KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

UDK 930.85(497.5 Istra)

Prethodno priopenje
Primljen 13. 5. 2010.
Prihvaen 15. 11. 2011.

Mirko Jurki

Giardini 2
HR-52 100 Pula
mirko.jurkic@yahoo.com

BORBA ISTRANA U ZAGREBU ZA OUVANJE

HRVATSKOGA IDENTITETA U ISTRI 20-ih I 30-IH
GODINA 20. STOLJEA

U radu se u kratkim crtama analiziraju glavni dogaaji u Istri u prvoj polovici

20. st. koji su doveli do velikoga vala emigriranja istarskih Hrvata. Teak ivot
i ouvanje hrvatskoga identiteta Istre glavne su odrednice nacionalne borbe uz
okupljanje oko Prosvjetnoga i potpornoga drutva Istra. Zagreb kao sredite
ivota emigranata, te djelovanje istaknutih istarskih Hrvata, poput Matka Laginje, Ivana Cukona (Zuccon), Matka Braje Raana, Josipa i Mate Demarina,
Tone Peruka i Matka Rojnia, odredilo je daljnji tijek tenji Istrana za pripojenjem Istre Hrvatskoj. U konanici to je i ostvareno u razdoblju tijekom i nakon
Drugoga svjetskoga rata.
Kljune rijei: Istra, faizam, emigracija, Matko Laginja, Ivan Cukon, Matko Braja Raan, Josip i Mate Demarin, Tone Peruko, Matko
Rojni, hrvatski identitet

Istra i njezin status nakon 1918. godine, odnosno nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije komplicira se, poglavito u upravnom smislu. Kraljevina
je Italija svojim inzistiranjem i tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine dobila teritorije i s istone strane Jadrana. Krajem 1918. godine talijanska
 Rad

je nastao u okviru irega prouavanja na temu Emigracija istarskih intelektualaca u

prvoj polovici 20. stoljea u Hrvatsku i susjedne zemlje u okviru Odjela za humanistike
znanosti Sveuilita Jurja Dobrila u Puli.
59

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

Slika 1. Prikaz narodnosno-jezinoga stanja do 1918. godine (Tumpi 1993: 97)

vojska sporo napreduje i tek nakon povlaenja austrijskoga generala Webera, zbog problema u drugim dijelovima Carstva, talijanska vojska uspijeva
3. studenoga s mora ui u Trst i Zadar, a zatim 5. studenoga u Pulu i 7.
studenoga u Goricu (Tumpi 1993: 79). U poetku se prema stanovnicima u
Istri Italija odnosila kao osloboditelj. Meutim, vrlo se brzo uvidjelo kako je
 Prilikom

uplovljavanja u Trst talijanski general Petitti di Roretto kao osvaja izjavljuje:

per diritto di conquista e di occupazione.
 Podrobnije u poglavlju Istra i Slovensko primorje izmeu dva svjetska rata. U: Istra i
Slovensko primorje. Izdavako poduzee Rad. Beograd 1952: 146194.
60

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

to samo fiktivno prikazivanje dobroinstva, kako bi ostali talijanski saveznici, poput Francuske i Velike Britanije, odobrili konano rjeenje talijanskih
pretenzija na istonu obalu Jadrana (epi 1970). Razlog tomu je i injenica
to je Italija okupirala vie teritorija nego to joj je bilo obeano Londonskim
ugovorom 1915. godine (Marjanovi 1960) odnosno Rapallskim ugovorom
1920. godine (Tamaro 1922). Mirovna konferencija u Parizu u sijenju 1919.
ve je bila mjesto na kojem su slubeni predstavnici Italije, predsjednik vlade Vittorio Emanuele Orlando i ministar vanjskih poslova Sidney Sonnino
svojim ponaanjem pokazali prave namjere vezane uz nova okupirana podruja Istre, Hrvatskoga primorja i Dalmacije (Tumpi 1993: 80). Stavovi
pregovaraa u Parizu potvrdili su kako je Italija slubeno odustala od Rimskih sporazuma. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je tada pokuala
svojim zahtjevima popraviti ono to se vie nije moglo ispraviti, bila je kao
sugovornik odbijena od talijanske strane. Objanjenje je glasilo kako tu novu
dravnu tvorevinu jo uvijek nije slubeno priznala Italija i kako se slavensko stanovnitvo u okupiranim podrujima borilo protiv Italije, pa stoga oni
nemaju pravo pregovarati oko statusa tih teritorija i poloaja naroda (Krizman 1956). Postavljajui ultimatum preostalim sudionicima Konferencije,
Italija je zaprijetila nepotpisivanjem sporazuma s Njemakom ako joj se ne
priznaju i ne dodijele obeani teritoriji. To je stvorilo jo napetiju atmosferu
na Konferenciji, jer je bilo vie neusuglaenih stavova na koji e se nain
raspodijeliti teritoriji Austro-Ugarskoga Carstva. Tijekom priprema za Konferenciju, dakle jo u studenom i prosincu 1918. godine, alju se naputci u
Istru i ostala podruja kako je preporuljivo zatvoriti sve hrvatske domove,
kole i knjinice (M. Demarin 1968). Vrlo se esto smatralo i smatra se jo
uvijek kako su politiki i nacionalni progoni zapoeli s dolaskom faistike
vlade. To nije tono, jer je ve od prvih dana studenoga 1918. godine zapoela smiljena i djelotvorna diktatura s ciljem potinjavanja netalijanskoga stanovnitva. Ometa se izdavanje hrvatskih i slovenskih listova i novina, te se
sastavljaju liste sumnjivih osoba s posebnom panjom na Hrvate i Slovence.
Primjerice, talijanski zapovjednik u Puli Umberto Cagni izdao je naredbu da
se zatvore sve kole koje su otvorene tijekom rata. Bile su to redom hrvatske
kole osnovane potporom Drube sv. irila i Metoda za Istru (M. Demarin
1968a). U nekoliko dana zatvoreno je jedanaest kola na Puljtini. Lokalni
zapovjednici u mjestima, izdavali su zapovjedi o trenutanom uvoenju slubenoga talijanskoga jezika u kole (J. Demarin 1940, eti 2008). Profesori i
nastavnici koji su odbili poduavati na talijanskom jeziku dobivali su otkaze
(M. Demarin 1967). Treba napomenuti kako su na popisima za progone bili
i neki talijanski socijalisti i komunisti, jer se Kraljevina Italija ve tada ponaala u skladu s mnogim odrednicama budue faistike vlasti, tako da su
61

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

Slika 2. Faistiki proglas zastraivanja

istarskih Hrvata (Tumpi 1993:
99)

i politiki neistomiljenici, bez obzira

na nacionalni predznak, bili na popisu
progona policije i buduih naoruanih faistikih jedinica (Tumpi 1993:
81). Rezultat takve talijanske politike u
Istri pokazivao je da je tijekom jednoga desetljea u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca emigriralo oko 70 000
Hrvata i Slovenaca, oko 30 000 otilo
je u Junu Ameriku, i to oko 20 000 u
Argentinu. Prema kasnijim istraivanjima dolo se do drugaije brojke od
oko 53 000 Hrvata i 4000 Slovenaca te
29 000 ostalih (erjavi 1993: 638).
Historiografija jo nije sa sigurnou
utvrdila toan broj izbjeglih i prognanih. Rapallskim ugovorom u studenom
1920. godine (Tamaro 1922) zapea-

