China Miville

STANICA PERDIDO
ZF BIBLIOTEKA

Naslov izvornika
China Miville
Perdido Street Station
China Miville, 2000
Prevela Nada Miheli

"Nakratko sam se ak predao, zastavi kod prozora sobe

da pogledam svjetla i tamu, osvijetljene ulice. Jedan od oblika
umiranja je i kad na taj nain izgubi vezu s gradom."
Philip K. Dick, Mi vas moemo oblikovati.

Od otvorenih kamenih stepa do polja, do seoskih imanja, do tih prvih

naherenih kueraka koji se uzdiu iz tla. Ve je jako dugo no. Te kolibe, koje
prekrivaju obalu rijeke, izrasle su u tami oko mene poput gljiva.
Ljuljamo se. Baeni smo u jaku struju.
ovjek iza mene nespretno vue kormilo i laa se ispravlja. Svjetlost posrne
svaki puta kad se svjetiljka zaljulja. Taj ovjek me se boji. Nagnuo sam se iznad
pramca male brodice, nad mranu vodu koja promie.
Brektanje podmazanih motora i tiho milovanje rijeke polako nadglasavaju

domai zvui. Daske apu, a vjetar dirka slamu kojom su prekriveni krovovi, zidovi
se slijeu i podovi pomiu kako bi ispunili prazninu; deseci kua prerasli su u
stotine, u tisue; udaljavaju se od obala i prolijevaju svjetlost po cijeloj ravnici.
Okruuju me. Rastu. Vie su, deblje i bunije, krovovi su im od kriljca, zidovi
od izdrljive opeke.
Rijeka krivuda i zakree prema gradu. On se ukazuje iznenada, golem, utisnut
u pejza. Njegova se svjetlost gomila oko rubova stjenovitih brda, kao krv po
rubovima modrice. Njegovi prljavi tornjevi svijetle. Ponien sam. Prisiljen
potovati tu udnovatu nazonost to se izdigla iz blata na uu dviju rijeka. On je
straan zagaiva, iri smrad, stvara buku. Debeli dimnjaci bljuju prljavtinu ak i
sada, u gluho doba noi. Ne nosi nas struja nego nas privlai sam grad, usisava nas
njegov utjecaj. Jedva ujni povici, tu i tamo glasanje kakve zvijeri, runi zveket i
udarci iz tvornica u kojima se iz golemih strojeva die para. Tranice, poput vena
koje su iskoile, prate anatomiju grada. Crvene opeke i tamni zidovi, zdepaste crkve
koje podsjeaju na pustinjake, lepraju otrcane tende; labirinti starog grada
poploeni kamenim kockama, slijepe uliice, odvodni kanali presijecaju tlo poput
svjetovnih grobova, novo podruje smetlita, smrskan kamen, knjinice prepune
zaboravljenih svezaka, stare bolnice, tegljai, brodovi i metalne pande koje podiu
teret iz vode.
Kako bi nam moglo promai pribliavanje neeg takvog? Kakvim se to trikom
slui topografija, koja doputa tom udovitu opruenom po tlu skrivati se iza
uglova i iznenada iskakati pred putnika?
Vie nema uzmaka.
ovjek neto mrmlja, govori mi gdje smo. Ne okreem se prema njemu.
Ovo su Gavranova Vrata, ovo izmueno, ograeno podruje oko nas. Trule
kue iscrpljeno se naslanjaju jedna na drugu. Rijeka razmazuje mulj po obalama od
opeke, gradske se zidine izdiu iz dubina kako bi zadrale vodu. Smrad je
nepodnoljiv.
(Pitam se kako sve ovo izgleda iz visine; gledan odozgo, grad se ne moe
sakriti, ako biste mu se pribliili noeni vjetrom ugledali biste ga izdaleka; izgledao
bi vam kao prljava mrlja, kao opruena strvina koju su preplavili crvi. Ne bih
trebao razmiljati na takav nain, ali sada ne mogu prestati, mogao bih uzjahati
pramenove dima koje izbacuju dimnjaci pa na njima jedriti visoko iznad ponosnih
tornjeva i posrati se na sve koji su vezani za tlo, mogao bih jahati na kaosu i sjaiti
gdje mi se prohtje; ne smijem razmiljati na taj nain, ne smijem to sada raditi,
moram prestati, ne sada, ne to, ne jo.)
Ima kua koje isputaju blijedu sluz, organski premaz koji se razmazuje po
proelju i kaplje s najviih prozora. Dodatni katovi niu u hladnom, bijelom gnoju
koji ispunjava pukotine izmeu kua i slijepih uliica. Podruje je nagreno

naborima slinim otopljenom vosku koji se iznenada prelio preko krovova. Neka
druga inteligencija prisvojila je ove ulice ljudi.
ice su vrsto zategnute preko rijeke i streha, i zacementirane mlijenim
gomilama sluzi. Zvue poput ica kontrabasa. Iznad nas je neto mugnulo. Laar
je s gaenjem pljunuo u vodu.
Njegov ispljuvak se razlijeva. Gomila pljuvake-buke iznad nas se smanjuje.
Pojavljuju se uske ulice.
Vlak zvidi dok ispred nas prelazi rijeku po uzdignutim tranicama. Pratim ga
pogledom prema jugu i istoku, vidim niz malih svjetala kako promiu, kako ih guta
ova tmina, ova neman koja jede svoje graane. Uskoro emo proi pokraj tvornica.
Dizalice se poput vretenastih ptica izdiu iz tame; tu i tamo se pokreu, kako bi
zadrali posade skeleta, ponone posade na radnim mjestima. Lanci njiu brodski
teret poput beskorisnih udova, a kada se pokrenu zupci i okrenu zamanjaci, njega
iznenada zahvaa zombijevsko lelujanje.
Nebom se uljaju debele, grabljive sjene. Odjeknula je tutnjava, odjek, kao da
je jezgra grada uplja. Crna barka se probija kroz gomilu svojih druica
pretovarenih koksom i drvetom i eljezom i elikom i staklom. Ovdje voda odraava
zvijezde kroz smrdljivu dugu neistoe, otpadnih voda i kemijskih pomija od kojih je
troma i nepostojana.
(Oh, uzdii se iznad ovoga, ne udisati ovu prljavtinu, ovaj gnoj, ne ui u grad
kroz ovu latrinu, ali moram prestati, moram, ne mogu nastaviti, moram.)
Motor smanjuje okretaje. Okreem se i gledam ovjeka iza sebe, on skree
pogled i kormilari, pravi se da gleda kroz mene. Vodi nas prema doku, tamo iza
skladita, koje je toliko prepuno da se sadraj izlijeva s druge strane potpornih
stupova u labirint od golemih kutija. Probija se izmeu ostalih brodia. Iz rijeke
izranjaju krovovi. Niz potopljenih kua, podignutih s pogrene strane zida,
naguranih uz poplavljenu obalu, ije se crne opeke premazane bitumenom cijede.
Ispod nas komeanje. Rijeka kljua od vrtloga iz dubina. Mrtve ribe i abe, koje su
se predale i prestale disati u ovom gnjilom gulau otpadaka, pomahnitalo se
kovitlaju izmeu ravnog boka barke i betonske obale, zarobljene u uzburkanom
vrtlogu. Praznina je premotena. Moj kapetan iskae na obalu i privezuje barku.
Izluuje me to vidim da mu je laknulo. Pobjedniki i mrzovoljno mudruje i
pouruje me, govorei neka se iskrcam i udaljim, a ja izlazim polagano kao da
hodam po eravici, birajui put kroz smee i razbijeno staklo.
Zadovoljan je kamenjem koje sam mu dao. Nalazim se u Smog Okuci, kae mi,
a ja se prisiljavam skrenuti pogled dok me upuuje u kojem smjeru trebam krenuti
kako ne bi znao da sam izgubljen, da sam nov u gradu, da se bojim ovih mranih i
zastraujuih zdanja od kojih se ne mogu osloboditi, da mi je muno od
klaustrofobije i zlih slutnji.

Malo dalje prema jugu iz rijeke se uzdiu dva velika stupa. To su gradska vrata
kroz koja se ulazilo u Stari Grad, nekad grandiozan, a sada derutan i uniten.
Uklesane povijesti koje obavijaju te obeliske sastrugati su vrijeme i kiselina,
opstaju samo grube spirale, kao one od starih vijaka. Iza njih, neki niski most
(Druidsko Raskrije, kae on.) Ne obraam pozornost na ovjekova uurbana
objanjavanja i odlazim kroz ovu ispranu zonu, pokraj zjapeih vrata koja
obeavaju uivanje u pravoj tami i bijeg od rijenog smrada. Od laara je ostao
samo tihi glas, i moram rei kako mi pomisao da ga nikada neu vidjeti prua
barem malo zadovoljstvo.
Nije hladno. Na istoku se obeavajue pojavljuju gradska svjetla.
Slijedit u tranice. Prikradat u se u njihovoj sjeni dok prolaze iznad kua i
tornjeva i baraka i kancelarija i zatvora grada, slijedit u ih po lukovima koji ih
vezuju za tlo. Moram pronai nain kako u ui.
Ogrta (od teke, nepoznate tkanine koja mi ranjava kou) me stie i mogu
osjetiti teinu vree s novcem. To je ono to me ovdje titi; to, i iluzija koju sam
prisvojio, izvor moje tuge i moga srama, tjeskobe koja me je dovela do ove velike
izrasline, ovog pranjavog grada podignutog u snovima od kostiju i opeke, ove
urote industrije i nasilja uronjene u povijest i opkoljenu mo, ove zle zemlje koja
nadilazi moju sposobnost shvaanja.
Novi Krobuzon.

Prvi dio
Ovlasti

Prvo poglavlje
Visoko iznad trnice buno se otvorio prozor. Kroz njega je prema nesvjesnoj
gomili dolje u luku izletjela koara. U zraku se zgrila, zatim zavrtjela i nastavila se
sporije i neravnomjerno sputati prema tlu. Nesigurno je poskakivala, eui i grebui
svojim opletom po gruboj fasadi zgrade. Strugala je sa zida boju i betonsku prainu,
koja je padala bre od nje.
arke sive zrake sunca probijale su se kroz neujednaen pokrov oblaka. Tezge i
take podvuene ispod njih izgledale su kao da ih je voda donijela. Grad je zaudarao.
Danas je bio sajmeni dan u Lavandi, i prodorni smrad gnojiva i trulei koji se kotrljao
preko Novog Krobuzona bio je, u ovim ulicama, u ove sate, zainjen jo i paprikom i
svjeom rajicom, vruim uljem i ribom i cimetom, suenim mesom, bananama i
lukom.
Tezge s hranom protezale su se cijelom duinom bune Ulice adrah. Knjige,
rukopisi i slike ispunjavali su Prolaz Jamstva, ruevnu uliicu malo dalje prema
istoku, u kojoj su banjani bili posaeni bez ikakvog reda. Lonarija se izlijevala niz
put koji je vodio prema Baraci na jugu; dijelove strojeva ste mogli nai na zapadu;
igrake du jedne bone uliice; odjeu izmeu jo dvije, a razna druga roba
ispunjavala je sve uliice. Redovi robe razlomljeno su se sastajali u Lavandi, poput
bica na slomljenom kotau.
U samoj Rupi gubile su se sve razlike. U sjeni starih zidova i nesigurnih tornjeva
nalazile su se gomile alata, klimavi stol s razbijenim zemljanim posuem i
neobraenim glinenim ukrasima, sanduk s pljesnivim udbenicima. Starine, pornii,
prah protiv buha. Izmeu tezgi, tutnjali su i siktali konstrukti. U utrobama naputenih
zgrada prepirali su se prosjaci. Pripadnici udnih rasa kupovali su udne stvari. Bazar
Guja, buna gomila namirnica, masnoe i prodavaa koji prodaju robu na poek.
Ovdje je vladao zakon trgovine: kupac neka otvori etiri oka.
Piljar je stajao ispod koare koja se sputala i podigao je pogled prema
plosnatim sunevim zrakama i oblaku estica zguljenih s opeka. Obrisao je oi.
Uhvatio je izlizani predmet koji se sputao k njemu i poeo vui ue na kome je visio,
sve dok nije omlitavio u njegovoj aci. U koari se nalazi mjedeni ekel i poruka
ispisana lijepim, kitnjastim pisanim slovima. Prodava hrane se poeao po nosu dok
je letio pogledom preko biljeke. Poeo je prekapati po gomilama proizvoda ispred
sebe. U koaru je spustio jaja, voe i korjenasto povre, drei se popisa. Zastao je i
ponovo proitao jednu od stavki, pa se lascivno osmjehnuo i odrezao komad
svinjetine. Kada je zavrio, gurnuo je ekel u dep i potraio sitni za ostatak. Malo je
oklijevao dok je obraunavao trokove dostave i na kraju je u koaru pokraj hrane

spustio etiri stivera.

Obrisao je ruke o hlae i na trenutak se zamislio, a onda je komadiem ugljena
navrljao neto na spisku i ubacio ga u koaru pokraj novia.
Tri puta je povukao konopac i koara je krenula na skakutavo putovanje kroz
zrak. Izdigla se iznad niih krovova okolnih zgrada, tjerana uvis bukom. Prestraila je
usnule avke na naputenom katu i ostavila na zidu jo jedan trag meu mnogima, prije
nego je ponovo bila uvuena kroz prozor kroz kojeg je malo prije izbaena.
Isaac Dan der Grimnebulin upravo je shvatio da sanja. Zgranuo se kad je ponovo
sebe vidio kako radi na sveuilitu, paradira pred golemom ploom prekrivenom
raznim opisima poluga, sila i tlakova. Uvod u tehnologiju materijala. Isaac je sa
strahom zurio u razred pred sobom, kad je ono ljigavo kopile Vermishank provirilo
unutra.
"Ne mogu predavati ovom razredu", glasno je proaptao Isaac. "Prevelika je
buka s trnice." Pokazao je rukom prema prozoru.
"Sve je u redu.", umirivao ga je odvratni Vermishank. "Vrijeme je za doruak",
rekao je. "To e ti skrenuti misli s buke." Kada je uo tu glupost, Isaac se s velikim
olakanjem probudio. Razuzdano bogohuljenje koje je dopiralo s bazara i miris
kuhanja razbudie se zajedno s njim.
Leao je onako golem na krevetu i nije otvarao oi. uo je Lin kako se kree po
sobi i osjetio blago ugibanje podnih dasaka. Mansarda je bila ispunjena otrim
dimom. Isaacu je pola voda na usta.
Lin je dvaput pljesnula. Uvijek je znala kada bi se Isaac probudio. Vjerojatno
zato to bi zatvorio usta, pomisli on, i prigueno se nasmije ne otvarajui oi.
"Jo spavam, , jadni mali Isaac uvijek jako umoran", stao je cviliti i
sklupao se poput djeteta. Lin je ponovo pljesnula, samo jednom, ali prezrivo, i
udaljila se.
Zastenjao je i okrenuo se.
"angrizalo!" jeknuo je za njom. "Aspido! Mukarao! U redu, ma u redu,
pobijedila si, ti, ti... uh.... jeziava bljuvaice vatre..." Poeao se po glavi i sjeo u
krevetu, glupavo se nasmijeivi. Lin je napravila prostaku kretnju ni ne okrenuvi se
prema njemu.
Stajala je gola, leima okrenuta prema njemu, kod pei. Poskakujui se
udaljavala od njega kada bi vrele kapi ulja poskoile iz tave. Pokrivai skliznue s
Isaacovog ispupenog trbuha, koji je podsjeao na diriabl. Isaac je bio golem,
dobrodrei i snaan mukarac, prekriven sjedim dlakama.
Lin nije po sebi imala nikakvih dlaka. Ispod crvene koe jasno su joj se isticali
miii. Izgledom je podsjeala na anatomski atlas. Isaac ju je veselo i poudno
prouavao.

Zasvrbjelo ga je dupe. Poeao se ispod deke bez imalo srama, poput kakvog
psa. Neto se rasprsnulo ispod njegovog nokta i on izvue aku da vidi to je to
ulovio. Napola zgnjeen crv bespomono se uvijao na kraju njegovog prsta. Bio je to
reflik, bezopasan mali parazit za kepre. Mora da su ga zaprepastili moji tjelesni
sokovi, pomislio je Isaac, i oistio prst.
"Reflik, Lin, ree on. "Vrijeme je za kupanje."
Lin je iznervirano lupnula nogom.
Novi Krobuzon je bio jedna golema kuna jama, leglo bolesti. Slavan po
parazitima, infekcijama i glasinama. Kepri su se obvezno morali jednom mjeseno
umakati u kemikalije, ako su htjeli izbjei svrab i rane.
Lin je prebacila sadraj tave na tanjur kojeg je spustila preko puta svojeg
doruka. Sjela je i dala znak Isaacu neka joj se pridrui. Ustao je iz kreveta i posrui
uputio se preko sobe. Spustio se na mali stolac, vodei rauna o pukotinama.
Isaac i Lin sjedili su goli za drvenim stolom na kojem nije bilo stolnjaka. Isaac je
bio svjestan njihovog izgleda, vidio ih je onako kako bi ih vidio netko trei. Bila bi to
divna i udna litografija, pomisli on. Soba na tavanu, estice praine poigravaju na
svjetlosti koja prodire kroz mali prozor, knjige, papiri i boje uredno nagomilani
pokraj jeftinog drvenog namjetaja. Tamnoputi mukarac, krupan, gol i trbuast, stee
no i vilicu, dok neprirodno miran sjedi nasuprot jedne kepri, ije je vitko ensko
tijelo u sjeni i vidi joj se tek obris hitinske glave.
Na trenutak su zaboravili na hranu i zagledali se jedno u drugo: Dobro jutro,
ljubavnie. Potom je poela jesti, ne skidajui pogled s njega.
Upravo dok je jela, Lin je djelovala kao potpuni stranac, tako da su zajedniki
obroci predstavljali pravi izazov i potvrivanje. Dok ju je gledao, Isaac je osjetio
kako ga preplavljuju poznati osjeaji: odvratnost je istog asa odagnao, i osjetio je
ponos to ju je uspio odagnati, a zatim ga je preplavila krivnja zbog elje.
Svjetlost je zasvjetlucala u Lininim sloenim oima. Noge na glavi su joj
zadrhtale. Uzela je pola rajice i uhvatila je eljustima. Spustila je ake dok su
dijelovi u unutranjosti njezinih usta cupkali hranu koju je vanjska eljust vrsto
drala.
Isaac je promatrao tog golemog skarabeja, koji se prelijevao u svim duginim
bojama, i predstavljao glavu njegove ljubavnice, kako prodire doruak.
Gledao ju je kako guta, vidio je kako joj se grlo nadima na mjestu gdje blijedi,
kukcoidni donji dio trbuha glatko prelazi u ljudski vrat... mada se ona ne bi sloila s
tim opisom. Ljudi imaju tijela kepra, njihove noge, ruke; i glave poput obrijanih
gibona, rekla mu je jednom prilikom.
Nasmijeio se i poeo mahati isprenim komadom svinjetine ispred sebe, zatim
je obavio jezik oko njega i obrisao masne prste o sto. Nasmijeio joj se. Zatreperila je
nogama na glavi prema njemu i rekla mu znacima: udovite moje.

Ja sam perverznjak, pomisli Isaac, a i ona je.

Razgovor za vrijeme doruka uglavnom je bio jednostran: Lin je mogla davati
znakove rukama dok je jela, ali su Isaacovi pokuaji da istovremeno govori i jede
zavravali isputanjem nekakvih nerazumljivih zvukova i hranom ispljunutom po stolu.
Umjesto da razgovaraju, oni su itali; Lin je itala umjetniku okrunicu s dnevnim
vijestima, a Isaac to god bi mu palo pod ruku. Izmeu dva zalogaja ispruio je ruku i
dohvatio knjige i papire; tako se dogodilo da je poeo itati Linin popis za kupovinu.
Stavka nekoliko svinjskih odrezaka bila je zaokruena i ispod njezinog umjetnikog
rukopisa bilo je navrljano pitanje: Ima drutvo??? Evo lijepog komada svinjetine
da se podmaete!!!
Isaac je mahnuo listom papira ispred Lin. "Na to to aludira taj prljavi seronja?"
povie on, razbacujui uokolo hranu. Bio je ironian, ali i bijesan.
Lin proita i slegne ramenima.
Zna da ne jedem meso. Zna da imam gosta na doruku. Poigrava se rijeju
"svinjetina".
"Da, ba ti hvala, draga, to sam shvatio. Otkud zna da si vegetarijanac? alite li
se vas dvoje esto ovako?"
Lin je trenutak zurila u njega i tek onda mu je odgovorila.
Zna, jer ne kupujem meso. Zavrtjela je glavom na njegovo glupo pitanje. Ne
brini: alimo se samo na papiru. Ne zna da sam buba.
Namjerno je nejasno pokazivala rijei, to je nerviralo Isaaca.
"Do vraga, nisam pravio nikakve insinuacije..." Lin je zavrtjela glavom, to je
odgovaralo podizanju obrve. Isaac je iznervirano zaurlao. "Sveca mu, Lin! to god
kaem, ti odmah pomisli kako se bojim da nas ne otkriju!"
Isaac i Lin su ve gotovo dvije godine bili ljubavnici. Od poetka su se trudili ne
razmiljati mnogo o svojem odnosu, ali to su due bili zajedno to je postajalo sve
tee praviti se lud. Pitanja koja do sada jo nisu postavili zahtijevala su sve veu
pozornost. Nevine opaske i pogledi koji su im drugi kriomice upuivali, previe dug
dodir u javnosti - poruka od piljara - sve ih je to podsjealo da na neki nain vode
tajni ivot. Sve je bilo puno znaenja.
Nikada nisu rekli: Mi smo ljubavnici, tako da nikada nisu morali rei: Neemo
svima objaviti nau vezu, od nekih emo je kriti. Ali ve je mjesecima bilo jasno da
stvari upravo tako stoje.
Lin je poela nagovjetavati, podmuklim i zajedljivim opaskama, kako je
Isaacovo odbijanje da se proglasi njezinim ljubavnikom najblae reeno kukaviko, a
u najgorem sluaju licemjerno. Ovakva bezosjeajnost ga je nervirala. Konano, jasno
je stavio do znanja svojim najbliim prijateljima kakva je priroda njihovog odnosa, a
isto to je uinila i Lin meu svojim najbliim prijateljima. Meutim, njoj je to bilo

daleko lake uiniti.

Ona je bila umjetnica. Njezin krug prijatelja sastojao se od slobodoumnika,
mecena i priipetlji, boema i parazita, pjesnika i pamfletista, i od pomodnih
narkomana. Uivali su u skandalima i slinim stvarima. U ajanama i barovima
Putenih Poljana, Linini ispadi - o kojima se govorilo neizravno, jer nikada nisu
poreknuti niti otvoreno potvreni - bili su predmet perverznih rasprava i aluzija. Njen
ljubavni ivot predstavljao je avangardni prijestup, umjetniki hepening, kao to je to
prole sezone bila Konkretna Glazba, ili Umjetnost mrklji godinu dana prije nje.
Da, Isaac je mogao igrati tu igru. Bio je poznat u tom svijetu jo iz vremena prije
Lin. Konano, bio je prognani znanstvenik, zloglasni mislilac koji je napustio unosno
mjesto predavaa da bi obavljao neviene eksperimente, previe sjajan za skuene
umove koji su upravljali sveuilitem. Ba ga briga za konvencije! Spavati e s kim i
s im mu se prohtije!
Takav je bio u Putenim Poljanama, gdje je njegov odnos s Lin bio javna tajna,
gdje je uivao da se manje-vie ponaa otvoreno. U tamonjim barovima nije se libio
zagrliti je i aptati joj dok ona sie eernu kavu sa spuve. To je bila njegova pria, a
bila je barem polovino istinita.
Napustio je sveuilite prije deset godina. I to samo zato, jer je na svoj uas
shvatio da je uasan uitelj.
Dok je gledao upitne izraze lica i sluao pomamno rkanje uspanienih uenika,
postao je svjestan da na taj nasumian nain, dok mu mozak radi kao lud, dok se
spotie i anarhino juri hodnicima teorije, moe poduavati sebe, ali nije u stanju ono
to je njemu bilo jasno i do ega mu je bilo jako stalo, prenijeti drugima. Postieno je
sagnuo glavu i pobjegao.
Kao dodatak svemu tome, ef odjela, bezvremeni i odvratni Vermishank, nije bio
neumorni epigon ve izuzetni bio-udotvorac, koji je podcjenjivao Isaacovo
istraivanje, ne zbog toga to je bilo neortodoksno, nego zato to nije vodilo niemu.
Isaac je mogao biti sjajan, ali nije bio discipliniran. Vermishank se poigravao njime
kao maka miem, natjerao ga je da puzi pred njim ne bi li ga ovaj zaposlio kao
slobodnog istraivaa za mizernu plau i osigurao mu makar ogranien pristup u
laboratorije sveuilita.
Zbog toga, zbog svog posla, Isaac je, kada je bila u pitanju njegova ljubavnica,
bio oprezan.
Ovih dana je odravao slabe veze sa sveuilitem. Zahvaljujui desetogodinjem
potkradanju, sloio si je dobro opremljen laboratorij; uglavnom je zaraivao na
sumnjivim ugovorima koje je sklapao s manje propisnim graanima Novog
Krobuzona, ije bi ga potrebe za razvijenom znanosti stalno iznova iznenadile.
Meutim, Isaacovo istraivanje - iji se ciljevi tijekom svih ovih godina nisu
promijenili - nije moglo napredovati u vakuumu. Morao je objavljivati. Morao je

voditi rasprave. Morao se prepirati, pohaati konferencije - ponaati se kao lupe i

crna ovca. Odmetnici su bili u velikoj prednosti.
Sveuilite se nije samo pretvaralo da je staromodno. U Novom Krobuzonu su
strani studenti primani na postdiplomski studij tek u posljednjih dvadeset godina.
Otvoreno zabavljanje sa strankinjom bi mu vrlo brzo osiguralo nizak ugled, prije nego
reputaciju jednog ik, ali opakog, momka, koju je uporno pokuavao stei. Nije se
bojao da e urednici asopisa, predsjedavajui na konferencijama i izdavai saznati
za Lin i njega. Bojao se da ne pomisle kako se uope ne trudi sakriti svoju vezu s
njom. Ako se potrudi zatakati stvar, nee ga moi javno koriti kako je prevrio svaku
mjeru. Lin je sve to teko padalo.
Skriva istinu o nama kako bi mogao objavljivati lanke za ljude koje prezire,
rekla mu je znacima, jednom poslije voenja ljubavi.
U naroito munim trenucima, Isaac se pitao kako bi ona reagirala ako bi
umjetniki svijet priprijetio da e je bojkotirati.
Toga jutra ljubavnici su uspjeli raspravu sprijeiti alama i isprikama,
komplimentima i poudom. Isaac se nasmijeio Lin dok je pokuavao navui koulju, a
njezine noice na glavi senzualno su treperile. "to si naumila danas raditi?" upitao ju
je.
Idem u Kinken. Potrebne su mi bojebobice. Idem na izlobu na Jaukbrijegu.
Veeras radim, dodala je posprdno i znaajno.
"Pretpostavljam onda da te izvjesno vrijeme neu vidjeti?" Isaac se iscerio. Lin
je odmahnula glavom. Isaac poe brojiti dane na prste. "Pa ovaj... mogli bismo
veerati kod "Sata i pjetlia" u, uh... nedjelju? U osam?"
Lin se zamislila. Drala je njegove ruke u svojima dok je razmiljala.
Velianstveno, rekla je rukama, naoko stidljivo. Nije pojasnila odnosi li se to na
veeru ili na Isaaca.
Spustili su alice i tanjure u kantu hladne vode u kutu i ostavili ih. Dok je Lin
prikupljala svoje biljeke i skice i spremala se poi, Isaac ju je najprije njeno
privukao k sebi, a zatim povukao na krevet. Ljubio je njezinu toplu crvenu kou.
Okrenula se u njegovom naruju. Podigla se na lakat i, dok ju je gledao, polako je
rastvorila leni oklop i rairila noice na glavi. Dvije polovine koje su tvorile koljku
glave blago su zatreperile i razmakle se koliko su najvie mogle. Iz njihove sjene su se
pomolila i rairila njena predivna, beskorisna mala krila bubice.
Povukla je njegovu ruku njeno prema njima, pozivajui ga da pomiluje ta krhka,
krajnje ranjiva krilca, to je predstavljalo krajnji izraz povjerenja i ljubavi, nevien
kod kepri.
Zrak izmeu njih postao je naelektriziran. Isaacov ud se ukrutio.
Slijedio je prstima razgranate vene u njezinim njenim, treperavim krilima,

promatrao je kako se svjetlost koja je prolazila kroz njih prelama u sedefastim

sjenama.
Nabrao joj je suknju drugom rukom, i poeo povlaiti prste uz njeno bedro.
Rastvorila je noge oko njegove ruke i zatim ih stisnula, uhvativi je u klopku. aptao
joj je besramne rijei pune ljubavi.
Sunce iznad njih se premjetalo, bojaljivo pomiui kroz sobu sjene okvira
prozora i oblaka. Ljubavnici nisu zamijetili kako dan odmie.

Drugo poglavlje
Nisu se razdvojili prije jedanaest. Isaac je pogledao na svoju depnu uru i
posrui poeo uokolo skupljati odjeu. Ve je razmiljao o poslu. Lin ih je oboje
potedjela munog natezanja oko zajednikog izlaska iz kue. Sagnula se i antenom
pomilovala Isaacov vrat, natjeravi ga da se najei i tad je otila, dok je on i dalje
prtljao oko izama.
Njena soba nalazila se na devetom katu. Poela je silaziti niz toranj, prola
pokraj osmog koji nije bio siguran; sedmog s tepihom od ljepila za ptice s kojeg je
dopiralo meko aptanje avki; starice koja se nikada nije pojavljivala na estom; i
nastavila pokraj sitnih lopova, radnika u eliani, podvornica i otraa noeva.
U odnosu na Lavandu, vrata su se nalazila na drugoj strani tornja. Lin je izala u
jednu tihu ulicu, prije bi se moglo rei prolaz, koji je vodio prema tezgama bazara i
od njih.
Udaljila se od bunih rasprava i profitera pa se uputila prema vrtovima Sobek
Kria. Tamo su na ulazu uvijek ekali poredani taksiji. Znala je da su pojedini vozai
(obino prepravljeni) dovoljno liberalni ili oajni da povezu jednu kepru kao
muteriju.
to je dublje zalazila u Guju, to su blokovi i kue postajali sve nezdraviji. Tlo je
bilo neravno i polako se penjalo prema jugoistoku, u smjeru u kojem se ona uputila.
Vrhovi stabala Sobek Kria izdizali su se poput gustog dima iznad krovova od kriljca
na oronulim kuama oko nje; iza njihovog lia provirivale su okljatrene siluete
Vrijesita.
Linine izbuljene fasetne oi vidjele su grad u sloenoj vizualnoj zbrci. U milijun
siunih djelia koji su sainjavali cjelinu, a svaki minijaturni esterokutni djeli
plamtio je jasnom bojom i jo jasnijim linijama i bio je izuzetno osjetljiv na razlike u
svjetlosti, mada je slabo uoavao pojedinosti, osim kada bi se dovoljno jako
usmjerila, to joj je priinjavalo odreenu bol. Pojedinanim segmentima svojih oiju
ona nije primjeivala mrtve krljuti na oronulim zidovima, za nju se arhitektura
svodila na elementarne mrlje boje. Ali one su joj priale krajnje preciznu priu. Svaki
vizualni fragment, svaki dio, svaki oblik i svaka nijansa boje razlikovali su se od
svoje okoline na bezbroj naina koji su joj govorili o stanju cijele graevine. Mogla
je osjetiti i okus kemikalija u zraku i rei koliko pripadnika koje vrste ivi u kojoj
zgradi: s velikom preciznou osjeala je vibracije zraka i zvuka, to joj je
omoguavalo razgovarati u prepunoj prostoriji ili osjetiti kada iznad nje proe vlak.
Lin je pokuala Isaacu opisati kako vidi grad.
Ne vidim ja nita loije od tebe, vidim ak i jasnije. Jer za tebe je sve

ujednaeno. U jednom kutu rui se sirotinjska zgrada, u drugom prolazi novi vlak
sjajnih klipova, u sljedeem pretherano naminkana dama ispod neuglednog i
starog zranog broda... Ti sve to mora obraditi kao jednu sliku. Kakav kaos! Nita
ti ne govori, proturjei sama sebi, mijenja priu. Dok za mene, svaki siuni dio ima
integritet, svaki se neznatno razlikuje od sljedeeg, dok se sve varijacije ne uzmu u
obzir, dok ne dobiju na vrijednosti i ne budu racionalno sagledane.
Isaac je tjedan i pol bio pod dojmom tih njezinih rijei. Ispisao je bezbrojne
stranice, to je bilo tipino za njega, i potraio knjige o vidu kukaca te podvrgnuo Lin
dosadnim eksperimentima koji su imali za cilj ispitati njezinu percepciju dubine i vid
na daljinu; davao joj je i itati, a to je na njega ostavilo najvei dojam, jer je znao da
za nju to nije prirodno, da se mora usredotoiti poput napola slijepe osobe.
Njegovo zanimanje je brzo splasnulo. Ljudski um nije bio u stanju obraditi ono
to su kepri vidjeli.
Uokolo Lin tipovi iz Guje su upravo kretali nabavljati novac, krasti, prosjaiti,
prodavati ili proeljavati gomile smea koje su tu i tamo strile po ulicama. Djeca su
promicala nosei dijelove motora spojene u neobine oblike. Povremeno bi ovuda s
izrazom neodobravanja na licu proao i kakav gospodin ili dama, koji su se uputili
Nekamo Drugdje.
Linine klompe bile su vlane od organske prljavtine s ulice koja je predstavljala
pravu gozbu za stvorenja to su se krila u odvodnim kanalima i provirivala iz njih.
Kue oko nje imale su ravne krovove i nadvile su se nad nju, a procjepe izmeu
zgrada premostili su prijelazi sklepani od dasaka. Odstupnice, alternativni prolazi,
ulice svijeta krovova iznad Novog Krobuzona.
Samo bi je poneko dijete nazvalo pogrdnim imenom. U ovoj zajednici bili su
navikli na strance. Mogla je osjetiti kozmopolitsku prirodu ovog kraja, neprimjetne
izluevine raznih rasa od kojih je tek neke prepoznala. Osjetila je mousni miris
drugih kepri, neugodno vlaan zadah vodijanoja, pa ak i izuzetno ugodan okus
kaktusovaca.
Lin je zala za ugao i izbila na put poploen kaldrmom, koji je vodio oko Sobek
Kria. Cijelom duinom eljezne ograde protezao se niz taksija koji su ekali. Bilo ih
je raznih. Dvokolice, oni na etiri kotaa, oni koje su vukli konji, podrugljive pteraptice, konstrukti na gusjenicama koji su itali i bljuvali paru... tu i tamo po koji
prepravljeni, jadni mukarci i ene koji su ujedno bili i vozai taksija i sam taksi.
Lin je stala ispred poredanih taksija i mahnula. Sreom je prvi voza u nizu na
njezin znak pokrenuo svoju mrzovoljnu pticu.
"Kamo?" ovjek se sagnuo da proita detaljne upute koja je navrljala na svom
notesu. "U redu", rekao je i dao joj glavom znak neka se popne.
Njegov taksi je bio dvosjed s otvorenim prednjim dijelom, tako da je Lin mogla
promatrati okolicu dok su prolazili junim dijelom grada. Krupna ptica neletaica

poskakivala je u hodu, ali to se nije odraavalo na kotae. Naslonila se u sjedalu i

proitala upute koje je dala vozau.
Isaac se ne bi sloio. Nimalo mu se ne bi svialo.
Lin su zaista bile potrebne bojebobice i uputila se po njih u Kinken. To je bila
istina. Jedan od njezinih prijatelja, Kukuruzojed Daihat, zaista je izlagao na
Jaukbrijegu.
Ali ona tu izlobu nee vidjeti.
Ve je razgovarala s Kukuruzojedom i zamolila ga da, ako ga Isaac bude pitao,
potvrdi da je bila tamo (nije mogla znati hoe li on to i uiniti, ali nije na odmet
osigurati se). Kukuruzojed je bio oduevljen, zabacio je svoju sijedu kosu s lica i
prokleo samog sebe na vjeni pakao ako zucne. Oigledno je mislio da ona vara
Isaaca i smatrao se privilegiranim to je upuen u ovaj novi obrat u njezinom i inae
skandaloznom seksualnom ivotu.
Lin nije mogla stii na njegovu predstavu. Morala je neto obaviti na drugoj
strani.
Taksi je napredovao prema rijeci. Zanijela bi se svaki puta kad bi kotai udarili
u kakvu uzdignutu kocku kaldrme. Skrenuli su u Ulicu adrah. Trnica se sada nalazila
juno od njih; ovdje se vie nije prodavalo povre, ljuskari i prezrelo voe.
Visok i irok, iznad niskih kua pred njom pojavio se milicijski toranj Letostrane,
golem, prljav, zdepasti stup, nekako sav nabijen i zao od podnoja pa do vrha trideset
petog kata. Po njegovim stranama bilo je posuto bezbroj uskih prozora s tamnim mat
staklima neosjetljivim na odraze, nalik prorezima za gaanje iz luka. Betonska fasada
tornja bila je proarana i izreetana. Sjevernije, na udaljenosti od kakvih pet
kilometara, Lin je na trenutak ugledala jednu jo viu graevinu; militia sredite,
iljak, koji je probuio zemlju poput betonskog trna zabitog u srce grada.
Lin je istezala vrat. Iznad Letostrane se pojavljivao odvratni, napola napuhani
zrani brod. Lepetao je, ljuljukao se i nadimao poput ribe na samrti. Mogla je osjetiti
zujanje njegovih motora ak i kroz slojeve zraka, dok se trudio nestati u olujno sivim
oblacima.
Zaula je novo mrmorenje, koje je bilo u neskladu s monotonim gunanjem
zranog broda. Negdje u blizini zadrhtao je potporni stup, a milicijska kapsula je
vratolomnom brzinom prozujala prema sjeveru, prema tornju.
Jurila je visoko iznad tla, visei na tranici koja je izlazila iz obje strane tornja,
provuena kroz njegov vrh, kao ica kroz neku divovsku iglu, i nestajala nekamo
prema sjeveru i jugu. Kapsula se naglo zaustavila kod odbojnika. Iz nje su izile neke
spodobe, ali taksi je nastavio dalje prije nego je Lin stigla vidjeti jo neto.
Po drugi put toga dana, Lin se naslaivala okusom sokova kaktusovaca, dok je
ptera-ptica kaskala ka Stakleniku u Rijenokoi. Zatvorene u tom samostanskom
utoitu (ije su se neravne i sloene ploe strme staklene kupole izranjale na istoku, u

srcu kvarta), prezrene od strane svojih starijih, male bande kaktus-mladei stajale su
oslonjene o zatvorene zgrade i jeftine postere. Igrali su se noevima. Njihove
kraljenice su bile potkresane na sve nemogue naine, a njihova proljetno zelena
koa unakaena bizarnim oiljcima.
Nezainteresirano su gledali taksi.
Ulica adrah se naglo sputala. Taksi se nalazio na najvioj toci, odakle su se
ulice strmoglavo sputale u raznim smjerovima. Lin i njen voza su mogli jasno vidjeti
sive, snijegom prekrivene krnje vrhove planina koje su se velianstveno uzdizale
zapadno od grada.
Ispred taksija protjecala je rijeka Katran.
Slabi krici i industrijska buka dopirali su kroz mrane prozore ugraene u obalu
od opeke. Neki od njih nalazili su se ispod oznake za najvii vodostaj. Zatvori, odaje
za muenje, radionice i njihova hibridna kopilad - tvornice za kanjavanje - u kojima
su osuenici bili Prepravljani. amci su kaljali i bljuvali, grabei kroz crnu vodu.
Pojavili su se iljci mosta Nabob. A iza njih, krovovi od kriljca pogrbljeni
poput ramena na hladnoi i truli zidovi koje spreavaju da se srue samo potporni
stupovi i organski cement. Svi su oni zajedno jednako smrdjeli i sainjavali kaos
Kinkena.
S druge strane rijeke, u Starom Gradu, ulice su bile ue i mranije. Ptera-ptica se
nije osjeala ba lagodno dok je koraala pokraj zgrada skliskih od krutog gela kuebube. Kepri su provirivali kroz prozore i vrata preoblikovanih kua. Ovdje su oni bili
u veini, ovo je bilo njihovo mjesto. Ulice su bile ispunjene tijelima njihovih ena,
njihovim kukcolikim glavama. Okupljale su se u dubokim ulazima kako bi tamo jele
voe.
ak je i taksist mogao osjetiti njihove razgovore; zrak je bio kiselkast od
kemijske komunikacije.
Neto organsko se raspolovilo i rasprsnulo pod kotaima. Najvjerojatnije
mujak, pomislila je Lin stresavi se kada je zamislila jednoga od bezbroj bezumnih
trkaa koji su se rojili iz rupa i pukotina posvuda u Kinkenu. Dobro je to smo ga se
otarasili.
Uplaena ptera-ptica ustuknula je kada su trebali proi ispod niskog luka od
opeke s koga su visjeli stalaktiti od sluzi buba. Lin je potapala vozaa koji se muio
kako bi zauzdao pticu. Na brzinu mu je neto narkala i podigla svoj notes.
Ptica nije presretna. Priekaj ovdje, vraam se za pet minuta.
On joj je zahvalno kimnuo i ispruio ruku kako bi joj pomogao sii. Lin ga je
ostavila da smiri razdraenu pticu. Zala je iza ugla i izbila na glavni trg u Kinkenu.
Blijede izluevine koje su se cijedile s vrhova krovova nisu zahvatile uline oznake
oko oboda trga, ali imenom koje je na njima bilo ispisano - Trg Aldelion - nije se

sluio nijedan stanovnik Kinkena. ak i ono malo ljudi i ostalih ne-kepri koji su tamo
ivjeli, koristili su noviji kepri naziv preveden sa siktavog klornog podrigivanja
originalnog jezika: Plaza Kipova.
Bio je prostran i otvoren, okruen klimavim zgradama starim stotinama godina.
Ta ruevna arhitektura bila je suprotnost velikoj sivoj gomili, jo jednom od militia
tornjeva koji su se uzdizali na sjeveru. Krovovi su bili nevjerojatno strmi i niski.
Prozori prljavi i iarani mranim arama. Mogla je osjetiti tiho terapeutsko mrmljanje
kepri-bolniarki u operacionim salama. Slatkasti dim promicao je iznad gomile
sastavljene uglavnom od kepra, ali je tu i tamo bilo i drugih rasa, koje su razgledavale
kipove. Trg su ispunjavale figure ivotinja, biljaka i udovinih stvorenja, visoke pet
metara. Neke od njih bile su stvarne, a neke nikada nisu ivjele. Bile su izraene u
arkim bojama kepri pljuvake.
Svjedoile su o mnogim satima drutvenog rada. Skupine kepri ena stajale bi
danima leima okrenute jedna prema drugoj, vakale kae i bojebobice, preraivale
ih, otvarale lijezde i stranji dio svojih kukcolikih glava i izbacivale gustu (i
pogreno nazvanu) kepri-pljuvaku, koja se na zraku stvrdnjavala ve poslije jednog
sata i postajala glatka, krhka i sedefno blistava.
Ti kipovi su za Lin predstavljali posveenost i zajednitvo, i upropatene mate
koje su pribjegavale lanoj junakoj grandioznosti. Zbog toga je ona ivjela, jela i
pljuvala svoju umjetnost sama.
Lin je prola pokraj prodavaonica koje su drale voe i povre, s runo
ispisanim natpisima koji su, neujednaenim velikim slovima, obeavali domae
liinke za iznajmljivanje; bili su to centri za razmjenu umjetnosti gdje se mogla nai
sva potrebna oprema koja bi mogla zatrebati kepri ljezdanom umjetniku.
Drugi kepri odmjeravali su Lin. Na sebi je imala dugaku i kriavu suknju kakva
se nosila u Putenim Poljanama: onako kako su se odijevali ljudi, a ne one
tradicionalne pumperice kakve su nosili stanovnici geta. Lin je bila obiljeena. Bila je
autsajder, uljez. Napustila je svoje sestre. Zaboravila je na konicu i svoj rod.
Svakako da jesam, pomislila je Lin, prkosno utei svojom dugakom zelenom
suknjom.
Vlasnik pljuvane trgovine ju je poznavao, i oni se pristojno, povrno, dodirnue
antenama.
Lin je podigla pogled k policama. Unutranjost radnje bila je obloena cementom
domo-liinki, koji je bio neravnomjerno nanijet preko zidova i zaobljivao kutove jae
negoli je to bilo uobiajeno. Namirnice za pljuvanje poivale su na policama koje su
strile kao kosti iz organskog taloga i bile osvijetljene petrolejkom. Prozor je bio
umjetniki umrljan sokom raznih bojabobica, to je prijeilo da unutra prodre dnevna
svjetlost.
Lin je govorila lupkajui i maui svojim noicama na glavi i luei blagu

maglicu mirisa. Prenijela je prodavau svoju potrebu za skrlet-bobicama,

cijanbobicama, crnobobicama, opalbobicama i grimizbobicama. Zatim je dodala kako
se divi visokoj kvaliteti namirnica koje dri vlasnik ove radnje.
Lin je pokupila robu i urno izala.
Bilo joj je zlo od ozraja pobone zajednice koje je vladalo u Kinkenu.
Taksist ju je ekao i ona uskoi u vozilo, smjestivi se iza njega. Pokazala mu je
u pravcu sjeveroistoka i zapovjedila mu da krene. Crvenokrila Konica,
Majalubanja Polovica, pomisli ona dok joj se vrtjelo u glavi. Vi licemjerne kuje,
nita nisam zaboravila! Samo ste mljele o zajednitvu i velikoj kepri konici, dok su
se "sestre" preko u Potokstrani otimale oko krumpira. Nemate vi nita, okruene ste
ljudima koji vam se rugaju to ste bube, jeftino kupuju vau umjetnost i skupo vam
prodaju hranu, ali kako ima i onih koji nemaju ni toliko, proglasile ste sebe
zatitnicama keprijskog naina ivota. Ja sam to ostavila za sobom. Odijevam se
kako hou. Moja umjetnost je samo moja.
Poela je lake disati kad je s ulica oko nje nestalo tog buba amalgama, i kad su
jedini kepri u gomili bili izopenici poput nje.
Rekla je taksisti neka proe ispod lukova stanice Prevlaka Bazar u trenutku kad
je iznad njih protutnjao vlak, poput velikog nestanog djeteta na paru. Uputio se prema
samom srcu Starog Grada. Lin je praznovjerno zatraila da pou uzbrdo, k Barskom
Mostu. To nije bilo najblie mjesto na kome je mogla prijei Tumor, Katranovu sestru;
najblie bi bilo u Smrdljivoj Bari, trokutastom dijelu Starog Grada usidrenom izmeu
te dvije rijeke, na mjestu gdje se ulijevaju jedna u drugu i postaju Veliki Katran, gdje
je Isaac, kao i mnogi drugi, imao laboratorij.
Nije bilo mogue da je vidi u tom labirintu sumnjivih pokusa, gdje je priroda
istraivanja dovodila u pitanje ak i pouzdanost zgrada. Ali da sad ne bi morala i o
tome razmiljati, napisala je taksisti neka je vozi do stanice Vrtuljak, od koje se Linija
Dexter protezala prema istoku, na uzdignutim tranicama koje su, to su bile udaljenije
od centra, sve vie stremile u visinu.
Slijedite vlakove! napisala je i taksist ju je posluao. Uputio se irokim ulicama
Zapadnog Vrtuljka i preao preko drevnog i velikog Barskog Mosta, koji je prelazio
preko Tumora, ie i hladnije rijeke, koja se sputala s Bezhek Vrhunaca. Zaustavila
ga je i platila, dodavi bogatu napojnicu, jer je posljednjih kilometar i pol eljela
prei pjeice, kako joj nitko ne bi mogao ui u trag.
Pohitala je na sastanak u sjeni Rebara, kod Kostogradskih Pandi, u etvrti
Lopova. Nebo iza nje je na trenutak bilo pretrpano: u daljini je grmio jedan aerostat;
oko njega su nasumice iskakale siune toke, krilati obrisi koji su se igrali u
njegovom tragu poput dupina koji krue oko kita; a ispred svih njih iao je jo jedan
vlak, ovog puta prema gradu, prema centru Novog Krobuzona, voritu arhitektonskog
spleta u kojem su se sleivale niti grada, iz koga su se, poput mree, militia zrane

tranice zrakasto udaljavale od iljka i gdje se susretalo pet velikih gradskih

eljeznikih linija, pribliavajui se veliko; arenoj tvravi od tamne opeke i oribanog
betona, drveta, elika i kamena, zdanju koje je razjapilo eljusti prema vulgarnom
srcu grada. Stanici Perdido.

