, sloene kon14 Jedna od podjela kognitivnih domena jest i podjela na primarne i sekundarne. Primarne su
one koje se u odreenom kontekstu prve aktiviraju, a sekundarne su defokusirane. Vidi o
tome vie u Langacker (1987: 165) i u Taylor (1995: 85-86).
15 Budui da potpuna interpretacija znaenja najee ovisi o simultanoj aktivaciji vie kognitivnih domena, Langacker uvodi pojam matrice domena kako bi oznaio ukupnost znanja,
spoznaja i uvjerenja koja uvjetuju interpretaciju znaenja. Every predicate is characterized
relative to one or more cognitive domains, collectively called its matrix (Langacker 1987:
147). Taylor (1995: 87) za matricu domena upotrebljava naziv okvir (eng. frame).
121
strukcije). Budui da konstrukcija nasljeuje profil profesora, a ne gosta, on je

oznaen debljim krugom, a gost tanjim.
Slika 2.2
S druge strane, sintagme tipa ptica selica, ptica pjevica, golub

pismonoa, kanu jednoklek, no skakavac itd., koje ine veinu apozicijskih konstrukcija u hrvatskom jeziku, podlijeu pravilu da je lijevi lan
glava sintagme, a desni modifikator jer on, uz to to aktivira odreenu
domenu glave sintagme, predstavlja i njezinu elaboraciju i na taj nain
suava znaenjski opseg prvoga lana (glave) iji profil nasljeuje konstrukcija u cjelini. Tako je no skakavac primarno no, a tek potom i
specifina vrsta podtip noa kao tipa; ptica selica u prvom je redu
ptica, a tek onda i vrsta ptice koja ujesen odlazi u toplije krajeve itd.
Konceptualni odnosi prototipnih apozicijskih sintagmi prikazani su na
slici 2.3 na primjeru sintagme ptica selica koja nastaje tako da desni
lan sintagme (selica), aktivirajui jednu od potencijalnih domena leksema ptica (deblja puna strelica i deblji isprekidani kvadrat), elaborira
shematiniji lijevi lan, glavu (tanja puna strelica), odnosno predstavlja
jednu od njezinih elaboracija ili podtipova. Nastala sloena konstrukcija ptica selica ostvaruje svoje znaenje u domeni seobe te istovreme122
no predstavlja i elaboraciju shematinije imenice ptica koja predstavlja

openitiji tip. Isto kao i kod gore prikazane konstrukcije gost profesor,
modifikatorski, u ovom sluaju desni, lan prikazan je tanjim, a odrednik profila (glava) debljim krugom.
Slika 2.3
Razlika je dakle izmeu konstrukcija tipa gost profesor i ptica selica

u tome to dijelovi konstrukcije u gost profesor ili ena vra nisu u odnosu
elaboracije, tj. gost profesor nije vrsta profesora (niti je ena vra vrsta vraa)
ili barem nije vrsta u uem smislu (nije podtip) u kojem su to recimo sveuilini profesor, srednjokolski profesor, profesor matematike, profesor kemije
itd., pa stoga ni lijevi lan kao modifikator (gost i ena) u takvim apozicijskim
sintagmama nije restriktivan kao desni u sintagmama tipa ptica selica, ptica
grabljivica, ptica trkaica ili ptica pjevica. Drugim rijeima, u apozicijskim
sintagmama kao to je gost profesor dijelovi su konstrukcije u, uvjetno reeno,
slobodnijem odnosu, odnosu koji vie poiva na aktivaciji neke od kognitivnih domena iz matrice odrednika profila nego na njezinoj strogoj elaboraciji.
No to je s apozicijskim sintagmama tipa susjed profesor i rijeka Drava? Na
123
emu poiva odnos meu dijelovima takvih konstrukcija i to je odrednik profila, a to modifikator u tim sluajevima? Prva potpada pod temeljni, prototipni, odnos meu sastavnicama, odnosno predstavlja konstrukciju u kojoj je
lijevi lan odrednik profila, a desni modifikator. Za razliku od gosta profesora,
susjed profesor je dakle susjed koji je i profesor, a ne profesor koji je susjed,
pa apozicijska sintagma nasljeuje profil susjeda, a ne profesora. Razlika izmeu tih dviju apozicijskih konstrukcija jest u tome to interpretacija znaenja
leksema profesor ni u kojem kontekstu ne ukljuuje znaenje leksema susjed,
odnosno susjedstvo ne predstavlja nijednu domenu u matrici profesora, pa je
uloga sastavnice profesor samo suavanje opsega sastavnice susjed, no ne elaboracijom u smislu odnosa tipa i podtipa kao kod ve spominjanih sintagmi
tipa ptica selica. to se tie apozicijskih sintagmi tipa rijeka Drava, u njima
ulogu apozitivnoga modifikatora takoer ima desni lan koji predstavlja varijantu lijevoga lana, ali je ujedno rije i o posebnom sluaju elaboracije16.
Drava dakle u rijeka Drava predstavlja ire shvaenu elaboraciju, jer nije rije o prototipnom sluaju koji razumijeva odnos izmeu tipa i podtipa, i ue
shvaenu varijantu jer joj je imanentno ostvarivanje na specifinom mjestu u
domeni ostvaraja. Takoer, a budui da je u slubi desnoga lana vlastito ime,
rije je o maksimalnoj restrikciji lijevoga lana, odnosno o maksimalno ostvarenoj referenciji ili, kognitivnogramatikom terminologijom, usidrenju (engl.
grounding) sintagme preko identifikacije. Oituje se to i u sintaksi apozicijskih
sintagmi s vlastitim imenima u kojima vlastito ime nikako ne moe zauzimati
poloaj desne sastavnice ako nije rije o nerestriktivnom (objasnidbenom) odnosu kada se ime odvaja zarezom, a to nije sinonimno odnosu u koji s glavom
stupa desni lan kao restriktivni modifikator u apozicijskim sintagmama u
uem smislu. Usp.:
(1) Uitelj Ivan je stigao.
(1a) *Ivan uitelj je stigao.
(1b) Ivan, uitelj, je stigao.
jer, kako izvrsno primjeuje i Markovi (2008: 127), ime ne moe podlijegati
daljnjoj restrikciji odnosno daljnjem suavanju znaenja, to je svojstveno de-
16 Odnosi elaboracije (izmeu tipa i podtipa) i varijantnosti (izmeu tipa i varijante) nuno se
ne iskljuuju, ve su povezani preko odnosa shematinosti i specifinosti, odnosno varijante su najspecifinije razine kategorizacijske hijerarhije. Vidi o tome detaljnije u Langacker
(1991: 61-62).
124
snim lanovima kao restriktivnim modifikatorima u apozicijskim sintagmama

u uem smislu.
Preostaje nam jo osvrnuti se na ve spomenuto pitanje predikatne sronosti koje dolazi do izraaja u apozicijskim sintagmama u kojima se sastavnice
razlikuju po rodu. Ako su u apozicijskim sintagmama tipa ena vra i ena akademik odrednici profila odnosno glave sintagme vra i akademik, kako onda
objasniti da lijevi lan upravlja predikatnom sronou, to je svojstveno glavi,
a ne modifikatoru, to kao jedan od kljunih argumenata u prilog tezi da je
glava apozicijske sintagme uvijek lijevi lan istie i Markovi (2008: 130). Usp.:
(2) ena vra stigla je u selo.
(2a) *ena vra stigao je u selo.
(3) ena akademik primila je juer nagradu.
(3a) *ena akademik primio je juer nagradu.
Predikatna je sronost doista vrlo jak argument u prilog spomenutoj
tezi, no kognitivnoj gramatici ne predstavlja nepremostiv problem. Ve smo
ranije istaknuli da se pojam glave ne samo u kognitivnoj gramatici ve i u
mnogim drugim pristupima ne shvaa jedoobrazno i iskljuivo. Kognitivna
gramatika takoer se uklapa u taj trend jer, prisjetimo se, razlikuje lokalne
(konstrukcijske) glave i globalne glave, a glava se, isto kao i modifikator i dopuna, preko pojma odrednika profila definira konceptualno prije negoli isto
formalno, odnosno konceptualnosemantiki kriterij nasljeivanja i profilacije
znaenja jedne od sastavnica kljuan je kriterij koji posebno dolazi do izraaja na razini globalnih glava. Za razliku od globalnih glava, lokalne glave,
osim to objanjavaju odnose na konstrukcijskim razinama niega reda, u veoj mjeri podlijeu i formalnim kriterijima. Kada bi formalni morfosintaktiki kriterij bio jedini relevantan, onda ve spominjane sintagme s prilonim
i brojevnim kvantifikatorima u konstrukcijama tipa mnogo arenih ptica ili
sto arenih ptica nikako ne bismo mogli smatrati imenskim sintagmama jer,
isto sintaktiki gledajui, glava su kvantifikatori mnogo i sto, a arenih ptica
je dopuna pa je rije o kvantifikatorskoj sintagmi u kojoj kvantifikator, a ne
imenica, upravlja i predikatnom sronou (usp. Mnogo arenih ptica sjedi
na grani / Sto arenih ptica poletjelo je u isti tren ??Mnogo arenih ptica
sjede na grani / ??Sto arenih ptica poletjele su u isti tren). No unato tome,
a kako je ve reeno, navedene konstrukcije uglavnom se smatraju imenskim
sintagmama jer imenica je globalna glava, tj. konstrukcije kao to su mnogo
arenih ptica i sto arenih ptica nasljeuju profil imenice, a ne kvantifikatora,
125
odnosno profilirane su ptice prije nego sama koliina koja je konceptualno

neodvojiva od imenikoga profila. S druge strane nita nas ne spreava da
istovremeno kaemo da su kvantifikatori u tim sintagmama lokalne glave koje
upravljaju morfosintaktikim obiljejima svojih dopuna. Na isti nain moe
se pristupiti i apozicijskim sintagmama tipa ena vra i ena akademik te rei
da je u njima prema morfosintaktikim kriterijima lokalna glava ena koja
upravlja predikatnom sronou, a globalne su glave vra i akademik jer konstrukcije nasljeuju njihove profile prije nego profil ene. Zakljuno se dakle
moe rei da apozicijska imenska sintagma predstavlja konstrukciju u kojoj
obje sastavnice oznaavaju (profiliraju) isti entitet, no ona ujedno predstavlja i
specifian vid modifikacije u kojemu u prototipnim sluajevima desna sastavnica konstrukcije modificira lijevu, a u rjeim, neprototipnim, lijeva desnu.
Takve neprototipne konstrukcije proizlaze s jedne strane iz neelaboracijskoga
odnosa izmeu sastavnica, to pak s druge strane omoguava njihov slobodniji odnos ija interpretacija preko aktivacije neke od kognitivnih domena
poiva na ire shvaenom, enciklopedijskom pristupu znaenju.
Literatura
Anderson, John, M. (1971), The Grammar of Case, Towards a Localistic Theory.
Cambrige: Cambrige University Press.
Bari, Eugenija i dr. (1995), Hrvatska gramatika. kolska knjiga: Zagreb.
Bloomfield, Leonard (1933), Language. New York: Holt, Rinehart, Winston, and London: Allen and Unwin.
Chomsky, Noam (1965), Aspects of the Theory of Syntax. Cambrige: MIT Press.
Chomsky, Noam (1970), Remarks on nominalization. Roderick A. Jackobs, Peter S.
Rosenbaum (eds.) Readings in English transformational grammar. Waltham,
Mass.: Ginn.,184-221.
Corbett, Greville, G., Fraser, Norman, M., McGlashan, Scott, ur. (1993), Heads in
grammatical theory. Cambrige University Press.
Gaifman, Haim (1965), Dependency systems and frase structure systems. Information and Control 8, 304-337.
Gazdar, Gerald, Pullum, Geoffrey, K., Sag, Ivan (1985), Generalized phrase structure
grammar. Oxford: Basic Blackwell.
Hays, David, G. (1964), Dependency theory: a formalism and some observations.
Language 40, 511-525.
Hudson, Richard, A. (1976), Arguments for a Non-transformational grammar. Chicago: University of Chicago Press.
Hudson, Richard, A. (1987), Zwicky on heads. Journal of Linguistics 23, 109-132.
126
Jackendoff, Ray (1977), X Syntax: A Study of Phrase Structure (Syntax). Linguistic

Inquiry Monograph no. 2.
Katii, Radoslav (1991), Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika, drugo, ponovljeno
izdanje, Zagreb: Globus.
Langacker, Ronald, W. (1987), Foundations of Cognitive Grammar, Vol. 1. Stanford,
California: Stanford University Press.
Langacker, Ronald, W. (1991), Foundations of Cognitive Grammar, Vol. 2. Stanford,
California: Stanford University.
Langacker, Ronald, W. (2008), Cognitive Grammar, A Basic Introduction. New York:
Oxford University Press.
Langacker, Ronald, W. (2009), Investigations in Cognitive Grammar. Berlin New
York: Mouton de Gruyter.
Markovi, Ivan (2008), Hrvatska apozitivna sintagma i sintaksa imena. Folia onomastica croatica 17, 119-137.
Matthews, P.H. (1981), Syntax. Cambrige: Cambrige University Press.
Mrazovi, Pavica, Vukadinovi, Zora (1990), Gramatika srpskohrvatskog jezika za
strance. Sremski Karlovci Novi Sad: Dobra vest.
Pavei, Slavko, Vince, Zlatko (1971), Gramatika. Pavei, Slavko (ed.), Jezini savjetnik s gramatikom. Zagreb: Matica hrvatska.
Radden, Gnter, Dirven, Ren (2007), Cognitive English Grammar. John Benjamins
Publishing Company: Amsterdam/Philadelphia.
Radford, Andrew (1993), Head-hunting: on the trail of the nominal Janus. u:
Corbett, Greville, G., Fraser, Norman, M., McGlashan, Scott, ur., Heads in
grammatical theory, 73-114, Cambrige University Press.
Robinson, Jane, J. (1970), Dependency Structures and Transformational Rules.
Language 46, 259-285.
Sili, Josip, Pranjkovi, Ivo (2005), Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita. Zagreb: kolska knjiga.
Taylor, John, R. (1995), Linguistic Categorization, Prototypes in Linguistic Theory.
Second Edition, New York: Oxford University Press.
Taylor, John, R. (2002), Cognitive Grammar. New York: Oxford University Press.
Tesnire, Lucien (1959), Elements de syntaxe structurale. Paris: Klincksieck.
Znika, Marija (2008), Apozicija. Rijeki filoloki dani 7. Rijeka, 517-525.
Zwicky, Arnold, M. (1985), Heads. Journal of Linguistics 21, 1-29.
127
Some Notes on the Head Modifier Relation in

Certain Types of Apposition in Croatian
Summary
In this paper we have used methods of Cognitive Grammar to discuss
the relationship between the profile determinant (the head) and modifiers in
certain types of appositive nominal phrases in Croatian. Croatian grammar is
mainly unanimous in declaring that the position of appositive items depends
on whether such items are appended to either proper nouns, or common nouns
or pronouns. In the case of the former, the appositive item is claimed to precede, and in the latter, to follow the noun. An exception is offered by Sili and
Pranjkovi (2005), who claim that apposition, being the dependent constituent,
always precedes the noun (the main constituent) which it determines. In this
paper we have sided with Markovi (2008), who offered a compelling critique
of such claims, proving that the position of apposition is not dependent on its
addition to either a proper or common noun. According to Markovi (ibid.) apposition is always the right-hand constituent in an appositive nominal phrase;
in other words, the right-hand member always functions as the modifier of
the member sitting to its left. However, even this analysis turns out somewhat
flawed if the question is approached from the perspective of Cognitive Grammar. This would mean some adjustment to the rule that the right-hand member
of the appositive sequence should always act as the modifier of the one on its
left. In this paper we have subjected to special scrutiny cases with a syntagmatic arrangement opposite to the one predicted by the aforementioned rule.
Key words: appositive phrase, profile determinant (head), modifier, encyclopedic knowledge, cognitive domains
128
UDK: 811.163.4*3'366'54
811.163.4*3'367
Mirela OMEROVI
Strukturni modeli nekongruentnih sintagmi s

kvalitativnim znaenjem u bosanskome jeziku
KLJUNE RIJEI: nekongruentna supstantivna sintagma, kvalitativno znaenje, kvantitativno-kvalitativno znaenje, kvalitativni genitiv, akuzativ, instrumental i lokativ
U ovome radu govori se o razliitim modelima nekongruentnih supstantivnih
sintagmi s kvalitativnim znaenjem i njihovom meusobnom znaenjskom odnosu te naporednoj upotrebi takvih modela u odreenom kontekstu. Govori se,
naime, o genitivnim, akuzativnim, instrumentalnim i lokativnim prijedlono-padenim ili padenim konstrukcijama, te o sintagmama koje u ulozi zavisnih lanova imaju vezanu sintagmu s nepromjenjivim brojevima.
O kvalitativnom znaenju u gramatikoj literaturi dosta se govorilo,

naroito u okvirima semantikih interpretacija genitivnih i instrumentalnih
padenih i prijedlono-padenih konstrukcija. Tako se razmatra kvalitativni
genitiv ili genitiv karakteristine pojedinosti kojim se oznaava neko karakteristino svojstvo entiteta obiljeenog upravnim lanom ili sastavni dio onoga
to ga izdvaja u odnosu na druge osobine. Takvo svojstvo namee se kao najvanije obiljeje entiteta oznaenog upravnim lanom, neto po emu se dati
pojam eksplicitno izdvaja, to mu je imanentno, temeljno obiljeje. U strukturnome pogledu izdvaja se po tome to ga odlikuje prisustvo tzv. obaveznog
determinatora (Ivi 1983: 180), jer kvalitativni genitiv u funkciji atributa za
sebe vee jo jednu sintaksemu izreenu adjektivnim (ovjek plavih oiju) ili
supstantivnim rijeima (usne boje mesa). Na to ukazuju brojni radovi o ovoj
problematici u naem jeziku. T. Mareti navodi da imenica u takvom genitivu
nije sama, nego je zdruena s kojom pokretnom rijei (Mareti 1963: 572), a
M. Ivi istie: Za kvalitativni genitiv je takoe poznato da se obavezno javlja
u konstrukciji s odredbom. (Ivi 1959: 152) K. Feleko (1995: 43) takoer
129
Mirela Omerovi: Strukturni modeli nekongruentnih supstantivnih sintagmi...
uoava da upotreba genitivnog oblika zahtijeva u ovakvim sluajevima prisustvo atributa. Naime, sintagma *oi boje ni o emu ne informira, genitivni
oblik ne unosi nikakvu dopunsku informaciju u poreenju s upravnim lanom
sintagme dok mu se ne iskae atribut plavih, crnih, zelenih i sl. to izdvaja entitet obiljeen upravnim lanom po njegovu specifinu svojstvu. No,
ovdje moramo ukazati na jednu vanu injenicu u terminolokome smislu.
Naime, tzv. obavezna odredba ili obavezni determinator, kako se najee u
tradicionalnim gramatikim pristupima odreuje, zapravo se mora drugaije posmatrati, odnosno definirati i imenovati. Uz kvalitativni genitiv, ustvari,
uglavnom dolazi adjektivna dopuna, budui da odredba sama po sebi ne moe
biti obavezna, niti o njoj ovisi gramatinost reenice (Pali 2011: 58), to je jedno od temeljnih svojstava odredbi, odnosno dodataka. Za razliku od njih, dopune odlikuju sljedea svojstva: 1. dopune imaju predvidiv, unaprijed poznat
gramatiki oblik ili ogranien niz oblika; 2. svaka rije o ijem pojavljivanju
ovisi gramatinost reenice jeste dopuna; 3. dopune mogu biti ostvarene ili
neostvarene u povrinskoj reenici (Pali 2011: 56). Prema navedenome, ini
se sasvim opravdanim kazati da kvalitativni genitiv uza se zahtijeva pojavu
adjektivne, rjee supstantivne dopune, a ne odredbe.
Kvalitativnim genitivom, kako je navedeno, izrie se identifikacijsko
obiljeje entiteta koji predstavlja njegovu cjelinu, oznaava neki neodvojivi
(integralni) dio pojma obiljeenog upravnim lanom (te su takve konstrukcije
obiljeene i posesivnou neotuivog tipa). Upravo se po tom obiljeju kvalitativni genitiv diferencira od kvalitativnog instrumentala, koji mu je konkurentno jeziko sredstvo za iskazivanje ovog tipa znaenja (ovjek s plavim
oima). Naime, kvalitativnim se instrumentalom obiljeava karakteristina
pojedinost, karakteristino svojstvo po kojem se dati entitet kao upravni lan
sintagme izdvaja, ali mu to u stanovitoj mjeri nije najvanije svojstvo, neto
to ga eksplicitno obiljeava u datom jezikom kontekstu, dok je kod kvalitativnoga genitiva to eksplicitno, najvanije obiljeje odreenog entiteta. M.
Ivi u okviru analize pseudosocijativnog instrumentala izdvaja: Oblast koja
pripada iskljuivo kvalitativnom genitivu je vrlo ograniena, svedena upravo
na one malobrojne sluajeve kod kojih se radi o otkrivanju osobine koja se u
datoj situaciji shvata iskljuivo kao karakteristina za celokupnu linost (Ivi
1954: 204), dok se kvalitativnim instrumentalom oznaava svojstvo jednog
posebnog sastavnog dela date celine (Ivi 1954: 205). Dakle, specifino svojstvo namee se kao vano u odreenom trenutku, ali ne i najvanije obiljeje
date cjeline u potpunosti, ne kao njeno temeljno svojstvo, jer se njime, za ra130
zliku od kvalitativnoga genitiva, oznaavaju i odvojivi (neintegralni) dijelovi

upravnoga pojma (posesivnost otuivog tipa). Genitivne konstrukcije veinom
se odnose na osobe, dakle, izrie se svojstvo osoba u cjelini (najee se govori o organima kao sastavnim dijelovima tijela), dok se instrumentalnim konstrukcijama obiljeavaju i svojstva odreenih sastavnih dijelova neke cjeline
(moe se raditi i o osobama i o predmetima), ali se oznaava i okolnost u kojoj
se dati pojmovi nalaze, tj. obiljeava se svojstvo upravnog pojma koje se ne
moe shvatiti kao primarno svojstvo te cjeline u potpunosti, nego svojstvo koje
je u datome trenutku odreuje. Instrumentalne konstrukcije, stoga, imaju ire
podruje upotrebe budui da pokrivaju semantiki raznovrsnije tipove kvalitativnih konstrukcija.
Ukoliko je rije o izdvajanju bolesti ili tjelesnog nedostatka ivih bia
kao specifinog svojstva, onda se iskljuivo upotrebljava prijedloni instrumental ovjek s bolesnom nogom (*ovjek bolesne noge), djeak s upalom
plua (*djeak upale plua).
Prema tome, potpuno su neopravdane tvrdnje nekih gramatiara da
kvalitativni genitiv ima prednost pri upotrebi u odnosu na kvalitativni instrumental, stoga se ne mogu prihvatiti odreena normativna uputstva kako je
jedan oblik bolji u odnosu na drugi kao u Brabec Hraste ivkovievoj
Gramatici: Ne valja mjesto njega upotrebljavati instrumental s prijedlogom s.
Zato valja rei: ovjek plave kose, djevojka modrih oiju, a ne ovjek s plavom
kosom, djevojka s modrim oima (Brabec Hraste ivkovi 1970: 223).
Ipak, na izbor jezikih sredstava utjeu i odreene pragmatike okolnosti, to
izaziva i promjene na semantikom planu.
Kao konkurentno sredstvo kvalitativnom genitivu javlja se i pridjev, i
to pravi (nemotivirani) pridjev u sluaju kvalifikacije cjeline, odnosno kad se
radi o svojstvima koje u cijelosti proimaju dati entitet (oi smee boje smee
oi) i izvedeni pridjev tvoren sloenom sufiksalnom tvorbom u sluaju kad se
radi o identifikaciji cjeline isticanjem svojstva njezinog dijela (ena crnih oiju
crnooka ena) (Kuna 2002: 177).
Atribut s kvalitativnim znaenjem iz ove skupine dolazi u obliku besprijedlonog genitiva s adjektivnom (i rjee supstantivnom) dopunom, zatim
u genitivu s prijedlozima od i bez. Izdvajamo etiri semantika tipa genitivnog
atributa.
Prvi tip oznaava integralno, neodvojivo svojstvo upravnog entiteta,
koje ga u cjelini karakterizira, svojstvo koje je teko razluiti od kvalificiranog
pojma budui da ga u cijelosti proima. U zavisnoj funkciji najee dolaze
lekseme sa irokim znaenjskim opsegom, kao to su tip, oblik, vrsta, veli131
ina, format, sposobnost, kategorija i sl., npr. ljudi srednje naobrazbe i manje
stvaralake sposobnosti, strunjaci starijeg kova, namirnice otra mirisa,
peat okruglog oblika, naselje orijentalno-islamskog tipa, nian oblika vee
stele, fie manjeg formata, hotel de luxe kategorije.
Drugi tip ine one konstrukcije gdje atribut obiljeava dio kojim se izrie svojstvo entiteta oznaenog upravnim lanom1, npr. djevojica rumenih
obraza, ena plave kose, mladi vitka stasa.
Trei tip ini tzv. kvalitativno-vremenski genitiv2. Atributom se izrie
neki dui ili krai vremenski period, odnosno neka vremenska mjerna jedinica
(stoljee, godina, mjesec i sl.) ili uope imenica s vremenskim znaenjem to
se njome vremenski odreuje svojstvo entiteta obiljeenog upravnom rijeju,
npr. znanstvenik tog doba, kompozitor ovog vremena, pjesnici starije epohe,
spomenici XVII vijeka. Ovaj tip atributa javlja se i u obliku genitiva s prijedlozima prije, poslije, nakon i ispod, kojima se posebno naglaava vremenska
nijansa (anteriornost ili posteriornost) kvalitativnog znaenja, npr. djeca ispod
te mentalne dobi, dijete prije este godine, djeca nakon navrene sedme godine ivota, lica poslije povrede.
U etvrtu skupinu ubrajamo nekongruentne supstantivne sintagme u
kojima se atribut javlja s prijedlogom bez. Naime, ovaj tip atributa obiljeava
odsustvo inherentnog, bitnog svojstva entiteta oznaenog upravnim lanom,
to zapravo predstavlja karakteristinu pojedinost po kojoj se dati entitet kvalificira, pa se esto definira kao negativ raznih relacija izmeu dva pojma
koji se izraavaju (Feleko 1995: 142), npr. ovjek bez vrata, bez prstiju, bez
ruku, imenica bez atributa, termini bez vrstog znaenja, prostor bez klupa.
Konstrukcije s kvalitativnim instrumentalom dolaze s prijedlogom s(a),
a mogu se podijeliti u dvije skupine: a) one s upravnim leksemama sa semantikim obiljejem ivo, b) one s upravnim leksemama sa semantikim
obiljejem neivo.
U prvom tipu upravnom se leksemom najee imenuje odreena osoba, dok se kvalitativnim instrumentalom obiljeava neko njeno integralno
svojstvo ili pak neki njen odvojivi dio, koji je karakterizira najee samo u
odreenom vremenskom periodu, npr. osoba s mentalnim smetnjama, osoba s
1 Po tom se obiljeju kvalitativni genitiv pribliava posesivnom genitivu, ali se oni bitno
razlikuju po tome to je u prvom sluaju atributom obiljeen dio kojim se izrie svojstvo
cjeline, dok je u drugom sluaju atributom oznaen vlasnik odreenog dijela, te je naglaena posesivna veza.
2 I. Pranjkovi ga jo naziva i genitivom dobi (Sili Pranjkovi 2007:268).
132
invaliditetom, inenjer s poloenim strunim ispitom, ljudi s prebivalitem u

Srebrenici, grupa sa devijantnim ponaanjem.
Kao instrumentalne konstrukcije naroite vrste izdvajamo one koje M.
Ivi (1954:185) svrstava u tzv. kategoriju cjeline. Naime, radi se o sintagmama
tipa majka s djecom, kvoka s piliima, ovca s janjetom i sl., u kojima se
atributom izrie mlado to kao cjelina istupa s upravnim pojmom majke. No,
strukture ovoga tipa, ini se, opravdano je svrstati u kvalitativni instrumental
s obzirom na to da zavisni lan ipak predstavlja specifino svojstvo upravnoga
pojma, koje ne mora biti vremenski ogranieno, a sadri u svojoj znaenjskoj
strukturi i obiljeje partitivnosti.3
Drugi tip ine strukture koje kao upravne lanove imaju lekseme sa semantikim obiljejem neivo, a vrlo esto su to odreeni predmeti kojima se
zavisnim lanom obiljeava karakteristina pojedinost to predstavlja odvojivi ili neodvojivi dio cjeline obiljeene upravnom supstantivnom rijeju, npr.
ploa s ukraenim natpisom, slova s jednostavnijom grafikom strukturom,
instrumenti sa icama, kamioni sa ceradama, hrana s biljnim vlaknima, ten
s bubuljicama, jaja sa unkom, kahva s mlijekom i sl.
Uz kvalitativni instrumental uglavnom se javlja tzv. odredba, odnosno
dodatak adjektivnog tipa (up. hrana s biljnim vlaknima), po emu se ovaj tip
atributa strukturno bitno razlikuje od kvalitativnoga genitiva, koji uza se uvijek vee dopunu, a ne odredbu.4 No, mogui su i sluajevi pojave adjektivne ili
supstantivne dopune uz kvalitativni instrumental (grupe sa devijantnim ponaanjima, govor sa primjesama ijekavtine), pri emu je takva dopuna semantiki obavezna, dakle bez njenog izricanja obavijest nije potpuna, ali je reenica
gramatina. Naposljetku, sasvim su obine i prijedlone instrumentalne konstrukcije bez dodatka ili dopune (npr. kamion sa ceradom, ten s bubuljicama).
Konstrukcije naroitog tipa iz ove skupine ine primjeri kvalitativnog
instrumentala bez dodatka koji se odnose na dijelove tijela to ine posebnu
3 Svrstavanje navedenih primjera u kategoriju cjeline M. Ivi opravdava injenicom da
naziv ...kao majka ili kvoka, pa i samo pominjanje enke ivotinja, izaziva pretstavu o
mladima ije postojanje i uslovljava naziv majka ili kvoka. Prema tome, otkrivanje tih
mladih jeste upravo otkrivanje onoga to je po prirodi stvari vezano za majku, to istupa u
izvesnom smislu kao celina s njom. No, rei emo ipak da prisustvo mladih u odreenoj
situaciji predstavlja specifino svojstvo majke, s kojom oni jesu u nekoj vrsti cjeline, ali
sasvim odvojive, jer kvalifikaciju majke ne ini prisustvo njenih mladih s njom, nego samo
njihovo postojanje, koje moe i ne mora biti vremenski ogranieno. Sasvim su obine i sintagme majka bez djece, kvoka bez pilia, to potvruje opravdanost tvrdnje da je u navedenim konstrukcijama kvalitativnost jezgreno, a partitivnost periferno znaenjsko obiljeje.
4 Kod kvalitativnoga genitiva bez izricanja dopune konstrukcije su negramatine *ljudi
naobrazbe (ljudi srednje naobrazbe), *hotel kategorije (hotel visoke kategorije) i sl.
133
kvalifikaciju odreene osobe, njen najspecifiniji dio, npr. onaj s nosom, ovjek s bradom, djevojica s trepavicama i sl.5 (Ivi 1954: 202)
Kvalitativno znaenje ostalih konstrukcijskih modela slabije se u literaturi spominje u odnosu na genitivne i instrumentalne forme.6 Naime, u Praktinoj hrvatskoj gramatici D. Ragua govori se o atributu u akuzativu, npr.
kua na prodaju, kiobran na sklapanje, odrezak na lovaki nain (Ragu
1997: 142143). Kvalitativni ili kvalifikativni akuzativ s prijedlozima na i u
detaljnije je razmatrala N. Arsenijevi (2003b) u okviru konstrukcija s kvalifikativno-identifikativnim znaenjem, kojim se oznaava neko inherentno
svojstvo to se u semantikom pogledu ponaa kao dio cjeline imenovane
upravnim lanom sintagme, iju poziciju uvijek popunjava neka konkretna
imenica. Ta karakteristina pojedinost obiljeena prijedlonim akuzativom
moe predstavljati zaseban, odvojivi dio cjeline, ali i karakteristino svojstvo
koje se odnosi na oblik postojanja ili ispoljavanja, npr. bunar na toak, laa
na jedra, tap na izvlaenje, elektrana na vjetar, elektrana na sunevu energiju, orgulje na vodeni pogon. Autorica ovakvim konstrukcijama pripisuje
izvjesno posesivno znaenje, jer se unutar njih ostvaruje relacioni odnos posesivnog karaktera, zauzimajui ulogu posesuma prema centralnom pojmu
kao posesoru (Arsenijevi 2003b: 131), zatim izvjesnu instrumentalnost jer
se takvim akuzativom izrie sredstvo kojim se pokree ono to je obiljeeno
upravnim lanom (2003b: 132). No, ipak se u njihovoj semantikoj strukturi
primarno uoava nainska nijansa znaenja, budui da se istie nain funkcioniranja upravnoga pojma, to se istie kao njegovo inherentno svojstvo,
jer upotreba odreenog (esto neuobiajenog) sredstva utjee na sam kvalitet
radnje, odnosno na funkcioniranje pojma obiljeenog upravnim lanom, te se
takvo funkcioniranje moe okarakterizirati da je izvedeno na poseban nain
(Pali 2007: 31). Takva se karakteristina pojedinost uglavnom tie neivih
entiteta, a naroito se vezuje uz pojmove koji referiraju na graevinske objekte. Ovim konstrukcijama suprotstavljaju se one u kojima karakteristinu pojedinost upravnog pojma ini njegovo strukturno ustrojstvo, gdje se naglaava
sloenost cjeline od vie istih segmenata, npr. kua na tri sprata, drama u tri
ina. Pritom kvalifikativnost interferira sa kvantitativnou koja unosi i svoja
obiljeja distributivnosti.
5 Veina primjera kvalitativnog instrumentala bez dodatka implicira postojanje takvog dodatka (up. onaj s nosom onaj s velikim nosom, ovjek s bradom ovjek s bijelom / dugom
bradom, djevojica s trepavicama djevojica s dugim / lijepim trepavicama i sl.).
6 O akuzativnom atributu v. Arsenijevi 2003b: 131 i o lokativnom v. Batisti 1972: 194;
Minovi 1987: 143; Jahi Halilovi Pali 2000: 399.
134
Drugi tip kvalitativnog akuzativa predstavljaju konstrukcije kojima se

atributom izrie oblik ili dezen kao karakteristina pojedinost upravnog pojma, a tie se najee odjevnih predmeta, npr. cipele u pic, cipele na petu,
suknja u gloknu, haljina na pruge, koulja na cvjetove, pantalone na peglu,
turban u guve i sl.
Kvalitativnim akuzativnim konstrukcijama s prijedlozima na i u sinonimne su genitivne i instrumentalne konstrukcije s istim znaenjem (npr.
mahrama dugih resa / mahrama s (dugim) resama / mahrama na rese).
Atributom obiljeena karakteristina pojedinost predstavlja dio ireg pojma
obiljeenog upravnim lanom, ali predstavlja odreenu osobenost na semantikoj ravni, i to se uoava kod sva tri gramatika oblika. Meutim, naporedna
upotreba ovih konstrukcija mogua je samo onda kada nije relevantno da li se
radi o nekom odvojivom segmentu ili o latentnom svojstvu cjeline iskazane
upravnim pojmom. Vano je naglasiti da se svi navedeni oblici razlikuju i
u strukturnome pogledu. Naime, genitivne konstrukcije uza se uvijek imaju
dopunu, instrumentalne dolaze s dodacima i neobaveznim dopunama, dok su
akuzativne konstrukcije obinije bez dodataka (dopune su mogue u ovim sluajevima kod prvog tipa kvalitativnog akuzativa, tzv. distributivnog akuzativa
(npr. kua na tri sprata).
Lokativni atribut s kvalitativnim znaenjem najee oznaava svojstvo
upravnoga pojma koje je privremenog karaktera, svojstvo koje ga karakterizira u odreenom vremenskom odsjeku (bilo duem ili kraem periodu), svojstvo to upuuje na vezanost za odreeni period na vremenskoj osi. Dolazi s
prijedlozima u i rjee na, a najee izraava specifino svojstvo ivih entiteta,
npr. ovjek u dubokoj starosti, stvaraoci u tom periodu, zaposlenici u radnom
odnosu, ljudi u braku, stranke u sporu, djeca u razvoju, lica u zavrnoj godini studija, bolesnici na hemodijalizi, ovjek na samrti.
Lokativom s prijedlogom u moe se oznaavati i svojstvo koje u cijelosti
karakterizira upravni pojam. U toj se ulozi uglavnom javlja neka od leksema
sa irokim znaenjskim opsegom uz koju dolazi dodatak ili neobavezna dopuna (kongruentni ili nekongruentni atribut), eksplicirajui preciznije njen sadraj, npr. slike u ivim bojama, boje u razliitim nijansama, knjiga u skraenoj
formi, tekst u revidiranom obliku, mlijeko u prahu.
Drugu skupinu lokativnih atributa ine oni koje je okviru problematike
adnominalne upotrebe lokativa T. Batisti izdvojila kao konstrukcije s kvalitativnim znaenjem ijim se zavisnim lanom s prijedlogom u najee oznaava odjea ili obua, a upravnom leksemom osoba koja tu odjeu ili obuu
135
nosi (Batisti 1972:194). Ovakve strukture dovode se u vezu s kvalitativnim

instrumentalom, te im se izrie stalno ili privremeno svojstvo, npr.: momak u
kockastoj koulji, djevojica u haljini, ovjek u kratkim hlaama. Lokativni
atribut ove vrste najee uza se ima dodatak adjektivnog tipa.
I u strukturnome i u semantikom pogledu specifinu vrstu nekongruentnih supstantivnih sintagmi ine konstrukcije s kvantifikativnom vezanom
sintagmom kao zavisnim lanom u kojoj se kao upravni lanovi javljaju nepromjenjivi brojevi te brojevi koji su izgubili svojstvo promjene, a u okviru
te vezane sintagme zavisni lan je uglavnom neka supstantivna sintaksema
u genitivu mnoine (uz brojeve pet i nadalje) ili u genitivu jednine ili nominativu mnoine uz brojeve dva, tri i etiri i brojeve sloene s njima kad
izgube svojstvo promjene, te iz adjektivne prijeu u adverbijalnu kategoriju
rijei. Sintagme ove vrste iskljuivo dolaze s prijedlozima, i to sa od, do,
s(a), izmeu, poslije, nakon, te s prijedlonim izrazom u iznosu od. Obiljeene
su kvantitativno-kvalitativnim znaenjem, budui da sama vezana sintagma
nosi obavijest o koliini ili mjeri neega to se smatra specifinim svojstvom
upravne supstantivne sintakseme iju poziciju najee popunjava konkretna
imenica, npr. grupa od pet studenata, groblje sa dvadeset niana, zatvor od
tri godine, komisija od etiri lana, period od dvije godine, dijete do est godina, dijete poslije sedam godina, ena nakon etrdeset godina, mahala sa
15 kua, ivot izmeu dvije vojne.7
Mogue su i konstrukcije s prijedlogom preko tipa dijete preko pet
godina, ali se ovaj prijedlog javlja uglavnom u kombinaciji s drugim prijedlozima (najee s(a) i od) sa znaenjem vie od, npr. parlament od preko 700
poslanika, groblje sa preko stotinu niana.
Kvantitativno-kvalitativne sintagme ovoga tipa mogu doi i s prijedlonim izrazom u iznosu od. U njima se kao upravni lan obino javlja deverbativna imenica, a tipine su za administrativni stil bosanskoga jezika, npr.
naknada u iznosu od 500 KM, ponuda u iznosu od 20.000 KM.
Naposljetku, valja kazati da su ovakve konstrukcije specifine po svome sintaksiko-semantikome ustrojstvu budui da se kao zavisni lanovi nekongruentnih supstantivnih sintagmi javljaju brojevi koji spadaju u adverbijalnu
kategoriju rijei, a upravni su lanovi vezanih sintagmi, to implicira i obavezno
izricanje zavisnog lana te vezane sintagme, odnosno pojavu obaveznih dopuna.
7 Konstrukcije tipa period od dvije godine, dijete do est godina, ivot izmeu dvije vojne
obiljeene su vremenskom kvantifikacijom i to sa znaenjem anteriornosti (s prijedlogom
do) ili posteriornosti (s prijedlozima poslije, nakon).
136
Njihova se specifinost ogleda i u redovnom prisustvu prijedloga uz adverbijalnu rije kao i u posebnoj semantikoj strukturi koja implicira obavijest o odreenoj kvantifikaciji cjelokupnog svojstva to se pripisuje upravnome pojmu.8
U konanici, ovim smo radom eljeli ukazati na nekoliko strukturnih
modela supstantivnih sintagmi obiljeenih kvalitativnim znaenjem i istai da
se pored kvalitativnoga genitiva i instrumentala, to se tradicionalno izdvajaju
kao tipine forme iskazivanja navedenoga znaenja, javljaju i akuzativne i lokativne strukture s ovom znaenjskom jezgrom, te konstrukcije naroite vrste
s vezanim sintagmama kao zavisnim lanovima to su obiljeene kvantitativno-kvalitativnim znaenjem. Svaki pojedini konstrukcijski model, budui da
se esto istie njihova naporedna upotreba, ima specifinu semantiku strukturu s obzirom na temeljna padena znaenja u podlozi, s obzirom na znaenjska obiljeja upravnih i zavisnih lanova sintagme te na obiljeja prijedloga u
prijedlono-padenim konstrukcijama i prisutnost dopuna ili dodataka u okvirima razmatranih sintagmi. Stoga se ne moe i ne smije govoriti o boljim ili
loijim konstrukcijama s kvalitativnim znaenjem, nego o bogatstvu jezikih sredstava za iskazivanje naroitih svojstava upravnih pojmova u okviru
supstantivnih sintagmi u naem jeziku.
Literatura
Ani, Vladimir (197778), Prijedlono-padene sintagme s pridjevskim znaenjem,
Jezik XXV/1, Zagreb, 1318.
Arsenijevi, Nada (2003a), Akuzativ s predlogom u savremenom srpskom jeziku (I),
Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku XLVI/1, Novi Sad, 107263.
Arsenijevi, Nada (2003b), Akuzativ s predlogom u savremenom srpskom jeziku
(II), Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku XLVI/2, Novi Sad, 53
216.
Bari, E., M. Lonari, D. Mali, S. Pavei, M. Peti, V. Zeevi, M. Znika (1995),
Hrvatska gramatika, Zagreb, kolska knjiga
Batisti, Tatjana (1972), Lokativ u savremenom srpskohrvatskom knjievnom jeziku,
Beograd, Institut za srpskohrvatski jezik
Brabec, I., M. Hraste, S. ivkovi (1970), Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, Zagreb, kolska knjiga
Feleko, K. (1995), Znaenja i sintaksa srpskohrvatskog genitiva, Beograd, Vukova
zadubina, Novi Sad, Matica srpska, Beograd, Orfelin (prev. G. Jovanovi: Fe8 O ovim konstrukcijama v. u: Omerovi 2011: 184187.
137
leszko, K., Skadnia genetiwu i wiraen przyimkowych z genetiwem w jzyku

serbsko-chorwackim, Wroclaw Warszawa Krakw, 1970)
Ivi, Milka (1954), Znaenja srpskohrvatskog instrumentala i njihov razvoj (sintaksiko-semantika studija), Beograd, Institut za srpski jezik
Ivi, Milka (1958), Sistem predlokih konstrukcija u srpskohrvatskom jeziku, Junoslovenski filolog XXII/14, Beograd, 141166.
Ivi, Milka (1959), Srpskohrvatski padeni oblici obavezno praeni odredbom kao
pomonim znakom, Godinjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu IV, Novi
Sad, 151163.
Ivi, Milka (1980), O partikularizatorima, Junoslovenski filolog XXXVI, Beograd, 112.
Ivi, Milka (1983), Lingvistiki ogledi, Beograd, Prosveta
Jahi, Devad, S. Halilovi, I. Pali (2000), Gramatika bosanskoga jezika, Zenica,
Dom tampe
Kovaevi, Milo (1981), Upotreba prijedloga preko u srpskohrvatskom standardnom jeziku, Na jezik XXV/3, Beograd, 136158.
Kovaevi, Milo (1982), Tipovi nekongruentnih atributa uz deverbativne imenice u
djelima Anelka Vuletia, Knjievni jezik 11/2, Sarajevo, 8192.
Kovaevi, Milo (1988), Uzrono semantiko polje, Sarajevo, Svjetlost
Kovaevi, Milo (1992), Kroz sintagme i reenice, Sarajevo, Svjetlost
Kuna, Branko (2002), Atributni genitiv u hrvatskome standardnom jeziku, (doktorska
disertacija u rukopisu), Zagreb, Filozofski fakultet
Mareti, Tomo (1963), Gramatika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, Zagreb,
Matica Hrvatska
Minovi, Milivoje (1987), Sintaksa srpskohrvatskog hrvatskosrpskog knjievnog
jezika za vie kole: Reenica, padei, glagolski oblici, Sarajevo, Svjetlost
Nyomarkay, I. (198081), Prijedlono-padene sintagme s pridjevskim znaenjem,
Filologija 10, 213219.
Omerovi, Mirela (2011), Nekongruentni atribut u naunom i administrativnom stilu
bosanskoga jezika, Sarajevo, Slavistiki komitet
Pali, Ismail (2007), Sintaksa i semantika naina, Sarajevo, Bookline
Pali, Ismail (2011), Za novi pristup gramatikoj strukturi reenice u bosnistici, u:
Pismo. asopis za jezik i knjievnost IX/1, Sarajevo, 3968.
Popovi, Ljubomir (1966), Predloki izrazi u savremenom srpskohrvatskom jeziku,
Na jezik, n. s., XV/34, Beograd, 195220.
Pranjkovi, Ivo (2001), Druga hrvatska skladnja: Sintaktike rasprave, Zagreb, Hrvatska sveuilina naklada
Pranjkovi, Ivo (2002), Hrvatska skladnja: Rasprave iz sintakse hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb, Hrvatska sveuilina naklada
138
Ragu, Dragutin (1997), Praktina hrvatska gramatika, Zagreb, Medicinska naklada

Riner, Vlasta (2006), Atributi i njihova znaenja, Filologija 4647, 253269.
Sili, Josip, I. Pranjkovi (2007), Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka
uilita, Zagreb, kolska knjiga
Stevanovi, Mihailo (1969), Savremeni srpskohrvatski jezik II (gramatiki sistemi i
knjievnojezika norma), Beograd, Nauna knjiga
Vukovi, Jovan (1954), Prilozi za prouavanje upotrebe padea s predlozima, Zbornik Matice srpske za knjievnost i jezik, knj. druga, Novi Sad, 132149.
Znika, Marija (2004), Semantika ogranienja u sintaksi, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 30, Zagreb, 243252.
Structural Models of Incongruous Noun