Slika 3. Prijevod proglasa (slika 2) (Tumpi 1993: 98)

ena je sudbina Hrvata i Slovenaca na okupiranim podrujima, pa tako i u

Istri sve do kraja Drugoga svjetskoga rata. Velik doprinos tomu dale su i sile
 Prema

podacima iznesenim u listu Istra za 1931. godinu.

istraivanju Vladimira erjavia i drugih. Utvrivanje tone brojke izbjeglih i prognanih jo nije privedeno kraju jer su se poetkom i sredinom 20. stoljea iznosile vee
brojke zbog politikih i promidbenih razloga.
 Podrobnije vidi: Rappalski ugovor: Zbirka dokumenata, Zagreb 1950.
 Prema

62

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

Antante (Francuska, Velika Britanija, Sjedinjene Amerike Drave), koje su

utke dopustile prekrajanje teritorija na tetu naroda, koji su trebali dobiti
svoje nacionalne drave, a sve u vlastitom interesu kako se ne bi dovodilo u
pitanje njihovo stjecanje teritorija na tetu drugih.
Djelovanje preporodnih prvaka iz Istre ilo je u smjeru pisanja predloaka upuenih kralju Petru I. Karaoreviu, odnosno regentu Aleksandru,
upozoravajui ih na probleme zlostavljanja i proganjanja istarskih Hrvata.
U novoformiranom Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca
1918) regent Aleksandar, u elji da pokae svoju sposobnost i uspjenost
vladanja, predstavljao se svim narodima kao nositelj i promicatelj naela
parlamentarne monarhije. Osnovao je Privremeno narodno predstavnitvo
(eti 2008: 47), koje je zapoelo raditi u oujku 1919. godine. Sainjavalo
ga je 296 izabranih ili delegiranih lanova od kojih je etvero bilo iz Istre.
Bili su to Matko Laginja, Vjekoslav Spini, Ivan Poi i Dinko Trinajsti.
Privremeno narodno predstavnitvo raspravljalo je o slovenskim i hrvatskim
teritorijima koji su potpali pod talijansku okupaciju (epi 1968). Odravali
su se ak i prosvjedi po hrvatskim gradovima, elei upozoriti na okupaciju
teritorija i na nacionalne progone, ali naalost osim simpatija stanovnitva
nita vie nije postignuto.
Istarska je emigracija nastala kao posljedica talijanske okupacije 1918.
godine i kasnijih faistikih progona, gospodarskih i financijskih tekoa
(Debeuc 1971). Emigriranje s istarskoga poluotoka vie od 50 000 osoba,
posebno hrvatskih i slovenskih intelektualaca, osjetilo se u tom razdoblju
u strukturi i jaini nacionalnoga otpora Hrvata i Slovenaca, iako je upravo
istarska emigracija bitno pripomogla u odravanju svijesti o hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj pripadnosti Istrana.
Istarska emigracija dio je povijesti Istre, a prirodno na taj nain i dio
povijesti Hrvatske. Razlozi su emigriranja bili razliiti, poevi od one politike do materijalno-egzistencijalne. Prvi val emigracije nastao je odmah
nakon okupacije Istre 1918. i poetkom 1919. godine, kada emigriraju mlai
stanovnici svih nacionalnosti iz bojazni da ih talijanska okupacijska vlast
kao nepoeljne ne poalje u internacijske logore. Nakon otputanja hrvatskih i slovenskih slubenika i prosvjetnih djelatnika nastaje do 1926. godine
drugi val istarske emigracije. Nacionalno je pitanje bio glavni razlog emigriranja (Luki 1956) uz sustavni teror, koji su nad hrvatskim ivljem provodili arditi (pretee faistikih skvadri) i faisti nakon dolaska na vlast 1922.
godine na elu s Benittom Mussolinijem. Slubena talijanska vlast tolerirala
 Privremena

zamjena za funkciju dravnoga parlamenta do izbora i saziva Ustavotvorne

skuptine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
63

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

je takvu vrstu represije i podravala je neslubeno, a poslije i sama provodila (Dukovski 1998). Faistiki skvadristi stalno su premlaivali i pljakali
seljake, te na taj nain stvarali sve vee nezadovoljstvo u Istri. Nisu prezali
koristiti se paleom, silovanjima i ubojstvima. Taj je teror, kao prethodnica
faistikoga zlostavljanja u Istri, imao preutno doputenje talijanske vlade.
U samoj Italiji takva kukavika borba vodila se protiv komunista i politikih
neistomiljenika, a u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji takvo zlostavljanje
provodilo se uglavnom na nacionalnoj osnovi. Nositelje takva zlostavljanja nisu stizale nikakve sankcije, ve su ako su igrom sluaja zlostavljai i
bili uhvaeni, u zatvoru zadrani samo nekoliko sati ili dana. Rezultat takve
represije i maltretiranja bio je organizirani otpor seljaka ve poetkom veljae 1921. godine u jugoistonoj Istri, na podruju Protine (Bertoa 1972).
Protinska buna, kako se naziva, bio je prvi organizirani otpor irih razmjera
faistikomu teroru u ovom dijelu Europe. Nakon nekoliko tjedana seljakoga otpora pobuna je uguena uz pomo vojske, karabinjera i skvadrista te je
za odmazdu popaljeno nekoliko sela od kojih je najvie stradalo selo egotii (Bertoa 1972: 15). Veina je sudionika te pobune uhiena i odvedena u
istrane zatvore, dugo je brutalno ispitivana, proces je konano obustavljen
zbog ope amnestije 1925. godine (ulinovi 1961: 263). U slijedu tzv.
Protinske bune, u oujku 1921. godine, zbog otputanja s posla, malih i
neredovitih plaa, tekih uvjeta rada u rudniku i ivota rudarskih obitelji u
neimatini izbio je opi trajk rudara na Labintini pod vodstvom sindikalnoga povjerenika Giovannija Pipana (Despot 1972), koji je uz pomo vojnih
i redarstvenih snaga uz oruanu borbu nasilno slomljen uz rudarske rtve.
Uhieni rudari smjeteni su u zatvore u Puli i Rovinju, bila je podignuta
optunica protiv 52 rudara, a sudski je proces odran krajem 1921. godine
u Puli uz oslobaajuu presudu (Jurki 1981).
Prvi je val emigracije krenuo odmah nakon okupacije Istre, a novi su
valovi uslijedili tijekom kasnih 20-ih i 30-ih godina. Bili su potaknuti i
izbjegavanjem slubovanja u osvajakoj talijanskoj vojsci na ratitima diljem Europe, ali i gospodarskim stanjem jer Hrvati nisu uspijevali pronai
odgovarajue poslove, niti izdrati plaanje velikih poreznih nameta. Bili
su sustavno onemoguavani u privreivanju za vlastitu egzistenciju i ivot
obitelji, te prisiljavani na zaduivanje bez realnih mogunosti vraanja dugova, to je pak dovodilo do osobnoga i obiteljskoga bankrota. U to vrijeme
biti Hrvat u Istri i isticati to na bilo koji nain predstavljalo je teku borbu
za preivljavanje. Ako su dopustili provoenje asimilacije i prilagoavali se
odnaroivanju, tada su istarski itelji bili poteeni mnogih muka i njihova
 Poginuli

64

su rudari Masimilijano Ortar i Adalbert Sykora.