Tree poglavlje
U vlaku su, nasuprot Isacu sjedili mala djevojica i njezin otac, gospodin
otrcanog izgleda s polucilindrom i u polovnom sakou. Isaac se kreveljio svaki puta
kad bi djevojica uhvatila njegov pogled.
Otac joj je aptao i zabavljao ju je trikovima. Dao joj je da dri kameni, a
onda je brzo pljunuo na njega. Kameni se pretvorio u abu. Djevojica je vrisnula
od oduevljenja ugledavi tu sluzavu ivotinju i onda stidljivo pogledala Isaaca.
Razrogaio je oi i zinuo, odglumivi zaprepatenje dok je ustajao. Gledala ga je i
dok je otvarao vrata vlaka i silazio na Stanici Lukavog. Uputio se niz stube, iziao na
ulicu i krenuo kroz gust promet prema Smrdljivoj Bari.
U krivudavim ulicama Znanstvenog Kvarta, najstarijeg dijela ovog drevnog
grada, niste mogli sresti mnogo taksija ili ivotinja. Ali zato je bilo pjeaka svih rasa,
kao i pekarnica, praonica rublja i cehovskih dvorana, svih moguih slubi koje su
nuno potrebne svakoj zajednici. Bilo je tu i pabova i prodavaonica, pa ak i jedan
milicijski toranj, dodue malen i zdepast, koji je uao na samom vrhu Smrdljive Bare
gdje su se Tumor i Katran ulijevale jedna u drugu. Posteri zalijepljeni po zidovima
koji su se runili oglaavali su iste plesne dvorane, upozoravali na isti Sudnji dan i
traili od graana da ostanu vjerni istim politikim strankama kao i u svim ostalim
dijelovima grada. Ali premda je na prvi pogled sve djelovalo normalno, u ovom se
podruju osjeala neka napetost, nekakvo veliko iekivanje.
Jazavci - upoznati s tradicijom i na neki nain, kako se vjerovalo, imuni na
opasnosti od viih harmonika skrivenih nauka - jurili su amo-tamo kao muhe bez
glave, nosei u zubima popise, a njihova krukolika tijela nestajala su kroz posebna
vrataca na vratima prodavaonica. Iznad izloga od debelog stakla nalazile su se
tavanske prostorije. Promijenjena je namjena i starih skladita na obali. Zaboravljeni
podrumi skrivali su hramove posveene manjim boanstvima. U njima, kao i u svim
ostalim pukotinama zgrada, stanovnici Smrdljive Bare bavili su se svojim zanatima:
bilo je tu fiziara, kimerista, biofilozofa i teratologa, kimiara, nekrokimiara,
matematiara, opsjenara i metalurga i amana vodijanoja; kao i onih ija se
istraivanja, kao ni Isaacova, nisu mogla svrstati ni u jednu od brojnih teorijskih
kategorija.
Nad krovovima su se vrtloila udna neka isparavanja. Rijeke koje su se
ulijevale jedna u drugu tromo su tekle s obje strane, a na pojedinim mjestima, na
kojima bi njihove struje pomijeale bezimene kimikalije u mone smjese, voda se
puila. Bukurii zaostali iza neuspjelih pokusa u tvornicama, laboratorijima i
jazbinama alkimiara, nasumice su se mijeali stvarajui eliksire kopilad. Voda u

Smrdljivoj Bari imala je neke nepredvidive karakteristike. Ulini derani koji su lutali
movarnim rijenim rukavcima u potrazi za otpacima, esto bi ugazili u nekakvo
bezbojno blato i poeli govoriti davno mrtvim jezicima, vaditi skakavce iz kose ili su
lagano blijedjeli i nestajali.
Isaac se spustio do mirnog dijela rijene obale poploanog kamenim blokovima
koji su se raspadali i izmeu kojih se probijao uporni korov, do Mrane Promenade. S
druge strane Tumora, iznad krovova Kostograda, strila su Rebra poput golemih
kljova koje se savijaju stotinama metara u zrak. Kad bi se uputila prema jugu, rijeka je
malo ubrzavala. Pola kilometra odavde mogao je vidjeti otok Strak, koji je dijelio
njezin tok na mjestu gdje se ulijevala u Katran i poslije jedne velike okuke nastavljala
na istok. Golemo staro kamenje i tornjevi Parlamenta uzdizali su se sa samog ruba
otoka Straka. Nije bilo postupnog nagiba, niti gradskog ipraja, ve su nezgrapni
slojevi opsidijana strili iz vode kao zaleena fontana.
Oblaci su se razilazili i ostavljali za sobom isprano nebo. Isaac je mogao vidjeti
crveni krov svoje radionice koji se izdizao iznad okolnih kua, a ispred njega dvorite
njegove lokalne krme, "Umirue dijete", zaraslo u korov. Prastari stolovi u dvoritu
bili su obrasli raznobojnim gljivama. Koliko se Isaac mogao sjetiti, nitko nikada nije
sjeo ni za jedan od njih.
Uao je. Svjetlost kao da je odustala od borbe na pola puta kroz debela, prljava
prozorska okna, ostavivi unutranjost u sjenama. Zidove je krasila samo prljavtina.
U pabu je zatekao jedino najposveenije pijance, teturave spodobe nagnute nad
bocama. Bilo je i nekoliko narkia i prepravljenih. Neki od njih su bili i jedno i
drugo. "Umirue dijete" nije odbijalo nijednog gosta. Skupina ispijenih mladia leala
je preko stolova sinkronizirano se trzajui i kljukajui se azbahom, snovosranjem ili
pravoajem. Neka je ena u metalnoj pandi drala au iz koje je ikljala para i
kapalo ulje na podne daske. ovjek u kutu tiho je iz zdjelice laptao pivo, oblizujui
lisiju njuku koja mu je bila nakalemljena na lice.
Isaac je tiho pozdravio starca pokraj vrata; bio je to Joshua, koji je bio
podvrgnut malom, ali okrutnom prepravljanju. Nekadanji neuspjeni provalnik odbio
je svjedoiti protiv svoje bande i sudac ga je osudio na vjenu utnju: oduzeli su mu
usta, zatvorili su ih beavnim komadom mesa. Poto nije elio nastaviti ivjeti na juhi
koju bi mu ubacivali cjevicama kroz nos, Joshua je presjekao sebi nova usta, ali mu
je ruka zadrhtala od bola, tako da su bila neravna i djelovala nedovreno; sliila su na
mlitavu ranu.
Joshua je kimnuo Isaacu i prstima paljivo pridrao usta omotana oko slamke
kroz koju je pohlepno usisavao jabukovau.
Isaac se uputio u stranji dio prostorije. Bar, koji je bio smjeten u jednom uglu,
nije prelazio metar visine. U koritu prljave vode iza njega, valjao se Silchristchek,
vlasnik paba.

Sil je ivio i radio i spavao u toj kadi. S jednog kraja na drugi odbacivao se
svojim golemim akama s koicama izmeu prstiju i abljim nogama. Tijelo mu se
pritom talasalo poput nabreklog testisa u kome naizgled nije bilo nijedne koice.
Podsjeao je na vreu stare krvi s udovima, bez zasebne glave, a s velikim
angrizavim licem koje je provirivalo iz sala na prednjem dijelu njegovog tijela.
Dva puta mjeseno izbacivao je rukama vodu oko sebe i tjerao redovne kupce da
ga polijevaju kantama svjee vode dok je on prdio i uzdisao od zadovoljstva.
Vodijanoji su mogli bez ikakvih posljedica provesti barem jedan dan na suhom, ali Sil
se nije htio izlagati neugodnostima. Smrdio je od mrzovolje i lijenosti i odabrao je
takvo ponaanje u svojoj prljavoj vodi. Isaac je uvijek imao osjeaj kako je Silovo
sramoenje neka vrsta agresivne predstave. Izgleda da je uivao u tome da bude
odvratniji-od-tebe.
Isaac je poeo ovdje piti jo kao mladi eljan upoznavanja dubine kalei. Sada
je bio zreo ovjek i posjeivao je krme blagotvornije po zdravlje; u Silovu kolibu
svraao je samo zato to se nalazila blizu mjesta gdje je radio, a u posljednje vrijeme
sve ee, to je bilo krajnje neoekivano, i radi istraivanja. Sil ga je, naime, poeo
snabdijevati potrebnim uzorcima za njegove eksperimente.
Smrdljiva voda boje mokrae prelijevala se preko ruba kade dok se Sil migoljio
prema Isaacu.
"to o, 'Zaac?" zalaja on.
"Poglavara."
Isaac je bacio dvoparac u Silovu ruku. Sil je potom skinuo bocu s jedne od
polica iza sebe. Isaac je otpio malo jeftinog piva i smjestio se na barski stolac.
Napravio je grimasu, jer je sjeo na nekakvu sumnjivu tekuinu.
Sil je skliznuo natrag u kadu. Ne gledajui Isaaca, zapodjenuo je jednosloni,
idiotski razgovor o vremenu i pivu. Radio je to tek reda radi. Isaac bi tek s vremena
na vrijeme neto rekao, samo da bi se razgovor odrao. Na anku se nalazilo nekoliko
sirovih prilika, izraenih od vode koja je natapala staro drvo pred njegovim oima.
Dvije su se vrlo brzo rastakale, gubile su cjelovitost i Isaacu na oigled pretvarale se
u barice. Sil je lijeno zahvatio jo jednu aku vode iz kade i stao je gnjeiti. Voda je
reagirala poput gline: zadravala je oblik koji joj je Sil davao. U njoj su se kovitlale
trunice i boja s kade. Sil je utipnuo lice figurice i napravio nos, a potom je istisnuo
noge nalik na male kobasice. Stavio je malenog homunkulusa ispred Isaaca.
"Zbog ovog si do'o?" upitao je.
Isaac je naduak ispio preostalo pivo.
"U zdravlje, sile. Zahvalan sam ti."
Krajnje oprezno je puhao u figuricu, dok nije pala nauznak u njegove spojene
ake. Blago je pljusnula, ali mogao je osjetiti da se povrinska napetost odrala. Sil je
ispratio Isaaca, koji je s cininim osmijehom pourio iznijeti figuricu iz paba i

odnijeti je u laboratorij.
Vjetar se vani malo pojaao. Isaac je zaklonio svoju nagradu i urnim se
korakom uputio uliicom koja je spajala "Umirue dijete" s Veslaevim putom i
njegovom radionicom-domom. Gurnuo je stranjicom zelena vrata i natrake uao u
zgradu. Isaacov laboratorij je prije dosta godina bio tvornica i skladite, a golem,
praan pod bio je prekriven klupicama, retortama i crnim ploama koje su se
ugnijezdile po uglovima.
Do njega su doprli pozdravi iz dva suprotna kuta. David Serachin i Lublamai
Dadscatt bili su znanstvenici-nitkovi kao i Isaac i s njima je dijelio zakup i prostor.
David i Lublamai koristili su prizemlje. Svaki je svojim alatom zauzeo po jedan kut, a
izmeu njih se prostiralo dvanaest metara praznih drvenih dasaka. Popravljena crpka
za vodu strila je iz poda izmeu dijelova prostorije koje su oni zauzeli. Njihov
zajedniki konstrukt kotrljao se preko poda, buno i neuinkovito briui prainu.
Dre tu beskorisnu stvar samo zbog sentimentalnih razloga, pomisli Isaac.
Isaacova radionica, kao i njegova kuhinja i krevet, nalazili su se na velikom
ispustu koji je strio iz zidova stare tvornice otprilike na polovici udaljenosti do
krova. Bio je oko sedam metara irok i opasivao je dvoranu. Klimava drvena ograda,
koju je Lublamai sklepao, jo se nekim udom drala.
Za Isaacom su se vrata treskom zatvorila, zatresavi dugako ogledalo koje je
visjelo pokraj njih. Ne mogu vjerovati da ta stvar jo nije pukla, pomisli Isaac.
Moramo je premjestiti. Zaboravio je na to istog asa, kao i uvijek.
Dok je Isaac preskakao po tri stube, David je primijetio da dri skupljene ruke i
nasmijao se.
"Donio si novo Silchristchekovo djelo visoke umjetnosti, Isaac?" povikao je za
njim.
Isaac mu se nasmijeio.
"Nitko nikada nee moi rei da ne skupljam samo ono to je najbolje!"
Isaac, koji je prije mnogo godina pronaao ovo skladite, prvi je odabrao svoj
radni prostor i to se vidjelo. Njegov krevet, pe i nona posuda nalazili su se u
jednom kutu izdignute platforme, a na drugom kraju su strile izboine njegovog
laboratorija. Staklene i glinene posude s udnim smjesama i opasnim kimikalijama
ispunjavale su police. Heliotipi koji su prikazivali Isaaca i njegove prijatelje u raznim
pozama po gradu i u Surovoj umi popunjavali su zidove. Skladite je sa stranje
strane izlazilo na Mranu Promenadu: njegovi prozori gledali su na rijeku Tumor i
obalu Kostograda, i kroz njih je imao divan pogled na Rebra i vlak iz Mreodrva.
Isaac je protrao pokraj tih velikih prozora s lukovima do jednog ezoterinog
stroja od ulatene mjedi. Bio je nalik na kompaktan vor od cijevi i lea s
brojanicima i ureajima koji su grubo ugurani posvuda gdje ih se moglo ugurati. Na
svakoj komponenti cjeline bio je udaren razmetljiv peat: VLASNITVO KATEDRE

ZA FIZIKU SVEUILITA NK. NEOTUIVO.

Isaacu je laknulo kad je vidio da se mali kotao u sredini stroja nije ugasio.
Ubacio je unutra aku ugljena i zatvorio kotao. Poloio je Silov kipi na platformu za
promatranje ispod staklenog zvona i poeo pritiskati nekakve mjehove neposredno
ispod njega, isisavajui zrak i zamjenjujui ga plinom iz uske konate cijevi.
Opustio se. Vodijanovo vodendjelo e sada izdrati neto due. Kad napuste ruke
vodijanoja i kada ih nitko ne dodiruje, ti radovi izdre moda jedan sat prije nego se
polako raspadnu u svoje prvobitno stanje. Ako ste uz njih, rastoe se mnogo bre: no u
plemenitom plinu rastau se sporije. Imao je na raspolaganju moda dva sata za
istraivanje.
Isaac se zainteresirao za tu vodoumjetnost vodijanoja dok je radio na
istraivanjima vezanim za jedinstvenu teoriju energije. Pitao se je li sila koja doputa
vodijanojima oblikovati vodu u vezi sa silom ujedinjenja za kojom je on tragao, silom
koja pod izvjesnim okolnostima odrava materiju na okupu, a pod drugima je silovito
raspruje. Ono to se dogodilo, bilo je uobiajeno za Isaacova istraivanja: krenuo je
u svojem istraivanju sporednim tijekom, zahuktao se, i to je preraslo u duboku i
gotovo posve sigurno kratkotrajnu opsesiju.
Isaac je namjestio nekoliko cijevi s leama i upalio plinsku mlaznicu kako bi
osvijetlio vodendjelo. Jo je bio uvrijeen zbog neznanja koje je okruivalo
vodoumijee. To ga je ponovo podsjetilo koliko je slubena znanost uplja i
nedostatna, kako su "analize" zapravo samo opisi - i to esto loi opisi - koji se kriju
iza zakukuljenih gluposti. Njegov omiljen primjer za to bio je iz Benchamburgove
Hidro-fizikometrije, vrlo cijenjenog udbenika. Urlao je od smijeha dok ga je itao,
zatim ga je briljivo prepisao i prikvaio na zid.
Vodijanoji su, posredstvom onoga to se naziva njihovo vodoumijee, u stanju
manipulirati sposobnou oblikovanja i odrati povrinsku napetost vode, tako da e
izvjesna koliina zadrati nakratko svaki oblik koji joj manipulator da. To se postie
zahvaljujui tome to vodijanoji primjenjuju hidrokohezivno/akvamorfno energetsko
polje manjeg dijakronikog raspona.
Drugim rijeima, Benchamburg nije imao pojma kako vodijanoji oblikuju vodu,
kao to to nije znao ni Isaac ili kakav ulini deran, ili stari Silchristchek osobno.
Isaac je poeo vui brojne poluge, pomicati niz stakalaca i usmjeravati
raznobojna svjetla kroz figuricu, koja se ve poela po rubovima ulijegati. Dok je
zurio kroz okular za veliko poveanje, vidio je kako se siune animalkule
bespomono migolje. Sama po sebi, struktura vode se uope nije izmijenila: ona je
samo eljela zauzeti drukiju povrinu od one uobiajene.
Skupljao ju je dok je curila kroz pukotinu na postolju. Prouit e je kasnije, mada

je iz ranijih iskustava znao kako nee pronai nita zanimljivo.

Isaac je potom u notes pokraj sebe zabiljeio neka zapaanja. Dok su minute
prolazile, podvrgnuo je vodendjelo raznim pokusima; buio ga je iglom i isisao malo
njegove supstance, napravio heliotipske otiske iz raznih kutova, upuhao u njega
siune mjehure zraka, koji su se potom podigli i izletjeli s vrha rasprsnuvi se. Na
kraju ga je skuhao i pustio da se pretvori u paru.
U jednom trenutku je Iskrenost, Davidov jazavac, dokaskala uz stube i poela mu
njuiti oputene prste. Odsutno ju je pomilovao, a kada mu je liznula ruku, doviknuo je
Davidu da je gladna. Iznenadila ga je tiina. David i Lublamai su otili, vjerojatno na
kasni ruak; prolo je ve nekoliko sati od njegovog dolaska.
Protegnuo se, otiao do ostave i dobacio Iskrenosti komad suhog mesa, koji je
ona sretno poela vakati. Isaac je polako ponovo postajao svjestan svijeta oko sebe
kad je kroz zidove iza sebe zauo amce.
Vrata u prizemlju su se otvorila i ponovo zatvorila. Otiao je do vrha stubita
oekujui da e tamo vidjeti svoje kolege.
Kad tamo, nasred velikog praznog prostora, stajao je nekakav stranac. Zrane
struje prilagodile su se njegovoj nazonosti, prouavale su ga poput pipaka i ak su
poslale vrtlog praine da se vrti oko njega. Mrlje svjetlosti koje su dopirale kroz
otvorene prozore pokrile su pod i slomljene opeke, ali niti jedna nije padala ba na
njega. Drveni most je zakripio kad se Isaac jedva primjetno zaljuljao. Prilika u
prizemlju je trznula glavom unatrag i zbacila kapuljau. Ruke je drao prekriene na
prsima, stajao je vrlo mirno i zurio uvis.
Isaac je zinuo od zaprepatenja.
Bio je to jedan garuda.
Gotovo se stropotao silazei niz stube. Pokuavao je, ne gledajui, napipati
ogradu, jer nije elio odvojiti pogled od izuzetnog posjetitelja koji ga je ekao. Siao
je u prizemlje.
Garuda se zagledao u njega s visine. Isaac je bio toliko zadivljen da je zaboravio
na lijepo ponaanje i iskreno mu uzvratio pogled.
To golemo stvorenje bilo je visoko gotovo dva metra i stajalo je na strano
savijenim pandama stopala koje su provirivale ispod prljavog ogrtaa. Otrcana
tkanina visjela je gotovo do tla i bila je tek lagano prebaena preko svakog djelia
mesa. Prikrivala je pojedinosti njegove fizionomije i muskulature i skrivala je sve
osim garudine glave. A to veliko nedokuivo ptije lice zurilo je u Isaaca naizgled
zapovjedniki. Njegov otar, zakrivljeni kljun bio je negdje izmeu sokolovog i
sovinog. Glatko perje postupno je prelazilo iz nijanse okera u sivo-smeu i arenosmeu. Duboke, crne oi zurile su u njegove; arenice su mu bile fine pjegice na
samom rubu tame. Te oi su bile smjetene u upljine koje su garudinom licu davale
podrugljiv izgled i stvarale dojam da se cijelo vrijeme ponosno mrti.

A iznad garudine glave su se, nema sumnje, nadvila golema sklopljena krila
prekrivena grubom tkaninom od koje se prave vree, a u koju se on sav umotao. Bila
su to ispupenja od perja, koe i kostiju koja su se protezala moda i vie od
ezdesetak centimetara iz njegovih ramena i elegantno svijala jedno prema drugom.
Isaac nikada nije vidio garudu rairenih krila u zatvorenom prostoru, ali je itao opise
o oblaku praine koji su u stanju podii, i o golemim sjenama koje bacaju na garudinu
lovinu na tlu.
to ti trai ovdje, tako daleko od kue? pomislio je Isaac zaueno. Vidi,
molim te, koje si samo boje: dolazi iz pustinje! Mora da si od Cymeka prevalio
bezbroj kilometara. Kakav ispljuvak trai ovdje, ti impresivni idiote?
Umalo nije zavrtio glavom od strahopotovanja pred velikom grabljivicom prije
nego to je proistio grlo i prozborio.
"Mogu li vam pomoi?"

etvrto poglavlje
Lin je, na svoj uas, kasnila. Odmagalo joj je i to to nije bila ljubitelj
Kostograda. Zbunjivala ju je smjesa raznorodne arhitekture u tom egzotinom kvartu:
sinkrazija industrijalizma i ivopisnog razmetanja u domovima onih malo bogatijih,
beton koji se ljuti u zaboravljenom podruju dokova i rastegnute koe u naselju
atora. Razliite forme naizgled su se nasumice preplitale u ovoj niskoj, ravnoj zoni,
punoj gradskog zakrljalog ipraja i smetlita, gdje su divlje cvijee i biljke debelih
stabljika nicali po ravnicama od betona i katrana.
Lin je dobila naziv ulice, ali su se putokazi na motkama oko nje raspali i iskrivili
tako da su ili pokazivali u nemoguim smjerovima ili su bili prekriveni hrom ili su
proturjeili jedni drugima. Trudila se proitati ih, umjesto da pogleda u svoju
navrljanu kartu.
Mogla se orijentirati prema Rebrima. Podigla je pogled i pronala ih iznad sebe.
Zadirala su daleko u nebo. Vidjela se samo jedna strana kaveza. Isprane obline pune
plikova sliile su nekom valu od kostiju koji samo to nije zapljusnuo zgrade na
istoku. Lin se uputila prema njima.
Ulice su se rastvorile oko nje i ona se nala pred jo jednim naizgled naputenim
komadom zemljita, ali mnogo veim od ostalih. Nije sliio na trg, ve na golemu
nedovrenu rupu u gradu. Zgrade oko njenih rubova nisu pokazivale proelja nego
stranje strane i bokove, kao da im je obeano susjedstvo elegantnih fasada koje
nikada nije ovamo stiglo. Ulice Kostograda nervozno su zalazile u ikaru svojim
malim, istraivakim okrajcima od opeke koji su se tamo ubrzo rasplinuli.
Po prljavoj travi mjestimino su bile razbacane privremene tezge, a stolovi na
sklapanje bili su nasumice postavljeni i prekriveni jeftinim kolaima, starim novinama
ili starudijama s neijeg tavana. Ulini ongleri su u blijedom razmetanju bacali uvis
stvari. Bilo je tu i nekoliko poluozbiljnih kupaca i ljudi svih rasa koji su sjedili na
razbacanim kamenim gromadama. itali su, jeli, arali po stvrdnutoj zemlji i
razmiljali o kostima iznad sebe.
Rebra su se izdizala iz zemlje po rubovima praznog prostora.
Komadi levijatana od poutjele slonovae, deblji i od najstarijeg drvea, strili
su iz zemlje i udaljavali se jedan od drugog, u luku se penjui u visinu. Na vie od
trideset metara iznad tla otro su se svijali jedan k drugom i nadnosili nad krovove
okolnih kua. Zatim su se nastavili pribliavati, sve dok se njihovi vrhovi nisu gotovo
dotakli. Podsjeali su na goleme, skvrene prste, na veliku ovjekolovku od
slonovae.
Postojali su planovi da se trg ispuni, da se u starom grudnom kou izgrade uredi i

kue, ali oni su se izjalovili.

Alati koji su bili koriteni na tom mjestu lako su se lomili i nestajali. Beton se
nije htio stvrdnuti. Neto zlokobno u tim napola iskopanim kostima titilo je ovo
groblje od stalnog uznemiravanja.
Petnaest metara ispod Lininih stopala, arheolozi su pronali kraljenicu veliine
kue. Poslije jednog prekomjernog nesretnog sluaja na toj lokaciji, bila je tiho
ponovo zakopana. Na povrinu nisu isplivali ni udovi, ni kukovi, nikakva
gargantuovska lubanja. Nitko nije znao rei kakvo je to stvorenje ovdje palo i umrlo
prije nekoliko milenija. Neuredni prodavai otisaka, koji su poslovali oko Rebara,
specijalizirali su se za razne jezive opise Gorostasnog Krobuzona, na etiri ili dvije
noge, humanoidnog, sa zubima, kljovama, krilima, ratobornog ili pornografskog.
Karta koju je Lin imala, usmjeravala ju je prema bezimenoj uliici na junoj
strani Rebara. Skrenula je u jednu tihu ulicu u kojoj je naila na zgrade obojene crno,
koje joj je reeno neka potrai, niz mranih, naputenih kua koje su, sve osim jedne,
imale zazidana vrata i zasunima zatvorene prozore premazane katranom.
U ovoj ulici nije bilo prolaznika, taksija ni prometa. Lin je bila sasvim sama.
Iznad jedinih preostalih vrata u nizu, kredom je bilo iscrtano neto to je sliilo
na nekakvu plou za igranje, kvadrat podijeljen u devet malih kvadrata. Nije bilo ni
nula ni kriia, niti bilo kakvih drugih oznaka.
Lin je ostala u blizini tih kua. Poela je popravljati suknju i bluzu, ali onda se
naljutila na samu sebe, uputila se k vratima i brzo pokucala.
Ionako ve kasnim, pomislila je, i ne bih ga smjela jo vie naljutiti.
Negdje iznad sebe ula je kripu arki i povlaenje poluga i primijetila siunu
zraku odbijene svjetlosti iznad svoje glave: sigurno imaju nekakav sustav lea i
ogledala pomou kojeg oni unutra mogu procijeniti zasluuju li oni vani da im posvete
pozornost.
Vrata su se otvorila.
Pred Lin se pojavila jedna propisno prepravljena. Njeno lice ostalo je isto:
alosno, ljupko lice ene kao i prije, tamne koe i dugake upletene kose, ali ga je
podupirao preko dva metra visoki skelet od crnog eljeza i kositra. Stajala je na
tronocu od krutog teleskopskog metala. Tijelo joj je bilo preoblikovano za teak rad i
opremljeno klipovima i koloturima koji su neizbjeno nagovjetavali golemu snagu.
Desnu ruku ispruila je u visini Linine glave, a iz sredine bronane ake pruao se
harpun zlokobnog izgleda.
Lin je uasnuto odskoila.
Iza ene tunog lica dopro je prodoran glas.
"Gospoica Lin? Umjetnica? Kasnite. Gospodin arenko vas oekuje. Molim vas
slijedite me."

prepravljena se povukla balansirajui na srednjoj nozi. Ostale dvije je maknula

iza sebe, kako bi je Lin mogla zaobii. Harpun nije zadrhtao.
Dokle si spremna ii? pomislila je Lin i zakoraila u tamu.
Na suprotnom kraju potpuno crnog hodnika nalazio se kaktusovac. Lin je osjeala
okus njegovog soka u zraku, ali bio je vrlo slab. I on je bio visok preko dva metra,
imao debele udove i bio je vrlo vrste grae. Glava mu je poput nekog grebena
dijelila zaobljena ramena. Obris njegovog tijela bio je neravan zbog otvrdnulih
izraslina-kvrica, a zelena koa, sva u oiljcima i izbrazdana kimama od desetak
centimetara, posutim siunim crvenim proljetnim cvjetiima.
Skvrenim vrhovima prstiju pozvao ju je neka prie.
"Gospodin arenko moe sebi dopustiti da bude strpljiv", rekao je kad se
okrenuo i zaputio stubama koje su bile iza njega, "ali nije mi poznato da voli ekati."
Nespretno se okrenuo i znaajno podigao obrvu.
Odjebi, lakeju, nestrpljivo je pomislila. Vodi me do glavonje.
Toptao je na bezoblinim stopalima nalik na male panjeve.
Lin je iza sebe ula itanje pare i udare klipova, to je znailo da je i
prepravljena krenula uz stube. Lin je slijedila kaktusovca kroz zavojite tunele bez
prozora.
Ovo mjesto je golemo, pomisli Lin, dok su ili. Shvatila je da su vjerojatno u
itavom nizu kua bili uniteni pregradni zidovi, a one su potom bile obnovljene,
preureene po narudbi, renovirane u jedinstven, golem labirintni prostor. Proli su
pokraj vrata kroz koja je sasvim iznenada dopro nekakav obeshrabrujui zvuk nalik na
prigueni vapaj strojeva. Linina antena se nakostrijeila. Kada su taj zvuk ostavili za
sobom, zaula se itava serija udara, kao kad u nizu ispaljujete strelice iz samostrela u
meko drvo.
Oh, majko moja, pomisli Lin mrzovoljno. Na koju si me to jebenu ludost
nagovorio, Gazide?
Sreko Gazid, promaeni impresario, bio je taj koji je pokrenuo cijelu stvar i
razlog zbog kojeg se Lin nala na ovom zastraujuem mjestu.
Odmaglio je s kolekcijom heliotipa njezinih najnovijih radova i prodavao ih po
gradu. To nije bilo nita neuobiajeno, jer je na taj nain pokuavao stei ugled meu
umjetnicima i mecenama Novog Krobuzona. Gazid je bio patetina figura koja je
stalno podsjeala sve one koji su ga htjeli sluati na jedan jedini uspjean ou koji je
prije trinaest godina organizirao za, sada ve mrtvu, kiparicu etera. Lin i veina
njezinih prijatelja su ga saalijevali i prezirali. Svi koje je znala doputali su mu
uzimati heliotipe i tutnuli bi mu po nekoliko ekela ili zlatnik, "akontaciju za
posredniki honorar." Potom bi nestao na nekoliko tjedana, kako bi se opet pojavio sa
bljuvotinom na hlaama i krvavih cipela, mrmljajui o nekoj novoj drogi i sve bi
krenulo iz poetka.

Ali ne i ovoga puta.

Gazid je Lin pronaao kupca.
Kada joj je plaho priao u "Satu i Pjetliu" ona se pobunila. Na nekog drugog je
red, navrljala je po notesu, jer prije otprilike tjedan dana dala mu je "avans" od
cijele jedne gvineje; Gazid ju je prekinuo i zatraio da poe s njim. I dok su im se
njezini prijatelji, umjetnika elita iz Putenih Poljana, smijali i bodrili ih, Gazid joj je
uruio tvrdu bijelu karticu na kojoj je bio udaren jednostavan peat u obliku ahovske
ploe od tri puta tri polja. Na njoj je bila otipkana kratka poruka.
Gospoice Lin, pisalo je. Primjerci vaih radova koje je pokazao va agent
ostavili su jak dojam na mojeg poslodavca. Zanima ga biste li moda bili
zainteresirani sastati se s njim i porazgovarati o moguoj narudbi. Jedva ekamo
da nam se javite. Potpis je bio neitak.
Gazid je bio propalica navuena na veinu aktualnih stvari i na sve mogue
naine se domiljao kako bi osigurao novac za droge; ali ovo joj nije sliilo na
prijevaru. On iz ovoga ne bi mogao izvui nikakvu korist, osim ako u Novom
Krobuzonu zaista ne postoji netko bogat i spreman platiti za njezine radove, a njemu
isplatiti proviziju.
Izvukla ga je iz bara, to je bilo propraeno mijaukanjem, povicima i
zaprepatenjem i zatraila da joj objasni to se dogaa. Gazid je u poetku bio
oprezan i imala je dojam kako pokuava smisliti la kojom bi je uspio obrlatiti. Ipak
je dosta brzo uvidio da e joj morati rei istinu.
"Postoji neki tip od koga povremeno kupujem robu..." poeo je lukavo. "Kad je
svratio, otisci tvojih kipova leali su uokolo... uh... na polici, sviali su mu se i htio je
ponijeti nekoliko, i... uh... i ja sam rekao u redu. Poslije izvjesnog vremena mi je
rekao da ih je pokazao tipu koji njega snabdijeva robom koju i ja ponekad kupujem;
sviali su se i tom tipu, uzeo ih je i pokazao svojem efu; tako su dospjeli i do glavnog
tipa, koji jako voli umjetnost - prole godine kupio je neke Alexandrine radove sviali su mu se i eli da napravi neto i za njega."
Lin je saela cijelu litaniju u jednu reenicu.
ef tvog dllera eli da radim za njega??? navrljala je.
"Oh sranje, Lin, nije ba tako... hou rei... je, ali..." Gazid je uutio. "Ovaj, da,
neuvjerljivo je zavrio. Ponovo je nastupila pauza. "Samo... samo... eli da se
sastanete. Ako si zainteresirana, morat ete se sastati."
Lin se zamislila.
To je, nema sumnje, obeavalo. Ako je suditi po posjetnici, nije bio u pitanju
neki nevani grebator: ovaj je igrao na veliko. Lin nije bila glupa. Znala je da e biti
opasno. Bila je uzbuena i nije mogla nita protiv toga. Bit e to vaan dogaaj u
njezinom umjetnikom ivotu. Mogla je naslutiti da bi njezin pokrovitelj mogao biti
kriminalac. Bila je dovoljno inteligentna da shvati kako je njeno uzbuenje djetinjasto,

ali ne i dovoljno sazrela da povede rauna o tome.

