1

MATO LOVRAK

DEVETORICA
HRABRIH

Drugo izdanje

IZDAVAKO KNJIARSKO PODUZEE

m l a d o s t

I
Na zidnom kalendaru pie: 4. lipnja 1952. godine. Pod njim je stol
za kojim dorukuje kolski podvornik.
ena ga urka:
Bre jedi!
Zato?
Treba otvoriti vrata kolske zgrade.
Rano je.
Kako rano! Zar ne uje amor? To je za podvornika najbolja
ura.
Doli su jedino aci uitelja Matia. Sva srea, da ovih dana
zavravaju etvrti razred pa u ih se uskoro rijeiti.
to se uvijek ljuti na tu djecu?
Dodijali su mi ranoranioci! Ne moe bez njihove buke ni
doruak pojesti. Da ne svrava kola za dva tjedna, ti bi nas djeaci
dizali iz kreveta.
Vrijedna djeca. ure u kolu.
Pretjeruju. Vie i nisu djeca nego kao neki starci.
Ja ne mislim tako. Dopadaju mi se. Nikada ne zaborave mene
i tebe pozdraviti.
To im je dunost!
A jesi li ti kao pukokolac pozdravljao podvornika! Nisi
sigurno.
Nisam podvornika ni imao. U naem selu istili smo kolsku
sobu mi. aci. Zajedno s uiteljicom.
Onda o Matievim acima nemoj tako; govoriti, kad je tvoje
djetinjstvo bilo drukije. aci uitelja Matia odlaze kui i ostavljaju
ti razred ist, kao da odlaze iz kazalita. Ti u njihovoj sobi zamahne
devet puta metlom i ve si gotov. Trideset lonia je na prozorima
njihove kolske sobe. itavo proljee cvate u njima cvijee. Kad isti
u toj sobi, svaki put fuka i pjeva.
Jedino njihove zidne novine rado itam.
I jo neto . . . Svaki dan im govori, kako na velikog ploi sa
zanimanjem promatra slike i ita reenice. Najii je razred, a u
njemu najdulje ostaje s metlom.
Ostavljaju na ploi mnogo rauna. To su velika dijeljenja pa
ja pregledavam, jesu li bez pogreke izraunali.
Zato to radi samo u toj sobi?

Brojke na ploi lijepo su napisane. Povelike, okrugle. Svaka

brojka mala slika, pa, eto, tebi u priznati, zanima me. Privlai.
Hvali tu djecu, a ne voli ih. To ne mogu razumjeti.
Kaem ti, pretjeruju! Prerano dolaze u kolu. Smetaju. Vrlo
su ivi. Ne kaem da su zli, nego, ivana su ta djeca.
Previe su zaposleni. U razredu ih eka mnogo dunosti koje
samostalno obavljaju. Pregledavaju sami domae zadae. istou. I
urednost svojih drugova. U tom razredu se ne moe i ne smije
zakasniti, pa zar je udo, to znadu ponekad biti i nestrpljivi te
udaraju po vratima. Zovu te. Viu. I mole da ih ranije pusti u razred.
Da svre neke hitne poslove. A ne da po sobi prave rajtul. Treba to
razumjeti. Potuj tu djecu! Pomai im!
Ha! Da ih potujem! Pa to oni sami od mene trae! Mole me,
da se ne ljutim. Da budem strpljiv i dobar. Da se potrudim do
njihovog uitelja na neki razgovor. I tako, slino, svaki me dan neto
mole. Mole. I mole! Kakvi su to djeaci! Ako djeak nije mali magari
s kopitom, da se izrita, onda je on nekakvo udo a ne dijete!
Ha! Ha! Ha! Moram se ljutiti i ujedno mi je i smijeno. Koliko i
koliko puta bi ti meni znao rei kad si doao poslije velikog odmora:
Dolje na dvoritu ritaju se i Matievi aci kao mali magarii s
kopitima.
Mlagarii referiraju. Kritiziraju. Diskutiraju. Pretjeruju!
Aha, sada mi se otkriva neto novo. Ti si zavidan.
Kome?
Toj djeci!
to ti pada na pamet, eno?
Sjeam se, jednom si se udom udio, kako ti je neki Mirko
ispriao prije kole dolje na dvoritu neto zanimljivo iz povijesti.
To znadu i drugi aci.
Pa ipak te proganjaju samo Matievi.
Ili ja njih.
Ha! Odao si se! Rekao si ovo zlurado. Sad mi je jasno. Djeaci
su obrazovaniji od tebe i to te smeta.
Pretjeruju. Nemili su radi toga.
A udi se njihovom znanju! Divi im se u dui, a ne voli ih.
Tko bi mislio da e tako tvrda srca biti prema tim djeacima kojima
bi otac mogao biti!
to si tu stvar toliko razvukla! Propovijeda mi. ita romane!
Ne bi bilo od tete da uzme i ti u slobodno vrijeme kakvu

knjigu.
Uzeo sam ovu slubu da istim zgradu.
Ovdje barem nije sramota itati. Ovo je kola.
Nisam ak, da hodam po njoj s knjigom, nego sam podvornik
s metlom u ruci.
Dobro bi bilo, da proita zemljopis i prirodopis, iz kojih ue
djeca etvrtog razreda. Da te ne nadmudre.
eno! Pa, ti e me jo ostaviti u retu!
Onda ti se ne bi dogodilo da ti Mitiev ak s terase kole
pokazuje u daljini Zrinjsku goru koja se vidi odavde od nas.
eno!Ti e me jo potjerati u kut na kleanje!
Onda ti se nee dogoditi da te Matiev ak na terasi upuuje
kako se biljee znaci na njihovoj meteorolokoj stanici. ak govori
tebi plus i minus, a ti zinuo u dijete kao tele u nova vrata! . . .
eno, jesam li ja doao ovamo u nauk, ili kolu metlom
istiti?
Doli smo metlom raditi ti i ja. Samo ja Matieve ake ne
mrzim. Nisam jalna djeci. Obrazovani su. Znadu vie u naukama od
mene. Kulturni su, kako se to danas ueno kae. Znadu se ljepe
ponaati od mene i od tebe. Nova vremena. Novi uitelji. Takva i
djeca!
Dosta je, eno, tvojih propovijedi jutros! Pa, jesam li kojeg
Matievog aka ubio? Po tvojim rijeima ispadam krvnik! Sunce mu
arko ljubim ! ! !
Podvornik udari akom po stolu. Tako on ljubi arko sunce.
Ustane kao da e otii. U taj as po staklu zakuca sitni djeji prst.
Podvornik prie prozom. Ispod njega ak Matiev. Izdere se na njega
podvornik:
to treba?!
Molim vas, pustite me iznimno samog prije reda u razred.
Nosim cvijee. Trebalo bi ga odmah staviti na stol u au. Povenut e.
Vruina je danas.
Podvornik oponaa Zvonka:
Vidi velikog glumca, taj umije cvrkutati. Presvijetli,
prepotovani, prejasni, uvaeni, obljubljeni, mili i najdrai gospodine
podvornie! Umoljavam vas najljepe i najsrdanije, da budete
ljubazni i da se potrudite do vrata. . . Uh! Cirkusant! . . . Sunce mu
arko ljubim!
Udari on nogom o pod. Tako on ljubi arko sunce. U isto vrijeme

Zvonko pristojno, kratko kucne i drugi put po staklu.

ena podvornikova ne moe sakriti suze u oima. Mu joj odlazi s
prozora i trai kljueve:
Zato plae? to sam ti uinio?
Nita, nita! Ve je sve u redu. Nemoj biti grub s ovim
djeakom. To je Zvonko. Glumac u djejem kazalitu. Svaki mjesec
donosi cvijee za stol. Djeak, magari s kopitom, ali dobra dua.
Odlazi podvornik sa svenjem od pedeset kljueva. Kako li samo
znade, koji klju pristaje u koju bravu! Ne treba ni da u njih pogleda!
Po opipu pogodi u mraku, kojeg e turnuti u bravu upraviteljeve
kancelarije, kojeg u bravu zbornice i tako redom.
Svi aci sa enjom pogledavaju na teki sveanj kljueva.
Naroito Matievi. Oni su ivani. Buni. Podrugljivi. Milan je jednom
na dvoritu duhovito dobacio, da podvornik ima za kljueve naroito
razvijen opip. Kao lisica njuh i sluh, dobacili su drugi i nasmijali se.
Prepametni aci pa onda umiju dobacivati i podrugivati se. To
podvornika smeta i zato on s njima i vodi borbu. Onom prilikom, kad
su primjedbe pale, on bi ih najradije vrknuo svenjem kljueva po
mudrim i brbljavim tikvama, ali ne uini tako! Ne zato, to se on ne bi
usudio u ova vremena, kad se brani djecu udarati, nego neto je
drugo po srijedi. Onaj prvi djeak daje mu izvjetaje o vanim
nogometnim utakmicama. Ovaj drugi vodi na terasi meteoroloku
stanicu. Upisuje plus i minus. I pogodi temperaturu. Takva je i u
novinama zabiljeena. Radi svega toga, proguta podvornik mnogo.
Tjei se, da e oni ipak jedanput radi svoje pretjeranosti i premudrosti
propisno nadrljati. Ne od njega. Od nekog drugog. Pa ne dive se
Matievi aci samo njegovom razvijenom opipu. Priznaju oni njemu
vjetinu, kojom njegova ruka sjekirom sijee i ekiem zabija duge
avle u drvo i zid. Zavide mu na toj vjetini. Eh, samo jo da to umiju
i da to mogu, onda bi uobrazili, kako su svezmalice i da je itav svijet
njihov! ... Ti se mali jedanaestogodinji balavci, Matievi aci, dive
jakoj podvornikovoj akikao da je od elika. A miice ne treba ni
napinjati. Same su od sebe prenapete. ake gvozdene, a ruke kremen
miice ima jo od djetinjstva, kad je na selu s ocem kosio sijeno i ito;
u umi nosio i cijepao stabla, a poslije kao mladi vadio ugljen u
rudniku. Eh, da je njima, premudrima, aka od elika i miice od
kremena, tada oni ne bi trebali kljueva. Snagom bi provalili u
kolsku zgradu, a on, podvornik, morao bi pobjei natrag u jamu
rudnika...

Tako razmilja podvornik silazei stepenicama... No ovako,

Matievi aci su sile u glavi, ali u rukama nemaju snage. Balava
djeica. A ovaj, kome ide sada otvoriti vrata, pogotovu je takav...
Podvornik otkljua i odkrine. Zvonko se uvue u hodnik:
Dobro jutro!. .. Oprostite to sam vas digao od doruka.
Penje se podvornik sa Zvonkom stepenicama i pita:
Odakle ti cvijee?
Kupio sam ga jutros na trgu. Ustao sam rano jer sam morao
s mamom na trnicu. Kupovali smo povre da poaljemo teti na selo.
Zar na selo aljete povre?
Da. Sua je sve upropastila. Teta nam pie, da u njezinom
vrtu koji je u selu najvei i najljepi, iz kojeg je nama slala u grad
svakakvog povra, ove godine nema nita. Sve se posuilo kao da je
izgorjelo. Zalijevanje kantom nije moglo vrt spasiti. Sad se mi tetki
oduujemo. aljemo joj salatu kod vrtlara kupljenu, da ne jedu
krumpirovu i onu od starog graha. To je zimska hrana... Kad smo
uzimali zelenje, opazi mama cvijee i kupi ovu kiticu, da odnesem
uitelju na stol.
Ti voli uitelja Matia.
Slaemo se. Dobri smo prijatelji.
Ali za koji dan e se s prijateljem rastati.
Da. Bit e mi teko. etiri godine sam njegov ak. U prvom
razredu uio me sjediti u klupi. I brisati se depnom maramicom. A
danas? Koliko toga znademo!
Puknut e vam glava od pameti na ovoj vruini!
Vi ste aljivina. Kao i moj tata, kad je dobre volje...
Spomenuli ste vruinu, a znate li, da e se vrijeme preokrenuti?
Kada?
Za nekoliko dana.
Odakle ti to zna?
Takav je meteoroloki izvjetaj. Pribliuje se hladni val od
Skandinavskih zemalja pa e sukob hladnog i toplog uzduha stvoriti
kiu.
Ej, ne postaje li sada i ovaj djeak aljivina? I vei od njega,
podvornika! . . . Prekine premudrog Zvonka zvoncanjem kljueva... I,
gleda djeak, veliki glumac, ueni meteorolog i tako dalje, ovaj
neobini sveanj. Ha? Zna Zvonko i to da podvornik moe opipom
prepoznati klju od brave njihovog razreda... A ta gvozdena ruka! Pa
te miiave ruke!..

Zahvaljuje Zvonko podvorniku to ga je prije reda pustio u zgradu.

Jo mu veli i to da e se uitelj veseliti cvijeu. To e biti sigurno
posljednje u ai na njegovom stolu ove kolske godine. Kitica cvijea
na rastanku!...
Zvonko ne zaboravlja podvorniku rei i to da e danas njihov
uitelj imati u koli vrlo zanimljivo i napeto prijepodne. Saznaje
podvornik od Zvonka da e biti svakakvih novosti. Rusvaja. I
fantazija. Ohoho!.. teta je to podvornik nee moi to doivjeti!
Nikako se ne moe udesiti da i on bude prisutan. Mlakar nije
pristojno, on, balavac mali, njemu, podvorniku ipak preporuuje
neka malo prislukuje iza vrata.
I opet podvornikova kremen miica die gvozdenu aku sa dobro
razvijenim opipom, a u njoj sveanj od pedeset kljueva. I dobro je to
sredstvo, jer Zvonko zadivljeno gleda. Uuti. Neka! to se sve ne
usuuje ovaj mali! Kakvi savjeti! Kakvo povjerenje! Zar je i on,
podvornik, Matiev balavi ak? Zar su njih dvojica, podvornik i
Zvonko zajedno guske pasli?
Vrati se on u svoj stan i nae enu bez suza. Pere lonie od
doruka i pjevucka. Zadovoljan je i on pa migne eni jednim okom.
Pozna ona taj znak. Brie ruke i vadi iz ormaria dvije cigarete. On se
buni toboe, pa, za doruak dobiva samo jednu! Skupe su. Treba
manje puiti radi tednje. I zdravlja radi. Ionako se sav osuio zbog
puenja! . . . Da, ona to sve zna, ali danas mu iznimno daje dvije. Za
izmirenje. Sretan je. Zaboravlja se pa izbrblja:
Doi e promjena vremena. Za nekoliko dana. Predstoji sukob
Skandinavskih i naih zemalja...
Rat?!!!
Kakav rat, eno! Ma, kia! Kia, kad se sukobe hladne i tople
struje...
Odakle to zna?
E, kako da kaem, tako javlja meteoroloki izvjetaj...
Gdje si ga uo?
E, pa ovaj, zna da su moje kosti najbolja meteoroloka
stanica. Trgaju me jutros neto opasno. Upropastio sam ih u
rudniku. Pa barem neka budu od nekakve koristi. Da proriu kiu ...
A, znade li, eno, kad je meni u koli najljepe?
Da ujem!
Kad u njoj nema aka. Bit e to uskoro. Dolaze veliki praznici.

II
Do pola osam skupilo se u kolskom dvoritu nekoliko stotina
aka. Meu njima poznaju se Matievi. Kosa im je upravo udizana.
Sandale na nogama osvjetlane, a oni koji su bosi, opranih su nogu.
Pretjeruju u istoi i urednosti, kako bi podvornik rekao, najvie
zato, to ih u kolskoj sobi ne pregledava uitelj ve deurni
higijeniar, njihov drug. Taj posao obavlja obino najmlai i najmanji
u razredu, po imenu Stanko slavni! Majka ga prokrijumarila u
prvi razred bez dokumenata s pet godina starosti! I nije ga trebalo
staviti u kakav topli inkubator da se duevno razvija. Prolazio je kroz
sve bure i oluje kolskog ivota sretno i postao ak s ocjenom odlian!
Upravo nevjerojatno, a mora stalno sjediti u prvoj klupi. Jedva mu
glava stri iznad nje. Tjelesno je takav da bi ga trebalo smjestiti u prvi
razred, ali duevno je sila! Ima samo jednu manu. Veliku! Gnjavi. Vidi
svaku pogreku u reenici, na ploi napisanoj. Na njegovo
zanovijetanje mora i ostatak u dijeljenju dijeliti dalje, jer veli on, kad
poznamo desetinske razlomke, dijeli ostatke do milijuntina, ako ti se
hoe. Takav je on! Stalno vie i ispravlja. Zanovijetalo i svrdlo! Gori od
uitelja; jer on bi jo i previdio kome zarez, ali Stanko ne doputa.
Vie: A gdje ti je toka iza skraene rijei? I, to moe ak,
negouzima iznova kredu u ruke, pogleda uitelja, a ovaj nadigne rame,
kao da hoe rei, e, pa to emo, kad u prvoj klupi sjedi svrdlo, ne
preostaje nam drugo, nego se pokoriti i pisati toku. Uitelj je dobar
ovjek. Bolji od Stanka. On bi kojeg tog pustio s lakim rezultatom;
mogao bi kod dijeljenja ostaviti na ploi nepodijeljen ostatak kad ne bi
bilo Stanka u prvoj klupi koji puca kao iz puke: A ostatak?!!!
Eto, ne moe se sakriti ni pobjei ispred njega. Onda takav ovjek
pregledava i istou kao higijeniar. Pregled njegov predugo traje, jer
je cjepidlaka. Samo to ne nosi mikroskop, kojim bi pronaao kakvu
crnu mrviicu pod noktom! A kosa? Ta mora biti ulizana te ni jedna
vlas ne smije odvojeno da stri. Pa neemo valjda kosu mazati uljem,
mau ili mirisavim briljantinom! Za to je najjednostavnije, oiati je
do gola, a sve radi Stanka, higijeniara cjepidlake!... Istina jest,
priznati se mora, kad Stanko ne pregledava, obrastu aci u nokte,
orati bi mogli, pa se Stanka mora opet natrag na tu dunost postaviti.
Tada kao hurikan prohuje kare po glavama. karice po noktima.
Prostiji sapuni po nogama. Finiji, miriljivi po vratu i licu. Peru se
koulje naveliko. esto...

10

Kad je Stanko takav, on nema dosta vremena u razredu prije

uenja da pregleda istou, ve dolazi prvi u kolu pa to obavi na
dvoritu. Matievi aci moraju na pregled, a jo bi dvoritem potrali.
Jo bi se malo porazgovorili. Trgovali neim. I tako. Stanko stoji na
istaknutom mjestu dvorita, da upadne u oi. Ako ga netko ne vidi ili
nee da vidi, doe brdo Muhamedu, stane pred druga i veli: Pokai
nokte! Oh, emu ti nokti? Stvoreni su zato, jedino zato, da ih Stanko
pregledava!
Ima aka kojima to pregledavanje dodija pa izmiu. Skrivaju se.
Ali ekaj, drue, kad se razvije higijeniarev izvjetaj uitelju u
razredu! Izvjeuje Stanko, kako se taj i taj nije dao pregledati. Kako?
Nije se dao?! To nije istina! On Stanka nije vidio na dvoritu. Zato ne
dolazi ranije u kolu ili u najgorem sluaju, zato nije higijeniara
potraio? Ne, ne, sve je to izvlaenje! Stanko tono opisuje u sitnice,
kako se ovaj drug skrivao iza stupova, za stablom drveta, a sve to
tako dobro oponaa i glumi, da mu mora vjerovati. Taj njegov
izvjetaj uitelju gori je od pregleda. Radije e ubudue potraiti
Stanka i dati se pregledati, pa makar ga i neistim pronaao!...
Bilo bi kako tako, kad bi bio samo jedan pregledava. Razred
uitelja Matia ima jo nekoliko gnjavatora. aci se moraju brinuti,
da im pregledava njihove radne skupine vidi domau zadau. Pa da
je samo pogledaju, ali oni kontroliraju u svakom raunskom zadatku
rezultat. Nije dosta kod kue zadau napisati, nego mora biti dobro
napisana. Badava ti dokazuje i svaa se, jer pregledava daje
izvjetaj uitelju u razredu. Kae: Pregledao sam danas mojih osam
zadaa i zadovoljan sam. Drugovi izraunavaju svakim danom sve
tonije. Pismene sastavke piu ie. Urednije. I zanimljivije.
Proitajte, drue uitelju, Markov sastavak! Napisao ga je tako lijepo
da bi ovjek zaplakao. Jedino Brankova zadaa ne valja. Raunski svi
zadaci imaju krivi kolinik. On meni silom hoe dokazati, da je
njegovo dobro. I svaa se sa mnom. Govori, da ga ne volim; da mu
nisam prijatelj. Pokuava me podmititi iletom za brijanje, to jest za
iljenje olovke, a ja samo gubim vrijeme.
Sauvaj nas, Durmitore, ovakvog izvjetaja! Od koga su se ti
pregleavai samo nauili ovako ueno izvjetavati? Gubi vrijeme!
Phi!... Uitelj je dobar ovjek. Da on ima vremena, bio bi bolji i kao
higijeniar i kao pregledava zadaa. Blag je i uviavan. I ne dri
ovakve izvjetaje i nemile propovijedi.
Ali, jo to nije sve! Ima jedan drug, koji valjda i spava u kolskom
dvoritu. Doeka svakog druga, kad stigne i opominje ga: Ne

11

zaboravi donijeti sastavak za posljednje zidne novine ove kolske

godine! Sadraj je ovakav: Rastanak s osnovnom kolom. Pii sam
kod kue to ti srce kae. Uitelj e odbaciti radove koje budu
sastavili roditelji. Ne zaboravi! Sutra je posljednji dan! Hej, drugovi!
Zidne novine sutra posljednji dam!!!
Jo jedam ak iz Matievog razreda vie dvoritem i natee
drugove za ruke, za koulje i kapute: Preksutra, u etvrtak vraajte
knjige u nau razrednu knjinicu! Ako ih i niste proitali. Imamo
dvjesto knjiga. Velik je to posao pokupiti ih i razdijeliti svima na
poklon prema tome, koliko je tko od nas dao novaca za knjinicu! uj
me i pouj narode! Preksutra vratiti knjige u razrednu knjinicu!!!
Nitko se nee moi izgovarati da nije uo.
ak po imenu Mladen, ima isto neto vano da drugovima
zavikne:
Hej! Hej! ujete li me? Sluate li? Danas je utorak! Jeste li
zaboravili na to?
to imamo u utorak?
itat e se zlatni notes!
Hu! To je bomba, koja razbija pregled istoe i zadaa. Tre kui
mnogi aci pa i neki pregledava domaih zadaa. Danas tri kui i
higijeniar. Ahaha, tabanja on ulicom, da se sve prai. Dovikuju mu
oni koji su donijeli zlatne notese:
Vrati se natrag! Nee dospjeti pregledati, da li smo isti! Tebi
e uitelj oprostiti!
Ne! Ne! Danas, ba danas moram donijeti svoj zlatni notes!
Uh, kako sam ga mogao zaboraviti! Pregledat u vam nokte na malom
i velikom odmoru!!
Ovakav mete bio je tog dana ujutro prije kole meu acima
uitelja Matia. Slino se zbiva gotovo svakog dana prije kole. ini se
kao da su ti djeaci zloesti. Ljut je na njih podvornik. Ne vole ih ni
deurne uiteljice. Zato je uitelj Mati zapovjedio svojim acima, da
njega ekaju u dvoritu svaki dan, pa makar i zakasni. On eli da ih
vodi u razred. Jedino on moe vladati sa svojim acima. Tako se
govori u koli.
Deurna uiteljica dolazi i zvidaljkom poziva ake svih razreda,
da stanu u suterenu u red dva i dva po razredima. Koliko djece!
Koliko aka! Koliko redova i razreda! Kao mravi mile dvoritem.
Sporo, teko se slau dva i dva.
Matievih aka je malo. Mnogo ih je otralo po zlatne notese. Ova

12

aka njegovih aka pravi vei amor nego stotine onih drugih u
redovima. Jo se prepiru radi domaih zadaa... Deurna uiteljica
daje podvorniku znak. On otvara vrata i puta redove u kolsku
zgradu.
Svi su otili osim Matievog razreda. Nastala je ugodna tiina u
dvoritu pa su Matievi aci prema tome utiali glasove i razgovaraju
pametno. Ozbiljno. Kao stari ljudi. I ale se. Pregledi zadaa i istoe
oduzimaju im vrijeme, a oni, sirotani, imaju i svojih linih poslova i
briga. Nikada ne dospiju porazgovoriti se s drugovima. Ni urediti
kakvu svoju pustolovinu.
Moe se dobro primijetiti, kako Milan povjerljivo, tajno, po
skriveki okuplja skupinu drugova radi neke stvari. Kad to Milan ini,
onda se ne radi o sitnici. To nije maji kaalj. Mora biti neto vano.
Tajno. Pustolovno. On ita i dobre knjige, ali voli i one, koje uitelj ne
priznaje. Milan lista po kriminalnim i drugim pustolovnim knjigama.
Zna sve. Moe sve, a sporta! Kakav je tek sporta! Toliko zna, toliko
se razumije, da bi o sportu mogao biti novinski dopisnik ili spiker na
radiju, koji daje izvjetaj s utakmica.
to to Milan danas ujutro obilazi drugove? I to samo neke.
Izabrane. Povjerljive. ape im upravo u uho neke tajne. to Milan
snuje?!.. Vidi se, nezadovoljan je. Nema nekih. Nisu doli u kolu ili
su pobjegli po zlatne notese, a ova njegova tajna vrednija je od svega
u koli, pa i od zlatnih zrnaca u notesu!... Najednom od srca vrisne:
Jurica! Jurica, dragi!
Tri Milan prema dvorinim vratima. Jedna majka ugurava bicikl,
na kojem sjedi ak Jurica. Svaki dan vozi ona svog sina u kolu i
dolazi po njega. Djeak joj je sav u gvoe i remenje sapet. To je
proteza, bez koje on ne bi mogao sjediti ni stajati. Veliku je nesreu
Jurica doivio, kad je bio maljucan, devet mjeseci star. Obolio je od
djeje paralize. Bolest mu ubila miije. Majka se nada, da e joj sin
ozdraviti, kad postane momak. Tako joj govore neki lijenici. Mora
nesretna majka strpljivo ekati taj dan. Dotle svog sina umiva.
Oblai. Lijee u krevet. Vozi ga biciklom u kolu. A on je pametan.
Sva mu ivotna snaga u glavu ula. A to je neobino, Jurica nije
ogoren. Dobra je dua, pa Mlilan, voa i sporta, rauna i s Juricom
za svoju tajnu pustolovinu. Tri prama biciklu, nakloni se majci i
prua ruku Jurici. ape mu ivo, vatreno, a Jurica samo slua i
zamiljen je.
Vidjet emo ree napokon.

13

Dobro kazao je Milam. Razmisli, pa mi kai. Ne

moguzamisliti nita bez tebe, dragog naeg Jurice, najboljeg aka u
razredu!
Jurica mu se zadovoljno smjeka, a majka njegova isto tako.
Upravo zahvalno, jer ovaj, njoj lijepi, kao jabuka rumeni i zdrav
djeak, svaki dan osvjeava i hrabri njezinog nesretnog djeaka. U
njegovom drutvu Jurica jaa i ozdravljuje. Zato ona namigne Milanu:
Ako do mene stoji, i ja u sigurno pristati, da se Jurica
pridrui!
Hvala! ree Milan utivo i toplo i opet se Juriinoj
majcinakloni. Takav je on. Nenadmaiv, a iv i preiv!... Kad je majka
unijela Juricu na rukama u zgradu, svi naas zanijeme. Milan, kao da
je izgubio svoje rumenilo, ali se trgne i pozove drugove k sebi, da im
pria o vrlo zanimljivoj sportskoj novosti. O tom, koji sportai i zato
upravo oni ulaze u reprezentaciju nogometne ekipe, koja e se boriti
za zlatnu medalju na Olimpijadi u glavnom gradu Finske,u
Helsinkiju. Skupljaju se svi aci oko njega. On je u sredini. Daje
sportski izvjetaj, ali kako znalaki! Kako struno! Drugovi ga sluaju
kao oarani. Podvornik se isto privue k njima. Zapali drugu cigaretu
i slua.
Ovako ih nae uitelj Mati pa zavikne:
U red molim!
Slau se oni brzo dva i dva, a uitelj e Milanu:
Ti opet o nogometu? Neizljeivo bolestan!
Ima nade u ozdravljenje, drue uitelju! itat ete danas neto
o tom.
Milo mi je. .. A to vas je jutros tako malo?
Otrali su kui po zlatne notese!
A tako?! Bit e radi toga prvi sat nereda. Zakanjavanja. No,
to se moe!... Idemo u razred.
III
Uitelj Mati stoji na otvorenim vratima. Puta svoje ake u
kolsku sobu. Nakloni se Juriinoj majci. Ona toplo otpozdravi.
Zahvalna je uitelju. Pribavio je 0n za njezinog Juricu mali stoli i
stolicu. U pravoj kolskoj klupi bilo bi Jurici radi proteze naporno
sjediti. Uz njega sjedi jo jedan zdravi ak. Isto na stolcu. Ugodnije je
tako, nego u klupi. Znade to ovaj drugi, zdravi deko cijeniti, pa mu

14

nikada nije teko podmetnuti Jurici svoje rame, da se nasloni.

Odmori. A tko i nee Jurici ljubav uiniti! Ta, daobi mu ovjek i krvi
svoje! ak je tako dobar, kakav sigurno nikada nije postojao, otkako
je ove kole. Jurica ne moe hodati sam. Koraca onda, kad ga netko
dri ispod ruke. vrst. Pouzdan. Da ba i hoe, on se ne moe nikome
zamjeriti. Ali ne, kad bi on i zdrav bio, ne bi se nikom zamjerio. Takav
je on djeak. Nema uzaludno i srce i duu. Kad ih ima, neka se
bogato osjete. A to i jest tako pa ga nikada ne vidite usamljena. Stalno
ima drutvo oko sebe. Ne poziva ih on, iz bojazni da bi ih gnjavio, jer
oni su zdravi pa vole trati. Igrati se za vrijeme odmora. Majka mu
dolazi i na odmor u kolu. Jurica ne moe bez tue pomoi nikuda.
Pa i nju su drugovi zavoljeli. Razgovaraju s njom. Daju joj izvjetaje o
alosnim i smijenim doivljajima iz njihovog kolskog ivota. Ona ih
slua. Smjeka im se. Prijateljica je njihova. Pomiluje po licu jednog
pa drugog. Ovog pa onog. Srce joj se kida od bola. Svi su oni oko
Jurice vrsti. Lijepi. Rumeni. ivi. Brbljavi. Milana, njega se nagledati
i nauivati ne moe do sita. Prati ga pogledom po razredu i plae u
sebi. Bez suza. Da, upravo tako temeljit bio je i njezin Jurica do devet
mjeseci. Ima ga jo i danas pred oima, kako skakue po djejoj
postelji drei se za okvire. Rumen. Pun. vrst. A onda? Jedno vee
temperatura i nita drugo. A poslije nje? Njezin maljucni Jurica ne
staje na noge. Ne die ruke. Oslabio. Preobrazio se. Nije vie ono
dijete. Ostale mu samo oi. I, tako sve do danas. Prolo je deset
godina! . . .
Milan baca svoje stvari u klupu i tri Jurici u drutvo prije poetka
kole. Danas ima osobiti zadatak i povjerljiv, tajni razgovor s Juricom
i njegovom majkom . . . Uspjelo mu je razjuriti druge djeake, da
ostane s njima nasamo. Vidi se, govori vatreno Jurici i njegovoj majci,
mae i previe rukama. Pomae svim, im bi se moglo pomoi, a
najvie plavim oima. Trai. Moli. Zaklinje. Vidi se, Jurica pristaje, ali
gleda majku. Ona ne moe odmah dati svoju privolu. Trai rok za
razmiljanje do velikog odmora. Pitat e i tatu kod kue. Milan je
zamiljen. Oi mu nekud blude. Takav je. Dri, da je uvijek sve
najbolje, to on zamisli pa ako to ljudi odmah ne prihvate, plamen mu
se u oima gasi. Lice mu postaje tuno. Tunije nego onom, kome su
sve lae na dno mora potonule. Ipak radi Jurice mora priekati na
odgovor. Sad jo ima nagovoriti Stanka, higijeniara i onda bi imao
sve one, koje je htio okupiti za svoju pustolovinu.
Kad je uitelj ostao sam s acima, rekao je Zvonku: Hvala na
ruama. Lijepo miriu... Mora da si ih skupo platio na ovoj sui. Ve

15

sam vam toliko puta rekao, da moete bez novaca cvijeem

uljepavati nau kolsku sobu. Puno je polje ivanica, no bojim se, da
vi radije tumarate gradskim ulicama, nego da odete u prirodu. U
zelenilo. U ljepe. Zdravije.
Netko se sjeti dogaaja iz prvog razreda:
Drue uitelju, sjeate li se u prvom razredu druga Pazmana?
Stalno je govorio da e donijeti cvijee onda, kad ga mama njegova u
kazalitu dobije.
Da, sjeam se. I donio je jednog jutra bijele karamfile. Mama
je pjevala prvi put jednu ulogu na premijeri nove opere i primila je
cvijee, a mali Pazman odvojio polovicu i donio u kolu.
ak po imenu Brajer, primijeti:
teta je, to se mama Pazmanova odselila i njezin sin ostavio
nau kolu. Isplatilo bi se da je ostao s nama. Njegova mama je
operna pjevaica. Mi bismo je zamolili, da priredi koncert u korist
nae kole.
Ovo o Pazmanu je ake sjetilo raznih drugih zanimljivih dogaaja
iz prvog razreda kad su doli rbavi u kolu, oni, mali klinci. Edo je
nosio u kolu za odmor velike palainke. Darko je prvi dan kole u
devet sati -udario akom po klupi i kriknuo: Je, pa to je to?! Kad
emo kui?! Ve je podne! Treba ii na ruak!
Uitelj se smjeka. Rado slua ove priice iz davnih vremena, kad
su njegovi aci pred etiri godine ili u prvi razred. No, mora prekinuti
njihova avrljanja. Uspomene. Sjeanja.
Radi nereda, kojeg emo imati prvi sat, posao emo urediti
ovako. Izvadite biljenice! Opiite kakav svoj doivljaj! Za vrijeme
pisanja itat u vae zlatne notese.
Tako je i bilo. Nije ilo lako. aci su ve izraeni. Umorni. Dosta
im je kole. Vani toplo. Za kupanje. Na trgu se prodaju trenje i
jagode. U slastiarnicama proizvodi se sladoled naveliko. A treanja
su djeaci vjeno gladni. Za slobodom vjeno edni. Danju. Nou. Ljeti
i zimi. Osim toga rasklimali su se jutros u dvoritu. I tako, moglo je
proi petnaest minuta, jo im za opisivanje nikakav doivljaj nije pao
na pamet. Jo ni crte ne povukoe olovkom. Uitelj to vidi. Pita:
Jurice, koliko ima napisanog?
Oko osam reenica.
Ovo je bio poticaj. Prvi zapne Milan. Za njim njegovi tajni drugovi.
Olovke ute. Inae je mir. Prekidaju ga samo oni, koji od kue
donose zlatne notese. No to ipak ne uzdrma rezred. Radi se. Pie.

16

Uitelj pregledava za stolom notese. Imaju ime zlatni, ali su obini.

Papirnati. Zlatom su nazvali ono, to u njima sabiru. Zlatna su zrnca
dobra i lijepa djela, koja uine i zabiljee u svoj mali dnevnik.
Buni udarac u vrata. Kao da ga je olujni vjetar bacio, Stanko ue
znojan, praan i raupan. Slavni higijeniar ovog razreda! I to jo
nije sve. Uzbueni Stanko zaboravio pozdraviti i zatvoriti vrata. Tri
uiteljevom stolu i baca notes:
Pogledajte, zato sam trao po njega. Deki su mi prigovarali,
da im nee biti istoa danas pregledana.
U razredu amor, smijeh i dobacivanje: O, vrlo vano! Svijet e
propasti, ako jedan dan ne pregleda tue nokte! A, pogledaj samo
sebe! Danas ti treba zabraniti pregledavanje. Izgleda kao pokisla
koko! Kao da te je krava vakala! Pravi Janko-raupanko!
Uitelj udari ravnalom po stolu. Tek tada se smire. Stanko stoji
kod stola. Znojan, praan i razbaruen kao kakav trka u natjecanju
koji eka da mu se odri govor. Da primi lovorov vijenac ili srebrni
pehar.. Gleda pobjedonosno drugove, a oni, mora se priznati, zinuli,
kako da kaem, ne samo ustima, ve uima i oima. Oekuju da im
uitelj saopi, u emu je stvar. Ali on e ovako:
Stanko, idi na mjesto. O tvom notesu razgovarat emo etvrti
sat. Dotle, ako je ikako mogue, zadri tajnu. Ti si, zaista, i meni i
drugovima priredio danas veliko iznenaenje.
Tajni drugovi oima pitaju Milana, znade li on neto o notesu
higijeniara Stanka. Milan im odmiguje da ne zna. Umiruje ih
rukama, neka sjednu i nastave pisanjem svog doivljaja, ali, kad on
poduzme pustolovni pothvat sa svojom sedmoricom hrabrih i mudrih
drugova, o tome bi trebalo pisati zadau. Pripovijest. Roman za
njihovu razrednu knjinicu i sve knjinice u domovini! Roman e biti
preveden na strane jezike. itat e ga u inozemstvu. Potajno ispod
klupe. Za vrijeme matematike aci u Parizu. Naravno, na svom,
francuskom jeziku. aci u Londonu. Na engleskom jeziku. U New
Delhiju na indijskom ... U novinama bi trebalo da njihov pothvat bude
opisan crteima pa da ga djeca itaju u nastavcima kao strip roman.
itali bi ga na ulici. Na trgu. U tramvaju...
Samo jedno jo mui Milana. Nije siguran, hoe li Juriini roditelji
pristati. Milan bi trebao za svoju pustolovinu najpametniju glavu
razreda. A proteza? Ona ne smeta, ako su drugi deki zdravi, jaki i
dobre volje!...
Boji se Milan i toga, hoe li i Stanko pristati na njegov pustolovni

17

prijedlog. A trebao bi ga on. Zovu ga iz ale svrdlom, a ono dobro

doe. Treba kod svakog pothvata. Stanko je savreno toan. Precizan.
Takav treba, da odri duh, ako se posao kao stroj pone remetiti,
kvariti.. .
Zazvoni elektrino zvonce u hodniku. Svren je prvi sat. Uitelj e
acima:
Zadovoljan sam. Nije bilo nereda. Jo u biti zadovoljniji, ako
ste svrili opise svojih doivljaja.
Jesmo! zavikne veina aka.
Uitelj zatrai iz svakog reda dvije biljenice, da barem est
sastavaka proita, kad nema vremena za sve...
Tako u itanju prolazi uiteljev odmor, dok se aci razmiljeli po
razredu. Ni Milan se ne odmara. Odvue Stanka u kut i ondje ga
nagovara na sudjelovanje u pustolovini. Nagovara ga rumenilom lica.
Plavim oima. Naborima ela. Jagodicama punog lica. Zdravljem
crvenih usta. Bjelinom dobrih zuba. I ivahnim kretnjama vrstih
ruku. Stanko ga gleda. Stanko ga slua. Dugo! Dugo! Napokon e
ovako:
Danas si, Milane, vrlo ist i uredan!
Hvala ti na priznanju, ali danas je vanije ovo, to ti ja
govorim! nestrpljivo e Milan te u buci odmora nastavlja i dalje
nagovarati Stanka. Kad tko doe do njih da slua, Milan ga odgurne,
jer, to je tajna. Dolaze neki pa ometaju dogovor. Pa i tako, da pruaju
nokte Stanku na pregled. Milan ih udara po prstima:
Pustite nas na miru! Danas nema istoe! Pa nee domovina
zbog jednog dana propasti!
Milanu se uri, a Stanko je tvrd. Ne prihvaa, Zvono javlja svretak
prvog, kratkog odmora. Milan e zlovoljno:
Stanko, ma to bulji u mene?! Promatra li ti istou na
meni ili me slua?!
Sluam te, Milane.
Pa to si odluio?
Pristajem!
Pristaje!!! vrisne Milan. U veselju razbarui svu kosu
Stanku higijeniaru. Pa, moe i on jednog dana kutrav biti! Nee
propasti svijet radi toga!...
Milan jo otri do Jurice:
Stanko pristaje! Osam nas je. Jo samo da se ti odlui.
Ja sam odluio.

18

Da, ali to e tvoji roditelji rei?... Zna, htio bih, da nas bude
devetoro u taj pustolovini. Devet je sretan broj u naem narodu.
Praznovjeran si, Milane!
alim se, Jurice!
Uitelj udari ravnalom po stolu:
Dosta!
Milan potri i upravo se srui na svoje sjedalo. Koljenom srui
dvije knjige na pod. Jedna je Vlak u snijegu a druga Jaha u dravi
Teksas. Ove dvije knjige nosi sa sobom. Bez njih ovih dana ne ide
nikuda kao ni pop bez molitvenika. Ali, hop! Spretno ih digne i gurne
u najcrnju tamu pretinca, da ih drugovi ne primijete i uitelj ne
zaplijeni.
to se danas toliko vrti, Milane? pita uitelj.
ut ete poslije!
No, pa da ujemo sada!
Spremio sam to za etvrti sat, kad budemo razgovarali o
djelima iz zlatnih notesa.
U redu. Neka bude tako, premda e me znatielja moriti puna
dva sata.
Oprostite, ali to je tema upravo za taj sat. To je jedno, a drugo
je to, to jo stvar nije do kraja ureena. Na velikom odmoru ekam
odluku Juriinih roditelja.
Uitelj je zadovoljan. Milan mu je u razredu desna ruka.
Organizator i pomaga.
Die se Zvonko, koji je cvijee donio:
Danas etvrti sat bit e neto, ali zaista neto! Senzacija!
Jednu e nam prirediti Milan, a drugu Pureta!
Zvonko govori mirno. Visok, vitak djeak, prava suprotnost
Milanu. Lice mu blijedo, a oi ima plave, samo velike! Kad govori,
prati sve sa smijekom ili migom oiju. Glumac! A, kako je samo
duhovit! Nije ni udo, kree se u umjetnikom krugu djejeg
kazalita. Zna uitelju vie puta rei: Onog dana sam najzadovoljniji,
kad znam da popodne idem na pokus u kazalite.
Uitelj zapoinje radom drugog sata. Najprije izvjetava o krupnim
pogrekama, to ih je naao u est biljenica. Napie ih na plou, da
aci vie ne grijee. aku Turkoviu upravo se moraju nasmijati. I
danas se potpisao ovako: Ivan Turkovi. Uzaludno ga drugovi i uitelj
ue, da se naa prezimena na i svravaju sa . Izgovara uitelj,
izgovaraju i aci tom greniku ve po tisuu puta upravo onako taj

19

kako ga meko izgovaraju nai Primorci. Pa ipak Turkovi i dalje

grijei!
Ali ima uitelj i jednu dobru vijest. Meu ovih est biljenica naao
je i jedan vanredno uspjeli opis doivljaja. To je Markov. Uitelj ga
glasno proita:
Moj pas Bobi
Juer je na pazikua odveo naeg psa Bobija veterinaru, da ga
usmrti. Meni ga je bilo vrlo ao, ali ta sam mogao! Bio je star
petnaest godina. Bio nam je vjeran. Kad god sam imao kriku kruha,
nisam mogao otii na ulicu a da mu malo ne otrgnem. Nikad ga
nisam udario. Bio je stariji od mene. Volio sam ga jako.
IV
Izmeu osam i devet sati odlazi podvornikova ena na trg. Prati je
mu njezin do izlaznih vrata na ulicu pa e joj ovako:
Onaj mali, kojeg sam jutros pustio ranije u zgradu, najavio mi
je nekakve senzacije danas u njihovom razredu. Znatieljan sam i
nemiran radi toga.
Pa pokuaj saznati. Ima vremena. ut e i smirit e se...
Blago tebi, kad ima znatielju i nemir. Da sprema stan, da ide na
trg, da kuha, pere i pegla, ne bi ti znatielja djeja padala na
pamet! Vi muki ba dobro ivite!
Ali to se zbiva u razredu uitelja Matia. Njegove ake i ti
brani. Potuje ih.
Da. Ima pravo, pa hajde, do vienja! Idem ja za poslom, a ti
prisluhni. I, ne zaboravi odnijeti travu i vode naim zeevima.
Kad mu ena ode u grad, vrati se podvornik po malo trave i loni
vode.
Prije no to e se popeti na terasu, na krovu kole, na prstima se
priulja do razreda uitelja Matia. Nita ne uje. aci piu. Pred
vratima je opasno stajati. Pristiu aci sa zlatnim notesima. Kakve li
bruke i sramote, kad bi koji naao podvornika, gdje ui s uhom
prislonjenim na kljuanicu!
Nosi podvornik travu i vodu zeiima. Lijepo je ovdje gore na
terasi. Kao na brdu. Vjetri pirka. Sunce grije. itav veliki grad i
okolica pa i vee daljine vide se odavde.
Zeevima ovdje gore nije tako lijepo. Zatvoreni su u kavezu, a
smjeteni u kutu... Sad ih podvornik puta malo na slobodu.

20

Proskau se pitomi zeii po terasi. Ima ih est. Crni su i bijeli.

Priblie se podvorniku. On im baci travu. Jedu zeevi teno. Miu
ustima i brcima. Pogledavaju gazdu lijepim oima. Skakuu oko trave
i ruju po njoj, ne bi li nali koji struk ukusne djeteline.
Podvornik oiju ne skida s njih. Sjeaju ga na djetinjstvo i selo.
Sjeda na zeju gajbu i skine koulju, da osuna naas gola ramena.
Reuma ga u kostima trga. Mui. Sunanje je najbolji lijek... Nedaleko
od gajbe vrsta je ploa na zidu sa strehom, da po njoj ne pljuti kia.
Tu visi toplomjer i barometar. Privren je i papir... Podvornik prilazi
ploi, meteorolokoj stanici etvrtog razreda uitelja Matia: Proitat
e, to je ak juer zabiljeio. Lako ita. Napisano je isto. Lijepim
rukopisom:
Ponedjeljak 3. lipnja.
U deset sati prije podne vruina. Vedro. Bez ijednog oblaka. Vjetar
istonjak. Temperatura u sjeni +30 C.
Podvornik razmilja o proitanom. Ovaj krii, to je plus, a to znai
toplina. Plus 30 je vruina. Samo da neto malo vie zna, mogao bi i
on voditi meteoroloku stanicu kao i bilo koji ak uitelja Matia...
Kaiprst desne ruke umije i on osliniti i dii ga uvis, da osjeti, odakle
vjetri piri. Pozna i on vedro i oblano nebo, a posao s nekom
limenom cjevicom malo je tei. Ona pokazuje, koliko je milimetara
napadalo kie. Ipak, svaki dan on dolazi ovamo na terasu hraniti i
napojiti svoje zeeve. Svaki put proviri na stanicu i toliko se ve
uputio, da bi mogao nastaviti upisivanjem, kad bi mu uitelj Mati na
brigu predao stanicu za vrijeme velikih kolskih praznika... Naravno,
on uitelja nee traiti, ve ako se sam toga sjeti, jer, ipak, upisivanje
na plou ne bi ilo lako. Jaka njegova aka, koja je kosila i ugljen
kopala, nespretna je kod pisanja. Eto, sunce mu arko ljubim, mislio
je podvornik, udno je ivjeti u koli, a bojati se olovke u ruci!
Zapeku podvornika lea na suncu. To je znak da je predugo na
terasi. Pritjera zeeve, ugura ih u gajbu, obue koulju i sputa se
stepenicama do zbornice. Pokuca i unie. Prazna je. Uiteljice su u
kolskim sobama... Podvornik pogleda stotine knjiga, gusto stisnutih
u ormarima knjinice. Vruina ga oblije. Kolike knjige, a on nijedne
nije proitao! Sunce mu arko ljubim, psuje u sebi on, udno je to, da
je u koli ovjek i prolazi pokraj knjiga kao pokraj drveta, da se na nj i
ne ogleda! ... A Matievi aci? Oni su ih vjerojatno sve proitali i jo
im nije dosta pa su kupovali svojim novcem druge, nove. Imaju u
razredu posebnu knjinicu od dvije stotine knjiga. Hvale se deki, da
to vrijedi deset tisua! Sunce im arko ljubim, tako se u udu

21

podvornik pita: A ja? Kad sam u kolu iao, sve sam volio, samo
knjigu najmanje! udno je to, da u koli ivim, jedem, hrem u
krevetu i kljuevima zveckam, a ne volim knjigu!... Da ormari nisu
zakljuani, on bi sada izvadio jednu za pokus. I vratio bi je poteno
na njezino mjesto, da to nitko ne bi morao ni primijetiti. Ali, evo,
dugaki stol je pun novina. Njih se podvornik lake laa. Sunce im
arko ljubim, mislio je on, novine vie pristaju u rukama odrasla
mukarca. One piu o ratu. Sada se vode pregovori za primirje u
Koreji, ali u isto vrijeme se i ratuje ondje. To bi htio podvornik itati,
ako nae lanak o tom... Prevre po novinama da ne uzme kakve
previe stare! Trai one od juer. Datum mora biti 3. lipnja. Sunce ti
arko ljubim, psuje podvornik sam sebe, sva je srea, da ga ne vidi
koji Matiev ak, jer nikako da pronae datum!... Uzima ipak jedne
novine i trai rat i mir u Koreji. Ha, evo! Veseo je. Naao je na jednoj
stranici debeli naslov: Meunarodna zbivanja... Tu e biti ono to eli,
ali itava je strana puna drugih naslova i udnih imena. Stewensom,
Kefauer, Russel, Harriman, Faruk, Faud, Mosadik, Ali Maher, Nagib,
Maki, Plastiras, Pajpagos, Saluh Edin Bakub, Barakat, Roov... Od
toga mu se zavrtje u glavi i baca novine na stol. Nije naao rat u
Koreji. Ne moe, eto, da nae na oranju zemlje! Nego, uzima opet
novine u ruke, ne bi li naao ono, to ga jo vie od rata zanima. I
eni bi svojoj mogao to kazati. Trai on, piu li novine o tom, u koji
plaevni razred je on razvrstan, jer, sunce mu arko ljubim, psuje on
u sebi, uo je da e dobiti manju plau za ezdeset dinara mjeseno...
Potrait e i to, da li pie o tom, hoe li se ukinuti doznake za drva i
ugljen... A najvie ga zanima, piu li novine o pojeftinjenju kruha i
cigareta. To je njegov ivot! Glavno je da je u kui kruha. A cigareta? I
bez kruha bi moda mogao biti, ali bez njih nikako!... Prevre on
novine i nikako nita u njima da pronae. Pa, kad i po deseti put
naie na Nagiba, Miosadika i Faruka, on baci novine na stol i psuje
sam sebe glasno:
Sunce ti arko ljubim, a to se mui sa svojom
nekolovanom tikvom! Pitaj kojeg bilo Matievog aka i svaki e ti
znati rei, kakvo je ratno stanje u Koreji i da li su pojeftinile cigarete.
Vidio ih je on toliko i toliko puta, kako nose u ruci novine i bulje u
njih. itaju danas i djeca novine. Kupuju ih! Poinju, istina, itati
odostraga, zadnju stranu, jer tamo pie o nogometnim utakmicama,
ali onda prevru i po drugim stranama. Kad ih on u ali pita, kane li
biti politiari, kad ve ovako mali novine itaju, oni njemu

22

odgovaraju: itamo dnevnu tampu. Tako se oni izraavaju, sunce

im arko ljubim. I jo vie! Govore oni njemu, da u novinama nalaze
lanke, koji im trebaju za zemljopis. Za povijest. I prirodopis... Takvi
su ti djeaci. Ue povijest iz novina. Nije im dosta knjiga. Eh, pa to
preostaje njemu, podvorniku, drugo, van da se povue, pa da uti i
tako da se priinja mudrim. Jaki su u glavi Miatievi aci, a on, ako
emo pravo, i nema nikakvo drugo oruje u borbi s njima ve jedino
svoju tjelesnu jakost. Preostaje mu jedino, da svojom silom strai
malu djecu!... krgutne zubima i opsuje prilike, pod kojima je on ivio
kao djeak. Iao je u kolu, a knjige nije htio drati u ruci!
Tu u zbornici zatee ga u ovakvim razmiljanjima sreom
zvonce, koje objavi svretak prvog sata. Ostavi on zbornicu i pouri
stepenicama pred svoj stan, ako bi ga tko trebao i traio. On daje
acima krpu za prainu. Staru vreu za brisanje razlivene vode.
Metlu. I drugo, slino... Daje on acima i kredu. Ima punu kutiju i
ali se: Ti bi radije crnu okoladu, a ne ovu bijelu kredu. I migne
aku, a ovaj njemu odmigne: Imate pravo. Radije bih okoladu!
Eto, djeca su to, eljna i lakoma na slatko, kao i sva druga djeca na
itavom svijetu. Pa i Matievi aci. Iskuao ih je on kredom. Pa ipak,
kad treba, rade. Napunili glave i previe! Pretjeruju!.. .
Prvi je mali odmor proao. Nitko podvornika nije traio. Pa ni
upravitelj. Da, njega i nema u koli. Sreom, danas je pozvan
inspektoru na savjetovanje pa podvornik i uitelj imaju mir. Kad je tu,
kontrolira podvornika i rado ulazi u razrede da slua, kako aci ue.
Podvornik se moe danas prije podne bez straha priuljati Matievom
razredu, da mu ne izmakne najavljena senzacija...
Kad su se po odmoru smirila vrata na svim kolskim sobama, on
se polako prikrade Matievom razredu. Nosi i oruje u desnoj ruci. To
je sveanj kljueva...
U drugom hodniku je mir. Nikoga nema i on sada moe
prisluhnuti. une i stavi uho na kljuanicu. Ne uje dodue,
senzaciju, ali ne skida ipak uha s vratiju. uje aka Mirka, kako
uitelju govori o glavnim oznakama krevitih gora, koje se prostiru uz
nae more. Taj djeak govori, kao da ita iz kakve ueno napisane
knjige. Sve ovo teko znanje nosi malian u svojoj glavi. Pozna ga
podvornik po glasu. To je onaj, to se uvijek smjeka. Radosno, sretno
dijete, a uitelj ga svuda alje, da mu obavlja poslove. Ima on jo tako
sposobnih aka, ali za ovog uitelj Mati uvijek govori, da jei takav,
koji se nikada ne vrati neobavljena posla. Bilo da ga alje tajniku,
upravitelju, ili po neto u grad. Uitelj naziva Mirka prijateljem

23

svojim. I moe ga tako zvati, kad mu ovako lijepo zna govoriti o

vapnencu. O poumljivanju. O ponornicama i o sputanju brda u
Gorskom kotaru na eljezniku prugu ZagrebRijeka! Uitelj ga nita
ne ispitkuje. Nije potrebno. Mirko samo sipa, ali pametno, kao kakvi
starac, i tako kao da je proputovao krake krajeve. Nabita je glava u
tog uiteljevog prijatelja, sunce mu arko ljubim, razmilja podvornik,
oaran je te zaboravlja, gdje je i da ui s uhom na bravi.
Takvog ga nae Zdenko, uenik Matievog razreda. Podvornik
skoi i psuje:
Sunce mu arko ljubim i ovoj bravi! Pokvarila se ili ona ili
klju. Kaem sam sebi, idem da vidim, to je na stvari!
Tako podvornik pokriva svoju nepriliku i toboe ogledava rupicu
na bravi. Ogledava i klju...
Zdenko ti ne primjeuje neugodnost, u koju je bacio podvornika,
jer, ima svojih briga. Zakasnio je. Viidi na uri u hodniku, da je ve
drugi sat dobrano odmaknuo... Stoji pred vratima i tui se
podvorniku:
Najradije ne bih ni uao sada u razred.
Zato?
Svi su moji drugovi ve stigli prvi sat. Samo ja moram uvijek
zakasniti.
Poto si se vraao kui?
Po zlatni notes.
Jesi li donio barem punu torbu zlata?
Ne. Zabiljeio sam samo jedno zrnce. Jedno dobro djelo.
Jednu malu sitnu biljeku. Biljeicu od dvije isto proste reenice.
Pa zato si onda zakasnio?
Sve mi ide sporo. Priznajem.
A ti se zove Spori?
Ne! Tako me iz ale zovu deki. Ja znam sve. I mogu. I hou.
Uitelj mi je vie puta rekao, da kola izvlaim iz blata. To je, znate,
onda, kad nitko u naem razredu ne zna odgovoriti na njegovo
pitanje. To je najtee i ja tada redovno diem ruku i jedini znam.
Pa, kako bi onda razred bez tebe?! Pa i uitelj! Tko bi mu
izvukao kola iz blata, kad tebe ne bi bilo?
Da. Tako jest, ali sam spor. To mi je u naravi, vele moji
roditelji. Svaki posao zadnji svrim, a ako nema dosta vremena,
ostavim ga i nedovrena... Sad ste uli... Bojim se ui u razred.
Ostanete li kod vrata, ut ete viku i galamu, kad se ja pojavim.

