Povijest hrvatskog jezika

MORFOLOGIJA
IMENICE

morfoloke su kategorije imenskih rijei u ie. prajeziku bile rad, broj i pade. Kategoriju
broja dijelile su imenske rijei s glagolima, dok su kategorije roda i padea bile osobite
samo imenskim rijeima;

kategorija broja razlikuje tri potkategorije: jedninu, mnoinu i dvojinu;

od slavenskih jezika dvojinu je zadrao staroslavenski, a meu ivim jezicima dvojinu su

sauvali jedino slovenski i luiki jezici (ovi potonji u znatno izmijenjenom vidu);

postojalo je nekoliko deklinacijskih tipova u ie. prajeziku. Oni su se razlikovali po

zavrnom fonemu osnove. U baltoslavenskome su ouvani brojni deklinacijski tipovi iz.
ie. prajezika;

O-osnove
Jednina
stsl.

Mnoina
stsl.

hr.

hrv.

N. rab vlk
G. raba vlka

rob
roba

vuk
vuka

N. rabi vlci
G. rab vlk

D. rabu vlku
A. rab vlk
V. rabe vle
L. rab vlc
I. rabom vlkom

robu
roba
robe
robu
robom

vuku
vuka
vue
vuku
vukom

D. rabom vlkom robima /robovima vukima/vukovima

A. raby vlky robe/robove vuke/vukove
V. rabi vlci robi/robovi vuci/vukovi
L. rabh vlch robima/robovima vucima/vukovima
I. raby vlky robima/robovima vucima/vukovima

robi/robovi vuki/vukovi
roba/robova vuka/vukova

nastavak za G jd. preuzet u A jd. imenica koje znae neto ivo, dok je stari nastavak,
identian N jd., zadran kod imenica koje znae neto neivo (usp. u hrvatskome N jd.
vuk> stol, A jd. vuka> stol);

L jd. u hrvatskom je zamijenjen oblikom za D jd., odnosno L jd. u-osnova, Meutim, u

akavskome se susree i stari nastavak za lokativ; npr. ak. va grade);

u mnoini hrvatski ima dva oblika za nominativ, kratki i dugi. Kratki oblik, koji ima
manji broj imenica (npr. vuci, konji, dani, psi) naslijeen je iz praslavenskoga. Dulji oblik
(npr. vukovi, stolovi) nastao je pod utjecajem u-osnova (stsl. syn, N mn. synove);

u A mn. nastavak -e jo-osnova od 14. st. poinje dolazi umjesto oekivanoga -i, koji je u
nekim govorima bio ouvan dosta dugo, sve do 17. st.;

Povijest hrvatskog jezika

oblik za G mn. s nastavkom - proirio se razmjerno kasno u tokavskome, zamijenivi

oblik G mn. na -(ov) - O, koji je ouvan u akavskome i veini kajkavskih govora;

u novotokavskom se zamjena nastavka -(ov)-O novim nastavkom -(ov) moe pratiti u

tekstovima iz 14. st., u doba prijelaza poluglasa *>a;

oblici noktiju, prstiju, gostiju imaju nastavak genitiva-lokativa dvojine i-osnova, a oblici
nokti, sati, gosti imaju nastavak genitiva mnoine i-osnova;

nastavak za DLI mn. -ima podrijetlom je nastavak za DI dvojine. Taj se nastavak

pojavljuje u DI mnoine od konca 15. st., no u standardnom je jeziku posve prevladao tek
u 19. st. (reforma hrvatskih vukovaca);

u kajkavskom i u akavskom stari su nastavci u mnoini uglavnom ouvani;

dvojina se u hrv. tokavskom ouvala do 15. st., ne samo u ovom, ve i u drugim

deklinacijskim obrascima. U kajkavskom je dvojina ouvana i dulje, sve do poetka 17.
st.;

i nakon 15. st. dvojinski oblik za NA du. uva se iza broja dva, a analoki se iri i na
brojeve tri, etiri, npr. dva stola, tri ovjeka;

Jo-osnove
Jednina
stsl.
N. konj
G. konja
D. konju
A. konj
V. konju
L. konji
I. konjem

hrv.
konj
konja
konju
konja
konju
konji
konjem

Mnoina:
stsl.
N konji
G konj
D konjem
A konj
V konji
L konjih
I konji

hrv.
konji
konja
konjima
konje
konji
konjima
konjima

deklinacija jo-osnova u praslavenskom je bila posve identina deklinaciji o-osnova, ali su

u opeslavenskom razdoblju zbog razliitih promjena u vokalizmu poela od nje
razlikovati;

ta je razlika potom u veini slavenskih jezika uklonjena ili minimalizirana analokim

utjecajima mekih osnova na tvrde ili obrnuto;

u hrvatskome je opreka jo ouvana u nekim nastavcima, npr. o-osnove I jd. grad-om, ali
jo-osnove konj-em, V jd. grad-e: konj-u itd.;

u V jd. ve su u kasnom praslavenskome neke imenice preuzele nastavak *- > -u iz uosnova umjesto starijega *-e, npr. sts1. vrau, kraju, ali ote;