Phrases with Qualitative Meaning
Summary
This paper deals with different grammatical models of incongruous
noun phrases with qualitative meaning, their mutual meaning relations and the
parallel usage of these models in certain contexts. Therefore this paper is centered on grammatical structures with or without prepositions in the genitive,
accusative, instrumental and locative cases. Also discussed are noun phrases
which have a tied noun phrase with undeclined numbers in the position of dependent articles. All the above-mentioned structural models are marked with
specific meaning characteristics according to the essential meanings of the
cases, to characteristics of the governing and dependent elements of a phrase,
the meaning characteristics of the prepositions in prepositional-case constructions and appearance of complements or adjuncts in such structures. Every
single constructional model is marked with specific shades of meaning; hence
the purpose of this paper is to offer their morphological-syntactic and semantic comparisons.
Key words: incongruous noun phrase, qualitative meaning, quantitative-qualitative meaning, qualitative genitive, qualitative instrumental, accusative and locative, semantic structure.
139
UDK: 811.163.4*3'366'367
811.163.4*3'366.542
Halid BULI
Upotreba vokativa u reeninoj strukturi

KLJUNE RIJEI: nominativ, vokativ, instrumental, dopuna, reenina
struktura
U gramatikoj je literaturi prihvaeno miljenje da vokativ ne moe popunjavati nijednu sintaksiku poziciju, ve da samo slui za dozivanje i obraanje. Meutim, analiza korpusa i jezika realnost pokazuju da se u odreenim
konstrukcijama oblik vokativa moe pojaviti u povrinskoj strukturi reenice
u slubi dopune odreenim glagolima. U ovom radu predstavit emo takve
upotrebe vokativa.
1. U svim gramatikama, od Maretieve pa do najsavremenijih, vokativ

se odreuje kao oblik imenice koji slui za dozivanje ili obraanje. Imenice u
vokativu imaju specifino gramatiko ponaanje i njihov odnos prema drugim
jedinicama koje im prethode ili koje slijede poslije njih drukiji je od odnosa
kakav prema svojoj okolini imaju imenice u drugim padeima. Zbog svog specifinog gramatikog ponaanja vokativ je uvijek u opisima dobijao posebno
mjesto u odnosu na druge padee.
Skupa s nominativom ubraja se u nezavisne padee i za njega se najee eksplicitno tvrdi da ne ini dio gramatikog ustrojstva reenice uz ije se
dijelove ostvaruje te se dodaje da se zbog takve njegove samostalnosti redovno
odvaja zarezima (usp. Brabec Hraste ivkovi 1966: 235, Stevanovi 1974:
171172, Minovi 1987: 120, 122, Bari i dr. 1997: 594, Jahi Halilovi Pali 2000: 195, Sili Pranjkovi 2005: 200).
Ponekad se sumnja i u samu prirodu vokativa kao padea. Milivoje Minovi (1987: 119) navodi da meu sedam padea ima est pravih, a to su svi
padei osim vokativa i obrazlae: Vokativ se samo uslovno ubraja u padee,
jer je on to samo u morfolokom smislu, a u sintaksikom nije. Tako se smatra i u Sintaksi savremenoga srpskog jezika: Prosta reenica, gdje se kae da
140
u savremenom jeziku vokativ nije sintaksiko-semantika kategorija, ve je

morfoloka i pragmatiko-semantika kategorija (Piper i dr. 2005: 126).
Milka Ivi u radu O strukturi srpskohrvatskog padenog sistema
za vokativ kae da je njegova priroda vrlo specifina i jo uvek nedovoljno
osvetljena u optelingvistikoj teoriji te da e ga njeno razmatranje u tom
radu potpuno mimoii (Ivi 1983: 199200).
2. U literaturi se vokativ nerijetko spominje kao pojava koja je bliska
uzvicima. Marko Samardija (1986: 17) tvrdi da je svakako (...) D. Brozovi
najizravnije posumnjao kako je vokativ pade tvrdnjom da vokativ samo formalno, tvorbeno pripada deklinacijskom sustavu, a zapravo je nastavkom oblikovan uzvik, tvoren samo tehniki od imenike deklinacijske osnove (usp. i
Brozovi 1976: 6). Brozovi (1976: 6) napominje da se vokativ u reenici (...)
odjeljuje stankom (u pisanju meu zarezima) kao i uzvik, nalazi se dakle izvan
reenice, ne poput pravih padea. I drugi lingvisti, kao to su Brugmann,
Fortunatov i Beli (usp. Skljarov 1962: 388389), dovodili su vokativ u vezu
s uzvicima. Da vokativ ima karakter uzvika, eksplicitno tvrdi i Mihailo Stevanovi (1974: 172): Kao re, ili sintagma koja nije tenje vezana za ostale
delove reenice, vokativ se kao naknadno dodaje (i zato se u pisanju odvaja
zarezima od ostalih delova). I naroito kada se upotrebljava za skretanje pa
nje, a i inae, on ima karakter uzvika (pa se zato kada stoji na poetku reenice izmeu oblika vokativa i delova dotine reenice mesto zareza u pisanju
katkad stavlja uzvinik).
3. Ipak, nesporno je da vokativ jeste oblik imenice i da je on dokazana
morfoloka injenica i kao takav u jeziku ima svoje funkcije. esto se vokativ
smatra i reenicom posebna tipa koja slui za oslovljavanje sugovornika, odnosno kao poziv na uspostavu govornoga ina (Sili Pranjkovi 2005: 200).
Nepotpuno ustrojenom reenicom vokativ se smatra i u Katiievoj Sintaksi
(1986: 154) te u Hrvatskoj gramatici (Bari i dr. 1997: 458). I tu ima razlika
u miljenjima, jer Katii (1986: 154) smatra da se kao takva neustrojena
reenica sklapa (...) vokativ u nezavisno sloenu reenicu, a Pranjkovi u Hrvatskoj skladnji (1993: 111) smatra da sloene strukture s obraanjem treba
(...) opisivati kao posebnu i specifinu vrstu subordiniranih struktura i to na
nivou teksta.
4. Pitanje je ima li vokativ kakve sintaksike funkcije u sastavu reenice. U gramatikoj je literaturi skoro opeprihvaeno miljenje da vokativ ne
141
Halid Buli: Upotreba vokativa u reeninoj strukturi
moe popunjavati nijednu sintaksiku poziciju u reenici, ve da samo slui

za dozivanje i obraanje. Stevanovi (1974: 171172) izriito tvrdi da vokativ
ne samo da ne zavisi ni od jedne druge rei u reenici i da ne pokazuje bilo
kakav odnos prema bilo kojoj drugoj rei, nego on uopte nije vezan tenje ni
za jedan deo reenice.
5. U gramatikama su, ipak, registrirani sluajevi kad se oblik vokativa
pojavljuje u strukturi reenice u funkciji subjekta ili predikativa, ali se redovno istie da se u takvoj funkciji vokativ moe pojaviti samo u narodnim
pjesmama ili pjesmama koje su nastale po uzoru na njih. Tu se vokativ, ustvari,
pojavljuje umjesto nominativa iz versifikacijskih, a ne gramatikih razloga.
Naravno, ta se zamjena deava samo u sluajevima kad za nju postoji versifikacijsko opravdanje, dakle jedino kod imenica mukog roda u jednini, jer je
(vokativ) za slog dui od nominativa pa tako daje stihu potrebni broj slogova
(Brabec Hraste ivkovi 1966: 235). Najee je takva pojava prisutna u
usmenoj poeziji, npr.:
Osjeti se Mujagin Halile,
gdje ga pope iz busije vie,
pa zavika Mujagin Halile:
Sebi ruke, pope Rianine!
Ako nije na ogatu Mujo,
jeste glavom Mujagin Halile. (Maglajli 1990: 62)
5.1. Takve pojave, meutim, nisu prisutne samo u usmenoj poeziji, to
potvruje i sljedei primjer iz Mevluda Reada Kadia:
Amida djeaka uzeo je tad,
da uz njega raste Muhammede mlad... (Kadi 1969: 18)
I u tom su primjeru u pitanju versifikacijski razlozi.
5.2. Ponekad su ovakve upotrebe vokativa prisutne i u proznim djelima,
kao to je sluaj sa sljedeim primjerima iz pripovijetki Kaimija i Preko mutne
vode Dervia Suia:
142
Moj efendijo, da ti sjedi na granici gdje ja sjedim, i da ti dobija ono to

ja, prebjegao bi prve sedmice bekom esaru i klao Turke ee nego
Jankovi Stojane. (Sui 1991: 96)
Eto, jednom, posla mene Liki Mustajbee da mu gdje u Kotarima
otmem dva dobra vola oraa. (Sui 1991: 97)
Jer niti sam ja Jankovi Stojane, niti si ti kladuka lijepa Fatima... (Sui 1991: 260)
Eto, jednom, posla mene Liki Mustajbee da mu gdje u Kotarima
otmem dva dobra vola oraa. (Sui 1991: 97)
Jer niti sam ja Jankovi Stojane, niti si ti kladuka lijepa Fatima... (Sui 1991: 260)
U primjerima iz proznog teksta razlozi upotrebe vokativa umjesto nominativa nisu metriki, nego upotreba vokativa ima ulogu da sluaocu doara
svijet i zbilju epske pjesme.
5.3. Zanimljiv primjer upotrebe vokativa u funkciji subjekta u narodnoj
prii zabiljeio je Refik Buli u govorima teanjsko-maglajskog kraja:
nd se oprmio mlodbn Gjen Hlle (usp. Buli 2013: 252)
Autor smatra da je narodna pria u kojoj je upotrijebljen navedeni primjer oito nastala prema pjesmi i vjerovatno je samo prepriavanje pjesme,
nastalo poto je kaziva zaboravio stihove (Buli 2013: 252).
5.4. U svim opisanim sluajevima upotrebe oblika vokativa umjesto
nominativa prirodnije bi bilo da stoji nominativ. S pravom tvrdi Milivoje Minovi (1987: 122) da primjeri upotrebe vokativa u slubi subjekta i nisu u
sintaksikom smislu vokativ, ovo je nominativ, jer je u funkciji subjekta, integralni dio reenice. Isto moemo ustvrditi i za predikativ u obliku vokativa u
primjerima poput: Misli jadan da je gorski vue / il jo gori branski hajdue, koji se navodi u vie tekstova (usp. Brabec Hraste ivkovi 1966: 235,
Samardija 1986: 23, Sili Pranjkovi 2005: 200).
6. U pojedinim radovima postoje nagovjetaji da vokativ u funkciji
obraanja moe biti dio gramatikog ustrojstva reenice. Jedan od lingvista
koji zastupaju takav pristup jeste Miho Skljarov, koji je u tekstu O vokativu:
Problem kategorije II lica u imenica (1962) iznio pretpostavku da je voka143
tiv pade u kojem je sadran subjekt za drugo lice. Po takvoj pretpostavci

nominativ bi se odnosio samo na tree lice i bio bi pade subjekta, ako se
subjekt nalazi u treem licu (Petar ita), ako se subjekt nalazio u drugom
licu, imenica bi se nalazila u vokativu (ita li, Petre?). Tako bismo mogli
pretpostaviti da se u jeziku po samom obliku imenice moglo razlikovati lice
subjekta drugo (ti) Petre, tree (on) Petar (Skljarov 1962: 389).1 Ovaj
autor u svome radu eksplicitno zakljuuje da je vokativ (...) u reenici subjekt,
bilo da stoji uz imperativ ili uz neki drugi glagolski oblik u drugom licu kojim
se izrie radnja iji je vrilac lice ili stvar izraen vokativom, bilo da sainjava zasebnu reenicu u kojoj je predikat iz razliitih razloga izostavljen, a
zamjenjuje ga vokativna intonacija (Skljarov 1962: 402).
Navedene tvrdnje M. Skljarova nisu imale znaajnijeg odjeka u bosnistici. U gramatikama se i ne spominju, a u radovima koji se bave funkcijama
vokativa ili reeninom strukturom dovode se u pitanje. U radu Takozvani samostalni lanovi reenice Ivo Pranjkovi (1993: 110) smatra, po naem
miljenju s pravom, da obraanje nije u izravnom sintaktikom odnosu ni s
jednim glagolskim oblikom bez obzira na to u kojem se licu taj oblik nalazio.
7. Marko Samardija u radu Dopune u suvremenom hrvatskom knjievnom jeziku (1986) navodi pregled razliitih miljenja o vokativu, razmatrajui mogunost da oblik vokativa bude dopuna glagolima. Za Skljarovljevu
raspravu smatra da nije uspjela dokazati sintaktiku vezu izmeu glagola i
vokativa zbog ega bi u klasifikaciju dopuna bilo nuno uvrstiti i vokativnu
dopunu (Samardija 1986: 16).
7.1. Kao zanimljivu navodi i tvrdnju M. Deia da vokativ moe biti dopuna glagolima govorenja u primjerima poput Sine! Sine! zaurla u oaju ili
Majko, uzviknu ona tiho, pa opet zaspa. Meutim, zakljuuje da ako i uvaimo razliitost znaenja termina dopuna u tradicionalnoj gramatici, kojoj
pripada Deiev tekst, i u teoriji valentnosti, na kojoj se zasniva Samardijin
tekst, ipak je tvrdnja o vokativu kao glagolskoj dopuni presmiona, a presmiona je, smatra Samardija, jer nije uvjeren da je u navedenim primjerima odnos izmeu glagol uzviknuti i zaurlati i vokativ uope usporediv s odnosom
glagola traiti i akuzativa, kao u primjeru Traio je milost (usp. Samardija
1986: 1617). Autor u konanici zakljuuje da vokativu kao jedinici sintak1 Ako je predikat u prvom licu (itam.), onda je samim oblikom glagola bilo (...) oznaeno
da osoba koja vri konstataciju zakljuuje neto sama o sebi. Dakle, pojam prvog lica je bio
izraen samim glagolskim oblikom itam (ja itam) (Skljarov 1962: 391).
144
tiki samostalnoj u strukturi reenice mjesto ne otvara glagol, valencijski nije

vezan ni uz jedan glagolski podrazred te ne ispunjava uvjete koje po shvaanju
teorije valentnosti mora ispunjavati odreena morfosintaksika jedinica da bi
bila smatrana dopunom (Samardija 1986: 17).
7.2. Ipak, na ovom mjestu treba razmotriti navedene Deieve primjere
Sine! Sine! zaurla u oaju ili Majko, uzviknu ona tiho, pa opet zaspa (usp.
Samardija 1986: 16), u kojima se oblik vokativa pojavljuje uz glagole govorenja i slui da eksplicira materijalnu sadrinu tih glagola govorenja. Vokativi
se u takvim primjerima mogu smatrati rijeima koje se navode u upravnom
govoru. Pitanje je kako treba tretirati te vokative u upravnom govoru.
Reenice s upravnim govorom inae se ubrajaju u implicitne (bezveznike) zavisnosloene reenice (usp. Jahi Halilovi Pali 2000: 445, Sili
Pranjkovi 2005: 358), a zavisne se klauze (tui govor) u njihovu sastavu
odlikuju visokim stupnjem samostalnosti (Jahi Halilovi Pali 2000:
445). Tako bismo reenice Uzviknula je: Doi u osam! ili Uzviknula je:
Sine, doi u osam! lahko mogli ubrojati u zavisnosloene reenice s implicitnom izrinom klauzom, ali tee bismo tu tvrdnju mogli uvjerljivo primijeniti na reenicu Uzviknula je: Sine!, budui da jedinice Doi u osam! i Sine,
doi u osam! zbilja jesu potpune reenice, a jedinica Sine! to nije.
ini se da je najispravnije i najuvjerljivije vokativ u reenicama poput
Uzviknula je: Sine! tumaiti kao to se tumae rijei vrlo, od, hej ili poljem
na mjestu subjekta u primjerima poput Vrlo pojaava osobinu prideva kome
se dodaje, Od oznaava odvajanje, Hej se odjednom gromko razlee,
Poljem ovde oznaava prostor kretanja (usp. Stevanovi 1974: 3031). Stevanovi (1974: 31) navodi da i u sluaju nepromjenljivih rijei, kakve su ovdje
vrlo, od i hej, i u sluaju zavisnih padea promjenljivih rijei, kakva je ovdje
rije poljem, imamo subjekte, ali samo s formalne strane. U takvim reenicama, naime, rijei vrlo, od, hej, poljem i sl. stvarno znae: rije vrlo, rije
(prijedlog) od, rije (uzvik) hej, rije (oblik, instrumental) poljem i sl. Dakle,
podrazumijeva se da uz njih postoji jo neko odreenje koje se iskazuje supstantivom u obliku nominativa (rije, prijedlog, uzvik, oblik, instrumental).
Na taj emo nain objasniti i upotrebu vokativa u upravnom govoru u
reenicama kao to je ve spominjana Uzviknula je: Sine!. Smatrat emo
da se i ispred rijei sine podrazumijeva neko dodatno odreenje u obliku supstantiva u akuzativu, naprimjer, rije Uzviknula je rije: Sine!. Tako bi se
mogla objasniti i upotreba uzvika uz glagole govorenja: Uzviknula je: Hej!
Uzviknula je rije: Hej!. Dakle, oblik vokativa koji je dio upravnog govora
145
ne moe se smatrati dopunom glagolima govorenja na jezikom nivou, ve

samo na metajezikom, budui da se njim glagol ne dopunjuje direktno, nego
je vokativ samo eksplikacija, imenovanje onoga to je nekom drugom rijeju
reeno ili, pak, nije reeno, ali se na tom mjestu podrazumijeva.
8. Iz prethodnih razmatranja vidi se da je u gramatikoj literaturi prihvaeno miljenje da vokativ ne moe popunjavati nijednu sintaksiku poziciju u reenici, ve da samo slui za dozivanje i obraanje. Usto se napominje
i da se on uvijek u pisanju odvaja zarezom. Dodue, navodi se i da vokativ
moe stajati u slubi subjekta i imenskog dijela predikata, ali se uvijek kae
da se kao takav moe pojaviti samo u narodnim pjesmama ili pjesmama koje
su nastale po uzoru na njih te da se u takvim kontekstima koristi samo vokativ
imenica mukog roda.
9. Prilikom naeg istraivanja otkrili smo neke sluajeve u kojima se
vokativ pojavljuje u povrinskoj strukturi reenice, a da ne postoji nijedno od
navedenih ogranienja, naprimjer:
Ali ne volim kad me zove mica-maco... (Kujovi 2002: 66)
Ovaj je primjer iz savremenog jezika, nije nastao za potrebe deseterca,
ne odvaja se zarezom, a pogotovo se ne moe rei da je mica-maca imenica
mukog roda.
Mogue je da se ova reenica pojavi i u obliku Ali ne volim kad me zove
mica-macom..., u kome je situacija s predikativom ista kao u reenici Ime joj
je Mara, a svi je zovu Grlicom, koja je uzeta iz djela Hamze Hume, a navodi
se kao primjer u Gramatici bosanskoga jezika (usp. Jahi Halilovi Pali
2000: 368). Bez promjene znaenja u ovoj reenici mogao bi stajati i nominativni predikativ: Ali ne volim kad me zove mica-maca...
Slina je situacija i u primjeru
Nisam ga zvao Danilo, kao svi ostali, nego Danile!... (Kulenovi
1994: 172)
samo je u drugom dijelu ovog iskaza izostavljen glagol koji je u ovom
sluaju zalihostan. Ako bi se rekonstruirala reenica, apstraktna jezika jedinica, koja je posluila kao model za nastajanje ovog iskaza, njen bi zavretak
glasio ...nego sam ga zvao Danile!.
146
9.1. U izvorima iz kojih su uzeti navedeni primjeri vokativi su u pisanju

istaknuti navodnicima, kurzivom ili i jednim i drugim. Navodnici bi itaoca
mogli uputiti na pomisao da je neki oblik upotrijebljen ironino (mica-maco) ili da je upotrijebljen u nestandardnom (nenormiranom, neuobiajenom)
obliku (Danile). Meutim, navodnici su ovdje i snaan signal koji upuuju
na to da su navedeni vokativi porijeklom od upravnog govora i da su kao takvi
ostaci neke reenice ili konstrukcije.
Ipak, oblici vokativa u takvim se reenicama ne ponaaju kao tipini
upravni govor, odnosno moe se rei da su se one relativno mnogo strukturno
udaljile od reenica s upravnim govorom. Prije svega, vokativi ovdje nemaju
visok stupanj samostalnosti, kojim se odlikuju tue rijei, odnosno zavisne klauze u konstrukcijama s upravnim govorom. Vokativi uz glagol zvati
bolje su integrirani u sastav reenice i od upravnog govora i od tipinih vokativa koji slue za dozivanje i obraanje. To se moe zakljuiti i na osnovu
izgovora, jer nema primjetne pauze kojom su ovi vokativi odvojeni od ostatka
reenice. To se odsustvo pauze odraava i na pisanje, jer se ovi vokativi u pisanju (naravno, standardnim jezikom) ne odvajaju od glagola dvotakom niti
crtom, kao pravi upravni govor, niti se odvajaju zarezima, kao oblici vokativa
koji slua za obraanje i dozivanje.
I ponaanje enklitik dokazuje da su vokativi uz glagol zvati u drukijoj
situaciji nego upravni govor. U reenicama s glagolom zvati postoji mogunost
da se enklitika ostvari neposredno iza oblika vokativa. Usporedimo poloaj
enklitik u reenici Zvali su je mica-maco s poloajem enklitik u odnosu na
vokativ u verziji reenice u kojoj je promijenjen redoslijed rijei: Mica-maco
su je zvali. Takav poloaj enklitike nije mogu u reenicama s upravnim govorom. Usp.:
*Sine!, je uzviknula.
9.2. Glavna injenica koja upuuje na zakljuak da je vokativ u reenicama tipa Ne volim kad me zove mica-maco dopuna, odnosno dio reenine strukture jeste obaveznost njegova navoenja. Naime, vokativ se u takvim
reenicama s glagolom zvati ne moe izostaviti, a da glagol zvati zadri isto
znaenje (*Ali ne volim kad me zove, *Nisam ga zvao, kao svi ostali, nego /
sam ga zvao/...). Na tom se mjestu umjesto vokativa ne mogu pojaviti nikakvi
drugi oblici osim nominativa i instrumentala. Tvrdnja da se mjesto vokativa
u navedenim primjerima moe pojaviti bilo koja supstantivizirana jedinica ne
moe biti dokaz protiv tvrdnje da je vokativ dopuna. Reenice poput Zvali su
147
ga Frrrrrrr ili Zvali su ga Brii ne mogu se usporeivati s reenicama s

vokativom jer jedinice Frrrrrrr i Brii nemaju vokativ ili ga imaju, ali je jednak nominativu. Vokativ se u takvom kontekstu ne moe dokazati ako jedinica
ima vokativ jednak nominativu.
Naravno, to se moe primijeniti i na nominativ: ni nominativ u slubi
predikativa ne moe se dokazati ako je istog oblika kao i vokativ. Ne moe
se sa sigurnou rei jesu li rijei Azra i Alija u reenicama Zvali su je Azra i
Zvali su ga Alija u obliku nominativa ili vokativa. To, meutim, i nije presudno
za odreivanje je li mogue da vokativ bude dio reenine strukture. Vokativ
se u reenicama s glagolom zvati ponaa isto kao i nominativ. Reenica je
negramatina ako glagol zvati ostane bez ikakve dopune (*Ne volim kad me
zove)2, a gramatina je i kad se dopuni nominativom (Ne volim kad me zove
mica-maca) i kad se dopuni vokativom (Ne volim kad me zove mica-maco). Razlika je meu njima u tome to se nominativu tradicionalno priznaje
da jeste dio reenine strukture, a vokativ se tradicionalno smatra padeom
koji ne moe biti dio reenine strukture. Ipak, njihovo sintaksiko ponaanje
u navedenom primjeru upozorava nas na to da ih treba tretrati jednako, pa bilo
da ustvrdimo da je vokativ zaista dio reenine strukture, bilo da ustvrdimo
da to ni nominativ u navedenom kontekstu nije.
9.3. Po naem miljenju, mogue je tvrditi da je u analiziranim primjerima vokativ u povrinskoj strukturi ostatak neke dubinske konstrukcije koja
uz vokativ sadri i neko dodatno odreenje (naprimjer, rije vokativ, ime, oblik
i sl.) u obliku instrumentala i koje se u povrinskoj strukturi gubi. Tako bi,
naprimjer, reenica Ne volim kad me zove mica-maco u dubinskoj strukturi
mogla glasiti Ne volim kad me zove vokativom / imenom / oblikom mica-maco.
Dakle, vokativ mica-maco u primjeru Ne volim kad me zove mica-maco bio bi
ostvareni, materijalizirani dio konstrukcije vokativom / imenom / oblikom mica-maco, koja postoji u dubinskoj strukturi reenice. Slino smo ve ustvrdili
za vokativ u upravnom govoru. Ipak, ini se da je glagol zvati otiao korak dalje nego glagoli govorenja u uvlaenju vokativa u strukturu reenice. Tome
je moglo doprinijeti njegovo specifino znaenje, kome je oblik vokativa svojevrstan nain i sredstvo izvrenja glagolske radnje. Zato moemo rei da oblik
vokativa uvjetno moe biti dio reenine strukture, odnosno vriti funkciju
predikativne dopune uz glagol zvati, ali ipak uz oprez takvu funkciju moe
vriti samo kao zastupnik pretpostavljene dubinske sintagme iji je upravni
2 Kao to je ve napomenuto, i takva bi reenica mogla biti gramatina, ali bi u njoj glagol
zvati imao drukije znaenje nego u reenici Ne volim kad me zove mica-maco.
148
lan supstantiv (npr. vokativ / ime / oblik) u obliku instrumentala. Isto se moe
ustvrditi i za nominativ uz glagol zvati.
9.4. Ipak, treba napomenuti da se reenica Ne volim kad me zove micamaco u povrinskoj strukturi ostvaruje samo s vokativom, bez ikakvih drugih
odreenja, i prosjean izvorni govornik ne bi je nikad upotrijebio s odreenjima poput vokativ / ime / oblik. Zato je potrebno ukazivati na mogunost upotrebe vokativa uz glagol zvati i u gramatikama, uz opise padea i na popisima
reeninih obrazaca, i u rjenicima valencije.
9.5. Osim uz glagol zvati, vokativ se moe pojaviti i u pratnji glagola
vikati kad on znai isto to i zvati. To znaenje glagola vikati obiljeeno je u
Rjeniku bosanskoga jezika (Halilovi Pali ehovi 2010: 1434) kao zastarjelo, a naveden je primjer viu ga Braco.
10. U vezi s vokativom i njegovim sintaksikim ponaanjem zanimljiv
je i glagol obraati se. Jedno znaenje tog glagola mora se dopuniti nainskim
adverbijalom:
On joj se obraa *(tako / imenom / sa kolegice).
U tom sluaju u nainskom znaenju ima i primjesa znaenja sredstva,
ali anafora oznaenih konstrukcija jasno je nainska (tako). U navedenom sluaju najzanimljivije je da se kao mogua dopuna, dakle lan reenine strukture, moe pojaviti vokativ s prijedlogom sa. U navedenom primjeru vokativ
se ne moe zamijeniti nominativom niti instrumentalom niti nekim prijedlono-padenim izrazom:
*On joj se obraa sa kolegica / kolegicom / pomou kolegice / neim...
Po naem miljenju, i ovdje treba traiti porijeklo vokativne konstrukcije u instrumentalnoj konstrukciji u dubinskoj strukturi reenice. Tome u prilog
govori i sam prijedlog sa. Poznato je da se uz vokativ i nominativ prijedlozi ne
upotrebljavaju, a tome ovaj primjer naizgled prkosi. Meutim, moemo to protumaiti kao primjer analitike deklinacije, u kojem je oblik vokativa upotrijebljen kao neka indeklinabilna, okamenjema jedinica, a prijedlog sa slui da
tom obliku doda instrumentalno znaenje.3 Ovdje moemo shvatiti pojavu pri3 Usp.: Predlozi mogu da slue ne samo za konkretizovanje padenog znaenja (u okviru
predloko-padene konstrukcije), nego i za tzv. analitiku deklinaciju, tj. za obeleavanje
149
jedloga sa uz oblik vokativa kao transformaciju polazne sintagme vokativom /

oblikom + vokativ (npr. kolegice), iji je upravni lan u obliku instrumentala.
Prilikom transformacije zbog zalihosti se izostavlja jedinica vokativom / oblikom, a instrumentalno znaenje koje ta jedinica nosi i koje nije zalino nadomjeuje se upotrebom prijedloga sa. Rezultat je konstrukcija sa + vokativ,
koja se u povrinskoj strukturi reenice pojavljuje kao nezaobilazna injenica
i kao takva zasluuje da ue u gramatike opise i u rjenike valencije.
Izvori
Kadi, Read (1969), Mevlud, 2. izdanje, Vrhovno islamsko starjeinstvo u SFRJ, Sarajevo
Kujovi, Asmir (2002), Ko je zgazio gospou Mjesec, 3. izdanje, Vrijeme, Zenica
Kulenovi, Tvrtko (1994), Istorija bolesti, Bosanska knjiga, Sarajevo
Maglajli, Munib, ur. (1990), Pjesme o Muji Hrnjici, Meihat Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Sarajevo
Sui, Dervi (1991), Pobune, Svjetlost, Sarajevo
Literatura
Bari, Eugenija, Mijo Lonari, Dragica Mali, Slavko Pavei, Mirko Peti, Vesna
Zeevi, Marija Znika (1997), Hrvatska gramatika, II. promijenjeno izdanje,
kolska knjiga, Zagreb
Brabec, Ivan, Mate Hraste, Sreten ivkovi (1966), Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, kolska knjiga, Zagreb
Brozovi, Dalibor (1976), O suvremenoj morfolokoj normi hrvatskoga jezinog
standarda i o morfolokim znaajkama standardne novotokavtine uope (1.
dio), Jezik XXIV/1, 112
Buli, Halid (2010), Glagolske sintagme s adverbijalnim dopunama u bosanskom jeziku, magistarski rad u rukopisu, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo
Buli, Halid (2011), Iz morfologije i sintakse savremenog bosanskog jezika, Slavistiki komitet, Sarajevo
Buli, Halid (2011a), Dopune gramatikom opisu bosanskog jezika, Nova kola
VI/56, Pedagoki zavod Tuzlanskog kantona, Tuzla, 193198
znaenja koje se normalno iskazuje padeom bez predloga. Tu se najee radi o upotrebi
predloga s(a) za obeleavanje instrumentalnog znaenja (koje se inae obeleava instrumentalom bez predloga) kod nepromenljivih partitivnih sintagmi; up. posluio se renicima/: sa pet renika, sa nekoliko renika (Stanoji Popovi 2004: 292).
150
Buli, Halid (2011b), Manner Adverbial Complement in Bosnian Language, Human

I/2, Institute for Human Rehabilitation, Tuzla, 2426
Buli, Refik (2013), Ekavsko-jekavski govori teanjsko-maglajskoga kraja, Centar za
kulturu i obrazovanje Teanj, Teanj
Halilovi, Senahid, Ismail Pali, Amela ehovi (2010), Rjenik bosanskoga jezika,
Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo
Ivi, Milka (1983), O strukturi srpskohrvatskog padenog sistema, u: Lingvistiki
ogledi, Prosveta, Beograd, 197205
Jahi, Devad, Senahid Halilovi, Ismail Pali (2000), Gramatika bosanskoga jezika,
Dom tampe, Zenica
Katii, Radoslav (1986), Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika. Nacrt za gramatiku,
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, GP Delo, OOUR Globus,
Izdavaka djelatnost, Zagreb
Mareti, Tomo (1963), Gramatika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, tree,
nepromijenjeno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb
Minovi, Milivoje (1987), Sintaksa srpskohrvatskog hrvatskosrpskog knjievnog
jezika za vie kole. Reenica, padei, glagoli, Svjetlost, OOUR Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Sarajevo
Mrazovi, Pavica, Zora Vukadinovi (1990), Gramatika srpskohrvatskog jezika za
strance, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci; Dobra
vest, Novi Sad
Piper, Predrag, Ivana Antoni, Vladislava Rui, Sreto Tanasi, Ljudmila Popovi,
Branko Toovi (2005), Sintaksa savremenoga srpskog jezika. Prosta reenica. Prilozi gramatici srpskog jezika, Institut za srpski jezik SANU, Beogradska knjiga, Matica srpska, Beograd
Pranjkovi, Ivo (1993), Hrvatska skladnja, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
Samardija, Marko (1986), Dopune u suvremenom hrvatskom knjievnom jeziku,
Radovi Zavoda za slavensku filologiju 21, Zagreb, 132
Sili, Josip, Ivo Pranjkovi (2005), Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka
Skljarov, Miho (1962), O vokativu. Problem kategorije II lica u imenica, Rad JAZU
327, Zagreb, 381412
Stanoji, ivojin, Ljubomir Popovi (2004), Gramatika srpskoga jezika. Udbenik
za I, II, III i IV razred srednje kole, Zavod za udbenike i nastavna sredstva,
Beograd
Stevanovi, Mihailo (1974), Savremeni srpskohrvatski jezik II, drugo izdanje, Nauna
knjiga, Beograd
Stevanovi, Mihailo (1975), Savremeni srpskohrvatski jezik I, tree izdanje, Nauna
knjiga, Beograd
151
Use of the Vocative form

in Sentence Structure
Summary
It is widely accepted in grammatical literature that the vocative case
cannot fill any position in the sentence structure and that it is only used for
addressing others. However, there are some examples in which the vocative
form could be considered part of a sentence structure. This paper presents and
analyses such instances in the use of the vocative form. Examples in which the
vocative case is used as a subject or a predicative in oral poetry have already
been registered. This paper also provides similar examples from written literature, with comments and explanations regarding assertions that the vocative can function as the subject of the second person and also relating to the
status of the vocative case in direct speech constructions. The most interresting constructions are those with verbs zvati, vikati and obraati se, in which
the vocative can be exchanged with the nominative or the instrumental case,
so it is possible to state that conditionally, the vocative can be a verb complement. In such constructions, the vocative form in the surface structure is the
rest of the deep structure construction, which has the vocative as a dependent
and some other substantive as the head. That head is ommitted in the surface
structure.
Key words: nominative case, vocative case, instrumental case, complement, sentence structure
152
UDK: 811.163.4*3'36
Ismail PALI
Mogui okvir za opis epistemikomodalnih

iskaza u bosanskome jeziku
KLJUNE RIJEI: govornik, propozicija, stav govornika, injenini status
propozicije, epistemika modalnost, operatori epistemike modalnosti, epistemiki
naini
lanak se bavi pitanjem razumijevanja, interpretacije i deskripcije iskaza s
epistemikom modalnou u bosanskome jeziku (potencijalno i u drugim jezicima). Glavni je naglasak na ovom posljednjem, dakle na pokuaju da se
ponudi primjeren teorijski okvir i relevantni parametri opisa epistemikomodalnih iskaza. Prvi dio predstavlja kratak uvod u problem istraivanja. U drugome dijelu rada raspravlja se o modalnosti kao jezikoj kategoriji, posebno o
njezinome epistemikom tipu. Trei dio posveen je operatorima epistemike
modalnosti gramatikim (glagolskim oblicima, modalnim glagolima, modalnim esticama, pojaajnim esticama, prezentativnim esticama, upitnim
reenicama i pogodbenim zavisnim klauzama) te gramatikaliziranim leksikim (glagolima, pridjevima i spojevima rijei). Napokon, u etvrtome dijelu
predstavljeno je deset epistemikih naina u bosanskome jeziku (deklarativ,
interogativ, deduktiv, asumptiv, spekulativ, dubitativ, ekspektiv, nonekspektiv,
asertiv i kvotativ) te ponuena matrica njihova temeljnoga opisa.
1. Modalnost je u jeziku izuzetno sloena i razuena gramatika, semantika i pragmatika kategorija. Iako je kao takva ve dugo sastavni dio
opisa gramatikoga sistema svakoga jezika, daleko je, naalost, od toga da
bude jasno odreena.1 Na takav zakljuak navodi nas ak i letimian uvid u
teorijska promiljanja modalnosti. Razliite definicije koje su esto meusobno teko spojive, vrlo raznovrsne klasifikacije i potklasifikacije, terminoloka
neujednaenost i isprepletenost jesu glavni problemi pri pokuaju odreenja
i opisa ove kategorije. Kad se tome dodaju bogati sistemi jezikih jedinica
kojima se izraava modalnost (modalni glagoli, modalne estice, modalni pri1 O razliitoj upotrebi termina modus/nain v. Pali (2007: 9-12).
153
Ismail Pali: Mogui okvir za opis epistemikomodalnih iskaza u bosanskome jeziku
lozi, modalni pridjevi, modalne klauze, prozodijski elementi itd.) te njihova

iznimna estota (izazvana naglaenom potrebom govornika da iskae svoje
miljenje i stav o sadraju propozicije koju izrie), moe se razumjeti sva sloenost zadatka razjanjenja ove jezike kategorije. Zato mi se uope ne ini
pretjeranom prilino obeshrabrujua konstatacija da gotovo sve to se odnosi
na pojam modalnosti moe se dovesti u pitanje (Zveki-Duanovi 2011: 7).
Budui da cilj ovoga priloga nije problematiziranje samoga pojma modalnosti, nego pokuaj odreenja okvira za opis jednoga njezina tipa, ovdje
se polazi od teorijskih postavki o kojima postoji naelna saglasnost veine
teoretiara.
2. Pojam modalnosti potjee iz formalne logike2, gdje oznaava mogunost ili vjerovatnou, nunost ili sluajnost iskaza, odnosno vrstu i nain na
koji se predikati pripisuju subjektima, nasuprot istinitosti ili netanosti iskaza
(Lewandowski 1994: 714). Rije je o kategoriji jezikoga znaenja koja se tie
izraavanja nunosti i mogunosti (Lyons 1977: 787) na nain da modalizirana
klauza locira osnovnu ili prethodnu propoziciju u prostoru mogunosti (von
Fintel 2006: 1). Modalnost ukljuuje stav govornika prema sadraju iskaza i
odnos tog iskaza prema stvarnosti (Conrad 1985: 151). Jedan od najutjecajnijih
semantiara i teoretiara u ovoj oblasti F. R. Palmer modalnost razumijeva kao
prekojeziku gramatiku kategoriju koja je usko povezana s vremenom i
aspektom, tako da su sve tri te kategorije klauzalne kategorije, i openito su,
ali ne uvijek, oznaene u okviru glagolskoga kompleksa. Modalnost se razlikuje od vremena i aspekta time to ona izravno ne upuuje ni na jednu karakteristiku dogaaja, nego jednostavno na status propozicije (Palmer 2001: 1).
U lingvistici3 je dosad uinjeno mnogo pokuaja da se izvede, obrazloi i ponudi primjerena tipologizacija modalnosti, ponekad ak s ciljem da se
preko pojedinih tipova definira sami osnovni pojam, tj. modalnost. U literaturi se navodi vie od deset tipova modalnosti; pojedini autori nude razliite
popise, pri emu treba istaknuti da nerijetko postoje nepodudarne definicije
tipova (i podtipova) modalnosti koji se jednako nazivaju u razliitih autora, to
2 Poseban doprinos dali su logiari von Wright (1951) i Rescher (1968). Meutim, ustanovljenje pojma modalnosti vee se jo za Aristotela, koji je smatrao da se svaki iskaz sastoji iz
dva plana: osnovnoga sadraja (diktum) i okvira osnovnoga sadraja (modus).
3 U bosnistici je naalost tema modalnosti potpuno potcijenjena i zanemarena. Jedini hvale
vrijedan prinos ovoj temi dale su tek u novije vrijeme Ivana Trbojevi-Miloevi (2004) i
Duanka Zveki-Duanovi (2011) bavei se kontrastivnom analizom epistemike modalnosti u bosanskome i engleskome, odnosno maarskome.
154
stvara dodatne tekoe.4 Najee izdvajane vrste jesu: (1) aletika modalnost
(von Wright 1951; Rescher 1968), (2) epistemika modalnost (von Wright 1951;
Rescher 1968; Lyons 1977; Hundt 2003), (3) deontika modalnost (von Wright
1951; Rescher 1968; Lyons 1977; Hundt 2003), (4) egzistencijalna modalnost
(von Wright 1951), (5) dinamika ili dispozicionalna modalnost (Palmer 1990;
Hundt 2003), volitivna ili buletika ili bulemika modalnost (Rescher 1968;
Palmer 1990; Diewald 1999), (6) temporalna modalnost (Rescher 1968), (7)
evaluativna modalnost (Rescher 1968), (8) kauzalna modalnost (Rescher
1968), (9) kondicionalna modalnost (Rescher 1968), (10) subjektivna ili subjektivno orijentirana modalnost (Lyons 1977; Palmer 1990), (11) objektivna
ili neutralna ili cirkumstancijalna modalnost (Lyons 1977; Palmer 1990).
Iz navedenoga pregleda moe se zakljuiti da su posebno stabilne kategorije epistemika i deontika modalnost. Palmer (2001: 8-10) napokon razlikuje dvije vrste modalnosti koje naziva propozicijska modalnost (propositional
modality) i dogaajna modalnost (event modality). Prvu sainjavaju sistemi
epistemike i evidencijalne (dokazne) modalnosti kao njezini glavni tipovi,
a drugu sistemi deontike i dinamike modalnosti takoer kao glavni tipovi.
Razlike objanjava ovako: Ukratko, epistemika i evidencijalna modalnost
tiu se govornikova stava prema istinosnoj vrijednosti ili injeninom statusu
propozicije (propozicijska modalnost). Suprotno tome, deontika i dinamika
modalnost upuuju na dogaaje koji nisu aktualizirani, dogaaje koji se nisu
desili, ve su samo mogui (dogaajna modalnost). I dalje: ...epistemikom
modalnou govornici izriu svoje sudove o injeninom statusu propozicije,
dok evidencijalnom modalnou oni ukazuju na dokaz koji imaju za taj injenini status (Palmer 2001: 8). Slino tome, i izmeu druga dva sistema modalnosti moe se uspostaviti razlika, a ona se, najjednostavnije reeno, ogleda
u tome to kod deontike modalnosti uvjetujui inioci jesu vanjski u odnosu
na relevantnog pojedinca, dok su kod dinamike modalnosti oni unutarnji
(Palmer 2001: 9). Opisano shvaanje epistemike modalnosti kao znanja o
istinitosti sadraja propozicije ili stupnja uvjerenosti u istinitost propozicije
prihvaa se i u ovome radu. Ono je usvojeno i kod ostalih autora koji su ovdje
ve spomenuti, ali takoer i kod drugih, npr. Boyd Thorne (1969), Halliday
(1970), Kratzer (1991), Leiss (2002), Lambrecht (2009) i dr. Dakle, epistemika
modalnost sastoji se u signaliziranju govornikova znanja (suda, stava) o injeninom statusu onoga to se tvrdi (tvrdnje, propozicije). Govornikova procjena
4 Vrlo dobar pregled s iscrpnim komentarima daje Zveki-Duanovi (2011: 62-90), koja na
koncu dolazi do tri osnovna tipa modalnosti: epistemike, motivacione i evaluativne.
155
injeninog stanja uvijek je subjektivna jer pripada govorniku, i principijelno

nema nikakve veze s objektivnim injeninim stanjem.
Slijedei strogo Palmerov (2001) pristup, ovdje bismo trebali operirati
pojmovima i terminima epistemika modalnost i evidencijalna modalnost
kao sistemima propozicijske modalnosti, pri emu se epistemika modalnost
odnosi na iznoenje suda o injeninom statusu propozicije, tj. glavne tvrdnje,
a evidencijalna na ukazivanje na dokaz injeninog statusa propozicije. Ipak,
meni se, iskljuivo za potrebe ispunjenja konkretnih ciljeva ovoga rada, ini
prikladnijim i jednostavnijim ova dva sistema promatrati kao jedan i nazvati
ga epistemika modalnost. U svakom sluaju, rije je o modalnosti koja se
tie injeninog statusa propozicije, pa to moe biti opravdanje za ovakvu vrstu pojednostavljenja.5 Kad je potrebno, za epistemiku modalnost u Palmerovu (2001) smislu moe se koristiti opisni termin epistemika modalnost
u uem smislu, dok se na evidencijalnu modalnost moe uputiti opisnim
nazivom epistemika modalnost u irem smislu.
3. Okvir za opis epistemikomodalnih iskaza u bosanskome jeziku koji
se ovdje predlae ukljuuje ukupno pet aspekata izricanja epistemike modalnosti koje treba imati u vidu. Kako istie Lyons (1977: 793): Znanje ta
propozicija znai podrazumijeva znanje pod kojim je okolnostima (tj. u kojim
je moguim svjetovima) ona istinita; a znanje ta neko zna ili vjeruje podrazumijeva poznavanje semantikog sadraja propozicija s kojima se on slae ili
ih smatra istinitim. Stoga je svaki znak kojim se signalizira to govornikovo
znanje ili vjerovanje nuno uzeti u obzir ne samo pri opisu modalnosti nekoga
iskaza nego i openito pri samom semantikom opisu toga iskaza.
Kad je o epistemikoj modalnosti u uem smislu rije, za njezin opis
znaajna su tri parametra koja se tiu govornikova znanja6 o propoziciji:
1) da li je propozicija istinita ili nije;
2) ako je propozicija istinita, kolika je govornikova uvjerenost u njezinu
istinitost;
3) u kakvim odnosima istinitost/neistinitost propozicije stoji s prethodnim znanjem govornika.
S ovim u vezi, treba spomenuti i Lyonsov (1977: 795) kriterij faktivnosti te njegovo razlikovanje faktivnih predikatora, koji izriu govornikovo
5 Naravno, u obzir dolazi i Palmerov (2001) krovni termin propozicijska modalnost, ali
se ja ovdje radije odluujem za termin epistemika modalnost zato to je on mnogo ire
prihvaen i vrlo dobro stabiliziran.
6 Gr. epistema znanje, nauka.
156
opredjeljenje za istinitost propozicije, nefaktivnih predikatora, koji ne izriu

konano govornikovo opredjeljenje prema istinitosti ili neistinitosti propozicije, i kontrafaktivnih predikatora, koji izriu govornikovo opredjeljenje prema
neistinitosti propozicije.
Epistemika modalnost u irem smislu ukljuuje dodatna dva parametra
koji se tiu navoenja dokaza na kojima se temelji injenini status propozicije, pri emu dokaz moe imati izvor:
1) u svijesti i znanju govornika i
2) izvan svijesti i znanja govornika.
Za izricanje svih pet spomenutih aspekata kroz koje se u jeziku oituje
epistemika modalnost i koji su, po mome sudu, nezaobilazni pri opisu epistemikomodalnih iskaza bosanski jezik posjeduje vrlo bogata i raznovrsna
sredstva. U skoro svim gramatikama (usp., npr., Jahi Halilovi Pali 2000;
Sili Pranjkovi 2005 i dr.) ta se sredstva dijelom spominju, navode se selektirani primjeri u kojima su upotrijebljena, ali se sustavno ak i ne nabrajaju,
a da i ne govorimo o njihovoj podrobnijoj obradi. Prije svih, i vie od svih, u
gramatikama panju privlae modalne estice (usp. Jahi Halilovi Pali
2000: 358; Sili Pranjkovi 2005: 257-258), a sasvim su rijetke gramatike
u kojima epistemika modalnost, a time i sredstva njezina izricanja dobijaju
posebnu (iako nedovoljnu) panju (Piper i dr. 2005: 643-645).
Bavei se kontrastivnom analizom epistemike modalnosti u engleskome i bosanskom jeziku, Trbojevi-Miloevi (2004) izdvaja sljedea sredstva
za izricanje epistemike modalnosti u bosanskome: modalno upotrijebljena
glagolska vremena (prezent, perfekt i aorist), glagolske naine (futur I, futur
II, potencijal), kondicionalne klauze, modalne glagole, nefaktivne glagole te
modalne priloge, pridjeve i izraze.
Prema miljenju koje ovdje zastupam, epistemika modalnost jeste
potkategorija gramatike kategorije modalnosti, kao temeljne sastavnice gramatike reenice. Eksponentima epistemike modalnosti smatraju se specijalizirana formalna sredstva kojima govornik iskazuje svoju procjenu injeninog
statusa propozicije. Takva sredstva funkcioniraju kao vanjski (ekstrinsini)
modifikatori propozicije (tzv. operatori). Epistemiki operatori u bosanskome
jeziku mogu se predstaviti sljedeom shemom:
157
OPERATORI EPISTEMIKE MODALNOSTI

