DEVETNAESTO STOLJEE

Jezina koncepcija iliraca

Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaa, Ljudevita Gaja, objavljena 1830.
g. ; ocijenjivana kao prvi preporodni akt
elja da se promijeni odnos prema knjievnom jeziku.
A. Mihanovi zagovara potrebu da hrvatski domorodci naue pismeno govoriti, tj.
da materinski jezik uzdignu na vii stupanj, na stupanj znanstvene knjige
Ilirski je pokret, kao udarna snaga hrvatskoga narodnoga preporoda, bio prvenstveno
politiki pokret
Politike novine Novine Hrvatzke(1834.), kasnije im dodaju podlistak Daniczu
Rijeila su se u tom razdoblju mnoga vrlo vana jezina pitanja; prilozi iliraca o
jezinoj problematici - jasno se pokazuje da ih je veina posveena rjeavanju
odreenih grafijskih tekoa pisanju palatalnih fonema prvenstveno(pored vokalnog r)
Iznosei svoju viziju slovne reforme, Gaj se u Kratkoj osnovi odluuje za dijakritika
rjeenja i predlae za nepane konsonante jednoslove c, d, g, l, n, s, z(sve sa tildom
iznad!!!). Najee se govori o ugledanju na eku grafiju, no tildu je kao oznaku
nekih palatala predlagao Pavao Vitezovi u nesauvanoj raspravi De ortographia
illyricana. Nasljedujui Vitezovia, izradio je Gaj vrst grafemski sustav kakav u
hrvatskoj latinici nikada nije postojao. No budui da taj grafemski sustav nije postao
opeprihvaen, trebalo je ponuditi prihvatljivije rjeenje, te Gaj to ini u lanku
Pravopisz iz 1835. godine. On prihvaa poljsko , kod grafema , , mijenja tildu u
kvaicu, a umjesto ranijih jednoslova d, g l, n( s tildom) odluuje se za dj, gj, lj, nj( sa
zarezom na j umjesto toke). Tom novom verzijom grafije objavljena je u 10. broju
Danice(1835.) Mihanovieva Horvatska domovina.
Pravi jezikoslovci preporodnog doba su tokavac Vjekoslav Babuki i akavac Antun
Maurani- preko njihovog djelovanja dobivamo zacijelo najbolji uvid u jezinu
koncepciju iliraca. Smatrali su da u slavenskom svijetu postoje 4 knjievna jezika:
narjeje rusko, poljsko, eko-slovensko i ilirsko. Ilirski pak jezik tvore sva ilirska
narjeja tj. narjeja junih Slavena-jedan knjievni jezik od Jadranskog do Crnog
mora. Priklonivi se kontinuitetu standardne novotokavtine, za to se pored

Drakovia mnogo zalagao Vjekoslav Babuki, ilirci su naslijedili jo uvijek

nerijeen problem ikavsko-ijekavskog dvojstva. U toj se situaciji jedinstveno rijeenje
za razliite reflekse jata moglo nai samo u grafiji. V. Babuki u svojoj Osnovi
slovnice slavjanske narja ilirskoga(Danica ilirska, poetak 1836.) naglaava da se
znak (rogato e) u razgovoru moe izgovarati kao je ie, e, i (orijentacija iliraca:
jekavski tip tokavtine). Antun Maurani: Temelji ilirskoga i latinskoga
jezika(1839.) i Slovnica hrvatska(1859.)
OTPOR. Prvi je dolazio od nekolicine kajkavaca na elu s Ignacom Kristijanoviem,
a drugi je u Zadru predvodio Ante Kuzmani.
a) Prva je grupa bla protiv toga da se kajkavci odreknu svoga pismenoga jezika i
prihvate tokavski. Kristijanoviev se otpor nije rodio ad hoc. Njegova obrana
i uvanje kajkavtine bili su nadahnuti uvjerenjem da je kajkavski izraz
dorastao svakoj knjievnoj vrsti. On je nastavio djelovanje svog poznatog
ujaka Tome Miklouia.
b) Drugi je otpor bio mnogo jai i neugodniji od prvoga jer je dolazio od onih
koji su se i sami smatrali nastavljaima tokavskoga pismenoga jezika, ali ne s
onakvom koncepcijom kakvu su zamislili ilirci u Zagrebu. Dalmatinski krug se
okupio oko asopisa Zora dalmatinska(1844.) koji je pokrenio i vodio Ante
Kuzmani. Sporna su bila dva osnovna problema: Gajeva grafijska rjeenja i
ilirska orijentacija prema (i)jekavici. Kuzmani je polazio s gledita da je
nerealno ujediniti sve june Slavene u jednom knjievnom jeziku , a ako se pak
to hoe uiniti za sve Hrvate, onda ih je lake ujediniti na osnovi tokavske
ikavice( jer tako govori Slavonija i Dalmacija, a samo Dubrovnik govori
jekavicom). Kompromis je mogu samo u pogledu grafije te Kuzmani
predlae da Zagreb prihvati ikavicu, pa e Dalmacija prihvatiti Gajevu reformu
grafije.
Dana 2. 5. 1847., upravo u godini kada je zabranjeno ilirsko ime, gorljivi ilirac Ivan
Kukuljevi Sakcinski odrao je u Saboru prvi politiki govor na hrvatskomu jeziku,
predlaui da se upravo taj jezik rabi u javnoj komunikaciji. 18.10.1847. je narodni
jezik postao slubenim u svim pridruenim kraljevinama, pa tako i u Hrvatskoj.
Hrvatski Sabor je taj prijedlog kao svoj zakljuak izglasao 23. 10. 1847.