Povijest hrvatskog jezika

A/ja- osnove
Jednina
N.ena
G.eny
D.en
A.en
V.eno
L.en
I.enoj

stsl.
dua
du
dui
du
due
dui
duej

hrv.
ena dua
ene due
eni dui
enu duu
eno duo
eni
dui
enom duom

Mnoina
stsl.
hrv.
N.eny
du
ene
due
G.en
du
ena
dua
D.enam duam enama duama
A.eny
du
ene
due
V.eny
du
ene
due
L .enah duah enama duama
I. enami duami enama duama

nastavak G jd. - preuzet iz osnova na umekani suglasnik (npr. stsl. du, hrv. due)
Ta je zamjena provedena ve u najstarijim tokavskim spomenicima;

u DL jd. nastavak -i takoer stoji prema osnovama na umekani suglasnik, stsl. DL jd.
dui;

stari nastavak za I jd. -oj rano je u hrv. postao -ov (preko meustupnjeva *-oju, *-ou). U
Povelji bana Kulina (1189) zabiljeeno je pravov vrov pravom vjerom. Danas je taj
nastavak ouvan samo u nekoliko ak. govora;

hrv. nastavak -om u I jd. preuzet je iz i-osnova m. roda, u-osnova i o-osnova (prasl. *-mi
> stsl. -m, hrv. -m).

nastavak - u G mn. proirio se samo u tokavskom, i to razmjerno kasno;

u starim tekstovima (osobito u 15-16. st.) pojavljuju se i oblici G mn. na -ah (molbah)
koji su podrijetlom iz L mn.;

neke su a-osnove analoki preuzele nastavak G mn. i-osnova, npr. svadbi, kazni, lopti; u
standardnom jeziku to su u pravilu imenice kod kojih osnova zavrava na suglasniku
skupinu. Kod nekih su imenica mogua oba nastavka, npr. biljk i biljk, pjesm i
pjesm, dask i dask;

razlikovanje nastavaka u tri mnoinska padea (DLI mn.) u standardnom jeziku posve je
dokinuto tek u 19. st., kao i kod o-osnova;

hrv. nastavak za DLI mn. po podrijetlu je dvojinski nastavak, kao i kod o-osnova.
Postupno od poetka 16. st. zamjenjuje naslijeene nastavke -am (D), -ami (I) i ah (L);

u hrvatskim se dijalektima esto jo uvaju izvorni nastavci;

Povijest hrvatskog jezika

hrv. imenice za parne dijelove tijela noga, ruka imaju u G mn. i oblike nogu, ruku, koji
su po podrijetlu GL dvojine;

u opeslavenskom su se razdoblju, zbog promjena izazvanih djelovanjem palatalnih

suglasnika na samoglasnike ja-osnove obrazovale u posebnu deklinacijsku klasu;

u hrvatskom su se ja-osnove stopile s a-osnovama, no mnogi nastavci zajednike

deklinacije potjeu od ja-osnova, npr. G jd. en < *-jen (pravilno u G jd. due);

V jd. s nastavkom -e ouvan je u hrv. jo u imenica na -ica, npr. duice, boice (od
duica, boica). U drugih je imenica prevladalo -o analogijom prema a-osnovama (duo,
kuo);

u G mn. podrijetlo je nastavka - isto kao kod a-osnova. Imenice koje u G mn. imaju - uz
- (npr. prijetnj osim rjeega prijetnj) ouvale su stariji nastavak, (pri tome je na njih
mogao utjecati i G mn. produktivne skupine i-osnova . r. gdje je nastavak takoer -, npr.
no);

dvojina ovih imenica nestaje u isto vrijeme kad i kod a-osnova i o-osnova, tj. u 15. st.

I-osnove

u ie. prajeziku i-osnove su mogle biti mukoga i enskoga roda

Muki rod
Jednine
stsl. hrv.
N.pt
put
G.pti
puta
D.pti
putu
A.pt
put
V.pti
pute
L .pti
putu
I. ptm putem
(potem)

enski rod
Mnoina
stsl.
hrv.
ptje puti/putevi
ptj
puta/puteva
ptm putima/putevima
pti
pute/puteve
ptje
puti/putevi
pth putima/putevima
ptmi putima/putevima

Jednina
stsl. hrv.
N.kost kost
G.kosti kosti
D.kosti kosti
A.kost kosti
V.kosti kosti
L.kosti
kosti
I.kostjo kou
(kostijo) kosti

