You are on page 1of 13

Ko je sve gradio uvene mostarske mostove?

Mostovi su oduvijek bili simbol spajanja, ile kucavice gradova ije obale spajaju. Mostarski
mostovi su simboli ovog grada, turistike atrakcije, a svaki od njih ima svoju priu, svoju
povijest. To se posebno odnosi na Stari most koji godinje posjeti oko 800.000 turista. Ali nije
samo on bitan. Avijatiarski, Tekijski, Luki, Bunurski, Carinski, eljezniki, Juni,
Bjelopoljski, Dreniki most. Sve su to mostarski mostovi, ali ne i svi. Ima ih jo! Ne samo na
Neretvi. Tu je i Radobolja. Ali o tome kasnije.

Planovi Turaka i Austrougara


Turska, Austrougarska, Jugoslavija, dananja BiH. Svi su oni gradili mostove u Mostaru.
Most Musala, nekadanji Titov most, poeo se graditi u drugoj polovini 19. stoljea. U
Mostaru je jo bila otomanska uprava, a ideja je bila da se rastereti Stari most koji je tu stajao
ve tri stoljea. Planove je poremetio Hercegovaki ustanak 1875. godine, radovi su
privremeno prekinuti. Nakon to je Austro-Ugarska preuzela vlast nad ovim podrujem dvije
godine kasnije, poela je i nova era graditeljstva. Gradnja mosta je nastavljena 1882. a kao
prvi most koji je u ovom gradu izgradila Austro-ugarska dobio je ime po caru Franji Josipu I.
Postao je ila kukavica grada.
- Kulturoloki vrijede, svaki je specifian, svaki ima svoju kulturoloku priu. Danas je Stari
most jedan od glavnih simbola grada, a mi jo puno toga ne znamo o njemu govori dr sc.
Borislav Pulji, jedan od najpoznatijih mostarskih arhitekata trenutano.

Ovaj most je nosio ime Petra Karaorevia, Tita, a danas, nakon zadnje rekonstrukcije zove
se most Musala. Od 1952. na tadanjem Titovom mostu zapoinje organizirano natjecanje u
skokovima u Neretvu koje se tu nastavlja sve do 1968. kada preseljava na Stari most gdje se i
danas odrava. irenjem grada pojavila se potreba za novim mostovima.
Gradili i zarobljenici
Mnogima po ljepoti, odmah iza Starog mosta je Carinski most. Projektirao ga je poznati
inenjer iz mostarske povijesti Milo Komadina, a njegova izgradnja je poela sredinom I.
svjetskog rata. Zanimljivo je kako ga je poela graditi jedna drava, a zavrila druga. U
izgradnji su ak sudjelovali zarobljenici iz Rusije i Italije. Do rata je nosio ime po Ivi Loli
Ribaru, a danas je samo Carinski most.
- Priu o Carinskom mostu koji je pria o blagom sesecijskom razdoblju Mostara, to je jako
simbolino u ovome gradu pria Pulji.
On naglaava vanost i Lukog mosta koji je prvi armirano-betonski most u BiH, a nekada se
zvao Most Mujage Komadine, biveg gradonaelnika Mostara, koji je dao izgraditi taj most.
Trokove je snosila Austro-Ugarska, a radovi su zapoeli u ljeto 1912. Most duine 72 metra
je otvoren krajem lipnja 1913. godine, a gradsko vijee je donijelo odluku da se most nazove
po tada jo uvijek ivom i aktivnom gradonaelniku Komadini. Simbol Mostara i jedan od
najpoznatijih mostova na svijetu je Stari most.
Tesari iz Dubrovnika
Radovi su zapoeti 24. listopada 1557. Za gradnju je bilo potrebno 456 blokova kamenja i
300.000 aki (tadanji novac Osmanlijskog carstva). Kamen je bio uveni tenelija, vjerojatno
dobijen iz kamenoloma smjetenog otprilike 5 km juno od grada. Radnici su uglavnom bili iz
okoline Dubrovnika, koji su bili poznati tesari i kamenoresci. Rad je bio zavren 9 godina
kasnije, 1566. U povijesti je bio zvan "Novi", "Sultana Sulejmana", "Veliki" i "Stari". I ostali
mostarski mostovi imaju sline prie. Sve su razliite, posebne, zanimljive. Mostarski mostovi
imaju jo neto zajedniko. Svi su u ratu srueni. Ipak, tijekom 10 godina nekon rata svi su
opet podignuti sredstvima grada, upanije, drave, Europske unije i brojnih donatora. Danas
oni spadaju dvije obale Neretve, ali nisu gradska arita kao nekada.
Ljudi su i dalje otueni, a Mostar jo uvijek podijeljen po ratnoj liniji razdvajanja. Trebat e
jo mnogo godina kako bi ovi mostovi imali ulogu kakva je ona bila prije pola stoljea i vie.
Na poetku teksta smo spomenuli Radobolju. Ta rijeka, ako se jo uvijek moe zvati rijekom,
zamiljena je kao jedan od stupova grada. I na njoj je bilo ili trebalo biti mnogo malih
mostova, romantinih, intimnih. Naalost, urbicid koji se dogodio Mostaru ne samo ratom
nego i divljom gradnjom, unitio je ovaj mostarski biser.
- Trebali ste pjeice doi od njezina izvora do Starog mosta. Prostor od 20 metara je trebao
biti prazan sa svake strane obale rijeke, odnosno, predvien je za etnice, biciklistike staze.
Tako je planirano u urbanistikom planu prije 50 godina. Danas, Radobolja vie nije rijeka
nego kanal i skoro joj se vie ne moe pristupiti pomalo sjetno pria Pulji.