Borba filolokih kola

Za vrijeme preporoda rijeene su neke stvri: kajkavski je knjievni jezik prestao biti
standardnim jezikom manjinskog dijela Hrvatske, za jekavsku je tokavicu proreena
nova (orto)grafija, odlukom Hrvatskog Sabora sredino 19.st. hrvatski jezik ulazi kao
slubeni u Sabor, a time i na sveuiliste. No ostale su stvari koje su se jo morale
rijepiti te se u Hrvatskoj pojavilo nekoliko filolokih kola koje su nudile svoje
obrasce za razrijeenje pojedinanih problema to ih ilirski pokret nije uspio, a ni
dospio rijeiti. Jednu filoloku kolu predvodio je Ante Kuzmani u Zadru, , drugu
Fran Kuralec u Rijeci, a treu Adolfo Veber Tkalevi u Zagrebu. etvrta je kola
ojaala tek pred kraj 19.st., a poznatija je pod imenom hrvatski vukovci. 1850. Beki
dogovor; V. S. Karadi i . Danii
ZADARSKA FILOLOKA KOLA: krenula je prva sa svojim programom. Ante Kuzmani
i njegovi pristae pokrenuli su u Zadru ve 1844. kulturno-knjievni asopis Zora
dalmatinska. Smatrali su da za knjievni jezik treba odabrati jedan dijalekt- tokavska
ikavica(najrasprostranjeniji). Nisu prihvatili stariju grafiju ime Starevia bez
dijakritikih znakova, nego su se sluilai u poetku poneto modificiranim
znakovljem, problemi su nastajali u pisanju vokalnog r i refleksa jata kod (i)jekavskih
oblika. 1849. prihvaaju Gajevu grafiju. Pribliavanje Zagrebu znatnije e se osijetiti u
Zori dalmatinskoj kad je na poetku druge godine izlaenja preuzme Ivan Kaznai.
Ante Kuzmani smatrao je de se knjievni jezik treba izgraditi na govoru puka i jeziku
usmene knjievnosti i od tog stava nikada nije odstupio. Ostao je vjeran ikavici i kao
urednik novih asopisa Glasnika dalmatinskog i Pravdonoe. Nova generacija vidjela
je novu budunost u zbliavanju Dalmacije s idejama koje su strujile iz Zagreba i iz
knjievnog jezika koji je doao iz Dubrovnika.
RIJEKA FILOLOKA KOLA: predvodnik Fran Kurelac, smatrali su da osnovicu
pismenome jeziku trebaju initi oni elementi u hrvatskim tekstovima koji su zajedniki
veini slavenskih jezika. Vie su se okretali povijesti: stari gramatiki oblici bolji od
postojeih, vokabular treba oistiti od tzv. barbarizama. Genitiv mnoine: rijeka
kola odluno odbacivala nastavak ah i zagovarala upotrebu starijih oblika s .
Okretao se arhainim oblicima ne samo kod imenica nego i kod drugih vrsta rijei.
Meutim

budunost

se

jezinoga

standarda
3

nije

mogla

dalje

izgraivati

zanesenjakom restauracijom dijelova neega to je kao knjievna stilizacija ivjelo u

