Naslov

FrithjofSchuon

Biserihodoasnikaaforizmiiduhovnauenja

Autor

FrithjofSchuon

Priredioiodabrao
ThierryBguelin

Preveo

AsimDelibai

Izdajeitampa
Dobraknjiga,d.o.o.
PutFamosa38,Sarajevo,BiH
www.dobraknjiga.ba

Zaizdavaaitampariju
Izedinikalo

Naslovfrancuskogizvornika
LesPerlesduPelerinEditionsLeSeuil,Paris,
1990.
Bosanskiprijevodjezasnovonnarukopisudrugog
iproirenogizdanjakojebiuskorotrebalobiti
objavljeno.

Pravaizvornikaposjeduje
WorldWisdomP.O.Box2682Bloomington,IN
47402,USAwww.worldwisdom.com

Biseri hodoasnika
AFORIZMII DUHOVNA UENJA

Priredio i odabrao

THIERRY BEGUELIN
Preveo ASIM DELIBAI

Pravaprijevodaposjeduje
AsimDelibai,2012.
Svapravapridrana.Nijedandiooveknjtgenemoebitireproduciran,ninajedan
nain,bezpismenogodobrenjavlasnikaprava,osimusvrhekritikihlanakai
osvrtaukojimajedozvoljenonavoditimanjibrojodlomaka.

Sarajevo, 2012.

SADRAJ

PROSLOV ....................................................................................... 7
RIJEPRIREIVAA ........................................................................ 9
BISERIHODOASNIKA ................................................................... 11

PROSLOV
Oblik ove zbirke odgovara veoma posebnom nainu naukovnog
izlaganja, i otuda, takoer, jednoj posebnoj potrebi duhovnog
usvajanja. U nekim prilikama, itatelj moe biti rad da u misao autora
zae priljenim istraivanjem jedne od njegovih knjiga; u nekim
drugim prilikama, ili u nekim drugim uvjetima, umjesto ovog naina
usvajanja radije e odabrati jedno drugo, manje zahtjevno, i donekle
bezbrino istraivanje, koje bi se moglo usporediti sa meditativnom
etnjom vrtom. Ba kao onda kada izaberemo neko tivo koje emo
itati tokom putovanja, koje nam nee biti osobito naporno, aii uz
koje barem neemo protraiti svoje vrijeme; takvo tivo, iako nuno
ne mora biti lagano po svojoj temi, moe biti olakano slobodnim
tokom svoga izlaganja.
lako inicijativa i naslov ove zbirke ne dolazi od nas, ipak smatramo prikladnim da damo nae doputenje za ovakav nain
prikazivanja nae misli. tavie, precedensi ako se tako moe rei
ovakvog knjievnog anra, mogu se nai u naoj knjizi Duhovne
perspektive i Ijudske injenice1; u ovome radu, misao autora je
podastrta, ne u obliku lanka ili poglavlja, nego u obliku izabranih
odlomaka preuzetih iz neobjavljenih spisa i pisama. Moda bi bilo
vrijedno spomenuti injenicu da smo ovakav slobodni i isprekidani stil
koristili u naem prvom radu, napisanom na njemakom jeziku i
naslovljenom kao Urbesinnung

1Perspectivesspirituellesetfaitshumains,Maisonneuve&Larose,1989.[Spiritual
PerspectivesandHumanFacts,WorldWisdom,Bloomington,IN,USA,2007.]
*

( Praiskonska meditacija"); teme prikazane u ovom radu razraivane

su u naim kasnijim francuskim knjigama.
Izabirui odlomke za ovu zbirku, prireiva se pobrinuo da u nju,
izmeu ostalog, budu uvedeni i tekstovi koji e govoriti o dunovnom
ivotu u njegovim jednostavnim i konkretnim obzirima, tako da ovi
Biserihodoasnika mogu ponuditi jedan uravnotezem napoj iz kojeg
niko nee biti izuzet; to je ono to sami naslov ove zbirke sveukupno
izraava, a to pretpostavlja jedno duhovno hodoae koje se ne
ograniava samo na metafiziku, vec koje obuhvata, na neki nain, "sve
to je Ijudsko."
'

FrithjofSchuon

RIJEPRIREIVAA
Prilikom prikupljanja ovih izvadaka iz spisa Frithjofa Schuona, naa
je namjera bila ponuditi itatelju poruku upuenu srcu a ne samome
razumu; kada kaemo "srce" mi tada ne mislimo na sjedite osjeanja,
nego na sjedite duhovne intuicije ili intelekcije, u smislu izravne a
ne samo mentalne spoznaje objekta. Iz tog razloga smo zaobili
sva naukovna izlaganja ili bilo kakva autorova akademska
razmatranja, to ipak nije uinilo ovu zbirku nita manje podatnom za
odraavanje sveg bogatstva i dubine njegovog uenja.
Smatrali smo da e podnaslov "aforizmi i duhovna uenja" biti od
pomoi pri usmjeravanju budueg itatelja, iako ovi aforizmi izvorno
nisu pisani u obliku aforizama. Ipak, blagodarei njihovoj jezgrovitosti
i izraajnoj snazi, ovi izvadci koji su izvedeni iz knjiga, jednako kao
i neobjavljenih dokumenata prilino dobro pristaju ovoj definiciji.
Po svojoj odlici duhovnosti, ova uenja otkrivaju stupanj mudrosti
svoga autora, kao i njegovu ulogu: Schuon je, zacijelo, bio jedan od
najeminentnijih izlagatelja sophiaeperennis, "vjene mudrosti." A ova
mudrost je "vjena" zato to prenosi istine koje su bezvremeni,
praiskonski, i univerzalni izrazi samo jedne Istine ili samo jedne
jedinstvene Zbilje, koja se nalazi izvan svih konfesionalnih zabojenja i
osobnih miljenja. Kao znanje "Onoga to jeste," ta sophia se nalazi na
prijestolju srca-intelekta, tog ovjekovog duhovnog sredita, iz kojeg
se izvjesnost i objektivnost sputa na mudraca, koji "vidi Boga u
svemu i sve u Bogu" - da upotrijebimo Schuonove vlastite rijei. Svaki
od Bisera u ovoj zbirci svjedoi o univerzalnoj

naravi Mudrosti, pa bilo da se odnosi na duhovni ivot, znanje, Ijubav,

molitvu, vjeru, vrlinu, Ijepotu, sreu, sveto ili Boansko.
iio samo na prenoenje mnogolikih izraza ove sophiae svojim perom
hovni lanac prenoenja, koja je po svojoj objektivnoj spoznaji Zbiljnoga
m, pozvana da vodi uenike na putu duhovnog ozbiljenja u okrilju jedn
vi svjetionik u kojeg putnik moe poloiti svoje apsolutno pouzdanje d
Kao i u sluaju svih meditativnih tekstova, ove stranice je blagodarno itati pomalo, u jednom odmjerenom pristupu, korakom
hodoasnika koji napaja svoju duu, bez urbe, Ijepotama stvorenog i
svetou, i koji odatle moe poprimiti miris koji donosi
pounutarnjenje prijemivoj dui. etiri kvalitete koje su izgraivale
Schuona od njegove najranije mladosti bile su Istinito, Uzvieno,
Plemenito, i Lijepo: u ovoj zbirci ih moemo nai sve.

ThierryBeguelin

10

BISERIHODOASNIKA

 Zemaljski ivot ima vrijednost samo u pogledu nebeskog ivota.

 Nuno je, zapravo, razluiti izmeu prirodnog ivota, koji je od

Sredita odvodei, i nadprirodnog ivota, koji je ka Sreditu privlaei;
prvi, duu odvlai od Boga i odvodi je unutar svijeta, dok drugi duu
odvlai od svijeta i vraa je natrag ka Bogu. Prirodni ili od Sredita
odvodei ivot sadrava uinak rasipanja i uinak sabijanja: s jedne
strane, profani ili svjetovni ovjek gubi se u mnotvu stvari, dok, s
druge, postaje stvrdnut u svojim strastvenim vezivanjima. Nadprirodni
ivot, ba naprotiv, sadrava uinak oputanja i uinak usredsreenja:
s jedne strane, duhovni ovjek oputa se prema Unutarnjem, dok, s
druge, postaje sjedinjen s Jedincatim; prvo je u funkciji potonjeg.

14

Zapravo, ono to razdvaja ovjeka od boanske Stvarnosti nije nita

drugo osim tanahne pregrade: Bog je beskrajno blizu ovjeku, ali
ovjek je beskrajno daleko od Boga. Za ovjeka, ova pregrada je
planina; ovjek stoji pred planinom koju mora ukloniti vlastitim
rukama. On kopa zemlju, ali uzalud, planina ostaje; ovjek ipak
nastavlja kopati, s imenom Boga. I planina nestaje. Kao da je nikada
nije ni bilo.

15

 Protuslovlje Ijudskoga stanja je u tome da nita ne moe biti

suprotnije nama od zahtijeva da nadiemo sebe, i da opet nita ne
moe biti sutinskije nae od sri ovog zahtijeva ili plodova ovog
samonadilaenja.
Naa bogolikost podrazumijeva da je na duh sazdan od apsolutnosti, naa volja od slobode, i naa dua od dareljivosti;
gospodariti sobom i nadii sebe znai ukloniti sloj leda ili tame koji
dri u zatoenitvu istinsku narav ovjekovu.

16

ovjek nema svoj kraj u sebi samome; on zavisi, kao i cijeli svijet,
od Uzroka koji odreuje sve i koji je mjera svega, i od kpjeg mi ne
moemo pobjei. Jedino to moemo, jeste da se primaknemo ovome
Uzroku zbog nae vlastite sree, ili da se Uklonimo od Njega na nau
vlastitu tetu.
ovjek je stvoren za ono to je u stanju zamisliti; same ideje
apsolutnosti i transcendentnosti podjednako su dokaz duhovne
prirode ovjekove kao i nadzemaljske odlike njegove sudbine.

17

 Jedan od kljueva razumijevanja nae istinske prirode i nae krajnje

sudbine jeste injenica da stvari ovoga svijeta nikada ne mogu biti
srazmjerne stvarnom opsegu nae inteligencije. Naa inteligencija je
nainjena za Apsolut, ili je nita. Jedino Apsolut dariva naoj
inteligenciji snagu da u cijelosti postigne ono to ona moe postii, i
da u cijelosti bude onim to ona jeste. Na slian nain, u sluaju volje,
koja nije nita vie do produljenje i nadopuna inteligencije: ciljevi koje
ona sebi svakodnevno postavlja, ili koje joj ivot namee, nisu
srazmjerni itavoj punini njezinog opsega; jedino je "boanska
dimenzija" to to moe zadovoljiti e za izobilnou u naem
htijenju ili u naoj Ijubavi.

18

Bilo nam drago ili ne, mi ivimo okrueni tajanstvima, koja nas
logiki i egzistencijalno povlae ka transcendentnosti.
Iz vida se nikada ne smije izgubiti poziv ovjekov: svjesnost
Apsolutnog u svijetu moebitnog.

19

 Put prema Bogu uvijek uvodi obratnost: od vanjskosti se mora prei

ka unutarnjosti, od mnotva ka jedinstvu, od rasijanosti ka
usredsreenju, od egoizma ka odijeljenosti, od strasti ka smirenosti.
Smirenost znai odravanje sebe, takorei, iznad oblaka, u vedrini i
hladnoi praznine i daleko od svih neskladnosti zemaljskog svijeta; to
znai nikada ne dopustiti dui da se raspri u orsokacima nemira,
gorine, i potajne pobune, jer nuno je da se uvamo od implicitnog
optuivanja Bitka kada optuujemo neki fenomen.

20

Takoer bismo rekli da se smirenost sastoji iz preputanja toj

sudbini, u isti mah jedinstvenoj i trajnoj, koja je sadanji trenutak, tom
putujuem "sada" kojeg niko ne moe izbjei i koji u svojoj supstanci
pripada Vjenom. ovjek koji je svjestan prirode istoga Bitka
dobrovoljno ostaje u trenutku kojeg mu je Nebo dodijelilo; on udno
ne stremi ka budunosti, niti milo ili tuno prebiva u prolosti. ista
sadanjost je trenutak Apsoluta: sada ne juer, ne sutra mi
stojimo pred Bogom.