Mnoina
stsl.
hrv.
kosti
kosti
kostj
kosti (kostij)
kostm kostima
kosti
kosti
kosti
kosti
kosth kostima
kostmi
kostima

u praslavenskome je jo bilo dosta i-osnova mukoga roda, no imenice . roda bile su ee;

u hrvatskome su i-osnove m. roda postale o-osnovama, npr. gost, gosta, gospod, gospoda (u
stsl. je gospod i-osnova);

prije no to su postale o-osnovama, neke su i-osnove analoki preuzele nastavak za I jd. od

jo-osnova, npr. putem, gospodem. Od tih je oblika jedino putem preivjelo do danas;

u G mn. hrv. oblici gosti, gostiju (od staroga duala) pokazuju da je prasl. *gasti bila i-osnova;

u D, L i I mn. dolo je do sinkretizma (stapanja) padea, pri emu je, kao i kod ostalih
deklinacijskih klasa, u standardu preuzet dvojinski nastavak -ima;

kod starijih pisaca (sve do druge polovice 19. st.) jo se pojavljuju stari nastavci -im (D mn.),
-ih (L mn.) i - (i)mi (I mn.);

zadran je stari dvojinski nastavak -iju prema stsl. GL du. kostju;

U/-osnove

u ie. prajeziku u-osnove su mogle biti sva tri roda. U praslavenskom su u-osnove u pravilu
mukoga roda;

po ovoj deklinaciji ile su syn, med, dom, vrh, vol, pol, a vjerojatno i mir, in,
dol, led, sad, dar;

jednina
stsl.
hrv.
N.syn
sin
G.synu
sina
D.synovi sinu
A.syn
sina
V.synu
sine
L .synu
sinu
I.synm sinom

mnoina
stsl.
hrv.
sinove
sinovi
sinov
sinova
sinm
sinovima
siny
sinove
sinove
sinovi
synh
sinovima
synmi
sinovima

u hrvatskome izvorni nastavak za G jd. -u nije posvjedoen niti u jednom ivom narjeju,
jedino je zabiljeen npr. u Petrisovu zborniku (1468);

osnove na -u su se u hrvatskome potpuno stopile s o-osnovama; u mnoini je sufiks -ovpoopen ne samo kod u-osnova, ve i kod mnogih o-osnova;

u hrvatskome su nastavak za L jd. u-osnova analoki preuzele i o-osnove;

vokativ na -u ouvan je kod nekih imenica (npr. synu) do 17. st, a poslije je zamijenjen
nastavkom o-osnova (sine);

D, L i I mn. prestali su se u standardnom jeziku razlikovati koncem 19. st., pri emu je
preuzet dvojinski nastavak -ima (kao kod o-osnova i a-osnova);

Osnove na suglasnik

u slavenskim su jezicima od suglasnikih osnova ouvane jedino one na -n, -t i -s, te

djelomice osnove na -r;

Jednina
Srednji rod
n- osnove
N. im
G. imene
D. imeni
A. im
V. im
L . imene
I. imenm

t- osnove
tel
telte
telti
tel
tel
telte
telm

s-osnove
tlo
tlese
tlesi
tlo
tlo
tlese
tlesm

muki rod
n-osnove
kamy
kamene
kameni
kamen
kameni
kamene
kamenm

enski rod
r-osnove
mati
matere
materi
mater
mati
materi
materjo

Mnoina
n- osnove
N. imena
G. imen
D. imenm
A. imena
V. imena
L . imenh
I. imeny

t- osnove
telta
telt
teltm
telta
telta
telth
tely

s-osnove
tlesa
tles
tlesm
tlesa
tlesa
tlesh
tlesy

n-osnove
kamene
kamen
kamenm
kameni
kamene
kamenh
kamenmi

r-osnove
materi
mater
materm
materi
materi
materh
matermi

v-osnove
crky
crkve
crkvi
crkv
crky
crkve
crkvijo
v-osnove
crkvi
crkv
crkvam
crkvi
crkvi
crkvah
crkvami

N-osnove

u hrvatskome su n-osnove sr. roda pretrpjele velik utjecaj o-osnova, te su svi padeni nastavci
(osim NAV jd.) u suvremenom standardu analoki prema o-osnovama;

kod nekih imenica mukoga roda u N jd. nastavak -en- je uveden prema oblicima u kosim
padeima, npr. N jd. stsl. kamy, hrv. kamen, stsl. plamy, hrv. plamen;

od 14. st. sve su n-osnove m. roda postale o-osnovama;