Ipak, rijeke i mostovi e uvijek biti simbol Mostara. Ve pet desetljea sve vlasti i stanovnici
u Mostaru pokuavaju mostovima premostiti podjelu koju nosi Neretva.

Istorija Bosne i Hercegovine


Ilirsko doba
Podruje dananje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U bronzano doba,
neolitsko stanovnitvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajedniki indoevropski jezik.
Treba napomenuti nekoliko ilirskih plemena na podruju dananje Bosne i Hercegovine.
Glavni od njih, Dalmati, od kojih je vjerovatno nastala rije Dalmacija, su ivjeli irom
zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.
Liburni su vjerovatno historijski najpoznatije ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su ivjeli
u sjeverozapadnoj Bosni i bili su uveni pljakai. Ardani su ivjeli juno od Liburna,
a Antiari su ivjeli jo dalje prema jugu. Druga ilirska plemena koje treba pomenuti
su Labodi i Daorsi. Migracije Kelta u etvrtom i treem vijeku prije nae ere su izbacile
mnoga ilirska plemena sa bivih teritorija. Ipak, neka keltska i ilirska plemena su se mijeali,
kao to su Skordisci, mjeovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistone Bosne.
Prvi sukobi Ilira i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije nae ere. U Ilirskim
ratovima koji su trajali od tada do 219 p.n.e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200
godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je
podignut i 6. godine n.e., u okolini Varea i Vranduka (pod vodstvom Botona i Pineza) ali je
estokom akcijom Rimljana uguen 9. godine n.e. u tako da za vrijeme cara Tiberija (9. n.e.),
sve ilirske teritorije konano prelaze pod rimsku upravu.
U primorju i uz donji tok rijeke Neretve ivjeli su Ardijejci, koji su se bavili i plovidbom, za
koju su od strane geopolitikih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta,
neopravdano nazivani "piratima", iako su vrili presretanje tuih, mahom rimskih brodova i
kola, radi legitimnog naplaivanja putarine i vodarine kao vida privreivanja. Ovo je dokaz da
su Iliri bili suvereni na teritoriju dananje regije Bosne, koju tako vodei istraivai Ilira danas
nazivaju uom Ilirijom.
Rimsko doba
Godine 9. godine cijeli je teritorij nakon tamonje posljednje pobune napokon
postao rimskom provincijom naziva Ilirik. Rimski naseljenici, vojnici, i trgovci, su naselili
nemali dio Dalmacije i osnovali nekoliko gradova u podruju to je danas Bosna i
Hercegovina. Tako je Blagaj na rijeci Buni sagraen na temeljima Rimskog grada
Bona. Kranstvo je ve bilo prisutno krajem 1. vijeka. Dogaaji od 337. do 395. godine su
doveli do podjele Rimskog carstva, i provincije Dalmacija i Panonija su ukljuene u Zapadno
rimsko carstvo. Opadanjem Rimskoga carstva u 5. vijeku dolazi do sloma vlasti kada Huni, i
kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju. Kasnije i Goti doivljavaju poraz od strane