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

je egzistencija s obiteljima bila mogua. Iseljavanje izmeu dvaju svjetskih

ratova bila je svojevrsna tragedija istarske seljake obitelji. Naputene, oduzete ili u bescjenje prodane kue istarskih Hrvata bile su u to vrijeme davane
ili prodavane talijanskim doseljenicima u Istru. Bila je to smiljena politika,
pod izlikom kako zemlja ne smije ostati prazna, kako ju treba obraivati i
kultivirati. Naravno da je na taj nain mijenjan nacionalni sastav Istre (Milanovi 1976: 3839) u korist Talijana (erjavi 1993: 638).
Politiki progoni Hrvata i Slovenaca, poglavito njihovih prvaka, doveli su do prisilnoga iseljenja u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i u
druge zemlje poput eke, Slovake i Maarske. Prirodno je da je Zagreb
kao glavno upravno i obrazovno sredite tadanje Hrvatske bio esto mjesto
odlazaka, odnosno postao je sredite okupljanja istarskih Hrvata. Istarska hrvatska emigracija nastojala je svojim djelovanjem u Zagrebu pokazati kako
Istra kulturno, jezino, nacionalno i teritorijalno pripada Hrvatskoj. Posebno
se smatralo potrebnim, u to vrijeme, ustrajati u borbi za pripojenje Istre s
maticom zemljom Hrvatskom. Velik problem istarske emigracije, poglavito
one u Zagrebu, bila je razjedinjenost, s obzirom na razliito imovinsko stanje
i razliite politike interese. Poneki su se Istrani dobro snali u novoj sredini
i ostvarili znaajni ekonomski standard te ujedno pridonijeli gospodarskomu
razvitku Zagreba i okolice. Jedan se dio i politiki uspio afirmirati. Veinu
istarskih izbjeglica i prognanika inili su seljaci i radnici, koji su u kasnijem
razdoblju jednim dijelom postali pobornici Komunistike partije i istaknuli
se u njezinu formiranju i djelovanju. Razlog tomu, osim siromanoga podrijetla, treba traiti u injenici da su Komunistika partija, omladinski i radniki pokret nudili u svojim programima ekonomsku i drutvenu pravednost.
Ujedno je ubrzo shvaeno da i politiki reim Kraljevine Jugoslavije nije
bitno razliit od talijanskoga. Bitna je to naznaka za razumijevanje politike
diferencijacije unutar istarske emigracije (eti 2008).
ivot za Istrane u Zagrebu bio je teak. Smatrani su dravljanima Italije,
teko su dobivali slubene i osobne isprave, posao, ivjeli su po barakama
i vagonima. Najpoznatija naselja u kojima su ivjeli bila su na obroncima
Sljemena, Kustoije, Gornjega i Donjega Vrapa. Oni koji su radili na eljeznici esto su gradili barake na staroj ciglani blizu dananjega muzeja
Mimara i na Trenjevci. Openito, ivot izbjeglica bio je posut trnjem.
Pretpostavlja se da je u Zagrebu tridesetih godina bilo izmeu pet i deset
tisua istarskih emigranata. Pokuavali su se prilagoditi novim uvjetima, ali
zadravajui vlastiti dijalekt, rodnu akavicu i istarski folklor (eti 2008:
 Prema

posljednjim istraivanjima pretpostavlja se da je u tom razdoblju doseljeno oko

29 000 Talijana.
65

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

146). Istodobno su postojali ljudi koji su svojim djelovanjem, humanitarnim akcijama na raznim podrujima pokuali istarskim emigrantima olakati
snalaenje u Zagrebu. Nastojali su svojim aktivnostima pribliiti Zagrepanima ivot i probleme Istrana. eljelo se pokazati kako se za te ljude i Istru
treba boriti. Nastojao se organizirati kulturni ivot, utemeljiti glasila i novine
kako bi se rjeju i tiskom ukazalo na svakodnevne probleme. Kroz politike
angamane pokuavalo se utjecati na dravni i upravni aparat u rjeavanju
problema istarske emigracije.
Utemeljenje Istarske rijei s Malim Istraninom10 i Istre11 (Grakali
1968) bio je velik pomak u obavijesnom, kulturnom i jezinom osvjeivanju
u redovima istarskih emigranata i izbjeglica. Najpoznatiji je list Istra, koji
je nastao iz istoimenoga drutva koje je bilo okosnica okupljanja istarskih
Hrvata i domoljuba (eti 2008).12 Istarski emigranti u Zagrebu osnovali su
Prosvjetno i potporno drutvo Istra, u baraci broj 5, u naselju Istarskih
baraka na Ciglani 1922. godine, koje je imalo zadatak okupiti emigrante,
doprinositi njihovoj druevnosti, razmjenjivati korisne informacije, meusobnu moralnu potporu te organizirati humanitarne akcije, javna predavanja
i odgovarajue oblike kulturno-prosvjetnog ivota (eti 2008: 11). Pravila Drutva u petnaest lanaka sastavio je inicijator Drutva odvjetnik Ivan
Cukon (Zuccon). Drutvo je imalo nekoliko odsjeka, poput socijalnoga ili
kulturnoga, koji su se brinuli o problemima koji su zaokupljali istarske emigrante (eti 2008).13 injenica jest da je velik broj emigranata, poglavito
mlae generacije, bio lanom Komunistike partije i da je dobar dio njih
radio u ilegali. Razlozi tomu su jednostavni: uvidjevi da Kraljevina Srba,
Hrvata i Slovenaca djeluje vrlo pragmatino i da svojom indiferentnou
10

Tjednik za pouku, gospodarstvo i politiku istarskog naroda Istarska rije izlazio je u

Trstu od 1923. do 1929. godine, a svaki drugi etvrtak objavljivan je prilog Mali Istranin.
Izdavai su bili Stojan Braja i Ivan Stari. Urednitvo Istarske rijei bilo je i izdavaem
istarskoga narodnoga kalendara Jurina i Franina (19231928).
11 Istra kao posebno probno izdanje i kao vanstranaki nacionalni list zapoela je povremeno
izlaziti u Zagrebu 1927. s urednicima Slavom Preskarom i Boidarom Martinoviem.
12 Glasilo istarskih emigranata u Jugoslaviji Istra izlazilo je u Zagrebu od 1929. do 1940.
godine. U jedanaest godina izlaenja list je imao tri jasno artikulirane i meusobne faze.
Prvu, u kojoj je urednik bio utemeljitelj i vlasnik Ernest Radeti, koji je nastojao provoditi
nepolitizaciju emigrantske problematike; drugu u kojoj je tjedniku urednik bio Ivo Mihovilovi s ciljem proirenja na cijelu dravu gdje su djelovala emigrantska drutva (tisak na
hrvatskom i slovenskom jeziku); treu s urednikom Tonom Perukom kada se analitiki
razobliavao talijanski faizam. Meu suradnicima Istre bili su: I. ermelj, A. Rojni,
V. Spini, D. Trinajsti, J. Demarin, D. epi, J. Wilfan, M. Mirkovi, V. Car Emin, R.
Katalini-Jeretov, I. Gruden, A. Gradnik, C. Kosma, A. Cerkvenik.
13 Prvi tajnik drutva bio je student prava ime Bani, a zatim dunost preuzima Ivan
Debeljuh.
66