Verbalni
Gramatiki
Glagolski oblici
Modalni glagoli
Modalne estice
Pojaajne estice
Prezentativne estice
Upitne reenice
Pogodbene zavisne klauze
Neverbalni
Vokalni
Neverb. zvu. signali
(npr. smijeh)
Nevokalni
Geste, mimika i dr.
Gramatikalizirani leksiki
Rijei (glagoli i pridjevi) i skupovi rijei
Prozodijski (fonoloki, suprasegmentalni)
Naglasak
Intonacija
Intenzitet
Iako su neverbalni operatori bez ikakve sumnje vrlo frekventni, obini
i tipini prije svega za govorni jezik, oni zbog bitno irega teorijskog pristupa koji bi, izmeu ostaloga, morao ukljuiti i pragmatike parametre koji su
neophodni za njihovu analizu, ovdje naalost nee moi biti razmatrani. Isto
vrijedi i za prozodijske, koji takoer zahtijevaju posebnu panju i pristup. Ovdje emo se, dakle, usredotoiti na gramatike i gramatikalizirane leksike
operatore epistemike modalnosti.
Kad su glagolski oblici kao epistemiki operatori posrijedi, od kljune
je vanosti razumjeti da se njihova modalnost signalizira samim gramatikim
oblikom punoznanih glagola, a ne njihovim leksikim znaenjem. Epistemikomodalna upotreba glagolskih oblika u bosanskome jeziku moe se sa sigurnou posvjedoiti za njih pet, i to: futur I, prezent, perfekt, aorist i futur II.7
7 Neki gramatiari (npr. Stevanovi 1979: 714) smatraju da se za obiljeavanje epistemike
modalnosti (tanije stupnja govornikova uvjerenja u ostvarenje sadraja reenice) koristi
i potencijal. Takav stav naelno podrava i Trbojevi-Miloevi (2004: 147-151), iako uz
stanovitu ogradu da ako izuzmemo epistemiku modalnost u irem smislu (kao epistemiku distancu kojom se odlikuje svaki hipotetini sud), epistemiku modalnost u uem
smislu izraavaju samo oni primeri gde je oblik potencijala u harmoninoj kombinaciji sa
nekim drugim sredstvom za epistemiku modalizaciju. Meni se ini da je ova ograda, za
koju drim da je sasvim na mjestu, zapravo definitivna potvrda neopravdanosti ubrajanja
158
Futur I kako s pravom primjeuje Trbojevi-Miloevi (2004: 139), suprotstavljajui se miljenju veine domaih gramatiara opravdano je ubrojiti u
glagolske naine, a ne u glagolska vremena.8 On se, naime, dosljedno koristi
za obiljeavanje modalnosti, a sasvim obino i epistemike, jer izrie radnju
koja jo nije realizovana, ne postoje nikakve objektivne garancije da e se ona
izvriti, postoji samo lino uverenje govornika ili subjekta u izvesnost obistinjenja radnje iskazane glagolom koja predstavlja propozicioni sadraj, dakle,
propoziciju. Tako upotrijebljen futur I susreemo u reenicama: Danas u
umrijeti od posla; Bit ete vi na sigurnome!, ili u primjerima tzv. gnomskoga
futura I: Prazna puka nee opaliti; Dok je lea, bit e i samara!, koji zadobija epistemikomodalnu vrijednost zahvaljujui tome to se njime obiljeena
radnja protee na svako vrijeme, te se stoga interpretira kao sasvim sigurna,
izvjesna. Potpuno isto vrijedi i za pojedine primjere gnomskoga prezenta, npr.:
Vrana vrani oiju ne vadi; Iver ne pada daleko od klade. Osim gnomske, tj.
svevremenske, nesvreni prezent moe se upotrijebiti i za obiljeavanje sasvim
izvjesne budunosti, zbog ega prirodno nosi epistemikomodalnu vrijednost,
kao u reenicama: Samo se ti skanjuj; ona se sutra udaje!; Ne brinite, on dolazi na elo preduzea i sl. S takvom upotrebom prezenta apsolutno se podudara
i upotreba aorista za izvjesnu budunost (ob. u kontekstima pogodbe), kao u
primjerima: Pomozite, uguismo se!; Daj mi komad hljeba, umrijeh od gladi; Nita ne pomae stradasmo!, te, u istome znaenju, upotreba svrenoga
perfekta, npr.: Sutra smo poginuli na ovom poslu!; Ve smo izgubili sutranju
utakmicu! Napokon, istaknuta epistemika modalnost futura II biljei se u njegovoj (dodue rijetkoj i naroitoj) samostalnoj upotrebi, npr.: Da ne bude on na
kraju ispao lopov?!; Da ne bude ti sutra bila kriva za sve?!9
potencijala u gramatika sredstva izraavanja epistemike modalnosti kako se ona u ovom
radu razumijeva.
8 Naime, u domaim gramatikama uobiajena je podjela linih glagolskih oblika na vremenske ili glagolska vremena i nainske ili glagolske naine (usp. Stevanovi 1979:
572, 700; Jahi Halilovi Pali 2000: 264; Sili Pranjkovi 2005: 191-196), pri emu se
futur I (a tako i futur II) svrstavaju meu vremena, a ne naine.
9 Epistemiku upotrebu futura II Trbojevi-Miloevi (2004: 144-145) identificira i u tzv.
protaznom dijelu zavisnosloene reenice s pogodbenom klauzom. Meni se, ipak, ini da
epistemika modalnost, koja je bez sumnje tu prisutna, ne potjee od futura II, nego od
cijele pogodbene situacije, tj. veze protaze s apodozom (o emu e ovdje biti rijei kasnije).
Zbog toga je, po mome miljenju bar, jednaka epistemikomodalna vrijednost reenica Ako
sutra bude padala kia, propast e nam priredba na otvorenom (s futurom II) i Ako sutra
pada/uspada/padne kia, propast e nam priredba na otvorenom (s prezentom), to uostalom u konanici priznaje i Trbojevi-Miloevi.
159
Kad je o modalnim glagolima rije, u bosnistici postoji mnogo nejasnoa najprije u pogledu njihova definiranja, a potom i njihova inventara te
klasificiranja.10 Samim svojim nazivom ova kategorija nepunoznanih glagola sugerira modalnost, ali bez naznake njezina tipa. U spomenutoj kontrastivnoj studiji Trbojevi-Miloevi (2004: 56) izdvaja ukupno est modalnih
glagola kojima priznaje epistemiku upotrebu u bosanskome jeziku, i to dva
meu njima morati i moi koji su centralni nosioci epistemikog znaenja, i dodatna etiri trebati, smjeti, htjeti i umjeti koje naziva epistemikim perifernim modalima. Inae, modalni glagoli bez ikakve sumnje
predstavljaju centralne i najvanije epistemike operatore (a takoer i operatore drugih tipova modalnosti) u svakome jeziku koji ih posjeduje; oni su u
najviem stupnju obiljeeni eksplicitnom modalnou, koja je ako se tako
moe kazati podrana i gramatiki i leksiki, jer se radi o rijeima ije je
gramatiko znaenje vrlo prozirno i itljivo iz njihovih leksikih morfema.
Prema mojim saznanjima, epistemika upotreba u bosanskome jeziku svojstvena je za ukupno sedam modalnih glagola, i to za glagole: morati, moi,
smjeti, trebati, znati, umjeti i biti. Modalni glagoli kao operatori epistemike
modalnosti naelno mogu biti upotrijebljeni:
1) bezlino (tipino u antesubjekatskom poloaju); tad su semantiki
prozirni, nedvosmisleni, kao u primjeru: Mora da je (on) jako hrabar i
2) lino (tipino u postsubjekatskom poloaju); tad su semantiki manje
prozirni, ob. potencijalno dvosmisleni, kao u reenici: (On) mora biti jako hrabar, za koju je mogue pretpostaviti dvostruku interpretaciju: (1) epistemiku:
Mora biti da je jako hrabar i (2) neepistemiku (deontiku): Obaveza mu je
biti jako hrabar.
Kao epistemiki operatori modalni glagoli u bosanskome jeziku dolaze
u oblicima:
1) prezenta, perfekta (iznimno futura I); sa zadranim epistemikim
statusom propozicije (modal + propozicija), kao u primjeru: Mora da je utakmica zavrena i
2) potencijala I; s oslabljenim epistemikim statusom propozicije (modal + modal + propozicija), kao u primjeru: Moralo bi biti da je utakmica
zavrena.
Slabljenje epistemikog statusa propozicije odnosi se na niu (pre)kategorizaciju suda na epistemikoj skali pri kojoj jaki sud (potpuno sam uvjeren da...) postaje relativno jaki sud (prilino sam uvjeren da...).
10 ire o tome v. Pranjkovi (2013: 186-194).
160
Modalne estice specijalizirana su gramatika sredstva za izricanje epistemike modalnosti. Kao epistemiki operatori one su najslinije modalnim
glagolima jer je u njih, kao i u modalnih glagola, modalnost podrana i gramatiki i leksiki. Stoga se i one, kao i modalni glagoli, ubrajaju u centralne jedinice ove vrste. Ipak, u odnosu na modalne glagole, modalne estice u manjem
su stupnju gramatikalizirane. One su kud i kamo znaenjski transparentnije
od modalnih glagola, te naelno ne doputaju epistemike i neepistemike interpretacije istih iskaza. Priroeno im je gradiranje na epistemikoj skali. Bosanski jezik raspolae bogatim i raznovrsnim fondom modalnih estica gotovo
na svakoj razini epistemike skale modalnosti (npr. sigurno, svakako, nikako,
nipoto, po svoj prilici, vjerovatno, moda, teko itd.).
Osnovna sluba pojaajnih estica bez sumnje je modalna. Njihova
upotreba rezultat je govornikove namjere i potrebe da sa svoje take gledita
prosudi, kvalificira i komentira sadraj propozicije, tj. da taj sadraj postavi u
stanovitu relaciju bilo prema okolnostima i kontekstu bilo prema svome vlastitom znanju i iskustvu. Stoga postoje dobri razlozi da se pojaajne estice
smatraju podvrstom modalnih estica. Ipak, one su ovdje izdvojene kao poseban operator epistemike modalnosti iz dva osnovna razloga. Najprije, one se
razlikuju od estica koje ovdje nazivamo modalnima (u uem smislu) time to
su potpuno gramatikalizirane, tj. to njihova modalnost nije podrana leksiki.
Osim toga (i zbog toga), pojaajne estice kao epistemiki operatori mogu se
upotrebljavati samostalno (kao u reenici: Pa nije ti on to kazao!), ali se takoer mogu kombinirati s modalnima (kao u reenici: Pa sigurno ti on to nije
kazao!), pojaavajui na taj nain njihovu epistemiku operativnost.
Prezentativne estice (evo, eto, eno, gle, vidi i dr.) srodne su pojaajnima
i u visokom su stupnju gramatikalizirane. Posebnim operatorom epistemike
modalnosti ovdje ih smatramo zbog njihove specijaliziranosti za obiljeavanje
pojedinih epistemikih naina (v. u poglavlju 4). Osim te njihove samostalne
upotrebe, susreu se esto i u kombinaciji s pojaajnim i modalnim esticama,
ne gubei pritom nita od epistemikog statusa koji imaju i kad su u samostalnoj upotrebi (usp., npr., reenice: Eto, to ti se osvetilo! i Pa eto, to ti se osvetilo!; Eto, to ti se oigledno osvetilo!, u kojima je jednako ouvano ekspektivno
znaenje).
Upitne reenice sasvim oigledno signaliziraju govornikovo neznanje o
injeninom statusu propozicije i njegov zahtjev da o tome bude obavijeten.
Stoga je jasno da svaka upitna reenica (ukljuujui i retorikoupitne) nosi
epistemiku modalnost. Strogo govorei, kao epistemiki operatori u upitnim
reenicama pojavljuju se upitne estice, upitni prilozi i upitne zamjenice.
161
Pogodbenim zavisnim klauzama u sloenoj reenici odreuju se uvjeti

pod kojima se ostvaruje ili ne ostvaruje sadraj osnovne klauze. Ti su uvjeti u pogledu mogunosti svoje ostvarivosti podloni procjeni govornika, koji
obavezno ima uvid u cijelu situaciju i okolnosti, to ga i kvalificira relevantnim procjeniteljem.11 Tu svoju procjenu govornik moe izraziti gramatiki
kodirajui pogodbenu zavisnu klauzu koja tada postaje operator epistemike
modalnosti. U procesu kodiranja kljunu ulogu ima izbor veznika i oblika predikatskoga glagola te njihova kombinacija. Kad je o veznicima rije, u obzir
dolaze ako, ukoliko, kad, li i da, a od glagolskih oblika mogui su prezent, futur II i potencijal. Kombinacije izgledaju ovako: ako/ukoliko + prezent/futur II
(npr.: Ako/ukoliko se dogovorimo/budemo dogovorili, bit e sve rijeeno); ako/
ukoliko/kad + potencijal (npr.: Ako/ukoliko/kad bismo se dogovorili, bilo bi sve
rijeeno); li + prezent/futur II (npr.: Dogovorimo li se/budemo li se dogovorili,
bit e sve rijeeno); da + prezent (npr.: Da se dogovorimo, bilo bi sve rijeeno). Opet, precizno govorei, nosioci epistemike modalnosti u pogodbenim
zavisnim klauzama jesu veznici i, posebno, glagolski oblici u kojima dolaze
predikati. Zbog toga bismo mogli biti izazvani da njih smatramo samostalnim epistemikim operatorima. Ipak, to ne bi bilo opravdano budui da se oni
u ulozi formalnih pokazatelja epistemike modalnosti pojavljuju iskljuivo u
meusobnoj kombinaciji, a ona je mogua samo u pogodbenim zavisnim klauzama. Zbog toga je te klauze kao sloene gramatike jedinice zapravo jedino
opravdano ubrojiti u epistemike operatore. Postoji, napokon, i jedan poseban
sluaj pogodbenih zavisnih klauza s epistemikim znaenjem; rije je o primjerima kakvi su: Ako ga ne voli, zato si stalno s njim?; Ako je on propao,
otkud mu onda toliko bogatstvo?, na koje je, koliko znam, panju prva skrenula M. Ivi (1983: 151), i kojima odgovara ovakav epistemiki opis: Ti tvrdi da
ga ne voli, a ja ne vjerujem da je to istina zato to si stalno s njim? i Tvrdi
se da je on propao, a ja ne vjerujem da je to istina jer ima toliko bogatstvo?.
Gramatikaliziranim leksikim operatorima epistemike modalnosti
mogu se nazvati punoznane rijei i skupovi rijei koji se (ob. u jednom ustaljenom obliku ili ogranienom nizu oblika) uestalo upotrebljavaju, tj. specijaliziraju za iznoenje stava govornika o injeninom statusu propozicije. Na taj
nain te rijei ili skupovi rijei gube svoju semantiku vrijednost koju posjeduju kad se koriste kao samostalne, neustaljene, netipizirane leksike jedinice, i poprimaju gramatiku slubu epistemikih modalizatora iskaza. Toj vrsti
preoblike najskloniji su pojedini glagoli sa znaenjem govorenja, miljenja,
11 Vie o tome v. Ivi (1983: 145-153).
162
percipiranja i sl., u kojih je proces gramatikalizacije najdalje otiao (npr. rekao

bih, reklo bi se, rei u, velim, kaem, vidim, ujem, mislim, vjerujem, ini se,
izgleda...) i koji bi se, u jednom pristupu koji bi manje bio optereen tradicionalizmom, s dobrim razlozima mogli ubrojiti u eksplikativne estice. Osim
glagola, u slubi gramatikaliziranih leksikih operatora epistemike modalnosti mogu se pojaviti i pojedini pridjevi koji se ponekad nazivaju modalnima
(siguran, izvjestan, oit, vjerovatan, sumnjiv i sl., npr.: Oni idu u sigurnu smrt;
To e biti oiti poraz). Takoer, tu slubu mogu preuzeti i skupovi rijei, ob.
jedne leksike (najee imenice) i jedne ili vie gramatikih (npr. po mom
sudu, prema navodima, po svoj prilici, sva je prilika i sl.).
U ovom kratkom pregledu pobrojani su i redom predstavljeni gramatiki
i gramatikalizirani leksiki operatori epistemike modalnosti u bosanskome.
Osim to se svi oni pojavljuju samostalno indicirajui pojedini tip epistemikog znaenja, mogua je i relativno esta i njihova kombinacija, tj. istodobno pojavljivanje dvaju (rijetko vie) epistemikih operatora razliitih vrsta u
jednoj reenici. To je ovdje ve spomenuto i oprimjereno kad je bilo rijei o
pojaajnim i prezentativnim esticama kao operatorima. Meutim, kombinacija operatora vrlo je zanimljivo i vano pitanje, kojemu, zbog nae fokusiranosti na temeljne ciljeve rada, naalost ovdje ne moe biti posveeno mnogo
prostora. Ali ono to u svakom sluaju treba istaknuti jeste da se epistemiki
operatori mogu nai u dvije vrste kombinacija:
1) u harmoninoj kombinaciji, kad se kombiniraju samo operatori istoga
epistemikog znaenja, koji tada zajedniki pojaavaju epistemiku vrijednost
koju nose i kao samostalne modalne jedinice (npr.: Sutra sigurno gubimo utakmicu; Ako bismo se moda dogovorili, bilo bi sve rijeeno);
2) u disharmoninoj kombinaciji, kad se kombiniraju operatori razliitih
epistemikih znaenja, pri emu jedan operator potire ili bitno modificira epistemiku vrijednost drugoga; veu epistemiku snagu u ovakvim kombinacijama imaju gramatikalizirani leksiki operatori (usp. reenice: Sutra gubimo
utakmicu i Sutra moda gubimo utakmicu; prva ima epistemiku vrijednost
jakoga, kategorikog suda, koju dobija od gramatikoga operatora gubimo, a
druga ima epistemiku vrijednost slaboga suda kao rezultat djelovanja operatora moda, koji dokida epistemiku vrijednost operatoru gubimo). Disharmonine kombinacije epistemikih operatora nisu mogue ukoliko jedan od njih
nije u stanju potrti epistemiku vrijednost drugoga (npr.: *Trebalo bi da je ovo
sigurno istina).
163
4. Terminom epistemiki nain (modus) ovdje se sluim da oznaim

razliite vrste stava ili uvjerenja koje govornik, koristei se operatorima epistemike modalnosti, eksplicitno izrie o injeninom statusu glavne tvrdnje
ili propozicije. Kako je u poglavlju 2 istaknuto, govornikovo uvjerenje kao
rezultat njegove vlastite procjene stanja stvari uvijek je subjektivno, i naelno
nema nikakve veze s objektivnim prilikama niti s objektivnim vrednovanjem.
No, kao i objektivno stanje, i to subjektivno govornikovo uvjerenje moe biti
mjerljivo stupnjem u kojem je u njegovoj svijesti prisutno. Stupanj govornikova uvjerenja u istinitost/neistinitost propozicije moe se predoiti na skali
vjerovatnoe koju moemo nazvati epistemikom skalom.
Prema mojim saznanjima, u bosanskome jeziku postoji deset epistemikih naina, i to:
1. nain uzdranog stava (deklarativ),
2. nain pitanja (interogativ),
3. nain zakljuka (deduktiv),
4. nain pretpostavke (asumptiv),
5. nain mogunosti (spekulativ),
6. nain sumnje (dubitativ),
7. nain ispunjenog oekivanja (ekspektiv),
8. nain neispunjenog oekivanja (nonekspektiv),
9. nain vlastite tvrdnje (asertiv) i
10. nain tue tvrdnje (kvotativ).
4.1. Nain uzdranog stava (deklarativ) karakteristian je za iskaze prema ijem se injeninom statusu govornik ne opredjeljuje, tj. zadrava neutralnu poziciju ne izjanjavajui se u pogledu njegove istinitosti. On se moe
smatrati posebnim epistemikim nainom ukoliko se prihvati da je i nulta
vrijednost vrijednost, tj. da je i uzdravanje stava o neemu zapravo iskazivanje stava. U tom smislu deklarativni iskazi jesu iskazi s nultom epistemikom
modalnou i neutralnim epistemikim sudom. Semantika matrica deklarativa jeste: P (propozicija) je injenica, a ja o tome nemam stava. Na epistemikoj skali deklarativi zauzimaju centralnu poziciju, tj. oni su razdjelnica
izmeu viih i niih razina te skale. Deklarativi su iskazi s nultim epistemikim operatorima i imaju oblik izjavnih reenica, npr.:
Poela je zima.
Ljudi su postali nezadovoljni.
Autobus je stigao na vrijeme.
164
4.2. Nain pitanja (interogativ) moe se nazvati i nainom traenja obavijesti, tj. nainom zauzimanja stava. Njime se signalizira govornikovo neznanje o injeninom stanju propozicije i njegova namjera da stekne takvo
znanje. Semantika matrica interogativa jeste: Ne znam, a zanima me da li je
P injenica. Interogativ se izraava upitnim reenicama.
U epistemikom smislu, postoje dvije razliite pozicije govornika koji
trai obavijest. Prva je ona u kojoj govornik ne posjeduje nikakvo znanje o
stanju stvari i zahtijeva da bude obavijeten. Tad se on koristi interogativom u
svrhu provjere istinitosti propozicije bez pretpostavke, npr.:
Da li je on tvoj brat?
Jesu li oni doli?
Druga je pozicija govornika koji pretpostavlja, ali nije siguran kakvo je
stanje stvari, te se koristi interogativom kako bi provjerio istinitost pretpostavke, kao u reenicama:
On je tvoj brat, zar ne?
Oni nisu doli, jesu li?
Na epistemikoj skali uvjerenosti interogativi bez pretpostavke stoje na
istoj, neutralnoj poziciji kao i deklarativi, dok interogativi s pretpostavkom
stoje na vrlo visokoj razini.
4.3. Nainom zakljuka (deduktivom) iznosi se stav govornika o tome
da je propozicija po svemu sudei istinita. Govornik to tvrdi na temelju spoznaje da postoji prirodna kauzalna veza izmeu njemu poznatoga uzroka i
sadraja propozicije koji funkcionira kao njegova posljedica. Semantika matrica deduktiva jeste: (Prema tome kako stvari u takvim prilikama redovno
stoje) potpuno sam uvjeren da je P injenica. Po svojoj epistemikoj vrijednosti deduktivi pripadaju jakim (kategorikim) sudovima. Njihov je poloaj na
epistemikoj skali krajnje visok.
Od svih epistemikih naina deduktiv posjeduje najraznovrsnije modalne operatore, i to: futur I, prezent, aorist, perfekt, modalne glagole, pojaajne
estice, modalne estice i modalne pridjeve.
Epistemika upotreba futura I, prezenta, aorista i perfekta u cijelosti
pripada polju deduktiva. Kako je ve objanjeno u t. 3, rije je o vrlo plodnoj
epistemikomodalnoj upotrebi futura I (a-b), zatim prezenta, perfekta i aorista
165
za izvjesnu budunost (c-h) te ogranienoj upotrebi tzv. gnomskog futura I i

prezenta (i-l), kao u ve navoenim primjerima:
(a) Danas u umrijeti od posla.
(b) Bit ete vi na sigurnome!
(c) Samo se ti skanjuj; ona se sutra udaje!
(d) Ne brinite, on dolazi na elo preduzea.
(e) Daj mi komad hljeba, umrijeh od gladi.
(f) Nita ne pomae stradasmo!
(g) Sutra smo poginuli na ovom poslu!
(h) Ve smo izgubili sutranju utakmicu!
(i) Prazna puka nee opaliti.
(j) Dok je lea, bit e i samara!
(k) Vrana vrani oiju ne vadi.
(l) Iver ne pada daleko od klade.
Od modalnih glagola u deduktivima stoje morati, smjeti i moi. Glagol
morati dolazi u potvrdnome bezlinom (m-o) ili linom obliku (p-s) prezenta,
perfekta ili potencijala, kao u primjerima:
(m) Mora (biti) da je umoran.
(n) Moralo je biti da je utakmica zavrena.
(o) Moralo bi ve svanuti.
(p) Bore se sami protiv svih; moraju biti (= mora da su) jako hrabri.
(r) Morao je biti (= mora biti da je on bio) njihov favorit kad su tako
oigledno navijali za njega.
(s) Osam je sati; trgovine bi morale raditi (= mora biti da trgovine rade).
Modalni glagol morati praen je glagolom biti ili nekim punoznanim
glagolom u obliku infinitiva ili prezenta s veznikom da, koji uvodi propoziciju
kao dopunsku konstrukciju. Uz bezlini oblik prezenta biti moe biti izostavljeno (m).
Glagoli smjeti i moi obavezno dolaze u odrinim oblicima, tj. ne smjeti
i ne moi, a sintaksiki uvjeti njihove upotrebe jednaki su kao i kod glagola
morati, npr.:
Dva plus dva nije pet; ne smije biti da je to tano.
Oni su otputovali; ne smije biti da su jo ovdje.
166
Braa su; ne bi smjelo biti da ne govore.

Jako je tvrd; ne smije (= ne smije biti da e) puknuti.
Bilo je potpuno vedro; kia nije smjela pasti (= nije smjelo biti da e
kia pasti).
Mnogo smo jai od njih; ne bismo smjeli izgubiti (= ne bi smjelo biti da
izgubimo).
Utvreno je da se to dogodilo; ne moe biti da je la.
Dobro se pripremio za ispit; nije moglo biti da ne poloi.
Znaju dobro put; ne bi moglo biti da zalutaju.
Dobro smo je uputili; ne moe pogrijeiti (= ne moe biti da pogrijei).
Uradili su to namjerno; nije mogla biti (= nije moglo biti da je) omaka.
Dobro su se razumjeli; ne bi mogao biti (= ne bi moglo biti da je) nesporazum.
Od pojaajnih estica, u deduktivima najee dolaze pa i ta, npr.:
Pa jako je pametan; sve je rijeio sam.
Ta ondje nema mjesta; dolo je toliko ljudi!
Modalne estice znatno su brojniji i raznovrsniji operatori deduktivnih
modalnih iskaza. Dijele se na (a) one koje dolaze i u potvrdnim i u odrinim
iskazima (sigurno, zasigurno, svakako, oito, oigledno, nesumnjivo, nedvojbeno, bez sumnje, u svakom sluaju...), kao u primjerima:
Svakako da (ni)je umoran.
Oigledno (ni)je jako pametan.
Sigurno (ni)su nervozni zbog ispita.
i na (b) one koje dolaze samo u odrinim iskazima (nikako, nipoto, ni u kojem
sluaju, nema govora, ni pod razno...), kao u primjerima:
To nikako ne traje due od deset minuta.
On ni u kojem sluaju nije bri od tebe.
Napokon, i vie modalnih pridjeva pojavljuje se u ulozi epistemikih
operatora deduktiva. Takvi su: siguran, nesumnjiv, oit, jasan, izvjestan, pouzdan i sl. Njihova pripadnost deduktivima jasno se oituje u njihovu leksikom znaenju. U epistemikomodalnoj upotrebi oni prestaju biti lokalni
167
modifikatori imenike sintagme i postaju globalni modifikatori propozicije,

kao u primjerima:
Ona je u oitoj zabludi!
Srljaju u sigurnu propast.
Predstoji nam izvjesno razoarenje.
4.4. Nainom pretpostavke (asumptivom) iznosi se stav govornika o
tome da je propozicija vjerovatno istinita. Govornik to tvrdi na temelju spoznaje da postoji uobiajena kauzalna veza izmeu izreenoga ili u kontekstu
impliciranog uzroka i sadraja propozicije koji funkcionira kao njegova posljedica. Semantika je matrica asumptiva: (Prema tome kako stvari u takvim
prilikama obino stoje) vjerujem da je P injenica. Po svojoj epistemikoj vrijednosti asumptivi spadaju u jae sudove. Njihov je poloaj na epistemikoj
skali srednje visok.
Kao operatori naina pretpostavke pojavljuju se modalni glagoli, modalne estice te gramatikalizirani punoznani glagoli i modalni pridjevi.
Epistemiku vrijednost asumptiva imaju modalni glagoli trebati i biti.
Glagol trebati dolazi u potvrdnome ili odrinom bezlinom (a-c) ili linom
obliku (d-f) prezenta, perfekta ili potencijala, kao u primjerima:
(a) Temperatura je opala; treba da je sve u redu.
(b) Zima je na izmaku; treba biti toplije.
(c) Vani je sunce; ne bi trebalo biti hladno.
(d) Oni trebaju stii svakog trenutka.
(e) Nije guva; ne bi trebala kasniti.
(f) uju se glasovi u kui; trebali bi biti unutra.
Glagol trebati prema dopunskoj propoziciji zahtijeva iste sintaksike
uvjete kao i glagol morati (v. t. 4.3.).
Modalni glagol biti s epistemikom vrijednou asumptiva dolazi iskljuivo u obliku futura I, npr.:
Mnogo je radio; bit e da je jako umoran.
Niko nije doao; bit e da ih je zaboravio pozvati.
Propozicija se uvodi eksplikativnim veznikom da, koji, meutim, moe
biti i izostavljen, ali u tom sluaju epistemika vrijednost iskaza moe postati
168
zamagljena, pa je za odgovarajuu interpretaciju potreban dostatan kontekst

(usp. Mnogo je radio; bit e jako umoran).
Bosanski jezik raspolae relativno bogatim fondom modalnih estica za
obiljeavanje asumptivnog naina, kakve su: vjerovatno, napriliku, po (svoj)
prilici, sva je prilika, svi su izgledi, sve su anse12 i dr., npr.:
Vjerovatno je jako umoran.
Po svoj prilici ostat emo bez plae.
Meu gramatikaliziranim leksikim operatorima naina pretpostavke
tipian je glagol rei u bezlinom obliku (reklo bi se) ili oblicima potencijala
(rekao bih, rekli bismo, ne bih rekao...), npr.:
uju se glasovi; reklo bi se da unutra ima ljudi.
On je, rekao bih, odustao.
Sjeam se da smo ovuda proli; ne bih rekao da smo na krivom putu.
te modalizirani oblici glagola izgledati i initi se, npr.:
Ljudi se vraaju; izgleda da tamo vie nema mjesta.
Kraj je vrlo blizu; ini se da smo izgubili utakmicu.
Oni su, izgleda, rekli svoje.
To je, ini se, kraj svega.
Takoer za obiljeavanje naina pretpostavke bosanski raspolae i modalnim pridjevom vjerovatan, koji moe biti modificiran prilozima vrlo, veoma, sasvim i sl., ime se pojaava njegova epistemika snaga, npr.:
Oni su sad u vjerovatnim problemima.
Njegovoj se srei blii vrlo vjerovatan kraj.
4.5. Nain mogunosti (spekulativ) izrie stav govornika o tome da propozicija moe biti istinita. Govornik to tvrdi na temelju spoznaje da postoji sporadina kauzalna veza izmeu izreenoga ili u kontekstu impliciranog
uzroka i sadraja propozicije koji funkcionira kao njegova posljedica. Semantika matrica karakteristina za spekulative jeste: (Prema tome kako stvari u
12 Kako se vidi, u modalne estice ovdje ubrajam i neke poestiene spojeve rijei, o emu je
kratko ovdje ve bilo rijei.
169
takvim prilikama ponekad stoje) doputam da je P injenica. Po svome epistemikom statusu spekulativi su slabiji sudovi i njihov je poloaj na epistemikoj
skali srednje nizak.
Sistem modalnih operatora spekulativa izuzetno je bogat i razuen, a
ine ga futur II, modalni glagoli, modalne estice, pogodbene klauze i modalni pridjevi.
Epistemikomodalna upotreba futura II ve je spomenuta i kratko komentirana u t. 3. Ovdje jo treba kazati da ona u cijelosti pripada podruju
naina mogunosti (spekulativa), o emu svjedoe i sljedei primjeri:
Da ne bude bila skuplja pita od tepsije?!
Da ne budemo svjedoili i ono to nismo vidjeli?!
Od svih epistemikih naina u bosanskome jeziku spekulativ ima najvie modalnih glagola. Naime, kao njegovi operatori funkcionira njih est: moi,
smjeti, htjeti, umjeti, znati i morati. U ovoj ulozi jedino se ne upotrebljava
modalni glagol biti.
Glagol moi pojavljuje se u svim opisanim oblikim i konstrukcijskim
tipovima epistemikih iskaza s modalnim glagolima kao operatorima, npr.:
Umirila se; moe biti da spava.
uje se galama; moglo je doi do tunjave.
Nestalo je struje; moglo bi biti da je kvar.
Nau odanost mogu tumaiti kao neprijateljstvo.
Nisam ga podsjetio; mogao je to i zaboraviti.
Neto ga probada; mogli bi biti bubrezi.
Glagol smjeti u ovoj ulozi upotrebljava se dosta rijetko, i to onda kad
ima semantiku vrijednost moi, biti mogue i kad je obino praen prilonim modifikatorom sa znaenjem slabe frekvencije, koji mu dodatno verificira
znaenje, kao u primjerima:
I puka ponekad smije slagati.
I ja pokatkad smijem biti ljut.
Glagoli htjeti, umjeti, znati kao operatori spekulativa veinom dolaze
kao konkuretne jedinice u linom obliku prezenta, npr.:
170
Ne vjeruj mu ba sve; hoe/umije/zna on da slae.

Stvari umiju/hoe/znaju da se iskompliciraju.
Maina se hoe/umije/zna pokvariti.
Najstabilnija je konkurencija uz ive subjekte (tipino osobe), kao u prvom primjeru. Ako subjekti oznaavaju stvari, tj. neivo, naporedna upotreba
sva tri glagola moe doi u pitanje, kao npr.:
Auto te zna/?umije/*hoe dovesti do ludila.
Hoe/*zna/*umije to kad si umoran.
Glagol morati kao operator spekulativa obavezno dolazi u odrinome
obliku, tj. ne morati. Nijekanje moranja zapravo aktualizira znaenje mogunosti (ono to ne mora = ono to moe). Odrino spekulativno morati pojavljuje se u svim opisanim oblikim i konstrukcijskim tipovima epistemikih
iskaza s modalnim glagolima, npr.:
Nose bijele tapove, ali ne mora biti da su slijepi.
Svi su traili, ali nije moralo biti da su svi i dobili.
ive svetaki, ali ne moraju biti sveci.
Nema mnogo modalnih estica s epistemikom vrijednou spekulativa. U bosanskome su to estice moda i mogue te poestieno moe biti kao
u primjerima:
Ne javlja mi se; moda se naljutio.
To je, mogue, neki sitan kvar.
On je, moe biti, na roak.
Pogodbene klauze vrlo esto i obino dolaze u slubi operatora epistemikog naina mogunosti. Uza sve to je o njima u t. 3 reeno, ovdje treba
dodati da one, uz izuzetak samo jednoga njihova naroitog tipa (v. u t. 4.6.),
kao epistemiki operatori redovno pripadaju nainu mogunosti, tj. spekulativu, kao u primjerima:
Ako saznam njenu adresu, javit u joj se.
Ukoliko budu dopustili, pomoi emo im.
Kad bismo cijeli dan radili, uspjeli bismo sve zavriti.
171
Bude li problema, javi mi.

Da mi da novac, pametno bih ga uloio.
Napokon, ulogu obiljeavanja spekulativnih iskaza mogu imati i modalni pridjevi. Takav je pridjev mogu, koji moe biti pojaan modifikatorima
vrlo, veoma, sasvim, kao u reenicama:
A sad dolazi do mogueg preokreta.
Blizu su mogueg ispadanja iz lige.
eka ga sasvim mogua smjena s poloaja.
4.6. Nainom sumnje (dubitativom) signalizira se uzdranost govornika
u pogledu istinitosti propozicije, tj. njegovo nevjerovanje u njezinu istinitost.
Takva uzdranost posljedica je njegova prethodnog znanja o injeninom stanju stvari. Dubitativima odgovara sljedea semantika matrica: (Prema tome
kako stvari u takvim prilikama obino stoje) sumnjam/ne vjerujem da je P
injenica. Po svome epistemikom statusu dubitativi su jai sudovi a njihov je
poloaj na epistemikoj skali vrlo nizak.
Sredstva izraavanja dubitativa ine pojaajne estice, modalne estice
i pogodbene klauze.
Meu pojaajnim esticama (intenzifikatorima) najee su ba, ak,
i, ponekad i kombinirane. Pojavljuju se u usklinim iskazima s naglaenom
ironijom, npr.:
Ba je on pouzdan?!
I vi ste ak dotle doli?!
Slubu epistemikog operatora naina sumnje vri i modalna estica
navodno, kojom se izraava naglaena vlastita rezerviranost u pogledu sadraja tvrdnje time to se ona eksplicitno pripisuje drugome13, kao u primjerima:
Oni su to navodno sve sami uradili.
Ja sam navodno taj buntovnik.
Istu vrijednost u razgovornom stilu imaju modalne estice bajagi, kobajagi te estice fol, kofol i sl. u argonu.
13 Zbog toga bi se dubitativi s ovim operatorom na prvi pogled mogli ubrojiti u kvotative (v.
t. 4.10). Ipak, to ne bi bilo posve opravdano jer ovdje nije rije o stvarnom markiranju tue
tvrdnje, tj. pripisivanju neke konkretne tvrdnje nekoj konkretnoj osobi koja nije govornik.
172
Naglaenu dubitativnu epistemiku vrijednost imaju estice vraga, avla i sl. u usklinim reenicama kakve su:
Vraga ti je on prijatelj!
avla je on uspjean!
a slino vrijedi i za poestieni spoj rijei daj boe, kao u primjeru: Niko o
njima ve dugo nita nije uo; daj boe da su ivi.
U okvirima dubitativa mogu biti opisivani i odrini iskazi (takoer ob.
usklini) s modalnim esticama valjda, zar i poestienim spojem ne daj boe, npr.:
Nije valjda otiao?
Nije zar lud!
Nije, ne daj boe, umro!
Njima se izraava govornikova nada da sadraj propozicije nije istinit, to
se moe interpretirati i kao njegova sumnja u istinitost tog sadraja. Treba,
meutim, imati na umu da se ovakvim iskazima moe izricati i govornikova
spoznaja da je injenino stanje propozicije suprotno njegovom prethodnom
oekivanju; u tom bi ih sluaju trebalo opisivati unutar nonekspektiva (v. t. 4.8.).
Na koncu, kao operator epistemikog naina sumnje pojavljuje se i pogodbena klauza, i to jedan njezin poseban tip. Rije je o zavisnoj klauzi s
veznikom ako i predikatom u obliku prezenta ili perfekta (najee) kojom se
izrie tvrdnja koja je govorniku (obino upravo, neposredno prije) saopena,
ili je s njom upoznat, a s kojom se on ne slae. Svoju sumnju u njezinu istinitost
izrie tako to postulira pogodbenu situaciju u kojoj pretpostavljeni uzrok sasvim oigledno ne odgovara navedenoj posljedici. Dakle, neistinitost propozicije uzroka dokazuje se neodgovarajuom posljedicom14, kao u reenicama:
Ako ga ne voli, zato si stalno s njim?
Ako je ovo bilo dobro, onda nita na svijetu nije loe!
4.7. Nain ispunjenog oekivanja (ekspektiv) izrie govornikovu potvrdu
da injenino stanje propozicije odgovara njegovom prethodnom znanju. Semantika matrica ekspektiva jeste: P je injenica, a ja sam upravo tako i mislio.
Operatori ekspektiva u bosanskome jeziku jesu estice, i to prezentativne, modalne i pojaajne.
14 Zbog opisanih semantikih odnosa ovakva vrsta sloenih reenica mogla bi biti razmatrana
i kao sloena reenica s uzronom zavisnom klauzom.
173
Od prezentativnih estica pojavljuju se evo, eto i eno, npr.:

Upravo to ti se, evo, dogodilo.
On te, eto, prevario.
Eno, on ti se sada ruga!
Modalnih estica s epistemikom vrijednou ekspektiva ima vie, a
najee su: naravno, prirodno, normalno, logino, jasno, razumljivo, razumije se, sigurno, svakako... Sve one pripadaju tipu estica komentara osnovanog na oiglednim, loginim injenicama ili pretpostavkama, kao u sljedeim
primjerima:
Naravno da je sve u redu.
Logino da se razoarao.
Jasno da su pretjerali.
Pojaajne estice kao operatori ekspektiva uvijek dolaze u kombinaciji
s modalnima, jo vie naglaavajui njihovu modalnost. Zapaa se takva upotreba estica ma, pa i ta; reenice su obino uskline, npr.:
Ma naravno da su nezadovoljni!
Pa sigurno da su jai!
Ta logino da su se promijenili!
4.8. Obrnuto od naina ispunjenog oekivanja (ekspektiva), nainom neispunjenog oekivanja (nonekspektivom) signalizira se govornikova spoznaja
da je injenino stanje propozicije suprotno njegovom prethodnom znanju. Semantika matrica nonekspektiva jeste: P je injenica, a ja sam mislio upravo
suprotno. Suoen sa stvarnim stanjem stvari, govornik ga konstatira, ali zbog
injenice da je ono za njega potpuno neoekivano (neistinito, nelogino, nevjerovatno) on ga zapravo ne prihvaa, tanije potiskuje ga u drugi plan, a u prvi
plan istie svoje iznevjereno oekivanje. Zbog toga su nonekspektivi skoro
redovito usklini iskazi, s jakom emocionalno-ekspresivnom obojenou.
Epistemiki operatori ekspektiva jesu pojaajne, modalne i prezentativne estice te upitne reenice.
Meu pojaajnim esticama najee su: pa, ta, ma, daj, nemoj i kombinirane ma daj, ma nemoj, ma ta kae i sl., kao u primjerima:
174
Pa on je jo ovdje!
Ta nita se promijenilo nije!
Daj, ne vjeruje u to!
Ma daj, ona ti se svia!
Ma nemoj, sve su to sami uradili!
Funkciju ekspektivnog operatora imaju i pojaajne estice boe, ovjee
ili poestieni spojevi boe moj, ovjee boiji i sl. u primjerima:
Boe, svi su tu!
Boe moj, nita se promijenilo nije!
ovjee, ovdje i dalje vlada haos!
U modalne moe se ubrojiti estica udo, kojoj moe biti dodana neka
pojaajna, ob. e, ma, pa (e udo, ma udo, pa udo), npr.:
(E) udo se on tebe sjetio!
(Pa) udo si se javio!
Napokon, prezentativnim esticama u ulozi operatora nonekspektiva
mogu se smatrati estice gle, vidi i uj (i pojaano e uj, ma uj), kao u primjerima:
Gle, oni jo rade!
Vidi, ti si tu!
(E) uj, on doao!
4.9. Nainom vlastite tvrdnje (asertivom) oznaava se da je izvor dokaza za istinitost propozicije govornikovo znanje, spoznaja, svijest, iskustvo.
Semantika matrica asertiva jeste: (Prema tome to ja znam /vidim, ujem.../),
tvrdim da je P injenica. Po epistemikom statusu asertivi spadaju u srednje
jake sudove jer govornik istinitost svoga suda ograniava na vlastitu spoznaju,
ime zapravo, ograujui se, doputa moguu neistinitost.
U ulozi operatora asertiva u bosanskome jeziku pojavljuju se modalne
estice, gramatikalizirani glagoli autoriziranoga tvrenja te gramatikalizirani
glagoli percepcije.
Status modalnih estica dobijaju tipizirani spojevi rijei sa znaenjem
kriterija ogranienog na stav govornika, kao to su: po/prema mome miljenju,
175
po/prema mome sudu, po/prema mome stanovitu/stajalitu, po/prema mome

vienju, s moje take gledita/motrita, iz moga ugla i sl., npr.:
To je, po mome miljenju, neprihvatljivo.
Po mom sudu, sve je to sumnjivo.
Meu gramatikaliziranim oblicima glagola autoriziranoga tvrenja u
ulozi operatora asertiva najei su kaem, velim, tvrdim, rei u, smatram,
mislim, drim i dr., kao u primjerima:
On, velim, jo nita ne zna.
To je, kaem, pravi skandal!
To je, rei u, prijevara.
To je, mislim, previe.
Na koncu, gramatikalizirani glagoli percepcije uglavnom su znaenjski
ogranieni na vizualnu i auditivnu percepciju, tj. na glagole vidjeti i uti u
oblicima 1. lica, kao u reenicama:
Ovdje je, vidim, sve u redu.
Tamo je, ujem, una rasprava.
Da bi glagol uti bio interpretiran kao operator asertiva, potrebno je da
sadraj propozicije bude neposredno dostupan auditivnom opaanju govornika, kao u navedenom primjeru, koji interpretiramo u smislu da govornik
neposredno uje unu raspravu i obavjetava nas o tom svom auditivnom
iskustvu. Glagol uti, meutim, moe znaiti i biti obavijeten od nekoga o
neemu; u tom sluaju nije rije o asertivnom, nego o kvotativnom operatoru
(v. u sljedeoj taki).
4.10. Nain tue tvrdnje (kvotativ) koristi se da oznai kako je izvor
dokaza za istinitost propozicije izvan govornikova vlastitog znanja, spoznaje,
svijesti, iskustva. Kvotativi imaju sljedeu semantiku matricu: Prema tome
to neko drugi (a ne ja) tvrdi, P je injenica. Budui da je i ovdje rije o govornikovu ograivanju od mogue neistinitosti propozicije kvotativi su slini
asertivima. Unato slinosti, oni se ipak razlikuju po epistemikom statusu,
zato to po prirodi stvari govornik ima vie povjerenja u vlastito znanje i iskustvo nego u tue, pa su prema tome asertivi jai sudovi od kvotativa.
176
U epistemike operatore kvotativa ubrajaju se modalne estice te razliiti oblici signaliziranja navoda (citata).
Kad je rije o modalnim esticama ove vrste, one su nastale gramatikaliziranjem tipiziranih spojeva rijei, ob. s glagolima saopavanja i primanja
obavijesti, kakvi su: citiram/navodim, citat/navod, kraj citata/navoda, kako
se navodi, navodi se, prema navodima, prema rijeima (...), kau, kako kau,
kako obavjetavaju (...), kako izvjetvaju (...), ujem, kako ujem i dr.:
To je, citiram, zloinaka udruga.
On je, kako se navodi, glavni krivac.
Oni, prema navodima, ve dugo meusobno sarauju.
Na drugom kraju zemlje, ujem, izbili su neredi.
Znakovi signaliziranje navoda (citata) takoer funkcioniraju kao operatori kvotativa. U pismu su to navodni znaci, a u govoru neverbalni znaci (ob.
dva pokreta kaiprsta i srednjeg prsta ruku prema dolje), npr.:
Optueni se izjasnio: Nisam kriv.
Uhapsili su tog dounika.
5. U ovom radu pokuao sam ponuditi teorijski okvir i praktini postupak opisa epistemikomodalnih iskaza u bosanskome jeziku, a potencijalno
i u drugim jezicima. Epistemiku modalnost definiram u znaenju koje joj
uglavnom pripisuje veina autora (posebno Palmer 2001), tj. kao signaliziranje govornikova znanja (suda, stava) o injeninom statusu onoga to se tvrdi
(tvrdnje, propozicije). Razumijevam je u uem smislu i u irem smislu. Za opis
epistemike modalnosti u uem smislu znaajna su tri parametra: (1) da li je
propozicija istinita ili nije; (2) ako je istinita, kolika je govornikova uvjerenost
u njezinu istinitost i (3) u kakvim odnosima istinitost/neistinitost propozicije stoji s prethodnim znanjem govornika. Za opis epistemike modalnosti u
irem smislu dodaju se jo dva parametra koja se tiu dokaza o injeninom
statusu propozicije, tj. da li je taj dokaz (1) u znanju i svijesti govornika i (2)
izvan svijesti i znanja govornika. Epistemika modalnost jeste potkategorija
gramatike kategorije modalnosti. Kao takva ona nuno podrazumijeva postojanje specijaliziranih formalnih sredstava kojima se izrie. Takva sredstva jesu
vanjski modifikatori propozicija, i ovdje se nazivaju operatorima epistemike
modalnosti. Oni se dijele na verbalne i neverbalne.
177
Kombinirajui kriterije koje su s jedne strane inili pet predloenih parametara za opis, a s druge postojanje formalnih jedinica izraavanja (operatora), ustanovio sam pojam epistemiki nain, kojim se koristim da oznaim
razliite vrste stava ili uvjerenja koje govornik, koristei se operatorima epistemike modalnosti, eksplicitno izrie o injeninom statusu glavne tvrdnje
ili propozicije. Utvrdio sam da u bosanskome jeziku postoji najmanje deset
epistemikih naina, i to: (1) nain uzdranog stava (deklarativ), (2) nain
pitanja (interogativ), (3) nain zakljuka (deduktiv), (4) nain pretpostavke
(asumptiv), (5) nain mogunosti (spekulativ), (6) nain sumnje (dubitativ),
(7) nain ispunjenog oekivanja (ekspektiv), (8) nain neispunjenog oekivanja (nonekspektiv), (9) nain vlastite tvrdnje (asertiv) i (10) nain tue tvrdnje
(kvotativ). Sistem ovih naina moe se podijeliti u etiri podsistema: prvi bi
inili deklarativ i interogativ, drugi deduktiv, asumptiv, spekulativ i dubitativ, trei ekspektiv i nonekspektiv, a etvrti asertiv i kvotativ. Deklarativ
i interogativ karakteristini su po tome to su tzv. apsolutni epistemiki naini, u kojima je vrijednost sudova neutralna na epistemikoj skali. Suprotno
tome, deduktiv, asumptiv, spekulativ i dubitativ jesu tzv. relativni epistemiki naini, s inherentnim svojstvom mjerljivosti na epistemikoj skali. Meu
njima tri prva (deduktiv, asumptiv i spekulativ) izdvajaju se time da jedini od
svih epistemikih naina koriste modalne glagole kao operatore. Trea podskupina (ekspektiv i nonekspektiv) ukljuuje izravno referiranje na prethodno
znanje govornika o injeninom statusu propozicije, a etvrta (asertiv i kvotativ) poiva na kriteriju izvora znanja o injeninom statusu propozicije, tj.
predstavlja epistemike naine u irem smislu.
Zakljuno se moe kazati da je u bosanskome jeziku epistemiki modus
izuzetno razvijena kategorija, to je i sasvim oekivano. Model njezina opisa
predloen u ovome radu svakako je jedan od moguih, a meni se ini i najprimjerenijim.
Literatura
Boyd, J. i J. P. Thorne (1969), The semantics of modal verbs, u: Journal of Linguistics, 5, 57-74.
Conrad, Rudi (1985), Lexikon der Sprachwissenschaftlicher Termini, Leipzig: VEB
Bibliographisches Institut
Diewald, Gabriele (1999), Die Modalverben im Deutschen, Tbingen: Niemeyer
Halliday, Michael (1970), Functional diversity in language as seen from a consideration of modality and mood in English, u: Foundations of Language, 6,
322-361
178
Hundt, Markus (2003), Zum Verhltnis von epistemischer und nicht-epistemischer