24

Zdenko ue. U razredu nastade pravi lom. Uitelj uzaludno lupa

ravnalom po stolu. Podvornik dobiva volju, da ue u razred i da brani
malog sporia. I onda, sunce ti arko ljubim, psuje u sebi on, kakva je
to kola, u kojoj se ovako urla. Nauili su tako na nogometnoj
utakmici, kad se zabije gol.
Opasno je ostati dalje pred vratima. Uhvatit e ga netko. Podvornik
izae na dvorite, obie cijelu zgradu pa e u cvijetnjak ispred kue, a
kroz njega ravno pod iroke, otvorene prozore Matievog razreda...
uje odavde bolje nego u hodniku pred vratima. Svaku i najtiu
rije. Kao da je u razredu. Padvorniik ne treba ui napinjati. Tim vie,
to govori Jurica. Djeak u protezi. Zna podvornik, da je Jurica glava
nad glavama, ali ipak nije mislio, da umije uitelju ovako priati.
Makar nema na sebi nita, ve samo kost i kou, sapeto sve u gvoe
i remenje, ali ima glavu! Pravu, zdravu! Punu i prepunu! I pretjerano
nabitu! Govori Jurica uitelju Matiu o rijeci Neretvi i o hidrocentrali,
ali tako, kao da je inenjer. Govori uitelju o mijenjanju korita rijeke
Neretve, kao da ga je dubio lopatom sam svojom rukom... A dalje? Ne
miruje ta glava ve pria ivo kao da predstavlja na pozornici. Pria o
jednom od najvanijih dogaaja iz Narodnooislobodilakog rata. O
prijelazu ranjenih partizana preko nabujale Neretve po privremenom,
slabom i nesigurnom mostu. Pria Jurica o tom, kao da je bio u ratu
djeak kurir, koji je pomagao prenositi ranjenike preko rijeke. O,
sunce ti arko ljubim, zadivi se podvornik u sebi od uda. Takvog ga
u uenju tik ispod prozora nae Mirko, ak Matiev.
Traim vas svuda i jedva sam vas naao.
A, eto, doao sam malo u vrti, da vidim. A imam i to vidjeti!
Sav je u korovu, treba ga plijeviti.
I une podvornik pa upka korov. U neugodnosti upa on zajedno
s korovom i strukove cvijea... Mirko, to je onaj to sve umije! To je
onaj, to se tako od srca smjeka! Pa i sada mu je lice nasmijano.
Uhvatio je podvornika u prislukivanju. Naao ga u korovu. ui.
Neobina slika. I prva i druga. Raspinje to podvornika i bio bi on
glasno poljubio sunce, kako on to ve radi, ali ga omete Mirko:
alje me uitelj, da vas za neto zamolim...
No, to treba?
Iao sam naem uitelju ve na stotinu tekih mjesta i nikada
mu se nisam vratio neobavljena posla, ali ovaj put se bojim, hou li
uspjeti kod vas. Hou li se danas prvi put vratiti u razred neobavljena
posla?

25

Zato?
Imam vas neto zamoliti, a nije mi lako.
to?
Doite jednog dana u na razred...
Po to?
Ispriajte nam pod jednim satom najzanimljiviji va doivljaj iz
rudnika, u kojem ste kao rudar, kopali ugljen.
Podvornika zahvati oluja, kakvu do danas u ivotu svom nije
doivio. Sijevaju mu u oima munje. Grme mu u glavi gromovi. Vihor
ga presijee u koljenima. Ide on, kae, u zgradu. Uskoro e zvoniti za
veliki odmor... Trebat e ga moda jo netko osim Mirka, osim uitelja
Matia... Njega stalno ovako pozivaju. Trae. Trebaju... Ide podvornik
zapravo sjesti pred svoj stan. Pred kuu. Ondje jedino moe
preivljavati tee sluajeve svog ivota. Tamo, pred svojim vratima
pametno e razmisliti... U kretanju postaje mu ugodnije. Kad stigoe
pred vrata njegovog stana, on je kod kue, duom i tijelom, u srcu i
glavi pa veli Mirku:
Razmislit u o tom.
Sjajno! klikne djeak. Ja sam i s tim zadovoljan. Nosim
uitelju i sada obavljen posao.
Podvorniku asom ugodno i opet neugodno. Takva osjeanja prije
nije poznavao. Naas se strai, a onda ponosno uzdie glavu.
Polije ga val ugodne topline, iza toga val neugodne studeni. O,
lijepog li, no u isto vrijeme i stranog asa u njegovom ivotu! Pa
valjda nee suze na oi da mu iskoe!...
Takvog ga nae Juriina majka. On u vruici skoi, pozdravlja i
govori:
Gospoo, zato se toliko muite? Pod odmorom ne bi trebali
dolaziti. Ja u vaeg sina voditi na zahod.
Majci se orose oi:
Hvala na dobroti, ali im da naplatim vau ljubav?! Moj mu
je ostao na privatnom sektoru rada, jer se nada, da e na taj nain
zaraditi vie novaca. Bolest maloga sve proguta. Jedva se od
preostatka hranimo i odijevamo. Lijenici preporuuju malom more.
Moram ga onamo pratiti, a to je skupo. On raste i protezu moramo
mijenjati svake pola godine. To sve stoji teke i teke tisue i mi ne
smijemo misliti ni na kakve druge izdatke.
Ne traim ja plau, gospoo! Vodit u ja vaeg sina svakog
odmora. Ako ne budem kod kue, uinit e to moja ena. Besplatno.

26

Iz ljubavi.
O, hvala vam od srca. Pitat u sina, da li bi mu to moda bilo
neugodno.
Prihvatit e djeak. Znade on promisliti o tom, kako je vama
teko toliko hodati. Pametna je on glava. Najpametniji u razredu i u
itavoj koli...
Ah, bilo bi mi milije, da je zdrav kao onaj Milan, pa makar
jedva s dovoljnom ocjenom prelazio iz razreda u razred.
Nemojte toliko muiti srce. Pa niste vi tome krivi! Ne treba vas
pei savjest.
Da, znademo i mu moj i ja, da nema na nama krivnje.
Zaraen je bio djejom paralizom, ali mi se ipak muimo i danju i
nou, da mu olakamo ivot, kao oni koji se za neto teko kaju...
Zvono prekida ovaj razgovor. Poinje veliki odmor. I bolje je, da je
tako, jer bi se majka tako zaas rasplakala, da bi dola Jurici crvenih
oiju, a on majin pla teko podnosi.
V
Pod treim kolskim satom vrati se podvornikova ena s trga i
saznaje od mua veliku novost. Ona vjeruje, elja je uitelja Mlatia i
njegovih aka, da sluaju prie iz ivota biveg rudara. U isto vrijeme
pozna ona taj razred i s druge strane. Uitelj Mati opaa, da njezin
mu malo poprijeko gleda njegove ake i njega. Smeta to uitelja. ao
mu je pa eli u posljednjih etrnaest dana kole pribliiti svoje ake
podvorniku. Uitelj eli njenom muu na neki nain dokazati, da
nema pravo. Htio bi svoje ake barem na rastanku sprijateljiti s
podvornikom.
On se ljuti na enu. U kakve je diple sada zasvirala? Pa, zar ne
govori stalno, kako su Matievi aci draga djeca. Uena. Kulturna, a
sada, kad je u pitanju on, govori drukije.
udna si ti ena, sunce ti arko ljubim! Zar ja tebi stalno ne
govorim, da su to premudri i pretjerani aci, pa takvima nije dosta to
su o ugljenu u koli uili, ve hoe da im rudar, o tom neto pria.
Takva su to djeca! Takve njima elje padaju na pamet!
Ima pravo. Tako e i biti. Zato ne psuj sunce, koje ti lijei
kostobolju, nego i ti pamet svoju u glavu pa smiljaj, kako e ake
najbolje zabaviti.
Ti zna, eno, da bih se ja toga najradije kurtalisao, ali, dolo

27

je dotle, da se ne moe nikuda. Jedino lijevo ili desno! Ne mogu valjda

na ce ce, pa u krevet i toboe bol bolovati do kraja kolske godine.
Ne mogu traiti premjetaj odavde, jer uitelj Mati ne mora ovdje
vjeno ostati. Ima jo kola u gradu. Moe on biti premjeten. Ionako
ga uitelji ne vole. Pretjeruje u poslu. A moglo bi biti, da ga ni
upravitelj ne gleda najbolje, jer i Mati bi bio kadar upravljati kolom.
Da, eno, ali ja ne mogu ekati. Za dan, dva moram u Matiev razred
za stol.
Ako ti je teko, ako ti to ne moe, nemoj prihvatiti.
Obeao sam ve.
Kome?
Uiteljevom prijatelju.
Kakvom prijatelju?
aku njegovom, Mirku.
O, nita lake od tog! aku obeati sitnica. Obeanje,
ludom radovanje.
to je tebi, eno? Ja to ne mogu uiniti!
Ja te, muu dragi, ne prepoznajem! to te je tako izmijenilo?
ak Matiev me je molio.
Eh, koliko se molbi ne uslia!
Ali on me je lijepo molio. Ti pozna te djeake bolje od mene.
Ti ih hvali... Molio me je, kako ono ti kae, kulturno.
Ali se isto tako ovjek moe na lijep nain izgovoriti.
Ne mogu, jer bi Mirko prvi put u etiri godine doao uitelju
neobavljena posla. I to upravo od mene.
A, to je druga stvar. Natjerali su cara do duvara i sada ne
moe nikuda pobjei.
eno, moram psovati. Sunce ti arko ljubim, pitam ja tebe,
kako ti meni govori sada, a kakvu si mi propovijed drala pred dva
sata? Onda bijelo, sada crno!
To je zato, to se bojim, da se pred tim djeacima ne obruka.
Pa neu im u razredu ljubiti sunce. Neu psovati, ve divaniti.
Da, ali su to prepametni djeaci. Pretjeranci, podsmjeljivi. I
tko njih moe smiriti i zabaviti? Tko s njima moe vladati? Jedini
uitelj Mati.
Pa bit e on u razredu!
A to onda, ako izie malo van pod tvojim pripovijedanjem?
Neu na to pristati.
Ne bi bilo loe, da ode uitelju i da se s njim porazgovori.

28

Vidi, na to nisam ni pomislio!

Priznajem, i ja sam kriva, to si pristao na to, jer ti svaki dan
trubim, kako ne smije te ake prezirati. Uzdigla sam ih previe u
tvojim oima i kad te jedan neto zamolio, pristao si odmah. No druga
e stvar biti, ako ti uitelja zamoli, neka se ne ljuti, ali da si slab
govornik i ne moe se toga primiti. Njegovi aci su obrazovani i ti ne
zna njih zabaviti. Dakle, neka ti oprosti, ali da ti to ne moe
prihvatiti...
ao mi je onog djeaka Mirka. Kliknuo je od veselja, kad sam
pristao.
E, ako ti je ao, a ti lijepo idi danas na zadnjem odmoru
uitelju u razred, da se dogovorite, kad e ti to govoriti acima. Zna
dobro, da se u koli sve radi po rasporedu i planu. Dogovorit ete se o
danu i satu, i aci e oekivati taj sat znatieljni, radosni... Hm, da...
eno, zato kmuka, sunce ti arko ljubim?
Volim te, potujem i strepim, da ne pone pred acima pentati i
mucati...
Pa zar sam ja mucavac? Zar sam ja ovjek koji penta? Zar ti
nisam toliko i toliko puta priao zgode iz svog ivota u rudniku i ti si
me uvijek rado sluala!
Jesam, ali drukije sluam ja, ena tvoja, a drukije e te
gledati aci uitelja Matia...
Pa to da uinim? Reci svoju posljednju rije!
Neu tako. Ti si moj mu, ali si svoj ovjek i ima vlastitu
glavu. Pa neemo se valjda pogaati kao seljaci za kravu na sajmu.
Onda uti, da razmislim do odmora. Idem u hodnik pred
vrata. Tamo za stolom mogu razmiljati.
Misli na to, da se za to predavanje mora podiati i obrijati.
Ja u ti bijelu koulju oprati.
Ovo, o emu ena sada govori, opet ga zbuni. Ne odlazi u hodnik.
Sjeda u kuhinjici za stoli i nudi se eni, da e joj pomoi oko
kuhanja. Ogulit e mladi krumpir.
I pomae on. Mladi krumpir se dugo guli i kad guli, ima vremena
za razgovor... Kae on eni, da e zamoliti uitelja neka mu oprosti, ali
on mora svoje obeanje povui, jer nikada nije odrao predavanje i ne
moe se ni ovoga primiti. Uitelj je dobar ovjek. Nee zamjeriti, a
acima e se ve nekako zgodno objasniti... Na ovu odluku tjera ga to,
to se mora za taj in posebno poiavati, izbrijavati i slino. Pa i
nokte bi morao prirezati i ostrugati ih, jer bi najednom mogao da

29

pukne kao top onaj mali iz prve klupe. Onaj higijeniar: Nokti su
vam crni! Doite drugi put! U kolu dolaze isti i uredni ljudi!
Podrugljiva su ta djeca. Mogli bi otvoreno primijetiti, kako se radi njih
poiao i bijelu koulju obukao... Da, ispriat e se on uitelju, a taj
e svojim acima razjasniti sluaj...
Da nije tako kako jest, on bi njima ovako priao: Deki dragi, bio
vam je pred trideset godina u lijepom Hrvatskom zagorju djeak vae
dobe, a seljako dijete iz malog sela pod gorom Ivanicom. Bio je
pastir s kravicom i teletom na panjaku. uvao je nekad i krmau s
malim praiima. Potjerao bi i purice u livade, da zoblju skakavce.
Uzimao je kosu u ruke i s ocem kosio sijeno i ito. Uhvatio bi i sjekiru
i s njom pomagao ocu ruiti drvo u umi. Volio je svoju kravicu i tele
pa krmau s praiima. I psa. Maku. Golube. Grlicu i lastavice pod
strehom. Volio je vonjak. Njivu. Livadu. I umu u gori. Volio je
sunce, vedro nebo i crne oblake, pune munja i gromova. Volio je selo,
susjede, drugove iz kole, roake, tetu, strica i bratia. A svoje u
kui? Bila je to takva ljubav, da se nije mogao zamisliti rastanak s
djedom, ocem, majkom i braom, s kojima je spavao u istom
krevetu... No ipak, jednog dana, rei e njemu otac: Sine, siromani
smo i ti mora u svijet trbuhom za kruhom.
Ovako bi podvornik poeo priati acima Matievog razreda. Zatim
bi nastavio, kako je morao ui u crni rov rudnika, u kojem je svaki
as vrebala na rudare smrt od eksplozije, od prodora vode i zaguenja
plinom. Teak ivot, prava robija, a njemu bilo jedva etrnaest
godina...
Plaa bijedna. Jedva da preivi, a nitko da te poali i upita,
kako tvoje zdravlje. Koga dotue teak kramp, mrak u rudniku,
smrad i strah, bio je otputen. Vlasnike rudnika nije boljela glava
kako je rudarima. Dok su mogli, radili su kao robovi. Kad su
iznemogli, nikoga od gazdine strane nije bilo, tko bi rudarima rekao
barem utjenu rije. Tko bi im ruku pruio i zaelio sretan put do
rodnog sela. Odvukao bi se bez oprotaja kao izrabljeno konje. Eh,
djeco- rekao bi podvornik acima vi imate drugi ivot! Uite u
istim, toplim uionicama. Prijei ete u viu kodu. Ili u zanat, da
ekiima kucate neke maine. Ako koji od vas dospije u rudnik, bit e
ondje inenjer. Poslovoa. Bit e, moda, koji od vas i rudar radnik,
ali ivot rudara sad je drukiji. Zna on to. Vidio je prolih praznika,
kad je iao rodbini u svoje rodno selo. Oko rudnika su nove kue s
balkonima i kupaonicama. Rudar radi koliko moe. U rovu je

30

provjetravanje. Smjetene su sve zatite za ivot rudara. Ako se kome

i dogodi neto, tamo je lijenik. Ambulanta. I bolnica. U rudarskom
naselju je i kola. Potpuna. Do male mature. I plaa je vea, a dobra
prehrana. Eh, djeaci moji rekao bi podvornik Matievim acima
ivot se u mom bivem rudniku posve izmijenio. Ne prepoznajem ga, i,
kad me kosti ne bi tako .trgale, bacio bih ja metlu, kojom istim vau
kolu i vratio bih se natrag u rudnik. Vi ste aci pametni i kulturni,
ali taj ivot bivih rudara ne poznate. Dobro je to, to iz mojih usta
neto ujete. Da i od mene neto nauite. Vi elite, da vam ispriam
jedan dogaaj iz rudarskog ivota. Bilo ih je vie, ali vas e, mislim,
zanimati najvie to, kako sam se ja kao povei djearac, ta, nije mi
bilo vie od petnaest godina, dobrovoljno javio da me s drugim
rudarima puste u rov, kad se zaruio u jednom dijelu. Javio sam se
da pomognem spasavati unesreene... Tako jednog jutra otvorim ja
umorne oi i imam to vidjeti! U baraki, u kojoj sam na slamarici na
zemlji spavao, nigdje nikoga. Ja sam, a svi drugi tre prema rovu, u
kojem se dogodila nesrea. Skoim ja onako snen i umoran sa svoje
slamnjae...
kolsko zvono objavi svretak treeg sata. Podvornik prestane eni
priati. Ostavi jo neoguljena tri krumpira i skoi do uitelja, jer ovaj
je odmor kratak. Ide zamoliti, da ga ispria pred acima, koji su
premudri i pretjerani, pa tko bi njih zadovoljio!? Samo uitelj Mati.
Jedino on s njima moe vladati.
ena njegova potri za njim, da ga zaustavi. I odgovori. Toliko joj
se svidjelo prianje njezina mua! No, ipak, stane u hodniku i vrati se.
Neka sam uini onako, kako mu srce nalae...
Podvornik ulazi u kolsku sobu. Kad ga ugledaju aci, to vrljaju
po razredu, stanu na mjestu i okrenu se prema njemu. Ustanu i oni u
klupama. Pa i Jurica u protezi die se tekom mukom sa svog sjedala.
Za tren oka svi aci udare u pljesak. Kome? Zar podvorniku? Klecaju
njemu koljena. Ne zna kud bi s rukama, to se tresu. I ovako u muci
misli: Kako mi tek lice mora jadno da izgleda!
To vama moji aci pljeu.
Mmmennnmi?!! muca i penta podvornik.
Da. Vama. Priekajte asom. Oni e vam neto rei.
Uitelj Mati udari lako ravnalom po stolu i ovaj put se
acitrenutno smire.
Sad migne Milanu i on se odmah die. Takav je ovaj rumeni, plavi
djeak! Nikad ga nikakva prilika ne moe iznenaditi. Uitelj ga alje

31

bez dogovora i bez priprave, da odri negdje govor; da nekoga kod

doeka pozdravi; da estita upravitelju kole praznik radnog naroda.
Ne treba ga uiti. im Milan ustane, cijelo njegovo bie zabruji kao
stroj. Usta mu se sama otvaraju i zbore. Tako i ovaj as:
Drue podvomie, hvala vam, to ste se odazvali naem
pozivu. Zanima nas, zato ste morali napustiti na selu roditeljski dom
i otii kao djeak u rudnik. Zanima nas, kako ste ivjeli kao rudarski
radnik u vrijeme kad je rudnik bio vlasnitvo jednog ovjeka. Molimo
vas i to, da nam ispriate jedan va napeti doivljaj iz rudnika.
Milan zauti, a podvornik govori:
Ne treba mi zahvaljivati. Nemate na emu. Hou, sve u vam
ja ispriati, to vas bude zanimalo. Zato sam i doao sada u va
razred, vaem uitelju. Do njega sve stoji. I do vas. Da. Tako. Uitelj
e nainiti plan. On je jelte, glavni. No i vi s njim zajedno. Da. Tako. S
uiteljem vaim odredite dan i sat, a ja u promozgati, jelte, i ovaj,
kako da kaem, izabrat u ono, kako da kaem, izabrat u ono, ovaj...
Temu! Temu!! dovikuju aci.
Da, izabrat u temu, koja e vas zanimati. I, tako, eto, to da
vam jo kaem? Da! Do moje ene je, da mi opere bijelu koulju, to
jest htio sam rei, da ja nisam ba ovjek od govora. Nitko me tome
nije uio. Uvijek sam utio, mrk bio i lupao krampom i budakom po
kamenom ugljenu, ali vas ovdje ue govoriti. Vama je drukije. Bolje.
Mnogo znadete. Pretjerujete! To jest, ovaj, htio sam kazati, da u vam
ja priati o svom rudarskom ivotu. Do vas stoji, koji dan i koji sat e
to biti, a do mene, jelte, da se obrijem i podiam... Hm. Da. Tako!
Sad bi bilo sve u redu, sunce mu arko ljubim!... Oh, ve psujem i
brbljam!... Drue uitelju, oprostite mi! Nije mi lako. Nisam naviknut,
ali pripovijedat u vaim acima dobro. Ne bojte se...
Ne bojim se ja toga. Samo im priajte svojim jednostavnim
govorom. To osvjeuje. Ponite im priati onako, kako poinju
narodne prie: Bio vam tako jedan seljaki djeak pred trideset i
nekoliko godina...
Zvonko se die:
Oprostite to vas prekidam, drue uitelju!
Uitelj Zvonku uvijek oprata ovakve prekide, jer to ini na vrlo
utiv nain. Glumac je on. Umjetnik. Svjetski ovjek iz kulturne
sredine. Takav je on i tako ponekad starije u govoru prekida.
Imam jedan prijedlog, drue uitelju.
Molim!

32

Kako bi bilo, da ovaj etvrti sat ostane drug podvornik u

naem razredu?
Razumije uitelj umjetnika. migne mu lako i Zvonko njemu
odmigne. Ali utivo. S osmijehom.
I drugi aci ele da podvornik ostane taj sat u razredu. Uitelj e
podvorniku:
Jeste li uli elju mojih aka?
Da budem ak? Sunce im...
Ne, ve gost mojih uenika. I moj.
Da ujem i vidim senzaciju, jelte?!
Uitelj se iznenadi. Malo. No Zvonko skoi:
Ja sam prije kole rekao drugu podvorniku, da e danas u
naem razredu biti bure i senzacije.
Podvornik ide Zvonku. Pomiluje ga tekom rukom. To on prvi puta
ini. itav rezred to primijeti. Pa i uitelj.
A gdje u ja sjesti? Klupe su preuske za ovako kratkog aka
primijeti u ali podvornik. Milan se snalazi i odmah ureuje stvar.
Izvolite ovamo u posljednju klupu! Drug, to sjedi s Juricom
na stolcu, doi e k nama u klupu, a vi ete na njegov stolac za stol.
Milana tako svi sluaju, da se Ivica odmah die. Ne eka uiteljevu
zapovijed. Pokupi svoje stvari i odlazi na prazno mjesto u klupi, a
podvornik zauzima njegovo mjesto... udno mu je. Neka neugodnost i
otpor javi se pri tom. Eto, nisu li ga ovi djeaci svladali i zarobili? Pa
ima on jo valjda svoju glavu! Pa, nije on slubenik uitelja Matia,
ve Gradskog narodnog odbora. Moe on ustati i rei, neka oproste i
prave budalu iz kog drugog, a ne iz njega... Da, mogao bi tako uiniti.
Ne bi ga za to mogao nitko, ni na kakvu slubenu odgovornost
pozivati!... U tom razmiljanju apne mu Jurica, tuno ovo dijete u
protezi:
Dobro nam doli!
O, sunce ti arko ljubim! tako podvornik zahvali na
dobrodolici i sjeda uz Juricu vrsto. S odlukom, da se ne die sve
dotle, dok ne vidi i ne uje sve senzacije. Pa, kud puklo' da puklo!
VI
Podvornikova ena stavi mladi krumpir na tednjak. Oisti salatu.
Krumpir ve vri, ali njezin se mu ne vraa. Ne uje ga ni u hodniku.
Nema ga ni u dvoritu. A zapravo, trebalo bi ga se vidjeti, makar i s

33

metlom u ruci, kako poslije odmora neto malo istucka. Ako ne s

metlom, dobro bi bilo vidjeti ga s ekiem u ruci, kako zabija negdje
neto, to se rasklimalo. Ili da nosi u ruci sveanj kljueva, kao brini
domain, koji obilazi gospodarstvo i zakljuava, da ne bude to
ukradeno...
Zabrinuta je. Navrli ovog proljea inspektori sa svih .strana. Oni,
istina, dolaze uiteljima u razred, ali vole vidjeti i podvornika u poslu
u bilo kakvoj brizi... Uznemirena je i zato, to se jutros osjea krivom.
Uzbunila je svog mua. Ona zapoe dananji dan s acima uitelja
Matia pa nije udo, to joj mu danas samo oko tog razreda obilazi.
Kao maak oko vrue kae. Ostali razredi kao da i ne postoje!...
Iz razmiljanja trgne je prolaznik, koji ulazi u kolsko dvorite.
Upravitelj kole glavom! Vraa se danas ranije sa savjetovanja. A
dvorite prazno kao obamrlo! Ne bi li bilo bolje, da je upravitelj naao
njezinog mua u kolskom dvoritu, kako neto popravlja. Ili da mete
smee poslije velikog odmara... A to e biti, ako upravitelj skrene u
ovu zgradu, da potrai njezinog mua. Nee ga nai u hodniku pa e
se popeti na terasu. On rado kontrolira, zapisuje li se svaki dan arak
na meteorolokoj stanici. Ako se gore popne pa nae njezina mua
golog do pasa, kako grije na suncu svoju kostobolju, dok mu je na
krilu zec, kojeg miluje, a oko njega drugi zeevi skakuu... Oh! Nemir
je tjera odavde. Lonac s krumpirom povue na kraj tednjaka, da ne
prekipi. Istri iz stana i najprije e se popeti na terasu. Tu nije nala
mua. Sad se spusti do Matievog razreda. Pa, nije mogue, da se jo
i sad s uiteljem dogovara o predavanju. Oh, to sve nije za njezinog
mua, a svemu je ona kriva! Od rana jutra ga uvjerava o velikoj
vrijednosti Matievih aka, pa se on zaletio. Prenaglio se i prihvatio
predavanje. Oh! Predavanje i njezin mu! Jadni ovjee, u to sam te
uvalila!
No, to to znai? Matiev razred ne amori. Nije u njemu nered
odmora. Znai, rade aci s uiteljem. Mu njezin, prema tome, nije u
tom razredu. Da prisluhne asom! O, uje se dobro. Uitelj govori:
Djeco! Danas vam neu proitati sve nove biljeke iz zlatnih
notesa. Ima u njima mnogo novih dobrih djela, ali sitnih. Mnogi su
tuim, stranim i nepoznatim ljudima nainili sitne usluge. Ili su im
kupiti novine, cigarete, kruh i mlijeko. Mnogi su zabiljeili, kako su
pomagali starim, nepoznatim ljudima ulicom vui teret u kolicima.
Preuzimali su od starih ljudi koarice i vreice s teretom. Davali su im
ti ljudi novac za nagradu, ali nai aci nisu htjeli uzeti.

34

Ima biljeaka, koje kau, da su neki nai aci dizali novac, tap,
voe i druge stvari, koje su starijim nepoznatim ljudima na zemlju
pale. Ima danas u vaim notesima mnogo biljeaka o tom, kako ste
ustupali svoja sjedala u tramvaju starijim ljudima... Sve je to lijepo. I
dobro. No, nama je poznato i neemo troiti vrijeme, da o tom
razgovaramo.
Neemo! pristaju aci. To sve inimo, da i ne biljeimo u
notese. Presitno je i nije zanimljivo.
ena podvornikova rado slua ovakav posao, kojeg ovaj razred vri
svakog utorka etvrti sat. To je ono, to se zove kultura, o emu je
svom muu govorila jutros. Samo, trebala mu je rei, da bi ove ake
vie poznao i potivao, kad bi kao ona ovako po koji utorak
prislukivao uz vrata. Sad je njezina glavna briga pronai mua.
Upitat e uitelja Miatia, znade li on, kuda je krenuo iz njegovog
razreda...
Pokuca i otvori vrata. Prvi njen pogled pade na stol bolesnog
djeaka, gdje opazi svog mua. Sjedi ovjek za stolom, a na njegovo
rame naslonio se djeak u protezi. Sjede zagrljeni. Mu joj ima blago
lice kao svetac na slici! Joj! Prevrnu ona oima i zalupi vratima... Sva
zbunjena tri hodnikom prvog sprata. Penje se i u drugi pa e na
terasu. Po to? Htjela bi da vidi mua svog golih ramena na suncu.
Htjela bi ga vidjeti sa zecom u krilu, ali dabome, njega nema na
terasi. Juri ena stepenicama u prizemlje. Pa u stan! Htjela bi vidjeti
svog mua ovdje, kako pui cigaretu za cigaretom, kako grijei, troi i
rasipa, ali, dabome, njega nema ni u stanu...
Istri ona u dvorite. Htjela bi nai mua tu u nekakvom brbljanju
s nekim. U dangubljenju. U kutu kakvom kako drijema. Ali njega
nema u dvoritu!... Vraa se ona opet u stan. To je u ivotu prvi
zaklon. Prvo odmaralite. I utjeha. Loi tednjak i ee cijelim
stanom. Trpa opet drva u tednjak. Nepotrebno! Gura lonac s
krumpirom nasred tednjaka. Povue ga opet na kraj... Trpa drva u
pe. Ponestalo ih je u sanduku. Odlazi u drvarnicu. O, kad bi svog
mua nala barem u drvarnici! Ipak je on njoj najdrai, kad mu vidi
cjepanicu u jakim rukama. Pila i sjekira igrake su u njegovim
gvozdenim akama. Milo njoj sada sjeati se mua u drvarnici, kako
neto izrauje iz drveta pa uz to pjevucka... O, to ona uini od njega
danas! Uletio u Matiev razred kao muha na med, sjeo u zadnju
klupu i zagrlio ono bolesno dijete, pa se smjeka. A emu se smjeka,
tuni njezin ovjek?! Moda mu uitelj pria o pojeftinjenju cigareta?

35

Ne! Govori o dobrim djelima djece, a njezin mu se sav topi od

miline... Ne! Ona mora pokucati na vrata Matievog razreda. Pozvat
e mua. Ta, ne moe on da sjedi tamo! Da li je on podvornik ili ak,
a upravitelj kole krstari mu dvoritem!... Ide ona vratima razreda.
Kucnut e, pozvat e ga, da ga upravitelj trai.
Lagat e, ona, eto, da ga dobije u hodnik. Tu e ga moliti i
zaklinjati, neka bude podvornik, strog i grub, samo neka ne doputa
ovim djeacima, da iz njega budalu prave... Pred vratima je. Naramak
drva nosi na lijevoj ruci. S njima e se ona pokazati na vratima. Bit e
to prava slika iz ivota. Drva e joj mua trgnuti iz snatrenja. Iz
zagrljaja. Tamo u posljednjoj klupi...
U taj as prasne smijeh svih aka u razredu. Jao! To ismijavaju
njezinog mua. Bit e, da je pred svima poljubio arko sunce, kako on
to jedini umije. Pokucat e ona. Opet zaori smijeh. Neka je slabost
prome. Drva padaju s ruke. Kupi ih ona i u taj as iz razreda izlaze
dva aka, pa joj pomau.
Odnijet emo vam drva u stan. Imat emo sitno dobro djelo za
na zlatni notes.
ena podvornikova zbunjena je do temelja. Puta ove djeake,
neka rade to ele. Nose oni njezina drva u prizemlje i pitaju:
Zato ste nosili drva u prvi kat?
Zabasala sam u prvi kat u mislima. Mnogo brige i posla
imam. Nije udo, to sam prola mimo stana...
Djeaci odlaze u razred. Nita ne spominju, komu se onako slatko
u razredu smiju. Ako njezinom muu, zar bi oni mogli, a da joj to ne
spomenu?!...
tednjak gori kao stroj u tvornici. Bukti, praska, sja se, sav je
raspaljen, a na njemu nita ne kuha. Sad ona navue lonac s
krumpirom na sredinu tednjaka i odlui ostati u stanu do dvanaest
sati. Kako bilo, da bilo, neka se mu njezin u razredu bori kako zna.
Srce joj njezino kae, da ne dira vie u taj razred. Ona uvijek u ivotu
ini ono, to joj srce zapovijeda pa e tako i sada. Ta, ne mogu joj
ondje mua osuditi na smrt!...
Ipak, ima jo jedna mogunost, da malo prisluhne o emu je rije
u tom razredu... Izie iz stana, zaobie zgradu pa e u vrti ispred
kole. uje uitelja, kako govori:
Vrijedno je proitati i ovu biljeku iz Zvonkovog zlatnog
notesa. ujte, kako je napisao! Za vrijeme kie na ulici ogrnuo sam
svojom kabanicom nepoznatog malog djeaka i tako sam ga dopratio

36

do njegovog stana.
Svi aci priznaju, da je ovo dobro djelo vrlo zgodno i srdano i da
ga je bilo vrijedno zabiljeiti.
Uitelj ita iz Milanovog notesa:
i
ujte ovo! U prolu nedjelju bila je u naem gradu glasovita
nogometna utakmica. Na njoj nisam bio! To je bila prva utakmica bez
mene! Pitao me tata u nedjelju ujutro: Sine, hoemo li na utakmicu
ili na etnju u zelenu prirodu? Teka srca sam odgovorio: Ii u u
etnju s tobom. I etali smo tata i ja po umi. Daleko od nogometne
utakmice! Nismo sluali radio prijenos, ve pjevanje slavuja. Kosovi
su fukali. Kukavica je kukala. I ja sam kukao u dui, ali sam stisnuo
srce. Poeo sam se lijeiti. I moj tata isto tako, jer i on boluje od iste
bolesti kao i ja, a bolest je svima poznata. Zove se nogometitis. Ili
futbalitis.
Kad je uitelj ovu biljeku proitao, javljaju se aci i iznose svoje
miljenje. Svi priznaju, da je Milan do sada zapisao najzanimljivije
djelo. Sam je sebe kritizirao. Neto najtee svakom ovjeku! I uitelj se
slae s tim, da su najbolja ona djela u njihovim notesima, koja su
napisana iskreno.
eni podvornikovoj priini se, da uje i glas svog mua. Sudjeluje i
on u raspravljanju. O, bolje bi bilo da uti, slua i gleda! A to on
znade o tom diskutirati? Tko e s ovom djecom stupiti u neka
mudrovanja?! Pretjerani su. Onaj to ogre kabanicom jo kako tako,
ali ovaj s tom boleu nogometitis, e, taj je, valaj zagrdio! Ima pravo
njezin mu, kad prigovara tim djeacima. Da. Ali sada on sjedi s
njima. U zagrljaju. I raspravlja! O, tuni ovjee! Bolje bi bilo da uti,
a ne da se sramoti!... Uzaludno ona napinje ui. Ne razumije odavle
iz cvjetnjaka, to joj mu govori. Mumlja neto kao medvjed, a uitelj i
aci govore napeto i otro. Vidi se, da ne spada meu njih. Da. Ali on
se ugnijezdio tamo u zadnjoj klupi pa se ne die. Zaboravlja, to je.
Upisao se u kolu. Postao ak... Ma, neka bude, to hoe, samo neka
uti! Da se ne osramoti!...
Morala bi ona u stan na posao, ali je Matiev rezred prikuje.
Privue se jo blie. Tik pod prozore. Uitelj govori:
Sjeate li se, djeco, kako je danas Stanko donio svoj zlatni
notes?
Sjeamo! Kao da ga je ciklon ubacio u razred.
Nije vam kazao izvolite!
Bacio je zlatni notes na stol!

37

Da, ali uinio je tako zato, jer njegov notes ima danas
proslavu.
Proslavu?! Zato?
Napisao je stotinu biljeaka! Stotinu dobrih djela!
Uenici naas zanijemie, a onda kliknu i i zapljeu. ena
podvornikova dobro uje kako pljeu i jake ake njezinog mua.
Meu djejim rukama praskaju. Grme. O, vie se ona ne ljuti. Kako
da ne pljee, kad ga trpe u razredu?! Pa mora s njima zajedno u
kolo, kad se udruio u njihovoj zajednici! Jo e on s njima i u
pikulanje. Morat e mu saiti malu vreicu za pikule... Ali opet, neka
pljee svojim jakim rukama. Ima i zato! On bi ovog malog Stanka
mogao stisnuti u svoju jaku aku, toliko je maleno i sitno, to dijete, a
gle, to uini! Stotinu dobrih djela!... Morala bi podvornikovica u stan
na posao, ali se ne mie. Slua, to e biti dalje s ovim malicnim
akom. Uitelj nastavlja:
Od prolog utorka do danas Stanko je zabiljeio osamnaest
novih djela. Neu vam proitati sve, nego samo neke od njih. Sluajte!
Jedan mali djeak trao je i pao u prainu. Plakao je. Ja sam ga
dignuo i oistio mu odijelo.
Dvadeset osmog svibnja uvee ekao sam brata iza uha, jer je to
njegova najmilija uspavanka.
Malom svom braci nainio sam brodi.
Izbrojio sam jednom starcu novac, jer je imao mrenu na oima.
Kad su se dvojica djeaka tukli, rastavio sam ih.
Bratu sam iz svoje kase dao 20 dinara za izlet u toplice.
Dignuo sam malom dekiu medvjeda, to mu je pao s prozora.
Eto, proitao sam i to velite na ova dobra djela?
Javljaju se aci. Govore pametno. Priznaju neka djela, a neka ne!
Za ono ekanje brata iza uha misle, da nije dobro djelo. Navikava ga
na to kao na dudlanje, pa malom bratu ne ini dobro, ve zlo... Da,
da, zagrmi krupni glas podvornika, ali treba, po njegovom miljenju,
u obzir uzeti to, da on rtvuje vrijeme za uspavljivanje malog brace.
On daje primjer, kako brata treba voljeti...
Jao! to e uitelj sada, kad se podvornikoviin mu ovako
otvoreno usudio ui u raspravu?! I, ta ona to uje? Zadovoljan je
uitelj. Slae se s miljenjem njezinog mua... O, milo je njoj oko srca.
Nije joj mu u tom razredu na sprdnju! Od koristi je!
Drue uitelju, proitajte nam stoto dobro djelo iz tog zlatnog
notesa! zamoli jedan djeak.

38

Hou. To sam i uvao za posljednje. Stota biljeka naeg

Stanka glasi ovako: Majci za veselje kupio sam kitu cvijea.
Podvornikova ena u cvjetnjaku pred kolom primi se za srce. Joj!
Suze e na oi. Neka teku! Imaju i zato! to taj mali snuje u srcu
svom?! Misli na brata i na majku. Pomae slijepcu. Rastavlja djeake
u tunjavi. Oh, oh, ona zbilja ne moe izdrati! Plae. Slatko plae, a
nema maramice, pa suze otire pregaom.
Takvu je pod prozorom u cvjetnjaku nae upravitelj kole.
Nezadovoljan je:
Gdje je va mu? Traim ga svuda, a njega nema, kao da je u
zemlju propao! Bio sam i na terasi, moda, mislio sam, zeie hrani,
no nema ga ni tamo... A to je vama? Plaete! Pa tu u vrtu! Pod
prozorom!
Ona u prvi as ne moe upravitelju sve prikazati. Od iznenaenja
nije pravo pri sebi. On to razumije, a malo ima vremena, pa vadi iz
depa blok papira i srebrnu olovku. Napie neto vrlo kratko, istrgne
papir i preda joj:
Odnesite vi po svim razredima ovaj oglas. Ali brzo, jer poslije
kole trebaju mi uitelji doi na sastanak, da im saopim naredbe u
vezi sa skorim svretkom kolske godine.
Dobro je uinio upravitelj kole. Ona nosi papir s oglasom po svim
razredima. Da u svojoj zbunjenosti ne mimoie kojeg, popne se u
drugi sprat i zareda od razreda do razreda... Ovaj posao joj godi
poslije one bure. Sabire misli, smije se, ali jednog se tereta ipak ne
moe rijeiti. Sve su kolske sobe jednako sagraene. Svaka ima isto
pokustvo. Prola je ve kroz pet razreda i u svakom je pogledala
najprije na zadnje klupe. I, naravno! Ni u jednom ne nalazi stol, ve
obinu, kolsku klupu. Ni u jednom razredu nema djeaka u protezi
kako sjedi s odraslim ovjekom, pa jo sa kolskim podvornikom,
njezinim muem! Tako je samo u razredu uitelja Matia... Ona
postaje nestrpljiva. uri. Upravo tri, samo da doe to prije u taj
razred, da izbavi mua iz nevolje, u koju moe svakog asa upasti...
Boji se, da se Mlatiev razred danas ne pretvori u cirkus, u kojem e
njezin mu biti dumeraugust, jer Matievi aci nisu aneli. Ima
meu njima i te kako zloestih djeaka!... U nevolji svojoj, u
spasavanju mua, ona, eto, ne misli najbolje o Matievom razredu.
Pada toj djeci svata na pamet! Nije im dosta uiteljevog
pripovijedanja, ve pozivaju rudare u razred. Cijeli svijet uznemiruju i
gnjave!... Ne bi ona tako srdita bila, kad bi se o njoj radilo, ali mua

39

joj je ao!... Eto, on ne zna uitelju Matiu i njegovim acima rei,

hvala vam lijepo to smo se vidjeli, pa dovienja, nego se daje od njih
posjesti u zadnju klupu. To jest za stol!
Ovako borbena stie do Matieva razreda i ue u nj hrabro. Pred
im da strepi?! Dolazi slubeno. Po upraviteljevu nalogu. Nosi oglas
uitelju. Da ga proita. I potpie... Ue ona u arenu, gdje se ima
boriti... Drugo je biti junak vani, a drugo na tlu borbe! Zatekla je
uitelja Matia, kako stoji pred klupama i priprema u razredu sveani
as. Djeca su mirna kao nikad! I njezin mu! Sav se pretvorio u uho!
Ona ga upravo ne prepoznaje. Turne uitelju Matiu pod nos
upraviteljev oglas. On prihvati papiri, ali kako! Ne da se smetati i
naruiti sveani trenutak u razredu. Samo jednim okom malo
promotri oglas i potpie ga nemarno, poetnim slovom svog prezimena
pa e dalje:
Stanko! Svojim notesom sa stotinu dobrih djela nainio si mi
veliko veselje. Nastojat u, da bude nagraen na kraju kolske
godine posebnom nagradom. Posudi mi svoj zlatni notes na neko
vrijeme, Rado u kod kue po njemu listati.
Zadrite ga, drue uitelju, zauvijek! Ja vam ga poklanjam.
Hvala, Stanko! O tom u jo razmisliti. A sada doi k meni i
daj mi ruku.
Izlazi Stanko. Rukuje se s uiteljem.
Danas poslije kole, kad budemo ili kui, ostani, Stanko,
posljednji u redu. S tobom u ii dva i dva.
Kolika ast! klikne Zvonko.
Pa i jest, misli podvornikova ena i ne odlazi iz razreda. Gleda svog
mua, a on bulji samo u djecu i ljuti se na nju. Ako je ve ostala u
razredu, neka gleda u ove ake, sunce joj arko ljubim...
Uitelj e djeci:
Svoj dio ovog sata ja sam iscrpio. Sada dolaze vai izvjetaji.
Die se Pureta. Podvornikova je ena zaprepatena. to hoeovaj
mali? Pozna ih ona sve. Pureta ne spada meu Matieve kulturne
ake. Taj bi mogao raspaliti kakvu cirkusariju s njezinim muem.
migne mu zato neka se die, a on njoj ljutito odmigava, da ga pusti
na miru. I je li ovdje prilino, da oni, mu i ena migaju. Ba je
pobenavila i ta smeta ovdje u tako veliajnom poslu?! Dobiva volju
ruku dii i zamoliti uitelja, da mu enu poalje u stan. Neka kuha
krumpir za ruak...
No sve krene opet na dobro.

40

Pureta izvjeuje:itao sam knjigu Druba Pere Kvrice izkolske

knjinice pa sam nagovorio pet drugova iz naeg razreda, da i mi
uinimo istotako kao i druba. Pristali drugovi i mi se spremili za velik
posao. Skupili smo mnogo orua. Uzeli smo hrane u torbake i
krenemo pjeice na put u zapadni dio grada. Jedna od glavnih ulica
tog dijela grada, vodi uz potok prema sjeveru. U goru. Za petnaest
minuta pjeaenja nali smo zaputeni mlin vodenicu. Manji od onog
u knjizi, ali lijep. Kao u starinskoj prii. Obrastao je sav u dra i
grmlje. Toak stoji i trune. Preko njega se prelijeva ista voda gorskog
potoia. Nas estorica dotrali do njega, obili ga, i dogovorimo se,
to emo raditi. Najprije poupati gadni dra. Iskopati grmlje, u kojem
je mlin trunuo... Ali zlo je bilo u tom, to ta vodenica nije bila daleko
od grada, u kakvoj osami pa nismo mogli raditi potajno. U blizini su
ulice. Jedna uz potoi u dolini, a druga iznad mlina na brdacu... I
za pola sata naeg rada trebali ste vidjeti, ta se dogodilo! Najprije su
dola k nama djeca iz tih ulica. Iza njih domaice. Prestale su kuhati,
zakljuale stan i prile k nama. Muka nam je bila, osobito onda, kad
smo vidjeli, da iz Ulice s brda te iz one ulice u dolini vrvi k nama
toliko ljudstva kao na kakvu skuptinupa mi pokupismo nae orue i
nae torbe s jelom pa pobjegosmo kui.
Zato niste pokuali izdrati?
Nismo mogli. Gledali su u nas. Zurili. Kritizirali, da ne znamo
lopatu i sjekiru drati u ruci. Ismijavali nas, a bilo ih je najmanje
dvije stotine! Tko bi od nas pred tolikom publikom popravljao mlin?!
Trebalo je da netko od vas odri publici govor. Da saznaju,
to elite uiniti i to vam je za to dalo volju!
Meu nama nije bilo govornika. A da smo ga imali, tko bi se
mogao boriti s tolikom publikom? K tomu jo i podrugljivom. Kad smo
odlazili kui, dotrao je neki ovjek za nama. Na rukama nosi dra,
iak, to smo mi iupali pa nam veli: Zaboravili ste ponijeti mami
pinat... Smijali su nam se svi. Djeca su trala za nama itavim onim
dijelom grada, kao da ulicom prolaze makare. Sretno smo i proli.
Dobro, da nas nisu ispratili kamenjem. Slavno smo propali. Moj je
izvjetaj svren, pa sada, moete nam se smijati. Moete nas
kritizirati. Pravo nam budi, ali vie se nikada takvog posla neu
primiti!
aci uitelja Matia za vrijeme Puretinog pripovijedanja znali su se
i nasmijati, ali vie su o tom ozbiljno razgovarali, da taj stari mlin
vodenica vie nema smisla. On je ostao tamo kao uspomena na

41

vremena, kad onaj dio ondje jo nije bio grad ve selo. Popravljati tu
vodenicu imalo bi smisla kao kakvu starinu. Ruevinu. Kulu ili most,
ali i onda to ne bi sve moglo ispasti kao u knjizi. Tamo su bile druge
prilike. Raditi se mora prema prilikama. Ne vrijedi jedan recept za
lijeenje svih bolesti... ao je uitelju, da je njihovo nastojanje tako
propalo. To se nije trebalo dogoditi. alosno je, da se nitko nije u
publici naao, tko bi ih u obranu uzeo!... Uitelju je zaista ao, to je
ovaj njihov zanimljiv pothvat ve nakon pola sata propao. Druge su
bile prilike u knjizi. U onom selu je druba otkrila tajnu svom uitelju
na kraju posla. Ovdje je trebalo drukije uiniti. Pureta je trebao
njemu, uitelju povjeriti svoj naum i plan, ili bi stvar krenula boljim
smjerom, ili bi ih on odgovorio od tog posla, jer je besmislen...
Uitelj o tom govori od srca. aci se diu, kao da ga ele bolje
vidjeti. Kad se prednje klupe ponu dizati, onda one odostrag upravo
moraju. I Jurica u protezi uspije se dii pod snagom uiteljevog
govora. Die se i podvornik. Svi stoje kao da e zapjevati.
Podvornikova ena nadie se na prste i daje muu znakove: Ne bi li
bilo dosta njegovog i njezinog boravka u tom razredu? Zato je pustio
korijenje tako duboko? Svakog gosta za kratko vrijeme dosta!... Zar
nije uo i razumio ono o publici kraj mlina vodenice?! I ona i on
publika su u ovom razredu. Dosta je bilo gledanja i sluanja. Hvala
lijepa i dovienja! Izlaziti treba iz razreda!
Zauje se kratka kucanje na vratima. Ulazi upravitelj kole.
acima daje rukom znak da sjednu. Uitelju govori:
Izvolite nastaviti dalje!
Uitelj je malko iznenaen. Treba mu vremena da se snae.
Upravitelj obilazi razredom. Pomiluje debelog aka. Odlazi prema
Jurici i pita ga:
Kako zdravlje?
Podvornik skoi vojniki i nudi svoje sjedalo upravitelju. Ne, ne, ne
kani on sjesti. Mahne nikom i podvornik opet sjeda i sada ne zna to
e biti, jer upravitelj je rukovodilac, a to znai ef i on u razred uvijek
nosi blok i srebrnu olovku. Upravitelj alje izvjetaje dalje na
prosvjetu i kulturu. On ocjenjuje. On moe optuiti ili predloiti
podvornika na premjetaj. Sad, to da uini? U ovakvom munom
poloaju nije u svom ivotu nikada bio! Trebao bi uitelj Mati
razjasniti ravnatelju, zato on, podvornik u njegovom razredu sjedi,
ali uitelj to, ini se, ne kani uiniti, nego se sprema, da nastavi svoju
dananju senzaciju. Kao da nije nita ni bilo! Kao da upravitelj i nije

42

u sobi! Eh, zna se, uitelj brine svoje brige, a podvornik mora svoje.
Vjerojatno nije dobro uinio, to je upravitelju ponudio mjesto za
stolom uz aka. Trebao je skoiti, i stolac, na kojem sjedi, ponuditi
upravitelju, tamo uz otvorene prozore, na kojima cvate cvijee u
loncima... Pa jo za to nije kasno!... Skae on, uzima stolac i nosi ga
upravitelju:
Izvolite sjesti, a ja u stajati. A mogu i otii. Nisam ja...
Upravitelj ga prekida. I jo kako odluno!
Sjednite vi! Hvala. Rekao sam da ne elim sjesti. A vi ne
izlazite iz razreda! Umirimo se! Smetamo uitelja u poslu.
Povue se podvornik Jurici. Eto, nainio je kao Pureta u vodenici.
Radi neuspjeha neugodno mu je, pa potrai pogledom enu. to ona
misli o tom? Neka mu migne..., ali avaj! Nema nje! Pobjegla je iz
razreda u zgodan as. Sad ali, to i on tako ne uini. Pureta, djeak,
bolje se snaao. Pobjegao je sa svojom drubom. Dotrala publika za
njim, dodue, i donijela mu njegov pinat, ali ipak, sve je prolo
itavih i zdravih glava. No, kako e sada biti ovdje u razredu, gdje se
naoe zajedno podvarnik i njegov rukovodilac! Jao! Eno ga, gdje vadi
srebrnu olovku i blok! Zabiljeit e sve, to ovdje ne valja. Podnijet e
prijedlog na prosvjetu i kulturu.
Podvornikova muna razmiljanja prekida uitelj Mati:
Milane, obeao si nam dati neki zanimljiv izvjetaj. Nazvao si
ga senzacionalnim! O emu se radi?
Milan skoi:
Dobro je, to mogu nadovezati na Puretim izvjetaj...
Upravitelj pie. A to? misli podvornik. Senzaciju, ili ovo, kako
Milan kae nadovezati? Ali bit e najprije to, kako kolski podvornik
sjedi u zadnjoj magareoj klupi i bleji u ovaj svijet kao tele u nova
vrata, dok ga vani sluba zove. I toliki razredi! Golemo dvorite! Ulaz u
zgradu! Gdje ti je metla, beno povornika? Metla je tvoj znak i njom
u ja tebe ispraiti s ove kole!... Takve se misli vitlaju podvornikovom
glavom, dok Milan govori kao odrastao ovjek:
Ovakav pothvat, kao to je bio Puretin i njegovih drugova, ja
ne bih poduzeo. On se ne moe ostvariti. Mora se raunati unaprijed
s neprilikama. Ne moe se danas podizati zaputeni mlin na vodi pa
jo k tome usred grada !... Treba nai neto, to se moe izvesti.
itam stalno knjigu Vlak u snijegu. Uim je upravo napamet. U isto
vrijeme itam i knjigu Jaha u Teksasu. Prva knjiga mi daje glavnu
misao. Druga tehniku. Htio bih spojiti i jedno i drugo i poduzeti

43

neto, to se moe izvesti. Da ekam u kakvom vlaku meavu, to

nema smisla! Da zajaim konja, pa da jaim po kakvom naem kraju,
u kojem jo ima vukova i medvjeda?! I to neu! Ali jedno znam! Prva
knjiga me raspalila, a druga me ui lukavosti. Mislim, da sam dosta
spreman, da poduzmem jednu pustolovinu. Sabrao sam osmoricu
drugova, koji e sa mnom. Ja sam deveti. Moemo rei, bit e to
skupina, koju bismo mogli nazvati Devetoricahrabrih ili iz ale
Devetorica mudrih, jer su svi odlini aci. Ja ne kaem, da nema
drugova jo, koji bi mogli sa mnom u pustolovinu. Tu ne odluuje
kolska ocjena, ali sam tako uinio, da ovi premudri aci, ovi, koji
pretjeruju, neto i pokau. Da mogu sami bez pomoi odraslih izvesti
jedan plan.
Podvornik slua Milana, ali motri i upravitelja, koji se naslonio na
otvoren prozor pa pie li, pie srebrnom olovkom! Mnogo pie. Vodi
zapisnik... Ne, ne, bit e tako, da on biljei ovaj Milanov izvjetaj.
Ovakvo neto ne uje se svaki dan.
Uitelj pita:
Milane, to si nakanio sa svojim drugovima?
Otputovati malim uskotranim vlakom do Patkovca i ondje u
prirodi ostati jedan dan.
Pa, u emu taj svoj pothvat smatra pustolovnim?
U tom, to putujemo sami! Bez vas. Bez roditelja i bez starije
brae.
A tako! Eh, u tom sluaju stvar je vrlo zanimljiva. Kada
mislite na put?
Ove sedmice. Jednog radnog dana. Nedjeljom ne! Mnogo je
izletnika.
Vrlo dobro, Milane!
A hoemo li moi izostati toga dana iz kole?
Za takav pothvat dajem dopust!
Hvala vam, drue uitelju! I radi toga sam izabrao drugove s
odlinim uspjehom. Da nitko ne moe prigovarati.
Uh! Sunce mu arko ljubim! klikne podvornik i. udari
jakom akom po stolu.
to elite rei? pita ga uitelj.
Podvornik se mui i propinje. Razbaruio je kosu. Odgovara:
Sluam ja i gledam, drue uitelju, to vi radite i kako
raspravljate s tom djecom. I hvala vam na tom, i svaka ast i
priznanje, ali ja se bojim.

