Anto Gavri: NARAV I ZNAENJE METAFIZIKE KOD PRVIH TOMISTA (Novo: 7.

2006)

NARAV I ZNAENJE METAFIZIKE KOD PRVIH TOMISTA:

PRIMJER REMIGIJA IZ FIRENZE
Anto Gavri O.P. Fribourg
Savreno ostvarenje ovjeka i najvea srea u starogrkoj filozofiji nalazi se u idealu
filozofskog ivota. Aristotelska uzreica s poetka njegove Metafizike, da svi ljudi po
naravi tee za znanjem, snano je obiljeila traenje ideala filozofske sree. A ulazak
Aristotelovih djela na Zapad stavlja jo vie naglasak na to traenje u drugoj polovici
XIII. stoljea, to pokazuju pojmovi sree i filozofije kojima su se pozabavili brojni
autori toga razdoblja.
Filozofija, ljubav prema mudrosti, ima to isto znaenje u djelima Remigija iz Firence u
kojima izraava svoju ljubav, e, enju i ar za znanjem. U traktatu De modis rerum,
napisanom najvjerojatnije pri samom kraju XIII. st., znanost je oznaena kao svojevrsno
savrenstvo naravi: "Virtutem enim et gloriam et artem et scientiam dicimus esse
quamdam perfectionem nature. Vnde ubi natura deficit ars et scientia supplet". tovie,
u prologu svoga komentara na Nikomahovu Etiku, bez ikakvog straha od osuda,
firentinski dominikanac pie da su "najvee i najbolje naslade one koje se odnose na
filozofiju.. Budui da je ovjek po svom umu ovjek i po njemu ima ljudsku narav,
slijedi daje spoznaja istine najvei uitak, a to je naroito u filozofiji."[3]
elja za znanjem slijedi kod Remigija elju za sreivanjem i svrstavanjem. Ta se elja
primjeuje u traktatu De modis rerum u kojem Remigije tumai sve najopenitije
pojmove pod vidom njihova naina postojanja i meusobnog odnosa. To djelo s kraja
XIV. stoljea je ujedno u povijesti filozofije prvi sustavni traktat o transcendentalima.
Uglavnom se smatralo da je De transcendentibus praeuius metaphysices talijanskog
dominikanca i profesora u Bolonji Chrysostoma Iavellija, napisan u prvoj polovici XVI.
stoljea, prvi sustavni traktat o transcendentalnim svojstvima bia.
Da bismo vidjeli narav, mjesto i znaenje metafizike kao i njezin odnos prema drugim
disciplinama, nuno je imati opi pregled znanosti kako ga Remigije prikazuje u svojim
djelima. To e nas dovesti do Remigijeva nauavanja o naravi metafizike.
[1]

[2]

1. Podjela znanosti
Trinaesto stoljee je izmeu ostalog bilo obiljeeno "umnoavanjem podjela znanosti", [4]
uvretenim u uvode u filozofiju ili kratko izloenim u prolozima raznih komentara. Iz tog
razdoblja potjeu traktati u cijelosti posveeni podjeli znanosti, na primjer De ortu
scientiarum engelskog dominikanca Roberta Kilwardbyja (o. 1250.) [5], Diuisio
scientiarum Arnoula iz Provence (o. 1250.)[6] i Diuisio scientie Ivana iz Dacije (o. 1280.)
[7]
. Istom rodu pripada i traktat Divisio scientie Remigija iz Firence, napisan prije 1295.[8]
Ovaj traktat ima sve znaajke uvoda u filozofiju namijenjenog studentima najednom od
uilita (studia) Rimske dominikanske provincije. Remigije predlae jasnu i ureenu
podjelu, to potvruju podrazdiobe, odreivanje predmeta svake discipline i drugih

elemenata nunih za svladavanje pojedine discipline. Ne ulazi u suptilne rasprave, iako

pridaje posebnu pozornost prikladnoj terminologiji, donosei ponekad termin koji
najbolje odgovara.
Sva objedinjena znanja tvore jedinstvenu znanost u kojoj Remigije jasno razluuje
teologiju od scientia humana. Kao i kod Roberta Kilwardbyja, boanska znanost je
odijeljena od svih drugih znanosti. Zatim slijedi njezina podrazdioba na znanost koja je u
Bogu (ona je istovjetna samom Bogu) i znanost koja proizlazi izravno od Boga. Svaka
znanost, u pravom smislu rijei, ima svojevrsnu sigurnost. Znanost koja neposredno
proizlazi od Boga postoji na dva naina, jer na dva naina dolazi do sigurnosti. Slijedei
sv. Tomu Akvinskog,[9] Remigije je dijeli na znanost per modum inclinationis (u tom
smislu ona je jedan od sedam darova Duha Svetoga) i na znanost per modum cognitionis,
koja se jo zove Sacra scriptura ili teologija, koja ima takvu sigurnost da se uzdie iznad
svih drugih znanosti. Njezini principi su lanci vjere od kojih se dolazi do spoznaje
teolokih zakljuaka.
Scientia humana se dijeli na magiju i filozofiju. Filozofija, koju ovjek nalazi samim
razumskim istraivanjem, dijeli se na dvije discipline: sermonicinalis i realis. Realna
filozofija ima dvije grane, teorijsku i praktinu (mechanica).
Teorijska znanost se dijeli na tri discipline: metafiziku, prirodnu filozofiju i matematiku.
Matematika sadri etiri umijea koje obuhvaa etveropue (quadrivium): geometriju,
astronomiju, aritmetiku i glazbu. Znanost o jeziku (scientia sermonicinalis) se sastoji od
gramatike, dijalektike i retorike. Logika se tu ne nalazi, jer, kao to emo vidjeti kasnije,
logika je samo svojevrsno orue (instrumentum).
Praktina filozofija se dijeli na dva dijela: activa (moral ili etika) ifactiva (mehanika).
Prva sadri tri dijela: moral ili etika (monastica), ekonomija[10] i politika. Mehanika
praktina znanost obuhvaa sedam mehanikih umijea koja se odnose na dobro tijela:
trgovanje, naoruavanje, proizvodnja tkanina, arhitektura, medicina, agrikultura i lov.
Budui da kazalite ne nalazi svoje mjesto,[11] da bi upotpunio tradicionalni broj od sedam
umijea, prema Remigiju armifactura je podijeljena u architectonica ifabrilis.
Ovaj nam pregled podjele znanosti pokazuje Remigijevo ostvareno djelo i njegovu ljubav
prema znanju, kao da je prihvatio kao svoje rijei Huga iz Saint-Victora, kojim se je
takoer nadahnjivao: "Ui sve, kasnije e vidjeti da nita nije suvino. Skuena znanost
nije ugodna."[12] Oito je da se je Remigije nadahnjivao brojnim izvorima pri stvaranju
svoga traktata o diobi znanosti, posebice Hugom iz Saint-Victora i Robertom
Kilvardbyjem od kojega je preuzeo poetne diobe, ali i drugim autorima.

2. to je metafizika?
Pitanje o predmetu (subiectum) metafizike postaje neizbjeno za sve komentatore
Aristotelove Metafizike. tovie, to pitanje postaje "klasino", jer se nalazi u izradi diobe
znanosti kao i u raznim metafizikim pitanjima, ak i kod odreivanja predmeta
istraivanja teologije.
2.1. Predmet (subiectum) znanosti

U traktatu De subiecto theologie, raspravljajui opseno o modalitetitima prihvaanja

pojma "predmet" (subiectum), Remigije biljei da se predmet u nekoj znanosti dijeli na
"passio que probatur de subiecto et medium per quod probatur". [13] Ponekad dodaje da se
predmet neke znanosti moe zvati i materia scientie, pozivajui se na auktoritete
Aristotela, Boetija i Tome Akvinskoga.[14]
Remigio podrazumijeva pod predmetom (illud de quo) ono to odreuje podruje
pojedine znanosti. U traktatu De modis rerum, slijedei sv. Tomu, pie da znanost trai
stvarnost i o njoj posjeduje spoznaju: "Illud autem principaliter queritur in scientia de quo
scientia dicitur esse",[15] ili na drugom mjestu: "Illud autem est subiectum scientie de quo
est sermo in scientia".[16] Remigije nabraja est uvjeta za odreivanje predmeta
(subiectum)[17]:
1. da je najprije openito poznat;
2. da se u znanosti prvotno tei spoznaji predmeta in speciali;
4. da se u znanosti sve raspravlja pod njegovim vidom;
5. da se znanost po njemu razlikuje od svih drugih znanosti;
6. da u njemu budu sadrane sve stvari koje se odreuju u toj znanosti;
7. da iz njegova jedinstva proizlazi jedinstvo znanosti.
Zatim izlae etiri modaliteta prema kojima se predmet moe uzimati u znanosti:
a) predicabiliter
b) resolubiter
c) materialiter
d) formaliter
Samo etvrti nain izrie predmet u pravom smislu rijei. Prema prva tri naina predmet
se izrie samo po odnosu prema predmetu prema etvrtom nainu, bilo svoenjem kao na
glavni nain ili stoga to se dogaa da ono to je predmet u skladu s tri prva naina bude
takoer predmet i formalno. "Sicut ens in communi est subiectum in methaphisica et
predicabiliter et resolubiliter et materialiter et formaliter."[18]