Modalitt im Deutschen, u: Zeitschrift fr germanistische Linguistik, Vol. 31,
3, 343-381
Ivi, Milka (1983), Lingvistiki ogledi, Beograd: Prosveta
Jahi, Devad, Senahid Halilovi i Ismail Pali (2000), Gramatika bosanskoga jezika,
Zenica: Dom tampe
Kratzer, Angelika (1991), Modality, u: von Stechow, A. i D. Wunderlich (ur.), Semantics: An International Handbook of Contemporary Research, Berlin: De
Gryuter, 639-650
Lambrecht, Jrgen (2009), Die epistemische Beziehung zwischen Subjekt und Welt,
Wrzburg: Knigshausen u. Neumann
Leiss, Elisabeth (2002), Explizite und implizite Kodierung von Deontizitt und Epistemizitt: ber die grammatische Musterbildung vor der Entstehung von Modalverben, u: Jezikoslovlje, 3.1-2, 69-98
Lewandowski, Theodor (1994), Linguistisches Wrterbuch 2, Heidelberg/Wiesbaden:
Quelle und Meyer
Lyons, John (1977), Semantics, Vol. 2, Cambridge: Cambridge University Press
Pali, Ismail (2007), Sintaksa i semantika naina, Sarajevo: Bookline
Palmer, Frank Robert (1990), Modality and the English Modals, London: Longman
Palmer, Frank Robert (2001), Mood and Modality, second edition, Cambridge: Cambridge University Press
Piper, Predrag, Ivana Antoni, Vladislava Rui, Sreto Tanasi, Ljudmila Popovi i
Branko Toovi (2005), Sintaksa savremenoga srpskog jezika: Prosta reenica (u redakciji akademika Milke Ivi), Beograd: Institut za srpski jezik SANU,
Beogradska knjiga, Matica srpska
Pranjkovi, Ivo (2013), Gramatika znaenja, Zagreb: Matica hrvatska
Rescher, Nicholas (1968), Topics in Philosophical Logic, New York: Humanities Press
Sili, Josip i Ivo Pranjkovi (2005), Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita, Zagreb: kolska knjiga
Stevanovi, Mihailo (1979), Savremeni srpskohrvatski jezik (gramatiki sistemi i
knjievnojezika norma) II. Sintaksa, Beograd: Nauna knjiga
Trbojevi-Miloevi, Ivana (2004), Modalnost, sud, iskaz: Epistemika modalnost u
engleskom i srpskom jeziku, Beograd: Filoloki fakultet
von Fintel, Kai (2006), Modality and Language, u: Encyclopedia of Philosophy,
second edition, edited by Donald M. Borchert, Detroit: MacMillan Reference
USA
von Wright, Georg Henrik (1951), An Essay in Modal Logic, Amsterdam: North Holland
Zveki-Duanovi, Duanka (2011), Modalnost: Motivaciona modalnost u srpskom i
maarskom jeziku, Novi Sad: Filozofski fakultet u Novom Sadu
179
A Possible Framework for Description

of Utterances with Epistemic Modality
in Bosnian
Summary
In this paper I tried to offer an appropriate framework for the description of utterances with epistemic modality in the Bosnian language (but also
applicable to other languages). Epistemic modality is here defined in the sense
which has been proposed by many authors (including Palmer 2001), i.e. as
expressing knowledge (judgment, opinion, belief) of the speaker about the
factual status of the proposition (assertion). In my opinion, the next five criteria have to be taken into account when describing epistemic modality in any
language, including Bosnian: (1) is the proposition true or false, (2) if it is true,
to what degree does the speaker believe it to be true, (3) what is the relation
between the factual status of the proposition (i.e. being true or not true) and
the speakers previous knowledge, (4) is the source of the speaker's judgment
his own knowledge and experience, (5) is the source of the speaker's judgment outside of his knowledge and experience. Epistemic modality is one of
the grammatical subcategories. It implies special formal means as its signals.
These means have the function of outside (extrinsic) modifiers of propositions,
and in this paper they are called operators of epistemic modality. Combining
the criteria which include, firstly, the suggested five parameters for description, and, secondly, the existence of epistemic operators (i.e. the formal expressions), I propose the term 'epistemic mood', which is used here to refer to
different kinds of opinions, beliefs or convictions which the speaker explicitly
states about the factual status of the proposition using epistemic modality operators. Following this method, I have established at least ten epistemic moods
in Bosnian: (1) the mood of unexpressed opinion (declarative), (2) the mood of
question (interrogative), (3) the mood of conclusion (deductive), (4) the mood
of assumption (assumptive), (5) the mood of speculation (speculative), (6)
the mood of doubt (doubtative), (7) the mood of fulfilled expectation (expec180
tive), (8) the mood of non-fulfilled expectation (non-expective), (9) the mood
of the own assertion (assertive) (10) the mood of somebody else's assertion
(quotative).
Key words: speaker, proposition, speaker's opinion about the factual
status of proposition, epistemic modality, operators of epistemic modality,
epistemic moods
181
UDK: 81'34
Mirjana POPOVI
Novi pojmovnik lingvistike govora

KLJUNE RIJEI: verbalna slika, potencijal rijei, govorna ekspresija,
kontekstualizacija govora, asocijativni rjenik
Lingvistika nauka danas postavlja u fokus leksiki potencijal rijei i duhovnost jezika, te se u tom smislu provodi redefinicija predmeta opte lingvistike
i njene terminologije u smislu konstituiranja novog pojmovnika lingvistike
govora. Priroda ovih promjena usko je povezana sa razvojem podruja koja
obuhvataju semantika, pragmatika, socijalna psihologija i kognitivne nauke.
Istraivanja su usmjerena na tipologiju konteksta i komunikaciju primjenom
kontekstualnih metoda u integralnim opisima jezika.
Uvod
Razliite upotrebe jezika uvele su, dakle, lingvistiku govora u prostore
nove retorike i stilistike, s obzirom na znaaj koji se pridaje sociolokom i
psiholokom pristupu fenomenu govora. Koliko se lingvistika time udaljava
od poetnih definicija govora, zavisi od komunikacije, strategija i planiranja
u okviru pojedinih naunih disciplina, zato se moe rei da je novi pojmovnik lingvistike govora eufemistiki po prirodi stvari i zahtijeva preciznost i
sistematizaciju pojmova na nivou diskursa kojem pripada kao konkretan oblik
jezike djelatnosti.
Govorna kompetencija priblino odgovara relativno novijem terminu
komunikativna kompetencija, koja podrazumijeva integralno znanje koda,
okruenja i vjetina govora. Lingvistiki okvir svakako je teorijski proiren u
odnosu na tradicionalne pristupe govoru, mada su pojmovi i dalje distribuirani u sistemskim relacijama svih nivoa na kojima funkcioniraju. Kada se radi
o inoviranim i novim pojmovima lingvistike govora, potrebno je vie nego
ranije naglasiti podruje upotrebe i cilj komunikacije jer vie nauka sa svog
stajalita doprinosi analitikom prouavanju govora.
182
Semiologija govora
Prije svega potrebno je sagledati i preciznije odrediti upotrebu razliitih
naziva kakvi su nomenklatura, registar, rjenik i struni termini. U filolokoj
praksi koristi se navedeni pojmovnik s obzirom na obuhvat i svrhu istraivanja unutar naunih i strunih oblasti. Tako je u Enciklopedijskom rjeniku
lingvistikih naziva pod odrednicom terminologija navedena definicija O. S.
Ahmanove:
Terminologija danoga znanstvenog podruja nije naprosto popis termina nego je to i semioloko izraavanje odreenog sustava pojmova
koji, sa svoje strane, odraava odreen znanstveni pogled na svijet.
Stoga, premda tumaenje stanovitog termina esto doputa znaajna
razilaenja meu predstavnicima razliitih lingvistikih pravaca, to ne
iskljuuje u pravilu takvih odreivanja koja bi proizlazila iz bitnih karakteristika oznaene pojave. (Simeon 1969: 607)
U citiranoj odrednici nalazi se i miljenje . Vandrijesa, koji ukazuje na
probleme katalogiziranja rijei i definiranja njihovog znaenja:
[] jezikoslovci ne smiju davati svojemu rjeniku onu strogost, kakova
se nalazi u rjeniku fizikih ili kemijskih znanosti; lingvistiki su pojmovi elastini i sadre stanoviti postotak priblinosti. (Simeon 1969: 608)
Moemo jo dodati da Vandrijes u svojoj knjizi Govor. Lingvistiki
uvod u istoriju, napisanoj oko 1914. godine, dakle prije Opte lingvistike
F. de Sosira, izlae svoju tipologiju govora uoavajui njegove emocionalne i
ekspresivne vrijednosti:
Najoptija definicija govora mogla bi biti sledea: govor je sistem znakova... meu raznim moguim govorima postoji jedan koji prevazilazi
sve ostale raznovrsnou sredstava za izraavanje kojima raspolae: to
je auditivni govor, koji se jo naziva i jezikim ili artikulisanim govorom.
[] Kod svih naroda, manje-vie, gest pojaava izgovorenu re, a u isto
vreme izraz lica i glas odraavaju oseanja i misli. (Vandrijes 1998: 15)
Artikulisani govor prati, odnosno dopunjuje vizualni govor i gestikulacija. Predmetni registar u pomenutoj knjizi upuuje na funkcionalan koncept
lingvistike govora, koji sabira znanje o jeziku prethodnih epoha a ujedno definira novi prostor istraivanja govorne djelatnosti, koja je, po njegovom sudu,
sinteza logike, afektivne i podsticajne uloge govora. S obzirom na uticaj epi183
Mirjana Popovi: Novi pojmovnik lingvistike govora
stemologije i logike u tom vremenu, moemo primijetiti da Vandrijes sagledava fenomen govora u tradiciji francuske filologije, koja naglaava socijalnu
stranu jezika:
Govor, koji je drutena pojava u pravom smislu rei, proizlazi iz drutvenih dodira. On je postao jedna od najjaih veza za povezivanje
drutava i svoj razvoj duguje upravo postojanju drutvene grupe. (Vandrijes 1998: 18)
Treba rei da ni tada nije zanemarivan psiholoki aspekt jezika i glavni
pojam u percepciji govora su ve istaknute verbalne slike. Isticano je da se
prvobitni govorni in sastoji u tome da se znaku odredi simbolika vrijednost. Tako je semiologija znaka uslovila analitiki pristup logikom govoru a
stilistiki pristup izraajnom govoru. Psiholoka istraivanja jezika povezuju
intelektualni, afektivni i podsticajni tip govora u procesu stvaranja i percepciji
akustike slike. Kognitivna psihologija skoro vijek kasnije slijedi semiologiju
govora u vezi s odnosom miljenja i govora preko pojmova kakvi su mentalni
leksikon i asocijacije (Kosti 2004: 102). Druga, ontoloki usmjerena kola
inaugurira teoriju govornih inova u duhu nove retorike. Kognitivni i retoriki
doprinosi u inoviranju pojmovnika lingvistike govora vide se i u pojaanom
interesu za komunikativnu i stilistiku markiranost govornih jedinica.
Kada je u pitanju predmet lingvistike govora, moramo pomenuti da je
teorijski koncept F. de Sosira znatno dopunjen skoranjim objavljivanjem njegove zaostavtine u knjizi Spisi iz opte lingvistike, koju su priredili i izdali
Simon Buke i Rudolf Engler u saradnji sa Antoanetom Vel u Parizu 2002.
(Sosir 2004). U svjetlu ove zaostavtine, ini se da su ranija izdanja Sosirovog
Kursa opte lingvistike, ukljuujui i kritiko izdanje Tulija de Maura, prenaglasila funkcionalno polje jezika u odnosu na govor, a time Sosirovo shvatanje jezike djelatnosti unekoliko pojednostavili.
U svakom sluaju, Sosirova terminologija znatno je manje iskljuiva
nego to je dosad smatrano. Razmatranja o govoru proirio je na pitanja o humanistikim sistemima, te je nauku o jeziku kvalifikovao disciplinom unutar
filozofije jezika. Predmet i sutina lingvistike definirani su kroz entitet koji
povezuje oblik i ideju:
etajui se, bez ikakve rei, ureem neki znak u drvo, iz istog zadovoljstva. Osoba koja ide za mnom trai ideju tog znaka, i ona mu obavezno
pripisuje dve-tri ideje, iako ja nisam imao nikakvu drugu osim da uinim znak tajanstvenim ili da se zabavim.
184
Svaka materijalna stvar je za nas ve znak: to jest, impresija koju vezujemo za druge, a meterijalna stvar se pojavljuje kao neophodna. Jedina
osobenost jezikog znaka je u tome to on ostvaruje jasniju vezu od
svake druge i moda e se uvideti da je to najsavreniji oblik ujedinjavanja ideja koje se moe ostvariti samo na konvencionalnoj somi. (Sosir
2004: 110)
Sosir je oznaio govorni jezik kao mjesto promjena bilo fonetske bilo
gramatike (analoke) prirode jer je po njemu govor ishod drutvene aktivnosti, nametnut mimo svih izbora. Smatrao je da su znak i znaenje podjednako
semioloke realnosti kao dva oblika istog pojma svijesti. Govor je istovremeno
primjena i generator jezika: Jezik i govor su jedna ista stvar; jedno je uoptavanje drugog (Sosir 2004: 138). Istakao je naelo kontinuiteta ili nune
neprekidnosti kao prvu zakonitost prenosa ljudskog govora.
Kontekstualizacija govora
Navedene pojedinosti govore u prilog injenici da je semiologija znaka otvorila prostor semiologiji kultura, a u podruju znaenja filozofskom
tumaenju znaenja izmeu rijei i stvari. U tom smislu pred nama je novo
iitavanje Ogden-Riardsove studije o znaenju i uticaju jezika na misao (Ogden-Riards 2001). To se posebno odnosi na dodatak O kontekstima u pomenutoj studiji, napisanoj 1923. godine, a zatim na Ostinovo i Serlovo tumaenje
govornih inova (Ostin 1994, Serl 1991).
Teorija govornih inova donijela je niz novih termina mada je veina porijeklom iz antike retorike, ali sada u kontekstu komunikacije gdje se govorni in predstavlja cjelinom koja se sastoji od simultanih dijelova lokucijskog,
ilokutivnog i perlokutivnog ina. U vezi s tim sistemski su opisani relevantni termini kakvi su dijalog, situacija, norme, uloge, oekivanje, govorni in,
koherencija, kao i pravila i strategije unutar komunikacijskog polja govornih
inova (Ivaneti 1995: 13). Nauna prezentacija pojmova lingvistike govora,
odnosno jezikog djelovanja, ukljuuje namjeru govornika, motivaciju i cilj
komunikacije, a iz teorije diskursa uzima se kao jedinica analitike procedure
tekst, ili nadreenine cjeline koje se ne mogu objasniti na nivou reenine
gramatike. U studiji O tekstu obuhvaeno je 87 termina (pojmova) koji se
koriste u podruju lingvistike teksta, a novija tumaenja su data uz pojmove
diskurs, govor, ilokucijski in, intencionalnost, implicitnost, anafora, katafora,
rekurencija, konektor, koneksija, kontekst (Glovacki-Bernardi 2004: 21). Namee se zakljuak da su brojni pojmovi jezike djelatnosti poznati odranije iz
185
retorike i filologije, ali su novi teorijski koncepti uspostavili svoju mreu pojmova, ija se znaenja kreu u funkcionalnim poljima semantike i pragmatike.
U prilog prethodnom zakljuku moemo navesti studiju Kognitivna
psihologija, u kojoj su relevantna dva obimna poglavlja o percepciji govora i
kognitivnoj obradi pojedinih oblika i spojeva rijei (Kosti 2010). Posebna panja je posveena percepciji govora i uticaju konteksta, mentalnom leksikonu i
restriktivnim pravilima konverzacije. Kognitivne nauke su preko gramatikog
i psiholingvistikog opisa jezika unijele u lingvistiku niz osavremenjenih pojmova kao to su mentalna vizualizacija, efekat simbolike distance, ulna memorija, kognitivni modeli obrade rijei, komunikacijski modeli i drugo. Ovim
pristupom, zapravo, otvorena je nova rasprava o odnosu jezika i miljenja,
koja u pozadini ima poznate stavove o jezikim i logikim strukturama (Pijae
1979, Vigotski 1977).
Kognitivna analiza govora

Doprinos pojmovniku lingvistike govora jeste i niz protumaenih kognitivnih termina kao to su verbalne asocijacije, konceptualizacija emocija, govorna ekspresija, jezika linost, pla novoroeneta, apat, patologija
govora. U monografijama Instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju
govora u Beogradu objavljeno je vie radova u kojima se govor prouava kao
interpersonalna komunikacija sa stanovita neurolingvistike i eksperimentalne fonetike (Koruga 2005: 125, Markovi 2003: 19, Piper 2004: 25).
Miljenja smo da leksikografski opis verbalnih asocijacija u rjeniku
mora biti rezultat interdisciplinarnog prouavanja govora. Asocijacija je, zapravo, psiholoki pojam koji je u teoriji i metajeziku lingvistike dobio ira
znaenja od verbalne slike u Vandrijesovoj studiji o govoru. Glavni pravci prenoenja asocijacija iz psihologije u lingvistiku odnose se na prouavanje funkcionalnih polja leksema i izradu asocijativnih rjenika. Verbalne asocijacije
grade mreu pojmova prema prototipinom znaenju pojma, putem metafore
i metonimije, a najee je osnova iroka polisemija rijei. Na primjer, asocijacije uz leksemu dlan su ruka, sudbina, aka, gatanje, linija ivota, novac,
budunost, kap vode, prositi, putokaz, udarac, vatra, vlanost; uz leksemu
dobroduan asocijacije su dobar, naivan, dareljiv, lud, poten, propao. Asocijativni rjenici pokazuju paradigmatske asocijacije unutar tematskih grupa.
esto su to stereotipi o karakternim osobinama pojedinaca i naroda, te u tom
smislu slue kao graa u etnolingvistikim prouavanjima. Pojmovi kao to
su jezika slika, prototip, stereotip, konceptualna metafora i gender pripadaju
186
nomenklaturi moderne lingvistike i predstavljaju simbolizacije realnog svijeta u jeziku (Popovi 2008: 9).
Kontekstualizacija govora donijela je interpretaciju kognitivnih pojmova kao to su okvir, scenarij, bazni domen, perspektivizacija, ime je omogueno da se jezike strukture analiziraju u skladu sa strategijom posmatraa
referentnog dogaaja. Kognitivna teorija smatra da je jezika slika stvarnosti
zasnovana na ulnoj percepciji i antropomorfnom shvatanju svijeta. Naroito
se intenzivira prouavanje leksike i frazeologije jer su ovi slojevi jezika najpodloniji promjenama, pa se tu najbolje vide kontakti izmeu jezika, drutvene i kulturne promjene i ivi procesi koji imanentno pripadaju govoru.
Niz psiholokih pojmova tipa stimulus-reakcija pripada nivoima asocijativne gramatike. Prvi nivo je semantiko-sintaksiki, dakle nivo gramatike; drugi je kognitivni i odgovara nivou jezike slike svijeta, a trei nivo je
pragmatiki i predstavlja odnos izmeu ovjeka i okruenja (Piper 2005: 46).
Istraivanje konteksta odnosi se prije svega na analizu verbalnog konteksta, situacione kategorije i kontrastivnu analizu (avi 1985, Kalogjera 1987, Savi
1993). Korpusna lingvistika je relativno novijeg datuma, ali je dala znaajan
doprinos kada je u pitanju izbor grae i statistika obrada podataka. Reprezentativnost jezikog korpusa je relevantan kriterij u izboru jezikog uzorka
koji u najveoj mjeri preslikava odnose vjerovatnoa u mentalnom leksikonu:
U zavisnosti od namene, jeziki korpus moe biti uzorak govornog ili
pisanog jezika. U oba sluaja osnovni problem je odreivanje jezike
populacije na osnovu koje bi se konstruisao uzorak. Problem uzorkovanja govornog jezika je u tome to nije sasvim jasno od kojih se funkcionalnih stilova ovaj vid jezikog ispoljavanja sastoji. Stoga se kriterijumi
ukljuivanja razliitih funkcionalnih stilova u postojee korpuse govornog jezika u velikoj meri razlikuju. (Kosti 2004: 99)
Jeziki korpus ukljuuje razliite kontekste govora, pri emu bi konteksti preslikavali jeziku situaciju nekog perioda i obuhvatali razliite funkcionalne stilove u jednakoj proporciji za svaki funkcionalni stil. Ponekad je
potrebno uzeti u obzir poduzorke, odnosno pomone korpuse radi proporcionalnog uzorkovanja.
Semantiki potencijal rijei

Lingvistika govora prouava glasovni, morfoloki i lingvistiki identitet
znaka. Ponovo se vraamo na Sosirove rukopise iz zaostavtine u kojima su
187
revidirana neka njegova ranija gledita i u vezi sa dvojnom sutinom jezikog

znaka. Navedimo ovom prilikom Sosirovo miljenje da se semantiki potencijal rijei ostvaruje samo u koegzistenciji sa drugim terminima, a govorni jezik
je nominovan kao mjesto promjena:
Sve promene, bilo fonetske bilo gramatike (analoke) iskljuivo se deavaju u govornom jeziku. Inovacija se stvara u improvizaciji, dok govorimo, i otuda prodire bilo u lini trezor sagovornika ili govornog lica,
ali u svakom sluaju nastaje u razgovornom jeziku. (Sosir 2004: 93)
Dakle, jedna rije, znak, ograniena je prisustvom drugih znakova i
uzaludno je tragati za ukupnim znaenjem, te rjenik, vokabular, terminologija, nomenklatura, pojmovnik, registar i tezaurus samo na odreen nain
predstavljaju klase rijei i pripadajue predmetno polje. Poznato je da se potencijalne vrijednosti leksema iskazuju tvorbeno, semantiki, redom rijei i
intonacijom. Jo je Sosir primijetio da je rije dua u nekom domorodakom
idiomu bliska rijeima dah ili disanje (Sosir 2004: 75). Kulturoloki opseg pojma izgleda da je najtee odrediti jer ukljuuje domene vanjezikog konteksta,
budui da jezicima upravljaju principi koji su sadrani u samoj ideji govora,
implicitno kao unutranje ili duhovno jeziko stvaranje:
Jedina prava stalnost u jeziku jeste promena. Nje ima u statikom stanju
jezikom koje je samo relativno tako, a moe je biti i u svakom govornom
ostvarenju namenjenom uzajamnom sporazumevanju. im promene toliko vladaju jezikim stanjima, nesumnjivo je da one nisu proizvoljne.
One zavise od veze jezikih injenica sa duhovnom prirodom ovekovom i od duhovnih uslova koji su im u osnovici. (Beli 1998: 336)
Believa razmatranja o jezikoj prirodi i jezikom razvitku nastala su u
okvirima stavova tadanjeg vremena. Njegova zapaanja o jezikim konstantama i potencijalnoj vrijednosti rijei, posebno isticanje slinosti u strukturama svih jezika, i danas su nezaobilazna u tokovima lingvistike misli o jeziku
i govoru. Materijalna i duhovna strana govora opisivane su psihofiziki i bioloki. Odnos izmeu rijei i stvari najpriblinija je slika udesnog nanosa koji
su ostavile kulture uinivi ovaj problem ponajvie ontolokim i etimolokim
(Fuko 1971: 375, Humbolt 1991: 156).
Moemo rei da je identitet znaka konvencionalne prirode jer rije nezavisno od konteksta u kojem je upotrijebljena postoji sa svim svojim znaenjima, ali tek u kontekstu u odreenim okolnostima otkriva se njeno puno
188
konceptualno i kontekstualno znaenje. Od raznih znaenja jedne rijei u

svijesti se javlja samo ono koje je odreeno kontekstom. Podsjetimo da novi
pojmovnik lingvistike govora svojim nominacijama jezikih procesa i stanja,
te opisom gramatikih sistema, prua uvid u razliite domene teorijske i primijenjene lingvistike, ali neosporno u irim okvirima kognitivnih nauka i komunikativnih sistema.
Zakljuak
Koncept lingvistike govora u ovom radu uslovno smo nazvali novim
pojmovnikom da bi se naglasile promjene, ali i veze u oblastima semiologije
govora, kontekstualizacije govora, kognitivne analize i gramatike koja u prvi
plan stavlja semantiki potencijal rijei i komunikativnu kompetentnost govornika.
Uporeivanjem pojmova teorijske i primijenjene lingvistike u vezi sa
definiranjem i opisom govora mogu se primijetiti razliite procedure i strategije koje se odnose na analizu jezike djelatnosti, koja obuhvata u prvom redu
artikulirani govor. Lingvistika govora je dio nauke o jeziku, ali i dio nauke o
drutvu i ovjeku. Istraujui doseg i smisao govora naunici su obino izdvajali svoje podruje i segmentirali probleme, a nakon toga javljala se kao
neminovna injenica da je govor vrlo sloen fenomen koji ni jedna izdvojena
disciplina ne moe dostatno objasniti. Sa jedne strane oduvijek je bila prisutna
tenja ka hermetinoj kategorizaciji pojmova, a sa druge strane razliite funkcije i upotrebe jezika nametnule su potrebu za redefinicijom lingvistike govora
u pravcu sociologije komunikacije i kognitivne psihologije.
U radu je dat jedan pogled na razvoj i irinu pojmova u predmetnom i
funkcionalnom polju lingvistike govora. Upravo klasifikacije pojmova pokazuju koliko se razliitih nauka i disciplina bavi govorom i koliko je potreban
integralan opis govora.
Literatura
Beli, Aleksandar (1998), Opta lingvistika (prireiva Milka Ivi. Izabrana dela
Aleksandra Belia, t. 1). O jezikoj prirodi i jezikom razvitku, knj. 1 i 2. Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd.
avi, Edita (1985), ur. Kontekst u lingvistici i nastavi jezika, Zbornik radova, Drutvo za primenjenu lingvistiku Srbije, Beograd.
Fuko, Miel (1971), Rijei i stvari. Arheologija humanistikih nauka, preveo N. Kova, Nolit, Beograd.
189
Glovacki-Bernardi, Zrinjka (2004), O tekstu, kolska knjiga, Zagreb.

Humbolt, Vilhelm fon (1991), Spisi iz antroplogije i istorije, prevela M. Popovi, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Novi Sad Sremski Karlovci.
Ivaneti, Nada (1995), Govorni inovi, Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta
Sveuilita u Zagrebu, Zagreb.
Kalogjera, Damir Mikuli, Gordana (1987), ur., Jezini varijeteti i nastava jezika,
Zbornik radova, Drutvo za primijenjenu lingvistiku Hrvatske, Zagreb.
Koruga, uro (2005), Psiho-bio-fizike osnove govornog komunikacionog sistema,
u: Jovii, T. S., Sovilj, M., ur., Govor i jezik. Fundamentalni i primenjeni
aspekti jezika i govora. 123129, Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora, Beograd.
Kosti, Aleksandar (2004), Reprezentativnost jezikog korpusa i mentalni leksikon,
u: Jovii, T. S., Sovilj, M. ur., Govor i jezik. Interdisciplinarna istraivanja
srpskog jezika: I, 98112, Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju
govora, Beograd.
Kosti, Aleksandar (2010), Kognitivna psihologija, Zavod za udbenike, Beograd.
Markovi, Prvoslav (2003), Govor kao dominantna funkcija u interpersonalnoj komunikaciji i emotivni izraz, u: Sovilj, M. i drugi, ur., Govor i jezik. Interdisciplinarna istraivanja srpskog jezika, 1521, Institut za eksperimentalnu
fonetiku i patologiju govora, Beograd.
Ogden, arls Kej Riards, Ajvor Armstrong (2001), Znaenje znaenja. Prouavanje uticaja jezika na misao i nauka o simbolizmu, Izdavaka knjiarnica
Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci Novi Sad
Ostin, L. Don (1994), Kako delovati reima, preveo M. Radovanovi, Matica srpska,
Novi Sad.
Pijae, an (1979), Epistemologija nauka o oveku, preveo M. Milinkovi, Nolit, Beograd.
Piper, Predrag, Dragievi, R., Stefanovi, M. (2004), Teorijski i deskriptivni aspekti prouavanja verbalnih asocijacija u srpskom, u: Jovii, T. S., Sovilj, M., ur.,
Govor i jezik. Interdisciplinarna istraivanja srpskog jezika: I, 1935, Institut
za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora. Beograd.
Piper, Predrag Dragievi, R. Stefanovi, M. (2005), Asocijativni renik srpskoga
jezika, Beogradska knjiga, Slubeni list SCG, Filoloki fakultet, Beograd.
Popovi, Ljudmila (2008), Jezika slika stvarnosti. Kognitivni aspekt kontrastivne
analize, Filoloki fakultet, Beograd.
Savi, Svenka (1993), Diskurs analiza, Univerzitet u Novom Sadu Filozofski fakultet, Novi Sad.
Serl, Don (1991), Govorni inovi: ogled iz filozofije jezika, prevela M. uki, Nolit,
Beograd.
Simeon, Rikard (1969), Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, Matica hrvatska,
Zagreb.
190
Sosir, Ferdinand de (1996), Kurs opte lingvistike. Kritiko izdanje priredio Tulio de
Mauro, preveli s francuskog i italijanskog D. Toanac-Milivojev, M. Arsenijevi, S. Guduri i A. uki. Redaktor prevoda D. Toanac-Milivojev, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci Novi Sad.
Sosir, Ferdinand de (2004), Spisi iz opte lingvistike, prevele s francuskog D. Toanac-Milivojev, S. Guduri i N. Graovac, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Novi Sad.
Vandrijes, ozef (1998), Govor. Lingvistiki uvod u istoriju, prevele s francuskog P.
Vlahovi, S. Guduri, N. Miloevi i Lj. Vlahovi-Miki, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci Novi Sad.
Vigotski, Lav (1977), Miljenje i govor, preveo J. Janiijevi, Nolit, Beograd.
A New Glossary of the Linguistics of Speech

Summary
Linguistic science of today focuses once again on the linguistic potential of words and the spirituality of language. In this way, it redefines the subject of general linguistics and its terminology, and constructs a new glossary
for the linguistics of speech. The nature of these changes is closely related to
the development of research areas covered by semantics, pragmatics, social
psychology and cognitive sciences. Contemporary linguistic research tends to
focus on context typology and communication, by applying contextual methods in integral language descriptions. Different language usages have placed
the linguistics of speech in the context of new rhetoric and stylistics, due to
the importance attributed to sociological and psychological approaches to the
speech phenomenon. The degree to which linguistics departs from its initial
definitions depends on communication, strategies, and planning within particular scientific disciplines. For this reason, it can be stated that a new glossary for the linguistics of speech is in itself euphemistic, and as such requires
a precise and systematic approach regarding the level of discourse to which
it belongs, as a concrete form of linguistic activity. Speaking competence
approximately corresponds to the relatively recent term of communicative
competence, requiring an integral knowledge of the code of the language,
191
the environment and the ability to speak. There is no doubt that the linguistic
context has been theoretically broadened in relation to traditional approaches
to speech, although its terms are still distributed in systemic relations of all the
levels on which they function. As far as innovative and new terms of the linguistics of speech are concerned, it is more necessary than ever to emphasize
the fields of their use and their communicative aims, since several sciences,
each from its own aspect, are currently contributing to the analytical research
of speech.
Key words: verbal image, word potential, speaking expression, speech
contextualization, association dictionary
192
UDK: 81'373: [784.66
Amela EHOVI
Razgovorna leksika i njena funkcija

u hip-hop pjesmama
KLJUNE RIJEI: hip-hop, razgovorna leksika, tabu-rijei, psovke, pejorativi, vulgarizmi, ekspresivi
U radu se istrauje zastupljenost i funkcija razgovorne leksike u hip-hop pjes
mama. Uoena je velika prisutnost vulgarizama, argonizama i psovki, to i ne
udi s obzirom na injenicu da se ovim pjesmama esto iskazuje socijalni bunt
i otpor drutvenim normama.
ibanje jezikom je esto otrije od udarca biem.
(Huston 2011: 77)
1. Uvod
Hip-hop je kulturno-muziki pravac nastao u SAD-u u kasnim sedamdesetim godinama 20. stoljea, a njegovim nositeljem i ujedno promotorom
smatra se afroameriko stanovnitvo. U naoj sredini hip-hop ima nekoliko
znaajnih predstavnika, ali se, i pored toga, za njega ne moe kazati da je iroko zastupljen, naroito kada se poredi s nekim drugim muzikim pravcima.
Iz tih razloga, za korpus rada odabrali smo pjesme najznaajnijeg bosanskohercegovakog hip-hopera Ede Maajke, emu je doprinijela i njihova aktuelnost i podesnost za lingvistiku analizu. Naime, differentia specifica hip-hopa
jesu njegovi drutveno angairani tekstovi i razgovorna leksika koja izlazi van
okvira norme, a nju u prvom redu ine brojni argonizmi, vulgarizmi i psovke,
to potvruje i analizirani korpus. Svakako, u ovom radu se u prvi plan stavlja
njihova funkcionalnost u navedenom korpusu, a time posredno i u hip-hopu,
budui da se moe pretpostaviti neka intencija koja stoji iza takve upotrebe. U
emu bi se ona ogledala? Iako odgovor na ovo pitanje ne moe biti jednoznaan, u nastavku rada pokuat emo odgovoriti na njega.
193
Amela ehovi: Razgovorna leksika i njena funkcija u hip-hop pjesmama
2. Simbolika otpora jezikom

Kada se govori o hip-hopu i njegovim autorima, esto se naglaava njihova sklonost ka necenzuriranoj upotrebi tabu-rijei, to se tumai sredstvom
privlaenja panje sluaoca i izazivanja oka. No, ako se sloimo sa Allanom i
Burridge da ne postoji apsolutni tabu, jer nita nije tabu za sve ljude, pod svim
okolnostima, za sva vremena (2007: 9), onda se ta konstatacija moe primijeniti
i na jezik, odnosno neke jezike realizacije koje se obino nazivaju tabu-rijeima.
Posmatrana iz tog ugla, upotreba takozvanih tabu-rijei u hip-hopu nipoto nije
tabu naprotiv, ona je pokazatelj odreenog stava, koji se nipoto ne moe ukalupiti u kriterije utivosti srednje klase (middle-class politeness criterion MCPC),
o kojima ovi autori vrlo uvjerljivo govore (2007: 54)1. Upravo suprotno, njihovo je
naruavanje nain na koji hip-hop autori pokuavaju razotkriti i razobliiti drutvenu stvarnost u kojoj ivimo i u koju smo duboko uronjeni, koliko god toga bili
pojedinano svjesni. Kako je ta realnost anomalija neke bolje stvarnosti u kojoj,
naalost, ne ivimo, postavlja se pitanje koliko je opravdan zakljuak drutvenog
komentatora Phillipa Adamsa da ivimo u vremenima narastajuih potreba za
finoom (niceness) (1997: 19, prema: Allan Burridge 2007: 105).
U tom kontekstu, upotreba takozvanih tabu-rijei u hip-hop pjesmama
zaista se moe i mora posmatrati kao vid otpora takvoj drutvenoj stvarnosti,
i to na jedini mogui nain putem jezika, ime Austinovo How to do things
with words dobiva svoje potpuno ovaploenje. Stoga se u nastavku rada pristupa njihovoj analizi.
2.1. Ima li u hip-hopu tabu-rijei?