prolosti.
ZAGREBAKA FILOLOKA KOLA: zagovarala je u imenikom G.mn. morfem ah te su
dobili ime ahavci. U skladu s tradicijom GajBabukiMaurani branio je Adolfo
Veber Tkalevi, poglavito na poetku svoga jezikoslovnog rada znak za refleks
jata, ondosno pisanje r za vokalno r. Ali u Slovnici hrvatskoj (1873). Vie uope ne
spominje mogunost ikavskog ili ekavskog izgovora (kao Babuki) nego samo
jekavskoga, tj. onoga koji je kao knjievni usvojen u kolama. Adolfo Veber Tkalevi
posvetio se opisu sintakse (Skladnja ilirskoga jezika, 1862.) i roslovju (Slovnica
hrvatska, 1871.) (donosi i tabelu bugarske (oble) i hrvatske (uglate) glagoljice. Meu
pobornicima zagrebake kole bio je i Bogoslav ulek-veliki radnik i leksikograf,
sastavio je trojezini Hrvatkonjemakotalijanski rjenik znanstvenoga nazivlja.
Mnoga je rjeenja preuzeo iz Nmakoilirskog slovara to su ga 1842. izdali Ivan
Maurani i Josip Uarevi. Zahvaljujui tome mnoga su dobra rjeenja ula u
hrvatski jezik (npr. kisik, vodik, duik, ugljik, kremen, krom, naklada, obrazac, sustav,
tlakomjer, zemljovid i dr.) On pie ie (u dugim slogovima) i je (u kratkim) umjesto . U
tom je kolu zagrebake filoloke kole bio u poetku i mladi Vatroslav Jagi koji 1864.
objavljuje Grammatiku jezika hrvatskoga koja se uila u viim razredima gimnazije.
Objavivi raspravu Na pravospis u asopisu Knjievnik (1864.1866.), on smatra da
nije mogue povui otru granicu izmeu etimologikog i eufonikog pravopsa.
Fonem pie grafemom , a ne tj, rogato neka se zamijeni stvarnom sekvencijom ie
odnosno je (kako je predlagao i ulek); da se fonem r pie kao r u vokalnoj slubi (a
ne r) da treba napustiti morfem ah, upravo zavrno h u imenikom genitive
mnoine jer mu tu po etimologiji nije mjesto.
HRVATSKI VUKOVCI: kola je hrvatskih vukovaca na elu s Tomom Maretiem
smatrala da je bolje konsekventno provesti tz. fonetski( fonoloki). Veliki mu je
oslonac bio uro Danii koji je kao filolog Karadieve orijentacije bio pozvan u
Zagreb da u novoosnovanoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti organizira
i zapone rad na Rjeniku hrvatskoga ili srpskog jezika. Umjesto tadanjih diagrama
dj, gj, lj, nj uveo je znakove , , , . To je zapravo prijenos Karadieva principa iz
irilce u latinicu. Polusloenicu srpskohrvatski prvi put upotrijebio je Pero Budmani
kada je objavio 1867. godine u Beu Grammatica della lingua serbocroata. Po
narudbi vlasti za banovanja KhunHedervryja izradio je Ivan Broz na fonolokim
naelima Hrvatski pravopis (1892.) koji je postao obvezatan u kolstvu. Broz prihvaa
4

Daniiev znak . Godine 1899. Mareti objavljuje Gramatiku hrvaskoga jezika za

nie razrede srednjih kola. Iste se godine pojavljuje najvanija knjiga hrvatskih
vukovaca Gramatika i stilistika hrvatskog ili srpskog jezika. Afirmaciji Karadi
Daniieve filoloke kole mnogo je pridonio i Rjenik hrvatskog jezika to ga je bio
zapoeo Ivan Broz, a dovrio Franjo Ivekovi (1901.)

DVADESETO STOLJEE
Suvremeni pogledi na hrvatski jezik
Praksa bila uvrivanje standardnoga oblika novotokavskoj ijekavskoj osnovici; kod
mnogih hrvatskih pisaca prihvaala je i izraajne mogunosti drugih hrvetskih narjeja
ugraivanih kroz stoljea u pismeni jezik. Standardni jezik, to je zaivio u hrvatskoj
knjievnosti na poetku naeg stoljea, ima istu osnovicu koja je, osim Hrvatima, slui
za standardni jezik Srbima, Crnogorcima i Muslimanima. U Hrvata koji su imali dugu
tradiciju vlastitog pismenog jezika s tri dijalekatske stilizacije i s njihovim
meusobnim proimanjem, proces je standardizacije bio postupan i zato neto dui.
Raskorak izmeu hrvatskih pisaca i, pogotovo mlaih, hrvatskih filologa. Za hrvatske
je pisce bilo jasno to da akavska i kajkavska knjievna stilizacija nikada nisu prestale
biti sastavnim dijelom jezika hrvatske knjievnosti.
U razdoblju izmeu dva rata, dominantnu ulogu u jezikoslovlju dre, potpomognuti
dravnom vlau, hrvatski vukovci. Tomo Mareti:Hrvatski ili srpski jezini
savjetnik(1924.). Mareti je podvrgao kritici sve rijei koje nisu u naem jeziku i koje
nisu u duhu naeg jezika, a to su u prvom redu bili kajkavizmi(on ih zove
dijalektizmima ili provincijalizmima) i neologizmi. On udara na mnoge rijei koje su
se u Hrvatskoj odavno rabile te nale svoje mjesto i u ulekovu Hrvatsko-njemakotalijanskom rijniku znanstvenoga nazivlja. Pritisak je vukovaca bio sve jai. Forsirala
se propisana jezina norma u skladu s dominantnim gleditem, to su ga podupirale i
vlasti, o jednom i jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku. Na udaru se nala dve