2.2. Metafizika - njezini nazivi

Remigije nije napisao zasebni traktat posveen iskljuivo metafizici i predmetu njezina
prouavanja. Da bismo vidjeli na koji nain Remigije odreuje podruje metafizike i
definira predmet njezina straivanja, nuno imati u vidu njegova razliita djela. Najbitnije
je zapisano posebice u Divisio scientie, ije se niti nalaze u djelima De subiecto
theologie, Extractio ordinataper alphabetum i u Contrafalsos Ecclesie professores.
Kao misao vodilju uzimamo esto poglavlje traktata Divisio scientie, u kojem se nalazi
najcjelovitiji pregled odreivanja naravi i predmeta metafizike:[19]
Speculativa autem, secundum Philosophum in VI Methaphisice, dividitur in naturalem,
mathematicam et divinam. Vel reducendo ad bimembrem dividitur sic. Quia aut est de
rebus omnino immobilibus et immaterialibus, et secundum esse et secundum
considerationem, sive sint talia in toto, ut Deus et intellectus, sive sint talia in se licet
non in toto, ut ens et substantia et huiusmodi. Et hec vocatur methaphisica vel divina sive
theologia, non quia sit immediate inventa a Deo sicut theologia que dicitur sacra

scriptura, sed dicitur divina quia est de Deo et rebus divinis non tamquam de subiecto,
sicut sacra scriptura est de Deo ut de subiecto; sed Ma theologia est de Deo sicut de
principaliori parte eius et causa sui subiecti, quod quidem eius subiectum est ens
creatum in quantum ens. Unde licet ex aliqua ratione vocetur divina, tamen simpliciter
loquendo inter humanas scientias computari debet, quia ab homine inventa est et per
rationes humanas procedit. Vocatur alio nomine methaphisica a "metha" quod est trans
et "phisis" quod est natura, quia agit de transcendentibus naturalem considerationem.
Dicitur et tertio nomine prima philosophia quia est de primis causis rerum et transcendit
dignitate totam aliam philosophiam, licet ultima sit in ordine adiscendi.
***
Za Remigija je vrlo bitno razlikovanje naziva znanosti, posebice kada se radi o pojmu
"teologia". Raspravljajui o predmetu znanosti, koji je "illud de quo est sermo in
scientia", Remigije stavlja u tom vidu vjerojatan prigovor koji bi magao proturjeiti
datom tumaenju, budui da "imena nisu uvijek sukladna stvarima. Ni znanosti se ne
imenuju prema svojim predmetima, jer filozofi metafiziku nazivaju i teologijom, a ipak
predmet njezina istraivanja nije Bog nego bie kao bie". [20] U svom odgovoru istie
kako je nuno da se znanost imenuje u pravom smislu rijei, jer samo e tada biti u
potpunoj skladnosti sa zbiljom koju prouava.
Upravo stoga Remigije, poevi od prvoga svoga djela, razlikuje teologiju filozofa i
teologiju u pravom smislu rijei, kao u gore navedenom odlomku. Naime,
srednjovjekovni autori na Zapadu dosta kasno prihvaaju naziv teologia za oznaavanje
"objavljene teologije"; radije se slue pojmovima kao sacra pagina, sacra scriptura,
sacra doctrina, koje jo sv. Toma Akvinski vrlo esto koristi. [21] Znanost koja se zove
teologija moe se, dakle, shvatiti na dva naina, i odnositi se tako na Sv. pismo ili na
filozofsku teologiju.[22] U prvom znaenju teologija raspravlja o Bogu kao o svom
vlastitom predmetu, dok u drugom znaenju teologija raspravlja o Bogu kao o prvom
uzroku onoga to je njezin predmet prouavanja.
Vrlo je jednostavno uoiti glavne izvore kojima se slui firentinski dominikanac,
posebice predgovorom komentara sv. Tome na Aristotelovu Metafiziku. Uz to svakako
treba spomenuti i tekst iz Akvineva komentara na Boetijev De Trinitate: "A neki
spekulativni predmeti ne zavise bivstveno (secundum esse) od tvari, jer mogu postojati
bez nje, bilo zato to nikad ne postoje u tvari, kao Bog i aneo, bilo zato to kod nekih
postoje u tvari, a kod nekih ne postoje; takvi su na primjer supstancija, kakvoa, bie,
mogunost, zbiljnost, jedno i mnotvo, i tome slino: svim ovim [predmetima] bavi se
bogoslovlje, to jest boanska znanost, jer Bog je u noj glavni predmet spoznaje. Ona se
drugim imenom naziva metafizika, to jest preko-fizika (trans phisica), jer je prouavamo
poslije fizike, mi koji iz osjetilnih predmeta moramo dospjeti do neosjetilnih. Zove se
takoer prva filozofija, jer sve druge znanosti od nje primajui svoja naela slijede poslije
nje."[23]
Od triju naziva koje Akvinac predlae za odreivanje prve znanosti u prologu svoga
komentara na Aristotelovu Metafiziku, Remigio najradije zadrava naziv 'metafizika', jer
to ime oznaava znanost o biu i njegovim svojstvima, dok se pod prvom filozofijom
podrazumijeva prouavanje prvih uzroka. Odreujui predmet metafizike u Exractio
ordinata per alphabetum Remigije pie: "Samo je jedna znanost apsolutno boanska, to
jest teologija; sve su druge znanost jednostavno ljudske. Stoga je metafizika samo ljudska

znanost. Ali svaka se ljudska znanost odnosi na stvorenje. Dakle, openito bie, koje
prouava metafizika, je stvoreno bie."[24]
Samo se teologija moe zvati tim imenom u pravom smislu rijei, jer znanost koja
raspravlja o biu naziva se prvom filozofijom i metafizikom. Slijedi, dakle, da se ona ne
moe zvati teologijom u pravom smislu izraza.[25]

2.3. Predmet metafizike

To nas dovodi do srne toke, to jest do stava koji Remigije zauzima u pogledu
odreivanja predmeta metafizike. Treba ponajprije vidjeti poblie kako on tono odreuje
glavni i odovarajui predmet ove teorijske znanosti. Je li to bie? Ili je to Bog? Remigije
je upoznao vie teza o predmetu metafizike, [26] ali se najvie nadahnjuje komentarom sv.
Tome na Aristotelovu Metafiziku koji najvjerojatnije potjee iz akademske godine
1270./1271. u Parizu. Remigije definira narav i predmet metafizike upravo na temelju
slavnog Prologa iz komentara na Aristotelovu Metafiziku u kojem je Akvinac definirao
narav metafizike i od nje uinio znanost o biu.[27] Nedvojbeno se ovdje oituje Akvinev
veliki utjecaj na firentinskog dominikanca.
Za sv. Tomu, kao i za Remigija, kako smo vidjeli, metafizika, philosophia prima i
boanska znanost je jedna i ista, a svojom se racionalnom metodom razlikuje od svih
drugih znanosti. tovie, sv. Toma, preuzimajui Aristotelov izraz, izjavljuje na vie
mjesta da je formalni predmet metafizike bie kao bie ili openito bie (ens commune),
naznaujui time da ona prouava sve to postoji pod vidom bia.[28]
Prihvaajui trostruku podjelu teorijske znanosti, Remigije opisuje metafiziku na isti
nain kako bi je razlikovao od drugih dviju spekulativnih znanosti, to jest od fizike (koja
prouava bie kao predmet promjena i gibanja - ens mobile) i matematike koja se odnosi
na kolikou. Sve teorijske znanosti prouavaju istinu bia, ali metafizika prouava istinu
najvie (maxime) iz razloga to se i sama odnosi na prvotne uzroke. Ona se s pravom
naziva i znanost O istini.[29]
Na koji nain ljudski um dosee formalni predmet svake teorijske zanosti? Kako um
dolazi do promatranja bia (ens) "inquantum ens", to predstavlja formalni predmet
metafizike? Jo preciznije, na koji nain dokazuje postojanje nematerijalnih i
nepokretljivih bia, to predstavlja preduvjet svakom prouavanju njezina predmeta?
U spoznajnom postupku ljudski um se slui apstrakcijom. Postoje tri stupnja apstrakcije,
pie Remigije u svom djelu Extractio ordinataper alphabetum: izdvajanje od
partikularnosti i pojedinosti promatrajui samo ono to je openito, izdvajanje od svega
to bia posebno odreuje i razdvaja uzimajui samo ono to je svima zajedniko, i kao
tree izdvajanje od tvari. U svim sluajevima na um spoznaje uvijek izdvaja od tvari, a
ona je dvostruka, umska
1 osjetilna; obje se uzimaju na dva naina kao oznaena (signata) i neoznaena (non
signata)
tvar. Postoje tri naina izdvajanja od tvari:
1. od svake tvari;
2. od tvari kao nositeljice osjetilnih svojstava (iste kolikoe), ali ne izdvajanje od tvari
koju moemo misliti;