Najtipiniji reprezentant tabu-rijei, iz ugla standardnog jezika, zasigurno su psovke, koje su nesumnjivo veoma prisutne u hip-hop pjesmama. No,
one u ovim pjesmama funkcioniraju kao argon autentinosti (Bazdulj 2011:
143) kad ono to se eli rei ne staje ni u politiki komentar ni u larpurlartistiki haiku (Isto). Pjesma Mater vam jebem jedna je od takvih pjesama ona
dokumentaristiki govori o poratnoj stvarnosti, a psovka u njenom naslovu preobraava se u krik pojedinca nemonog da se izbori sa tom i takvom realnou.
Majka je i inae najei objekat psovanja u naem jeziku,2 zbog ega ne
udi takva praksa i u hip-hopu, a ene su openito mnogo ee objekat nego
1 Oni ukazuju na to da su MCPC (su) odreeni time ta bi se smatralo utivom formom u
oslovljavanju poznanika suprotnog spola, u formalnoj situaciji u okruenju srednje klase
(2007: 54). Oigledno, to ni u kom sluaju nisu kriteriji kojima se rukovode hip-hoperi.
2 Potvrde za bosanskohercegovaki dramski korpus vidjeti u ehovi 2012: 126.
194
subjekat uvreda i psovki3 (Huston 2011: 75). Meutim, u ovom muzikom

pravcu zapaa se i istovremena tendencija ka (nemonotonoj) upotrebi i drugih,
veoma raznovrsnih objekata psovanja. Naime, psuje se sve od politiara do
drugih muziara:
...jebo te Tito... (Bomba)
Ama vlado, jebo ga ti (Draga moja vlado)
Jebo vladu, jebo politiku/jebo u saboru/jebo sve njih redom (Draga
moja vlado)
Jebo pare, jebo trebe (Minimalni rizik)
...jebo burzu, od nje ima samo stres (Para na paru)
...jebo li vas onaj upak Eminem/da vas jebo (Prikaze)
ta je funkcija ovakvog i ovolikog psovanja? Odgovor na to pitanje ne
mora, a moda i ne moe, biti jednoznaan, ali podatak iz jedne studije navodi
na razmiljanje u njoj se tvrdi kako psovanje nije samo uobiajena reakcija
na bol, ve samo sobom funkcionie kao analgetik, zbog ega autor ove studije, po zanimanju psiholog, preporuuje ljudima da psuju kada se povrijede
(prema: Kosti 2011: 72). Da li iz toga moemo iitati katarzino djelovanje
psovke kao odgovor na stanje u drutvu?
S druge strane, ruenje bilo kakvih tabua, pa tako i jezikih, uvijek je
okantno za one koji prisustvuju tom inu, a za njegove aktivne sudionike to
moe biti i nain ulaenja u mo ili, barem, stvaranja dojma moi. Jezik, u
svjetlu takvih ciljeva, prestaje biti politiki korektan i postaje seksistiki, rasistiki itd., te se, zahvaljujui tome, nesmetano mogu koristiti pejorativne
lekseme za pripadnike odreenih nacija, etnikih i seksualnih manjina, openito, za pripadnike marginaliziranih grupa, to pokazuju sljedei primjeri:
...jebem mu mater balijander (Moj cijeli ivot)
Da sam cigan, pa ta da jesam (Jadranka)
...svi pljuju minkere, glume niggere (Klie)
Nemoj se bojat, nisam peder (Babo moj)
Il uvale ti pederi na rimu cenzuru/Ko flaster na usta (Cenzura)
...mace vole face (Faca)

Kujo glupa (Glupa kujo)
3 Stoga ne udi zakljuak nekih autora kako su psovke (su) naelno muka stvar i prenosnik
mizoginije (Kosti 2011: 64).
195
No, upravo predimenzioniranom upotrebom takvih leksema hip-hoperi izvrgavaju ruglu tendenciju ka politiki korektnom ponaanju, jeziku i
sl. koja postaje globalni imperativ, dok se istovremeno ljudska prava kre
vie nego ikad. Da li se onda zakljuci o istinskoj opscenosti rasnih i etnikih
komentara u dananje vrijeme mogu smatrati jedino prihvatljivim ili je njihova jedina mjera injenica da upotreba ovih komentara moe izazvati pravne
posljedice (Allan Burridge 2007: 107).
Dakako, i druge lekseme mogu imati znaajnu ulogu u okiranju javnosti. Vulgarizmima u tom smislu zasigurno pripada poasno mjesto, a oni se u
hip-hop pjesmama preteno odnose na nazive za muki i enski spolni organ i
na sve lekseme kojima se izrie spolni in:
Boli me kurac, moj je stan (Nikad vie)
Bole nas kite (Mater vam jebem)
...al na Fejsu ima muda (Facebook)
Upravo se upotrebom ovih leksema postie jai perlokutorni efekat
(ipka 1999: 37), te one postaju vrsta intenzifikatora. Osim toga, kao pokazatelj diskursa drutvene margine, ove lekseme mogu imati i identifikacijsku
ulogu (ipka 1999: 68).
Zanimljivo je da leksema za enski spolni organ mnogo ee nego njen
antipod oznaava osobu s negativnim karakternim osobinama:
Budi muko, piko, nemoj plakat poput ene (Blaena tiina)
...na ulici bio pika (Facebook)
...jer nisam pika/pa te tuit neu (Glupa kujo),
a mnogo rjee oznaava same ene.
...gledat pike po danu (Draga moja vlado),
u emu neki autori vide sliku patrijarhalne balkanske kulture (ipka 1999: 34).
Nazivi za spolni in upotrebljavaju se u osnovnom znaenju:
...ja to buraz jebem (Bomba)
...daj mi para za auto/da neto pojebem (Draga moja vlado),
196
ali i metaforino vrlo esto u prefiksalnim izvedenicama:

Maajka ima da najebe (u znaenju nastradati) (Obeana rije)
Facebook mu sjebao obitelj (u znaenju unititi) (Facebook)
Sjebae mi haman cijelo ovo vee (u znaenju upropastiti) (Djed Mraz)
Dok me jedan bradati/nije poo zajebavat (u znaenju provocirati)
(Babo moj)
Glagolski pridjev trpni od ovoga glagola u osnovnoj formi ima funkciju
ekspresiva, kojim se izrie revolt stanjem u drutvu:
Oko mene propalice, ubojice, jebena stoka (Faca)
...da je ustvari sa jebene pijace (Faca)
Svakom jebenom smradu/razbit u arkadu (Glupa kujo)
...i za jebeni lunch-paket (Nikad vie)
...tri jebene sezone (Nikad vie)
3. Zakljuak
Psovke i vulgarizmi tradicionalno se smatraju tabu-rijeima, to je iz
ugla standardnog jezika i standardnojezike politike zasigurno tano. Meutim, u hip-hopu navedeni kriteriji nisu primjenjivi budui da je upotreba ove
leksike njegova konstanta, gotovo moemo kazati, njegova lina karta. U
tom smislu, one predstavljaju vrstu norme tipine za ovaj muziki pravac,
ali i sredstvo kojim se, okiranjem javnosti, izraava otpor malograanskim
standardima i oekivanjima a, posljedino, i revolt stanjem u drutvu. Stoga
ove lekseme u hip-hopu prvenstveno imaju ekspresivnu ulogu, a povremeno,
kao markeri diskursa drutvene margine, one imaju i identifikacijsku ulogu.
Izvori
Edo Maajka, album Sluaj mater
Edo Maajka, album No sikiriki
Edo Maajka, album Stigo umur
Edo Maajka, album Balkansko a nae
Literatura
Allan, Keith, Kate Burridge (2007), Forbidden Words, reprinted edition, Cambridge
University Press, Cambridge.
197
Bazdulj, Muharem (2011), Psovka, bloody psovka, Sarajevske sveske 3536, 141145.
Biti, Marina, Diana Grguri (2010), Tvornica privida, Adami d.o.o. i Facultas, Rijeka.
Fairclough, Norman (1991), Language and Power, Longman Group, London.
Huston, Nancy (2011), Agresija i jezik, Sarajevske sveske 3536, 7584.
Jay, Timothy (1992), Cursing in America, John Benjamins Publishing Company, Philadelphia Amsterdam.
Kosti, Predrag (2011), Indeks opsovanog, Sarajevske sveske 3536, 5474.
Milutinovi-Bojani, Sanja (2011), Umiljavanja i est, ili, ta biva kad se jezik raz(o)ara, Sarajevske sveske 3536, 4752.
Muratagi-Tuna, Hasnija (2005), O vulgarizmima u nekim knjievnim djelima,
Lingvostilistike interpretacije, Almanah, Podgorica, 267280.
Risti, Stana (2010), Diskurs psovki u srpskom jeziku, u: Vera Vasi, ur., Diskurs
i diskursi, zbornik u ast Svenki Savi, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, Novi Sad, 195212.
Savi, Svenka (1995), Istraivanje savremenog gradskog kompleksa: upotreba psovki u konverzaciji, Nauni skup slavista u Vukove dane 24/1, Beograd, 131137.
ehovi, Amela (2012), Jezik u bosanskohercegovakim dramama, Institut za jezik,
Sarajevo.
ipka, Danko (1999), Opscene rei u srpskom jeziku, Centar za primenjenu lingvistiku i Prometej, Beograd Novi Sad.
Vasi, Vera, ur., (2010), Diskurs i diskursi, zbornik u ast Svenki Savi, Filozofski
fakultet Univerziteta u Novom Sadu, Novi Sad.
Lexis in Conversation and its Function

in Hip-Hop Songs
Summary
Swearwords and vulgarisms are traditionally considered to be taboo
words, which is indeed true when observed from the perspective of standard language and standard language policy. However, in hip-hop, the criteria
mentioned above are not applicable since the usage of such lexis is a constant
feature or, more precisely, the ID of the genre. In that sense, the lexis of
swearwords and vulgarisms is a norm typical for the music genre, but also
198
a means to shock the public by protesting against the Philistine mentality and
expectations, and consequently, revolt against the society as such. Therefore,
the role of such lexemes in hip-hop is primarily expressive. At times, they
have an identification role, when observed as discourse markers found on the
margins of the society.
Key words: hip-hop, lexis in conversation, taboo words, swearwords,
pejorative terms, vulgarisms, expressives
199
UDK: 811.163.4*3'33
Elma DURMIEVI-CERNICA
Pueritivi u bosanskome jeziku

KLJUNE RIJEI: djeiji govor, bosanski jezik, pueritivi, sekundarni pueritivi, hipokoristici, deminutivi, rjenik, norma
U radu se razmatra nastanak pueritiva te njihova upotrebna vrijednost (semantika, semiotika i pragmatika) kod djece i odraslih. Upravo kroz jezik i govor
odraslih oni postaju sekundarni pueritivi, te kao takvi zasluuju analizu na
svim lingvistikim nivoima. Takoer, prouava se i da li su pueritivi zastupljeni u rjenicima bosanskoga jezika, te kakav je njihov normativni status.
1. Uvod
Pueritivi ili pueritivni pragmemi1 jesu govorne jedinice to ih koriste
djeca, ali i odrasli u komunikaciji s bliskim osobama i kunim ljubimcima
(Pintari 2002: 172). Govor upuen maloj djeci je specifian: odlikuju ga kratki i jednostavni iskazi, rijei od milja, intonacija je promjenjiva, tonovi njeni,
a tempo spor.2
Vano je naglasiti da je 70-ih i 80-ih godina prolog vijeka Institut za
lingvistiku u Novom Sadu tzv. novosadska grupa3 aktivno i intenzivno prouavala djeiji govor. Odrana je 1971. godine i meunarodna konferencija
Modeli u sintaksi dejeg govora. Djeijem govoru uglavnom se pristupalo iz
ugla pedagogije, psihologije (kasnije psiholingvistike) i medicine (razliiti poremeaji govora). Lingvistiki, tj. pragmalingvistiki pristup djeijem govoru itekako je interesantan, upravo zbog vieslojnosti ili multikodnosti izraza
(Pintari 2002).
S obzirom da bosnistika lingvistika oskudijeva radovima posveenim
pragmatikim/pragmalingvistikim temama, (pueritivima, itekako), smatramo
da e rad biti podsticaj za intenzivnije bavljenje primijenjenom lingvistikom.
1 Pojam preuzet od N. Pintari (2002). Zanimljivo je da puer (lat.) ima dva znaenja: dijete i
djeak. Djevojica na latinskom je puella. Da ne bismo ulazili u gender rasprave, u kontekstu ovog rada, porijeklo termina iskljuivo emo vezati za prijevodni oblik dijete.
2 Vidjeti vie u Vasi, 1968, 1971. i 1976.
3 Novosadsku grupu ine: Melanija Mike, Svenka Savi i Mirjana Joci.
200
2. Korpus i izvori
Svaka rije koju dijete izgovori (na samo sebi svojstven nain) jeste
pueritiv. Veoma je vano insistirati, u pragmatikom smislu, na posebnosti
djeijeg izraza. Fonetsko-fonoloki sistem djeteta jo nije dovoljno razvijen,
morfoloki i sintaksiki aspekt posebno, a semantiki, pa i semiotiki aspekt
pridruivanje znaenja odreenom pojmu, posebno su interesantni.4 Na rad
utemeljili smo na istraivanju i analizi govora djeaka od prve njegove rijei5
uzrast od etiri mjeseca, preko slogova koje je povezivao u poznate pojmove
(ma-ma ili maa-aam mama, doj-doj dojiti, hrana, ka-ka majka, de-de
dedo, ke-ka, te-ka tetka, da-da, ta-ta tata6 itd.) uzrast od estog do 21. mjeseca, do razgovijetnih rijei, sintagmi i reenica od 21. mjeseca do 33. mjeseca
(koliko djeak trenutno ima). Materijal je dostupan u dnevnicima ispisivanim
od prvog smislenog uzvika, preko rijei, sintagmi pa do prvih reenica.
Pueritive smo analizirali i u Rjeniku bosanskoga jezika (Halilovi
Pali ehovi 2010) i prisutni su zoonimni pueritivi djeiji izrazi za nazive
ivotinja koji imaju funkciju (pragmatiku) umilnosti tj. hipokoristinosti i
uzvini pragmemi koji mogu biti oblici djeijeg govora, npr. hop-hopa mogua pragmatika vrijednost Pao si, nema veze!, boc-boc mogua pragmatika
vrijednost: primanje injekcije i sl. Naravno, veina hipokoristika i deminutiva
(mamica, dedica, tatica, kuica itd.) u datom kontekstu mogu biti pueritivi.
Jo jednom naglaavamo da teorijski, svaka rije, bilo kojeg registra, moe
biti oblik djeijeg govora, pa tako i pueritiv, ali u praksi, leksika razgovornog
jezika jeste ona koja e najee ui u rjenik djeijeg jezika.7
4 Npr. kapa, al i rukavice za dijete su u jednom periodu omiljene stvari jer, ukoliko mu ih
samo pokaete, ono zna da je vrijeme za park i igre u snijegu; ali ako je, igrom sluaja, tu
istu kapu, al i rukavice oblailo prije odlaska kod ljekara, svaki put kad vidi te stvari, odbijat e da ih obue govorei/pokazujui da ne eli pregled grla.
5 Djeak je izgovorio slijed glasova, potpuno teno i jasno, i na kraju je to zvualo kao mleko.
Naravno, lingvistiki i pragmalingvistiki bio je to samo ekspresivni izraz eksklamacija,
pretoena u nama poznatu i postojeu rije koja ima oznaku i oznaeno. Objanjavajui
drugim roditeljima ovaj sluaj, mnogi od njih potvrdili su da su uli od svoje djece, upravo u
toj dobi, po jednu nevjerovatno pravilno i teno izgovorenu rije za taj uzrast (45 mjeseci):
konj, ruka, papua itd.
6 Interesantno da je rije tata izgovorena relativno kasno, u uzrastu od 16 mjeseci, jer je otac
djeaka esto bio na putu, tako da interakcija i komunikacija izmeu oca i djeaka nije bila
intenzivna. Meutim, kad bi se od djeaka trailo da kae tata, on bi uzviknuo iiihh - reduplicirani uzvik koji iskazuje jaka snana osjeanja (uenja, divljenja, ushienja, nestrpljenja i sl.) (Halilovi Pali ehovi 2010: 381) ime bi, inae, izraavao iznenaenje
i zadovoljstvo to vidi tatu nakon puta. To bismo mogli nazvati uzvinim pueritivom.
7 Analizirajui Rjenik bosanskog jezika grupe autora (edi, I. i dr.) uvidjeli smo sline ili
identine primjere kao i u spomenutom Rjeniku u radu, pa da se primjeri ne bi ponavljali,
201
Elma Durmievi-Cernica: Pueritivi u bosanskome jeziku
Grau smo crpili, takoer, iz asopisa namijenjenim roditeljima (dodue, veinom majkama) i djeci, pa je tako za potrebe ovog rada analiziran jezik
u asopisu Moja beba8 i tu su pronaeni interesantni oblici pueritiva, ali osim
citiranih djeijih oblika govora, veinom su tu pueritivi koje koriste odrasli u
obraanju djeci, ali sve vie i u ophoenju jednih s drugima. To su sekundarni
pueritivi,9 ali o njima neto kasnije.
Smatramo da je potrebno utvrditi kriterij starosne dobi, tj. gdje je gornja granica uzrasta djeteta. Literatura iz 70-ih godina prolog vijeka prouavala je govor kod dece na uzrastu do sedam godina (Savi 1976: 1). Miljenja
smo da je djeiji jezik djeiji sve dok dijete ne krene u kolu, kada poinje,
izmeu ostalog, uiti gramatika pravila i normu jezika, koji je do tada bio
nesvjesno usvajan kao sirov materijal iz kojeg dete mora izgraditi svoj jezik i
svoju gramatiku (Gadamer i dr. 1977: 13). Dakle, naa dobna granica je izmeu 5,5 i 6 godina, jer se dananji sistem kolovanja i uvoenje djece u kolske
klupe znatno razlikuje od onog prije 20 i vie godina.
3. Funkcija i znaenje
Prije su djeiji govor smatrali nepotpunim i pogrenim jezikom odraslih. Danas (prije 35 godina opaska naa) psiholingvistika zastupa motrite
da dijete, svako pojedino (isticanje nae), teno govori jezik (Gadamer i dr.
1977: 13), ne poznajui gramatiku i ne razmiljajui o njoj. Roditelji, kada
komuniciraju s djetetom, ne trae od njega da konjugira glagol niti da kae
akuzativ odreene imenice, komparativ pridjeva neodreenog vida i sl.10 Djeca oponaaju odrasle u mnogo emu, ali ne usvajaju govor tako to su ga uli
u okruenju (Mike 2000: 1317), nego
deca, pored toga to memoriu ono to uju, izvode i jezika pravila iz
onog to uju, jer je ljudski mozak tako programiran da u odreenom
odluili smo navesti samo reperezentativne primjere iz Rjenika bosanskoga jezika (Halilovi Pali ehovi).
8 Moja Beba, ISSN 1512 9683, za potrebe naeg rada analizirano je deset brojeva ovog
asopisa. U nastavku rada, svako spominjanje ovog asopisa bit e skraeno MB, te odgovarajui broj asopisa, npr. MB 2, MB 6 itd.
9 Vidjeti vie u Pintari 2002.
10 Rianovi (2005: 4748) naglaava tu injenicu govorei kako nas niko ne ui gramatici
dok smo djeca, a psiholingvisti intuitivno znanje gramatike smatraju najsloenijim mentalnim posjedom homo sapiensa. Sve to argumentira pozivajui se na Chomskog, koji usvajanje jezika kod djece povezuje sa univerzalnom gramatikom koju dijete donosi samim
svojim roenjem.
202
periodu ljudskog ivota (misli se na rano detinjstvo) prerauje ono to

prima sluhom. (Ibidem, 15)
Chomsky (1972: 125), takoer, kritizira pretpostavku da veliki dio jezikog materijala dijete stie imitacijom. U najranijoj dobi da, ali kad su u
pitanju kasnije faze razvoja i usvajanja jezikog materijala, posebno nivo usvajanja reenica imitacija je neodriva jer je veina onoga to dete uje nova,
kao to je nov i najvei deo njegove sopstvene produkcije po isteku najranijih
faza (Ibidem). Meutim, Chomsky negira i tumaenje da dete stvara svoje
pojmove o gramatikoj strukturi tako to prosto pretpostavlja da visoke verovatnoe odgovaraju pravilima, dok se niske verovatnoe mogu zanemariti
(Ibidem, 124).
Iz ugla psiholingvistike, vano je da dijete percipira predmet iz svijeta
koji ga okruuje, stvori sliku/predodbu o njemu i da ga nazove pravim imenom.11 ak to ne mora ni biti pravo ime tog odreenog predmeta, moe to
biti bilo koji spoj glasova, koji bi kasnije trebao funkcionirati kao naziv tog
predmeta u djeijem svijetu, ali i u svijetu odraslih, koji su upueni u govor tog
djeteta.12 Tako je npr. u govoru djeaka iz naeg rada zebra bila beda, groe
je bilo dlja, aplja je bila pala. Dijete prilagoava glasovni oblik rijei svojim artikulatornim sposobnostima, rasporeujui veinom glasove u odnos:
suglasnik samoglasnik, razbijajui skupine teke za izgovor (aplja : pala).
Ovdje navodimo primjere gdje se, bez objanjenja sa strane, ili samog uvida u
situaciju (npr. igra djeteta sa igrakom zebrom), ne moe zakljuiti o kojim se
leksemama radi i ta one znae.
Posebno treba obratiti panju na pragmemske vrijednosti u okviru paralingvistikih sredstava (Pintari 2002: 173) kako se izgovara odreena
rije koja u kontekstu postaje pueritiv: da li je rije izgovorena planim glasom, ili glasom punim radosti; da li je, izgovorivi tu rije, dijete pobjeglo od
predmeta iji je naziv izgovorilo ili mu se s radou pribliilo itd.
Dakle, pozdravne geste mahanja, slanja poljupca, stavljanja prsta na
usta (tiina), pokrivanje oiju (igra mire) mimika, boja glasa, intonacija (sve
11 Usporedi De Sosir (1977: 8385).

12 Navodimo primjer gdje je djevojica umjesto kiobran govorila pikuzun. Taj pueritiv uao
je u govor prvo njenih roditelja, a kasnije i gotovo cijelog naselja gdje je djevojica ivjela.
Mike (2000: 20) objanjava slian primjer gdje je djeak za kasetofon govorio abusin, a
djevojica za sandale tapokata svi lanovi porodice komunicirajui sa spomenutom djecom (ali i meusobno) mjesecima su upotrebljavali ove rijei. Vasi (1983: 97) takve rijei
naziva porodinim registrom baby-talk-a.
203
navedeno ima pragmemsku pueritivnu vrijednost!) nerijetko prati i smo verbalno sredstvo izraavanja: dijete istovremeno govori pa-pa i mae ruicom.
4. Pueritivi u govoru
Pueritive emo opisati i analizirati hronoloki, tj. u zavisnosti od toga
ta je prvo djeak izgovarao: prvo su to bili glasovi, odnosno skupovi glasova
koji imaju znaenje, ali analizirat e se i pojedini glasovi koji odstupaju od
standardnog izgovora pojedinih rijei, a upravo zbog toga i postaju pueritivi.
Zatim, pueritivi na morfolokom te na sintaksikom nivou, ali istovremeno i
na stilistikom i semantikom planu.
4.1. Pueritivi na fonetsko-fonolokom nivou

Ukoliko zanemarimo onaj prvi izgovoreni slijed glasova koji su zvuali
kao mlijeko, prvi zvukovi, kasnije pretoeni u glasove bili su uzvici fonemizirani gesto-leksemi koji nemaju jo morfolokih obiljeja, ali su izgovorno
standardizirani (Pintari 2002:173) gu-gu, ko-ko, mu-mu, ga-ga, ka-ka (u
znaenju kva-kva), ia-ia, mau (u znaenju mjau), bu, hop-hopa, pi-pi, me-me,
bee-be itd. Meutim, zanimljiviji pueritivi jesu oni koji se veoma teko mogu
fonemski predstaviti. To su zvukovi koji oponaaju ivotinje poput lava, tigra,
medvjeda, zebre, irafe, slona, nilskog konja, majmuna, aplje: [grrrr] bilo bi
najblie zvuku oponaanja lava, tigra, medvjeda i nilskog konja, ali u razliitim varijantama, s razliitom bojom glasa i intonacijom. I svaki put djeak bi
proizvodio tano odreen zvuk specifian lavu (naravno, tako zamiljenom u
njegovoj glavi), a u drugom trenutku zvuk specifian tigru, s odreenim varijacijama (glasnije ili tie).
Na fonemskoj razini kao specifinost pueritiva javlja se zamjena jednih fonema drugima (Pintari 2002: 173). Najee biva zamijenjen sonant
r13 (pa i u naem sluaju) njegov ekvivalent u pueritivnom obliku je u/v i
nulti oblik sonant biva zamijenjen nulom: [mukva] mrkva, [gad] grad,
[pati] prati, esto je bivao izostavljen i itav slog u kojem se nalazio sonant
r: [ge, ge Paja] Ringe, ringe... doao ika Paja...
Meutim, ono to je specifino u naem sluaju jeste multipliciranje
i vibriranje sonanta r, ee nego njegova zamjena: [drrrama], [parrk],
[grrraonica] (izostavljanje inicijalnog fonema igraonica), [rrroendan],
[pozorrr] prozor (prvo r je nulto, drugo je naglaeno). Meutim, jo uvijek
13 O izgovoru glasa r pie Vasi (1968: 7475) dajui mu karakteristike glasa tekog za izgovor. U naem istraivanju odstupanja se podudaraju sa tipovima greaka koje Vasi navodi.
204
je [oposti] oprosti, u brzini komunikacije. No, kad se od djeteta trai da

kae oprosti on i izgovara [oprrrosti].14
Ovdje istiemo da je djeak veoma rano usvojio sonant r, kao i veinu
problematinih glasova: , ,15 l, h (skupinu hv u rijei hvala jo uvijek ne
izgovara, kae [hala] ili [fala]), a dok nisu bili usvojeni, bili su zamijenjeni glasovima [dz] i [c]: kua [kuca], Rosica (ime vrtia) [rocica], veeras [vecerrras],
no [noc]. Iz primjera se vidi da i suglasnik s moe biti zamijenjen glasom [c].
Sonant l gubio se u suglasnikim skupinama bezvuni + zvuni: [pave]
umjesto plave (ali: [blu] blue, engl.), pliva [piva], mlijeko [mko].16
Palatali: , , lj, nj imali su svoje zamjene i , prvo bivaju izgovarani kao [s] i [z]: [Secka] vedska, [zabica] abica, [suska] uka, kasnije
postaju palatalizirani: [] i [].
Zanimljivo da je finalna pozicija suglasnika i uvijek besprijekorno
izgovarana. Meu prvim rijeima djeaka bile su rijei: mi, be, kai.17
Palatalni sonati lj i nj18 bivali su zamijenjeni sonantima [l] i [n]: [dole]
dolje, [negov] njegov, [nuska] - njuka i sl., pa ak i odraslijoj dobi nekad sa
svim vaeim glasovima, nekad zamijenjenim, zavisno od brzine komunikacije i samog govornog ina. Moramo napomenuti da izgovor rijei dolje [dole]
jeste pueritivni oblik govora djeaka i ne dovodimo ga u vezu s nenormiranim
ekaviziranim oblikom dole kako veina govornika bosanskoga jezika i govori.19
Izgovor bezvunog suglasnika naspram zvunog pronalazimo u pueritivnom obliku govora djeaka: (zvuni) sonant v na kraju rijei biva zamijenjen bezvunim f: [kf] krv.
Takoer je prisutna metateza kao osobina pueritiva: [magn] kamen
(uz izgovor zvunog g naspram bezvunog k), [masn] somun, [pota] lopta,
[dotkor] doktor.
14 Tzv. vibriranje i multiplicaranje glasa r Vasi ne spominje (posebno u ovom uzrastu),
tako da ovakav izgovor glasa r smatramo pueritivnom vrijednou (dakako) individualnog
govora.
15 Vasi (1968: 7879) u svom istraivanju dola je do identinih rezultata to se tie zamjene
glasova i glasovima dz i c, no ona dodatno opisuje i zamjenu afrikatskih parova i njihovo svoenje na jednu vrijednost (u nekim sluajevim bit e: kua, urka, odnosno aa,
maak).
16 U istraivanjima koja je Vasi (1968: 89) obavila, kod izgovora glasa l uobiajeno je isputanje, posebno ako je rije o suglasnikoj skupini.
17 Vasi (1968: 74) govori o zamjeni glasova i , i to glasovima s i z, u teim sluajevima t i d.
18 Vasi (1968: 59. i 88) takoer tvrdi da glasovi lj i nj bivaju zamijenjeni glasovima l i n, ali
se i isputaju.
19 Djeak je imao obiaj ispravljati starije sugovornike ukoliko bi upotrebljavali nenormirani
oblik dole: Ne kae se dole nego dole.
205
4.2. Pueritivi na morfolokom nivou

4.2.1. Imenice
Na morfolokoj razini, kao specifinost pueritiva, istiemo tvorbu deminutiva i hipokoristika: djeak razumije da sufiks -ica ima znaenje hipokoristinosti i deminutivnosti, pa imamo: kuica, pelenkica, kremica, mamica,
tatica, Bakirica (u posljednje vrijeme ovo -ica, djeak mijenja sa -ija, ali samo
u primjerima: mamija, tatija i Bakirja oblici individualne tvorbe), ali i:
mlekico (ekavski izgovor naspram ijekavsko/jekavskog) djeak koristi kad je pospan, nervozan i sl.,
starica (stara pelena: Neu novu, hou staru staricu! /gradacija/),
dragica (Hajdemo kuici naoj dragoj dragici!)
ita-itavica (/gradacija/ itav plazma-keks),
pola-polica (/gradacija/ pola plazma-keksa),
ovdico (ovdje),
tamico (tamo) itd.
Funkcija deminutiva nije samo ta da obiljei razlike u veliini pojmova
(Vasi 1983: 100) nego slui i za iskazivanje emocija. Iskazi sa deminutivima esto su emfatini.20 Djeak ih koristi kad se eli maziti, kad se umiljava, ali i kad
moli i neto zahtijeva, elei ugoditi sagovorniku: Daj mi samo pola-police!.21
Odrasli u govoru sa djecom koriste deminutive iskazujui time zatitniki odnos prema deci (Vasi 1983: 101), ali i esto da bi ih nagovorili na neto: Pojedi
jo malo supice... rei e roditelj, da bi nagovorio dijete da jede.
Moemo primijetiti da dijete poistovjeuje pridjeve i priloge s imenicama i dodaje im sufikse koji su karakteristini za imenice, odnosno tvori od njih
deminutive i hipokoristike.
Pored sufiksa -ica, frekventni sufiksi za deminutivnost i hipokoristinost koje djeak upotrebljava jesu: -ne, -no, -ane, -ano i -ce: hljebane, jajano,
jajce, kremana (krema), pazuhano (pazuh).
Posebno izdvajamo imenicu kamilica, za koju djeak misli da je umanjenica (zbog -ica) i ako ne eli piti aj od kamilice, rei e: Neu kamiillu...
Tako kamila postaje pueritiv.22
20 Uporedi npr.: Hajdemo kuici naoj dragoj dragici! gdje je i gradacijski emotivno naglaena rije kuica.
21 Djeak umiljato trai pola keksa.
22 Zahvaljujem prof. dr. L. Badurini i kolegici E. Ramadanovi na primjerima koje su one
uoile kao pueritivne oblike: ala (alica), ek (eki).
206
Elizija glasova, u naem sluaju javlja se s funkcijom umilnosti: itava

postaje iiita, peka je pelenka (pelena).
Tvorba mnoine imenica je gramatika, ali je i analoka kod novih
rijei: zec zecovi, iko ikovi. Istaknuti primjeri su, prema tome, pueritivni.
4.2.2. Zamjenice
Zamjenice kao pueritivni oblici nude interesantnu i reprezentativnu grau za analizu; pokazalo se da se od svih vrsta rijei posljednje usvajaju (smisleno i sa pravim znaenjem).
Zamjenicu ti djeak koristi kad govori o sebi, dakle umjesto ja: Ko e
jesti? Ti, ti (pokazujui na sebe, paralingvistika gesta, udaranje po prsima, u
znaenju to sam ja), i obrnuto: zamjenica ja ima znaenje zamjenice ti Ko
e otkljuati vrata?, a djeak odgovara: Ja, ja! oekujui da neko drugi, zapravo, otkljua vrata. To je logino i oekivano jer on, zapravo, oponaa govor
odraslih: kad god mu se obraamo, dijete je u tzv. ti poziciji.23
Zamjenice on i ona koristi pravilno, ali samo u ljutnji i afektu, kao da
eli depersonalizirati i uvrijediti:
Ona e..., umjesto mama e...
Neu ga, neu njega..., mislei na dedu koji doao da ga uva, ali se
djeak ljuti elei ostati s mamom.
On je doao, umjesto tata je doao.24
Ovako upotrijebljene zamjenice25 jesu pueritivi jer njima djeak ne zamjenjuje samo postojee imenice, odnosno rijei koje znae imenice (osobu,
predmet ili pojavu) ve im i pripisuje odreena svojstva, tanije osjeaj negativnosti i neravnopravnosti. Kroz takvu upotrebu zamjenica, jasno je vidljiv i
stav djeaka prema svemu onome to mu se ne svia.
Uobiajeno je, takoer, da dete koristi dva znaka za obeleavanje svoje
linosti: lino ime i zamenicu: oe ona Sara da jede u znaenju hou ja da
jedem (Savi 1976: 136). U naem sluaju, dijete jeste koristilo lino ime kao
znak vlastite identifikacije: Bakir e se igrati, ali ne i oekivanu zamjenicu
23 Ovakav odnos zamjenica ja : ti bio je karakteristian za dob djeaka od 24. do 26. mjeseca.
24 Ovi primjeri samo potvruju pravilo ponaanja djeaka zamjenice koristi i kad je rije o
igrakama, ako mu se neka igraka ne svia, nikad nee imenovati tu igraku (npr. tigar,
lutka, zebra, auti...), nego e uvijek koristiti zamjenike oblike: (tu, ovu, nju, njega, ovog).
25 Sintagma situacijske rijei umjesto zamjenice, ini nam se, najbolje odgovara naim pueritivnim zamjenicama. (Sili Pranjkovi 2007: 117)
207
za tree lice (on). Upotreba velikog broja zamjenica u skladu s gramatikom,

usvojena je u dobi od 30 mjeseci.
4.2.3. Glagoli
Glagolski oblici koje djeak koristi veinom su u futuru I, ali samo
formalno, (hou jesti, hou piti, hou se igrati); njim se, zapravo, obiljeava
prezent: elim jesti, elim piti, elim se igrati. Djeak upotrebljava i 1. lice
mnoine prezenta (idemo spavamo, idemo pijemo i sl.) oblici su to koji predstavljaju pueritive jer oekivani pravilni oblik je idemo spavati, idemo piti.
Meutim, djeak, tom dvostrukom upotrebom prezenta, zapravo, na dubinskom sintaksikom nivou, nudi reenicu: Mi idemo da spavamo. Naravno,
takvom upotrebom uvijek i podrazumijeva da e neko s njim spavati:
Idemo mi spavamo.
Idemo se igramo.
Pueritiv je i 1. l. jd. prezenta glagola moi, koji inae jedini (pored glagola htjeti) zavrava vokalom u za razliku od svih ostalih glagola, koji se u
tom obliku zavravaju suglasnikom m. (Jahi Halilovi Pali 2000: 274):
Moe li pojesti jednu bananu?
Moem odgovara djeak.
Kreativno usvajanje jezika kod naeg djeaka vidi se jasno u pueritivnim oblicima samostalne tvorbe glagola: glagol suprotnog znaenja glagolu
rairiti (noge), djeak izmilja i govori uiriti (skupiti). Od uzvika hu-hu,
djeak tvori glagol huhuhaiti, a od uzvika u-u uuaiti.
Na pitanje: Zato iko nije upalio svjetlo na parkingu?26, odgovoreno
mu je da je nestalo struje. Onog trenutka kad su se svjetla upalila, djeak je
povikao: Stalo je struje! mislei da je dola struja.
Glagoli iz ugla pragmalingvistike, odnosno glagoli i glagolski oblici pueritivne vrijednosti zanimljivi su iz tvorbenog ugla (individualna tvorba), kao
i zbog upotrebe prvog lica mnoine koje je dijete usvojilo oponaajui govor
roditelja: idemo da spavamo/idemo spavati; idemo se kupamo/idemo se kupati; hajdemo da jedemo/hajdemo jesti.
26 Ta reenica je zvuala ovako: [Zato ciko nije upalio ceko na pakingu?]
208
4.2.4. Pridjevi
Kod pridjeva emo spomenuti izuzetno zanimljivu tvorbu superlativa.
Naime, jedini superlativ koji dijete upotrebljava (zasad) jeste najbolji. On ni po
emu nije pueritiv, osim po izgovoru: [najboli].
Meutim, umjesto najbri, djeak koristi konstrukciju: najbolji + redni
broj:
Ja sam najbolji prvi.
Sljedea zanimljivost u govoru djeaka, kad su pridjevi u pitanju, jeste
mjesto pridjeva u sintagmama i reenicama. Umjesto uobiajenog reda pridjev
+ imenica (osim u stilski markiranim izrazima) u naem jeziku, djeakov jeziki izraz, skoro pa uvijek je stilski markiran, imenica + pridjev:
Idemo kui naoj, dragoj.
Idemo u na auto crrrni.
elim komora svje.
Ovakvi pridjevi su pueritivi jer pridjev u tzv. postpoziciji pojaava
emocionalnost iskaza (Pintari, 2002: 180).
4.2.5. Prijedlozi
Djeak poznaje i najee koristi dva prijedloga: u i na. Meutim, zanimljivi su primjeri, odnosno situacioni kontekst kad upotrebljava jedan, a kada
drugi prijedlog. Tako e npr. rei:
(1) U Kekecu sjedim na stolici.
Uinu jedemo u stolici. (Ovaj put mislei na stolicu-hranilicu)
(2) Spavamo u krevetu. (Misli na svoj djeiji kreveti s ogradicom)
Sad spavamo na krevetu. (Misli na roditeljski krevet)27
Pueritivna vrijednost navedenih prijedloga ogleda se u samoj kontekstualizaciji i prirodi predmeta kojima je djeak okruen.28
27 Djeak esto ispravlja i roditelje kad mu kau da ide u krevet, govorei im: Nije u krrrevet,
nego na krrrevet. Tako eli potvrditi da e spavati s roditeljima u/na velikom krevetu, a ne
sam u svom krevetiu.
28 Ovdje mislimo na djeiji stolicu i kreveti koji svakako pripadaju djeijoj stvarnosti.
209
4.3. Pueritivi na sintaksikom nivou

Na sintaktinoj razini pueritivi se ostvaraju u tri oblika: u sintagmama,
u jednostavnim reenicama te u viestrukim reenicama (Pintari 2002: 176).
U ovom radu, kroz analizu fonetsko-fonolokog i morfolokog nivoa,
navodili smo i sintagme i cijele reenice (a naglaavali ono to je vano za
nivo koji se analizira), tako da sve sintagme i reenice neemo ponavljati, nego
samo ponuditi nekoliko zakonitosti koje se javljaju u govoru djeaka.
Oekivano je da dijete ponavlja reenicu koju odrasli izgovaraju. Odrasli mu ak i nameu reenicu, ili odgovor na postavljeno pitanje:
Reci: Ba sam se umorio. (Poticajna reenica)
Dijete ponavlja: Reci, ba sam se umorio.
Ovo je pravilo u sluaju govora naeg djeaka, svaki put kad se od njega
zahtijeva da neto kae, on ponavlja imperativ reci, i to u svim poloajima u
reenici:
Nisam ja, reci, to pokvarrio.
Idi ti kui, reci, ja u ostati sam.
Vidimo se sutrra, reci.
Ovdje se radi o ponavljanju u verbalnoj interakciji (Vasi 1983: 15) i
funkcija ponavljanja je, zapravo, eho iskaza odraslog.
Odrasli nerijetko ele ukljuiti dijete u neki dogaaj ili probuditi njegovo zanimanje za odreenu situaciju koja se ne mora neposredno odnositi na dijete (posredno se, itekako, sve to tie djeteta, jer se tada npr. dijete nema s kim
igrati), pa koriste dativni objekt u obliku zamjenice meni, mi koji ima
funkciju pragmema za uspostavljanje bliskosti s komunikantom (Peti-Stanti
2000 prema Pintari 2002: 179):
Jesam ti se umorila, da malo legnem kae djeakova majka.
Nisi mi se umorila, nemoj da legnem plaui govori djeak.
Ja sam ti zaspala.
Nisi mi zaspala.
Neoekivanom upotrebom line zamjenice u dativu u reenicama djeaka ( jesam ti se umorila : nisi mi se umorila; ja sam ti zaspala : nisi mi zaspala), ti oblici postaju pueritivi na sintaksikom nivou.
210
Vezane sintagme pet puta i pet dana djeak koristi kao adverbijalne
odredbe intenziteta/koliine i vremena:
Volim te pet puta. (Mnogo te volim.)
Igrat u se pet dana. (Mnogo/ neprestano u se igrati.)
Kua je velika, pet dana. (Naknadno objanjava veliinu kue.)
Ove primjere moemo smatrati i individualnom tvorbom ali i porodinim registrom djeijeg govora.
5. Sekundarni pueritivi
Pueritivi su oblici djeijeg govora. Sekundarni pueritivi nastaju tako to
te oblike djeijeg govora upotrebljavaju odrasli u komunikaciji s bliskim osobama i kunim ljubimcima (Pintari 2002: 172), odnosno kad ele iskazati
ljubav i bliskost onome kome se obraaju (Ibidem, 173). Standardiziraju se
u jeziku i ulaze u rjenike. Zanimljivu grau pronali smo u asopisu Moja
Beba, gdje se odrasli (urednici i novinari, pedagozi, psiholozi, nutricionisti,
ali roditelji u rubrici Pisma italaca) obraaju odraslima (roditeljima) koristei, upravo, odlike senzitivnog jezika sekundarnih pueritiva.
Primijetit emo da i u reklamnom stilu, odnosno u reklamama orijentiranim na porodicu i roditelje, preovladavaju sekundarni pueritivi, pa: vae
dijete treba koristiti liniju proizvoda za njegu Bebica (MB 9: str. 6), kapi protiv
greva su velika pomo za male stomake (MB 9: str. 7) i sl.
Izbor jezikih sredstava i sama poruka reklame usmjerena je na recipijenta (Katni-Bakari 2001: 187), pa sekundarni pueritivi imaju osnovnu
funkciju da privuku recipijente i da ih raznjee uvjeravajui ih u ono to reklama nudi.
Istraili smo i analizirali mogue nazive za bebu, kao i primjere leksema i sintagmi koji opisuju bebu i svijet oko nje. Izdvojit emo neke:
Dvadest i etiri nasmijana bebirona... (MB 9: str. 3)
im bebac pone da hoda... (MB 15: str. 8)
Za bebice i njihove mame... (MB 19: str. 10)
Bojana je dugo priala svojim bebeim jezikom (MB 24: str. 20)
Dok u Rjeniku (Halilovi Pali ehovi 2010: 53) pronalazimo lekseme beba, bebast i bebica, iz naih primjera reklamnog stila izdvojili smo
lekseme neologizme: bebiron, bebac i bebei (jezik) koji su sve prisutniji u
211
razgovornom bosanskome jeziku onih govornika koji su na bilo koji nain vezani za bebe i malu djecu (roditelji, rodbina, pedijatri, odgajatelji u vrtiima i sl.).
Bebiron je pueritiv, leksema nastala individualnom tvorbom koja nosi
izrazito jaku emocionalnu vrijednost. Upeatljiva je upravo zbog tvorbe, ali i
zbog znaenja, a to je nasmijana beba koja rijetko plae, prua ruke svima, voli
se gnjaviti i maziti.29
Bebac je pueritiv, vjerovatno nastao kao oblik mukog roda imenice
beba. esto se koristi u razgovornom jeziku, uz pueritiv beba/beba.
Pueritiv bebei (oblik bebai takoer je prisutan u razgovornom jeziku)
sekundarni je pueritiv nastao analokom tvorbom prema ostalim prisvojnim
pridjevima koji nastaju sufiksalnom tvorbom (sufiks -ji): srnei, telei... (Sili
Pranjkovi 2007: 175)
Sljedei primjeri sekundarnih pueritiva jesu, zapravo, prenesena metaforika znaenja koja imaju odreene rijei (puzati, spavati, smijati se, gugutati, plivati, prilijepiti, snaga, brbljati, ljuljati, zvrk, izabirati), a u opisima
odreenih osobina djeteta funkcioniraju kao sekundarni pueritivi:
(...) dok pokuavate uhvatiti vaeg puzavca da ga nahranite. (MB 2: str. 10)
Vaa beba moe biti: spavalica, smjeko, gugutalica, pliva, priljepak,
snagator, puzalica i brbljivica, ljuljalica, zvrk. (MB 12: str. 1415)
Znam da mnogi roditelji muku mue sa bebama-izbiraima... (MB 26: str. 5)
Na kraju, sekundarni pueritivi jesu i hipokoristici i deminutivi svih pojmova koji se mogu dovesti u vezu s djetetom. Moe to biti djeija igraka:
Igraka za bebu je edukativna irafica. (MB 20: str. 9)
ili, pak, dijelovi tijela:
Isputa neobine glasove, mlatara noicama i ruicama. (MB 15: str. 21)
Od leanja na stomaiu do puzanja. (MB 26: str.3)
Moemo zakljuiti da sekundarni pueritivi nastaju kao posljedica djeijeg specifinog govora tepanja; svojom estom upotrebom u razgovornom
jeziku, vjerovatno e osigurati mjesto u rjenicima bosanskoga jezika.
29 Znaenje pueritiva bebiron saznali smo na internetskim forumima.
212
6. Zakljuak
Prouavati djeiji govor i pueritive pokazalo se zanimljivim na svim
lingvistikim nivoima. Posebno istiemo fonetsko-fonoloki nivo gde je bilo
najvie reprezentativnog materijala za analizu, jer je djeak, iji smo govor
analizirali, bio u dobi kad su glasovni oblici preuzimali (veinom) znaenja
samih rijei, pa i reenica. Meutim, miljenja smo da smo i na drugim lingvistikim nivoima (naglaavamo tvorbu rijei u okviru morfolokog nivoa)
ponudili zanimljiv izbor jezikih jedinica koje u kontekstu postaju pueritivi.
Verbalnim interakcijama djece i odraslih, ali i djece meusobno pueritivi
mogu postati temeljem stvaranja novih anrova zajednikih umjetnosti i lingvistici (Pintari 2002: 183). Funkcija pueritiva u jeziku najee je ta da
probudi pozitivne emocije i doprinese emotivnoj bliskosti (djeteta i odraslog)
i to kroz deminutivnost i hipokoristinost, ali ni ubjeivaka funkcija u reklamnom stilu nije zanemariva (velika pomo za male stomake). Njihova funkcija jeste i komunikacijsko prilagoavanje razliitih skupina: djece i djece,
djece i odraslih, odraslih i odraslih u razliitim sociokulturnim situacijama.
Sekundarni pueritivi veoma su raznovrsni; na tvorbenom planu pokazali su se
vrlo podatni za individualnu i analoku tvorbu (bebiron, bebei i sl.), a kroz
postupak metaforizacije (puzalica, ljuljalica i sl.) pueritivi i na semantikostilistikom planu mogu postati predmetom analize. O njihovom normativnom statusu dalo bi se raspravljati jer jo uvijek nisu nali mjesto u aktuelnim
rjenicima bosanskoga jezika, ali vjerujemo da e, barem za poetak, pronai
mjesto u nekom rjeniku argona, a kasnije i u standardnim rjenicima.
Izvori
edi, Ibrahim i dr. (2010), Rjenik bosanskog jezika, Institut za jezik, Sarajevo
Halilovi, Senahid Pali, Ismail ehovi, Amela (2010), Rjenik bosanskoga jezika, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo
Moja Beba, broj 2, novembar/studeni 2010.
Moja Beba, broj 6, mart/oujak 2011.
Moja Beba, broj 9, juni/lipanj 2011.
Moja Beba, broj 12, septembar/rujan 2012.
Moja Beba, broj 15, decembar/prosinac 2012.
Moja Beba, broj 19, april/travanj 2012.
Moja Beba, broj 20, maj/svibanj 2012.
Moja Beba, broj 21, juni/lipanj 2012.
213
Moja Beba, broj 24, septembar/rujan/2012.