44

ega se bojite?
Oprostite, to u iskreno rei, bojim se za ovu djecu. to e
biti iz njih, ako iziu iz kole takvi, kakve ih ovdje gledamo i sluamo?
Pametni su kao stari ljudi, ali je u njih srce vrue kao u svakog
djeteta. Osim toga kulturni su. Ne znam, jesam li dobro rekao, ali radi
svega toga bojim se, kako e njima biti, kad iziu u ivot, koji je grub i
ako dou meu druge djeake, koji nisu jelte, kulturni. Koji ne misle
na pothvate. Na ovakve pustolovine. Potene pustolovine i tako...
Bojim se za njih, jer su pametni. U strahu sam, to su kulturni. Oni
misle na pothvate i pustolovine, ali u njih je slaba djeja ruka, a u
ivotu nije tako... uli ste, to je Pureta ispriao. uli ste, to je Milan
naumio, sunce mu arko ljubim! To je da zine i slua, ali ta e biti,
ako i Milanova pustolovina propadne?... to e se njima dogoditi, kad
odu u ivot?! Mislim da ne grijeim, ako kaem da se u svim
razredima ovako ne ivi. Ovako, kako ja uvijek govorim, da se kod vas
pretjeruje!... To sam htio rei. Mui me briga, a vi oprostite, to se
mijeam u vae stvari, jer vama svaka ast inae...
Nemam ta opratati. Naprotiv! Zahvalan sam vam na vaoj
dobroj primjedbi veli uitelj, a upravitelj nastavi:
Vaa primjedba, podvomie, vrlo je zanimljiva, ali nije
potrebno da toliko strahujete za ovu devetoricu hrabrih. Nije se
potrebno bojati za njih, kad uu u ivot. U njima je razvijena volja i
elja za samostalnim pothvatima. To je potrebno, jer ivot je borba.
Ovi djeaci pokazuju znakove borbenih buduih ljudi.
Zvonko je toliko slobodan, da prekida upravitelja. ini to na
osobito utiv nain:
Oprostite, to vas prekidam. Jedno se jo mora rei o naem
pothvatu. To je ovo: I Jurica ide s nama!
Podvornik upravo krikne:
Sunce ti arko ljubim! Ne smijete njega povesti!
Milan se javlja:
Njegovi su roditelji pristali. Bez Juriine pameti nema naeg
puta. On je prijatelj svima u razredu. Oko njega se kupimo svi kao
krvne ile oko srca. Ja bez njega ne mogu zamisliti pustolovinu.
Ali on je bolestan! ne poputa podvornik, a Milan e ovako:
Da, ali zato smo mi uili novu povijest? Koliko puta smo
gledali u kinu i na slikama prijenos ranjenika u Narodno
oslobodilakom ratu?! Sramota bi bila, da meu nama nema druga,
koji bi uzeo ak i na lea Juricu, kad bi to trebalo. Na primjer na

45

eljko, Miko, pa i ja! Ali nee trebati. On e s nama na put ispod

ruke. To nee biti nikakva strahota. Jednostavni izlet u prirodu, a
trajat e svega jedan dan. Samo bez uitelja! Bez i jednog tate i bez
brata starijeg, kako sam ve kazao...
Uitelj je zamiljen. Upravitelj uti i u njega gleda. Istina, pravo
ima Milan. Nita nije nemogue! Pa ipak, da i Jurica ide na izlet bez
oca ili matere, zaista je pitanje i nije udo, to je podvornik opet
poljubio arko sunce, kako samo on to umije, kad je uo, da i Jurica
ide. Uitelj jo jednom eli uti:
Milane, majka Juri ina je dalapristanak?
Da. Na velikom odmoru. Pitajte Juricu, ako ne vjerujete!
Jurica govori:
Jest. Pristali su. I mama i tata.
E, to podvornika die sa sjedala. Postaje mu pretijesno. Ne svia
mu se, to i uitelj za to daje svoje odobrenje. I upravitelj je
zadovoljan. Pie pun blok o svemu to je uo. Podvornika mui briga
za te djeake. Za Juricu naroito! Nije li to suvie lakoumno? Da su
Juriini roditelji pristali, on ne moe vjerovati. Kazali su moda, a
djeca to odmah uzela kao gotov gro. Ne, ne, pitat e on Juriinu
majku... Mora voditi brigu o tim vruim malim balavcima i sa svoje
strane... Svaka ast uitelju Matiu i upravitelju, ali, boji se
podvornik, da oni to odvie ruiasto vide. eljeznica je mala, ali je
ipak eljeznica! Patkovac nije daleko od grada, ali je ipak seloi
nepoznato ovoj djeci. To je ivot i borba, a smije li se tu djecu samo
tako pustiti onamo? Oni jesu hrabri i mudri, istina, ali su djeaci! Oni
bi s Juricom kao s ranjenikom preko Neretve! Oni bi kao djeca u
vlaku, koji se zabuio nou u snijeg! Milan zna tehniku od jahaa iz
nekakvog Teksasa! E, vrue glave, treba na njih netko ipak pripaziti!
Moralo bi se malko pacnuti po prstima ove ake, onako kao nekada u
koli. S ovakvim crnim mislima odlazi podvornik iz razreda.
Uhvati kvaku na vratima i upravo u taj as zvono oglasi svretak
kole.
VII
Ve je jutro dobrano poodmaklo, a podvornik jo slatko spava.
udi mu se ena. Obino se on die za ljetnog vremena u pet sati.
Kako to, da ga nije barem elja za cigaretom probudila?! ao joj je, no
ipak ga budi. Skoi on kao uplaen:

46

Koliko je sati?
Pola sedam.
Zato me nisi ranije probudila?
Nije mi srce dalo. A onda, zato? Kuda ti se uri? Nee valjda
na putovanje.
Danas u ranije u grad dostaviti upraviteljevu potu. Dodijala
mi vruina.
A to si tako dugo spavao? I to ba danas, kad ti se uri!
Uvijek je kod mene tako. Kad mi se uri, onda crkavam dugo,
a kad imam vremena, onda se rano diem kao coprnjak. No, jutros je
drugi razlog. Prolo je moje predavanje u Matievom razredu. Smirili
su mi se ivci, a poslije toga dobro se spava.
Jesi li zadovoljan svojim predavanjem?
Jesam. I uitelj Mati. Pa i aci.
Zadovoljna sam i ja!
I ti? Ne razumijem!
Sluala sam predavanje od poetka do kraja.
Gdje?
Pod prozorom u cvjetnjaku.
Valjalo je to sam bio par dana prije toga kod njih u razredu,
pa sam malo namirisao, kako je u njih. Upoznao sam situaciju. Mora
ovjek znati, kome e govoriti.
to ti ree uitelj Mati na kraju? To nisam ula.
Rekao mi je od rijei do rijei ovako: Tako ste dobro govorili,
da mi je ao, to vas nisam pozvao u razred onda, kad su aci o
ugljenu uili. No, dobro im je dolo i sada, jer ove posljednje dane
kole hou da ih zabavim i razonodim. Takav smo plan nainili za
posljednje dvije sedmice kole. Vi ste imali jednu toku u tom planu.
Izveli ste je vrlo dobro. Hvala vam. Djeca e o vama imati sada sasvim
drugo miljenje.
A to si ti rekao na to?
Rekao sam ovako: I ja u imati o vaim acima bolje
miljenje i elim im tako uenima, kulturnima i pretjeranima uspjeh
u grubom ivotu. alim Puretu, to je pobjegao ispred one
podsmjeljive publike. Ba mi je krivo, to mu donesoe pinat, to
jest iak. I jo je to uinio odrastao ovjek! O, sunce mu arko
ljubim,, zaista bi se toga trebao stidjeti! Pa zar nisu nai aci bili od
njega pametniji?... elim Milanu, da uspije sa svojom pustolovinom.
Njegova je opasnija od Puretine, jer idu izvan grada u selo. Pa vlakom!

47

Istina, malim vlakom, ali ipak, i to je eljeznica!

Radosna sam to je sve dobro prolo.
I lijepo je svrilo. Uitelj Mati mi pruio ruku i zahvalio, a
Jurica se digao od svog stola, pa je i on rekao nekoliko rijei.
to je rekao?
Zaboravo sam. Bolje rei, nisam uo, jer sam bio sav u nekoj
neprilici radi tih zahvala i pohvala.
teta! ovjeku se desi jedanput u ivotu ovako neto pa one
lijepe asove preuje.
A zar nisi ti ula, odande ispod prozora?
Nisam. Otila sam u stan, kad si ti svrio s govorom. Da me
opet ne zatee ravnatelj, kako plaem...
Plakala si, eno? Pa zato?
Tako. Od miline. Radi tebe. Volim te i drago mi je, kad te
vidim meu ljudima. I na drugom kakvom poslu, a ne samo s metlom
u ruci... Nisam smjela ostati pod prozorom dulje i zato, jer sam opet
stavila krumpir na tednjak, a ti se sjea to se dogodilo onog dana,
kad si ti u Matievom razredu sjedio u zadnjoj klupi.
Sjeam se. Nala si krumpir bez vode. Speen na dnu lonca.
I lonac upropaten. Jedva sam ga oistila i osposobila za
kuhanje...
Podvornik prekida enu. Krikom:
Sjeam se, to mi je Jurica kazao na kraju mog predavanja!
to?
Tono ovako: Ne udim se, da ste ili spaavati rudare u
zaruenom rovu, jer vi ste dobar ovjek. Pred nekoliko dana smo vas
upoznali, kad ste s nama razgovarali o Puretinom i Milanovom
pothvatu. Zabrinuti ste za nas... Ja sam to najvie osjetio. Bojite se,
kako u ja na put u Patkovac. uli smo vae zanimljivo predavanje.
Hvala vam na njemu, ali, uli smo i dobro srce. A na tom vam jo
vea hvala.
Podvornikova ena pregaom obrie suze:
Dobro, da nisam pod prozorom ostala. Na ovo bih se bila
rasplakala kao kia...
Lako, lako, jer vama enama nije teko zaplakati. Sa mnom je
drukije. Uznemirio sam se. Bojim se za djecu na izletu. Najvie za
Juricu.
Ne brini se toliko! Pa ne idu u Ameriku preko oceana! Kad ih
uitelj pusti i kad roditelji njihovi nemaju nita protiv toga, pa ak ni

48

Juriina majka i otac, onda se ne brini ni ti!

Eh! Roditeljima njihovim se i udim, sunce im arko ljubim!
Ne psuj! Ti nema svoje djece pa ne zna, kako je u
roditeljskom srcu. Njihov mali eli ii, drugovi su njegovi jaki i zdravi
pa e ga i nositi, bude li trebalo...
inilo se, podvornik se smirio, no to traje samo na as. Opet, za
koju minutu nestrpljiv je i urka enu, da mu brzo da doruak. Kao
da ide na daleki put. Na brzi vlak ili avion. Ona se udi njegovoj urbi
i nestrpljivosti. to se danas toliko boji vruine, kao da e u gradu
umrijeti od sunanice!
Podvornik je doruak napola pojeo. ena se njegova upravo
snebiva. Mu joj moe dobro pojesti. U njega je vuji apetit, pa to ovo
danas znai? O, to ga je udesilo predavanje u razredu! Trebao je
poslije njega zatraiti tri dana ce ce, da se odmori i oporavi...
Odlazi u grad i ne pozdravlja enu. To nije neobino, vea je
nesrea, to je odjurio bez torbe, u kojoj je dostavna knjiga sa
slubenim spisima. Ona mora trati za njim na ulicu s torbom.
Dostigne ga i opominje:
Budi sabran! Nemoj u tramvaju ostaviti torbu! A poslije otii
u park. U umicu.
Pa to u ondje?
Hladom proeci! Odmori ivce!
Nije loe, eno! Dobro savjetuje.
Idi u zvjerinjak! Obii ivotinje. Ti voli ivot u umi i na travi.
Doao je novi slon iz Indije, a nisi ga jo vidio.
Dobro, eno!! U zvjerinjak u!!!
Podvornik tako sretno klikne, da se skoro odao. Poljubi enu na
ulici kod rastanka, to inae ne ini. Njoj mila njenost mueva, ali je
ujedno zazebe oko srca. Zaista, odmor mu je potreban. O, to iz njega
uini Matiev razred!... Vikne za njim:
Poslije etnje e ogladnjeti. Skuhat u ti dobar, ruak!
Ne zna se, da li je to uo. Juri on na tramvaj, kao da ga vihor nosi.
uri li se podvornik ovako radi predaje spisa? Radi vruine? Ili
etnje po Maksimiru? uri li se on radi toga, da vidi novog slona iz
Indije u zvjerinjaku?
Bit e neto tako, jer ne uskae u tramvaj broj devet, kojim se
obino vozi, kad dostavlja slubene spise po gradu...
eka nestrpljivo upravo tramvaj broj dvanaest i u njega uskae.
Ide li na put brzim vlakom? Ili e pred nekoga na peron, jer ovaj

49

tramvaj vozi pokraj glavnog kolodvora! Ne, kod kolodvora on ne silazi.

ak se na njega i ne osvre, kao da prolazi pokraj turskog groblja...
Podvornikov pogled uperen je naprijed. Prema vozaru. I da smije, i
da moe, on bi od njega zahtijevao, da vozi najveom brzinom. Da ne
staje na stanicama sve do parka. No, kad ne moe, on lupka cipelama
o pod. To ga ne umiri pa se svaki as nadie i smeta ljudima oko
sebe. U nestrpljenju die se i poe dva koraka prema vozaru. Vraa
se nazad i sjeda na svoje mjesto, ali skoi kao da je uboden.
Zaposjednuto je njegovo sjedalo. Skoro se uvalio u neije krilo...
Neugodno mu je. Prihvati se za remen i potui se ljudima oko sebe:
Ovaj tramvaj danas presporo vozi!
ini mu se, to dalje, vozar sve sporije vozi i park, umjesto dase
pribliuje, zapravo se udaljuje. ini se podvorniku u urbi datramvaj i
ne vozi naprijed nego natrag. Da park sa zvjerinjakom bjei ispred
njih...
Zato se on toliko mui? Hrastovi u parku pruili su duboko u
zemlju svoje korijenje. U zvjerinjaku lav i lavica u kavezu spavaju.
Zmijurina udav ovila se oko drveta i probavlja pijetla, kojeg je pred
dva dana pojela. Krokodil je toliko prestravljen, to su ga u Maksimir
dovukli s rijeke Nila, da kao mrtav lei danima i noima i samo onim
kapcima katkad trepne. A novi slon iz Indije? To jenajsporija
ivotinja! Pa nee podvorniku pobjei. Polako, dakle, ovjee! Zaista,
ini se putnicima u tramvaju, da je on bolestan. U vruici. Ili da ima
rastrojene ivce. Saalno ga pogledavaju, a on je i dalje sav zbrkan i
smuen. Ne gleda ni u koga oko sebe. Opet odlazi naprijed. Pri tom
gurne jednu gospou, i stane na nogu nekom gospodinu. Ovi se ljute,
a on nita ne uje, nego se vraa k svom remenu i uhvati neiju
ruku. Oho! Pardon! Neka mu oproste!...
Napokon evo velikog parka sa zvjerinjakom! Podvornik iskoi iz
tramvaja tako buno, kao da e svima preko glave. Psuju ga putnici,
no on nita ne uje. Ima i samilosnih ljudi u tramvaju. Jedan mu
prua torbu:
Zaboravili ste ovo.
Hu! Poljubi podvornik arko sunce na svoj nain. Opsuje samog
sebe, zapali cigaretu, ne bi li se sabrao i smirio. Da ne pravi vie trku
i zbrku, jer bi ovakav nesabran mogao pasti pod auto.
Prije raznaanja spisa dolazi podvornik u park na etnju i odmor.
Na ce ce u trajanju dva, tri sata. Pui slatko i duboko, ali jo ne
ulazi u umu, ve nestrpljivo eka i etka na tramvajskoj stanici...

50

Dojuri tramvaj broj jedanaest. U njega uskoi i ne moe da se

naudi, kako putnici sporo izlaze. I ve su svi izali, a tramvaj dalje
ne produuje. Vozar sjedi za upravljaem, eka se, uzdie i gleda za
sretnim etaima, koji ulaze u umu. Dojadila mu vonja ovom
prugom. Dvadeset puta mora proi pokraj ume s gustim hladom. U
ovoj vruini, on bi najradije kolima skrenuo u umu, kad bi se to
moglo izvesti. Vozar se ogleda po kolima, a podvornik ga probode
stranim pogledom i nijemim krikom: Vozi! U lov! U potjeru!
Tramvaj krene. Podvornik se ne vozi do posljednje stanice. Iskoi iz
kola na pretposljednjoj i sakrije se iza tramvajske ekaonice. Iza
drvenog zida zuri prema naselju. Dobre su mu oi. Vidi skupinu
djeaka. Slau se u red i odlaze glavnom ulicom na eljezniku
stanicu malog uskotranog vlaka...On ne smije za njima otvorenom
cestom, ve se uputi plonikom preko vrtova do velikih zgrada
gospodarskog fakulteta. Odavde uri putem preko itnih polja
fakultetskog imanja. Tu je uz put stazica, koja vodi kroz ito.
Prepelice prelijetaju. eve pjevaju visoko pod plavim nebom. Jeam je
poeo utjeti. Crveni mak cvate u itu... Toliko je ljepote oko njega!
On, kao bivi seljak, sve ovo voli, ali sada ne moe da uiva, jer mu se
uri dalje. Prema eljeznikoj stanici... Putuje tako drugom
sporednom ulicom, kojom idu djeaci i toliko je nespretan i nepaljiv,
da su ga skoro primijetili, a to se ne smije dogoditi! On ih mora danas
na njihovom putu slijediti do Patkovca, ali neopaen!
Sakrije se za kuu i eka. Dokle? Sve dotle, dok vie ne uje
njiihov ivi razgovor. A i ne treba se previe uriti, jer mu sat na ruci
pokazuje pola osam. O, dosta je vremena! Vlak polazi u osam i
dvadeset minuta, a stanicu ve vidi. Na dohvat mu je ruke.
Podvornik neopaen stie do eljeznike stanice. Ne ide na peron.
Na njemu su aci, koji idu samostalno na izlet. Sakrije se on iza zida.
Odatle ih moe promatrati... A kada e kartu kupiti? Smisli sve u
tanine. Skoit e po kartu, kad djeaci budu ulazili u vagon... A
dotle? Zabavit e se iza zida promatranjem izletnika...
Djeaci se dobro dre. Trkaraju po peronu, a to mogu slobodno,
jer je samo jedna kompozicija vlaka, a te sada i nema! Prazan je mali
kolodvor. Same tranice i nita vie...
Svaki as se djeaci kupe oko Milana. On im stalno neto govori.
Nije rumen kao prije. Crven je u licu. Planut e. Izgorjet e mu plave
oi! Milan hoda. Mae rukama. Dokazuje neto drugovima. Odbija.
Ne slae se. Obim rukama mae i uvjerava ih. Mrti se. Smije.
Zapovijeda. Zove one, koji su predaleko otili. Kupi ih neprestano kao

51

kvoka pilie. To nije lako, jer djeaci lie na male paie koiji plivaju
vodom, a Milan na kvoku, kad prestraena tri obalom uz njih...
Teke brige Milana raspinju, jer tu je voda na stanici. Nestrpljivi
izletnici pili bi neprekidno vodu. Kad su edni i kad nisu! Tu je
staniki zahod. Upravo je nezgodno kako ga djeaci stalno posjeuju.
Pa onda ta strast za tranicama! Zato neprestano po njima
hodaju?! Sve to mui Milana, jer on je u svojoj glavi drukije izlet
zamiljao. Ovako: oni e dva i dva pred stanicom ekati i nikuda se
nee ni maknuti, a on e se slobodno kretati ispred stanice. Otii e
na blagajnu po karte. Putat e drugove po vodu i na zahod jednog po
jednog, kao u koli iz razreda... Ovako, on e se do odlaska u
Patkovac satrti. Vidi podvornik, Milan ve zdvaja, ali klonuo nije.
Izdrat e voa. irokih je lea, mogu ona mnogo podnijeti...
Podvornik bi mu od srca rado pomogao, ali ne moe. Za njega ne
smiju saznati. Tajno e ih pratiti. Ne moe on ovu djecu pustiti u ivot
samu! Muio se i muio nekoliko dana, dok se nije konano odluio: s
njima u Patkovac na pustolovni pothvat, ali neopaen, skriven, kao
sjena. Dobra sjena. I dobra dua, da im priskoi u pomo, ako
zatreba... Samo, hoe li mu uspjeti ostati neopaen? Nada se, da
hoe. Djeaci su vrui i uzavreli na izletu pa takvi nita i ne vide i
nikog ne poznaju... Podvornik malo hrabrije izviri, da vidi, ta je s
Juricom. Ha, eno ga, sjedi na klupi u hladu i nije sam. Stalno su
najmanje dvojica drugova uz njega. Nude ga neprekidno vodom.
Kolaima. On odbija, zahvaljuje, ma ne treba mu, jer mu mama
natrpala kao i njima prepun torbak jela, svakakvih slatkarija i
kerefeka!... I, premda on neprestano odbija, oni ga opet nude i pitaju,
mora li na zahod. Oni e ga otpratiti... Jurici drugovi ve dodijali, a
podvornika neto zgrabilo za srce. Da mu je ena ovdje iza zida,
rasplakala bi se...
A to vidi iza klupe prislonjeno uza zid? Stolac za leanje! vrsto je
povezan. Pripremljen za Juricu, da mu se u nevolji nae, ako ga bude
trebalo prenositi...
Podvornik vidi i to, da su djeaci sjajno pripremljeni za svoj
pustolovni izlet. Nisu poli na put kao grlom u jagode. Imaju plan i
svaku potrebnu sitnicu na sebi. I u depovima. A torbaci su zaista
nabrekli. Majke su pretrpale svoje djeake mesom, jajima i kolaima.
Napunile im boce ajem i slatkim vonim sokom... Ako je pri tom suza
koja kanula na bocu, nikakvo udo, jer strepe majke za svoje djeake.
Samo suza ne pokazuju...
Podvornik i previe izviruje. On je znanac ovih djeaka. Njihov

52

predava. I prijatelj. Najradije bi im priao, ali ne smije. Zaboravlja se

pa previe izviruje, da vidi svoje prijatelje, sve dotle, dok ne kriknu
Miko. Ovaj djeak pogleda na njegovo skriveno mjesto. Jao! Opaen
je! O, majko zemljo, rasklopi se, da propadnem na dno tvoje! Tako
poeli podvornik i odskoi u posljedni as nekoliko metara dalje u
visoki dra. U iak. Tu legne na zemlju i samo glavu malo digne, da
vidi, to e dalje biti... Miko ide na prstima prema zidu. Za njim
ostali. Miko se okree kao lovac... Kao istraiva ili detektiv u
kriminalnom filmu. Njegovo dranje uzeli i drugi. Tako dolaze do zida
i stali razoarani. Nema ga. Ogledavaju se. Vie s klupe Jurica:
to traite?
Oni mu odavde od zida ne odgovaraju, ve mu namiguju, neka
uti. Stavljaju prst na usta. Svi! I voa Milan!... Kako bi bilo,
razmilja podvornik, da skoi. Da se pokae i prijavi. Vratit e se u
grad, a da im nije nita pokvario. Da se sam prijavi, bilo bi asnije.
Inae, djeaci e ga pronai u pinatu. To jest u iku... Njega, svog
predavaa ... I poe se on pomalo podizati, ali prekasno! Miko krikne
kao da puka pue:
Evo ga!
Skoi u dra lijevo do podvornika. Baci se djeak na zemlju i hvata
kapom. Zaas se digne, da pokae drugovima. Svi kliku:
Je! Je! Jurice pogledaj ! Miko je ulovio jea!
Odlaze svi sa ivotinjicom do klupe Jurici. Podvornik sretan,
poljubi arko sunce, kako samo on to znade i smije se sam sebi. O,
kako se nepotrebno straio! Pa skoro se izdao. Ili bolje rei, skoro je
nagazio na svog jea!... Dok su djeaci razgledavali ivotinju, koja se u
klupko savila, podvornik se oprezno digne i otri natrag do zida...
Odatle poslije minule opasnosti hrabrije izviruje. Sav se pretvori u
uho. Htio bi uti, to e djeaci s jeem. I dobro djeca govore. Jedni
predlau, da ga lovac Miko pusti u travu, gdje ga je i naao. Tu je
njegova kua. Tu mu je najmilije. Lovac ne pristaje. On ga je naao i
ulovio pa ga eli kui odnijeti. Nastala vika. Iziao ef stanice, da vidi,
to se to dogaa. Kad Milan vidje, da je vrag ve uzeo alu, presudi
ovako:
Miko voli ivotinje. Kod svoje kue ima psa, maku, golube,
grlicu i kanarinca. Jo mu manjka samo je.
Miko e nato:
Hvatat e mieve i ohare. Kupit u mu zdjelicu, iz koje e
mlijeko piti.

53

Milan pita drugove:

Jeste li uli? Jea emo ili pustiti u dra, ih ga dati Miku, da
ga mesom hrani i mlijekom napaja!
Dat emo ga Miku! poklanjaju djeaci, kao da su ga oni
ulovili. Samo je pitanje, kuda e s njim. Miko ve ispranjuje jednu
od svojih torbi:
Ovako u ga nositi kui.
A dotle?
uvat u ti ga ja! oglasi se Jurica. Imat u neto ivo
uza se, kad ostanem sam...
Ne! Ti nee nikad ostati sam! Bit emo uza te za vrijeme
cijelog izleta! vikne Milan.
- Ipak, ako se sluajno dogodi! nasmijei se Jurica.
U redu. Miko preda Jurici u vreici jea. eljko predlae:
A da potraimo njegovu jeicu?
Uh, sunce ti arko ljubim! opsuje podvornik. Sad e me
pronai! Odskoi i baci se u pinat. To jest u iak. Tabanjaju
djeaci prema njemu... Uh, sunce ti... Ne dospije podvornik opet
poljubiti sunce. Die se kao uboden i bjei etveronoke kroz dra, da
se sakrije za posebnu zgradicu zahoda...
Trae djeaci po drau. Love jeicu. Doli oni na mjesto, gdje je
podvornik leao. Eto, bili bi ga otkrili. Eh, kakvog li i kolikog jea,
jeine i jeurine, kad bi se on digao iz pinata! A ve je i slian jeu.
Bodljikav je. Pokupilo mu odijelo iak. isti se ovdje skriven. Skida
ike s odijela iza ove zgradice, sreom sagraene dalje od stanice.
Privremena kuica! To je novi kolodvor, nema jo kanalizacije,
podvorniku nije najugodnije tu, ali to moe! Pretrpjet e i to. Ne
smiju ga djeaci pronai! Ne smije im pokvariti veselje!... Trae djeca
jeicu. ale se:
Otila nekuda na brbljanje!
Moda na put vlakom. Je njezin doao na stanicu i krenuo
na peron, da doeka vlak, u kojem e se ena vratiti.
Smiju se djeaci. Razdragani su. Milan je zadovoljan. Izletnici se
bave prirodom pa ne misle na vodu, premda sunce sve jae grije. Ne
idu vie na zahod, premda im je tu pod nosom. Kad se ovjek neim
lijepim zanima, ne misli na glupost... Milan potie, da se razgovor
nastavi:
Kako to, da je na Miko jedini opazio tog jea?
Voli ivotinje.

54

I jo neto! On vidi ono to eli!

I ja vidim ono to elim! vikne eljko-. Eno vlaka!
Vraa se iz Patkovca.
Evo vlaka! Vlak! Vlak! Na vlak! Brzi, simplon, pacifik! tako se
uz vika li djeaci i staju u red, uz prvu prugu...
Milan je opet zadovoljan, on pokae na klupu. Jurica sjedi sam.
Kakva tuga u njegovim oima! Oh! Svi se lecnu i potre po njega...
Podvornik opet dobro vidi, jer je dotrao iza zida stanine zgrade.
Ljubi on djeci arko sunce. Divi im se. Grabi ga sve to za srce i da je
ensko, plakao bi. Vidi lijepo, evo tu na primjeru, kako u ovjeku
kuca srce. A koliko i koliko puta je on ve u svom ivotu pomislio, da
je ovjek izgubio i srce i duu!...
Svi djeaci stoje u redu. U vlak bi nagrnuli, da se voze, da uivaju,
ali onda vide nemonog druga Juricu i javi se dobro srce pa svi tre
bolesnom drugu. I podvornik je siguran u to: Kad bi sada ovu djecu
netko zapitao, hoe li u vlak ili e ostati uz Juricu, ako on ne moe na
put, svi e ostati uz Juricu. Tako radi ljudsko srce!
Gleda podvornik iza zida, ulazi devet dobrih djeaka u jedan
vagon. Milan se ponaa kao pravi voa. Kapetan na brodu. Pita:
Jeste li svi uli?
Jesmo!
Putovat e nas desetoro! klikne iz vagona Miko.
Da! Je je deseti! prihvate svi i zovu Milana u vagon. On ne
ulazi. Pokazuje na klupu.
Hu! Zaboravili su vezani naslonja, spremljen za Juricu. Milan ga
donese i popne se u vagon.
Podvornik dalje vie nita ne uje, a eljan je svake njihove rijei. I
tuan je. ini mu se, spada on meu njih, a oni kao da pobjegoe u
vlak, do kojeg njemu nee biti lako doprijeti, jer mora ostati
neopaen... Izviruje. Proraunava. Djeaci su uli upravo u onaj
vagon, koji stoji pred blagajnom. Podvornik ne moe neopaen unii.
Ne preostaje mu drugo, nego zaobii staninu zgradu pa trkom u
zadnji vagon... Kartu e kupiti u vlaku. I globu e platiti. Nema on
novaca za rasipanje, ali sunce im arko, djeaci ovi njegova su briga.
Mora on s njima na put, a za sve to globa je sitnica!...
I uspije mu neopaeno ui u posljednji vagon... Sjedne uz prozor
na kraju vagona. Nije dugo ekao. Vlak zafuka i krene u Patkovac...

55

VIII
Vozi sporo. Podvornik zapalio cigaretu pa kroz prozor promatra
vonjake, vinograde, njive i livade. Zanima se kao svaki seljak, koji
putuje kroz druga sela ti preko tuih oranica.
Dolazi kondukter: Molim voznu kartu!
Nemam je, na alost. U posljednji as sam stigao i uskoio u
vlak. Izdajte mi vi kartu.
Kondukter to ne ini odmah. Mala je ovo eljeznica, putnici imaju
dovoljno vremena, da uzmu karte i ovakav sluaj desi mu se jednom
godinje. No, pa nee propasti drava radi ovog jednog jedinog
sluaja. Neobino je u ovom malom vlaku globu utjerivati. Kad bi je
pisao, kako je slabo pismen, mogla bi njegova pisanija potrajati do
Patkovca, a to je kraj puta!
Tako u sebi opravdava eljezniar svoju odluku i odlazi. Kad se
vraao iz prvog vagona, primijeti, da se putnik bez karte, premjeta
naprijed. Ima, dodue, mjesta obilno, ali ipak je udno. Odrastao
ovjek, ozbiljan po izgledu, pa se neprestano pomie. Za par minuta
nalazi ga u srednjem vagonu. udni ljudi! Ulaze u vlak bez karte i
onda se jo etuckaju po svim vagonima i mijenjaju mjesta kao
izbirljiva djeca. Trebalo je ipak od njega naplatiti novac, pa, kad plati,
onda neka uiva i neka se seljaka. Uinit e kondukter neto. Ode
naprijed u prvi vagon.
Podvorniku se ini, kondukter ga promatra. Nije njemu lako u tom
vlaku. Samo su tri vagona! Djeaci nisu daleko. to bi bilo, da se oni
zaele malo po vagonima proetati pa da ga nau kako ih prati? Da li
bi se on mogao ovako nekako izlagati kao to je uinio kondukteru?
Ni govora! Tko e s Matievim acima na kraj? Tko da ih nadmudri?
Pa kad bi se svi skupili ovamo, u ovaj vagon, opkolili ga i stali
presluavati! Oh, gore bi to bilo nego pred sucem istraiteljem! Tko ih
pozna, nee se s njima uputati ni u kakve ale i podvale!... Za ovaj
svoj put trebalo je da se maskira. Tue odijelo da je obukao. Nalijepiti
je mogao umjetne brkove i bradu. Trebao je crne naoari staviti na
nos. tap uzeti u ruke. Zgrbiti se, izmijeniti glas i ui takav u njihov
vagon pa da uivaju. On bi sjeo na propuh. Djeaci bi jedan prozor
zatvorili. On bi ispustio tap. Djeaci bi ga podigli, jer tako trai
njihov notes, u kojeg upisuju dobra djela. Podvornik bi uivao.
Djeaci ga ne bi prepoznali! Na taj nain bio bi u njihovu drutvu.
Ovako nemaskiranom, ne preostaje mu drugo, nego da natue eir

56

duboko na oi. Da digne ovratnik od kaputa, jake poznate ake da

turi duboko u dep... Moe li se ovako udesiti u ovoj vruini? Takav bi
tek upao u oi i bio privlaiv za djeake kao sumnjivac iz kriminalnog
filma... Mogao bi se podvornik, sakriti i tako, da je glavu svu obavio u
runik, kao da je bolesnik, koji ima trganje u kostima glave. I bolove
u zubima. Ne, to ne bi valjalo! Djeaci bi mu priskoili u pomo.
Tjeili bi ga i lijeili, jer oni su notesari. Dobroinitelji starcima,
bijednicima i bolesnima...
Nita podvorniku ne preostaje, nego da se skriva. Da iskae.
Uskae. Da ui u kutu. U pinatu. To jest, u iku. Da bjei. Da ide
natrake i tako: tijelom ravno, a glavom u stranu!... O, sunce ti arko
ljubim, psuje on sam sebe, ba sam sebi muku natovario na lea. Pa
jo u ovom malom vlaku! Tu mi je jo tee! Svaki as moe dotrati
koji djeak i otkriti me...
Vlak staje na prvoj stanici. Podvornik zirne kroz prozor. Tako ve
umije udeavati vrat, glavu i oi, da sve uje i vidi, a njega nitko! Vlak
stoji na stanici, a djeaci u prvom vagonu svi na prozorima. I Jurica.
Pa i voa Milan. Na travnjaku uz stanicu igraju neki djeaci nogomet.
Izletnici zanijemili. I ovdje vlada zarazna bolest nogometitis. Igrai su
znojni i prani. Viu. Psuju. Deru se. Udaraju u loptu. Driblaju.
Navaljuju. Brane. Ali nespretno. Nevjeto. Djeaci iz velikog grada su
majstori. Oni bi im znali dati upute. One temeljne. Milan krgue
zubima od muke, kad vidi, kako ne igraju po pravilima. To nisu fer
igrai. elja mu je iskoiti iz vlaka, da pokae. Da ih poui... No, to
bi se tada dogodilo? Svi bi drugovi izali iz vagona za njim i ispala bi
lijepa stvar! U Patkovac na pustolovni izlet otputovao bi samo je!...
Sva je srea, to ovaj mali vlak ne stoji dugo. Odveze on ubrzo
djeake od nogometa i njihov izlet je spaen...
Milana vidi podvornik lijevim okom. Stoji voa sam na prozoru,
izgubio je rumenilo lica. I sjaj u oima. Mrk je, kao da su mu sve lae
potonule. Pozna podvornik Milana. Takav je taj djeak, kad sebe
uhvati u zlu. Eto, on bi kadar bio radi nogometa izai iz vlaka i
upropastiti izlet! On, koji je to zamislio i sve organizirao...
Podvornik se uvue u vagon, kao pu u svoju kuu, jer Milan
gleda prema njemu. Ne u njega, nego u nogometnu igru, koja ostaje
iza njih...
Vlak ulazi u lijep kraj. Brda s jedne i s druge strane pruge. Na
njima vinogradi. Njive. I ume. Ispod brda livade, a kroz njih tee
potok s mnogo malih vodenica. Neke melju, a neke su naputene.
Stare. U propadanju...

57

Kondukter ulazi u vagon pa e podvorniku:

Rijeio sam vae pitanje.
Kako?
Primaju vas aci iz prvog vagona na svoj slubeni spisak.
Ne pristajem na to!
Nikad dosad nisam imao kontrolora na ovom malom vlaku,
ali upravo bi on danas mogao uskoiti na drugoj stanici. Ovako je to
uvijek. Ako je sve u najboljem redu, kontrola ne dolazi. Ako imade
sluaj, kao to ste vi, evo ga! Kao da iznikne iz zemlje!
Radije vam plaam kartu i globu.
Kasno je, prijatelju. Djeaci su vas upisali kao jednog oca u
pratnji. Ionako ih je samo devetoro, a platili su povlatenu vonju za
desetoricu, kako eljezniki propisi trae. Poruuje vam, da doete k
njima u prvi vagon.
-Ne idem djeci. Imam dosta njihove galame i kod kue.
Dobri su i prijatni veli kondukter zadovoljan sam s
njima. Paze na istou u vagonu. uvaju prozore. Sluaju svoga vou
kao uitelja. A taj voa, djeak, upozorava svoje drugove na prirodne
ljepote, kroz koje vlak prolazi, no oni nekako kao da nemaju za to
smisla.
Pa to rade?
Okupili se oko djeaka u protezi. Dvore ga. Nude jelom. I
slatkiima... Ispituju ga, da li mu je lijepo putovati. Je li poalio, to
je s njima krenuo na tajizlet? Ma, upravo svojom panjom dosauju.
Gnjave ga. ini se, kao da su radi njega ili u Patkovac. A onaj vagon
kao da je bolesniki, a djeaci bolniari, to prate bolesnike na
oporavak.
Prema tome, divni djeaci!
Jesu. Upravo neobini! I to im sve ne padne na pamet! Nije
im dosta, to dvore bolesnog druga, nego ga i vodaju ispod ruke po
vagonu. Vre vjebe u kretanju, a on eli sam koracati. Isputaju ga
oni. Tako mali vjeba po vagonu i sretan je. Hvata se za klupe. Sam
se kree sredinom vagona, a drugovi mu pljeu. Tako, vele oni, ne
moe u koli. Ni kod kue. Ovdje je oivio. Vjeba se u hodanju bez
straha. I ide mu. Ide tako brzo, kako bi drugomu u bolnici trebalo
mjesec dana vremena! Jaa ga to, to je na putu samostalan. Bez
majke i oca napreduje naglo.
Podvornik e veselo:
A voa, kaete, upozorava svoje izletnike na ljepote prirode?

58

Da!
A oni, velite, ni da bi se ogledali, ve se samo s Juricom
bave...
S kim se bave? iznenaeno e kondukter.
S djeakom u protezi...
Priinilo mi se, da ste kazali ime bolesnog djeaka...

Ta, to ne govorite! spaava se podvornik iz neprilike.

To ui trpe od buke kotaa, koji udaraju tra tata, tra tata, tra
tata.
Pravo ste rekli. Pune meni kotai vlaka ui ve dvadeset
godina. Dodijalo mi ve ovo tratatanje!
Inae, u ovom malom vlaku nije vam teka sluba.
Da. Ovdje ivim kao u penziji... Evo, uskoro emo na drugu
stanicu! Idem naprijed, da vidim to rade djeaci. Zanimljivi su.
Sjedio bih neprekidno uz njih i promatrao, kako ive.
A kako njihov je? upita podvornik i ugrize se za jezik.
Kondukter je poao, ali opet stao. U udu promatra podvornika:
Kako vi znadete za jea?
Pruio ga jedan djeak na prvoj stanici kroz prozor. Pokazivao
ga djeci, koja na stanici udarahu po lopti...
Tako se podvornik spasio. Opsuje u sebi arko sunce i pomisli:
Kad se ovjek u la uvali, sav se ukalja u lukavstvima i smicalicama...
Vidim, zanimaju vas djeaci, pa poite sa mnom, da ih vidite.
Ionako ste na njihovom spisku kao otac jednog odi njih. U pratnji na
izletu.
Pa mogu i takav ostati u drugom vagonu.
Moete, ali od jednog vas neu moi spasiti.
Od ega?
Ako Muhamed nee brdu, brdo e Muhamedu. Ne doete li vi
k njima, doi e oni vidjeti i upoznati vas.
Zato da ne ostanem nepoznat?
Zar ne znate djecu? Zanimaju se za putnika, koji je uskoio u
posljednji vagon u zadnji as. Htjeli bi vidjeti tobonjeg oca, koji je na
njihovom spisku... I moralo bi biti upisano vae ime i prezime... Evo
druga stanica je tu pa ako koji skoi do vas, ne krivite mene. Htjeli su
oni k vama ve za vrijeme vonje, no ja sam to zabranio. Da koji ne
padne pod vagone! Dopustio sam im na stanici. Kad vlak miruje.
Lokomotiva fune. Usporava vonju. Kondukter izae. Podvornik
pograbi torbu sa spisima, zae u hodnik i iskoi iz vlaka na suprotnu

59

stranu' od stanice pa potri kraj potoka, u grmlje, gdje se sakrije.

ui on iza jednog grma i gleda, kako lijepi mali vlak odlazi
prugom u zavoju prema Patkovcu... Lijepo je podvorniku u zaklonu.
Sve je oko njega zeleno, svjee, a potoi brzo tee od vodenice do
vodenice. Kakva su to njega snatrenja zahvatila?! Zar je on doao u
hlad pod grmlje, da u potoku peca ribe? Da uiva u prirodnim
ljepotama? Ili on prati pustolovne djeake na opasni izlet?... Vlak e
za nekoliko minuta stii u Patkovac. Kako e Jurica sii s vlaka?
Kamo e djeca s kolodvora? Zar e im se zamesti trag?! to da uini
podvornik? Da tri za vlakom? A djeica da ga opaze, pa sa prozora
promatraju pripisanog svog odraslog, svog pratioca, kako klaftri
svojim krakatim nogama za vlakom. Zna on djeake velikog grada.
Sportae. Vikali bi oni njemu s prozora: Naprijed! Tjeraj! Ne daj se!
Muka hvata podvornika. Cesta nije daleko. Tik uz prugu. Eno
seljakih kola. Potri on za njima i vikne:
Stanite, prijatelju!
Seljak zaustavi konje. Moli podvornik, da ga poveze do Patkovca.
Primi ga ovaj u kola i vidi, da se on po seljaki u kola sigurnim
kretnjama penje. I rado ga smjeta uza se pa potjera konje... Pita ga
podvornik:
Da li bi mogli stii do Patkovca prije vlaka?
Bi, kad bi se moralo.
Ja treba da stignem onamo prije vlaka.
Pa potjerat u konje.
Dat u vam za litru vina.
Seljak pucne biem i vikne na konje, a ovi znadu to njihov gazda
eli. U propanj pojure. Treskaju tokovi kao da e se raspasti.
Kamenje frca na sve strane. Praina u oblacima ostaje za njima.
Remenje na konjima napeto, i da pukne kojom nesreom, konji bi
odletjeli na oblake kao oni vileni u staroj prii...
Konji dostignu vlak. I prestignu. Podvornik se nada, da ga
Milanovci nisu primijetili. Oni nisu promatrali prirodne ljepote, ve
utrku izmeu vlaka i zapjenjenih konja. Gledali su u njih, a ne u
njega. A da su ga i vidjeli, ne bi ga prepoznali. Digao je ovratnik od
kaputa, natukao je eir preko oiju i uiju, a sav je bio zapraen, pa
odakle i po emu, da oni pomisle, kako se to utrkuje s vlakom njihov
podvornik! A kondukter? A to da jo i na njega misli!...
Kola su u Patkovcu. Podvornik daje seljaku stotinu dinara:
Uzmite za vino i hvala na pomoi.

60

S ceste potri prema stanici i sakrije se iza stanine kuice, da

tako doeka vlak.
Strojovoa u maloj lokomotivi kao da zna to podvornik eli.
Zaustavi vlak tako, da mu Milanovci ispadnu iz prvog vagona upravo
pred oi... Uiva podvornik. Prestigao je vlak i sada gleda lagano,
kako djeica izlaze iz vagona. Kao da sjedi u kinu i promatra film.
Iskau djeaci iz vagona veselo. Ne odlaze, ekaju izlazak Juriin.
On sam stupa do stepenica u eljkovoj pratnji. Hvata se za eljezne
ipke i silazi niz prvu, drugu i treu stepenicu. Tu stane:
Dalje ne mogu! Skoiti se ne usuujem.
Moi e i to uskoro! tjee ga drugovi. eljko skoi iz
vagona i podmetne mu svoja iroka lea. Jurica se uhvati za njega i
im osjeti zemlju, pusti se i ne eli da ga nosaju, dok god ne bude
prijeka potreba.
Milan izlazi s naslonjaem. Iza njega Miko i je u torbi, a onda
kondukter.
Jo vam manjka pripisani otac! kae on djeacima.
Nismo ga ni vidjeli!
Mora da je na drugoj stanici siao na suprotnu stranu. Ili je
radije u zemlju propao! Nikako nije htio u va vagon.
Smijeno! udno! govore aci, a podvornik iza stanice sve
uje i sve vidi. Zaista je smijeno, ali i dirljivo. On se smije, a kroz
smijeh mu se prikradaju suze. Zadovoljan je, to je dotle sve sretno
prolo. I sretan, to je Jurica prekoraio tri stepenice na vagonu sam!
Da to uitelj vidi! Da to vidi djeakova majka! Ne bi vjerovala oima!
Kondukter pita Milanovce:
Kojim vlakom se vraate kui?
Prvim. Onim u tri sata.
Onda, ivjeli! Popodne nisam u slubi.
Djeaci se oprataju: teta!' Hvala vam!
Slau se u red. Milan pokazuje mlin na potoku. To je neto
najljepe ovdje u prirodi. Na cilju su putovanja. Kod mlina e se
utaboriti i uivati do tri sata.
No djeca kao djeca. Prije mlina zanimaju se, imade li eljeznika
stanica dobre pitke vode? Gdje je zahod? Milan ih puta, da potrae..
Podvornik je zaprepaten. Otkrit e ga. U posljednji as skine kaput i
omota njime glavu pa bjei stazicom kroz krumpir i djetelinu malo
ulijevo. Prema potoku. Izgleda, kao da su ga napale pele... Zabasao
je u potok. Sreom nije predubok... Prelazi preko njega u cipelama. U

61

hlaama. Ne mari! Glavno je, spasiti se jo sada i potraiti siguran

zaklon, odakle e promatrati svoje djeake kao predstavu u kazalitu.
Sada tek nastaju za njega potekoe. Smije li uati za grmom?
Ne! Djeica e svaki grm obii... Smije li se na drvo popeti? Ne smije!
Oni e svako drvo pretraiti... Moe li u kakvu jamu? U spilju? Ni
govora! Upravo u njih e se oni najradije zavlaiti. Pozna on djeake.
Zar je badava kolski podvornik?! Kuda e dakle? teta bi bila, sada
se dati djeacima uloviti, kad je ve do cilja sve sretno prebrodio!...
Javi se u njemu sretna misao: najbolje je lei u polje krumpira pa
odatle djeake motriti. On nee tete krumpiru nainiti, a djeaci
njivom ne smiju trati. Zna se, to je poljska teta ito e njima Milan
strogo zabraniti... Zlo je samo u tom, to e mu biti vrue, ali nema
druge! Trpi do kraja, sunce ti arko ljubim, kadsi zapoeo i dovde
dotjerao! Podvornik je seljak. On lako nae krumpirik na brdacu
iznad mlina. Nae u njemu najbolje mjesto, odakle e sve vidjeti.
Naupa trave i naini leaj. Legne i pogleda na sat. Bit e uskoro
devet i po... Djeaka jo nema. On moe i cigaretu popuiti. Poslije ne
zna, hoe li smjeti zapaljivati. Da ga dim ne oda...
IX
Milanu je jedva uspjelo skupiti svoje ratrkano drutvo. Samo je
malo manjkalo, to nije zamolio efa za pomo, da istjera njegove
drugove sa stanice. Smeta Milana to, to njegove drugove u ovoj
prirodnoj ljepoti zanimaju samo njihove potrebe, pa, kad su prolazili
putem prema vodenici, on ih upozorava:
Pogledajte penicu! Zar nije lijepa? Upravo cvate. U itu ima
plavih razliaka. I male crvene ake-bake puze po klasju.
Djeaci se i ne osvru na itno polje. Brajer brunda:
Ne gnjavi nas, Milane!
Oho! Milan se uznemiri. Zar, se ve crv uvlai u njihovo stablo
sloge? Treba ga ubiti:
Brajeru, jesi li promislio, prije nego to si to kazao?
Brajer se ispriava:
Milane, ti zna da sam ja za disciplinu. To sam ti na asnu
svoju rije obeao.
Pa zato onda ovako govori?
Prirodna ljepota, pa stalno prirodna ljepota! Pusti ti to! Neka
svatko gleda ono, to ga zanima. Ne dodijavaj drugovima s tim!

62

Dosadno im je sluati jedno te isto. ini im se, da su u koli a ne na

izletu?
Na izletu smo, ali ovo je cilj. Mlin! Do njega smo putovali, i
kad ga vidimo, to jo ima dalje? Bit e vam dosadno, pa ete divljati,
a hoemo li onda izdrati do tri sata?
Skratio si boravak bez dogovora s nama. Reeno je, da emo
se vratiti u pet sati.
Ne govori tono. Dogovorili smo se, da ja mogu skratiti
boravak na izletu, ako primijetim, da se ne ponaate kako treba.
Pa to ne valja, Milane? Jedino to to deke ne zanima ito i u
njemu razliak. Bit e ve neto, to e njih vie zanimati. Pronai e
oni sami. Nemoj nas poduavati! Zar smo zato ili na izlet bez uitelja
i bez roditelja?!...
Svi djeaci odobravaju Brajeru i tako stiu do cilja u prepirci s
voom, ali, kad stadoe na zelenu tratinu ispred mlina, vikne Brajer:
E, stoj narode i ne razilazi se! Ja ne pristajem na to! Treba
sluati Milana u vanim asovima.
Milan uspije sve urediti po zamiljenom planu. Na travnatom
brdacu iznad mlina ostavit e svoje torbe. Tu e se leati. Odmarati.
I jesti. Poslije jela ne ostavljaju ovdje odbaene papire. ak ni kotice
od treanja! Ostatke od jela u svoje papire, pa spremiti u torbake!
Nema nita runije nego oneistiti prirodu, travu i cvijee masnim
papirima, kostima i lupinom od jaja.
Milan govori brzo i upuuje, ali previe toga drobi, a njih ve lea
svrbe, kako bi ih podmetnuli pod vodeni slap mlina... Ipak, savlauju
se, jer tu je cilj, i ako oni ve sada pokau neposlunost, Milan bi
mogao svata da uini. Stisnuli su zube, stoje dva i dva na zelenoj
travi i promatraju svoga vou, kako pregovara s mlinarom. Vraa se
Milan i javlja:
Smijemo se kupati. Moete razgledati mlin iznutra. Igrati se
moemo na ovoj tratini. Za nas devetoricu mjesta je dosta. Pazite da
se ne zatravate u ito, djetelinu! uvajte seljakovu muku! Na tratini
smo slobodni!... Dobru zabavu vam elim!
Dokle, Milane?
Dok vas ne pozovem na okup. Ne bojte se, nee to biti tako
brzo!... Uivajte! Drugo nemamo nita. Ovo je na cilj! Jeste li
zadovoljni?
Jesmo! Lijepo je ovdje!
Potrali su svi na brdace, da istovare stvari. Neki bacaju u neredu

63

svoj torbak na jedno mjesto, kaput na drugo, a sandale na tree. Bit

e muke, dok to sve pokupe na odlasku kui. Stanko ne radi tako. On
stavlja torbu na travu. Kaput savije oko nje, a cipele stavi ispod toga.
Sve je u jednom malom krugu. Takav je on. Onakvi su drugi djeaci.
Pa ni svi prsti na ruci nisu jednaki!... Vidi se to i u ovom. Od devet
djeaka gotovo svaki radi neto drugo. Jedan se svlai za kupanje.
Drugi pretrauje grmlje. Trei se uvlai u kamene rupe. etvrti ulazi u
mlin, da vidi, kako se kukuruz melje. Peti se penje na stablo pitomog
kestena. esti capa bosim nogama po plitkom potoiu. Sedmi
pretrauje okolicu. Osmi, to je Jurica, on sjedi na travi i nije mu
ugodno. Suvie mu je ukoena proteza. Milan je srcem uz njega na
travi, ali oi mu igraju po svim drugovima. Ovako je najbolje. Ne moe
se drukije, jer bi im dodijalo, kad bi organizirao vrijeme kupanja,
igranja, jela i penjanja po drveu. Dao im je potpunu slobodu do tri
sata. Nesrea se nee dogoditi. Nema ni na emu. Sve je oko Milana
pitomo. Zeleno, bujno i mekano. Ne vidi se ni guter, a kamoli zmija!
Voda je bistra, da bi je iz potoka moglo piti. Uzduh je ist. Mirisan. U
hladovini svje. Osjea se vonj zgaene trave i jagoda. Ako koji nagazi
na pelu u cvijetu djeteline bosom nogom, neka ne jaue. O tom su
govorili prije izleta. Tu bol i oteklinu treba pretrpjeti.
Milan je zadovoljan i smije se. Vjetri mu poigrava pramenom kose
na elu, oi mu se sklapaju. Povjerava se Jurici:
Od brige ve dvije noi nisam najbolje spavao. Umoran sam.
Ovaj as bih ovdje na travi zaspao.
Spavaj, a ja u paziti na drugove.
Milan poslua. Protegne se i vjetri ga uspava. Neobina je slika,
usnuli Milan. On je djeak, koga zamilja jedino u govoru. U
kretanju. U bilo kakvom vodstvu. Raspaljenog u nogometnoj igri, pa
ovdje u snu toliko je neobina ta slika, da se drugovi kupe oko njega,
da vide vou, koji ne zna za sebe, za one oko sebe, ni za cijeli svijet!
Jurica ih tjera migom oiju, neka se udalje, da ga ne probude. ape
im, da od briga nije spavao dvije noi. Premda ih Milan gnjavi
prirodnim ljepotama, sada potivaju njegov san i odlaze dalje u
zabavu. Dolje na potoku, na tratini i kod mlina slobodno viu, jer
teki slap potoka pada niz mlinski toak tako buno, praskavo, uz
jaki um, da proguta njihove krikove.
Uivaju djeaci. Svlae se i kupaju u plitkoj vodi pod tokom
mlina. Smjetaju se tako, da ih slap vode polijeva po cijelom tijelu.
Onda lijeu na travu, da se sunaju. Ne dugo. Ostavljaju sunanje i

64

tre opet pod slap. Opet su mokri, a umorni i gladni. Tre na brdo do
torbaka. Jedu. Najprije trenje. Poslije kola. Sad doe tek red na
slano meso. Poslije kuhano jaje, a onda kruh. Ostane li do tri sata
korica suhog kruha, bit e srea!... Mirko uini neto posebno. Izvadi
sve jelo iz torbe, stavi ga na ubrus i veli:
Izvolite, drugovi!
To zatee sve djeake. Mirko je takav. Nudi sve i dijeli svoj obrok
sa svima, a drugi na to i ne misle. Ili ponude samo jedan kola, dvije
trenje, pol jajeta, zeleno lie mladog crvenog luka... Mirko se zaista
iskazao! I oni svi, kao manje vrijedni potre pod slap, da operu svoju
ru... Smjeka im se Jurica. Prigovara:
Probudili ste Milana. Jedva, ako je etvrt sata spavao.
Milan je zadovoljan:
Dosta je meni i deset minuta po danu. Glavno je, da izgubim
svijest.
Svlai se na brdu i govori drugu u protezi:
Idem pod slap kao pod tu poslije spavanja. Treba li togod,
Jurice?
Ne trebam nita. Kupaj se i zabavljaj! Povali malo higijeniara
Stanka u blato uz potok! I Brajera, to prigovara...
Zadovoljan sam s drugovima. Imaju slobodu, pa se ne
zabavljaju divljaki. A kako je tebi, Jurice?
Malo me smeta i ulja moja proteza, ali neka. Ostat u jo
malo ovdje. U gradu samo na stolcima i klupama sjedim. Ugodno mi
je na zemlji i u travi. U prirodi.
Milan se spusti niz brdo u vodu drugovima. Jurica se pokua
odvui do malog drveta. Uspije mu. Sad se tekom mukom digne,
prihvaajui se za malo drvo. Stoji uz njega i mjeri udaljenost do
drugog drveta uzbrdo. Moe biti pet koraaja. Pokuat e, pa ako ne
uspije, past e na meku travu. Uz brdo ii, Jurice, u protezi? Smije li
ti na to i pomisliti?!... Pa sve se moe pokuati! Da se i otkotura
nizbrdo, nita mu nee biti. Nije strmo, trava je meka, a zaustavio bi
ga koji grm...
Jurica otvori velike oi, stisne zube, zamahne rukama, odbaci
desnu nogu i penje se jedan korak, dva, tri, etiri i pet! Zgrabi se za
granu drugog mladog drveta, zanjie, ali ne pada... No, kako e se
sada okrenuti? Dri se za granu i zaokretaj pravi u etiri etvrtine.
Dobro je prolo, ali pita se sada, moe li on dolje niz brdo? Osjea u
svom napetom tijelu nesigurnost. Silaziti je tee. Ipak e pokuati.