3. od injenice da je to tvar neega definiranog (signata), ali zadravajui osjetilne

vidove.
U metafizici, um izdvaja od tvari u potpunosti, dok u matematici samo od osjetilne tvari
(kvantitativne) ili materijalnih bia koji je odreuju kao u prirodnim znanostima.[30]
Vidljivo je da i ovdje Remigije slijedi Akvinevo uenje o apstrakciji, izloeno u Sumi
teologije ili u De veritate.[31] Da bismo shvatili Remigijevu nakanu potrebno je imati na
umu te tekstove sv. Tome koje na autor vjerno slijedi, kao i tekst komentara na Boetijevo
djelo De Trinitate gdje Toma istie da ljudski um odvajanjem (separatio) dosee formalni
predmet metafizike, to jest bie kao bie (ens inquantum ens): "U djelatnosti uma postoji
trostruko razluivanje (distinctio): jedno se dogaa po djelatnosti uma koji spaja i
razluuje [pojmove] i u pravom se smislu rijei zove odvajanje. Ono pripada boanskoj
znanosti, odnosno metafizici."[32] Slijedi, dakle, da ljudski um dosie formalni predmet
metafizike nijenim putem. Remigije takoer istie taj nijeni sud, koji se sastoji u
razluivanju jedne stvari od druge, u nijekanju da jedna stvar bude u drugoj. [33] Za Tomu,
ljudski um djelatnou kojom spaja i razluuje jedno od drugoga shvaa da jedno nije
drugo.
Doista, ne moemo na potvrdan nain odrediti to je to bitak bia, ens inquantum ens.
Sve to pririemo stvarima na potvrdan nain oznaavaju bia u odnosu prema nama a ne
takva kakva su u svojoj biti, inquantum ens. Ipak da bi mogao motriti ens inquantum ens,
um mora prethodno znati da postoje nematerijalna i nepokretljiva bia. Naime, zbog
postojanja tih bia metafizika je uzvienija od prirodnih znanosti. U svom traktatu
Divisio scientie Remigije pie da metafizika raspravlja o nepokretljivim i nematerijalnim
biima bivstveno (secundum esse) i prema umnom promatranju (secundum
considerationem),[34] saimajui prolog Akvineva komentara na Aristotelovu Metafiziku.
Postojanje tih bia za Remigija je oito i on ih spominje na vie mjesta u De modis rerum
i u drugim svojim djelima.
Postoje bia koja su u potpunosti nematerijalna, koja mogu postojati bez ikakve tvari, kao
Bog i umska samostalna bia. Ova potonja Remigije naziva "intellectus", to pojanjava u
Extractio gdje pie da "intellectus enim multipliciter accipitur: aliquando pro persona
intelligente vel personae angelicae vocantur Intelligentiae vel Intellectus." [35] Samo je
Bog "essentialiter immaterialis et incorporeus", dok je aneo naprosto (simpliciter)
nematerijalan, ali je ipak u usporedbi s Bogom "materijalan, tako da se zove tjelesnim." [36]
S druge strane ima ih, nastavlja Remigije, koji su "talia in se, licet non in toto", a to su po
djelatnosti uma. To su nematerijalna i nepokretljiva bia secundum considerationem.
Da bi um mogao neto pojmiti zbiljski (actu), potrebne su tri stvari. Ponajprije, umna
slika koja je formalni princip po kojem um spoznaje, djelatnost uma i pojam koji um
oblikuje u sebi.[37] Um poima stvar samo kad je sam pojam u umu.
Svako se bie moe spoznati (cognoscibile) i sve to se moe spoznati je na neki nain
bie. Na um spoznaje po slinosti, i dakle poima izravno ono ija se slinost nalazi u
njemu. Bie je ono prvo to na um spoznaje. No Remigije pojanjava: "Licet prius cadat
in apprehensione intellectus ens, tamen non quodlibet ens est obiectum intellectus nostri,
sed ens universale."[38] Izdvajajui, dakle, umnu sliku od materije na um prvotno i
izravno spoznaje openito dok pojedinano spozanje promiljanjem.[39]
Prvi uvjet predmeta je da bude spoznat openito, jer "de subiecto oportet presupponere
quia est et quid est quod dicitur per nomen." [40] Predmet metafizike moe se uzeti kao

openito bie (ens universale ili ens commune) jer se pririe svemu. tovie, prvi nain
po kojem se predmet uzima u nekoj znanosti je predicabiliter. A na taj nain, kae
Remigije, bie (ens) je predmet metafizike "secundum quod predicatur de omnibus hiis
que continentur in scientia univoce sive analogice."[41] Sve se moe promatrati u svjetlu
bia i sve se moe svesti na bie. Dakle, metafizika raspravlja o svakom biu (de omni
ente).[42]
Za oznaavanje formalnog predmeta metafizike Remigije firentinski se slui sljedeim
izazima:
- ens in quantum ens[43]
- ens creatum in quantum ens[44]
- ens commune; ens universale
- ens in communi = ens creatum[45]
Prema tome, treba rei da se metafizika bavi:
de ente in communi
- de immobilibus et secundum esse et secundum considerationem[46]
- de transcendentibus naturalem considerationem[47]
Sve to na um zahvaa mora na neki nain postojati. Stoga tvrdnja o postojanju neega
predhodi spoznaji onoga to to neto jest. Poput sv. Tome, Remigije shvaa bie u smislu
primanja bitka: "ens dicitur ab actu essendi", bie potjee od zbilje bivstvovanja.[48]
Bie je ono prvo to na um spoznaje: Ens est obiectum intellectus.[49] Naime, sve to
postoji ili zajednika narav je stvarno isti predmet stvaralakog i primalakog uma, a
razlikuje se po toki gledita. Openito bie (ens commune) je predmet stvaralakog uma
ukoliko je spoznatljivo u mogunosti (in potentia), a predmet je primalakog uma
ukoliko je zbiljski spoznato (intellectum in actu).[50]
Ono to prvo dolazi u na um kao njegov prvi predmet je openito bie (ens commune).
[51]
No, kad se govori o openitom biu promatra se samo "ono to jest" izdvajajui bie
od njegove materijalnosti. U traktatu De modis rerum, u poglavlju u kojem pokazuje
odnos izmeu stvari (res) i pojma (ratio) pojanjava kako shvaa bie u opem smislu
(ens in communi): "Openito kaem, ne po usporedbi s ovom ili onom pojedinanom
stvari odnosno ovim ili onim biem. Ako su, naime, stvar i bie po istini stvari, nisu nita
drugo doli ova stvar ili ovo bie Ali to mislim kad se stvar ili bie openito uzme u
usporedbi sa supstancijom, kakvoom i drugih osam bia ili stvari, kao to se pod
'ivotinjom' izrie samo pojam u usporedbi s ovjekom, konjem ili drugim naravima
povezanim s vrstom".[52] Pod formalnim vidom bia metafizika promatra svoje razliite
materijalne predmete. Odreujui bie kao prikladni predmet metafizike ne znai
ograniiti polje ove discipline. Pojam "commune" oznaava ono to se moe priricati
veem broju stvari, jer bie moe postojati kao zbiljnost (actus) i mogunost, supstancija
i dogodak (accidens). Malo kasnije, u istom traktatu, tumaei odnos izmeu stvari (res) i
pojma (intentio) istie da se u tom vidu "res in communi" uzima ukoliko je izdvojena od
supstancije, kolikoe i drugih kategorija.[53]
U definiranju predmeta metafizike Remigije proiruje svoju misao precizirajui da
stvoreno bie (ens creatum) dolazi prvo u na um. tovie, poistovjeuje openito bie
(ens commune) i ens creatum.[54] Naime, prema opoj diobi "svaka stvar je bilo stvoritelj
bilo stvorenje". No bie (ens) je neto zajedniko po pridijevanju (per predicationem), a
to stvoritelj ne moe biti. Nema nita to bi per predicationem bilo zajedniko Bogu i

stvorenju, nego samo po uzronosti (per causalitatem).[55] Bog je tvorac i uzrok bia
(auctor entis).[56]
3. Dostojanstvo prve filozofije
"Nobilior enim potentia nobilioribus utitur instrumentis, sicut apparet in scientiis
speculativis quantum ad media. Nobilior enim scientia est que nobilioribus et certioribus
utitur mediis vel sillogismis"[57]
Postoji svojevrsna hijerarhija znanosti; znanosti imaju jednu rectrix koja njima upravlja,
jer se ona posebice bavi onim to je najspoznatljivije, tj. onim to je najopenitije. Za sv.
Tomu i njegova uenika Remigija dei Girolamija, metafizika je nauzvienija meu
znanostima, jer se bavi najopenitijim pojmovima duha; to je znanost koja se bavi prvim
uzrocima i prvim principima. Njezin predmet su najuvienija bia i o njoj ovise sve druge
znanosti, jer prva filozofija stvara temelj na kojem poivaju sve nie znanosti. [58] Osim
toga, metafizika promatra i Boga kao prvi uzrok svega to postoji. Iz svega toga proizlazi
njezino dostojanstvo i njezina vanost. Stoga Remigije i istie da metafizika "svojim
dostojanstvom nadilazi svaku drugu filozofiju".[59]
Zasigurno teologija ima oitu nadmo nad svim znanostima, ali zbog objavljenog znaaja
njezinih principa, istie Remigije, ona je boanska znanost. Metafizika se razlikuje od
fizike: "in libro Phisicorum, ubi ponitur subiectum ens mobile... in libro Metaphisice, ubi
agitur de immobilibus et secundum esse et secundum considerationem, ut apparet per
Philosophum in VI Metaphisice". Ali zatim odmah konstatira: "Et tamen in libro
Phisicorum multa immiscentur de immobilibus, et in libro Metaphisice multa
immiscentur de mobilibus."[60] Kad metafizika prouava materijalno bie, ne znai da
prouava gibanja i promjene, nego ih prouava utoliko to su one pripadaju biu.
4. Poloaj metafizike i ordo addiscendi
"Ispravno se napreduje samo ako se napreduje nekim redoslijedom" savjetuje Hugo iz St.
Victora u svom djelu Didascalion.[61] Taj stav Remigije trajno nastoji primijeniti u svojim
spisima, to se posebice primjeuje u traktatu De modis rerum, gdje red (ordo) od poetka
usmjerava njegovo razmiljanje (per ordinem persequentes), jer se u svakoj stvari nalazi
red.[62]
Zasigurno je za studij metafizike neophodna svojevrsna priprava. U odlomku koji smo
ve navodili Remigije spominje da je metafizika znanost koju treba posljednju studirati.
U stvari, redovito se susree ordo addiscendi pri dokrinalnom predstavljanju u Srednjem
vijeku. Spominjemo samo na primjer djelo O utjesi filozofije (De consolatione
philosophiae) u kojem Boetije tvrdi da postoji prirodni red izmeu teorijskih i praktinih
znanosti. Avicenna takoer istie pedagoki znaaj.[63] I Vilim iz Conchesa upuuje na
ordo philosophie u komentaru na Boetijevo djelo O utjesi filozofije, a ini se da se je
Remigije nadahnjivao Vilimovim djelom pri pisanju svoga spisa Divisio scientie.[64]
Isto tako istie se vanost poznavanja logike prije negoli se pone studij filozofije, jer
samo logika moe pouiti metodu istraivanja koja je zajednika svim znanostima. Albert
Veliki primjeuje da oni koji su nepoueni u logici ine pogreke u svim stvarima. [65] U