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

podupire talijanske imperijalistike tenje prema Istri i ostalim okupiranim

podrujima Hrvatskoga primorja i Dalmacije, a da se ne brine za budunost
Hrvata u Istri, velik broj mlaih istarskih emigranata pridruuje se onim asocijacijama koje su nudile aktivnije i poduzetnije akcije. U pitanju je bilo i
teko ekonomsko stanje veine Istrana, jer su oni koji su bili neto boljega
imovinskoga statusa bili skloniji mirnijim rjeenjima, dok su oni slabijega
imovinskoga stanja bili skloniji akciji i djelovanju izvan tada vaeih zakona. Komunistika partija Jugoslavije, nakon ujedinjenja tako nazvana u Vukovaru 1920. godine, nudila je takvu opciju i stoga je velik broj emigranata
aktivno sudjelovao u ilegalnom organiziranju otpora u Istri u sklopu Italije i
organizaciji unutarnjega otpora, odnosno protureimskih akcija u Kraljevini
Jugoslaviji. Upravo iz toga razloga dolazi do previranja i podjela u Prosvjetnom i potpornom drutvu Istra.
Obrazovanje mladih Istrana, koji su deportirani i protjerani, kao i onih
koje su roditelji slali u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno poslije
Jugoslaviju, kako bi stekli obrazovanje na materinskom jeziku, bilo je od
presudne vanosti. S obzirom na to da je talijanska vlast ukinula sve hrvatske
kole, domove, udruenja u Istri (ak je i liturgija i vjeronauk na hrvatskom
jeziku bio zabranjen), bilo je nuno osigurati mjesta gdje se izobrazba za
mlade Istrane moe nastaviti na hrvatskom jeziku. Kako je stvar zaista bila
hitne prirode, osnovan je Istarski internat u Karlovcu ve 1919. godine (Percan 1983: 81). Organiziran je kao supstitucija za ukinute srednje kole u Istri.
Internat je bio mjeovitoga karaktera i besplatan. kolovanje se odvijalo u
redovitim kolama s drugim Karlovanima. Treba istaknuti da su u internat
stizala djeca iz Istre, ali i iz drugih dijelova Julijske krajine, to nije bilo
neobino, jer su takve mijeane kole bile u Istri poznate otprije. Internat je
djelovao u Karlovcu do 1925. godine, kada ga preseljavaju u Zagreb, gdje se
i poboljavaju uvjeti kolovanja. Zanimljivo je da su za vrijeme postojanja
internata u Karlovcu uenici izdavali rukopisni list Timor14 (eti i Manin
2001: 507). S obzirom na to da su u takvim tekim i loim uvjetima aci
odluili izdavati takav list, pokazuje koliko su bili eljni kulturnoga rada i
djelovanja za rodnu Istru. Broj se uenika kretao godinje oko dvjesto. U
poetku je veina njih stizala sa zavrenom hrvatskom pukom kolom jo
iz austro-ugarskoga doba, kada su u Istri djelovale hrvatske kole Drube sv.
irila i Metoda za Istru na narodno-katolikim temeljima i hrvatska Pazinska gimnazija (kolegij). Poslije je to bilo onemogueno zbog zabrane govora
materinskim hrvatskim jezikom na okupiranim istarskim podrujima. Velik
broj uenika dolazio je iz internata u Krku, gdje su stjecali nie osnovnokol14

Skraenica za: Tunu Istru moramo osloboditi radom.

67

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

sko obrazovanje, a potom su se dalje kolovali u Karlovcu odnosno Zagrebu.

Poznato je da je velik broj uenika, koji je proao obrazovanje u krkom
internatu, bio iz Medulina i Linjana, naselja na jugu Istre, nedaleko od Pule,
koja su godinama bila u sukobu s talijanskim posjednikim slojem. Mnogi
su se Medulinci istaknuli u borbi za hrvatski jezik i nacionalno pitanje, te za
sjedinjenje Istre s Hrvatskom na tradiciji udruivanja u drutvo Hrvatski
sokol (Percan 1983: 84).
U krkom internatu i Istarskom internatu u Zagrebu15 te u zagrebakoj
Uiteljskoj koli obrazovanje na hrvatskom jeziku steklo je vie od tisuu
uenika preteito enske populacije do zatvaranja 1941. godine. Maturanti
Uiteljske kole dobili su prijevremene svjedodbe 18. lipnja jer je nakon
10. travnja 1941. godine, kada je proglaena Nezavisna Drava Hrvatska,
velik broj obrazovnih ustanova zatvoren zbog ratnoga stanja i protudravnoga djelovanja. Nova je vlast tvrdila da su Istarski internat i Uiteljska kola komunistika uporita.16 Velik broj internatskih uenika stekao je visoko
obrazovanje, ali se nije mogao zaposliti u Zagrebu u struci. Upravo su ti intelektualci poslije, kada je Istra definitivno pripojena Hrvatskoj 1947. godine,
inili obrazovnu i intelektualnu okosnicu u ponovnom educiranju istarskoga
stanovnitva na hrvatskom jeziku.
Potrebno je spomenuti nekoliko istaknutih pravnih, pedagokih i kulturnih intelektualaca i djelatnika, koji su izmeu dvaju ratova djelovali u
Zagrebu i promicali ideje hrvatstva meu istarskim emigrantima.
Ponajprije je to poznato ime odvjetnika, politiara i preporoditelja dr.
Matka Laginje iz Klane kod Kastva,17 koji je pripadao mlaemu narataju
pravaki orijentiranih istarskih preporoditelja (Bratuli 1969), a 1917. godine
u Zagrebu se istaknuo kao pobornik Svibanjske deklaracije, kojom se trailo
ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba na podruju Austro-Ugarske Monarhije
15

Internat je bio u Zagrebu smjeten u Gornjem gradu nedaleko od Kamenitih vrata.

Ministarstvo nastave NDH izdalo je popis marksista na zagrebakoj Uiteljskoj koli koji
je ukljuivao uenike i profesore. Donosimo doslovni prijepis jednog dokumenta iz vremena tzv. NDH koji osvjetljava rad nekih protunarodnih sveenika i bjelodano dokazuje
njihovu suradnju s ustakim vlastima. Narodni list, Zagreb, 18. prosinca 1945: 2.
17 Matko Laginja (Klana, 1852 Zagreb 1930), zavrio kraljevsku gimnaziju u Rijeci, studirao pravo u Zagrebu i Beu, doktorirao u Grazu 1885, upisao se u popis Transke
odvjetnike komore, ivio i kao odvjetnik djelovao u Puli (18901915). U okviru hrvatskoga narodnoga preporoda u Istri zalagao se za politiku i gopodarsku neovisnost hrvatskih i talijanskih seljaka (Istarska posujilnica, Cassa rurale Dignano), utemeljio 1903.
Gospodarsku svezu za Istru, vodio tiskaru Laginja i drugovi u Puli u kojoj je tiskana
Naa sloga. U razdoblju od 1883. do 1914. djelovao je kao zastupnik u Istarskom saboru
u Poreu, gdje je pokuao odrati prvi govor na hrvatskom jeziku; od 1891. do 1911. bio
je zastupnik u Carevinskom vijeu u Beu.