65

Ako padne, nosom e u mekanu travu. Ako ne padne, zaustavit e ga

prvo mlado drvo... Hop! Jurica zakorai. Ide on i nizbrdo. Je dan!
Dva a. I tri! e tiri! I pet! Oh! Oh! Teko die. Srce mu
burno udara. Baci se na drvo. Ogrli ga vrsto. Jo vre...
Ovaj ga uspjeh ohrabri. Ima on volju za daljnim vjebanjem.
Dobiva novu snagu, a i remenje na njemu, pa i gvoe od proteze
uka i kripi, kao da ga nagovara na to...
Jurica ide opet uzbrdo. Nizbrdo. Silazi niza nj. Uzbrdo. Nizbrdo.
Gore. Dolje. Crven je u licu. Zadahtan. Znojan. Bit e i gladan. Dobit
e vei apetit. Tko bi mogao vjerovati, da e on na izletu ii uzbrdo i
jo tee, nizbrdo?! Da to vidi njegova majka!... Ona je daleko u gradu,
ali ga vidi mlinar. S klupe pred mlinom. Gledaju ga i drugovi.
Iznenaeni su. Zadivljeni. Ne kupaju se. Zure u njega. Gledaju ga i
djeaci iz sela. Doli oni i sjeli podalje od izletnika u hladu irokih
kronji drveta. Nijemo i bez rijei motre, to rade i ime se zabavljaju
izletnici iz Zagreba.
Brajer vikne:
Jurici se ovaj izlet najvie isplatio!
Bolesnik se dri za mlado drvo i odvikuje:
Ovo je prvi moj izlet! Hvala Milanu!
Milan potri Jurici. Hoe ga na lea natovariti i odnijeti dolje.
Jurica ne pristaje. Uhvati se Milanu pod ruku i ide s njim nizbrdo
dobrih petnaest koraka... Kad su sili do mostia, opkole ih drugovi.
Grle Juricu i prate ga do mlina. Tu ga posjednu na klupu. Uz
mlinara. Neka se dobro odmori. I da bude uz njih blie. Treba da ga
polije koje jae prskanje slapa. Neka razgovara sa starim mlinarom. I
s djeacima iz sela, koji se prikradaju blie mlinu da u udu motre
Juricu u protezi...
Djeacima sa sela lie ovi graani na malu djeicu. Djeaci seljaci
su pastiri. Ratari. Kosci. eteoci. Vinogradari i pelari. Oni su
radnici, aci i vojnici. A ovi iz grada capaju goli potokom kao male
patke iz Patkovca. Ispadaju u njihovim oima maljucni. Djetinjasti
kao bebe. to bi rekao stari mlinar, kad bi se oni svukli i isto ovakve
djetinjarije u vodi spravljali?... Oni u mlin donesu vreicu ita, da se
melje, a dotle razgovaraju s mlinarom o poslovima i brigama.
Seoskim djeacima blii je Jurica, koji sjedi, miruje, gleda oko sebe i
mudruje. Bliz im je Milan, koji snosi odgovornost za drugove, ali ga
ipak poprijeko gledaju, jer on je taj, koji je dovukao djeake na selo.
Zato oni dolaze ovamo? Da gaze travu, djetelinu i ito? Kakvo pravo

66

imaju oni ovdje vriskati i divljati?! Ne svlae se negdje skriveki do

gola, nego to ine pred svima, a peru svoje trbuhe pod slapom i u
potoiu, koji tee dalje, da napoji njihove krave, konje. Da opere
njihovo rublje... Viu, kao da su kod svoje kue. Ritaju se po ledini i
tabanjaju po mlinu, kao da su zemlju i mlin zakupili. Seoski djeaci
postaju u licu mrani. U srditosti grizu travu zubima i svaki izabire,
kojeg djeaka iz grada da uzme i s njim se porve. Da njim tresne o
zemlju i da kae: Kupi tralje i putuj dalje, odakle si doao, a trbuh
tvoj neka ti pere mama kod kue...
Juriine oi primjeuju zlo u oima seoskih djeaka. Zove Milana,
dok je mlinar uao u mlin:
Sumnjivo se dre ovi deki iz sela.
ini ti se.
Dobro je, ako mi se samo ini.
Oni su mirni, kao to je selo tiho, a mi vritimo kao buka
naih gradskih ulica.
Ipak, poznamo ve Milana. On svaku stvar prouava. Sjedne na
klupu uz Juricu i promatra seoske djeake. Rumenila mu na licu
nestaje. U oima briga. Primjeuje Milan naroito jednoga. Zovu ga
Ivanom. Upiljio taj u Milana zle oi kao lav iz trave u rtvu svoju
spremajui se na skok.
Milan se uznemiri. Nije mogue, da bi ovi seoski djeaci mogli
nainiti kakvu psinu njima, kad im nisu nita skrivili! Na tako neto
Milan nije kod kue raunao. Odlui prii k njima i razgovarati.
Osobito onom razjarenom lavu, Ivanu...
I poe prema malim seljacima. Samo tri koraka, jer se dogodilo
neto, to Milan nije oekivao. Djeaci iz grada kriknu, kao da se
nebo lomi! Krik jai od slapa! Gdje se uju takvi urlici? Pozna ih
Milan dobro. Oni su takvi jedino na nogometnoj utakmici... Milan
potri drugovima. Svi se okupljaju oko Brajera, koji dri nogometnu
loptu.
Odakle ti lopta? pita Milan.
Iz naprtnjae.
Prekrio si svoju asnu rije. Budi poten, pa ponovi ovdje
pred svim drugovima, to smo se dogovorili za loptu.
Da je ne smijenio ponijeti.
A ti si to ipak uinio.
Nisam mogao na put bez nje!
Dosad je na naem izletu sjalo sunce, a sada se navukao

67

oblak. Iz njega mogu munje sijevati i gromovi pucati.

Milane, ja nisam loptu vadio ranije. ekao sam sve do sada.
Nisam izazivao.
Brajeru, ti zna, to ja najvie volim. Poslije majke, oca i
malog brata, dolazi nogometna lopta. Ti zna, radi ega mene uitelj
najvie kori i radi ega mi se udi. to se nikako ne mogu izlijeiti od
nogometitisa. uo si u koli, to pokuavam. U zlatnom notesu sam
zabiljeio svoju samokritiku. Nogometna lopta je meni kao kruh,
voda, sunce i ivot! Poznato je to u cijeloj koli i u mojoj ulici. I ja
takav jutros odlazim bez lopte na izlet, jer smo se tako dogovorili. Ja
drim rije, jer lopta ne spada ovamo na izlet, u lijepu prirodu, gdje
su itna polja, travnjaci, mlin sa slapovima i bistri potok. Htio sam se
pohvaliti uitelju i drugovima, da smo uivali u prirodi bez lopte, a
gle, to ti uini?! Donio si je ipak!...
I lopta koja je savreno okrugla kao kugla, bez ijednog brida i ugla;
koja je sva ovita u jednu jedinu plohu; ona je ipak i ovdje na suncu,
pod ovim modrim nebom vrlo lijepa, draga i zaista ne kvari ljepotu
prirode. Lii na globus. Na zemaljsku kuglu. Nita se nije radi nje
poremetilo. Potoi i dalje tee. Slap prska kao biserje... Milan ne
moe i nee grditi loptu. Ona je njemu najmilija, prva stvar. Kad je
vidi, srce mu se razigra. Noge mu poigravaju. Sav se pretvara u drugo
bie. Ona ga uzdie. titi. Daje mu snagu. Jaa ga. Pozdravlja Milan
loptu u Brajerovoj ruci i priznaje, pobijeen je. Ne Brajerovim
rukama, ni mozgom njegovim ve loptom. Tko ga eli nadjaati i
svladati, treba mu samo pokazati nogometnu loptu. To je njegova
slaba strana. Ahilova peta, kako to veli uitelj u koli. Kad Milan
ugleda loptu, vie nije svoj. Nije od ovog svijeta, kako mu njegova
mama uvijek govori... Pobijedila ga je lopta u Brajerovoj ruci, ta
najdraa stvar na svijetu oduzet e mu snagu voe na izletu... Uzima
je u ruke, da je ogrli. Da zaigra utakmicu po ovoj tratini. A sunce?
Nebo? Slap i potok? Trava i drvee? Oprata se od njih, jer vie ih ne
vidi i ne uje. Oslijepio i ogluio ie za sve drugo pri susretu s loptom.
Ovakvi nijemi pozdravni govor lopti itaju drugovi u Milanovim
oima, i tko mu je sada ne bi u ruke dao?!
Brajer je baci, a Milan je uhvati kao teki bolesnik lijek, to ivot
produuje, a stie u posljednji as.
Ne ude se drugovi, to on ovako prima loptu. Poznaju njegovu
futbalitis groznicu vrlo dobro. Nije im udno ni to, to grli, miluje i
cjeliva loptu. Poznaju njegovu ljubav za loptu vrlo dobro. Ne bi se

68

zaudili, kad bi je on stavio na dlan, i od njih traio, da joj se poklone

kao odani, pokorni sluge njezini i robovi... Poznali bi ga i takvog, jer
lopta je Milanu sunce, a bez sunca nema ivota!.. No ovo, to uini
Milan s loptom, nisu oekivali!.. On potri k mlinu:
Jurice, uzmi loptu i ne daj je nikome! Predajem je tebi u ruke.
Ti zna, kako mi je, kad se odriem nogometne lopte. Tako mi je, kao
da srce upam iz grudi. Moram tako ovog asa. Ti zna, to je
nogometna igra, Ovdje je premalen prostor. Odlazila bi lopta kao aut
u ito. U djetelinu. Nai deki bi po nju ili. Gazili bi polja. Bilo bi
tete...
Jurica dri loptu u ruci i djeaci je ne uzimaju silom. Trae ga, da
im je izrui. Obeavaju, da e igrati tako dobro i fer, kako nisu
nikada u svom ivotu! Nee praviti tete u poljima. Pogazi li koji od
njih ito, dat e seljaku za odtetu svoje sandale. Svoj kaput...
Jurici su neozbiljna ova obeanja. On trai bolje rjeenje. I za
drugove. I Milana. U svih srce burno kuca od elje, da loptu nogom
udare. Ovako e im rei:
Moda bi i seoski djeaci htjeli u igru pa bi se sprijateljili s
nama.
Na toj osnovi nainjen je sporazum. Nogometna igra privui e
seoske djeake k njima u drutvo.
Vikom, te u svai i prepirci urede igralite. Novost je bila u tome,
to su igrai ove utakmice goli. Jedino u sandalama na nogama, da
udarac bude jai. Novost je bila i u tom, to su momadi ovako
razdijeljene: U jednoj su sami bolesnici, zaraeni nogometitisom, a u
drugoj oni zdraviji. Novost je i u tom, to je vrlo malo igraa. Premalo i
za jednu momad! Zdravija je slaba. Svega dva lana, a
nogometitisom zaraena jaka i prejaka! Ve i radi svoje visoke
temperature!...
Brajer zove seoske djeake u igru. Da nadopune zdraviju momad.
Svi ne pristaju, ali neki ipak prilaze. Udare loptu bosom nogom, a ona
leti u stranu, udno se trza i glasi: Flj, flj, flj, flj,... Kao da psuje.
Povlai se jedan seoski deko, drugi, pa trei i nee vie da igraju.
Nemaju volje. Ne ele. Ne znaju. Radije e lei u hlad na travu kao i
prije...
Igrai iz grada i s tim su zadovoljni. Samo im je muka, to gledaoci
ne povlauju. to ne drukaju za njih, nego samo ute. Zure. Juricu i
Milana jo neto vie zabrinjava. Kao da vreba zlo u oima gledalaca.
Igrai dodue paze, i lopta nije pala vie od etiri puta u penicu i

69

djetelinu. Dre, da teta uope nije ni nainjena, ali oi su u seoskih

djeaka sa sve vie gorine u sebi pa Milan ne moe radi toga da igra,
a Jurica ne gleda nogomet ve seoske djeake.
Brajer zato ima glavno vodstvo u igri. On je i navala, i obrana, i
vratar. Sandale mu se razletjele. Znojan je. Raupan. Izranjen po
koljenima.
Milan mu dovikne:
Kako si ranjen, Brajeru! Ne boji li se tetanusa?!
Ova ga opomena otrijezni. Naputa igru i odlazi pod slap, da opere
noge. Trlja ih, kao da e oguliti kou. Boji se bolesti. U njoj kreveta.
Toplomjera pod pazuhom. Pilula, znojenja, injekcija...
Uspjelo je Milanu. Brajer se vie ne vraa u igru. I drugi se peru.
Ostaju samo trojica. Dvojica. Igraju s jednim vratima...
Ostali ne sjede u hladu na travi ve trae novo uzbuenje. Privukla
ih tiina i odmor u prirodi, pa beru cvijee. upaju trave s raznim
korijenjem. Hvataju leptire. Pronalaze zrele jagode. Iz jednog grma
izvadie staro i naputeno ptije gnijezdo. Trgaju lie raznog oblika.
Svia im se golemo lie od lopuha. Njim eu na suncu kao pod
suncobranom...
Nose Jurici na klupu pred mlin sve, to pronau. On ima kraj sebe
prirodopisnu zbirku. Najljepe mu je ptije gnijezdo. I prazne pueve
kuice. Pa jagode i lopuhovo lie... Ova prirodopisna zabava zagrije
sve. I onu dvojicu s loptom pa i oni prilaze mlinu te nehajno sputaju
loptu na lopuhov list do Jurice. A Milan? On u koli nije krasnopisac.
Ni crta. Nije pjesnik. On ljubi, oboava samo jedno! Nogometnu
loptu! Pa ipak, ovdje, sada ovog asa, ukloni loptu s lopuhova lista i
gurne je pod klupu, jer kvari sklad u prirodi...
Milan je zadovoljan. Drugovi, eto, vole i prirodu. Tamo, malo dalje,
eka ih nagrada.
Gledajte sliku na potoku! vikne on.
Svi su iznenaeni. Pred njima je prizor kao iz najljepeg filma.
Crte najboljeg slikara... Konj pije vodu na potoku, a na njemu jaha,
seoski djeak, nema mu vie od etrnaest godina.
Djeaci iz grada dotre k njemu i pitaju ga, kako se zove.
Martin odgovara on i smjeka se. Mora da je dobar momak,
a jak je kao medvjed. Sve je na njemu iroko, temeljito, pa i glava s
mesnatim nosom i uima. Kosa mu je plava, a gusta kao ubara. Na
njoj naherena kapa. S konja mu vise noge, ne sportske, nogometake,
ve seljake, jake. Nabite, to tabanjaju i rade po tekoj zemlji.

70

Stopalo iroko i vrsto. Peta ispucana kao zemlja za suhog ljeta...

Miran je momak, a njegov konj vodu pije. ute je grive, gusta i
dugaka repa. irok. Jak.
Pitaju djeaci, mogu li se pribliiti konju.
Moete. Ne udara smjeka im se Martin.
Dobar je kao i ti! kae Zvonko.
Po emu sudi da sam dobar? pita Martin, a oni ne
odgovaraju ve pogledaju djeake iz sela. Tako, asom. Letimice.
Pitaju Martina, mogu li konja pomilovati? Mogu. Nee im on nita
naao uiniti... Opkole djeaci konja pa ga tapkaju po bedrima.
eljaju mu grivu. Miluju ga po glavi. Ljube meu oi. A on? Nita.
Da umije, smjekao bi im se kao to ini Martin na njegovim leima.
Ovako ih samo gleda kao u dvoritu male maie i pilie, kad se bez
straha motaju oko njegovih nogu... Trgne konj nekad glavom, potrese
tijelom, zamahne jae repom, udari kopitom po vodi, pa uprska
djeake, ali to je sve. I on to ini radi muha i obada, ali i radi djeaka,
jer oni s njim ne znadu postupati pa mu se ine kao velike muhe i
obadi... I opet se oni oko njega kupe, a Martin jakim rukama hvata
jednog, pa drugog te ih stavi na lea konju naprijed, pred sebe. To im
je uitak, ali konju je udno. Ogledava se na njih. Te na Martina. Ali
opet je i to sve, to ini. Samo se udi. A i kako se to dobro konje
nee uditi, kad se ti nepoznati djeaci toliko veru po njemu.
Uzjahuju. Sjahuju. Mole Martina, da ih opet stavi na njega. Neki
tvrde, da su bili samo tri puta! Martin se smjeka, te ih svrsta u red.
Sad ih redom die, da budu na leima konja jednu minutu. Dospiju
ga milovati po vratu. Drati se za grivu. Pritisnuti mu nogama trbuh,
kao to ine jahai u trku...
Jurica promatra novu zabavu svojih drugova. Gleda ih, gleda, ali
onda se die, tekom mukom prekorai visoki prag te ue u tamu i
buku mlina. Po to? Da zaplae od alosti, to i on ne moe na konja?
Ne, Jurica ima vruu elju, da sam razgleda mlin...
Tijesno je ovdje, a to valja. Ima se za to prihvatiti. I opasno je, a
uspon po kratkim strmim stepenicama, prava je pustolovina! elja je
raspirila Juriinu volju, a ona tjera njegove bolesne noge po mlinu.
Obilazi donju prostoriju. Podmee ruku pod toplo kukuruzno brano,
to se sipa ispod kamena, a mirii na gance s mlijekom... Vue
Juricu srce gore. Kamenu. Popeti se do njega, teko je i zamisliti, a
kamoli izvesti, ali on se previe pouzdaje u svoje nove snage pa
zakorakne na prvu stepenicu. Hvata se za drveni zid noktima i

71

zakorakne na drugu stepenicu. Turne prst u upljinu drveta i

zakorakne na treu stepenicu. Sad izgubi ravnoteu i srui se preko
stepenica na zemljani pod...
Mlin i dalje tutnji. uto brano se sipa i uti kao kad pada snijeg.
Jurica lei na zemlji. Ne mie se. Tako je njemu svaki put, kad
padine. Leanje je najstranije u njegovu ivotu. Podii se moe samo
uz neiju pomo. Mlin tutnji, brano se sipa, a Jurica koluta oima.
One govore. Jedini svjedok, da je Jurica iv... Dugo on tako lei na
zemlji... Klip Klop! Klip Klop! Neka naprava upozori mlinara, da
e kamen uskoro ostati bez zrna, Taj klip klop poziv je mlinaru i on
ulazi. Uplai se, ali ga Jurica umiri:
Samo me dignite, da se prislonim na drveni zid. Vi moete
onda dalje za poslom.
Stari mlinar uini tako i skoi stepenicama do kamena, da nasipa
zrno iz vree. Kad je to uinio, zauje iza lea djeji glas:
Prvi put u ivotu vidim mlinski kamen!
Pogleda mlinar. Iza njega stoji Jurica.
Popeo si se sam?
Jesam!
Da pozovem komandanta?
Moete!
Mlinar izae. Zaas utra Milan i vrisne poznatim sretnim glasom:
Jurice! Jurice! Po ovim stepenicama si se popeo sam? Bez
iije pomoi?
Bez iije pomoi.
Pozvat u deke, da vide novo udo!
udesa nema! To je moja vjeba!
Milan ispred mlina podie viku:
Narode, ovomo! U mlin! Da vidite neto nevieno!
Svi dotre, jer Jurica u svakoj zgodi privlai k sebi sve drugove. I
sada oni naputaju konja, najljepi dogaaj na ovom izletu!
Sad je Jurica imao pred sobom svu svoju publiku, pa i starog
mlinara te dobrog momia Martina. Doao je i seoski djeak Ivan.
Onaj s gorinom u oima. I svi seoski djeaci mrka pogleda... U
tutnjavi mlina, u pljusku slapa, dobije Jurica snagu, kakve do tada u
ivotu nije imao i spusti se niz stepenice. Popne se jo jednom po
njima i opet sie dolje. Sam. Bez iije pomoi. Mlin kao da jae tutnji.
Djeaci iz grada pljeu i udaraju bosim nogama po zemljanom podu,
a Martin ih odgurne jakim rukama, stane pred Juricu i pita ga:

72

Da li i ti voli konja?
Volim! Volim! kae Jurica i uhvati se Martinu za ruku, pa
uz njega onako irokog, jakog i dobrog, upravo poskakuje po
travnjaku... Svi idu s njima, osim starog mlinara. Kod konja su.
Sagne ivotinja glavu, a Jurica ga miluje po utoj grivi. Miluje i miluje
dobro konje... a Martin upita:
Tko je va voa?
Djeaci dovedu Milana. Martin ga pograbi ispod pazuha i smjesti
na konja. Milan je malo zabrinut. Nije udo! Sjedi sam na leima
konja! Ali ga ubrzo zagrije misao, da je on voa i da se ne smije
sramotiti. Hvata se za glavu i udara konja po trbuhu. Ovaj potri, a
Milan poskakuje na leima kao pravi jaha. Djeaci kliku od
zadovoljstva. Konj naini nekoliko ozbiljnih kasakih koraka i Milan
se osjea kao onaj jaha iz Teksasa. No za kratko vrijeme, jer konj
popusti i stupa tromo. Umorno. Kao svaki izraeni, a ne jahai konj..
Dotri seoski djeak Ivan i drekne na Milana:
Silazi s mojeg konja!
Martine! zovne Milan u strahu pred kakvom olujom. Dotri
Martin i odrine Ivana. to se tu petlja?
Tuit u te ocu! to sve ovi iz grada rade s naim konjem!
A da ja ocu ispriam, to ti s njim radi? Konj te ne moe iva
vidjeti!
Lae, kako si dug i irok!
Deder, zajai ga, pa e se vidjeti, tko lae, a tko istinu govori!
Ivan se uhvati za grivu i baci se konju na lea. Konj i ne gleda tko
je na njemu. Pozna mu noge. I ruke, pa se baca u propanj. Rita se.
Osovlja. Djeaci se iz grada razbjee. Neki ak i u mlin!... Ivan se upi
nogama u trbuh. Noktima se prihvatio za vrat konju. Oi mu
izbeene. Mui se. Strahuje na razbjenjelom konju... Martin dobro
pazi. Ivan mu je brat roeni. Utiat e ivotinju, kad mu se brat u
nevolji nae...
Nije dugo ekao. U jednom skoku i trzaju izbaci konj Ivana sa
svojih lea u gustu djetelinu. Djeaci iz grada dotre. Smiju se, kao
to rade sva djeca na svijetu u takvoj prilici. Martin im veli:
Ne voli konj Ivana, jer ga na pai gnjavi i mui.
Martin gladi svoje konje po vratu. elja mu grivu. Umiruje ga i
zajai. Potjera ga mlinu i stane ispred klupe:
Mali, ti se zove Jurica, je li?
Da.

73

Hodi k meni na konja!

Smijem li?
Zato ne! Samo ako eli.
Kako ne bih elio! elim ja, elim!
Martin se sagne i svojom rukom prihvati Juricu i smjesti ga ispred
sebe. O, to je dobro imati jake ruke kao Martin! Sve moe s njima,
to hoe. Ovog asa razmiljaju neki izletnici iz grada: to vie
vrijedi? Jake ruke ili nogometne jake noge?...
Novi je jaha na konju udan. Noga mu u protezi ukoeno stri, no
Martin Juricu vrsto dri. I jo vie! Martin potjera konja trkom
prema selu. Djeaci iz grada nagnu za njim. Svi osim Milana. Zaas
se vraaju i javljaju voi:
Martin je oteo Juricu. to emo sad?
Smijeni ste! A da ga i otme, ne bi mu uz Martina bilo zlo.
Dobar je. Podsjea me jakim rukama na naeg seljaka. Rudara.
Podvornika.
Tako govori Milan pa tjei drugove, no ujedno i sebe. Sjedne u
travu tratine, da mu bude lake. Da bude jai. eka Milan. eka.
Sjeli drugovi oko njega. Svi su kao obamrli. Ne govore. Zure prema
selu. U daljinu. Onamo je nestao Jurica. Na konju vilenu...
Sjede oni tako dugo. Mlin tutnji. Slap se rui. Sunce pravi od
kronji drveta duge sjene. Die se ono svom zenitu, a Jurice nema.
Nema!...
I moglo je proi dobrih pola sata, kadli, evo Jurice! Vraa se. Sam
jai. Uz njega stupa Martin. Konj ide polako, a Jurica se dri za grivu.
Okien je zelenim granama. I granicama zrelih treanja. Kao trenje
rumeno mu je i lice. Smjeka se. U zelenom se granju i ne vidi da je
bolestan.
Slian je jahau, koji se vraa s utrke, okien kao pobjednik. to li
e sve jo ovaj dobri Martin uiniti?! E, skine on Juricu i preda ga
Milanu, zajedno s trenjama, a onda zajai svog konja, pa e rei sam
sebi:
Dosta je bilo ale s malom djecom. Ajde ti, Martine, na posao!
Malo predugo si konja svoga na potoku napajao.
Odjai. Djeacima iz grada bilo je teko u srcu. Kako brzo zavoli
tueg, a dobrog ovjeka!... Ivan potra za bratom i stade na nj bacati
grude zemlje.
I Milan tri za jahaem:
Martine, doao sam ti se zahvaliti.

74

Nema na emu.
Najvie si razveselio naeg bolesnog Juricu.
ao mi je to nemam vie vremena. Moram na livadu
razbacati pokoeno sijeno.
Hoe li da ti pomognemo?
Vi to ne znate. S mamom u posao svriti.
A otac?
On je u gradu. Radi u tvornici.
Zar tvoj otac nije seljak, ratar?
Bio je, a sada je tvorniki radnik. I jedno je i drugo. Dolazi
malim vlakom kasno popodne kui. Odvede krave na pau, pokosi
malo djeteline, veera, ide spavati, a ujutro rano natrag u grad malim
ovim vlakom. Opet na posao u tvornicu.
Milan je iznenaen, ide dalje uz konja, a Martin e mu ovako:
Ej, komandante, idi svojoj vojsci! Volim to smo se opet malo
vidjeli.
Tako se oprosti Martin od voe, a Milan se vrati drugovima. Nae
ih, kako zoblju trenje s Juriinih granica.
Ivan i njegovi drugovi iz sela sjede u hladu podalje i sijevaju im iz
oiju munje. Milan izdaje zapovijed:
Svi na brdo! Pol sata leanja i mirovanja!
Posluaju ga. Idu. ak se i Jurica dao eljku na leima odnijeti...
Izletnici legnu na trbuhe, na lea i na stranu. ale se. Zadirkuju.
Nabacuju neim. kakljaju travkom. Milan umiruje sve osim Mika.
Taj je miran kao da nije iv. Milan se udi. I plai. Da nije bolestan?
Trbuh zna od treanja zaboljeti. une pred njega i migom oiju pita,
ta mu je. Miko zaape kroz suze:
Je mi je nestao.
Pokua Milan utjeiti druga, ali ne uspijeva. On je sve tuniji. Da
ga utjei, poe jea traiti. Sigurno je pobjegao tamo u gusti
krumpirik.
Djeaci lee smireni. Neki su zaspali, a Miko gleda uplakanim
oima za Milanom.
Voa se uputi do krumpirika. Kad stie do polja, zakorai jarcima,
da ne naini nikakve tete. Je nije mogao biti dalje od ovog
krumpirika...
Nije Milan proao ni deset koraka, kadli skoi kao da je stao na
jea. Pred njim lei podvornik. Spava kao top. Hre.
Milan se dugo ne snalazi. Moe li se ovjeku neto neobinije od

75

ovog u ivotu dogoditi? Ne, nikome, jedino njemu, Milanu! Sabire se

polako. Umiruje. Razmilja. Podvornik ih pijunira. Poslao ga uitelj.
Ili roditelji. Njima ne treba uhoda. Ni pratnje odraslih.
Milan odluno prodrma podvornika. Ovaj u djeaka zine kao u
kakvu sablast.
Sanjam li ja ili je to istina, da si ti iv preda mnom?!
iv sam pred vama!
Dakle si me pronaao? Pa, to u ja sada?
Odlazite kui! Odmah! Mi ne trebamo pijuna!
Nisam pijun. Nitko ne zna da vas ja pratim. Ni roditelji vai,
ni uitelj pa ni ena moja.
Jeste li vi onaj otac iz zadnjeg vagona?
Jesam. Eto, vidi, na vaem sam spisku kao pratilac.
Mi pratioca ne trebamo!
Bojao sam se za vas, da vam se to ne dogodi na putu. Volim
vas i potujem pa me je strah, da vas ovdje ne snae kakvo zlo...
Kad je tako, ja vas molim, da idete odmah kui. Moji drugovi
nee od mene saznati, koga sam ovdje naao.
Sunce ti arko ljubim! opsuje podvornik i die se. Idem
ali prije da ti neto dam.
Otvara on nabitu svoju torbu i vadi.
Na je! prigueno cikne Milan u radosti.
Da, va je... Izaao on iz Mikove torbe pa ravno ovamo u
krumpirik. Kao kakvo malo prasence. I svojim rilcem e ravno prama
meni, a ja njega eirom poklopim i strpam u torbu za spise. Evo ti
ga predajem.
Milan zahvaljuje podvorniku, to im je vratio jea. I na tom to je
u brizi za njih. Ponovo ga ipak nagovara, da se uputi na vlak, koji
polazi iz Patkovca u dvanaest sati i dvadeset minuta.
Pristaje podvornik, ali prije obujmi Milana oko ramena pa e mu
ovako:
Voo, voo, koliko lijepog i dobrog vidjee oi moje! elim vam
sreu jo ova tri sata do drugog vlaka, pa i na povratku kui!
Milan upozori podvornika:
Ni uitelju, ni drugovima u razredu, ni roditeljima, nikom,
nikom ni rijei o tom, da ste nas pratili kriomice do podne, jer cijeli
na put bit e svima onda sumnjiv.
Nikome ni rijei nikada! obea podvornik i odulja se
neopaen iza grmlja. Prema eljeznikoj stanici.

76

X
Milan nosi jea iza lea, da nitko ne vidi, to se dogodilo. Preda ga
Miku bez rijei. Oima mu daje znak neka uti, zatim sjedne kraj
njega.
Polovica drugova spava. Neobino je vidjeti nogometaa Brajera u
snu. Milan osjeti veliku odgovornost za sve drugove. Bezbrini
spavaju, a on ne smije. Mogao bi, kad bi naao zamjenu. Inae ne!
Eno, ak i Jurica dremucka u svom nespretnom poloaju, a nije
udo! Toliko je vjebao danas svoje bolesno tijelo! Tolike je uspjehe
postigao na ovom kratkrn izletu!...
Milan prie Jurici:
Drijema?
Da. Spava mi se tako slatko, Milane, kao nikada u gradu kod
kue. Hoe li mi vjerovati?
Kako ne bih vjerovao! Pa ti si ak danas i jaio! Spavaj,
Jurice, a ja u strau uvati. San e te odmoriti pa e lake izdrati
do kraja izleta.
Moda postignem jo kakav uspjeh!
Milan pomogne Jurici. Udesi mu zgodniji leaj. Zatim prie Miku.
Ovaj spava. Lei na trbuhu. Ogrlio je torbu, u kojoj je njegov je.
Torba je vrsto stegnuta. Ne moe ivotinjica vie pobjei...
Samo da se ne ugui. Milan jea po torbi malo prstom pokaklja.
On se promekolji. Na ivotu je. Torba je od upljikave tkanine... Kako
bi bilo Miku, da mu se je ugui!... Miko je tjelesno jak. vrst, a
mekog je srca. Pa i Milan nije tvrd! Sada, kad on jedini bdije, udno
mu je pri dui. Ostao je sam u tuem svijetu. Smijeno! Tui svijet!
Ta on je svega osam kilometara udaljen od grada! Mama e prirediti
dobru veeru. Doekat e ga. Zagrliti i poljubiti. Dokazat e on majci,
da neto vrijedi. Da ima krivo, to ga nekad u ljutnji naziva
ubretom... Zato se Milan sada s majkom svojom prepire! Osamljen
je. I umoran. Dvije noi ne spava. Briga ovdje za osmoricu drugova.
Meu njima je Jurica, koji mu je na brizi vie od njih svih zajedno!
Ima ih, prema tome, dvostruko na savjesti. esnaestoricu! Pa jo
kakvih! Biranih po ljepoti i vrijednosti! Sve budui uenjaci i
umjetnici! Nije lako preuzeti takvu brigu. Treba imati hrabrosti. A on
je ima dosta. Mnogo. I previe! Ona ga i mui. Eto, sada razmilja o
tom, kakav e izvjetaj dati uitelju i acima u razredu. to e

77

istaknuti kao glavnu misao, to jest glavnu sadrinu njihovog

pothvata? Ne moe se pohvaliti nekim naroitim uspjehom. Istina,
vrijedi i to, to su sabrali prirodopisnu zbirku... Upoznavanje s
dobrim Martinom je vaan dogaaj. Konj njegov odigrao je u njihovoj
pustolovini najveu ulogu... Milan se zagrije, kad se sjeti Jurice. To je
bio vrhunac! To je glavna misao. Pravi smisao izleta! Bolesnik se
penje uzbrdo. Silazi nizbrdo. Jai na konju! Jurica slatko spava na
brdu, a kod kue ga moraju svako vee umjetnim nainom
uspavljivati!... Milan moe biti zadovoljan. Ima njihov izlet nekoliko
jakih toaka! Do sada je jedna jedina tamna mrlja podvornik. Lei u
krumpiriku. Spava. Hre u Patkovcu, dok u gradu sluba u koli bez
njega... Smijeno je Milanu. Ujedno i ali podvornika. Morao se mnogo
namuiti, dok ih je tajno pratio cijelim putem. Uskakivao je u vlak.
Iskakivao iz njega. Provlaio se kroz grmlje i ikarje i zaspao o podne
kao top u krumpiriku! To je sjajna toka njihovog izleta! Ne tamna
mrlja, ve svijetla, blistava, zlatna medalja! Eh, kad on raspali o tom
u razredu! Briga podvornika za njih, njegovo dobro srce, nije li to
stvar za pripovijetku!... Pa taj Mikov je! Da je Milan pjesnik, o tom
jeu dala bi se napisati lijepa pjesmica. Ohoho, kad on ovako nabraja
sve, pa njihov izlet ima ve punu vreu sadraja! Sve to treba samo
pokupiti te u razredu istresti, neka se ude i dive uitelj i drugovi...
Milan se sad sjeti nogometne lopte. to e on, ako tko primijeti:
ujemo, da ste ipak i loptu kriomice na izlet ponijeli u jednoj
naprtnjai. Milanu drugo ne preostaje, nego da udari opet u
samokritiku. Rei e, da, iva je istina. Nogometna je lopta zasjenila
sve zanimljivosti i ljepote na ovom svijetu. Jo postoji samo sunce i
lopta! Tko e koga pobijediti, vidjet e se za koju godinu! Milan misli,
da se sunce vie ne bi smjelo crtati kao glava sa oima, ustima i
nosom, ve kao nogometna lopta sa avovima, a oko nje blistave
zrake... Milan tako misli, jer ni konj, ni je, ni njegova komanda, ni
Juriini uspjesi, sve to ne bi pomoglo odrati djeake na okupu, kad
ne bi bilo lopte! Ona je jedina kadra to uiniti. Milan dri, da se
njegovi drugovi ne bi ni na potres obazirali za vrijeme nogometne igre.
Da puca pod njima zemlja, oni bi samo malo dalje pomakli kapute,
koji biljee vrata gola te bi igrali dalje... Milan razmilja da li je to
alosno ili nije? Sebe lino uzima kao primjer. Kad ima anginu i ne
moe gutati, muna i nesnosna mu je ta bolest. Kad se bos nabode na
trn ili avao, boli tako, da sve jaue. Sa svakom je boleu tako,
jedino nije s ovom, koja se zove nogometitis. Od nje Milan boluje
ugodno. Uitelj njihov nikako ne moe to razumjeti, to su se tako do

78

temelja razboljela od te bolesti. Moda bi mogao razumjeti vie, kad bi

vidio, od kakve je koristi na izletu lopta! Svi su drugovi bili bolesni od
futbalitisa. Pali su u agoniju i tako se odrali. A jo to i nisu pravi
bolesnici! Jedini, osim Milana, moda Brajer. Svi drugi su umjereni.
Ovi drugovi su budui uenjaci i umjetnici, a tko je ikada uo da
sveuilini profesori ili kazalini glumci igraju nogomet! Pa i ove
drugove lopta je pokorila. to bi tek bilo, da je Milan izabrao za izlet
same nogometae iz razreda?! To su oni drugovi, koji su lanovi
podmlatka nogometnih klubova. To su oni aci, koji nikada ne piu
drukiji pismeni sastavak u koli nego jedino o svom ivotu kao
lanovi proslavljenog nogometnog kluba. Da je njih poveo na izlet, oni
bi na upit uiteljev odgovorili odmah burno: Pitate nas, kako nam je
bilo? Pa, sjajno! Igrali smo nogomet! A zar niste vidjeli mlin-vodenicu
i slap, koji se rui niz toak? Zar niste pogledali itna polja s crvenim
makovima i plavim razlikom? Zar niste sluali pjevanje slavuja u
grmlju? Zar vam negdje u blizini nije fukao kos? Nije li kukavica
kukala u gaju?... Pa, kukala je, istina, kukala je ona. I netko je
fukao... Da, da, kao da se sjeaju neega takvog kao kroz san... Pa i
pjevao je netko. Slavuj? Pastir? Ne bi mogli sigurno potvrditi, ali se
sjeaju neke pjesme... A mlin-vodenica? Naravno, to je bio cilj! Kako
se ne bi sjeali cilja na svom izletu! Tutnjio je mlin. I te kako je
tutnjio! Ohoho! To je bila tutnjava!... No, svaki mlin tutnji. Nije li
tako? A slap? O, bio je tamo i neki slap! Bio je slap!! Bio! Kako ne bi
bio!... A padao je, velite, preko mlinskog toka? Pa naravno! Padao je.
Slap uope pada. Nije li tako? I to preko mlinskog toka! Stvarno! Jer,
kuda bi inae padao?! Pa nee valjda slap preko krova curiti, jelte?!
Svaki mlin ima toak a preko njega curi voda... Da. Da. Samo ga oni
nisu uli, jer su ga nadvikivali u nogometnoj igri. Oni su mu tutanj
nadtutnjili svojim urlicima pri zabijanju gola u vrata protivnika... A
to se tie pjevanja? Tko ljepe pjeva od lopte kad je dobro udari?
to ljepe fuka od nje, kad ti kraj uha leti? Nema ljepe pjesme i
fukanja od loptinog! Fukaju oni na prirodu, ptice, slavuja i kosa.
Oni su podmladak nogometnog kluba i kao takvi uivaju izlet. Prema
tome. Prema sebi. Oni idu u goru i nau toliko vodoravnog prostora,
da mogu igrati. Dou li na jezero ili more, oni igraju na vodi. Oni, kao
takvi, fukaju na prirodu. Nadjaat e je... Priroda se sva treba
preobraziti u nogometna igralita. Prema tome i kao takvu oni prirodu
vole i pozdravljaju. Izlet je imao smisla, jer su igrali od prve do
posljednje minute nogomet. Driblali su i u vagonu. utali su loptu i
glavnom ulicom periferije grada. I u tramvaju su im igrale noge. teta,

79

jer nije bilo prostora za loptu! Putem kui od tramvaja duboka ih je

no zatekla u igri nogometa po ulicama, kuda su se vraali. U krevetu
su se trzali. Sanjali su, da igraju nogomet. Tako bi proveli izlet oni,
lanovi podmlatka kluba. Tako bi izvijestili uitelja klubai, da je
Milan njih na izlet izabrao...
U tom razmiljanju Milan se sjeti lopte. Sve on tako misli samo o
nogometaima, a sad napokon pita samog sebe, tko od zaspalih
drugova loptu uva? Digne se Milan i pogledom pregledava torbe. Sve
su prazne!... Polije ga vruina. Taj Brajer! Natovario mu je jo i loptu
kao brigu... Zaista je njima lijepo! Spavaju bezbrino, a on bdi i misli
na sve, pa ak i na ono, to imaju uza se mimo dogovor. Na primjer,
Mikov je. Milan brigu vodi o neemu, to drugovi ponijee na izlet
protiv dogovora. To je Brajerova nogometna lopta. A gdje je ona? Gdje
je je? A kad se bude ilo kui, tada e se tek podii vika: Milane, gdje
je moja lijeva sandala? Milane, jesam li ja uope poao na izlet s
cipelama ili nisam? Pa ti bi to morao znati kao voa! Milane, kakvu je
meni koulju obukla mama na put? Zato da se ja muim tom
brigom, kad imamo tebe, vou? Milane, a gdje je moje meso, gdje su
kuhana jaja, kolai i trenje? Pojeo si odmah, jo na poetku izleta.
Pojeo sam? Zbilja? Ne sjeam se, ali tebi moram vjerovati... Oh, stalno
sam drao, da mi je jelo u torbi i kako u se fino sladiti, a sada
nalazim torbu praznu! Milane, gdje lee moje stvari? Ti to mora znati!
Milane, pomozi! Radi ega si inae ovdje? Milane, daj! Tvoje ruke
moraju samo davati! Milane, priri! Tvoja iroka ramena nas imaju
nositi! Milane, pokupi! Ti si preuzeo brigu na sve! Milane, ovo, Milane,
ono. Milane! Milane! Milane!...
Zato Milana zaokupljaju sada ovako crne misli! On kao bolesnik
u vruici trabunja. Zna, radi ega je to. U strahu, je radi lopte. Ne
zna, da li bi toliko strahovao za kojeg druga, kad bi nestao!... Gdje je
lopta? Lopta? Lopta? Lopta? Lopta?...
Sad se tek sjeti. Stavio ju je pod klupu pred mlinom. Ha! Srea!!
Muke su svrene. Milan potri nizbrdo k mlinu. une pred klupu
praznina! Jao! Lopte nema! Ukradena je...
Ue u mlin, da pita starog mlinara. Moda, ju je on spremio? Nije
mlinar lopte uzimao, a trebalo ju je njemu predati na uvanje pa bi
bila. sigurna. Milan se boji, da su je seoski djeaci uzeli. I mlinar
misli, da bi jedino tako moglo biti. Pa ta e on sada? Da, to se i
mlinar pita. Zato su djeaci iz sela i nestali. Nema ovdje ni jednog. A
gdje bi oni mogli biti? Ha, tko bi to znao! Milan je zdvojan... Sve dotle,

80

dok ga nije poklopila iroka sjena s vrata.

Martine! Martine! vrisne Milan u srei poznatim glasom.
Nosi li nogometnu loptu?
Ne nosim loptu, nego sam doao po Ivana da ide kui. Mora
pripaziti na kuu, dok se mi budemo u livadi sijenom bavili...
Ivana nema ovdje, i ni jednog drugog djeaka iz sela. A nema
ni nae lopte! ta ti kae na to, Martine?
Hodi sa mnom pa e odmah vidjeti, to u kazati.
Martin vodi Milana kroz djetelinu, krumpir, kukuruz i penicu.
Idu kroz visoku ra, pa kroz niski lan, te kroz jeam, koji poinje
utjeti. Jo samo kroz jedne kukuruze i iza njih je mali panjak, a na
panjaku e biti seoski djeaci...
Martin migne Milanu, neka une u kukuruzu. Uini to isto i on.
Gledaju panjak. Na njemu djeake. Igraju se nogometnom loptom.
Pokuavaju na sve naine, ali im nita ne uspijeva. Zaletavaju se
vrui, znojni na loptu i grum! Udare nogom redovno pokraj nje. Uspije
li nekom udariti i po njoj, tad zajaukne i epesa, jer je povrijedio prste
bosih nogu. Oni nemaju oznaenih vrata. Nemaju ni dvije momadi.
Nita nemaju i nita ne znaju, a noga najmanje radi. Prave su
nogometne neznalice! To nisu poetnici u igri. Oni loptu upravo
mrcvare. Vrijeaju sveti Nogomet. Milan puca od jada i bijesa zbog
krae i zbog sramoenja lopte. Govori o tom Martinu, a ovaj ne mari
za uvrede koje su nanesene lopti ve kipi od ljutine, to su se djeaci
njegovog sela osramotili kraom...
Njegov brat Ivan sigurno je onaj glavni u toj otimaini. Milan pita
Martina:
Tebe nogometna lopta ne zanima?
Ni najmanje!
Milan ga gleda. Kako on, ovako mlad momak moe ivjeti bez
zanimanja za utakmice!...
Martine, zar tebe nita ne zanima?
Kako me ne bi zanimalo! Imam ja svojih briga. Evo: Koliko
emo ovog ljeta dobiti penice s jutra zemlje? to e mi krava oteliti
ovaj put, bikania ili junicu? Zato nam prase nee da jede? Hoe li
biti dosta lijepih dana, da nam se osui sijeno?
Martine, moe li prosuditi, koliko nam vrijedi ova lopta?
Ma, vidim, kako se s njom cijelo dopodne muite. Kako se
nogatate. Sigurno vam ta igraka puno vrijedi! Ja se rado malo
poigram s naom makicom, psiem, grlicama i golubiima. Zabavim

81

se i s tim, kad materi pobirem jaja s kokojih gnijezda. Volim se

popeti na trenju, da se nazobljem. To su moje zabave.
Hoe li nam pomoi, da dobijemo natrag loptu, Martine?
Hou, zato sam te i doveo ovamo. Kraa je to i otimaina, a od
toga nema vee sramote!... Samo se bojim, da mi ne pobjegnu, pa
kako u ja onda za njima?! Nemam ni vremena loviti ih po
kukuruzima. Moram na livadu na posao.
Pokuaj na lijep nain, Martine.
Ima pravo. Idemo!
Dignu se njih dvojica te izau iz kukuruza.
Ivane, kui odmah! Pazit e na gospodarstvo, a mi emo na
livadu!... Oho! A to vidim u vaim rukama?! Lopta? ija je?
Od ovog djeaka iz grada.
Posudio vam je loptu?
Ne! Mi smo je uzeli.
Ukrali!
Ne!
Oteli?
Ne! Mi smo je zaplijenili.
Zaplijenili? A zato?
Da naplatimo poljsku tetu;
Kakvu?
Gazili su djetelinu. Krumpir. I penicu.
Tko je uzeo loptu ispod klupe?
Ja! dovikne Ivan.
Svojom rukom?
Dabome! Nisam valjda zubima!
Vraaj loptu!.
Neu!
Sramoti nau kuu!
Neka plate poljsku tetu!
Zar se loptom plaa?!
Pa kazao sam ti ve da smo je zaplijenili!
Zar se tako plijeni? Da udarate po njoj? Da se sa zapljenom
igrate?!... Ivane, jo jednom ti kaem, vraaj loptu!
Neu!
Otac e te za krau ubiti, kad se veeras vrati iz grada!
On e mi odobriti, jer smo je zaplijenili za poljsku tetu.
O, sto ti gromova! Balave jedan! krikne Martin, iupa

82

kukuruznu stabljiku s korijenom i stade djeake vijati kao

buzdovanom.
Bjee oni kao zeevi preko polja. Gaze po krumpiricima i djetelini.
ine poljsku tetu seoski djeaci. Ali, Martin je vjetar. Martin je vihor,
premda je teak i irok. Uhvati on svog brata Ivana u djetelinitu,
povali ga potrbuke, pa ga dobro isprai jakom akom. Plae Ivan.
Bei runo. Gadno. upa od jada tuu djetelinu. Valja se po njoj u
crnom oajanju. Pljuje u brata. Pokazuje rune znakove rukama...
Milanu se ini odvratan u svom nemonom bijesu, a suh je. iljasta
nosa. Rasplakan. Balav... Za bratom vriti:
Kui ne idem! Neka vam je uva tko hoe! Neka pokradu sve
iz naih ormara i postelja. Tui me materi! I ocu! Nije me briga! Ne
bojim se!
Milanu je Ivanovo bjesnilo ofurilo duu. Problijedi i plave oi uvue
u dubinu. Uvijek on ovako potamni pred kakvim uasom...
Preuzme od Martina loptu, ali mu ne zahvali. Kaemo, pofuren je,
a to znai bez pola ivota pa kako e mu pasti na pamet
zahvaljivanje? Zahvalnost Martin i ne oekuje. Nije navikao primati
hvale za svaku sitnicu...
Milan se i ne oprosti od Martina. Ni to ne smeta seoskog momka.
Ne oprata se on s istim ovjekom deset puta na dan...
Ima neto, radi ega je Milan naroito zabrinut. Eto, Ivan ne odlazi
kui. Mogao bi on pokupiti svoje djeake po njivama i vratiti se, da im
naine kakvu novu psinu... Izlet njegov dobiva pustolovne oznake, ali
takve on ne eli. Ivan je zao kao najgori ak u njihovom razredu. Od
njega se svata moe oekivati. Da li bi trebalo drugove kod mlina
upozoriti na opasnost? Da budu spremni za svaki sluaj! Zar da ih s
tim probudi na onom lijepom brdacetu?... Ako za jauu i zatule, to
e Milan? Oni ondje spavaju bezbrino, jer postoji odgovorni voa,
koji ne smije oka stisnuti! Oni su sve pojeli iz torbaka, jer je uz njih
voa, kraj kojega ne smiju biti gladni! Oni su sve igre ve proigrali, jer
se voa mora drugih igara sjetiti, a kad ove oni poigraju, mora on
nove izmisliti. Dobru glavu ima, pa neka izmilja! Voa je on, koji e
bdjeti uz njih. Gladne e ih nahraniti. edne napojiti. I kakvom
novom igrom zabaviti...
Milan je tu, da ih brani i od kakvih napadaa, pa i od drugih
raznih nevolja i nesrea... Da, zaista, pogreka njegovog pothvata je
ta, to se nije predviao kakav sukob s neprijateljem, u kojem se
treba braniti, boriti i pobijediti!

83

Zuri se Milan s loptom kroz kukuruze s crnim mislima, kao da e

nai na brdu sve drugove pobijene. Prokleti uzbudljivi filmovi! Ba ga
kvare! Stalno mu u ivotu narivavaju jezive, grozne, krvave slike!...
Proklete pustolovne knjige! I one ga napunjaju strahom, grozom i
uasom. Jedini je junak Martin. Jak. ist. Zdrav! Da, ali gdje je on
sada? Odlazi na livadu preokretati mirisno sijeno, a on, Milan? Ide
buditi pozaspale drugove, da ih spremi za borbu. Hu! Kakve li
nevolje!...
Mlin tutnji. Milan se sjeti starog mlinara. On mu je jedina nada i
utjeha... Ah, da! Ima jo jedna svijetla zraka. Podvornik na stanici.
Sada mu je njegova pomo trebala. On jo nije otputovao. Dospio bi
Milan skoiti na stanicu i zamoliti ga, da se vrati i da im bude zatita
i osiguranje... A, zar ne bi jo neto bolje mogao uiniti? U brzini da
se svi spreme i poure na mali vlak, koji odlazi odavde u dvanaest sati
i dvadeset minuta?!... To ga tako zagrije, da potri i nekoliko puta
padne u kukuruzu, spotaknuvi se o buine vrijee... Milan je takav
djeak, koji moe ispitivati svoju svijest. Zato on toliko pada po
kukuruzu?! Zato to je izgubljen. Prestraen. Propao. Pada on po
kukuruzu, ali on i uope pada, jer se boji. Malake. Klone, a voa je.
Preuzeo je odgovornost. Htio je pokazati, kako e s uenjacima i
umjetnicima s uspjehom izvriti jedan pothvat... Ova elja za ranijim
odlaskom na vlak zapravo je bijeg! Ova pomisao na podvornika, nije li
kukaviluk?!... Uh! Milan moe jo neto, takav je on djeak! On moe
sve oluje u sebi stiati. Moe se ohrabriti! I bez Martina. Bez mlinara i
bez podvornika. Ako zaeli veina njegovih drugova ostati do vlaka u
pet sati, moe on i o tome razmisliti...
Milan dotri pred mlin. Tu na klupi sjedi Jurica.
Tko te je doveo ovamo?
Nitko. Doao sam posve sam. Uz pomo ovog mlinarevog
tapa.
To jo vie obraduje i ohrabri Milana.
Da sam i trebao koga, tko bi mi bio na pomoi? Pogledaj na
brdo! Nikoga nema. Tebe nije bilo, oni se probudili i razbjeali na sve
strane.
Dakle tako?
Upravo tako. I jo neto. Podivljali su bez tebe. Razularili su
se!
Mlinar e iz mlina:
I meni su dosaivali u mlinu. alabazali, smetali, zavirivali,

84

dirali u ono, u to ne smiju i tako, svata, samo nita dobra!...

Pa gdje je sada moja rastepena banda?!
Eno jednog! vikne mlinar.
Brajer je to, ali kakav Brajer! Tri, jo bolje, leti preko polja! Leti
mu sve. Ui. Oi. Usta. I kovrava kosa. Lete ruke. Lete noge, a za tim
svim baka neka iz sela s granom u ruci... Brajer pretri potok i doleti
do mlina, pred klupu u zagrljaj Milanu. Spaavaj voo! Ali, evo bake
iz sela:
Gdje je uitelj ove djece?
Uitelj nije doao, odgovara Milan.
Tko vas je doveo?
Ja!
Ti si doveo ove fakine, ove tetoinje, ove kradljivce?! Sram
vas bilo! Zar vas tako u koli ue? Da gazite po seljakovoj muci! Da
trgate nezrele trenje!
Uzeo sam samo dvije! kae Brajer.
uti! krikne Milan na druga pa e ovako baki:
Oprostite, to se dogodilo zbog toga, jer naas nisam bio s
njima. Platit emo vam tetu.
Ovaj, kako da kaem, ne treba nita plaati, nego je trebalo,
da ja njega dostignem i opletem ovom granom po turu! To bi bila
najbolja naplata... Idu tebi sramotu praviti. Malo si ih ostavio same, a
oni odmah u kvar. U divljanje...
Tako baka iz sela popustljivije govori. Razoruao ju je Milan svojim
utivim rijeima, a i lijep joj je taj djeak. Zabrinut. Nabrano mu elo
kao u stara ovjeka...
Pogleda baka iz sela i Juricu na klupi pa se zanima za njegovu
nesreu. Milan joj govori o Jurici. Tumai tu bolest, djeju paralizu,
ali ona, kako ve je priprosta, kima glavom i sumnja u Juriino
ozdravljenje. Dok joj Milan govori o Juriinim uspjesima na
dananjem izletu, ona samo zuri u bolesnika i govori:
Bolje bi bilo, da umre pa da se vie ne mui.
Hu! Ovako neto nezgodno Milan jo nikad ne doivje! Lake bi
pretrpio udarac granom. No, on ne poputa. Baki iz sela navede
nekoliko sluajeva takvih ozdravljenja. Istakne i primjer Franklina
Roosewelta. Bolovao je od djeje paralize, ozdravio i postao
predsjednik Amerike!
O, o, baka iz sela se povlai pred snanim uvjeravanjima Milana
voe i odlazi. Tiha i zamiljena. Ne psuje Brajera. Nije srdita vie.

85

Sretno je rijeen ovaj sluaj.

