174

KONRAD PAUL
LIESSMANN,
TEORIJA
NEOBRAZOVANOSTI :
Zablude drutva znanja
Preveo Sead Muhamedagi
Naklada Jesenski i Turk
Zagreb, 2008.

Aleksandar
Radni

ASOPIS STUDENATA
FILOZOFIJE

Godina IX.
Broj 18/19

Teorija neobrazovanosti najpoznatije je djelo Konrada Paula 175

Liessmanna, sveuilinog profesora na Filozofskom fakultetu u
Beu, koje je dosada u Austriji objavljeno u 16 izdanja. Liessmann
u devet eseja kritizira aktualnu obrazovnu politiku Europe u implementaciji bolonjske reforme sveuilita, deklarirane kao nosioca
drutvenih promjena za ostvarenje drutva znanja. Pritom zalazi
u podruja filozofije odgoja, filozofije kulture, filozofije medija,
socijalne filozofije, epistemologije. Podnaslov knjige sugerira da
se radi o zabludama drutva znanja, koje se kontinuirano reproduciraju u europskom sveuilinom prostoru, ali i iroj javnosti koja
treba biti uvjerena u legitimnost jedne takve obrazovne politike.
Autor, oslanjajui se na europsku tradiciju obrazovanja, smatra
da drutvo znanja fungira jedino kao jezini konstrukt bez realne
utemeljenosti. Prijevod ove knjige na hrvatski jezik, meu ostalim,
pokazao se vanim zbog provedbe bolonjske reforme u Hrvatskoj
i implikacija implementacije takvog sustava koji u sebi sadri proturjenosti, iji diskurs prikriva drugu prirodu procesa koji vode,
kako autor smatra, do uruavanja obrazovanosti koja se transformira u izobrazbu, a znanje u ekonomski pojam.
U prvom poglavlju autor polazi od odnosa masovnih medija
prema znanju na primjeru popularnog kviza Mililjuna koji reprezentira oblik dananje neobrazovanosti. Pitanja u kvizu se naizgled
nasumino pojavljuju iz najrazliitijih podruja to ukazuje na
ravnodunost spram znanja i bilo kakve vrijednosne hijerarhije
istoga. Liessmann smatra da takve igre neupitno etabiliraju tezu
da se nikad ne moe dovoljno znati (15). Znanje ostaje samo fragmentirano znanje bez odreene usustavljenosti, a glavni imperativ takvih emisija je pervertirati znanje i obrazovanje u masovnomedijsku zabavu. Nasuprot masovno-medijskom funkcionalizmu
znanja stoji neohumanistika ideja obrazovanja koja je pokuala
osloboditi znanje od nasuminosti te od zabavne drutvene igre
uiniti ovjekovu samoobavezu koja bi trebala biti temeljni uvjet za
razumijevanje kulture, a time i za razvojne mogunosti modernog
subjekta (17).
U nastavku Liessmann analizira dosege drutva znanja razokrivajui unutarnju logiku jednog takvog pojma koji za cilj ima