I dok je sebe uvjeravala kako joj je svejedno, Gazid je poeo navoditi iznose
koje je tajanstveni kupac spomenuo. Linine noice na glavi su se zapanjeno savile.
Moram porazgovarati s Alexandrinom, napisala je i vratila se unutra.
Alex nije nita znala. ivjela je od slave nakon to je, za koliko je mogla,
prodala platna efu kriminalaca, ali je u najboljem sluaju susrela samo nieg
glasnika, koji joj je ponudio goleme sume za dvije slike koje je upravo bila zavrila.
Prihvatila je ponudu, predala mu ih, i nita vie o njima nije ula.
To je bilo sve. Nikada ak nije saznala ni ime kupca.
Lin je zakljuila da bi ona mogla bolje proi.
Preko Gazida je uputila poruku nezakonitim kanalima koji su vodili tko zna kamo.
U njoj je rekla da je zainteresirana i spremna doi na sastanak, ali da zaista mora znati
ime pod kojim e ga upisati u svoj dnevnik.
Podzemni svijet Novog Krobuzona je najprije morao probaviti njezinu poruku to
je potrajalo tjedan dana, a zatim je ispljunuo odgovor u obliku nove tiskane poruke,
koja je bila gurnuta ispod njezinih vrata dok je spavala, a u kojoj su bili navedeni
adresa u Kostogradu, datum i ime: arenko.
U hodnik je prodrlo pomamno tektanje i zveckanje. Linin pratilac kaktusovac
gurnuo je jedna od mnogih tamnih vrata i maknuo se u stranu.
Linine oi prilagodie se na svjetlost. Gledala je u ured za prijepis. Bila je to
velika prostorija s visokim stropom, obojena u crno, kao i sve ostalo na ovom
peinskom mjestu. Bila je dobro osvijetljena petrolejkama i opremljena s moda
etrdesetak stolova; na svakom od njih stajao je glomazan pisai stroj, i za svakim
pisaim strojem sjedila je tipkaica i prepisivala hrpe i hrpe biljeaka koje su stajale
pokraj njih. Zaposleni su uglavnom bila ljudska bia, i to ene, mada je Lin takoer
namirisala i vidjela mukarce i kaktusovce, pa ak i par kepri i jednu vodijanojku koja
je tipkala za pisaim strojem ije su tipke bile podeene za njezine goleme ake.
Uokolo po prostoriji bili su razmjeteni prepravljeni; i oni su uglavnom bili ljudi
i bilo ih je i drugih rasa, ali malo, jer je prepravljenih stranaca uope bilo malo. Neki
od njih bili su organski prepravljeni, imali su pande i paroke, iako su u najveem
broju sluajeva to bili mehaniki prepravljeni, a toplina koja je izbijala iz njihovih
kotlova stvarala je u prostoriji sparinu.
U dnu te prostorije nalazila se zatvorena kancelarija.
im je ula, iz zvunik-trube iznad vrata je odjeknulo "Gospoice Lin, konano!"
Niti jedna tipkaica nije podigla pogled. "Molim vas, doite u moj ured na suprotnom
kraju prostorije."
Lin se poela probijati izmeu stolova. Pokuala je vidjeti to su to tipkaice, ili
tajnice?, prepisivale, no to nije bilo nimalo lako. Sve je jo vie oteavala udna
svjetlosti u toj prostoriji crnih zidova. Sve su tipkaice bile profesionalke, itale su

navrljane biljeke i pretipkavale ih uope ne gledajui u tastature ili u ono to bi

ispisale.
Poslije naeg razgovora trinaestog ovog mjeseca, pisala je jedna, molimo vas
da imate u vidu da je vaa privilegirana operacija pod naom jurisdikcijom, uvjete
jo trebamo odrediti. Lin nastavi dalje.
Umrijet e sutra, jebivetru, ti crvlje govno. Zavidjet e prepravljenima, ti
pizdo kukavika, vritat e dok ti usta ne prokrvare, pisalo je u tekstu.
Oh... pomisli Lin. Oh... upomo.
Vrata ureda se otvorie.
"Uite, gospoice Lin, uite!" zatutnjao je glas iz trube.
Lin nije oklijevala. Ula je.
Najvei dio male prostorije ispunili su ormari i police za knjige. Na jednom zidu
visjelo je malo, tradicionalno ulje na platnu, na kojem je bio naslikan eljezni Zaljev.
Iza velikog radnog stola od tamnog drveta bio je postavljen paravan na sklapanje,
ukraen obrisima riba; bila je to uveana verzija paravana iza kojih su se presvlaili
umjetnici. U sredini paravana je jedna riba bila izraena od zrcala u kojima se Lin
mogla vidjeti.
Lin se nesigurno zaustavila ispred paravana.
"Sjednite, sjednite", rekao joj je jedan tihi glas iza njega. Lin je privukla stolac
koji se nalazio ispred stola.
"Ja vas mogu vidjeti, gospoice Lin. aran napravljen od zrcala je zapravo
prozori s moje strane. Mislim da od mene ne bi bilo pristojno ako posjetiteljima to
ne bih stavio na znanje." Osoba koja je to rekla je, izgleda, oekivala odgovor, pa je
Lin kimnula.
"Samo da znate da ste zakasnili, gospoice Lin."
Vrajeg mu repa! Od svih sastanaka morala je zakasniti ba na ovaj! Lin je
grozniavo razmiljala. Poela je u notesu pisati ispriku, ali ju je glas prekinuo.
"Poznajem govor znakova, gospoice Lin."
Lin je spustila notes i poela se iskreno ispriavati rukama.
"Ne brinite", odvratio je njen domain neiskreno. "Dogaa se. Kostograd je
nemilosrdan prema posjetiteljima. Sljedei puta ete znati da morate krenuti ranije,
nije li tako?"
Lin se sloila da je tako, da e upravo to morati uiniti.
"Jako mi se sviaju vai radovi, gospoice Lin. Imam sve heliotipove koji su do
mene stigli preko Sreka Gazida. Taj ovjek je alostan, patetian, slomljeni kreten ovisnost je u najveem broju oblika tuna - ali on ipak, premda je to samo po sebi
udno, ima dobar nos za umjetnost. Ona ena, Alexandrina Novodobitna, ona je bila
jedna od njegovih, zar ne? Za razliku od vaih, njezini radovi su prozaini, ali ugodni.
Uvijek sam spreman Sreku Gazidu progledati kroz prste. Nee mi biti drago kad

umre. Nema sumnje da e jadno zavriti, zbog nekoliko novia e ga negdje rasporiti
kakvim tupim, prljavim noem; ili e umrijeti od neke spolne bolesti koju e pokupiti
od maloljetne kurve i njezinih gadnih izluevina i znoja; ili e mu polomiti kosti zbog
cinkarenja - moram priznati da militia dobro plaa, a narkomani ne mogu birati kada
je u pitanju stalni izvor prihoda."
Glas koji je dopirao do nje preko paravana bio je melodian, a rijei su se
hipnotiki rimovale: tip je govorio u stihovima. Njeno je nastavio pjevuiti reenice.
Rijei su mu bile okrutne. Lin je bila silno prestraena. Nije mogla smisliti nita
pametno. Njezine ruke su mirovale.
"Doavi do zakljuka da mi se vaa umjetnost svia, elio sam s vama
porazgovarati. Nakon tog razgovora zakljuit u hou li od vas naruiti neko djelo.
Vai radovi nisu neto uobiajeno za kepre. Slaete li se?"
Da.
"Priajte mi o vaim kipovima, gospoice Lin, i neka vas ne brine hoe li to
zvuati bahato. Nemam nikakvih predrasude, a umjetnost uzimam ozbiljno i nemojte
zaboraviti da sam ja zapoeo ovaj razgovor. Kljune rijei o kojima trebate voditi
rauna kada budete razmiljali o tome kako odgovoriti na moje pitanje jesu 'teme',
'tehnika' i 'estetika'."
Lin je oklijevala, ali strah ju je natjerao da nastavi. Nije eljela razljutiti tog
ovjeka, pa ako je to znailo da e morati govoriti o svojoj umjetnosti, onda e ona to
i uiniti.
Radim sama, rekla je znacima, to predstavlja jedan oblik moje... pobune.
Napustila sam Potokstranu, a potom i Kinken, ostavila sam svoju rodbinu i konicu.
Roaci su bili oajni, tako da je i zajednika umjetnost postala glupavo herojska.
Kao ona na Placu Kipova. eljela sam ispljunuti neto... gadno. Pokuala sam da
neke od velikih figura, koje smo radili svi zajedno, uinim malo manje savrenima...
To je razbjesnilo moje sestre. I tako sam se okrenula samo svom radu. Odvratnim
djelima. Odvratnima kao to je odvratna i Potokstrana.
"To je upravo ono to sam oekivao. To je ak - oprostite mi - pomalo otrcano.
Meutim, to ne umanjuje snagu samog dijela. Pljuvaka kepri je velianstvena tvar.
Njezin sjaj je jedinstven i zbog svoje vrstoe i lakoe jako je pogodna kao materijal.
Znam da rije 'pogodna' ne bi trebalo povezivati s umjetnou, ali ja sam pragmatiar.
U svakom sluaju, jednu tako divnu tvar ne bi se trebalo upotrebljavati za monotono
ispunjavanje elja depresivnih kepri, to je uasno rasipanje. Jednostavno mi je laknulo
kada sam vidio da netko koristi tu tvar na zanimljiv i zbunjujui nain. Usput reeno,
uspijevate prikazati nevjerojatne perspektive.
Hvala. Imam dobro razraenu tehniku koritenja lijezda. Lin je uivala to se
moe hvalisati. U poetku sam bila lanica kole "Vansad", koja zabranjuje rad na
djelu nakon to je ispljunuto. Tamo sam se nauila odlino kontrolirati. Iako sam...

prebjegla. Sad se vraam djelu dok je pljuvaka jo mekana i doraujem ga. To mi

prua vie slobode, mogu raditi privjeske i sline stvari.
"Koristite li puno raznih boja?" Lin je potvrdno kimnula. "Vidio sam samo sepije
heliotipa. Uzmite to na znanje. Razmotrili smo vau tehniku i estetiku. Rado bih uo,
gospoice Lin, to mislite o temama."
Bila je zateena. Odjednom nije znala kakve su joj teme.
"Dopustite mi da vam olakam. Htio bih vam rei kakve teme mene zanimaju.
Potom emo razmotriti jeste li vi prava osoba za narudbu kakvu imam na umu."
Glas je priekao da Lin potvrdno kimne glavom.
"Molim vas da malo zabacite glavu, gospoice Lin." Posluala ga je, iako ju je
njegov zahtjev zaprepastio. Bila je nervozna, jer je tom kretnjom otkrila meku donju
stranu svoje bubije glave, kao da mu se nudi da je ozlijedi. Nije uope micala glavu,
dok su je oi iza zrcala-ribe promatrale.
"Imate iste ile u vratu kao i ene ljudi. Kao i udubljenje u dnu vrata koje
pjesnici oboavaju. Koa vam je crvenkasta i po njoj se izdvajate, to je tono, ali ipak
bi mogla proi kao ljudska. Kreem tim prelijepim ljudskim vratom prema gore uope ne sumnjam da neete prihvatiti pridjev 'ljudski', ali na trenutak mi progledajte
kroz prste - i onda nastupa... trenutak... nailazimo na uski pojas u kojem se ta mekana
ljudska koa ispreplie s blijedim skorupom podijeljenim u te lanke ispod vae
glave."
Osobi iji je glas sluala sada je, po prvi puta otkad je ula u sobu, ponestalo
rijei.
"Jeste li ikada napravili kip nekog kaktusovca?" Lin je odmahnula glavom. "Ali
imali ste priliku vidjeti ih izbliza? Mojeg suradnika koji vas je doveo ovamo, na
primjer. Jesu li vam moda zapala za oko njegova stopala, prsti ili njegov vrat?
Postoji trenutak kada koa, koa bia koja osjeaju, prerasta u bezumnu biljku. Moete
slobodno izrezati salo oko osnove stopala kaktusovca i on nita nee osjetiti. Ali ako
ga bocnete u bedro gdje je neto meki, jauknut e. U tom pojasu... stvari stoje sasvim
drukije... ivci se prepliu, ue kako biti mesnata biljka i bol je daleka, tupa,
rasprena, prije bi se moglo rei zabrinjavajua nego muna.
"Sigurno ete se sjetiti i drugih. Recimo, torza Bodljikavog Raka ili Palia,
iznenadnog prijelaza s prepravljenog uda, mnogih drugih rasa i vrsta u ovom gradu, i
jo bezbroj njih na svijetu, koji ive s mjeovitim fizionomijama. Vi ete moda rei
kako ne primjeujete nikakav prijelaz, kako su kepri potpuni i cjeloviti sami po sebi, i
kako sam ja antropocentrian zato to u vama nalazim 'ljudske' crte. Ali ostavimo po
strani ironiju takve optube - ironiju koju vi jo niste u stanju cijeniti - nema sumnje
da ste u stanju prepoznati taj prijelaz kod drugih vrsta, ako ne i kod svoje. A moda i
kod ljudskog bia.
"A to je sa samim gradom? Iznikao je na mjestu gdje se dvije rijeke trude postati

more, gdje planine prerastaju u zaravan, gdje se na jugu umarci zgunjavaju i kvantiteta prerasta u kvalitetu - iznenada postaju uma. Arhitektura Novog Krobuzona
iz industrijske prerasta u stambenu, iz luksuzne se pretvara u sirotinjsku, silazi u
podzemlje i uzlijee u zrak, od moderne prelazi u drevnu, iz arolike u sumornu, iz
plodne u jalovu... Shvaate to elim rei. Neu nastaviti.
"To je ono to sainjava svijet, gospoice Lin. Vjerujem da je to osnova
dinaminosti. Prijelaz. Toka u kojoj jedno postaje drugo. To je ono to tvori vas,
grad, svijet... to je ono to oni jesu. I to je tema koja mene zanima. Taj pojas u kojem
nesklad postaje dio cjeline. Taj hibridni pojas.
Mislite li da bi vas ta tema mogla zainteresirati? U sluaju da je odgovor
pozitivan... zamolit u vas da radite za mene. Prije nego to odgovorite, elim da
shvatite to to podrazumijeva.
"Trait u od vas da radite na osnovu ivog primjera, da napravite moj kip sanjam o tome da bude u prirodnoj veliini.
"Malo je onih, gospoice Lin, koji vide moje lice. ovjek na mom poloaju mora
biti oprezan. Siguran sam da to moete shvatiti. Ako prihvatite ovu narudbu, uiniti
u vas bogatom, ali u takoer postati vlasnikom jednog dijela vaeg uma. Onog dijela
koji se odnosi na mene. On je moj. Neu vam dopustiti da to podijelite s bilo kim.
Ako to ipak uinite, bit ete, prije negoli umrete, stavljeni na strane muke.
"Eto..." Neto je zakripilo. Lin je shvatila da se to on zavalio u stolac. "To je to,
gospoice Lin. Zanimali vas hibridni pojas? Jeste li zainteresirani za ovaj posao?"
Ne mogu... ne mogu ga odbiti, bespomono je razmiljala Lin. Ne mogu. Novca
radi, umjetnosti radi... neka mi Bog pomogne. Ne mogu odbiti. Oh... molim te, nemoj
dopustiti da zaalim zbog ovoga.
Poslije krae pauze znacima mu je dala do znanja da prihvaa njegove uvjete.
"Oh, tako mi je drago", odahnuo je. Linino srce je pomahnitalo. "Zaista mi je
drago. Dobro..."
Iza paravana je ulo polako struganje nogu. Lin je sjedila gotovo ukoeno.
Njezina je antena podrhtavala od straha.
"Zastori u kancelariji su sputeni, zar ne?" upitao je gospodin arenko. "Zato to
mislim da bi trebala vidjeti s kim e imati posla. Tvoj um sada pripada meni, Lin. Od
sada radi za mene."
Gospodin arenko je ustao i sruio paravan na pod.
Lin je napola ustala, a noice na glavi su joj se najeile od zaprepatenja i straha.
Zurila je u njega.
U hodu je mahao komadiima koe, krzna i perja; siuni udovi su se grili; oi
su se prevrtale u mranim dupljama; paroci i kotane izboine nesigurno su virili;
pipci su se trzali i usta sjajila. Raznobojne koe su se dodirivale. Papak je njeno
tapkao po drvenom podu. Mesnati nabori su se sudarali u pomahnitalim strujama.

Miii su bili sputani nekim drugim tetivama za neke druge kosti i uspijevali su
nekako postii nesigurno primirje, dok se sporo i napeto kretao. Krljuti su se
presijavale. Peraja je podrhtavala. Krila slomljeno leprala. Male pande, poput one
u insekata, su se grile i potom opet ispruile.
Lin je krenula natrake i posrnula. Sva uasnuta pipala je oko sebe dok se
povlaila pred njegovim sporim napredovanjem. Njezin dio tijela srastao s glavom
neurotino se trzao. Drhtala je.
Gospodin arenko joj se pribliavao poput lovca.
"Onda", upitao je kroz jedna nacerena ljudska usta. "to misli, koji dio je na
meni najbolji?"

Peto poglavlje
Isaac je stajao okrenut prema svom gostu i ekao. Garuda je utio. Isaac je
shvatio da se koncentrira. Spremao se progovoriti.
Kad je progovorio, garudin glas je bio grub i monoton. "Ti si znanstvenik. Ti si...
Grimnebulin."
Muio se da izgovori njegovo ime. Kao papagaj kojeg su uili govoriti, i on je
oblikovao suglasnike i samoglasnike u grlu, bez ikakve pomoi pokretljivih usana.
Isaac je tijekom svojeg ivota razgovarao samo s dvojicom garuda. Jedan je bio
putnik koji je imao dugi sta u oblikovanju ljudskih zvukova; drugi je bio student iz
male zajednice garuda, koja je roena i odgajana u Novom Krobuzonu i koji je
odrastao na gradskom argonu. Nijedan od njih nije zvuao kao ljudsko bie, ali
njihov govor nije bio ni izdaleka ovoliko ivotinjski kao govor ove velike ptice koja
se muila sa stranim jezikom. Isaacu je bio potreban trenutak dok je shvatio to je ovaj
rekao.
"Jesam." Ispruio je ruku i polako upitao. "Kako se ti zove?"
Garuda se bahato zagledao u njegovu aku, poslije ega ju je neobino mlitavo
pretresao.
"Yagharek..." Kretavo je naglasio prvi slog. Veliko stvorenje je zautjelo i
nelagodno se promekoljilo prije nego to je nastavilo. Ponovio je svoje ime, ali je
ovog puta dodao i sloeni sufiks.
Isaac je zavrtio glavom.
"Sve to je tvoje ime?"
"Ime... i titula."
Isaac je podigao obrvu.
"Znai li to da pred sobom imam plemia?"
Garuda ga je bijelo gledao. Konano je polagano nastavio ne skidajui pogled s
Isaaca.
"Ja sam Pre Previe Apstraktno Osobni Yagharek Da Ne Budem Potovan."
Isaac je zatreptao. Poeao se po licu.
"Hm... u redu. Mora mi oprostiti, Yaghareku, nisam ba upuen u... mhm... rijei
kojima garude izraavaju potovanje." Yagharek je polako odmahnuo svojom velikom
glavom. "Brzo e to shvatiti."
Isaac je pozvao Yaghareka da se popne, a ovaj je to i uinio. Penjao se polako i
oprezno, ostavljajui za sobom ogrebotine na drvenim stubama za koje se hvatao
svojim velikim pandama. Meutim, Isaac ga nije uspio nagovoriti da sjedne i da se
poslui jelom i piem.

Garuda je ostao stajati pokraj Isaacovog stola, dok je njegov domain sjedio i
zurio gore u njega.
"Pa, zapone Isaac, "zato si doao?"
Yaghareku je opet bio potreban trenutak da se koncentrira prije nego to je
progovorio.
"Doao sam u Novi Krobuzon prije nekoliko dana. Zato to ovdje ive
znanstvenici."
"Odakle si?"
"Cymeh."
Isaac je tiho zazvidao. Bio je u pravu. Prevalio je golem put. Najmanje tisuu i
petsto kilometara kroz surovu, spaljenu zemlju, preko suom pogoenih panjaka,
preko mora, movare i stepe. Yaghareka je sigurno pokretala jako velika strast.
"to zna o znanstvenicima iz Novog Krobuzona?" upitao je Isaac.
"itali smo o sveuilitu. O znanosti i industriji koje ovdje napreduju kao nigdje
drugdje. O Smrdljivoj Bari."
"Ali gdje si saznao za te stvari?"
"U naoj knjinici."
Isaac je bio zapanjen. Zabuljio se u njega, ali se brzo snaao.
"Oprosti mi", rekao je. "Mislio sam da ste vi nomadi."
"Jesmo. I naa knjinica putuje."
Zatim je Yagharek ispriao Isaacu o Cymeh knjinici i time ga je jo vie
zaprepastio. Ispriao mu je o velikom klanu knjiniara koji povezuju i trpaju u
kovege na tisue svezaka koje potom nose izmeu sebe dok lete u potrazi za hranom i
vodom, tijekom stalnog cimekog ljeta koje ih kanjava. O golemom atorskom selu
koje iskrsne na mjestu na koje se spuste i o velikim skupinama garuda koje se
okupljaju u svakom velikom centru znanosti uvijek kad naiu na neki takav centar.
Knjinica je bila stara stotine godina i imala je rukopise na bezbroj jezika, kako
mrtvih tako i ivih: na ragamolu (jezik koji se govorio u Novom Krobuzonu bio je
jedan od njegovih dijalekata); na hoiju; na felidu vodijanoja i junom vodijanoju; na
visokom kepru; i na gomili drugih. Knjinica je ak imala i kodeks, rekao mu je
Yagharek s oiglednim ponosom, napisan na tajnom narjeju knjiniara.
Isaac nije rekao nita. Sramio se svojeg neznanja. Njegov stav o garudama se iz
temelja izmijenio. Pred njim nije bio samo dostojanstven divljak. Doao je trenutak
kad se moram zavui u knjinicu i pokupiti informacije o garudama. Pravo si neuko
kopile, ukorio je samoga sebe.
"Mi nemamo pismo, ali tijekom odrastanja uimo itati i pisati na nekoliko
drugih jezika", ree Yagharek. "Nove knjige kupujemo od putnika i trgovaca, od kojih
su mnogi proli kroz Novi Krobuzon. Neki od njih su roeni u ovom gradu. Dobro
znamo ovo mjesto. itao sam povijest i prie."

"Onda si ti pobjednik, drukane, jer ja nemam pojma o mjestu iz kojeg ti

dolazi, maloduno je izjavio Isaac. Zavladala je tiina. Isaac je ponovo podigao
pogled prema Yaghareku.
"Jo mi nisi rekao zato si doao."
Yagharek se okrenuo od njega i zagledao se kroz prozor. Ispod njih su besciljno
plovile teretne brodice.
Samo iz njegovog hrapavog glasa nije bilo lako zakljuiti to Yagharek osjea,
ali Isaacu se ipak uinilo da u njemu nazire gnuanje.
"Dva tjedna sam kao crv puzao iz jedne rupe u drugu. Tragao sam za asopisima,
sluao ogovaranja, sakupljao informacije i to me je dovelo do Smrdljive Bare. I do
tebe u Smrdljivoj Bari. Rukovodio sam se pitanjem: 'Tko je u stanju promijeniti snagu
materijala?' 'Grimnebulin, Grimnebulin', govorili su svi. 'Ako ima zlata, on je tvoj
ovjek', tako kau, 'moe se zainteresirati za tebe ak i ako ga nema, ako si mu, na
primjer dosadan, ali se saali na tebe, ili ako mu tako puhne u glavu.' Pria se,
Grimnebuline, da si ti ovjek koji zna tajnu materije."
Yagharek se zagledao ravno u njega.
"Imam neto zlata. Zainteresirat e se za mene. Saalijevat e me. Preklinjem
te, pomogni mi."
"Reci mi to ti treba, ponuka ga Isaac.
Yagharek ponovo skrene pogledom. "Grimnebuline, jesi li ikada letio balonom?
Gledao odozgo krovove i tlo. Odrastao sam lovei s neba. Garude su narod lovaca.
Uzimamo lukove, koplja i dugake bieve pa istimo ptice s neba i lovinu s tla. To je
ono to nas ini garudama. Moja stopala nisu predviena za hodanje po tvojem podu,
nego za stezanje oko malih tijela i komadanje istih. Da se dre za suha stabla i tresu
stupove izmeu zemlje i sunca."
Yagharek se izraavao pjesniki. Zastajkivao je u govoru, i sluio se jezikom
epova i povijesnih knjiga koje je proitao, govorio je neobinim, bombastinim
sveanim govorom nekoga tko je jezik uio iz starih knjiga.
"Letenje nije luksuz. Ono mene ini garudom. Sav se najeim kada podignem
pogled ka krovovima koji me sputavaju. Prije nego ga napustim, Grimnebuline, elim
pogledati ovaj grad iz visine. elim poletjeti, i to ne samo jednom, nego uvijek kad mi
se prohtije.
elim da mi vrati sposobnost letenja."
Yagharek je otkopao ogrta i zbacio ga na pod. Posramljeno i prkosno se
zagledao u Isaaca. Isaac je zinuo od uda. Yagharek nije imao krila.
Za lea mu je bio privezan kompliciran okvir drvenih podupiraa i konih traka
koji je iza njega idiotski poskakivao dok se okretao. Na sebi je imao neku vrstu
konog haljetka iz kojeg su mu, ispod ramena, strile dvije zaobljene daske iji su
krajevi bili spojeni neim poput panta. Te daske su ga nadvisivale i sezale mu do

koljena. Sve to zajedno oponaalo je krila. Izmeu dasaka nije bila razapeta koa, nije
bilo perja, niti su bile prevuene tkaninom ili stavljenom koom. To nije bio ureaj za
letenje. Samo ga je oponaao, bio je to trik, predstavljao je dra za Yagharekov
ogrta, samo da bi drugi pomislili da ima krila.
Isaac posegne za tim daskama. Yagharek se ukoio, zatim se umirio i dopustio
Isaacu da ih dodirne.
Isaac je zaprepateno zavrtio glavom. Na trenutak je ugledao neravni oiljak na
Yagharekovim leima, ali se garuda ve u sljedeem trenutku naglo okrenuo licem
prema njemu.
"Zato?" jedva je izgovorio Isaac.
Yagharekovo lice se polako naboralo kad je zakolutao oima. Iz njegovog grla je
dopro tihi, potpuno ljudski jecaj, koji je postajao sve jai i jai, dok nije prerastao u
melankolian, ratni pokli ptice grabljivice, prodoran, monoton, jadan i usamljeniki.
Isaac je uzrujano zurio u njega, dok se krik pretvarao u jedva razumljivi povik.
"Zato jer je to moja sramota!" vrisnuo je Yagharek. Trenutak je utio, a onda je
ponovo tiho nastavio.
"To je moja sramota."
Otkopao je tu gomilu drvenih kulisa koja padne s njegovih lea, tupo tresnuvi o
pod.
Ostao je gol do pojasa. Bio je mrav, dobro graen i vrst, i zdravo iscrpljen.
Bez nezgrapnih lanih krila iza sebe, djelovao je nekako sitno i ranjivo.
Polako se okrenuo i Isaac je zadrao dah kada mu je pogled pao na oiljke koje
je malo prije jedva zamijetio.
Na Yagharekovim lopaticama bila su dva dugaka komada mesa, skvrena i
crvena. Imao je dojam da kljuaju. Tragovi rezanja irili su se poput tankih vena, od
glavnih rezova koji su runo zacijelili. Trake unitenog mesa s obje strane njegovih
lea bile su dugake etrdesetak centimetara i oko desetak centimetara iroke.
Isaacovo lice se naboralo od suosjeanja: rupe iz kojih su krila bila istrgnuta bile su
ispresijecane grubim, nazubljenim oiljcima i Isaac shvati da su krila bila pilom
odvojena od Yagharekovih lea. Nisu bila skinuta jednim jedinim, naglim rezom, nego
su rezana dugo i muno, tako da je ostao unakaen. Isaac se trgnuo.
Slabo prikriveni krajevi kostiju pomicali su se i trzali; vidljivi miii groteskno
su se protezali.
"Tko je to uinio?" jedva je izgovorio Isaac. Glasine su bile tone, pomislio je.
Cymeh je ba neka divlja zemlja.
Zavladala je duga tiina prije nego to je Yagharek odgovorio.
"Ja... ja sam to uinio."
Isaac je u prvi mah pomislio da ga je krivo razumio. "Kako to misli? Kako si,
jebote, mogao...?"

"Sam sam kriv za ovo." vikao je Yagharek. "To je bila pravedna kazna. Ja sam to
sebi uinio."
"To je za tebe jebena kazna? Bojeg mu sranja, to je moglo, jebiga... to si
skrivio?"
"Sudi li ti to pravdi garuda, Grimnebuline? Ne mogu sluati o tome, a da ne
pomislim na prepravljene..."
"Ne pokuavaj izvrtati stvari! Potpuno si u pravu, nemam ja eludac za zakon koji
vlada u ovom gradu... samo pokuavam shvatiti to ti se dogodilo..."
Yagharek je uzdahnuo i na iznenaujue ljudski nain objesio ramena. Nastavio
je sasvim tiho i s puno boli u glasu. Vidjelo se kako mu je teko o tome govoriti.
"Bio sam previe apstraktan. Nisam zasluivao potovanje. Vladalo je... ludilo...
ja sam bio lud. Uinio sam neto odvratno, odvratno..." Njegove rijei se pretvorie u
ptije jecaje.
"to si uinio?" Isaac se pripremio sasluati priu o nekom krvolonom inu.
"Ne mogu na ovom jeziku izraziti svoj zloin. Na mojem jeziku..." Yagharek je na
trenutak zautio. "Pokuat u prevesti. Na mom jeziku su rekli... bili su u pravu... bio
sam kriv za krau-izbora... i to krau-izbora drugog stupnja... s krajnjim
nepotovanjem."
Yagharek se ponovo zagledao u prozor. Glavu je drao visoko uzdignutu, ali je
izbjegavao Isaacov pogled.
"Zato su me osudili na Pre Previe Apstraktno. Zbog toga ne zasluujem
potovanje. Zbog toga sam sada ovakav. Nisam vie Stvarna Osoba i Uvaeni
Yagharek. Njega vie nema. Rekao sam ti kako se zovem, i koja titula ide uz moje ime.
Ja sam Pre Previe Apstraktni Yagharek Kojeg Ne Treba Potovati. I, da ti budem
iskren, to u zauvijek i ostati."
Isaac je odmahnuo glavom kada je Yagharek polako sjeo na rub njegovog
kreveta. Djelovao je kao netko tko je posve izgubio nadu. Isaac je dugo zurio u njega
prije nego je progovorio.
"Moram ti rei..." poeo je Isaac. "Zbilja ne... uh... Mnogi moji klijenti su... pa
recimo kako ba nisu na strani zakona. Nemam namjeru praviti se da sam shvatio to
si uinio, ali to se mene ni ne tie. Kao to si rekao, u ovom gradu ne postoje rijei
koje bi mogle opisati tvoj zloin: mislim da nikada ne bih uspio shvatiti gdje si to
pogrijeio."
Isaac je govorio polako i ozbiljno, ali um mu je ve ubrzavao. Nastavio je mnogo
ivlje.
"Tvoj problem je... zanimljiv." Polako je postajao svjestan sila i linija moi,
femtomorfinih rezonanci i energetskih polja. "Ne bi bilo nimalo teko podii te u
zrak. Za to postoje baloni, sila se moe prevariti i sve to. Ne bi bilo teko podii te i
vie puta tamo gore. Ali ti bi htio da se moe... vinuti uvijek kada to poeli, i to

vlastitom snagom... je li tako?" Yagharek je kimnuo. Isaac se poeao po bradi.

"Bojemupljuvake...! Da... to je ve puno ... zanimljiviji problem."
Isaac se poeo povlaiti u svoje izraune. Prozaini dio njegovog uma prisjetio
se da u dogledno vrijeme nema nita zakazano, a to je znailo da bi se mogao neko
vrijeme posvetiti prouavanju. Drugi, pragmatini, nivo obavio je svoj posao
procijenivi vanost i hitnost nenaplaenih poslova. Trebao je obaviti nekoliko
analiza tla, to je za njega bila prava igrarija i mogao je to manje-vie beskrajno
odlagati; dao je polovino obeanje da e sintetizirati jedan ili dva eliksira... iz ega
se lako mogao izvui... sve u svemu, preostalo je samo njegovo istraivanje
vodoumijea vodijanoja. A i to je mogao odgoditi.
Ne, ne, ne! Iznenada se usprotivio samom sebi. Ne moram se odrei rada na
vodoumijeu... mogu to uklopiti! U oba sluaja je rije o elementima koji se zezaju,
koji se ne ponaaju kako bi morali... tekuina koja je u stanju sama stajati, teka
materiji koja provaljuje u zrak... mora postojati neto... neki zajedniki nazivnik...
Morao je uloiti veliki napor kako bi se vratio u svoj laboratorij, a onda je
shvatio da Yagharek ravnoduno zuri u njega.
"Zanima me tvoj problem", jednostavno je rekao. Yagharek je istoga trena
zavukao ruku u vreicu. Izvadio je punu aku kvrgavih, prljavih grumena zlata. Isaac je
razrogaio oi.
"Ovaj... uh, hvala. Svakako u prihvatiti da mi plati za neke trokove, utroene
radne sate, itd..." Yagharek je pruio Isaacu vreicu.
Isaac se jedva suzdrao da ne zazvidi kad ju je odvagnuo u ruci. Zavirio je
unutra. Bila je ispunjena slojevima prosijanog zlata. Ponaao se nedostojanstveno, ali
imao je dojam da je oaran. To je bilo vie novaca nego to je ikada imao prilike
vidjeti na jednom mjestu, dovoljno da pokrije veinu istraivakih trokova i da mu
jo ostane za vie mjeseci lagodnog ivota.
Yagharek, oigledno, nije bio poslovan ovjek. Mogao je ponuditi treinu,
etvrtinu ove sume i gotovo svi u Smrdljivoj Bari bi ipak ostali bez daha. Trebao je
najvei dio zadrati, kako bi mu mogao time mahati pred nosom ako Isaacovo
zanimanje splasne.
Moda je i zadrao najvei dio, pomisli Isaac i jo vie razrogai oi.
"Kako u te nai?" upita Isaac, ne skidajui pogled sa zlata. "Gdje ivi?"
Yagharek samo utke odmahne glavom.
"Morao bih nekako moi doi do tebe..."
"Ja u doi k tebi", odvrati garuda. "Svakoga dana, svaka dva dana, svakog
tjedna, kako eli... Pobrinut u se da ne zaboravi na moj sluaj."
"Toga se ne mora bojati, uvjeravam te. Zar ti zaista ne mogu poslati poruku?"
"Ne znam gdje u biti, Grimnebuline. Klonim se ovog grada. Progoni me. Moram
biti u pokretu."

Isaac bespomono slegne ramenima. Yagharek je ustao.

"Jesi li razumio to elim, Grimnebuline? Ne elim piti napitke. Ne elim nositi
ormu. Ne elim se penjati u nikakve sprave. Ne elim poi na jedno slavno putovanje
meu oblake i nakon toga zauvijek ostati vezan za tlo. elim da mi omogui da
odskoim s tla istom onom lakoom s kojom ti prijee iz jedne sobe u drugu. Moe
li to postii, Grimnebuline?"
"Ne znam." - polako je odgovorio Isaac. "Ali mislim da mogu. Pretpostavljam da
sam ti ja jedina nada. Nisam ni kemiar ni biolog, a ni udotvorac... ja sam ti diletant,
Yaghareku, amater. Mislim na sebe..." Isaac je zautio i kratko se nasmijao. Govorio
je to s velikim uivanjem. "Vidim sebe kao glavnu stanicu za sve kole misli. Neto
poput stanica Perdido. Zna li je?" Yagharek je kimnuo. "Neizbjena je, zar ne?
Jebeno masivna golema stvar." Isaac se potapao po trbuhu kako bi naglasio analogiju.
"Tamo se susreu sve eljeznike linije: Juna, Dexter, Verso, i linije Glava i Slivnik;
sve moraju proi kroz nju. I ja sam takav. To je moj posao. Ja sam takav znanstvenik.
Iskren sam prema tebi. Vidi, stvar je u tome to ja mislim da je tebi upravo potrebno
ono to ti mogu ponuditi."
Yagharek kimne Njegovo lice grabljivice bilo je jako iljasto i vrlo grubo. Na
njemu se nisu vidjeli osjeaji. Njegove je rijei trebalo deifrirati. Ni izraz njegovog
lica, ni pogled, niti dranje (ponovo je djelovao ponosno i kraljevski), a ni glas nisu
Isaacu otkrili koliko je oajan, nego samo njegove rijei.
"Slobodno ti budi i diletant, Grimnebuline, budi kvaziznanstvenik, prevarant...
samo me vrati na nebo."
Yagharek se sagnuo i pokupio svoju runu drvenu masku. Privrstio ju je bez
imalo srama, iako je sam in bio krajnje nedostojanstven. Isaac ga je gledao kako
prebacuje golemi ogrta i tiho silazi niz stube.
Isaac se zamiljeno naslonio na ogradu i zagledao u pranjav prostor ispod sebe.
Yagharek je proao pokraj nepokretnog konstrukta, gomila papira koje su tu stajale bez
nekog reda, stolaca i ploa. Snopovi svjetlosti nisu vie prodirali kroz zidove uplje
od starosti. Sunce je ve bilo zalo za zgrade nasuprot Isaacovog skladita, koje su ga
skrivale svojim nagomilanim redovima opeka. Klizilo je postrance preko tog starog
grada, obasjavalo skrivene strane planinskog masiva Plesne Cipelice, Vrh Kime i
litice Pokajnikovog Prolaza i pretvaralo nejasne obrise obzora u siluete koje su se
izdizale kilometrima na zapad od Novog Krobuzona.
Kad je Yagharek otvorio vrata, doekala ga je ulica ispunjena sjenama.
Isaac je radio do duboko u no.
im je Yagharek otiao, Isaac je otvorio prozor i zaljuljao dugako crveno ue
privezano za avao zabijen u opeku. Premjestio je svoj teki raunski stroj sa sredine
stola i stavio ga pokraj sebe na pod. Iz spremita u stroju ispao je sveanj
programskih kartica. Isaac je opsovao. Skupio ih je na gomilu i vratio. Zatim je prenio

pisai stroj na radni stol i poeo sastavljati popis. Povremeno bi skoio na noge i
uputio se do polica za knjige koje je sam izradio ili bi poeo prekapati po kakvoj
gomili knjiga na podu, dok ne bi pronaao svezak koji je traio. Odnio bi ga do stola i
poeo ga prelistavati od zadnje stranice prema naprijed, traei bibliografiju.
Marljivo je prepisivao pojedinosti, tipkajui s dva prsta.
to je due pisao, njegov plan je postajao sve opseniji. Bilo mu je potrebno sve
vie knjiga i bio je sve vie iznenaen mogunostima koje je prualo ovo istraivanje.
U jednom trenutku se ipak zaustavio, naslonio u stolcu i zamislio. Dohvatio je
nekoliko slobodnih listova papira i na njima navrljao nekakve dijagrame: mentalne
karte, planove kako treba nastaviti.
Stalno se iznova vraao na isti model. Na trokut s kriem vrsto umetnutim u
sredinu. Nije mogao prestati cerekati se.
"Svia mi se..." promrmljao je.
Zauo je kucanje na prozoru. Ustao je i otiao do njega.
Sa vanjske se strane Isaacu cerilo malo, grimizno idiotsko lice s dva tupa roia
koja su strila iz izbaene brade, a breuljkasta i koata ispupenja su neuvjerljivo
oponaala rub kose. Vodenaste oi zurile su u njega iznad runog, radosnog lica.
Isaac otvori prozor i pusti unutra svjetlost koja se brzo gasila. Dolo je do
prepirke meu sirenama industrijskih amaca koji su se trudili puziti jedni pokraj
drugih u vodama Tumora. Stvorenje koje je ualo na ispustu Isaacovog prozora skoi
i uhvati se skvrenim akama za okvir prozora.
"ivio kapetane!" poeo je brbljati. Imao je jak i bizaran naglasak. "Skuim ja
tog crvenog kak'sevezove, onog zakukuljenog... pa si velim: 'Vrijeme za obii
gazdu!'" Namignuo je pa se glupavo i lajavo nasmijao. "Bilo dobro, kapetane? Stojim
na usluzi."
"I tebi dobra veer, ajzadvoje. Dobio si moju poruku."
Stvorenje je zalepetalo svojim crvenim krilima kao u imia.
ajzadvoje bio je mali zmaj. Ti zmajii su imali ispupena prsa i podsjeali na
zdepaste ptice. Ispod tih runih, funkcionalnih krila imali su i debele ruke, kao
patuljasti ljudi, i krstarili su nebom iznad Novog Krobuzona. ake su im sluile kao
stopala, a ruke, koje su strile s donje strane bucmastih tijela, su podsjeale na svraje
noge. Kad bi se nali u zatvorenom prostoru mogli su, balansirajui na dlanovima, tu i
tamo napraviti nekoliko nespretnih koraka, ali im je bilo drae izvrnuti se na bok iznad
grada pa vikati na prolaznike, obruavati se na njih i vrijeati ih.
Ti mali zmajevi su bile inteligentniji od pasa i majmuna, ali svakako manje
pametni od ljudi. Njihova duevna hrana bila je znanstveno istraivanje fosilnog
izmeta, zezanje i mimikrija, a uzajamno su si nadijevali imena koja su bez ikakvog
razumijevanja napabirili iz popularnih pjesama, iz kataloga namjetaja i odbaenih
udbenika iz kojih su sricali slova. Isaac je znao da se sestra ajzadvoje zove

epboce; a jedan od njezinih sinova Svrab.

Zmajii su ivjeli u stotinama i tisuama skrovita: na tavanima, u aneksima i
iza graevinskih skela. Veina ih je preivljavala na gradskim rubovima. Golemi
deponiji i hrpe otpadaka na rubu Okamine i Zelenpada, nenaseljen potez pokraj rijeke
u Sivo Krivu, vrvjeli su od zmajia koji su se prepirali i smijali, pili ustajalu vodu iz
kanala i evili se na nebu i na tlu. Neki od njih, kao ajzadvoje, bile su i neformalno
zaposleni. Kada bi na krovu zaleprala neka krpa ili na zidu pokraj tavanskog prozora
osvanuo znak kredom, to je najvjerojatnije bio znak da netko zove nekog zmajia da
mu neto obavi.
Isaac je kopao po depu i izvadi ekel.
"ajzadvoje, eli li zaraditi ovo?"
"Dakako, kapetane!" povikne ajzadvoje. "Pazi dolje!" dodao je i glasno se
posrao. Usvinjio je dobar komad ulice ispod sebe. ajzadvoje je prasnuo u smijeh.
Isaac mu prui popis kojeg je napravio i smotao u svitak.
"Odnesi ovo u sveuilinu knjinicu. Zna gdje je to? S druge strane rijeke?
Odlino. Radi do kasno, trebao bi stii na vrijeme. Daj to knjiniaru. Potpisao sam
se, tako da ti nee praviti probleme. Natovarit e te knjigama. to misli, hoe li mi
ih moi donijeti? Bit e poprilino teke."
"Nema problem, kapetane!" ajzadvoje se napuhavao poput ratobornog pjetlia.
"Ja veliki, jaki deko!"
"Odlino. Ako uspije donijeti sve odjednom, dodat u i neto mulaha."
ajzadvoje epa popis i spremio se da e poi, proprativi to nekim
nepristojnim djejim povikom, ali ga Isaac zgrabi za rub krila. Zmaji se iznenaeno
okrenuo.
"Neki problem, efe?"
"Ne, ne..." Isaac se zamiljeno zagledao u korijen njegovog krila. Njeno je
poeo akama otvarati i zatvarati to vrsto krilo ajzadvoje. Ispod te arkocrvene
koe, ronate, pune voria i krute kao da je utavljena, Isaac je mogao napipati
specijalizirane miie za letenje, koji su krivudali mesom krila. Pokretali su se silno
ekonomino. Napravio je pun krug krilom, osjetivi kako ga miii vuku da zavesla,
da zahvati i izgura zrak ispod zmajia. ajzadvoje se nasmijao.
"Kapetan kaklja! Drski vrae!" vrisnuo je.
Isaac dohvati malo papira, jedva se prisilivi da ne povue sa sobom i
ajzadvoje. Zamiljao je krilo zmajia predstavljeno matematiki, kao jednostavne
sastavne ravnine.
"ajzadvoje... zna to? Kada se vrati, dat u ti jo jedan ekel ako mi dopusti
napraviti nekoliko tvojih heliotipa i izvesti nekoliko pokusa. Nee potrajati due od
pola sata. to kae?"
"Super, super, kapetane!"

ajzadvoje skoi na prozorsku dasku i naglo se baci u tamu. Isaac je zatreptao.

Prouavao je lelujavo pokretanje krila i promatrao te snane miie, karakteristine za
letae, kako nebom nose etrdesetak kilograma vretenastih miia i kostiju.
Kada je ajzadvoje nestao s vidika, Isaac je sjeo i napravio jo jedan popis, a
ovog puta ga je ispisao rukom i to na brzinu.
Na poetku stranice je napisao: Istraivanje. Ispod toga: fizika, gravitacija;
sile/ravnine/vektori; JEDINSTVENO POLJE. A malo ispod toga je dodao: Let 1)
prirodan 2) udesan 3) kimijskofiziki 4) kombiniran 5) ostalo.
Na kraju je velikim slovima napisao i podvukao: FIZIOGNOMIJE LETENJA.
Zavalio se u stolcu, ali nije bio oputen ve spreman za skok. Nerazgovjetno je
pjevuio. Bio je uzbuen do oaja. Dohvatio je jednu od knjiga koje je izvukao ispod
kreveta. Bila je dosta debela i stara. Pustio ju je neka tresne o stol, naslaujui se tim
zvukom. Korice su bile reljefne, izraene od lanog zlata.
Bestijarij Latentno Mudrih: Osjeajne Rase Bas-Laga.
Isaac je milovao korice Shacrestialchitovog klasinog dijela, prevedenog s lubok
vodijanoja, koje je prije stotinu godina aurirao Benkerby Carnadine, trgovac iz roda
ljudi, putnik i znanstvenik iz Novog Krobuzona. Stalno su tiskana nova izdanja tog
djela i ono je esto bilo imitirano, ali ga do sada nitko nije nadmaio. Isaac spusti prst
na slovo G otisnuto na rubu i pone okretati stranice sve dok nije pronaao izuzetan
crte izraen vodenim bojama, crte koji je predstavljao ptice-ljude iz Cymeha kao
uvod u esej o garudama.
Kada se u sobi smrailo, upalio je plinsku svjetiljku koja mu je stajala na stolu.
A vani, na hladnoi i daleko na istoku, ajzadvoje je mukom zamahivao krilima
vukui vreu knjiga koja se ljuljala ispod njega. Mogao je vidjeti sjaj Isaacove
plinske svjetiljke i, neposredno iza njega, s druge strane prozora, mlijenu svjetlost
uline lampe. Oko nje su kruili noni insekti, neprestano, poput elektrona. Povremeno
su pronalazili pukotine u staklu i rtvovali se na njezinoj svjetlosti, to je bivalo
propraeno slabo pojavom svjetla pri izgaranju. Njihovi karbonizirani ostaci
ostavljali su prah na dnu stakla.
Isaacova svjetiljka je bila svjetionik u ovom odvratnom gradu, koja je pomagala
malom zmaju prijei preko rijeke i izai iz noi pune grabljivica.
Oni koji u ovom gradu slie na mene, nisu isti kao ja. Jednom sam pogrijeio
(bio sam umoran, prestraen i oajniki mi je bila potrebna pomo) i posumnjao u
to.
Traio sam mjesto da se sakrijem, hranu i toplinu u noi, i predah od pogleda
koji bi me doekali svaki put kada bih kroio na ulicu. Ugledao sam utokljunca,
koji je s lakoom trao du uskog prolaza izmeu oronulih kua. Srce samo to mi
nije iskoilo. Pozvao sam ga, tog djeaka moje sorte, na pustinjskom jeziku...
uzvratio mi je pogled, rairio krila, otvorio kljun i prsnuo u kakofonian smijeh.