16

68

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

(rnja 1968). Tijekom Prvoga svjetskoga rata boravio je u Opatiji, Beu i

Zagrebu. U Zagrebu je radio na rjeavanju aktualnoga problema istarskih
emigranata, te ga je Narodno vijee Drave Slovenaca, Hrvata i Srba imenovalo 1918. godine povjerenikom za Istru (Matkovi 1972). U razdoblju
od 1919. do 1920. godine kao predstavnik zastupao je Istru u Privremenom
narodnom predstavnitvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu, a
vlada Stojana Protia imenovala ga je 1920. godine hrvatskim banom (Stri
1995). Kako je bio naviknut na austro-ugarski pravni sustav u svojoj borbi
za nacionalnu legitimnost istarskih Hrvata i istarske emigracije (Klai 1999),
zbog neslaganja s parlamentarizmom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
1926. godine, povukao se iz politikoga i stranakoga ivota (Klai 2005:
436), iako je i nadalje s ljubavlju mislio na rodnu Istru sa eljom da takvu
ljubav prema njoj gaje u srcima i svijesti i svoje djece i strpljivo ekaju neko
novo vrijeme, u kojem bi pitanje pripadnosti Istre ponovno moglo postati predmetom novog dogovaranja i pravednijeg odluivanja (eti 2008:
128).
Posebnu panju treba posvetiti odvjetniku dr. Ivanu Cukonu (Zuccon) iz
Medulina,18 koji je bio prvi predsjednik Prosvjetnoga i potpornoga drutva
Istra i koji je obnaao i dunost velikoga upana zagrebake oblasti od
1924. i 1925. godine. Znaajnu poziciju kojom se mogao vie zauzimati za
prava i bolje uvjete istarskih emigranata osigurala mu je Samostalna demokratska stranka Svetozara Pribievia, iji je bio aktivni lan (eti 2008:
114). Njegova nacionalna svijest i politika uloga potpomogla je snalaenju
velikoga broja emigranata i jaanju njihova utjecaja u Zagrebu. Pravnik po
struci, stjecao je odvjetniku praksu kod poznatoga odvjetnika i borca za hrvatska prava u Istri dr. Matka Laginje. Ivan Cukon bio je i zastupnik u Pokrajinskom saboru u Poreu, prisjednik Zemaljskoga odbora i lan Narodnoga
vijea (za vrijeme kratkotrajne narodne vlasti u Puli tijekom 1918. godine).
Jo i prije tih dogaaja Ivan Cukon nije samo moralno bodrio i poticao na nacionalno osvjeivanje, ve je i novano potpomagao kulturne i prosvjetne
ustanove diljem Istre (Matijai 2005: 150). Bio je i jedan od glavnih djelatnika hrvatske narodne itaonice u Medulinu, prve takve na Puljtini, koja je
djelovala sve do osnivanja 1912. godine poznatoga drutva Hrvatski sokol
18

Cukon (Zuccon), Ivan (Medulin, 1868 Zagreb, 1928), zavrio gimnaziju u Kopru, studirao pravo u Beu, doktorirao 1894, slubovao na transkom sudu, zatim u odvjetnikom
uredu M. Laginje u Puli; 1901. otvorio svoj odvjetniki ured. Strune pravne tekstove
objavljivao u Slovenskom pravniku (Ljubljana). Preveo i uredio na hrvatskom jeziku prvu
Zbirku zakona potrebnih u javnom ivotu Istre i druguda (Pula 1911). Godine 1919.
interniran u Italiju, 1920. emigrirao u Jugoslaviju, te je od 1921. u dravnoj slubi u
Zagrebu.
69

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

Slika 4. Himna Drube sv. irila i Metoda za Istru, poznata kao Krasna zemljo, Istro mila;
napisao Ivan Cukon, a uglazbio dr. Matko Braja Raan (Cukon 1983: 3)

(Cukon 1983: 15). Zbog politike situacije, nakon talijanske okupacije, bio
je primoran pobjei u Zagreb 1921. godine, gdje nastavlja svoje djelovanje
piui analitike, drutvene i pedagoke tekstove. Objavljivao ih je u asopisima Naa sloga, Omnibus i Hrvatski list. Svojim rijeima ukazivao je na
teki poloaj Hrvata u Istri. Stihovi pjesme Krasna zemljo, Istro mila, koju je
napisao i tiskao o vlastitom troku 1912. godine kao himnu Drube sv. irila
i Metoda i koja je danas poznata kao istarska himna, dovoljno govore kakvo
70

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

je stajalite o Istri imao Ivan Cukon (Cukon 1983: 3a). Tu je pjesmu uglazbio
poznati kulturni djelatnik i kompozitor Matko Braja Raan.
Matko Braja Raan19 emigrirao je iz Istre za vrijeme talijanske okupacije 1923. godine, najprije je ivio u Karlovcu, a zatim u Zagrebu. Bio je
pionir meu glazbenicima, koji su na razmei 19. i 20. stoljea prouavali
problematiku istarskoga folklora, te je zapisivao istarske narodne napjeve i
dio harmonizirao za muke i mjeovite zborove uz objavu u zbirci Hrvatske
narodne popijevke iz Istre (1920). Kao istarski prognanik, sudjelovao je u
javnom ivotu nastojei potaknuti rijeju i pjesmom nacionalno osvjeivanje istarskih hrvatskih emigranata, pa je u tom ozraju glazbeno djelovao i
stvarao komponiranjem domoljubnih pjesama (L. Durakovi 2005: 97).
Velik doprinos pedagogiji i prosvjeti dali su mnogi istarski emigranti koji
su ivjeli i radili u Zagrebu. Tiskali su pedagoka djela u asopisima Napredak i Suvremena kola, pisali udbenike te bili vrsni praktiari i teoretiari.
Meu njima se istiu Josip Lindari, Ante Defraneski, braa Josip i Mate
Demarin, Tone Peruko, Marko i Slavko Zlati i mnogi drugi (eti 2008).
Josip Demarin, roen u Medulinu kraj Pule,20 zbog faistikih prijetnji emigrirao je u Jugoslaviju 1926. godine, gdje je na zagrebakoj Vioj
pedagokoj koli diplomirao 1930. pedagogiju, psihologiju, hrvatski jezik,
knjievnost i povijest. Kao pedagoki pisac objavljivao je brojne pedagoke
lanke u asopisima: Narodna prosvjeta, Naa sloga, Istarska rije, Uiteljski list, Napredak, Graanska kola, te je za vrijeme emigracije u Zagrebu i
Mariboru nastojao djelovati na mlade generacije Istrana i ire u buenju nacionalne svijesti i udnje za plemenitim ivotnim ciljavima (M. Durakovi
1985). Dio njegovih lanaka prikazuje ivot i rad znaajnih osoba iz kulture
19