 Mi smo u stalnome djelovanju jer vjerujemo da imamo motiv za to,

to e rei, jer u obzir uzimamo samo akcidentne, umjesto da gledamo
prema Supstanci; pojave nas povlae u zlokobni vrtlog i tjeraju da
zaboravimo kako u sebi nosimo ono to tra- imo izvan.
Glavna potekoa duhovnog ivota je odrati jednostavan,
kvalitativan, nebeski poloaj u sloenom, kvantitativnom, zemaljskom okruenju.

Postoji vanjski ovjek i unutarnji ovjek; prvi ivi u svijetu i trpi

njegove utjecaje, dok drugi gleda prema Bogu i ivi na molitvi. Sada,
nuno je da se vanjski ovjek ne potvrdi nautrb unutarnjeg ovjeka;
upravo je obratno to to se mora dogoditi. Umjesto da obezvrijedimo
vanjskoga ovjeka i dopustimo unu- tarnjem ovjeku da umre, nuno
je da dopustimo unutarnjem ovjeku da se proiri, i da brige
vanjskoga ovjeka povjeri Bogu.
Kada se povuemo u unutarnje, onda nam se unutarnje, na nain

nadoknaenja, poinje pokazivati u vanjskome. Plemenitost due

znai imati smisao za pralikove.

22

23

 Svijet nas raspruje, a ego nas sabija; Bog nas iznova sabire i
oputa, On nas umiruje i oslobaa.
Inteligencija bi itekako mogla potvrditi metafizike i eshatoloke
istine; imaginacija ili podsvjesno nastavlja vrsto vjerovati u
svijet, ne u Boga, niti u budui ivot; svaki ovjek je apriori dvolian.
Put je upravo prolaz od prirodne dvolinosti ka duhovnoj iskrenosti.
Jedino je kroz obogotvorujuu unutarnjost, ma kolika bila njezina
cijena, ovjek savreno u skladu sa svojoj prirodom.

24

Vrijednost ovjekova prebiva u njegovoj svjesnosti Apsolutnog, i

shodno tome u cjelovitosti i dubini te svjesnosti; izgubivi je iz vida
uranjanjem u svijet pojava predoenih takvim kakve one po sebi jesu,
ovjek na nju mora biti podsjean nebeskom Porukom. U osnovi, ova
poruka dolazi od "njega samoga," naravno, ne od njegovog
iskustvenog "ja," nego od njegovog imanentnog jastva, koje je
zapravo ono Boga i bez kojeg ne bi bilo ni Ijudskog, ni aneoskog, niti
bilo kojeg drugog "ja"; vjerodostojnost Poruke izvire iz injenice da je
ona ono to jesmo mi, i u nama samima i izvan nas. U dubinama
transcendencije poiva imanencija, a u dubinama imanencije,
transcendencija.

25

 Da bi bio sretan, ovjek mora imati sredite; sada, ovo sredite je,
iznad svega, sigurnost u Jedno. Najvea nedaa je gubitak sredita i
preputanje due hirovima pograninosti. Biti ovjek, znai biti u
Sreditu; to znai biti Sreditem.

Umjesto da voli svijet, ovjek mora biti zaljubljen u Unutarnje, koje

je izvan stvari, izvan mnotvenosti, izvan egzistencije. Isto tako,
ovjek mora biti zaljubljen u isti Bitak, koji je izvan djelovanja i izvan
misli.

Dua se mora povui iz rasutosti svijeta; to je kvaliteta Unutarnjosti. Potom, volja mora pobijediti pasivnost ivota; to je kvaliteta
aktualnosti. Na kraju, duh mora nadii nesvjesnost ega; to je kvaliteta
jednostavnosti. Zamijetiti Supstancu intelektualno, iznad buke
akcidenata, znai ozbiljiti jednostavnost. Biti jedan, znai biti
jednostavan; jer jednostavnost je Jednome to je i unutarnjost sreditu
ili aktualnost sadanjosti.

Voljeti Boga ne znai gajiti osjeanje to jeste, neto to mi

uivamo bez da znamo da li Bog to uiva ve radije ukloniti iz due
ono to sprjeava Boga da u nju ue.

26

Ljubav prema Bogu je prije svega vezivanje inteligencije za Istinu,

potom vezivanje volje za Dobro, i na kraju vezivanje due za Mir
kojeg daju Istina i Dobro.

27

 Spoznati Boga, znai voljeti Ga, a ne voljeti Njega, znai ne spoznati

Ga.

Volja upuena ka Dobru i Ijubav upuena ka Ljepoti, nuni su

pratitelji spoznaje Istine, i njihovi utjecaji su nesagledivi.

Nismo mi ti koji spoznajemo Boga, nego je Bog taj koji spoznaje

Sebe u nama.

Lijepo nije ono to volimo, niti zato to ga volimo, ve ono to nas,

po svojoj objektivnoj vrijednosti, primorava da ga volimo.

Sve to smo u stanju spoznati, mi nosimo unutar sebe, stoga je to

ono to mi jesmo; a to je i razlog zato smo u stanju spoznati to.
Tvrditi da znanje kao takvo moe biti samo relativno, isto je to i
rei da je Ijudsko neznanje apsolutno.

28

Ijepota, bez obzira na korist koju bi ovjek iz nje mogao izvesti,

temeljno pripada svome Stvoritelju, koji kroz nju projicira u svijet
pojavnosti neto od Svoga Bitka.

29

 Opaanje Ijepote, koje je strogo jednaenje a ne subjektivna

priina, sutinski podrazumijeva, s jedne strane, zadovoljstvo
inteligencije i, s druge, osjeaj sigurnosti, beskrajnosti, i Ijubavi.
Sigurnosti: zato to je Ijepota ujedinjua i zato to iskljuuje, nekom
vrstom muzike oiglednosti, raspukline sumnje i brige; beskrajnosti:
zato to Ijepota, svojom samom muzikalnou, otapa svu tvrdou i
ogranienja, oslobaajui tako duu njezine uskosti, pa makar samo
na malen i dalek nain; i Ijubavi: zato to Ijepota zaziva Ijubav, to e
rei, zato to ona poziva u ujedinjenje i time u ujedinjujue
ponitenje.

30

Ljepota, Ijubav, srea: ovjek ezne za sreom zato to je Blaenost, koja je stvorena od Ijepote i Ijubavi, njegova sama supstanca.
Ljepota i Ijubav prema Ljepoti, daju dui sreu kojoj ona tei po
svojoj samoj naravi. Ako dua eli biti sretna na jedan bezuvjetan i
trajan nain, onda ona mora nositi Ijepotu u sebi; sada, dua to moe
postii jedino ozbiljivanjem Vrline, koju bismo takoer mogli nazvati
Dobrotom, ili Pobonou.

31

 Srea je religija i karakter; vjera i vrlina. injenica je da ovjek ne

moe nai sreu unutar vlastitih granica; njegova sama priroda
osuuje ga da nadie sebe, i u tom nadilaenju, da oslobodi sebe.
Nadii sebe: to je veliki imperativ Ijudskoga stanja; pored ovog
postoji i drugi koji ga predvia i, u isto vrijeme, produljuje: gospodariti
sobom. Plemenit ovjek je onaj koji gospodari sobom; svet ovjek je
onaj koji nadilazi sebe. Plemenitost i svetost su imperativi Ijudskoga
stanja.

32

Svetost je san ega i budnost besmrtne due ega, hranjenog

psjetilnim utiscima i ispunjenog eljama, i due, osloboene i
kristalizirane u Bogu. Talasajua povrina naega bia mora spavati, i
stoga se mora povui iz slika i instinkata, doim dubine naega bia
moraju biti probuene u svjesnosti Boanskoga, uiui tako, poput
nepokretnog plamena, tiinu svetoga sna.
* Svetost je sutinski kontemplativnost: to je intuicija duhovne prirode
stvari; duboka intuicija koja odreuje cijelu duu, i stoga cijelo bie
ovjekovo.

33

 Svetac je ovjek koji djeluje kao da je umro, a onda se vratio u ivot;

i prestajui tako biti "svoj," u zemaljskom smislu, on nema apsolutno
nikakve elje da se vrati u taj san, ve odrava sebe u nekoj vrsti
budnosti koju svijet, u svojoj uskosti i neistoi, ne moe razumjeti.

Ovo je veliki apsurd: da Ijudi ive bez vjere na jedan neovjeno

horizontalan nain, u svijetu u kojem sve to priroda nudi svjedoi o

nadprirodnom, onostranom, i boanskom o vjenom proljeu.

Vjera znai kazati "da" Bogu. Kada ovjek kae "da" Bogu, Bog kae
Za mudraca je svaka zvijezda, svaki cvijet, metafiziki dokaz
Beskrajnoga.

"da" ovjeku.
Vjera kao takva ne ishodi iz nae misli, ona dolazi prije nje; ona je
ak i prije nas. U vjeri smo izvan vremena.

34

35

 Boanski pralik vjere je "da" koje Bog kazuje Samome Sebi; to je

Logos koji, s jedne strane, ogleda Boansku Beskrajnost, i koji ju, s
druge strane, prelama.
Ako je vjera tajanstvo, to je onda zato to je njezina priroda
neizreciva u mjeri u kojoj je duboka, jer nije mogue u potpunosti
prenijeti rijeima to vienje koje je jo uvijek slijepo, i tu slijepost koja
ve vidi.
Nevjernik, na zemlji, vjeruje samo u ono to vidi; vjernik, na Nebu,
vidi sve ono u to vjeruje.

36

Vjera bez Istine je hereza; Znanje bez Vjere je dvolinost. Djelo bez
Vrline je ponos, i Vrlina bez Djela je ispraznost.

Vrlina je zraka boanske Ljepote, u kojoj mi sudjelujemo kroz nau

prirodu ili kroz nau volju, s lakoom ili s potekoama, ali uvijek po
milosti Boijoj.

Pristupa Srcu nema bez vrlina.

 Vrlina je saobraenost due sa boanskim Modelom i sa duhovnim radom; saobraenost ili sudjelovanje. Sutina vrlina je
praznina pred Bogom, koja doputa boanskim Kvalitetama da uu u
srce i da sjaju u dui. Vrlina je ospoljenje istoga srca.
Teiti savrenstvu: ne zato to elimo biti savreni zarad nae
vlastite slave, ve zato to je savrenstvo lijepo a nesavrenstvo runo;
ili zato to je vrlina samo/oigledna to e rei u skladu sa Zbiljnim.

Vrlina se sastoji od otvaranja slobodnog prolaza, u dui, za tjepotu

Boga.
Vrlina odijeljena od Boga postaje ponos, ba kao to Ijepota
odijeljena od Boga postaje idol; vrlina vezana za Boga postaje Svetost,
ba kao to Ijepota vezana za Boga postaje sakrament.
Svaka vrlina je sudjelovanje u Ljepoti Jedinoga i odgovor na Njegovu
Ljubav.

38

 U korijenu svih poroka nalazi se ponos; Vrlina je u sutini svjesnost prirode stvari, koja postavlja ego na njemu pripadajue mjesto.
Ponos znai smatrati sebe onim to nismo i podcjenjivati druge;
samopotovanje znai znati ono to jesmo i ne dopustiti sebi da
budemo ponieni.

40

Veoma blizu ponosu jest sumnja, ogorenost, i oajanje; veliko zlo,

za ovjeka, nije samo udaljavanje od Boga, nego i sumnjanje u
Njegovu Milost. To znai ne uvidjeti da, i u samim dubinama bezdana,
ue spasenja je uvijek tu: Boija Ruka je ispruena, pod uslovom da
imamo poniznosti i vjere koji e nama dopustiti da je prihvatimo.
Kada je Bog odsutan, ponos nuno popunjava prazninu.