Zasuo me je psovkama, kretavo poput kakve ivotinje. Njegovo grlo se

naprezalo, ne bi li oblikovalo ljudske zvuke. Ukorio sam ga, ali me nije htio
razumjeti. Doviknuo je neto nekome iza sebe i skupina malih uliara ljudskog roda
poela je kuljati iz gradskih rupa, poput duhova jalnih na one koji su jo ivi. Taj
bistrooki pti mi je zaprijetio akom i poeo mi psovati, tako brzo izgovarajui
rijei da ga nisam razumio. A njegovi prijatelji, ti musavi grubijani, ta opasna
divlja, nemoralna mala stvorenja zgrenih lica i poderanih hlaa, slinava i
prehlaena, poprskana gradskim blatom, djevojice u prljavim kouljama i djeaci
u prevelikim sakoima, dohvatie kamenje s tla i zasue me dok sam leao u tami
oronule kune vee.
Djeak, kojeg neu zvati garuda, jer je bio samo ljudsko bie s grotesknim
krilima i perjem, moj mali izgubljeni ne-brat, bacao je kamenje zajedno sa svojim
prijateljima, smijao se i razbijao prozore iza moje glave, nazivajui me pogrdnim
imenima.
I dok je kamenje odvaljivalo krhotine s moje podloge od stvrdnute boje,
shvatio sam da sam sam.
I tako sada znam da mi nema odmora od ove izolacije. Da se nikada vie niti
jednom stvorenju neu obratiti na svom materinjem jeziku.
Poeo sam sam odlaziti u potragu za hranom, kada bi se smrklo i kada bi grad
utihnuo i postao sklon samopromatranju. Uljez sam u njegovom solipsistikom snu.
Dolazio sam s mrakom, ivim po mraku. Divlji sjaj pustinje za mene je sada samo
legenda koju sam nekada davno uo. Postao sam stvorenje noi. Moja uvjerenja se
mijenjaju.
Izlazim na ulice koje poput tamnih rijeka krivudaju kroz porozna proelja
sagraena od opeka. Mjesec i njegove male sjajne keri slabano svjetlucaju.
Hladni vjetrovi slijevaju se s podnoja brda poput melase i zatrpavaju noni grad
nanesenim smeem. Dijelim ulice s komadiima papira koji se besciljno kreu i s
malim vrtlozima praine, s esticama koje, poput hirovitih lopova, prolaze ispod
streha i kroz vrata.
Prisjeam se pustinjskih vjetrova: kamin, koji pali tlo poput vatre bez dima;
fen, koji se iznenada podie s toplih obronaka planine kao iz zasjede; lukavi simum,
koji se laskanjem probija kroz kone zaklone protiv pijeska i vrata knjinice.
Vjetrovi u ovom gradu su od one melankolinije vrste. Istrauju poput
izgubljenih dua. Proviruju kroz prane prozore osvijetljene petrolejkama. Mi smo
braa, ti gradski vjetrovi i ja. Zajedno lutamo.
Pronali smo uspavane prosjake, koji steu jedni druge i priljubljuju se jedni
uz druge poput ljubavnika koje je siromatvo gurnulo natrag niz ljestvicu evolucije.
Vidjeli smo kako gradski noni nosai vade mrtvace iz rijeka. Pripadnici
policije, odjeveni u crno, kukama i motkama privlae naduta tijela bez oiju i sa

zgruanom krvlju u onim dupljama.

Promatrali smo stvorenja, mutante, kako puzei izlaze iz kanalizacije pod
hladnom, ravnomjernom svjetlou zvijezda, srameljivo se izmeu sebe
doaptavaju, crtaju karte i ispisuju poruke u fekalnom blatu.
Sjedio sam pokraj vjetra i vidio mnoge okrutne, uasne stvari.
Svrbe me oiljci i patrljci kostiju. Polako zaboravljam koliko su krila teka,
kako je njima zamahnuti, pokrenuti ih. Da nisam garuda, prosio bih. Ali neu
postati pokoran pred tim arogantnim duhovima.
Ponekad svratim do skladita u kojem Grimnebulin ita, pie, rka, tiho se
popnem na krov i legnem leima na kriljac. Pomisao na to koliko energije njegov
um troi da bi smislio nain kako da ja ponovo poletim, kako da se oslobodim,
smanjuje svrab u mojim unakaenim leima. Kada se tu nalazim, vjetar me jae
vue: osjea da sam ga izdao. Dobro zna da e, ako ponovo postanem cjelovit,
izgubiti nonog suputnika kroz kal i smetlita Novog Krobuzona. I zato me kanjava
dok tamo leim, iznenada mi priprijeti kako e me povui odatle i baciti u iroku
smrdljivu rijeku, upka mi perje, gust i hirovit zrak me upozorava da ga ne
ostavljam; ali ja se vrsto uhvatim pandama za krov i putam da vibracije koje
iscjeljuju prijeu iz Grimnebulinovog uma, kroz kriljac to se mrvi, u moje
izmueno tijelo.
Spavam u starim slavolucima ispod klopotavih tranica.
Jedem sve organsko to naem, a to me nee ubiti.
Skrivam se poput parazita u koi ovog starog grada koji hre, prdi, klepee,
ee se, nadima i koji, to je stariji, postaje sve bradaviastiji i svadljiviji.
Ponekad se popnem na vrh golemih, golemih tornjeva koji se zanose poput
kraljenica dikobraza u koi grada. U visinama gdje je zrak rjei, vjetrovi gube
melankolinu znatielju koju imaju u razini ulica. Odriu se obijesnog poigravanja
kojim se obino slue negdje oko drugog kata. Potaknuti visokim zgradama koje
proviruju iznad mnotva ulinih svjetiljki - jakih bijelih karbidnih svjetiljki, dimom
ulatenih crvenih svjetiljki u kojima gori mast, blijedih i treperavih, onih
pomahnitalih koje bljuju plin, svih tih anarhinih zatitara protiv mraka - vjetrovi
se raduju i igraju.
Mogu zarinuti pande u ispust na vrhu zgrade, rairim ruke i osjetim udare
igrenje razigranog zraka, mogu sklopiti oi i na trenutak se prisjetiti kako je to
letjeti.

Drugi dio
Fiziognomije leta

esto poglavlje
Novi Krobuzon je bio grad koji nije priznavao gravitaciju.
Iznad njega su se aerostati probijali od oblaka do oblaka, poput pueva na
kupusu. Policijske kapsule sijevale su kroz srce grada sve do zabaenih dijelova, dok
su, desetke metara iznad tla, kablovi koji su ih pridravali brujali i vibrirali poput
struna gitare. Iznad grada su maleni zmajii urili svojim putovima, usput praznili
crijeva i bogohulili. Golubovi su dijelili zrak s avkama, sokolovima, vrapcima i s
odbjeglim papigicama. Letei mravi i ose, pele i debele muhe, leptiri i komarci
vodili su zrani rat protiv tisua grabljivica, aspisa i dera koji su, letei, samo
kljocali prema njima. Golemi, koje su sklepali pijani studenti, bezumno su mlatarali
nebom svojim nespretnim krilima napravljenim od koe, papira ili kore voa, i
raspadali se tijekom leta. ak su se i vlakovi koji su seljakali neizmjernu koliinu
ena, mukaraca i robe po velikoj strvini Novog Krobuzona trudili ostati iznad kua,
kao da su se bojali trulei arhitekture.
Grad se silno trudio dosei visine, kao da su ga nadahnule one nepregledne
planine koje su se izdizale na zapadu. etvrtaste ploe za stanovanje prekrivene
plikovima i visoke deset, dvadeset, trideset katova obiljeavale su obzor. Probijale su
se kroz zrak poput debelih prstiju, poput aka, patrljaka udova, pomahnitalo
mlatarajui iznad oteklina niih zgrada. Tone betona i katrana koje su tvorile grad
prekrivale su iskonsku geografiju, humke, grobove i travnate obrube, valovite obrise
koji su se jo nazirali. Sirotinjske kue razdvajale su, poput sitnih kamenia, padine
brda Valdo, Muhostrana, Zastavnice i nasip Sv. Klepetala.
Zadimljeni crni zidovi Parlamenta strili su s otoka Strak kao zub morskog psa ili
zupca sivobodlje, nekakvog udovinog organskog oruja koje para nebo. Zgrada je
bila uvezana opskurnim cijevima i golemim zakovicama. Duboko u njezinoj
unutranjosti pulsirali su stari kotlovi. Prostorije neodreene namjene izbijale su iz
baze tog kolosalnog zdanja, ne vodei mnogo rauna o potpornim stupovima ili
gredama. Negdje unutra, u Komori, izvan dosega neba, kooperili su se Rudgutter i
bezbrojni gnjavatori. Parlament je podsjeao na planinu smjetenu na samom rubu
arhitektonske lavine.
Sfera koje se nadvila iznad najveeg dijela grada nije bilo nita istija. Dimnjaci
su probijali membranu izmeu zemlje i zraka i kao za inat bljuvali tone otrovnog
smoga u taj svijet u visinama. U guoj, smrdljivoj izmaglici neposredno iznad
krovova, gomilali su se otpaci iz milijuna niskih dimnjaka. Krematoriji su u zrak
izbacivali pepeo posljednje volje koju su spaljivali ljubomorni izvritelji, a on se
zatim mijeao s ugljenom prainom koja je trebala grijati ljubavnike na umoru. Na

tisue prljavih dimnih duhova obavijalo je Novi Krobuzon smradom koji je guio
poput krivnje.
U prljavoj mikroklimi grada kovitlali su se oblaci. Dobivao se dojam da je u
Novom Krobuzonu vremenske prilike odreivao neki jak uragan koji se postupno
prikradao srcu grada u kojem se potom zadravao oko jedne goleme mjeovite zgrade
koja je uala u jezgri trgovake etvrti poznate kao Vrana i predstavljala stjecite
mnogobrojnih kilometara eljeznikih linija i mnogo godina arhitektonskih stilova i
arhitektonskih nagrivanja: Stanice Perdido.
Industrijski zamak naikan nasuminim ogradama. Najzapadnija kula stanice bio
je iljak milicije, koji se nadvio nad ostalim tornjiima koji su u usporedbi s njim
djelovali kao patuljci. Njega su u sedam razliitih smjerova vukle zategnute nebeske
tranice. Meutim, i unato svoje visine, iljak je bio samo aneks goleme stanice.
Njen arhitekt je bio iza reetaka, jer je sedam godina nakon zavretka Stanice
Perdido potpuno skrenuo umom. Govorili su da je heretik, jer je zgradu smatrao
osobnim bogom.
Na njoj je zjapilo pet golemih usta od opeka koja su gutala pet gradskih
eljeznikih linija. Tranice su se razmatale preko lukova kao kakvi golemi jezici.
Debelu trbuinu zgrade ispunile su prodavaonice, prostorije za muenje, radionice,
kancelarije i prazni prostori pa je pod izvjesnim kutom i pri odreenoj svjetlosti
djelovala kao da se, oslonjena o iljak, napinje i sprema skoiti prema beskrajnom
nebu u koje je, toboe nonalantno, prodrla.
Isaac nije gledao sanjalakim, zamagljenim pogledom. Kada god bi pogledao
grad, vidio bi kako neto leti (oi su mu bile natekle: iza njih je zujao mozak pun
novih formula i injenica spremnih umaknuti stegama gravitacije), i vidio da let nije
bijeg na neko bolje mjesto. Letenje je predstavljalo svjetovnu, obinu stvar: sluilo je
jednostavno za prelaenje iz jednog dijela Novog Krobuzona u drugi.
To ga je razveselilo. Bio je znanstvenik, a ne mistik.
Isaac je leao na svom krevetu i gledao kroz prozor. Pogledom je pratio jednu
leteu tokicu za drugom. Na krevetu su oko njega bile razbacane knjige i lanci,
natipkane biljeke i dugake trake njegovih rkarija koje su se prelijevale na pod
poput papirnate plime. Klasine monografije ugnijezdile su se ispod razmiljanja
raznih ekscentrika. Biologija i filozofija meusobno su se gurale i borile za prostor na
njegovom stolu.
Poput kakvog lovakog psa njuio je put du krivudavog biografskog traga.
Pojedine naslove jednostavno nije mogao zaobii: O gravitaciji ili Teoriju leta. Neki
su bili vie posredni, kao Aerodinamika jata. A pojedini su predstavljali tek hir i na
njih bi se njegovi ugledniji kolege sasvim sigurno namrtili. Trebao je, na primjer, jo
prelistati knjigu Dveomere koji ive iznad oblaka i to nam oni mogu rei.
Poeao se po nosu i gucnuo kroz slamku pivo koje mu je balansiralo na grudima.

Tek je dva dana radio na Yagharekovoj narudbi, a grad mu je ve izgledao

sasvim drukije. Pitao se hoe li se ikada vratiti na staro.
Okrenuo se na bok i poeo ispod sebe micati papire koji su ga uljali. Izvukao je
zbirku opskurnih rukopisa i sveanj heliotipa to mu ih je donio ajzadvoje. Isaac je
zadrao te otiske ispred sebe i poeo prouavati sloenu muskulaturu malih zmajeva
koju mu je, na njegovo uporno traenje, ajzadvoje pokazao.
Nadam se da nije predugako, pomisli Isaac.
Dan je proveo u itanju i pravljenju zabiljeki. Neto je pristojno promrmljao
kada bi ga David ili Lublamai pozdravili, postavili mu kakvo pitanje ili se ponudili da
mu gore donesu objed. Pojeo je malo kruha, sira i feferona koje je Lublamai spustio
na stol ispred njega. Kako je dan postajao topliji, tako je skidao jedan sloj odjee za
drugim, a mali kotlovi su sve vie zagrijavali zrak. Pod oko stola bio je prekriven
kouljama i rupcima.
Isaac je ekao da mu dostave sve potrebno. im je poeo itati, shvatio je da e
za potrebe ove narudbe morati popuniti veliku prazninu u svome znanju. Od svih
tajanstvenih disciplina, biologija mu je bila najslabija toka. Osjeao se kao riba u
vodi dok je itao o levitaciji i kontrageotropskom udotvorstvu i o svojoj voljenoj
teoriji o jedinstvenom polju, ali su ga otisci ajzadvoje prisilili shvatiti koliko slabo
pozna biomehaniku jednostavnog letenja.
Potrebno mi je nekoliko mrtvih zmajia... ne, jedan iv na kojem u moi
raditi eksperimente - razmiljao je lijeno dok je sino zurio u heliotipe. Ne... jedan
mrtav, kojeg u rasjei i jedan iv kojeg u promatrati kako leti...
A onda je odjednom poeo ozbiljnije razmiljati o toj usputnoj ideji. Sjeo je i
neko vrijeme proveo za stolom mozgajui, a onda se uputio u tamu Smrdljive Bare.
Najozloglaeniji pab izmeu Katrana i Tumora izvirivao je iz sjene goleme crkve
Palgolak. Bio je nekoliko ulica udaljen od Danechijevog mosta, koji je spajao
Smrdljivu Baru s Kostogradom.
Veina stanovnika Smrdljive Bare bili su, dakako, pekari, istai ulica ili
prostitutke, ili su se bavili svim moguim drugim profesijama i bilo je malo vjerojatno
da e ikada u ivotu baciti ini ili pogledati u cijev za testiranje. Jednako kao i oni, ni
stanovnici Kostograda nisu bili nita vie zainteresirani od ostalih stanovnika Novog
Krobuzona da se na sva usta i cijelo vrijeme rugaju zakonu. Ipak e Smrdljiva Bara
zauvijek ostati etvrt Znanosti, a Kostograd etvrt Lopova. A bilo je i mjesta gdje su
se ta dva utjecaja spajala - potajno, kriomice, romantino i ponekad opasno - kod
"Mjeseevih keri".
Na krmi s tamno crvenom fasadom nalazio se znak koji je predstavljao dvije
lijepe, prilino napirlitane mlade ene koje su poput satelita kruile oko Mjeseca.
Gostionica "Mjeseeve keri" bila je derutna, ali privlana. Klijentela koja je tamo
zalazila sastojala se od avanturama sklonih gradskih boema: umjetnika, lopova,

znanstvenika-nitkova, narkomana i policijskih dounika koji su se gurali pod budnim

okom Crvene Kate, vlasnice paba.
Katin nadimak odnosio se na njezinu svijetlu, crvenkastoutu kosu, ali je Isaac
oduvijek vjerovao da se odnosi i na kletve njezinih gostiju koji bi je okrivili za svoj
bankrot. Bila je vrlo jaka i znala je koga treba podmititi, a koga protjerati, koga treba
zviznuti, a koga poastiti pivom. Upravo je to bio razlog (a Isaac je sumnjao kako je tu
upleteno i izvjesno blago opsjenarstvo), zbog kojeg su "Mjeseeve keri" uspjeno
kroile opasnim putom i uspijevale izbjei sve reketare koji su djelovali na tom terenu
i koji su se meusobno nadmetali. Policija je samo rijetko i povrno vrila
premetaine u Katinoj krmi.
Imala je dobro pivo. Nikad se nije raspitivala o emu to razgovaraju gosti
okupljeni za stolovima u kutu.
Te noi je Kata Isaacu samo kratko mahnula, i on joj je uzvratio na isti nain.
Osvrnuo se po zadimljenoj prostoriji, ali nije ugledao osobu koju je traio. Zato se
uputio do anka.
"Kato", viknuo je ne bi li nadjaao buku. "Nema Lemuela?"
Odmahnula je glavom i pruila mu, iako nije traio, svijetlo pivo ef. Platio je i
okrenuo se licem prema prostoriji.
Bio je iznenaen. "Mjeseeve keri" su Lemuelu Golubu sluile ni manje ni vie
nego kao kancelarija. Uglavnom ste mogli raunati da ete ga tu zatei svake noi kako
neto mulja i ubire novac. Isaac je pretpostavljao da je izaao obaviti kakav sumnjiv
posli. Besciljno se zaputio izmeu stolova, traei nekog poznatog.
U kutu je ugledao Gedrecsecheta, bibliotekara u crkvi Palgolak, koji se nekome
blaeno nasmijeio; na sebi je imao utu odoru svoga reda. Isaac se razvedrio i uputio
k njemu.
Bilo mu je zabavno kad je primijetio da su miii djevojke koja se mrtila dok je
raspravljala s Gedom, bili istetovirani prepletenim kotaima, to je znailo da
pripada Bogmehu Zupcu i da sasvim sigurno pokuava bezbonika preobratiti. Kada
im je Isaac priao, mogao je uti oko ega se spore.
"... ako pristupa svijetu i Bogu makar i s djeliem one strogosti i analize, kao
to tvrdi, uvidjet e kako bi tvoj besmisleni sentientomorfizam jednostavno bio
neodriv!"
Ged se iscerio toj pjegavoj djevojci i spremao se odgovoriti joj. Isaac ga je
prekinuo.
"Gede, ispriavam se to smetam. Samo sam htio rei, tebi mladi Leteikotau ili
kako ve sebe naziva..."
Zubac je pokuala protestirati, ali ju je Isaac prekinuo.
"Ne, zavei. Bit u jo jasniji... odjebi. I ponesi sa sobom svoju strogost. elim
razgovarati s Gedom."

Ged se kikotao. Njegova protivnica je teko gutala i pokuavala potisnuti bijes,

ali ju je Isaac zbunio svojom golemou i veselom ratobornou. Dostojanstveno se
isprsila, spremna otii.
Kad je ustala, zaustila je kako bi ih poastila zajedljivom primjedbom koju je
oigledno u meuvremenu smislila, ali Isaac ju je pretekao.
"Ako zine, razbit u ti zube", prijateljski joj je savjetovao. Zubac je zatvorila
usta i otila.
Kada je nestala s vidika i Isaac i Ged su prasnuli u smijeh. "Zato se petlja s
njima, Gede?" zaurlao je Isaac.
Ispred niskog stola Ged je uao kao aba, njiui se na rukama i nogama
naprijed-natrag i izbacivao iz golemih, mlitavih usta veliki jezik pa ga ponovo uvlaio
u njih.
"ao mi ih je, zacerekao se. "Tako su... napete!"
Vladalo je ope miljenje da je Ged najneobiniji dobroudni vodijanoj kojeg je
itko ikada sreo. Nikada ni zbog ega nije protestirao, niti se prema bilo kome bilo
kada osorno ponaao, to je inae bilo tipino za tu angrizavu rasu.
"U svakom sluaju", nastavio je kad se malo smirio, "meni Zupci smetaju manje
nego neki drugi. Nisu ni izdaleka onoliko strogi koliko misle da jesu, razumije se, ali
barem ozbiljno razmiljaju o stvarima. I bar nisu... ne znam... Zagrieni Bogomoljci ili
Pobona Rulja ili tako neto."
Palgolak je bio bog znanja. Prikazivali su ga ili kao debelo, zdepasto ljudsko
bie koje ita u kadi, ili kao vitkog vodijanoja koji radi to isto ili, tko zna zato, kao i
jednog i drugog. Njegovu pastvu tvorila su ljudska bia i vodijanoji u priblino istom
omjeru. Bio je ljubazno, ugodno boanstvo, mudrac ije je postojanje bilo potpuno
posveeno sakupljanju, kategoriziranju i irenju informacija.
Isaac se nije klanjao nijednom bogu. Nije vjerovao u sveznanje ili svemo
nekolicine, kao ni u postojanje mnogih od njih. Nema sumnje da su postojala stvorenja
i bia koja su naseljavala razliite oblike postojanja, a neka od njih su, u ljudskim
okvirima, sasvim sigurno bila vrlo mona. Ali mislio je da bi bilo kukaviki tovati
ih. Meutim, ak je i on bio slab prema Palgolaku. I zato se nadao da to debelo kopile
zaista postoji, u bilo kakvom obliku. Isaacu se sviala ideja o nekom entitetu koji je
toliko zaljubljen u znanje da se jednostavno u kadi klati od jednog podruja do drugog
i zainteresirano neto promrmlja svaki puta kad na neto naie.
Palgolakova knjinica nije nimalo zaostajala za onom na sveuilitu Novog
Krobuzona. Knjige se nisu iznajmljivale, ali su itatelji mogli ui u bilo koje doba
dana ili noi, a u njoj je bilo vrlo malo nedostupnih knjiga. Palgolakisti su bili veliki
pristalice znanja i smatrali su da sve ono to zna jedan vjernik istog trena saznaje i
Palgolak pa je zato njihova sveta dunost bila itati sve to im doe pod ruku. No oni
su to prvenstveno radili zbog znanja, a tek onda zbog Palgolaka i zato su polagali

zakletvu da e u svoju knjinicu pustiti svakoga tko poeli u nju ui.

Upravo na to je Ged imao manje pritube. Palgolakova knjinica u Novom
Krobuzonu imala je najbolju zbirku religijskih rukopisa, poznatu u svijetu Bas-Lag i
zato je bila cilj mnogobrojnim hodoasnicima koji su vukli porijeklo iz raznih
religijskih tradicija i sekti. Po sjevernim krajevima Smrdljive Bare i Prevlake
Hrabrih gurale su se sve mogue pobone rase ovog svijeta, u haljama i s maskama, s
bievima, uzicama, povealima, i svim moguim drangulijama od religijskih rekvizita.
Pojedini hodoasnici nisu bili nimalo ugodni. Na primjer, u gradu je bilo sve
vie opake Pobone Rulje koja je bila neprijateljski raspoloena prema strancima, a
Ged je smatrao svojom nesretnom svetom dunou pomagati tim rasistima koji su,
dok su prepisivali pasuse iz tekstova, pljuvali po njemu i nazivali ga "abom" i
"rijenom svinjom".
U usporedbi s njima su Bogmeh Zupci, koji su vjerovali u ravnopravnost,
predstavljali bezopasnu sektu, iako su agresivno branili svoje uvjerenje da je Jedini
Pravi Bog mehaniko stvorenje.
Isaac i Ged su tijekom godina vodili mnoge duge rasprave, uglavnom teoloke
prirode, ali su znali razgovarati i o knjievnosti, umjetnosti i politici. Isaac je
potovao svog prijatelja vodijanoja. Znao je da se on slijepo pridrava svoje svete
obveze itanja i da je zato vrlo uen i moe raspravljati o bilo emu to bi Isaacu
moglo pasti na pamet. Uvijek je u poetku bio pomalo oprezan u iznoenju svog
miljenja vezanog za informacije koje bi iznosio... "Samo je Palgolak dovoljno uen
za analizu, izjavio bi pobono Ged na poetku rasprave, ali bi otprilike tri pia bila
dovoljna da zamute njegov religiozni nedogmatizam, nakon ega bi drao govore
derui se koliko ga grlo nosi.
"Gede, to mi moe rei o garudama?" upitao ga je Isaac.
Ged je slegnuo ramenima i zadovoljno se osmjehnuo, jer moe nekome prenijeti
svoje znanje.
"Ne mnogo. Ptiji narod. ive u Cymehu, i sjeverno od Shoteka, zapadno od
Mordiga, navodno. Moda i na nekim drugim kontinentima. uplje kosti." Ged se
zagledao u jednu toku i pokuao usredotoiti na upamene stranice iz tko zna kojeg
ksenotropolokog rada kojeg je citirao. "Garude iz Cymeha vjeruju u ravnopravnost...
potpunu ravnopravnost... i veliki su individualisti. Lovci i skupljai, ne postoji
podjela rada po spolovima. Nemaju novac ni stalee, mada imaju neku vrstu
neinstitucionalnih stalea, no ti samo oznaavaju da zasluuje vie potovanja i te
stvari. Ne tuju nikakve bogove, mada imaju neku vrstu vraga koja moda jest, a
moda i nije pravo privienje. Zove se Dahne. Love i bore se pomou bieva,
lukova, kopalja i lakih sjeiva. Ne koriste titove: previe su teki da bi ih nosili dok
lete. Zato ponekad koriste odjednom dva oruja. Povremeno se porjekaju s ostalim
druinama ili vrstama, najvjerojatnije zbog stanita. Jesi li uo za njihovu knjinicu?"

Isaac kimnu. U Gedovim je oima zasjala gotovo besramna glad.

"Bojemupljuvake, rado bih je se dokopao. Ali to se nikada nee dogoditi."
Smrknuo se. "Pustinja ba nije omiljeno podruje vodijanoja. Previe je suha..."
"Poto vidim da ne zna gotovo nita o njima, ne moram dalje razgovarati s
tobom, ree Isaac.
Na Isaacovo iznenaenje, Ged se snudio.
"ala, Gede! Ironija! Sarkazam! Zna ti jebeno puno o njima. Barem u usporedbi
sa mnom. Prelistavao sam Sacrestialchita, a i ovo malo to si mi rekao ve je vie od
onog to sam ja napabirio. Zna li bilo to o njihovom... uh... krivinom zakoniku?"
Ged se zabuljio u njega. Zatim je zakiljio svojim golemim oima.
"to si to naumio, Isaac? Oni su tako ravnopravni... ovaj... cijelo njihovo drutvo
se temelji na tome da svaki pojedinac ima maksimalnu mogunost izbora i zato su
komunistiki nastrojeni. Svakome daju mogunost birati bez ikakvih ogranienja.
Koliko se mogu sjetiti, kod njih je jedini zloin ako drugome garudi ne da to pravo.
Zloin moe biti tei ili laki, ovisno o tome jesu li ga poinili s potovanjem ili bez
potovanja, to apsolutno vole."
"Kako moe ukrasti neiji izbor?"
"Nemam pojma. Pretpostavljam da ako nekome zasijee koplje, onda si mu
oduzeo mogunosti da ga uporabi... Ili ako slae gdje se nalazi neki ukusni liaj, onda
bi to znailo da ostalima uskrauje pravo da odu po njega..."
"Moda su neke od tih kraa izbora analogne onome to i mi smatramo zloinom,
a neke od njih nemaju nikakav ekvivalent, primijetio je Isaac.
"Pretpostavljam da je tako."
"Kakva je razlika izmeu apstraktne linosti i konkretne linosti?"
Ged se zaprepateno zagledao u Isaaca.
"Potovane mi moje guzice, Isaac... sprijateljio si se s nekim garudom, zar ne?"
Isaac je podigao obrvu i urno kimnuo.
"Prokletstvo!" povika Ged. Ljudi za okolnim stolovima se na trenutak iznenaeno
okrenue prema njemu. "Garuda iz Cymeha...! Isaac, mora ga - njega? nju? - natjerati
da doe i porazgovara sa mnom o Cvmehu!"
"Ne znam, Ged. Nije ba... priljiv..."
"Oh molim te, molim te."
"Dobro, dobro. Pitat u ga. Ali ne nadaj se previe. A sada mi reci kakva je
razlika izmeu jebenog apstraktnog i konkretnog pojedinca."
"Oh, ovo je nevjerojatno. Pretpostavljam da ti nije doputeno rei mi kakvim
poslom...? Nije, nisam ni mislio da bi bilo. Pa ovaj, jednostavno reeno, i koliko sam
ja shvatio, oni su svi meusobno jednaki upravo zbog toga to toliko potuju osobnost,
zar ne? Ne moe potovati osobnost drugih ako se usredotoi na svoju vlastitu osobu
na apstraktan, izoliran nain. Stvar je u tome da si ti osoba ako postoji u drutvenoj

matrici ostalih koji potuju tvoju osobnost i tvoje pravo na izbor. To je konkretna
osoba: osoba koja je svjesna da duguje svoje postojanje nekoj vrsti zajednikog
potovanja svih ostalih osoba i da e joj biti bolje da jednako tako i ona njih potuje.
A to pak znai da je apstraktna osoba onaj garuda koji je na izvjesno vrijeme
zaboravio da je on ili ona dio vee jedinice i da duguje potovanje svim ostalim
sobama koje mogu birati."
Nastupila je podua stanka.
"Jesi li poslije ovoga postao mudriji?" njeno je upitao Ged i nasmijao se.
Isaac nije mogao rei ni da je ni da nije.
"Sluaj, Gede, ako ti kaem da je netko poinio 'drugostupanjsku krau izbora s
nepotovanjem', bi li znao to je garuda uinio?"
"Ne..." Ged se zamislio. "Ne, ne bih. Zvui loe... mislim da u knjinici ima
nekih knjiga koje bi to mogle objasniti, premda..."
U tom se trenutku u Isaacovom vidokrugu pojavio Lemuel Golub.
"Sluaj, Gede, brzo ga je prekinuo Isaac. "Ispriavam se i sve to uz to ide, ali
zbilja moram porazgovarati s Lemuelom. Moemo li kasnije nastaviti?"
Ged se bez ljutnje nasmijeio i mahnuo Isaacu neka se gubi.
"Lemuele... da ti neto apnem. Moglo bi ti se to i isplatiti."
"Isaac! Uvijek mi je zadovoljstvo poslovati s ovjekom od znanosti. Kako umni
ivot?"
Lemuel se zavalio u stolcu. Bio je kicoki odjeven. Imao je sako boje burgundca
i uti prsluk. Nosio je cilindar. Gomila plavih uvojaka bila mu je svezana u rep koji ih
nije mogao zadrati.
"Umni je ivot, Lemuele, zapao u neku vrstu slijepe ulice. A tu ti nastupa,
prijatelju."
"Ja?" cinino se osmjehnuo Lemuel Golub.
"Da, Lemuele, pompozno potvrdi Isaac. "I ti moe unaprijediti znanost."
Isaac je uivao u nadmudrivanjima s Lemuelom, mada se nije ba najugodnije
osjeao u drutvu tog mlaeg ovjeka. Lemuel je volio riskirati, bio je denuncijant,
bio je jatak... pravi pravcat posrednik. Izgradio je malu, krajnje isplativu niu za sebe
zahvaljujui tome to je bio najefikasniji posrednik. Lemuel je raznosio pakete,
informacije, ponude, poruke, izbjeglice, namirnice: sve to bi dvoje ljudi eljelo
razmijeniti, a da se ne susretnu. Bio je nezamjenjiv ljudima poput Isaaca, koji su
eljeli proeljati podzemni svijet Novog Krobuzona, a da pritom ne smoe noge ili
ne uprljaju ruke. Na isti nain su i stanovnici tog drugog grada mogli iskoristiti
Lemuela kad su se htjeli dokopati manje-vie legalnog kraljevstva, a da se,
bespomono se batrgajui, ne nasuu na vratima milicije. Ipak, ne bi se moglo rei da
su oba svijeta bila ukljuena u sve Lemuel ove poslove: neki od njih bili su potpuno
legalni ili potpuno ilegalni. Jednom rijeju, prelaenje granice bila je njegova

specijalnost.
Lemuelov ivot je bio krajnje nesiguran. Nije imao nikakvih obzira i bio je
okrutan - ak zao, kada je to bilo nuno. Ako bi neto polo naopako, ostavio bi na
cjedilu svakoga tko je bio s njim. Svi su to znali. Lemuel to nikada nije skrivao. U
izvjesnom je smislu bio poten. Nikada se nije pretvarao da mu moete vjerovati.
"Lemuel, ti mladi strastveni ljubitelju znanosti, ti..." poeo je Isaac. "Provodim
jedno malo istraivanje. Potrebni su mi neki uzorci. Govorim o svemu to leti. Tu ti
stupa na scenu. Vidi, ovjek mog poloaja ne moe se potucati po Novom
Krobuzonu traei proklete kraljie... ovjek mojeg statusa trebao bi samo pustiti glas
pa da mu krilata stvorenja ponu padati u krilo."
"Daj oglas u novine, Isaac, stari moj. Zato razgovara sa mnom?"
"Zato to imam u vidu mnogo, mnogo, i ne elim znati odakle ti. I zato to imam u
vidu razne vrste. elim vidjeti to vie razliitih malih letaa, a do nekih ba nije lako
doi. Na primjer... kad bih se, recimo, elio domoi aspisa... mogao bih masno platiti
nekom kapetanu broda, gusaru, za neki polumrtvi primjerak oien od uge... ili mogu
platiti tebi kako bi dogovorio da neki od tvojih uvaenih suradnika pusti nekog jadnog
sputanog malog aspisa iz prokletog pozlaenog kaveza, tamo negdje gore u Istonom
Vrtuljku ili Obod. Capiche?"
"Isaac, stari kukin... poinjem shvaati."
"Naravno, Lemuel. Ti si poslovan ovjek. Tragam za rijetkim letaima. elim
one koje nikada do sada nisam vidio. elim domiljate letae. Neu masno plaati za
koaru punu kosova - mada to ne znai da ne elim i kosove. Kosovi su dobrodoli,
zajedno s drozdovima, avkama i tvojim imenjacima, Lemuel, golubovima. Ali jo su
poeljne recimo, zmaj-zmije."
"Rijetke, kae", rekao je Lemuel, netremice gledajui u kriglu s pivom.
"Vrlo rijetke", sloio se Isaac. "I zato e ovee sume novca prijei iz ruke u ruku,
za svaki dobar primjerak. Jesi li shvatio, Lemuel? elim ptice, kukce, slijepe
mieve... isto tako jaja, ahure, larve, sve to e se pretvoriti u neto to leti. Zapravo
to bi moglo biti jo korisnije. Sve to ti izgleda kao da bi moglo izrasti do veliine
psa. Neu nita to je mnogo vee, niti hou ita to je opasno. Iako bi bio pravi
podvig uhvatiti druda ili vjetro-nosoroga, ja ih ne elim."
"Tko bi ih uope poelio?" sloio se Lemuel.
Isaac je gurnuo novanicu od pet gvineja u Lemuelov gornji dep. Zatim obojica
podigoe ae, nazdravie i istovremeno ih ispie.
To je bilo sino. Isaac se zavalio u stolcu i zamiljao kako njegov zahtjev kri
sebi put kroz mrane uliice Novog Krobuzona.
Isaac je ve i ranije koristio Lemuelove usluge, kad su mu bile nune rijetke ili
zabranjene mjeavine ili kakav rukopis od kojeg je u Novom Krobuzonu postojalo
svega nekoliko primjeraka, ili informacija o sintetiziranju ilegalnih supstanci. Isaaca

je zabavljalo zamiljati kako, u pauzi izmeu rata bandi i trgovanja drogama, najgori
kriminalci iz gradskog podzemlja zduno tragaju za pticama i leptirima.
Isaac shvati da je sutra nedjelja. Prolo je ve nekoliko dana otkako nije vidio
Lin. Ona ak nije ni znala za ovu narudbu. Sjetio se da su imali sastanak. Trebali su
se naveer nai. Mogao je nakratko prekinuti s istraivanjem i svojoj ljubavnici
ispriati sve to se dogodilo. Uivao je u tome da isprazni um od svih nagomilanih
sitnica i da ih ponudi Lin.
Lublamai i David su otili, shvatio je Isaac. Ostao je sam.
Teturao je poput mora, razbacujui papire i otiske preko dasaka. Ugasio je plin i
provirio iz mranog skladita. Kroz svoj prljavi prozor mogao je vidjeti velik, hladan
krug Mjeseca i spore piruete koje su pravile njegove dvije keri, sateliti koje su
tvorile drevne, gole stijene to su, dok su se okretale oko svoga oca, svjetlucale poput
debelih krijesnica.
Isaac je zaspao promatrajui vijugav rad lunarnog satnog mehanizma. Grijao se
na mjeseini i sanjao Lin: bio je to raskoan, seksualni, ljubavni san.

Sedmo poglavlje
"Sat i Pjetli" se razlio izvan zgrade. Stolovi i raznobojne svjetiljke prekrivali su
prednje dvorite pokraj kanala koji je razdvajao Putene poljane od Sangvina. Zveket
aa i veseli vrisak lebdjeli su iznad ozbiljnih kapetana brodica koji su savladavali
ustave plovei uz vodu putenu prema vioj razini, u pravcu rijeke, ostavljajui bunu
krmu za sobom.
Lin se osjeala kao da ima vrtoglavicu.
Sjedila je na elu velikog stola osvijetljenog ljubiastom svijetlou svjetiljke,
okruena prijateljima. S jedne njezine strane sjedila je Derkhan Plavodan, koja je
radila za Mamac kao kritiar. A s druge strane joj je bio Kukuruzjed, koji je mlatarao
rukama i vritao na Rast Bedara, elistu kaktusovca. Alexandrina, Bellagin Zvuk,
Tarik Septimus, Nesnosni Spint: slikari i pjesnici, glazbenici, kipari i gomila
priipetlji od kojih polovicu nije poznavala.
To je bio Linin milje. Ovo je bio njezin svijet. Nikad do sada se nije osjeala
toliko udaljenom od njih kao sada.
Spoznaja da je osigurala sebi posao, veliku narudbu o kakvoj su svi oni sanjali,
posao koji bi joj mogao kupiti sreu tijekom sljedeih nekoliko godina, odvajao ju je
od njezinih prijatelja. A i njezin strani poslodavac ju je krajnje uinkovito osudio na
izolaciju. Lin je osjeala kao da se odjednom, bez ikakvog upozorenja, nala u sasvim
drukijem svijetu od onog kurvinskog, muljatorskog, ivopisnog, dragocjenog i
samostalnog ozraja Putenih Poljana.
Otkad se, poprilino potresena, vratila s nevjerojatnog sastanka u Kostogradu,
nije se ni s kim vidjela. Isaac joj je silno nedostajao, ali znala je da e on iskoristiti
priliku da se, dok ona navodno radi, posveti istraivanjima. A znala je i da bi se
strano naljutio kada bi se usudila doi u Smrdljivu Baru. U Putenim Poljanama svi su
znali za njih. Smrdljiva Bara je, meutim, predstavljala samu utrobu zvijeri.
Cijeli dan provela je razmiljajui o tome na to je to pristala.
Lagano, oprezno, vratila se na udovinu priliku gospodina arenio. to je on
bio? Nije imala jasnu predodbu o svom poslodavcu, ve samo osjeaj o tome koliko
je njegovo tijelo neujednaeno i neskladno. Izazivali su je povremeni odlomci
vizualnih sjeanja: jedna ruka zavravala se sa pet ravnomjerno postavljenih klijeta
rakovice; zavojiti rog strio je iz gnijezda oiju; reptilski hrbat vijugao je ispod kozje
dlake. Nemogue je bilo rei kojoj je vrsti gospodin arenko u poetku pripadao.
Nikada nije ula za tako veliko, udovino i kaotino Prepravljanje. Svatko tko je bio
bogat kao on, sigurno je mogao sebi priutiti najbolje Prepravljae koji bi ga
oblikovali u neto to bi bilo slinije ljudskom biu - ili bilo emu drugom. Znai,

sam je izabrao ovaj oblik.