Istonoga rimskoga carstva ili Bizanta u Gotskom ratu (535-553). Od tada Bosna e biti dugo
vremena u sastavu Bizanta.
Upadi Slavena
Od 6. vijeka zapoinju prodori Slavena preko rimskih provincija, uz este pokolje lokalnog
stanovnitva poput pokolja preko 7000 ena i djece za samo dva dana 548. godine u Drau. U
tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenska sila bila je toliko
nemilosrdna da je lokalno stanovnitvo bilo prinueno prihvatati njihov jezik kako bi
prividnom asimilacijom privolili slavenske horde da potede ivote stanovnitva. Rimski
historiar Procopius u zapisima iz 550. godine, oznaio je Slavene kao neviene divljake i
najveu opasnost po civilizaciju, dajui precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i
Traana. Navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje preko 4 miliona ljudi ili
veina tadanjeg stanovnitva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije.
U 10. vijeku bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji je prema istonim izvorima bio i
historiar, na podruju Hercegovine biljei tri ranosrednjovjekovne kneevine: Paganiju,
Zahumlje i Travuniju. Prvi poznati knez u Zahumlju bio je Mihovil Vievi (910 - 950).
Kasnije Zahumlje navodno potpada pod vlast hrvatskih vladara Tomislava i Kreimira.
Srednjovjekovna Bosna
U srednjem vijeku na podruju dananje Bosne i Hercegovine postojala je drava Bosna koja
je na vrhuncu svoje moi bila jedna od najjaih balkanskih drava. Prvi bosanski kralj je
bio Tvrtko I Kotromani, koji je krunisan u Milama kod Visokog.
Bosanska banovina
Sa uticajem vanjskih politikih situacija (najee Bizantije), i u Bosni se poelo raspadati
rodovsko-plemensko drutvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadanja Bosna postala drava sa
razvijenim feudalnim karakteristikama. Od poetka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo
koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starjeina. Prema ekonomskoj moi, vladajui stale
se dijeli na: velmoe, vlastelu i vlastelie. Oni su uivali feudalne posjede koji su dobijani od
ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vre vojnu slubu.
Doba Bana Kulina
elei poslovnu saradnju sa susjedima, kako i meusobno pripomaganje u ratovima, Ban
Kulin 1189. godine sa Dubrovakom republikom na elu sa knezom Krvaem, sklapa
trgovaki ugovor. Vrijeme Kulina oznailo je potpadanje pod uticaj Bizanta, pa je zemljom
uglavnom vladao mir. Skovana je i navodno narodna, a u biti sentimentalna poslovica koja
glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. vijeka poinju optube da Kulin titi
heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je elio unititi Crkvu
bosansku, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na kriarski pohod. Uviajui kakva opasnost
prijeti Bosni, Ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim
izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata uenje Crkve kakvo
propovijeda Rim.

Kao nasljednik Kulinov 1230. pominje se Ban Matej Ninoslav. On je nakon niza ratova Bosni
prikljuio Livno, upu Neretvu, te Ustiprau.
Dinastija Kotromania
Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz
obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio moan hrvatski feudalac Pavle ubi, ban
Hrvatske i Dalmacije, te svoju vlast proirio i na vei dio Bosne. Sin Pavla ubia, Mladen,
naslijedio je oeve titule i teritorije, te se starao i o buduem bosanskom banu Stjepanu II
Kotromaniu. 1322. godine Stjepan II naputa staratelja te ratuje protiv njega na strani
hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta i drugih hrvatskih plemia. Uz njihovu pomo
protjerao je porodicu ubia, te uspostavio vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najvei
uspon Bosna je doivjela za vrijeme svoga zadnjeg bana Tvrtka I (1353 - 1391). Nakon
krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog,1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.
Bosansko kraljevstvo
Dvovlae u Bosni izmeu bana Stjepana Kotromana i plemike porodice ubi se nastavlja i
poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine
preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromani. ubii ak pokuavaju potpuno samovoljno
prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih Stjepan II i
u tome ubrzo definitivno sprjeava i ve 1322. godine izbacuje plemiku porodicu ubi iz
Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.
Teritorijalno irenje Bosne
Uskoro ban Stjepan II. Kotromani pridodaje Bosni podruje Huma (danas Hercegovina), te
cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromani takoer
pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja takoer i
Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromani podrava Crkvu Bosansku,
to ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da d veoma
veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam slubeno prelazi
na katolianstvo u aprilu 1347. godine, kada alje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da
povea broj obuenih katolikih sveenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski
franjevaki vikarijat ije e sjedite od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo iri i ukljuuje u
sebi mnogo veu teritoriju od bosanske drave, pruajui se sve do Rumunske, tako da
ve 1385. godine Bosanski franjevaki vikarijat ukljuuje u sebi 35 franjevakih samostana,
od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. Udajom svoje kerke Elizabete 1353. godine
za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je
ugled Bosni i lozu Kotromania pribliio svijetu vie evropske politike.
Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromani je umro, a sahranjen je u franjevakom
samostanu u Visokom. Po njegovoj smrti na vlast dolazi bizantska marioneta Tvrtko I
Kotromani koji u tome trenutku ima samo 15 godina te ima velikih problema sa sreivanjem
odnosa izmedju bosanskog plemstva. Ugarska na elu s kraljem Ludovikom I pokuava
iskoristiti Tvrtkovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu. Nakon to je zahvaljujui