41

 Uklanjajui poroke, mi doputamo Boijim vrlinama da prodru u

nau duu; takoer bi se moglo rei da smo mi ti koji zalaze u vrlinu.
Ne budi tat u pogledu kvalitete; ne vjeruj da "ja sam taj koji je vrlina";
ne budi zadovoljan sobom u svjesnosti vrline; ne ini je osobnom.
Ipak, budui da ovjek, "stvoren na sliku Boga," posjeduje dar
inteligencije, on je ipsofacto obdaren i objektivnou; on ne moe a
da ne bude svjestan vrline koja se oituje u njegovoj dui; i poto
mora priznati da drugi posjeduju vrline, on ne moe porei
mogunost da ih i on sam posjeduje. Ali on nije vezan za pripisivanje
ove vrline sebi osobno; on je vezan za vrlinu kao takvu, i prema tome
za osjeanje da sve vrline dolaze od Boga i pripadaju Bogu.

42

lako moemo biti svjesni izvjesnih kvaliteta, koje su prividno nae

vlastite, mi ipak nismo u stanju premjeriti sebe mjerama Apsoluta. Ma
ta mogla biti naa vrijednost, ona je uvijek nita ; u odnosu na
Boanstvo; mi stoga tratimo svoje vrijeme dumajui o niemu. Jedino
to za nas ima ikakvog znaaja, jeste spasotvorna svijest o
Apsolutnom ili, to Ijudski govorei izlazi na isto, Ijubav prema Bogu.

 Ja sam ja, a ne neko drugi; i ja sam ovdje, takav kakav jesam; i to se

nuno dogaa sad. ta mi je initi? Prva stvar koja se namee, i ujedno
jedina koja se namee na jedan apsolutan nain, jeste moj odnos s
Bogom. Ja se sjeam Boga, i u ovom sjeanju i kroz njega, sve je
dobro, jer ono je Boije. Sve ostalo je u Rukama Njegovim.
Biti spaen, i voditi druge ka spasenju, u tome prebiva na
cjelokupan poziv.

44

Dosezanje spasenja popraeno je svjesnou da i drugi imaju

koristi od toga.
Duhovno ozbiljenje je teoretski najlaka stvar, i praktiki najtea
stvar koja postoji. Najlaka: poto je dovoljno misliti o Bogu; najtea:
poto je Ijudska priroda zaboravnost Boga.

 S jedne strane, ovjek se mora prepustiti da bude to to jeste, i s

druge strane, on mora postati mjestom Boanske Prisutnosti. Svako
"ja" u poelu moe biti prijenosnik Sepstva, i osloboditi se tako, u
dostatnoj mjeri, od moebitnosti.
S jedne strane, ovjek se mora prepustiti da bude gdje jeste, i s
druge strane, on mora preobraziti to mjesto u Sredite kroz
Prisjeanje Boga; jer gdje god je Bog zazvan, gdje god je On oitovan,
tu je i Sredite.
S jedne strane, ovjek se mora prepustiti da ivi u trenutku u kojem
ivi, i s druge strane, on mora preobraziti ovaj trenutak u Vjenu
Sadanjost u kojoj svaki trenutak postaje Prisjeanjem Boga; jer kad
god je Bog zazvan, kad god je On oitovan, mi smo u Vjenosti.

46

Potrebno je spoznati "sadritelj" i ne rasplinuti se u sadrajima.

"Sadritelj" je, na prvom mjestu, neprestano udo egzistencije; zatim, to je
udo svjesnosti ili inteligencije; i potom, udo uitka koji, poput iree ili
stvarajue moi, ispunjava, takorei, egzistencijalne i intelektualne
"prostore."
* Biti inteligentan, znai znati kako razluiti izmeu sutinskog i
sporednog; ali, to takoer znai imati predosjeaj za sutine i pralikove u
pojavama. Drugim rijeima, inteligencija moe biti ili razluujua ili
kontemplativna, osim ako se ne desi da razluenje i kontemplacija stoje u
ravnotei.

 Normalno i praiskonski, Ijudska inteligencija ozbiljuje savrenu

ravnoteu izmeu inteligencije mozga i inteligencije srca: prva je
racionalna mogunost sa razliitim sposobnostima koje se za nju
veu; druga je intelektualna i duhovna intuicija, ili drugim rijeima, to
je onaj eshatoloki realizam koji doputa ovjeku da izabere
spasujuu istinu ak i postrance svakog mentalnog spekuliranja.
Srana inteligencija, ak i kada je svedena na minimum, uvijek je u
pravu; upravo iz nje se objavljuje naa vjera kad god je ona duboka i
nepotresiva, a takva je inteligencija velikog broja svetaca.

48

ovjekova misao, ili njegova inteligencija, stvorena je za Boansku

Istinu, a ovjekovo srce, ili njegovo bie, stvoreno je za boansku

Prisutnost.

* Na um je mali kada se poistovjeuje s akcidentima dok zaboravlja

Supstancu; i velik, u mjeri u kojoj je svjestan Supstance ak i dok

opaa akcidente.

 Tajanstvo izvjesnosti ogleda se u injenici da je, s jedne strane,

istina upisana u samoj supstanci naega duha s obzirom da smo
stvoreni na sliku Boga i da, s druge strane, mi nismo nita drugo do
ono to moemo znati; sada, mi moemo znati sve to jeste, i Ono
to jedino jeste.
Spoznati Boanski Objekt znai umrijeti za njega i u njemu, eda bi
se on mogao roditi u nama.

50

Kada ne bi bilo istoga Intelekta tog intuitivnog i nepogrjeivog

fakultativa imanentnoga Duha tada ne bi bilo ni razuma, jer udo
razumijevanja moe biti objanjeno i opravdano jedino udom
intelekcije. ivotinje nemaju razuma jer nisu u stanju zamisliti
Apsolut; drugim rijeima, ako ovjek posjeduje razum, a sa njim i
jezik, to je onda zato to on, u poelu, ima pristup nadrazumskom
vienju Zbiljnoga i, samim tim, metafizikoj izvjesnosti. Inteligencija
ivotinja je djelovita, inteligencija ovjekova je potpuna; a ova
potpunost ne moe se objasniti niim drugim osim onom
transcendentnom zbiljnou za koju je ova inteligencija
proporcionirana.

51

 Zapravo, ako metafiziko znanje ostaje biti isto mentalno, onda

ono praktiki niemu i ne vrijedi; znanje je vrijedno jedino pod
uslovom da se produljuje kroz Ijubav i kroz volju. Prema tome, cilj
puta je, prije svega, da popravi ovaj uroeni slom, a zatim i na
osnovu toga da donese uspinjanje ka Vrhovnom Dobru, koje je, po
tajanstvu imanentnosti, nae istinsko Bie.
Osnova duhovnoga uspea jeste da je Bog isti Duh i da Mu ovjek
nalikuje temeljno kroz inteligenciju; ovjek putuje ka Bogu pomou
onoga to je u njemu najsaobraajnije s Bogom, naime intelektom,
koji je u isto vrijeme i pronicanje i kontemplacija, i koji kao svoj
"nadprirodno prirodni" sadraj ima Apsolutno koje prosvjetljuje i
oslobaa.

52

Svjesnost Apsolutnog je prerogativ Ijudske inteligencije, i takoer

njezin cilj.
Da Boga nije, ni svjesnosti ne bi bilo. Jednostavna injenica
subjektivnosti je dokaz Boga, ba kao i svih nematerijalnih zbiljnosti.
Naa svjesnost Apsolutnog mora postati za nas naom drugom

prirodom, koja nas oslobaa od vrtloga i zaokreta, orsokaka i

bezdana moebitnosti.

53

 Temeljno postoje samo tri uda: egzistencija, ivot, inteligencija; sa

inteligencijom, krivulja koja polazi od Boga zatvara se u sebi samoj
poput prstena, koji u stvarnosti nikada nije bio odijeljen od
Beskrajnog.
Inteligencija, utoliko to nam pripada, nije dostatna samoj sebi, ve
ima potrebu za plemenitou due, za pobonou i vrlinom, kako bi
se mogla izdii iznad svoje Ijudske pojedinosti i iznova ujediniti u
inteligenciji kao takvoj.

54

Objektivnost, po kojoj je Ijudska inteligencija razluena od ivotinjske, ne bi imala svog dostatnog razloga bez mogunosti da
zamisli apsolut ili beskraj, ili bez smisla za savrenost.
Objektivnost je sutina inteligencije, ali inteligencija je veoma esto
daleko od toga da bude u skladu sa svojom sutinom.
Inteligencija je lijepa samo onda kada ne unitava vjeru, a yjera je
lijepa samo onda kada se ne suprotstavlja inteligenciji.

55

 Vjera je mir srca koji se izvija iz skoro bezgranine izvjesnosti, i

stoga izmie zakonima sumnje po svojoj samoj naravi; Ijudska
inteligencija je nainjena za transcendentno, pod rizikom da, u
obratnom, ne bude nita vie do puko umnoavanje ivotinjske
inteligencije. Vjera, dakle, osim svoga upotpunjenja svojim
sadrajima, predstavlja i nau pripravnost da spoznamo prije samog
spoznavanja; tavie, ova pripravnost je ve znanje utoliko to se
izvodi iz uroene mudrosti, koja je, precizno govorei, objavljeni
sadraj vjere koju je pozvana oivjeti.

56

injenica da se duhovni realizam, iii vjera, odnosi na inteligenciju srca,

a ne na inteligenciju razuma, dopustit e da shvatimo kako je u
duhovnosti moralna kvalifikacija vanija nego Intelektualna
kvalifikacija, i to daleko vanija.
Sinteza i supstanca moralnih kvaliteta ili vrlina je pobonost:
cjeloviti stav ovjeka pred Licem Boijim, sazdan od straha ispunjenog tovanjem i Ijubavi ispunjene uzdanjem.

57

 ovjek ne moe voljeti Boga bez da Ga se boji, ba kao to ne moe

voljeti blinjeg svoga bez da ga potuje; ne imati strah od Boga, znai
ne dopustiti mu da pokae Svoju milost.
Bez straha od Boga kao osnove, nita nije duhovno mogue, jer
odsutnost straha je nedostatak znanja o sebi.
Bojati se Boga, prije svega znai vidjeti, na razini djela, posljedice u
uzrocima, kaznu u grijehu, patnju u zabludi; voljeti Boga, prije svega
znai odabrati Boga, to e rei, dati prednost onome to nas pribliava
Njemu nad onim to nas udaljava od Njega.

58

*Ako mi moramo voljeti Boga, i ako moramo voljeti Njega vie nego
nas same i vie nego nae blinje, to je onda zato to Ijubav postoji
prije nas samih i zato to mi izviremo iz nje; mi volimo snagom
injenice naeg samog postojanja.
* ovjek je u stanju spoznati, htjeti, i voljeti. Mi spoznajemo Boga
razluujui Ga od onoga to nije On i prepoznavajui Ga u onome to
svjedoi o Njemu; mi hoemo Boga obavljajui ono to nas vodi ka
Njemu i odustajui od onoga to nas uklanja od Njega; i mi volimo
Boga volei da Ga spoznamo i ozbiljimo, i volei ono to svjedoi o
Njemu, oko nas ba kao i u nama samima.

59

 Bog je Sve to jeste, mi moramo spoznati Njega, ili voljeti Njega

svim to jesmo mi; kvaliteta Objekta zaziva kvalitetu subjekta.
"Spoznati" Boga znai imati najsavreniju moguu svjesnost Njega;
"voljeti" Boga znai stremiti ka Njemu na najsavreniji mogui nain.
Dar sebe Bogu je uvijek dar sebe svemu; dati sebe Bogu pa
makar to bilo od svakoga skriveno znai dati sebe ovjeku, jer ovaj
dar sepstva ima rtvenu vrijednost neizmjernog obasjavanja.

* Svjesnost Bitka, ili boanske Supstance, oslobaa nas od tjeskobe,

nemira, buke, i sitniavosti; to je oputenost, smirenost, tiina, i
uzvienost. Svaki ovjek duboko u svom srcu voli isti Bitak,
nepovrjedivu Supstancu, ali ova Ijubav je zakopana ispod sloja leda.
Svaka je Ijubav, u svojoj dubini, stremljenje akcidenta prema
Supstanci i, samim tim, elja za samougasnuem.
* Zagasiti sebe u Volji Boijoj, u isto vrijeme znai biti pripravan za
boansku Prisutnost.
* Zasigurno je velika pobjeda nad sobom prihvatiti sudbinu samo
zato to je ona volja Boija, i ni iz jednog drugog razloga.