Vraaju se i drugi djeaci. Pravo je mlinar rekao. Svi izgledaju kao
podivljali. Bjee okolo kao pele bez konice i ose bez svog osinjaka...
to znai voa! Bez njega se sve razletjelo, a sada vie ne odlaze. Voa
sve zna. Sve moe. Sve on mora. Za sve je odgovoran!... Najprije im
predbaci:
Zar vas nije stid to vas iz sela ganjaju?
Smiju se drugovi.
Trebalo bi da se jo vie stidite, to Juricu ovdje samog
ostavljate!
Svi opkole Juricu pa ga grle.
Sada ga grlite, a maloas bila jedna baba iz sela, koja ga u
smrt alje.
Praznovjerna je i zlobna.
Da, a gdje ste vi u to vrijeme?
A gdje si ti Milane bio? Zato si nas ostavio? Aha!
Lopta nam je ukradena. Iao sam po nju. Da nije bilo Martina,
sigurno je ne bi vratili.
Tko?
Seljaki djeaci.
Hu! U borbu s njima! ele izletnici.
Samo se smirite, molim vas. Trebali ste vidjeti borbenog
Brajera, kako ispred bake leti preko polja i voda. A kamo? Ravno
meni u krilo!
Smiju se drugovi, a Milan zabrinuto pita:
Gdje je Miko?
On se zaputio u selo.
Tako! Sad jo jedna briga preostaje. Ne mogu se, drugovi,
dosta nauditi, kako ste smjeli to uiniti, kad mene nije bilo!
Na izletu je dosadno!
A to biste vi htjeli doivjeti?
Da imamo konja!
Hm. I on bi s vama slabo proao. Odrezali biste mu na
krajurep!
Nema, na primjer, ni jedne zmije!
Ni gutera nismo vidjeli!
Priroda je ovdje previe pitoma! Da je nama prauma s
vukovima i medvjedima! Na izlet nije pustolovan!
Ako ste vi mislili, da ete se ovdje sukobiti s Indijancima kao

86

u knjigama Karla Maya, a onda mi je zbilja ao, to sam vas poveo.

Glupi ste!... I ao mi je, to vas nisam probudio i poslao u pustolovinu
po loptu. Tamo biste se mogli malo iivjeti kao u filmovima Divljeg
zapada. Seoski djeaci bi vas malo izmasirali!
Mi bismo njih natukli! Kako smiju krasti loptu?!
Oni tvrde, da je nisu ukrali, ve zaplijenili zbog poljske tete...
Moramo biti sretni, to je Martin sluajno doao po svog brata Ivana,
pa mi je izvojevao loptu. Bez Martina bi bilo vraga! Ne znam, to e
biti, ako saznaju, da ste poinili nove tete. Da ste trgali nezrele
trenje!...
Evo Mika! krikom prekinu djeaci svog vou... Dolazi
Miko polako i oprezno. U ruci nosi zdjelicu. Na ramenu torbu. U njoj
jea...
to to nosi?!
Pogledajte!
Mlijeko u zdjelici. Odakle ti?
Kupio sam u seljakoj kui.
Za jea?
Da.
Iznenaeni su izletnici. Oni znadu da je jede kukce i mieve, ali
da pije mlijeko, to nisu znali... Miko oprezno stavlja zdjelicu s
mlijekom u travu. Pria drugovima, da mu je mlinar posudio svoju
zemljanu zdjelicu. Razvezuje torbu i vadi jea... Svi djeaci posjedaju
u travu i ekaju. Stari mlinar je na vratima, smjeka se i savjetuje:
Je e se odmotati, jer e mu zamirisati mlijeko, ali ipak samo
onda, ako budete mirni.
Djeaci posluaju. Sigurno nikad u ivotu nisu bili ovako mirni i
utljivi. Nastala udna tiina. Kao da nema ljudskih bia, ve jedino
mlinski toak i vodeni slap!... Kako savreno mirni mogu biti Milanovi
drugovi, kad je potrebno! Ovo je jedan od najdragocjenijih doivljaja
na izletu!...
Dugo djeaci ekaju. Je se odmotava polako. Vrlo oprezno. Zbog
tutnjave u mlinu ponovno se smata. Zbog pljuska vode opet se stee.
Zbog jaeg disanja uzbuenih djeaka napinje je bodljike. ivotinjica
kao da osjea brzo udaranje srdaca djejih, pa se iri i stie. Zar oni
nee doekati i vidjeti prizor, kako je pije iz zdjelice?! Hoe, samo
treba vremena i strpljivosti... O, Milan u sebi zahvaljuje podnevnom
suncu i Miku. Njegov je utiao je drugove. To je priroda. udan
sluaj dodue, je iz torbe i zdjelica s mlijekom, no ipak! Je je pravi.

87

Prirodni. Nije nainjen od okolade, brana, maslaca i eera, tati za

roendan kao kola... To nije je igraka od sukna iz izloga trgovine!...
To je prava, pravcata ivotinja. Smotana na travi. Pod suncem. Uz
mlin-vodenicu. I kraj vodenog slapa... To je lijepa slika! I jo ljepa,
gle! Je se rairi, produi i pokae svoju gubiicu i male oice pa
digne iljatu glavu i njuku. Njuka. Djeaci ne mogu izdrati.
Njukica i oice upravo ih kakljaju. Vrpolje se djeaci i nasmiju, a je
se smota...
Dugo opet ekaju. Ukoeni kao mrtvi i je se opet odjei te poe
zdjelici. Obie je. Ugazi u nju jednom capicom i poe piti mlijeko. To,
to, ah, to je djeake toliko dragalo, toliko kakljalo, da im je da prsnu
od potrebe za smijanjem. Za kliktanjem, ali ne smiju. Svladavaju se.
Ta djeaka lica trebalo bi vidjeti! Ukoena su, a smiju se. Ta bi tijela
trebalo vidjeti! Zakakljana su, a moraju mirovati!...
Ovu sliku prirode, ovo svladavanje izletnika, prekida baka iz sela.
Ne nosi granu. Nema srdito lice. Ruke dri pod pregaom. Moda nosi
koprivu, da zaari malo Brajerova gola lea. Ni to, ve stara baka ide
Jurici. Donijela mu je mlijeka u boci, velik kravlji sir i etiri kokoja
jajeta... Daje ona to Jurici kao dar. Vie kao milostinju, i nije Jurici
ugodno. Ni Milanu, pa ni ostalim djeacima. Baka pokazuje
samilosno lice. Ganula ju je Juriina nesrea i ona to sve ne zna
zgodnije pokazati, ve uzdie. Jaue nad Juricom. Miluje ga i nutka,
neka jede sira. Neka se napije mlijeka. On, naravno nee. Ne moe...
Uzima dar. Odnijet e ga kui. Zahvaljuje baki. U neugodnosti. U
iznenaenju. Ne, to bi bio veseo. Baka iz sela, priprosta ena i takva,
da ne umije spretno-darovati, ve daruje i ujedno ini neugodnost
onome kome daje.
Uvijek poslije kie sunce sja. Iza mrklog mraka sine zora. Nakon
bure tiina vlada. Tako i sada. Fiuk lokomotive na stanici prekide
neugodan prizor izmeu bake i Jurice... Otar fiuk male lokomotive
uzbudi izletnike pa neki pitaju, da li bi mogli kui ovim vlakom. Milan
sumnja, jer za pet minuta vlak se vraa u grad, a oni se nisu spremili
za odlazak... Neka neugodna slutnja dirne Milanovo srce i on opet
pomisli na podvornika. Da je dolje na dohvat ruke njihov podvornik,
zatita i oslonac u nudi i nevolji, stalno uznemiruje vou. Kad bi on
svojoj majci mogao telefonirati, ona bi ga razuvjeravala: Ne, sine, to
nije nikakva slutnja, ve umor. Umoran si previe i to neka ti bude
dobra kola, da se vie ne laa organiziranja samostalnih izleta izvan
grada... Milan je djeak jake prirode i on se u sebi kori to doputa
da ga mue neke slutnje. U tim mukama ali, to nije drugove poveo

88

kui ovim vlakom. Svoju muku prenio je i na neke drugove, jer su mu

plave oi potamnjele. Uvukle se. Zna on to, ali to moe!
Bilo je drugova, koji su alili, to su ovaj podnevni vlak propustili,
ali bilo je i takvih, koji su se ovima odmah suprotstavljali. Tako je u
svih djeaka na svijetu! Stalno nadmetanje. Ovi drugi odjednom
tvrde, da im je ovdje tako lijepo, da bi najradije svoj boravak produljili
do pet sati, pa ak i do sedam navee.
Milan ih pokosi:
A gdje vam je hrana? Ve vam sada crijeva krulje i zaviate
jeu na zdjelici mlijeka!
Da ovo uje Milanova majka, kazala bi mu: Od umora i brige
postaje ve i pakostan, sine moj!
Voa misli, kad bi on jo ikada organizirao ovakav izlet, morao bi
se koristiti iskustvima s prvog puta i mnogo toga bi bolje i sigurnije
unaprijed pripremio. Milan, dodue, nikad vie nee takav izlet
preuzeti na svoja lea! To ne govori javno, to sam u sebi priznaje...
Ali, uzmimo, da ga ivot kakvim sluajem natjera opet na pripremanje
i vodstvo izleta. To se njemu moe esto dogoditi, jer je takav lik.
Umije povesti ljude za sobom. Tako je to i on se sam sebe ne moe
rijeiti, pa ako doe do novog izleta, nogometna lopta ni u kojem
sluaju ne smije biti prokrijumarena! Ako joj se uspije provui do
cilja izleta u ijoj uprtnjai, skrivena, meu kuhanim jajima, mesom i
kolaima, on e je smjesta zaplijeniti do kraja izleta. Ovaj izraz
zapljena svia mu se. Pokupio ga je od seljakih djeaka...
U prirodi ima, na primjer, jeeva. Ljepi je bio onaj tihi i napeti
prizor na travi, kad su ekali, da se je odmota, od divlje, grube
nogometne igre s krikovima i urlikanjem... Pa, koliku je ve tetu
nainila lopta! A kakvi sukobi nastaju radi teta! I da li su sukobi ve
dovreni?... I, ta bi trebalo nainiti s onim drugom, koji
prokrijumari loptu? Trebalo bi da bude zatvoren u peinu. Ili u mlin.
U tamnu tijesnu sobicu skladita, gdje tre mievi preko greda s
branom, a po zemlji plazi zmija bjelouka...
Tako, uipravo strano razmilja Milan o drugom izletu, sve do
novog fukanja male lokomotive. Ne vidi se vlak, ali ga uju odavde.
Upravo odlazi u grad. Tuno je svima oko srca, ali ih razveseli Zvonko.
Odigra on ulogu rastanka rupiem. Mahanjem ruku. Tobonjim
suzama... Dobro glumi. Svi su vjerovali da on vidi vlak, da mu se
napokon gubi iza zavoja. Uzdahne bolno. Obrie maramicom tobonje
suze... O, velik je glumac Zvonko! Svi tako misle. I priznaju mu, a on

89

im tumai, kako je to jedna od njegovih najmanjih glumakih vjebi,

koje ue u djejem kazalitu.
Baka iz sela jo je ovdje s djeacima iz grada. Sad ona ne gleda
Juricu. I nju Zvonko zanima. Kad se on s vlakom oprostio, baka e
mlinaru:
U nae vrijeme, kume, nije ovako neto moglo biti! Svata ue
djeca danas!
Mlinar slegne ramenom. I nasmije se lako:
Da, kumo, znadu ta djeca mnogo. Znadu svata i drukije, ali
pri tom kradu tue trenje. Dobivaju i ibom po turu!
Ovo je upalilo. Smije se baka. Smije se Milan... A Zvonko? On opet
glumi. Svoju samostalnu glumaku vjebu. Najprije tiho i lagano, a
onda dalje, sve jae, sve glasnije, buno se smije. Smije. Smije! Hvata
se za trbuh i smije se. O, kako se smije! A smijeh je zarazan. Zahvatio
sve drugove. I baku iz sela. I starog mlinara. Samo se ne smije jedan!
Brajer. On je ismijan, a to je neugodno. U neugodnosti se ne smije,
ve smilja osvetu. Ili obranu. Ha! Dosjetio se. Sad e on baku iz sela
zafrknuti. Da svoj ugled popravi:
Sad nemate u ruci granu pa se moemo razgovarati... Hm, tko
nee pred batinom bjeati, ali kaite vi meni, kako vi gledate na
Juriinu bolest... Ha, utite, a to znai, da sudite o njegovoj bolesti
kao praznovjeran ovjek. Vi sigurno mislite, da je naem drugu Jurici
suena ova bolest. Moda ju je u njega vjetar kakav napirio?!... I,
kako biste ga vi lijeili, da je va unuk? Sigurno copranjem. Odveli
biste ga kakvoj babi vraari koja bi nad njim vodu prelijevala i
mrmljala neke udne rijei, a traila za to plau... Ha!
Sigurno vaoj kravi nekad ponestane mlijeka. to vi onda radite?
Proklinjete neku drugu enu u selu, da vam je urekla kravu i mlijeko
se presuilo... Vjerujete li u vile, vjetice, vukodlake i more?... Ove
more padnu jelte, ovjeku u noi na prsa, pa mu siu duu. Ne sie
mu duu mora, ve je on bolestan, a vi umjesto da vodite bolesnika
lijeniku, sumnjiite neku enu u svom selu, da je ona ta mora, koja
u noi ostavi svoje tijelo, a dua joj iz njega izlazi i luta, trai ljude, na
koje e pasti, da im duu isie...
Uspijeva Brajeru. Baka iz sela zgranula se nad govorom djeaka.
Onaj vidi vlak, a nitko ga drugi ne vidi. Plae, a ne plae. Brie suze, a
njih nema. Taj isti se smije. Smiju se i drugi. Smije se ona i kum
mlinar, a nita im nije smijeno. Kako opet taj mali, to krade trenje,
umije da govori! Kao pop na predikaonici. A, dobro je, da ga nije

90

udarila granom po debeloj strani, jer tko zna, kako bi on njoj uzvratio,
kad zna sve o vraarama i morama. Bit e najbolje, da ona ode kui.
Glavno je, uinila je milodar onom sirotom djetetu na klupi, a s ovima
to plau, a nisu alosni; to se smiju, a nije im do smijeha i to
prodikuju i bez predikaonice, ne moe se ona u kotac uhvatiti...
Milana poslije bakinog odlaska zagrije nova misao. Oni su u svim
opasnim asovima dosada pobijedili. Ipak u njima ima neto vrijedno,
to pobjeuje. On zato odlui priutiti svojim drugovima naroito
veselje:
Do odlaska na vlak preostaje nam neto manje od dva sata
vremena. Upotrijebimo ga za zabavu, koju emo slobodno izabrati.
Svi su za to. Grle i ljube Milana. Srue ga u travu. Voa je pod
gomilom nogu i ruku. Jedva se iv izvue... Za deset minuta prekida
slobodan izbor zabave. Mora, jer tko bi i zamisliti mogao, da e se
slavni glumac Zvonko popeti na vrh najvieg stabla! Jo se i njie. I
glumi gore svoj uspjeh. Svoju pobjedu. Dolazak na cilj, a dolje, ispred
mlina ledi se krv u ilama Milana, Jurice i starog mlinara...
Svatko pozna jakog eljka koji je preuzeo, da e na izletu najvie
brige posvetiti bolesnom Jurici. Znadu ga svi kao najboljeg raundiju
u koli. Matematiku i geometriju ima u malom prstu, U razredu je
desna ruka uiteljeva. Pomae mu pred ploom. Zamjenjuje ga.
Nadzire izraunavanje zadataka. Zato nije udo, to se u slobodnoj
igri zavukao u prostorije mlina, jer tu su po drvenim zidovima i
stupovima upisane brojke o meljavi. A stvari u mlinu same prizme. A
plohe u njemu, sami pravokutnici. Cijeli mlin iva je geometrija, koja
eljka privlai i provlai kroz pravokutni prozor na tavanu. Ispred
njega okree se toak, savreno tijelo od krugova i krunica, a po
njemu pribijene daice samih pravokutnika. Kako je mlin divna
graevina, sastavljena od samih geometrijskih tjelesa i likova! A sve ih
pokree, drma i potresa ista, bistra voda, koja tee u potoiu s
planine. Mlinar je vodu pokorio. Utjerao ju je u drven hrastov lijeb, a
iz lijeba na toak. eljko nije doao prouavati toak i lijeb kakvom
mjerom. Trokutom, cirklom, olovkom i biljenicom, nego je donio golo
svoje tijelo u gaicama za kupanje... Sjajna je voda u drvenom lijebu
u obliku duge uplje prizme! Matematiar sjedne gol u geometrijski
lijeb. Sklisko je u njemu. Voda vue djeaka na toak, a on se opire.
Sjedi na jednom mjestu tako, da se dri za strane lijeba...
Mlinar je izvan sebe od uasa. Samo malo neopreznosti, i voda e
eljka odvui na toak. U najsretnijem sluaju toak e ga baciti u

91

vodu poda se, ali prije se moe oekivati nesrea! Noga bi djeakova
nainila hrsk i ovakav pametan djeak morao bi u bolnicu, da mu
stave u gips slomljenu nogu...
Milana posve utue ovaj neuspjeh sa slobodnim izborom zabave.
Tri on do drveta, na kojem glumac glumi svoj glavni uspon. Odatle k
mlinu. Ima elju istui eljka. Tri ovamo. Onamo po tratini. Kao
muha bez glave... To vidi Jurica s klupe. Ovako bezglavog Milana on
ne prepoznaje. Strai se toga, to sposobni voa tumara uskim
prostorom kao medo u kavezu. Zove ga k sebi:
Milane, ja mislim, preostaje jo jedan jedini spas!
Kakav?
Nogometna lopta!
Jurice! Jurice! vrisne sretni Milan i potri k njemu. Tako
svaki dan doekuje Juricu, kad ga majka vozi u kolu. Tako sretno
vie uvijek, kad pronae rjeenje u tekoi ivota. Milan nije djeak,
koji bi klonuo i prepustio sve da propadne. Ovo malo prije bio je jedan
od najteih asova na izletu, radi kojeg se ustumarao kao muha bez
glave, dok bi drugi na njegovom mjestu ve davno prije digli ruke od
svega.
Napustili bi ih, zavukli bi se negdje u hlad i prespavali vrijeme do
vlaka, a drugove bi prepustili sudbini.
Milan odnese nogometnu loptu nasred tratine i pozove drugove u
igru. Opet treba rei, nisu to klubai i najvatreniji igrai. Te Milan nije
htio pozvati na izlet. Ovo su budui glumci. Muziari. Uenjaci i tako
dalje... ali i njih lopta privlai neodoljivom snagom. Nasred tratine!
Pod najjaim suncem, to u tjeme pri!
I Milan igra! E'hej! To je tek bio poticaj. S Milanom bi glumci,
pjevai, plesai, muziari, povjesniari, zemljopisci i matematiari
igrali u podne na vrelom pijesku Sahare!... Milan je odlian ak kao i
drugi, ali on ima u sebi jo jedan suviak, kojeg nema svatko. On
moe svoju okolinu zagrijati. On moe ljude povesti! On jedini moe
voditi. Voa, dodue, ne moe nita obavljati posve sam. Treba imati
svoje savjetnike. U ovom sluaju to je Jurica. No, ni to nije dosta.
Drutvo Milanovo ne bi se oko njega okupljalo, da nije imao
nogometnu loptu u ruci... Zato Milana vie ne mue sumnje. On e se
skoro usuditi raspravljati o tome s uiteljem u razredu. On e morati
poaliti, to je sam sebe u svom zlatnom notesu kritizirao radi
nogometitisa. Evo ovaj primjer danas na izletu najsigurniji je dokaz
da je nogometna lopta posljednja nada, koja spasava... Milan e se

92

usuditi u izvjetaju staviti primjedbu, da je nogometna lopta spasila

izlet. Zanimanje za nju nije bolest, ve potreba. Lopta je ivot. Bez nje
bi djeaci ludovali. Divlje i neodgovorno. Tako bi se bez lopte
raspustili, da bi poinjali neviena uda i pokore! On nije bio voa
izleta, priznat e uitelju. Vodila je nogometna lopta i Milan mora biti
zahvalan Brajeru, to je bio pametniji od njega te je loptu kriomice
donio. Ne, drue uitelju usudit e se Milan kazati ja vas u
svemu sluam. Vidjeli ste, da sam se poeo ozbiljno popravljati prema
vaim savjetima, ali poslije izleta prekrit u odluku. Moram tako,
makar se i zamjerio vama, jer najveu vrijednost priznajem
nogometnoj lopti. Da ste vi bili na izletu, u to biste se uvjerili. I vae
bi vodstvo slabo prolo kad ne bi bilo nogometne lopte.
Takve misli roje se Milanovom glavom skupljajui drugove u igru.
On uzdigne glavu. U zanosu je radi pobjede svojeg uvjerenja! On e se
usuditi s uiteljem raspravljati o lopti poslije ovog izleta. Dosad je
uitelju uspjelo dokazati Milanu, da boluje od bolesti futbalitisa.
Danas se sve preokrenuto. Lopta je ivotna potreba. Uzduh! Svjetlo!
Voda i hrana!...
Igraju na suncu do iznemoglosti. Jurica je sudac. Ne mari, to je
golova bilo pedeset i sedam! Glavno je, da vrijeme sretno prolazi.
Milan dri, da e i Zvonko drukije misliti od danas o vrijednosti
pozornice. Boji se Milan nee li se Mirko poslije ove igre pokolebati u
tom, da je klavir vredniji od lopte. A eljko e sigurno prvi napustiti
umjetniku strast za matematikom i geometrijom i vie e se posvetiti
driblanju i udaranju lopte...
Sudac Jurica objavi svretak igre sa pedeset i sedam golova,
stotinu i pedeset hencova i tri stotine auta. Igrom ne prestaju zato to
bi je njima bilo dosta, ve radi toga, jer je dolo vrijeme spremanja na
eljezniku stanicu... Trebalo je vidjeti tu alost! Zar su ve skoro tri
sata?! Zato ne bi ostali do pet? Najbolje bi bilo ii veernjim vlakom
po hladovini. Dok ne zabiju tisuu golova!
Hahaha, smije se Milan slavnim igraima. Zaista, tako govore
umjetnici i uenjaci o nogometu. Oni ne znaju, da je igra ozbiljna
onda, kad svri rezultatom 1 : 0. Ili u najgorem sluaju 3 : 2! A oni bi
ili kui s rezultatom 869 : 643! Ipak, svaka im ast, a lopti najvie,
vrijeme do vlaka prolo je i prebrzo.
Milan ne moe popustiti. Boravak ovdje ne produljuje se. On je ve
opremljen za put. Uprtnjaa mu je na leima. To ponuka i druge pa
za nekoliko minuta stoje svi oko mlinara, s kojim se Milan oprata.

93

Nemojte se ljutiti na nas, to smo vas smetali. Zadrite nas u

dobroj uspomeni. Hvala vam na svemu!
Mlinar kae:
Dolaze ovamo k mlinu esto izletnici. Gotovo svaki dan.
Najvie cijele kole ili pojedini razredi. Bilo ih je dosad tako mirnih i
pokornih, koji kao da su ovamo doli drati kolu. Sjedili su mirno i
sluali tumaenja uitelja o prirodi. Bilo ih je takvih, koji su bili divlji
i neobuzdani. Drski. Prkosni. Izazovni, da bi ih ovjek najradije dao
pohvatati i strpati u popravilite ili zaustaviti mlin, zakljuati ga i
pobjei ispred divljeg opora. A imali su pratnju odraslih!.. Vi ste
posve drugi izletnici. Takvih jo nije ovaj mlin doivio. Doli ste
samostalno. Vodio vas je va drug. Bilo je muka i nezgoda, ali sve su
prebroene i sretno se izlet svrio. Vi ste pokuali neto novo i uspjeli
ste. Ja to prvi puta vidim i, ovako star, priznajem, dobro je uspjelo.
Sretan vam put, djeco, i do vienja!
Do vienja! kliknu izletnici i prava ih alost zahvati.
Tako je to pri svakom rastanku... Mlinar Milanu pokloni
oveiomot, napunjen samljevenim svjeim kukuruznim branom. Da
mu mama kod kue skuha gance. Zasluio je. Da povrati snagu.
Pozdravite Martina! kae Milan sjajnih oiju.
A druge djeake iz sela ne pozdravljate, je li? Nemojte misliti
da su samo vas mrko gledali. Naljute se oni tako na sve izletnike iz
grada. Jo uvijek postoji neka mrnja u srcu njihovom protiv
graana, pa ako ovi i ne naine poljsku tetu! Dosta im je, da vide
graane, kako sjede, lee i valjaju se po travi ove tratine...
Odlaze izletnici, ali se vraaju te rukama i licem miluju zidove
mlina. Odlaze djeaci, ali se vraaju i naas sjedaju na klupu ispred
mlina... Odlaze oni na stanicu, ali tre opet nazad i ljube slap vode...
Odlaze mali graani, ali se vraaju i grle stabla drveta, koja su im
hlad davala... Odlaze izletnici, ali tre nazad na zelenu tratinu i ondje
uzdiu. Samo to ne plau!
Zabrinut je Milan zbog toga. I udi se drugovima. Prije kao i da ne
vidjee mlina. Klupu ne priznae. Prije ne raspoznae biser slapa.
Drveta su im uzalud pruala hlad. Nitko ga nije pravo iskoristio. Prije
su tratinu jedino nemilosrdno gazili, a sada uzdiu... udi se Milan
drugovima i dalje. Putem do stanice. Oni ne mogu da se nadive
tolikim prirodnim ljepotama. Kakvi krasni breuljci okolo naokolo. Svi
zeleni. Obrasli pitomim umicama. Zasaeni vinogradima... Oh, kako
je divno gledati seoske kue, pokrivene crvenim crijepom a skrivene u

94

gustim vonjacima!... Gledaj drue, divna polja, puna ita! U itu

crveni mak. I plavi razliak. Po klasovima trkaraju sitne, crvene,
tokaste, male, maljucne akice-bakice. Oh, divne li prirode, koju oni
moraju ostaviti!
Rasti, bujaj, cvati, prirodo! A, kome, oh! Nama nikako, ah.
Njima ne, jer odlaze. Prerano!... Moraju! Tako je ugovoreno.
Planirano! Ah! prirodo prebogata! Vie te uivati nee nae eljne
oi!.. Upravo ovako se oprataju pjesnici, glumci i uenjaci Milanovi,
a on se snebiva:
Rasti, bujaj, cvati, prirodo! A, kome, oh! Nama nikako, ah, jer
mi odlazimo, eh! Moramo, uh! Tako je planirano, jao! Jao meni,
jadnom voi s vama, akicama bakicama! Vi, moje male, maljune
tokice!... Pitam ja vas, kako je bilo kod dolaska naeg ovamo? Ja
vama o crvenom maku i itu, o plavom razliku, a vi meni: Ne gnjavi,
Milane! A, mile moje bakice-akice, dosta je cendranja i ljubavi za
prirodu! Neete vi mene zavesti. Planirao sam odlazak vlakom u tri
sata i to e se izvriti.
Drugovi ga ne sluaju. Stoje uz ito. Miluju crvene latice maka.
Pjesme pjevaju plavom razliku. Grguu maloj aki-baki. Uzdiu za
prirodom. Ne mogu se od nje odvojiti... Trebalo je vidjeti to uzdisanje
kraj itnog polja!
Sunce vam arko ljubim, maknite se i bre na stanicu! Inae
vas ostavljam i s Juricom sam putujem! krikne Milan
podvornikovu psovku. Djeaci se trgnu, duboko uzdahnu posljednji
put za prirodom i tromo krenu prema stanici... Usput lete oko njih
leptiri. areni! Krasni! S velikim krilima! Prate njih. Izletnike. Tako
tvrde djeaci, a Milan se smije: Prate nogometae na stanicu
leptiri. Taman posla! to inite tu najednom! Prije leptira niste htjeli
ni vidjeti! Jesam li ja i htio, da cijeli na izlet danas posvetimo
prirodi?! A vi? Govorite!... to utite vi akice-bakice! Vi leptirii
moji!... Sad plaete za prirodom, kad je kasno!... Podivljali ste u
prirodi, a da vas spasimo, dali smo vam nogometnu loptu. Ja sam
barem poten pa priznajem, da ste i mene zaveli... Nemojte sada
cmizdriti za prirodom! Niste je ni zasluili. Mislio sam, vi ste odlini
aci, najbolji u razredu koji e uivati na svjeem uzuhu, u ljepoti
prirode. A kad tamo? Mi se zapravo vraamo s nogometne utakmice. I
da ste vi bili drukiji, sve bi ispalo ljepe. Ovako pitat e se, to ste,
akice-bakice, leptirii nai, doivjeli na izletu? Ah, nita, jer nas je
zanio nogomet... Nemojte lagati sada! to uzdiete? To inite kod

95

kue. U krevetu, a ne ovdje uz ito. Pa ni vremena za to nemamo.

Naprijed, mar, mar! Trkom na stanicu!
Uspjelo Milanu uguiti uzdisanje svojih drugova i dovede ih na
stanicu. Sva je obasjana ljetnim suncem. U njoj i oko nje mir. Doli
djeaci prerano. Bolje nego prekasno, pa jo s ovim zakanjelim
uzdisateljima i slinavcima. Hm, njih leptiri prate! Gledaj, udi i
snebivaj se, voo!...
Milan odlazi kupiti vozne karte. Pokuca i ue efu stanice. Ovaj se
zaudi djeaku. I Milan njemu, jer ef drijema na nekom poljskom
krevetu, rastegnutom na podu kancelarije.
Molim deset karata za Veliki grad.
Karte ne prodajem.
Ne prodajete karte? Zato?
Vlak danas vie ne saobraa. Telefonirano mi je iz grada, da
se lokomotiva pokvarila. Popravak e trajati cijelo popodne. Na mali
vlak ima samo jednu lokomotivu!...
Milan izlazi iz efove kancelarije. Ne moe ga se prepoznati. Sasvim
drugi ovjek. Uas i zaprepatenje uniti rumenilo njegovog lica i sjaj
oiju. Jak uspravan djeak, usitnio se i zgrbavio. Drugovi ga opkole, a
on e im aptom kao da duu puta: Vlak danas vie ne vozi!...
Djeaci se skamenili. I sunce kao da jae pali. Sklanjaju se u hlad
i pokuavaju se snai. I porazgovarati. Uspjelo je jednom usta otvoriti.
Prva mu je rije: Telefon!...
ta znai kvar jedne male lokomotive u doba telefona, radija,
televizije i atomske energije! Malenkost! Sitnica! Ni spomena vrijedno!
Milan, Mirko i Zvonko skoe u kancelariju. ef i dalje lei na
poljskom krevetu. udna slika u njihovom uasu. No, konano to da
ovjek drugo i radi u ovoj vruini? Izletnici iz grada dolaze svaki dan
u Patkovac pa su mu propisno dodijali. Ova pruga, ovaj mali vlak,
ini se po svemu, nije nita drugo ve izletnika igraka pa ako se
jednom moraju izletnici vraati pjeice u grad, nikakva strahota! Nee
domovina za to propasti!...
Ovi dananji zanimaju se ak i za telefon. Nekakvi mudrijai. Da,
ef ima telefon u kancelariji, ali razgovarati moe samo sa efom
stanice u gradu. Ne moe gnjaviti tog ovjeka, da zove nekoga iz grada
djeacima u pomo. emu stvarati toliku paniku? Jo nisu ni tri
sata, pa mogu polako pjeice stii do grada.
Djeaci ne odlaze iz kancelarije. ini im se kao da se utapljaju pa
im je telefon jedina slamka, za koju se hvataju... Milan se ohrabri:

96

Oprostite, teko nam je, to imamo bolesnika sa sobom.

ef stanice e na to:
No, neka bude. Mogu nazvati svog kolegu u gradu i zamoliti
ga, da nazove koji va gradski telefonski broj. Pokuat emo.
Zove ef kolegu svog telefonom. Zove i zove. Dugo je trebalo, dok
se onaj odazvao. I saopio mu je sve ukratko. Ima gradski ef dobru
volju da pomogne, ali koji broj da zove? Ni jedan od izletnika nema
telefon u svom stanu. Jedino preostaje, da se zove kola. To Milan
ipak i nee i ne smije uiniti. Nastala bi uzbuna u koli. Uitelj,
upravitelj, podvornik, svi bi se uzrujali. Prekinuo bi se rad u koli i
spremalo njihovo spasenje. aci bi s ceduljicama od uitelja trali u
stanove izletnika. Njihovi bi roditelji na vrat na nos jurili tramvajem
na mali kolodvor i odande biciklima i pjeice ili autom u Patkovac.
Uzbuna bi se primijetila i u njihovom rajonu grada. U itavom
Velikom gradu...
Milan se ne moe odluiti na to, da se kola telefonski alarmira.
ef patkovake stanice veli izletnicima:
Poite polako pjeice kui. Dan je dugaak. Odmarajte se
putem u hladu. Stii ete do naveer u grad.
Izletnici posluaju efa i odu na pranjavu cestu. Na vruem
suncu im se ini ona duga, beskonana, pa sjednu u hlad, da
razmisle... Mogu uzeti seljaka kola. Izvade sav novac, da ga prebroje.
Bilo ga je, na alost manje nego zabitih golova. Nitko ih nee voziti za
pedeset dinara. Roditelji bi naknadno platili seljaku kola. Da, ali
nitko ih nee na vjeru voziti. Zdenko, inae spor u koli, ovdje se uri:
Dok mi tu mozgamo, vrijeme nam prolazi. Hoete li da nas
ovdje no zatee?! Evo ceste, put pod noge pa hajdemo kui odmah!
Posluaju svi Zdenka, jer kad u sporog ovjeka ue brzina, onda je
stvar ozbiljna! I, jo neto! Rije no ubola je sve izletnike kao otra
injekcija. Diu se svi i upravo potre cestom u pravcu grada, ali Milan
krikne:
Sunce vam arko ljubim, a to e biti s Juricom?
Ovaj krik zaustavi djeake i vrati natrag u hlad. Strano je to, to
ine. U brzini zaboravili su Juricu... Sjedi on u jarku u svom udnom
poloaju i gleda drugove tako kao nikada dosad. U oima mu bol,
koja se ne moe podnijeti. Tu nema vie razgovora ni dogovora! eljko
i Mirko prvi se javljaju, da e Juricu nositi. Poloe povezani naslonja
na zemlju i Jurica se na njega isprui. eljko i Mirko dignu ga na
ramena te izletnici sada krenu, ali sporo, jer brzinu pjeaenja davat

97

e oni, koji nose bolesnog druga...

Neobina slika na vruoj, blijedoj cesti. Djeak na nosilima, a oko
njega drugovi. S praznim torbama. Samo jedna je trbuasta. Ona s
nogometnom loptom. Jo jedna se napela. U njoj Mikov je...
Putem se dogovaraju, kako e se nosai Juriini mijenjati. Bit e
jo izmjena: Zvonko i Brajer, a iza njih Milan i Miko... Stanko
higijeniar i Zdenko Spori, oslobaaju se za sada. Premaleni su.
Slabi.
eljku i Mirku Jurica nije teak. To pjeaenje nee praviti velikih
potekoa. Pokau njih dvojica ak i to, da s Juricom na ramenu
mogu i potrati. Digli su i prainu. Ovo ohrabri izletnike pa ponu
kliktati. Dignu glave i zapjevaju koranicu.
Milan je zadovoljan. Uspravio se. Ojaao i uzdigao. Rumenilo na
licu je ar, a oi plamen. Pjeva Milan da sve ori. ak i plee. Igra balet
sredinom ceste! Okree se i nazad u smijenom plesu, u veselom
skakutanju... no, to mu je odjednom? Uvukle mu se oi duboko.
Rumenila nestane. elo se nabire. Bulji Milan prema stanici i
prigueno krikne:
Pogledajte, drugovi!
Imaju ovi to vidjeti! Iza njih na stotinu koraka djeaci su iz sela.
Prate graane.
Izletnici cvokou zubima kao u zimici, a nasred vrue ceste.
Ne gubite glave! Milan ih hrabri. eljko i Mirko, vas
dvojica nosite Juricu, to bre moete, a mi emo biti vaa zatita.
Posluaju Mirko i eljko vou, jer im i same noge kroe bre
naprijed. Drugim djeacima je tee, jer moraju uriti naprijed, a
ujedno se i osvrtati nazad na neprijatelja.
Kres! Padne meu njih ovei kamen. Izletnici se razbjee. Milan
krikne:
Ne gubite glave! Ne bjeite ispred njih! To je onda naa
propast! Mi se povlaimo, ali stalno u njih gledamo. Tako se i s psima
radi. Ako okrene lea, pas te odmah zgrabi za nogu.
Uspjelo je Milanu. Jurica je na nosilima daleko, a drugi odmiu
sporije i pune depove i njedra kamenjem... Seoski djaci ne prestaju
ih slijediti. U oima su mrki kao najcrnja no. Hu! to bi bilo, da se
sukobe! To ne bi ostalo samo boksanje i upanje za uha. i kosu!...
Milanovci su pretovareni kamenjem, a Patkovani neprijateljskom
mrnjom...
Ivan se zatri prema Milanovcima debelom batinom u ruci. Zdenko

98

nosi loptu, Miko jea. Ta dvojica vrisnu, kao da ve toljaga lebdi nad
njihovim glavama. Ostave oni drugove i tre cestom glavom bez
obzira. Ne vide Juricu, ne znadu ni za to, ve jedino za put...
Odebeli Miko juri sredinom ceste strelovitom brzinom. Najsporiji
u koli Zdenko prestigne Mika i ne vide mu se noge u brzini trka.
Kao da leti!... Na prvom krianju putova skrene lijevo mekanim
kolnim putem...
Ne budite kukavice! Kamenjem odbijajmo neprijatelja!
krikne Milan i oni na Ivana sasipaju tuu kamenja. Ivan se zaustavi.
Ne pokuava im ponovo toljagom prii blie.
XI
Milanovci su prorijeeni. Dvojica su pobjegla. ini se, da su bjeali
i Patkovani. Manje ih je. Milan misli, da neprijatelj otpada onda, kad
u borbi pojedini od njih nailaze putem na svoja polja. Ona ih privuku
kui... Milanu se ini, da ih je ve za pol manje i da Ivan ima muke
oko nastojanja, da mu drugovi ne naputaju borbu. Mali higijeniar
Stanko svrdla svojim mozgom drukije. Neprijatelj je razvio svoje
bone snage. On e ii stotinu koraka lijevo i toliko desno preko
oranica i napast e s boka ili s lea. Tada im ne preostaje drugo,
nego, ili se predati, ili boriti do posljednjeg... Ako se predaju, moe se
sumnjati u to, da e neprijatelji ljudski postupiti sa zarobljenicima.
Odlue li se na borbu do zadnjeg daha, ovdje na vruoj cesti, bit e
strane patnje pod toljagama seoskih djeaka... Treba se pokuati
spasiti. Predaja neovjenom neprijatelju tea je od propasti. Borba
do kraja s neprijateljem, koji je dugo spremao toljage, dok oni imaju
samo ruku i na nosilima bolesnog Juricu, e, to mora svatko priznati,
da je ludost!...
Brajer se pretovaruje kamenjem za obranu, ali i mudruje. On se
uvijek odluuje za ono, to se isplati. Ide natrake posred ceste.
Kovrasta kosa pada mu preko lica. Znoj curi s njega. Sandale mu
posve rastrgane, ali predlae:
Milane, nama nita drugo ne preostaje, nego se sakriti u neki
zaklon.
A gdje nam je?
Prva seljaka kua.
Imamo nesreu, da se ne vidi ni jedna prije susjednog sela. A
donde, tko iv, tko mrtav! Inae sam za zaklon. Moda usput naiemo

99

na neto. Uvui emo se i pod kakav most. U cijev od betona. Makar

u vodu! U blato! Dotle, dragi Brajeru, ne skidaj oiju s neprijatelja!
Zvrrrrrrr. Zvidi kao bomba jedna debela toljaga iznad njihovih
glava, ali pade, sreom, izmeu njih i Jurice na nosilima.
Milan uzme toljagu:
Sad sam i ja toljaga. Slabi su ratnici, kad bacaju svoje oruje
nama u ruke.
Sasipajmo na njih vatru kamenja! Moda se malo zaustave.
Milanovci bace salvu kamenja na Patkovane tako gusto, daje
naas sunce kao za oblak zalo. I ova obrana koristi. Neprijatelj
asom stane, a to u borbi mnogo znai. Milanovci izrabe priliku i
dadu petama vjetra pa u miru, naprijed gledajui pretre dvjesta
metara ceste...
Neprijatelj spremi u mirovanju novu, snaniju navalu... Laki,
bosih nogu i puni mrnje tre kao zeevi. Skau kao skakavci i
bacaju kamenje na Milanovce, ali ne tuu, ve pojedine opasne hice.
Zvidi otro kamenje oko Milanovaca kao bijesne ose.
Isplati se uiti kamenje bacati! kae Brajer ugibajui se
otrom zviduku. Tko bi na to ikada prije i pomislio! Mi uimo
izvan kole jedino francuski i njemaki jezik te sviranje klavira...
Isplati se naoruati se za izlet. I vjebati za borbu! Kao na ivot za
vrijeme bombardiranja. Na spasavanje u sluaju vatre te na uvanje
od saobraajnih nesrea na ulicama... Recite, tko bi mislio, da emo
mi biti ovako napadnuti! Za borbu protiv toljaga trebalo se spremiti
prije izleta. Gdje nam je bilo kakvo oruje za obranu? Nemamo ni
prake!...
Kamen rani higijeniara Stanka. Ogrebe mu lice. Zaas drugi
ubode Milana u podlakticu. Krv na Stanku i Milanu... Treba se
predati! Bijelom maramicom zamahati. Presitna je, neprijatelj je nee
primijetiti. Bolje e biti svui bijelu koulju s Brajera, svezati je na
toljagu te mahati njom u znak predaje. Moe se sumnjati, da seljaki
djeaci nee potovati bijelu zastavu...
Milan se ljuti na toliki razgovor o predaji. Pa rat ne traje dugo!
Svega dva kilometra puta! Nije predaleko susjedno selo i oni su
spaeni... Ni jedna kua nee im pruiti zaklona. No, to bi Milan htio
vidjeti! Zatrait e za Juricu i za sve njih pravo zaklona, i onda e
odrasli za sve dalje biti odgovorni... U borbi je najvanije ne izgubiti
glavu. Neprijatelj ne smije vidjeti, da ih je krv na ruci i ogrebotina na
licu obezglavila... Tako Milan. Brajer je drukijeg miljenja. Nije on

100

kukavica. Jedino ne voli nita besmisleno raditi. Patkovani e protiv

njih pobuniti i djeake iz prvog sela... To e biti seljaka buna.
Djeja. Podignuta bez razloga. Iz neopravdane mrnje. Dabome, ne
protiv izrabljivaa i ugnjetavaa! Ni govora, ve protiv aice odlinih
uenika. Protiv umjetnika. Protiv nogometaa, te malih, sitnih
tokica, akica-bakica, koji su sebi jo natovarili na lea brigu oko
teko bolesnog druga... No, u sluaju seljake bune iz obadva sela,
savjetuje Milan, moe Brajer ponuditi svoju nogometnu loptu
djeacima iz sela... Da, ali kad bi se na to odluio, lopte vie i nema!
Zdenko je s njom nestao... Uh, sunce mu arko ljubim, taj je
pobjegao i oni nemaju im djeake iz sela potkupiti!...
Hej, voo, zar se tako s tuim loptama postupa?! Ti bi je
ponudio na dar neprijatelju, da izvojti mir ili barem primirje! A ne,
ne, lopta mnogo stoji! Dobio sam je od bake na dar za roendan. Ne
poklanjam neprijatelju mio i skup dar! To ne mogu!... I ne isplati se...
Hoe li se isplatiti, kad dobije toljagom po glavi?...
Borit u se!...
Pa to ja i elim! Borba do kraja!... A zar je u ratu traenje
zaklona i zatite sramota?...
Nije! To spada u ratnu nauku. Milan e dalje: Ne mora
biti zaklon seljaka kua. Bit emo zadovoljni i kakvim mostom.
Pa to smo ve uli! ljute se drugovi, a Milan nastavlja:
Trebat e lei pod most u glib. U smrad. Meu abe. Da
spasemo sebe, a Juricu najvie!... Nema smisla, da vodimo uludo ovu
borbu. Djeaci iz sela, osobito onaj Ivan, mogli bi u svojoj razjarenosti
udariti nekog od nas kolcem po glavi. To je dovoljan razlog za
obustavu borbe. Druga je stvar, kad bi seljaki djeaci stupili s nama
u asnu borbu...
Ovako razgovaraju Milanovci. Treba im priznati, hrabri su. Dvojica
su ranjena, sreom, lake, krv je na jedonj ruci, krv je na jednom licu,
a to je dosta!... U isto vrijeme sav drugi svijet kao da je obamro. Cesta
pusta. Ne prolazi nitko kolima ni pjeice, kao da zaobilaze ovo ratno
podruje...
Neprijateljski kamen zazvidi i udari po gvou Juriine proteze.
Milan sada odlui boriti se na isti nain. Bacaju i oni kamenje. Samo
nisu tako vjeti u bacanju na daljinu pa njihovo kamenje pada daleko
ispred neprijatelja. Ipak, i to je obrana. Djeaci napadai ne smiju u
prostor, u kojem prijeti kamenje. Seljaki djeaci su u ovoj borbi
napadai. Takav neprijatelj u svakom je ratu divlji, ali i manje hrabar.

101

Milanovci su napadnuti. Iz ista mira. Brane se. Bore se asno.

uvaju Juricu na nosiljci. Sve im to daje snage i hrabrosti...
Pojedinano bacanje kamenja premalo je pomoglo Milanovcima.
Gotovo nita. Seljaci i dalje napreduju prema njima. Milan na asove
dobiva elju, da se rtvuje. Otrat e seljacima pa neka s njim rade
to hoe. Dok se neprijatelj bude s njim zabavljao, Jurica e stii do
prve kue u selu...
Na asove dobiva Milan i drugu elju. Da skrene s Juricom u polje
gdje bi ga u kukuruzu smjestili, a oni bi svi doekali Patkovane
boksom. akom pod bradu na ameriki nain. Rvanjem. Dvobojem,
iu icu pa tko pobijedi, pobijedi!... Ipak, Milan je prevrue krvi. Ne
smije sebe sluati. Bit e bolje, ako svojom glavom u ovoj borbi misli
Brajer. On je hladniji. Proraunan... Jedini izlaz je kamenje, noge i
nada, da e se naii na zaklon...
U praini ceste opaze djeaci kapljice krvi. Tko je jo ranjen?
pita Milan. Nitko se ne javlja. to to znai?...
Mirko opazi krv na platnu nosiljke. Majko mila, ta kamen je udario
Juricu! On krvari i uti. Ne javlja se. Ne tui.
Jurice! Jurice! vriti Milan i stupi uz njega. to ti je?
Krvavo je platno!
Nita. Sitnica. Kamen me pogodio u ruku. Malo. Ne jako.
U ruku, tebe! Takvog bolesnog! Pa tvoja ruka gotovo i nema
miija! Ne, deki, ja vie neu i ne mogu ovako! Sluajte me!
Predlaem, da Stanko i Zvonko nose Juricu dalje u pravcu grada, a
eljko i Mirko, Brajer i ja moramo ostati ovdje. ujete li? Ovdje na
ovom mjestu nas emo etvorica stati! Jurica je ranjen i bolestan.
Njega se mora spasiti, a mi stojmo ovdje, da nainimo veu udaljnost
izmeu nas i naeg bolesnika! Ja vie neu, ja ne mogu podnijeti, da
po njemu kamenje pada, kad se on ne moe braniti!...
Milan je odluan. Drugovi pristaju. Stanko se, dodue, uvija pod
teretom nosiljke. Zvonko je alostan, to postaje bolniar. On dri, da
uspjesi i pobjede pravednih ratova uzdiu i zanose. On voli sve to
uzbuuje kao na pozornici... No, ubrzo se i smiri, jer se Jurica s
nosiljke javlja:
Deki, jesam li vam teak?
Nisi!
Znam da jesam, samo vi ne priznajete... Htio sam vam rei,
polako me nosite. Ne umarajte se!
Zvonko je glumac. Umjetnik. Osjeajne due. Gotovo mu se oi

102

orosile. Drhtavim glasom govori Jurici:

Ne brini se ti nita! Ne svijaju se nama lea od tereta, nego te
lako ljuljukamo. Da ti bude lake. Ljepe!
Takav razgovor vode oni. Njiu se lea vitkog Zvonka i jo slabijeg
higijeniara, ali odmiu oni ipak daleko. Potekoa je jo i u tom, to
je Stanko naprijed manji pa Jurica puzi. Sav se tovari svojom teinom
samo na higijeniara, koji bi sada tek trebao svriti drugi razred,
budui da ga je mama prokrijumarila u prvi bez dokumenata s pet
godina starosti... No, glumac Zvonko to vidi, razumije i popravlja tako,
da se saginje, grbi i hoda uei, kako bi se izravnala nosiljka u
vodoravan poloaj. To osjea i zna Stanko naprijed. Ispriava se
Zvonku. ao mu je, ali mu pomoi ne moe. Ovog asa ne moe
narasti pa da se izravna sa Zvonkom...
Jurica s nosila opet ali i jednog i drugog. Tako se njih trojica
brino, toplo razgovaraju. ale. Ispriavaju se. Pravi ljudi za ovaj
posao! Zna Milan, koga e za to odabrati i odrediti...
Jurica na nosiljci dobiva udne elje. On misli da bi mogao ispred
neprijatelja trati u protezi. I to sam, posred tvrde kamenite ceste...
Hu! to mu to pada na pamet! Neka vie i ne misli na ovakveludosti...
Zvonko i Stanko nee da uju o tom, a kamoli da raspravljaju...
Jurica ne poputa:
Gledajte, sad emo doi do zavoja. Naa obrana jo stoji na
cesti, a mi smo ve daleko od neprijatelja. Nije opasno. Spustite me
samo malo za pokus.
Ne, ne, Zvonko nee ni da uje o tom. Stanko naprijed moe
uti i o tom razmiljati.
Idu oni tako jo dvadeset koraka, a Jurica moli drugove, neka
stanu i neka ga spuste. Stanko naprijed pristaje na pregovore o tom.
Zvonko zasad moe to da uje i da razmilja...
Prou oni tako jo trideset koraaj a. Jurica ih neprestano moli.
Veli im, ranjen je od neprijatelja i u. njega je ula nepoznata snaga.
eli je iskoristiti. A, kakvu volju ima potrati prvi puta u ivotu sam
posred ceste! Po kamenju! Pod arkim suncem, a ispred stranog
neprijatelja s toljagom u ruci...
Idu Stanko i Zvonko jo dobrih pedeset koraka, a onda popuste
Jurici. Neprijatelj je zaista daleko, a njihova ramena trebaju odmora,
nauljana su. Lea se trebaju ispraviti. Zgrbila su se od tereta...
Spuste nosila. Jurica se uhvati za Zvonkove noge, uspravi se i
potri posred ceste. Pomau mu ruke. Dre ravnoteu. Pomau mu

103

najvie hrabro srce i volja. Prvi put u svom ivotu putuje Jurica
svojim nogama cestom. Prvi put podie drumsku prainu. Zabacuje
nogama ukoeno, ustranu, udno, ali ne pada, a to je glavno! ak se i
ne spotie o kamenje... Eno, pokuat e i zavojem. Skree desno.
Preko mostia. Na stazu u polje...
Hoda Jurica prvi put u ivotu lijepom stazom kroz ito.
Djetelinom. I kroz lan, a sam. Posve sam! Bez iije pomoi...
Jurica se ne vraa. Zabrinuti su njegovi nosai. Stave nosila na
ramena i tre za svojim ranjenikom. Za bolesnikom. Kad ga na stazi
dostigoe, ne hvataju ga zaramena. Ne zaustavljaju, jer on odbacuje
nogu s remenjem i gvoem srdito. Upravo s ljutnjom te dalje tri k
malom livatku. Plitkom potoiu. Tu se neto meu vrbama krije.
Krov! Pod njim kua. Malena. Od drveta. U njoj nitko ne stanuje. To
je mlin-vodenica. Stara. Naputena. Propala. Ne melje. Mnogo je
takvih na ovom potoiu...
Jurica se srui potrbuke na mali travnjak pred mlinom. Die
snano. Dre... Higijeniar potri kapom po vodu iz potoka, a Zvonko
miluje Juriinu kosu, pravi mu vjetar svojom kapom. Lijee Juricu.
Tjee ga i predbacuju sebi, to su ga spustili na cestu...
Jurica progovori:
Pametno ste uinili! Trao sam trista koraka sam, bez iije
pomoi. I, to smo nali? Pogledajte! Pa to je zaklon! Javite to Milanu
odmah!...
Tebe ne smijemo ostaviti.
Smijete, samo me prije unesite u zaklon. Sam ne mogu
nikuda vie ni koraka!
Zvonko i Stanko obiu mlin i vraaju se zadovoljni. Ljepi zaklon
od ovog ne moe ni zamisliti!...
Njih dvojica stave Juricu na nosila i oprezno ga nose preko travnog
humka do drvenog lijeba. lijebom do toka. Ovdje oprezno skrenu
ulijevo, pred otvoreni prozor na tavaniu mlina. Tu ostave Juricu i
uu da pregledaju mlin iznutra.
Nau ga praznim. Jedini stanovnici su moljci i pauci...
Vrate se Jurici i imaju to vidjeti. Ne lei on na nosiljci. Stoji uz
okvir vrataca i gleda van, u zeleno brdo... Zaude se bolniari tolikoj
Juriinoj snazi. Ima je on. Osobito u prstima ruku pa to uhvati, lako
ne pusti. Dok su njih dvojica dolje u mlinu plaili moljce i trgali
pauinu, dotle je Jurica pokuao sam ustati sa nosiljke. Zakvai se
prstima za okvir tavanskog prozora. Nije bilo lako, ali uspjelo je i on

104

sada ne pomilja da se dade polei ili posjesti negdje. Ostat e ovdje

uz prozor, ovako stojei. To najvie voli. Na miru stajati moe vrlo
dugo. Za to ima mnogo uuvane snage. U takvom poloaju osjea se
jak! Jednom rukom se upravo zabio noktima u okvir tavanskog
prozora, a drugom moe raditi. Moe se s njom i boriti... Bez ale,
ostat e on ovdje na strai. Pokua li neprijatelj ui u mlin, on e ga
slobodnom rukom gurnuti i ovaj e se sleprtati preko ramena u
jamu... Jurica je straar na ulazu u mlin. Kroz vrata se dolje ne moe.
Zabita su debljim avlima. Ako je Jurica straar u borbi, onda je on i
borac. Neka Zvonko i Stanko otre na cestu, da jave drugovima.
Jurica je sam trao trista koraka. Pronaao je odlian zaklon. Stoji na
njegovom ulazu i uva ga kao lav straar...
Jure Zvonko i Stanko drugovima borcima na cestu. Zvonko prvi, a
mali Stanko iza njega. Ovaj zaostaje i sjedne u hlad pod hrast. Tu
razmilja. Zato on ne tri zajedno sa Zvonkom? Zato, jer ima krae
noge. A zato je u njega tako? Zato, jer je mlai od svojih drugova. Za
koliko mlai? Za dva dana? Ta ne, on je mlai za dvije godine!
Zapravo bi sada trebao svravati drugi, a ne etvrti razred!... Kad je
tako, on je u cijelom tijelu manje razvijen. Slabiji je. Nije nikakvo
udo, to je straljiviji od svojih drugova... Njega bi na primjer, toljaga
seljakog neprijatelja smrskala. A joj! A ima dobiti u koli za nekoliko
dana posebnu nagradu za zlatni notes. Ti koji je zabiljeio stotinu
dobrih djela... Poslije toga ima ii stricu u veliki grad na moru. Stric
je kapetan na brodu, to plovi du nae morske obale. Na tom brodu
vozit e se i Stanko. Imat e posebnu kabinu za spavanje... Pa da to
sve danas ovdje na cesti izgubi, zahvati li ga seljaka batina! Tako
razmilja Stanko u hodu pod hrastom, a Zvonko tri cestom i vidi
pred sobom lijep prizor. Njegovi drugovi, svi jaki, vrsti, iroki, u redu
zauzeli cestu i stoje jo uvijek na istom mjestu... Vie Milan
neprijatelju:
Doite k nama u asnu borbu! Bez toljaga!
Tako zovu i drugi Milanovci.
Osobito jaki glas ima eljko. Njegov poziv odjekuje do brda. Eto, i
brda uzvikuju: asna borba! Toljage su smrtno oruje! Njim se tuku
podivljali, pijani ljudi...
Neprijatelj ne odgovara. Ne odvikuje nita. Ne odbacuju batine.
Stoje na mjestu i zure u Milanovce.
Zvonko doprai do svojih drugova boraca.
to je novo, Zvonko?!