S-osnove

u hrvatskome s-osnove srednjega roda postaju o-osnove, pri emu je srednji rod sauvan;

ini se da je do prijelaza s-osnova u o-osnove dolo vrlo rano jer ve u Vinodolskom zakoniku
itamo, primjerice, v n(e)eb umjesto v nebese;

trag starije deklinacije po s-osnovama u hrvatskome standardu uvaju arhaini oblici N mn.
nekih imenica, npr. nebo, nebesa, uho, uesa, udo, udesa;

uz sve te arhaine oblike postoje i novi oblici mnoine prema o-osnovama, ud, neb, oblik
ui po postanju je stari dual suglasnikih osnova;

analogijom prema i-osnovama uza sebe imaju pridjeve i zamjenice . roda (npr. te lijepe oi,
ove duge ui), dok se iza broja dva upotrebljavaju novi genitivi jd. (oka, uha), analogijom
prema o-osnovama;

T-osnove

u praslavenskom je postojala vrlo produktivna skupina osnova na *-t-; te su imenice sve bile
srednjega roda, a obino su oznaavale mlado neke ivotinje, npr. prasl. *teln < *telent, stsl.
tel, hrv. tele, prasl. *gnn < *gnent, stsl. agn, hrv. janje;

u hrv. su nastavci za GDLI jd. postali analogijom prema o-osnovama, no u tekstovima iz 14.
st. jo se pojavljuje G jd. dtete;

mnoinu u hrvatskome zamjenjuju oblici zbirne imenice na -ad (telad, janjad) koja se sklanja
kao i-osnova . roda;

R-osnove

u hrv. su se te imenice priklonile i-osnovama, ali jo imaju N jd. na -i; usp. mati, ki, G jd.
matere, dtere (s ouvanim prasl. nastavkom i duljinom analoki prema a-snovama), keri
(s nastavkom -i iz i-osnova);

V()-osnove

u praslavenskome su postojale i osnove na dugo * < *-uh2, po podrijetlu veinom imenice

. roda izvedene sufiksom -uh2, npr. stsl. svekry svekrva, G jd. svekrve;

ova je promjena bila osobito esta kod naziva za biljke i stabla (tj. kod fitonima), npr.
opeslavenski *tyky tikva, bundeva, *mrky mrkva, *buky bukva itd.;

u slavenskim su se jezicima takve imenice uglavnom stopile s drugim deklinacijskim

klasama, tako je u hrv. veina starih -osnova postala osnovama na (npr. svekrva < svekry,
crkva < crky), ali krv < *kry i ljubav < *ljuby su i-osnove;

G LAG O LI
Prezent
Atematski glagoli
*esmi jesam > stsl. jesm, byti;
*ddmi dajem > stsl. dam, dati;
*dmi jedem > stsl. m, esti;
*wajdmi znam > stsl. vm;
*immi imam > stsl. imam;
prasl.
1. *jesmi
2. *jes(s)ej
3. *jesti
1. *jesma/*jesme/ *jesmu,
2. *jeste
3. *santi

hrv.
jesam, sam
jesi, si
jest, je
jesmo, smo
jeste, ste
jesu, su

atematski glagolski nastavci u praslavenskom veinom su zamijenjeni tematskima;

u hrvatskome je nastavak -m < *-m < *-mi iz tih malobrojnih atematskih glagola
prenesen na gotovo sve tematske glagole;

tematski je nastavak *-m > *-> -u sauvan jo samo kod glagola htjeti (hou) i moi
(mogu),

zamjena tematskoga nastavka za 1. lice jd. atematskim u hrv. je prvo zahvatila glagole s
prezentskom osnovom na -a- (znaju, znam), jo u 13. st., a potom se proirila na glagole s
prez. osnovom na -i- (platim) i -e- (jedem), 15. st.;

od starih atematskih glagola u hrv. su ouvani dati i imati, no oni su se stopili s vrlo brojnom
skupinom starih tematskih glagola kod kojih je -a- postalo kontrakcijom od opeslav. *-aje(npr. pit < pytaje);

Tematski glagoli

glagoli s tematskom konjugacijom tradicionalno se u slavenskome dijele na etiri razreda

(klase)

I. prezenti na opeslav. *e/o, npr. nesti, brati: prasl. *nesesej > stsl. nesei, rus. nese', hrv.
nes, prasl. *beresej > sts1. berei, rus. bere', hrv. ber;
o u hrvatskome su svi navedeni tipovi ouvani, npr. gristi (l. l. jd. grizm), bosti (l. l.
jd. bodm), tei (1. l. jd. tem), grepsti (1. l. jd. grebm), zvati (1. l. jd. zovm),
musti (1. 1. jd. muzm);
II. prezenti na *ne/na, npr. stati, dignuti: prasl. *stnesej > sts1. stanei , rus. stane', hrv.
stan, prasl. *dwejgnesej > stsl. dvignei, rus. dvine', hrv. dign;
o glagoli II. prezentske klase u slavenskim su jezicima u pravilu svrenoga vida, to
vrijedi i u hrvatskome (usp. npr. zinuti, zinm, pui, puknm, lei, legnm);
III. prezenti na *je/jo, npr. znati, padati; prsl. *znajesej>stsl.znajei, hrv. zna; prsl.
*pdjesej>stsl. padajei, hrv. pada;
o kod mnogih glagola III. klase dogodila se kontrakcija samoglasnika nakon ispadanja *-j-;
*ptjesej, rus.pytae, hrv. pita;
IV. prezenti na opeslavensko *-i-, npr. kupiti, saditi; prsl. *kpsej>stsl.kupii, hrv. kupi;
prsl. *sdsej>stsl. sadii, hrv. sadi;
prsl.

stsl.