60

 ovjeka je mogue voljeti samo onako kako on treba biti voIjen, to

jeste samo u funkciji Istine i Boga.

Lako je kritikovati "fanatizam" naih predaka kada se gubi svaki

Istina je razlog postojanja ovjeka; ona ini nau velianstvenost, i

ona nam objavljuje nau malenost.

* Istina i Svetost: sve vrijednosti su smjetene u ova dva naziva;

pojam o spasujuoj istini, ili biti tolerantan kada se religija ismijava.

tu je sve to moramo voljeti i sve to moramo biti.

Ako elimo da istina ivi u nama, mi moramo ivjeti u njoj.

Nema istinske veliine izvan istine.

62

 Istina je nuna zbog savrenstva vrline, kao to je i vrlina nuna

zbog savrenstva istine.

Vrlina je boanski miris u kojem ovjek zaboravlja sebe.

Nema ispravne vrline bez pobonosti, i nema istinske pobonosti

U svakom ovjeku postoji neiskvariva zvijezda - supstanca koja je
pozvana da postane kristalizirana u Besmrtnosti, i koja je vjeno
predviena u svjetlosnoj blizini Sepstva. Ovu zvijezdu, ovjek ne
oslobaa ni u emu drugom osim u istini, molitvi i vrlini.

64

bez vrline.
Vrlina podrazumijeva smisao za nau malenost, jednako kao i
smisao za sveto.

 Smisao za sveto je sposobnost da zamijetimo, ili osjetimo,

prisutnost Nebeskog u zemaljskim simbolima, bilo sakramentalnim ili
prirodnim.
Imati smisao za sveto znai biti svjestan da sve kvalitete ili
vrijednosti ne samo da proistjeu iz Beskrajnosti, nego i da privlae
Njoj.

66

* Smisao za sveto, ili Ijubav prema svetim stvarima bilo simbolima

ili vidovima boanske Prisutnosti jeste conditioSinequanon Znanja,
koje ne ukljuuje samo nau inteligenciju, nego i sve moi nae due;
jer Boansko Sve zahtijeva Ijudsko sve. Smisao za sveto, koji nije nita
drugo nego kvaziprirodna predisponiranost za Ijubav prema Bogu i
osjetljivost za teofanijska oitovanja ili nebeske mirise taj smisao
sutinski podrazumijeva osjeaj za lijepo i sklonost prema vrlini;
Ijepota je, takorei, vanjska vrlina, a vrlina je unutarnja Ijepota. On
takoer podrazumijeva smisao za metafiziku providnost pojava, to
jeste sposobnost da dosegnemo poelno unutar oitovanog,
nestvoreno unutar stvorenog.

 Pozitivne pojavnosti oituju nebeska blaga koja nosimo unutar nas

samih, i one nam pomau da otkrijemo i zazbiljimo ta blaga; ono to
volimo jeste ono to mi u osnovi jesmo, a upravo iz toga razloga mi i
osjeamo Ijubav prema tome; najdublji subjekt spaja najsretnije obale.
Nuno je imati smisao za Ijepotu, ba kao i smisao za svetost, i
takoer na daleko skromnijoj ravni smisao za boanski miris u
prirodnim zadovoljstvima koja nam zemaljski ivot nudi, to
podrazumijeva da ih uivamo s plemenitou.

* Siromatvo pred Bogom postaje bogatstvom pred Ijudima; drugim

rijeima,

prijemivost

prema

dareljivou prema Ijudima.

Bogu

postaje

obasjavanjem

* Bez dareljivosti prema svijetu, ovjek se ne moe otvoriti

prema Dobroti i Milosti Boga.
* Nema harmonije izmeu mene i Boga bez harmonije izmeu mene
i mog blinjega.

68

69

 Kozmika, ili posebnije, zemaljska funkcija Ijepote, jeste da postvari

u inteligentnom i osjetljivom stvorenju prisjeanje sutina, i da tako
otvori put prema svjetlosnoj noi jedne i beskrajne Sutine.
Pounutarnjenje Ijepote pretpostavlja plemenitost i proizvodi
plemenitost.
Ljepota je odsjaj boanskoga blaenstva; a poto je Bog Istina,
odsjaj Njegovog blaenstva biti e ona mjeavina sree i istine koja se
moe nai u svakoj Ijepoti.

70

* Ljepota, motrena izvanjski vitezova "djeva" na primjer, ili neko

djelo sakralne umjetnosti mora biti otkrivena ili ozbiIjena iznutra,
jer mi volimo ono to i sami jesmo, i jer mi jesmo ono to volimo.
Promotrena Ijepota nije samo glasnik nebeskog i boanskog pralika,
ona je, takoer, i iz istoga razloga, vanjska projekcija jedne
univerzalne kvalitete, koja je prisutna u nama, i po svemu sudei,
daleko stvarnija od naeg iskustvenog i nesavrenog ega, koji tumara
traei svoj identitet.
Ljepota svetoga je simbol ili predokus, a ponekada i sredstvo,
uitka kojeg samo Bog moe dati.

71

- U ovjeku, koji je po prirodi "vjernik" ili koji "pripada oda-

Sveto - to je pokazanje Sredita; ono duu ini nepominom

i usmjerava je prema Unutarnjem.
Ljubav prema svetom podrazumijeva Ijubav prema Bogu, i
obratno; sveto je miomiris Neba.
Sakralna umjetnost pomae ovjeku da pronae svoje vlastito

sredite, onu jezgru koja voli Boga po svojoj samoj naravi.

branim," postoji jedna ostavtina izgubljenog Raja, a to je instinkt za

transcendentno i osjeaj za sveto; s jedne strane, to je sklonost da
vjeruje u udesno, i s druge, potreba da potuje i oboava. Ova

dvostruka predodreenost normalno mora biti pridruena dvostrukoj

odijeljenosti, jednoj u pogledu svijeta i zemaljskog ivota, i drugoj u

pogledu ega, i njegovih snova i pretenzija.

Priroda priskrbljuje i svjedoanstva o zemaljskome Raju i

predskazanja nebeskoga Raja.

Sveto je prisue sredita u pograninosti, nepromjenijivog u

kretanju; dostojanstvo je sutinski izraz svetog, jer u njemu takoer,

sredite se oituje izvanjski; srce je objavljeno u djelima. Sveto uvodi

Ovaj zemaljski svijet je izgnanstvo, dok je, u isto vrijeme, i odraz

Raja.

u relativnostikakvou apsolutnosti i dariva prolaznim stvarima

pokrivku vjenosti.

73
72

 Raj je tamo gdje Bog jest. Stoga ostani uz Boga, i Raj e biti tamo
gdje si ti.
Milost nas okruuje beskrajno, i jedino nas naa okorjelost ini
nepropusnim za njezino isijavanje, koje je po sebi sveprisutno; dua
je ta koja je odsutna, ne milost.
Bez sumnje, mi moemo osjeati blagoslove, ali mi se ne smijemo bazirati na njima. Bog nas nee pitati za ono to smo iskusili, ali
nas hoe pitati za ono to smo uradili.

74

Kada ovjek doivi neko duhovno stanje ili blagoslov, ili ako ima
vienje ili uvenje, on nikad ne smije eljeti da se ono ponovno javi, i
iznad svega, on ne smije zasnovati svoj duhovni ivot na takvome
pojavku, niti umiljati da mu je tako to dodijelilo bilo kakvu
eminentnost, ili bilo ta drugo. Jedina stvar koja je bitna, jeste
praktikovanje onoga to nas pribliava Bogu, dok se pridravamo
uvjeta koje to praktikovanje zahtijeva; mi nemamo Boije mjere, i mi
nemamo potrebe pitati se ta mi jesmo. ivot je san, a misliti o Bogu
znai probuditi se; to znai biti na Nebu ve ovdje na zemlji.

75

 Uobiajeni san obinog ovjeka ivi na prolosti i na budunosti;

njegovo srce, takoreku, visi nad prolosti, dok je, u isto vrijeme,
odneseno budunou, umjesto da odmara u Bitku. Bog je Bitak u
apsolutnom smislu, On je Nepromjenljivi i Sveznajui; On voli ono to
se prilagoava Bitku.
U ivotu postoje dva trenutka koja su sve, a to je sadanji trenutak,
kada smo slobodni da odaberemo ta elimo biti, i trenutak smrti,
kada vie nemamo nikakvog izbora i kada svaka odluka pripada
Bogu. Ako je sadanji trenutak dobar, i smrt e biti dobra; ako smo
sada s Bogom u ovoj sadanjosti koja se neprestano obnavlja, ali
koja uvijek ostaje biti ovim jednim i jedinim trenutkom sadanjosti
Bog e biti s nama u trenutku nae smrti. Sjeanje na Boga bilo je
smrt u ivotu; i ono e biti ivotom u smrti.

76

Biti svjestan Boga znai biti svjestan Njega naim cijelim biem; biti
jedno sa naom svjesnosti Boga; biti jedno sa Onim to jest, i to
jedino jest. To je sama sutina naeg besmrtnog srca.
Jedan od dokaza nae besmrtnosti, jeste i to to dua koja je
sutinski inteligencija i svjesnost ne moe imati svoj cilj ispod sebe
same, to jeste u materiji i mentalnim odrazima materije; uzvienije ne
moe biti puka funkcija niega, ono ne moe biti tek sredstvo onoga
to po sebi nadilazi. Dakle, inteligencija kao takva i sa njom naa
sloboda jeste ono to dokazuje boanski opseg nae naravi i
sudbine. Razumjeli to Ijudi ili ne, jedino je Apsolut "srazmjeran"
sutini nae inteligencije.

77

 ovjek ima pravo da ne prihvati nepravdu veliku ili malu

od strane Ijudi, ali on nema pravo da je ne prihvati kao iskuenje
koje dolazi od Boga. On ima pravo jer to je Ijudski da pati zbog
nepravde u mjeri u kojoj se ne moe iznad nje izdii, ali se on mora
potruditi da to uini; on, ni u kom sluaju, nema pravo da posrne u
jarak gorine, jer takav stav vodi u pakao.
ovjek nema interesa, primarno, da prebrodi nepravdu; njegov
interes je, primarno, da spasi svoju duu i dosegne Nebo. Stoga, bila
bi veoma loa trgovina dosegnuti pravdu po cijeni naih krajnjih
interesa, dobiti na strani vremenitog i izgubiti na strani vjenog, a
upravo je to ono to ovjek ozbiljno rizikuje kada mu briga za
njegovim pravima upropatava karakter i osnauje mane.

78

Svaka nepravda koju prebrodimo od Ijudskih ruku je, u isto vrijeme,

iskuenje koje nam dolazi od Boga.
Iskuenje nije nuno kazna, ono takoer moe biti milost, a jedno
ne iskljuuje drugo.
Prihvatiti iskuenje znai Bogu zahvaliti na njemu, s razumijevanjem da nam to doputa jednu pobjedu: odijeljenost u odnosu
svijet i u odnosu na ego.

79

 Odijeljenost je velianstvenost due koja, nadahnuta svjesnou

apsolutnih vrijednosti, a time i svjesnou nesavrenstva i netrajnosti
relativnih vrijednosti, dozvoljava dui da ouva svoju unutarnju
slobodu i svoju razdaljinu u odnosu na stvari.
Odijeljen je onaj ovjek koji nikada ne zaboravlja prolaznu narav
stvari koje posjeduje, i koji ih smatra zajmom, a ne svojom
imovinom.
ak ni na vlastiti duh namane pripada, a mi nemamo puni pristup
njemu osim u mjeri u kojoj smo toga svjesni.

80

Dostatni razlog Ijudske inteligencije jeste ono na to je ona sama

spremna: naime, znanje Vrhovnog Dobra, i shodno tome sve to se
odnosi na to, izravno ili neizravno. Isto tako, dostatni razlog Ijudske
voljejeste ono na to je ona sama spremna: naime, odabir Vrhovnog
Dobra i, shodno tome, praktikovanje svega to tom Dobru vodi.
Iznova, i na isti nain, dostatni razlog Ijudske volje, jeste ono na to je
ona sama spremna: naime, Ijubav prema Vrhovnom Dobru i svemu
to svjedoi o Njemu.
Potpunost inteligencije podrazumijeva slobodu volje. Ova sloboda
bila bi neznaajna bez cilja predvienog u Apsolutnom; bez znanja o
Bogu i naim krajnjim ciljevima, ona ne bi bila ni mogua ni korisna.