Matko Braja Raan (Pian, 1859 Zagreb, 1934), skladatelj, zborovoa i melograf, gim
naziju je zavrio u Pazinu, a pravo studirao u Beu. Radio je kao odvjetniki vjebenik i
kao opinski slubenik u Istri. Prvu je pouku o glazbi dobio od Julija Brunnera i Fridolina
Stcka u Pazinu. U Beu je vodio zbor Hrvatskoga akademskoga drutva Zvonimir.
Promovirao je slavensku liturgiju u Istri uz objavu Spomenice, koju su hrvatske i slovenske istarske opine uputile papi u Rim. Skladao je i vokalne crkvene skladbe (mise,
litanije).
20 Josip Demarin (Medulin, 1895 Rijeka, 1981), pedagog, prosvjetni djelatnik, leksikograf
i prevoditelj, pohaao uiteljsku koli u Kastvu i u Arbanasima kod Zadra; slubovao
kao uitelj u Medulinu i Hreljiima, ali je zbog hrvatskoga nacionalnoga djelovanja bio
zatvoren u Ljubljani i poslan na rusku bojinicu, gdje je 1916. preao u Crvenu armiju. Po
povratku u Istru 1921. godine zaposlio se u Vodicama na iariji uz isticanje hrvatstva i
naprednih socijalistikih ideja. Nakon progona u Jugoslaviju i dokolovanja predavao je
na uiteljskim i viim pedagokim kolama u Zagrebu, Splitu i Mariboru; bio je urednik
asopisa Napredak. Znaajna su mu djela: Graa za povijest pedagogije Hrvata, Srba i
Slovenaca (1940), Povijest i razvitak viih pedagokih kola u Hrvatskoj (1954), Nastava povijesti u osnovnoj koli (1961).
71

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

i politike Istre, te zbivanja u novijoj istarskoj povijesti (Medulin u narodnom

preporodu, doprinos Drube sv. irila i Metoda za Istru narodnomu preporodu u Istri i dr.).
Josipov brat Mate Demarin,21 roen takoer u Medulinu jednako kao i
Ivan Cukon (Zuccon) i mnogi drugi istaknuti Istrani, bio je jedan od vodeih
prosvjetnih djelatnika jo prije talijanskoga progona iz Istre, a nastavio je
svoju djelatnost i u Zagrebu. Poevi svoje uiteljevanje 1920. godine u Istri,
bio je zbog svojih izrazito hrvatskih nacionalnih stavova (M. Demarin 1982:
7) viekratno ikaniran od faistike vlasti, te je nakon nekoliko premjetaja
po Istri konano 1924. godine morao pod prisilom emigrirati u Jugoslaviju.
U svojevrsnoj autobiografiji na vrlo emotivan nain opisuje kako su nakon
progona hrvatskih uitelja talijanski loe obrazovani uitelji maltretirali i
ikanirali hrvatske uenike (M. Demarin 1982: 7). Slubovao je u Zagrebu i
u mnogim mjestima irom tadanje Jugoslavije. Kao pedagoki pisac objavljivao je lanke u Uiteljskom listu (Trst 1921), Suvremenoj koli, Napretku,
Uitelju, Narodnoj prosvjeti (Lajo 1989). Doekao je pripojenje Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji i stvaranje neovisne Republike Hrvatske umrijevi u
Zagrebu uz pokop u rodnom i voljenom Medulinu 1992. godine. Danas u
Medulinu osnovna kola nosi njegovo ime.
Tone Peruko22, roen u Premanturi, istaknuti je prosvjetni i znanstveni
djelatnik, koji je bio aktivan u istarskoj emigraciji od 1936. do 1939. godine
(rnja 1967, Bertoa 1977). Bio je urednik tjednika Istra. Posebno je suraivao sa slovenskim emigrantima iz Julijske krajine i objavljivao njihove priloge. Antifaistiki orijentiran, u Rijeci je predavao na Talijanskoj gimnaziji
(hrvatski jezik), na uiteljskoj koli i u Hrvatskoj gimnaziji. Nakon inspek21

Mate Demarin (Medulin, 1899 Zagreb, 1992), pedagog i publicist, pohaao uiteljsku
koli u Arbanasima kod Zadra, u Pribramu (eka) i Kastvu; slubovao kao uitelj u
istarskim mjestima do otpusta iz talijanske slube 1924. i progona u Jugoslaviju zbog
upotrebe hrvatskoga jezika u nastavi. U Zagrebu je diplomirao hrvatski i talijanski jezik,
a studij pedagogije zavrio na Filozofskom fakultetu 1949; doktorirao 1965. na temu
Hrvatsko kolstvo u Istri u doba denacionalizacije i otpora naroda za njegovo ouvanje (19181943). Znaajna su mu djela: Metodika poetnog itanja i pisanja (1952),
Hrvatsko kolstvo u Istri izmeu dva svjetska rata (1972), Hrvatsko kolstvo u Istri.
Pregled razvoja (18181918) (1978).
22 Tone Peruko (Premantura, 1905 Pula, 1967), prosvjetni, kulturni i drutveno-politiki
djelatnik. Evakuiran je iz Istre 1915. s majkom i braom u logor Gmnd (Austrija), a od
1922. u emigraciji se kolovao u Zadru i ibeniku; nakon mature zaposlio se kao uitelj u
Dugopolju (Zagora). Kako se isticao pedagokim talentom, 1933. upuen je na Viu pedagoku kolu u Zagrebu. Poslije je diplomirao pedagogiju s metodikom na Filozofskom
fakultetu. Znaajna su mu djela: Metodska uputa za obradu domaeg tiva (1956), Pravopisni prirunik (1957), Materinjski jezik u obrazovnoj koli (Specijalna didaktika)
(1961), Razgovor o jeziku u Istri (1965), Nastava o zaviaju (1966).
72

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

cijskih poslova u Ministarstvu prosvjete Republike Hrvatske, 1950. godine,

pokrenuo je ureivanje kolskih novina (Mihovilovi 1977). Godine 1961.
vratio se u Pulu i utemeljio Pedagoku akademiju (Doen-Dobud 1977), gdje
je uz pedagoki (Vukui 1977), metodiki i organizacijski rad (Lajo 1977)
prvi uveo u nastavu predmet Nastava o zaviaju (Vukui 1994)23. Utemeljenoj Pedagokoj akademiji u Puli, koja je poslije nazvana njegovim imenom, pridavao je veliko znaenje, a u njegovim je vizijama trebala prerasti
u fakultetsku ustanovu. Ta je pedagoka ustanova bila pretea dananjega
Sveuilita Jurja Dobrile u Puli.
Meu istaknutim Istranima u Zagrebu isticao se i Matko Rojni,24 rodom iz Medulina, knjiniar i publicist, koji je bio predsjednik Istarskoga
akademskoga kluba, suradnik glasila istarskih emigranata Istra i jedan od
utemeljitelja antifaistike orijentacije u istarskoj emigraciji. Gimnazijsko je
obrazovanje kao istarski emigrant stekao u Karlovcu i Zagrebu, diplomirao
je na Filozofskom fakultetu (1931) i zaposlio se u zagrebakoj Sveuilinoj
knjinici (1932) (Dobri 2005: 697).
Meu istarsku inteligenciju srednje i mlae generacije, koja je bila prisiljena emigrirati, mogu se takoer uvrstiti znaajni kulturni djelatnici: knjievnik Zvane rnja, pjesnik i ekonomist Mijo Mirkovi (Mate Balota), te
Otokar Kerovani, publicist i teoretiar, kao i Antun Motika, poznati hrvat23