KONRAD PAUL LIESSMANN,

TEORIJA NEOBRAZOVANOSTI

176

Aleksandar
Radni

zamaskirati realno stanje. Autor se slui definicijom prema kojoj je

znanje informacija opskrbljena znaenjem (24) te u skladu s time
napominje da se u politikoj retorici pojam drutvo znanja relativno bezbrino poistovjeuje s pojmom informacijsko drutvo (24).
Na tragu toga, autor smatra da znanje, osim to omoguuje filtriranje podataka koji imaju informacijsku vrijednost, takoer je i oblik
proimanja svijeta u kategorijama spoznati-razumjeti-pojmiti (25).
Ono se ne moe sagledati samo u okvirima iskoristivosti jer pitanje
iskoristivosti znanja nije pitanje znanja, nego situacije u koju se
dospijeva (26). Liessmann napada definicije znanja prema kojima
znanje neovisno egzistira izvan subjekta te istie da znanje imaju
samo ljudi kao socijalni i inteligibilni akteri. Ono se ne moe
poistovjetiti s nagomilanim podacima u pamenju jer oni postaju
znanjem tek onda kada ih je prema logikim i konzistentnim kriterijima mogue meusobno povezati tako da rezultiraju smislenim
i provjerljivim suodnosom (27). Dosadanje industrijsko drutvo
zamjenjuje drutvo znanja u ijem je fokusu stjecanje znanja i rad
sa znanjem (28), ali Liessmann smatra da zapravo drutvo znanja
danas ne zamjenjuje industrijsko drutvo, nego se, obrnuto, brzim
tempom industrijalizira znanje (34). Takoer autor opisuje stanje
u kojem sveuilita sve vie podlijeu poduzetnikim principima
ustroja i istie da malo toga upuuje da se dananje drutvo moe
nazvati drutvom znanja zbog podreenosti znanja principima
kapitalistike ekonomije.
U poglavlju Obrazovanje, poluobrazovanost, neobrazovanost
Liessmann napada viziju nove obrazovanosti te stoga navodi:
obrazovani bi, naime, radije bili sve drugo samo ne fleksibilni,
mobilni i za timski rad sposobni klonovi koji besprijekorno funkcioniraju, a mnogi bi upravo to rado vidjeli kao rezultat obrazovanja(45). Nasuprot toj viziji izdvaja antiki ideal i humanistiki
koncept obrazovanja u kojem se obrazovanje, prije svega, vidi kao
ovjekovo samoobrazovanje formiranje i razvijanje tijela, duha i
talenata odnosno formiranje autonomnog subjekta koji sudjeluje
u zajednici. U skladu s tim navodi Humboldtovu ideju obrazovanja
iji su rezultat bili humanistika gimnazija i humboldtovsko sveuilite. U grkoj je antici Humbolt jo vidio ostvarenim zanimanje

ASOPIS STUDENATA
FILOZOFIJE

Godina IX.
Broj 18/19

za samog ovjeka, to u jednakoj mjeri nije vie bilo dano u dru- 177
gim kulturama u kojima je ovjek bio podreen eksternim moima, dakle, neemu stranom bilo religiji, diktatu politike ili
ekonomiji u moderni. (50). Liessmann od Hegelove filozofije, u
kojoj je obrazovanje medij u kojem se duh moe realizirati, preko
Nietzscheove dijagnoze diskrepancije humanistikog koncepta i
njene provedbe, dolazi do Adornovog pojma poluobrazovanja, iji
sadraj ima posebno mjesto u uvjetima kulturne industrije. Stoga, Liessmann smatra da su elementi poluobrazovanja jo uvijek
prisutni. To se moglo oitati prema tome to je obrazovanje kao
normativna predodba postojalo jednako kao i gimnazija, ali je
sama stvar postupno ostala izvan vidokruga (59). Neobrazovanost,
stoga, znai da je nestala normativna ili regulativna funkcija ideje
obrazovanja. Autor odsutnost ideje obrazovanja vidi kao naputanje individualnosti koja je neko bila adresat i akter obrazovanja
(61), u korist preusmjeravanja obrazovnih ciljeva na sposobnosti i
kompetencije timskog rada, fleksibilnosti itd. Liessmann zakljuuje da neobrazovanost danas nije stoga nikakav intelektualni
deficit, nije nedostatak informiranosti, nije defekt kognitivne
kompetencije, nego je odricanje od htijenja da se neto uope
razumije (61).
Naslov poglavlja PISA ludilo rang liste upuuje na ideoloku zaslijepljenost i podreenost dananjih obrazovnih institucija
rang listama. Relevantne obrazovno-politike odluke donose se na
osnovu bolje pozicioniranosti na rang listama. Ono to autor istie
je nedostatak rasprave o pouzdanosti takvog testa. Vrednovanje i
rangiranje je u skladu s ekonomsko-poslovnom paradigmom koja
je sve vie prisutna u kolama i na sveuilitima koja sve vie nalikuju poduzeima. Autor ne odbacuje da konkurencija izmeu kola i
sveuilita a priori nosi negativne konotacije konkurencija meu
sveuilitima bila je prisutna kao konkurencija izmeu razliitih
pristupa istini. Posljedica PISA-testova je normativni pritisak koji iz
obrazovanja eliminira elemente humanistikog ideala obrazovanja.
Slian normativni pritisak opisan je i u sljedeem poglavlju
Koliko tei znanje?. Radi se o evaulaciji odnosno davanju normativnih smjernica bez argumentiranja kvantificiranju odreenih