1. *bern
2. *beresej
3. *bereti
1. *beremu
2. *berete
3. *beranti

ber
berei
beret
berem
berete
bert

rus.
beru
bere
beret
berem
berete
berut

polj.

hrv.

bior
bierzesz
bierze
bierzemy
bierzecie
bior

berem
bere
bere
beremo
berete
beru

u 1. licu jd. svi tematski glagoli imali nastavak - do XV. st;

da bi se uklonila jednakost 1. l. jd. (ja pletu) i 3. l. mn. (oni pletu) analogijom iz

atematskih glagola imamo m (ja pletem);

ispred nastavka -m iz 2. i 3. l. sg. i 2. i 3. l. pl. dolazi analogijom tematsko -e-;

2. lice jednine jedino stsl. ima nastavak -i, dok ostali slavenski jezici imaju *-, koji je
vjerojatno nastao od atematskog *-si, gdje imamo s> po ruki pravilu; u hr. samo otpalo
zavrno -i;

kod atematskih glagola stari nastavak si imamo samo kod glagola biti (jesi);

u 3. licu jd. ve u stsl. poeo se gubiti stari nastavak t, a nema ga ni u prvim hrv.
pisanim spomenicima; stari nastavak ima samo glagoli biti (jest);

u 1. licu mn. od poetka u hrv. imamo nastavak mo umjesto stsl. -m;

u 2. licu mn. nastavak te ostao je bez promjene do danas;

u 3. licu mn. u hrvatskom krajnje -t otpalo, kao i u 3. l. sg, a nazali daju e ili u (pletu,
hvale); mogue da je na ovu promjenu utjecao glagol biti, gdje je zavrno -t u
nenaglaenom obliku (su) moglo otpasti:

Aorist
Postojalo je nekoliko tipova aorisne tvorbe:

Korijenski aorist- najjednostavnije i najarhainija tvorba aorista, tvorio se dodavanjem

aorisnih nastavaka neposredno na korijen; u slavenskim jezicima ova se tvorba nije ouvala;

Tematski aorist-tvorio se dodavanjem aorisnih nastavaka na korijen u praznini proiren

tematskim samoglasnikom *e/o; u staroslavenskom ovaj je aorist ouvan, no u 2. licu
mnoine nastavak -ste preuzet je iz sigmatskog aorista;
1. rek
2. ree
3. ree

1. rekom
2. rekoste
3. rek

Sigmatski aorist-tvorio se dodavanjem sufiksa *-s- ispred aorisnih nastavaka

1. brah
2. (bra)
3. (bra)

1. brahom
2. braste
3. bra

o u 2. i 3. licu jednine nisu posvjedoeni oblici sigmatskog aorista, ve svi glagoli imaju
oblike tematskog aorista, stoga veina glagola u stsl. tvori sigmatski aorist preoblikovan
pod utjecajem tematskih nastavaka:

hrvatski aorist je ostao jednak stsl., jedino u 1. l. pl. od sthrv. (uhomo, pletohomo) pod
utjecajem 2. l. pl. (uste, pletoste) imamo dananji oblik (usmo, pletosmo);

u kajkavskom aorist je nestao, kao i veini akavskih govora;

Imperfekt

u slavenskome je imperfekt nastao kao osobito nesvreno glagolsko vrijeme (za

radnju koja se odvijala u prolosti);

tvorio se dodavanjem sloenoga sufiksa *--x- ili *--x- na glagolski korijen;

sufiks *--x- stoji kod veega broja glagola, dok je --x- proireno uglavnom
kod glagola kojima infinitiv zavrava na *-tej, a aorist u 3. 1. jd. na *- (npr.
*birtej, *bira, stsl. brati, aor. 3. l. jd. bra, impf. 3. 1. jd. bra-ae) te kod
glagola koji su tvorili prezent sufiksima *-- (ili *-ej-) i *-je- (npr. stsl. xvaliti,
impf. 3. 1. jd. xvaljaae, uti, impf. ujaae);