 Istina je da je samo Bog apsolutno slobodan; ali naa je sloboda

ipak zbiljna na svom vlastitom nivou, poto oituje Slobodu Boga, i
tako sudjeluje u Njoj. U Bogu, mi smo slobodni koliko god to
moemo biti, i u mjeri u kojoj nas Bog reintegrira u Njegovoj
beskrajnoj Slobodi.
Ljudski poziv je ozbiljiti ono to tvori razlog postojanja ovjeka:
odraz Boiji i, prema tome, most izmeu Zemlje i Neba; ili stajalite
koje doputa Bogu da vidi Sebe poinjui od drugog- do-On, iako
ovaj drugi, u krajnjemu razmatranju, ne moe biti nita drugo do On
sam, jer Bog se spoznaje samo kroz Boga.
Ljudsko bie, po svojoj prirodi, osueno je na natprirodno.

82

Vrhovna Zbilja nas podrazumijeva na dva naina: s jedne strane, ona

je Nepromjenljivo, koje nas odreuje, i, s druge strane, ivue, koje
nas privlai.
Vjerovati u Boga znai iznova postati onim to jesmo; postati to
onoliko koliko vjerujemo, i koliko to vjerovanje postaje naim biem.
Mi moramo hoditi pravo do vrha vjere, ne gledajui ni desno ni
lijevo, na bezdane svijeta, i kazati "da" Bogu koji osvjetljava na put i
koji je njegovo odredite.

 Moglo bi se rei da je vjera ono to uzrokuje da intelektualna

izvjesnost postane svetost, ili ono to je ozbiljujua mo izvjesnosti.

Duhovno govorei, spoznati sebe znai biti svjestan svojih

ogranienja i svaku kvalitetu pripisati Bogu.

Ljudski, niko ne izmie obavezi da "vjeruje, u cilju da bi mogao

razumijevati."

ovjek vjeruje za sebe da je dobar ak i pred Bogom, koji je jedino

Savrenstvo, a i onda kada nastoji prepoznati svoju jadnost on opet za
sebe vjeruje da je dobar zbog ovog samog nastojanja.

Smisao i dostatni razlog ovjekov je spoznaja, a spoznaja je

neizbjeno spoznaja Boanstvenosti.

Istinska vrijednost nekog ovjeka ne oituje se nuno u njegovom

govoru, ali se nuno oituje u njegovim refleksivnim reakcijama.

84

85

 ovjek ne moe izmai dunosti da ini dobro; zapravo je

nemogue, pod normalnim uvjetima, ne initi dobro; ali ono to je
bitno jeste da ovjek zna da je Bog taj koji to ini. Hvale vrijedno djelo
pripada Bogu, iako mi sudjelujemo u njemu; naa djela su dobra ili
bolja u mjeri u kojoj smo mi proeti ovom svjesnou.
Bog eli naa srca i nije zadovoljan samo sa naim djelima.
Jedino je spaen onaj koji ima vjere u Boga, a vjere u Boga moe
imati jedino onaj koji je dobrohotan i dareljiv.

86

Dareljivost je uzvienost due koja voli da daje i takoer da prata,

zato to doputa ovjeku da se spontano postavi u poloaj drugih.
* Plemenitost je sazdana od uzvienosti i samilosti; uzvienou ona
se povlai iz stvari, a samilosnou se njima vraa.
* Plemenit ovjek je sretan jedino kada daje sebe, a on daje sebe
iznad svega Bogu, kao to Bog daje Sebe njemu, i kao to Bog eli da
da Sebe njemu.

 Kad se ovjek iskljui iz svijeta radi Boga, Bog se uini prisutnim u

svijetu radi ovjeka.
ovjek koji eli spoznati vidljivo spoznati ga i u cjelini i u dubini
zbog samog tog razloga je obavezan spoznati nevidIjivo, pod
prijetnjom besmisla i nedjelotvornosti; spoznati ga u skladu sa
poelima koje sama priroda Nevidljivog namee Ijudskome umu;
dakle, spoznati ga bivajui svjesnim da se rjeenje za proturjenosti
objektivnog svijeta moe nai jedino u neosobnoj sutini subjekta, to
jeste u istome Intelektu.

* Jedino znanost Apsolutnog daje znaenje i disciplinu znanosti

relativnog.
Prikladno je razluiti izmeu znanja koje je aktivno i mentalno, to
jeste naukovnog razdjeljenja kojim postajemo svjesni Istine, i znanja
koje je pasivno, primateljno, i srano, to jeste zazivne kontemplacije
kojom primamo u sebe ono ega smo postali svjesni.

89

 Ljudska inteligencija je sutinski objektivna, i, prema tome,

potpuna: ona je spremna na bezinteresnu prosudbu, rezonovanje,
usvajajuu i deificirajuu meditaciju, uz pomo milosti. Ova odlika
objektivnosti takoer pripada volji to je upravo ona odlika koja je
ini Ijudskom a to je i razlog zato je naa volja slobodna, ili,
drugim rijeima, obdarena nadilaerpem sebe, rtvom, i askezom;
naa volja nije nadahnuta samo i pustim eljama, u temeljnom smislu
ona je nadahnuta istinom, to je neovisno o naim neposrednim
interesima. Isto se odnosi na nau duu, nau senzibilnost i nau
mogunost da volimo: ova mogunost, bivajui Ijudskom, po
odreenju je objektivna, i stoga bezinteresna u svojoj sutini ili u
svojoj praiskonskoj i nevinoj savrenosti; ona je obdarena dobrotom,
dareljivou i saosjeajnou. To znai da je ona spremna pronai
svoju sreu u srei drugih, i nautrb vlastitih zadovoljstava; i zato ona
je, takoer, spremna pronai svoju sreu iznad sebe same, u svojoj
nebeskoj osobnosti, koja jo nije u cijelosti njena vlastita. Upravo iz
ove zasebne prirode, nainjene od potpunosti i objektivnosti, izvodi se
pozvanje ovjekovo, zajedno s pravima i dunostima koja mu
pripadaju.

90

ovjek je po definiciji pontifex, "graditelj mostova" ili "most." Jer

ovjek sutinski sadrava dvije dimenzije, vanjsku i unutarnju; on,
stoga, ima pravo na obje, jer bez toga, precizno govorei, on ne bi bio
ovjek; govoriti o ovjeku bez okruenja jednako je protuslovno kao i
govoriti o ovjeku bez jezgre. S jedne strane, mi ivimo u pojavama
koje nas okruuju i kojih smo mi dio, i s druge strane, naa srca su
ukorijenjena u Bogu; prema tome, mi moramo ozbiljiti najsavreniju
moguu ravnoteu izmeu naeg ivota u svijetu i naeg ivota
usmjerenog prema Boanskom. Ovaj drugi ivot, sasvim oigledno,
odreuje prvi i dariva mu sav smisao; prava vanjskosti ovise o mjerama koje pripadaju unutarnjem i koje nam unutarnje namee.

 Unutarnji ovjek je svjedok vanjskoga ovjeka a Intelekt je svjedok

unutarnjeg ovjeka. Jedan od zahtijeva Ijudskoga stanja jeste
ozbiljenje ravnotee izmeu unutarnjeg ovjeka i vanjskoga ovjeka:
prvi se mora nametnuti potonjem, ba kao to se i Intelekt ili
Blagoslov namee unutarnjem ovjeku, ili drugim rijeima, ba kao
to se Univerzalno namee individualnom, odreujui ga i
preobraavajui. Ba kako Intelekt namee istine unutarnjem ovjeku
ili ba kako ga Blagoslov obasipa Ijepotama tako i unutarnji
ovjek namee vrline, zatitne granice ili blagotvorne navike
vanjskome ovjeku. Unutarnji ego ne smije dopustiti sebi da bude
napadnut i potopljen vanjskim egom, on ne smije posustati u svome
ivotu, a jo manje u svojoj supstanci, pred rasulom i bukom svijeta.

92

* ivot nije, kako to djeca i svjetovnjaci vjeruju, neka vrsta prostora

ispunjenog mogunostima koje se nude naem dobrom zadovoljstvu;
to je put koji se sve vie suava od sadanjeg trenutka do trenutka
smrti. Na kraju tog puta stoji smrt i susret s Bogom, i zatim vjenost;
sada, sve ove zbiljnosti, ve su prisutne u molitvi, u bezvremenoj
aktualnosti boanske Prisutnosti.
ivot, lijepo proivljen, poploan je djelima odricanja; da bi se
ivjelo u skladu sa istinom i Ijepotom nuno je znati kako umrijeti.

 Svaki put ovjek stoji pred Bogom srcem cijelim to e rei,

"siromaan" i bez uzdizanja on stoji na zemljitu apsolutne
izvjesnosti, izvjesnosti njegovog uvjetnog spasenja kao i one Boga. I
zato nam je Bog dao taj dar nadprirodnog kljua koji je molitva: kako
bismo pred Njim mogli stajati kao u praiskonskom stanju, i kao
"uvijek i posvuda"; ili kao u Vjenosti.
Molitva u najirem smislu iznosi pobjedu nad etirima
sluajnostima nae egzistencije: nad svijetom, ivotom, tijelom, i
duom; mogli bismo takoer rei: nad prostorom, vremenom,
materijom, i eljom. Ona stoji u egzistenciji nalik utoitu, ili nalik
ostrvcetu. U njoj smo savreno svoji, poto nas ona postavlja u
prisutnost Boiju. Ona je poput dijamanta kojeg nita ne moe ni
potamniti ni otetiti.

94

* Cilj osobne molitve nije samo dosezanje odreenih darova, ve i

proienje due: ona razrjeuje psihike uzlove ili, drugim rijeima,
ona rastapa podsvjesna zgunjavanja i isuuje mnoge skrivene
otrove; ona ospoljava, pred Bogom, potekoe, neuspjehe, i napetosti
due, to pretpostavlja da dua mora biti ponizna i iskrena, a ovo
ospoljenje koje se dogaa pred Licem Apsolutnog ima snagu da
iznova uspostavi ravnoteu i proizvede mir, ili jednom rijeju, da nas
otvori za milost.
Onaj koji moli mora biti svjestan veliine i dobrote Boije; on
izraava ovu svjesnost slavljenjem. Prije negoli se obratimo nekome, ili prije negoli zatraimo neto, moramo znati kome se
obraamo. I poto se obraamo Bogu, svjesnost Boije veliine
zahtijeva od nas nadopunjujuu svjesnost Ijudske malenosti; a to je
poniznost. Spoznaja Boga iziskuje spoznaju sebe samoga.

95

 Nema znanosti o dui bez metafizike osnove i bez duhovnih

protuotrova.
Dua je besmrtna zato to je sposobna spoznati Apsolutno; a
sposobna je spoznati Apsolutno zato to je besmrtna.

96

Sve ove stvari su i ranije bile reene, i to jako dobro reene; ali njih
je uvijek bilo potrebno ponoviti iznova i, pri tom, uraditi ono to se
uvijek radilo: uprisutniti u misli izvjesnosti sadrane, ne u misleem
egu, ve u vanosobnoj supstanci Ijudske inteligencije. Utoliko to je
Ijudska, inteligencija je potpuna, i stoga sutinski obdarena smislom
za Apsolutno, a samim tim i smislom za relativno; zamisliti Apsolutno
takoer znai zamisliti relativno kao takvo, i, shodno tome, uvidjeti u
Apsolutnom korijene relativnog, a unutar relativnog, odraze
Apsolutnog.