KONRAD PAUL LIESSMANN,

TEORIJA NEOBRAZOVANOSTI

178

Aleksandar
Radni

karakteristika nastave i nastavnika, a evaluacijski pritisak karakterizira usvajanje vanjskih ali i neformalnih standarda po kojima
se sveuilita ravnaju.
U poglavlju Bologna: Praznina europskog visokokolskog prostora autor kritizira postavke bolonjske reforme iji je cilj stvaranje
jedinstvenog europskog sveuilinog prostora a meu primarnim
ciljevima i poticanje mobilnosti znanstvenika i studenata. Autor
postavlja pitanje je li europsko objedinjavanje studijskog ustrojstva pri kojem se ne vodi rauna o razliitim akademskim kulturama jedini put pospjeivanja mobilnosti i uzajamnog priznanja
studija (90). Reforma obuhvaa i skraenje vremena studiranja
koja treba osigurati porast broja akademsko obrazovanih graana,
no autor tvrdi da e takav ustroj stvari sveuilita pretvoriti u ponuae kratkih studija povezanih s gospodarstvom odnosno pretvoriti
sveuilita u visoke strukovne kole. Implicitno tome, autor navodi:
Ma kako ti kratki studiji izgledali, oigledno je da vie nee moi
polagati pravo na znanstvenost i refleksivnost. (92)
Liessmann se u poglavlju Elitno obrazovanje i protuprosvjetiteljstvo oslanja na ideju jedinstva neovisnog istraivakog rada i
nastave na sveuilitima u moderni a drava je ona koja bi trebala
zajamiti istraivaki rad koji je neovisan o privatnim interesima.
Nije rije o tome da je istraivaki rad privatnih poduzea nelegitiman, nego smatra da istraivaki rad primarno nuan na podruju
drutveno-humanistikih znanosti, medicini i u prirodoznanstvenim istraivanjima te to smatra demokratsko-politikim postulatom. Pojmovi poput elita i izvrsnost obiljeavaju diskurs reforme
koji se ravnaju u odnosu na zadane ciljne predodbe znanosti, koje
su usko povezane s investiranjem u trino isplativa podruja. Ako
je rije o elitama i izvrsnostima, nitko ionako ne misli na humanistike i kulturalne znanosti (119), one se mogu proglasiti izvrsnima samo u sluaju ako osiguraju ideoloku uslunost (120).
U osmom poglavlju Liessmann pie o vrijednosti znanja te smatra da, unato proklamaciji prema kojoj je najvea vrijednost drutva znanja upravo znanje, ne bismo puno pogrijeili kada bismo
rekli da ono nema nikakvu vrijednost, jer se definira kao produkt
proizveden prema eksternim kriterijima kao to su oekivanja,

ASOPIS STUDENATA
FILOZOFIJE

Godina IX.
Broj 18/19

primjene i mogunosti koritenja (123). Znanje i obrazovanje ne 179

predstavljaju cilj nego sredstvo koje ne zahtijeva nikakva nova
promiljanja sve dok su opravdana za trita, kvalifikacije, mobilnost ili rast gospodarstva. U skladu s tim, autor smatra da drutvu
znanja spoznajna sposobnost toga drutva postupno krlja (135).
Nasuprot takvoj koncepciji navodi Aristotela koji je spoznaju vidio
kao spoznavanje radi samog spoznavanja, koje primarno nije svrhovito izvan znanja.
U zadnjem poglavlju znakovitog naslova Dosta je reforme
obrazovanja! Liessmann tvrdi da obrazovanje pada zajedno s reformom koja u svojoj biti oznaava eliminaciju socijalne drave,
privatizaciju javnog vlasnitva i liberalizaciju trita i kapitala (...)
i etalibiranje poduzetnikih perspektiva u svojstvu novog svjetonazora i opeg spasonosnog nauka (138). Rije je o drutvu koje
u ime efikasnosti i ekonomske kontrole ostavlja malo prostora za
miljenje slobodno od poduzetnike ideologije. To je drutvo
neobrazovanosti neovisno o novim tehnologijskim mogunostima
prijenosa i pohrane.
Teorija neobrazovanosti vrijedno je tivo utemeljeno na tragu
europske tradicije obrazovanja, koju autor ne uzima kao ideoloki postulat, nego argumentirano ali i na intrigantan nain izvodi
dijagnozu dananjeg (ne)obrazovanja unutar drutva (ne)znanja.
Knjiga svakako moe posluiti kao dobar orijentir za promiljanje
o problemima obrazovanja koji obiljeavaju filozofijsku europsku
kulturu od Antike Grke do Adorna, na iju teorijsku smjernicu i
sam Liessmann svojim naslovom insinuira te otvara pitanja vezana
uz nove okolnosti politiko-ekonomsko-obrazovnih konstelacija.