1. pletah
2. pletae
3. pletae

1. pletahom
2. pletaete
3. pletah

1. znaah
2. znaae
3. znaah

1. znaahom
2. znaaete
3. znaah

u hrvatskome je u cijeloj paradigmi dolo do stezanja samoglasnika (-aa- > --,

-a- > --).

stariji su oblici tipa nesh() (> nesijeh), pech() (> pecijeh), zabiljeeni u
razdoblju od 15. do 18. st., promijenjeni u suvremeno nesijah, pecijah
analogijom spram glagola kod kojih je ispred nastavka samoglasnik a u cijeloj
paradigmi (npr. znah); potom se sufiks -ij- proirio i na neke glagole koji su
izvorno imali --, a ne --;

u 2. l. mn. izvorni su imperfektski nastavci zamijenjeni aorisnima -smo, -ste (od

14. st.);

akavski govori koji jo imaju imperfekt uvaju starije nastavke u 1. i 2 . l. mn.,

npr. hojahomo, hojahote (od glagola hodit, hoditi), a isti se nastavci
pojavljuju i u starih dubrovakih pisaca;

u
junoslavenskim je jezicima ouvan (osim u slovenskome), ali se u
standardnom hrvatskome razmjerno rijetko upotrebljava i stilski je obiljeen;

u mnogim je tokavskim dijalektima (npr. u istonobosanskome dijalektu)

imperfekt jo posve iv, a uva se donekle i u ponekim akavskim govorima (npr.
na Krku);

kao i aorist, i imperfekt se pojavljuje u najstarijim sauvanim kajkavskim

tekstovima (kod A. Vramca).

Participi
U starijem jeziku postojali su sljedei participi:
1. sadanj radni
2. sadanji trpni
3. proli radni 1.
4. proli radni 2.
5. proli trpni
1. Sadanji radni particip (aktivni particip prezenta) tvorio s trima skupinama nastavaka,
ovisno o zavretku osnove, npr.:
o *ber-y (m. i sr. r.), *ber-i (-r.) - atematski glagoli i oni s tematskim
otvornikom -e- i nepalatalnim zatvornikom ispred njega: ber-eo *melj- (m. i sr.r.), *melj-i (.r) - glagoli tematskim otvornikom -e- i palatalnim
zatvornikom ispred njega: melj-eo *nos- (m.i sr. r.), *nos-i (.r.) glagoli s tematskim otvornikom -i-: nos-i

u dananjem hrvatskom jeziku korisisti se okamenjeni oblik enskog roda, i to kao

prilog: berui, meljui, nosei...

ovaj se oblik ne moe sklanjati, a nazivamo ga glagolskim prilogom sadanjim;

neki od ovih participa zadrali su sklonidbu te se i danas koriste kao pridjevi, npr. letei,
letea, letee, leteege, leteih...

od oblika mukoga roda ouvan je samo izraz glede, koji se danas rabi
kao prijedlog, a izvorno je bio nominativ jednine mukog i srednjeg roda
participa prezenta aktivnog glagola koji je znaio 'gledati': *glede (izvorno
'gledajui'; danas 'u pogledu /neega/').

2. Sadanji trpni particip (pasivni particip prezenta) takoer se tvorio trima

skupinama
nastavaka, ovisno o zavretku osnove (kao i kod radnoga), npr.:
o *ber-om (m.), *ber-oma (.), *ber-omo (sr.);
o *melj-em (m.), *melj-ema (.), *melj-emo (sr.);
o *nos-im (m.), *nos-ima (.), *nos-imo (sr.);

znaenje toga participa bilo je 'onaj koji sada trpi neku radnju', dakle
berom je 'takav da ga netko bere', beromo ito znai 'ito koje upravo
netko bere'

danas u hrvatskom taj oblik vie ne postoji, meutim ouvano je nekoliko

pridjeva koji su podrijetlom sadanji trpni participi, npr.:
o lakom (od *lakom) izvorno oblik glagola *lakati ('gladovati', usp.
akavski laan,
'gladan'), dakle 'netko tko je gladan', metaforiki 'pohlepan'
o pitom (od *pitom) izvorno oblik glagola *pitati ('hraniti'), dakle
'takav da ga netko
hrani'; jer pitome ivotinje hranimo, a divlje se snalaze same.