97

 Jedino pitanje koje je bitno, jeste na odnos s Bogom. ovjek

nikada ne bi trebao pitati: "Kakva je moja vrijednost?" niti: "Jesam li ja
vrijedan imanja odnosa s Bogom?" Jer, na prvome mjestu, pitanje nae
vrijednosti uope ne iskrsava; jedina stvar koja je bitna jeste na
iskren odnos s Bogom, izvan kojeg nema odluujue Ijudske
vrijednosti. Na drugome mjestu, pitanje naeg dostojanstva visavis
Boanskog takoer ne iskrsava; budui da smo Ijudi, mi smo po
definiciji "valjani sugovornici" s Bogom, osim toga mi i nemamo
izbora; mi smo nuno sugovornici, upravo zato to pripadamo
Ijudskoj vrsti. I sav na odnos sa svijetom, ovisi o naemu odnosu s
Nebom.

98

Bog je otvorio kapiju u sred stvorenosti, i ova otvorena kapija svijeta

prema Bogu je ovjek; ovo otvaranje je Boiji poziv da se gleda prema
Njemu, da se stremi prema Njemu, da se ustraje u pogledu na Njega,
i da se vrati Njemu. I to nam omoguava da razumijemo zato se ova
kapija zatvara na smrti, ako je u toku ivota bila omalovaavana; biti
ovjek ne znai nita drugo nego gledati preko i proi kroz kapiju.
Nevjerovanje i paganizam su tamo gdje god se lea okrenu kapiji; na
njezinom pragu, svjetlost i tama se razdvajaju. Pojam pakla postaje
savreno jasan kada promislimo kako je bezosjeajno i kakvo je
traenje i samoubistvo provui se kroz Ijudsko stanje bez da
budemo istinski ovjekom, to jeste, zaobii Boga, i stoga nae vlastite due, ba kao da imamo pravo na nae Ijudske fakultative mimo
ovog povratka Bogu, i ba kao da postoji ikakvo mjesto u udu
Ijudskoga stanja mimo cilja koji je predvien u ovjeku samome; ili
iznova: kao da Bog nije imao motiv da nas obdari inteligencijom koja
razluuje i voljom koja odabire.

99

 Ono to je sveznaajno za ovjeka, jeste da bi inteligencija zapravo

trebala postati, blagodarei sadraju koji joj odgovara, ono to ona
jeste u poelu, i isto tako, da bi volja trebala postati istinski slobodna
zahvaljujui objektu koji joj odgovara. Ili drugim rijeima: inteligencija
nije istinski inteligencija osim ako ne razluuje izmeu Zbiljnog i
prividnog, i volja nije istinski slobodna osim ako ne tei ka Zbiljnome.

100

Prerogativ Ijudskog stanja je objektivnost, kojoj sutinski sadraj, i

krajnji razlog postojanja, jest Apsolut. Prije svega, objektivnost
inteligencije, precizno reeno; zatim objektivnost volje; i na kraju,
objektivnost due, osjeajnosti, karaktera, to jeste, objektivnost koja
je u isti mah estetska i moralna. Inteligencija je objektivna u mjeri u
kojoj opaa ono to jeste; volja je objektivna u mjeri u kojoj ima u vidu
zbiljsko dobro; i dua je objektivna u mjeri u kojoj voli ozbiljujui
ga u sebi ono to je dostojno voljenja.

101

 Reeno je da je ovjek racionalna ivotinja; mada je ovakva

formulacija neprikladna i sa loim prizvukom, ona ipak nije posve
liena znaenja: zacijelo, racionalni fakultativ naznaava
transcendentnost ovjeka u odnosu na ivotinju. ovjek je razuman
zato to posjeduje Intelekt, koji je po definiciji obdaren mogunou
za apsolutno, i otuda smislom za relativno, a Intelekt on posjeduje jer
je "nainjen na sliku Boga"; on to, tavie, oituje, u fizikom smislu,
oblikom svoga tijela i svoje lubanje, ba kao i svojim uspravnim
poloajem, i zatim svojim govorom i sposobnou da pravi i gradi.
ovjek je bogojavljenje u svom obliku, ba kao i u svojim
fakultativima.

Put je jednostavan, ovjek je taj koji je sloen. ovjek se moe boriti

protiv ovih komplikacija due, odnosno ovih potekoa od kojih dua
boluje, ili koje ona stvara, na tri naina. Prvo, inteligencijom: jer kroz
inteligenciju, ovjek postaje svjestan relativnosti i otuda nitavila
stvari u odnosu na apsolutnost Boga. Drugo, voljom: jer kroz volju,
ovjek postavlja prisjeanje Boga i stoga svjesnost Zbiljnoga na
mjesto svijeta, ili ega, odnosno odreene tekoe svijeta ili ega. Tree,
vrlinom: jer kroz vrlinu, ovjek izmie egu, i jadima ega, povlaei se u
svoje Sredite, u odnosu na koje je ego vanjski, ba kao i svijet. To su
tri savrenstva ili mjere. Savrenstvo inteligencije; savrenstvo volje; i
savrenstvo due.

Vanjski ovjek je ovjek u svojoj podreenosti privlaenju pojava i u

svojoj ukljuenosti u moebitnosti ivota ovjek djeluje u svijetu.
Unutarnji ovjek, naprotiv, jeste ovjek koji je sam pred Bogom i koji
je privuen boanskim Sreditem. Unutarnji ovjek ozbiljuje
kontemplativne stavove, a vanjski ovjek ozbiljuje vrline i dobre
navike; prvi, svojim znanjem i usrdnou mora obesnaiti i preobliiti
moebitna opaanja i djelovanja potonjeg.

102

103

 Kad dua prepozna da je njezino istinsko bie smjeteno izvan ove

pojavne jezgre koja je iskustveni ego, i kada se ona drage volje
pridrava Sredita a to je glavna vrlina: siromatvo, ili ponitenje, ili
poniznost obini ego se tada pojavljuje kao vanjski u odnosu na
nju samu, a svijet, ba naprotiv, kao njezino vlastito produljenje; tim
vie, jer ona tada, gdje god da se nalazi, osjea kao da je u Rukama
Boijim.
Ego je, u isto vrijeme, sistem slika i ciklus; to je neto to nalii
muzeju, i jednom jedinstvenom i nepovratnom putovanju kroz taj
muzej. Ego je gibljivo platno satkano od slika i tenji; tenje dolaze iz
nae vlastite supstance, a slike nam prua okruenje. Mi smjetamo
sebe u stvari, i stvari smjetamo u sebe, doim nae istinsko bie
ostaje biti neovisno o njima.

104

Meu kvalitetama koje su neizbjene za duhovnost openito, na

prvo mjesto moemo staviti mentalni stav, koji bi se, u nedostatku
boljeg naziva, mogao oznaiti rijeju "objektivnost": to je jedan stav
inteligencije, savreno bezinteresan, dakle osloboen od ambicije i
predrasude, i stoga udruen sa smirenou. Na drugom mjestu
spomenuli bismo kvalitetu koja se tie psihikog ivota pojedinca: to
je plemenitost, to jeste uzdignutost due iznad stvari koje su
prizemne i zle; u osnovi to je razdjeljenje, na psihiki nain, izmeu
sutinskog i sluajnog, ili izmeu zbiljnog i nezbiljnog. Na kraju, tu je
i vrlina jednostavnosti: ovjek je u njoj osloboen od svakog
nesvjesnog kompleksa i prisile koja izvire iz samoljublja; prema
stvorovima i stvarima on ima savreno izvoran i spontan stav, drugim
rijeima, on je bez izvjetaenosti; on je osloboen od pretenzije,
razmetanja, i pretvaranja; jednom rijeju, on je bez ponosa. Svaki
duhovni metod iznad svega zahtijeva stav siromanosti, poniznosti, i
jednostavnosti ili ponitenja, stav koji je poput predvianja ugasnua
u Bogu.

105

 Ljudski ivot je izrezbaren neizvjesnostima; ovjek se gubi u

onome to je neizvjesno umjesto da se dri onog to je apsolutno
izvjesno u njegovoj sudbini, naime smrti, Suda, i Vjenosti. Ali pored
ovih tu je i etvrta izvjesnost, koja je, tavie, neposredno dostupna
Ijudskom iskustvu, a to je sadanji trenutak, u kojem je ovjek
slobodan izabrati Zbiljno ili prividno, i stoga osigurati sebi vrijednost
triju velikih eshatolokih izvjesnosti. Svjesnost sveca je utemeljena na
ovim trima odnosnim takama, bilo na izravan ili na neizravan i
podrazumijevajui nain kroz "prisjeanje Boga."

106

Temelj duhovnog ivota, a time i razlog postojanja ivota kao

takvoga, s jedne strane je Istina, i stoga izvjesnost vrhovne ZbiIje, koja
je vrhovno Dobro, i, s druge strane, put, i stoga elja za spasenjem,
koje je vrhovna Srea. Ovim dvjema imperativima nuno se pridruuju
dva kvaliteta ili stava: preputanje volji Boijoj i uzdanje u dobrotu
Boiju. Ove dvije kvalitete, za uzvrat, podrazumijevaju druge dvije
vrline: zahvalnost i dareljivost.
Dareljivost prema Bogu znai cijeniti vrijednost onoga to nam
Bog daje i to nam je On darovao po roenju. Zahvalnost prema
ovjeku znai cijeniti vrijednost onoga to nam drugi daju, ukljuujui
i prirodu koja nas okruuje; ovi darovi, u krajnjemu, koincidiraju sa
darovima Boijim.
Dareljivost prema Bogu ako se tako moe rei znai dati
sebe Bogu, sutina ovog dara je iskrena i ustrajna molitva. Dareljivost
prema Ijudima znai davati sebe drugima, kroz milosre u svim
njegovim oblicima.

107

 Dvije velike osnovne vrline su poniznost i milosre; drugim

rijeima: znanje o sebi i dareljivost prema drugima.
Poniznost znai prevladati prirodnu optiku varku koja nas tjera da
vjerujemo da smo vie od onoga to u stvarnosti jesmo i da su drugi
manje od onoga to jesu; jednom rijeju, to znai biti savreno
objektivan, prije svega prema sebi samome, a zatim prema svijetu;
shodno tome, to znai "umrijeti pomalo."
Bog, u osnovi, od nas ne trai savrenstvo, ali On ipak trai
namjeru, to znai, da ukoliko je namjera iskrena, da e i ozbiljna
nesavrenstava biti odsutna; odve je oigledno da ponosan ovjek ne
moe iskreno teiti ka poniznosti. Bog od nas trai ono to nam je
dao, naime kvalitete koje nosimo u svojim vlastitim dubinama, u naoj
bogolikoj supstanci; ovjek mora "postati onim to on jeste"; svako
bie je, temeljno, Bitak kao takav.

108

elja da porazimo nedostatke zato to smo "mi" ti koji ih posjedujemo nije uinkovita, jer ona spada u istu kategoriju kao i sami
nedostaci. Svaki nedostatak je, zapravo, neki oblik egoizma ili ak
ponos. ovjek mora stremiti ka Savrenstvu zato to ga razumije, i
shodno tome voli, a ne zato to eli da njegov vlastiti ego bude
savren. Drugim rijeima, ovjek mora voljeti i ozbiljiti vrlinu zato to
je ona istinita i lijepa, a ne zato to e ona postati ovjekom ako je
bude posjedovao; i ovjek mora mrziti nedostatke, i boriti se protiv
njih, zato to su lani i runi, a ne zato to su njegovi i to ga
izobliuju. Posjedovati vrlinu, iznad svega, znai biti bez nedostatka
koji je njoj suprotan, jer Bog nas je stvorio vrlima. On nas je stvorio na
Svoju sliku; nedostaci su nametnuti. tavie, mi nismo ti koji
posjeduju vrlinu, vrlina je ta koja posjeduje nas.

109

 Siromatvo, u egzistenciji, nije vezano ni za subjekt ni za objekt.