Ili je to bilo tako, ili je bio rtva Torzije.
Lin se pitala je li njegova opsjednutost prijelaznom zonom bila posljedica
njegovog oblika ili mu je prethodila.
Linin ormar bio je pretrpan grubim skicama tijela gospodina arenka - na brzinu
ih je posakrivala, pretpostavivi da e Isaac prenoiti kod nje. ak je i pribiljeila
sve ega se sjeala, a to je bilo vezano uz tu njegovu luaku anatomiju.
Uas je poslije nekoliko dana splasnuo, ali se i dalje jeila ve na samu pomisao
na njega, dok joj je um vrvio od ideja.
Ovo bi moglo biti njeno ivotno djelo, zakljuila je.
Prvi sastanak s gospodinom arenkom bio je zakazan za sljedei dan, Pranodan
poslijepodne. Nakon toga e se, tijekom mjesec dana, viati najmanje dvaput tjedno: a
vjerojatno e sve to potrajati i due, ovisno o tome kako e napredovati rad na
skulpturi.
Lin je jedva ekala da pone.
"Lin, ti dosadna kujo!" povikao je Kukuruzjed i gaao je mrkvom. "Zato si
veeras tako tiha?"
Lin je urno narkala na svom notesu.
Kukuruzjedu, ljubavi, dosadan si mi.
Svi prasnue u smijeh. Kukuruzjed je nastavio napadno oijukati s Alexandrinom.
Derkhan je nagnula svoju sijedu glavu prema Lin i tiho rekla.
"Ozbiljno, Lin... Jedva da si i rije rekla. Neto nije u redu?"
Lin je bila dirnuta i lagano je odmahnula svojim glavolanakom.
Radim na neem velikom. Zaokuplja mi misli, odgovorila joj je znakovima.
Laknulo joj je to je mogla s nekim razgovarati bez da ispisuje svaku rije: Derkhan je
dosta dobro znala itati znakove.
Nedostaje mi Isaac, dodala je Lin toboe neutjeno.
Derkhan ju je suosjeajno pomilovala po licu. Ona je divna ena, pomisli Lin.
Derkhan je bila blijeda, visoka i mrava - mada je dobila poneki centimetar u
struku kada je zala u srednje doba. Iako je voljela pretjeranu ekscentrinost Putenih
Poljana, bila je strastvena, njena ena koja je izbjegavala biti u sreditu panje.
Njezina objavljena dijela bila su zajedljiva i nemilosrdna: da se Derkhan nisu sviala
Linina djela, ona joj sigurno ne bi bila prijateljica. Kritike koje je objavljivala u
Mamcu bile su otre i graniile su s brutalnou.
Lin bi mogla rei Derkhan da joj Isaac nedostaje. Derkhan je bila upoznata s
pravom prirodom njihovog odnosa. Prije neto vie od godinu dana, dok su se Lin i
Derkhan zajedno etale po Putenim Poljanama, Derkhan je zastala da im kupi pie.
Dok je plaala, ispustila je novanik. Sagnula se da ga podigne, ali je Lin bila bra.
Podigla ga je i samo je na trenutak zastala kada je ugledala stari, izguvani heliotip

prelijepe i strastvene mlade ene u mukom odijelu koji je ispao iz novanika na

ulicu. U dnu su se nalazili otisci usana namazanih ruem i trostruko X. Vratila ga je
Derkhan koja ga je spustila u novanik bez urbe ne pogledavi Lin u oi.
"Bilo je to davno", rekla je zagonetno Derkhan i posvetila se pivu.
Lin je osjeala da duguje Derkhan tajnu. Gotovo joj je laknulo kada je nekoliko
mjeseci kasnije, u trenutku depresije, poto je izjurila iz kue poslije neke glupe svae
s Isaacom, ponovo otila na pie s Derkhan. To je bila prilika da kae Derkhan istinu
koju je ova najvjerojatnije ve nasluivala. Derkhan je samo kimnula, zabrinuta zbog
nevolja koje je Lin imala.
Od tada su postale bliske prijateljice.
Isaac je volio Derkhan zato to je bila buntovnik.
U trenutku kada je pomislila na Isaaca, zaula je njegov glas.
"Bojeg mu sranja, ispriavam se svima to kasnim..."
Okrenula se i ugledala njegovu tjelesinu kako se probija izmeu stolova prema
njima. Zatreperila je antenom, sigurna da e on to prepoznati kao osmijeh.
Svi su u horu pozdravili Isaaca dok im je prilazio. Pogledao je ravno u Lin i
samo njoj se nasmijeio. Pomilovao ju je po leima dok je ostalima mahnuo, i Lin
osjeti kroz koulju kako njegova ruka nespretno izgovara volim te.
Isaac je privukao stolac i ugurao se izmeu Lin i Kukuruzjeda.
"Upravo sam bio u banci i uloio nekoliko svjetlucavih grumena. Unosan mali
ugovor, povikao je, "usrei znanstvenika koji loe procjenjuje. Ovu rundu ja astim."
Svi su iznenaeno i razuzdano zagraktali, i u zboru pozvali konobara.
"Kako izloba, Kukuruzjedu?" upita Isaac.
"Oh, odlino, odlino!" povika Kukuruzjed, a onda je posve nepotrebno, glasno
dodao: "Lin ju je dola pogledati na Ribodan."
"Tako je, odvrati Isaac u neprilici. "Je li ti se sviala, Lin?" Kratko je
znakovima potvrdno odgovorila.
Kukuruzjed je imao oi samo za procjep izmeu Alexandrininih grudi koji se
nazirao kroz njezinu vrlo tanku haljinu. Isaac je svu svoju panju posvetio Lin.
"Nee povjerovati to se dogaa..." poe Isaac.
Lin ga epa za koljeno ispod stola. Uzvratio joj je na isti nain.
Isaac je apatom ukratko ispriao Lin i Derkhan o Yagharekovom posjetu.
Zamolio ih je da nikom ne priaju o tome, sve vrijeme se osvrui uokolo da provjeri
slua li ih netko. Negdje na pola prie, donijeli su mu pile koje je naruio, i on pone
buno mljackati dok je opisivao svoj susret u Mjeseevim kerima i mnogobrojne
kaveze sa ivotinjama potrebnim za eksperimente koje je oekivao svakog dana da
stignu u njegov laboratorij.
Kad je zavrio, zavalio se u stolcu i objema im se iscerio, prije nego to mu je
licem minuo pokajniki izraz i on zbunjeno upitao Lin: "Kako napreduje tvoj posao?"

Samo je odmahnula rukom.

Nema nita novo, srce moje, pomislila je, to bih mogla s tobom podijeliti.
Popriajmo jo malo o tvom novom projektu.
Isaacovo lice jasno je odraavalo da osjea krivnju zbog ovog jednostranog
razgovora, ali nije mogao odoljeti. Bio je na velikim mukama zbog ovog novog
projekta. Lin je osjetila poznatu melankolinu naklonost prema njemu. Melankoliju,
jer Isaac je bio sam sebi dovoljan u tim trenucima opinjenosti; no istodobno je
osjeala i naklonost prema njegovoj estini i strasti.
"Pogledajte, pogledajte, iznenada je povikao Isaac i izvukao list papira iz
depa. Razmotao ga je i spustio na stol ispred sebe.
Propagandni plakat je najavljivao sajam koji se upravo odravao u Sobek Kriu.
Pozadina mu je bila kruta od sasuenog ljepila: Isaac ga je bio strgnuo sa zida.
JEDINSTVEN I PREDIVNI SAJAM gospodina BOMBADREZILA, zasigurno e
zaprepastiti i oarati i najistananiji intelektualni ukus. NEFRITNA PALAA,
DVORANA UASA, VRTLOG i mnoge druge atrakcije po razumnim cijenama.
Doite takoer i kako biste vidjeli neobinu predstavu nakaza, CIRKUS
NATPRIRODNOG. UDOVITA i UDA oekuju vas na svakom uglu Bas-Laga!
Proroci iz NAPUKLE ZEMLJE, originalna TKALEVA PANDA; IVA LUBANJA;
lascivna ENA ZMIJA; URSUS REX, ovjek-kralj Medvjeda; PATULJASTI
KAKTUSOVCI; GARUDA, ovjek-ptica poglavica divlje pustinje; KAMENI LJUDI
iz Bezheka; DEMONI u kavezima, PLEUE RIBE; blaga ukradena iz GENGRISA; i
brojna druga UDNA BIA i NEOBINE STVARI. Pojedine atrakcije ne
preporuujemo onima koji se lako okiraju, niti onima koji NERVNO LABILNI.
Cijena ulaznice: 5 stivera. Vrtovi Sobek Kria, od 14. eta do 14. meluarija, svake
veeri od 6 do 11.
"Jeste li vidjeli ovo?" graknuo je Isaac, pokazujui prstom na plakat. "Imaju
garudu! Razglasio sam po cijelom gradu da sam zainteresiran za sve i sva, pa u
najvjerojatnije zavriti s tovarom uasnih bolesnih avki, a jebeni garuda mi je na
pragu!"
Otii e tamo? rukama ga je upitala Lin.
"Svakako!" frknuo je Isaac. "Ravno odavde! Pomislio sam da bismo svi mogli
otii. Ostali, nastavio je tiim glasom, " ne moraju znati to tamo traim. Htio sam
rei kako je na sajmu ionako uvijek zabavno. Nije li tako?"
Derkhan je razvukla usta u osmijeh i kimnula.
"Namjerava li maznuti garudu, ili to?" proaptala je.
"Pa mogao bih napraviti nekoliko heliotipa ili ga ak zamoliti da na nekoliko
dana doe u laboratorij... ne znam. Ve emo neto organizirati! to kaete? Ide li vam
se na sajam?"
Lin je iz priloga s Isaacovog tanjura uzela crvenu rajicu i briljivo s nje

obrisala sok od pileta. epala ga je donjom eljusti i poela vakati.

Moglo bi biti zabavno, odvratila je znacima. Ti asti?
"Svakako!" zagrmio je Isaac i zagledao se u nju. Gotovo cijelu minutu nije skidao
pogled s nje. Potom se osvrnuo uokolo da se uvjeri kako ih nitko ne gleda i onda je
nespretno znakovima ispisao ispred nje.
Nedostajala si mi.
Derkhan je taktino na trenutak skrenula pogled.
Lin se pobrinula da prije Isaaca skrene pogled. Glasno je poela pljeskati, sve
dok se svi za stolom nisu zagledali u nju. Zatim im se obratila znakovima, kimnuvi
Derkhan neka prevodi.
"Uh... Isaac eli dokazati kako nije tono da znanstvenici misle samo na posao.
Intelektualci, kao i razuzdani estete poput nas, znaju se zabavljati i zato nam nudi
ovo..." Lin je mahnula listom papira, kojeg je potom bacila na sredinu stola gdje su
svi ga mogli vidjeti. "Vonje, predstave, uda i gaanje kokosovim orasima, a sve to
za samo pet stivera, koje je Isaac ljubazno ponudio platiti..."
"Ne za sve, ti krmao!" zagrmio je Isaac toboe ljutito, ali ga nadjaae pijani
povici zahvalnosti.
"... ponudio platiti, nastavila je nepopustljivo Derkhan. "Prema tome, predlaem
da zavrimo s jelom i piem pa da krenemo u Sobek Kri."
Uslijedilo je glasno i kaotino prihvaanje. Oni koji su zavrili s jelom i piem
poee skupljati torbe. Ostali su s jo veim uivanjem navalili na ostrige i salatu ili
prene branjave banane. Organizirati grupu bilo koje veliine kako bi sinkronizirano
uinila bilo to, predstavlja epski napor, smrknuto je pomislila Lin. Proi e jo dosta
vremena prije nego krenu.
Ispred nje su Isaac i Derkhan preko stola siktali jedno na drugo. Njezina antena
se trgnula. Hvatala je poneto od onoga to su mrmljali. Isaac je uzbueno priao o
politici. Unosio je u razgovore s Derkhan svoje difuzno, neusmjereno i zajedljivo
nezadovoljstvo drutvom. Kakav pozer, pomisli ona zabavljajui se, pokuava
ostaviti dojam na novinarku poznatu po njezinom lakonskom izriaju.
Vidjela je kako je Isaac neprimjetno gurnuo novi preko stola i zauzvrat dobio
obinu kuvertu. Sigurno je unutra posljednje izdanje Razuzdanog Otpadnika,
ilegalnog, radikalnog lista za koji je Derkhan pisala.
Osim to nije voljela vladu i njezinu militia, mada nije znala jasno rei zbog
ega, Lin nije bila naklonjena ni politiziranju. Naslonila se u stolcu i kroz ljubiastu
maglicu objeene svjetiljke zagledala u zvijezde. Razmiljala je o svom posljednjem
odlasku na sajam: sjetila se ludih viestrukih slojeva mirisa, mijaukanja i vriske,
grubih nadmetanja i jeftinih nagrada, egzotinih ivotinja i arenih kostima, koji su svi
zajedno bili upakirani u otrcanu, treperavu, uzbudljivu cjelinu.
Sajam je bio mjesto na kome su se nakratko zaboravljala uobiajena pravila,

gdje su se mijeali bankari i lopovi da bi se ooh, skandalizirali i nadraili. ak su i

Linine manje nasilne sestre odlazile na sajmove.
Jedno od njezinih prvih sjeanja bilo je vezano za to kako se, prije dvadeset
godina, na Gallmarch sajmu ulja pokraj nizova ivopisnih atora i zastajkuje pokraj
nekakvog divovskog, uasnog i opasnog kotaa. Netko, nikada nije saznala tko,
nekakav kepri prolaznik ili blagonaklon vlasnik tezge - pruio joj je ueerenu jabuku,
koju je pohlepno smazala. To slatko voe predstavljalo je jedno od malobrojnih
ugodnih sjeanja na djetinjstvo.
Lin se zavalila u stolcu dok je ekala svoje prijatelje da se spreme za polazak.
Sisala je sladak aj sa spuve i razmiljala o onoj ueerenoj jabuci. Strpljivo je
ekala da krene na sajam.

Osmo poglavlje
"Doite i okuajte, doite i okuajte svoju sreu!"
"Dame, dame, recite svojim kavalirima da osvoje buket za vas!"
"Zavrtite se na Vrtlogu! Zavrtjet e vam mozak!"
"Za samo etiri minute dobit ete svoju sliku i priliku! Nema breg portretista na
svijetu!"
"Iskusite hipnagogiki hipnotizam Silliona Izuzetnog!"
"Tri runde, tri gvineje! Izdrite tri runde protiv 'eljeznog ovjeka' Magusa i
odnesite kui tri gvineje! Ta ponuda ne vrijedi za kaktusovce."
Noni zrak bio je nabijen bukom. Izazovi, povici, pozivi, iskuenja odzvanjali su
oko veselog drutva kao praskanje balona. Plinske mlaznice, pomijeane s odabranim
kemikalijama, gorjele su crveno, zeleno, plavo i svijetlouto. Trava i staze u Sobek
Kriu bili su ljepljivi od prosutog eera i sosa. Gamad je urno naputala posljednje
tezge i nestajala u mranom grmlju parka, vrsto steui odabrane mrvice. Depari i
kradljivci grabeljivo su migoljili kroz guvu, kao ribe kroz trsku. Njihov prolazak
bio je propraen ljutitim gunanjem i estokim povicima.
Gomila nazonih podsjeala je na gula od ljudskih bia i vodijanoja,
kaktusovaca, kepra i ostalih, rjeih vrsta, kojeg je netko mijeao: bilo je tu treskavaca,
koraala i takokoplja kao i rasa ija imena Isaac nije znao.
Na nekoliko metara izvan sajma, potpuna tama je prekrivala travu i drvee. S
grmlja i grana su poput ukrasa visjeli odbaeni i otrcani papirii koji su se uhvatili u
zamku i koje je vjetar lagano derao. Park su presijecale staze koje su vodile k
jezerima, cvjetnim gredicama i arima zaputenog raslinja, kao i prema ruevinama
starog samostana posred golemog opinskog zemljita.
Lin, Kukuruzjed, Isaac i Derkhan te svi ostali etali su pokraj velikih elinih
sprava, kriavo obojenog eljeza i siktavih svjetiljki. Buka oduevljenja je dopirala iz
malih gondola, koje su se ljuljale na naizgled krhkim lancima iznad njih. Stotine
razliitih, mahnito veselih melodija odjekivalo je iz stotinu motora i orgulja.
Sainjavale su zbunjujuu kakofoniju koja se stiavala i protjecala oko njih.
Alex je vakala orahe s medom; Bellagin usoljeno meso; Velika Bedra vodeno
lie koje su oboavali kaktusovci. Gaali su se hranom, hvatali je ustima.
Park je odzvanjao od onih koji su se kladili, nabacivali obrue na motke, gaali
djejim lukovima i strijelama ili pogaali ispod koje alice je skriven novi. Djeca
su vritala od zadovoljstva i muka na koje ih je stavljalo toliko arenilo. Prostitutke
svih rasa, spolova i opisa, napadno su se motale izmeu tezgi ili su stajale pokraj
pivnica i namigivale prolaznicima.

Kad su zali u samo srce sajma, drutvo se polako raspalo. Zadrali su se

trenutak gledajui Kukuruzjeda kako se razmee svojom vjetinom u gaanju iz luka i
strijele. Kooperno je ponudio dvije lutke, koje je osvojio kao nagrade, Alex i
mladoj, prekrasnoj kurvi koja je klicanjem pozdravila njegov uspjeh. Njih troje su,
ruku pod ruku, nestali u guvi. Tarik se dokazao u igri pecanja. Uspjelo mu je izvui tri
ive rakovice iz velike bave koja se okretala. Bellagin i Spint su otili da im
proreknu budunost iz karata i prestraeno su vrisnuli kada je vjetica koja se
dosaivala preokrenula redom kartu Zmije i Staricu. Zatraili su i drugo miljenje od
skarabomanserke iroko razmaknutih oiju. Teatralno se zagledala u slike koje su
prelijetale preko lenih oklopa njezinih buba-uzoraka koje su se epurile na svojoj
piljevini.
Isaac i ostali ostavili su Bellagina i Spinta i nastavili dalje.
Ostatak drutva skrenuo je iza ugla pokraj Kotaa Sudbine i tamo su ugledali dio
parka koji je bio odijeljen grubom ogradom. Unutra se nalazio niz malih atora koji su
se gubili u daljini. Iznad ulaza u taj dio nalazio se runo ispisan natpis: CIRKUS
NATPRIRODNOG.
"Evo nas", zamiljeno ree Isaac. "Mislim da bih mogao ovo pogledati.."
"Istrauje dubine ljudskog kala, 'Zaac?" upitala je mlada djevojka koju su
umjetnici koristili kao model i ije ime Isaac nikako nije mogao zapamtiti. Iz druine
koja je prvobitno krenula na sajam, na okupu je, osim Lin, Isaaca i Derkhan, ostalo jo
svega nekoliko njih. Isaacov izbor ih je, u najmanju ruku, pomalo iznenadio.
"Istraujem, odvratio je Isaac znaajno. "Istraujem. Biste li mi se pridruili?
Derkhan? Lin?"
Ostali su ili nemarno ili nestano odmahnuli. Prije nego to su se svi izgubili, Lin
je urno, koristei se znakovnim jezikom, rekla Isaacu.
Nisam za ovo zainteresirana. Nauka o udovitima ivotinjskog i biljnog
porijekla je tvoje polje rada. Vidimo se kroz dva sata na ulazu?
Isaac je kratko kimnuo i stisnuo joj ruku. Uputila je znakovni pozdrav Derkhan i
pourila kako bi sustigla umjetnika zvuka ije ime Isaac nikada nije saznao.
Derkhan i Isaac se zagledae jedno u drugo.
"... i na kraju ostade ih dvoje", zapjevala je Derkhan, stih iz djeje brojalice o
koari punoj maia koji su groteskno poumirali jedan za drugim.
Za Cirkus natprirodnog Isaac je morao doplatiti i dodatnu ulaznicu. Premda se ne
bi moglo rei da je cirkus bio prazan, predstava s nakazama je ipak bila manje
posjeena nego ostatak sajma. to su se oni unutra kladili u vie novaca, to su se one
vie krile.
Predstava nakaza izvukla je na svjetlo dana voajere iz puka i licemjernu
gospodu.
Izgleda da je upravo poinjala neka vrsta obilaska, koja je posjetiteljima

obeavala da e vidjeti sve uzorke iz Cirkusa. Zabavlja je od okupljenih glasno

zahtijevao da zbiju redove i pripreme se za prizore koji nisu bili namijenjeni oima
smrtnika.
Isaac i Derkhan su krenuli na maloj udaljenosti za ostalima iz njihovog drutva.
Isaac je primijetio da je Derkhan izvadila biljenicu i pripremila pero.
Ceremonijal Majstor s polucilindrom priao je prvom atoru.
"Dame i gospodo", proaptao je glasno i hrapavo, "u ovom atoru vreba
najizuzetnije i najstranije stvorenje koje je jedan smrtni ovjek ikada vidio. Dakako,
ne samo ovjek, ve to isto vrijedi i za vodijanoje, kaktusovce i druge", dodao je
normalnim glasom, graciozno se naklonivi nekolicini stranaca meu okupljenima.
Zatim se vratio svojem bombastinom nainu govora. "Prvi opis nalazimo prije
petnaest stoljea u ilustriranim putopisima Libintosa Mudraca koji je krstario
tadanjim ravnicama starog Krobuzona. Na svojim putovanjima juno od zapaljenih
pustopoljina, Libintos je vidio mnoge velianstvene i udovine stvari. Meutim,
nijedna nije bila stranija od uasnog... mafadeta!"
Isaac se do tada podrugljivo smijeio. Meutim, ak je i on, zajedno s ostalima,
uvukao i zadrao zrak kad je uo to ime.
Zar stvarno imaju mafadeta? pomislio je, dok je Ceremonijal Majstor povlaio
zavjesu koja je prekrivala prednju stranu malog atora. Progurao se naprijed, kako bi
bolje vidio.
Zauo se ponovo glasni uzdah i oni iz prvih redova poeli su se povlaiti, dok su
se ostali gurali kako bi zauzeli njihovo mjesto.
Iza debelih ipki, pojaanih debelim lancima, nalazila se nevjerojatna zvijer.
Leala je na tlu. Njezino golemo, mrko tijelo podsjealo je na tijelo velikog lava.
Izmeu lopatica je imala vrlo gusto krzno iz koga je strio golem zmijoliki vrat, deblji
od ljudskog bedra. Njezine ruiaste krljuti sjale su poput ulja. Cijelom duinom
krivudavog vrata protezala se vijugava ara koja je, na mjestu gdje je vrat prerastao u
golemu zmijsku glavu, dobila oblik dijamanta.
Mafadet lijeno spusti glavu na tlo. Sve vrijeme je palacao svojim golemim
ravastim jezikom. Oi su mu sijale poput ahata.
Isaac zgrabi Derkhan.
"To je jebeni mafadet", zaprepateno je zasiktao. Derkhan kimnu razrogaenih
oiju.
Okupljeni su se povukli od kaveza. Voditelj je dohvatio tap omotan bodljikavom
icom i poeo kroz reetke njime bockati golemo pustinjsko stvorenje. Ovo se pak
oglasilo dubokim siktanjem i patetino posegnulo velikom prednjom apom prema
svojem muitelju. Vrat udovita se talasao i uvijao u nesuvislom jadu.
Pojedinci su prigueno kriknuli. Ljudi nagrnue prema maloj prepreci ispred
kaveza.

"Udaljite se, dame i gospodo, udaljite se, preklinjem vas!" Glas voditelja bio je
pompozan i hinjeno panian. "Svi ste vi u smrtnoj opasnosti! Nemojte ni sluajno
razjariti ovu zvijer!"
Mafadet je ponovo zasiktao, jer ga je voditelj nastavio muiti. Puzei po podu
povukao se izvan dometa opakih iljaka.
Isaacov strah brzo je nestao.
Dok se povlaila u stranji dio kaveza, iscrpljena ivotinja se grila u agoniji,
to nije bio nimalo dostojanstven prizor. Izlizanim repom ibala je smrdljivu leinu
koze koja joj je najvjerojatnije bila servirana kao obrok. Krzno mafadeta bilo je
prano i uprljano izmetom, a osim toga mu je iz brojnih ranica i posjekotina kapala
krv. Isprueno tijelo mu se blago trzalo kao da mu je hladno, a nezgrapna glava se
podizala na snanim miiima zmijskog vrata.
Mafadet je zasiktao i okupljeni su mu uzvratili na isti nain. Njegove opake
eljusti su se rastvorile. Pokuao je pokazati zube.
Isaac je napravio grimasu.
Iz desni u kojima su trebali sjati okrutni otrovni zubi, sada su strili polomljeni
patrljci. Isaac shvati da su mu ih polomili, bojei se njegovog smrtonosnog, otrovnog
ugriza.
Zurio je u skrhano udovite koje je ibalo po zraku svojim crnim jezikom.
Poslije nekoliko trenutaka ponovo je poloilo glavu na tlo.
"Klepetave mu guzice", proaptao je Isaac Derkhan, saaljivo i s odvratnou.
"Nikad mi nije palo na pamet da u se saaliti nad nekim slinim stvorenjem."
"Sigurno si se ve zapitao u kakvom li e stanju biti garuda", odvratila je
Derkhan.
Lajavac je ve urno navlaio zavjesu kako bi sakrio to jadno stvorenje. Dok je
to radio, priao je okupljenima priu o tome kako je Kralj Mafadeta iskuao Libintosa
pomou otrova.
Djeje prie, prazne rijei, lai i predstava, pomislio je Isaac prezrivo. Shvatio
je da su okupljeni dobili priliku da samo na trenutak vide zvijer. Tako nitko nee
uoiti da je to jadno stvorenje na umoru, razmiljao je on.
I protiv svoje volje poeo je zamiljati kako izgleda jedan mafadet u punoj snazi.
Kako ta mrka tjelesina beumno ide kroz usijanu i sasuenu ikaru pa poput munje
napada svojim otrovom.
A u visinama krstare garude i sijevaju otricama.
Posjetitelje su potom poveli do sljedeeg atora. Isaac nije sluao trabunjanja
vodia. Promatrao je Derkhan kako neto uurbano zapisuje.
"Za Razuzdanog Otpadnika?" proaptao je.
Derkhan se na brzinu osvrnula uokolo. "Moda. Ovisi o tome to emo jo
vidjeti."

"Vidjet emo", prosikta Isaac bijesno, povukavi Derkhan za sobom, kada je

ugledao sljedei izloen uzorak, "istu ljudsku zlobu! Jebeni oaj, Derkhan!"
Zastao je na maloj udaljenosti od grupe danguba koja je zurila u dijete roeno
bez oiju, jednu krhku, koatu djevojicu koja je isputala nemute glasove i okretala
glavu prema zvucima koji su dopirali iz skupine. ONA VIDI UNUTRANJIM
VIDOM! pisalo je na tabli iznad njezine glave. Pojedinci okupljeni ispred kaveza su
se glasno kikotali i derali na nju.
"Bojemupljuvake, Derkhan..., Isaac je odmahnuo glavom. "Pogledaj ih samo
kako mue to jadno stvorenje..."
Jo dok je to govorio, jedan je par s gaenjem na licu okrenuo lea izloenom
djetetu. Dok su odlazili, pljunuli su u pravcu ene koja se najglasnije smijala.
"I to e se promijeniti, Isaac", tiho je rekla Derkhan. "Ubrzo."
Turistiki vodi ih je poveo izmeu malih atora, povremeno zastajkujui kako bi
im pokazao odabrane uase. Grupa se raspadala. Pojedine manje skupine ljudi
samovoljno su odlazile svojim putem. Kod pojedinih atora su ih zaustavljali
pomonici koji su ekali da se skupi dovoljan broj gledalaca prije nego e prikazati
svoje skrivene eksponate. U druge atore su mogli ui bez zadravanja i tada bi kroz
prljavo platno dopirali povici oduevljenja, oka i gaenja.
Derkhan i Isaac su odetali do jednog dugakog atora. Iznad ulaza nalazio se
natpis ispisan raskonim krasopisom. ZBIRKA UDA! USUUJETE LI SE UI U
MUZEJ SKRIVENIH STVARI?
"Usuujemo li se, Derkhan?" promrmljao je Isaac dok su ulazili u toplu
pranjavu tamu.
Svjetlost je polako poela dopirati do njihovih oiju iz kuta privremene
prostorije. Platnena odaja bila je ispunjena vitrinama od eljeza i stakla, koje su se
protezale pred njima. U niama su gorjele svijee i mlaznice plina, ija je svjetlost
proputana kroz lee i usmjeravana na dramatina mjesta i bizarne eksponate.
Posjetitelji su ili od jednog do drugog, mrmljali i nervozno se smijali.
Isaac i Derkhan polako su prolazili pokraj tegli s poutjelim alkoholom u kojima
su plutali polomljeni dijelovi tijela. Dvoglavi fetusi i dijelovi ruke krakena.
Tamnocrveni sjajni zubac koji je mogao poticati od Tkaleve pande ili predstavljati
uglaani izrezbareni predmet; oi koje su se grile i ivjele u teglama s
naelektriziranom tekuinom; sloene, majune slike na leima bubamara, vidljive
samo pomou poveala; ljudska lubanja koja urno grabi po svom kavezu na est
mesinganih noica nalik onima u insekata. Gnijezdo takora isprepletenih repova koji
su po maloj ploi naizmjence rkali prostote. Knjiga napravljena od preanih pera.
Zubi drudova i narvalov rog.
Derkhan je pravila biljeke. Isaac je s prezirom gledao na sve to arlatanstvo i
kriptoznanost oko sebe.

Izali su iz muzeja. S njihove desne strane nalazila se Anglerina, Kraljica

Najdubljeg Mora; s lijeve Najstariji Kaktusovac u Bas-Lagu.
"Postajem depresivna, rekla je Derkhan.
Isaac se sloio s njom.
"Idemo na brzinu pronai Poglavicu Ptico-ovjeka iz Divlje Pustinje i onda
ibamo odavde. Kupit u ti ueerene svilene niti."
KRALJ GARUDA! GOSPODAR ZRAKA!
Derkhan je povukla teku zavjesu. Ona i Isaac razmijenie poglede i uoe.
"Ah! Posjetitelji iz ovog udnog grada! Doite, sjednite, poujte prie o
nemilosrdnoj pustinji! Ostanite malo s putnikom izdaleka!"
Iz sjene se zauo mrzovoljan glas. Isaac je zakiljio kroz reetke ispred njih.
Tamna, klimava prilika naginjala se iz tame u dubini atora.
"Ja sam poglavica svog naroda, doao vidjeti Novi Krobuzon za koji mi uli."
Govorio je s mukom, kao da je bio iscrpljen, a glas mu je bio kretav i nekako
sirov, ali nije isputao nepoznate zvuke nalik onima koji su dopirali iz Yagharekovog
grla. Govornik je iskoraio iz mraka. Isaac je razrogaio oi i zinuo kako bi
pobjedniki i zaueno zaurlao, ali je njegov krik mutirao ve na samom poetku i
onda zamro u prestravljenom apatu.
Prilika pred Isaacom i Derkhan tresla se i eala po trbuhu. Meso je visjelo s
njega kao kod debeljukastog kolarca. Imao je blijedu kou koziavu od bolesti i
hladnoe. Isaac ga je zbunjeno odmjerio od glave do pete. Bizarne izrasline tkiva
iskakale su iz njegovih mnogobrojnih prstiju: sliili su na pande kakve crtaju djeca.
Glava mu je bila umotana u perje, ali perje svih veliina i oblika, koje je bez nekog
reda utisnuto od tjemena do vrata u debelim, neravnomjernim i odvojenim slojevima.
Oi koje su kratkovidno zurile u Isaaca i Derkhan bile su ljudske, i muile su se kako
bi podignule kapke slijepljene zbog sluzi i gnoja. Kljun mu je bio velik i umrljan, kao
da je od starog kositra.
Iza tog jadnog stvorenja protezao se par prljavih, smrdljivih krila. Raspon im
nije bio vei od metar i osamdeset. Dok ga je Isaac gledao, ona su se napola
rastvorila, trgnula i grevito zadrhtala. Dok su podrhtavala, iz njih se prosue djelii
organskih otpadaka.
Kljun stvorenja se otvorio i Isaac ispod njega na trenutak ugleda usnice koje su
oblikovale rijei, a iznad njih nos. Shvatio je da je kljun bio samo grubo napravljeni
dodatak, nakalemljen poput gas-maske preko nosa i usta.
"Da vam priam o vremenu kada sam letio kroz zrak sa svojim plijenom..."
zaustila je ta patetina prilika, ali Isaac iskorai naprijed i podie aku kako bi ga
prekinuo.
"Tako ti bogova, prestani!" povikao je Isaac. "Potedi nas ove... neugodnosti... "
Lani garuda se poeo posrui povlaiti i uplaeno treptati.

"to je bilo, gazda?" proaptala je poslije izvjesnog vremena ta prilika iza

reetaka. "Gdje sam pogrijeio?"
"Doao sam ovamo vidjeti jebenog garudu, zagrmio je Isaac. "Pa to misli tko
sam ja? Ti si prepravljeni, drue moj... to moe vidjeti svaka budala."
Veliki mrtvi kljun se buno zatvorio kada je ovjek oblizao usne. Nervozno je
arao oima lijevo-desno.
"Klepetala ti, gosparu, preklinjui je proaptao. "Nemoj prigovarati. Ovo je sve
to imam. Ti si oigledno kolovan gospodin... a ja sam najblie garudi to e veina
ikada imati priliku vidjeti... svi oni samo ele uti po koju priicu o lovu u pustinji i
vidjeti ptico-ovjeka, a ja na taj nain zaraujem za ivot."
"Bojemupljuvake, Isaac", proaptala je Derkhan. "Smiri se."
Isaac je bio strano razoaran. U glavi je ve imao cijeli popis pitanja. Tono je
znao na koji nain eli ispitati krila i veze izmeu miia i kostiju koje ga trenutno
zanimaju. Bio je spreman dobro platiti kako bi to istraio, i ak je namjeravao dovesti
Geda da se kod njega raspita o Cymeh biblioteci. A umjesto svega toga, naao se pred
bolesnim ljudskim biem punim oiljaka, koje se dralo scenarija kakvog bi se
postidjelo i najloije kazalite i to ga je bacilo u depresiju.
Dok je zurio u tu bijednu priliku pred sobom, njegov bijes se mijeao sa
saaljenjem. ovjek iza perja nervozno je stiskao lijevu ruku desnom. Morao je
otvoriti taj besmisleni kljun kako bi mogao disati.
"Tako ti svega", tiho je opsovao Isaac.
Derkhan je prila ipkama.
"to si uinio?" upitala je.
ovjek se ponovo osvrnuo uokolo prije nego to je odgovorio.
"Krao sam, brzo je rekao. "U'vatili me kada sam prob'o maznut jednu staru sliku
garude od neke ofucane pike tamo u Hnumu. Vrijedi itavo bogatstvo. Sudac je rek'o
da bih, poto sam tol'ko oaran garudom, mog'o..." na trenutak je ostao bez zraka "... i
ja biti jedan od njih."
Isaac je polako uoavao kako mu je perje na licu bilo nemilosrdno utisnuto u
kou, i najvjerojatnije potkono vezano, kako mu ne bi palo na pamet skinuti ga.
Zamislio je na kakvim mukama je bio dok su mu zabadali jedno po jedno pero. Kad se
prepravljeni polako okrenuo prema Derkhan, Isaac je na njegovim leima primijetio
runo ispupenje od stvrdnutog mesa, gdje su krila, otrgnuta s nekog jastreba ili
leinara, bila spojena s ljudskim miiima.
Nervni zavreci bili su traljavo i napreskokce povezani, te stoga i beskorisni.
Krila su se pokretala samo zahvaljujui nasuminom grenju. Isaac je nabrao nos zbog
smrada. Ta krila su polako trunula na leima prepravljenog.
"Boli li te?" upitala ga je Derkhan.
"Sada vie ne toliko, gospoice, odvratio je prepravljeni. "Sretan sam to imam

i ovo." Pokazao je na ator i ipke. "Donosi mi hranu. Zato bi' vam bio ful zahvalan
kad ne bi rekli mom efu da ste me skuili."
Je li veina onih koji su ovamo dolazili prihvaala ovu odvratnu aradu? pitao
se Isaac. Jesu li ljudi bili toliko lakovjerni da su mogli povjerovati da bi jedno
ovako groteskno bie ikada moglo letjeti?
"Neemo nikome nita rei", obeala je Derkhan. Isaac je kratko kimnuo u znak
da se slae. Osjeao je saaljenje, bijes i gaenje. Samo je elio otii odavde.
Zavjesa iza njih je zautala i unutra je ula skupina mladih ena koje su se
smijale i pravile vulgarne ale. prepravljeni je pogledao preko Derkhaninog ramena.
"Ah!" uzdahnuo je glasno. "Posjetitelji iz ovog udnog grada! Doite, sjednite,
poujte prie iz nemilosrdne pustinje! Ostanite malo s putnikom iz daleka!"
Udaljio se od Derkhan i Isaaca, moleivo ih gledajui. Pridole posjetiteljice
oduevljeno i zapanjeno vrisnule.
"Leti za nas!" povie jedna.
"A joj", uli su ga Isaac i Derkhan kako uzdie dok su naputali ator, "vrijeme u
vaem gradu previe je surovo za moju vrstu. Prehladio sam se i privremeno ne mogu
letjeti. Ipak ostanite, priat u vam kakav je pogled s neba bez oblaka iznad
Cymeha..."
Zavjesa se sklopila iza njih. Nisu vie razgovijetno uli to govori.
Isaac je promatrao Derkhan kako pravi biljeke.
"O emu e pisati?" upitao je.
"'prepravljeni prisiljen ivjeti kao eksponat u Zoolokom vrtu, jer ga je sudac
osudio na muenje'. Neu navesti gdje, odgovori ona, ne podigavi pogled s onoga
to je pisala. Isaac je kimnuo.
"Hajdemo", promrmljao je. "Da ti kupim eernu vatu koju sam ti obeao."
"Sad sam ba jebeno depresivan, teko uzdahnuvi izjavi Isaac. Zagrizao je
pretjerano sladak smotuljak koji je nosio. Pramenovi eernih vlakana zalijepili su mu
se za otru bradu.
"Da, pitanje je samo jesi li depresivan zbog onoga to su uinili tom ovjeku ili
zato to nisi uspio susresti garudu?" primijetila je Derkhan.
Nisu otili na predstavu nakaza. Nastavili su uporno mljackati dok su prolazili
pokraj sajamskih atora napadnog izgleda. Isaac je razmiljao. Bio je donekle zbunjen
i neodluan.
"Ovaj, pretpostavljam... vjerojatno zato to nisam sreo garudu... Ali", dodao je
branei se, "ne bih bio ni upola ovoliko depresivan da je u pitanju bila samo
prijevara, netko u kostimu Garude, ili tako neto. To je zbog... jebenog ponienja koje
ti zastane u grlu..."
Derkhan je zamiljeno kimnula.
"Moemo malo proetati uokolo", ree ona. "Ovdje negdje mora biti i koji

garuda. Neki od onih koji su odrasli u gradu." Podigla je pogled, ali to je bilo
beskorisno. Pokraj svih tih raznobojnih svjetala, jedva je nazirala i zvijezde.
"Ne sada, odvrati Isaac. "Nisam raspoloen. Izgubio sam volju." Oboje su
zautjeli i utonuli u svoje misli, a onda je on ponovo progovorio.
"Hoe li stvarno napisati neto o ovom mjestu u Razuzdanom Otpadniku?"
Derkhan je slegnula ramenima i brzo se osvrnula oko sebe kako bi provjerila
slua li ih netko.
"Nije lako imati posla s prepravljenima", rekla je. "Ljudi ih uglavnom preziru i
imaju predrasude prema njima. Zavadi pa vladaj. Teko je... pokuati neto uiniti,
kako ljudi ne bi... o njima sudili kao o udovitima. Ljudi su uglavnom svjesni toga da
im je ivot straan... ali mnogi od njih, ak i kada ih saalijevaju, ipak neodreeno
misle kako su ovi to i zasluili ili misle da je to Boja kazna ili neka slina glupost.
Oh, Bojemupljuvake", iznenada je uzviknula i zavrtjela glavom.
"to je bilo?"
"Neki dan sam bila u sudu kada je sudac osudio jednu enu na Prepravljanje.
Poinila je podao, patetian, bijedan zloin..." Trgnula se kada se sjetila toga. "Ta
ena, koja ivi na vrhu jednog od monolita Vrijesita, ubila je svoje djetece... uguila
ga je ili ga je tresla dok nije umrlo ili sam Klepetalo zna to je uinila... zato to nije
htjelo prestati plakati. Sjedila je u sudnici, a pogled... pogled joj je bio prokleto
prazan... nije mogla vjerovati to se dogodilo i sve dok sudac nije izrekao presudu,
ona je uzdiui izgovarala djetetovo ime. Osudio ju je na zatvor, razumije se, mislim
na deset godina, nisam sigurna, ali se zato dobro sjeam na kakvo ju je Prepravljanje
osudio.
"Nakalemit e joj ruke djeteta na lice. 'Kako ne bi zaboravila to je uinila',
rekao je." Derkhan je usiljenim glasom oponaala suca.
Neko vrijeme hodali su u tiini, posluno vaui eernu vatu.
"Ja sam umjetniki kritiar," progovori konano Derkhan. "Zna li da je
prepravljanje umjetnost? Bolesna umjetnost. Oni koji se njome bave moraju imati
itekako bujnu matu. Vidjela sam prepravljene koji puze pod teretom golemih,
spiralnih elinih ljutura, dok se povlae u no. ene-puevi. Vidjela sam i one koji
umjesto nekadanjih ruku imaju velike pipke kao u sipe, kako stoje u blatu rijeke sa
sisaljkama uronjenim u vodu i vrebaju ribe. A to se tie onih koji su prepravljeni radi
gladijatorskih predstava...! Mada nitko ne priznaje da je to njihova namjena...
"Kreativnost se u Prepravljanju izobliila. Postala je trula. Uegla je. Sjeam se
da si me jednom pitao je li mi teko uskladiti pisanje o umjetnosti s pisanjem za
Razuzdanog Otpadnika." Okrenula se prema njemu dok su etali sajmom. "To je isto,
Isaac. Umjetnost je neto to sam odabire stvoriti... to je spajanje... svega to te
okruuje u neto to te ini veim ovjekom, veom kepri, veim bilo kime. Ono to te
ini boljom osobom. Klica toga preivljava ak i u Prepravljanju. I to je razlog zbog

kojeg se isti oni ljudi koji preziru prepravljene boje Jacka Polumolitve, bez obzira na
to postoji li on ili ne. Ne elim ivjeti u gradu u kome je prepravljanje najvia
umjetnost."
Isaac je u depu potraio Razuzdanog Otpadnika. Bilo je opasno ak i samo uza
se imati primjerak tog lista. Potapao ga je, okrenuvi glavu otprilike prema
sjeveroistoku, prema Parlamentu, prema gradonaelniku Benthamu Rudgutteru i
strankama koje se svaaju oko toga kako e izmeu sebe podijeliti kola. Stranke
Debelo Sunce, Tri Bodlje i Razliite tendencije, koje je Lin nazivala "potroaki
olo"; laljivci i zavodnici iz stranke Konano Smo Progledali, svi su oni
predstavljali nadobudne svaalice i podsjeali su je na petogodinjake pune energije
koji se igraju u pijesku.
Na kraju staze posute papiriima u koje su bili umotani bomboni, plakatima,
ulaznicama, razdrobljenom hranom, odbaenim lutkama i puknutim balonima, ispred
ulaza u sajam, etala je Lin. Isaac joj se nasmijeio, iskreno zadovoljan to je vidi.
Kada su joj se pribliili, ona se uspravila i mahnula im. Uputila se k njima.
Isaac je primijetio da je donjom eljusti stezala ueerenu jabuku. Zadovoljno ju
je vakala unutranjom eljusti.
Kako je bilo, nali ste blago? upitala je znakovima.
"Potpuni fijasko, smrknuto je huknuo Isaac. "Ispriat u ti kasnije."
ak je riskirao da joj na trenutak stegne ruku, dok su se udaljavali od sajma.
Tri male prilike izgubile su se u slabo osvijetljenim ulicama Sobek Kria, u
kojem je svjetlost plinskih ulinih svjetiljaka bila smekasta i priguena, tamo gdje je
uope radila. Velika zbrka boja, metala, stakla, eera i slatkia iza njih, nastavila je
zagaivati nebo bukom i svijetlou.