Moja Beba, broj 26, novembar/studeni 2012.
Literatura
omski, Noam (1972), Gramatika i um, prev. R. Bugarski i G. B. Todorovi, Nolit,
Beograd
Gadamer, Hans-Georg Hrman, Hans Eggers, Hans (1971), Uenje i razumijevanje govora. Drutvo i jezik na prijelomu, prev. T. Stama, Studentski centar
Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
Jahi, Devad Halilovi, Senahid Pali, Ismail (2000), Gramatika bosanskoga
jezika, Dom tampe, Zenica
Joci, Mirjana Savi, Svenka (1974), Modeli u sintaksi dejeg govora, Institut za
lingvistiku u Novom Sadu, Novi Sad
Katni-Bakari, Marina (2001), Stilistika, Ljiljan, Sarajevo.
Mike, Melanija (2000), Dete u svetu dvojezinih arolija, LDIJ Veternik, Novi Sad
Pintari, Neda (2002), Pragmemi u komunikaciji, Zavod za lingvistiku Flozofskog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
Rianovi, Midhat (2005), O alosnom stanju nae nauke o jeziku, Sarajevske sveske, br. 10, str: 4662, Sarajevo
Sili, Josip Pranjkovi, Ivo (2007), Gramatika hrvatskoga jezika, kolska knjiga,
Zagreb
Savi, Svenka (1976), Razvojna psiholingvistika, Forum, Novi Sad
Sosir, Ferdinand de (1977), Opta lingvistika, Nolit, Beograd.
Vasi, Smiljka (1968), Govor vaeg deteta, Zavod za izdavanje udbenika Socijalistike republike Srbije, Beograd
Vasi, Smiljka (1971), Razvitak artikulacije kod dece na uzrastu od tri do devet godina, Nauna knjiga, Beograd
Vasi, Smiljka (1976), Razvojne govorne norme u nae dece, Prosveta, Beograd
Vasi, Vera (1983), Govor sa sestrom i bratom, Filozofski fakultet u Novom Sadu:
Institut za junoslavenske jezike, Novi Sad
214
Pueritiv Forms in the Bosnian Language

Summary
This paper observes the formation of pueritiv forms and their usability (semantic, semiotic and pragmatic) for children and adults. It is precisely
through the language and speech of adults that secondary pueritiv forms are
created, which deserve to be analyzed at all linguistic levels. At this point, we
place special emphasis on the individual formation and metaphorization of
secondary pueritiv forms. Through our analysis of a childs speech through
the phonetic, phonological, morphological and syntactic levels, we were able
to detect in our boy deviations from the models of child speech-adoption
theory. In most cases, pueritiv forms in language are used to evoke positive
emotions, and to contribute to the emotional bonding between child and adult
through the use of diminutives and hypocoristics. They also have the function
of communicational adjustment within different groups: children and children; children and adults; and adults and adults (secondary pueritiv forms), in
different socio-cultural situations. This analysis also explores if and to what
extent pueritiv forms exist in Bosnian language dictionaries, and what their
normative status is. We conclude that pueritiv forms will certainly find a place
in dictionaries of jargon and, later, in standard language dictionaries.
Key words: child speech, Bosnian language, secondary pueritiv forms,
hypocoristics, diminutives, dictionary, norm
215
UDK: 82.02:159.923.5
81'33
Lada BADURINA Ivo PRANJKOVI
O dijalogu
KLJUNE RIJEI: dijalog, tipovi dijaloga, dijaloginost, monolog, komunikacija, diskusija
Ovaj prilog sadri kratak povijesni prikaz dosadanjih istraivanja dijaloga
te razmatranja o tipovima dijaloga, o dijaloginosti teksta, o odnosu izmeu
dijaloga i komunikacije, izmeu dijaloga i monologa odnosno izmeu dijaloga
i diskusije.
Raspravu o dijalogu ili dijalog o dijalogu zapoinjemo podsjeanjem na neke paradokse! Ponajprije, dok nas naa drutvena i/ili jezina
svakodnevica uvjerava u to da je komunikacijska (i/ili dijaloka?) djelatnost
inherentna ne samo ljudskoj naravi nego i da je ona neodjeljiv, konstitutivni
sastojak svake drutvene zajednice, znanost o jeziku tradicionalno pokazuje premalo zanimanja za taj vid ljudske interakcije.1 Zatim, usprkos tome
to kao pripadnici raznih drutvenih skupina (npr. obiteljske, akademske,
profesionalne, dravne, nacionalne itd.) komunikaciju redovito prakticiramo
i samouvjereno pritom mislimo da nam je kao ljudskim biima imanentna
sposobnost jezinoga openja, jezina nas praksa preesto demantira: nerazumijevanje i nesporazumi prisutni su u svim ivotnim situacijama, u svim aspektima ivota pojedinca, ali i drutvene zajednice (npr. prepirke u obiteljskim
i partnerskim odnosima; prijepori meu prijateljima ili kolegama; neuspjeni
ili prekinuti poslovni odnosi izmeu manjih ili veih tvrtki, organizacija ili
ustanova; nemogunost uspostavljanja suradnje meu parlamentarnim politi1 Dijelom se to moe tumaiti nasljeem strukturalizma u jezikoslovlju, koji je naelno
marginalizirao govor kao realizaciju/ostvaraj apstraktna i istraivanjima podatna jezinog
sistema/sustava, ali ne samo time. Naime i neovisno o strukturalistikim iskustvima, jezini (gramatiki) opisi iscrpljivali su se na partikularnim temama (morfologija, sintaksa) prije
negoli na kompleksnim pitanjima jezine komunikacije.
216
kim strankama ak i u vezi s onim pitanjima koja nadilaze stranake interese,

a ije bi rjeavanje nedvojbeno pridonosilo dobrobiti drutvene zajednice u
kojoj djeluju; sukobi meu vjerskim, nacionalnim ili dravnim zajednicama
i sl.). Naposljetku, ini se da govorimo mnogo, a razgovaramo malo ili nikako pa postaje sve oitijim da nam za ovladavanje umijeem razgovaranja/
pregovaranja i raspravljanja treba ozbiljna pomo.2 No znamo li uope koji su
to mehanizmi koji bi nam mogli pomoi u ovladavanju problemima u komunikaciji (usp. i Bohm 2009: 2122)?
Ipak, poalivi se na naelnu nezainteresiranost lingvistike za jezik u
akciji, dakle za jezinu komunikaciju, odnosno dijalog, ne elimo tvrditi da
je tema dijaloga potpuno izmakla znanstvenome istraivanju. Oekivano, vjetina je voenja dijaloga (klasino)retoriko pitanje; respektabilan prinos nesumnjivo predstavljaju i recentnije studije filozof; o literarnim e dijalozima
pisati teoretiari i povjesniari knjievnosti itd., itd. Zanimat e nas meutim
i iskustva amerikih istraivaa, ponajprije na polju analize diskursa, analize
razgovora/konverzacije te pragmalingvistike.3 Naime neoptereeni iskljuivou europskoga strukturalizma, oni su za predmet svoga istraivanja mogli
odabrati upravo (raz)govorni jezik.4 Napokon, u kontekstu emo se razlii2 Sve su prisutniji razliiti programi kojima se polaznici razliitih profila upoznaju s tehnikama dobra dijaloga, a zamjetan je i porast broja popularno pisanih knjiga o umijeu i
tehnikama voenja uspjena dijaloga, npr. u partnerskim ili poslovnim odnosima. tovie,
posebice na amerikom tritu knjiga, postoji velik broj izdanja s praktinim savjetima o
tome kako napisati dobar televizijski/filmski scenarij! Koliko su meutim dijalozi zastupljeni u literarnim djelima, pa onda i filmskim scenarijima uistinu dijalozi u smislu kako
emo dijalog nastojati ovdje definirati zasad ostavljamo postrani.
O paradoksima vezanima uz dijalog usp. i u Isaacs 1999: 487 (brojevi se za ovu bibliografsku jedinicu odnose na pozicije u tekstu e-izdanja knjige; kindle edition).
3 Vrijedan kritiki pregled novijih lingvistikih prouavanja dijaloga (usp. Katni-Bakari
2006) smatramo u svemu komplementarnim naim promiljanjima. tovie, autoriin stav
da je nuna otvorenost u opisu, interpretaciji i klasifikaciji razliitih pristupa dijalogu
(Katni-Bakari 2006: 222) i naa je misao vodilja, uz napomenu da u ovome tekstu ne
elimo striktno dijeliti (ue)lingvistike prinose teoriji dijaloga od onih koje nam nude druge humanistike discipline.
4 Pojam analiza diskursa prvi je put 1952. godine uporabio ameriki lingvist Zellig Harris
za metodu analize povezana govorenja (ili pisanja); bez obzira na postojanje razliitih metoda/pristupa koje danas objedinjuje sloen pojam, vano je, u naem kontekstu, napomenuti
da su se prve analize diskursa bavile upravo (raz)govornim tekstovima. Nastanak se pak
discipline analiza razgovora/konverzacije vezuje uz etnometodologiju, granu sociologije
koja se razvila u 60-im i 70-im godinama 20. stoljea, koja se primarno zanimala za svakodnevno ljudsko ponaanje, odnosno za vjetine koje lanovi odreenoga drutva rabe
za tumaenje svijeta i djelovanje u njemu. Iz sociologije analiza razgovora preuzima istraivake metode, i po tome se razlikuje od analize diskursa, ije je podrijetlo gramatiko,
pa dobrim dijelom i metode prouavanja jezinih struktura. Konano, pragmalingvistika
217
Lada Badurina Ivo Pranjkovi: O dijalogu
tih teorijskih pristupa i njihovih dostignua moi pozabaviti i razgranienjem

kljunih pojmova u prvome redu konverzacije ili razgovora, dijaloga te diskusije/debate ili rasprave.
gu!
No prije svega kratak pregled vanijih teorijskih promiljanja o dijalo***
Znatniji interes za pitanja dijaloga iniciraju ruski formalisti i pretee

funkcionalnoga pristupa jezikoslovnim i knjievnoteorijskim problemima,
kakvi su npr. bili Mihail Bahtin, Lav P. Jakubinski ili Jan Mukaovsky (usp.
Bahtin 1967 [Bakhtin 1984], Bahtin 19805, Jakubinskij 19866 i Mukaovsky
19867). Tako je npr. Jakubinski, jedan od vanih pretea funkcionalistikoga
gledanja na jezik i na naine njegova funkcioniranja, upozorio na to da izbor
izmeu dijaloga i monologa nije stvar sluajnih niti lingvistiki irelevantnih
okolnosti, nego da je to in izbora izmeu dvaju relativno vrsto strukturiranih skupova jezinih konvencija (usp. Jakubinskij 1986. i Mukaovsky 1986:
104). Upozorava takoer i na to da je dijalogu svojstvena smjena akcije i reakcije govornika i sugovornika, koja stvara odreenu napetost karakteristinu
za komunikaciju uope. Na opreku dijalogmonolog gleda kao na svojevrsnu
funkcionalnu opreku u jeziku, koja je donekle analogna opreci izmeu pisanoga i govorenoga te npr. izmeu intelektualnoga i emocionalnoga. Jakubinski
(izvorno i na angloamerikom govornom podruju pragmatics, tj. pragmatika) grana je
lingvistike koja prouava jezik u uporabi, odnosno kako se jezik ostvaruje i tumai u kontekstu. Osnovno polazite pragmalingvistike jest da je svaka uporaba jezika djelovanje.
Stoga nije neoekivano da se u (filozofskim) ishoditima te discipline nala ideja o naelu
suradnje, naime pretpostavka da ljudi surauju u procesu komunikacije kako bi umanjili
mogunost nesporazuma. To naelo glasi: uini svoj doprinos odgovarajuim u etapi u kojoj se dogaa, s prihvaenim ciljem ili smjerom govorne razmjene u koju si ukljuen. Da bi
ga slijedio, govornik mora udovoljiti kategorijama (maksimama) kvantitete, kvalitete, odnosa (relacije) i naina. Takvo e se nastojanje za uvoenje reda u komunikaciju lako moi
dovesti u vezu s distinkcijom, u novijim teorijskim pristupima uglavnom prihvaenom,
izmeu konverzacije i dijaloga to zasad samo najavljujemo.
5 Prva (ruska) izdanja obiju Bahtinovih studija Marksizam i filozofija jezika te Problemi poetike Dostojevskog potjeu iz 1929. godine. Drugu smo (Problemi poetike Dostojevskog)
konsultirali u dvama prijevodima, srpskom i engleskom.
6 Prvo je izdanje studije O dialogieskoj rei objavljeno u zborniku Russkaja re I. u Petrogradu 1923.
7 Prva studija Dijalog i monolog prvi je put objavljena 1940. u asopisu Listy filologick, a druga Prilog scenskom dijalogu 1937. u Programu D37.
218
takoer zastupa miljenje da je dijalog prirodnija pojava od monologa jer svaki

uzajamni odnos (a komunikacija nuno pretpostavlja uzajamnost) tei tomu
da bude obostran, dijaloki. O tomu na neizravan nain svjedoi injenica da
treba nauiti sluati sugovornika (jer je to umijee), dok je prekidanje sugovornika uroena sklonost, koju dakako ne treba posebno uiti (usp. Mukaovsky
1986: 106). To ipak ne znai da su dijalog i monolog posve odijeljeni jedan od
drugoga. Naprotiv, oni se u praksi obino prelijevaju jedan u drugi i funkcioniraju na osnovi svojevrsnoga dinamikoga polariteta. Obino je rije o tome
da u nekim tipovima komunikacije dominira dijalog, a u nekim drugima monolog. Tako e dijalog biti svojstven svim tipovima razgovora, i privatnih i
slubenih, a monolog npr. profesorskim predavanjima, govorima retora, odgovorima studenata na ispitima i sl. (ako primjerice profesor prekida studenta u
odgovaranju, to se doivljava kao oteavanje ispita).8
U spomenutim istraivanjima posveenima dijalogu, posebice u Jakubinskoga i u komentaru njegovih stajalita kod Mukaovskoga, govori se o trima aspektima dijaloga kao jezine pojavnosti. Prvi se aspekt tie dvostranosti
dijaloga, tj. odnosa izmeu samih sudionika govornoga dogaaja, tj. izmeu
ja i ti. Istina, dvije su strane u manjoj ili veoj mjeri prisutne i u monologu,
ali se druga strana u monologu ne mora izravno niti naglaeno adresirati,
a ako se to i ini (npr. uporabom zamjenica drugoga lica, obraanjima, imperativima i sl.), onda se i sam monolog do neke mjere boji dijaloki (usp.
Mukaovsky 1986: 107). Drugi se aspekt tie odnosa izmeu sugovornika i
odreene situacije u kojoj se sugovornici nalaze i u kojoj se komunikacija odvija. Ta situacija moe i izravno utjecati na smjer razgovora (npr. vrisak koji se
naglo zauje, tresak automobila koji se sudaraju, znak za uzbunu i sl.). Naposljetku trei se aspekt tie injenice da se u dijalogu obvezno smjenjuju najmanje dva konteksta (dok je monologu svojstven jedan neprekinuti kontekst). To
ipak ne znai, istai e Jakubinski, da u dijalogu nema svojevrsnoga znaenjskoga jedinstva, koje se ponajprije oituje u zajednikom predmetu razgovora
(naruavanje toga jedinstva svojstveno je raznolikim razgovorima gluhih).
Sva tri spomenuta aspekta dijaloga imaju i specifine, ak bi se moglo
rei prototipne naine jezinoga izraavanja. Prvome su aspektu svojstvene
znaenjske suprotnosti izmeu zamjenica prvoga i zamjenica drugoga lica,
npr. ja ti, mi vi, zatim obraanja (vokativi), imperativi, glagolski oblici
koji sadravaju oznake lica (tj. lini glagolski oblici), upitne reenice i sl. Odnos izmeu sugovornika i stvarne situacije (drugi aspekt) dobiva svoj jezini
8 Jo je radikalniji u tom smislu bio Bahtin (Voloinov), koji je tvrdio da je dijaloginost svojstvo svakoga teksta, a o dijalokoj naravi jezika pie i Jakobson. O tome vie u nastavku.
219
izraz preko deiksije prostora i vremena, uporabom pokaznih zamjenica i zamjenikih priloga, npr. ovaj, taj; ovdje, tamo), uporabom raznovrsnih priloga
ili prijedlono-padenih izraza za oznaavanje prostora i vremena, npr. na
mjestu pored tebe, na onoj strani, tu ispred; jutros, veeras, noas, idui tjedan itd., te glagolskim vremenima (kojima se oznauje istodobnost, anteriornost ili posteriornost u odnosu na vrijeme odvijanja same komunikacije). Trei
aspekt dijaloga, tj. svojevrsno proimanje kontekst, ima korelat ponajprije u
raznovrsnim leksikim oprekama (npr. dobar lo, lijep ruan, veliki mali,
koristan tetan i sl.), a na razini tzv. reenine fonologije smjenjivanje konteksta postie se raznovrsnim intonativnim sredstvima (npr. visinom glasa,
intenzitetom, tempom, stankama i sl.).
Uzimajui u obzir razliite aspekte dijaloga i jezina sredstva koja su
svojstvena pojedinim od tih aspekata, govori se takoer i o dijalokim tipovima.
Tako su u prvome tipu dijaloga, onome koji se tie odnosa izmeu sudionika govornog dogaaja, esto naglaeni emocionalni ili voljni momenti.
Najekstremniji tip takva dijaloga jest svaa, kao najosobniji tip dijaloga, koji
je svojstven manje kultiviranim drutvima i sredinama. Neki istraivai svau
smatraju i prvobitnom formom dijaloga.
Drugi tip dijaloga, kod kojega je u prvom planu vezanost sugovornik
za predmetnu situaciju, predstavljaju raznoliki radni razgovori (npr. razgovor dvojice inenjera o trasi budue autoceste). Takvi su razgovori, ako se
ne pretvore u diskusije, lieni snanije emocionalne obojenosti, pa i napetosti
meu sugovornicima jer su oni vie usmjereni na samu situaciju negoli na meusobni odnos sudionika govornoga ina.
Trei tip dijaloga, vezan za proimanje i/ili smjenjivanje kontekst, zasnovan je na pojaanim znaenjskim obratima, a nije ni osobne naravi (kao
prvi tip) ni situacijske naravi (kao drugi tip). Krajnji oblik takva dijaloga jest
onaj u kojem se insistira na igri znaenja, na poklanjanju posebne pozornosti
samome dijalogu. Takav tip razgovora svojstven je konverzaciji, tj. dijalogu ili
polilogu koji je do neke mjere sam sebi svrha, koji je lien neposredne korisnosti, koji predstavlja kulturno dostignue, u kojem se nerijetko govori zato da
bi se govorilo, da bi se ljudi meusobno druili, uvaavali, igrali, zabavljali i sl.
Europski teoretiar koji je po svemu sudei ponajvie utjecao na
kasniji razvoj teorije dijaloga, pa i one prekomorske, amerike jest Mihail
Bahtin. Dvije se njegove knjige u tome kontekstu najee spominju: Marksizam i filozofija jezika iz 1929. godine9 (usp. Bahtin 1980) te Problemi poetike
9 Tu je studiju Bahtin objavio pod imenom svoga prijatelja Valentina Nikolajevia Voloinova
i sve do 1973. godine ona se nije pripisivala Bahtinu (usp. Bahtin 1980: XXII).
220
Dostojevskog, ije je prvo izdanje objavljeno iste 1929, a drugo, preraeno i

dopunjeno, 1963. godine10 (usp. Bahtin 1967 ili Bakhtin 1984).
Misao prepoznatu u Bahtinovu djelu (u prvome redu Marksizmu i filozofiji jezika, no istie se i trajna Bahtinova zaokupljenost temom dijaloga
i dijaloginosti jezika) Peter Womack, profesor knjievnosti i drame na britanskome sveuilitu East Anglia, uvodno saima ovako: Dijalog nije samo
naroita uporaba jezika; bolje reeno, dijalog je univerzalno stanje uporabe
jezika uope jer ne moe se rei nita to se ne nadovezuje na neto reeno
ranije i da ne najavljuje neku vrstu uzvrata (ili da se ona ne oekuje) (usp. Womack 2011: 48, istakli L. B i I. P.). Konkretnije, i prema Bahtinovim rijeima,
svaki se iskaz gradi izmeu dvoje drutveno organiziranih ljudi, a ako realnog
sugovornika nema, onda se on pretpostavlja u linosti normalnog predstavnika one drutvene grupe kojoj govornik pripada. Svaka je rije dakle upuena
sugovorniku, rije je u biti bilateralni in ili, metaforiki, ona je most izgraen
izmeu mene i drugog; ako se on jednim krajem oslanja na mene, drugim se
krajem oslanja na sugovornika (Bahtin 1980: 9495). U nastavku Bahtin e
poentirati: realna jedinica jezikagovora nije izolirani pojedinani monoloki iskaz, ve interakcija bar dvaju iskaza, tj. dijalog.11 Time e otvoriti novu
temu, koju ovdje ostavljamo postrani, a tie se istraivanja oblika prenoenja
tuega govora12 (usp. Bahtin 1980: 129130). Napokon, rei e Bahtin, jezik
ne postoji sam po sebi, ve samo u konkretnom iskazu, konkretnom govornom inu, odnosno jezik se samo preko iskaza dodiruje s komunikacijom,
postaje realnost (Bahtin 1980: 137).
Slino e Bahtin pisati i u monografiji Problemi poetike Dostojevskog
(usp. Bahtin 1967: 253254). U jeziku kao predmetu lingvistike nema i ne
moe biti nikakvih dijalokih odnosa; dijaloki su odnosi izvan lingvistike,
oni su predmet metalingvistike. Naglasit e potom i ovo: dijaloki je kontakt
prava sfera ivota jezika, odnosno rije je, za razliku od jezika, po svojoj
prirodi dijaloka.13
10 To je drugo izdanje posluilo kao predloak prijevodima. Postoje jo dva izdanja s promijenjenim naslovima (usp. Bahtin 1980: IXX).
11 Slino e Bahtin tvrditi i piui o dijalogu kod Dostojevskog: Biti znai dijaloki opiti ili
Jedan glas nita ne zavrava i nita ne razrjeava. Dva glasa minimum su ivota, minimum
postojanja (usp. Bahtin 1967: 334).
12 Zasad samo napominjemo da je, po Bahtinu, aktivno percipiranje tuega govora temeljno za
dijalog. Ta e nam primjedba naime biti vana neto kasnije, pri definiranju pojma dijalog.
13 Lingvistika naime izuava jezik u njegovoj oposti, kao neto to ini moguim dijaloki
kontakt, ali ona se udaljava od dijalokih odnosa (Bahtin 1967: 254). U nastavku e Bahtin
razmatrati razliite mogunosti uspostavljanja dijalokih odnosa, pa e ponuditi i pojam
221
***
Dakako, ovaj letimian pregled teorijskih misli o dijalogu nuno je nepotpun. Ipak, odustajui od daljnjih pokuaja da u malo vremena (i prostora)
samemo svojevrsnu teoriju dijaloga u njezinoj dijakroniji, pozabavit emo se
nadahnuti komentiranim teorijskim mislima tek dvama kljunim pojmovima: pojmom dijaloginosti te, napokon, pojmom samoga dijaloga.
Vrijednom spomena smatramo misao o inherentnoj dijaloginosti (engl.
dialogism) svakoga teksta. Naime uz eksplicitnu dijaloginost, koja se potvruje u situacijama u kojima postoje govornik i sugovornik (ili vie njih), tj.
najmanje dva [sugovornika] (glasa), implicitna je dijaloginost svojstvo svakoga teksta, pa i onoga koji je u strogo formalnom smislu monologian. Takva
se dijaloka koncepcija jezika ponajee pripisuje Bahtinu (usp. npr. Womack 2011: 48, 151; Fowler 1996: 130), iako valja napomenuti da sm Bahtin
to svojstvo jezika/govora nikada nije tako imenovao (usp. Hoquist 1990: 15).
Koncept dijaloginosti poiva na uvjerenju da dijalog (vieglasje) nije samo
temeljni, nego moglo bi se rei i iskljuivi nain funkcioniranja jezika jer,
uostalom, misao je po svojoj naravi dijalogina, a monolog je samo konvencionalizirana forma njezina iskazivanja (usp. Bakhtin 1984: 88).14 Konkretnije
i Jakobsonovim rijeima, u jeziku je svaki in slanja usmjeren na stvarnoga
ili zamiljenoga sluatelja, odnosno poiljatelj, koji prenosi poruku, pretpostavlja primatelja, koji asimilira poruku tako to je opaa, shvaa i tumai na
svoj nain (usp. Jakobson 2008: 134135). Nee nadalje biti teko dokazati
da je svaki tekst i/ili svaki jezini ostvaraj, izgovoren ili napisan, implicitno
dijalogian. Recimo: premda su formalno monoloke forme, i propovijedi, i
(sveuilina) predavanja, i izlaganja na znanstvenim konferencijama, i privatni dnevnici, i natpisi na spomenicima sve su to poruke upuene stvarnim
ili zamiljenim recipijentima (usp. i Womack 2011: 48). Konano, svaki tekst
uspostavlja relacije i s drugim, ve napisanim tekstovima (potvruje se time
intertekstualnost kao svojstvo teksta; usp. De BeaugrandeDressler 2010:
203229) i u tome smislu on je dijalogian!
dvoglasne rijei (256). Te e nam zamisli biti inspirativne u kasnijim razmiljanjima o dijaloginosti svakog jezinog ostvaraja (pa tako i monolokoga).
14 O tome je 40-ih godina 20. stoljea pisao i Roman Jakobson (2008: 132137). U tom smislu
posebno su zanimljiva Jakobsonova razmiljanja o sekundarnosti monologa koji se temelji
na dijalogu ak i onda kad je interioriziran kao miljenje. Napokon, u klasinim tragedijama monolozi su (kao i dijalozi) upueni publici. Ipak, i u dramskoj knjievnosti oni su
sekundarna pojava koja pretpostavlja visoku razvijenost kazalinih konvencija i koja je u
poetku nailazila na znatan otpor (usp. Jakobson 2008: 153).
222
Naposljetku jo koja poblie o dijalogu!

Pokuaj odreenja pojma dijalog to smo s razlogom ostavili za sam
kraj ovoga priloga temelji se na teorijskim promiljanjima o naravi i funkcioniranju ljudskog jezika. U razmatranje sada ukljuujemo vrlo utjecajnu studiju
O dijalogu fiziara (i filozofa) Davida Bohma (usp. Bohm 2009).15
Ukratko bismo mogli rei da je za Bohma dijalog komunikacija koja
zadobiva neke posebne, vie kvalitete. Uvodno e on rei da u dijalogu sugovornici ne pokuavaju poznate ideje ili informacije uiniti zajednikima
te nastaviti: Prije bismo mogli rei da dvije osobe neto zajedniki ine, tj.
zajedniki stvaraju neto novo (usp. Bohm 2009: 23). Takvo e, sueno znaenje pojma dijalog dovesti potom u vezu s etimologijom rijei, oekujui da
e ona pridonijeti poimanju dubljeg znaenja rijei: grka rije dialogos prema
dia kroz + logos rije, tonije znaenje rijei (usp. Bohm 2009: 27).16
Dijalog je prema tome naglaava Bohm protok znaenja kroz nas i meu
nama, to nam omoguuje protok znaenja u cijeloj skupini, a iz ega moe
nastati novo razumijevanje (usp. Bohm 2009: 28). Kao glavna se vrijednost
dijaloga istie stoga kreacija novoga znaenja, to znai da sudionici dijaloga u konanici bivaju obogaeni nekim novim vrijednostima i nekim novim
spoznajama. U tim e se kvalitetama potom prepoznati bitne razlike izmeu
dijaloga i komunikacije kao irega pojma (usp. Bohm 2009: 2223)17 te napose
izmeu dijaloga i diskusije (ili rasprave)18 (usp. Bohm 2009: 28; BohmFactorGarrett 1991), koje e se moi pregledno predstaviti ovako:
15 Studija je na engleskome prvi put objavljena 1996. godine.

16 U napomeni da ne samo da u dijalogu moe sudjelovati bilo koji broj osoba (prvi dio tvorenice dia- ne valja brkati s di- u znaenju dva, dvaput), nego ga moe voditi i pojedinac
sam sa sobom, u svojoj nutrini, ako je prisutan duh dijaloga (Bohm 2009: 27) lako emo
prepoznati znanu misao o dijalokoj naravi jezika (usp. Bahtin, Jakobson itd.).
17 Bohm opet posee za etimologijom rijei: naziv komunikacija dolazi od latinskoga pridjeva
communis u znaenju zajedniki, pa komunicirati znai uiniti to zajednikim. Takva
razmjena informacija ne mora nuno stvarati nove vrijednosti, to je pak vidjeli smo
pretpostavka dijaloga.
18 U tom smislu i Deborah Tannen pie o potrebi da se u debatu (diskusiju) ukljui vie dijaloga, to, kae, ne znai da u diskusiji ne treba biti protivljenja, kritinosti i neslaganja, nego
jednostavno da treba biti vie kreativnosti u upravljanju tim neizbjenostima na koristan
nain (usp. Tannen 1998: 26). Napokon razmatrat e ona i svojevrsno kretanje izmeu debate (diskusije) i dijaloga (Tannen 1998: 288290). Pozivajui se na Novo zlatno pravilo sociologa Amitaia Etzionia, autorica navodi pravila angamana koja e dijalog meu ljudima
razliitih pogleda i stavova uiniti konstruktivnijim. Prvo od njih glasi: Ne demoniziraj one
s kojima se ne slae.
223
Dijalog
poinje sa sluanjem
govorenje s/sa
usmjeren na spoznaje
suradniki
ostvaruje ideje
potie na promiljanje
potie nastanak neega novog
Diskusija (rasprava)
poinje s govorenjem
govorenje komu
usmjerena na razlike
suparnika
ostvaruje sukobe
potie na brzo miljenje
potie zakljuavanje
(prema BohmFactorGarrett 1991, izvor http://www.new-paradigm.co.uk/Dialogue.htm)
Nije, dakako, lako voditi uspjean dijalog. Kao jedan od osnovnih uvjeta Bohm navodi nunost suspenzije uvrijeenih miljenja, vlastitih stavova i
uvjerenja (usp. BohmFactorGarrett 1991), a takoer e istai i to da suoavanje s mnogobrojnim gleditima moe frustrirati i izazivati tjeskobu (usp.
Bohm 2009: 56). William Isaacs, nastavljajui se na Bohma, konstatira da je
dijalog umijee zajednikog razmiljanja (usp. Isaacs 1999) te se bavi posebnim umijeima i tehnikama kojima se moe unaprijediti dijalog u skupini.
Svjesni injenice da je dijalog uistinu velika tema te da smo se nekih
vanih pitanja jedva uspjeli dotaknuti, spomenimo na kraju i neke aspekte te
teme koji bez sumnje zasluuju pozornost istraivaa, a koji u ovom prilogu
uglavnom nisu ni spomenuti. Takvi su aspekti npr. pojmovno-terminoloka
razgranienja vezana za dijalog i komunikaciju uope, eksplicitna i implicitna
dijaloginost, dijalog i intertekstualnost, polemiki dijalog, dijalog u knjievnim djelima, posebice dramskim itd.19 U ovom prilogu tek smo otvorili dijalog o dijalogu: zapoeli smo ga itanjem respektabilne literature o toj temi,
19 O mnogim ovdje nespomenutim aspektima istraivanja dijaloga zainteresirani mogu nai
obilje informacija u omanom (576 stranica) zborniku Handbuch der Dialoganalyse (Hg.
G. Fritz i F. Hundsnurscher), u kojem dvadeset sedmero autora (uglavnom s njemakoga
govornog podruja) u trima poglavljima (Koncepti dijaloke analize, Teorija i metodologija
dijaloke analize te Dijaloka analiza u primjeni) izmeu ostaloga raspravlja i o dijalokoj
analizi s gledita govornih inova, o teoriji i metodologiji dijaloke analize, o etnometodolokoj konverzacijskoj analizi, o odnosu izmeu govornog jezika i dijaloga, o sociolingvistikoj analizi komunikacije, o britanskoj analizi diskursa, o odnosu izmeu praktine
semantike i analize komunikacije, o osnovama organizacije dijaloga, o odnosu izmeu pitanja, odgovora i dijaloga, o odnosu izmeu analize dijaloga i gramatike, o dijalokoj analizi
i prozodiji, o razvitku dijaloke djelatnosti u djece, o dijalokoj analizi i nastavi jezika, o
dijalokoj analizi i psihoterapiji, o dijalokoj analizi i medijskoj komunikaciji, o analizi
literarnoga dijaloga, o povijesti dijalokih formi itd.
224
nastavili u suautorskim razgovorima/dijalozima/raspravama, a naposljetku ga

nudimo kao temu za naa daljnja zajednika promiljanja.
Izbor iz literature
Bahtin, Mihail (1967), Problemi poetike Dostojevskog, s ruskog prevela Milica Nikoli, Nolit, Beograd. / Takoer i u engleskom prijevodu (Bakhtin 1984).
Bahtin, Mihail (1980), Marksizam i filozofija jezika, s ruskog preveo Radovan Matijaevi, Nolit, Beograd.
Bakhtin, Mikhail (1984), Problems of Dostoevskys Poetics, edited and translated by
Caryl Emerson, University of Minnesota Press, Minneapolis, London. / Takoer i u srpskom prijevodu (Bahtin 1967)
Bakhtin, Mikhail Mikhailovich (1981), The Dialogic Imagination: Four Essays, ed.
Michael Holquist, trans. Caryl Emerson and Michael Holquist, University of
Texas Press.
Bohm, David Factor, Donald Garrett, Peter (1991) Dialogue a proposal, dostupno na adresi http://www.david-bohm.net/dialogue/dialogue_proposal.
html#5; posjet 21. travnja 2013.
Bohm, David (2009), O dijalogu, s engleskog prevela Senka Galeni, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb.
De Beaugrande, Robert Dressler, Wofgang (2010), Uvod u lingvistiku teksta, s njemakog prevela Nikolina Palai, Disput, Zagreb.
Fowler, Roger (1996) Some Aspects of Dialogue, u: Linguistic Criticism, Oxford
University Press, Oxford, str. 130159.
Fritz, Gerd Franz Hundsnurscher (Hg.) (1994), Handbuch der Dialoganalyse, Max
Niemeyer Verlag, Tbingen.
Heritage, John Clayman, Steven (2010), Talk in Action: Interactions Identities, and
Institutions, Wiley Blackwell.
Hoquist, Michael (1990), Dialogism: Bakhtin and his World, Routledge, London
New York.
Isaacs, William (1999), Dialogue: The Art of Thinking Together, A Currency Book
published by Doubleday a division of Random House, Inc., New York.
Jakobson, Roman (2008), O jeziku, s engleskog preveo Damjan Lalovi, Disput, Zagreb.
Jakubinskij, Lav P. (1986), O dialogieskoj rei, u: Izbrannye raboty: Jazyk i ego
funkcionirovanie, Moskva, str. 1758.
Katni-Bakari, Marina (2003), Stilistika dramskog diskursa, Vrijeme, Zenica.
Katni-Bakari, Marina (2006), Suvremena lingvistika prouavanja dijaloga, u:
M. Katni Bakari, Stilistike skice, Connectum, Sarajevo, str. 217244.
Mukaovsk (Mukarovski), Jan (1986), Dve studije o dijalogu, u: Struktura pesnikog jezika, s ekog preveo Aleksandar Ili, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd, str. 103133.
225
Pranjkovi, Ivo (1997), Iz tipologije konsituativnih iskaza u tekstovima razgovornog

stila, u: Tekst i diskurs, zbornik radova, ur. Marin Andrijaevi i Lovorka
Zergollern-Mileti, Hrvatsko drutvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb, str.
409415.
Tannen, Deborah (1998), The Argument Culture: Stopping Americas War of Words,
Ballantine Books, New York.
Womack, Peter (2011), Dialogue, Routlege, London and New York.
On Dialogue
Summary
This paper presents a short historical overview of the extant research
into dialogue. It focuses on the examination of different types of dialogue,
properties of dialogue in texts, and the relationships between dialogue and
communication and dialogue and monologue (dialogue and discussion). Modeled after Bakhtins theory, dialogicality is understood as an inherent property
of each text. Along with explicit dialogicality, which is confirmed in situations
where there is a speaker and an interlocutor (or a multitude of either or both),
implicit dialogicality is a property of each text, even that which is strictly
a monologue. In addition, dialogue is seen as a specific use of language, a
communication with a special, higher quality. Two people create a dialogue
together; that is, they make something new (Bohm). This relates to the etymology of the word: the Greek dialogos, composed from dia (through) and logos
(word), to give us the meaning of the word. Since we emphasize the creation
of new meanings as the main value of dialogue, its participants are ultimately
enriched by new standards and findings. In these qualities we recognize the
essential differences between dialogue and communication as a wider notion,
and especially between dialogue and discussion (debate).
Key words: dialogue, types of dialogue, dialogue properties, monologue, communication, discussion
226
UDK: 81'373.49 : [001.81
Nikolina PALAI Nada IVANETI
Eufemizam u slubi objektivnosti strategije

vrednovanja u recenzijama znanstvenih
tekstova
KLJUNE RIJEI: recenzija, prikaz, strategije vrednovanja, eufemizam, persuasivnost
Recenzija se kao podtip sekundarnih tekstova (tekstova o tekstovima) u
mnogim klasifikacijama tekstnih vrsta ubraja u znanstvene tekstove, to nuno podrazumijeva objektivnost u izrazu. No ta se objektivnost vrlo lako moe
dovesti u pitanje ve i ako samo pogledamo diferenciranost definicija recenzije
koje moemo pronai u razliitih autora. Ta se razliitost mahom bazira na
onoj dimenziji toga tipa teksta koju autor eli staviti u prvi plan. Iako neki autori recenziju ubrajaju u informativne tekstove (primjerice Brinker 2010: 91),
velik je broj i onih koji naglaavaju drugu dimenziju te tekstne vrste, naime
onu persuasivno-apelativnu (Lger 1995, Mecklenburg 1977). Unato tenji
za objektivnou i primarnoj funkciji informiranja unutar recenzije mogu se,
manje ili vie oito, promatrati i neke druge relacije, primjerice odnos autora
prema primarnome tekstu, odnos autora prema recipijentu kao i odnos autora
prema autoru primarnoga teksta. Osim toga autor posredno, piui tekst recenzije, prezentira i samoga sebe svoja vlastita znanstvena dostignua i interese.
Uzevi sve te aspekte u obzir, namee nam se logino pitanje koliki prostor za
manipulaciju otvara ovakva vrsta teksta u kojoj autor ima otvorene ruke kada je
rije o naglaavanju pojedinih aspekata teksta koji prikazuje i, sukladno tome,
zanemarivanju, pa i prikrivanju, drugih njegovih aspekata. U ovome emo radu
na temelju analize odabranih primjera prikaza hrvatskih znanstvenih tekstova
iz podruja lingvistike nastojati pokazati kako se u njima primjenjuju strategije
vrednovanja, pri emu nas posebno zanimaju negativne ocjene i nain njihova
priopavanja, odnosno upotreba eufemistikih obrazaca.
227
Nikolina Palai Nada Ivaneti: Eufemizam u slubi objektivnosti strategije vrednovanja...
1. Uvod
Prije nego se upustimo u promiljanja o razliitim strukturnim i sadrajnim elementima odabranih prikaza, potrebno je spomenuti terminoloke
okvire unutar kojih se kreemo kada je o toj tekstnoj vrsti rije.
Kada govorimo o prikazu kakva znanstvenog teksta, onda mislimo na
znaenje koje je navedeno na drugom mjestu u Rjeniku hrvatskoga jezika V.
Ania, naime na kratku kritiku ocjenu, recenziju kakvog znanstvenog ili umjetnikog djela (2004: 1192). I sam izraz recenzija vieznaan je uz procjenu jo neobjavljena rukopisa znanstvenog/strunog rada on oznaava i prikaz
objavljenih ostvarenja: razliitih publikacija, kazalinih predstava, koncerata,
filmova, izlobi i sl.
Dakle ve u samom znaenju termina prikaz i recenzija nalazimo preklapanja prikaz se opisuje kao recenzija, a recenzija kao kritiki prikaz,
to bi onda zapravo znailo da je svaka recenzija prikaz, a nije svaki prikaz
recenzija, tj. da prikaz moe i ne mora sadravati element vrednovanja, dakle
ne mora sadravati kritiku. Stoga emo za potrebe ovoga rada termine prikaz
i recenzija rabiti sinonimno kada budemo govorile o tekstovima analiziranog
korpusa (jer svi oni u manjoj ili veoj mjeri sadre elemente vrednovanja), bez
obzira na to to su u asopisima u kojima su objavljeni uglavnom odreeni kao
prikazi.
Znanstveni se i struni radovi najee prikazuju u asopisima odgovarajue discipline, rjee i u asopisima srodnih disciplina, a u zadnje vrijeme
i na internetu (primjerice na njemakom govornom podruju) i u nekim se
aspektima (strukturi, tematskim teitima, jeziku i stilu) razlikuju od prikaza
drugih ostvarenja namijenjenih irokoj publici i (najee) objavljenih u masovnim medijima (kao to je primjerice sluaj kod prikaza filmova).
Kada govorimo o prikazima/recenzijama i njihovim karakteristikama,
ne moemo ih razmatrati, a da pritom ne uzmemo u obzir i specifinosti tekstne vrste kojoj pripadaju.
Prema Ripfel (1998: 488) znanstvena je recenzija struna tekstna vrsta,
koja nastaje iskljuivo u podrujima koja se bave znanou, odnosno koja se
razvila kao komunikacijski oblik na podruju znanosti. Ona nadalje znanstvenu recenziju smatra javnim, monolokim1 tekstom u kojemu se opisuje i
1 Recenzija se u opisima tekstnih vrsta u literaturi mahom smatra monolokim tekstom, no
smatramo da je ona monoloka samo ukoliko dijalog shvatimo u uem smislu. Prema Voloinovu (citirano u White 2003: 261) dijalog se treba shvatiti u irem smislu, odnosno on tvrdi
da je svaki verbalni izraz dijalogian jer se nadovezuje na neto ranije reeno/napisano ili
pak uzrokuje budue izjave: Dialogue ... can also be understood in a broader sense, meaning
228
vrednuje neki znanstveno relevantan doprinos (ibid. 491). Prema njezinu miljenju koje se podudara i s preporukama nekih asopisa s njemakoga govornog podruja (npr. Zeitschrift fr interkulturellen Fremdsprachenunterricht)
struna osoba nee ni pokuati recenzirati tekst koji ne smatra znanstveno
relevantnim (ibid. 490).2
2. Funkcije i tipovi recenzija

Ono to prikaz znanstvenoga teksta razlikuje od drugih vrsta prikaza/
recenzija (primjerice od recenzija beletristikih tekstova) jest velika zastupljenost strunih izraza kao i konstruktivna kritika.3 Bez obzira na mikrostrukturnu i sadrajnu diferenciranost prikaza, uvjetovanu razliitim faktorima
(temom, stilom pisanja, stavom autora sekundarnoga teksta prema primarnome tekstu i sl.), moemo ustvrditi da se svaki prikaz/recenzija znanstvenoga
teksta u sadrajnom smislu sastoji od dviju dimenzija informacije i vrijednosnoga suda, odnosno kako kae Zillig (1982: 199) recenzije moemo klasificirati prema dvama tipovima tekstnih inova4, tj. prema dvama tipovima
jezinih radnji: informiranju i vrednovanju, koji su za recenziju konstitutivni.
U literaturi ne postoji jedinstveno miljenje o dominantnoj funkciji recenzije: prema Brinkeru (2010: 91) to je tekstna vrsta informativnog tipa; i
Rolf (1993: 191) naglaava informativnost kao temeljno obiljeje recenzije,
svrstavajui je meu asertive, no ne zanemaruje ni njezinu evaluacijsku funkciju, zbog ega je pridruuje ocjenjivakim tekstovima ( judizierende Texte).
Hyland (2000: 41) je primjerice svrstava meu vrednujue/evaluativne tekstove, a Lger (1995) i Mecklenburg (1977) govorei o urnalistikim recenzijama naglaavaju evaluativno-persuasivnu odnosno persuasivno-apelativnu
dimenziju. Uz informativnu i evaluativnu spominje se i deskriptivna (Alcaraz
not only direct, face-to-face, vocalised verbal communication between persons, but also
verbal communication of any type whatsoever Thus the printed verbal performance engages, as it were, in ideological colloquy of a large scale: it responds to something, affirms
something, anticipates possible responses andobjections, seeks support, and so on.
2 Na slian nain razmilja i Lenk (2000: 290) tvrdei da je indikator uspjeha ve i sama injenica da je neki tekst izabran za recenziju; drugim rijeima, znanstvena je recenzija neka
vrsta reklame.
3 U skladu s karakteristikama prikaza/recenzije znanstvenoga teksta jest i tip recipijenata
kojima je takav prikaz namijenjen naravno da moemo rei da su potencijalni recipijenti
takva teksta svi itaoci publikacije u kojoj je tekst objavljen, no namijenjen je prvenstveno
kolegama iz iste discipline.
4 Analogno razlikovanju pisanoga i govorenoga jezika Zillig (1982: 197) razlikuje tekstne od
govornih inova. Radi terminoloke jasnoe ovdje neemo uvoditi pojam tekstnoga ina,
ve emo se u radu sluiti izrazom jezina radnja.
229
Ariza 2009: 48), a Hutz (2007: 112) i Ripfel (1998: 488) dodaju i dimenziju
aktiviranja te eksplikacije.
Na osnovi prevladavajue funkcije Ripfel (1998: 490) razlikuje dva tipa
recenzija: recenzije-izvjetaji, u kojima dominira prikaz sadraja, dakle informativna funkcija i vrednujue/evaluativne, u kojima prevladava vrednovanje/
(pr)ocjena.
Tip recenzije ogleda se i u njezinoj makrostrukturi, iako ona, kao to
pokazuju istraivanja provedena u drugim jezicima (npr. Dalmas (2001), Hutz
(2007)), a potvruje to i na korpus, pokazuje znatnu varijantnost. Makrostruktura recenzije manje je formalizirana u usporedbi s nekim drugim tekstnim vrstama, primjerice znanstvenim lankom.
U naem su korpusu zastupljena tri tipa tekstova: recenzije-izvjetaji,
odnosno prikazi bez ikakvih evaluativnih elemenata (u kojima se meutim
ve sama injenica da se tekst recenzira moe smatrati implicitno pozitivnim
vrednovanjem); recenzije-izvjetaji u kojima prevladava informacija, no ipak
sadre kratku generalnu (uglavnom pozitivnu) ocjenu te kritike recenzije, u
kojima prevladava vrednovanje, koje onda moe biti pozitivno ili negativno
intonirano, a vrlo esto je zapravo kombinacija kritika i pohvala.
3. Korpus i cilj rada

U ovome se radu na temelju korpusa od 50 recenzija/prikaza znanstvenih tekstova iz podruja lingvistike, objavljenih u hrvatskim lingvistikim
asopisima, koncentriramo na ovaj drugi tekstni in, dakle vrednovanje, pri
emu nas zanimaju strategije kojima se autori prikaza slue da bi realizirali
in vrednovanja. Pritom posebno zanimljivima smatramo strategije koje se
javljaju pri negativnim vrednovanjima, jer takva su u hrvatskome korpusu zapravo rijetkost.
Openito uzevi, zanima nas u kojim se dijelovima teksta vrednovanje
javlja, to mu je predmet odnosno koji se elementi primarnoga teksta vrednuju
i na koje se naine to ini.
Vrednovanja/evaluacije po definiciji su iskazi kojima se nekom objektu
pripisuju ili osporavaju odreene vrijednosti (Zillig 1982a). Ti se iskazi razlikuju po svojoj izravnosti kreu se na ljestvici kojoj su na jednome kraju
izravni/eksplicitni, a na drugome neizravni/implicitni evaluativni izrazi. Prema Brinkeru (2010: 115) evaluacije su neizravni oblici apela, jer emitent recipijentu ne samo da priopuje svoj stav ili miljenje nego istovremeno eli da
recipijent i preuzme njegovo vrednovanje stanja stvari.
230
Na tragu je takva stava i nae razmiljanje o recenzijama koje, iako bi

po definiciji trebale predstavljati objektivan tip teksta, upravo u svome evaluacijskom segmentu ostavljaju prostor za subjektivnost, a time i manipulaciju,
neovisno o tome je li rije o pozitivnom ili negativnom vrednovanju. Slina
razmiljanja nalazimo kod Riley i Spreitzer (usp. Mey 2004: 148), koji recenziju nazivaju graaninom drugog reda u znanstvenoj literaturi, pri emu
misle na nerijetku pojavu da se recenzije shvaaju kao prostor za rjeavanje
privatnih odnosa meu znanstvenicima, gdje se onda pozitivno ocjenjuju radovi onih kolega o kojima se ni inae nema negativno miljenje (u tom smislu
nastaju i recenzije iz usluge), a negativna se mogunost ocjene koristi u svrhu
javnoga napada na odreene kolege iz struke.5
Jger (2001) takvu pojavu u recenzijama naziva feljtonizacijom, a ona
se prema njegovu miljenju sastoji od stilskih sredstava koja autoru omoguuju da se u tekstu recenzije osjeti njegova osobnost u smislu izraenih preferencija, pa ak i raspoloenja, uglavnom, svega onoga to prelazi granice
strunih/znanstvenih informacija (u tu se svrhu esto koriste ironija i sarkazam, interjekcije, retorika pitanja, pa ak i izravna obraanja itaocu (usp. i
Dzika 2007)6.
Kao to moemo zakljuiti iz navedenoga, negativne recenzije mogu
ugroziti znanstvenu reputaciju autora recenzirana teksta, pa stoga recenzenti nerijetko u pokuaju zadravanja objektivnosti (u ovom sluaju negativne
kritike, ukoliko je ona znanstveno opravdana), paradoksalno, pribjegavanju
koritenju eufemizama (usp. Langner 1994).
Eufemizam se prema Rjeniku hrvatskoga jezika (Ani 2004: 310) definira kao retor. figura koja nastaje kada se umjesto rijei za loe, neugodno itd.
upotrijebi blaa rije ili rije oprenoga znaenja Ova definicija predstavlja, dakako, polazite za razumijevanje pojma eufemizma, no u ovome radu
eufemizam ne smatramo jedinicom iskljuivo leksike razine, ve pod tim
5 De Beaugrande u svojem osvrtu na recenziranje openito, a posebice na recenzije u smislu
klasifikacije znanstvenih doprinosa, govori o vrlo upitnoj objektivnosti recenzenata, koje
naziva uvarima vrata na ulazu u akademski svijet, a koji esto vrlo otro odbijaju sve
doprinose koji se ne slau s njihovim vlastitim uvjerenjima, i to posebice ako autor recenzirana teksta ne pripada skupini uvaenih i renomiranih znanstvenika. Naravno, rije je
pritom o drugom tipu recenzije od onoga koji je tema naega rada, no de Beaugrandeovo
istraivanje naelno ipak potvruje nau tezu: kada recenzent nije anoniman, recenzija je
uglavnom pozitivna (usp. Peer Review Is Far From Peerless).
6 Ovakvi indikatori subjektivnosti u tekstu potvruju i sumnju u monologinost recenzije
kao tekstne vrste. Naime iako se italac retorikim pitanjima zapravo ne poziva na odgovor,
ipak ga se takvim odabirom jezinih sredstava navodi na razmiljanje, a time i na eventualno djelovanje.
231
pojmom podrazumijevamo sve izraze ija je funkcija ublaavanje iskazana

kritikoga stava prema izvornome tekstu. To ukljuuje razna sredstva za ublaavanje negativne evaluacije (primjerice modalnih izraza vjerojatno, zasigurno; kondicionalnih oblika moglo bi znaiti itd.). Takvi elementi oslabljuju
apsolutnost i snagu iskazane kritike, pa time i pridonose subjektivizaciji teksta
recenzije. U tom smislu govorimo i o eufemistikim strategijama vrednovanja
znanstvenoga teksta, tzv. mitigation strategies (usp. Hyland 2004: 55).
U korpusu analiziranom za potrebe ovoga rada pronale smo neoekivano velik broj razliitih tipova vrednovanja, koja se prije svega u tipu
kritikih recenzija mogu nai u svim dijelovima teksta, dok u ostalim dvama
tipovima (tj. u najveem broju primjera u korpusu) prevladavaju u zakljuku,
no naelno nema neke stroge pravilnosti u njihovu smjetanju u tijelo teksta
recenzije. Moda razlog tomu lei upravo u injenici da u hrvatskoj znanosti,
ili barem to se jezikoslovlja tie, nema zadanih smjernica za pisanje recenzija
(kao to je sluaj primjerice u Njemakoj, gdje recenziranje predstavlja gotovo
zasebnu znanstvenu disciplinu), a upute se eventualno odnose na obujam koji
je u nekom znanstvenom asopisu predvien za takvu vrstu teksta.
4. Analiza korpusa
4.1. Ocjena kao informacija
Kao to smo ve ranije navele, u korpusu su zastupljeni, openito uzevi, informativni i evaluativni tipovi recenzija, pri emu se u informativnima
uglavnom izrie pozitivna globalna ocjena opisanoga znanstvenog teksta. U
takvim tipovima recenzija gotovo da i nema gradacije u smislu izravnosti izreenoga vrednovanja, dakle zastupljene su uglavnom eksplicitne strategije pozitivne evaluacije, uz tek poneki komentar koji bi se mogao svrstati u kritiku u
najirem znaenju te rijei, a pozitivna se intonacija esto pronalazi i u samom
naslovu recenzije.
Primjeri:
(1) Sve u svemu, sigurno je dobro da je objavljen zbornik koji smo kratko prikazali. To ne znai da je on donio nova rjeenja. Donio je taj
zbornik niz relevantnih prinosa koji, skupljeni na jednom mjestu, pokazuju kako su nastali i kako se razvijaju tokavski standardni jezici.
(F, 2009: 186)7
7 Za objanjenje kratica i podatke o izvorima usp. Citirani korpus.
232
(2) Brojnost autora i raznovrsnost radova dovoljno govori o tradiciji

kakvom su Rijeki filoloki dani postali, potvrdivi se kao nezaobilazna sastavnica hrvatske znanstvene scene. (F, 2009: 224)
(3) U cjelini objektivnost i kompetentnost prevladavaju nad prigodniarstvom. () Vrlo je vrijedan i opiran prinos Nikole Raia o
Brozovievim esperantistikim i interlingvistikim interesima. ()
Zanimljiv pregled Brozovieva bavljenja kajkavtinom, koja nije bila
primaran predmet njegova interesa, daju vrsni poznavatelji toga narjeja Mijo Lonari i Anita Celini. () Osim vrijednih afirmativnih i
poticajnih preitavanja Brozovievih znanstvenih radova, nalazimo i
niz zanimljivih zapaanja o njemu kao cijenjenome profesoru, znatieljnu ovjeku i znanstveniku sa stavom. (Fi, 52: 124)
(4) Viedesetljetni predani znanstveni rad najistaknutijeg hrvatskog
onomastiara i dijalektologa akademika Petra imunovia, okrunjen
je 2008. godine, u povodu 75. obljetnice autorova ivota, objavljivanjem Hrvatskog prezimenika IIII. () Nedovoljno je, stoga, za to
djelo rei da je kapitalno. Odgovor na pitanje kako ga ocijeniti na
kraju, lei na poetku. (Fi, 52: 131)
U primjeru (1) vidimo generalnu pozitivnu ocjenu zbornika znanstvenih radova, koju moemo protumaiti kao preporuku za itanje usprkos naznaci da u njemu nema noviteta. Autorov je stav iskazan na samome kraju
teksta recenzije.
I primjer (2) isto tako sadri eksplicitnu pohvalu iskazanu na kraju, no
ona je vidljiva i ve u samome naslovu teksta (Nova potvrda znanstvene reputacije), koji najavljuje ope pozitivno vrednovanje zbornika koji se opisuje
u tekstu.
Iako sadri ak nekoliko pozitivnih evaluacija zbornika smjetenih u
razliitim dijelovima teksta, primjer (3) isto pripada informativnim recenzijama jer se najvei njegov dio sastoji od kratka opisa pojedinih radova. Premda
su evaluacije ovdje iskazane eksplicitno, one se odnose na pojedine radove
zbornika, a generalna je pozitivna evaluacija iskazana tek implicitno, odnosno
moe se zakljuiti iz ukupnoga tona recenzije.
Implicitnu evaluaciju iskazanu metaforom (rad je okrunjen), sadri takoer i primjer (4), no kasnije se uputom autora, koja kae da se iz nje ima
iitati vrijednost rada, vrednovanje zapravo eksplicira.
233
4.2. Ocjena kao evaluacija