105

Doao sam javiti, da je Jurica smjeten u dobar zaklon. I vi

ete svi onamo.
To mi je drago. Skoi natrag i uvaj Juricu.
On ne treba uvara!
Kako ne treba?!
Stoji na ulazu u mlin kao straar. Borac...
Zvonko, svaka tebi ast! Ti si na veliki glumac, a glumci
fantaziraju. Ti izmilja!
Istinu govorim. Potvrdit e ti Stanko. Negdje je iza mene
zaostao...
Eto, u kakve muke mogu vou uvaliti bolniari, koji su u mirno
doba kazalini slavni glumci! Milan neprestano alje Zvonka natrag, a
Zvonko trai da ostane s njima u borbi. ak je u nezadovoljstvu voa
postao toliko nestrpljiv, da nije pazio, to govori:
A im e se boriti?
im i vi!
Zaboravio si ponijeti svoju kinu kabanicu, da kojeg seljaia
ogrne i zapie to u zlatni notes!...
Zvonko ima dvostruko vee oi. Zar je dotle dolo, da voa ovako
vrijea?...
Dotri i Stanko. Javi Milanu sve isto onako kao i Zvonko. Ne,
Milan to ne moe prihvatiti, da Jurica ostaje u mlinu sam!... Ali
Jurica alje po njima takvu poruku. To je njegova elja...
U redu. Milan moli Zvonka, da se ne ljuti na njega, to ga je malo
prije pecnuo kinom kabanicom. To je zato, to ima dokrajiti najteu
stvar u svom ivotu. Na cesti su dvije momadi, ali ne s loptom ve
jedni imaju toljage u ruci. To je drukija navala i obrana. Nema ovdje
driblanja i nikakvih ala. Nema suca, koji zvidaljkom prekida igru,
ako je nepravilna i gruba...
Milan mora biti miran i sabran, a bit e onda, ako zna, da Jurica
uza se ima svoje drugove. Kad on pod ovakvim prilikama zamilja
samog Juricu, kojeg su na svoju duu pozvali na izlet, on je tako
nemiran, da gubi prisebnost i hrabrost pa e morati napustiti ovdje
borbu i vodstvo i otii do Jurice on, Milan. Da mu bude zatitnik. On
ga je i nagovorio na ovaj izlet...
Zvonko pokua jo jednom:
Da vidi Juricu, bilo bi ti krivo, to nam nisi povjerovao. Velim
ti, on stoji na tavanskom prozoru i vas eka u zaklon kao domain
kue. Zaklon je on pronaao. Neprijatelja eka jednom rukom, koja

106

moe gurnuti s krova.

Milan psuje:
Sunce vam arko ljubim, smjesta Jurici!
Ova podvornikova psovka opet je upalila. Odlaze bolniari slijeui
ramenima...
Neprijatelj mirno promatra i nanjui kod Milanovaca neki nemir.
Nesporazum. Vide oni, dvojica odlaze. Sad je as da izvre juri na
graane. Urlikom hura potre seljaci na graane... Napadnuti ne
bjee. Raire se cestom u neprobojnu liniju i doekaju seljake.
Patkovani skau Milanovcima na glavu, a toljage su im u ruci. Boje
se da bi im batine mogle promaiti, meu noge se splesti i tako ih
oslabiti, a ini se, da su ipak odustali od toga, da batinama udaraju.
Toliko savjesti javilo se u njih. Batine nisu vie oruje. To je dobro
dolo graanima. Oni su vjeti rvai. Znadu se boksati. Umiju
pesnicom udarati pod bradu. Sve su to nauili iz amerikih filmova...
Lupaju oni tako po Patkovanima, a ovi cvile, jauu i kao lopte
odskau u jarak uz cestu. Ivan krikne:
Ne dajte se! Ne sramotite se!
Patkovani ponovo navale, ali opet nespretno. Skau Milanovcima
na glavu. Htjeli bi ih tako smotati poda se. Milanovci su spretniji pa
ih doekuju boks pesnicom u prsa. U trbuh. Pod bradu. I opet seljaci
copaju u prainu i opet odskau u jarke uz cestu... Jedan bjei s
bojnog polja natrag, kui svojoj... Ivan hrabri svoje borce:
Neka bjei uljivac straljivi! Ja u na dvojicu! Naprijed! Hura!
Navalilo sedam seljakih djeaka i zubima i noktima. Kad se
neprijatelj tako bori, tu se vie ne moe govoriti o asti. Ovako se
grizu i grebu ivotinje. Treba isto tako uzvratiti, ali gdje su
Milanovcima nokti? Stalno ih obrezuju, jer tako trai strogi njihov
higijendar u koli. Preostaju im jedino zubi. Ali to ipak ne ide! Pa,
nee ovi valjda gristi vratove svojih neprijatelja! Zar da postanu
krvolone ivotinje? to bi rekla na ovo kola? Zlatni notes, i ovo i
ono, i tako dalje?... Milan krikne:
Drugovi, pa valjda nismo krvolone ivotinje! Borite se asno!
Ha! To rado uje neprijatelj. Oni jae navale zubima i noktima.
Milanovci se brane rukama, nogama, izmicanjem, zavaravanjem, ali
su uvijek asni borci. Seljaia je vie i slue se neasnim orujem...
Sreom, dotri Zvonko. Veliki glumac. Umjetnik. On vrisne:
Ne poputajte, drugovi. Ide nam pomo! Stanko tri za mnom!
Milanovci dobiju novu snagu. Moda ve i oni zubato ratuju, jer

107

Patkovani slabe. Drugi njihov tri cestom natrag. Kui. Prema

Patkovcu.
Ivan grozno psuje. Rui munje i gromove. Zvijezde i nebesa na
svoje borce. Tako im daje jedini poticaj, a taj je slab. Njegovi ratnici
su sigurno oekivali, da e graani pobjei pred njihovim juriem.
inili su im se bijeli. Mlijeni. Namirisani. Svileni. Svakakvi, samo ne
djeaci za tunjavu. Prevarili su se mali seljaci, ako su mislili da su
mali graani straljivci. Zato je vea snaga u Milanovaca. Njima
pristie pomo i pojaanje, a Patkovani se prorjeuju. Njihovi ratnici
naputaju bojno polje. Bjee... Milan krikne:
Sunce im arko ljubim! Drugovi, juri s nae strane! Naprijed!
Patkovani bjee natrag, ali ne dugo. Ivan s trojicom prihvati opet
borbu, a onda ue u nju jo jedan, dok samo jedan seljai prai
cestom kui. Skau i Milanovci na glavu Patkovanima. I zubi su u
djelovanju. I na jednoj i drugoj strani. O, gdje si, sue pravedni, da
zvidaljkom obustavi borbu! O, gdje si, jer da te ima, ti bi zabranio
ovu gadnu igru! Graanima ipak najvie pomau boks udarci i oni
ameriki pod bradu. To ne umiju seljaci pa su umorniji i slabiji...
Dotri i higijeniar Stanko:
Ne dajte se, drugovi! Mi smo jai. Tre nam u pomo Zdenko i
Miko! Vraaju se!
O, to je Milanovce tako ojaalo, da su odbacili Patkovane kao
tenis lopte. Poeli su se s njima igrati, kao da u nogometu driblaju.
Ta, poeli su se ve i smijati... Patkovani se posve zbune. Ne
napadaju. Ne navaljuju. Jedino se brane. A kad je tako, poloaj se
posve izmijenio. uje se i pla jednog Patkovana. To njihova vou
Ivana posve obeshrabri i smuti. On vikne:
Idemo kui, svaki po svog oca!
Seljaci tre kui, a graani viu za njima: I! I! ic! ic! Plae ih
pljeskom ruku kao da tjeraju pilie iz vrta i maku iz smonice...
Smiju se Milanovci, a onda se pogledaju i za junako upitaju zdravlje.
Svi su ogrebeni po licu i po vratu. Nagrieni su po rukama, a upavi,
kutravi, znojni, prani i divljih oiju. Odjea na njima stoji ukrivo.
Izvuena. Razvuena. Razdrljena...
Milan misli, da ovdje na cesti nije mjesto, a sad i nije vrijeme, da
se ogledavaju, iste i ureuju, jer Patkovac nije daleko. Neprijatelj je
zaprijetio, da e dovesti odrasle ljude. Nabrbljat e im o groznoj nekoj
poljskoj teti, koju su oni toboe iz pakosti poinili. to e biti, ako
koji otac njihov poslua i potri ovamo za njima s vilama u ruci? Pred

108

ovom opasnou njima drugo ne preostaje nego trkom do Jurice. U

zaklon! Onamo se sakriti! A poslije, to bude, bude! Vidjet e se!
Posluaju svi ratnici i daju petama vjetra, pa zaprae cestom.
Tabanajui cestom, dovikuju: Zar mi ne bi mogli pobjei ispred
seljaka? Nije li zaklon nesiguran? Dobar e biti. Odande emo se
braniti, dok padne no, seljaci e kui. Kad sunce zae, seoska eljad
u kuu ulazi, sjeda da poveera i lijee u postelju. Tako je kod njih
govori im Milan. Moj stric je seljak. Poznat mi je njegov ivot. Nama
graanima nije zakon zalaz sunca. Za nas no nije crna. Grad je
rasvijetljen...
Drugovi posluaju Milana. Sve govori u prilog zaklonu. On je ipak
najsigurniji. Kad saznaju roditelji u gradu za njihovu nevolju, doi e
ih spasavati... Budu li morali do jutra provesti u zaklonu, nita
strano! No je u lipnju najkraa. Proi e i to, Milan je siguran, da e
im do duboke noi stii pomo iz grada. Miko je pobjegao kui.
Zdenko isto tako. Nije to bilo lijepo. Kukaviki se ponijee, ali,
roditelji e od njih saznati, u kakvoj su nevolji...
Tre izletnici i nisu daleko od narednog sela. Vide se kue. Na
dohvat su ruke pa nije udno, to djeaci dobivaju elju, nastaviti i
dalje bjeati prema gradu. Milan krikne:
Sunce vam arko ljubim! A Jurica?
Zaustave se svi kao skamenjeni. Zaista, priznaju u sebi da su
podivljali. Rat je svemu kriv. Oni su sada skoro pobjegli i ostavili
samog Juricu u mlinu. Na milost i nemilost neprijatelju i crnoj noi,
onako samog, a bespomonog...
Kad su stigli u hlad pod hrast, Milan ih zaustavi.
Evo zaklon pred nama. Neka Brajer prosudi, jer moja je glava
prevrua. to se isplati? Ostati u zaklonu ili odmah kui?
Ostati u zaklonu odlui Brajer.
Svi potre u mlin. Travnim humkom u lijeb. lijebom do toka.
Na ulazu su u tavan..., ali Jurice nema! Nije na strai! Stolac za
leanje povuen je na isredinu tavana i gledajte uda rastvoren
je za sjedenje!... Milan i drugovi zure u tminu tavana. U stolac. Glas
Juriin ih prekida:
Voo! eka te rasklopljen stolac. Sjedni! Odmori se poslije
borbe.
Hura na tavan! Svi izletnici hoe najednom, pa se nagruvali na
vratacima. Dobro je, da nije koji pao na mlinski toak i dolje u
jamu...

109

Juricu nau u kutu tavana. Stoji i dri se jedinom rukom za letvu

ispod crijepa. Grle ga ratnici. I ljube. Uguit e ga od radosti, a pred
par minuta? Skoro ga ostavie samog ovdje. Kao djeaci na cijelom
svijetu u takvom sluaju...
Sad su sretni, to su uz njega. I jo sretniji, to je on na izletu
toliko uspio ozdraviti. Razvezao stolac i misli na vou. Nudi ga, da se
odmori...
I uini Milan po elji Juriinoj. Uvali se u platneni naslonja.
Slatko odahne pa ree:
Smirimo se! Odmorimo! Tako emo bolje razmiljati, to emo
i kako emo dalje...
Ratnici sjedaju i lijeu na pod tavana oko Milana. Samo on sjedi u
naslonjau od platna izmeu njih. Prvi put je Milan i slikovito voa
svojih drugova. Jurica u tom prizoru uiva i, raspoloen, preduzme
jednu vjebu. Doe sam do ulaza na tavan, prihvati se za okvir i
govori:
Vijeajte, ratnici, nesmetano! Ja sam na strai!
To oduevi drugove. Udarie u razgovor o ratnim uspomenama s
ceste. Jurica na strai slua o njihovim borbama, ali ih i prekida:
Kad je rije o odraslim seljacima, koji bi mogli donijeti s livada
vile u rukama, onda nije dosta biti samo ovdje na strai, nego i na
krovu.
A kako?
Izvaditi dva crijepa i kroz otvor provirivati i promatrati, to se
dogaa na cesti. Pribliuje li se neprijatelj? I s kakvim orujem?...
To je bistra glava! klikne Milan.
Ratnici odmah naine, to je Jurica smislio. Svi provire kroz otvor.
Zvonko, najodmorniji ratnik, javi se za prvog straara na krovu.
Jurica jo ne miruje. Prekida razgovore ratnika o hrabrim
podvizima na cesti i predlae, da vojska veera.
Sjajno, Jurica, ali to? kliku gladni, jadni borci.
Zar ste zaboravili, da imamo brana, mlijeka i jaja!
Ovdje nema pei. tednjaka!... Ne treba ga u nudi. Prijat e im i
sirova veera. Priredit e je drugi najodmorniji ratnik Stanko. On je i
kod kue esto kuhar. U svom zlatnom notesu ima biljeaka, da majci
pomae kod kuhanja i pranja sua pa kud e bolje!
Krikne Zvonko na krovu. to je? Ide li neprijatelj? Ne, nego se on,
sav sretan, sjetio, da ima u svojoj torbi papira, kojim se zamata
masno jelo. Na njemu se moe veera promijeati.

110

Priprema oko veere dugo traje. Za to vrijeme krikne opet eljko, a

on ima takav glas, da sav mlin jei.. . to mu je? Pa on ima u torbi
soli, kojom je solio kuhana jaja i mladi luk! Ohoho! Pa to e biti
gozba!
Higijeniar mijea, istina, vlastitom golom rukom, ali to se moe!
Takav je ivot u ratu. U zaklonu su pred eljeznim vilama pa zar se
moe u takvim prilikama traiti kuhaa i lica?!
Stanko je u svakom poslu upravo sitniav. To je ve poznato iz
kole. Drugovi nisu zaboravili toke, koje samo Stanko vidi. I ostatke
kod dijeljenja, koji samo njega mue. Moda je to u koli mana, ali
ovdje je vrlina. Kau je promijeao tako savreno da je u svako
siuno braneno zrnce ula podjednaka koliina mlijeka, jaja i soli,
pa, kad je dao svakom dobre svoje tri ake veere, priznali su ratnici,
jelo je posve dobro, premda nije ni kuhano ni peeno!... Toliko je
veera zasitna, da Brajer i eljko onako siti poinju drijemati. Odobri
voa njihov san. Ispavani bit e jai. I sabraniji za novu borbu, bude
li potrebno.
Jurica javlja s vrata:
Sunce zalazi za brdo. Sputa se mrak... Straaru pod
crijepom! Napni zjenice! Javi nam svaku sjenku, ako je primijeti!
Cesta e se i u mraku najdulje bijeljeti...
To je pamet! apne voa na poasnom stolcu... Zato
ape? Da ne budi svoje putnike? Ne, i on e zaspati. Slatko je u san
tonuti, kad si u zaklonu, gdje su strae na strai, a sunce upravo
zalazi...
Svi su borci pozaspali. Milan na stolcu, a drugovi na podu...
Jurica stoji na strai. Bodri Zvonka pod crijepom, ali tiho. apuui:
Na nama je sada velika odgovornost. Ne smijemo dopustiti, da
nas neprijatelj napadne na spavanju. Nas trojicamoramo bdjeti. Ja
ovdje, ti Zvonko pod crijepom, a kad se od nas koji odvie umori,
izmijenit e ga Stanko...
Spavaju ratnici slatko. Duboko diu... Straar na vratacima
bolesnik je i ranjenik, ali sada jai od diva!... Promatra pod crijepom,
glumac i bolniar, sada najotriji uvar! Zjenice su mu savren stroj!
Vide u mraku!... Higijeniar, toka, zarez, upitnik, usklinik,
desetinski razlomak, svrdlo, kuhar Stanko stoji. eka. No je, a on
najmlai. Najmanji!... Mogao bi i on drijemati koji asak. Ne! Ne
smije! Javlja se u njemu svrdlo. Vrataca bez straara, bila bi
reenica bez toke. Otvor na krovu bez promatraa, nedovreno

111

dijeljenje... To mali Stanko ne doputa. Stoji i slua slatka disanje

usnulih drugova. Bude mu i smijeno, ali samo naas, jer na strai je
on. Ozbiljan, budan, oprezan i napet, kao da su u njemu tri ivota!
XII
Podvornik stigne u kolu prije dva sata poslije podne. Jo u
dvanaest sati spavao je u jednom patkovakom krumpiriku, a deset
minuta prije dva sata puta ake u kolsku zgradu.
Izlazi Matiev razred. Podvornik namigne acima. Podsjeti ih na
devetoricu njihovih drugova, koji uivaju u prirodi.
Blago njima, govore aci. I mi pustolovinu smiljamo.
Nisu samo odlini kadri da neto uine!...
Podvornik spremi sve razrede u zgradu i prepusti se zabavi, da
misli o izletnicima. S njima je vezan kao nepoznati putnik, bezimeni N
N otac, pratilac na njihovom spisku za pogodovnu vonju na malom
vlaku. Hoe, nee, misli mu stalno lete u Patkovac... Evo, tri su
sata. Sada izletnici ulaze u vagon malog vlaka. Moe li se Jurica
popeti u vagon sam, bez tue pomoi? Ne zna podvornik.
Ne vidi dobro. Podaleko su mu djeaci, a mora promatrati skriven
iza zida. Smije se on sam sebi. Toliko se uivio u ulogu sakrivenog
pratioca, da mu se ini, kao da jo i sada vri tu dunost. I ena mu
se udi, jer se neobino kree. Smjeka se sam sebi. Govori sobom.
Da ga nije uhvatila sunanica? Ne bi loe bilo, da malo turne glavu
pod slap vodovoda. Ta i slubene spise zaboravio je predati! Nema to,
sumnjivo je to!...
Tono u tri sata fune podvornik upravo kao mala lokomotiva i
zaiti poput pare: , , , !... ena je, sreom, prilegla
poslije podnevnog ruka. Zaspala je. Sva srena, jer da je ovo ula,
posumnjala bi u muev zdrav mozak... Podvornik i dalje uiva: Dolazi
kondukter izletnicima i trai karte. Pita djeake, gdje im je nepoznati
otac. Smije se kondukter, smiju se i aci, tamo daleko u vlaku, a
smije se i podvornik ovdje u kolskoj zgradi, te od veselja udari
akom po stolu... Srea je, to mu ena spava, jer da jo i ovo vidi!...
Pali podvornik novu skupu cigaretu i u prvom gustom dimu kao da
vidi vagon. U njemu izletnike. I konduktera. Probija im kartu po
kartu i pita vou: Zar niste potraili nepoznatog oca sa spiska?
Milan se mekolji na svom mjestu. Smjeka se i migne oima. Hu,
sunce ti arko ljubim, hoe li sada otkriti tajnu, kako je nabasao na

112

njega u krumpiriku? Hoe li kondukteru rei to, da je u slubenoj

torbi za spise imao jea? Hoe li odati i to, da ga je naao, kako u
krumpiru slatko hre i kako je od njega zatraio, da se vrati odmah
kui prvim vlakom?!... Da ga je traio? Ni govora! Bilo je drukije!
Potjerao je njega Milan kui!... Samo to neka ipak ne kae. Smijeno
je. I sramota!... Ne radi konduktera, nego radi aka. Kako e on
poslije toga putati izletnike u zgradu?...
Odlazi podvornik na dvorite. etiri su sata. Izletnici se kroz
glavnu ulicu onog predgraa pribliavaju tramvaju. To podvornika
razvedri i nestrpljiv je oekujui pet sati, kad bi ve mogli izletnici
prolaziti ispred kole svojim kuama...
Da ih lake doeka, uzima metlu i odlazi na posao. kolske sobe,
u kojima ue prvi i drugi razredi, prazne su. aci su otili kui nakon
treeg sata... Tu e izmesti. Prizemno je. Odavde e vidjeti i pozdraviti
izletnike...
Radi nemirno, pet je sati, a izletnika nema. etvrt je est. Zvoni
svretak kole. Odlaze i Matievi aci kui. Znojni, kutravi, crveni,
kao da su iz vrue kupke izili. Hvale se podvorniku, da je danas bilo
u koli zanimljivo. Nije bilo odlikaa, koji se uvijek istravaju, istiu i
smetaju im. Danas su oni uitelju odgovarali i bio je zadovoljan.
Rekao je: Upravo bi bilo pametno uvesti jedan dan u tjednu bez
odlinih aka. Onda drugi vie dolaze do izraaja.
Podvornik to razumije, ali ne doputa protiv odlinih ni jednu rije
prigovora. Odvaili su se sami na put. Zavrijedili su opet pohvalu...
ude mu se Matievi aci. On je inae protiv pretjerano obrazovanih
aka ovog razreda.
Red, dva i dva ure se na ulicu. Bez zastajkivanja. Pitaju aci
podvornika, da li je vidio izletnike? Vraaju li se? Milan je obeao
povratak oko pet sati...
Ne, na alost, podvornik ih nije vidio i to ga pomalo
uznemiruje... Uitelj Mati e nato:
Ne treba se brinuti. Oni su sigurno produili boravak do pet
sati. Lijepo im je u prirodi. Ja se ne bih udio, kad bi ostali ondje i do
veernjeg vlaka! Poznam ja svog aka Milana dobro! Najprije je s
drugovima prouavao prirodu. Ovako. Planski. itarice i tetoinje.
Zatim vonjake pa umska drveta, ptice, kukce, leptire i pueve. Iza
toga su razgledavali mlin. Pozna uitelj vrlo dobro svog uenika
Milana. Uiva, kao da ga vidi, kako pria o kukuruzu. O mlinskom
kamenu. O snazi vode, koja svojim padom okree mlinski toak.

113

Mlinar se, zna to uitelj, divi Milanovoj pameti, njegovoj duhovitosti i

nainu rada, jer, zaista, ini sve kao kakav odrastao ovjek.
Dopadaju se mlinaru Milanovi drugovi. Oni ga sluaju kao da im je
uitelj. Kulturno se ponaaju i ne pada im na pamet, da ometaju
program izleta. To nisu aci, koji bi u takvom sluaju brundali: Ne
melji gluposti! Milane, ne gnjavi nas! Uitelj u duhu uiva, kako
mlinar oroenih oiju motri male izletnike iz grada. I seljaci iz sela
dolaze. Da ih se nauivaju, jer ta djeca paze na ito, na djetelinu i
krumpir. Ni jednom stopom ne nainie tetu. Zrele trenje vise na
niskim granama do ustiju izletnika, ali oni ni da bi ih dirnuli!
Kulturni su... Moe li se uope zamisliti, da bi kojeg kakva baba
ibom potjerala od trenje? Ni govora! Smijeno je i pomisliti takvo
neto. Uitelj sam sebi uzima kao primjer Zvonka. Umjetnika!
Savreno utivog djeaka. Iza Zvonka zamilja na izletu uenjaka
Brajera. Zrele trenje i sve drugo ne moe njega zavesti na pogrean
put!
Seljakinje su dobra srca. Uivaju u pametnoj i miloj djeci iz grada,
pa im za nagradu doputaju, da se mogu popeti na stablo i najesti se
treanja do sita. A to veselje aka svojih izletnika u duhu uitelj vidi!
On to moe lako zamisliti, jer s djecom ivi godinama!... A to je
najljepe, izletnici ovi nisu ponijeli neto to im je najmilije! Odriu se
uitaka, koji lie na oboljenje... Uitelj misli na nogometnu loptu!
Brajerova nova, krasna lopta ami kod kue u mranom kutu
samoe. Zaboravljena, prezrena, a zdravi odlinjaci iz njegovog
razreda tre travnjakom. Kupaju se u potoku. Sunaju se. Pjevaju.
Pozdravljaju ito, koje se na vjetriu talasa. U njemu crveni makov
cvijet. Plavi razliak. ake-bake!... Njegovi su aci izletnici odbacili
nogometnu loptu. Osjeaju svjeinu ozdravljenja od nogometitisa. U
prirodi, zelenilu, u irini, na uzduhu, pod suncem, okienim makom i
razlikom, u lovu na leptire, sluajui pjevanje slavuja... ondje, isti i
zdravi zamrzie nogometnu loptu! O, pozna Mati svoje odline
ake!...
Zabrine se podvornik. Vidi on, uitelj Mati se grdno vara. Ne
pozna on svoje ake, kad su sami izvan kole. Oni se posve
preobraze. Zaborave zlatni notes. kolu. Program i disciplinu. Ne
znam, razmilja podvornik, da li bi i on, uitelj Mati, mogao s njima
u prirodi vladati!... Tim vei nemir zahvati podvornika. ini mu se da
ih on sada najbolje pozna. Kriomice ih je slijedio i promatrao. Nisu
oni tamo aneli, a nisu ni drugi oko njih sveci. Seljaki djeaci su
Matieve odlinjake mrko i neprijateljski gledali...

114

Uitelj odlazi mirno kui. Jesu li tako mirne i bezbrine i majke

izletnika?!... Hu! sunce im arko ljubim, podvornik mora preuzeti
brigu o izletnicima... Prekopa po svojoj savjesti kao kad u eninoj
koarici za ivanje neto trai, pa ga ubode sad ova, sad ona igla...
Ako se dogodi izletnicima kakvo zlo, rei e mu ena: Ta, bio si
ondje! I, kad si ve bio, zato si ih napustio? Kazat e mu uitelj
Mati: Poslije predavanja u mom razredu mislio sam da imate drugo
miljenje o mojim acima. Nadao sam se da su se i vai osjeaji
prama njima promijenili na bolje. Upravitelj bi mu rekao: Dokazali
ste, da ste najzreliji za to, da podnesem o tom slubeni izvjetaj i
predloim vas za premjetaj, jer vi nemate u naravi i karakteru nita
za zvanje kolskog podvornika. ovjek u toj slubi treba da ima
ljubavi za djecu! Od vas seljaka i biveg rudara, oekivao sam vie, a
vi samo metlu u ruke i nita drugo i nikud dalje! Mogao bih vas
premjestiti, ali neu. Ostat ete na koli, da vas aci ue karakteru, a
vau stvar stavit u na diskusiju!
Dogodi li se kakvo zlo izletnicima, to e njihove majke? Proganjat
e ga i danju i nou njihovi krikovi: A, gdje vam je srce? Gdje vam je
dua? Biti tamo i napustiti djecu! O, kad je svijet postao tako
bezduan, bolje da doe opet rat i da ga smrvi, spali i uniti atomska
bomba! Milan, voa izletnika obranit e njega. On se ne bi vratio
podnevnim vlakom, da to nije Milan od njega zahtijevao. ta e on,
ako Milan goluban ovako gukne: Istina je. Zamolio sam vas, da nas
ne pratite, jer sam elio da izvedemo samostalan pothvat bez pratnje
odraslih. Nisam ni sanjati mogao, da na svijetu ima zlih ljudi! Ali,
oprostite, za sve zlo ste vi, podvornie, krivi. Moja je glava vrua, a ja
imam jedva jedanaest godina pa zato ste me posluali? Da me niste
posluali, mi bismo svi, srditi na vas, poli ipak s vama podnevnim
vlakom i ne bi se zlo dogodilo. Danas bismo vam bili zahvalni. Mi
znademo mnogo. Obrazovani smo. I pretjerujemo, ali smo ipak samo
djeaci. I, kad sam vas sluajno naao u krumpiriku, bio sam najprije
srdit, ali poslije sam sebi stalno predbacivao, to sam vas potjerao
kui. Vi ste me posluali i zaista ste otili u grad, no priznajte sada i
sami, to bi uinio drugi odrastao ovjek na vaem mjestu? Rekao bi,
idem, idem, ali zapravo ne bi otiao, nego bi lijepo, samo malo dalje,
opet sjeo za jedan grm i potajice nas pratio i uvao. Niste me smjeli
odmah slijepo posluati. Ja sam ak mislio, ivio sam u nadi, da me i
niste posluali, pa kad nam je voda dola do grla, nadao sam se, da vi
ujete nae krikove i da ete nam iz svog skrivenog mjesta skoiti u
pomo. A u tom sluaju, zar bih vas ja psovao? O, ne! Bio bih vam

115

zahvalan. I ja i Zvonko glumac. I svi drugi!...

Takvi su ljudi na cijelom svijetu. Poslije dobra gledaju stvar ovako,
a poslije zla na istu stvar posve drukije. Obrnuto.
Uh! Sunce ti arko ljubim! opsuje sam sebe podvornik i ne
moe vie podnositi, da ga otrice savjesti bodu. Mrcvare...
Popodnevna vruina otjerala iz kole kui upravitelja. I tajnika...
Podvornik ostaje sam. Pretri stepenice i upada u tajnikovu sobu. U
telefonskoj knjizi potrai broj male eljeznike stanice. I nae ga.
Slualicu prinese uhu. Jakim kaiprstom zaokrene brojeve.
Halo! Tko je tamo?
ef stanice. A tamo?
Podvornik kole.
to trebate?
Sjeate li se, da su jutros otputovali neki aci malim vlakom u
Patkovac?
Sjeam se.
Moda ste ih vidjeli na povratku onim vlakom u tri sata?
Nisam.
Niste?
Vlak u tri sata nije iao u Patkovac zbog kvara na lokomotivi.
A, u tom grmu lei zec!
Ne zec, ve je!
Jez z z z z z z z. . . Ka ka ka ka ze ze ze te?
Breni li va telefon ili vi, podvornie, imate groznicu?
A to neu imati groznicu, kad se bojim za djeake! No, sad
sam mirniji. Izletnici u Patkovcu ekaju vlak u pet sati, je lte?
Ja to ne znam.
Uitelj Mati pozna svog aka Milana, vou izleta. On se
sigurno odluio vratiti u sedam uvee. Da produi lijepi izlet...
Moda je taj voa produljio izlet do sutra...
Ne razumijem.
Kako ete razumjeti, kad upliete u razgovor ono to ne treba.
Oprostite!
Molim!... Dakle, ujte kratko i jasno: Danas vlak vie ne moe
u Patkovac.
Ne moe? O, sunce mu arko ljubim!
Koga psujete, podvornie?
Oprostite, tako mi je u rijei, kad sam zabrinut i ljutit.
Htio bih vam rei jo neto u vezi s jeem.

116

Jez zzzzz...
Pa vi opet dobivate groznicu, podvornie!...
Oprostite, telefon breni...
udnovato, da breni samo onda, kad spominjem jea...
Znate, bilo vam je ovako. Leim ja kriomice u jednom
patkovakom krumpiriku...
uri li se vama, podvornie, ili ne? Jeste li zabrinuti ili niste?
Kako ne, molim lijepo!
No, dakle! Jedan ak je danas oko tri sata i etrdeset i pet
minuta dotrao na moju stanicu. Sluajno sam ga spazio u visokom
drau. I znadete li, u emu sam ga ulovio?
U emu?
Igrao se s jeem... Kad sam ga nagovorio, kazao je, da je toga
jea jutros u toj travi naao. Sad ga puta, neka ide svojoj kui, svojoj
eni jeii i svojoj djeci jeiima...
Bio je to jedan od izletnika?
Da. I ovo mi je jo kazao: Pobjegao sam pjeice do grada iz
Patkovca, jer su nas napali neki zloesti seoski djeaci.
___ ?

Halo!

___ ?

Halo, podvornie!
ef stanice spusti slualicu, jer se s telefona vie nitko ne javlja.
Valjda prekid telefonske pruge. Nije prekid, ve neto drugo. To se
podvornik sprema na put. Vue bicikl iz drvarnice. Uzima jaku
depnu sijalicu. Ne govori nikom nita. Ne oprata se. Ostavlja sobe
nepometene. Metla lei na podu jednog razreda, a on daje kotaima
vjetra. Juri poprenim ulicama kao mahnit. Samo da se to prije
uhvati ceste za ono predgrae. Na nekim uglovima daje znak
saobraajnom milicioneru, a na nekima i ne! Pa, gdje da on na to
misli. Tko to od njega moe zahtijevati? Kakvi saobraajni propisi! A
pjeaci, koji prelaze preko ulice? Ako koga srui? Da, to bi bilo
strano, ali zar saobraajni propisi ne mogu razumjeti, da je
napadnuta skupina kulturnih i obrazovanih mladih aka? Barem bi
saobraajac morao razumjeti, zato on juri! Spaava djecu! Budue
velike ljude. Nauenjake. Umjetnike! Treba ga na raskru ulica
proputati uz iznimnu brzinu. Kao automobil koji juri bolesniku kao
prva pomo. Ili vatrogasni automobil, koji juri da gasi poar...
Sretno podvornik prelazi raskra i juri brzinom biciklistikih
trkaa. Vozi neobino brzo. Upravo je udo, kako je iznio ivu glavu...

117

Skrene s asfaltne ceste na seoski put. Za njim se die oblak praine.

Koulja lepra kao jedro na barki. Kosa mu vijori, zrak mu zvidi oko
uiju... Prolazi ovakvom brzinom ispred prve eljeznike stanice. Iza
nje jo uvijek neki djeaci igraju nogomet. Igru prekidaju, jer
podvornik pokraj njih juri. Rijetko se kad vidi ovakva biciklistika
vonja!...
Zaustavlja se on naglo usput kod svake kue. Pita za izletnike.
Nitko ih nije vidio. Ne znaju o napadaju nita...
Zaustavlja se podvornik i pred svakim ovjekom putnikom na
cesti. Prebrzo! Ustrai svakog. No i oni ne znaju nita o izletnicima...
Tjeraju pastiri stoku s pae. Podvornik osjeti poznati mu vonj goveda i
kravljeg mlijeka. Ispituje pastire. To su mali seljaii. Umorni.
Pospani predvee. I dragi! Takav je i podvornik nekad bio... Pa, da
ovakvi djeaci mogu napasti gradske izletnike?! Ne! To nije mogue!...
ef stanice nije dobro obavijeten. Eto, i mali pastiri ne znadu nita o
napadaju!...
Podvornik dolazi do prvih kua u drugom selu. Pale se svjetiljke u
njima. Lijepa je veer u selu. Podvornik se sjea u djetinjstvu svom
ugodnih veeri, kad su sjedali k jelu svi oko stola. Smireni. Tihi i
umorni od rada. Samo to ne usnu s posljednjim zalogajima u
ustima... Pa da se onda u selu dogodi napadaj! To nije mogue! Sve je
to drukije. ef stanice nije dobro obavijeten... Ovaj ak s jeem
neto mu je nalagao, da opravda, to je sam ranije kui otiao.
Sigurno se nije dobro ponaao. Posvadio se, pa ga je voa Milan
otjerao...
Razmilja podvornik: Da, bit e tako neto. Tako neto. Tako
neto... ali vozi sve sporije. No se sputa, sputa, sputa. Sve gua.
Sve tamnija..., a tamo lijevo mie se neto. Nekakve sjene...
Skrene on uskim poljskim putem. Za nekoliko trenutaka zapali
svoju depnu sijalicu. Oho! Kakvi su to ljudi! Nekoliko seoskih
djeaka. Dva odrasla ovjeka. Momak i konj...
Ha! Tu e biti neto! Zna on, seoska djeca ne lutaju bez razloga
nou poljima. A tu vidi i starca seljaka s vilama u ruci... Podvornik
rasvijetli ljude i drveni mlin vodenicu.
Dobrovee! pozdravi.
Dobrovee! prihvati neki odmah. Od srca.
Traim djecu iz grada. Izletnike. Znadete li to o njima?!
Ovdje su u mlinu.
Svi na broju? ivi, zdravi?

118

Da. Nikome nije ni vlas s glave pala!

Podvornik pouri travnjakom u mlin, ali ga mladi mukarac
zaustavi:
ekajte! Mora se ovdje jedna stvar dokrajiti. Pravilno i
poteno.
I ja sam za to.
U redu! Jeste li vi otac kojeg izletnika?
Ne, ja sam podvornik kole.
Tim bolje! Vi ete pomoi rijeiti stvar. Mali graani neka u
mlinu jo priekaju, dok vas o svemu obavijestimo. Ne smijemo se
prenagliti.
Neka bude tako pristaje podvornik.
Ugasi svjetlo. U mraku se seljaci razgovaraju kao kad sjednu
nedjeljom na travu pred svojim kuama. Seljak ispria podvorniku
ukratko sve...
To je ovjek iz Patkovca, ali i tvorniki radnik u gradu... Ide on
danas popodne kui kao redovno na vlak koji dolazi u Patkovac prije
tri sata, ali, na alost, lokomotiva se pokvarila i vlak ne vozi. to mu
drugo preostaje, nego put pod noge, pa pjeice kui. Ide on polako. Ne
uri mu se. Vruina je, a umoran je od posla.. - Putem se navrati
nekim prijateljima i rodbini. Odmori se i s njima porazgovara, a kad je
sunce zalo i veer se spustila, poe polako dalje, i najednom, to to
vide njegove oi?!... Pred njim je konj. A na konju jaha. A tko je
jaha? Njegov sin Martin. Evo ga, tu je s njima... Podvornik upali
depnu lampu i potrai Martina. Upravo se brecne. O, takav, upravo
takav bio je i on kao seljaki momak!... Pa i konja njihovog evo ovdje
na travi!... Podvornik upali svjetlo i vidi konja. irok je. Trom. Miran
konj, kakvog volimo... Kuda jai njegov sin u no? Sretan je bio, to
ga je susreo, jer je ba predanj i jaio da mu javi, kako su djeaci iz
njihova sela napali neke ake izletnike iz grada, a kolovoa napadaa
je njegov sin Ivan. Mlai. Evo ga ovdje. Sjedi na travi... Podvornik opet
upali svjetlo. Ne vidi Ivanovo lice. Legao je mali na travu potrbuke i
sakrio obraz. Pravi se, kao da spava... Martin prijavi njemu, ocu,
tamo na putu da su se djeaci iz grada borili s njihovim djeacima na
cesti, a kad su njihovi dopraili kui po roditelje, gradski nisu pobjegli
cestom u grad, jer su sa sobom imali bolesnog druga, kojeg nisu
smjeh napustiti. Zaklonili su se u ovaj stari mlin...
Podvornik osvijetli drvenu kuicu. Lijepa slika u noi! Sjena
Martimova dosie do tavana. Sjena konja do krova...

119

Kad je seljak saznao o tom od svog sina Martina, skoi na konja,

podbode ga, pa e u jahanje k mlinu. Kad on ovamo, ima to i vidjeti!
Tu nae svog sina Ivana i jo jednog djeaka, koji dovede s livade
svog djeda. Uz kolovou sina mu Ivana pristao je na nonu borbu
samo jedan njegov drug. I stari mu djed, koji je ovamo s livade pojurio
s vilama u ruci. Uvijek tako ini, kad ga unuk zove. Lae djedu, da ga
kolju graani. Djed ludo voli unuka pa e ak vilama s djecom
obraunavati, avaj meni!...
Podvornik osvijetli djeda s vilama i unuka mu. To nije bila lijepa
slika! Unuk je potuljen. Nabio eir na elo i gleda u zemlju. Djed s
otrim eljeznim vilama, raskolaio starake oi. Zuri u jaku sijalicu
iznenaen. Srdit...
Podvornik ugasi svjetlo. Slua prianje ovog seljaka radnika. Veer
je ljetna. Topla. Ugodna, a njegovi izletnici u dobrom su zaklonu...
Ivanov otac dokraji:
Eto, vidite! Djeca iz grada u ovom su mlinu. A branili su se na
cesti od naih djeaka. Nai pobjegli, da zatrae pomo odraslih ljudi,
i, to se dogodilo? Odazvao se samo ovaj djed. Prema tome ostala su
samo trojica: kolovoa moj sin Ivan, njegov jedini drug i djed s
vilama. Druga se djeca nisu vratila. Sigurno su dobili po turu. Od
odraslih nitko se vie nije odazvao...
Ali, da vam ispriam, to sam ja ovdje naao! Bitku, pravu bitku,
prijatelju moj! Hoe moj sin da poe u mlin s ovim djedom, koji nosi
eljezne vile, ali nee tako, majin sine! Gaaju iz mlina, s krova.
Starac prijeti vilama. Hoe da proe kroz tavanski prozori do njih,
ali oni mu dovikuju, neka se ne pribliuje. Oni se moraju braniti.
Nemaju oruja, nemaju eljeznih vila, zato upaju crijep, lome ga i
njime se bore... Djed pokua i pod tuom crijepa prodrijeti do lijeba,
a oni mu iz mlina viu: Ne pokuavajte tako, jer emo vas morati
gurnuti s vrataca. Past ete preko toka u jamu. Mi za tu nesreu
neemo biti krivi... Ne damo se ni od koga tui! Nekrivi smo u selu
napadnuti.
I vrati se stari, a u taj as ja naiem i uspostavim primirje.
Pozivam ve dobru etvrtinu sata djeake da izau iz mlina, a oni za
to nee ni da uju. Zove ih Martin, moj stariji sin. S njim su danas na
ovom mom konju jahali. Zabavljali se. Zavoljeli su Martina. I on njih.
Pita ih moj sin, zar ga se ne sjeaju? Zar su ga ve zaboravili? Pita ih,
moda im se neto zamjerio, pa mu zato ne vjeruju. Odgovaraju oni s
tavana, da nikome ne mogu vie da vjeruju! Oni su, vele, tako

120

divljaki ni za to napadnuti da ovdje u noi svakog smatraju

neprijateljem. Ja im govorim da radim u gradu kao radnik i da taj
sluaj vie od drugih razumijem. Stalno ih uvjeravam da sam s
Martinom doao dobre volje. Nagovaram ih, neka izau bez straha iz
zaklona. Otpremit u ih njihovim roditeljima, koji su ve negdje i
glavu izgubili od brige i straha. I, ujem, ne varam se, jedan je od njih
u mlinu na te moje rijei i zaplakao, ali drugi mi odluno odgovaraju:
U no ne izlazimo. Ostajemo do zore u mlinu! Lipanjske noi su
kratke i zora e brzo svanuti!...
Mene, prijatelju, najvie ulja ova stvar, jer mi je sin voa
napadaa. Ja to moram rijeiti. Kako ve rekoh pravedno. Poteno i
pravilno. U svojem domu. Za svojim stolom. Uz ljudsku, pametnu
rije i, ako doe tko iz grada, da ne nae svoju djecu u ovom
mranom mlinu, ve u mom domu. Kao goste. Kao prijatelje... Molim
ih, zaklinjem, ali oni ne pristaju. Izgubili su, kako se ono kae, vjeru
u ovjeka. A osim toga prvi put su doivjeli tamnu seosku no, i ja ih
razumijem, pa sada, prijatelju, ako vi ne uspijete, da ih dobijete iz
mlina, ne preostaje mi drugo, nego sjesti ovamo u travu, pa ekati s
njima zajedno da zora svane...
Podvornik zavikne:
aci uitelja Matia! Milane!
Na tavanu mlina neobian amor. I kretanje.
Prepoznajete li, tko vam sada govori?
Ako se ne varamo!...
Ma, ta bi se varali, sunce vam arko ljubim!
Podvornik! Na podvornik! kliknu izletnici na tavanu mlina.
Pljeu te u veselju udaraju nogama o pod.
Mogu li k vama u mlin?
Moete! Doite!
Podvornik osvijetli put. Travnjak. lijeb. I vrataca... Jako svjetlo
obasja tavan mlina. Podvornik se trgne i ustukne. Zar su to Matievi
aci?... On ih jedva prepoznaje. Prani su. Uprljani. Ogrebeni.
Kutravi. Razdrljeni. Umorni. Pospani. Uplakani...
Djeco! ape podvornik, a oni mu pritre kao prestravljeni
pilii kvoki pod krilo. Grli podvornik sve redom. I govori im, a glas
mu dre:
Uvijek, uvijek tvrdim ja svojoj eni da pretjerujete u svemu i
da ete jednom stradati... Jesam li istinu govorio onda u vaem
razredu da ete vi, Matievi aci zaglaviti u ivotu, ako nisu sva djeca

121

tako pretjerana, obrazovana i kulturna?!...

Tono ste tvrdili... priznaju mu aci na tavanu. Govore mu i to,
kako su sretni, to je on uz njih. Mole ga, ako moe, neka ostane tu s
njima do zore. Ne! Podvornik pristaje ostati u mlinu samo na kratko
vrijeme. Mogu se jo malo uza nj snai. I promaziti s njim. Junaci su
oni. Uenjaci. Veliki umjetnici, ali ipak djeaci, djeca, koja trae
mamu... Neka se jo malo izjadaju. Isplau. Sve je ipak sretno prolo.
Suze treba obrisati, dignuti muku glavu i s njim u Patkovac! U kuu
kolovoe Ivana!... Ne, ne, samo nikuda s tim Ivanom!... U redu! Ali
onda u kuu s Martinom!... Ne, ne! Ni s njim! Samo natrag! Ne u selo!
Nego u grad. Kui. Roditeljima!...
Podvornik ne pristaje. Pone grditi. Nije znao, da su straljivci. to
se boje noi? Zato se plae Ivanove kue, kad ih on prati? Tamo e
biti pripravljena veera. Prava gozba. On im jami! Zna on, to je
estit ovjek seljak!... Martin e upregnuti konja u dugaka kola puna
sijena, i odvest e ih u grad do tramvaja...
Ni to ne primami izletnike. Oni mole da idu odmah u grad. Ide im
se pjeice.
Sunce vam arko ljubim! opsuje podvornik Matieve
djeake. Zar vi da bjeite nou u grad? Zato da se vi bojite u
Ivanov dom, vi, koji ete izvijestiti i razgovarati kao kakvi profesori! Vi
morate sjesti za stol ba u Ivanovoj kui. Da vas uju odrasli ljudi. I
djeca! Da vide koga su napali!... Ta oni mogu misliti da ste vi nekakvi
gradski dripci! Ulini skitnice! Kradljivci!... Zato vas je uitelj Mati
toliko uio? Zato ste proitali more knjiga? Zato piete zlatni notes?
Zato vam je drao predavanje o radniku?... Pokaite Patkovanima
to moete, znadete i umijete!... Ivanov je otac estit ovjek. On hoe
da se ovaj sukob ljudski rijei. Znadete li to to znai? U njegovom
domu bit e u kutu stol. Nad njim svjetiljka. Vi ete na klupe oko
stola sjesti i sve e to biti kao sud. Pa, kad se digne Milan i kae svoj
govor! Pa kad zagrmi eljko svoju rije! Pa kad Mirko pone da zbori!
A kad ugledaju Juricu, kako se die sa svojim remenjem, pa gukne,
golubi moji, sva e kua zinuti od uda, a bit e puna! Prepuna ljudi i
djece! Vodit e se rasprava. Pametna! Ljudska! Bit e to sud, sunce
vam arko ljubim!... Pa ima li koga jo meu vama da plae?
Nema!
Ima li koga, da se plai noi?
Nema!
Ima li koga, da se boji sela Patkovca?

122

Nema!
Tko je protiv toga da se ide u Ivanovu kuu?
Nitko!
Budite sigurni, kad vas ja preuzimam na svoju odgovornosti
Sigurni smo!
Idemo, djeco!
Idemo s vama!... Samo nam posvijetlite, da lake siemo!
Milane, evo ti svjetiljka pa svjetlom ravnaj. A ja u Juricu na
lea! Da bre doemo za stol. Pred sud, sunce vam arko ljubim!
Idemo!
Sputaju se izletnici s tavana i agore:
Idemo!... Polako!... Pazi!... Milane, daj ovamo zasvijetli!...
Jaoj! Past u u jamu!... Ne boj se, drim te!... Polako! Pazi!
Dobro! Hop! Ve sam na travi!... A gdje je Martin? Daj, Milane,
osvijetli Martina!... Evo!... O, Martine! Gdje smo se opet susreli!... I
poslije ega?!... A tko e jahati na konju?... Ja! Ja! Mene
podigni na konja!... Daj mene! Ma, ne moete svi stati! Mijenjat
ete se! Polovicu puta jedni polovicu puta drugi!... Daj svjetlo, da
Juricu smjestimo na bicikl!... Jurice zar ti nee na konja?
Martine, to ti pada na pamet!... Mali bolesnik je prije podne sam
jahao na konju! Lijepo. Ali sada je no!... Budite bez brige!
Idemo!.... Je li sve u redu? Jest, moemo!...
Tako dovikuju. Vika je srdana, kao kad se po noi u selu
otpremaju dragi gosti. Rodbina. Prijatelji. Svatovi...
Podvornik je zapovjednik povorke. Nitko sretniji od njega! Matievi
aci, obrazovani, da pretjeruju, kulturni da zaprepauju, putuju
spaseni. ivi. Zdravi. Isplakani. Sabrani, a po mrkloj noi. Pod
njegovim vodstvom. U kuu svog napadaa. Da rijee sukob. Da
sklope mir. Na sudu, ali brzo, ponaki. Ljudski...
On, podvornik spaava stvar i omoguuje sudu djelovanje. to li
e rei ena njegova? Roditelji djece, uitelj Mati, i upravitelj? Tako
sretan kao ove noi nije podvornik nikad bio! Unaprijed uiva kako e
mudro i kulturno raspaliti njegovi tienici iz grada u seljakoj kui
za stolom! To e biti vrhunac uspjeha... Sreu njegovu pomuti samo
jedna stvar. Zaustave se na onom mjestu ceste, gdje se vodila borba.
Jo tu lei mnogo kamenja. I toljage. Povaljana trava. Otisci djejih
nogu u praini...
Prijeu to muno mjesto i putuju dalje. Vodi podvornik povorku u
no. Svi su u njoj dobre volje, osim jednog, koji potuljen pjeai uz

123

svog oca. To je Ivan. A gdje je djed s vilama? Gdje mu je unuk?