ustaljena Broz-Boranieva pravopisna praksa u Hrvatskoj koju je 1929. god.

zamijenilo Pravopisno uputstvo za sve osnovne srednje i strune kole, izdano od
tadanjeg Ministarstva prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca(po tom uputstvu
se moraju raditi sve kolske knjige inae to nee moi biti).
Dragutin Borani izdaje 1930. novo peto izdanje preraeno prema propisima
Ministarstva prosvjete
Probujala je akavska i kajkavska dijalektalna poezija, rasuta po mnogim asopisima i
zasebnim djelima
Petar Guberina i Kruno krsti:Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnoga
jezika(1940.)
Hrvatski dravni ured za jezik izradio je i izdao na temelju odredbe o hrvatskom
jeziku najprije knjiicu Koriensko pisanje(1942.), a zatim i Hrvatski pravopis(1944.)
Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj istoi i o pravopisu; 14.8.1941.
Hrvatsko filoloko drutvo iz Zagreba priprema novi poslijeratni pravopis, a 1952.
pokree Jezik, asopis za kulturu hrvatskoga knjievnoga jezika na elu s
dugogodinjim glavnim uredniko Lj. Jonkeom
Matica srpska iz Novog Sada organizirala je 1953. Anketu o pitanjima
srpskohrvatskog jezika i pravopisa zalaui se za jedinstven srpskohrvatski jezik koji
bi trebao imati i jedinstven pravopis i jedinstvenu terminologiju na itavom Srpskohrvatskom prostoru. Rezultat je viemjesene Ankete bio potpisivanje zakljuka
Novosadskog dogovora 1954. Na osnovi tih zakljuaka izraene su i objavljene dvije
verzije pravopisa: jedna u Zagrebu latinicom, druga u Novom Sadu irilicom.
Zagrebaka verzija nosi naslov: Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnoga jezika,
objavljen je 1960. U irilinoj verziji stoji srpskohrvatskoga, a ne hrvatskosrpskoga.
Rjenik hrvatskosrpskoga knjievnoga jezika(u dva sveska: A-F i G-K), 1967.godine
Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskoga standardnoga jezika, nastala u Matici
hrvatskoj, a potpisale su je brojne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove. Objevljena
je 17. 3. 1967. Dravne vlasti nesmiljeno su se oborile na Deklaraciju i na njezine
potpisanike. Hrvatski su jezikoslovci nastavili rad u tiini: nastavljen je rad na projektu
velike hrvatske gramatike i zapoeto prikupljanje grae za obradu jednosveanoga
rjenika hrvatskoga knjievnog jezika.
Godine 1971. tiskan je ali ne i uvezan i distribuiran Hrvatski pravopis trojice autora
Stjepana Babia, Boidara Finke i Milana Mogua. Potkra 1971., poslije 21. sjednice

CK SKJ u Karaorevu dolo je do jo eih napada unitarista i pravopis je

zabranjen, unitena je gotovo sva njegova naklada, prestao je rad na rjeniku, stradali
su (zatvoreni ili na drugi nain onemogueni) mnogi hrvatski kulturni radnici.
Povijest srskog pisanog, knjievnog jezika obiljeava ruta: jezik nemanjia (tj.
uglavnom crkvenoslavenski jezik srpske redakcije) nakon toga ruskoslavenski jezik
kao slubeni jezik Srpske pravoslavne crkve (poevi od Srijemskih Karlovaca kao
dara ruskog cara Petra Velikoga pa sve donedavna zatim slavenoserpski jezik
(poglavito u Novome Sadu i Vojvodini) i, na kraju, Vuk Karadi. Hrvatska je ruta
drukija. Neprekinuta tronarjena knjievna stilizacija bar kroz pet-est stoljea. Dok
je Hrvatima trodijalektalno izvorite knievnog jezika sasvim normalna pojava,
Karadi se opredjeljuje za jednodijalekatnu ekskluzivnost.