U recenzijama evaluativnog tipa situacija je daleko sloenija jer ondje
se obino isprepliu implicitna i eksplicitna pozitivna i negativna vrednovanja,
pri emu se koriste razliite komunikacijske strategije. Evo nekoliko primjera:
(5) Bez vrlo pomno razraene metodologije prouavanja, bez podrobno
usklaenih pregleda mree relevantnih lingvistikih, sociolingvistikih, psiholokih, politikih, kulturnopovijesnih, pravnih i dr. injenica (crpljenih iz pouzdanih izvora) ne bi bilo mogue dati onoliko
jasan i iscrpan prikaz stanja manjinskih jezika u europskim romanskim dravama kakav je dao prof. Muljai. () Ovu knjigu napisao
je romanist i opi lingvist europske i svjetske reputacije i jedan od
onih koji je najtonije i najiscrpnije informiran o injenicama. () I
u isto nakladnikom smislu rijei knjiga je vrlo profesionalno opremljena i izvedena. (Fi, 52: 137)
(6) Jedna od odlika kiljanova naina izraavanja jest jednostavnost i
jasnoa izlaganja, koja dolazi do izraaja u svim njegovim knjigama.
Pa ipak, ima formulacija () koje ne moemo uvijek lako razumjeti ili
koje nisu posve u skladu s prethodno iznijetim stavovima. (I. P., str. 42)
(7) Osnovna je znaajka ove knjige, posve u skladu s onim to je reeno
o njezinu autoru svestranost. Ona se ovdje shvaa u prvom redu
kao vrlina, ali to ne znai da se u odreenom smislu ne bi mogla
smatrati i manom. (I. P., str. 57)
(8) Ve poprilino zali u XXI. stoljee mirimo se s time da je zlatno
doba temeljnih i temeljitih filolokih istraivanja (kao oblikovanja
cjelovite slike nacionalne jezine i uope kulturne povijesti) ve daleko iza nas () Zavrne rasprave u knjizi preglednoga su, ponajprije
kulturolokoga karaktera, po svojoj strukturi i namjeni upuenije laicima () (Fi, 53: 109)
(9) Iako bi poneto eksplicitnije objanjenje ogranienja predmeta ove
knjige kod itateljstva pojasnilo krajnju sloenost hrvatske i srpske
prozodije, navedene primjedbe nipoto ne treba shvatiti kao kritiku.
Naprotiv, treba rei da je sve to se navodi u naslovu knjige obraeno
temeljito, korektno i lijepo. Ipak, da ovaj prikaz ne bi zvuao pretjerano pohvalno, na ovome u mjestu dati malu kritiku primjedbu o
tvrdnji iznesenoj u pogavlju 1.2.1. u vezi s opim opisom hrvatskoga i
srpskog. Zacijelo se radi o krivoj interpretaciji nekog izvora ili veoj
pogreci u pisanju kada se kae da se glagoljica i danas koristi u
234
nekim krajevima Dalmacije. Koliko mi je poznato, to nije tono. Glagoljica se ni u kojem dijelu Hrvatske vie ne koristi (...). U svakom sluaju,
ak ako se radi o pogrenoj informaciji, ovaj detalj ne moe ozbiljno
umanjiti vrijednost rada. Jednom rjeju, moj kritiki osvrt na knjigu
Rajke Smiljani bez obzira na to glasi: Bravo! (G 1/2005 : 61 i d.)
Kao to moemo vidjeti, primjer (5) sadri pozitivna eksplicitna vrednovanja, od kojih se jedno odnosi i na pohvalu izdavau. Primjer (6) nam pokazuje kako se u svrhu ublaavanja eksplicitne kritike koja slijedi prvo navode
pozitivne strane rada. To je ujedno i najuobiajenija strategija zastupljena u
korpusu.
Nadalje u primjeru (7) slijedi zapravo negativno vrednovanje, implicitno sadrano u prethodno navedenoj openito pozitivnoj osobini autora recenzirana teksta, koja u kontekstu njegova rada ipak poprima negativna obiljeja.
Implicitnu negativnu poruku dekodirat e tek dobro upuen recipijent. Taj nam
primjer ujedno dobro ilustrira tip vrednovanja u kojem se tek kombinacijom
izreenog i znanja o svijetu moe donijeti odreeni zakljuak.
Primjer (8) pokazuje nam kako se negativno moe vrednovati na iskljuivo implicitan nain nije izreeno nita konkretno negativno, no ipak se
izmeu redaka moe iitati nimalo bezazlena kritika. U primjeru (9) vidimo
strategiju ublaavanja, odnoso nijekanja kritikoga potencijala iznesenih primjedbi, i to do te mjere da kritika zavrava rijeju bravo!, odnosno zavrava
estitanjem.
Kako smo se u analizi korpusa prvenstveno eljele pozabaviti negativnim evaluacijskim strategijama, dole smo do zakljuka da su negativne recenzije na podruju lingvistike u Hrvatskoj zapravo rijetke, no kada ih ima, u
njima se moe pronai cijela paleta implicitno i eksplicitno iskazanih negativnih vrednovanja, koja se nerijetko kombiniraju s pozitivnima u svrhu ublaavanja ukupnoga dojma.
4.2.1. Ocjena kao kritika sadraja

Pokazalo se takoer da se evaluaciji mogu podvrgnuti razliiti aspekti
pojedinoga znanstvenog teksta, pa se tako kritiziraju razna odstupanja od norme, primjerice:
nesustavnost
(10) Tema logika u govoru () obraena je u knjizi na nekoliko
neloginih mjesta. (G, 1/2008: 114)
235
nezadovoljavajua metodologija
(11) Prvo to upada u oi jest da je knjiga Snjeane Kordi sklop
ljena tehnikom svojevrsnoga kolaa, gdje se citati kojima je svrha da
potvrde autoriine teze slobodno lijepe u autoriin tekst. (RIHJJ, 36:
395)
nepotrebna skraivanja
(12) Vjerojatno slijedei naelo da poslovni ljudi nemaju vremena, knjiga daje vrlo ture i saete obavijesti. (G, 1/2008: 112)
pogrena faktografija
(13) Po toj karti rumunjski se jezik uope ne govori do Crnoga mora,
nego se u cijeloj Dobrudi kao govori samo bugarski. (Fi, 45: 109)
nezadovoljavajue udubljivanje u tematiku u cijelosti ili povrnost u
pojedinom segmentu rada
(14) Meutim, taj je pregled saet i antikoj retorici ne posveuje
dovoljno prostora ni pozornosti (G, 1/2008: 111)
terminologija autora i struke
(15) Nema isto tako nikakova razloga da se ta pojava zove ikavizmom, kako se to esto ini u naoj dijalektologiji. (Fi, 43: 133)
proturjenost (usp. (6))
nedoreenost
(16) Sada se govori na nekoliko sveuilita pa sada neka si
hrvatski itatelj zamisli to bi to trebalo znaiti. (Fi, 45: 111)
neznanstvenost
(17) podjela glasova nejasna, nepregleda i, po mome miljenju,
posve suvina. U njoj se, prije svega, mijeaju tri kriterija. Prvi je
toliko neobian da bi se mogao nazvati pjesnikim. ini mi se naime
da bi samo pjesnici mogli odgonetnuti zato je npr. a visoko ili
svijetlo (I. P., 84)
nedovoljno koritenje postojee literature
(18) Kordi razmjerno potanko razlae purizam u nacistikoj Njemakoj, uglavnom na temelju knjige Nijemca Polenza. (RIHJJ, 36: 385)
236
4.2.2. Ocjena kao kritika forme

Osim navedenih sadrajnih aspekata negativnu je vrednovanju podlona i forma znanstvenih radova. U analiziranom smo korpusu u tom smislu
pronale kritiku koje se odnosi na
obrojavanja poglavlja/grafiku opremljenost
(19) U grafikoj koncepciji knjige jedini bi nedostatak bio naslovljavanje uvodnoga teksta brojem jedan to dovodi do toga da je prvo
poglavlje oznaeno brojem dva. (L, 12: 256)
pogreke i nedosljednosti u prijevodu
(20) I tako, karta po karta, neprevedeno ime po neprevedeno ime ili
pak krivo prevedeno i loe napisano ime (Babylon, Carchemi,
..., Indus za Ind, Karolini otoci umjesto Karolinski, ...), izmiljena zemljopisna imena (Tajlandski zaljev za ono se ipak valjda zove
Sijamski zaljev) (Fi, 45: 110)
5. Zakljuak
Na osnovi analize korpusa recenzija znanstvenih tekstova iz podruja
lingvistike moemo se sloiti s Hylandom (2000: 46), prema kojemu se pozitivne kritike, odnosno pozitivna vrednovanja, u najveem broju primjera odnose na recenzirani tekst u globalu, a negativnim se vrednovanjima obino
obuhvaaju pojedini aspekti teksta. Globalna negativna kritika rijetka je (u
naem korpusu pronaene su samo dvije) jer ona ujedno nuno i izravno ugroava obraz te znanstvenu i akademsku reputaciju autora recenzirana teksta
(Goffman 1967), a takvi se postupci u malim znanstvenim sredinama poput
nae obino izbjegavaju.
Osim toga veini publiciranih radova ne moe se odrei vei ili manji
doprinos lingvistikim disciplinama, pa se stoga negativna vrednovanja i odnose samo na neke njihove aspekte. Analiza je pokazala da se pritom koriste
razliite strategije ukazivanja na propuste (usp. (7)(20), meu ostalim korigiranje (usp. (9), (13), (20)), ironiziranje (usp. (9), (16)), ukazivanje na alternativne postupke (usp. (15)), ukazivanje na logine konzekvence primijenjenih
postupaka (usp. (10)) i relativiziranje pozitivnih iskaza (usp. (7)).
Zbog ve spomenutih kompleksnih odnosa u znanstvenoj zajednici pritom se pribjegava slino kao i u recenzijama rukopisa znanstvenih radova
(usp. Ivaneti 2003: 163165) eufemizaciji negativnog vrednovanja. Uz ve
237
spomenuta leksika sredstva konfliktni se naboj kritike imunizira uobiajenim

evaluativnim stereotipima i strategijama kao to su npr. naglaavanje dobronamjernosti recenzenta i subjektivnosti njegova miljenja, nalaenje pretpostavljenih razloga za propust, ograivanje, umanjivanje teine propusta/vanosti
kritiziranih detalja, ili pak kao u (9) izriito nijekanje kritikog potencijala iznesenih primjedbi (navedene primjedbe nipoto ne treba shvatiti kao
kritiku)8.
Citirani korpus
F = Fluminensia
Fi = Filologija
G = Govor
I. P. = Ivo Pranjkovi
L = Lahor
RIHJJ = Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
(1) J. Lisac. Recenzija, Zbornik o standardnim novotokavtinama (o zborniku Jezini
varijeteti i nacionalni identiteti). Fluminensia 21 (2009) 1: 181186
(2) I. Sankovi. Nova potvrda znanstvene reputacije (o Zborniku 7 Rijekih filolokih
dana). Fluminensia 21 (2009) 1: 220224).
(3) G. upkovi. Zadarski filoloki dani II (o Zborniku radova Zadarskih filolokih
dana II). Filologija 52, 2009: 123126.
(4) I. Filipovi. Hrvatska antroponimija na poetku 21. st. (o Hrvatska u prezimenima
Petra imunovia). Filologija 52, 2009: 131134.
(5) A. Kovaec. o Problemima manjinskih jezika u romanskim dravama u Europi .
Muljaia. Filologija 52, 2009: 135138.
(6) I. Pranjkovi. Jezik i stvarnost (o Govoru realnosti i realnosti jezika D. kiljana).
U Kronika hrvatskoga jezikoslovlja, Matica hrvatska, 1993: 4050.
(7) I. Pranjkovi. Duh i jezik istarskog razvoda (o Istarskom razvodu J. Bratulia). U
Kronika hrvatskoga jezikoslovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1993: 5058.
(8) M. agar. Glagoljaki udio hrvatske jezine povijesti (o Jeziku hrvatskih glagoljaa S. Damjanovia). Filologija 53, 2009: 109116.
(9) V. Josipovi Smojver. Prikaz knjige Rajke Smiljani Lexical, pragmatic, and positional effects on prosody in two dialects of Croatian and Serbian..., Govor
25 (2005) 1: 5962.
8 No u neposrednom nastavku teksta izraz primjedba ipak se kombinira s kritikom u sintagmi dati malu kritiku primjedbu.
238
(10), (12), (14) G. Kiiek. Prikaz knjige M. panjol Markovi Mo uvjeravanja. Govor 25 (2008) 1: 111114.
(11), (18) J. Budija. Prikaz knjige Jezik i nacionalizam Snjeane Kordi. Rasprave
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 36 (2010) 2: 365437.
(13), (16), (20) A. Gluhak. Jezini atlas na hrvatskome. (o Atlas jezika: Podrijetlo i
razvitak jezika u svijetu). Filologija 45: 107119
(15) M. Kapovi. Josip Lisac, Hrvatska dijalektogija 1. Hrvatski dijalekti i govori...
Filologija 43: 129136.
(17) I. Pranjkovi. Gramatika Zavoda za jezik (o Gramatici hrvatskoga jezika E. Bari i dr.). U Kronika hrvatskoga jezikoslovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1993:
7997.
(19) M. Lugovi. Gramatika roda. O knjizi Gramatika roda Tatjane Pikovi. Lahor
12: 249256.
Literatura
Alcaraz Ariza, Maria Angeles (2009), Complimenting others: The case of Englishwritten medical book reviews, U Fachsprache 12: 4863.
Ani, Vladimir (2004). Rjenik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi liber
Beaugrande, Robert de, Peer Review Is Far From Peerless. (www.beaugrande.com/
peerreview.html) (26. 4. 2013.)
Brinker, Klaus (72010), Linguistische Textanalyse. Berlin: Schmidt
Dalmas, M. (2001), Empfehlen und Ablehnen in wissenschaftlichen Rezensionen:
Versuch eines deutsch-franzsischen Vergleichs, In: Wotjak, G. (ur.): Studien
zum romanistisch-deutschen und innerromanischen Sprachvergleich. Akten
der III. Internationalen Arbeitstagung zum romanisch-deutschen Sprachvergleich. Frankfurt a. M.: Lang, 467477.
Dzika, Joanna (2007), Implizites Werten in den Rezensionen am Beispiel von Metapher und Vergleich. U Lingua ac Communitas 17: 8796. (dostupno i na
http://www.lingua.amu.edu.pl/Lingua_17/lin-8.pdf (8. 9. 2012)
Goffman, Erving (1967), Interaction ritual. Essays in face-to-face behavior. Chicago: Aldine.
Heinemann, Margot (2000), Textsorten des Bereichs Hochschule und Wssenschaft.
U Brinker, Klaus/ Antos, Gerd/ Heinemann, Wolfgang/ Sager, Sven F. (ur.)
(2000). Text- und Gesprchslinguistik. HSK 16. 1. Berlin etc.: de Gruyter,
702709.
Hunston, Susan (2004), Counting the uncountable: problems of identifying evaluation in a text and in a corpus. U Partington, Alan/ Morley, John/ Haarman,
Louann (eds). Corpora and discourse, Frankfurt etc. : Lang, 157188.
Hutz, Matthias (2007), Insgesamt muss ich leider zu einem ungnstigen Urteil
kommen. Zur Kulturspezifik wissenschaftlicher Rezensionen im Deutschen
239
und Englischen. U Fix, Ulla/ Habscheid, Stephan/ Klein, Joseph (ur.). Zur
Kulturspezifik von Textsorten. Tbingen. 109130.
Hyland, Ken (2000), Praise and criticism: interactions in book reviews. U Hyland,
K. Disciplinary Discourses: Social interactions in Academic Writing. Harlow:
Longman, 4162.
Ivaneti, Nada (2003), Uporabni tekstovi, Zagreb: Zavod za lingvistiku Filozofskog
fakulteta
Jger, Georg (2001), Von Pflicht und Kr im Rezensionswesen, (dostupno na: http://
www.iasl.uni-muenchen.de/discuss/lisforen/jaerezen.html (6. 12. 2012.))
Langner, Michael (1994), Zur kommunikativen Funktion von Abschwchungen. Pragma- und soziolinguistische Untersuchungen, Studium Sprachwissenschaft,
Beiheft 23. Mnster: Nodus Publikationen.
Lenk, H. E. H. (2000), Rezension. U Lenk, H. E. H.. Praktische Textsortenlehre. Ein
Lehr- und bungsbuch der professionellen Textgestaltung. Helsinki, 290301.
Lger, Heinz-Helmut (21995), Pressesprache, Tbingen: Niemeyer.
Mecklenburg, Norbert (1977), Die Rethorik der Literaturkritik. Ein Gedankengang
mit Vorschlgen zur Praxis. U Drews, Jrg (ur.). Literaturkritik Medienkritik. Heidelberg, 3448.
Mey, Gnter (2004), Elektronisches Publizieren eine Chance fr die Textsorte Rezension? Anmerkungen zur Nutzung des Internet als scholarly review resource, U Historical Social Research, Vol. 29, No. 1, 144172.
Ripfel, Martha (1998), Fachtextsorten der Wissenschaftssprache II: die wissenschaftliche Rezension. U Hoffmann, Ludger/ Kalverkmper, Hartwig/ Wiegand,
Herbert Ernst (ur.): Fachsprachen Languages for Special Purposes, Bd. 1.
Berlin etc.: de Gruyter, 488493.
Rolf, Eckard (1993), Die Funktion der Gebrauchstextsorten. Berlin etc.: de Gruyter
Skog-Sdersved/ Perry, Christoph/ Szurawitzki, Mariann (ur). (2012). Sprache und
Kultur im Spiegel der Rezension. Frankfurt etc.: Lang
White, Peter, R. R. (2003), Beyond modality and hedging: A dialogic view of the anguage of intersubjective stance. U Macken-Horarik, M., and Martin. J.R., (ur.).
Negotiating Heteroglossia: Social Perspectives on Evaluation. Text, Special
Issue, Berlin etc.: Mouton/ de Gruyter. Vol. 23, 259284.
Zillig, Werner (1982), Textsorte Rezension, U Detering, K.-D./ Schmidt-Radefeldt, J./
Sucharowski, W. (ur.): Sprache erkennen und verstehen, Akten des 16. Linguistischen Kolloquiums Kiel 1981, Bd. 2. Tbingen: Niemeyer, 197208.
Zillig, Werner (1982a), Bewerten. Sprechakttypen der bewertenden Rede. Tbingen:
Niemeyer
240
Euphemism in the Service of Objectivity

Evaluation Strategies in Reviews of Scientific
Texts
Summary
Review, as a subtype of secondary texts (texts about texts), is according to many classifications of text types considered to be scientific in
nature, which necessarily implies objectivity of expression. But that objectivity can be easily jeopardized by merely looking at differences between the
various definitions of review, which can be found among different authors.
This distinction is based largely on the particular dimension of this type of text
that the author wishes to place in the foreground. Although there are authors
who include review among informational texts (e.g. Brinker 2010: 91), a large
number of them emphasize another dimension: the persuasive-appellative one
(Luger 1995, Mecklenburg 1977). Despite striving for objectivity alongside
the primary function of informing, one can more or less obviously observe
some other relationships within reviews, such as those of the author toward the
primary text, the author toward the recipient, and the author toward the author
of the primary text. In addition, when writing the review, the author directly
presents himself through his own scientific achievements and interests. Taking
all these aspects into consideration, a logical question is imposed on us: how
much room for manipulation is opened by this kind of text in which the author
has a free hand in highlighting certain aspects and consequently neglecting
or even disguising others of the text he is reviewing? In this work based on
the analysis of selected examples of reviews of Croatian scientific articles in
the field of linguistics we have shown how evaluation strategies are applied,
whereby we are especially interested in negative evaluations and the way they
are communicated through the use of euphemistic forms.
Key words: review, presentation, evaluation strategies, euphemism,
persuasiveness
241
UDK: 811.163.4*3'27 (438)
Robert BOKOWSKI
Percepcija bosanskog jezika u Poljskoj

KLJUNE RIJEI: jezikoslovstvo, slavistika, bosanski jezik, opis bosanskog
jezika u Poljskoj
Predmet ovog rada jeste analiza dosadanjih publikacija u Poljskoj koje opisuju
suvremeni bosanski jezik i jeziku politiku u Bosni i Hercegovini. Autor hronoloki detaljno predstavlja pojedine publikacije i analizira njegove sadraje.
Interes za bosanski jezik u Poljskoj postaje sve vei, zato se na kraju lanka
konstatira da bi moda u perspektivi trebalo razmisliti o otvaranju bosnistike
u Poljskoj kao posebnog studija.
Interes za bosanski jezik javlja se u Poljskoj polovinom 90-ih godina

XX vijeka i podudara se s intenziviranjem istraivanja tzv. mikrojezika. Prelazak Poljske iz komunizma u demokratski sistem krajem 80-ih i poetkom
90-ih godina prolog vijeka omoguio je naim lingvistima nesputano istraivanje jezika Kauba, Lemka, Rusina i drugih.
Kao uvod u definiranje standardnog jezika i njegovo prihvaanje kod
poljskih jezikoslovaca koji opisuju bosanski jezik mogla bi posluiti konstatacija autora Kontrastivne gramatike slavenskih jezika Wodzimierza Pianke
te Emila Tokarza. Autori ne dovode u pitanje postajanje bilo kojeg jezika ili
njegov naziv. Tvrde da je naziv jezika i njegova posebnost u odnosu na druge
jezike, koja podlijee kodifikaciji, historijsko i socioloko pitanje, a ne pitanje
koje trebaju rjeavati jezikoslovci koji ne pripadaju tom drutvu i jeziku. Zadatak jezikoslovaca koji ne sudjeluju neposredno u kodifikaciji novog jezika i
njegove norme jeste samo opisivanje i nauna interpretacija pojave koja nosi
naziv jezika ili standardnog jezika (Pianka, Tokarz 2000: 14).
Percepciju bosanskog jezika predstavljam hronoloki.
Dakle, za bosanski jezik, kao jezik koji se razlikuje od jezika susjeda,
autor ovog lanka poeo se interesirati dok je studirao jugoslavistiku na leskom univerzitetu 1992. godine. Tada je radio kao tuma i uitelj bosanke
242
djece u kampu za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, koji je bio smjeten blizu

Katowica. Na osnovu tog iskustva objavljen je njegov prvi lanak Pokuaji razlikovanja srpskohrvatskog jezika na primjeru jezika Bonjaka (Bokowski
1997: 6167). lanak je nastao kao rezultat istraivanja govora Bonjaka, provedenih jezikih anketa, te bonjake literature o ovom pitanju a izgleda da je
prvi u Poljskoj koji u cjelini opisuje poetke kodificiranja bosanskog jezika.
Sljedea je po redu monografija Agnieszke Spagiske-Pruszak Jezika
situacija u bivoj Jugoslaviji (1997, 2005), objavljena 1997. godine u Gdanjsku, u kojoj je autorica sa sociolingvistikog aspekta objektivno predstavila
tadanju jeziku situaciju na podruju bive Jugoslavije nakon raspada slubenog srpskohrvatskog jezika te prezentirala tada aktuelne koncepcije funkcioniranja standardnog srpskohrvatskog jezika u odnosu na jeziku politiku.
Spagiska-Pruszak ukazala je takoer na pet pravaca, od kojih se posljednja
dva direktno tiu bosanskog jezika (Spagiska-Pruszak 2005: 1950):
1) Srpskohrvatski jezik je vjetaka tvorevina: postoji srpski standardni
jezik i hrvatski standardni jezik;
2) Srpskohrvatski jezik je jedinstven i realan;
3) Srpskohrvatski jezik je dvovarijantan;
i takoer
4) Srpskohrvatski jezik je etverovarijantan;
i najzad
5) Srpskohrvatski jezik je vjetaka tvorevina: postoji srpski, hrvatski,
bosanski i crnogorski standardni jezik.
Wiesaw Bory 1999. godine objavljuje lanak Zato je nastao bosanski
jezik? (Bory 1999). U njemu autor konstatira da je nastanak bosanskog jezika
potvrdio Daytonski sporazum 1995, ime mu je odredio status slubenog jezika muslimansko-hrvatske federacije. Uz to objanjava da sam naziv bosanski
jezik ima dugu tradiciju i nikako nije stvoren za vrijeme mirovnih pregovora
u Daytonu. Autor takoer ukazuje na problem naziva jezika (bosanski / bonjaki), koji lingvisti iz okruenja smatraju spornim, te daje kratak pregled
historije naziva bosanski jezik.
Poljska istraivanja bosanskog jezika sve su intenzivnija. Sljedee godine, 2000, objavljena je za sada najopirnija u Poljskoj knjiga (153 stranice) koja
243
Robert Bokowski: Percepcija bosanskog jezika u Poljskoj
se tie problematike bosanskog jezika monografija Agnieszke Hofman-Piankee Sociolingvistiki aspekti savremenog bosanskog jezika (Hofman-Pianka
2000). Autorica knjige kae:
U monografiji su predstavljene etape razvoja i kodifikacije bosanskog
jezika i argumenti kojima se obrazlae uvoenje treeg slubenog jezika u Bosni i Hercegovini, pored hrvatskog i srpskog.
Kao osnovna pretpostavka prihvaen je stav da je savremeni bosanski
jezik, jezik Bonjaka (ranije Muslimana), jednoga od tri ravnopravna
naroda Bosne i Hercegovine, pored Hrvata i Srba.
U historijskom dijelu su predstavljeni proces formiranja bosanskog jezika, obim njegove upotrebe, spomenici pismenosti i pisma koja su se
koristila u prolosti, bosanica i arebica. Takoer su razmotreni i dijalekti koji su prisutni na bosanskohercegovakom tlu.
iroka prezentacija narodne knjievnosti Bonjaka imala je za cilj ukazati na posebnost bonjake knjievne tradicije u odnosu na hrvatsku i srpsku
tradiciju i njen uticaj na jeziku diferencijaciju.
Od osobina po kojima se razlikuju bosanski, hrvatski i srpski, izdvajaju
se leksike posebnosti, naroito u oblasti antroponimije i muslimanske
vjerske terminologie [koje isto predstavlja R.B.].
Osim isto lingvistikih injenica [u knjizi R.B.] prezentirane su i druge, prije svega one politike prirode, koje su presudne u procesu neophodnog priznavanja bosanskog jezika kao posebnog i njegove uloge u
uvrivanju nacionalnog identiteta Bonjaka.
Pored objektivnih injenica, u monografiji je takoer predstavljena
emocionalna aura u kojoj se odvijao raspad mita srpsko-hrvatskog
jezika, kao zajednikog jezika Bonjaka, Hrvata, Crnogoraca i Srba
(Hofman-Pianka 2000: 153).
Ova knjiga je za sada, ini se, najvei doprinos bosnistici u Poljskoj, a
sama monografija kao prva u poljskoj slavistikoj literaturi opirno i iscrpno
opisuje bosanski jezik, problem njegove historije, sociolingvistikog funkcioniranja, autonomije te standardizacije.
Doprinos pruavanju bosanskog jezika u Poljskoj takoer predstavlja
knjiga, to jest zbornik radova Slaveni u kontekstu promjena Evrope krajem XX
244
stoljea. Jezik tradicija kultura, objavljen 2001. godine u Katowicama1.

U uvodnom lanku pod naslovom Nastajanje novih standardnih jezika kod
Slavena krajem XX stoljea (Tokarz 2001), poglavlje Standardni jezici Slavena
(Jzyki standardowe Sowian), Emil Tokarz predstavlja kodifikacijske radove
u nekoliko jezika, pa i u bosanskom jeziku, te dolazi do zakljuka kako su dananji Slaveni uli u XXI vijek sa 18 standardnih jezika, ukljuujui naravno
i bosanski.
Isti autor u lanku Dinamika razvoja slavenskih jezika krajem XX stoljea (Tokarz 2002), objavljenom u knjizi Nacionalni i nadnacionalni model
kulture. Srednja Evropa i Balkanski poluotok2, opisuje dinamiku nastajanja
slavenskih jezika, pitajui se je li ta dinamika nastajanja novih slavenskih drava i jezika pragmatina u odnosu na integracijsku politiku Evropske unije,
jer svaka od tih drava namjerava postati njen lan. U odgovoru na to pitanje
objanjava da se cijeli taj proces svodi na princip ponajprije vlastiti identitet,
tek kasnije integracija.
U vrijeme intenziviranja procesa standardizacije bosanskog jezika u
Poljskoj se takoer poinju objavljivati kontrastivni radovi, a jedan od jezika
koji se porede upravo je bosanski. Kao primjer moe posluiti Kontrastivni rjenik poljskih, bosanskih, hrvatskih, srpskih glagola (Cichoska 2004),
autorice Marije Cichoske, nekadanje lektorice poljskog jezika u Sarajevu.
Rjenik je objavljen u Katowicama 2004. godine.
Problemom standardizacije jezika nastalih nakon raspada Jugoslavije
bavio se takoer Henryk Jaroszewicz. U knjizi Nove normativne tendencije u
standardnim jezicima hrvatskom i srpskom (Jaroszewicz 2004) prezentirao je
jedan od modela standardizacije koji je ranije predloio srpski lingvist Milorad Radovanovi3 i predstavio proces standardizacije u hrvatskom i srpskom
1 Sowiaszczyzna w kontekcie przemian Europy koca XX wieku. Jzyk tradycja kultura, red. E. Tokarz, Slsk, Katowice, 2001.
2 Narodowy i ponadnarodowy model kultury. Europa rodkowa i Pwysep Bakaski, red.
B. Zieliski, Wydawnictwo Naukowe UAM, Pozna, 2002.
3 Prema ovom lingvisti, model standardizacije je ciklian i zatvoren te je redoslijed procesa
strogo preciziran (bilo koji moe biti samo izbor prve etape, nakon koje slijedi druga etapa,
trea i tako dalje). Radovanovieve etape standardizacije predstavlja sljedeih deset faza:
1) selekcija (izbor norme); 2) deskripcija (opis norme); 3) kodifikacija (suenje norme); 4)
elaboracija (irenje kodificiranog standarda); 5) akceptuacija (slubeno priznanje norme);
6) implementacija (primjena norme u praksi); 7) ekspanzija (proirenje norme u praksi
potiskivanje lokalnih jezikih varijanata); 8) kultivacija (utjecaj kulturno-prosvjetnih institucija); 9) evaluacija (verifikacija norme); 10) rekonstrukcija (reforme). U vezi s time
opet poinje etapa deskripcije, ili elaboracije, [za: ] H. Jaroszewicz, Nowe tendencje normatywne w standardowych, s. 1521.
245
jeziku. Izdvojio je takoer problem standardizacije bosanskog jezika, na osnovi kojeg autor konstatira da
trudno si zgodzi z tym, aby faktycznie procesy standaryzacji miay
cykliczny i zamknity charakter []. Wiele etapw standaryzacji stanowi bowiem w rzeczywistoci procesy cige i stopniowalne, mogce
przebiega rwnolegle do innych procesw lub nawet zosta w standaryzacji pominite, dlatego te niemoliwe jest wskazanie ich prostego,
cyklicznego nastpstwa, ujtego w zamknitym, koowym schemacie.4
Godinu kasnije, 2005, autor ovog teksta razmatra problem slubenih jezika u lanku Juni Slaveni i njihovi jezici nakon raspada Jugoslavije (Bokowski 2005). Daje historijski pregled i savremenu situaciju, a jezike
analizira po sljedeem redoslijedu: hrvatski, bosanski, srpski, crnogorski, slovenski te makedonski. etiri godine kasnije, 2009, objavljuje takoer lanak
Pismo u Bosni i Hercegovini (historija i savremenost) (Bokowski 2009).
4 Teko se sloiti [sa Radovanoviem R.B.] da su faktiki etape standardizacije ciklinog

i zatvorenog karaktera []. Neke od etapa standardizacije su u stvari trajni i gradualni
procesi koji mogu trajati paralelno sa drugim procesima te ak biti izostavljeni, zato nije
mogue pokazati njihov jednostavan, ciklian slijed koji je obuhvaen u zatvorenu, krunu
shemu [prijevod R.B.] (H. Jaroszewicz, Nowe tendencje normatywne w standardowych,
s. 16). Svoje obrazloenje autor daje u fusnoti broj 8, u kojoj pie: Specyfika najnowszej
standaryzacji jzykw poudniowosowiaskich dobitnie wiadczy o tym, e standaryzacja
wcale nie musi si rozpoczyna etapem selekcji, dojcie do etapu kodyfikacji nie musi zosta poprzedzone deskrypcj, kultywacja moe by ju drugim ogniwem, elaboracja moe
za zosta niemal cakowicie pominita. Przykadem jest standardowy jzyk boniacki, kod
powoany do ycia na mocy politycznej decyzji []. Oficjalne polityczne zatwierdzenie
istnienia tego jzyka w 1995 r. (a wic akceptacja) bezporednio wpyno na rodowiska
lingwistyczne, ktre <<nolens volens>> musiay uzna powstanie nowego jzyka
sowiaskiego. Od tego te momentu dotychczasowe katedry serbokroatystyki zaczy si
dzieli i wprowadza lektorat jzyka boniackiego (obok chorwackiego i serbskiego), wadze Boni i Hercegowiny poczy za aktywnie dziaa, zarwno w kraju, jak i za granic,
na rzecz popularyzacji jzyka boniackiego (kultywacja). Co istotne, cho jzyk boniacki formalnie istnia, dugo brakowao podstawowych informacji na temat jego ksztatu.
Trudno byo nawet dociec, jaki kod jzykowy zosta obrany za jego podstaw czy sta si
nim np. dawny boniacko-hercegowiski wariant jzyka serbsko-chorwackiego (a jeli w
zreformowanym ksztacie, to na ile zmienionym), czy te jaki dialekt, ktrym posuguj
si Boniacy. Tym samym widoczny stawa si brak ogniwa selekcji. Sownik ortograficzny, gramatyka i sownik jzyka boniackiego ukazay si natomiast (kodyfikacja), zanim jeszcze dokonano lingwistycznego opisu specyfiki jzyka spoecznoci zamieszkujcej
Boni i Hercegowin (deskrypcja). Tym samym normatywny nakaz co naley poprzedzi
odpowied na pytanie o wiele istotniejsze z punktu widzenia komunikacji jzykowej co
jest? (...) (H. Jaroszewicz, Nowe tendencje normatywne w standardowych, s. 1617).
246
Iste godine poljski sociolingvist Wadysaw Luba objavljuje opirnu

monografiju Jezika politika (Luba 2009), koja predstavlja dio projekta Instituta poljske filologije na Univerzitetu u Opolu pod naslovom Komparacija
sistema i funkcioniranja savremenih slavenskih jezika5. Na tridesetak stranica
autor detaljno opisuje dravu Bosnu i Hercegovinu te bosanski jezik, jeziku
situaciju u Bosni i Hercegovini, savremeni drutveni i zakonski / pravni status
bosanskog jezika. Jeziku politiku u Bosni i Hercegovini vidi ovako:
Wydaje si, e planowanie korpusu jzyka boniackiego przebiega
pomylnie (opracowano ortografi, normatywn gramatyk, sownik,
stylistyk), wprowadza si rekonstrukcj normy a przede wszystkim
ekspansj i kodyfikacj. Mamy te do czynienia z przejawami puryzmu polegajcego na czyszczeniu jzyka boniackiego/boszniackiego
gwnie z elementw serbskich i chorwackich, zastpujc je rodzimymi orientalizmami6.
Sljedea publikacija u kojoj se rapravlja o bosanskom jeziku u odnosu
na ostale slavenske jezike jeste Slavenski standardni jezici. Historijski pregled
(Oczkowa, Szczepaska, Kwoka 2011)7, objavljena na Jagelonskom univerzitetu u Krakovu. Bosanski jezik opisuje Barbara Oczkowa, koja je skrenula
panju na naziv jezika (bosanski) kao sporni na podruju bive Jugoslavije8
te dala pregled historije bosanskog jezika, poevi od pismenosti srednjovje5 Komparacja systemw i funkcjonowania wspczesnych jzykw sowiaskich.
6 Izgleda da se planiranje korpusa bosanskog jezika odvija uspjeno (postoji pravopis, normativna gramatika, rjenik, stilistika), rekonstruira se norma, a prije svega radi se na
ekspanziji i kodifikaciji. Susreemo se takoer s pojavama purizma, koji se zasniva na
ienju bosanskog / bonjakog jezika, uglavnom od srpskih i hrvatskih elemenata,
koji se zamjenjuju domaim orijentalizmima (prijevod R.B). (W. Luba, Komparacja
systemw i funkcjonowania, s. 384)
7 Sowiaskie jzyki literackie. Rys historyczny, red. B. Oczkowa, E. Szczepaska, wsppraca T. Kwoka, Krakw 2011. Redaktorzy tej publikacji s zdania, e wypenia [ona R.B.]
luk w polskiej literaturze slawistycznej. Dotychczas bowiem brak byo kompleksowego i zwizego opracowania powiconego dziejom ksztatowania si poszczeglnych
sowiaskich jzykw literackich. Jzyki te niewtpliwie weszy obecnie w now er
swojego rozwoju, ktra jest rezultatem doniosych przemian polityczno-ustrojowych dokonanych w federacyjnych pastwach sowiaskich w latach dziewidziesitych XX wieku.
W wyniku tego zmianie ulega zarwno ich dotychczasowa liczba, jak i status niektrych z
nich (z opisu monografii).
8 Problemom naziva jezika bavi se takoer autor ovog teksta u posebnom lanku Zvanini naziv jednog od triju slubenih jezika u Bosni i Hercegovini spor u vezi sa nominacijom (R. Bokowski, Oficjalna nazwa jednego z trzech urzdowych jzykw w Boni i
Hercegowinie konflikt nazwotwrczy, u: Komunikacja w sytuacjach kryzysowych, red. J.
Stawnicka, Katowice, 2010, s. 166175).
247
kovlja, preko srpskohrvatskog jezika, sve do savremenog stanja (daje sadanje

karakteristine osobine bosanskog jezika). Autorica konstatira da:
Jzyk literacki w Boni [tj. boniacki R.B] peni obecnie funkcj prestiow, powiadczajc, e jego uytkownicy, ktrzy nadali swojemu
kodowi rang jzyka, podnosz tym samym swj status do statusu narodu, a jzyk do jzyka narodowego. Rwnoczenie jzyk boniacki sta
si rwnoprawny w stosunku do pozostaych jzykw post-serbskochorwackich, czyli serbskiego, chorwackiego i czarnogrskiego9.
Najzad, knjiga pod naslovom Srednjojuni Slaveni na prijelazu iz XX
u XXI vijek. Jezik Religija Narod Drava (Bokowski 2010) iz 2010.
rezultat je istraivanja autora ovog lanka razliitih pitanja vezanih za June
Slavene na zapadnom Balkanu (to jest: Hrvate, Bonjake, Crnogorce i Srbe)
nakon raspada Jugoslavije, za njihove jezike, tradicije, kulture i religije. Knjiga
ima 351 stranicu i sastoji se od 4 glavna poglavlja. To su:
1) Jezika diferencijacija srednjojunih Slavena, odnosno od konstrukcje do destrukcije;
2) Vjerske razlike kao vaan faktor nacionalne (i jezike svijesti);
3) Politiko-pravno-administrativni okviri funkcioniranja srednjojunoslavenskih dravnih jedinica, te
4) Srednjojuni Slaveni u odnosu na integraciju u okvir Evropske unije.
Status jezika srednjojunih Slavena kao manjina u susjednim dravama takoer je jedno od pitanja kojim se bavio autor ovog teksta. U lanku
Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima i njena ustavna zatienost u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji (Bokowski
2012), objavljenom 2012. godine razmatram ustavnu zatitu Evropske povelje
o regionalnim ili manjinskim jezicima u pojedinim dravama u okviru sljedeih manjinskih zajednica:
1) Crnogorci u Bosni i Hercegovini (Bonjaci, Hrvati i Srbi su tri konstitutivna naroda u toj dravi),
9 Bosanski standardni jezik sada ima prestinu ulogu te potvruje da su njegovi
korisnici priskrbili svome kodu status nacionalnog jezika i time potvrdili i status naroda. Istovremeno je bosanski jezik postao ravnopravan u odnosu na ostale
post-srpskohrvatske jezike, to jest na srpski, hrvatski i crnogorski [prijevod
R.B.]. (B. Oczkowa, Jzyk boniacki, u: Sowiaskie jzyki literackie. Rys historyczny, red. B. Oczkowa, E. Szczepaska, wsppraca T. Kwoka, Krakw, 2011, s.
290)
248
2) Hrvati u Srbiji i Crnoj Gori (iako ustav Crne Gore ne govori o konstitutivnom narodu i manjinama, nego o dravljanima te republike),
3) Bonjaci u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji i
4) Srbi u Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Pitanjem jezika koji su nastali na bazi novotokavskog dijalekta, ukljuujui i bosanski, bave se i neki drugi poljski slavisti, ije lanke navodim u
literaturi.
Nakon raspada Jugoslavije raspala se i serbokroatistika. Danas poljski
studenti studiraju posebno hrvatsku filologiju i srpsku filologiju. elio bih ipak
naglasiti da se neki od njih takoer bave i bosanskim jezikom piu diplomske
radove ba u okviru tog jezika. U cilju njegovog potpunijeg izuavanja, moda
bi u perspektivi trebalo razmisliti o otvaranju bosnistike kao posebnog studija.
Literatura proirena popisom izabranih poljskih

radova sa problematikom bosanskog jezika (knjige,
lanci, rjenici)
Bokowski, Robert (1997), Prby rnicowania jzyka serbsko-chorwackiego na
przykadzie jzyka Boniakw, u: Jzyk wobec przemian kultury, red. E. Tokarz, 61-67, Katowice.
Bokowski, Robert (2005), Sowianie poudniowi i ich jzyki po rozpadzie Jugosawii, u: Jaka Europa?, red. odpowiedzialny A. Bdkowska-Kopczyk,
wiat i Sowo. Filologia, nauki spoeczne, filozofia, teologia, nr 2(5), 199218, Bielsko-Biaa.
Bokowski, Robert (2009), Alfabet / pismo w Boni i Hercegowinie historia i
wspczesno, u: Cyryl i Metody w duchowym dziedzictwie Sowian, Materiay III i IV Konferencji Cyrylometodiaskiej w Biaej Podlaskiej (XXIX i
XXXIV Konferencje Podlaskie), red. P. Sotirov, 102-110, Biaa-Podlaska.
Bokowski, Robert (2012), Europejska karta jzykw regionalnych lub
mniejszociowych a ich ustawowe zabezpieczenia w Boni i Hercegowinie,
Chorwacji, Czarnogrze i Serbii, u: Topografia tosamoci, t. 2, red. A. Firlej,
W. Jwiak, 237-250, Pozna.
Bokowski, Robert (2010), Oficjalna nazwa jednego z trzech urzdowych jzykw w
Boni i Hercegowinie konflikt nazwotwrczy, u: Komunikacja w sytuacjach
kryzysowych, red. J. Stawnicka, 166-175, Katowice.
Bokowski, Robert (2010), Sowianie rodkowopoudniowi na przeomie XX i XXI
wieku. Jzyk-Religia-Nard-Pastwo, Katowice.
Bory, Wiesaw (1999), Dlaczego powsta jzyk boniacki?, [w: ] Przemiany w wiadomoci i kulturze duchowej narodw Jugosawii po 1991 roku, red. J. Kornhauser, 255-258, Krakw 1999.
249
Cichoska, Maria (1994), Jzyki Sowian poudniowych wobec rozpadu SFRJ (Czy
Sowiaszczynie przybywa jzykw?), u: Wspczesne tendencje rozwoju
jzykw sowiaskich, red. M. Blicharski, H. Fontaski, 43-54, Katowice.
Cichoska, Maria (1997), Ksztatowanie si normy literackiego jzyka serbskiego,
chorwackiego i boniackiego, u: Jzyk wobec przemian kultury, red. E. Tokarz, 40-49, Katowice.
Cichoska Maria (2004), Sownik konfrontatywny czasownikw polskich, boniackich, chorwackich, serbskich, Katowice.
Hofman-Pianka, Agnieszka (2000), Socjolingwistyczne aspekty wspczesnego
jzyka boniackiego, Krakw.
Jaroszewicz, Henryk (2004), Nowe tendencje normatywne w standardowych jzykach
chorwackim i serbskim, Opole.
Luba, Wadysaw (2009), Komparacja systemw i funkcjonowania wspczesnych
jzykw sowiaskich nr 4. Polityka jzykowa, Opole.
Oczkowa, Barbara (2011), Jzyk boniacki, u: Sowiaskie jzyki literackie. Rys historyczny, red. B. Oczkowa, E. Szczepaska, wsppraca T. Kwoka, 283-292,
Krakw.
Pianka, Wodzimierz, Tokarz, Emil (2000), Gramatyka konfrontatywna jzykw
sowiaskich, t. 1., Katowice.
Spagiska-Pruszak, Agnieszka (1997, 2005), Sytuacja jzykowa w byej Jugosawii,
Gdask, wyd. II, poprawione ask.
Stankowicz, Aleksandra (2004), Midzy boniackoci a jugoslawizmem. Z dziejw
kultury boniackiej, Bielsko-Biaa.
Szafraska, Agnieszka (2005), Dni kultury Boni i Hercegowiny. Ogoszenie (Pozna
21 II 23 II 2005 roku), wydanie. internetowe: http: //www.slavic.amu.edu.
pl/?p= 4 (10.12.2012).
Szul, Roman (2009), Jzyk-nard-pastwo. Jzyk jako zjawisko polityczne, Warszawa.
Tokarz, Emil (2002), Dynamika rozwoju jzykw sowiaskich w kocu XX wieku,
u: Narodowy i ponadnarodowy model kultury. Europa rodkowa i Pwysep
Bakaski, red. B. Zieliski, 229-237, Pozna.
Tokarz, Emil (2006), Jzykowy wiat wspczesnych Sowian, u: wiat Sowian, nr
1, red. E. Tokarz, 290-295, Bielsko-Biaa.
Tokarz, Emil (1998), Mikrojzyki sowiaskie problemy badawcze jzykoznawstwa
sowiaskiego, u: Nowe czasy, nowe jzyki, nowe (i stare) problemy, red. E.
Jdrzejko, 242-251, Katowice.
Tokarz, Emil (2002), Nowosztokawskie standardy jzykowe, u: Nadzieje i zagroenia.
Slawistyka i komparatystyka u progu nowego tysiclecia, red. J. Zarek, 482486, Katowice.
Tokarz, Emil (2001), Powstawanie nowych standardw jzykowych u Sowian w kocu XX wieku, u: Sowiaszczyzna w kontekcie przemian Europy koca XX
wieku. Jzyk tradycja kultura, red. E. Tokarz, 157-164, Katowice.
250
Tokarz, Emil (2001), Wspczesne standardy jzykowe dialektw sztokawskich, u:

Jzyki sowiaskie dzi. Nowe fakty. Nowe spojrzenia, red. H. Fontaski, E.
Stra, 19-25, Katowice.
Zieliski, Bogusaw (2004), Najmodszy nard, u: Kraj kilimem przykryty. Wspczesna literatura Boni i Hercegowiny, red. Zieliski, 9-19, Toru 2004.
The Perception of the Bosnian Language

in Poland
Summary
In the era of globalization, glocalizational tendencies have started to develop, instigating particular attention to local communities and their identity.
The objective of this paper is to examine publications in Poland that describe
the contemporary Bosnian language and language policy in Bosnia and Herzegovina. The author presents single publications and analyzes their content
in a chronological and detailed way. The interest for the Bosnian language in
Poland is increasing, and this paper recommends starting the consideration of
Bosnian studies as a separate direction. Books such as Agnieszka HofmanPiankas The Sociolinguistic Aspects of the Present Bosnian Language undoubtedly serve as examples of this scholarly attention. Since Bosnian has
been standardized independently since the 1990s for many Poles its form is
still fluid. That is why Polish researchers strive to analyze it carefully, waiting
for changes proposing a way that would allow for studying it as a fully formed
language.
Key words: linguistics, Slavic, Bosnian language, description of Bosnian language in Poland
251
UDK: 81'255 : 821.222.1.09
Munir DRKI
Kulturna interakcija izmeu Orijenta,

Bosne i Evrope na primjeru prijevoda
Rumijeve Mesnevije na bosanski jezik
KLJUNE RIJEI: Delaluddin Rumi, Mesnevija, prijevod, Fejzullah Hadibajri, svrha prijevoda, prevoenje i kultura, Orijent, Bosna, Evropa
Mesnevija Delaluddina Rumija jeste knjievno djelo koje uiva poseban status u kulturnoj tradiciji Bosne i Hercegovine. Taj status ogleda se u zanimljivoj
tradiciji usmenog tumaenja i pisanim komentarima Mesnevije nastalim u vrijeme vladavine Osmanlija na ovim prostorima, te utjecaju koji je ona izvrila
na poeziju Bonjaka na perzijskom, turskom, pa ak i arapskom jeziku. Dosad
je jedini prijevod ovoga djela s perzijskog na bosanski jezik nainio Fejzullah
Hadibajri, i to prva dva od ukupno est svezaka originala. Prijevod je popraen velikim brojem komentara dodanih na kraju knjige, a prevoditelj je i
u samome tekstu na mnogim mjestima vie tumaio i objanjavao odreene
pojmove i termine nego to je pronalazio prijevodne ekvivalente u bosanskom
jeziku. Takav odnos otkriva prevoditeljev specifian pristup u prevoenju
Mesnevije na bosanski jezik i svjedoanstvo je kulturne povezanosti Bosne
i Orijenta, iako je nastao dugo vremena nakon to je Bosna prestala biti dio
tog svijeta. Problem neadekvatnosti i nerazumljivosti Hadibajrievog prijevoda za one koji su manje upueni u orijentalno-islamsku, a vie u evropsku
kulturnu tradiciju takoer svjedoi o posebnoj vezi ovoga prijevoda s orijentalno-islamskom kulturom, ali u isto vrijeme ovaj prijevod postavlja u sredite
kulturne interakcije izmeu Orijenta, Bosne i Evrope.
I.
Najjednostavnije kazano, prevoenje predstavlja zamjenu teksta na jednom jeziku tekstom na drugom jeziku. Jo je francuski biskup i prosvjetitelj
Petrus Danielus Huetius (16301721) definirao prijevod kao tekst na dobro
poznatom jeziku, koji upuuje na (ili predstavlja) tekst na jeziku koji nije dobro
poznat (prema: Lefevere 2003: 86). Ova definicija iako krajnje jednostavna
252
za sobom povlai mnoga, ako ne i sva bitna pitanja vezana uz teoriju prevoenja (Ibid., 1). Ovako pojednostavljeno shvatanje prevoenja i prijevoda
doprinijelo je tome da se aktivnost prevoenja u prolosti nerijetko smatrala
manje bitnom od drugih naunih i strunih aktivnosti. Prevoenje je, prema
tom shvatanju, neto kao poleina tepiha ili poljubac posredstvom rupca, openito kao posao druge ruke. Meutim, sam posao prevoenja, kao i mnoge
pojave koje se veu za njega mogu se posmatrati i s pozitivne strane, budui
da prijevodi nude pristup saznanjima i idejama koje bi ostale nedokuive na
nekom nepoznatom jeziku. (House 2009: 3)
Prema jednostavnoj definiciji prevoenja iskazanoj u prvoj reenici, moe
se shvatiti da osnovni zadatak prevoditelja jeste premostiti prazinu izmeu dva
jezika i tekst na jednom uiniti razumljivim govornicima drugog jezika. Taj se
zadatak takoer na prvi pogled ini veoma jednostavnim, ali teorija i praksa
prevoenja pokazuju kako to esto i nije sluaj. U tom smislu, pogled na prevoenje, odnosno premoavanje meujezine praznine, dosta se izmijenio u
posljednje vrijeme: dok je u prolosti prijevodom smatrano ono to u potpunosti
brie kulturne i jezike razlike, danas se ulau golemi intelektualni napori kako
bi se neka strana kultura u formi odreenoga teksta putem prijevoda predstavila
domaoj kulturi (Faull 2004: 13). Zbog toga prevoditelji nastoje sauvati to vie
kulturolokih osobenosti teksta na stranom jeziku i kao takav predstaviti ga recipijentima prijevoda. Svi koji se bave teorijom i praksom prevoenja dobro znaju
da ovaj posao ne moe biti sveden na jednostavnu ili manje jednostavnu jeziku
aktivnost, kao i to da svaki prijevod sa sobom nosi odreene psiholoke i drutvene konsekvence (Edwards 2012: 57). Prema tome, prevoenje ne predstavlja
samo jeziku aktivnost, ve i iru kulturoloku, to jest in komunikacije meu
razliitim kulturama. Prevoenje uvijek ukljuuje i jezik i kulturu, iz sasvim
jednostavnog razloga: jezik i kultura ne mogu se meusobno odvojiti. Jezik je
omeen kulturom, budui da iskazuje kulturnu stvarnost, a znaenja rijei, reenica ili veih dijelova teksta mogu se razumjeti jedino unutar konteksta kulture
u kojoj su upotrijebljeni (House 2009: 11). Kao takvi, prijevodi sadre pregrt
podataka i saznanja o specifinim kulturnim osobenostima izvornog teksta nekog djela, a ta saznanja trebaju doprinijeti boljem razumijevanju drugih tekstova
iz iste kulture, ali jednako i njenih batinika, to bi trebalo obogatiti znanja i
poglede na svijet kod recipijenata prijevoda. Tako prevoenje predstavlja izuzetno bitan aspekt mnogo ireg koncepta interkulturalne komunikacije.
Da bi se jedan prijevod mogao smatrati uspjenim, prevoditelj u obzir mora uzeti izvorni tekst, te recipijente svoga prijevoda. Pod recipijentima
prijevoda podrazumijevaju se konkretni ljudi, zajedno s njihovim kontekstu253
Munir Drki: Kulturna interakcija izmeu Orijenta, Bosne i Evrope na primjeru prijevoda...
alnim znanjem, kulturnom pozadinom, stepenom obrazovanja itd. Svaki prijevod, shodno tome, ukljuuje tri strane: izvorni tekst, prevoditelja i njegovu
interpretaciju, te recipijente prijevoda. Prijevod tako ne ovisi samo o izvornom
tekstu i interpretaciji prevoditelja, ve i o razlozima za prevoenje, o ciljnoj
grupi itatelja i drugim faktorima koji nemaju veze s prevoenjem kao isto
jezikom aktivnou. To su drutveni faktori, koji su esto bitniji od jezikih
faktora ili same kompetencije prevoditelja.
Znaaj zbroja svih drutvenih faktora i njihov utjecaj na prevoenje
potvruje se i tradicionalnim shvatanjem kako je bolje prevoditi sa stranog
na maternji jezik, a ne obrnuto. Meutim, usmjeravanje panje na drutvene
faktore na neki nain i modificira ovo tradicionalno shvatanje. Naime, razlog
zbog kojeg je generalno uputnije prevoditi na maternji nego na strani jezik nije
samo to to openito svi ljudi bolje vladaju maternjim nego stranim jezikom,
kako se tradicionalno tumai davanje prednosti maternjem jeziku (vidjeti:
Bowe, Martin 2007: 141), ve jednako i to to samo odlino upueni u kulturu
jedne jezike zajednice mogu adekvatno i u potpunosti razumljivo prevesti
tekst s drugog jezika. Prevoditelj mora do tanina poznavati drutvene faktore
i potrebe odreene kulture, ali i uvidjeti drutvenu potrebu za odreenim prijevodom, a to najbolje mogu izvorni batinici neke kulture.
U neraskidivoj vezi s drutvenom potrebom i opravdanou jeste jedno
od nezaobilaznih pitanja u teoriji prevoenja, a to je svrha prijevoda (vidjeti:
Newmark 2001: 4261; Nord 2005: 2730; House 2009: 2627). Kad se prevoditelj fokusira na svrhu prijevoda, to konkretno znai da panju usmjerava na
to kako prijevod uiniti relevantnim za recipijente, pri emu su kulturoloke
norme od posebnog znaaja, budui da e prijevod morati ispuniti svoju svrhu
u kulturi na iji se jezik tekst prevodi. Prevoenje je u tom sluaju jo jedno
sredstvo pomou kojeg e se obogatiti ciljni jezik i kultura, pri emu se vjernosti izvorniku ne poklanja skoro nikakva panja (Faull 2004: 1). Tu posebno
do izraaja dolazi uloga prevoditelja, dok je uloga izvornog teksta i njegovih
jezikih osobenosti znatno umanjena. U takvim okolnostima, kad jeziki oblici i znaenja izvornika gube dobar dio svoga znaaja, nije toliko bitno ta sam
autor ima kazati odreenim tekstom, ve koju svrhu prevedeni tekst ispunjava
i kakvu poruku alje recipijentima. To se veoma esto radi nautrb semantikog sadraja samoga izvornika.1
1 Neizbjeno i sasvim opravdano pitanje pritom jeste da li usmjeravanje panje na ciljnu kulturu moe opravdati nepotivanje originalnog teksta izvornika. Kod mnogih knjievnih i
naunih tekstova od historiografskog znaaja veoma je znaajno prenijeti znaenja vjerno,
te stoga takva djela zasluuju izvjestan stepen autonomije u odnosu na recipijente prijevoda.
254
Ako prevoditelj stvara tekst koji upuuje na neki drugi tekst prije nego
na svoj vlastiti, on to najvjerovatnije ini zato to misli da je taj drugi tekst
vredniji nego to bi mogao biti njegov vlastiti. Drugim rijeima, prevoditelj
priziva autoritet teksta koji predstavlja svojim prijevodom (Lefevere 2003:
12). Tako prijevodi umnogome doprinose tome da prevoeni tekstovi vremenom poinju uivati vii status, a nije rijedak sluaj ni to da obini itatelji
vie cijene prevedene tekstove od onih izvorno napisanih na njihovom maternjem jeziku, samo zato to su prvi prevedeni s nekog drugog jezika. Meutim,
postoje i tekstovi koji uivaju tako visok status da su mnogi vjerovali i tvrdili
kako ih uope ne treba prevoditi na druge jezike. Takvo se vjerovanje najee
vee za religijske tekstove, kao to su Kuran, Biblija, Sutre, Vede, Tora, Talmud itd.2 Prijevodi takvih tekstova prate se s posebnom panjom i esto izazivaju mnoge polemike, a pristup je razliit u odnosu na tekstove koji ne uivaju
tako visok status, budui i da se forma kod takvih tekstova smatra svetom i
nastoji se to je mogue adekvatnije prenijeti u drugi jezik.3 Openito, sve to
je tekst manje znaajan za jednu kulturu, njegov e prijevod povui za sobom
manje polemika. To se potom odraava i na pristup samih prevoditelja, pa se
slobodnijim stilom prevode tekstovi iz udaljenijih kultura. Tako su tekstovi na
grkom i latinskom jeziku uivali vii status u Evropi jer potjeu iz prestinih
kultura, dok se tekstovima iz drugih kultura nije pridavao toliki znaaj (Lefevere 2003: 3). Upravo je takav pristup iznjedrio Fitzgeraldov prijevod Rubaijas
perzijskog na engleski jezik i omoguio mu toliki uspjeh. Fitzgerald je imao
slobodu prevesti Hajjamove Rubaije onako kako ih on sam razumije, budui
Drugim rijeima, specifine osobenosti takvih tekstova mogu zahtijevati malo vie kontrole
u njihovoj interpretaciji i predstavljanju nekoj drugoj kulturi. (Vidjeti: House 2009: 26)
Meutim, nema sumnje da je ovakav slobodan pristup u prolosti imao velikog uspjeha,
to ga ini u potpunosti opravdanim. Jedan od tekstova koji to nesumnjivo potvruje jeste
prijevod s perzijskog na engleski jezik Rubaija Omera Hajjama od Edwarda Fitzgeralda,
nainjen u vremenskom razmaku od 1859. do 1889. godine. Taj je prijevod sasvim slobodan;
mnogi su stihovi parafrazirani, a u nekim rubaijama uope nije mogue pratiti semantiki
sadraj originala na perzijskom jeziku, tako da se ovaj prijevod nekad ak naziva i Rubaiyat
of FitzOmar. Meutim, takvim je pristupom Fitzgerald postigao ogroman uspjeh, budui da
su Hajjamove Rubaije postale planetarno poznate u XIX stoljeu, i to najvie zahvaljujui
Fiztzgeraldovom prijevodu. Utjecaj je bio toliki da se Hajjam poinje posmatrati vie kao
pjesnik i u samom Iranu tek nakon Fitzgeraldovog prijevoda i uspjeha koji taj prijevod doivljava na Zapadu, dok je ranije vie bio poznat po svojim naunim dostignuima.
2 Neki od tih religijskih tekstova uope nisu prevoeni, dok su prijevodi drugih stekli ikonian status. Vie o tome vidjeti: Edwards 2012: 5759.
3 Huetius je tako napisao kako Sveto pismo treba prevoditi rije za rije, jer je u tom tekstu
ak i red rijei misterija. (Vidjeti: Lefevere 2004: 3, 86101) Isto tako, u orijentalno-islamskoj kulturi poznati su prijevodi rije za rije, a najee se veu za tekst Kurana.
255
da je bio prvi koji ih predstavlja zapadnoj kulturi uope. Da je na isti nain

preveo, naprimjer, neko od djela Dantea Alighierija, vjerovatno bi se susreo sa
snanim kritikama mnogih koji bi to uinili na drugaiji nain.
II.
Mesnevija Delaluddina Rumija jeste knjiga poezije u est tomova, nastala
na perzijskom jeziku u XIII stoljeu u gradu Konji, u Maloj Aziji. Ona predstavlja
najznaajnije djelo glasovitog perzijskog pjesnika i islamskog mislioca, koje mu
je i priskrbilo posebno mjesto u perzijskoj knjievnosti. Na Mesneviju se esto
referira kao na Kuran na perzijskom, sr Kurana, enciklopediju sufizma, Bibliju
sufizma, remek-djelo perzijske i svjetske knjievnosti i sl. (Vidjeti: Hadimuli
1985: I; Daka 1997: 324). Ovo je djelo ve stoljeima izuzetno mnogo itano i
komentirano na Istoku, tako da predstavlja djelo klasine perzijske knjievnosti
koje je izvrilo najvei utjecaj izvan govornog podruja perzijskog jezika, a posebno na teritoriji nekadanjeg Osmanskog carstva, gdje je poslije Rumijeve smrti formiran sufijski red mevlevija kako bi se sauvala i promovirala misao ovoga
autora. Rumijeva su djela postala izuzetno popularna i izvrila su golemi utjecaj
na divansku poeziju na osmanskom jeziku. Meu svim djelima u tome prednjai
Mesnevija, koja je i nastala kao putokaz i smjernica onima koji hode duhovnim
putem sufizma. Rumijeva poezija openito, a Mesnevija posebno, sve veu popularnost doivljavaju u posljednje dvije decenije i na Zapadu, i ve su godinama
meu najitanijim knjigama u Evropi i Sjevernoj Americi. Popularnost Rumijevih djela dostigla je toliki stepen da se potraga za njegovom poezijom na Zapadu
nerijetko opisuje rijeju Rumi-manija. (Vidjeti: Barks 2007; Lewis 2008: 13)
Mesnevija uiva poseban status u bonjakoj kulturnoj tradiciji, koji potjee iz vremena kada je Bosna bila dio teritorije Osmanskog carstva. Taj se status
ogleda u bogatoj tradiciji usmenog tumaenja i pisanih komentara Mesnevije,
te njenom utjecaju na knjievnost Bonjaka na perzijskom, turskom i arapskom
jeziku. Postoji vie pjesnika Bonjaka koji su svoju poeziju pisali pod utjecajem
ovog Rumijevog djela. Osim toga, postoje i komentari Mesnevije nastali u vrijeme osmanske vladavine koje su pisali autori s ovih prostora. Meutim, poseban
status ovoga djela ogleda se ponajvie u bogatoj tradiciji njegovog usmenog tumaenja ve od XVI stoljea, i to u dvama gradovima: Sarajevu i Mostaru. Ta
tradicija usmenog tumaenja Mesnevije prenosila se s koljena na koljeno i jo
uvijek je u izvjesnoj mjeri prisutna.4
4 O tradiciji usmenog tumaenja Mesnevijeu Bosni i Hercegovini vie vidjeti: Hadimuli
1985; Trako 1987; Daka 1996; Algar 2001; Drki 2005.
256
Mesnevija je na ovim prostorima, a posebno u krugovima u kojima se

tumaila, doivljavana kao mnogo vie od knjievnog, filozofskog ili gnostikog djela, kako se najee na nju referira u svijetu. U predgovoru prijevoda
na bosanski jezik stoji da ona kao remek-djelo zauzima visoko mjesto, odmah
iza Kurana i hadisa (Hadimuli 1985: II). Tako se Mesneviji i pristupalo na
predavanjima, a cilj lekcija nauenih iz Mesnevije bio je moralno usavravanje
ovjeka i savladavanje prepreka na putu duhovnog izrastanja. Ustvari, injenica da su ta usmena tumaenja postojala u tom obliku na najbolji nain potvruju status ovoga djela u odreenim krugovima, koji su se dodue u mnogo
manjem obimu zadrali i do danas.
Ipak, i pored tolikog znaaja koji je imalo i statusa koji je uivalo, ovo
djelo dosad nije u integralnom obliku prevedeno s perzijskog na bosanski jezik. Postoje samo svjedoanstva o njegovom usmenom tumaenju i prevoenju, uglavnom pojednostavljenom i prilagoenom irokom krugu sluatelja.
injenica da je Mesnevija toliko tumaena i komentirana, a da jo uvijek nije
u integralnom obliku prevedena s izvornika na bosanski jezik i objavljena
mnogo govori o tome kako je ona posmatrana u prolosti na ovim prostorima. Moe se rei da upravo status i znaaj Mesnevije imaju veze s tim da je
akcent bio upravo na tumaenju njenog teksta, a prijevod je neizbjean samo
zato to mora biti integriran u komentar djela na stranom jeziku, pri emu po
svome znaaju nije ravan tumaenju. To se moe argumentirati injenicom da
je prijevod veoma slobodan i znatno pojednostavljen. Postojanje duge tradicije
usmenog tumaenja, uz pisane komentare i utjecaj na velik broj bonjakih
pjesnika, te nepostojanje objavljenog prijevoda integralnog tekstau isto vrijeme govori kako je Mesnevija bila doivljavana kao tekst na stranom jeziku,
ali ne i kao tekst iz strane kulture. Naprotiv, ona je u odreenoj mjeri koja
nije zanemariva uestvovala u oblikovanju svijesti i svjetonazora njenih bosanskohercegovakih recipijenata i na taj nain izvrila utjecaj i na ovdanju
kulturnu tradiciju.
III.
Jedini prijevod Mesnevije s perzijskog na bosanski jezik nainio je Fejzullah Hadibajri, i to samo prva dva od ukupno est svezaka. Prvi svezak
tampan je 1985. godine, a drugi svezak dvije godine kasnije. Imajui u vidu
sve okolnosti koje se veu za Mesneviju na ovim prostorima, jasno je da Hadi
bajri pred sobom nije imao nimalo lahak zadatak, budui da je Mesnevija i
prije tog prijevoda bila relativno poznat tekst u ovdanjoj kulturi. Hadibajri
nije bio neko ko je posredstvom prijevoda tek trebao predstaviti ovo djelo dru257
goj kulturi, ve njegov prijevod predstavlja odraz i sliku tradicije usmenog

tumaenja Mesnevije. Ustvari, ovaj prijevod na bosanski jezik direktni je rezultat predavanja Mesnevije u Sarajevu. Fejzullah Hadibajri bio je mesnevihan, osoba koja je usmeno tumaila Mesneviju, tako da njegov prijevod ustvari
predstavlja preieni i naknadno preraeni tekst njegovih usmenih izlaganja,
koja su snimana, a potom zapisivana. On u iznimno vrijednim uvodnim zabiljekama u drugom svesku, iz kojih se d iitati poseban odnos prema Mesneviji unutar specifinog kruga recipijenata, navodi kako je ovaj prijevod ustvari
njegovo usmeno prevoenje, u kojem se ravnao prema nivou znanja prisutnih
sluatelja i sluio se narodnim izrazima, uz strogo voenje rauna da se sauva
tesavvuska misao i orijentalna alegorinost. (Hadibajri 1987: I)
Zanimljivo je da je prijevod, osim prvih osamnaest stihova prvoga sveska poznatih kao Lament naja, nainjen u prozi, iako je izvorni tekst u poeziji. Osim toga, prijevod je popraen velikim brojem komentara, smjetenih
iza teksta. Ti komentari obimom ne zaostaju za originalnim tekstom. No, i
pored tako opirnih komentara, sam tekst opet je poprilino pojednostavljen
i nerijetko vie tumaen nego prevoen. Tako zauzet kurs prevoditelj slijedi
dokraja i nema nikakve sumnje da to ini sasvim svjesno i namjerno. Kao dobar primjer moe posluiti kazivanje iz drugog sveska o svai etverice ljudi
oko naziva za groe. Prvih nekoliko stihova prevedeni su na sljedei nain:
etvorica ljudi su dobili po srebrenu novanicu.
Jedan je bio Perzijanac i on ree da e za to kupiti engjur (groe).
Drugi je bio Arap, i on ree da e za to kupiti
Ineb (to na arapskom znai groe).
Trei meu njima je bio Turin, on ree da nee
Ni jedno ni drugo, nego eli kupiti uzum.
etvrti je bio Grk i on je htio sebi kupiti
Neto etvrto, a ne to i oni, nego istafila.
Radi neznanja posvaali su se, a svi su imali
Jednu potrebu, da jedu isto groe.
Blesani, poeli su se aketati, bili su
Puni neznanja, a prazni od znanja.
258
Tu se naao jedan ovjek koji poznaje jezike i tajne,

Jedino ih je misaoni ovjek mogao dovesti do sporazuma. (Rumi 1987:
220221)
Ovi stihovi jasno oslikavaju prevoditeljev metod i zorno pokazuju koliko je pojednostavljen prijevod Mesnevije na bosanski jezik. ak se moe
kazati da je posrijedi vie komentar nego prijevod, to se vidi iz injenice da
pored velikog broja komentara na kraju knjige prevoditelj i u samom tekstu
nerijetko intervenira tako to u zagradama objanjava odreene pojmove. S
druge strane, opet, neke termine veoma bitne u sufizmu uope ne prepoznaje
kao takve. Takav je primjer s posljednjim meu naprijed citiranim stihovima,
koji u originalu glasi:

To bi se moglo prevesti na sljedei nain:

Tajne poznavatelj, dragi, stotinu jezika to govori
Da je bio tamo, meu njih sigurno mir donio bi.
Dva bitna termina u sufizmu, sheb-e serr (poznavatelj tajne)6 i azz
(dragi)7, Hadibajri pojednostavljeno spaja s treim pojmom (sadzabn poznavatelj stotinu jezika) i sve skupa prevodi u sintagmi ovjek koji poznaje
jezike i tajne. Oigledno je da se za ovako pojednostavljen prijevod odluio
iz praktinih razloga i voen potrebama recipijenata, koji su ustvari bili sluatelji njegovih usmenih izlaganja i predavanja. Takav pristup sam prevoditelj
opravdava opet posebnim i nesvakidanjim okolnostima s kojima se susree
prevoditelj nekog teksta na stranom jeziku, budui da su njegovim predavanjima prisustvovali ljudi koji nisu bili duboko upueni u sufizam, pa je on bio
prinuen sadraj tih predavanja prilagoavati njima. Osim toga, struktura sluatelja mijenjala se veoma esto: jedni su odlazili, a pristizali su novi sluatelji
(Hadibajri 1987: I), to je znailo da tekst mora biti krajnje pojednostavljen
5 Mesnevija II: 3687.
6 O znaenju terminasheb-e serr i njegovoj upotrebi u sufijskoj poeziji na perzijskom jeziku
vidjeti: Zamn 2000: II: 899.
7 O znaenju terminaazz i njegovoj upotrebi u sufijskoj poeziji na perzijskom jeziku vidjeti:
Sad 2002: 580.
259
kako bi ga svi mogli shvatiti. Hadibajri je, prema tome, bio svjestan specifinog statusa koji je uivao tekst Mesnevije s jedne i nivoa znanja recipijenata
s druge strane; upravo iz tog razloga svom prevoenju pristupa potpuno svjestan tih specifinih okolnosti. Prevoditelj se jeste odluio za slobodniji prijevod,
iako se takav pristup, kako smo ve vidjeli, uglavnom vee za manje poznata
djela iz daljih kultura i ne oekuje se kod tekstova koji uivaju vii status. Meutim, takav je slobodni pristup nadomjeten brojnim komentarima iza samoga
teksta, to itatelju daje znak da pred sobom ima veoma znaajan tekst.
Na primjeru ovoga prijevoda potvruje se injenica da prijevod ne ovisi
samo o jezikoj razumljivosti teksta, ve nain na koji prevoditelj doivljava
izvorni tekst ustvari odreuje njegov pristup. Kako je vidljivo, prevoditelj je
vodio rauna o jednom aspektu izvornog teksta i jednoj grupi recipijenata.
Predodba o golemom znaaju izvornog teksta u specifinim uvjetima pojavljuje se kao breme na leima prevoditelja, u emu presudnu ulogu igraju recipijenti, njihovo kontekstualno znanje, te nivo obrazovanja i razumijevanja tog
teksta. Na ovom primjeru potvruje se ono to se u teoriji prevoenja naziva
skretanje panje sa semantike teksta na pragmatiku njegove interpretacije (Vidjeti: House 2009: 2942). U centru panje vie nije tekst, ve prevoditeljevo
razumijevanje tog teksta i njegova interpretacija, koja je opet uvjetovana znanjem i shvatanjem tano odreenih recipijenata.
Hadibajriev prijevod Mesnevije jeste spomenik posebnog odnosa prema Orijentu i razumijevanja tog dijela svijeta u Bosni i Hercegovini. On je
i svjedoanstvo kulturne povezanosti Bosne i Orijenta, iako je nastao mnogo vremena nakon to je Bosna prestala formalno biti dio tog svijeta. Ova je
knjiga, ustvari, najbolji uvar tradicije usmenog tumaenja Mesnevije u gradu
Sarajevu. Zbog svega toga, u sebi uva pregrt izuzetno vrijednih podataka
za izuavanje kulturne tradicije Bosne i Hercegovine i posebnog odnosa prema orijentalno-islamskoj kulturi. Prema tome, prijevod Mesnevije na bosanski
jezik svjedoi o tome kako prijevodi ne predstavljaju samo vrijedan izvor za
prouavanje stranih kultura i njihovoga utjecaja, ve ponekad u sebi uvajui
izuzetno vrijedna saznanja o kulturi na iji se jezik odreeni tekst prevodi.
Meutim, iako je prijevod prva dva sveska Mesnevije na bosanski jezik
nainjen prvobitno za one koji su sluali usmena predavanja, on se od usmenog
tumaenja Mesnevije razlikuje po injenici da je na raspolaganju irem krugu itatelja, od kojih veina ne doivljavaju ovo djelo onako kako su to inili
sluatelji usmenih predavanja. U meuvremenu su se i drutvene okolnosti u
Bosni i Hercegovini izmijenile, a i Mesnevija je postala zanimljiva i dostupna
mnogo irem krugu zainteresiranih. Djelo je postalo izuzetno popularno na
260
Zapadu i u itavom svijetu, a ta popularnost navela je na itanje bosanskog prijevoda mnoge koji ne batine tradiciju o kojoj je bilo rijei, jer su obrazovani
prema savremenim evropskim obrascima. Veina itatelja danas u Mesneviji
ne trai putokaz ili pouku za ivot, ve eli proitati djelo o kojem se toliko
govori u svijetu. Naposljetku, i tradicija o kojoj se toliko govori nagnala je na
itanje prijevoda mnoge koji nisu najbolje upoznati s njom.
Primijetivi i sam kako je Hadibajriev prijevod specifian, nekoliko
godina svojim studentima davao sam ga na itanje, a naknadno sam traio
njihovo miljenje. Zajednika je ocjena da je neoekivano jednostavan i da im
se ne ini potpuno kompatibilnim s onim to su o Mesneviji nauili na predavanjima i iz relevantne literature, odnosno s onim to su oni otprije oekivali. Razlog takvog shvatanja sasvim je jednostavno objasniti: studenti ovome
prijevodu ne prilaze iz okvira u kojem je on nastao, oni ne batine tradiciju
usmenog tumaenja, budui da uglavnom nisu prisustvovali predavanjima i
usmenom tumaenju Mesnevije. Njihovo kontekstualno znanje i pogledi na
svijet razlikuju se od kontekstualnog znanja recipijenata kojima je Hadibajriev prijevod prvenstveno namijenjen. Sve to skupa stvara potrebu za novim
prijevodom koji bi zadovoljio potrebe onih koji u Mesneviji vide knjievno
djelo, ali i onih koji u njoj vide mnogo vie od toga. Budui da je posrijedi
semantiki relativno jednostavan tekst, koji se bez veih tekoa moe prevesti na bilo koji drugi jezik, to se ini izvodivim, izmeu ostalog i zbog toga
to je Delaluddin Rumi nastojao svoju poruku prenijeti ljudima koji potjeu
iz razliitih kultura, te posebno zbog injenice da je svoje najpoznatije djelo
napisao u gradu Konji, jednoj izrazito viejezinoj i multikulturnoj sredini u
XIII stoljeu.
Ostaje injenica da je Hadibajriev prijevod krajnje osoben, i to ne
samo zbog posebnog pristupa jednom djelu iz orijentalno-islamske kulture,
ve i zbog naina na koji ovaj prijevod danas doivljavaju oni koji su vie
okrenuti Zapadu, meu kojima ima i onih to su o Mesneviji vie saznali iz zapadnih izvora. To to je manje shvatljiv onima koji su obrazovani prema savremenim zapadnim obrascima svjedoi o vrstoj povezanosti Hadibajrievog
prijevoda Mesnevije s orijentalno-islamskom tradicijom, ali u isto vrijeme danas ovaj prijevod postavlja u sredite iznimno zanimljive kulturne interakcije
izmeu Orijenta, Bosne i Evrope.
Izvori
Balx Rm, Mouln alloddn (2001), Masnaw-ye Manaw, bar ass-e nosxe-ye
tashhode-ye Reinold Nkolson, p-e dowwom, Sed-ye moser, Tehrn
261
Rumi, Mevlana Delaluddin (1985), Mesnevija I, prevod i komentar: Fejzullah Hadibajri, Tekijski odbor Nakibendijsko Mevlevijske tekije na Mlinima u Sarajevu (Katedra Mesnevije), Sarajevo
Rumi, Mevlana Delaluddin (1987), Mesnevija II,prevod i komentar: Fejzullah Hadibajri, Tekijski odbor Nakibendijsko Mevlevijske tekije na Mlinima u Sarajevu (Katedra Mesnevije), Sarajevo
Literatura
Algar, dr. Hamid (2001), Perzijska knjievnost u Bosni I Hercegovini, Beharistan,
br. 3-4, 165182
Bowe, Heather and Martin, Kylie (2007), Communication Across Cultures. Mutual
Understandig in a Global World, Cambridge University Press, Cambridge
Drk, Monr (2006), Ahamiyyat-e Masnaw-ye Manaw bara-ye mardom-e Bosn
wa Herzegown, Soxan-e eq, br. 31-32, 3541
Daka, Beir, (1996), Interes za sufijsku poeziju kod bosanske uleme, Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke, Knjiga XVII-XVIII, 373385
Daka, Beir, (1997), Historija perzijske knjievnosti, Nauno-istraivaki institut
Ibn Sina, Sarajevo
Edwards, John (2012), Multilingualism. Understanging Linguistic Diversity, Continuum, London and New York
Faull, Katherine M. (ur.) (2004), Translation and Culture, Bucknell University Press,
Lewisburg
Hadibajri, Fejzullah (1987), O prevodu drugog sveska Mesnevije, u: Rumi, Mevlana Delaluddin, Mesnevija I, prevod i komentar: Fejzullah Hadibajri,
Tekijski odbor Nakibendijsko Mevlevijske tekije na Mlinima u Sarajevu (Katedra Mesnevije), Sarajevo, III
Hadimuli, Halid (1985), O Mesneviji, u: Rumi, Mevlana Delaluddin, Mesnevija I, prevod i komentar: Fejzullah Hadibajri, Tekijski odbor Nakibendijsko
Mevlevijske tekije na Mlinima u Sarajevu (Katedra Mesnevije), Sarajevo, IV
House, Juliane (2009), Translation, Oxford University Press, Oxford
Lefevere, Andr (ur.) (2003), Translation, History, Culture: a Sourcebook, First published 1992, Routledge, London and New York
Lewis, Franklin D. (2008), Rumi: past and present, East and West. The Life, Teachings and Poetry of Jall al Din Rumi, First edition 2000, Oneworld Publications,
Oxford (US)
Newmark, Peter (2001), About Translation, First published 1991, Multilingual
Matters, Bristol
Nord, Crisitane (2005), Theory, Methodology and Didactic Application of a Model
for Translation-Oriented Text Analysis, translated from the German by Cristiane Nord and Penelope Sparrow, second edition, Rodopi, Amsterdam/Atlanta
262
Sad, Sayyed afar (2002), Farhang-e estelht wa tabrt-e erfn, p-e eom, Entert-e Tahr, Tehrn
Trako, Salih (1987), Predavanja Mesnevije i mesnevihani u Sarajevu, Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke, br. XIII-XIV, 220226
Zamn, Karm (2000), arh-e me-e Masnaw-ye manaw, Entert-e Ettelt,
Tehrn
Cultural Interaction between the Orient,

Bosnia and Europe in the Bosnian Translation
of Rumis Masnavi
Summary
The Masnavi, as the best-known book of 13th-century Persian poet and
Islamic thinker Jalaluddin Rumi, has enjoyed high esteem in the cultural tradition of Bosnia and Herzegovina for centuries. This reverence can be traced in
an interesting tradition of public readings and commentaries of its verses and
stories, critiques of the book authored by Bosnian scholars, and its influence
on the work of Bosnian poets, writing primarily in Persian and Turkish languages, but also in Arabic. The integral text of the Masnavi has not yet been
translated into Bosnian from its original Persian, but Fejzullah Hadibajri
translated the first two of its six volumes. It is interesting to note that this translation of the Masnavi is accompanied by a large number of comments added to
the end of the book. Nevertheless, the translator gave priority to interpreting
and explaining certain concepts and terms in the original text, ahead of finding translation equivalents in Bosnian. Such an attitude reveals the translators
specific approach in translating the Masnavi, and is evidence of strong cultural connections between Bosnia and the Orient, even though the translation came a long time after Bosnia ceased to be a part of that world. However,
this translation appears to be incomprehensible and inadequate to younger
readers. The problem of inadequacy to those who are less familiar with Islamic culture than with European cultural traditions shows this translations
263
connection to Islamic culture, while simultaneously placing it into the heart of

cultural interactions between the Orient, Bosnia and Europe.
KEY WORDS: Jalaluddin Rumi, the Masnavi, Fejzullah Hadibajri,
translation, aim of translation, translation and culture, Orient, Bosnia, Europe
264
PODACI O AUTORIMA
Lada Badurina
Filozofski fakultet
Rijeka (Hrvatska)
lbadurin@ffri.hr
Elma Durmievi-Cernica
Filozofski fakultet
Sarajevo (Bosna i Hercegovina)
elmicad@googlemail.com
Branimir Belaj
Filozofski fakultet
Osijek (Hrvatska)
branimir.belaj@os.t-com.hr
Nada Ivaneti
Filozofski fakultet
Rijeka (Hrvatska)
ivanetic@efri.hr
Robert Bokowski
Uniwersytet lski
Katowice (Poljska)
robert.bonkowski@us.edu.pl
Mirela Omerovi
Pedagoki fakultet
mirelamuftic@yahoo.com
Refik Buli
Filozofski fakultet
Tuzla (Bosna i Hercegovina)
refik.bulic@untz.ba
Nikolina Palai
Filozofski fakultet
Rijeka (Hrvatska)
npalasic@ffri.hr
Halid Buli
Filozofski fakultet
halidb10@yahoo.com
Ismail Pali
Filozofski fakultet
ismailpalic@yahoo.com
Munir Drki
Filozofski fakultet
munir.drkic@gmail.com
Elenmari Pletikos Olof

Filozofski fakultet
Zagreb (Hrvatska)
epletikos@ffzg.hr
265
Podaci o autorima
Mirjana Popovi
Fakultet humanistikih nauka
Mostar (Bosna i Hercegovina)
mirjana.popovic@mail.com
Amela ehovi
Filozofski fakultet
amela.sehovic@yahoo.com
Ivo Pranjkovi
Filozofski fakultet
Zagreb (Hrvatska)
ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr
Sanda Lucija Udier

Filozofski fakultet
Zagreb (Hrvatska)
sanda-lucija.udier@zg.t-com.hr
Ermina Ramadanovi
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Zagreb (Hrvatska)
eramadan@ihjj.hr
Jelena Vlai Dui

Filozofski fakultet
Zagreb (Hrvatska)
jvduic@ffzg.hr
Aleksandar Stefanovi
Universit Paris-Sorbonne
Pariz (Francuska)
a.stefano@laposte.net
266
Jezika redakcija:
Autori
Korektura:
Halid Buli
Lektura saetaka:
Ksenija Kondali
UDK:
Senada Dizdar i Lejla Hajdarpai
Priprema:
TDP d.o.o., Sarajevo
tampa:
Dobra knjiga, Sarajevo
Tira:
200 primjeraka

Sarajevski Casopis

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Sarajevski Casopis

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SARAJEVSKI FILOLOKI SUSRETI II: ZBORNIK RADOVA (knj.

Odravanje meunarodne naune konferencije Sarajevski filoloki susreti II

Bosansko filoloko drutvo,

Munir Drki, Sanjin Kodri, Ismail Pali i Vahidin Preljevi

Meunarodna redakcija: Lada Badurina (Rijeka), Tatjana Beanovi (Niki),

Azra Hodi-avki i Nehrudin Rebihi

Bosansko filoloko drutvo

UDK: 811.163.4*3'282 (497.6 Srebrenica)

Govor Bonjaka Srebrenice

1. Govor Bonjaka Srebrenice do sada nije istraen i ono to je napisano

Refik Buli: Govor Bonjaka Srebrenice

2.1. Dijalekatska slika bosanskohercegovakog prostora po mnogim je

Sarajevski filoloki susreti II: Zbornik radova (knj. 1)

2.3. Izneseni stavovi Devada Jahia o nestalim govorima i govornoj

Refik Buli: Govor Bonjaka Srebrenice

3.1. U svojoj studiji o ijekavskoakavskom dijalektu Dalibor Brozovi

Sarajevski filoloki susreti II: Zbornik radova (knj. 1)

nju ukupnih odnosa meu govorima istonobosanskog podruja, pa u tome i

Govor Bonjaka Srebrenice

gotovo redovno n > e u zamjenikim i prilokim

samo neto, neko

ikavski refleks pr, prd, prko

prisustvo oblika prija

Refik Buli: Govor Bonjaka Srebrenice

Govor Bonjaka Srebrenice

samo je grblje, tako i vrabac

nema potvrde za leksem

ne potpuno, ali ima potvrda:

ne, skoro je dosljedno i

ima primjera sa djeliminom

potvrda samo za kaiki

9 Grafemske su oznake pribline Brozovievim. V.: Brozovi, Ijekavskoakavski, 139140.

Sarajevski filoloki susreti II: Zbornik radova (knj. 1)

vrlo velik broj bliih i daljih metateza

ima imperfekt, koji nije est i nije sveden samo na

potvrda samo za leksem

sufiks -ite ima dugo i:

ne, ve: mn, tb, sb

ne, ve kao i u standardnom

sigurne potvrde samo za biti

3.2.2. Usporedbe pokazuju da se govor Bonjaka Srebrenice u

Refik Buli: Govor Bonjaka Srebrenice

oblike grb i grebe,

Sarajevski filoloki susreti II: Zbornik radova (knj. 1)

ire rasprostranjena pojava

Prisustvo ili odsustvo u govoru

nema potvrda zatvorenosti niti

ne, samo: vdijer, stijr, ali: mir, vir,

samo vjeli / v(i)li, zarobljnk,

Refik Buli: Govor Bonjaka Srebrenice

Osobine sjevernih muslimanskih

Prisustvo ili odsustvo u govoru

Ostaci starijih oblika deklinacije

nema primjera tipa godin, marak i sl.

Promjena tipa dijete dijeta

Usporedba ovih govora pokazuje izvjesne slinosti govora Bonjaka

Sarajevski filoloki susreti II: Zbornik radova (knj. 1)

ma ijekavskim bosanskim dijalektima treba uzeti s rezervom, prvo zbog toga

Refik Buli: Govor Bonjaka Srebrenice

urmin, uro (1895), Osobine dananjeg sarajevskog govora, Rad Jugoslavenske

Speech of Bosniaks from Srebrenica

Jelena VLAI DUI Elenmari PLETIKOS OLOF

Akustike posebnosti akuta u akavskom,