komentaru na Aristotelovu Metafiziku Akvinac se pita na koji nain ovjek moe spoznati
prikladnu metodu u svom istraivanju istine, te pie: "Besmisleno je da ovjek istodobno
trai znanost i metodu koja odgovara znanosti. Stoga treba nauiti logiku prije nego druge
znanosti, jer logika pouava metodu koja je zajednika svim drugim znanostima." [66] Na
drugom mjestu Toma daje odgovarajui redoslijed koji treba slijediti u sticanju znanja:
ponajprije logika koja pouava metodu svake filozofije, zatim matematika, prirodna
filozofija, moral i konano znanost o boanskim stvarima koje nadilaze matu i
zahtijevaju snaan i pronicav um.[67]
Bitno je ovdje istaknuti mjesto i ulogu koju Remigije pridaje logici. Ponajprije, znanosti
o jeziku (scientie sermocinales) " potius dicuntur adminiculative scientie quam vere
sciencie". Pozivajui se na autoritet Averroesa istie: "logica est modus sciendi."[68] Na
isti nain je definira i u De modis rerum gdje dodaje jo da "in scientiis realibus logica
utuntur propter cognoscendas res de quibus sunt."[69] Logika je definirana kao "orue
zanosti" (instrumentum scientie, in quantum scilicet ordinatur ad alias scientias) te kao
"dio i orue filozofije" (pars et instrumentum philosophie).[70]
5. Bog i predmet metafizike
Avicenna je u svojoj Metafizici gotovo kanonski formulirao problematiku predmeta
najuzvienije znanosti za skolastiku i postskolastiku tradiciju. Avicenna, naime,
konstatira da svaka znanost ima ponajprije svoj predmet istraivanja, a zatim izrie cilj
njezina istraivanja, tj. predmet metafizike, to ga dovodi do pitanja je li Bog predmet te
znanosti.[71] Avicenna ne prihvaa tezu prema kojoj bi Bog bio vlastiti predmet metafizike
(scientia divina). Odbacujui tu tezu poziva se na aristotelsku epistemologiju prema kojoj
ne spada na odreenu znanost da dokazuje postojanje niti da dadne prvo shvaanje svoga
predmeta. Za Avicenu bie kao bie je vlastiti predmet metafizike.[72]
Kao to smo ve vidjeli, Remigije je upoznao brojne teorije koje se tiu pitanja vlastitog
predmeta metafizike, pitanje koje se postavlja od Avicenne. [73] Zasigurno, Remigije
poznaje sve potekoe koje proizlaze iz tih teorija, kao npr. da Bog i boanske stvari
tvore istinski predmet metafizike, kao kod Egidija Rimskog.[74]
Remigije se je najvjerojatnije susreo s tom problematikom predmeta metafizike ve na
filozofskom fakultetu u Parizu. Tzv. compendium "Guide de l'tudiant", nastao oko 1240.,
posveuje nekoliko odlomaka metafizici, ne zanemarujui njezin predmet: : "Subiectum
uero methaphisice potest dici primum ens, eo quod est illud a quo omnia alia exeunt in
esse et a quo conseruantur. Et potest dici subiectum eius ens communiter dictum ad
omnia uniuersalia principia rerum."[75] Prema djelu O podrijetlu znanosti (De ortu
scientiarum) engleskog dominikanca Roberta Kilwardbyja metafizika se naziva i
boanskom znanou (scientia divina) "quia de Deo tractat et divinis spiritibus qui
propinque Deo adhaerent."[76] Metafizika ima samo jedan predmet koji u svojoj cjelini
obuhvaa i Boga. Nema raznoznanosti kad se raspravlja o stvoru i Stvoritelju. Bog se
smatra dijelom predmeta metafizike.[77]
Ve je Albert Veliki nauavao da treba protumaiti znaajku metafizike kao boanske
znanosti tako da se Boga smatra uzrokom predmeta metafizike, jer on je uzrok bitka
naprosto (esse simpliciter).[78] Prema uitelju iz Klna metafizika tei da postane

ontologija bia kao bia (ens inquantum ens). I Toma Akvinski od samog poetka
prihvaa tu tezu svoga uitelja.[79]
Iako Remigije, slijedei svoga uitelja sv. Tomu, prihvaa tezu po kojoj je bie kao bie
vlastiti predmet ove znanosti, u vie navrata spominje problematiku o mogunosti da Bog
bude predmet prve filozofije. Bog je poelo i uzrok predmeta boanske znanosti. U
kojem smislu treba govoriti o Bogu kao uzroku predmeta?
Odgovor koji daje u djelu Divisio scientie ostaje isti u svim njegovim spisima gdje se to
pitanje postavlja. U ve ranije navedenom odlomku njegov je odgovor vrlo jasan: "Zove
se metafizikom ili boanskom znanou ili teologijom ne zbog toga to bi neposredno
proizlazila od Boga, kao teologija koja se naziva i Svetim pismom. Naziva se boanskom
znanou jer je znanost o Bogu i boanskim stvarima, ali Bog i boanska stvari nisu
njezin predmet, kao to je u Svetom pismu, koje prouava Boga, Bog njegov predmet.
Ova teologija se odnosi na Boga kao na svoj poglaviti dio i uzrok njezina predmeta, a to
je stvoreno bie kao bie."[80]
Bog, dakle, ne moe biti predmet metafizike, jer bi se inae sve u toj znanosti trebalo
promatrati pod tim formalnim vidom boanstva; ali ne pristupa se na takav nain.
Uostalom Bog nije podreen biu kao da bio od njega nii ili dolazio nakon njega. Bog je
naprosto prvi (simpliciter primus).[81]
U stvari, ponekad Remigije, kao ustalom i sv. Toma, Boga naziva Biem. Bog je
"summum ens".[82] Kad se Boga naziva Biem, time ga se ne svodi kao uinak na njegov
uzrok, nego dapae suprotno, svoenje polazi od uinka prema svom stvarnom uzroku
(ordo resolutionis). Bog je najvie Bie, jer je uzrok bitka, uostalom trostruki uzrok,
djelatni, svrni i oblikovni uzorni uzrok svega.[83] Taj sluaj zahtijeva primjenu
razliivanja izmeu onoga to je zajedniko po priricanju (per predicationem) i po
uzronosti (per causalitatem). "Deus non est quid commune comunitate predicationis
sicut ens, licet sit communitate causalitatis; sed est quid speciale distinctum ab omnibus
entibus sicut causa omnium."[84] Bog je najvie Bie zato toje uzrok bitka shvaenog u
svoj svojoj sveobuhvatnosti.
Po etvrtom uvjetu predmeta - formaliter - pojedina se znanost razlikuje od drugih. Stoga
Remigije istie injenicu da se ne zamjenjuje metafiziku s teologijom, jer se teologija po
svom predmetu razlikuje od svih znanosti, ak i od metafizike. [85] Za Tomu Akvinskog,
predmet teologije je Bog, bilo u sebi bilo ukoliko su sve stvari, o kojima se raspravlja u
ovoj znanosti, upuene na Boga kao svome poelu i svome cilju. [86] Uenici sv. Tome,
meu kojima se nalazi i Remigije dei Girolami, ue daje predmet teologije Bog naprosto
(Deus absolute).[87] Remigije e ak zapisati: Deus absolutissime,[88] ili kao u De modis
rerum: "In scientia theologie principaliter agit de Deo."[89] U teologiji, dakle, Bog nije
predmet samo pod jednim posebnim vidom, nego "Deus in quantum Deus et sub ratione
divinitatis."[90]
Prema Aristotelu svaka znanost koja se slui dokaznim postupkom odnosi se na predmet,
vlastitosti i poela. U svakoj, dakle, znanosti postoje neka poela koje treba najprije
odrediti; poela i uzroci su uvijek polazite u pojedinoj znanosti, je "zanost se usavrava
spoznajom prvih poela."[91] Budui da Bog nije poelo ijim bi prouavanjem zapoelo
zanstveno istraivanje, ne moe biti polazite metafizike. Naime, do spoznaje Boga
dolazimo preko materijalnih stvari, koje je Bog stvorio i koje s njim imaju neku slinost
(similitudo).[92] Iako znamo da Bog postoji, ne moemo doi do spoznaje njegove biti. [93]