uticaju svog patrona Bizanta potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja Bosni veliki
dio Srbije, ukljuujui podruje dananjeg Sandaka, zatim Zetu i junu Dalmaciju,
ukljuujui jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.
Tvrtko I Kotromani, prvi bosanski kralj
U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se krunie kraljem Bosne 1377. godine u
mjestu Mile kod Visokog (dananji Arnautovii), to je krunidbeno mjesto i svih kasnijih
bosanskih kraljeva. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na podrujima
dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i alje bosansku vojsku u taj dio
Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i
pripaja Bosni Split, Trogir, ibenik, te ostrva Bra, Korulu i Hvar. U zadnjem desetljeu
svoje vladavine, kralj Tvrtko je suoen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386.
godine, te u ljeto 1388. godine kod Bilee, kada Bonjani na elu s knezom Vlatkom
Vukoviem pobjeuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu Bonjani se vraaju bez dramatinih
gubitaka. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine ponovo nastupa nestabilna politika klima u
Bosni, prouzrokovana i opet ugarsko-bizantskim rivalstvom koje po ko zna koji put zavaa
bosansko plemstvo. Ovo rezultira estom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska takoer
pokuava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.
Politika nestabilnost i napadi Osmanlija
Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov
roak Stjepan Dabia. 1394. godine, nakon to u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund
Luksemburki, te bosanski kralj Stjepan Dabia gubi kontrolu nad sjevernim dijelom
Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustolieni ugarski kralj.
Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne
proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine bosansko
plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo
mjesto postavlja probizantijski orijentisanog Tvrtka II., inae izvanbranog sina kralja Tvrtka
I. Ugarski kralj Sigismund Luksemburki povede 50.000 vojnika na Bosnu i u masakru na
Doboru 1408. pobije skoro cijelu bosansku aristokratiju, nekih 200 porodica meu kojima sve
generale i admirale. Bivem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomo da ovaj ponovo
uspostavi svoju vlast 1409. 1414. godine na geopolitikoj sceni pojavljuje se Osmansko
carstvo. Ono podrava probizantsko bosansko plemstvo i proglaava da priznaje samo Tvrtka
II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske s
jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski
pomagai bivaju poraeni u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako odrava na
vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostoji postaje kraljem Bosne, da bi
konano 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje.
Propast bosanske drave
Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu
karakterizira obnova bosanskih gradova i jaanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj
smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaa. Najmoniji

bosanski plemi na teritoriji Huma, Stjepan Vuki Kosaa, odbija u poetku priznati
Stjepana Tomaa za novog kralja Bosne, to je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tom
pitanju, a taj sukob okonava 1446. godine uvrivanjem pozicije kralja Tomaa, mada
bosanski plemi Stjepan Vuki Kosaa nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, tj. na
podruju Huma. Ovo se oslikava u injenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" i
navodno po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao
"Hercegovina". 1461. godine, Stjepan Tomaevi, sin kralja Tomaa, postaje novi kralj Bosne.
On se suoava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajaa i njihovim pretenzijama prema
Bosni, te upuuje svoj apel za pomo u odbrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obeava
pomo Bosni 1462. godine, poslije ega kralj Stjepan Tomaevi odbija platiti danak
Osmanskom carstvu, ime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine
velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II Osvajaa napada Bosnu.
Bosanska kraljevska tvrava Bobovac bila je prva koja je pala, 20.juna 1463. godine, nakon
ega kralj Stjepan Tomaevi prelazi u tvravu u Kljuu. Opkoljen osmanskim snagama
odluuje da se preda, nakon ega biva pogubljen. Poslije toga Bonjani sklapaju neku vrstu
mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju kljueve od jo 20 tvrava
irom Bosne.
Osmanlijsko doba
Osmanlijsko carstvo je bilo u svojoj sutini vojna organizacija koju su interesirala samo nova
osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje
prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaanje. Ovaj administrativni
sistem je bio vrlo revnosno provoen, prvenstveno kroz porezne registre stanovnitva iz kojih
se mogu vidjeti, to se Bosne tie, dvije stvari: proces prelaenja Bonjaka na islam, jer su ovi
porezni registri razvrstavali Bonjake po vjeroispovjesti, a takoer se iz njih moe vidjeti i to
da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi
znaajno promjenilo etniku sliku Bonjaka.
Bosanski ejalet
Godine 1527. uspostavlja se Bosanski ejalet koji 1580. prerasta u Paaluk Bosna. Unutar
Osmanlijskog carstva, paaluk je bio najvea drutveno politika jedinica, koja se sastojala iz
vie sandaka, u sluaju Bosne osam. Bosanski ejalet je bio pod upravom beglerbega, a
ukljuivao je u sebi okupirane dijelove dananje Bosne i Hercegovine, plus neke dijelove
dananjih Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na vie
ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadrava svoj teritorijalni integritet kroz cijelo
vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedite Bosanskog ejaleta je od 1527. bilo u Banjoj
Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet
u Sarajevo 1850. godine.
Na vojnom planu u ovom periodu Bonjaci slue kao "topovsko meso" okupatorima, bivaju
regrutirani i uestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv
Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669.
godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije ega dolazi do primirja, koje traje sve