Nestali su. Progutao ih mrak.
XIII
Jedna od seljakih kua u Patkovcu ima ove noi poseban izgled.
Soba od ceste jako je rasvijetljena. I u kuhinji gori svjetiljka. Kua je
otvorena irom. Sva vrata. I svi prozori! Znak, da je u njoj slava. Pir,
na koji su svakom otvorena vrata. Pir je skup, ali Martinov otac ove
noi nita ne ali. Ne bude li imao dosta za slavu, pozajmit e mu
susjedi... Na otvorenim prozorima nema zavjesa. Moe sve da se s
ceste vidi, to god se u kui zbiva. Kao otvoreno srce Martinovog oca!
Svatko mu moe u kuu zaviriti, sjesti i porazgovoriti se.
I dolaze ljudi iz sela veeras u tu kuu. Kao na kakav sastanak.
Neki su pozvani, neki i nisu. Svi su domainu dobrodoli.
Svimanudi stolac, klupicu, ili drveni panji. Roaci sjedaju i na
krevete.
Puna je kua odraslih. I djece. Oko svjetiljke lete noni leptirii. Uz
noge ljudima umiljavaju se make. Pas, kuni uvar ni da bi na koga
zalajao ove noi! Ljubav domaina prela u sve...
Dvoritem lete imii. turci cvre u vrtiu pred kuom...
U kutu za stolom sjede izletnici iz grada. S njima Ivanov otac i
Martin. Domain je skinuo eir pa je bez njega miliji. Glavu mu krasi
pametno visoko elo. I Martin je otkrio glavu. uta poeljana kosa
prava je ubara! Plave su mu oi i stalno se smjeka...
Ivan nije za stolom. Stoji potuljen u mranom kutu sobe. Uz veliku
pe s glinenim penjacima koja zimi grije sobu... Podvornik sjedi s
Matievim acima za stolom. Na poasnom mjestu... Lice mu ozareno
sreom. Opet se osjea seljakom kao u mladim svojim danima. Sjedi
na poasnom mjestu pred itavim zborom seljaka. Pa jo u kakvoj
prilici! Zato nije ni udo, to se tako samosvjesno dri! I nestrpljivo
oekuje, da njegovi tienici guknu mudro i kulturno!...
Domaica, Martinova majka, nije u sobi. U kuhinji je, ali vide i nju,
kako se vrti u poslu po kuhinji, jer su sva vrata ove kue veeras
irom otvorena. Nitko se u njoj danas ne moe sakriti ni osamiti. Kua
ova danas otvorena je knjiga. Tako radi estita svijest Martinovog oca.
Radi njih svih. Radi sela, a najvie radi djece svoje, Martina i Ivana.
Neka vide i uju! Da zapamte ovaj pir za cijeli ivot. Otac njihov ne
ali svjetla, drva, jaja i masti. Ne ali vina ni duhana! Ne skriva nita!
Otvorio je kuu i srce svoje, te nee prestati slava sve dotle, dok se

124

stvar ne rijei. Dok se ne izmire zavaeni i dok svi dobro ne upamte

ovu veliku no u njegovom domu!... Neprestano ulaze odrasli
mukarci i ene u kuu. Pozdravljaju:
Dobr,ovee, kumovi!
Dobrovee, susjedi!
Dobrovee, prijatelji!
Dobrovee, brao!
Ulazi starac i pozdravlja:
Dobrovee, ljudi!
Djed Martinov i Ivanov. Na leima mu veliki ko a u njemu nosi
svoju malu unuku. Sestru brae Martina i Ivana. Zadovoljni su svi
domai, to je djed doao.
Starac stoji u sobi s koem na leima i gleda u neobian prizor.
Mala unuica iz koa udi se jo vie, kad primijeti strane djeake za
stolom, sakrije se u ko i zove Martina, da je izvadi. Sad su svi bili na
okupu. Zbor moe zapoeti, jer djeca iz grada moraju kui na
spavanje. I da svojim roditeljima skrate muke, brigu i strah...
Svi u sobi napnu ui i oi upru naprijed. Na stol u kutu. U kuhinji
domaica sprema veeru. Pomae joj susjeda. Toliko ovajdom ima
veeras gosti, da je domaica dozvala pomo. I one kuhaju, ipak e
jednim uhom i sluati, a jednim okom gledati, to se u sobi zbiva.
Podvornik predlae domainu:
Neka govori va sin Ivan prvi. On je tuilac.
Ivane, govori!
Djeaci iz grada su gazili po itu, djetelini i krumpiru. Pravili
su poljsku tetu. Krali su i tue trenje.
Kolika je mogla biti teta? pita otac.
Ivan uti, ali se javljaju odrasli. Ljute se na tolike izletnike iz
grada. Psuju eljeznicu koja je ovih godina sagraena pa sada iz
grada dolazi previe izletnika. Prave tetu. Ostavljaju za sobom
smee. Smrad.
Da li svi ovako misle? pita domain.
Ne misle svi ovako. Izjavljuju drugi da su s nekim izletnicima
sklopili prijateljstvo. Dolaze im redovno, svake nedjelje u posjete.
Odmaraju se u hladu njihovog vonjaka. Ponesu sa sobom jelo. Fini,
estiti, radni ljudi su to. I prijatelji njihovi, a dobro se zna, koliko
vrijedi prijatelj!... Neki govore o tom, kako je mala eljeznica
omoguila mnogima, da idu na rad u tvornice grada, a kui na
konak, kako to radi i domain, pa im zato obitelji bolje ive... Neke

125

seljakinje su upravo viku podigle. Tko je tako bez pameti, pa govori

protiv vlaka! Nas na stotine dnevno putuje njim s velikim koarama
na trg u grad!...
Domain vodi raspravu mirno. Staloeno. Svima daje govoriti. eli
on, da istina i potenje govore. Pita:
Imaju li izletnici iz grada i kojeg prijatelja meu nama?
Imaju! javi se nekoliko glasova.
Bila djeca prvi put u naem selu, samo nekoliko sati i ve
stekla prijatelje! udi se domain.
Stari mlinar uze rije:
Moj je mlin do danas imao stotinu kolskih izleta, ali ovo su
danas prvi aci koji su doli bez pratnje odraslih ve pod vodstvom
svog druga, djeaka iste dobi. Eno ga, tamo je za stolom! Rumen je
kao jabuka... Prvi takvi izletnici, a najbolji! S ovima sam se oprostio
kao s ljudima. Ruku im pruio i darivao ih na rastanku. Oni su bili
prvi za kojima sam poalio, to su rano kui otili... Ivan prekida
mlinara:
A vrljali su vam po mlinu! Prkali po valjku! Turali prste u
brano!...
Otac zavikne:
Jezik za zube! Tko te je pitao?! Kako smije starijeg ovjeka
prekidati u govoru?!
Uzbune se neki odrasli pa prigovaraju domainu. I djed:
Sine, mirno vodi razgovor!
Domaica e kao jeka iz daljine:
Budi miran! I pravedan!
I podvornik uzme rije:
Svakom treba dopustiti da iskali srce.
Stari mlinar nastavlja:
Pitam ja vas da li je to neki prestup, ako sam i ja ove male
znatieljne mieve iz grada nekoliko puta metlom istjerao iz mlina? I
to vie iz ale nego od zbilje!... Pitam dalje, vas, ljude iz sela i neto
drugo. Zato su vaa djeca tako mrko i zlo gledala ove izletnike iz
grada? I to odmah, od prvog asa, dok jo graani nisu poinili
nikakve tete! Ja sam proitao mrnju od prvog asa u oima nae
seoske djece. A zato, pitam vas ja? Zar smiju naa djeca mrziti svoje
drugove iz grada bez ikakva razloga? Kakav je to otrov u njihovoj
dui? Kakva se to zmija uvukla u nevine oi djece? To se ja pitam. To
mene zanima, a to i jest glavno i najvanije ovdje danas na ovom

126

sastanku!... Gradski djeaci doli su k mlinu pa viu, skau, vrite,

krie i nisu ugodni. Diu buku kao tramvaji i automobili u gradu, ali
ne dooe k nama s mrnjom u oima! To mene mui! To mene
zabrinjava! Zato su se nai seoski djeaci k mlinu priuljali kao
zvjerke sa zlim oima?
Milan ne moe izdrati:
Nisu svi takvi bili! Samo neki! Mrnja u oima bila je poslije!
Na cesti. U borbi!
Podvornik prekida Milana:
Pssst! Neka govore najprije oni koji tue, a vi ete se na kraju
braniti.
Domain primjeuje:
uli ste, to ovaj mali iz grada govori. Nemojte na to
zaboraviti! A, sada, da ujemo, imadu li izletnici jo kojeg prijatelja?
Ja sam im prijatelj! javi se Martin. Ispria on polako sve u
sitnice o zabavi, koju je izletnicima priutio s konjem. Jahao ga ak i
bolesni djeak iz grada! Djeaci su bili veseli i zahvalni, njemu
Martinu i konju. Martin se s tim djeacima sprijateljio. Kad je uo da
ih na cesti tuku njihovi djeaci iz sela, prvi im je skoio u pomo i u
obranu...
Milan ne moe mirovati:
Martine, ispriaj kako je Ivan jahao!
Martin pria:
Ivan se htio iskazati pred djeacima iz grada. Zajai on na
mirnog svog konja, a ovaj se stade ritati i propinjati sve dotle, dok ga
nije zbacio s lea u djetelinu.
Domain e Ivanu:
Sine, uje li? I konj ti daje svjedodbu kakvu danas
zasluuje!
Nekima se ini da je domain pristran. Prigovaraju. Djed Ivanov
opet e domainu:
Smiri se!
Domaica e odande iz kuhinje:
Znam, moj Ivan je kriv. Nema on dobru Martinovu narav, ali
ipak, ti si mu kao otac veeras prestrog. Skupio si tolike ljude pa pred
njima malog svog sina mui. Znam, zloest je on, ali moje je dijete
kojeg nitko ne brani, pa zar da ga i ja napustij? Zar nismo svi mi u
naem djetinjstvu grijeili i brige svojim roditeljima zadavali? Pa i
Martin nije bio takav kad je bio Ivanovih godina. Zar moj mu nema

127

nita na dui iz svojeg djetinjstva? Ja ne krijem da sam kao mala

djevojica inila takve stvari, radi kojih bi se danas crvenila od srama!
Moe li se itko meu nama veeras u ovoj kui pohvaliti da je bio ist,
nevin i bez ikakve pogreke u svom djetinjstvu?
Domaica je unijela neto novo u raspravu. Materino je srce
progovorilo. Svi se u sobi mekolje. I domain, ali on ipak nastavlja
kako je zapoeo:
Jesu li djeaci iz grada stekli jo kojeg prijatelja?
Jesu i mene! javi se baka na najvee uenje svih u kui.
Potjerala sam ispod trenje jednog. Samo jednog djeaka iz grada.
Eno ovog, lijepog, bijelog tamo za stolom! Ima kovravu kosu... Nitko
vie nije dolazio ni blizu. Nisu ta djeca kradljivci! Onaj jedini htio je
samo dvije trenje ubrati s drveta, jer nikad nije tako jeo voa, ali ja,
baka stara, nauena na krau voa, odmah uhvatim granu s
drvljanika da tjeram. Plaim djecu kao vrapce i vorke sa zrele
trenje. Navikla sam na to. Ta, cijeli ivot tjeram ih ispod voa. I to
nau seljaku djecu. I oni se rado zaletavaju u tue. Tu im je
najslae... Ja se ne mogu na djeake iz grada potuiti. Dobro sam se
s njima i rastala. Prijateljski. Zna to i mlinar. Vidio je isvojim oima. I
uo svojim uima. Darivala sam ih jajima. Mlijekom i sirom...
Darivanje stare bake velika je novost za zbor u ovoj kui. Ona je
poznata kao vrlo tedljiva ena pa to, da jo daruje tuu djecu iz
grada, bilo je pravo udo. U kui je amor. Mlinar dobaci:
Platila je naa susjeda djeci jedan nauk. Kao advokatu savjet!
Kakav nauk? zanima ljude.
O praznovjerju. O copranju i gatanju. O lijeenju
prelijevanjem vode preko glave bolesnika. O morama, koje siu duu.
O coprnicama, koje ureknu krave, pa im mlijeko presui... Tako, o
svemu pomalo je djeak nau susjedu poduio.
Smiju se neki ljudi u sobi ali drugi ne doputaju da se rasprava
izvrgne u alu i komediju. Domain nastavlja:
Neka se jave oni koji optuuju ake iz grada!
Govorit e Ivan. Jo tri djeaka, dvije majke i jedan otac. Oni
optuuju da su gazili po njivama. Nainili su tete na seljakovoj muci.
Hotimice, iz prkosa ili nehotice, sluajno?
Ne pita se to! to dolaze ovamo?! Neka tre po gradskim
parkovima! Ovo je nae! Ono je njihovo!
Kad doete u grad, rado sjednete na klupu u parku da se
odmorite. Zato to ne bi bilo i vae? I jest vae kao i njihovo! Kako to

128

govorite?... Ako ljudi iz grada zaele da se odmore i osvjee u tiini i

zelenilu sela, zato da ne dou na nau tratinu, pokoenu livadu, u
nae ume i u hlad vonjaka? Nae je to, ali i njihovo! Pa, kako vi to
govorite! Pred svima! Pred svijetom! Pred svojom djecom! I pred
djecom iz grada! Otkrili ste im odakle mrnja i zlo u oima nae djece.
I tvoj sin je takav! Jo i kolovoa! dovikne jedna mati.
Jest, takav je moj sin. Najgori meu svima, ali ja to ne tajim.
Otvorio sam svoju kuu veeras svima da tuimo. Da se branimo. Da
porazgovaramo kao ljudi! Graani rade, mue se i pate kao i mi.
Jednaki smo. Ravni. Ovi djeaci iz grada sinovi su radnika po
tvornicama. Moda otac kojeg ovog djeteta radi sa mnom, zajedno u
istoj tvornici. Dobaeno mi je, da i moj sin Ivan mrzi graane bez
razloga. Da je bio i kolovoa. Tako jest i alim, ali se i nadam, da od
danas vie nee biti takav. Mrzio sam i ja graane pred par godina
kao i moj Ivan. Preuzeo on mrnju od mene. Priznajem iskreno i sve
sam vas pozvao ovamo da vam to otvoreno kaem. Vi znate, to ete s
vaom djecom, a ja, vidite nisam alio troka da danas nainim u
svom domu pir. Hou da ga se moj sin Ivan sjea, dok je iv. Hou, da
mi sin postane bolji. Ivan je drukije naravi od Martina. Kad odraste,
mogao bi biti ovjek koji e neto voditi. Podignuti. Ima neto jako u.
sebi. Takvih ljudi trebamo, ali samo onda, ako ih vodi pravedna,
potena, estita srdba i gnjev!... Vi, vaa djeca, isto tako i moj sin
Ivan, svi govorite da su djeaci iz grada krivi, jer su poinili tetu.
Nije, ljudi, to razlog! Ta teta ne iznosi ni stotinu dinara. Nainili su je
nehotice. Ili su u njive po nogometnu loptu koja im je daleko
odletjela. A ta su uinili danas nai djeaci? Pria mi moj sin Martin.
Nai djeaci su oteli graanima loptu, toboe kao zapljenu za
nanesenu poljsku tetu. To izgleda mudro to nai djeaci nainie,
ali samo s jedne strane. A kako izgleda druga strana? Evo je: Ta lopta
stoji danas nekoliko tisua dinara. Dobro, bit e ona vraena kad
graani plate tetu od stotinu dinara, ali, pitam ja vas, kamo treba
staviti zaplijenjenu svar? Jelte, nekamo u ormar, a ne onako, kako su
nainili nai djeaci. Oni su se s njom nogometali. I jo neto! Kako
nemaju pojma o toj igri, lopta im je neprestano padala u njive. Oni su
po nju trali i uzgazili tuu penicu, djetelinu, grah i vrijee po
kukuruzima, i nainie tetu deset puta veu od gradskih djeaka!...
A, onda, ne zaboravite, ljudi, to je rekao ovaj djeak, voa izletnika.
Rekao je: Nisu svi takvi bili! Poslije tek u tunjavi na cesti bila je
mrnja u njihovim oima. A, osim toga, pogledajte, ljudi, ovu djecu iz

129

grada s pogledajte i nae djeake! Graani sjede vedra ela. Oi uprli

u nas kao ljudi, kojima je savjest ista. A moj sin Ivan? I vaa djeca?
Stoje potuljeni. Oi su uprli u zemlju. Tako se dre ljudi neiste
savjesti. Krivci!...
Domaina prekida jedna seljakinja:
Kriv si tome ti! Svojim nainom preokrenuo si sve tako, da su
naa djeca dola pod optubu, a ne djeaci iz grada...
Domain joj odgovara:
Istina i pravo samo je progovorilo. Optuite gradsku djecu,
ako imate im!... Seljakinja se uzvrti i promuca:
uli ste. Kazano je. Zato da ponavljam?
Onda u zavriti neim, to jo nije kazano nastavi
domain. Ovi djeaci prvi su izletnici iz grada, koje nae selo
napada batinama i kamenjem. Iznenada. Nepripravne. Goloruke.
Zabrinute i tune, kad su se zaputili pjeice u grad jer vlak nije iao.
Nai djeaci, umjesto da pomognu drugovima iz grada u nevolji,
uzimaju toljage u ruke da izmlate tu djecu. I to iz zasjede! Kukaviki!
Zar ne bi bilo ljudskije, da su zabrinute djeake graane ponudili
koricom kruha i akom treanja i da su im svojim prijateljskim
drutvom skratili vrijeme i muke na pjeaenju kojih stotinjak koraka
tvrde ceste?... Nego oni zabrinute i prestraene graane iza lea
napadaju batinama, a ovi se iz grada, dabome, brane i to hrabro!
Odbijaju svoje neprijatelje junaki! I to se dogaa dalje? Pobjeuju
graani nae. Ne zato to bi bili jai, nego zato to su u pravu... A to
rade nai kukavci?! Bjee. A kuda? Bjee oni kui! I trae pomo
odraslih...
Sreom, pobijedila je pamet. I razum naih ljudi. Odazvao se samo
starac Luka, koji bi iao nekoga i zapaliti, kad bi njegov unuk to od
njega traio. Doao starac Luka do starog mlina, u kojeg su se
zaklonili djeaci. Doao je otrim vilama. O, ljudi! Moete li vi u to
vjerovati? teta je, to starca nema ovdje! Njemu, njegovom unuku i
mom sinu Ivanu prireena je ova slava. Pogledajte, djeaci ovi iz
grada poveli sa sobom svog bolesnog druga koji ne moe na noge.
Htjeli su mu prirediti radost izletom u selo. U prirodu. Uzeli su od
kue nosila za njega. Pripremili su ih za sluaj, ako im se drug umori
i za prijelaze preko vode, ali nisu ni u snu pomiljali na to, da e na
njima nositi svog bolesnog druga ispred nae podivljale djece! Ne
zamjerite mi, susjedi, to govorim sada ovako u bijesu i ogorenju, ali
ne mogu drukije, kad vidim ta nosila, s crvenom krvi na njihovom

130

platnu. Odakle krv? Od udarca kamenom kojeg je bacio jedan na

junak, sinja kukavica, na ovog bolesnog djeaka iz grada, kojeg su
trkom naprijed nosili u bijegu pred oporom naih toljagaa...
Napasti batinama izletnike kad ostadoe bez vlaka. Djecu, koja imaju
na nosilima bolesnog druga. Djeake iz grada, koji dooe k nama
samostalno. Bez uitelja. Bez pratnje odraslog ovjeka... Ne zamjerite,
brao, nai djeaci uinili su najsramotnije djelo, kakvo se jedva i
zamisliti moe! Sramota je to i naa! Naega sela! Nemam rijei kojom
bih osudio to nedjelo. Ne znam ime mi tu ljagu sa sebe moemo
isprati!
Domain se gui u jadu. Ustane, naglo prie svom sinu Ivanu i
pljusne ga estoko po licu.
Nastalo u kui veliko gibanje. Djed skae Ivanu u pomo. I majka
iz kuhinje. Drugi seljaci zaklone svoje djeake. Nastalo kretanje u
kui. Neki odlaze, ali se opet sve smiri, jer ustaje kod stola Milan,
voa izletnika iz grada i govori:
Ljepe sam zamiljao ovu slavu u Ivanovoj kui. Mislio sam,
izmirit emo se s djeacima iz sela, a kad tamo, Martinov tata
pljusnuo je Ivana. Znam, uinio je to u velikoj srditosti, tako hoe i
moj otac meni kad ga jako naljutim. Pljusne me i kae: ubre jedno,
ali pljusku dobijem u stanu. Nasamo s tatom. Ni pred kim stranim...
Mislio sam vam ispriati o tom, to nas je ponukalo da nainimo ovaj
izlet. Mislio sam o naim pripremama govoriti, a najvie o jednoj, koju
smo prije izleta kao pjesmicu uili napamet. To je ovo: Zabranjeno je
nogom stati na seljakovu njivu!
Podvornik prekida:
ujete li, ljudi, kako govori dijete koje ita svaki dan novine!
Meni u govoru nikada na jezik ne bi pale njegove rijei: pripreme,
ponukalo i tako...
Milan pogleda podvornika pomalo nestrpljivo. Djeak ne voli da ga
se u govoru prekida. Nastavi dalje o tom, da slua i gleda, kako se
ovdje ivi. Svia mu se u toj kui. Ljetna je no. irom otvorena vrata.
Lijepo mora da je onda, kad kua spava, a iznad nje mjesec sja. U
zimi je sigurno jo ljepe. Snijeg pada, a u sobi grije ona velika
zemljana pe.
Podvornik prekida malog govornika:
S majkom svojom svako vee razgovara ovaj djeak o dogaajima u koli, u gradu i domovini! On...
I Milan prekida podvornika. Da ne zaboravi ono to je mislio

131

kazati. Nastavlja, kako je u nekoj lijepoj pripovijesti o tom itao, a

sada vidi u zbilji... Podvornik klikne:
Jeste li ga uli?! Kae djeak u zbilji. Ta rije je iz novina. Iz
knjiga!
Milan se ne da zbuniti. Govori dalje o jednoj obitelji u jednoj kui,
u kojoj ive svi. I djed. I baka. Djed nosi unuku iz sela kui u kou na
leima. To mu je najljepe! Tu sliku nee zaboraviti...
Podvornik: ujete li djeaka, sunce mu arko ljubim? Jezik mu
tee. Ne zapinje. Ne staje. Ne mui se. Pravi govornik! Sve to zna iz
knjiga.
Milan govori dalje o ivotu na selu. Razlikuje se od ivota u gradu.
Sada to vidi. Zato oni iz grada nisu dobro pripremili izlet. Nije dosta,
to su znali da ne smiju gaziti po njivama. Trebalo je drugove
pripraviti na to, da idu u drukiji ivot koji e uznemiriti. A kad ga
uznemire, moglo bi doi do sukoba. Ako bi dolo do toga, trebali su
znati unaprijed ta im je initi...
Zapne Milan u govoru. Stanka. utnja. Podvornik je prekida:
to je trebalo da uinite? Govori, sunce ti arko ljubim!
Milan misli, misli, a onda nastavi o tom, kako im je trebaloodmah
u poetku, tamo kod mlina, uloviti vezu sa seoskim djeacima. Njima
su se inili oni, djeaci iz grada, kao neke bebe... Lutke. Drvene. Kao
Pinokio. inili su im se neozbiljni. Sada se Milan ne udi to je Ivana
smetalo, kad su se penjali na njegovog konja. I konj se udio njima iz
grada, kad su oko njega skakali i verali se po njemu...
Milan opet zapne. U kui jo vei mir i utnja. Jedino se podvornik
vrpolji. Nezadovoljan je. Zabrinut. Kuda skree rasprava?!
Milanu navrle nove misli, pa pria dalje o tom, kako sada u ovoj
kui vie ne misli o mrnji seoskih djeaka onako kao prije. Pred
nekoliko dana vidio je u izlogu knjiare knjigu s naslovom:
Dva ivota. Te rijei upotrijebit e on ovdje. Dva ivota. Seoski i
gradski. To se mora znati prije no to se ide na izlet... Sutra e on u
razredu podnijeti izvjetaj o izletu. Nee moi kazati da su ih posve
bez razloga napali seoski djeaci. Rei e, da nije siguran u to poslije
veeri koju su sproveli u seljakom domu.
Podvornik udari akom po stolu od zadovoljstva: ujete li, ljudi,
kako zbori taj mali! A jo da ga ujete, kako umije izvijestiti sutradan
poslije nogometne utakmice! Ohoho! Ne vjeruje uima svojim!
Milana podvornikova upadica ne zbuni. On samo malo kaljucne i
nastavi o tom, kako se nada da e mu uitelj dati za pravo... On

132

veeras ovdje za stolom razmilja bi li dolo do sukoba, da su odmah

pokuali neto uiniti, pri prvom susretu sa seoskim djeacima...
Sada misli ovako: Kad su oni iz grada trali i po slobodnoj tratini,
seoski su djeaci osjeali tako, kao da im se gazi po obrazu.
Podvornik opet udari po stolu i ustane:
ujete li ljudi, taj govor! Kao da sluamo odrasla ovjeka!
Milana podvornik ne zbuni. Naprotiv! Govore njih dvojica u isto
vrijeme... Podvornik dri da je djeak pretjerao, kad je gaenje po
tratini nazvao gaenjem; po obrazu, a Milan u isto vrijeme, povienim
glasom istie da tako sada misli, jer je danas upoznao to znai za
seoskog djeaka roditeljski dom. Njiva. Livada. uma. Rijeka. Potok.
Mlin i tratina uz njega... Kazat e u svom izvjetaju, da su oni,
izletnici iz grada, skrivili sukob jer su nepripravni ili u selo. U drugi
ivot, kojeg ne poznaju i ne razumiju. Milanu je ao, to je Ivan ovdje
od oca dobio pljusku... Ako je Ivan pravedan, mora vjerovati da Milan
istinito govori. Mama mu uvijek savjetuje, da iskreno u svakoj zgodi
prizna. Uitelj im znade u koli rei: Najbolji su oni pismeni sastavci,
koji su iskreno napisani.
I Milan e sada iskreno rei. Pljuska, koju je Ivan dobio, i njega
pee. Moli Ivana on i svi njegovi drugovi, da im oprosti to je tako
teko i javno kanjen radi njih...
Podvornik udari objema tekim akama po stolu:
Stoj! Sunce ti arko ljubim, ipak si zabrazdio!... Prijatelji!
Brao! estiti domaine ovog doma! Posluajte i moju rije! Rije
bistrog seljaka i rudara, a sada podvornika gradske kole u kojoj ue
ovi aci.
Tako uzbuen podvornik dobro zapoe svoj govor, ali ubrzo
zamuca, zaplete se te priznaje, da je tako radi toga, to govori poslije
krasnog ovjeka domaina, poslije mlinara i ovog djeaka pretjeranca,
voe izletnika iz grada. Podvornik ne zna, da li bi Milan jo govorio, ali
on ga je prekinuo. Uinio je to hotimice. Morao je, jer to je previe,
previe je. eli on ove maliane iz grada prikazati u pravom svjetlu.
Naali se najprije s domaicom. Vidi on odavde iz sobe, da ona mijea
u kotliu gance. Bit e zato vremena da izrekne svoj govor...
Pita on sve u kui, jesu li dobro sluali kako ovaj mali iz grada
zbori. Znade li vjetije i mudrije da govori njihov predsjednik
opinskog odbora? Umije li bolje njihov saborski poslanik? Znade li
njihov pop u crkvi bolje propovijedati?!...
Dalje, jesu li dobro uoili, kako taj djeak, svega u satu vremena

133

to sjedi za ovim estitim stolom, razmilja, upoznaje i predlae svoje

nekakve misli i pitanja o dva ivota! On e, veli, tako izvijestiti sutra
uitelja. I hoe! Zna podvornik. Slua on njihove izvjetaje. Zovu aci
u svoj razred i druge ljude da im neto iz svog ivota i rada ispriaju. I
njega, podvornika, biveg rudara, pozvali su da im govori o svom
rudarskom ivotu. I odazvao se on, govorio im je, ali imao je vrajeg
zorta nastupiti i govoriti pred ovim djeacima, jer su pretjerano
obrazovani.
A jesu li uli ljudi u ovoj estitoj kui, kako ovaj mali voa djeaka
iz grada, na kraju misli o Ivanovom grijehu? Takvi su Matievi aci i u
tom, kako da kaem... u kulturi. U svemu pretjeruju. Sami sebe
kritiziraju. Sile se, da svaki dan uine dobro djelo pa ih biljee u
notese i donose uitelju svaki tjedan utorkom, a on onda s njima
pretresa njihova dobra djela. Sluao je podvornik to na svoje ui. Bio
je kod njih u razredu. Pozvali ga. I rekao im je on tada kao gost
njihov, da je to sve lijepo i dobro, ako u isto vrijeme ovako pretjeruju
drugi aci u zemlji. Ali, jao si ga njima, ako svi nisu tako pretjerani u
kulturi! I zar nije pravo rekao?! Nainili su prvi samostalni izlet u
selo. Nesreu ili sreu, ne znam kako bih to sada okrstio, imala, su ta
djeca to se lokomotiva sluajno ba tog dana pokvarila i njih napali
seoski djeaci...
Rekao je podvornik njima u gradu esto da pretjeruju i da sve, to
je pretjerano, ne prolazi dobro. Rekao je on njima, da e zbog toga
jedanput nagrabusiti. I dogodilo im se danas onako, kako je on
proricao, ali je srea, to su Patkovani estiti ljudi te su stvar
poteno i ljudski shvatili. Srea je i to, to su graani bili jai i
hrabriji. Kao i to, to je njega, podvornika, kod kue pekla savjest, jer
ih nije do kraja kriomice na izletu pratio, pa je, eto, i on neto
pomogao da do tog sukoba doe...
Svi zaamore u kui, kad su uli da je podvornik kriomice pratio
djecu iz grada...
Sad im i on sve potanko ispria od onog asa, kad je enu prevario
da ide slubeno poslom u grad, pa sve do tada, kad ga je Milan u
krumpiriku probudio...
Svi se smiju podvornikovim zgodama i nezgodama. U kui je opet
veselo, a domaica iz kuhinje nosi i stavlja nasred stola veliku zdjelu,
punu kukuruznih ganaca. Pue se i kupaju se. u vruem mlijeku i
vrhnju. Miriu izazovno gladnim djeacima iz grada i oni se migom
opominju da jedu manje lakomo. Da pristojnije gutaju. I Jurica teno
jede. Kao nikada prije u svom ivotu...

134

Podvornik jede s njima za stolom. Jede domain i Martin. Ivan,

djed i seka jest e valjda tamo na svojim mjestima. Ili u kuhinji...
Mala seka ostavlja djeda i mamu te se vrzari oko stola. A lijepa je kao
Martin. Plave kose i oiju kao cvjetovi potonice. Umiljava se kao
maka. Uzima je otac na krilo pa je hrani. Maljucna je ona. Vrlo mala
djevojica. Ne stidi se to je jo tako hrane i maze. Uiva to sjedi s
gostima iz grada pa ih sve izbliza promatra. Osobito onog
najglavnijeg. Rumenog. Zovu ga voom. Govornikom... Svia se voa
maloj seki. Uhvati ga za ruku. Milan veselo klikne:
A to si me ti uhvatila?
Sad i on nju primi za ruicu i pita:
Kako se zove?
Sofija.
Sofija? O, kako lijepo ime!... A voli li se nositi u kou na
djedovim leima?
Volim.
Blago tebi! Ljepe ti je nego malom djetetu u gradu.
Podvornik se mrti na Milana. Neka ne mudruje opet iznova.
Radije treba da se primi ganaca, koji nestaju iz zdjele, kao da se
tope. uje to domaica iz kuhinje, pa im obeaje jo neto poslije
ganaca...
Kad se zdjela na stolu posve ispraznila, nosi domaica drugo jelo.
Praanci, a masni! upozori podvornik graane. Bila su to
jaja peena u bijelom branu. Brajer usklikne:
Slupano je najmanje dvadeset jaja!
Domaica im govori, neka ne broje i ne proraunavaju, nego neka
samio uzimaju kao da su u svojoj kui. Ona nema vremena da ih
svaki as nudi. I nije se trebalo domaici bojati. Praanci poslije
ganaca ili su im u tek kao kakav slani, masni kola kojim su brade
dobrano zamastili. Jaki eljko jede tako slasno da je to mala seka
primijetila, nasmijala se i prst u njega uprla, a on se sav zacrvenio i
nastojao, toboe, pokazati manje zanimanje za jelo...
Za vrijeme drugog jela, buno se zaustavi auto pred kuom. to to
znai? Domain se nije dospio snai. Nije imao vremena skinuti seku
s koljena i vidjeti tko je to doao. Nitko se tomu nije nadao. Cijela je
kua iznenaena. Jedino je podvornik za stolom rekao: E, poinje
hajka iz grada! Sad e biti, to e biti! Pripravimo se!
Jedva je izgovorio posljednju rije, kadli na vratima osvane
Brajerov otac u vojnikoj uniformi. Oficir. Iza njega Miko. Kad su

135

izletnici ugledali Mika bjegunca, koji se sada autom vozika, pogledom su ga sasjekli i Miko se onog asa povue iz kue.
No, to to ima da znai, dragi ljudi? pita oficir. Gdje je
domlain ove kue?
Svi mukarci, bivi vojnici skoe kao na komandu sa svojih
sjedala u stav mimo.
Podvornik priskoi oficiru:
Ne ljutite se! Sve je u redu. Pogledajte! Nai aci iz grada
pozvani su na veeru u ovaj estiti seljaki dom.
Oho! ugodno se oficir iznenadi i pristupi stolu. Njegov sin
stoji i smjeka se. Sjedni, sine, jedi dalje, veli mu otac i razbarui
mu preko stola lijepu kovravu kosu... Dotle se ve domain snaao i
nudi oficiru svoj stolac:
Sjednite! Izvolite! Ja sam domain!
Oficir se rukuje i sjedne:
Oprostite, ja sam ovamo nahrupio kao vjetar. Nisam oekivao
da u nai svog sina u gostima.
Oficir izvadi kutiju s cigaretama i nudi domaina, podvornika i
Martina. Mladi odbija, a oficir dalje nudi. Uzeli su svi mukarci i
kutija je, kako ono se kae, planula!... Oficir je visok, lijep ovjek i
rado se smjeka. Kad je naao sina za veerom i kraj njih kolskog
podvornika, zadovoljan je pa im svima pria, kako je od grada dovde
autom upravo strelovito jurio. Naao je Mika na polaznoj tramvajskoj
stanici. ekao je drugove da s njima zajedno doe kui. Od njega je
saznao, da su izletnike iz grada napali batinama seoski djeaci...
Milan, Brajer, eljko i Jurica odmahuju rukom. Ta nije bilo nita! Ma
ni spomena vrijedno! A da Miko nije pobjegao, sukob bi se i prije
zavrio...
Prema tome, neto je ipak bilo? Nekakva bitka? ali se oficir. Oho!
On je lijenik, pa i ne primjeuje, da su borci ranjeni!... Eh, tu sada
nema smilovanja! Prekinuti veeru i svi na pregled! Idu izletnici bez
mrmljanja. Navikli su oni u gradu na lijenike este preglede pa
staju odmah u red. Brajer, vojni lijenik otvara svoju torbicu i
savjesno pregledava sve redom. Ispire rane, mae tekuinom koja
vonja u bolnicama. Zadovoljan je lijenik. Rane nisu duboke. Same
ogrebotine i plitki ubodi. Nee biti potrebna injekcija. Vojni je lijenik
za svaki sluaj ponio u svojoj torbici sve za prvu pomo. Bojao se da
e djecu nai unesreenu. Ozlijeenu, kad se do noi ne vratie
kui...

136

Gradski djeaci su pregledani. Sad lijenik poziva seosku djecu na

pregled. Ovi se skrivaju za roditelje. Neki za krevete. Bilo je i takvih
koji htjedoe iz kue van, ali odrasli ih zaustave. Red je red. Mora biti
disciplina. Neka se ugledaju u graane kako u red stadoe. Pomagao
je i domain, pa Martin i obje domaice iz kuhinje. Svrstali oni djecu
iz sela. Lijenik ne nalazi ni kod njih neto osobito. Hrabri ih. ali se
s njima, premda su bili napadai i neprijatelji njegovog sina. To je
neobino lijepo. Plemenito. Uzvieno u lijenikom zvanju! Ranjenog i
bolesnog neprijatelja pregledava i lijei upravo tako kao prijatelja! Ovo
je velika ljudska vrijednost!
Sad lijenik veli, da nema mnogo vremena. Mora uriti sa svojim
sinom. ekaju kod kue majka i baka lude od straha. No, ipak eli
upotrijebiti ovu priliku, pa ako koga neto boli, on e ga ovdje
pregledati...
Iznenaeni su svi u kui. ute. Lijenik ih nutka:
Jeste li svi zdravi?
Ja nisam! javi se prvi Ivanov djed. Lijenik prie starcu.
Sve slabije vidim.
Vi ste dodue star ovjek, i nikakvo udo ako slabije vidite, ali
pogledat emo ipak...
Lijenik depnom svojom sijalicom pregleda oi i veli: Nita
opasno! Staraka mrena, ali ona se dade ukloniti operacijom u
bolnici. Laka operacija, prijatelju! Samo nemojte oklijevati! to prije,
to bolje. Poslije operacije progledat ete opet, kao da ste se nanovo
rodili!... Dalje molim, da li je jo tko bolestan?
Domain je zadovoljan. Nudi lijenika veerom. Brajer odbija.
Zahvaljuje. Natoio mu je domain au vina. No, on e popiti samo
par kapi! U znak prijateljstva...
Lijenik se ugodno osjea u ovoj kui:
Lijepo je u vaem domu! Sve je tako iroko. Otvoreno. Mirno.
ovjeku lijei ivce!...
Milan napeo ui. Aha! Ne govori li lijenik isto tako kao i on o
ivotu na selu?... Domain je radostan pa moli lijenika, neka ostane
dulje. Da mu sin svri is veerom. Domaica u kuhinji mijea jo
jednu zdjelu...
Lijenik se ispriava. Ne moe ostati. Ne smije. Domaina uvjerava
da bi mu to bilo inae najmilije, jer ovo je ovdje posve drugi ivot! Selo
je selo, ah! Uzdie lijenik i pita domaina, znade li on to cijeniti? Kad
bi ivio u velikom gradu samo mjesec dana, pobjegao bi natrag na

137

selo...
Domain lijeniku govori, da je radnik u tvornici, ali da dolazi kui
svako popodne... A to radi kod kue? Zanima se lijenik... Domain
odgovara, da izvede kravu na pau. Ili nakosi djeteline za jedne
take... Aha, aha, ima li lijenik pravo?! Na taj nain se lijei.
Smiruje. Iza toga dolazi veer. Tiina. No. Cvre turci. Pas laje
negdje daleko u selu!...
Lijenik se ne udi, to su graane i meu njima njegovog vlastitog
roenog sina, napala seoska djeca. uvaju oni svoj mir od ovih
gradskih fakinia, koji su doli ovamo da se ritaju s nogometnom
loptom...
Pria lijenik ljudima u kui, da se i njemu nekoliko puta ovako
slino dogodilo u djetinjstvu. Polazio je gimnaziju u malom gradu.
Profesor iz crtanja traio je od njih, malih gimnazijalia, da idu u
prirodu i da crtaju neke uzorke. Ili su oni do ispod prvog sela, gdje je
bio eljezniki most, odlian uzorak za crtanje... Profesor iz
prirodopisa traio je od njih, da skupljaju kukce za zbirku. No nije on
mogao u prirodi crtati, ni kukia uloviti, jer su ga svaki put seoski
deki tjerali sa svojih polja i livada batinama i vilama...
Pozna on te napadaje. Stari su oni, a traju i do danas. I razumije
ih, te, koliko pozna svog sina i njegove drugove, sretno su oni proli.
Ueni su kao kakvi stari profesori. Znadu se i ponaati, ali to
nijedosta za samostalni izlet na selo, u kojem je drugi ivot... Treba taj
ivot poznati! Morali su svoj dolazak unaprijed najaviti selu. Djeci.
koli. Tako nekako, a ne banuti kao grlom u jagode!..
Milanu praanci zastaju u jednjaku. Oficir lijenik govori isto kao i
on pred pola sata. Samo vjetije. Okretnije. Nita ne muca. I ne
zastajkuje. On je odrastao ovjek. Svrio je veliku maturu. I
medicinski fakultet na sveuilitu pa sve one Milanove misli izlae
lako. Glatko. Kao da se neto po ledu sklizne. A osim toga sve u ali.
Smjekajui se...
Domain je toliko zadovoljan, da jo jednom pokua zadravati
vojnog lijenika na veeri. Domaica e za njega posebno prirediti...
Ne! Ne! Ne moe ostati! Nego, ako ima u selu kakav tei i hitan
sluaj, kojeg bi lijenik trebao pregledati, on e to jo uiniti. Moda
znadu kakvog bolesnika?...
Nitko se ne javlja... Onda u redu. On ali sina, to se nee astiti
do kraja veere. ure se majci i baki, a morat e skrenuti u selo gore
na brijegu. Miko mu je priao, da je Zdenko onamo skrenuo s
nogometnom loptom. Na krianju je lijenik zaustavio auto i saznao,

138

da je mali Zdenko u tom selu, u kui nekog graditelja, a loptom da se

nogometaju seoski momci... Lijenik e po loptu i po tog malog
sportaa Zdenka... Zaustavi se lijenik jo jednom. On bi mogao
moda sve izletnike strpati u auto i odvesti kui!...
Ne! Ne! Izletnici zahvaljuju. Njima je Ivanov otac obeao kola do
tramvaja. Vozit e se na sijenu. U noi...
Razumije to lijenik. I on bi se radije tako vozio s njima, nego
autom... Nego, moda da uzme Juricu sa sobom?...
Podvornik je za to. Milan isto, no Jurica ih tako tuno pogleda, da
su odmah odustali od daljnjeg nagovaranja...
A podvornik?... Ne, zahvaljuje on. Doao je na svom biciklu. Osim
toga djecu ne smije pustiti samu...
I ja bih ostao s drugovima! kae mali Brajer ocu.
A, tako se ipak nismo pogodili, sine moj. Pa neu valjda od
sramote voziti samo bjegunce kui! Napokon, zar te ne zanima lov za
nogometnom loptom?
A, to se isplati! klikne mali Brajer i pojuri iz kue.
Stoj! Kamo e kao vjetar?! Zar se nee oprostiti? Vidite li,
domaine, to znai nogometna lopta! Za njom e u vatru i u vodu.
Siguran sam da je ona najvie skrivila sukob izmeu naih i vaih
djeaka!
Brajer i njegov otac prue ruke domainu, Martinu i domaici. Kad
su odlazili k vratima, veli baka, koja je Brajera ganjala granom:.
Ode moj deko!
Mlinar se znaajno nakalje, a izletnici se za stolom guraju.
Zar ste vi i moj sin sklopili posebno prijateljstvo? pita
lijenik baku, a ona odmah odgovara:
Da, kako to ve i ide u ljubavi. Najprije se svaaju, a onda
vie vole. Ja se jutros neto naljutila na vaeg deka, a on meni ne
odgovara, ne prkosi, nego mi lijepo dri dugaku prodiku. I pouku.
Moda elite kui, pa da vas povezemo? pita lijenik baku,
a ona odmah odgovara: Hvala vam, na ponudi, nego, ne bilo vam
zapovjeeno, voljela bih, kad biste stali pred mojom kuom i svratili
do nas. Nabrali smo koaru treanja, pa u za vae gospoe odvojiti
koji kilogram. Bit e to od srca, a vi, gospodine doktore, ako budete
imali vremena i volje, pa da pregledate mog starog. Dva dana i. dvije
noi neto ga kolje, da prostite, u trbuhu, a on se ne da u grad
lijeniku. Veli, proi e to samo od sebe, a ja se bojim jer mu ne ide
na bolje, ve na gore! Baba Klara iz naeg sela veli kako u ovjeka zna

139

vrag ui da ga mui, a ja psujem babu Klaru...

Lijenik je prekida:
Pourite sa mnom! Idemo u auto, pa emo u njemu nastaviti
razgovor. Vaem je muu dragocjen svaki minut vremena. Lijenik
onda pomae, kad ga bolesniku rano pozovu!...
Lijenika iprate u dvorite do auta domain i podvornik. Kad su se
njih dvojica vratila u kuu, podvornik upozori sve skupljene na to,
kako roditelji cijene svoju djecu. On, vojni lijenik nema novaca za
razbacivanje, ali platit e sigurno dvije hiljadarke za auto, da
pomogne sinu...
Podvornik opet naglasi, od kolike su vrijednosti izletnici iz grada.
Ovi djeaci nisu skitnice po gradskim ulicama. Nisu to kradljivci,
fakini! Nisu oni kakvi podrugljivci, podvaljivai i zafrkanti!... Hoe i
znadu se oni naaliti s ovjekom i sa mnom u koli, ali pristojno.
Kulturno, kako se to u njihovoj koli sada govori.
Sad e im djeca iz grada pokazati svoje vrijednosti. Nainit e ovdje
u ovoj kui seljakoj, priredbu.
Pristaju djeaci, ali domaica prije eli donijeti na stol tree jelo.
Bila je prepuna zdjela s vrhnjem. Iz njega mirii bijeli i crveni luk, a
posipan je sir i slatkom paprikom... Hej, to je gozba! Pa oni e se
raspuknuti!... Da im se to ne dogodi, podvornik im preporuuje lijek.
Za vrijeme treeg jela neka rade... A to? Pa neka svaki izabere neto
to mu je najmilije...
Dobro. Stanko e govoriti o svom zlatnom notesu sa stotinu dobrih
djela... Malen je on, kao da ide u drugi razred, ali znade zboriti. Pria
on ljudima, zato je uitelj uveo zlatni notes u njihovom razredu i
stade navaati neka vanija djela iz svog notesa...
Sluaju ga svi u kui. I stari i mladi. I djeaci, neprijatelji njihovi...
Kad Stanko vidi toliko zanimanje u starih ljudi, on ree:
teta, to nisam ponio svoj notes! Da ga imam uza se,
proitao bih vam pedeset svojih djela. Onda bi vam se taj moj posao
vie svidio.
Kad mali Stanko vidi da ga i seoski djeaci napeto sluaju, veliim:
Vodite i vi takav notes!
Djeaci iz sela se trgnu, kao da im je muica uletjela u oko.
Vrijeme je kratko, treba se spremiti kui, pa e podvornik preuzeti
redateljski posao. On .predlae da Mirko ispria neto iz povijesti...
Imao Mirko masnu bradu od praanaca. Vidi se, dijete je on, i ne
smeta masna brada! Naprotiv! Jo se ovdje doimlje. Mirko stoji kao

140

predava, govornik, pria o tom, kako su i radi ega su nastali

radniki pokreti, socijalistika stranka i komunistika partija... Za
vrijeme prianja ne mae rukama kao Milan. Govori mirno. Samo
ustima, oima i nabranim elom, ali govori tako mnogo, tako
povezano, sve mu se lijepo razvija od poetka do kraja. Ta, sluao bi
ga do jutra!...
uje li sine? veli domain svom Ivanu. A, ti? to e ti
pokazati ovoj djeci iz grada? Ha? A jesi li danas bio u koli?
Jesam!
Dospio si poslije kole i k mlinu. I u tunjavu. Kako to?
Imali smo danas samo dva sata kolu. Od osam do devet i
po...
Podvornik predlae treu toku programa. Nastupit e Zvonko.
Glumac...
Izlazi on pred stol. Kad je ustao od stola, zahvati jo jednu licu
sira. Veliki glumci imaju i velik apetit. Pred stolom stane, sabere se i
najavi: Izvest u pred vama jednu od svojh vjebi iz glume. Pokazat
u, to radi djeak na ulici kad nae neiju novarku.
Zvonko ee posred sobe. Najednom stane i nogom, pokrije naen
predmet. Ne moe ga dii, jer ulicom prolazi mnogo ljudi. Fuka na
tom mjestu; smjeka se tobonjim prolaznicima; pjevucka; zvjerui i
eka as kad e moi neopaeno podii novac...
I doeka. Naglo se sagne i turne novarku u dep od hlaa pa
potri u kut sobe. Ondje iznenaen prekopa po tobonjoj novarki...
Publika je iznenaena. Jeza im tijelom prolazi...
Netko u dvoritu zatabanja. I uleti u kuu kao oluja.
Majko! vikne Jurica.

Juriina mama! vrisne Milan poznatim srdanim

glasom.
Stanite, gospoo, na vratima! Stanite! Ne miite se! Vidjet ete
udo nevieno!
Majka Juriina stoji na vratima. Jurica se die od stola sam.
Uspravi se. Obrazi mu crveni. Oi plamte. Smije se majci i
zakorakne... Hop noga! Hop ruka! Hop noga! Hop ruka!
Hop! Hop! Hop! Hop!... Ide njezin sin sam. Ide njezin Jurica posve
sam sredinom sobe. Ide sam pred majku. Ona ne vjeruje oima! A i
kako da im vjeruje kad su se suzama zalile! Plae majka od sree i
ogrli sina. Ljubi mu oi, a on sretan. Jurica je takav, ne moe suze
majine vidjeti, pa i on plae. Majka i sin se pred vratima ljube. Ne

141

mogu se dugo odrati seljakinje. Briu i one suze. Pred stolom Zvonko
ima oroene oi. Glumci lako zaplau. Da, ali i eljko za stolom mrca
i trai uzaludno po depovima maramicu. Podvornik stalno pripaljuje
cigaretu, a ona mu zapravo dobro gori...
Domain priskoi Juriinoj majci. Zaeli joj dobrodolicu. Ponudi
joj da sjedne k stolu. Ona prua ruku domainu i zahvaljuje mu, ali
nespretno, jer mora drati svog sina. Milan vie od stola:
Gospoo, pustite Juricu! On e sam stajati!
Ma, nije mogue! Majka ne vjeruje. Ona ne moe sve to razumjeti.
A, kome da zahvali? Eto, vidite, ona ne moe ni da govori od ganua.
Od sree... Trai domaicu... Ide ona iz kuhinje. Ljubi je graanka.
Rasplakale se obje majke. I druge ene. Ljubi i njih sretna majka iz
grada. Sve redom. ape kroz suze: Kad biste vi znale moju bol
radi jedinog i nesretnog mi sina, onda biste razumjele zato me sada
spopada toliki pla! Zato prolijevam tolike suze!... Oprostite mi, to
sam alost unijela u ovu kuu... Ne zamjerite mi! Razumijete me!...
Sjela ja na bicikl, pa jurim ovamo kao splaena! No je pala, a djeca
se ne vraaju kui s izleta. to je s mojim sinom? Da nije zaglavio u
kakvoj nesrei? Vozim, bicikl kao izbezumljena. Vidim sina ve
mrtvog i uletim u ovu kuu kao vihor. I, to nalazim? Prostrt stol.
Gozbu. Radost! I to jo? Sina svog, kako koraca meni ususret
cijelom ovom sobom bez iije pomoi! O, majke, o ene, vi ete
razumjeti, kako mi je bilo u srcu kad sam to ugledala, jer do danas
moj sin ni koraka nije nainio bez moje pomoi... Domaice mila,
dajte da vas izljubim. Dajte da se isplaem od sree!...
I opet Juriina majka ljubi domaicu. Obje majke ogrljene su kao
sestre...
Domain se uhvati objema rukama za glavu i okrene se Ivanu:
Sine, vidi li ti to?! A to bi bilo da si ga udario kamenom u
sljeponicu, kad su ga njegovi drugovi nosili na nosilima? Uh, sine!
Razumije li ti to? Osjea li neto?
Domain u muci krgutne zubima. Kao da mrvi u sebi veliku bol.
Sin mu Ivan nije tup. Ni bezosjeajan. Potuljio je glavu opet, ali
drukije. Uzdie... Kakvo bi mu kameno srce moralo biti, kojega ne bi
smekao ovaj sastanak majke i sina!...
Podvornik dri, da se mora prekinuti alobni ovaj prizor. On
najavljuje odlazak kui. Moli domaina da Martin zapregne kola.
Dugaka! U njih neka natrpa dosta sijena. Izletnici iz grada u sijenu
e se voziti, a on i majka Juriina pratit e ih na biciklima.

142

Domaica jo ne doputa da se odlazi. Skuhala je loninu slatke

kave. etvrto jelo. Mora se jo i kava popiti. Sve je bilo masno.
Ukusno. Ta oni su presiti.
Ne vjeruje domaica. Mnogo je njih pa je na svakog otpalo malo.
Ovako, od vie jela sabrat e im se neto u izgladnjelim njihovim
trbuiima...
No, pristaje podvornik jo na kavu, a onda se ide kui... Domaica
nosi lonac na stol. Milan zove Juricu:
Doi k stolu! K nama!
Majka mu pritri u pomo.
Ne! vikne Milan. Zar ste ve zaboravili da Jurica ide
sam?
I opet bolesnik hoda u deset koraka posred sobe sam do stola i
sjeda na stolicu onako nespretno, da mu jedna noga stri, jer ga tako
proteza sili...
Majka opet ne moe odoljeti. Dotri stolu i zagrli sina, a onda
zareda redom oko stola. Miluje sve izletnike. Ne vole djeaci milovanje,
ali pretrpjet e ovo kao pristojni drugovi Juriini. Pretrpjet e lake i
zato, jer su u vruici od uzbuenja... Moglo bi se lako dogoditi, da
takvi licu kave prinesu iza uha. Ili da proliju loni po stolnjaku...
Majka Juriina cjeliva i malu Ivanovu seku. Ljubi ona i seljake
djeake. Na kraju Ivana. Kad to vidje njegov otac, ne govori nita nego
opet krgutne zubima kao da lomi bol u sebi, ali Milan govori
Juriinoj majci: To je Ivan. Ovo je njegova roditeljska kua!
A, tako! To ona nije znala pa ga poljubi jo jednom. Miluje Ivana i
toplo mu zbori:
Ti si u svojoj rodnoj kui. Lijepo asti svoje drugove iz grada.
Gostoljubiv si, a sigurno i dobar, vrijedan ak!...
Hu! Djeaci iz grada najradije bi se pod stol sakrili! Otac Ivanov
hvata se za kosu. Majka se sakriva u kuhinj.u. No, Juriina majka ne
primjeuje kako im je neugodno. Ona ne zna ni o kakvom napadaju.
Njoj nije poznato da je ovo bila rasprava. Sud. Da je i znala, u
njezinom sretnom srcu svega bi zla nestalo.
Podvornik ipak misli da je komedije dosta. Udari jakom akom po
stolu pa e odluno:
Hvala domainu i domaici na piru i asti! Hvala svima na
drutvu! Mi smo vai gosti koji nikada nee zaboraviti ovo vee.
Smatramo se dunicima, koji treba da dug vrate...
Sve je bilo predobro i prelijepo u ovom dinom domu. Nije lako

143

ostavljati ovu gostoljubivu kuu. Srce ovjeka boli, ali djeca iz grada
moraju kui. Kako je ova majka bila zabrinuta za svog sina Juricu,
tako i sve druge strepe za svoju djecu. Domaine, izvrite svoje
obeanje dokraja pa odvezite male graane kolima do grada da ulove
posljednji tramvaj.
Svi se u sobi uskomeaju, no Ivan u taj as klikne:
I ja neto znam!! A ne samo ovi iz grada!
Oho! Oho! Iznenadili se ljudi i ne odlaze iz kue. Otac Ivanov ne
podruguje se sinu. Naprotiv, nutka ga:
Ako neto zna, pokai svoje umijee!
I domaica iz kuhinje vikne:
Pokai, sine!
I djed e iz kuta:
Da vidimo to to znade moj unuk!
Djeaci iz grada ne odlaze od stola. Martin im govori:
Sjednite jo asom, kad to brat moj eli.
Sjednu izletnici, a mala seka tepa:
Zna moj blaco potazati.
Svi lanovi obitelji brinu se jedan za drugoga, kad je vrijeme i
potreba za to. Lijepo je to i hvalevrijedno, mudruje u sebi podvornik,
sjedne ponovo za stol i zapali novu cigaretu.
Ivan se ne dri vie potuljeno. Uurbao se. Pretri kao zec sobu i
kuhinju i ode u mrak male sobice. Zaas odatle nosi neke stvari.
Stavlja ih na stol kao izlobu. Drvene igrake. Seoska kuica, mlin
vodenica, kola, take, vile, grablje, kosa... Te male stvari on je
izradio... Nema hvalisav izraz lica, ali ponosan je. Osobito, kad
primijeti kod djeaka iz grada zanimanje. I divljenje!
Milan je iznenaen:
Stvari su vrlo lijepo izraene! Teko je vjerovati da su to
izradile tvoje ruke!
Nitko od obitelji ne govori ni rijei. Ne hvale svoga Ivana. Ne
pomau mu. Neka se sam ravna kako zna...
Drugi izletnici priznaju:
Osobito lijepe stvari! Upravo umjetnika izrada! To nisi
izradio ti sam! Pomagao ti je otac. Ili djed.
I opet nita ne govore lanovi ove kue. Ivan se brani:
Vi meni ne vjerujete, a ja vama moram. To nije pravo!
Ti si vidio nas na radu, a mi tebe nismo kae Milan.
Voa iz grada svia se Ivanovoj seki, maloj Sofiji, ali ona vie voli

144

svoga brata. On i njoj hoe izraditi drvenu lutku. U posljednje vrijeme

moljaka ona njega da joj izradi kolijevku za lutku... Danas e Ivan
pred djeacima iz grada zapoeti seki izraivati ono, to ona ve dugo
eli.
Kolijevku? Iznenaeni su izletnici. Ivan o tom tako mirno govori.
Milan se upravo snebiva, jer on ne zna ni avlia ravno zabiti. Uope,
rad noem i ekiem ne ide mu nikako od ruke. Ni od srca! Takav je
on, a smatra velikom vrijednou spretne ruke za svaki posao...
Svi njegovi drugovi iz grada zaboravljaju kako je no i da oni
moraju stii na posljednji tramvaj. Zaboravljaju i roditelje kod kue.
kolu. Uitelja. Pa izlet. I sukob!...
Iznad stola svjetiljka. Ispod nje glave djeaka iz grada. Zure u
Ivanove ruke. One dokazuju da Ivan ne lae...
Noiem vrlo spretno radi. Pod prstima mu prti iverje. Drvena
daica pretvara se naglo u prednju stranu kolijevke. Oblik je izrezan.
Donji dio, na kojem se kolijevka njie, zaobljen je. Gornji je dio
izrezuckan sitnim, narodnim arama...
Djeaci iz grada neobino su iznenaeni. Oi im umorne i
pospane, ali izdrat e novi napor. Drvce praska pod noiem. Izresci
prte na sve strane. Noi se prebacuje ovamo. Onamo. Ovako. I
onako. Daica se okree kao zaarana u Ivanovim rukama. Kakva
vjetina! Spretnih li ruku!
Djeaci iz grada pribliuju se Ivanu. Radniku. Majstoru! ini im
se, Ivan se za vrijeme rada posve promijenio. Upravo preobrazio! Oi
mu sada lijepe. Sjaj u njima. Nos mu vie nije uiljen. Ovog asa
zaobljen mu je nos. Prije se bio uiljio od mjnje. Zlo i srdba
iznakaze i najljepe lice!...
Ivan se pri poslu zaario u licu. Ne moe ga se prepoznati! Drugi
ovjek!...
Milan se Ivanu posve priblii:
Ti si nas natkrilio!
Ma, nisam!
Jesi, Ivane. Tako vjete ruke jo nisam vidio. Ti zna iz drveta
izraditi umjetni obrt! Ove igrake nisu obini predmeti. To su
izraevine majstora igraaka! Lako bi se prodale u gradu.
udi se Ivan tomu. Uvjerava ga i dalje Milan. I drugi djeaci iz
grada. Svi!... Zaista ih je Ivan oarao svojim runim radom. Pa i
podvornika. Ovaj ve poeo na raun djeaka radnika sunce arko
ljubiti... Milan Ivana zagrli lijevom rukom i tako promatra

145

njegovposao...
To opazi podvornik pa migne domainu. Domain eni u kuhinju.
Martin djedu u kutu, a djed seljacima u sobi. Namiguju oni
znaajno. Oima i kretom glave upozoravaju na lijepu sliku za stolom.
Ivan i Milan ogrljeni. Sva su djeca za stolom tako blizu jedan uz
drugog te se ini, svi su pod jednom kapom. Odrasli se neujno
podizali.
Odlaze.
Polako.
Na
prstima.
Naputaju
sobu...
Sporazumijevaju se migom oiju. Kimaju glavom. Sliijeu ramenima...
Izlaze iz sobe u kuhinju. Odatle na dvorite. U staju. Ne govore ni
rijei, da ne poremete lijepu sliku za stolom.
Ostave odrasli samu djecu u sobi. I djed. On se izvukao iz svog
kuta i otie na dvorite. Tu prigleda svinjama. One pospano zaroku
starcu. Zaviri on i u kokoinjac. Kokama milo, premda im starac
prekinuo prvi san. Podigle se neke pa se bolje na prutu smjetaju...
Odlazi djed na drvljanik. Unese u kuu pilu. I sjekiru...
I majka ostavlja djecu za stolom. S njom i mala seka Sofija.
Zadrijemala kerka u naruju pa je majka odnese u malu sobicu i
polegne privremeno na hrpu meke kudelje...
U sobi su djeaci iz grada. S njima Ivan. I jo tri seoska djeaka.
Martin je uz njih. Sjedi za stolom. Ta, on je jo djeak! Jedva mu
malo izbijaju dlaice pod nosom...
Izvana, s dvorine strane kucne netko posve lako po staklu
prozora. Domain je to. Zove Martina kretom glave. I odlazi momi.
Da priredi kola za vonju. U njih da stavi dosta sijena. Upregnut e i
konja. Otac e mu pomoi u tom poslu. Treba mali graani da uhvate
posljednji tramvaj. Zakasne li na njega, nikakva nesrea. Martin e ih
odvesti u grad. Do njihovih stanova...
Veseli se mlomi nonom putovanju s djeacima iz graa.
Premda je no. Malo e spavati. Nita! Nadoknadit e on sutra
popodne na livadi. Kratkim, no slatkim snom u hladu pod hrastom.
Martin odlazi iz kue ocu. Zatvori vrata na sobi. Sad su djeaci
posve sami. Uokrug oko stola. Jo se tjenje pribliili jedan drugome.
Glava tik uz glavu. Kao da su svi pod jednom kapom...
Disanje jednako. Kucaji srca isti. Eto izmirenja! Pravog! Istinskog.
U Milanovom izvjetaju bit e to najvaniji dio. Glavna misao. Os! Sve
e se oko nje sabirati... Milan e uitelju predloiti da Ivan u
njihovom razredu priredi izlobu svojih drvenih radova. Mogao bi
odrati i predavanje, no nije vjet govoru. Ne poznaje mnogo rijei. Ne
ita toliko knjiga kao Milan. No, Ivan umije neto osobito. Ruka mu
je spretna. Vjeta. Majstorska. Noi u njegovoj ruci guli, strue,

146

bode, para. Dube. Izrezu je. ara. Izrauje. Uljepava. Vaja. Ukrasu
je. Stvara ljepotu. Vrijednost. Umjetnost. Pred svima u razredu,
umjesto predavanja, Ivan e izraditi lijepi mali predmet.
Pita ga Milan, pristaje li, a Ivan kimne glavom. To e biti za
uitelja novost. Iznenaenje...
Stanko, higijeniar, ono svrdlo (kulturno!) u razredu, onaj
najmlai i najstariji uenik, kojeg je majka prokrijumarila s pet
godina u prvi razred; maljucni taj, inae hrabar izletnik iz grada, prvi
poe ovdje u seljakoj kui tragom male Sofije, Ivanove sestre...
Zar je zaao u djedov ko? Ili zatraio da ga uzmu u naruaj?
To ne, ali Stanko mali udari glavom o stol. Drijema. Zaspat e...
To podsjeti izletnike da im je dom daleko. A krevet njihov? Na kraju
svijeta! Nedostiiv! Ili su oni odvie umorni. Majka im meku postelju
rasprema, no ta je slika nejasna. Ili su njihove oi pospane...
Ne treba se uditi to je tako. Prolo je deset sati. Pokazuje tako
starinska zidna ura. Ona ima dugaku etaljku. Lanie. I na njima
utege...
Da je kasno, vidi se i na licu djece. Rumene su pjege na
izboinama, a oko njih bljedilo. Oi djece zastire sjena umora. Sna...
Milan se opire. Tjera sjene oko oiju kao none leptirie. eli ostati
budan. Jo je toliko snaan da ne doputa tijelu ni duhu klonuti. On
mora ovo danas do kraja proivjeti!...
Zove Ivana, da ih prati do grada. ut e on od njih i razne
smijene dosjetke. Ovo ne upali, no Milan dalje pronalazi. I Martinu
e biti ljepe s Ivanom u drutvu kad se bude nou sam vraao kui...
Ivan se neka. No je. Kasno. Sutra mora u kolu ujutro.
Milan ga podsjeti na to, kako e im u sijenu na kolima biti lijepo
leati.
Ivana to ne privlai. On se na sijenu vozio stotinu puta, ako ne i
vie!
Djeaci iz grada priat e strane prie, od kojih se koa jei i krv
ledi.
Ovo obeanje ga privlai, no opet se ubrzo sjeti, kako e graani
brzo tramvajem otii do svojih stanova, a on e se na kolima sporo i
dugo vraati. Mogla bi ih i zora zatei na putu...
Milan obeaje Ivanu i drukiju zabavu u kolima.
Ivan odmahne rukom. Martinu nije potrebno njegovo drutvo.
Cesta nema drumskih razbojnika. Martina nije strah u noi. On e
uzde svezati za upor i pruit e se po sijenu. Spavat e do kue. Konj
e skrenuti u dvorite sam bez upravljanja. Dovest e kola s

147

Martinom do kunog praga i tu e se zaustaviti...