Preko stvorenja koja ga oituju, metafizika se uzdie do njihova prvog poela. Za sv.
Tomu spoznaja Boga je razlog postojanja i konani cilj metafizike.[94]
Tumaei spomenuto pitanje sv. Toma i sv. Albert se pozivaju na uzronost; samo Bog je
uzrok bia uope. On je "prvi uzrok svih stvari".[95] Ne moemo ga dakle smatrati dijelom
bia uope, jer "de necessitate Deus precedit natura omnem creaturam." [96] Bog ostaje
posljednji uzrok svega to sadri predmet prve filozofije. On je izvanjski uzrok toga
predmeta. Ipak, preko uinaka dolazi se do spoznaje uzroka, od kojega oni primaju svoj
bitak. Naime, svako bie upuuje na onoga koji je Ipsum esse subsistens, kao na svoj
stvarni uzrok: "Deus cognoscit et causat omnem creaturam per ydeam que est idem quod
essentia sua."[97] Tako stvorenje upuuje na svog Stvoritelja, a preko njih ga i spoznajemo.
[98]
"Poimajui stvorenje, istodobno nuno poimam stvoritelja, ali nejasno, npr, da
postoji."[99] Stvaranje je shvaeno kao stvarni odnos, jer "svako stvorenje stvarno ovisi o
svom stvoritelju".[100] Bog je stvoritelj svih stvari,[101] uzrok bitka i istine u svim stvarima.
On je "principium omnis veritatis sicut et omnis entitatis, quia ipse est entitas et veritas
per essentiam."[102]
***
Svojom tezom da je bie kao bie pedmet metafizike Remigije se ukljuuje u raspravu o
naravi i predmetu prve filozofije to ju je zapoeo Aristotel, a nastavili Avicenna,
Averroes, Albert Veliki, Toma Akvinski, Egidije Rimski, Henrik iz Genta (+ 1293) i drugi
srednjovjekovni autori i suvremenici firentinskog dominikanca.
Metafizika prouava svoj vlastiti predmet kao i poela i uzroke svoga predmeta. Pojam
'bie' (ens) oznaava stvarnost bez prethodnog promatranja je li ta stvarnost materijalna
ili nije. Metafizika ne ostavlja po strani tvarni svijet; ona prouava tvar samo kao bie,
pod njegovim opim vidovima a ne u njegovim pojedinanim stanjima; ona moe teiti
promatranju takvog bia ukoliko ima neto od bia. Ona je na najviem stupnju
apstrakcije, jer bie, svoj predmet, promatra izdvojen od umske tvari i kolikoe.
Metafizika, iji je formalni predmet ens inquantum ens sve promatra sa stajalita bia kao
bia. Po tom ekplicitonom pozivanju na bie razlikuje se od svake druge znanosti i ima
svoje nenarueno jedinstvo.
Bie je ono to na um poima na prvom mjestu, ali redoslijed spoznaje nije isti s
redoslijedom postojanja.[103] Bog je prvi uzrok svakog stvorenog bia, a bie je na poetku
svake spoznaje. Remigije ne prihvaa da bi Bog mogao biti predmet ili ak dio predmeta
metafizike. On je uzrok predmeta prve filozofije; Bog je poelo i uzrok svega to postoji i
ne pripada predmetu te znanosti. Metafiziar ga moe prouavati neposredno, kao uzrok
ili poelo onoga to spada na bie kao bie. Slijedei sv. Tomu, [104] Remigije brani
jednistvo metafizike i boanske znanosti. Na taj nain metafizika je i za njega najprije
ontologija stvorenog bia (ens creatum), a po tome i ontoteologija. Njegovo nauavanje
je u velikoj mjeri slino nauavanju njegova uitelja Tome Avinskog. [105] Od njega je
uostalom i preuzeo dvije glavne teme svoga filozofskog sustava, tj. predmet metafizike i
vid pod kojim prva filozofija prouava Boga.
Djela firentinskog dominikanca, jednog od najpoznatijih predstavnika tomistike kole u
Italiji, pokazuju na koji se nain prenosila i na dominikanskim uilitima pouavala
Tomina filozofsko-teoloka nauka. Njegovo je djelo itekako vano i znaajno za

upoznavanje prve generacije Tominih uenika, razdoblja koje je i danas ostalo

neistraeno jer su brojna djela jo uvijek ostala u rukopisu.
Rsum: Nature et signification de la mtaphysique chez les premiers thomistes:
l'exemple de Rmi de Florence
En affirmant que l'tre en tant qu'tre est sujet de la mtaphysique, Rmi de Florence
(+1319) prend part la controverse concernant la nature et le sujet de la mtaphysique,
entame par Aristote et poursuivie par Avicenne, Averros, Albert le Grand, Thomas
d'Aquin, Gilles de Rome, Henri de Gand et d'autres auteurs mdivaux et contemporains
du dominicain florentin.
La mtaphysique, dont le sujet formel est l'ens inquantum ens considre tout du point de
vue de l'tant en tant qu'tant. Par cette rfrence explicite l'tant, elle se distingue de
toute autre science et conserve son unit propre intacte. L'tant est ce que notre intellect
saisit en premier lieu. Mais l'ordre de la connaissance n'est pas le mme que celui de
l'existence. Dieu est la cause premire de tout tre cre, tandis que l'tre est l'origine de
toute connaissance.
Rmi n'accepte pas que Dieu puisse tre sujet ou mme partie du sujet de la
mtaphysique. Il est la cause du sujet de la mtaphysique. Dieu est principe et la cause de
tout ce qui existe. Dieu n'appartient pas au sujet de cette science. Il peut tre tudi par un
mtaphysicien indirectement, comme la cause ou le principe de ce qui tombe sous l'tre
en tant qu'tre. A la suite de l'Aquinate, il dfend l'unit de la mtaphysique et de la
science divine. Ainsi la mtaphysique pour lui aussi est d'abord ontologie de l'ens
creatum et par l ontothologie.
Rmi est fidle l'enseignement de son matre saint Thomas d'Aquin. Il a repris de lui
deux grands thmes de son systme philosophique, savoir le sujet de la mtaphysique et
l'aspect sous lequel Dieu est considr par la philosophie premire. Les crits du
dominicain florentin, l'un des reprsentant les plus connus de l'cole thomiste en Italie,
montrent de quelle manire la doctrine philosophico-thologique de Thomas d'Aquin fut
transmise et enseigne au studia dominicains. Son uvre est importante et significative
pour l'tude de la premire gnration des disciples de l'Aquinate.

[1]

Remigije iz Firenze (Remigio dei Girolami), uenik sv. Tome Akvinskog i uitelj Dantea Alighierija, u
hrvatskoj literaturi je gotovo nepoznat. Po zavretku fakulteta slobodnih umijea u Parizu (1267.), stupio je
u dominikanski Red te je pohaao Tomina predavanja tijekom Akvineva boravka u Parizu 1268.-1272. Po
povratku u Firenzu, jo kao akon, imenovan je samostanskim lektorom i tu je slubu obavljao skoro 40
godina u samostanima Rimske provincije Reda brae propovjednika (naroito u samostanu Santa Maria
Novella u Firenzi, ali i u Perui te u drugim gradovima). Izmeu 1298. i 1300. ponovno je u Parizu gdje
tumai Sentencije Petra Lombaranina. Titulu magister theologiae dobiva za vrijeme pontifikata Benedikta
XI. (listopad 1303. - srpanj 1304.). Napisao je dosta znaajnih i razliitih djela, meu kojima se nalazi i
prvi traktat o opem dobru De bono communi, napisan na samom poetku XIV. stoljea. No dobar dio