do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci
postepeno osvajaju Maarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih
spahija, to je prouzroilo veliku migraciju Bonjaka iz Maarske u Bosnu. Takoer, Venecija
je izvrila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio odbijen. Potom se,1697. godine,
dogaa jedna od najteih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske pod komandom
princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u junoj Maarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika
dopire do Sarajeva i njegove branitelje zatie potpuno nespremne za borbu, te 23.
oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju grad koji je tada bio sjedite Bosanskog ejaleta
sa preko 120 damija. Austrijska vojska se povlai, a sam rat sa Austrijancima se zavrava
tako to dolazi do sklapanja "Karlovakog mira", u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj
rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Maarska i Transilvanija bivaju
preputeni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat
proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki
udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva doekalo" prvu priliku da ponovo zapone rat
sa Venecijom, to se i dogodi 1714. godine, poslije krenja odreenih odredaba "Karlovakog
mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te biljee veliku pobjedu
kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili
uglavnom uspjeno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Poarevcu 1718.
godine, poslije ega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja
dananja jugozapadna granica Bosne.
Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bonjacima, te se dogaaju
velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedea
veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija kri primirje i napada Bosnu, ali njena vojska
biva totalno poraena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada
se uspostavlja dananja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih ustanaka
Bonjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se dogaaju 1745. i 1747. godine, a poslije
velikog ustanka u Mostaru 1748. godine, sultan alje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmedpai, koje je sadravalo samo jednu reenicu:Bosna mora biti ponovo osvojena! Mehmed-paa
se brutalno suprotstavlja ustanicima poslije te naredbe i postepeno uspostavlja mir u zemlji,
iako je podruje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema
Istanbulu, tako da je Mehmed-paa bio prisiljen da alje veliku vojsku na Mostar 1768.
godine. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine
Velike i austrijskog cara Josipa II., te oni ubrzo nareuju napad na Bosnu. Na poetku rata
obeavaju da e potivati slobodu vjeroispovijesti svim Bonjacima muslimanima, ukoliko
poloe oruje i predaju se, a takoer su se nadali i velikoj potpori Bonjaka katolika i
Bonjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali
dio Bonjaka pristupa austrijskoj vojsci, ali velika veina Bonjaka svih vjera prua estok
otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne doputajui njihov daljni prodor. Bonjacima
je ila na ruku injenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloeni velikom
diplomatskom pritisku, te konano odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan
odobrava austrijskom caru zvanini status "zatitnika krana" koji ive unutar Osmanlijskog
carstva.