Deveto poglavlje
Po cijelom gradu, kroz sjenovite uliice Ehogliba i sklepane kuerke Loostrane,
U isprepletenim i prainom zaepljenim kanalima, u Okuci Smog i na zaputenim
imanjima Baraka, u tornjevima u Katran Klinu i u neprijateljskoj betonskoj tvravi
Pasjeg Rita, pronio se glas. Netko plaa za krilata stvorenja.
Lemuel je poput kakvog boga udahnuo ivot u poruku i pustio je da poleti. Sitni
razbojnici su je uli od narkodilera; ulini prodavai su je prenijeli propaloj gospodi;
lijenici sa sumnjivim dosjeima su do nje doli preko honorarnih izbacivaa.
Isaacov zahtjev je krstario sirotinjskim dijelom grada i starim kuerinama za
iznajmljivanje. Putovao je kroz alternativni grad, podignut na ljudskoj kanalizaciji.
Stigao je ak i do mjesta gdje su se ve pomalo trule kue nadnijele nad dvorita,
gdje su se drveni plonici naizgled samoobnavljali i povezivali s ulicama i stajama u
kojima su iscrpljene teretne ivotinje amo-tamo teglile treerazrednu robu. Mostovi na
kojima se plaala mostarina strili su preko rovova kao polomljeni udovi. Kuriri su
pronijeli Isaacovu poruku preko kaotinog obzora, stazama divljih maaka.
Male ekspedicije gradskih pustolova krenule su prema jugu vlakom, na liniji
Slivnik pa do Ledine Stop i zaputili se u Surovu umu. Slijedili su naputene tranice
dok god su mogli, stupajui s jednog drvenog praga na drugi, da bi na kraju proli
pokraj prazne, bezimene postaje na rubu ume. Platforme su pokleknule pred
zelenilom. Tranice su bile obrasle maslacima i divljim ruama to su ratoborno
provirivali kroz ljunak na pruzi i na pojedinim mjestima iskrivili tranice.
Crnogorica i zimzeleno drvee dopuzali su do nervoznih osvajaa, okruili ih i
uhvatili u bujnu zamku.
Ponijeli su vree, katapulte i velike mree. Provlaili su svoje trapava gradska
tijela kroz prepleteno korenje i guste sjene drvea, viui, spotiui se i lomei
granice. Pokuavali su odrediti odakle dopire pjevanje ptica koje ih je
dezorijentiralo, jer je odzvanjalo sa svih strana. Neodluno i beskorisno su
usporeivali grad s ovim nepoznatim kraljevstvom: "Ako se uspije snai u Pasjem
Ritu, govorili su bez ikakvog smisla i grijeili, "snai e se bilo gdje." Vrtjeli bi se
uokolo i na Brdu Valdo bezuspjeno pogledom traili militia toranj, koji se nije vidio
od drvea. Neki od njih se nisu vratili.
Veina se vratila izgrebena, izbodena, izubijana i vrlo ljutita, a uz sve to i praznih
ruku. Isto tako su mogli poi i u lov na duhove.
Povremeno su imali uspjeha i neki pomahnitali slavuj ili zeba iz Surove ume
zavrili bi u gruboj vrei, to je bivalo propraeno pretjeranim slavljem. Strljeni su
zabadali bodlje u svoje muitelje, dok su ih ovi zatvarali u staklenke i lonce. Ako su

imali sree, njihovi tamniari bi se sjetili probuiti rupe na poklopcima.

Pomrlo je mnogo ptica i jo vie insekata. Poneki od njih su doivjeli da budu
odneseni u mrani grad s druge strane drvea.
A u samom gradu, djeca su se pentrala uz zidove i vadila jaja iz gnijezda u
raspadnutim olucima. Gusjenice, crvi i ahure koje su uvali u kutijama za ibice i
mijenjali ih za vjenie ili okolade, odjednom su vrijedili zlata.
Dolazilo je i do nesretnih sluajeva. Djevojica koja je trala za susjedovim
golubom trkaem pala je s krova i razbila glavu. Pele su nasmrt izbole starca koji je
traio larve.
Nestajale su rijetke ptice i letea stvorenja. Neki od njih su uspjeli pobjei.
Ekosustavu na nebu iznad Novog Krobuzona nakratko su se pridruile nove
grabljivice i nova lovina.
Lemuel je bio dobar u svom poslu. Netko drugi na njegovom mjestu samo bi
obradio podzemlje, ali ne i on. On se pobrinuo da za Isaacovu elju uju i oni u
gornjem gradu: Vrtuljku, Gar Klinu, Mafatonu Tik Ponornici, Utrini i Vrani.
Slubenici i lijenici, odvjetnici i lanovi vijea, vlastelini i dokoliari oba
spola... ak i policija: Lemuel je esto poslovao (obino putem posrednika) s
uglednim graanima Novog Krobuzona. Iz vlastitog iskustva je znao da je glavna
razlika izmeu njih i oajnijih stanovnika ovog grada samo u koliini novca koja ih
zanima i u njihovoj sposobnosti da ne budu uhvaeni.
Oprezno i tiho su se raspitivali po salonima i blagovaonicama.
U samom Parlamentu, vodila se diskusija o visini poreza na poslovanje.
Gradonaelnik Rudgutter sjedio je poput kralja na svojem tronu i kimao glavom, dok
je njegov zamjenik, Montjohn Spas, urlajui itao pismo stranke Debelo Sunce,
agresivno upirui prstom prema drugom kraju goleme nadsvoene dvorane. Spas bi
povremeno zastao kako bi namjestio debeli al kojeg je nosio oko vrata iako je bila
vruina.
Vijenici su dremuckali u izmaglici od estica praine.
Na nekom drugom mjestu u toj nepreglednoj zgradi, uredni tajnici i glasnici
uurbano su prolazili jedni pokraj drugih uskim hodnicima i prolazima koji su,
izgleda, bili projektirani da zbune. Mali tuneli i stubita od uglaanog mramora
granali su se od glavnih prolaza. Mnogi od njih nisu bili osvijetljeni i rijetko kada ih
je netko posjeivao. Neki starac je jednim od takvih prolaza vukao rasklimana kolica.
Dok je vukao kolica uz strmo stubite, za sobom je polako ostavljao buku iz
glavnog predvorja Parlamenta. Hodnik je bio jedva neto iri od njegovih kolica: bilo
je to nekoliko dugih i neugodnih minuta dok nije stigao do vrha. Zastao je i obrisao
znoj s ela i oko usta, a zatim se nastavio teko kretati stazom koja se uspinjala.
Zrak oko njega je posvijetlio, jer je sunce pokuavalo zai iza ugla. im je
zaokrenuo, lice mu je obasjalo svijetlou i toplinom. Prodirala je kroz svjetlarnik i

kroz prozore ureda bez vrata, na kraju hodnika.

"Dobro jutro, gospodine, zakrijetao je starac kada je stigao do ulaza.
"I tebi dobro jutro, odgovorio mu je ovjek koji je sjedio za stolom.
Ured je bio malen i etvrtast, s uskim prozorima od mat stakla koji su gledali na
Visoravan i lukove june eljeznike pruge. Jedan zid preplavila je tamna masa glavne
zgrade Parlamenta koja se nad njim nadvila. U taj zid su bila umetnuta mala, klizna
vrata. U kutu se ljuljala gomila sanduka.
Ta mala prostorija bila je jedna od odaja koje su strile iz glavne zgrade, visoko
iznad okolnog grada. Petnaest metara ispod, huao je brzi Veliki Katran.
Raznosa je istovario pakete i kutije s kolica ispred blijedog, sredovjenog
gospodina koji je sjedio pred njim.
"Danas ih nema ba mnogo, gospodine", promrmljao je, trljajui bolne kosti.
Polako se vratio istim putem, vukui kolica koja su sada poskakivala iza njega.
Slubenik je briljivo pregledao sve pakete i na pisaem stroju otipkao kratke
biljeke. Sve ih je unio u golemu glavnu knjigu s naljepnicom na kojoj je pisalo
"NOVE NABAVE", okretao je stranice izmeu odjeljaka i upisao datum ispred svake
stavke. Otvarao je pakete i upisivao sadraj na natipkanu dnevnu listu i u veliku
knjigu.
Policijski izvjetaji:17. Ljudski zglobovi: 3. Heliotipi (optuujui):
Provjerio je u koje odjeljenje treba poslati svaku pojedinanu zbirku stavki i
podijelio ih na hrpe. Kada bi neka od tih gomila dovoljno narasla, stavljao bi je u
sanduk i odnosio do vrata u zidu. Vrata su bila u obliku kvadrata, metar i dvadeset
puta metar i dvadeset. Otvarala su se na zapovijed nekog skrivenog klipa i itavo
proputala zrak kada bi povukao polugu. Pokraj njih se nalazio mali prorez za
programsku karticu.
S druge strane vrata ljuljao se iani kavez ispod opsidijanske fasade
Parlamenta. Na jednoj strani imao je vrata. Visio je na lancima koji su se lagano
ljuljali, zveckali i nestajali u ponoru tame koja je, koliko je slubenik mogao vidjeti, u
svim pravcima bila jednako neprobojna. Slubenik je odvukao sanduk u prolaz i
ugurao ga u kavez, koji se malo zaljuljao pod njegovom teinom.
Oslobodio je vrataca koja su se s treskom zatvorila. Sada su sanduk i sve to se
u njemu nalazilo sa svih strana bili opkoljeni icom. Zatim je zatvorio i klizna vrata,
zavukao ruku u dep i izvukao sveanj programskih kartica koje je nosio sa sobom;
sve redom bile su itko obiljeene: Policija, Obavjetajna sluba, Trezor, i tako
dalje. Gurnuo je odgovarajuu karticu u prorez pokraj vrata.
Sada e uslijediti zujanje. Siuni, osjetljivi klipovi reagirali su na tlak. Ti
njeni, mali kogi napajali su se parom izvuenom iz golemih kotlova u podrumu i
prelazili du kartice. Na trenutak bi zarili svoje zupce na oprugu u rupe napravljene u
tvrdoj ploici pa uputili siuni prekida dalje du mehanizma. Kada bi kotai zavrili

svoje kratko putovanje, kombinacija ukljui-iskljui bila je prevedena u binarne upute

koje su jurnule s parom i strujom du cijevi i kablova do skrivenih analitikih
strojeva.
Kavez se oslobodio spona i ustro se ljuljajui krenuo na put pod fasadom
Parlamenta. Putovat e skrivenim tunelima prema gore ili prema dolje, postrance ili
dijagonalno, mijenjat e smjer, uz trzaje e se premjetati s lanca na lanac i to e
potrajati, pet sekundi, trideset sekundi, dvije ili vie minuta, dok ne stigne i ne udari o
zvono, najavivi na taj nain svoj dolazak. Pred njim su se otvorila jedna druga klizna
vrata i sanduk je bio izvuen na odredite. Daleko odavde, novi kavez se, njiui se,
zaustavio ispred slubenikove sobe.
Slubenik za "Nove nabavke" bio je brz. Popisao je i otposlao gotovo sve
razvrstane neobinosti pred sobom u roku od petnaest minuta. A onda je uoio da se
jedan od nekoliko preostalih paketa nekako udno trese. Prestao je pisati i bocnuo ga.
Marke koje su ga ukraavale svjedoile su da je tek stigao nekim trgovakim
brodom ije je ime bilo teko izgovoriti. Preko prednje strane paketa bilo je itko
ispisano odredite: Dr M. Barbile, Istraivanje i Razvoj. Slubenik je potom uo i
grebanje. Trenutak je oklijevao, a onda je oprezno razvezao uzicu i provirio unutra.
A unutra, u gnijezdu od rastrganih papiria, koje su povremeno gurkale, nalazila
se gomila debelih liinki, veih od njegovog palca.
Slubenik se povukao i razrogaio oi iza naoala. Liinke su bile nevjerojatnih
boja. Neke su imale prelijepe nijanse tamno crvene i zelene s preljevima, kao na
paunovom perju. Koprcale su se i uvijale ne bi li se odrale na svojim tupastim,
ljepljivim noicama. Debela antena im je strila iz glave iznad siunih usta. Stranji
dio njihovog tijela bio je prekriven raznobojnim nakostrijeenim dlakama, koje kao da
su bile premazane tankim slojem ljepila. Debeljukasta stvorenja slijepo su se
lelujala.
Slubenik je prekasno primijetio poderanu fakturu zalijepljenu za stranju stranu
kutije i napola unitenu tijekom puta. Svaki paket s fakturom trebalo je zavesti
temeljem onoga to je na njoj pisalo i bez otvaranja poslati dalje.
Sranje, pomisli on nervozno. Rastvorio je poderanu frakturu. Jo je bila prilino
itljiva.
MG gusjenice x 5. To je bilo sve.
Slubenik se zavalio u stolcu i malo ostao tako, da razmisli. Pritom je promatrao
mala dlakava stvorenja koja su puzala jedno preko drugog i po papiru u kutiji.
Gusjenice? pomislio je i kratko se i nervozno nasmijeio. Nije skidao pogled s
hodnika ispred sebe.
Rijetke gusjenice... Nekog stranog soja, pomislio je.
Sjetio se aputanja u pabu, namigivanja i kimanja glavama. uo je nekog tipa u
svom lokalnom pabu koji je nudio novac za ovakva stvorenja... to rjee, to bolje,

rekao je...
Slubenikovo lice iznenada se naboralo od pohlepe i straha. Neodluno je trzao
ruku naprijed-natrag iznad kutije. Ustao je i uputio se prema ulazu u svoju prostoriju.
Oslunuo. Iz ulatenog hodnika nije dopirao nikakav zvuk.
Slubenik se vratio do stola na brzinu odmjeravajui rizik i dobit. Paljivo se
zagledao u fakturu. Peat je bio neitak, a nuna obavijest bila je ispisano rukom.
Poeo je prekapati po ladici u radnom stolu, ne dopustivi sebi da o svemu najprije
razmisli. Cijelo vrijeme, dok nije izvadio no za papir i pero za pisanje, podizao je
pogled prema pustom prolazu ispred svojih vrata. Otrim noem je poeo strugati
gornju crtu i izboinu na brojci 5 koja je bila napisana na fakturi, njeno ih izbrijavi s
papira. Otpuhnuo je prainu, siune trunice nastale od papira i tinte pa pernatim
dijelom pera za pisanje izgladio hrapavu povrinu. Zatim je okrenuo pero i zailjeni
vrh umoio u tintarnicu. Paljivo je ispravio zaobljeni dio broja i pretvorio ga u
prekriene linije.
Konano je zavrio. Ispravio se i kritiki zakiljio na svoj runi rad. Sliilo je na
4.
To je bio tei dio, pomisli on.
Potraio je oko sebe neku zatvorenu posudu, izvrnuo depove, poeao se po
glavi i zamislio. Lice mu se ozarilo i on izvue etui za naoale. Otvorio ga je i
napunio razderanim papiriima. Zatim se gadljivo namrtio, zavrnuo rukav i zavukao
ruku u kutiju. Izmeu prstiju je osjetio meke obrise jedne velike gusjenice. to je
njenije i bre mogao, odvojio je to stvorenje koje se migoljilo od njezinih druica i
ubacio je u futrolu za naoale. Brzo je spustio poklopac nad tim malim stvorenjem
koje se mahnito trzalo.
Gurnuo je futrolu za naoale na dno aktovke, iza peperminta, papira, nalivpera i
svezaka.
Slubenik je potom ponovo zavezao kutiju, ugodno se smjestio na stolcu i
spremio na ekanje. Postao je svjestan glasnih otkucaja svog srca. ak se malo i
znojio. Poeo je duboko disati i sklopio oi.
Opusti se sada, govorio je samome sebi. Glavno uzbuenje je prolo.
Prole su dvije ili tri minute, a nitko nije doao. Slubenik je i dalje bio sam.
Njegova bizarna prijevara prola je neprimijeeno. Poeo je lake disati.
Na kraju je ponovo pogledao krivotvorenu fakturu. Shvatio je da je to odlino
obavio. Otvorio je glavnu knjigu i upisao, u odjeljku pod I&R, datum i obavijest: 27.
et, Anno Urbis 1779: S trgovakog broda X. MG gusjenice: 4.
Posljednji broj kao da je bio ispisan crvenom tintom i kao da je zurio u njega.
Natipkao je identine podatke u dnevnu listu prije nego je ponovo podigao
zapeaenu kutiju i odnio je do zida. Otvorio je klizna vrata i nagnuo se nad malim
metalnim pragom kako bi ubacio kutiju s liinkama u kavez koji je ekao. Naleti

ustajalog, suhog zraka zapahnuli su mu lice pokuljavi iz mrane rupe izmeu fasade i
utrobe Parlamenta.
Slubenik je zatvorio kavez, a zatim i vrata ispred njega. Onda je, prstima koji su
jo blago podrhtavali, prtljao oko programskih kartica, dok na kraju nije iz malog
svenja izvukao onu koja je bila obiljeena sa I&R. Ubacio ju je u prorez
informatikog stroja.
Zaulo se drhtavo itanje i grebanje zubaca dok su upute stizala do klipova,
ekia i zamanjaka, poslije ega je kavez bio vrtoglavo povuen prema gore,
odnesen daleko od slubenikove kancelarije, prebaen na drugu stranu podnoja
Parlamenta, prema vrletnim vrhovima.
Kutija s gusjenicama njihala se vuena kroz tamu. Liinke nisu imale pojma da su
ponovo krenule na put, dok su peristaltiki kruile po svom malom zatvoru.
Tihi motori prebacivali su kavez s jedne kuke na drugu, mijenjali mu pravac i
sputali ga na pokretne trake. Konano su ga pokupili na sasvim drugom kraju utrobe
Parlamenta. Kutija je nevidljivo kruila oko zgrade i postupno i neumoljivo
napredovala uvis, prema Istonom Krilu koje je bilo pod jakim osiguranjem, prolazei
kroz mehanizirane vene sve do organskih tornjia i izboja.
Napokon je iani kavez uz prigueni zveket pao na podlogu od opruga. Tiinu je
poremetila zvonjava. Minutu kasnije, vrata na oknu su se s treskom otvorila i kutija s
liinkama bila je iznesena na arku svjetlost.
U dugakoj bijeloj prostoriji nije bilo prozora; obasjavali su je samo uarene
plinske mlaznice. U toj sterilnoj sobi vidjela se svaka pukotina. Nije bilo praine, niti
se u njoj uspijevala nastaniti bilo kakva prljavtina. Oi bi vas zaboljele od tolike
istoe.
Okupljena u skupine, stvorenja u bijelom obavljala su svoje sumnjive poslove.
Jedna od tih sjajnih, kamufliranih prilika razvezala je ue na kutiji i proitala
fakturu. Njeno je otvorila kutiju i zavirila unutra.
Podigla je kartonsku kutiju i ponijela je, drei je to dalje od sebe, kroz
prostoriju. Na suprotnom kraju je jedan od njezinih kolega, mrav kaktusovac s
bodljama briljivo prekrivenim debelim, bijelim jednodijelnim odijelom, otvorio
velika, zakljuana vrata prema kojima se zaputila. Pokazala mu je svoju propusnicu i
on se maknuo u stranu kako bi je propustio ispred sebe.
Oprezno su se uputili isto onako bijelim i praznim hodnikom, kao to je bila i
prostorija iz koje su doli, a na ijem se suprotnom kraju nalazila velika eljezna
reetka. Kaktusovac je vidio da njegova kolegica neto oprezno dri s obje ruke, te je
ispruio ruku pokraj nje i ubacio programsku karticu u prorez u zidu. Tanka reetka
kliznula je u stranu.
Njih dvoje uoe u jednu golemu, mranu prostoriju.
Strop i zidovi bili su toliko udaljeni da se nisu vidjeli. Sa svih strana je dopiralo

nekakvo daleko i udno jadikovanje i mukanje. Kada su im se oi priviknule na tamu,

mjestimino su se pred njima u toj golemoj dvorani poeli pojavljivati kavezi sa
stranicama od tamnog drveta, eljeza ili armiranog stakla. Neki od njih bili su golemi
poput soba: drugi nisu bili vei od kakve knjige. Svi su bili poredani poput vitrina u
muzeju i bili su opremljeni kartama i knjigama u kojima ste mogli proitati podatke o
eksponatima ispred sebe. Znanstvenici odjeveni u bijelo kretali su se kroz labirint
izmeu staklenih blokova kao duhovi po ruevinama, pravili su biljeke, promatrali,
smirivali ili gnjavili stanovnike kaveza.
Zarobljenici su njuili, roktali, pjevali i nestvarno se premjetali po svojim
mranim kavezima.
Kaktusovac se odlunim korakom zaputio naprijed i nestao. ena koja je nosila
liinke paljivo je nastavila kroz prostoriju.
Razne stvari su se zalijetale u nju dok je prolazila pokraj njih i ona bi svaki puta
zadrhtala zajedno sa staklom. Neto je napravilo masni vrtlog u golemoj bavi punoj
itkog blata: ugledala je zubate pipke kako zamahuju prema njoj i neto to je
projurilo kroz spremnik. Okupala se u hipnotikoj organskoj svjetlosti. Prola je
pokraj nekog malog kaveza, prekrivenog crnom tkaninom s upadljivim znakovima
upozorenja i uputama vezanim za to kako se treba odnositi prema sadraju. Kolege su
joj prilazili i ponovo se udaljavali nosei podmetae, raznobojne djeje kocke i
komade trulog mesa.
Privremeni crni drveni zidovi dizali su se ispred nje est metara uvis, okruujui
etiri kvadratna metra prostora. ak je odozgo bio probijen strop od valovitog
elinog lima. Kod ograenog ulaza u tu sobu unutar sobe stajao je straar odjeven u
bijelo, poduprte glave, kako bi mogao podnijeti teinu bizarne kacige. Na leima je
imao privrenu puku i zakrivljenu sablju. Pokraj njegovih nogu nalazilo se jo
nekoliko kaciga, istih kao ona koju je on imao na glavi.
Kimnula je straaru i pokazala da eli ui. Pogledao je iskaznicu koja joj je
visjela oko vrata.
"Znate to vam je initi?" tiho je upitao.
Kimnula je i na trenutak paljivo spustila kutiju na pod, nakon to je prethodno
provjerila je li ue i dalje vrsto svezano. Zatim je podigla jednu od kaciga koje su
leale pokraj straarevih nogu i stavila tu neprikladnu stvar na glavu.
Lubanja joj je sada bila zarobljena u kavezu od mesinganih cijevi i vijaka. Na
udaljenosti od oko pola metra ispred svakog oka visjelo je po jedno malo ogledalo.
Podesila je trake ispod brade kako joj se ta teka stvar ne bi micala, okrenula je lea
straaru i poela podeavati zrcala. Pomicala je pokretne zglobove sve dok straara
nije jasno vidjela iza sebe. Zatvorila je jedno pa drugo oko i provjerila vidljivost.
Kimnula je.
"U redu, spremna sam, objavila je i podigla kutiju, usput je odvezujui. Nije

skidala pogled s ogledala, dok je straar otkljuavao vrata iza nje. im ih je otvorio,
skrenuo je pogled kako ne bi vidio to je unutra.
Znanstvenica je, koristei zrcala, ula natrake urno u mranu prostoriju.
Oblio ju je znoj kada je vidjela kako se vrata pred njom zatvaraju. Ponovo je svu
panju usredotoila na ogledala i poela polagano pomicati glavu s jedne na drugu
stranu gledajui prostor iza sebe.
Jedan golemi kavez s debelim crnim ipkama zauzimao je gotovo sav prostor.
Zahvaljujui tamno smeoj svjetlosti zapaljenog ulja i svijea, mogla je razabrati
vegetaciju posaenu bez reda, koja je odumirala ba kao i malo drvee u kavezu.
Napola trulo raslinje i tama u prostoriji bili su dovoljno gusti da nije mogla vidjeti
suprotan kraj prostorije.
Brzo je pogledom arala po retrovizorima. Nita se nije kretalo.
Tiho se natrake uputila prema kavezu, do mjesta gdje je, prema potrebi, iz
kaveza kroz prorez izmeu pki izlazio jedan mali pladanj ili je bivao uvuen u kavez.
Posegnula je iza sebe i podigla glavu. Ogledala su se spustila pod kutom, tako da je
sada mogla vidjeti svoju ruku kako pipa naokolo. Bio je to teak i nimalo elegantan
manevar, ali je ipak nekako uspjela dohvatiti drku i povui pladanj van.
Zaula je snane udarce u kutu kaveza. Kao da je netko brzim zamasima tresao
debele pokrivae, udarajui jednim o drugog. Dok se muila da istrese liinke na
pladanj, poela je ubrzano disati. etiri malena, lelujava stvorenja skliznula su na
metal, zajedno s razderanim papiriima.
Zrak je istog trena postao drugaiji. Gusjenice su namirisale stanovnika kaveza i
poele ga preklinjati za pomo. A stvar u kavezu je odgovarala.
Ti krici su bili neujni. Treperili su valnim duinama koje su se razlikovale od
zvunih. Znanstvenica se najeila od glave do pete kad su duhovi osjeaja proletjeli
kroz njezinu lubanju poput napola uhvaenih glasina. Djelii nepoznate radosti i
neljudskog uasa uvukli su joj se u nosnice, ui, zali iza oiju, sinestetiki.
Drhtavim prstima gurnula je pladanj natrag u kavez.
Dok se udaljavala od ipki, neto ju je lascivno pomilovalo po nozi. Uplaeno je
prigueno kliknula i trgnula nogavice izvan dosega, potisnuvi uas i oduprijevi se
porivu da se okrene.
U onim zrdalima na glavi je na trenutak ugledala tamnosmee udove koji su se
razmotavali u grubom raslinju, ukaste zube i crne one duplje. Zauo se um paprati
i granja i stvorenje je nestalo. Znanstvenica je brzo pokucala na vrata, teko progutala
slinu i onda zadrala dah dok se vrata nisu otvorila i ona posrui izletjela van,
gotovo se bacivi straaru u naruje. Jednim urnim pokretom otkopala je trake ispod
brade i oslobodila se kacige. Niti jednom nije pogledala straara dok je iza nje
zatvarao i zakljuavao vrata.
"Je li zatvoreno?" konano je proaptala.

"Da."
Polako se okrenula. Nije smogla snage podii pogled, nego ga je prikovala za
pod, zagledavi se u dno vrata kako bi vidjela govori li ovaj istinu. Zatim je polako i s
oitim olakanjem podignula oi prema njemu.
Vratila je kacigu straaru. "Hvala", promrmljala je.
"Je li sve proteklo dobro?" upitao je.
"Nikada ne protekne dobro, otresla se i okrenula od njega.
Uinilo joj se da je iza sebe ula snani lepet kroz drvene zidove.
urnim korakom se vratila kroz prostoriju s neobinim ivotinjama, shvativi tek
na pola puta da i dalje u rukama stee sada praznu kutiju u kojoj su nekada bile
liinke. Preklopila ju je i gurnula u dep.
Zatvorila je za sobom teleskopsku ogradu na velikoj odaji punoj sjenovitih,
nasilnih oblija. Vratila se du izribanog bijelog hodnika i, proavi kroz ona prva
teka vrata, konano stigla u predvorje odjela za Istraivanje i Razvoj.
Zatvorila ih je za sobom i zakljuala, prije nego se sva sretna pridruila svojim
kolegama odjevenim u bijelo, koji su zurili u femtoskope, itali lanke ili tiho
razgovarali pokraj vrata koja su vodila u ostale specijalizirane odjele. Na svakim od
tih vrata bila je u crveno-crno ploa.
Dok se dr Magesta Barbile vraala do svog pulta kako bi podnijela izvjee, na
trenutak se osvrnula preko ramena i pogledala upozorenja otisnuta na vratima kroz
koja je malo prije prola.
Biorizik. Opasnost. Nuan je krajnji oprez.

Deseto poglavlje
"Nemate iskustva s drogama, gospoice Lin?"
Lin je ve bezbroj puta rekla gospodinu arenku kako joj je vrlo teko govoriti
dok radi. Ljubazno ju je obavijestio da se on dosauje dok pozira njoj ili bilo kojem
drugom portretisti. Rekao joj je da mu ne mora odgovarati. Ako je bilo to od onoga
to bude govorio stvarno zainteresira, moi e o tome porazgovarati poslije seanse.
Ne smije mu zamjeriti, rekao je, ali on ne moe ostati miran dva, tri, etiri sata u
komadu, a da ne izusti ni rije. To bi ga izludilo. I tako je ona sluala to je govorio i
pokuavala upamtiti jednu ili dvije primjedbe koje e kasnije spomenuti. I dalje se
silno trudila da ga ne razoara.
"Trebali biste kuati. U stvari, siguran sam da ve jeste. Umjetnica kao vi.
Sigurno ste poeljeli proniknuti u dubine svoje psihe. I tome slino." Osjetila je
podsmjeh u njegovom glasu.
Lin je nagovorila gospodina arenka da joj dopusti raditi na tavanu njegove baze
u Kostogradu. Otkrila je da je to jedino mjesto u cijeloj zgradi do kojeg je dopirala
prirodna svjetlost. Svjetlo nije bilo potrebno samo slikarima ili heliotipistima:
struktura i opipljivost umjetnikih povrina, koje je s tolikom panjom stvarala
zahvaljujui izluevinama svojih lijezda, nije se vidjela pri svjetlosti svijea, a
pretjerano se isticala pri svjetlosti plinskih mlaznica. Oko toga se nervozno prepirala
s njim sve dok nije prihvatio njezin struni sud. Otad pa nadalje, sobar kaktusovac bi
je priekao kod vrata i odvodio na najvii kat, gdje su kroz vrata na stropu visjele
drvene ljestve.
Penjala se na tavan i silazila s njega sama. Kad god je Lin stigla, gospodin
arenko bi je ve ekao. Stajao je u tom golemom prostoru na nekoliko metara od
mjesta na kojem bi se ona pomolila kroz otvor. Trokutasta upljina se, izgleda,
protezala najmanje nad treinom duine terasastog niza zgrada, a moda i nad radnom
sobom. Gospodin arenko, koji je predstavljao kaotinu gomilu nakalemljenog mesa,
smjetao se u samom njezinom sreditu.
Na tavanu nije bilo namjetaja. Bila su samo jedna vrata koja su vodila u neki
mali hodnik s vanjske strane, ali ih nikada nije vidjela da se otvaraju. Zrak na tavanu
je bio suh. Lin je koraala po rasuenim daskama, riskirajui pri svakom koraku
poneku pranju. Meutim, prljavtina na velikim tavanskim prozorima kao da je bila
prozirna, proputala je i rasipala svjetlost. Lin bi njeno dala znak gospodinu arenku
da stane ispod snopa sunevih zraka ili pod svjetlost koja je dopirala kroz oblake.
Prije nego to bi nastavila s radom na skulpturi, koraala je oko njega kako bi se
ponovo orijentirala. Jednom ga je pitala gdje e postaviti svoj kip u prirodnoj

veliini. "Nita vi ne brinite", odvratio je uz njeni osmijeh.

Stajala je pred njim i promatrala mlaku sivu svjetlost na kojoj su se isticale crte
njegovog lica. Svaki puta prije nego bi poela raditi, provodila je nekoliko minuta
iznova se upoznajui s njim.
Pri prvim dolascima bila je uvjerena da se on preko noi mijenjao, da su se
djelii njegove fizionomije, koji su odluivali o opem dojmu, pregrupirali kad nitko
nije gledao. Narudba koju je prihvatila poela ju je plaiti. Histerino se pitala nije
li na sebe preuzela obvezu da obavi nemogu zadatak. Ali nije prolo dugo vremena i
ona je nauila unositi red u njegov kaos. Smatrala je apsurdnim i besmislenim brojiti
komadie hitina otrih poput britve, koji su strili iz nekog komadia zadebljale koe,
kako bi bila sigurna da na svojoj skulpturi nije niti jednog preskoila. To joj je bilo
gotovo vulgarno, kao da je njegovo anarhino oblije i trebalo prkositi brojanju. Ipak,
im bi ga pogledala takvim oima, njen rad bi poprimao oblik.
Lin bi stajala i zurila u njega, brzo mijenjajui fokus od jedne stanice vida do
druge, s koncentracijom koja je jurila preko njezinih oiju. Odmjeravala je agregatno
stanje koje je predstavljalo gospodina arenka kroz dijelove koji su se iz asa u as
mijenjali. Donosila je guste, bijele tapove organske kae koju e propustiti kroz
metabolizam dok bude stvarala svoje umjetniko djelo. Ve je ih bila pojela nekoliko
prije nego to je stigla ovamo, a dok mu bude oima uzimala mjeru, na brzinu e
savakati jo jedan, ne obazirui se na vrlo lo okus. Brzo e ga protjerati kroz
glavolanak do vree u stranjem dijelu grudolanka. Njezin zadaklanak e se vidno
napuhnuti dok bude skladitila svoj slinasti mal.
Okrenut e se i ugledati mjesto odakle je poela raditi, troprstnu reptilsku pandu
koja je predstavljala jedno od stopala gospodina arenka i svezat e je za niski nosa.
Potom e s okrenuti i kleknuti licem prema subjektu, otvorivi mali hitinski omota
koji je titio njezinu lijezdu pa e, uz jedno njeno cmok, priljubiti donje usne na
stranjem dijelu glavolanka na rub skulpture iza sebe.
Lin e najprije njeno ispljunuti malo enzima koji e omekati ve stvrdnutu
kepri-pljuvaku, ponovo pretvorivi rub kipa na kojem, je radila u gustu, ljepljivu
sluz. Zatim e se sasvim usredotoiti na dio noge koji je obraivala. Upijat e sve to
se moglo vidjeti, a onda e se prisjeati oblika koje nije mogla vidjeti, egzoskeletnih
zareza, miinih upljina; poet e njeno istiskivati gustu kau iz svoje lijezde, dok
e njezine usne sastavljene od krunih steznih miia razvlaiti, skupljati, iriti,
valjati, poravnavati i oblikovati sluzavu kau.
Koristila je sedef s preljevima iz kepri pljuvake za postizanje efekta. Na
pojedinim mjestima, meutim, boja bizarnog tijela gospodina arenka bila je previe
napadna, previe je privlaila pozornost i morala ju je oponaati. Lin bi na trenutak
spustila pogled i dohvatila aku punu raznobojnih bobica razvrstanih po paleti ispred
nje. Paljivo je vodila rauna o tome u kojoj kombinaciji ih uzima. Na brzinu bi

pojela taj areni koktel od crvenih bobica, plavih bobica, zatim, recimo, utih,
grimiznih i crnih.
Sok arkih boja ispljunula bi kroz glavocrijeva niz neobine unutranje putove do
dodatne vree uz onu glavnu na kou, i ve poslije etiri do pet minuta mogla je
istisnuti izmijeanu boju u razvodnjenu kepri-pljuvaku. Paljivo bi razmazala tekui
talog po odreenim mjestima, izlijevajui zaprepaujue boje u znaajne mrlje i
kraste, poslije ega su se one brzo zgunjavale, poprimajui odreeni oblik.
Tek poslije nekoliko sati rada, kada bi ve postala podbuhla i iscrpljena, i kada
je u ustima osjeala odvratnu kiselinu bobica i ustajali ukus kae, Lin se mogla
okrenuti i pogledati to je napravila. U tome je bila vjetina lijezdo-umjetnika koji su
morali raditi naslijepo.
S izvjesnim ponosom je zakljuila kako rad na prvoj nozi gospodina arenka
dobro napreduje.
Oblaci koji su se nazirali kroz svjetlarnik napadali su, rasplinjavali se i
pregrupirali u pramenove i grude u novim dijelovima neba. U usporedbi s njima, zrak
na tavanu je bio gotovo nepokretan. Praina je nepomino visjela. Gospodin arenko
je zauzeo pozu, okrenuvi se prema svjetlosti.
Mogao je dugo nepokretno stajati, ali su zato barem jedna njegova usta morala
govoriti. Danas je odluio priati Lin o drogama.
"Koji je tvoj otrov, Lin? azbah? Kljova ne djeluje na kepre, je li tako, to znai
da to otpada..." mozgao je on. "Mislim da umjetnici imaju ambivalentan odnos prema
drogama. elim rei kako se sve svodi na oslobaanje zvijeri koja je u nama, zar ne?
Ili anela. Ma to to bilo. Na otvaranje vrata za koja netko moe pomisliti da su
zaglavljena. Ako to ini uz pomo droga, zar to onda ne znai da je umjetnost
zapravo razoaranje? Umjetnost mora neto priopiti, nije li tako? Ako se oslanja na
droge, i ba me briga to mi kae tamo neki preobraeni mali makro koji se sa svojim
kompiima u plesnoj dvorani bode imunjom, to je onda krajnje individualno
iskustvo, otvorila si vrata, ali moe li priopiti ono to si nala iza njih?
S druge strane pak, ako ostane tvrdoglavo ista i oslanja se samo na um, onda
moe komunicirati s drugima, jer svi govorite istim jezikom, da tako kaem... ali jesi
li u tom sluaju otvorila vrata? Moda u najboljem sluaju moe proviriti kroz
kljuanicu. Moda e to biti dovoljno..."
Lin je na trenutak podigla pogled, kako bi vidjela kojim ustima govori. Bila su to
ona velika i enska, u blizini ramena. Zapitala se kako to da mu se i glas nije
promijenio. Bilo joj je ao to mu ne moe odgovoriti, mada je eljela da on ve
jednom umukne. Bilo joj je teko usredotoiti se, ali dobro je znala da ne treba
navaljivati, jer ga je ve natjerala na jedan kompromis.
"U drogi lei mnogo, mnogo novca... to ti je, dakako, poznato. Zna li koliko je
tvoj prijatelj i agent Sreko Gazid spreman platiti za svoje najnovije nelegalno pie?

Sigurno bi se zaprepastila. Pitaj ga, uini to. Postoji nevjerojatno veliko trite za te
tvari. Ima mjesta ak i za vie dobavljaa, i svi mogu lijepo zaraditi."
Lin je osjeala da joj se gospodin arenko ruga. Tijekom svakog razgovora koji
je vodio s njom otkrivao joj je poneku tajnu o podzemlju novog Krobuzona, uvlaei
je u neto to je eljela izbjei. Ja sam samo posjetitelj, mahnito mu je eljela rei
znacima. Ne treba mi karta grada! Povremeno koja aica azbaha da me podigne,
moda malo kajnina da me tresne i smiri, to je sve to traim... ne znam nita o
dilanju i ni ne elim znati!
"Mama Francine dri neku vrstu monopola u Maloj Spirali. Poela je slati svoje
prodavae i izvan Kinkena. Pozna li je? Jedna od tvojih. Strano poslovna ena. Ona
i ja emo se morati dogovoriti. Inae e postati gadno." Nekoliko usta gospodina
arenka se osmjehnulo. "Rei u ti neto", tiho je dodao. "Uskoro mi stie poiljka
neega to bi trebalo i te kako izmijeniti moju distribuciju. Moda u i sam imati neku
vrstu monopola..."
Veeras u nai Isaaca, nervozno je odluila Lin. Izvest u ga na veeru, negdje
u Putenim Poljanama gdje mogu svojim prstima dodirnuti njegove prste na nogama.
Godinje takmienje za intakost nagradu brzo se pribliavalo, odrat e se
krajem medoarija, i morat e smisliti to e mu rei zato nee sudjelovati. Nikada
nije pobijedila - ti suci, ljutito je pomislila, ne shvaaju lijezdoumjetnost - ali ona i
njezini prijatelji umjetnici u posljednjih sedam godina nisu propustili niti jedno
takmienje. To je postalo neka vrsta obreda. Na dan proglaenja pobjednika uvijek bi
organizirali veliku veeru i poslali nekoga po jutarnje izdanje Putene Gazete, koja je
bila sponzor takmienja, da vide tko je pobijedio. Potom bi pijani ogovarali
organizatore govorei kako su to lakrdijai bez ukusa.
Isaac e biti iznenaen kad sazna da ona nee sudjelovati. Odluila je natuknuti
mu neto o grandioznom poslu kojeg se prihvatila, to bi mu trebalo na izvjesno
vrijeme zaepiti usta.
Dakako, razmiljala je, ako je jo zabavljen garudom, nee ni primijetiti jesam
li ila na natjecanje ili ne.
Shvatila je da je zlovoljna i da nije pravedna prema njemu. I sama je bila sklona
prepustiti se istoj vrsti opsjednutosti: nije bilo trenutka kada nije krajikom oka
vidjela udovino oblije gospodina arenka. Jednostavno je to bio lo tajming, to to
su i Isaac i ona ovog puta istovremeno bili opsjednuti, nepovezano je razmiljala.
Ovaj posao e je ivu pojesti. udjela je za tim da je svake veeri kad se vrati kui,
ekaju vona salata, karte za kazalite i voenje ljubavi s Isaacom.
A umjesto toga, on je u svojoj radionici bez prestanka neto rkao, dok je nju iz
noi u no kod kue u Lavandi ekao prazan krevet. Nalazili su se jedanput do dvaput
tjedno, na brzinu bi veerali i utonuli u dubok i nimalo romantian san.
Lin je podigla pogled i primijetila da su se od vremena njezinog dolaska na tavan

sjene pomaknute. Poela je tananim prednjim noicama uurbano istiti usta, oi i

antene. Zakljuila je kako e ovaj obrok raznobojnih bobica koje je upravo vakala
biti posljednji za taj dan. Oporost plavobobica ublaavala je slatkim
ruiastobobicama. Paljivo ih je mijeala, dodala nekoliko nezrelih biserbobica ili
utobobica koje samo to nisu fermentirale. Dobro je znala kojem okusu tei:
bolesnoj, pokvarenoj gorini nijanse koja podsjea na boju sirovog lososa kojega je
ve poelo nagrizati sivilo, a to je upravo bila boja miia na listu gospodina
arenka.
Progutala je bobice i istisnula sok kroz glavojednjak. Konano je trcnuo na
svjetlucave povrine kepri pljuvake koja se suila. Bio je malo previe rijedak: dok
je izlazio, prskao je i kapao uokolo. Lin je ipak nastavila raditi s njim podeavajui
nijansu miia pomou apstraktnih ara i iscjedaka. Spaavala je stvar, iako o tome
uope nije razmiljala.
Kada se pljuvaka osuila, ona se odvojila. Osjetila je kako se peat od
ljepljivog blata razvlai i puca kada je povukla glavu od napola zavrene noge.
Nagnula se na jednu stranu, napela i kroz lijezdu istisnula preostalu kau. Nabrekli
rebrasti stranji dio njenog glavolanka se skvrio i vratio u svoje uglavnom
uobiajene dimenzije. Debela bijela kapljica kepri pljuvake ispala je iz njezine
glave i smotala se na podu. Lin je istegnula vrh lijezde i oistila ga stranjim nogama,
a zatim je paljivo zatvorila mali zatitni poklopac ispod vrhova krila.
Ustala je i protegnula se. Prijateljske, hladne, opasne, male izjave gospodina
arenka naglo prestadoe. Nije shvatio da je zavrila.
"Tako brzo, gospoice Lin?" povikao je, toboe razoarano.
Gubim snagu, ako ne vodim rauna o vremenu, polako je objasnila znakovima.
Iscrpljujue je. Moram prestati.
"Svakako, sloio se gospodin arenko. "Kako napreduje majstorsko djelo?"
Zajedno su se okrenuli.
Lin je bila zadovoljna. Uspjela je stvoriti upeatljiv uinak koji je odisao
ivotom dok se bila trudila izai na kraj s razvodnjenim raznobojnim sokom. Nije bio
sasvim naturalistiki, ali uostalom, niti jedan njezin rad nije bio takav: mii
gospodina arenka ostavljao je dojam kao da je snanim zamahom bio nabaen na
kosti noge. A ta analogija moda uope nije bila daleko od istine.
Prozirne boje slijevale su se u neravnomjernim udubljenjima niz bjelinu koja se
presijavala poput unutranjosti koljke. Komadi tkiva i miia puzili su jedni preko
drugih. Zamrenost vieslojnog mesa bila je ivopisna. Gospodin arenko je s
odobravanjem kimnuo.
"Zna, tiho je zaustio, "ponekad poelim da ne vidim nita sve dok tvoj rad ne
bude gotov, samo da bih mogao doivjeti taj veliki trenutak. Zna, mislim da je do
sada sve odlino. Ba odlino. Meutim, opasno je prerano dijeliti pohvale. Mogla bi

se uzoholiti... ili izgubiti zainteresiranost. I zato te molim da ne dopusti da te obuzme

malodunost, gospoice Lin, ako od sada pa nadalje ne budem izricao ni pohvale ni
pokude, sve do samog zavretka posla. Jesmo li se dogovorili?"
Lin kimnu. Nikako nije mogla odvojiti pogled od onoga to je stvorila i vrlo
njeno je rukom protrljala glatku povrinu kepri pljuvake koja se suila. Prstima je
istraivala prijelaz od krzna na krljuti i potom na kou ispod koljena gospodina
arenka. Spustila je pogled na original. Zatim ga je podigla i zagledala mu se u glavu.
Uzvratio joj je pogled parom tigrovih oiju.
to... to ste ranije bili? upitala je znakovima.
Uzdahnuo je.
"Pitao sam se kada e mi postaviti to pitanje, Lin. Nadao sam se da nee, ali
dobro sam znao da je to malo vjerojatno. Sada se moram zapitati razumijemo li se
uope nas dvoje", odjednom je zlobno zasiktao. Lin se povukla.
"To je tako... predvidivo. Jo me nisi poela promatrati na pravi nain. Nisi.
Pravo je udo kako moe stvarati ovakvu umjetnost. Ti i dalje gleda na ovo."
neodreeno je svojom majmunskom apom pokazao na vlastito tijelo "... kao na neto
izoblieno. I dalje te zanima ono to je bilo i to je to krenulo naopako. Nije u pitanju
nikakva pogreka niti nedostatak, niti matiranje: ovo je slika i bit..." Glas mu se
odbijao od greda.
Malo se primirio i spustio mnogobrojne ruke.
"Ovo je cjelina."
Kimnula je, kako bi mu stavila do znanja da je shvatila, previe umorna da bi se
prestraila.
"Moda sam previe otar prema tebi", zamiljeno ree gospodin arenko.
"elim ti rei... ovaj komad ispred nas jasno svjedoi o tome da ima osjeaj za
prijelomni trenutak, iako tvoje pitanje nagovjetava upravo suprotno... I zato moda,
nastavio je sasvim polako, "sadri u sebi taj trenutak. Jednom dijelu tebe nisu
potrebna nikakva objanjenja, ak i kada tvoj vii um postavlja pitanja u takvom
obliku da je nemogue na njih odgovoriti."
Pobjedniki se zagledao u nju.
"Ti se i sama nalazi u toj zoni kopiladi, gospoice Lin! Tvoja umjetnost se
stvara tamo gdje se pretapaju tvoje razumijevanje i tvoje neznanje."
Odlino, odvratila je znakom dok je skupljala stvari. Besmislica. Oprostite to
sam pitala.
"I ja sam se pitao, ali mislim da vie ne", odvrati on.
Lin je spustila poklopac drvene kutije preko umrljane palete, preostalih
bojobobica (bit e joj potrebno jo, shvatila je) i blokova kae. Gospodin arenko je
nastavio filozofirati, razmatrati teoriju o mijeanju rasa. Lin ga nije sluala. Podesila
je antenu tako da ne slua njega, nego priguenu buku i lupu kue, teinu zraka na

prozoru.
elim osjetiti nebo iznad sebe, pomisli ona, a ne ovaj star i pranjav zagrljaj
greda, ovaj krhki krov prevuen katranom. Vratit u se kui pjeice. Polagano. Kroz
Smrdljivu Baru.
to je due razmiljala o tome, njezina odlunost je sve vie rasla.
Zastat u kod laboratorija i nonalantno pozvati Isaaca da poe sa mnom,
ukrast u ga na jednu no.
Gospodin arenko nije zatvarao usta.
Umukni, umukni, razmaeno derite, prokleti megalomanu sa aavim
teorijama, pomislila je Lin.
Okrenula se kako bi ga znakovima pozdravila i uinila je to gotovo nepristojno.