Uvoenje toga predmeta na Pedagokoj akademiji u Puli izazvala je sumnjiava stajalita

meu pedagozima i politiarima, ali Tone Peruko je svoje namjere obrazloio 1964.
godine u asopisu Pedagoki rad saeto opravdavajui vanost Nastave o zaviaju
aktualnom odrednicom istarskoga mentalnoga bia: Istarski je ovjek pomalo ostajao u svojoj intimnosti negdje na granici slavenskog i latinskog svijeta, izmeu Balkana
i Apenina ...; on je zapravo neke vrste lokalnog patriota, izoliran u svojoj intimnosti i
od Italije i od Jugoslavije. Ta se konstatacija ne odnosi samo na Hrvate, ve su takvi i
istarski autohtoni Talijani, ali, dakako, samo seljaci, ribari, rudari, mornari. Razbiti taj
osjeaj izoliranosti i ukloniti osjeaj nacionalne manje vrijednosti, pomoi tom ovjeku
na raskru znanjem koje e postati uvjerenjem, to je, eto, politiki zadatak Nastave o
zaviaju (Bertoa 2005: 584).
24 Matko Rojni (Medulin, 1908 Pula, 1981), dugogodinji ravnatelj Nacionalne i sveui
line biblioteke u Zagrebu (19451976) i publicist. Zbog ilegalnoga politikoga djelovanja nakon uhienja 1944. bio je u ustakom zatvoru. Tijekom Drugoga svjetskoga rata
bio je lan rukovodstva istarske organizacije Narodnooslobodilakoga pokreta u Zagrebu. Nakon rata sudjelovao je u radu Komisije za vraanje kulturnih dobara odnesenih iz
Hrvatske, te je vie od tridesetak godina vodio i usmjeravao rad na opoj retrospektivnoj hrvatskoj bibliografiji u 25 knjiga (Graa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju
knjiga: 18351940). Bio je prvi predsjednik Drutva bibliotekara Hrvatske, utemeljitelj
i urednik asopisa Vjesnik bibliotekara Hrvatske. Znaajna su mu djela: Kulturne i knjievne veze Istre i Hrvatskog primorja u prolosti (1931), LIstrie. I. Lhistorie. II. La
civilisation slave, u: La Marche Julienne, 1945), Nacionalno pitanje u Istri 184849,
u: Historijski zbornik II, 1949.
73

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

ski i istarski kipar i slikar. Velik broj Istrana okupljao se u Istarskom akademskom klubu i u pjevakom zboru Mladost u Zagrebu. U sportskom
ivotu Zagreba takoer su sudjelovali istarski emigranti, koji su igrali u tada
poznatim nogometnim klubovima Olimpija, Slavija i Concordia.
Zakljuujui ovaj kratak pregled borbe Istrana za ouvanje nacionalnoga
identiteta u Istri krajem 19. i u 20. stoljeu, potrebno je naglasiti kako status
slavenskoga stanovnitva u Istri u Austro-Ugarskoj Monarhiji nije bio zadovoljavajui u drugoj polovici 19. stoljea, ali se poetkom 20. stoljea osjetio
boljitak i napredak. Otvarane su hrvatske kole, domovi, drutva i knjinice.
Osnivale su se hrvatske politike stranke i educiralo stanovnitvo o njihovim
pravima kao veinskoga stanovnitva u Istri. Propau Monarhije i dolaskom
nove talijanske vlasti, iji je cilj od poetka bio denacionalizacija i asimilacija netalijanskoga iteljstva na perfidne i zloinake naine, to je pridonijelo
iseljavanju velikoga broja istarskih Hrvata. Pretpostavlja se da je gotovo 20 %
stanovnitva iseljeno deportacijom, to neizravnom prisilom talijanskih ekstremista ili kasnijih faistikih vlasti25 (erjavi 1993: 638). Brojka od oko 86 000
istarskih stanovnika svih nacionalnosti, od kojih 53 000 Hrvata, koji su emigrirali do 1940. godine, zaista je impresivna. Oko 18 000 izbjeglica i prognanika
nalo je novi dom u Hrvatskoj, 10 000 u ostalim dijelovima Jugoslavije, a ostali su rasuti irom Europe i svijeta (eti 2008: 150). Potrebno je napomenuti
kako je talijanizacija provoena sustavno, u svim segmentima drutva u Istri
i na svim stupnjevima djelovanja. Provoena je nadasve perfidno, mijenjajui
imena i na nadgrobnim spomenicima (erjavi 1993: 634) i s namjerom da se
istjera s istarskoga podruja svatko tko nije shvatio poruku talijanskih vlasti i
faistikih pripadnika stranke, a svi drugi stanovnici morali su prihvatiti talijanizaciju kroz obrazovni i politiki sustav u to kraem vremenu.
Istarski su se Hrvati vrlo brzo u Zagrebu organizirali djelujui u Prosvjetnom i potpornom drutvu Istra i u Istarskom akom internatu. Njihovo
kulturno, pedagoko, politiko i nadasve nacionalno djelovanje ostavilo je
traga u povijesti Istre i svakako hrvatskoj povijesti. Poznato je da je postojalo odstupanje u politikim pogledima istarske emigracije. Neki su se Istrani
svrstavali u narodnjake, pojedinci uz Stjepana Radia i Hrvatsku seljaku
stranku, pravnici i intelektualna elita uz Hrvatsku stranku prava, a vei broj
uz Komunistiku partiju Jugoslavije motivirani nerijeenim gospodarskim i
socijalnim problemima. Potrebno je ipak naglasiti kako je svima njima bila
u prvom redu zajednika jedna misao odreenja, a to je bio hrvatski nacio
nalni predznak. Njihovo djelovanje u osnovi nije bilo protutalijansko, ve
25

74

Popis stanovnitva iz 1910. godine govori o 244 000 stanovnika u Istri i pripadajuim
otocima Cresu i Loinju.

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

protufaistiko i protuhegemonistiko. Svima njima bila je i zauvijek ostala

zajednika jedna ideja: ideja o Istri u sklopu slobodne Hrvatske.