3. Proli radni particip 1. (ili aktivni particip preterita 1.) tvorio se tako da se
na osnovu dodavao nastavak - za muki i srednji rod, a -i za enski rod.
Ako je osnova glagola zavravala otvornikom, pred nastavak se umetalo
epentetsko v, npr.
o pad- (m. i sr.), pad-i (.) 'koji je pao'
o kupi-v- (m. i sr.), kupi-v-i (.) 'koji je kupio'

danas se u hrvatskom kod svih glagola umee v, pod utjecajem glagol s

osnovom na
otvornik: pavi, rekavi (umj. padi, reki), prema
kupivi, prodavi

kao i kod prezentskoga radnog participa, i tu se upotrebljava samo stari

oblik enskoga roda, i to kao prilog, a naziva se glagolskim prilogom
prolim.

od starih oblika mukoga roda danas postoje izrazi uzgred i mimogred,

koji se koriste kao prilozi, te izuzev, koji se rabi kao prijedlog.

prva su sva izraza izvorno bili participi dvaju glagola s korijenom gred('ii', usp. akavski gren, gre): dakle, uzgred je znailo 'proavi uz
neto', a mimogred 'proavi mimo neega'. Trei, je bio particip glagola
izuzeti te je imao slian smisao kao dananji oblik izuzevi.

kao pridjev se jo koristi samo stari proli aktivni prvi particip glagola biti:
bivi (od byvi), dakle 'onaj koji je bio'. Taj se oblik i danas sklanja:
biva, bivega, bivima itd.

4. Proli radni particip 2. (aktivni particip preterita 2.) tvorio se nastavcima

-l, -la, -lo. Taj oblik postoji i danas te se naziva glagolskim pridjevom
radnim.

jo se od prvih pisanih spomenika (i staroslavenskih) upotrebljavao pri tvorbi

sloenih glagolskih oblika kao to su:
o perfekt (kupili jeste),
o pluskvamperfekt (baete kupili),
o futur 2. (bdete kupili) i
o kondicional (kupili byste) tako je i danas (kupili ste, bijaste
kupili, budete kupili, kupili biste).

Mnogo se rjee taj oblik upotrebljava kao pridjev, u svim oblicima

sklonidbe, npr. nestale stvari, poludjela ptica, pobjenjeli Max; u
genitivu ti izrazi glase: nestalih stvari, poludjele ptice, pobjenjelog
Maxa

5. Proli trpni particip (pasivni particip preterita) tvorio se pomou nekoliko

skupina
nastavaka:
o opra-n, opra-na, opra-no od glagola s osnovom na otvornike a i
o pe-en, pe-ena, pe-eno od glagola s osnovom na zatvornik
(pek-); ako postoje
uvjeti, izaziva prvu palatalizaciju;
o mol-jen, mol-jena, mol-jeno od glagola s osnovom na ostale
otvornike (moli-ti);
izaziva jotaciju;
o po-t, po-ta, po-to od manje skupine prilino raznolikih
glagola;

taj oblik postoji i danas, a naziva se glagolskim pridjevom trpnim. Tvori se

istim nastavcima, a i njegova je upotreba jo veoma slina nekadanjoj
upotrebi particip.

moe se sklanjati (kupljeni, kupljenoga, kupljenomu, kupljena,

kupljene, kupljenoj), a mnogi se mogu i stupnjevati (raskliman
najrasklimaniji). Drugim rijeima, i danas se veoma esto upotrebljava kao
'obian' pridjev.

Perfekt i pluskvam perfekt

ie. perfekt nije se ouvao u slavenskome;

u slavenskim je jezicima umjesto ie. perfekta nastao novi, analitiki
perfekt tvoren od participa na *-la- (npr. stsl. nesl od nesti nositi) i
prezenta glagola biti;

u hrvatskom je opeslavenski perfekt ouvan (itao sam, itao si, itao

je), a s postupnim nestankom aorista i imperfekta u govornom jeziku on
sve vie postaje opim prolim vremenom (kao u ruskom);

u suvremenom je standardnom jeziku pomoni glagol biti u pravilu

enklitian, no u upitnim reenicama upotrebljava se naglaeni oblik: Jeste
li doli?

pluskvamperfekt u ie. prajeziku nije postojao; oblici pluskvamperfekta u

starim ie. jezicima (grki, latinski, sanskrt) neovisne su inovacije;

u slavenskim je jezicima jo u opeslavenskom razdoblju nastala analitika konstrukcija

pluskvamperfekta tvorena od perfekta ili imperfekta glagola biti i participa tvorenog
sufiksom *-la-; usp. hrv. bio sam doao / bijah doao, bio si doao i bijae doao itd. U
hrvatskom je ta tvorba posvjedoena od najranijih vremena.