U vrijeme sklapanja "Karlovakog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi


krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajui praktino cijelu Bosnu. Kapetanije
su postojale jedino u Bosni. U svojoj sutini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu
nezavisnost Bosne, to se tie lokalne uprave, dok se jo uvijek morao plaati porez
Osmanlijskom carstvu, ali nisu vie stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, to je
predstavljalo znaajan pomak ka nezavisnosti Bosne i inilo je veoma privilegiranom u
odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom. 1813. godine sultan
pokuava da umanji ovu nezavisnost, te alje u Bosnu Siliktar Ali-pau, koji je imao zadatak
da zapone proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro alje veliku vojsku, sainjenu
od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a takoer 1820. godine izvreni su napadi
na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente.
Veliki ustanak i borba za autonomiju
Godine 1831. die se veliki ustanak Bonjaka na elu sa Husein-kapetanom Gradaeviem za
autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaeviem na
elu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno poniava, tjerajui ga da skine novu
"reformsku" odjeu i obue tradicionalnu nonju. Zatim bosanska vojska sa preko 25.000
vojnika nanosi znaajan poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u
Sarajevu i zvanino proglaava autonomiju Bosne. To je praktino znailo punu nezavisnost
Bosne iako je diplomatski porueno sultanu da e se on i dalje biti smatran vrhovnim
vladarom Bosne. Sultan potom uspijeva unijeti neslogu meu Bonjake meu kojima nalazi
izdajnike u liku Ali-age Rizvanbegovia i Smail-age engia. alje veliki vojni kontigent od
preko 30.000 vojnika na Sarajevo, pa bosanska vojska doivljava veliki poraz u maju 1832.
godine. Husein-kapetan Gradaevi se povlai u Austriju. Pokret za autonomiju odnosno
punu nezavisnost Bosne, biva uguen tek 1850. godine. 1836. godine nekoliko kapetana iz
okoline Bihaa die ustanak koji je krvavo uguena od strane vojnih trupa iz Anatolije.
Sljedei ustanak se desio 1840. godine kada ponovo Vezir biva istjeran iz Travnika, ali je i taj
ustanak ubrzo ugaen od strane regularnih okupatorskih trupa. 1850. godine sultan salje u
Bosnu Omer-pau Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad
Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti koji je dijelio zemlju na 9 oblasti.
Svaka oblast je bila pod vlau kajmakama. 1875. godine izbija Hercegovaka buna i brzo se
razvija u pravi ustanak koji ima zapaene rezultate.
Aneksija Bosne od strane Austrougarske
Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglaava rat Osmanlijskom carstvu i ve
poetkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije ega dolazi do primirja, gdje
su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su, naravno, ili puno vie njima u prilog, nego
njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se
znatno proiri i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po
tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po lanku 14. toga
sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju troiti iskljuivo u
bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bonjake da ponovo pokrenu pitanje
autonomije Bosne, to je u meunarodnim krugovima navodno shvaeno kao opasnost od

novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiran u julu 1878. godine u Berlinu, na
uvenom "Berlinskom kongresu" gdje je odlueno da Bosna, iako teoretski i dalje pod
osmanlijskoj okupacijom, bude administrirana od strane Austro-Ugarske.
Austro-Ugarska
Okupacijom iz 1878. godine BiH je faktiki ula u sastav Austro-Ugarske monarhije. Ali, sve
do 1908. ona je formalno-pravno ostala pod sultanovim suverenitetom. BiH je imala poseban
dravno-pravni poloaj, te posebnu organizaciju i strukturu vlasti. Takvo stanje se zadralo
sljedeih 40 godina zahvaljujui 25. lanu Berlinskog ugovora i tzv. Novopazarskoj
konvenciji (Carigradska konvencija).
Dotadanji Bosanski vilajet postao je Reichsland, sandaci su postal okruzi, a kaze su
pretvorene u kotare, dok su nahije bile kotarske ispostave. U toku austro-ugarske vladavine s
povremenim izmjenama bila su 54 kotara s 23 kotarske ispostave. Sredite vlasti bilo je
preneseno na Zemaljsku vladu u Sarajevu. Slubeno je poela raditi 1. 1. 1879. godine. Na
elu vlade bio je zemaljski poglavar.
Austro-Ugarska je nastojala okupaciju to prije pretvoriti u aneksiju BiH.
Istovremeno su se na teritoriji cijele zelmlje zapoila sve segmenteeli mnogi radovi na
komunikaciji i to boljoj poveezanosti svih dijelova BiH. Grade se putevi, eljeznike pruge,
fabrike, otvaraju se industrijska preduzea. Industrijalizacija je zahvatila sve segmente ivota.
Iz svih dijelova Monarhije dolazi struna radna snaga koja sa sobom donosi i nove obiaje
koji su jo vie obogatili BiH. Austro-Ugarska uprava otvara brojne obrazovne i kulturne
institucije. A u to vrijeme osnivaju se i politike stranke i kulturna drutva.
Ipak, okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine i dolazak Austro-Ugarske u BiH bio je
veliki historijski zaokret i neizvjesni izazov za stanovnitvo - prelazak iz jednog
civilizacijskog kruga u drugi, u sasvim razliitu kulturu i nain ivota, koji su izazivali
dramatine i sudbonosne posljedice u ivotu ljudi.
U takvoj situaciji 1908. dolazi do zvaninog pripajanja BiH Austro-Ugarskom Carstvu. Time
je Austro-Ugarska silom izmijenila ustavno-pravno stanje to je dovelo do velike krize i
protivljenja Osmanskog carstva i Kraljevine Srbije aktu aneksije.Ipak, dolazi do politikog i
finansijskog sporazuma te je aneksija priznata i od zemalja koje su se isprva protivile. U tim
okolnostima, Sabor i Zemaljska vlada postale su najvii organi uprave.
U takvim okolnostima, 28. juna 1914. dolazi do atentata na prijestolonasljednika Monarhije
nadvojvodu Franca Ferdinanda. Bio je to povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.
Doba Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije
Pri kraju Prvog svjetskog rata u svim dijelovima Austro-Ugarske izbile su na povrinu tenje
njenih pokrajina za osamostaljenjem. Tako je bilo i u BiH. 11. 11. 1918. novoformirani Glavni
odbor Narodnog vijea BiH poslao je u Zagreb svoje predstavnike. Oni su postal lanovi
Narodnog vijea drave Srba, Hrvata i Slovenaca u jedinstvenoj dravi. Kada je 1.12. 1918.