Jedanaesto poglavlje
Razapeti golub leao je u obliku slova X na tamnoj ploi Isaacovog drvenog
stola. Mahnito je vrtio glavom s jedne na drugu stranu, ali nije uspijevao ispustiti
nikakav zvuk, iako je bio prestraen.
Krila su mu bila pribijena tankim avlima zabijenim kroz mali prostor izmeu
rairenih pera, avlima koji su potom bili svinuti kako bi vrhovi krila ostali sputani.
Noge goluba bile su privezane za donju etvrtinu malog kria. Drvo ispod njega bilo
je poprskano bijelo-sivim ptijim izmetom. Grio se i pokuavao zamahnuti krilima,
ali nije mogao.
Isaac se naginjao nad njim, zamahujui povealom i dugakom olovkom.
"Prestani se zezati sa mnom, crve jedan, promrmljao je i vrhom olovke bocnuo
rame ptice. Kroz povealo je promatrao jedva primjetni drhtaj koji je proao siunim
kostima i miiima. Neto je zapisao, uope ne pogledavi papir pred sobom.
"Hej!"
Isaac se okrenuo kad je zauo Lublamaijev nervozni uzvik i udaljio se od stola.
Otiao je do ruba balkona i pogledao dolje. "to je?"
Lublamai i David stajali su jedan pokraj drugoga u prizemlju, ruku prekrienih na
grudima. Podsjeali su na lanove pjevakog zbora koji samo to nisu zapjevali. Bili
su namrteni. Nekoliko sekundi vladala je tiina.
"Sluaj", zaustio je Lublamai, odjednom pomirljivo, "Isaac... Dogovorili smo se
da ovdje moemo obavljati istraivanja, kakva god elimo, i da jedni drugima neemo
postavljati nikakva pitanja, da emo jedni druge podravati, i sve to... je li tako?"
Isaac je uzdahnuo i protrljao oi palcem i kaiprstom lijeve ruke.
"Tako vam Klepetala, momci, ne igrajmo se starih vojnika", rekao je zastenjavi.
"Ne morate me podsjeati da smo proli sito i reeto, niti to ste sve pretrpjeli, znam
da ste nadrkani, i ne krivim vas zbog toga..."
"Smrdi, Isaac, otvoreno ree David. "I po cijeli dan sluamo tu buku."
Dok je Lublamai govorio, stari konstrukt se nesigurno dokotrljao i stao iza njega.
Glava mu se okrenula i njegove lee uhvatie dvojicu mukaraca. Trenutak je
oklijevao, a onda je prekriio tupaste metalne ruke, trapavo oponaajui njihove poze.
Isaac upre prstom prema njemu.
"Pogledajte, pogledajte, ta glupa stvar je poizila! Zakvaila je virus! Bolje da je
odmah bacite u smee, dok se jo nije samoorganizirala; u protivnom ete prije isteka
ove godine voditi redovite rasprave s tim svojim mehanikim posluiteljem!"
"Ne mijenjaj jebenu temu", iznervirano ga je opomenuo David, okrenuo se i
gurnu konstrukta, koji se prevrnuo. "Svi bismo se htjeli maknuti kada nam neto smeta,

ali ovo je prevrilo svaku mjeru."

"U redu!" Isaac je nervozno podie ruke. Polako se osvrnuo oko sebe. "Izgleda
da sam podcijenio Lemuela, rekao je pokajniki.
Uzdignuta platforma, koja je opasivala skladite, bila je od poetka do kraja
pretrpana kavezima u kojima su se nalazila stvorenja koja lete, deru se, puze. U
skladitu je odzvanjalo od huke zraka, iznenadnog pomicanja i lepeta krila, bubnjanja
izmeta, a najglasnije od svega bilo je neprestano krijetanje uhvaenih ptica.
Golubovi, vrapci i vorci izraavali su svoju uznemirenost cvrkutom i dozivanjem:
kad biste ih sluali pojedinano, ne bi bili naroito glasni, ali ovako udrueni, tvorili
su prodoran i ljutit zbor. Papagaji i kanarinci bi iznenada prodorno zakrijetali u tom
ptijem mudrovanju, pred im se Isaac skanjivao. Guske, pilii i patke dodavali su
ovoj kakofoniji rustikalnu notu. Aspisi nepominih lica bacali su se u zrak i prelazili
kratke razmake u svojim kavezima, udarajui guterolikim malim tijelima o iana
proelja. Lizali su rane svojim siunim lavljim njukama i rikali poput agresivnih
mieva. Golemi stakleni spremnic puni muha, pela, osa, vodencvjetova, leptira i
leteih buba odjekivali su raznolikom, napadnom bukom. Slijepi mievi su visjeli
naglavce i promatrali Isaaca uarenim oicama. Vilinkonjic-zmije utale su svojim
dugim, elegantnim krilima i glasno siktale.
Podovi kaveza nisu bili oieni i osjeao se prodorni, kiseli smrad ptijeg
izmeta. Isaac je primijetio da Iskrenost tetura gore-dolje po prostoriji, tresui svojom
prugastom glavom. David je primijetio u to Isaac gleda.
"Aha", povikao je. "Vidi? Zlo joj je od tog smrada."
"Momci, pone Isaac, "cijenim vau strpljivost, zaista. Ali ovdje je rije o
uzimanju i davanju, nije li tako? Lube, sjea li se kada si izvodio one eksperimente
sa zvukom i kada ti je onaj tip dva dana udarao o golemi bubanj?"
"Sluaj, Isaac, ovo traje ve gotovo tjedan dana! Koliko e jo? to je jo na
rasporedu? Barem to poisti!"
Isaac spusti pogled na iznervirana lica u prizemlju. Shvatio je da su ba nadrkani.
Pokuao je na brzinu smisliti nekakav kompromis.
"U redu, sluajte, rekao je na kraju, "noas u sve oistiti... obeavam. Rijeit
u to... znam! Najprije u obraditi one najglasnije. Pokuat u ih se osloboditi
najkasnije... za dva tjedna?" zavrio je neuvjerljivo. David i Lublamai su se pobunili,
ali prekinuo je njihovo ruganje i mijaukanje. "Platit u veu stanarinu za sljedei
mjesec! to kaete na to?"
Istog trena prestali su isputati nepristojne zvukove. Dvojica mukaraca se
proraunato zagledae u njega. Bili su znanstvenici, suborci, opaki momci iz
Smrdljive Bare, prijatelji; ali nitko od njih nije bio financijski dobrostojei, tako da
nisu mogli sebi priutiti biti sentimentalni kad se radilo o novcu. Znajui to, Isaac je
pokuao unaprijed sprijeiti svaku njihovu namjeru da potrae drugi neki prostor. Ne

bi mogao sam plaati zakupninu ovog mjesta.

"O kojoj sumi razgovaramo?" upita David.
Isaac se zamislio. "Dat u dvije gvineje vie?"
David i Lublamai su se pogledali. Bila je to velikoduna ponuda.
"I, nastavi Isaac, onako kao usput, "kad smo ve kod toga, dobro bi mi dola
pomo. Ne znam kako bih izaao na kraj s nekima od ovih... uh... znanstvenih
predmeta. Zar nisi jednom radio na nekoj ornitolokoj teoriji, Davide?"
"Nisam", otro odgovori David. "Bio sam asistent nekome tko je radio na tome.
Strano sam se dosaivao. Da zna da si proziran, 'Zaac. Neu prestati protestirati
protiv tvojih dosadnih ljubimaca ak ni ako me ukljui u svoj projekt..." Nasmijao se
s trunkom humora. "Da se nisi posvetio radu na Uvodu u empatiku teoriju ili tako
neem?"
Iako mu se rugao, David se uputio uz stube, a Lublamai ga je slijedio.
Zastao je na vrhu i odmahnuo glavom kada je vidio sve te kretave zatvorenike.
"Vrajeg mu repa!" proaptao je cerei se. "Koliko te je ovo kotalo?"
"Nisam jo izravnao sve raune s Lemuelom", suho je odvratio Isaac. "Ali moj
novi gazda bi me trebao pokriti."
Na najvioj stubi Lublamai se pridruio Davidu. Pokazao je rukom prema gomili
arenih kaveza na suprotnom kraju platforme. "to ima tamo?"
"Tamo drim egzotiku", ogovorio je Isaac. "Aspise, lasimuhe..."
"Ima lasimuhu?" uzviknu Lublamai. Isaac kimne i razvue usta u osmijeh.
"Nemam srca izvoditi bilo kakav eksperiment na lijepim primjercima",
primijetio je. "Mogu li je vidjeti?"
"Svakako, Lube. Tamo je, iza kaveza s batkinom."
Dok se Lublamai probijao izmeu nagomilanih kaveza, David se na brzinu
osvrnuo oko sebe.
"Gdje ti je taj tvoj ornitoloki problem?" upitao je i protrljao ake.
"Na stolu." Isaac je pokazao na jadnog, svezanog goluba. "Kako da ga natjeram
da se prestane vrpoljiti? U poetku sam elio vidjeti kako upravo to radi, elio sam
prouiti muskulaturu, ali sada mu elim sam pomicati krila."
David se zagledao u njega, kao da pred sobom ima slaboumnika. "Ubij ga."
Isaac slegne ramenima. "Pokuao sam. Odbija umrijeti."
"Ma jebe..." David se ogoreno nasmijao i uputio do stola. Potom je zavrnuo
golubu iju. Isaac se napadno trgnuo i podigao krupne ruke.
"Nisu dovoljno profinjene za takvu vrstu posla. Imam trapave prste i prokleto
sam osjeajan, izjavi on ivahno.
"Kako da ne, skeptino se sloio David. "Na emu to radi?"
Isaaca istog trenutka ponese oduevljenje.
"Ovaj..." Otiao je do stola. "Imao sam zajebanu sreu s garudama u gradu. uo

sam glasine da jedan par ivi u Humku Sv. Klepetala i Sirijskoj pa sam lansirao
glasinu kako sam voljan debelo platiti za nekoliko sati razgovora i nekoliko heliotipa.
Jo nisam dobio ba nikakav odgovor. Takoer sam na sveuilitu pribio i nekoliko
plakata, u kojima se raspitujem bi li bilo koji garuda student bio spreman i voljan
navratiti ovamo, ali moji izvori mi kau da se ove godine nijedan nije prijavio."
"'Garude nisu... navikli apstraktno misliti'." David je oponaao podrugljivi ton
govornika iz zlokobne stranke Tri Pera, koja je prole godine odrala koban skup u
Smrdljivoj Bari. Isaac, David i Derkhan bili su otili tamo, namjeravajui razbiti taj
skup. Vrijeali su ovjeka na pozornici i gaali ga trulim naranama, na oduevljenje
stranaca koji su vani demonstrirali. Kad se toga sjetio, Isaac je zagrmio.
"Apsolutno! I tako, kad ne mogu otii u Kal, trenutno ne mogu raditi s pravim
garudom, i zato promatram razliite mehanizme za letenje koje... uh... vidi uokolo.
Zaprepastio bi se kad bi znao koliko se zapravo razlikuju."
Isaac je prelistavao gomile biljeaka, podizao dijagrame krila zeba i muha
zunzara. Odvezao je mrtvog goluba i polagano pravio krune pokrete njegovim
krilima. Bez rijei je pokazao prema zidu s druge strane stola. Bio je prekriven
briljivo prikazanim dijagramima krila, uveanim rotirajuim zglobovima ramena,
umanjeno predstavljenim silama, prelijepo osjenanim studijama pernatih uzoraka.
Bilo je tu i heliotipa zrakoplova sa strelicama i upitnicima narkanim crnom tintom.
Bilo je tu i znaajnih skica bezumnih ratnih brodova, i jako uveanih slika krila ose.
Svaki je crte bio paljivo obiljeen. David je polagano prelazio pogledom preko
mnogih sati rada, preko komparativnih studija leteih strojeva.
"Mislim da je mom klijentu svejedno kako e njegova krila... ili to god to bilo...
izgledati, samo mu je vano da se moe vinuti u zrak kada god to poeli." David i
Lublamai su znali za Yaghareka. Isaac ih je zamolio neka ga nikome ne spominju. Imao
je u njih povjerenja. Rekao im je za njega za sluaj da ga Yagharek posjetio dok su oni
u skladitu, mada ih je garuda do sada, tijekom svojih kratkih posjeta, uspijevao
izbjei.
"Je li ti palo na pamet da mu jednostavno, zna ve, ponovo nalijepi neka krila!"
primijeti David. "Da ga Prepravi?"
"Svakako, moje glavno istraivanje se svodi upravo na to, ali postoje dva
problema. Jedan je: kakva krila? Morat u ih napraviti. A drugi je: poznaje li ti bilo
kojeg prepravitelja koji je spreman to napraviti potajno? Najbolji bioudotvorac
kojeg znam je prezreni Vermishank. Otii u i do njega, ba li budem morao, ali prije
toga u morati zapasti u krajnji oaj... Za sad obavljam preliminarne radove i
pokuavam shvatiti koje veliine i kakvog oblika treba biti to neto to e ga uope
moi podii, a i koji izvor energije bih trebalo uporabiti. Ako na kraju ipak krenem
tim putem."
"to jo ima na umu? Psihoudotvorstvo?"

"Zna ve, UFT, moj stari favorit..." Isaac se iscerio i smjerno slegnuo ramenima.
"No, imam osjeaj da su lea tog garuda previe oteena da bi ih bilo lako
prepraviti, ak i kad bih uspio izabrati prava krila. Razmiljam o tome da kombiniram
dva razliita polja energije... Sranje, Davide, ne znam. Javio mi se zaetak jedne
ideje..." Neodreeno je pokazao prema grubo obiljeenom crteu trokuta.
"Isaac?" Lublamaijev povik nadjaao je nemilosrdno kokodakanje i krijetanje.
Isaac i David pogledae u njegovom pravcu. Nakon to je razgledao lasimuhu i par
zlatnih papigica s dugakim repovima, nastavio je dalje. Upravo je pokazivao na
manju gomilu kutija, sanduka i bavi. "to je ovo?"
"Oh, to je moja djeja soba, doviknuo mu je Isaac i osmjehnu se. Uputio se do
Lublamaija, vukui Davida sa sobom. "Mislio sam da e biti zanimljivo pratiti razvoj
iz neeg to ne moe letjeti u neto to moe, tako sam se uspio doepati gomile jo
neroenih, tek roenih i beba."
Zastao je pokraj kolekcije. Lublamai je zurio u gomilu ivopisnih kobaltnih jaja u
kuici.
"Ne znam to e se izlei iz njih, ree Isaac. "Nadam se neto lijepo."
Kuica se nalazila na vrhu gomile slinih kutija s otvorenim prednjim stranama, i
u svakoj od njih nalazilo se po jedno nespretno napravljeno gnjezdace. U njima je
bilo od jednog do etiri jajeta. Neka od njih bila su nevjerojatnih boja, a neka u
prljavoj nijansi pijeska. Jedna mala cijev zavojito se gubila u prostoru iza kuica,
prelazila preko ograde i sputala se do kotlova u prizemlju. Isaac ju je gurnuo nogom.
"Mislim da vole toplo..." promrmljao je. "Nisam siguran..."
Lublamai se nagnuo kako bi zavirio u prozirni rezervoar.
"Vau..." uzviknuo je. "Osjeam se kao da mi je ponovo deset godina! Dat u ti za
njih est pikula."
Pod rezervoara vrvio je od malih zelenih gusjenica. Pohlepno i sustavno
prodirale su lie koje je bilo grubo nagurano oko njih. Nije bilo stabljike na kojoj ih
nije bilo.
"Da, vrlo zanimljivo. Trebale bi se ovih dana zaahuriti i mislim da u ih onda
nemilosrdno otvarati u raznim fazama, da vidim kako se preobraavaju."
"Okrutan je ivot pomonika u laboratoriji, zar ne?" promrmljao je Lublamai u
rezervoar. "Kakve jo odvratne larve ima?"
"Gomilu crva. Njih nije teko hraniti. Iskrenosti najvjerojatnije najvie smeta
miris." Isaac se nasmijao. "Jo neke liinke koje obeavaju da e se pretvoriti u
leptire i moljce, strano agresivne vodene stvarice za koje su mi rekli da e se
pretvoriti u damask-muice i..." Isaac je pokazao prema rezervoaru punom prljave
vode, koji se nalazio iza ostalih.
"I, ponovi on i epurei se, okrenuo se prema malom ianom kavezu, nekoliko
koraka dalje, "neto posebno..." Lupnuo je prstom po kavezu.

David i Lublamai okruie kontejner i zablenue se u njega. "Oh, predivna je...

"proaptao je David, poslije kraeg vremena. "to je to?" siknuo je Lublamai.
Isaac pogleda preko njihovih glava svoju gusjenicu-zvijezdu.
"Da budem iskren, prijatelji moji, nemam pojma. Znam samo da je golema, lijepa
i da nije ba najsretnija."
Liinka je slijepo njihala svoju debelu glavu. Tromo je premjetala svoje krupno
tijelo po ianom zatvoru. Bila je najmanje dvanaest centimetara dugaka i tri
centimetra iroka, a po debeljukastom cilindrinom tijelu bile su bez nekog reda
rasporeene mrlje arkih boja. Iz stranjeg dijela strile su joj iljaste dlake. Dijelila
je kavez s ve uglavnom potamnjelim listovima salate, komadiima mesa, kriicama
voa, komadiima papira.
"Vidite i sami", poe Isaac, "nema toga ime je nisam pokuao nahraniti. Stavio
sam unutra sve mogue postojee travke i biljke, ali ona ne eli niti jednu od njih.
Onda sam pokuao s ribom, voem, kolaima, kruhom, mesom, papirom, ljepilom,
pamukom, svilom... ali ona i dalje samo besciljno ruje uokolo, gladuje, i optuujue
zuri u mene."
Isaac se takoer nagnuo nad kavezom, gurnuvi glavu izmeu Davidove i
Lublamaijeve.
"Oigledno eli jesti", rekao je. "Poela je gubiti boju, to je zabrinjavajue,
kako s estetske toke tako i s fizioloke... Ja sam na gubitku. Razmiljam o prekrasnim
biima koje e zbog mene umrijeti." Isaac je mrknuo, kao da je to ve gotova stvar.
"Otkud ti?" upita David.
"Oh, zna ve kako to ide", odgovorio je Isaac. "Ja sam je dobio od tipa koji ju
je dobio od nekog ovjeka, koji ju je pak dobio od neke ene koja je do nje dola... i
tako dalje. Nemam pojma otkud potjee."
"Nee valjda i nju rasporiti?"
"Boe dragi, ne. Ako poivi dovoljno dugo da se zaahuri, u to iskreno
sumnjam, jedva u ekati da vidim to e iz te ahure izai. Moda je ak poklonim
Muzeju znanosti. Znate vi mene. Pravi rodoljub... Ionako ne moe posluiti u
istraivanjima. Ne mogu je ak ni natjerati da jede, a kamoli na preobrazbu, a o
letenju da i ne govorim. Sve ostalo to vidite oko sebe..." rairio je ruke i napravio
krug zglobovima ruku kako bi obuhvatio cijelu prostoriju "... bit e samljeveno u
mojem antigravitacijskom mlinu. Ali ovaj mali starkelja..." pokazao je na ravnodunu
gusjenicu "... spada u drutveni rad." Zatim je razvukao usta u irok osmijeh.
Odozdo se zaulo kripanje. Netko je otvorio vrata. Sva tri mukarca su se
opasno nagnula preko ograde platforme i pogledala u prizemlje, oekujui da ugledaju
Yaghareka garudu s lanim krilima ispod ogrtaa.
Meutim, u njih je odozdo gledala Lin.
David i Lublamai su se zbunjeno trgnuli. Bilo im je neugodno kad ju je Isaac

neprirodno i iznervirano pozdravio. Skrenuli su poglede kao da im je neto drugo u

tom trenutku privuklo pozornost.
Isaac je pourio niz stube.
"Lin, povikao je. "Ba mi je drago to te vidim." Kad je stigao do nje, brzo je
upitao.
"Duo, to trai ovdje? Mislio sam da emo se vidjeti kasnije tijekom tjedna."
Dok je govorio, primijetio je kako njezina antena pokunjeno podrhtava, te je
pokuao savladati svoju nervozu. Bilo mu je jasno da su Lub i David shvatili to se
dogaa... poznavali su ga vrlo dugo: uope nije sumnjao da su, zahvaljujui njegovom
izbjegavanju razgovora o svom ljubavnom ivotu i po pojedinim nagovjetajima,
naslutili istinu. Ali ovo nisu bile Putene Poljane. Ovo mjesto se nalazilo preblizu
kue. Netko ga je mogao vidjeti.
Ali kakve veze ima sve to, Lin se oigledno jadno osjeala.
Sluaj, brzo mu je rekla znakovima, elim da poe sa mnom, nemoj odbiti.
Nedostaje mi. Umorna. Naporan posao. Oprosti to sam dola ovamo. Morala sam
te vidjeti.
Isaac je istovremeno bio i bijesan i zaljubljen. Ovo je opasan presedan,
pomislio je. Jebigal
"Priekaj", proaptao je. "Daj mi malo vremena."
Odjurio je uz stube.
"Lube, Davide, zaboravio sam da veeras trebam izai s prijateljima pa su
poslali nekoga po mene. Obeavam da u sutra podmiriti sva dugovanja. asti mi.
Sve su nahranjene, za to sam se pobrinuo..." Brzo se osvrnuo oko sebe i potom uloio
veliki napor da ih pogleda u oi.
"U redu, rekao je David. "Lijepo se provedi."
Lublamai mu je samo mahnuo neka se gubi.
"Dobro", izusti Isaac s nelagodnou, osvrui se oko sebe. "Ako se Yagharek
vrati... uh..." U tom je trenutku shvatio kako nema to rei. Zgrabio je sa stola
biljenicu i sjurio se niz stube ne osvrnuvi se. Lublamai i David su se potrudili da ga
ne isprate pogledima.
Zahvatio je bespomonu Lin poput snanog vjetra i pronio je kroz vrata na ulicu
koju je ve obavijala tama. Dobro ju je pogledao tek kada su izali iz skladita, dok je
njegova nervoza polako splanjavala. Bila je iscrpljena i potitena.
Isaac je trenutak oklijevao, a onda ju je uhvatio za ruku. Spustio je biljenicu u
njezinu torbu koju je zatvorio uz glasno kljocanje.
"Posvetimo se noas sebi, proaptao je.
Kimnula je i oslonila glavolanak o njega, tek na trenutak, i vrsto ga stegnula.
Potom su se razdvojili, bojei se da ih netko ne vidi. Polako su se uputili prema
stanici Lukavac, korakom ljubavnika, nekoliko opreznih koraka jedno od drugog.

Dvanaesto poglavlje
Ako bi se neki ubojica uljao oko zgrada na Zastavnici ili u Tumornom Klinu, bi
li militia gubila vrijeme ili tedjela sredstva? Ne bi! Lov na Jacka Polumolitvu upravo
to dokazuje! Pa ipak, kada ubojica Okouhoda napadne u Okuci Smog, nita se ne
dogaa! Prolog tjedna je iz rijeke Katran izvaena jo jedna rtva bez oiju, tako da
se broj ubijenih sada popeo na pet, a od plavo odjevenih policijskih seronja iz iljka
ni traga. Imamo izreku: jedan zakon vrijedi za bogate, a drugi za siromane!
Po cijelom Novom Krobuzonu osvanuli su plakati koji trae va glas - ako ste
dovoljno sretni da ga imate! Rudgutterovo Debelo Sunce huke i pue, stranka
Konano Smo Progledali bljuju lukave rijei, Razliite Tendencije lau ugnjetavanim
strancima, a oni ljudski gadovi iz Tri Pera ire svoj otrov. Poto su kandidati tako
jadni, Razuzdani Otpadnik poziva sve one koji su osvojili pravo glasa neka
sabotiraju tajno glasovanje! Sastavite stranku iz pakla i obznanite da je Izborna Lutrija
cinina prijevara. Naa parola glasi: glasovi za sve i glasajte za promjene!
Luki radnici vodijanoji iz Mreodrva razmiljaju o tome da stupe u trajk, jer su
se luke vlasti polakomile za njihovim zaradama. Prava je sramota to se Ceh ljudskih
lukih radnika javno ogradio od njihovih akcija. Naa parola glasi: stremimo
osnivanju jednog sindikata za sve rase, koji e se suprotstaviti gazdama!
Derkhan je podigla pogled s novina kada je jedan par uao u vagon. Nonalantno
i kradomice, preklopila je primjerak Razuzdanog Otpadnika i gurnula ga u torbu.
Sjedila je, okrenuta natrake, na samom poetku vlaka, tako da je mogla
promatrati ono malo ljudi u vagonu, a da ne pomisle kako ih uhodi. Dvoje mladih, koji
su upravo uli, zanijeli su se kada je vlak napustio vor Sedim i onda brzo sjeli. Bili
su jednostavno, ali lijepo odjeveni, to ih je izdvajalo od najveeg broja onih koji su
putovali u Kamilicu. Derkhan je pretpostavljala da su to mladi verulinki misionari,
studenti sa sveuilita koji se nalazio malo dalje, uz put u Utrinu i koji su se pobono i
licemjerno sputali u kal Kamilice kako bi spasili due siromanih. U sebi je zareala
na njih dok je vadila ogledalce.
Derkhan je ponovo podigla pogled kako bi provjerila je li nekome zapela za oko,
a potom se kritiki zagledala u svoje lice. Malo je popravila bijelu periku i pritisnula
gumeni oiljak, kako ne bi sluajno otpao. Briljivo se odjenula. Na sebi je imala
prljavu i poderanu odjeu, kako nitko u Ritu ne bi ni pomislio da ima uza se novaca,
ali se pobrinula da ta odjea ne bude pretjerano prljava, kako ne bi izazvala pogrdan
bijes putnika u Vrani, iz koje je krenula na put.
Na krilu je drala biljenicu. Iskoristila je vrijeme tijekom putovanja da napravi
nekoliko pripremnih zabiljeki o nagradi Sintacost. Prvi krug e biti negdje krajem

mjeseca. Razmiljala je o tome da napie lanak za Mamac o tome to je, a to nije

prolo prvo reeto. Namjeravala je zvuati vickasto, ali s ozbiljnim osvrtom na
politiku pravosua.
Zagledala se u poetak koji nije obeavao i uzdahnula. Zakljuila je da nije
vrijeme za pisanje.
Derkhan je gledala kroz prozor sa svoje lijeve strane. Ovim krakom linije
Dexter, izmeu Utrine i industrijske zone na jugoistoku Novog Krobuzona, vlakovi su
prolazili kroz sredite u kojem se grad sudarao s nebom. Izmeu zbijenih krovova
probijale su se policijske kule. U Smrdljivoj Bari i na Otoku Strak, i tamo daleko u
Muhostrani i Shecku. Vlakovi June Linije prolazili su junije, s druge strane Velikog
Katrana.
Isprana Rebra su se pojavljivala i nestajala pokraj pruge, nadnosei se nad
vagon. U zraku je bilo sve vie dima i ae, tako da se na kraju inilo da vlak plovi
po bujici smoga. Industrijski zvukovi postajali su sve jai. Dok je prolazio kroz
Sunter, vlak je jurio izmeu golemih, ratrkanih dimnjaka nalik na ratrkano drvee.
Ehoglib je bio divlja industrijska zona na istonoj strani. Malo ispod i junije,
shvatila je Derkhan, vjerojatno se okupljala trajkaka straa vodijanoja. Sretno,
brao.
Kad je vlak skretao u velikom luku ulijevo, inercija ju je povukla udesno.
Odvojili su se od pruge Mreodrvo i nastavili vijugajui prema istoku. Vlak se
spremao preskoiti rijeku.
Jo dok je vlak skretao, na obzoru u smjeru Mreodrva su se pojavili jarboli
visokih brodova. Blago su se zanosili i njihali na vodi. Derkhan je naas ugledala
smotana jedra, velika vesla i razjapljene dimnjake, uzbuene, vrsto zauzdane morske
zmajeve trgovakih brodova iz Myrshocka, Shankella i Gnurr Ketta. Voda je kljuala
od podvodnica izrezbarenih od velikih morskih koljki. Derkhan je okrenula glavu
kako bi ih mogla promatrati dok se vlak kretao u luku.
Preko krovova je na jugu vidjela Veliki Katran, irok i bezduan, po kojem se
odvijao gusti vodeni promet. Prastare odredbe zaustavljale su velike brodove, strane
brodove, pola milje nizvodno od ua Tumora u Katran. Oni su se okupljali iza otoka
Strak, u podruju dokova. Sjeverna obala Velikog Katrana je u duini od dva i pol
kilometra, pa i vie, bila pretrpana dizalicama koje su bez prestanka ukrcavale i
iskrcavale robu, klanjajui se poput golemih ptica hranilica. Gomile laa i teglenica
prevozile su prebaeni teret uzvodno, do Okuke Smog i Velike Spirale i do
sirotinjskih industrija u Potokstrani; vukle su sanduke po kanalima Novog Krobuzona,
povezujui sitne trgovce i propale radionice, snalazei se u tom labirintu kao
laboratorijski takori.
Ilovau iz Mreodrveta i Ehogliba istiskivali su debeli, etvrtasti dokovi i
spremnici, a ti golemi slijepi rukavci vode koji su se ulijevali u grad i dubokim

kanalima bili povezani s rijekom, vrvjeli su brodovima.

Jednom su u Loostrani pokuali oponaati dokove Mreodrveta. Derkhan je
vidjela to je od njih ostalo. Tri golema smrdljiva, malarina prokopa, iju su
povrinu probijale napola potonule olupine i svinute grede.
Tandrkanje i odzvanjanje tranica pod eljeznim kotaima iznenada se
promijenilo kad je parna lokomotiva povukla svoj teret na snane nosae itnog
Mosta. Malo se zaljuljao s jedne na drugu stranu, usporivi na tim neodravanim
tranicama, dok se s prezirom kretao iznad Kamilice.
Nekoliko sivih blokova od popucalog i trulog betona nicalo je s razine ulica
poput korova iz kloake. Mnogi od njih bili su nedovreni. Potporne su grede strile iz
sablasnih krovova, hrale, krvarile uslijed kie i vlage i prljale fasade zgrada. Iznad
tih monolita su, poput vrana leinara, kruili zmajii, slijetali na najvie katove i
zasipali susjedne krovove izmetom. Obrisi sirotinjskog dijela Kamilice nadimali su
se, prskali i bili drukiji svaki puta kad ih je Derkhan vidjela. Ispod grada su
probijani tuneli koji su ispod Novog Krobuzona tvorili mreu ruevina, kanalizacije i
katakombi. Ljestve prislonjene uza zid jednog su dana bile pribijene, drugog ojaane,
i ve poslije tjedan dana postale su stubite koje vodi do novog, klimavog kata,
podignutog izmeu dva alosna krova. Kamo god pogledala, Derkhan je vidjela ljude
koji su leali, trali ili se tukli po krovovima.
Kad se smrad Rita uvukao u vagon koji je usporavao, umorno je ustala.
Po obiaju, na izlazu nije bilo nikoga tko bi uzeo njezinu kartu. Da nije zazirala
od tekih posljedica koje bi je snale ako bi je uhvatili, iako su anse za to bile
minimalne, Derkhan nikada ne bi ni kupila kartu. Bacila ju je na pult i sila.
Vrata na stanici Kamilica bila su uvijek otvorena. Zahrala su u tom poloaju i
brljan ih je prikovao za zidove. Derkhan je zakoraila u ciku i smrad Srebrolene
ulice. Uz zidove glatke od gljiva i trule gline, bila su dovezena kolica. Ovdje ste
mogli nabaviti raznu lonariju - neki predmeti bili su iznenaujue dobre kvalitete.
Derkhan se okrenula i zala dublje u zabitu uliicu. Bila je okruena neprekidnom
bukom, prodavai su reklamirali svoju robu kao da pozivaju na pobunu. Uglavnom su
prodavali hranu.
"Lukovi! Tko eli kupiti moje divne lukove?"
"Zvrkovi! Dr'te se zvrkova-pueva!"
"Juhica koja e vas zagrijati!"
Na svakom uglu mogli ste nai i ostale namirnice i usluge.
Kurve su se okupljale u bijedne, bune bande. Prljave podsuknje i bogati volani
od ukradene svile, lica namazana bjelilom i crvenilom kako bi se pokrile modrice i
popucale vene. Smijale su se ustima punim polomljenih zuba i umrkavale siune
hrpice azbaha pomijeanog s aom i otrovom za takore. Neke od njih bile su jo
djeca i, kad ih nitko ne bi gledao, igrale su se papirnatim lutkicama i drvenim kolutima

za bacanje, a kada bi proao neki mukarac lascivno su skupljale usne i oblizivale se.
Oni koji su hodali ulicama Kamilice pripadali su najniem i najprezrenijem soju.
Pravi poznavatelji su dekadentnu, matovitu, opsesivnu, fetinu pokvarenost i tjelesne
perverzije traili na drugom mjestu, u zoni crvenih fenjera izmeu Vrane i Prevlake
Hrabrih. U Pasjem Ritu mogli ste se opustiti na najbri, najjednostavniji i najjeftiniji
nain. Ovdanji klijenti bili su isto onoliko siromani, prljavi i bolesni kao i kurve.
Industrijski prepravljeni radili su kao izbacivai na ulazima klubova iz kojih su
ve u ovo doba izbacivani "drveni" pijanci. Agresivno su se klatili na kopitima,
podnonicima, golemim stopalima i pokretnim metalnim pandama. Lica su im bila
nagrena, zatiena. Oima su prikovali prolaznike koji bi im se pokuali rugati.
Pljuvali su po njima, a oni su utjeli, ne elei ostati bez posla. Njihov strah je bio
razumljiv: s Derkhanine lijeve strane jedna je upljina prerastala u luk ispod pruge. Iz
tame je dopirao smrad govana i ulja, mehaniko zveckanje i ljudsko stenjanje
prepravljenog koji je umirao od gladi i pijanstva, sklupan u smrdljivu gomilu.
Ulicama je posrtalo nekoliko starih, klimavih konstrukta koji su nespretno
izbjegavali kamenje i blato kojima su ih gaali ulini derani. Nije bilo zida bez
grafita. Krasile su ih nepristojne pjesmice i crtei potpomognuti sloganima iz
Razuzdanog Otpadnika i bogobojaljive molitve:
Dolazi Polumolitva!
Protiv Lutrije!
Katran i Tumor ire se poput nogu / Grad se pita kamo je otiao njezin
ljubavnik / Jer je sada naslijepo siluje / S kurcem koji pripada Vladi!
Nisu bili poteeni ni zidovi crkava. Nervozna skupina verulinkih sveenika
brisala je pornografiju koja je osvanula na njihovoj kapeli.
Meu okupljenima bilo je i stranaca. Neke su gnjavili, naroito nekoliko kepri.
Ostali su se smijali, alili i psovali sa svojim susjedima. Na jednom uglu kaktusovac
se estoko svaao s vodijanojem, a skupina sastavljena uglavnom od ljudi podijelila
se tako da su obojica imali svoje pristae.
Djeca su siktala i traila novie od Derkhan. Nije na njih obraala pozornost, a
nije ni stisnula torbu uza se, jer bi na taj nain samu sebe predodredila za rtvu.
Odluno se uputila u samo srce Kamilice.
Kada se zaputila ispod klimavih mostova i sklepanih prostorija koje kao da su
bile sagraene od stvrdnute prljavtine, zidovi koji su je do tada okruivali kao da su
se sklopili nad njom. Zrak u njihovoj sjeni prijetei je kapao i kripao. Iza sebe je
zaula jedno vuuup i osjetila udar zraka po vratu kada je zmaji aerobatski zaronio
kroz kratak tunel i ponovo se vinuo u nebo, pomahnitalo blebeui. Posrnuo je dok je
prelijetao iznad nje i udario o zid, pridruivi se mnotvu psovki kojima su prisutni u
tunelu popratili prolazak malenog zmaja.
Zgrade pokraj kojih je prolazila izgleda da su se rukovodile pravilima koja su se

itekako razlikovala od onih u ostalim dijelovima grada. Ovdje nita nije bilo
funkcionalno. Kamilica je izgleda roena iz borbi u kojima su stanovnici bili nevani.
vorovi i elije od opeka, drveta i loeg betona, iskrivili su se i irili poput malignih
tumora.
Derkhan je skrenula u pljesnivu slijepu uliicu poploanu opekama i osvrnula se
oko sebe. Na suprotnom kraju stajao je prepravljeni konj, ije su stranje noge bili
golemi pneumatski ekii. Prekrivena kola iza njega su svojim stranjim dijelom
gotovo bila dogurana do zida. Bilo tko od onih koji su se vukli uokolo praznih
pogleda, mogao je biti policijski dounik. Ali morala je riskirati.
Prila je kolima sa stranje strane. est svinja bilo je istovareno iz kola u
privremeni obor, koji je bio otvoren na strani najblioj zidu. Dvojica mukaraca trali
su u tom malom prostoru hvatajui svinje: izgledali su komino. Svinje su trale
uokolo, skviei i derui se kao mala djeca. Obor je vodio do polukrunog otvora u
zidu, neto vie od metar iznad tla. Derkhan je provirila kroz njega u smradnu rupu tri
metra ispod, slabo osvijetljenu plinskim mlaznicama, koje su nepouzdano treperile.
Pri svjetlosti petrolejki jazbina je odzvanjala, itala i presijavala se u crvenim
tonovima. Ispod nje su prolazile neke prilike, poput dua kroz vatre pakla, povijene
pod teretom koji se cijedio.
Derkhan je prola kroz otvor bez vrata sa svoje lijeve strane i spustila se strmim
stubama u klaonicu ispod povrine tla.
Imala je dojam da je proljetna toplina ovdje bila pojaana kao nekom energijom
iz pakla. Derkhan se poela znojiti, probijajui se meu truplima koja su se ljuljala i
mrljama zgruane krvi. U stranjem dijelu prostorije podignuti pogonski remen vukao
je teke kuke za meso du stropa u beutnim krugovima i nestajao u mranijoj utrobi
kosturnice.
ak su i odsjaji noeva djelovali kao da su filtrirani kroz crvenkastu tamu.
Derkhan je prinijela svoje pie ustima i nosu i trudila se da ne povrati, usprkos
ueglom, jakom smradu krvi i toplog mesa.
Na suprotnom kraju prostorije spazila je trojicu mukaraca koji su se okupili
ispod otvorenog luka kojeg je vidjela s ulice. Na ovom mranom i smrdljivom mjestu,
ak su i svjetlost i zrak Kamilice, koji su dopirali odozgo, djelovali kao proista.
Trojka iz klaonice se povukla, kao da su dobili neki nijem znak. Svinjari iz
uliice iznad njih uspjeli su uhvatiti jednu od ivotinja pa su uz novi val sonih
psovki, stenjanja i uasnutog skvianja, ubacili njezinu golemu tjelesinu kroz otvor.
Svinja je prodorno cvilila, naglavce srljajui u tamu. Ukoila se od straha dok je
padala k noevima koji su je ekali.
Zaulo se muno krckanje i pucanje kada su se svinjine ukoene noice slomile
udarivi o ploice klizave od krvi i izmeta. Sruila se na noge koje su krvarile iz
otvorenih rana gdje su patrljci kostiju probili kou i nastavila se bacakati i skviati,

nesposobna da potri i pobjegne. Trojica mukaraca su uvjebanom preciznou

krenula naprijed. Jedan joj je sjeo na stranjicu kako bi je sprijeio da se sklopi poput
peroreza, a drugi ju je primio za oputene ui i povukao joj glavu unatrag. Trei
ovjek joj je noem razrezao kou na vratu.
im joj je iz grla iknula krv, njeno skvianje je postupno zamiralo. Mukarci su
podigli golemu tjelesinu koja se jo trzala na pripremljeni stol o koji je bila oslonjena
hrava pila. Jedan od njih je opazio Derkhan. Laktom je gurnuo drugoga.
"Hej, Bene, lupeu nijedan! Stigla je tvoja otmjena kurvica!" doviknuo je
dobronamjerno i dovoljno glasno da ga Derkhan uje. ovjek kome se obratio
okrenuo se i mahnuo joj.
"Pet minuta", doviknuo je. Ona kimne. Pie je i dalje drala blizu usta i gutala
u i pljuvaku. Mlatarajue tjelesine golemih, nasmrt preplaenih svinja, nastavile su
iz uliice padati na trbuhe, s nogama svijenim pod neprirodnim kutovima. Mukarci bi
svaku rasporili i objesili na stare drvene drae ostavljajui je iskrvariti. Ljuljali su
se jezici i komadi iskrzane koe s kojih je kapala krv. Kanali usjeeni u pod klaonice
su se izlijevali kada bi prljava krv prepunila kante s iznutricama i skuhanim kravljim
glavama.
Konano je pala i posljednja svinja. Mukarci su od iscrpljenosti jedva stajali.
Bili su krvavi od glave do pete i puili su se. Nekoliko trenutaka su se oko neeg
dogovarali i buno i razuzdano neemu smijali, a onda se onaj imenom Ben odvojio i
priao Derkhan. Ostala dvojica su iza njega rasporili prvo truplo i izbacili unutranje
organe u golemo korito.
"Dee", tiho joj se obratio Benjamin Savitljivac, "neu te poljubiti u znak
pozdrava." Neodreenom kretnjom je pokazao na svoju natopljenu odjeu i krvavo
lice.
"Zahvalna sam ti na tome", odgovorila je. "Moemo li izai odavde?"
Proli su sagnutih glava ispod kuka za meso koje su se kretale uz trzaje i uputili
se prema mranom izlazu. Zatim su se popeli stubama koje su vodile na razinu ulice.
Svjetlost je izgubila sivkastu nijansu kada se zamueno plavetnilo neba probilo kroz
prljave svjetlarnike umetnute u strop uskog hodnika daleko iznad njih.
Benjamin i Derkhan skrenue u prostoriju bez prozora u kojoj su se nalazili kada,
pumpa i nekoliko kanti. Iza vrata je visjelo nekoliko grubih ogrtaa za kupanje.
Derkhan ga je bez rijei promatrala dok je sa sebe skidao prljavu odjeu i bacao je u
kantu u kojoj je bila voda s deterdentom. Poeao se i nastavio se dugo eati, a onda
je pumpom ubacio vodu u kadu. Golo tijelo mu je bilo izbrazdano uljastom krvlju kao
u novoroeneta. Istresao je malo deterdenta pod mlaz i promukao hladnu vodu
kako bi napravio sapunicu.
"Tvoji kolege su puni razumijevanja, kada ti doputaju tek tako prekinuti posao i
otii na evu, zar ne?" blago je upitala Derkhan. "to si im rekao? Jesam li ja tebi

ukrala srce ili ti meni, ili da imamo strogo poslovni odnos?"