Milan ogrli Ivana: Jesmo li prijatelji? Jesmo! odgovara on.
Onda se povezi s nama, kad toliko elimo tvoje drutvo!
Ivan sad pristaje. Ostavlja drvo i noi na stolu i s graanima izlazi
na dvorite...
Jaki se eljko naali. Uzme pospanog higijeniara, onog malog
kuhara, maljucnog aia Stanka na ruke. Kao bebu. Tepa mu, kako
e ajiti, pajiti u kolima na sijenu. Beba higijeniar prihvaa alu.
Umiljava se. Grli tatu eljka. Pospano mazno govori. Tepa. Kao
djetece koje je tek progovorilo:
Vesejim se, tato cu se u tojima voziti i na sijenu ajciti,
pajciti...
Ovo iznenadi sve graane. Takvog Stanka ne poznaju. Prije vazdan
sluben i ozbiljan, sad aljiv. Pa jo na svoj raun! to li sve iz ljudi
ne uini izlet u selo! Bitka! Narodni sud. Gozba u seljakoj kui.
Izmirenje! Prijateljstvo!...
eljko, najjai meu njima, raunsko udo od djeaka, mudrac,
uen, sila razreda; njegova osnovica, visina i sve tri dimenzije tamo
na asfaltu. Izmeu etiri kolska zida. A ovdje se preobrazio. Bitka na
cesti, noni zaklon u mlinu i etiri bogata masna jela bila je za eljka
ahura, iz koje on lak i lijep kao leptir leti po ovoj kui i trai neto pa
i nalazi. U kutu iza postelje. Djedovu koaru, u kojoj je u kuu unio
unuku svoju.
Stavlja eljko malicnog Stanka u koaru. Uprti je na lea i nosi
bebicu Higicu, to jest, higijeniara tako van. U dvorite. Na kola...
Smiju se djeaci ovoj posljednjoj taki programa i otvore vrata...
Premda su nasmijani i razigrani, na vratima se zaustave i zaute.
Okrenu se jo jednom i pogledaju kut sobe. U njemu stol s Ivanovim
radovima. Na stolu je i zapoeta nova igraka. Kolijevka. I noi
pokraj nje...
Ostavljaju graani svjetiljku to visi iznad stola. Tri postelje uz
zidove. Stolice sa izrezom srca u naslonu. Drveni strop. Na njemu
jaka greda po sredini. Kut sobe s malim tronogimi stoliem. I
zemljanu pe s penjacima... Ostavljaju drugi ivot, kako ono Milan
ree. Vraaju se u svoj. Dva ivota, kazao je Milan u ovoj kui na
sudu za vrijeme rasprave... Sve je bilo tako zanimljivo. Lijepo. A
osobito!... Ne odlaze lako iz ove sobe. Uzdiu. Tako je pri svakom
rastanku. Ovaj ih skupo stoji. Mui do boli, no rastanak ublai
seoska no. Mrak dvorita sakrije suze u oima djeaka. I umor

148

pomae. Prebija im noge u koljenima. Klecaju. I san priskae u

pomo. Vjea im se o lea i ramena.
XIV
Na dvoritu uz kola neto se malo vidi od svjetiljke iz kuhinje i
sobe. Za ljude iz sela dovoljno. Njihove oi navikle su na ivot i po
mraku. Domain, domaica i svi drugi stoje uz kola sigurno, spretno,
kao da je sredina sunanog dana. Mali graani su nesigurni.
Nespretni. Ne znaju u kola. Noga im zapne o neto. Propada nekuda.
Penju se odostrag. Padaju sa arange.
Pokuavaju s prve strane. Naprijed. Ne vide eljeznu capicu za
nogu. I rudo im je preusko! A konj im, ispred nosa repom mae.
Preblizu je ivotinja. I njeno kopito. Zar su zaboravili, kako je kobila
mirna? Ta jahali su je!... Kada?... Danas prijepodne!... Danas je to
bilo? Hu! Teko je vjerovati! Toliko se toga dogodilo od jutros do sada,
da se proteglo kao vjenost! A to, da su jahali, sada gotovo i ne
vjeruju. Ako je bilo neto tome slino, onda mora da su sanjali!...
Djeacima iz grada pretvara se i ovo utovarivanje u kola u san.
Nije udo, jer oni su zaista, kako ono se veli, smrtno umorni. A
pospani, kao nikad prije u ivotu! Imaju kokoji mrak pa tumaraju
oko ovih kola kao slijepi. Odlaze pod njih. Meu tokove! Pa i pod
kobilu! Ne razlikuju vie tokove kola od nogu konja!
Podvornik e im pomoi. I domain... Podiu i stavljaju u kola
trojicu. I Milan je jedan od njih... Malo ale priredi im eljko. I
nehotice. On, najjai meu njima, tumara oko kola i ne zna, kuda bi i
ta bi sa sobom. Prvorazredni je raundija. Voli geometriju. Kola su
sva u etverokutu i krugovima, ali, ne radi se sada o tom. Drugo je na
stvari. On u seoskom dvoritu ne vidi nita! Kao da je oslijepio. Ispalo
je smijeno, to je na lea uprtio djedov ko, pa s njim tumara oko
kola.
Domain podigne eljka u kola, no u isto vrijeme skine mu
podvornik s lea ko... Jo je smjenije sada bilo. Vie eljko iz
sijena: A gdje je moja beba Higica?
Ustanovilo se, da se radi o Stanku higijeniaru. Naen je kako
spava. Izvadi ga domaica iz koa i smjesti u meko sijeno. Pri tom
uzdahne:
Sva je srea da s djecom iz grada putuje majka bolesnog
djeaka i podvornik. Da nije tako, netko bi od nas morao djecu

149

otpratiti do grada. Ila bih ja! Svaka ast toj pametnoj i miloj djeci, ali
doao je umor i duboka no, a onda bez majke nita!
Juriina mama umiruje domaicu. Neka se ne brine. Ona i
podvornik vozit e biciklima uz kola. Kao pratnja. uvari. Straa.
A ja, majko? pita Jurica, koji stoji uz nju i dri joj se ispod
ruke.
Majka proita elju u sinovljevim oima. Veli mu: I ti e u kola.
Na sijeno. Drugovima svojim.
Hoe ona da ga stavi u kola. Priskau u pomo domaica,
podvornik i domain... Jurica odbija. Rukama upravo grubo mae:
Ne trebam pomoi! Sam u u kola! Pusti me i ti, majko!
Svi se tijesno zbiju uz kola. I pospanci u sijenu progledali...
Bolesni djeak izgleda najmanje umoran. Nije pospan. On sedanas
tijelom svojim osamostalio. Osjea potpuni ivot. I neto vie! Takav
Jurica sam se u kola penje. Staje na eljeznu capicu. Hvata za upor.
Drugom e nogom na rudo. Upre se desnom rukom o konja i odbaci u
kola. U sijeno...
Majka njegova krikne od sree. U njenom kriku osjealo se i
kajanje. Hvata se ona za glavu. Dva tri puta udari se i u prsa.
Neobina je Juriina majka. Razdrijemali se gotovo svi izletnici u
sijenu. Milan se otimlje umoru i snu. Stoji u kolima. Nema rumenila.
Blijed je. Slian bolesniku, ali duha je jo uvijek svjea. Govori
Juriinoj majci: ta kaete na ovaj Juriin skok u kola? To je
vrhunac uspjeha! On ve pravi akrobacije. Ima izgleda da postane
vratar u nogometnoj igri naeg razreda.
Juriina majka opet proplae. Predbacuje sebi: Kriva sam ja, to
sin nije prije prohodao. Previe sam na njega pazila i strepila nad
svakim njegovim korakom. Nikud nije smio sam bez moje ruke!...
Skoro ga nisam na izlet pustila. Milane, na svemu ti hvala!
Tako govori rasplakana majka, domaica je tjei. Kod nas je
irina. Hladovina u vonjaku. Pod drveem meka trava. Doite esto k
nama s bolesnim sinom. Mali e vjebati hod u vonjaku. Od stabla
do stabla. Doite k nama kao rodbini. Kao u svoj dom. Svake nedjelje.
Na kiselo mlijeko.
Sad domain preuzme rije. On e Milanu. Doi i ti k nama.
Ivanu. Dovedi oca i majku. Ivan e tebe nauiti baratiti noem po
drvetu, a ti e njemu pripomoi oko drugog znanja. I kulture!
Podvornik rado slua ove pozive, ali sada sve gromko prekida:
Sunce vam arko ljubim, dosta je svega toga! Neka kola kreu!

150

Ta, ovako bismo mogli ovdje na dvoritu doekati izlaz sunca!...

Rukuju se svi s djeacima iz grada:
Sretan vam put!
Vama sretan ostanak! ele djeaci iz kola.
Domain veli Martinu da potjera konja, kako bi djeaci to prije
stigli kui. Moe ga malo biem pucnuti da potri...
uju to izletnici pa se uzvikali. Oni su protiv toga. Ne doputaju
da se radi njih konj biem udara...
Domain im veli:
Dobri ste vi deki! Imate srca!
Milan, onako stojeki u kolima dovikne: Hvala vam na svemu.
Nikad vas neemo zaboraviti!
Domain se jo jednom rukuje s Milanom: I tebi hvala, prijatelju
mali! Pa daj putem do grada priaj strane prie ovom mom sinu
Ivanu, da se dobro prodrma i najei!
Nema toga vie! To spada u prolost. Sada smo drugovi! Va
Ivan je majstor!
Milan digne Ivana iz sijena i ogrli ga... I jaki eljko skoi pa zagrmi
glasom, da je dvorite jeknulo: Hvala na sjajnoj veeri! Najeli smo
se za tri dana!
Nasmiju se ljudi u dvoritu. Domaica eljku mahne rukom.
Kanda je pregaom i suzu otrla. Zadovoljne su domaice kad im gosti
jelo hvale...
Podvornik namigne Martinu. Momi pucne biem po zraku. Konj
krene. Kola se trgnu. Srue se djeaci to stoje. Smijeh u sijenu.
Veselo putovanje kolima zapoinje... No, samo za dva do tri trenutka,
jer svima u kolima i na dvoritu zastao dah. Skamenili se ljudi, jer
ovo ve postaje nemogue, udo!
Jurici je uspjelo uspraviti se. Kola voze dugim dvoritem, a djeak
u protezi stoji te gleda domaicu. I svijetlu kuu u mraku, Oprata se.
Bez rijei. Oi mu pune sree. I zahvalnosti...
Ne moe dugo stojeki izdrati. Rui se. Neka, nije opasno.
Doekuje ga Milan. I drugovi...
Kola ispadnu na cestu. Djed zatvara ljesu na dvoritu...
Tokovi drndaju cestom. Podvornik i Juriina majka namjerno
zaostaju malo iza kola na svojim biciklima. Da ne smetaju djeci. Neka
slobodnije uivaju u vonji.
Mole graani Martina da polagano vozi. Oni se ele na kolima dugo
voziti. Uivaju u sijenu cestom kroz sela, livade i polja u noi pod

151

zvjezdanim nebom... Ne doivljuje se u ivotu esto ovakav sretan

sluaj! Nije im sada toliko ni udno ni smijeno ono u jednoj narodnoj
prii, u kojoj je seoski momak zaelio, voziti se u mekoj pljevi, kad
postane car!... Uivaju oni kao car pastir u kolima punim meke
pljeve!... Oko kola tri Ivanov pas. On uvijek prati gospodareva kola
na dalekom putu, kad putuje nou.
Svia se ova pratnja izletnicima iz grada. Zovu psa k sebi. Prilazi
im on. Iz neke pristojnosti. Ali opet odlazi. Svaka im ast, ali neka
oproste jer njemu je najdrae trati uz rub ceste. Pratilac je. uvar...
Djeca na sijenu broje zvijezde. Bolje rei, promatraju zvjezdano
nebo. Poznaju neke skupine zvijea. Razgovaraju o svemiru. Pod
mirnim njegovim beskrajem kola ih prevezu preko mjesta bitke, a da
nisu ni primijetili. Zaboravljen je sukob...
Ispria Milan jednu, pa drugu stranu priu. Hvata djeake jeza u
noi pa se blie jedan drugom stisnu...
Ivan uzme rije. I on ispria priu. Sonu. Punu groze i jeze. Jo se
blie privuku jedan drugome. Zagrle se kao klupko. Bilo je asova, da
su dobili volju priznati Martinu svoj strah. I vie od toga! Spremali su
se pozvati Juriinu majku i podvornika blie kolima...
Ipak ne uini toga! Milan smisli neto bolje. Zapone priati
smijene dosjetke. Smiju se djeaci od srca. Smijeh razbija jezu i
strah. Lijei duu. Djeaci su opet raspoloeni. Veseli i nasmijani!...
Takve ih u sijenu osvijetli motor kota koji dojuri iz grada. Stao je
uz kola:
Milane! zauje se povik s kotaa.
Tata! vrisne Milan poznatim sretnim glasom.
I nitko ovo dalje nije ni pokuao sprijeiti. Nije bilo vremena.
Dogodilo se, tako rei, u tren oka. Milanov otac, jak ovjek, zgrabi
sina iz kola, prenese ga tako lako kao perce i smjesti u prikolicu
motorkotaa.
Ne upliu se u to podvornik, ni Juriina majka, premda, sluaj
nije sitan i beznaajan. Izletnici ostaju bez voe! Ali tko da i jednu
rije spomene Milanovom ocu! U pravu je on da grabi sina, kad ga je
naao iva i zdrava. U noi. Na seljakim, kolima. U sijenu. Boji se za
svoje dijete. Ima i za koga da se boji!
I dok njegov otac ogledava kota, prije no to e da krene, Milan
sjedi u prikolici zamiljen. Opet mu padnu na pamet dva ivota.
Njegov otac je motoriziran. Njega vozi u koljki prikolice, atamo, u
selu, djed nosi svoju unuicu u kou na leima...

152

Milan uzdie.
to ti je? Zar se ne veseli to sam doao po tebe?!
Nisam se oprostio od drugova.
Vidjet e se ujutro s njima u koli!
Na kolima su Martin i Ivan iz sela.
Reci im laku no i stvar je u redu.
Otac pritisne nogom i motor zari. Milan uhvati oca za ruku: -Vrati me natrag u kola. Pusti me da se i dalje vozim s drugovima na
sijenu!
Otac ne pristaje. Zato je doao kotaem po sina, pa da ga dalje
praznog vozi kui? To nikako! Neka Milan izbije iz glave ovakve elje!
Zar nije bilo dosta brige i straha danas od rana jutra do kasno u no?
Ja sam: zamislio ovaj izlet. Vodio sam ga. Smijem li drugove
ostaviti?
Smije. Roditelji ih ekaju na poetnoj tramvajskoj stanici. I
mora ih ostaviti! Doao sam kotaem po tebe, da se ne susretne s
roditeljima svojih drugova. Oni su izvan sebe od straha. Mogao bi te
koji od njih ispljuskati!
Milan zauti. Tako mu je pri dui, kao da puca zvjezdano nebo,
zemlja se trese i sve se rui i survava. Svega toga nema, nego on eli
da bude tako, kad ono veliko i lijepo, s mukom steeno danas ne
znai nita. Ne prihvaa se. I ne priznaje u prikolici, koju motor trese
i obavija smrdljivim dimom benzina.
Vratite sina u kola, a vi se prikljuite pratnji na kotaima, u
kojoj sam ja i Juriina majka! javi se podvornik iz mraka.
Nitko nee vaeg Milana tui, a ja sam mu do groba zahvalna
to je poveo mog bolesnog sina na izlet! prihvati Juriina majka.
Milanov otac jo se opire, ali, kad su svi navalili na njega, pristane.
Milan je opet u kolima i ona krenu dalje.
Milanov otac tui se putem, kako mu je sin tvrdoglav. Vru.
Pustolovan. No, neto malo ipak i vrijedi! Susjedi i uitelj vide u
njemu neke naroite sposobnosti. Njemu i majci Milan je najobinije
dijete. No ako ima neto od toga, u redu. Neka mu bude. Puta ga
otac da se vozi kao car u pljevi!...
Otac se i podobrio. Sinu svom za volju prigui jako svjetlo kotaa
da ne kvari ljepotu zvjezdane noi.
Biciklistika pratnja u razgovoru sve sporije vozi i zaostaje, a konj
uli ui. Martin se mekolji. Nadie. Osjeaju djeaci u sijenu neto
neobino. Zimu u mrak i nisu se prevarili... Nasred ceste sablasti!

153

Stoje i mau bijelim krilima. Jao!... Nitko od djeaka ne vjeruje u

prikaze. Pa ipak, tijelo im se od straha trese. Zubi cvokou. Jedimo
Martin ne gubi glavu. On se ne plai. Vozi i dalje i zaustavi kola
ispred sablasti... U kolima nema ivota. Martin ih ohrabri:
Pogledajte! To su odbjegla dva vaa druga!
Glave se izvlae iz sijena. Djeaci skau na noge lagane i junaki
mjere od glave do pete Mika i Zdenka. ude se. Pitaju:
Odakle vi? I to to znai?!
Dvojica bjegunaca ispriaju drugovima u sijenu, da ih je Brajerov
otac, lijenik htio odvesti autom u grad. Lijepo je to bilo od njega i oni
mu zahvalie na usluzi, no u auto ne htjedoe ui. Opirali su se. I
plakali. Lijenik je bio u sto briga, ali je popustio. Odluio je ipak, da
ih ostavi na cesti. No je topla. U blizini je selo. Uskoro e stii kolima
s djecom iz Patkovca pa neka ih ekaju tu na cesti, kad toliko ele!...
Drugovi u kolima priznaju junacima ovu dvojicu. Nije ala, kad se
dva djeaka odlue da sami u noi ekaju na cesti. Tim su izvrili
kaznu. Ipak Milan ih ne prima u kola. Neka sjednu u prikolicu
tatinog motorkotaa.
alosna su ova dvojica, no pokoravaju se. Teko je ovjeku kad se
od svog drutva odvoji pa poslije svoj in poali. U prikolicama
motorkotaa djeca se inae rado voze, no sada bi ovoj dvojici bilo
milije u kolima.
Sjede u prikolici i uvjeravaju Milanovog oca, da nisu potrali
ispred napadaa od straha, nego zbog drugih razloga. Miko, da spasi
ivot jeu, Zdenko, da napadai ne otmu nogometnu loptu.
Milanov otac odmah povjeruje dvojici bjegunaca. Uvijek je takav,
kad se radi o tuoj djeci. Da je Milan to uinio, osam dana bi oca
morao uvjeravati i jo mu nikada ne bi oprostio.
Dodue, sada mu je otac uzbuen. Umoran. I tamna je no pa se
na sve gleda drugim oima. I osjeajima. Mekima. Toplijima. A osim
toga, Milanov otac nije u sve upuen. On jo nema nikakvog pojma o
napadaju i borbi. O sudu i izmirenju. Ne zna nita o gozbi i slavi.
ta vie, on se divi ovoj dvojici. Jedino njima. To su junaci koji se
usudie u noi ekati na cesti kola iz sela. Potjera kota bre,
dostigne kola i zapovijeda Milanu: Primi natrag u drutvo ovu
dvojicu! I to mogu djeaci u kolima, nego uiniti po zapovijedi
Milanovog oca. Jak je i srdit, a misli da je i pravedan...
Izvlae se bjegunci iz prikolice i penju u kola. Ipak, pametni su, pa
ne skau drugovima u zagrljaj. I oprezni su. Pristojni. Ne misle dijeliti

154

s drugovima carski uitak. Vonju u pljevi. Ovdje u sijenu. Sjedaju po

tvrdom. Na drvene strane kola. Pri tom se smjekaju sretnim
drugovima u mekanom sijenu. Zapravo im nije do smjekanja. Cesta
je slabija. Kola se tresu. Njih dvojica odskau. Ujedaju se za jezik...
Martin se javi:
Doite vas dvojica k meni!
Prihvate oni poziv. Sjede naprijed s Martinom na uskoj daski. Ni
ovdje nije najbolje. Daska je poloena iznad prvih tokova te se njih
dvojica tresu i truckaju. Pita ih Martin kako se osjeaju. Dobro im je,
vele, samo im je neka muka u praznom, gladnom trbuhu.
Martin je predobar momi. ao mu je ove dvojice pa nagovara one
u sijenu da ih prime k sebi.
No, neka bude! Martinu oni ne mogu nita odbiti. Neka se uvuku
u sijeno...
Martin je zadovoljan. Pucne biem po zraku i zapjevucka. Bjegunci
u sijenu sretni, no, ne zadugo. kaklja ih netko. Dvojica. Trojica. Sa
svih strana. Trpe strpljivo, jer znadu, moraju ispatati... Ne tue se.
Naprotiv. Smiju se, jer, stara je stvar da kakljanje ovjeka tjera u
smijeh...
Primaju oni u sijenu i ubode. Neugodne! Ovo nije smijeno.
tipanje boli. Tjera im suze na oi... Skau iz sijena i vraaju se
Martinu na dasku. Tue se: tipaju nas!
Martin prigovara:
Zar si ti, Milane, u mraku takav ovjek?
Milan jedva doeka ovaj prigovor:
Ta dvojica nita ne znaju o svemu, to se u selu dogodilo
poslije njihovog bijega. Kad bi znali, ubio bi ih stid. Usporedi,
Martine, te bjegunce s drugovima u borbi na cesti! Dalje, u mlinuzaklonu. Na raspravi i sudu u seljakoj kui! Ta dvojica bjee, zbog
ega smo ostali slabiji za borbu. Jedan od njih bjeao je pet
kilometara, da, toboe, spasi loptu, a drugi osam kilometara da pusti
jea u njegov zaviajni iak, ah!
Nakon kratke utnje opet e Martin: Ova dvojica dobar su sat
vremena prosjedili sami na cesti. ekali su vas u crnoj noi.
Povjeravaju se bjegunci Martinu:
Nije nam bilo lako. Straili smo se. Koljena su nam drhtala. I
zubi cvokotali. Stalno je neto oko nas u mraku ukalo. Velike ptice
letjele su iznad nas. I tako kojeta drugo...
Ustraili ste se tvora. On ide u noni lov. Iznad vas letjele su

155

sove veli Ivan bjeguncima.

Da potvrde oni s uzdahom. Ujedno su zadovoljni, to ih
uju i drugovi u sijenu.
Milan im dobaci:
Kad ste bili junaci u noi, u mraku na cesti, mogli ste ostati i
usred dana na toj istoj cesti s nama. to e na va bijeg rei vai
roditelji? A aci u naem razredu? Predstavite sebi naeg
uiteljaMatia, kad mu ispriamo izvjetaj i kad sazna za va bijeg!
Izgovor s loptom jo kako tako, ali izgovor s jeem bila bi sprdaina i
razred bi pucao od smijeha!...
ao mi je, to sam bjeao izjavi Zdenko. Govori tiho, no svi
ga uju. Izjavu je mogao lake izgovoriti u mraku.
Svi u sijenu protrnu. Jo jae, kad i Miko progovori: I meni je
ao! Priznat u sutra u razredu isto ovako.
Doite k nama u sijeno pozove ih Jurica. Za njim eljko i
Mirko. Napokon i Milan. Ipak ostaju oni u vonji uz Martina. Ne boje
se kakljanja ni tipanja, to im drugovi vie ne bi uinili, nego, eto,
nezgodno im je. Osjeaju se odvojenima. Ne pripadaju potpuno
drugovima koji su izdrali dokraja. Ostaju radije na tvrdoj daski.
Martin kraj njih uti. Drijema. Pospan je. A nije udo. Mnogo se on
danas naradio, najahao, nabrigovao i nastrahovao...
I djeaci u sijenu postaju sve tii. I napokon svi zaute. Spavaju.
Slatko. Ne moe se zamisliti ljepa kolijevka od ove! Kola s mekim
sijenom. Ljetna tiha no na selu. U prirodi, a pono nije daleko.
Budna su jedino ona dvojica. Zure u no i razmiljaju o sebi. O
sutranjem danu u koli. O raspravljanju njihovog sluaja. Bit e
osueni kao bjegunci. Nedrugovi. Kukavice. Moraju to pretrpjeti.
Budna je naravno i motorizirana pratnja iza kola. Kad su
primijetili da su djeaci zaspali, prekinu i oni razgovor. Da im ne
remete san, ugase i svjetla na kotaima, to inae ne doputaju
propisi...
Na polaznoj tramvajskoj stanici nije nikad bila tolika vika ljudstva
kao ove noi. Kao da kua gori! Viu majke. Bude sinove, no oni
spavaju tako tvrdo da ih ne mogu probuditi. Ne daju se iz sijena
izvui. Otvaraju oi, no nita ne shvaaju. ini im se, sanjaju!...
Upravo bi ih trebalo vodom politi. Toga ne ine majke, ali drmusaju
svoje djeake snano. Viu im u uho. Ostavljaju ih u kolima. Lako
pljuskaju po licu, kao to ine lijenici, kad osvjeuju bolesnika iza
operacije.

156

Umijeali su se u to i kondukteri tramvaja. Posljednjeg! Ako djeca

ne uu u kola za minutu, dvije, tramvaj mora u grad!
Ni tramvajci ne mogu djeake probuditi. Nego, dogodi se neto, to
itavu stvar preokrene. Jurica, bolesnik u protezi, ustane sam u
kolima. I sam sie s njih. Izveo je akrobatski podvig. Salto mortale!
Roditelji su iznenaeni. Zadivljeni. Uzbueni. Ovo probudi Juriine
drugove... I oni otvaraju oi. Ustaju. Zijevaju. Pentraju se iz kola.
Zahvati poneki struk sijena i nosi ga sa sobom, ne zna se zato.
ele se oprostiti od Ivana, no taj se ne budi nikako! Pustili su ga,
da spava... S Martinom se oprataju. Pruaju mu ruku. Pospano.
Svakako. Pokraj ruke, ispod i iznad nje... Ljube majke. I oeve. Ljube i
Martina. Nehotice. Umorni. Pospani. Pri slaboj svijesti.
Oprataju se jahai od dobrog konja. Miluju ga po vratu. Pruaju
mu ruku. Smijena slika. Ljube ga u gubicu. Jo smjeniji prizor.
Konj se trza. Neugodno mu je, nenaviknut na ovakve iskaze ljubavi.
Na ovakve oprotaje... Kad ulazi u staju na konak, Martin ili njegov
otac pljesnu ga po stranjici. To je oprotaj, a ne ovo. Konj se okree
Martinu. Kui mu se ide, no Martin ostaje. Sve dotle, dok tramvaj
odveze djeake.
On je momi. Stariji. Kad se razdrijema, ubrzo je svjestan i svje.
Tako i sada ovdje. Promatra svoje pospane male prijatelje iz grada,
kako teturaju do tramvaja. Moraju ih majke voditi. Kao da oslijepie.
Hodaju, a jo spavaju. Sve im je ono neobino sanjanje!.. I Milan,
voa, i on tumara. ta vie! Vraa se nazad. Kolima! Za njim jo
dvojica. Milan se u kola penje. Martin ga odvede do tramvajskih kola i
veli kondukteru: Djeaci iz grada imali su velik napor. Borili su se.
I doivjeli oni s nama i mi s njima more uda svakojakih! Nije udo,
to izgledaju kao bolesnici koje bi trebalo u bolnicu otpremiti...
Jurica je jedini meu njima zdrav i budan. On odbija majinu
pomo i sam se popne u tramvaj. Prvi put u ivotu! Ovaj najnoviji
Juriin podvig jo jae rasani i osvijesti njegove drugove. Svi su u
tramvaju. Na sjedalima. Juriina majka ispria djeake kondukterki,
to su zauzeli sjedala. Umorni su. Pospani. Jedva ive. Vjeruje ona.
Unijeli su joj u kola miris sijena. Ogrebeni su. Prani. Lijeeni...
Ispriava Juriina majka izletnike i pred odraslim putnicima.
Djeaci sjede jer su umorni kao ubijeni. Vjeruju i putnici Juriinoj
majci. Ne srde se na djecu. Vide, umor i san smrvio ih je. Sijena im je
puna kosa. Ranjeni su. Povezani...
Juriina majka pria putnicima i roditeljima o svemu to se
djeacima dogodilo u selu. Njezin bicikl je preuzeo podvornik. I

157

Milanov otac se odvezao sam na motorkotau. Doekat e sina na

njihovoj tramvajskoj stanici...
Jurica se na svom sjedalu odupre, ustane i ustupi mjesto jednoj
gospoi. Ona ni da uje o tom, no Jurica se uputi sredinom tramvaja
i vjeba u hodu. Ba hoe da se samostalno naivi tog dana!
Ovo Milana posve razbudi. Trgne se na svom sjedalu, nabere elo,
skupi svu preostalu snagu, skoi i govori gospoi do sebe:
Izvolite sjesti!
I ova nee ni da uje. Zahvaljuje, ali Milan ne odustaje. Gospoa
onda sjedne. Djeaku za volju. Milan se dri za bakreno uho stolca.
vrsto, jer ga umor i pospanost udno njiu. Gospoa ga pomiluje:
Dobro si ti dijete! Blago majci tvojoj!...
XV
POSLJEDNJI TRAMVAJ
Tramvaj vozi srednjom brzinom. Uz njega tandrkaju kola iz
Patkovca. Martin stee uzdama. Konj tri brzinom tramvaja. U sijenu
stoji Ivan. Mae eirom. Ili kaputom. Ne vidi se najbolje. Oprata se
s drugovima iz grada. Je li to uistinu Ivan ili elja u srcu izletnika?...
Kad su im se oi privikle svjetlu, vide vie kola. Ovom cestom
takav je promet svake srijede, sajmenog dana. Danas nije srijeda, a
pono je! Da se nisu umorne oi izletnika i previe privikle na svjetlo
pa vide ono, ega i nema?!...
U pratnji tramvaja mnogo je bicikla i motorkotaa. Vraaju se u
grad s biciklistike utrke, a moda izletnici, opijeni naporom i
mukom, vide od jednog bicikla pet...
Tramvaj vozi sporo. Svjetlo u njemu jako. Bljetavo. O ponoi
graani spavaju, ne troe elektriku pa se svjetlo pojaalo.
Ovaj posljednji tramvaj vozi velik dio puta cestom. Preko livada,
oranica i vrtova...
Oi izletnika toliko su se privikle svjetlu, da razabiru i poljsko
cvijee u travi kraj ceste. Ivanica je na tisue i tisue! Tako vide
djeaci koji vole cvijee...
K cesti doskakutali divlji poljski zeevi. Svjetlucaju im oi. Kao da
znadu, da iz ovih kola ne laje pas i ne puca puka. U kolima su jedino
torbe i u njima malo soli da im posole rep... Moda zeevi spavaju.
Oprezne ove ivotinje i u snu su otvorenih oiju... Meu njih dotralo
malo srne. Bambi. E, alu na stranu, Bambi je prikaza ili ga izletnici

158

sanjaju...
Vozar primijeti, da ovim posljednjim tramvajem danas ne vri
obinu svakodnevnu svoju slubu. U kolima je neto novo. Osobito!
Saznaje to iz razgovora odraslih putnika. Vidi i po nekim znacima uz
cestu. S lijeve strane je uzoran vonjak. U njemu kua. Plane na njoj
velika elektrina svjetiljka. Sav vonjak sine u neobinoj ljepoti!...
Kondukter uspori vonju. ini mu se, iskazuje se putnicima u
tramvaju panja. Prireuju poasti. I usred noi!
S desne strane velika uma. etalite. Blizu ceste zvjerinjak.
Dotrali jeleni, deve, noj, irafa i slon. Iziao lav iz spavaonice u
kavez. Velika rtva sa strane ivotinjskog cara!
Djeaci-izletnici ovako u noi zaboravljaju naas, gdje su. Prozor
tramvaja platno je televizijskog aparata. Na njemu lav. ivotinja
zijeva.
I vozar tamo naprijed u kolima zijeva, jer je umoran i pospan.
Naporna mu je nona sluba. Godi mu spora vonja, a osim toga s
lijeve strane nogometno igralite, a on pozna djeake. Najvee veselje
bi im priredio, kad bi ovdje zaustavio tramvajska kola... Sve su tribine
zauzete. Pedeset tisua gledalaca. Igra se nona utakmica... Sudac
daje znak. Igra se prekida. Poluvrijeme. Odmor. Publika stoji
okrenuta ulici. Poast ovom tramvaju. Igrai se svrstali u red.
Pozdravljaju sve izletnike, a triput zdravo voi, bolesnom od
nogometitisa...
Kola prolaze gradskim ulicama. Kua do kue. Prizemne,
jednokatnice, dvokatnice i one na tri kata. U stanovima pale svjetla.
Stanari dolaze na prozore i balkone. Topla je no. Ugodno je rashladiti
se malo. Razumljivo. Neshvatljivo je to, to tako ini svaka kua.
Svaki stan, prozor i balkon! To znai, die se cio grad usred noi iz
kreveta, da oda poast dananjem tramvaju. Posve jasna stvar
izletniku, kojem je tijelo otealo, noge utrnule, a oi se sklapaju, ta,
morao bi ih ibicama podboiti!...
Prozori i balkoni puni su cvijea. Na svakoj je kui barjak. I djeca
su budna. Pa i ona najmanja! Mau zastavicama.
Posljednji tramvaj ovog dana vaan je, znamenit, neobian. Rasvjeta je u njemu jaka kao u podne ljetnog vedrog dana! Osvjetljava
ulice kroz koje prolazi. arobna kutija na plamenim tokovima.
Zlatom ukraena!... Umor, neka nesvjestica i vruica u djeaka- izletnika. U oima njihovim ublaen je. ar. Plamen. Sjaj!...
Kola su stigla na glavni trg u sreditu grada. Pono prola, no na
glavnom trgu je vie ljudi nego usred bijela dana. Dre transparente.

159

Natpisi na njima neitljivi... Vozar ovdje stoji dulje. eka neto.

Pozdravni govor. Glazbu. Klicanje. Pljesak!... Na glavnom trgu
graanstvo je izilo iz kinematografa i kavana. ekaju posljednje
tramvaje, autobuse i izletnike na povratku iz Patkovca. Oni se voze u
posebnim, kolima. Iza pobjede dolazi slava koja moe ovjeka i
pokvariti. I estiti djeaci-izletnici nisu bez ljudskih slabosti...
Kola kreu dalje sporo, kao da puze. Ulaze u glavnu ulicu.
Dvanaest i po sati je nou, izlozi iznimno svi rasvijetljeni. Lutke u
svilenim haljinama. Smjekaju se. Mau rukom. Prenule su se od
dodira jakog svjetla i posljednjih kola. Sline su onim damama iz
stranih filmova, koje eznu jedino za bljetavim sjajem, zlatom i
draguljima...
Gradski djeaci vole kino. Da im je mogue, gledali bi svaki film.
Nekoji i po dva puta. Sjedili bi oni u kinu svako vee! I sada, kad je
pono ve davno prola; kad sav djeji svijet po drugim gradovima i
selima slatko spava, oni se voze izmueni te iscrpljeni u tolikoj mjeri
da jedva znadu za sebe. Oi im teke. Bole ih. Bodu. Izloge trgovina
glavne ulice vide oni platnima, na kojima se prikazuju filmovi, to
poinju u pola noi i svravaju pred zoru!... Drugi izlog trgovine
haljina i odijela za djecu filmsko je platno koje prikazuje djeji film.
Jako svjetlo posljednjeg tramvaja probudi lutke u izlogu. Djevojice i
djeake, a oni odmah u igru. Tre, skau, tjeraju obru, njiu se,
loptaju, kopaju tunele u pijesku... Djeaci u tramvaju vole kriminalne
pustolovine, uzbudljive filmove! Evo jednog. Na lovca navali divlja
svinja. Mujak s otrim zubima. Vepar. ovjek opali iz puke. Ubije
ivotinju... Djeaci izlaze iz kina zadovoljni. Film ima sretan svretak.
Udaljuju se posljednjim tramvajem od trgovine lovakih potreptina.
U izlogu puka i glava divlje svinje... Voze se i dalje glavnom ulicom.
O, kolike trgovine, izlozi! Kolike filmske izvedbe!
U izlogu trgovine igraaka lutka je djeak. Pred njim krikne Stanko
u kolima: Eno moga brata! Tu mi je stan! Stanite! Stanite! Stanite!
Idem dolje! Brat me eka!
Nije lako umiriti malog Stanka. Svi odrasli u tramvaju pomau jer
djeak eli iskoiti iz kola... I drugi su djeaci umorni i pospani.
Stanko ipak najvie, kad mu se lutka u izlogu priinja bratom.
Stanko je najmlai. Najpospaniji. Sve ovo u noi ne doivljuje svjesno.
Osjea se kao da spava i sanja. Ako se i probudi, bunovan je pa spava
i dalje otvorenih oiju... Lutka u izlogu ima nos, uha, bradu i oi.
Tako i Stankov brat. Smijeno je, jer to imaju svi djeaci. Drugi je
razlog po srijedi. Najmanji izletnik vidi brata jer ezne za njim. Dosta

160

mu je izleta, vonje, noi i ponoi. elim brata, oca, majku, stan,

krevet, mir...
Dobro je za izletnike to tramvaj ostavlja glavnu ulicu, koja ih
uznemiruje. Kola voze pokrajnjim ulicama. U njima je mrano i sve
daleko. Nema izloga. Nema filmova. Sjede pred staklima kola. Platna
za televiziju. Prijenosa nikakvog. Stakla su mrana. No. Mir. Izletnici
e zaspati...
Na jednom mjestu se brecne Milan. Tramvaj vozi ispod eljeznikog
mosta. Na njemu vlak. Orijent ekspres CarigradPariz! Upravo se
uputio u pravcu Pariza, ali stade da prieka posljednja tramvajska
kola. Velika panja! Naroita ast! Meunarodnog znaaja... Kad je
tramvaj iziao na drugu stranu ispod mosta, na pruzi stoji teretni
vlak. Na. Domai. Najobiniji, koji eka znak, da moe ui u
kolodvor.
S jedne strane orijent ekspres CarigradPariz s pet vagona,
izmeu kojih onaj za spavanje i vagon-restoran, a s druge strane
mosta dugi teretni vlak od etrdeset vagona!... Kako mogu Milana oi
ovako varati? Premoren je. Ne spava dvije noi. Vidi prikaze. Milan
prekapa po savjesti i nalazi da neto nije u redu. Uobraen je radi
pobjede u Patkovcu. Kao voa vraa se ovjenan vijencem slave u svoj
dio grada, a boji se, ni uspraviti se nee moi. ak ni koracati! Izdaju
ga snage...
Juriina majka dolazi svaki dan u kolu. Voli sve Matieve uenike
kao roenu djecu. Posebno Milana, vou, spretnog djeaka, ivog,
zdravog, rumenog. Sad ga jedva i prepoznaje. Blijed je. Pepeljast. Sav
se sklopio. Usitnio... Njezin Jurica nije umoran. Nije pospan. Svje je.
Rumen. Radostan. Stalno hoda sredinom tramvaja. Hvata se za
remenje to visi sa stropa. Odlazi na prednji dio. Otvara i zatvara
vrata. Tako se zabavlja i na stranjem dijelu kola. U Jurici su danas
tri ivota! Majci stalno suze sree u oima. I Jurici. Od ushienja, koje
ga iba, kao burni, olujni vjetar. Zabavlja se kao malo dijete. Hvata za
vjealice. Otvara i zatvara vrata. Radi sve ono to nije mogao kao
bolesni malian. I nitko mu ne zamjera. Pa ni kondukterka! Svi
razumiju. Inae, zna se, vonja tramvajem ima svoje propise. Stroge!
Svatko ih se mora drati. Tko se ne pokorava, treba da sie i produi
pjeice ili autom. Vonja u ovom posljednjem tramvaju iza ponoi
odvija se pod neobinim okolnostima. Nuda zakon mijenja! Danas su
ova kola bolnica, spavaonica. Jurici trkalite, skakaonica, igralite.
Na njegovo lice navue se sjena samo onda, kad opazi nosila
prislonjena u kutu prednjeg dijela kola. Majka njegova stane pred

161

njih da ih sakrije. Da joj sin bude do kraja izleta nepomueno sretan!

Oi Juriine postaju suzne od tuge to e uskoro svemu biti kraj.
Tramvaj se pribliava njihovim stanovima. On se eli izdovoljiti. Ni
aska ne miruje. Stalno hoda sredinom tramvajskih kola. ak i tri.
Tri Jurica! I poskakuje. Poskakuje Jurica! Drugovi njegovi to ne vide.
Boluju! Svi su bolesni, jedino je Jurica zdrav!...
Tramvaj stane na malom trgu. U njega uskoi djeak koji krikne:
Zdravo!
Ovaj snani zdravo prasne kao pucanj groma. Probudi zaspale.
Poslije groma osvjeen je i zdravlje. Osvjeuju se bolesnici. Tko to
banu u kola? Tko drugi, nego Brajer! On se pokorio ocu i dao se
odvesti autom kui, ali je zahtijevao da se drugovima pridrui barem
na kraju puta.
I pristali su na to i mama i baka i on je ovdje s njima. Radostan je.
Uspjelo mu je, a isplatilo se. Doek izletnika bit e svean.
To je sve lijepo, ali Brajer od njih odskae. Razlikuje se. Drukiji
je. Obukli su ga u sveano odijelo. Podiali ga i nakovrali mu kosu.
Osim toga on je odmoren. Svje.
Brajer se brani. Nije to sveano odijelo i nije se podiao, a kosa
mu je od prirode kovrasta. Jedino se umio i nita drugo. A oni,
njegovi drugovi, zaista se razlikuju od njega, ali u drugom smislu.
Gdje je, na primjer, voa Milan? Trai ga. Sakrio se negdje.
Igra se skrivaa. Obilazi Brajer stolice i nae vou, ali u takvoj
prilici da se zbuni, sagne i apne mu neto u uho. Voa skoi kao
uboden. Ta, sjedio je kraj neke strane gospoe, nagnuo se na nju i
drijemao.
Brajer se nasmije, ali kratko. Ubrzo se uozbilji. Namrgodi. Vikne
drugovima:
Jesu li ovo spavaa kola ili pobjednika, slavna? Na noge!
Ustajte ! eka nas stotina ljudi!
Ova Brajerova komanda probudi sve izletnike. Skoe oni sa
sjedala, no klecaju, taru oi, zijevaju. Ne snalaze se. Miko i Zdenko
dre se bolje, a to nije pravo! Sreom Jurica je najivlji. Junak! On e
spasiti drugove iz neprilike pri sveanom doeku.
Kola voze do predzadnje stanice punom brzinom. I to pomogne
izletnicima da se vie razdrijemaju i snau.
Na predzadnjoj stanici e kondukterki skupina djeaka: Molim,
pustite nas da se povezemo ovu jednu stanicu!
Ona ne pristaje. Izletnici treba sami da se dovezu. uje, eto,

162

prireuje im se sveani doek. Da nije tako, ona bi popustila. ini

ionako dosta toga protiv propisa. Pa ni Brajeru ne prodaje kartu, a on
stalno dri u ruci deseticu.
Tre djeca uz kola. I odrasli jure plonikom. U tramvaju raste
uzbuenje.
Brajera smeta Milanovo dranje. Voa se ljulja. Nesiguran je na
nogama. On mu veli da ga eka majka. Milan slatko zijevne. Onda mu
veli da e ih njihov uitelj doekati. Milan se trgne, brino nabere
elo, no opet zaklopi oi. Spava stojeki. Brajer ga pesnicom gurne u
rebra: Milane! eka te i tvoja puca!
Ovo upali. Milan se trgne i naraste za itavu glavu. Gospoa se na
stolcu do njega smjeka: Zar voa ima ve djevojku?
Milan je u stotinu neprilika:
Nemam ja djevojke. Moj drug govori gluposti. U naoj ulici
preko puta od nas stanuje djevojica koja slabo znade gramatiku.
Pomaem joj. Poduavam je.
To ti je susjedica!
Da.
Milana ova neprilika toliko razbudi da vrati Brajeru udarac u
rebra.
I tako tramvaj stie na njihovu stanicu. Izlaze djeaci iz kola
umorni, bunovni, pospani. Brajer se malo povue ustranu da se ne
istakne, jer je odmoran, umiven i presvuen. Iz prikrajka e pripaziti.
Bude li trebalo, priskoit e i spasiti stvar ako zaprijeti kakva
opasnost.
I nije trebao dugo ekati! Miko i Zdenko su vrsti na nogama.
Priaju ivo, mau previsoko i preiroko rukama. Eh, stojte, brao! Ne
doputamo vam previe slave, pa jo na tui raun! Brajer se digne
na prste i zvidukne. Miko i Zdenko pogledaju. Brajer im daje znak:
Put pod noge pa kui!... I posluaju oni. Proguraju se. Odlaze...
Izletnike doekali njihovi djedovi, bake, tetke, strievi, ujaci i
kume. Doekali ih i susjedi. Milana vou, eka, eno, i susjedica!
Djevojica sa cvijeem, u ruci...
No, on e posljednji otii. Kao kapetan broda, kad ve svi putnici i
mornari napuste brod. Prije njega e Jurica. Na doeku je njegov otac.
Uplai se ovjek i vie:
eno! Ljudi! Milane! Pazite! Priskoite mi sinu u pomo! Eno
ga, on sam silazi! Sruit e se! Ubit e se!
Juriin otac se gura do tramvaja. No tu i stane oaran. Ne dira

163

sina. Puta ga, da sam silazi. Jurica ak skoi na zemlju sa zadnje

stepenice. Djeaci zapljeu, odrasli se dive. Jurica se grli s ocem
svojim. Svim enama orosile se oi. Suosjeaju, kao da su Juriine
druge majke. Svi kod doeka Juriini su djedovi, bake i strievi...
Milan silazi posljednji. K njemu nagrnu kolski drugovi, koji nisu
bili na izletu:
Milane! Voo! Kako je bilo?
Sjajno! Kao pria! Roman!
Ovo voa jedva izgovori. Uzduh je vani svje. Struji s planine.
Omamljuje... Milan je bistar djeak. Organizator. Hrabar mali ovjek,
ali voli spavati. Jedan sat je nou i on ne moe izdrati vie. A morao
bi jo biti svje i razgovoran. Eno uitelja! I Milanove puce, to jest
susjedice! Otac ga eka. I majka je s njim... A ije ga ono oi stalno
motre, sokole, hrabre, junae, uzdiu? Oi njihova podvornika! Ovaj
poticaj opet mu dade malo snage i on se okrene uitelju, nakloni se i
veli: Dobro vee! Izlet je uspio iznad oekivanja!
Uitelj je prouio okolnosti. Izletnici su smrtno umorni. Milan
posjeduje bogat rjenik. Mnogi odrastao ovjek bi mu na njemu
mogao biti zavidan. Rijei iznad oekivanja Milan upotrebljava u
koli spretno i vjeto. Ovdje ih je progutao, promucao. Zato uitelj za
vikne: Izletnici ne treba da dou jedan dan u kolu! Neka se dobro
odmore!
Bilo je majki, strieva i kumi, koje su sada poele rogoboriti.
Prigovarati. Djeca su izmuena. Skoro su stradala. Zato ih je uitelj
pustio same na izlet u selo?
Vojni lijenik Brajer prekida prigovore: Nema smisla ovdje
mrmljati! Sastat emo se uskoro u koli na roditeljskom sastanku.
Tu ete uti, kako je na izletu bilo. Od poetka do kraja. Sve u
sitnice. Obeajem vam iznenaenje! Lijepo! Zanimljivo!
Podvornik vikne: Ne zaboravite i mene pozvati na sastanak!
Neemo! Pa vi ste najvaniji! Izvjetaj od vas bit e glavna
stvar!
Svi gledaju podvornika, a njemu milo. Malo je dignuo glavu. ena
mu se smjeka. I ona je tu. Uz njega. Na doeku.
Milana svjei noni uzduh posve omami. Noge mu klecaju. On se
neim eli spasiti. Kopa po depovima i vadi malu igraku. Drvenog
konjia. Uzeo u Patkovcu od Ivana, da pokae u razredu uitelju i
djeci. Dokaz vrijednosti seljakih djeaka Patkovana. Mali drveni
konji velebna je stvar, ali ovdje to ne razumiju. Ispada smijeno.. To

164

majka Milanova ne moe da podnese. Progura se, pograbi odluno,

sina i nosi ga u naruju do motorkotaa...
Uitelj Mati zavikne: Djeaci izletnici neka ne dou dva dana u
kolu! Potreban im je dulji odmor!
Voa je u prikolici. Majka njegova stisne se uz njega, otac zajai
kota i motor zari. Dotri susjedica i stavi im na krilo veliku kitu
jasmina... I desi se jo neto, to upravo zbuni sve ljude na doeku.
Juriina majka dotri prikolici i ljubi Milana u elo, kosu, u lice te
govori: Hvala ti, drago moje dijete! Hvala od sretne majke!
Milan je toliko umoran, pospan i upravo bolestan da opet bulazni.
Kopa po depovima i vadi drvenog konjia kojeg je nainio Ivan,
seoski djeak iz Patkovca. Prua igraku Juriinoj majci...
Milanova majka dade muu na kotau znak i kola odjure.
Posljednji tramvaj toga dana, neobina i nezaboravna kola, te
bajno rasvijetljena, davno su otila i ve se smjetaju u spremitu..
Ljudi se razilaze. Vode svoju djecu. S njima ide i rodbina. Svako dijete
prati skupina ljudi.
Malog Stanka, eljkovu Higicu, bebicu, uprtio na lea tata,
direktor jedne gimnazije u gradu.
Jedino eljka nije nitko doekao. Tuan je zbog toga. Ide sam
kui, no dostigne ga podvornik i njegova ena. Pokuaju ga povesti na
biciklu, ali ne ide. eljko se umoran i pospan, rui s kotaa. Uzeo
podvornik djeaka za ruku. Otee se mali. Kleca. Popikava. Gleda,a
ne vidi nita.
Ah, sunce ti arko ljubim! opsuje podvomik, une i
zapovjedi eljku da mu se uhvati za lea. Odnijet e ga ovako na
krkae do stana.
Posljednja skupina kree Juriinom stanu. Prvi je Jurica. Hoda
sredinom ulice. Iza njega roditelji. Otac vue nepotrebna nosila.. S
roditeljima ide rodbina. I susjedi.
Jurica hoda samostalno. Vjeto. Potri. Stane. Ide natrake.
Okrene se nalijevo krug. Poskoi uvis tri puta. Ide roditeljima
ususret, ali kako? Tri. Tri on! Majka iri ruke, no Jurica nee u
naruaj, ve obilazi oko rodbine i vie majci:
Ulovi me, ako moe!
Igra se Jurica s majkom lovice. Igra se sada, jer se kao maljucan
nije uope igrao! Tata prisloni nosila na kuu pa e i on u igru. O, tko
pozna Juriina oca, taj se danas ne bi mogao dosta nauditi! Ozbiljan
ovjek! Preozbiljan, a sada se ovdje na ulici igra u noi. Poslije ponoi.

165

Pa jo igru lovica!... I stric mu se pridrui. Kuma isto tako. Pa i

susjed! Igraju se oni nasred ulice s djeakom. I lijepo im je. I milo,
kao da su opet djeca, a no je duboka! Jedan sat i trideset minuta.
Sve oko njih spava. itav veliki grad je usnuo.
I domovina i sva djeca u njoj. Samo se ovom djeaku Jurici ne
spava. Njega razigrala srea.
Roditelji, rodbina i susjedi ne mogu Jurici rei dosta. Zabavljaju
se s njim. I kolo e zaigrati. Mogli bi tako ovdje na ulici i zoru
doekati!...
kraj