proglaena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ve 31. 12. iste godine formirana je i Narodna
vlada BiH koja je imala nadlenosti do 31. 1. 1919. Tadanja se Vlada BiH preimenovala u
Zemaljsku upravu. Njena prava su stalno bila smanjivana, dok se 1924. konano nije u
potpunosti ugasila.
U to vrijeme politiki ivot u Bosni je obiljeen socijalnim i ekonomskim sukobima oko
problema vlasnitva posjeda, te stvaranjem vie politikih partija. Iako je drava bila
podijeljena na 33 oblasti koje su brisale tradicionalne geografske granice, ipak su bosanski
politiari kao to su Mehmed Spaho osigurali da Bosna i Hercegovina ouva svoju teritorijalni
integritet.
Uspostavljenje Kraljevine Jugoslavije 1929. godine donijelo je ponovno povlaenje granica u
banate koji su navodno zaobilazili sve etnike i historijske linije, ipak su izbrisale svaki trag
bosanskog entiteta. Poznati dogovor Cvetkovi-Maek je stvorio Hrvatski banat 1939. koji je
praktiki bio surova podjela Bosne izmeu Srbije i Hrvatske.
U tom period Bonjaci su bili u posebno tekom poloaju. Zemljoposjednicima je oduzimana
zemlja, zatupljenost Bonjaka u vlasti bila je zanemariva, bili su bez prava i bez vjerske
autonomije koja je 1930. kraljevom odlukom reducirana. Ni Srbima i Hrvatima, izuzev uske
grupe ljudi, nije bilo bolje. Vladalo je siromatvo i bijeda. Privreda je stagnirala to se snano
odraavalo na drutvene i ivotne tokove.
Meutim, taj period je obiljeen i poetkom Drugog sjetskog rata ve 1939. u Evropi, dok e
Jugoslavija postati meta tek 6. aprila 1941. jer je pristupila trojnom paktu. 17. aprila vojska
Kraljevine Jugoslavije je kapitulirala a okupirana teritorija BiH pripala je pronacistikoj
NDH.
Tokom rata vlasti NDH su sistematski protjerivale i ubijale jevrejsko, srpsko i romsko
stanovnitvo, kao i sve one koji nisu pristajali na faistike zakone i vlast.
Drugi svjetski rat
U julu 1941. zapoinje ustanak svih antifaistikih snaga protiv nacizma i faizma.
Ustanicima se pridruuje i KPJ. Na elu sa Josipom Brozom organizirali su multietnini
pokret otpora jednostavno nazvani partizani.
25. novembra 1943. je u Mrkonji Gradu Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog
osloboenja BiH uspostavilo Bosnu i Hercegovinu kao republiku unutar Jugoslovenske
federacije, sa historijskim granicama koje su datirale jo iz Osmanlijskog doba. To je
potvreno in a Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 28. i 29. 11. 1943. Od 1943. godine i
Saveznici poinju podravati partizane, a faisti od tada gube svaku podrku. Od tada
partizani ostvaruju mnotvo vojnih uspjeha. Od sedam neprijateljskih ofanziva na tlu
Jugoslavije, pet je voeno u BiH. Posebno su slavni uspjesi na Kozari, Neretvi, Sutjesci i
Drvaru.
Na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu 1944. donesena je Odluka da
ZAVNOBIH postaje najvee zakonodavno i izvrno tijelo u BiH, te Deklaracija o pravima