Imperativ

i ie. prajeziku imperativ je nedvojbeno postojao samo u 2. 1. jd. Taj je oblik za imperativ bio
identian glagolskoj osnovi;

u slavenskome je ta tvorba imperativa zamijenjena optativom, no neki oblici ie. imperativa

preivjeli su kao sintaktike estice ili veznici; usp. sts1. i hrv. veznik da < ie. *deh daj!
1. 2. vedi
3. -

1. vedm
2. vedte
3. -

Optativ

optativ je u ie. prajeziku izraavao elju subjekta reenice da radnja izraena glagolom bude
izvrena;

u slavenskim je jezicima optativ zamijenio imperativ te se u gramatici slavenskih jezika i

naziva imperativom; tvori se prasl. sufiksom *-i- < ie. *-oy-, od tematskog samoglasnika *o i
*-i(h1)1. 2. beri
3. beri

1. berm
2. berte
3. -

oblik 1. l. jd. posvjedoen je u stsl. samo kod dvaju glagola, koji slue kao supletivni
imperativi glagola byti. prasl. *bm > stsl. bim dolazi uglavnom kao pomoni glagol pri
tvorbi kondicionala, dok je prasl. *bandaj-mi > stsl. bdm zadrano u funkciji optativa u
znaenju o da bih bio. Taj je oblik, zajedno s jo nekima (npr. hotijem) ouvan u
hrvatskome sve do 16. st.;

u hrvatskome je u 1. i 2. l. mnoine zamijenjeno samoglasnikom -i- analogijom

prema 2. 1. jd.; stoga imamo oblike berimo, berite prema 2. 1. jd. beri;

oblici za 3. l. jd. nestaju tijekom 14. i 15. st., osim u nekim fiksnim izrazima, npr. pomozi
Bog, daj Bog. Zamjenjuje ih analitika konstrukcija nek(a) + 3. 1. jd. indikativa prezenta
(npr. neka bere, neka ljubi);

oblik neka zamijenio je od 15. st. stariji nehaj (usp. slov. naj, kajk. naj, polj. niech), to je
negirani imperativ 3. l. jd. opeslav. glagola xajati (usp. arhaino hrv. hajati mariti,
nastojati oko ega);

standardni jezik, kao i veina dijalekata, ima i poseban, analitiki tvoren prohibitivni
imperativ tvoren s negacijom nemoj < ne mozi (od imperativa glagola moi) i infinitiva (npr.
nemoj pjevati);

Ostali glagolski naini

Konjunktiv

u ie. prajeziku posvjedoen je, osim imperativa i optativa, jo jedan

glagolski nain, koji se uobiajilo nazivati konjunktivom;

slavenski su jezici razvili analitiku tvorbu kondicionala od optativa glagola biti i participa
na prasl. *-la- (stsl. -l), od kojega se tvori i opeslav. perfekt;

optativ glagola biti glasio je bim, bi, bi, bimo, bite, bi, no u veini se jezika pomijeao s
aoristom istoga glagola (1. jd. byx, 3. mn. by).

oblik bim > bim ouvan je jo u akavskome;

Futur

u slavenskome isprva nije postojao futur. Budue se vrijeme izraavalo

prezentom svrenoga glagola, kao u staroslavenskome; usp. sts1. pi
piem napi napiem, napisat u;

ako je trebalo izraziti buduu trajnu radnju, mogao se upotrijebiti i nesvreni prezent (tj. pi
je moglo znaiti i pisat u), no ve u staroslavenskim kanonskim tekstovima nalazimo
nekoliko novih konstrukcija za izraavanje futura nesvrenih glagola, npr. xot psati (dosl.
hou pisati), imam psati (imam pisati);

pojedini su slavenski jezici potom razvili analitike tvorbe futura prema dvama razliitim
obrascima:

l. futur tvoren pomonim glagolom biti, prasl. prez. *bandn (stsl. bd, hrv.budm);

takva tvorba futura postoji u veini slavenskih jezika, esto ograniena na nesvrene glagole,
kao u ruskome: budu itat' itat u, ali proitaju proitat u;

takav futur ima i kajkavski (bam ital), a u tokavskom je on ogranien samo na neke
sintaktike konstrukcije (tzv. futur drugi, koji dolazi veinom u zavisnim reenicama, npr.
budem itao);

u zapadnojunoslavenskom (hrv. i slov.) futuru tvorenom pomou glagola biti stoji uz

pomoni glagol particip perfekta tvoren sufiksom *-la- (tzv. glagolski pridjev aktivni), za
razliku od ruskoga i poljskoga, koji imaju infinitiv;

2. futur tvoren pomonim glagolom htjeti, prasl. prez. *xatjn (stsl. hot, hrv. hou,
enklitiki u);

ova tvorba futura postoji u istonom junoslavenskome (bugarskomakedonski) i u tokavskome, gdje je zabiljeena od 13. st.;

obino se futur tvoren na ovakav nain smatra obiljejem balkanskoga jezinog saveza jer
slini naini tvorbe budueg vremena s pomonim glagolom htjeti postoje ili su postojali u
novogrkom i u albanskome;

u hrvatskome, za razliku od balkanskih jezika, u ovoj futurskoj tvorbi uz glagol htjeti stoji
infinitiv umjesto zavisne line glagolske konstrukcije, npr. ii u, ii e, a ne iu, ie i sl.;