Mnogo toga je reeno o prefinjenim opsjenama i zavoenjima koje
navode duhovnog hodoasnika da zastrani od pravoga puta i da
potakne svoj pad. Sada, ove opsjene mogu zavesti jedino onoga koji
eli neke koristi za sebe, kao to su moi ili asti ili slava, ili koji eli
unutarnje radosti ili nebeska vienja ili uvenja i sline stvari, ili pak
opipljivo znanje boanskih tajanstava. Ali onaj koji, u molitvi, ne trai
nita zemaljsko, tako da mu je svejedno hoe li ga svijet zaboraviti, i
koji vie ne trai nikakvog osjeta iz molitve, tako da mu je svejedno
hoe li primiti ita osjetno, takav ovjek posjeduje istinsko siromatvo
i nita ga ne moe zavesti.
U istinskom siromatvu ne ostaje niega osim istog i prostog
postojanja, a ono je, u svojoj sutini, Bitak, Svjesnost, i Blaenstvo. U
siromatvu, ovjeku ne ostaje nita vie osim onoga to on jeste, i
otuda sve to jeste.

110

Mnogo manje nas truju prizemnosti svijeta, negoli to to o njima

previe mislimo. Nikada ne bismo smjeli izgubiti svjesnost o
svjetlosnom i smirenom velianstvu Vrhovnog Dobra, koje razrjeuje
sve vorove ovog zemnog svijeta.
U svijetu, dobro je iznad zla, usprkos oprenim pojavama koje se
ponekada mogu pokazati u pojedinom dijelu svemira i u pojedinoj
egzistencijalnoj situaciji. Milost je prva rije Boija; stoga ona mora biti
i Njegova posljednja rije. Milost je stvarnija od cijeloga svijeta.
Nije mogue reformirati ovjeanstvo; ovjek mora reformirati
samoga sebe, i nikada ne uzvjerovati da unutarnje stvarnosti nemaju
znaaja za ravnoteu itavog svijeta.

111

 U duhovnosti, vie nego u bilo kojem drugom podruju, vano je

razumjeti da karakter ovjeka ini dio njegove inteligencije: bez
dobrog karaktera onog koji je normalan i shodno tome plemenit
inteligencija, ak i ako je metafizika, ostaje biti itekako nedjelotvorna.
Na karakter je, prije svega, ono to mi voljom nastojimo, i potom,
ono to volimo; inteligencija kao takva je ono to znamo, ili ono to
smo u stanju spo/znati. Iz tog razloga duhovna kvalifikacija
podrazumijeva moralnu kvalifikaciju; volja i osjeanja su produljenja
inteligencije, koja je u sutini fakultativ jednaenja. Volja je, na
duhovnoj ravni, sklonost ka ozbiljenju; dok je osjeanje, na istoj ovoj
ravni, sklonost ka voljenju onoga to je objektivno dostojno Ijubavi:
istinitog, svetog, lijepog, plemenitog.

112

Ljepota je poruka koja podrazumijeva uzajamnost i posveenje: ona

podrazumijeva uzajamnost izmeu Boga i ovjeka, i posveenje
ovjeka Bogu. U Ijepoti, i kroz nju, Bog nam dariva poruku Svoje
prirode; On zbog nas objavljuje pralik i sutinu. Ljepota je oitovanje
Milosti. ovjek, koji je ugledao boansku Ljepotu, pokazuje svoju
zahvalnost darivajui sebe Bogu u svome srcu; dati sebe Bogu jeste
odgovor srazmjeran zemaljskoj Ijepoti, u kojoj Bog, objavljujui svoju
Milost, dariva Sebe ovjeku.

113

 Zajedno sa smislom za Boansko ide sklonost za potivanjem i

potreba za oboavanjem; to je predodreenost koja iskljuuje
profanost i trivijalnost, kao takve i u svim njihovim oitovanjima; i koja
je, stoga, suprotstavljena svemu to je rasipanje, runoa, i buka.
Sada, ovaj svijet nije nita drugo nego to, u svojoj dui i u svojim
oblicima, on je sva runoa nepokornosti i bahatosti, doim u
stvorenosti, svaka Ijepota je kapija koja se otvara prema Svetom i
prisjeanje Boga; in oboavanja.

Za neke, jedino zaboravljanje lijepoga ili "tijela," prema njima

moe nas pribliiti Bogu, to je oigledno ispravno stajalite, barem u
praksi; za druge a ova perspektiva je daleko dublja osjetilna
Ijepota takoer nas moe pribliiti Bogu, pod dvostrukim uvjetom
kontemplativnosti, koja razumijeva pralikove kroz oblike, i
pounutrujue duhovne aktivnosti, koja uklanja oblike u ime Sutine.
Ljepota, opaana izvana, mora postati, u nama, arhetipskom i
pounutrujuom muzikom. Mi volimo ono to mi jesmo u naoj sutini,
i mi moramo biti ili postati onim to volimo, i onim to imamo
pravo voljeti po prirodi stvari. U tome je sav smisao Ijepota
boanskoga stvaranja i sakralne umjetnosti.
Umjetnika Ijepota ba kao i svaka druga Ijepota je objektivna,
i stoga razluiva inteligencijom, a ne ukusom.

114

115

 Sutinska je funkcija sakralne umjetnosti, pored njezine jednostavno didaktike uloge, da prenese Supstancu jednu i neiscrpivu u svijet akcidenata, i da akcidentalnu svjesnost vrati natrag
Supstanci. Moglo bi se takoer rei da sakralna umjetnost prenosi
Bitak u svijet egzistencije, djelovanja i postajanja, ili da na izvjestan
nain prenosi Beskrajno u svijet krajnoga, ili Sutinu u svijet oblika; na
taj nain, ona sugerira neprekidnost koja ide od jednoga do drugoga,
put koji poinje od pojavnosti ili akcidenta, i zavrava u Supstanci ili u
njezinim nebeskim odzvanjanjima.

116

Sveto je projiciranje nebeskog Sredita u kozmiku pograninost, ili

"Nepokretnog Pokretaa" u tok stvari. Osjeati ovo na jedan konkretan
nain, znai posjedovati smisao za sveto, i samim tim instinkt za
oboavanje, posveenost, i pokoravanje; smisao za sveto je svjesnost
u svijetu stvari koje mogu, ali i ne moraju biti Onoga to ne
moe ne biti, iju beskrajnu udaljenost i udotvornu blizinu mi
iskuavamo u jedno te isto vrijeme. Ukoliko smo mi u stanju imati ovu
svjesnost, to je onda zato to nas nuni Bitak dosee, u dubini naih
srca, po tajanstvu imanentnosti koje nas ini pripravnim da spoznamo
sve to se moe spoznati, i koje nas, iz istog razloga, ini besmrtnim.

117

 Mi smo okrueni svijetom buke i neizvjesnosti; u njemu dolazi do

nenadanih susreta sa stvarima koje su iznenaujue, nepojmljive,
besmislene, ili razoaravajue. Ali ove stvari nemaju pravo da nam
predstavljaju problem, ako i zbog ega onda zbog toga to svaka
pojava ima svoje uzroke, znali ih mi ili ne. Ma ta pojave mogle biti, i
ma ta njihovi uzroci mogli biti, Onotojeste uvijek je tu; a Onoto
jeste nalazi se izvan svijeta buke, protuslovlja, i razoarenja. Onoto
jeste niim ne moe biti uznemireno niti umanjeno; Ono je Istina, Mir,
i Ljepota. Niti Ga ta moe zamraiti, niti Ga ta moe od nas oduzeti.

118

Ma ta mogla biti buka svijeta i due, Istina e uvijek biti Istina, Mir
e uvijek biti Mir, i Ljepota e uvijek biti Ljepota. Ove zbiljnosti su
uvijek opipljive, one su uvijek unutar naega neposrednog dohvata;
dovoljno je gledati prema njima i sebe smjestiti u njih. One su trajno
prisutne u Egzistenciji samoj; akcidenti prolaze, Supstanca ostaje.
Pusti svijet neka bude to to jeste, ti nai utoite u Istini, Miru, i
Ljepoti, u kojima nit' ima kakve sumnje nit' kakve mane.

119

 Postoje Ijudi koji sebe mue ak i zbog malih grijeha, poinjenih u

dalekoj prolosti, ali u sadanjosti oni rade ono to godi Bogu. Sada,
greka je spoitavati sebi za ono to nam Bog ne spoitava. Bog nam
ne spoitava za grijeh kojeg smo posvema svjesni i kojeg imamo
iskrenu elju da ne poinimo vie nikada, ako u isto vrijeme
prakticiramo ono to On trai i to nas pribliava Njemu.

120

Za ovjeka kao takvoga, pitanje Boanske Zbilje moe biti iskazano

na slijedei nain: ako druge osobe ili predmeti, kao to je hrana,
na primjer posjeduju neposredno dohvatljivu i iskustveno neupitnu
zbiljnost, tako da je savreno prirodno obraati se nekome ili jesti
hranu, onda i Bog koji je krajnji Prvolik svih stvari posjeduje
zbiljnost koja je neuporediva sa zbiljnou koja nas okruuje i od koje
mi ivimo. Sada, ukoliko je logino govoriti Ijudima, ili jesti hranu, jer
su i jedno i drugo "zbiljni," onda je jo vie logino ili jo manje
iluzorno govoriti Bogu, koji je beskrajno Sredite svakog dobra, i
ivjeti od Njegove Rijei, koja je beskrajna Sutina svakog napoja.

121

 Svijet, ivot, i Ijudsko postojanje u praksi se pokazuju kao sloena

hijerarhija izvjesnosti i neizvjesnosti. Kada bi nas se upitalo koje su
najprjee stvari koje bi ovjek - smjeten, kao to jeste, u ovom svijetu
zagonetnosti i nestalnosti trebao uiniti, na odgovor bi bio da
postoje etiri stvari koje bi on trebao uiniti i etiri dragulja koja
nikada ne bi smio zapostaviti: prvo, on bi trebao prihvatiti Istinu;
drugo, imati je neprekidno na umu; tree, izbjegavati sve to je
opreno Istini i neprestanoj svjesnosti Istine; i etvrto, izvravati sve
to je u skladu s Njom. Sva religija i sva mudrost moe biti svedena,
vanjski i sa Ijudske take gledita, na slijedea etiri zakona: kao
urizniena u svakoj tradiciji, nepromjenljiva istina mora biti
zamijeena, potom zakon "vezanosti za Zbiljno," ili "prisjeanja" ili
"Ijubavi" prema Bogu, i na kraju zabranjene i zapovjeene stvari; a ovo
tvori splet elementarnih izvjesnosti koje okruuju i rastapaju Ijudsku
neizvjesnost, i time svode cjelokupan problem zemaljskog postojanja
na geometriju, koja je u isti mah i jednostavna i praiskonska.

Kada se susretnemo sa zlom a mi tada dugujemo Bogu i sebi

samima da se odrimo u miru moemo iskoristiti slijedee
argumente. Prvo, nijedno zlo ne moe zahvatiti Vrhovno Dobro, i ono
ne smije naruiti na odnos s Bogom; u doticaju sa besmislenim, mi
nikada ne smijemo izgubiti iz vida apsolutne vrijednosti. Drugo, mi
moramo biti svjesni metafizike nunosti zla. Tree, iz vida ne
smijemo izgubiti ni granice zla ni njegovu relativnost - vincit omnia
veritas. etvrto, po svemu sudei nuno je prepustiti se volji Boga, to
jeste naoj sudbini; sudbina je po definiciji ono od ega ne moemo
pobjei. Peto a ovo ishodi iz prethodnog argumenta Bog eli da
iskua nau vjeru, i stoga nau iskrenost, nae uzdanje, i nau
strpljivost; iz tog razloga se i govori o "ivotnim iskuenjima." esto,
Bog od nas nee traiti da odgovaramo za ono to drugi rade, niti za
ono to nas zadesi bez da smo sami za to odgovorni; On e traiti da
odgovaramo samo za ono to smo sami uinili. Sedmo, i posljednje,
srea nije za ovaj ivot, nego za slijedei; savrenstvo nije od ovog
svijeta, a posljednja rije pripada Blaenstvu.
ovjek ne smije izgubiti iz vida injenicu da je ego, koji se nalazi u
nedaama, smjeten izvan naeg istinskog bia; da potekoa, koja
nas mui, zahvata vanjski ego i da ne obuhvata nae istinsko bie.