Izvori i literatura
Bertoa, Miroslav. 1972. Protina 1921. Antifaistiki pokret jugoistone Istre. Pula:
Glas Istre.
Bertoa, Miroslav. 1972a. Pokret protinskih seljaka 1921. godine. U: Istarska danica, 157161. Pazin: Istarsko knjievno drutvo sv. irila i Metoda.
Bertoa, Miroslav. 1977. O sastavnicama takozvane lokalne povijesti. U: Istra 23:
5159. Glas Istre. Pula.
Bertoa, Miroslav. 2005. Peruko, Tone. U: Istarska enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
Bratuli, Vjekoslav. 1969. Politike stranke u Istri za vrijeme narodnog preporoda.
U: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri (zbornik). Zagreb: Matica
hrvatska.
Cukon, Ivan. 1983. Tragedija nae Istre. Povodom 55. obljetnice smrti uredio s pogovorom Mate Demarin. Za tisak predvieno 1928. Sreeno u Medulinu 1983.
MedulinZagreb.
ulinovi, Ferdo. 1961. Jugoslavija izmeu dva rata, knj. II. Zagreb: Izdavaki
zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
rnja, Zvane. 1967. In memoriam Tonu Peruku: Simbolika jedne smrti. Telegram
393, 10. 11. 1967. Zagreb
rnja, Zvane. 1968. Antiovinistiki pledoaje Matka Laginje. Dometi I (23): 4146.
Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.
Debeuc, Franjo. 1971. Istarska emigracija u Jugoslaviji izmeu dva svjetska rata. U:
Pazinski memorijal 1. Pazin: Katedra akavskog sabora za povijest Istre.
Demarin, Josip. 1940. Graa za povijest pedagogije Hrvata, Srba i Slovenaca. Zagreb: Minerva.
Demarin, Mate. 1967. Razdoblje denacionalizacije hrvatskog kolstva u Istri. Pedagoki rad (22) 12: 117123. Zagreb: Pedagoko-knjievni zbor.
Demarin, Mate. 1968. O denacionalizaciji hrvatskog kolstva u doba vojne okupacije od 1918. do aneksije 1920. godine. Zbornik za historiju kolstva i prosvjete
4: 530. Zagreb: Hrvatski kolski muzej.
Demarin, Mate. 1968a. O povijesnoj stazi hrvatskog kolstva u Istri. Uz 25-u godinjicu prikljuenja Istre matici zemlji. Pedagoki rad 23 (910): 410423. Zagreb: Pedagoko-knjievni zbor.
Demarin, Mate. 1982. U obranu materinske rijei u Istri. Radovi iz godina 192124,
192526, 1975. i 1978. Sreeno u Medulinu 1981. godine. MedulinZagreb.
75

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

Despot, Miroslava. 1972. O trajkovima labinskih rudara do prvog svjetskog rata.

U: Labinski zbornik I: 5780. Labinska republika 1921. Rijeka: Sjeverojadranski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Dobri, Bruno. 2005. Rojni, Matko. U: Istarska enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
Doen-Dobud, Anka. 1977. Prvi direktor puljske Pedagoke akademije. U: Istra
23: 7077. Glas Istre. Pula.
Dukovski, Darko, 1989. Analitiki pristup istraivanju problema faistike represivne politike i sustava organiziranog nasilja u Istri. Dometi 22 (1): 1733. Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.
Dukovski, Darko. 1998. Faizam u Istri 1918.1943. Pula: C.A.S.H.
Durakovi, Lada. 2005. Braja Raan, Matko. U: Istarska enciklopedija. Zagreb:
Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
Durakovi, Mehmed. 1985. O ivotu i pedagokom djelu Josipa Demarina (s biblio
grafijom). Radovi Pedagokog fakulteta u Rijeci 5.
Grakali, Marijan. 1968. Neuspjeli pokuaj osnivanja istarskog lista u Zagrebu u prvoj polovici 1927. godine. Istarski mozaik 4: 234236. Pula: Drutvo za umjetnost i knjievnost Istre.
Jurki, Mirko. 1981. Neki pravni aspekti optunice i presude labinskim rudarima na
procesu u Puli 1921. U: Labinski zbornik II: 125135. Radniki pokret Labintine 19211941. sa irim osvrtom na Istru. Labin Rijeka: Odbor za proslavu 60.
godinjice Labinske republike i Protinske bune i Radniko sveuilite Narodni muzej Labin.
Klai, eljko. 1999. Matko Laginja i istarska emigracija. U: Zbornik Kastavtine 7.
Kastav: Grad Kastav.
Klai, eljko. 2005. Laginja, Matko (Matija, Matej, Mate). U: Istarska enciklo
pedija. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
Krizman, Bogdan. 1956. Graa o talijanskoj okupaciji Rijeke, Istre i Hrvatskog
primorja 1918. godine. Iz Spisa Narodnog vijea Slovenaca, Hrvata i Srba u
Dravnom arhivu u Zagrebu. Jadranski zbornik I: 255269. Rijeka: Povijesno
drutvo Hrvatske, Podrunice u Rijeci i Puli.
Lajo, Franjo. 1977. Pedagoki i metodiki rad (Tone Peruka). U: Istra 23: 7882.
Glas Istre. Pula.
Lajo, Franjo. 1989. Pedagog i njegov svijet. Izbor iz radova dr. Mate Demarina u
povodu 90. godinjice ivota. Zagreb: Pedagoko-knjievni zbor.
Luki, Berislav. 1956. Neka miljenja u talijanskoj graanskoj historiografiji o karakteru nacionalnog pokreta u Istri. Fragmenti iz rasprave o drutveno-ekonomskoj poslozi nacionalnog pokreta u Istri. Jadranski zbornik I: 157164. Rijeka:
Povijesno drutvo Hrvatske, Podrunice u Rijeci i Puli.
76

M. Jurki: Borba istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u Istri

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 5978

Marjanovi, Milan. 1960. Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe
za Jadran 19141918. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Matijai, Robert. 2005. Cukon (Zuccon) Ivan (Ivo). U: Istarska enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
Matkovi, Hrvoje. 1972. Politiki rad Matka Laginje od 1918. do 1920. godine. U:
Pazinski memorijal 3. Pazin: Katedra akavskog sabora za povijest Istre.
Mihovilovi, Ivo. 1977. Tone Peruko novinar. U: Istra 23: 4350. Glas Istre.
Pula.
Milanovi, Boo. 1976. Moje uspomene (19001976). Pazin: Istarsko knjievno
drutvo sv. irila i Metoda u Pazinu i Kranska sadanjost u Zagrebu.
Percan, Josip. 1983. Medulinci u Istarskom akom internatu izmeu dva rata. U:
Prilozi o zaviaju 3: 7386. Pula: akavski sabor Katedra Pula.
Peruko, Tone. 1984. U svome vremenu. Istra kroz stoljea, knj. 30. Priredio Stjepan
Vukui. Rijeka: Otokar Kerovani.
Rappalski ugovor: Zbirka dokumenata. 1950. Zagreb: Jadranski institut JAZU.
epi, Dragovan. 1968. Privremerno narodno predstavnitvo Kraljevstva SHS i jadransko pitanje (19191920). Anali Jadranskog instituta JAZU u Zagrebu 4.
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb.
epi, Dragovan. 1970. Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 19141918. Zagreb: kolska knjiga.
eti, Nevio. 2008. Istra za talijanske uprave. O istarskoj emigraciji i njenom tisku
u Zagrebu 1918.1941. Zagreb: Dom i svijet.
eti, Nevio, Marino Manin. 2001. Istarski internat u Karlovcu i Zagrebu (1919.
1941.). U: Zbornik talijanske uprave na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata
(1918.1943.). Zagreb: Hrvatski institut za povijest.
Stri, Petar. 1995. Hrvatski narodni preporoditelj i ban Dr. Matko Laginja. U:
Zbornik drutva za povjesnicu Klana 1. Klana: Drutvo za povjesnicu Klana.
Tamaro, Attilio. 1922. Lesecuzione del Trattato di Rapallo. Roma.
Tumpi, Duan. 1993. Hrvatska Istra. Zagreb: Alinea.
Vukui, Stjepan. 1977. Radovi na polju hrvatskog jezika. U: Istra 23: 6062. Glas
Istre. Pula.
erjavi, Vladimir. 1993. Doseljavanje i iseljavanje s podruja Istre, Rijeke i Zadra
u razdoblju 19101971. Drutvena istraivanja 2 (45/67): 631656.

77