njegovih djela ostao je jo uvijek neobjavljen. Umro je u Firenzi 1319. Zahvaljujem dr. Tomi Vereu O.P.,
vrsnom poznavatelju sv. Tome, koji ujedno ima i najbolji pregled publikacija o Danteu na hrvatskom, to
mi je priopio da se, u hrvatskoj literaturi o Danteu, Remigije spominje samo na tri mjesta: Stanko RAC,
Svjetlost Beatrice, Hrvatska Prosvjeta XXVI (1939) 1-3, str. 26-27; Tomo VERE, Dante Alighieri i Toma
Akvinski, u: Dante i slavenski svijet - Dante e U
mondo slavo, Zagreb: JAZU, 1984, str. 703 i 705; Hans RHEINFELDER - Horst DENZER, Dante, u: H.
MAIER, H. RAUSCH, H. DENZER, Klasici politikog miljenja, Zagreb: Golden Marketing, 1998, str.
131.
[2]
De modis rerum I, cap. 13 (Sve citate navodimo prema rukopisu koji se uva u Nacionalnoj knjinici u
Firenci Conv. soppr. E 7.938), f. 1 1ra; I, cap. 24 (f. 22ra): "Ars est posterior natura et suppletiua eius."
Uskoro e se
pojaviti kritiko izdanje ovog najvanijeg Remigijevog djela koje priprema autor ovih redaka (u izdanju
Brepolsa, Turnhout, u kolekciji Corpus Christianorum Continuatio Mediaeualis).
[3]
Prologus super Librum Ethicorum, izd. E. PANELLA, Un'introduzione alla filosofia in uno "studium"
dei Frati predicatori del XIII secolo. "Divisio scientie" di Remigio dei Girolami, Memorie Domenicane,
Nuova Serie (1981) 12, str. 122, r. 8-9, 11-13. U istom firentinskom ozraju i gotovo u istom razdoblju
slinu misao nalazimo i kod Dantea Alighierija koji u Gozbi pie daje cilj filozofije trajna i savrena
najvea naslada, to jest prava srea do koje se dolazi motrenjem istine, usp. DANTE, Convivio III, 11. Na
istom mjestu Dante tvrdi da se "na neki nain moe rei da svatko moe biti filozof zbog prirodne ljubavi
koja u svakom ovjeku raa elju za znanjem";
vidi takoer i I, 1. Ch. T. DAVIS, Education in Dante's Florence, Speculum 40 (1965) str. 433, istie daje
Dante mogao nauiti od Remigija dvije temeljne postavke svoje filozofske i politike misli, tj. da je ovjek
bie obdareno razumom koji po naravi tei za znanjem, svojim savrenstvom te da je ovjek po naravi
graanin, drutveno i politiko bie.
[4]
Usp. O. WEIJERS, Le maniement du savoir. Pratiques intellectuelles l'poque des premires universits
(XIIIe - XIVe sicles), Brepols, 1996, str. 191. Za uvid u kompleksnu problematiku podjele znanosti vidjeti
J. A. WEISHEIPL, Classification of the Sciences in Mediaeval Thought, Mediaeval Studies, 27 (1965) 5490; Cl. LAFLEUR, Quatre introductions la philosophie au XHF siecle. Textes critique et tude
historique, Montral-Paris, 1988.
[5]
ROBERT KILVARDBY, De ortu scientiarum, izd. Albert G. Judy, Toronto, 1976.
[6]
ARNULFUS PROVINCIALIS, Diuisio scientiarum, izd. Cl. Lafleur, u: ID., Quatre introductions la
philosophie au XHF siecle, str. 297-347.
[7]
IOHHANNES DACUS, Opera, izd. Alfred Otto, sv. I, Copenhagen, 1955, str. 1-44.
[8]
REMIGIO DEIGIROLAMI, Divisio scientie, izd. E. Panella, u: Memorie Domenicane (1981) 12, str. 82119.
[9]
Usp. Summa theol. I, q. a. 6, ad 3.
[10]
U 14. poglavlju traktata Divisio scientie (str. 99-100, r. 16-19) kad tumai economica, Remigije pie da
ta Aristotelova knjiga jo nije prevedena na latinski, ali on ju je vidio na grkom. Zato se ovo Remigijevo
djelo i datira prije 1295. kad je spomenuto Aristotelovo djelo prevedeno na latinski.
[11]
Usp. Divisio scientie, str. 103, r. 39-41: "Ista (theatrica) tamen non est ponenda scientia theologis, immo
est execranda quia ibi multum demones operantur, ex quo et ad magicam pertinet". Ipak drugdje, iako dosta
suzdran, Remigije je ubraja meu sedam mehanikih umijea, usp. Contra falsos Ecclesie professores,
cap. 97,
izd. F. Tamburini, Rim, 1981, naziva je "ludicra", jer "ordinatur ad subveniendum laboribus et
sollicitudinibus corporis" (str. 281, r. 19-20).
[12]
Didascalion VI, 3, u: HUGUES DE SAINT-VICTOR, L'Art de lire Didascalion, Paris: Cerf, 1991, str.
212.
[13]
De subiecto theologie, str. 41, r. 86-88; usp. TOMA AKVINSKI, In Metaph., Prooeminum.
[14]
Usp. De subiecto theologie, str. 38, r. 10-21 i str. 80, r. 93-97; str. 63, r. 520-525; ARISTOTEL, De
generatione et corruptione I 4, 320 a 2-3; BOETIJE, De Trinitate, prooemium, PL 64, 1248-1249; TOMA
AKVINSKI, Super Boetium De Trinitate, prologus, (ed. Leon., t. 50, str. 75, r. 47); GVILLELMUS DE
CONCHIS, Glossae super Boethium (In Consolationem), izd. L. Nauta, CCCM 158, Tournhout, 1999, str.
3, r. 4; str. 4, r. 33-34: "Vnde potest dici quod materia Boetii est in hoc opere philosophica consolatio".
[15]
De modis rerum I, cap. 24 (ms. E 7.938, f. 22rb).
[16]
De subiecto theologie, str. 42, r. 102-3. Radi usporedbe spominjemo samo definiciju koju daju Egidije
Rimski u svom komentaru na Sentencije: "Subjectum in scientia non est illud, in quo est scientia, sed illud

de quo. Nam si illud in quo est scientia, esset subjectum, cum omnis scientia sit in intellectu, omnium
scientiarum esset unum subjectum et esset confusio scientiarum." A. ROMANUS, In ISent., Prol., q. 1,
c. 2, Venecija, 1521, citirano prema J.-F. COURTINE, Suarez et le systme de la mtaphysique, Paris: PUF,
1990, str. 11.
[17]
De subiecto theologie, str. 43-45, r. 138-205:
[18]
Ibid., str. 50, r. 279-281.
[19]
Divisio scientie, cap. 6, str. 87-8
[20]
Usp. De subiecto theologie, str. 42, r. 102-08.
[21]
Usp. TOMA AKVINSKI, InISent., dist. 2, q. 1,t. I, Paris, 1929, str. 46 (sacra doctrina); I, dist. 1, q. 4, a.
2, str. 46 (sacra pagina); In De Trin. III, q. 5, a. 4, cor.: theologia philosophica theologia sacrae
Scripturae; Summa theol., q. 1, a. 1 (sacra doctrina); I, q. 1, a. 7, sc. (theologia).
[22]
U vie navrata Remigije pokuava protumaiti upotrebu imena, usp. Contra falsos Ecclesie professores,
cap. 98, str. 284, r. 1-8. U tom vidu moe se isto tako vidjeti ARISTOTEL, Metafizika VI, 1, 1026 a 18;
TOMA AKVINSKI, Summa theol. I, q. 1, a. 1, arg. 2.
[23]
Super Boetium De Trinitate, q. 5, a. 1, cor. (ed. Leon., t. 50, str. 138, r. 154-167), hrvatski prijevod T.
VERE u: S. KUAR (prir.), Srednjovjekovna filozofija, Zagreb: kolska knjiga, 1996, str. 507-508. Usp.
ALBERT VELIKI, Metaphysica I, tract. 1, cap. 1 (ed. Col., t. 26/1, str. 2. r. 88 - str. 3, r. 1); ROBERT
KILWARBY, De ortu scientiarum, cap. 26, 218, str. 84, r. 5-13.
[24]
Extractio ordinata per alphabetum, q. 6, 2, u: J.-D. CAVIGIOLI - R. IMBACH, Brve notice sur
l'Extractio ordinata per alphabetum de Rmi de Florence O.P., Archivium Fratrum Praedicatorum 49
(1979), str. 111, bilj.39.
[25]
Usp. De subiecto theol., str. 42, r. 115-117.
[26]

Pregledan saetak svih tih teza donosi R. IMBACH, Mtaphysique, u: Dictionnaire encyclopdique du Moyen Age,
t. II, Cambridge-Paris-Rome, 1997, str. 993-994; A. DE LIBERA, Structure du corpus scolaire de la mtaphysique dans
la premire moiti du XIII e sicle, u: Cl. LAFLEUR - J. CARRIER, L'enseignement de la philosophie au XHF siecle.
Autour du "Guide de l'tudiant" du ms. Ripoll 109, Tournhout: Brepols, 1997, str. 61-88.
[27]

Louis DE RAEYMAEKER, La profonde originalit de la mtaphysique de saint Thomas d'Aquin, u: P.