122

123

 Jedan od prvih uvjeta sree je odbacivanje povrne i habitualne

potrebe da budemo sretni. Ali ovo odbacivanje ne moe doi iz
praznine; ono mora imati znaenje, a to znaenje ne moe a da ne
doe odozgo, iz onog to ini na sami razlog postojanja. Zapravo, za
mnoge Ijude, kriterij vrijednosti ivota je pasivno osjeanje sree, koje
je, o prirori, odreeno vanjskim svijetom; kada se ovo osjeanje ne
javlja, i kada ono blijedi to moe imati subjektivne, jadnako kao i
objektivne razloge oni postaju uznemireni i obuzeti pitanjem:
"Zato nisam sretan kao to sam bio nekada?" oekujui da se desi
neto to e vratiti njihovo osjeanje sree. Sve ovo je nije potrebno
ni rei jedan savreno svjetovan stav, i stoga stav koji je neuskladiv
sa bilo kojim imalo duhovnijim perspektivama. Postati zatvoren u
zemaljsku sreu znai nainiti pregradu izmeu ovjeka i Neba.

124

ivot u Ijudskom drutvu potie pojavu drutvenih poroka, ali to

nije razlog da im se ovjek ne odupire, ba naprotiv. Pobjeda nad
porocima dug je prema Ijudima iz nae sredine, ba kao i prema Bogu
koji nas promatra i koji e nam suditi.
Prije svega, tu se zatie ponos: to znai precjenjivati sebe, dok
podcjenjujemo druge; to je odbijanje da prihvatimo ponienje kada
ga sama priroda stvari zahtijeva; i ipso facto to znai vi- djeti kao
ponienje svaki stav koji naprosto otkriva naa ogranienja.
Nakon toga dolazi egoizam: to znai misliti samo o vlastitim interesima i stoga zaboravljati interese drugih. I upravo u ovome
odjeljku nalaze se egocentrizam i narcisoidnost, ne zaboravljajui
razdraljivost.
Glupost je nedostatak razluenja izmeu sutinskog i sporednog, i,
kao rezultat toga, ona moralna runoa koja se naziva sitniavost; to
je takoer nedostatak smisla za mjere, i dakle za prioritete.
Opakost je volja da naudimo drugome, na ovaj ili onaj nain; to je
posebice ogovaranje, potvora, i zavist.
Dvolinost se sastoji iz praktikovanja svih poroka dok praktikujemo
duhovne vjebe, koje u ovome kontekstu postaju svetogrima.

125

 ovjek je podvrgnut dvama polovima privlaenja: polu vanjskoga

svijeta i polu sredita. Povuen prema vanjskome, on uranja u poudu
i strepnju; povuen prema unutarnjem, on nalazi izvjesnost i mir. Za
ovjeka, vanjskost je pravo, a unutarnjost dunost. Mi imamo pravo
na vanjskost u mjeri u kojoj smo Ijudi, ili zato to jesmo Ijudi; i mi
moramo ozbiljiti unutarnje dakle ivjeti prema unutarnjem zato
to naa duhovna supstanca nije od svijeta ovoga; a prema tome, ni
naa sudbina.
Vanjsko je dimenzija akcidenata; unutarnje je dimenzija supstance. Ili
da kaemo drugaije: vanjsko je dimenzija oblika; unutarnje je
dimenzija sutine. Kada ovjek postigne balans izmeu unutarnjeg i
vanjskog, vanjsko se vie ne izjednaava sa pohotom i strepnjom;
ono, na izvjestan nain, postaje pounutarnjenim, a njegovi oblici
providnim. To znai vidjeti supstancu u akcidentima, ili sutinu u
oblicima.

126

Ko kae vanjski ovjek, kazao je preokupacije svijeta, ili ak

svjetovnost: zapravo, u svakome ovjeku postoji tenja da se
pretjerano vee za ovaj ili onaj element prolaznog ivota ili da o
njemu previe brine, a neastivi to koristi da bi nam zadao nevolje.
Takoer, tu je i elja da budemo sretnijim nego to jesmo, ili elja da
ne podnosimo nikakve nepravde, ak ni one najsitnije, ili elja da
uvijek razumijemo sve, ili da nikada ne budemo razoarani; sve ovo
spada u podruje tanane svjetovnosti, kojoj se moramo suprotstaviti
smirenom odijeljenou, poelnom i uvodnom izvjesnou Onoga to
je jedino bitno, a potom strpljenjem i pouzdanjem. Kada nikakva
pomo ne dolazi s Neba, to je zato to je u pitanju potekoa koju mi
moemo i moramo rijeiti posredstvom onoga to nam je Nebo dalo
na raspolaganje. Na apsolutan nain, nuno je svoju sreu nai u
molitvi; to znai da je nuno nai u molitvi sreu dostatnu da nam ne
dozvoli da se pretjerano zaokupimo stvarima ovoga svijeta, imajui na
umu da neskladnosti moraju postojati, i da je svijet to to jeste.

127

 Prvi kriterij duhovnosti je to da ovjek oituje svoju svjest

o neusporedivnosti izmeu Zbiljnog i priinskog, Apsolutnog i
relativnog, Boga i svijeta. Drugi kriterij je da ovjek oituje svoj izbor
Zbiljnog: da razumije neodloivu nunost aktivnog vezivanja za
Zbiijno, odnosno jednog konkretnog, izvrnog i spasujueg odnosa sa
Bogom. Trei uvjet je da ovjek, znajui da Zbiljno je Vrhovno Dobro i
da, shodno tome, Ono sadrava i oituje svu Ijepotu, prilagodi sebe
Zbiljnome svom svojom duom; jer ono za ta zna da je savreno, i
ono to eli dosegnuti, on takoer mora biti, a on to i jeste kroz vrline,
i nikako drugaije.

128

Sve dogme, i svi propisi, kao i sva sredstva religije imaju svoj

dostatni razlog u trima temeljnim pozvanjima ovjekovim: u razluenju, u praksi, i u vrlini.

Sutinska funkcija Ijudske inteligencije je razluenje izmeu

Zbiljnog i prividnog ili izmeu Trajnog i netrajnog, dok je sutinska
funkcija volje vezivanje za Trajno ili za Zbiljno. Ovo razluenje i ovo
vezivanje su sama bit sve duhovnosti; uzneseni do svojih krajnjih
granica, ili svedeni na svoju najiu supstancu, oni tvore
ispodpoivajuu univerzalnost u svakom velikom duhovnom predanju
ovjeanstva, ili ono to bi se moglo nazvati religioperennis; to je ona
religija koju slijede mudraci, religija koja je uvijek i nuno utemeljena
na formalnim elementima boanske institucije.

129

 Pojam Apsolutnog i Ijubav prema Bogu su bez poetka i bez kraja, i

upravo po njima, i zbog njih, ovjek posjeduje svoju besmrtnost; to e
rei da pojam Apsolutnog i Ijubav prema Bogu tvore samu sutinu
Ijudske subjektivnosti subjektivnosti koja je dokaz i Boga i nae
besmrtnosti, i koja, pravo govorei, predstavlja bogojavljenje.
Besmrtna dua nije poela s roenjem; ona je boanski duh kojeg je
Bog nadahnuo u ovjeka u trenutku stvaranja. To je i razlog zato je
ovjek, u mjeri u kojoj je prilagoen svojoj prirodi, a time i svome
pozivu, bez poetka; i dakle, "nestvoren" - kako bi neki rekli. Pojam
Apsolutnog i Ijubav prema Bogu su vjeni.

130

"Vidjeti Boga posvuda" sutinski znai: vidjeti da mi nismo, i da

samo On jest. Ukoliko, iz izvjesnog ugla, poniznost moe biti nazvana
najveom od svih vrlina, to je zato to ona, u krajnjemu razmatranju,
podrazumijeva obustavu egoizma, i ni radi eg drugog. Sa malom
izmjenom stajalita, isto bi se moglo rei i za svaku drugu vrlinu:
savreno milosre znai izgubiti sebe zarad Boga, jer ovjek ne moe
izgubiti sebe u Bogu bez da pri tome daruje sebe Ijudima. Ako je
Ijubav prema blinjemu kapitalna, na strogo Ijudskoj ravni, to nije
samo zato to je "blinji," u krajnjemu razmatranju, "Sepstvo" kao i
"mi," ve i zato to je ovo Ijudsko milosre ili ovo projiciranje u
"drugoga" jedini mogui nain za veinu Ijudi da se odvoje od
svoga "ja"; manje je teko projicirati ego u "drugoga" nego izgubiti
ego zarad Boga, iako su ove dvije stvari nerazdvojivo vjenane.

 Biti sam sa Bogom: ispravnost ove namjere zahtijeva da ne smije

biti niega lanog u ovoj elji sa svetom usamljenou. Neko ne moe
eljeti da bude sam s Bogom zato to podcjenjuje Ijude to bi bilo
isto to i rei da nam je samo Bog dovoljno dobar i da mi ne
pripadamo ovjeanstvu niti zato to neko precjenjuje sebe, pravo
reeno. U ovoj svetoj elji ne smije biti ni ogorenja ni ponosa; dua
koja se izolira pred Bogom mora imati osjeanje dobre volje i
potovanja prema Ijudima iz svog okruenja, ona ne smije imati
nikakvog osjeanja osobne uzvienosti ili negodovanja. Pa ipak,
ovjek ima savreno pravo da zna da je svijet lo svijet, a ne svi Ijudi
i ak ga se ne moe ni sprijeiti da toga bude svjestan, jer to tvori
dio razluenja. Ali on nije jedini koji ima ovu svjesnost, niti je jedini
koji voli Boga; a niti je jedini kojeg voli Bog, pravo reeno.

132

ta je svijet ako ne tok oblika, i ta je ivot ako ne aa koja je,

naizgled, postala ispranjena izmeu dvije noi? I ta je molitva, ako
ne jedino postojano mjesto mjesto mira i svjetlosti
u ovom svemiru satkanom od sna, i kapija koja vodi ravno u sve
ono to su svijet i ivot uzaludno traili? U ivotu ovjekovom, ove
etiri izvjesnosti su slijedee: sadanji trenutak, smrt, susret s Bogom,
vjenost. Smrt je izlaz, svijet koji se zatvara; su- sret s Bogom je
poput otvaranja prema bljetavoj i nepromjenIjivoj beskrajnosti;
vjenost je punina bivanja u istoj svjetlosti; a sadanji trenutak u
naemu trajanju je gotovo nedokuivo "mjesto" u kojem smo ve
vjeni - jedna kap vjenosti usred protoka oblika i melodija. Molitva
daje zemaljskom trenutku svoju punu teinu vjenosti i svoje
boanske vrijednosti; ona je sveta barka koja nosi svoj tovar, kroz
ivot i smrt, prema dalekoj obali, prema tiini svjetlosti ali u sutini,
ona nije molitva koja premouje vrijeme dok se ponavlja, ona je
vrijeme koje, takoreku, zastaje pred ve nebeskom jedinstvenou
molitve.

 ovjek moli, i molitva ini ovjeka. Svetac je i sam postao molitva,

mjesto susreta zemlje i Neba; on stoga sadri cijeli svemir,
i cijeli svemir moli s njim. On je svugdje gdje priroda moli, i on moli
zajedno s njom i u njoj: u planinskim vrhovima, koji dodiruju prazninu
i vjenost; u cvijeu, koje iri svoj miris; u bezbrinoj pjesmi ptica.
Onaj ko je ivio u molitvi, nije ivio uzalud.

ODISTOGAAUTORA

Dimenzije islama
(El-Kalem, Sarajevo, 1996.)
O transcendentnom jedinstvu religija
(Bemust, Zenica, 1997.)
Ka drevnim svjetovima
(DES, Sarajevo, 2005.)
Razumijevanje islama
(El-Kalem, Sarajevo, 2008.)
Ezoterizam kao Poelo i kao Put
(Connectum, Sarajevo, 2011.)

Preobraenje ovjeka
(Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.)

134

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
2-29
SCHUON, Frithjof
Biseri hodoasnika : aforizmi i duhovna uenje /
Frithjof Schuon ; priredio i odabrao Thierry Beguelin ; preveo
Asim Delibai. - Sarajevo :
Dobra knjiga, 2012. - 134 str. ; 20 cm
Prijevod djela: Les perles du pelerin.

ISBN 978-9958-27-1014
1.
Beguelin,
Thierry
COBISS.BH-ID
20200454