gana BiH. Ovim i jo nekim odlukama donesenim tom prilikom postavljeni su temelji
dravnosti BiH.
Na Treem zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sarajevu 1945. godine izgradnja vlasti je dovrena, a
ZAVNOBIH je prerastao u Narodnu skuptinu BiH.
BiH je iz Drugog svjetskog rata izala devastirana i osiromaena na svim poljima. Prema
nekim procjenama, u toku Drugog svjetskog rata u BiH je ivot izgubilo 500.000 ljudi.
Jugoslavija (1945. 1992.)
Odmah nakon rata, zbog stanja u kakvom se republika nalazila, drava je zapoela intenzivnu
rekonstrukciju i izgradnju. NAstavlja se i zakonodavna izgradnja zemlje. 30. 12. 1946. godine
donesen i novi Ustav Narodne republike BiH prema kojem je predominantna dravna svojima
nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim resursima. Zabranjen je rad svim politikim
strankama osim KPJ, a uskoro i nacionalnim drutvima. Stanje se popravilo nakon 1948. Od
tada se BiH, kao i cijela Jugoslavija, kreu u pravcu tzv. samoupravnog socijalizma.
U narednim decenijama dolazi do privrednom prosperiteta: brojna uspjena preduzea,
izgradnja infrastrukture, uspjesi u zdravstvenom, obrazovnom, kulturnom sportskom ivotu.
Meutim, nedostatak demokratskih sloboda osjeao se u zemlji. Krajem 60-ih i poetkom 70ih godina dolazi do mijenjanja ustava te se osjete znaajne drutvene ekonomske promjene i
promjene u politikom sistemu.
U ovom periodu obrazovnom sistemu se poklanja velika panja. Otvara se veliki broj
osnovnih i srednjih kola. Razvija se Univerzitet. Uspostavljaju se i otvaraju brojne ustanove:
muzeji, pozorita, biblioteke, dvorane, galarije itd. Zahvaljujui tome, nepismenost je do kraja
XX. stoljea u BiH svedena na minimalan procenat.
Ugled BiH u bivoj Jugoslaviji bio je u stalnom usponu. Stvaralatvo istaknutih pojedinaca i
institucija bilo je zapaeno u svijetu.
Rapad SFRJ
Raspadom SSSR-a dolazi do nestanka komunistikih reima sa evropskog tla. Zbog toga je
Evropska zajednica u Briselu 16. 12. 1991. donijela Deklaraciju o Jugoslaviji. Odgovarajui
na Deklaraciju, vlada BiH je iste godine donijela odluku o priznavanju nezavisnosti i
dravnosti, Ve tada su neke republike istupile iz SFRJ. Skuptina BiH, slijedei miljenje
Arbitrane komisije, u februaru 1992. godine donosi odluku o raspisivanju refenduma o
nezavisnosti. Referendum je odran 29. februara i 1. marta 1992. godine. Na njemu se dvije
treine graana BiH izjasnilo za dravnu suverenost i samostalnost. Vijee ministara EU u
Briselu 6. 4. 1992. donosi odluku o meunarodnom priznanju Republike BiH kao samostalne
drave. Isti dan zapoinje oruani sukob u Bosni i Hercegovini. U takvoj situaciji 22.5. 1992.
BiH je primljena u lanstvo UN-a. Ve tada je zapoeo najstraniji sukob koji je trajao do
kraja 1995. godine.

Zakljuivanjem Dejtonskog sporazuma 21.11.1995. i njegovim zvaninim potpisivanjem oko


mjesec dana kasnije u Parizu uspostavljen je mir na prostoru BiH, a Aneks 4 Dejtonskog
sporazuma postao je Ustav drave BiH koja se od tada administrativno dijeli na dva entiteta,
FBiH i RS, a entiet FBiH dijeli se dalljen je i district je na kantone koji se dijele na opine,
dok entitet RS dijeli dalje samo na opine. Pored entiteta uspostavljen je i Distrikt Brko.
Posljednje dvije decenije u BiH su obiljeene rekonstrukcijom, izgradnjom i razvojem. Bosna
i Hercegovina je trenutno u procesu pribliavanja Evropskoj Uniji, i u 2007. godini je
potpisan Ugovor o stabilizaciji i pridruivanju.