WILPERT (hrsg.), Die Metaphysik im Mittelalter. Ihr Ursprung und ihre Bedeutung, Berlin, 1963, str. 15
pie da se filozofski genij "oituje u nainu na koji filozof poima metafiziku, to jest u formalnom objektu
koji joj odreuje"; L. J. ELDERS, La mtaphysique de saint Thomas d'Aquin, Paris, 1994, str. 35:
"Metafizika sv. Tome
ini prekid s tradicijom utoliko to joj je dao novi temelj i nove sadraje"; E. CORETH, Toma Akvinski i
problem metafizike, u: A. GAVRI (prir.), Ljubav prema istini. Zbornik u ast Tome Verea O.P., Zagreb:
Dominikanska naklada Istina, 2000, str. 86-89.
[28]
Za odreivanje formalnog predmeta metafizike Toma upotrebljava izraze kao: "ipsum solum ens
commune" (In Metaph., Prooemium); "Ex alia vero parte, cum substantia sit primum et principale ens;
manifestum est, quod prima philosophia est scientia substantiae" (Ibid., III, lect. 5, n 391); "ens secundum
quod ens" (Ibid., IV, lect.1, n 529); "ens universale inquantum hujusmodi" (Ibid., n 532); "ens inquantum
ens" (Ibid. n 533- 534); "de ente simpliciter, idest de ente in communi De quodlibet enim ente
inquantum est ens, proprium est metaphysici considerare" (Ibid., VI, lect. 1, n 1147); "ens secundum quod
est omnibus commune" (In IIISent., dist. 27, q. 2, a. 4, sol. 2, izd. Moos, str. 887, n 165). Za Alberta
Velikog predmet metafizike je "ens inquantum ens et ea quae sequuntur ens, inquantum est ens et non
inquantum hoc ens, sunt passiones eius, sicut est causa et causatum, substantia et accidens, separatum et
non-separatum, potentia et actus et huiusmodi", Metaphysica I, tract. 1, cap. 2 (ed. Col., 16/1, str. 4, r. 5256).
[29]
[30]

Usp. TOMA AKVINSKI, In Metaph., II, lect. 2, n 289-291.

Extractio ordinata per alphabetum 17, 2, citirano J.-D. CAVIGIOLI, Rmi de Florence. Extractio
ordinata per alphabetum. Etude et texte de deux questions: le singulier et le premier connu. Comparaison
avec Thomas d'Aquin (Mmoire de licence, Universit de Fribourg, 1978, dact.), str. 65, r. 769-775.
[31]
TOMA AKVINSKI, Summa theol. I, q. 85, a. 1; De veritate, q. 2, a. 6, ad 1 (ed. Leon., t. 22.1, str. 66, r.
96- 119); usp. H. BOKOVI, Problem spoznaje, Zagreb, 1931, str. 222-236; L.-B. GEIGER, Penser avec
Thomas d'Aquin. Etudes thomiste prsentes par Ruedi Imbach, Fribourg-Paris, 2000, str. 139-184.
[32]
TOMA AKVINSKI, Super Boetium De Trinitate, q. 5, a. 3 (ed. Leon., t. 50, str. 149, r. 275-86), hrvatski
prijevod Tomo VERE, u: Stjepan KUAR (prir.), Srednjovjekovna filozofija, str. 526.
[33]
De modis rerum IV, cap. 14 (E, f. 50ra).
[34]
Divisio scientie, cap. 6, str. 87, r. 3-4.

[35]

Extractio ordinata per alphabetum 17, 1, u: J.-D. CAVIGIOLI, Rmi de Florence. Extractio, str. 26, r. 710.
[36]
De modis rerum I, cap. 22 (E, f. 17vb).
[37]
Ibid. IV, cap. 13 (E, f. 48 rb).
[38]
Extractio ordinata per alphabetum 17, 1, str. 32, r. 162-164; usp. takoer 17,2, str. 47, r. 321-322.
[39]
Usp. De modis rerum I, cap. 8 (E, f. 6vb); Ibid., I cap. 4 (E, f. 3va); Extractio ordinata per alphabetum
17, 1, str. 27, r. 43-45; str. 31, r. 139-140.
[40]
Usp. De subiecto theologie, str. 42, r. 140-141.
[41]
Usp. Ibid., str. 46, r. 242-245. Za sv. Tomu ens cummune, predmet metafizike, je takoer "ens quod de
omnibuspraedicatur", usp. De veritate, q. 10, a. 11, arg. 10, (ed. Leon, t. 22.1, str. 334, r. 73-74).
[42]
De subiecto theologie, str. 47, r. 248-49.
[43]
Ibid., str. 42, r. 108.
[44]
Divisio scientie, cap. 6, str. 88, r. 11-12.
[45]
De subiecto theologie, str. 45, r. 195; str. 50, r. 279-281; Contrafalsos Ecclesieprofessores, cap. 45, str.
113, r. 5-6: "methaphisica est de ente in communi"; Extractio ordinata per alphabetum, q. 62, 6, u: J.-D.
CAVIGLIOLI - R. IMBACH, Brve notice, str. 111, bilj. 39: "Ens enim in commune, quod est suiectum
in metaphysica, non est aliud quam ens creatum."
[46]
Divisio scientie, cap. 6, str. 87, r. 3-4; De modis rerum III, cap. 5 (E, f. 40ra).
[47]
Divisio scientie, cap. 6, str. 88, r. 16; usp. De modis rerum, Prooemium (E, f. 1ra). Budui da ovdje ne
moemo ulaziti u iru raambu, upozoravamo samo da je navedena definicija metafizike kao znanosti o
transcendentalima vrlo znaajna jer se pojavljuje prije negoli Duns Skot u prologu svoga komentara na
Aristotelovu Metafiziku tako definira prvu filozofiju, usp. Metaph. prol. n. 5 (VII, 5a): "Necesse est esse
aliquam scientiam universalem, quae per se consideret illa transcendentia, et hanc scientiam vocamus
Metyphysicam, quae dicitur a meta, quod est trans, etphysis scientia, quasi transcendens scientia, quia est
de transcendentibus"; Ibid., n. 10, 7a: "De isto autem objecto hujus scientiae, ostensum est prius, quod haec
scientia est circa transcendentia."
[48]
De modis rerum I, cap. 56 (E, f. 33ra). Sv. Toma shvaa bie kao ono to ima bitak, In Metah., XII, lect.
1, n 2419: "Ens dicitur quasi habens esse"; Summa theol., I-II, q. 26, a. 4: "ens simpliciter est quod esse
habet"; De veritate, q. 1, a. 1, ad 3 (ed. Leon., t. 22. 1, str. 7, r. 283-84): "nomen entis ab actu essendi
sumitur".
[49]
De modis rerum IV, cap. 9 (E, f. 44va); IV, cap. 10 (f. 46rv).
[50]
Ibid., I, cap. 22 (E, f. 20 rb).
[51]
Extractio ordinata per alphabetum, q. 62, 6; J.-D. CAVIGIOLI-R. IMBACH, nav. dj., str. 111, bilj. 39:
"Primum autem obiectum intellectus nostri est ens in communi".
[52]
De modis rerum I, cap. 22 (E, f. 20v a-b). Na koji se nain dolazi do ens in communi moe se vidjeti u
poglavlju o prihvaanju res i intentio, Ibid., cap. 24 (E, f. 22ra).
[53]
Ibid. I, cap. 24 (E, f. 21vb - 22ra).
[54]
Extractio ordinata per alphabetum, q. 62, 6; J.-D. CAVIGIOLI - R. IMBACH, nav. dj., str. 111-112, bilj.
39: "Ens enim in communi, quod est subiectum in metaphysica, non est aliud quam ens creatum.Sed
illud quod prius occurrit intellectui nostro, est ens creatum."
[55]
Usp. Ibid., str. 112; Contrafalsos Ecclesieprofessores, cap. 45, str. 114, r. 35-39.
[56]
Usp. TOMA AKVINSKI, Summa theol., III, q. 75, a. 4, ad 3.
[57]
Contrafalsos Ecclesie professores, cap. 18, str. 46, r. 142-145.
[58]
Usp. TOMA AKVINSKI, In Metaph. IV, lect. 1, n 531.
[59]
Divisio scientie, cap. 6, str. 88: "prima philosophiaest de primis causis rerum et transcendit dignitate
totam aliam philosophiam, licet ultima sit in ordine adiscendi." Za sv. Alberta Velikog metafizika je
honorabilissima meu svim znanostima. Teorijske znanosti su poeljnije (desiderabiliores) od drugih
znanosti, a metafizika je poeljnija (desiderabilior) od drugih teorijskih znanosti, jer se nalazi u svjetlu
boanskog uma (ipsa stat in lumine intellectus divini) i svi ljudi po prirodi tee za njom (omnes homines
naturaliter desiderant), usp. De anima VI, tract. 1, cap. 3 (ed. Col. 6/1, str. 305, r. 50-62). Vidi takoer A.
GAVRI, Doprinos Alberta Velikog dijalogu filozofije i teologije, u: F. PRCELA (prir.), Dijalog: Na putu
do istine i vjere. Zbornik u ast Augustina
Pavlovia OP, Zagreb-Mainz, 1996, str. 109-121.
[60]
De modis rerum III, cap. 5 (E, f. 40ra).
[61]
Didascalion VI, 3.
[62]
Usp. De modis rerum, proem. (E, f. 1ra); II, cap. 18 (f. 38ra).

[63]

AVICENNA, Liber dephilosophiaprima sive scientia divina I, cap. 3, izd. S. van Riet, Louvain 1977, str.
20, r. 77: "Ordo vero huius scientiae est ut discatur post scientias naturales".
[64]
Remigije poznaje komentare Vilima iz Conchesa na Timeja i na Knjigu o utjesi filozofije i navodi ih u
djelu De modis rerum I, cap. 9 (E, f. 8va). ini mi se vjerojatnim da se je Remigije nadahnjivao pri pisanju
djela Divisio scientie, usp. GVILLELMI DE CONCHIS, Glosae super Boetium, I pr. 1, str. 29, r. 276sl.,
posebice shemu prikazanu na str. 32.
[65]
ALBERT VELIKI, Metaphysica II, tract. unicus, cap. 13 (ed. Col. 16/1, str. 104, r. 27-28). O znaenju
logike kod Alberta Velikog vidjeti jo Physica I, tract. 1, cap. 1 (ed. Col. 4/1, str. 3, r. 19-21), De
Praedicabilia, tract. 1, cap. 3 (ed. Borgnet, str. 5b): "Non ergo tantum utilis est et adminiculans ad omnes
scientias, sed etiam necessaria. Propter quod nescientes logicam, etiamid quod scire videntur, nesciunt se
scire"
[66]
TOMA AKVINSKI, In Metaph. II, lect. 5, n 335.
[67]
Sententia libri Ethicorum VI, lect. 7, (ed. Leon., t. 47/2, Rim, 1969, str. 358-359, r. 202-213)
[68]
REMIGIO DEI GIROLAMI, Divisio scientie, cap. 17, izd. E. Panella, str. 106, r. 2-4. Cf. AVERROES,
In Metaphys. II, comm. 15 (ed. Venetiis, 1560, t. VIII, f. 56a C).
[69]
De modis rerum I, cap. 49 (E, f. 3 1va); I, cap. 23 (f. 21vb); vidjeti takoer I, cap. 24 (f. 22ra-b).
[70]
Ibid., I, cap. 24 (f. 22rb). Glede ove dimenzije logike usp. TOMA AKVINSKI, Super Boetium De
Trinitate, q. V, a. 1, ad 2, hrvatski prijevod Tomo VERE, u: S. KUAR, Srednjovjekovna filozofija, str.
508-509.
[71]
AVICENNA, Liber de scientia prima sive scientia divina I, cap. 1, str. 4, r. 57-59.
[72]
Ibid., str. 12, r. 30 - str. 13, r. 18.
[73]
Avicenina metafizika (Liber de scientia prima sive scientia divina), u kojoj se nadahnjuje Aristotelom,
poznata je na Zapadu oko 1150., ak prije prvih latinskih prijevoda Aristotelove Metafizike (Metaphysica
vetustissima, u etiri knjige).
[74]
ZA Egidija Rimskog Bog je privilegirani i prvotni predmet metafizike, o emu raspravlja u svojim
Quaestiones metaphysicales, usp. J.-F. COURTINE, Suarez et le systme de la mtaphysique, str. 108-130;
A. ZIMMERMANN, Ontologie oder Metaphysik?, Leuven, 1998, str. 168-184.
[75]
Guide de l'tudiant, d. Cl. LAFLEUR - J. CARRIER, Le "Guide de l'tudiant" d'un matre anonyme de
la Facult des art de Paris au XHF siecle, Qubec, 1992, 12, str. 34.
[76]
R. KILWARDBY, De ortu scientiarum, str. 84, n. 218, r. 9-10.
[77]
Usp. Ibid., n. 228, str. 87, r. 5-10; A. ZIMMERMANN, Ontologie oder Metaphysik?, str. 224-228.
[78]
Usp. ALBERT VELIKI, Metaph. XI, tract. 1, cap. 3 (ed. Col., t. 16/2, str. 463, r. 4): "Et sic ipse (Deus)
est causa universi esse et forma et finis"; VI, tract. 1, cap. 3 (t. 16/2, str. 305, r. 75 - str. 306, r. 3). Stav
Alberta Velikog o tom pitanju vrlo pregledno donose J.-F. COURTINE, Suarez et le systme de la
mtaphysique, str. 101-108, A. ZIMMERMANN, Ontologie oder Metaphysik?, str. 193-198. Na str. 223
autor biljei stav Alberta Velikog o razliitim shvaanjima pojma 'predmet', koji sve to smatra samo igrama
rijei (Wortspiele).
[79]
Za ire tumaenje usp. Ibid. str. 216-222; J.-F. COURTINE, Suarez et le systme de la mtaphysique, str.
31- 99.
[80]
Divisio scientie, cap. 6, str. 87-88, r. 6-12
[81]
Usp. De subiecto theologie, str. 42, r. 128-29. Po tome, dodaje firentinski dominikanac, teologija
zadrava svoje prvenstvo nad svim drugim znanostima.
[82]
Usp. REMIGIO DEI GIROLAMI, Quodlibet II, a. 15, izd. E. Panella, Memorie Domenicane 14 (1983.),
str. 144, r. 110-111: "Illud magis appetibile est quod est magis propinquum summo enti quod est Deu".
[83]
De subiecto theologie, str. 51, r. 301-02: "Deus est causa efficiens et finalis et formalis exemplaris
omnium".
[84]
Ibid., str. 50, r. 284-287.; Extractio ordinataper alphabetum q, 62, 6, u: J-D. CAVIGIOLI - R. IMBACH,
nav. dj., str. 112; Za nunost spomenutog razluivanja usp. J.-F. COURTINE, Suarez et le systme de la
mtaphysique, str. 53.
[85]
De subiecto theologie, str. 45, r. 190-195.
[86]
Usp. TOMA AKVINSKI, Summa theol. I, q. 1, a. 7. I ovdje ukazujemo na tekst u kojem Remigije
doslovce preuzima misao svoga uitelja, De subiecto theologiae, str. 43, r. 159-162; usp. jo str. 45, r. 20203.
[87]
De subiecto theologie, str. 41, r. 97-98: " dicimus quod huius scientie subiectum est Deus absolute";
str. 46, r. 227, str. 50, r. 281-283; str. 68, r. 637. Glede tomistike kole i miljenja koja se razilaze (Egidije

Rimski i Durandus), usp. G. EMERY, Dieu, la foi et la thologie chez Durand de Saint-Pourain, Revue
Thomiste 99 (1999) 4, str. 682sl; usp. De subiecto theologie, str. 49, r. 272-73.
[88]
Ibid., str. 60, r. 455-456.
[89]
De modis rerum IV, cap. 1 (E, f. 4 1va).
[90]
De subiecto theologie, str. 67, r. 631-32; str. 62, r. 501: "Deus sine omni additione."
[91]
TOMA AKVINSKI, SuperBoetium De Trinite, q. 5, a. 4, cor.
[92]
Usp. De modis rerum I, cap 6 (E, f. 5vb - similitudo); I, cap. 8 (f. 7va-b); I, cap. 22 (f. 18rb): "effectus
enim
denominatur a causa, quia recipit ab ea esse."
[93]
Usp. Ibid. IV, cap. 10 (E, f. 46va).
[94]
Usp. TOMA AKVINSKI, Summa contra Gentiles III, 25: "Ipsaque prima philosophia tota ordinatur ad
Dei cognitionem sicut ad ultimum finem, unde et scientia divina nominatur."
[95]
REMIGIO DEI GIROLAMI, Quodlibet I, a. 6, izd. E. Panella, Memorie Domenicane 14 (1983), str. 87;
usp. TOMA AKVINSKI, In Metaph. VI, lect. 3, n 1220.
[96]
De modis rerum IV, cap. 21 (E, f. 52ra).
[97]
Ibid., IV, cap. 9 (f. 45ra); usp. takoer QuodlibetI, a. 7, str. 92-93, r. 60-62: "In solo autem Deo non
invenitur aliquod accidens preter substantiam eius, quia suum esse est sua substantia".
[98]
De modis rerum I, cap. 27 (f. 23 vb): "Per creaturas cognoscimus Deum in quibus dicitur esse uestigium
Trinitatis".
[99]
Ibid., I, cap. 8 (f. 6va); usp. Ibid., IV, cap. 13 (f. 48vb): " Omne enim creatum, quantumcumque sit
simplex, habet naturalem ordinem et ad creatorem et ad alias creaturas ac per hoc realem relationem.
Omnis autem res, que alii inest, facit aliquam comparationem cum eo cui inest".
[100]
Ibid.,I,cap. 8(f. 7rb).
[101]
Cf. Ibid. IV, cap. 1 (f. 41ra).
[102]
Contrafalsos Ecclesieprofessores, cap. 3, str. 6-7, r. 43-48; usp. De subiecto theologie, str. 64, r. 546550.
[103]
Usp. De subiecto theologie, str. 64, r. 551-53: "Obiectum autem intellectus est verum. Primum autem
esse
convenit soli Deo in quantum Deus est". De modis rerum I, cap. 3 (E, 2va). Glede redoslijeda spoznaje vidi
takoer TOMA AKVINSKI, In Metaph., I, lect. 2, n 46; IV, lect. 6, n 605; De veritate, q. 1, a. 1, cor.
(hrvatski prijevod u: T. VERE, Toma Akvinski - Izabrano djelo, priredio T. Vere, Zagreb: Globus, 1991;
A.
PAVLOVI, Parike rasprave Tome Akvinskog, Zagreb: Demetra, 2001, str. 240-41).
[104]
Usp. John F. WIPPEL, Metaphysics, u: N. KRETZMANN-E. STUMP (ed.), The Cambridge
companion to Aquinas, Cambridge University Press, 1993, str. 86, istie daje Toma branio jedinstvo
metafizike i boanske znanosti "in a way that appears to be unique among thirteenth-century thinkers". Vidi
takoer A. ZIMMERMANN, Ontologie oder Metaphysik?, str. 200-223.
[105]
Usp. J.-P. TORRELL, Le savoir thologique chez les premiers thomistes, Revue Thomiste 97 (1997) 1,
str. 23: "Svi se autori slau kad istiu daje Remigijev tomizam djelo osobe koja svoju originalnost msli ni u
emu ne rtvuje vjernosti uenika."