Benjamin se prigueno zahihotao. Progovorio je jakim naglaskom Kamilice, koji
se znatno razlikovao od Derkhaninog gornjogradskog.
"Ionako sam odraivao dodatnu smjenu. Radim prekovremeno. Rekao sam im da
e svratiti. to se njih tie, ti si samo kurva kojoj sam se svidio, kao i ti meni. Prije
nego zaboravim, ta perika ti je zakon." Objeenjaki se iscerio. "Odgovara ti, Dee.
Izgleda super."
Zakoraio je u kadu i polako se spustio u vodu, najeivi se. Na povrini vode je
ostavio debeli sloj krvi. Krv i prljavtina su se polako skidali s njegove koe i lijeno
isplivali na povrinu. Na trenutak je zatvorio oi.
"Neu dugo, Dee, obeavam, proaptao je.
"Ne uri, odvratila je.
Zaronio je i glavu ispod mjehuria, ostavivi tanke pramenove kose da se
kovraju na povrini i polako tonu. Na trenutak je zadrao dah, a onda je poeo
estoko trljati uronjeno tijelo, izlazei na povrinu samo udahnuti zrak.
Derkhan je napunila kantu vodom i stala iza kade. Kada je izronio, polako mu ju
je lijevala na glavu, ispirui s njega krvave mrlje sapunice.
"Ooooh, divno, promrmljao je on. "Jo, preklinjem te."
Udovoljila mu je.
Konano je izaao iz kade, koja je sada podsjeala na mjesto nasilnog ubojstva.
Ispustio je sluzave ostatke vode u kanal uklesan u podu. uli su kako klokoe kroz
zidove.
Benjamin je navukao grubi ogrta. Zatim je kimnuo Derkhan.
"Da prijeemo na posao, ljubavi?" namignuo joj je.
"Recite mi kakve usluge oekujete od mene, vitee", odvrati ona.
Izali su iz prostorije. Na kraju prolaza, do koga nije dolazila svjetlost to je
prodirala kroz svjetlarnik, nalazio se sobiak u kojem je Benjamin spavao. Zatvorio je
i zakljuao vrata za njima. Soba je podsjeala na bunar, jer se vie protezala u visinu
nego u irinu. I u njoj je prljavi prozor bio umetnut u etvrtasti strop. Derkhan i
Benjamin su preli preko tankog futona i otili do rasklimanog starog ormara, relikvije
koja je svjedoila o nekadanjem sjaju i koja se nikako nije uklapala u ovaj ambijent.
Benjamin je zavukao ruku u ormar i odgurnuo nekoliko prljavih koulja. Zavukao
je prste u za to predviene i izbuene rupe u drvenoj poleini i onda je, uz blago
stenjanje, izvukao stranju plohu ormara. Polako ju je okrenuo postrance i poloio na
pod.
Derkhan se zagledala u prolaz od opeka koji je Benjamin otkrio, a on je s male
police u ormaru uzeo ibicu i svijeu. Zapalio je svijeu, titei je od naleta hladnog
zraka iz skrivene odaje. Derkhan mu je bila za petama kad je proao kroz ormar i
osvijetlio ured Razuzdanog Odmetnika.

Upalili su petrolejke. U odnosu na spavau sobu iz koje su uli, ova prostorija je

bila velika. Zrak je u njoj bio teak i nepokretan. Ni u nju nije dopirala prirodna
svjetlost. Visoko iznad mogli su se nazrijeti obrisi svjetlarnika, ali je njegovo staklo
bilo obojeno u crno.
Svuda uokolo leali su prevrnuti, izgrebeni stolci i nekoliko stolova pretrpanih
papirom, karama i pisaim strojevima. Na jednom od stolaca sjedio je neaktivan
konstrukt, tupog pogleda. Jedna noga mu je bila smrskana i unitena, a iz nje su strile
bakrene ice i komadii stakla. Zid je bio prekriven posterima. Uz zidove prostorije
bile su poredane gomile pljesnivih starih primjeraka Razuzdanog Otpadnika. Uz
jedan od zidova prekrivenih vlagom bio je prislonjen glomazni tiskarski stroj,
eljezna grdosija prekrivena slojem masnoe i tiskarske boje.
Benjamin je sjeo za najvei stol i privukao jo jedan stolac do sebe. Zapalio je
dugaak, ranije ugaen cigarilos. Strano je dimio. Derkhan mu se pridruila. Pokazala
je prstom na konstrukta.
"Kako stari?" upitala je.
"Previe je buan da bismo ga koristili danju. Moram ekam da ostali odu, mada
se ni za tiskarski stroj ne bi ba moglo rei da je tih, tako da je svejedno. Pravo je
olakanje to jednom u dva tjedna ne moram okretati taj prokleti kota cijele proklete
noi. Samo ubacim malo ugljena u njegovu utrobu, odvedem ga do njega, i odem
drijemati.
"Kako stojimo s novim izdanjima?"
Benjamin je polako kimnuo i pokazao na gomilu pokraj svojeg stolca.
"Nije loe. Otisnut ih je jo nekoliko. Objavit emo tvoj lani o prepravljenom
u predstavi nakaza."
Derkhan je odmahnula rukom.
"Nije to neka naroita pria."
"Nije, ali je zato... zna ve... zubata... Sprdamo se s izborima. Ne kaemo ba
'Jebe Lutriju', ali se svodi otprilike na to." Nacerio se. "Znam da dosta slii na
prethodni broj, ali za to je krivo ovo doba godine."
"Nisi bio sretni dobitnik ni ove godine, zar ne?" upita Derkhan. "Je li tvoj broj
izvuen?"
"Nije. Izvuen je samo jednom, i to prije mnogo godina. Otrao sam na izbore
ponosno steui nagradni vauer i glasao za stranku Konano Smo Progledali".
Mladenaki entuzijazam." Ben se zahihotao. "Ni za tebe ne vrijedi automatska
kvalifikacija, je li tako?"
"Vrajeg mu repa, Benjamine. Nemam ja toliko novaca! Dala bih mnogo vie za
Razuzdanog Otpadnika da ga imam. Ne, nisam pobijedila ni ove godine."
Benjamin je razvezao uzicu kojom je bila povezana gomila papira. Gurnuo je
nekoliko primjeraka k Derkhan. Podigla je primjerak s vrha i pogledala prvu stranicu.

Svaki primjerak se sastojao od jednog jedinog velikog lista papira koji je bio dvaput
presavijen na pola. Slova na naslovnoj strani bila su otprilike iste veliine kao ona
koja su koristili Mamac ili Svaa ili bilo koje druge legalne novine. Meutim, na
stranicama Razuzdanog Otpadnika, prie, slogani i opomene gurali su jedni druge
otisnuti sitnim slovima. Bilo je runo, ali uinkovito.
Derkhan izvadi tri ekela i gurne ih Benjaminu. On ih pokupi, zahvali joj kroz
stisnute zube i spusti ih u limenu kutiju na rubu stola.
"Kada dolaze ostali?" upita Derkhan.
"S nekolicinom njih trebam se nai u pabu za otprilike jedan sat, a s ostalima
veeras i sutra." U uzburkanom, nasilnikom, nepotenom i represivnom politikom
ozraju Novog Krobuzona, oni koji su pisali za Razuzdanog Otpadnika nisu se smjeli
susretati, osim u rijetkim i izuzetnim prilikama. Na taj nain su smanjivali opasnost da
se meu njih uvuku policijski dounici. Benjamin je bio urednik, jedini stalni lan
redakcije koja se esto mijenjala i jedini kojeg su svi poznavali i tko je sve njih znao.
Derkhan je opazila gomilu grubo otisnutih listova na podu pokraj svog stolca.
Bile su to isto tako pobunjenike novine, srodne Razuzdanom Otpadniku. Njihovi
suborci i rivali.
"Ima li to dobro?" upita ona, pokazavi glavom na gomilu. Benjamin je slegnuo
ramenima.
"Povici su ovog tjedna sranje. U Kovanici imaju dobar uvodnik o poslovima
Rudguttera s brodskim kompanijama. Uzet u nekoga da to malo istrai. Ostalo je
mravo."
"emu eli da se ja posvetim?"
"Ovaj..." Benjamin je poeo prekapati po papirima i konzultirati svoje biljeke.
"Oslukuj to se pria o trajku dokera... Pretresi miljenja, pokuaj doi do nekoliko
pozitivnih odgovora, nekoliko citata, zna ve. A to misli o tome da napie
otprilike pet stotina rijei o povijesti Lutrije za pravo glasa?"
Derkhan kimne.
"to se jo sprema?" upita ona.
Benjamin skupi usne.
"uka se da je Rudgutter uhvatio neku bolest i podvrgnuo se sumnjivom
lijeenju: to bih elio istraiti, mada e mi rei kako je to sigurno prolo kroz, samo
Klepetalo zna, koliko usta. Pa ipak, dri ui otvorene. Ima jo neto... jo je u
poetnom stadiju, ali je zanimljivo. Stupio sam u vezu s nekima koji tvrde da su oni u
vezi s nekim tko eli raskrinkati veze izmeu Parlamenta i organiziranog zloina."
Derkhan je lagano i s razumijevanjem kimnula.
"Prava poslastica. O emu razgovaramo? O drogama? Prostituciji?
"Sranje, moe se kladiti da je Rudgutter umijeao svoje prste u sve to ti uope
moe pasti na pamet. Svi oni zajedno. Uzmu dio robe, obogate se, a onda poalju

policiju da sredi kupce, prisvajaju novu ljetinu prepravljenih ili robova-rudara za

jame Strijelin Vrh, brinu se da zatvori budu puni... sve ljepe od ljepeg. Ne znam
tono to ti napuhani papci imaju na umu. Strano su nervozni i oigledno su spremni
izbrbljati se. Ali zna ti mene, Dee. Polako, samo laganini." Namignuo joj je. "Ovo
sigurno neu propustiti."
"Obavjetavaj me, moe?" ree Derkhan. Benjamin je kimnuo.
Derkhan je gurnula svoje primjerke novina u torbu, sakrivi ih ispod odabranih
otpadaka. Zatim je ustala.
"U redu. Dobila sam naredbe. U ta tri ekela je, uzgred budi reeno, uraunato i
etrnaest prodanih primjeraka Razuzdanog."
"Odlino, ree Bendamin dok je, meu mnogima na stolu, traio odreenu
biljenicu u koju bi to upisao. Ustao je i poveo Derkhan kroz vrata i ormar. Priekala
je u njegovom sobiku dok je gasio svjetla u tiskari.
"Kupuje li i dalje onaj Grimkakoseveove?" upitao je kroz rupu. "Onaj
znanstvenik?"
"Da. Dobar je on."
"Prije nekoliko dan uo sam neke udne glasine s njim u svezi, rekao je
Benjamin, izlazei iz ormara i briui masne ruke o krpu. "Je li to onaj isti koji
skuplja ptice?"
"Oh, da, radi na nekim eksperimentima. Zar si ti to, Benjamine, sluao to priaju
kriminalci?" nasmijeila se Derkhan. "Skuplja krila. Mislim da je proglasio za svoje
naelo da nikada ne kupuje stvari slubenim putem ako ih moe nabaviti ilegalnim
kanalima."
Benjamin je s puno razumijevanja kimnuo glavom.
"E, pa tip je jako dobar u tome. Zna kako treba lansirati informaciju."
Dok je to govorio, nagnuo se u ormar i vratio na mjesto drvenu pozadinu.
Privrstio ju je i okrenuo se prema Derkhan.
"Dobro, rekao je. "Vrijeme je da odigramo svoju ulogu."
Derkhan je kratko kimnula i malo raupala periku. Razvezala je nirance.
Benjamin je izvukao koulju. Zadrao je dah i poeo mlatarati rukama dok nije
pocrvenio u licu. Ispustio je iznenada zrak i ponovo ga duboko uvukao. Zakiljio je i
odmjerio Derkhan.
"Hajde, poeo ju je preklinjati. "Opusti se malo. Unitit e mi reputaciju! Bar
bi mogla djelovati umorno..."
Ona se naceri, uzdahne i zapone trljati lice i oi.
"Ooooh, gospon B", blesavo je zakrijetala. "Vi ste najbolji koga sam ikada
imala!"
"To je ve bolje, promrmljao je i namignuo. Otkljuali su vrata i izali u hodnik.
Nepotrebno su glumili. Bili su sami.

Daleko ispod mogli su uti zvuk pila za meso.

Trinaesto poglavlje
Kada se Lin probudila i spazila Isaacovu glavu pokraj svoje, dugo je zurila u nju.
Pustila je antenu da podrhtava na njegovom dahu. Prolo je previe vremena,
razmiljala je ona, otkad ga je prologa puta mogla ovako gledati i uivati.
Okrenula se na bok i pomilovala ga. Neto je promrmljao, napuio usne i malo ih
rastvorio dok je disao. Poela je rukama prelaziti preko njegovog krupnog tijela.
Bila je zadovoljna sobom, zadovoljna i ponosna zbog onoga to je sino postigla.
Osjeala se jadno i usamljeno pa je odluila riskirati. Znala je da e se Isaac naljutiti
ako samovoljno doe u njegov dio grada. Meutim, veer je ipak protekla ugodno i to
zahvaljujui njoj.
Lin nije namjeravala igrati na kartu Isaacove suuti, a ipak se, im ju je bolje
pogledao, zabrinuo za nju i zaboravio da je ljutit. Shvatila je, s nekim neodreenim
zadovoljstvom, da se na njoj primjeivalo koliko je iscrpljena i neraspoloena, tako
da ga uope nije morala uvjeravati da joj je potrebna panja. ak je i prema
pokretima njezinog glavolanka uspijevao zamijetiti to ona osjea.
Isaacova nastojanja da se ne prouje da je njezin ljubavnik imala su i jednu
dobru stranu. Kada su etali ulicama, ne dodirujui se, polagano, podsjeali su na
stidljive mladie i djevojke ljudske rase koji jedni drugima udvaraju.
Kod kepra nije postojalo nita slino. Seks, ija je svrha bilo stvaranje
potomstva, bijae tek neugodna zadaa koju su shvaale kao demografsku dunost.
Mujaci kepra bili su bezumni skarabeji, nalik na enske glavolanke. Lin je bilo
drago to ih ve godinama nije morala trpjeti dok puze, penju se i pare s njezinom
glavom. Seks zbog zabave, meu enkama, bio je buan i javan, ali se uglavnom
svodio na obred. Udvaranje, odbijanje i prihvaanje meu pojedinim enkama ili
skupinama bilo je formalno poput plesova. U tome nije bilo niega od one nervozne
erotike od koje ti se zavee jezik, kao kod mladih ljudskih bia.
Lin je dovoljno dobro poznavala ljudsku kulturu pa je mogla prepoznati tradiciju
koja je utjecala na Isaaca kad su zajedno ili gradom. Prije nego li se upustila u ovu
zabranjenu vezu s pripadnikom druge vrste bila je oduevljena seksom s pripadnicama
vlastitog soja i prezirala je prazne i besmislene zamuckujue razgovore koje su vodili
ljudi, a koje je povremeno imala prigode uti po Novom Krobuzonu. Ali iznenadila se
opazivi kako se i Isaac ponekad ponaao isto tako bojaljivo i nesigurno - i to joj se
prilino svialo.
Sino, dok su ili prohladnim ulicama prema stanici i vozili se povrh grada
prema Lavandi, to je dolo jo vie do izraaja. Jedna od najboljih posljedica svega
toga, dakako, bilo je da je elja u njima postala vrlo jaka mnogo prije nego to su

doli u priliku da je ispune.

Isaac ju je zgrabio im su se vrata zatvorila za njima i ona mu je istom mjerom
uzvratila, obgrlivi ga rukama. Pouda je uslijedila vrlo brzo. Odvojila ga je od sebe,
rastvorila oklop na leima i nagnala ga da joj miluje krila, to je on i uinio drhtavim
prstima. Natjerala ga je da se suzdrava, dok je ona uivala u njegovom milovanju.
Povukla ga je na krevet tek kada joj je udovoljio. Valjala se zajedno s njim dok nije
zavrio na leima. Odbacila je odjeu i strgnula njegovu s njega. Opkoraila ga je i on
joj je milovao tvrdi glavolanak, prelazio rukama preko njenog tijela, grudi, stezao joj
je kukove dok su se pokretali.
Kasnije joj je pripremio veeru. Jeli su i priali. Lin mu nije nita rekla o
gospodinu arenku. Bilo joj je neugodno kada ju je upitao zato je te veeri tako
sjetna. Ispriala mu je poluistinu o golemoj, za rad tekoj skulpturi, koju nikome ne
moe pokazati, to je znailo da se nee natjecati za Sintacost nagradu, o skulpturi
koja ju je silno iscrpljivala, i na kojoj je morala raditi na jednom mjestu u gradu koje
je pronala, ali ne moe mu rei gdje.
Bio je oprezan. Moda je sve ovo bilo izmiljeno. Znao je da se Lin ponekad
osjetila uvrijeenom zbog lutanja njegovih misli kad je radio na nekom projektu.
Preklinjao ju je da mu kae gdje radi.
Ona to, dakako, ne moe rei.
Otili su u krevet otirui mrvice i sjemenke. Isaac ju je u snu zagrlio.
Kad se probudila, Lin je provela nekoliko dugih trenutaka uivajui u Isaacovoj
nazonosti prije nego to je ustala i sprila mu kruh za doruak. Kada ga je miris
probudio, razigrano ju je poljubio u vrat i grudolanak. A ona je njega glavonoicama
pomilovala po obrazu.
Mora li ovog jutra raditi? upitala ga je znakovima preko stola, dok je donjim
eljustima vakala grejpfrut.
Isaac je s nelagodom podigao pogled prema njoj.
"Uh... ovaj. Zaista moram, duo." vakao je i gledao ju.
to?
"Pa... Kod kue me ekaju te ptice i sve ono, ali situacija je pomalo blesava.
Vidi, prouavao sam golubove, crvendae, sokolove lovce, i, Klepetala mu, tko zna
to sve ne, ali jo nisam vidio niti jednog jedinog jebenog garudu izbliza. I zato se
spremam u lov. Do sada sam to odlagao, ali mislim da je kucnuo trenutak. Idem u
Kal." Isaac je napravio grimasu i ostavio joj vremena da probavi njegove rijei.
Odgrizao je jo jedan povei zalogaj. Kada ga je progutao, pogledao ju je ispod
kapaka. "Pretpostavljam da ti ne bi... Bi li pola sa mnom?"
Isaac, istog trena mu je odgovorila znakovima, nemoj me pitati takve stvari ako
ne misli ozbiljno, jer ja elim poi s tobom i rei e da, ne bude li dovoljno
oprezan u izjavama. Pola bih ak i u Kal.

"Sluaj... ja zaista... ja to elim. Ozbiljan sam. Ako ovog jutra ne misli raditi na
svom magnum opusu, poi sa mnom u skitnju." to je due govorio to mu je glas bio
uvjerljiviji. "Hajde, bit e moja pokretna laboratorijska pomonica. Ne, znam to bi
mogla raditi: danas bi mogla biti moj snimatelj, moj heliotipist. Ponesi helioaparat.
Potreban ti je krai odmor."
Isaac je postajao sve hrabriji. On i Lin su zajedno izali iz kue. On pri tom nije
pokazao nikakve znakove nelagode. Pjeice su krenuli ulicom adrah, prema stanici
Putene Poljane, ali Isaac je postao nestrpljiv i usput zaustavio taksi. Kosmati taksist je
podigao obrvu kada je vidio Lin, ali se suzdrao od opaski. Nagnuo je glavu dok je
neto mrmljao konju i davao znak Isaacu i Lin neka se popnu.
"Kamo, gazda?" upitao je.
"U Kal, molim vas." Isaac je to izgovorio sveano, kao da se tonom svojeg glasa
elio iskupiti zbog odredita.
Voza se okrenuo k njemu s izrazom nevjerice na licu. "Sigurno se alite,
plemeniti. Ne idem ja u Kal. Odvest u vas do brda Vodua i gotovo. Ne isplati se. U
Kalu bi mi u vonji skinuli kotae s taksija."
"Dobro, dobro", nervozno je odgovorio Isaac. "Dovezi nas najblie to se
usuuje."
Dok se klimava koija za dvoje na dva kotaa i vozaem smjetenim otraga
kotrljala po kaldrmi Putenih Poljana, Isaacovu pozornost zaokupila je Lin.
Zar je zaista toliko opasno? nervozno je upitala sluei se znakovima.
Isaac se osvrnuo uokolo i odgovorio joj isto znakovima. Bio je mnogo sporiji i
nije se njima sluio tako dobro kao ona, ali uporabio ih je samo da bi bio nepristojan
prema vozau.
Ma... samo su jebeno siromani. Zdipit sve to im doe pod ruku, ali nisu
naroito nasilni. Ovaj seronja je kukavica. Previe ita... zastao je i duboko se
zamislio.
"Ne znam znak, promrmljao je. "Senzacionalistiku. Previe ita
senzacionalistiki tisak. utu tampu." Zavalio se u sjedalo i zagledao kroz prozor s
njegove lijeve strane u obrise nebeskih tranica na Jaukbrijegu.
Lin nikada nije bila u Kalu. Znala je samo da je to ozloglaeno mjesto. Prije
etrdeset godina linija Slivnik bila je od Liajgaza produena na jugozapad, uz brdo
Vodua kroz trnovitu Surovu umu, koja je na jugu graniila s gradom. Urbanisti i
bogatai podigli su visoke ljuture stambenih blokova: nisu to bili monoliti kao u
oblinjem Vrijesitu, ali su svejedno ostavljali dojam. Otvorili su eljezniku stanicu,
Ledina Stop, i poeli graditi jo jednu u samoj Surovu umi, iako su u to vrijeme
raistili tek uski pojas oko pruge. Postojali su planovi za izgradnju jo jedne stanice
poslije te pa je zato pruga zala duboko u umu. Postojale su i provizorne, apsurdno
prepotentne sheme da se pruga produi stotinama kilometara na jug ili zapad, kako bi

povezala Novi Krobuzon s Myrshockom ili Labudovim morem.

A onda je ponestalo novca. Dolo je do nekoliko financijskih kriza, neki od
sumnjivih balona su se raspukli, pojedine trgovake mree doivjele su slom zbog
velike konkurencije i previe jeftinih proizvoda koje nitko nije mogao kupiti pa je
projekt doivio krah ve u samom zaetku. Vlakovi su i dalje posjeivali Ledinu Stop,
uzalud ekajui po nekoliko minuta prije nego to bi se vratili u grad. Surova uma je
vrlo brzo poslije toga vratila teren juno od praznih zgrada i progutala bezimenu
naputenu stanicu i zahrale tranice. Nekoliko godina su u Ledini Stop vlakovi ekali
prazni i nijemi. A onda se poelo pojavljivati po nekoliko putnika.
Prazna ljutura velikih zgrada poela se popunjavati. Siromani seljaci iz itne
Spirale i Prosjakih Obronaka poeli su se dovlaiti u naputeni okrug. Proulo se
kako je ovo sablasni sektor, izvan vidokruga Parlamenta, i da su u njemu porezi i
zakoni prava rijetkost, jednako kao i kanalizacija. Nedovreni tesarski radovi u
ukradenom drvetu ispunjavali su prazne katove. Preko noi bi du mrtvoroenih ulica
iznikli kuerci sklepani od opeka i valovitog lima. Naseljavali su se poput plijesni.
Nije bilo plinskih svjetiljaka koje bi ublaile pomrinu, ni lijenika, ni posla, pa ipak
je kroz deset godina ta etvrt bila prepuna improviziranih nastamba koje su sluile kao
stanovi. Usvojila je ime, Kal, koje je oslikavalo bezveznu proizvoljnost njezinih
obrisa: cijelo to smrdljivo naselje straara kao da je bilo posrano s neba.
To predgrae je bilo izvan dohvata gradske uprave Novog Krobuzona. U njemu
je postojala nepouzdana zamjenska infrastruktura: samoimenovana mrea potanskih
radnika, sanitaraca, ak i neka vrst zakona. Meutim, ti sustavi nisu bili djelotvorni i u
najboljem sluaju bili su pristrani. Uglavnom, ni policija, a ni itko drugi, nije nikada
odlazila u Kal. Jedini posjetitelji izvana bili su redovni vlakovi koji su se pojavljivali
na zaudno dobro odravanoj stanici Ledina Stop, i bande maskiranih razbojnika koje
su ponekad nou dolazile terorizirati i ubijati. Od tih divljih i barbarskih bandi
ubojica najvie su stradavali mali uliari iz Kala.
ak i oni koji su ivjeli u slamovima Kamilice i Loostrane gledali su s visine na
stanovnike Kala. On jednostavno nije pripadao gradu i predstavljao je samo malo,
udno naselje koje se nakalemilo na Novi Krobuzon bez njegovog doputenja. Nije
postojao taj novca koji bi ovamo namamio industriju, legalnu ili ilegalnu. U Kalu nije
bilo velikih zloina ve samo onih koji su poinjeni iz oaja ili u borbi za opstanak.
Kal je bio poznat jo po neemu zbog ega je Isaac odluio posjetiti njegove
mrane uliice. Tijekom prolih trideset godina, on je postao novokrobuzonski geto za
garude.
Lin je promatrala goleme blokove visokih zgrada u Vrijesitu. Vidjela je sitne
prilike to su jahale na zranim strujama koje su same stvorile, i koje su se potom u
kovitlacima dizale iznad njih. Zmajii i moda poneki garuda. Vlak je prolazio ispod
nebeskih tranica koje su se graciozno sputale iz policijskog tornja u blizini blokova.

Taksi se zaustavio.
"Ja ne idem dalje, efe, rekao je voza.
Isaac i Lin su se iskrcali. S jedne strane taksija protezao se niz urednih bijelih
kuica. Ispred svake se nalazio mali vrt i veina ih je bila lijepo odravana. Ulica je
bila obrubljena prolistalim stablima banjana. Nasuprot tome, s druge strane taksija,
prostirao se dugaak park, potez zelenila irok tristotinjak metara koji se strmo
sputao i udaljavao od ulice. Ovaj uski potez trave predstavljao je niiju zemlju
izmeu pristojnih kua na brdu Vodua, gdje su stanovali inovnici, lijenici i advokati,
i onog rasula i kaosa s druge strane stabala u podnoju brda: Kala.
"Nije ni udo to Kal nije ba popularno mjesto, zar ne?" uzdahnuo je Isaac.
"Pogledaj, kvari pogled svim ovim finim ljudima koji stanuju ovdje gore..." Zlurado
se iscerio.
Lin je u daljini mogla vidjeti kako je Linija Slivnik odsjekla jedan dio ruba brda.
Vlakovi su prolazili kroz klanac prosjeen kroz park na zapadnom obronku brda.
Crvene opeke stanice Ledina Stop nadvile su se nad blatom Kala. U ovom dijelu
grada tranice su samo djelomino prolazile iznad kua, ali nije tu nitko trebao biti
genij za arhitekturu da bi se napravila stanicu koja e nadvisiti okolna sklepana
prebivalita. Od svih zgrada u Kalu, jedino su obnovljene ljuture bloka nebodera bile
vie od stanice.
Lin je osjetila da ju je Isaac gurnuo laktom. Pokazao je prema blokovima u
blizini eljeznike pruge.
"Vidi li?" pokazao je glavom. "Pogledaj prema vrhu."
Lin je slijedila njegov prst. Donja polovina velikih zgrada djelovala je
naputeno. Meutim, od estog ili sedmog kata i iznad toga, iz pukotina su pod udnim
kutovima strile grane drvea. Za razliku od praznih onih duplji ispod, ovdje su
prozori bili prekriveni smeim papirom. A na ravnim krovovima, koji su bili gotovo u
razini s Lin i Isaacom, mogli su zamijetiti sitne prilike.
Isaac je pokazao prema nebu i Lin je pogledom slijedila njegovu ruku. Proelo ju
je iznenadno uzbuenje. Nebom su letjela krilata stvorenja.
"To su garude", rekao je Isaac.
Lin i Isaac se uputie nizbrdo, prema eljeznikim tranicama, skreui blago
udesno kako bi stigli do gnijezda garuda sklepanih u visinama.
"Gotovo sve garude grada ive u ove etiri zgrade. Ne vjerujem da ih u cijelom
Novom Krobuzonu ima vie od dvije tisue. to znai da... sainjavaju... uh... nula
zarez jebenih nula tri posto od ukupnog broja stanovnika..." iscerio se Isaac. "Vidi da
sam nauio domau zadau."
Ali ne ive svi ovdje. to je s Krakhlekijem7
"Svakako, ima garuda koji ponekad odu odavde. Poduavao sam jednom jednog,
bio je fini starac. Vjerojatno ih ima nekoliko u Kamilici, troje ili etvoro u

Mrakostrani, estoro u Velikoj Spirali. Klepetalov Humak i Sirijska imaju po aicu

svojih, kako sam uo. A jednom ili dvaput u svakom narataju, proslavi se netko poput
Krakhlekija. Nisam itao nita od onoga to je napisao... usput reeno, valja li to
ita?" Lin je kimnula. "U redu, to znai da ima one poput njega, i druge... zna ve,
kako li se zvao onaj kukin sin... onaj u Razliitim Tendencijama... Shashijar, da, na
njega mislim. Proboli su ga kako bi dokazali da su RT za sve strance." Isaac je
nepristojno prdnuo. "Naroito one bogate."
Ali veina ivi ovdje. A kada se ve nade ovdje, nije lako izai...
"Pretpostavljam da je tako. Blago reeno..."
Preli su preko potoka i usporili kad su se pribliili obrisima Kala. Lin je
prekriila ruke i zavrtjela glavolankom.
to ja traim ovdje? podrugljivo je upitala znakovima.
"Proiruje svoj vidokrug, veselo je odgovorio Isaac. "Vano je otkriti kako
druge rase ive u naem fer gradu."
Vukao ju je za ruku dok mu Lin, glumei da se protivi, nije dopustila da je izvue
iz sjene drvea i povede u Kal.
Da bi uli u Kal, Isaac i Lin su morali prijei preko klimavih dasaka mosta koji
je premoivao jarak irok dva i pol metra koji je dijelio Kal od parka na Brdu
Vodua. Preli su ga jedno za drugim, povremeno irei ruke radi ravnotee.
Metar i pol ispod njih protezao se jarak ispunjen smrdljivim elatinastim
govnima, otpacima i kiselom kiom. Po povrini su izbijali mjehuri odvratnog plina i
plutala trupla ivotinja. Tu i tamo su poskakivale zahrale konzerve i komadi mesa
koji su podsjeali na tumore ili pobaene fetuse. Prije bi se moglo rei da se ta
tekuina vie vrtloila nego mrekala, jer je gusta povrina bila pod jakim
naprezanjima i puna ulja, napetosti koji se nije mogao prekinuti: gutala je kamenie
koji su padali s mosta, a da se povrina ope nije uzburkala.
Iako je jednom rukom prekrio usta i nos kako bi se obranio od tog smrada, Isaac
se nije mogao suzdrati. Negdje na pola puta preko daanog mosta hraknuo je i
pokuao povratiti. Uspio se savladati prije nego je povratio. Uope nije elio
razmiljati o tome to bi se dogodilo ako bi posrnuo na ovom brvnu, ako bi izgubio
ravnoteu i pao.
Od smrada tog itkog mulja i Lin je osjeala muninu. Kad su preli preko
drvenih dasaka, od Lininog i Isaacovog dobrog raspoloenja nije ostalo ni traga. utke
su se zaputili u labirint.
Lin nije bilo teko orijentirati se meu tim niskim zgradama: blokovi zgrada koje
su traili jasno su se ocrtavali ispred same stanice. Uputili su se preko rovova
kanalizacije prokopanih izmeu kua. Vie nisu osjeali ni gaenje.
Stanovnici Kala zurili su u njih.
Zlovoljni mukarci i ene i na stotine djece, svi odreda odjeveni u bizarne

kombinacije odbaene odjee i one saivene od materijala za vree. Male ruke i

prstii hvatali su Lin dok je prolazila pokraj njih. Dijelila im je packe idui ispred
Isaaca. Svuda oko njih najprije se zaulo mrmljanje, a onda su krenuli prosjaiti. No
nitko ih nije ni pokuao zaustaviti.
Isaac i Lin flegmatino su nastavili krivudavim ulicama, ne isputajui iz vida
blok nebodera. Gomila ih je slijedila. to su bili blie, to su obrisi garuda koji su
letjeli zrakom bivali jasniji.
Jedan debeljko, krupan gotovo kao Isaac, preprijeio im je put.
"Gosparu, klipane", povie on kratko i pokae glavom prema njima. arao je
oima uokolo. Isaac gurne Lin, dajui joj tako znak da stane.
"to hoe?" upita ga nestrpljivo Isaac.
ovjek istog asa odgovori.
"E pa, tute u Kalu su posjetitelji rijetki pa sam se pit'o bi l' ti dobrodola mala
pomo."
"Ne melji, zagrmio je Isaac. "Nisam ti ja nikakav posjetitelj. Kad sam zadnji
puta bio ovdje, bio sam gost Petra Divljaka, nastavio je hvalisavo. Spominjanje tog
imena izazvalo je mrmljanje uokolo i on zauti. "Ovoga puta bih malo proavrljao s
njima." Upro je prst u garude. Debeljko se malo lecnuo.
"Ti eli proavrljati s ptico-momcima? Otkud to, gosparu?"
"Ne tie te se! Hoe li me odvesti do zgrade gdje stanuju?"
ovjek pomirljivo podie ruke. "Nisam treba' gurat nos, gospar, ne tie me se. Ja
Smjeko vas odvede do kutija za ptice, za sitni."
"Oh, tako ti Klepetala. Ne brini, dobit e to ti propada. Ali nemoj", izderao se
Isaac na sve okupljene koji su zurili u njih, "da ti padne na pamet da nas napadne ili
pokrade. Imam dovoljno da mogu platiti pristojnog vodia, i ni stiver vie od toga, a
znam da e Divljak popizdit ako se ita dogodi njegovom starom kompiu."
"Molim vi, gospar, vrijeate nas iz Kala. Ni rije vie, samo gazite za menom,
moe?"
"Povedi nas, ovjee", ree Isaac.
Dok su vijugali izmeu kamenih zidova koji su se cijedili i zahralih limenih
krovova, Lin se okrenula k Isaacu.
Tako ti Klepetala, to je sve to trebalo znaiti? Tko je Petar Divljak?
Dok su koraali, Isaac joj je odgovorio znakovima.
Gomila sranja. Bio sam ovdje jednom s Lemuelom zbog... sumnjivog poslia i
sreo Divljaka. Lokalni silnik. ak ni ne znam zasigurno je li jo iv! Sigurno me se
ne bi ni sjetio.
Lin je bila ogorena. Nije mogla povjerovati da su ovi ljudi nasjeli na takav
Isaacov blesavi trik. Meutim, nije bilo sumnje da ih je ovjek vodio prema tornju
garuda. Moda je maloprije zapravo sudjelovala nekakvom obredu, a ne pravom

sukobu. Moda Isaac ipak nikoga nije ni zavarao niti zaplaio. Moda mu pomau iz
saaljenja.
Sklepani kuerci zapljuskivali su temelje visokih nebodera kao mali valovi.
Vodi je oduevljeno pozivao rukom Lin i Isaaca neka priu, pokazujui prema etiri
zgrade na trgu. U sjenovitom prostoru izmeu njih bio je posaen vrt ija su se
iskrivljena stabla oajniki trudila dosegnuti izravnu svjetlost. Iz ikare su iznikle
mesnate biljke i otporan korov. Garude su kruile ispod pokrivaa od oblaka.
"Evo vaeg cilja, gospar!" ponosno ree ovjek.
Isaac je oklijevao. "Kako da... ne elim banuti nenajavljen..." zamucao je. "Uh...
kako da privuem njihovu pozornost?"
Vodi isprui dlan. Isaac je trenutak zurio u njega, a onda potrai ekel. ovjek
se ozari kada ga je ugledao i gurne ga u dep. Potom se okrenuo i malo udaljio od
zidova zgrade, stavio prste u zube i zazvidao.
"Ooj!" derao se. "Ptico-frajeri! Gospar eli pria!"
Skupina koja je i dalje okruivala Isaaca i Lin oduevljeno mu se pridruila.
Buni povici javili su garudama iznad njih da imaju posjetitelje. Jato leteih obrisa
okupila se u zraku iznad gomile ljudi iz Kala. Poslije nevidljivog podeavanja krila,
trojica od njih se spektakularno strmoglavie prema tlu.
Ljudi su zadrali dah i zaue se zviduci divljenja.
Tri garude su se poput mrtvaca obruavale prema gomili koja je ekala. Na nekih
est metara od tla trgnuli su svojim rairenim krilima, zapahnuvi lica i oi ljudi ispod
njih snanim naletom vjetra i praine, i nastavie lebdjeti gore-dolje, tonui i uzdiui
se iznad ljudskog dosega.
"Zato se derete?" zakrijetao je garuda slijeva.
"Zadivljujue, proaptao je Isaac Lin. "Ima ptiji glas, ali nije ga ni izdaleka
onako teko razumjeti kao Yaghareka... mora da je njegov materinji jezik ragamol, i
vjerojatno nikada nije nauio nijedan drugi."
Lin i Isaac su zurili u ta velianstvena stvorenja. Garude su bile goli do pojasa, a
noge su im bile prekrivene tankim, smeim, uskim hlaama s gumom oko stopala.
Jedan je imao crno perje i kou; druga dvojica su bili tamnosmei. Lin je zurila u ta
golema krila. Kada bi se rairila, njihov raspon je bio golem, najmanje est metara.
"Ovaj gospar tute..." zausti vodi, ali ga Isaac prekide.
"Drago mi je da smo se sreli, povikao je u visinu. "Imam prijedlog za vas.
Bismo li mogli malo porazgovarati?"
Trojica garuda se pogledae.
"to hoe?" povikao je onaj sa crnim perjem.
"Ovaj, sluaj..." Isaac je pokazao prema okupljenima "... nisam ba ovako
zamiljao taj razgovor. Bismo li mogli otii na neko mirnije mjesto?"
"Svakako!" odvrati onaj. "Vidimo se tamo gore!"

Tri para krila istodobno zamahnue i garude suknu uvis, ostavivi Isaaca da cvili
na tlu.
"Stanite!" povikao je, ali bilo je prekasno. Osvrnuo se uokolo traei vodia.
"Pretpostavljam da liftovi ne rade?" upitao ga je Isaac.
"Nikada nisu ni postavljeni, gospar." Vodi se zlobno iscerio. "Bit e bolje da
krenemo."
"Tako mu zgodne guzice Klepetala, Lin... nastavi bez mene. Ja umirem. Ostat u
ovdje leati dok ne umrem."
Isaac je leao na meukatu izmeu estog i sedmog kata. Siktao je, itao i
pljuvao. Lin je stajala nad njim, podboena i oajna.
Dii se, debelo kopile, zapovjedila mu je znakovima. Da, iscrpljen si. I ja sam.
Misli na zlato. Misli na znanost.
Stenjui kao da ga je netko stavio na grozne muke, Isaac se nekako uspio podii
na noge. Lin ga je potjerala prema betonskom stubitu. Progutao je slinu i nastavio se
penjati posrui.
Stubite je bilo sivo i mrano. Jedina svjetlost dopirala je kroz pukotine. Tek od
sedmog kata stubite je ostavljalo dojam da ga netko koristi. Oko njihovih stopala bilo
je sve vie otpadaka. Do sedmog kata stube su bile prekrivene debelim slojem fine
praine, a od sedmog prljavtinom. Na svakom katu nalazila su se dvoja vrata i kroz
napuklo drvo uli su se hrapavi zvuci razgovora koje su vodile garude.
Isaac se penjao vrlo polako. Lin je ila za njim, ne obazirui se na njegove izjave
kako e se ova pustolovina sasvim sigurno za njega zavriti sranim udarom. Poslije
brojnih dugih, munih minuta, stigli su do najvieg kata.
Iznad njih su se nalazila vrata koja su vodila na krov. Isaac se oslonio o zid i
obrisao lice. Kupao se u znoju.
"Samo trenutak, srce, promrmljao je i ak se uspio osmjehnuti. "Oh tako ti
bogova! Sve za znanost, je li tako? Pripremi helioaparat... U redu. Idemo."
Uspravio se i nastavio usporeno disati, a zatim se popeo uz posljednjih nekoliko
stuba do vrata, otvorio ih i izaao na krov. Lin je izala odmah za njim s
helioaparatom u ruci.
Oima kepri nije bilo potrebno nekoliko trenutaka da se prilagode prelasku iz
svjetlosti u tamu i obratno. Lin je izala na grubi betonski krov posut otpacima i
komadima odlomljenog betona i ugledala Isaaca kako u oaju zaklanja oi i trepe.
Ona se samo staloeno osvrnula oko sebe.
Malo dalje prema sjeveroistoku uzdizalo se Brdo Vodua, valovito uzdignuto u
obliku klina, koji kao da je pokuavao sredite grada zakloniti od pogleda. iljak,
Stanica Perdido, Parlament, kupola Staklenika: sve se to moglo vidjeti kako se probija
iznad tog uzdignutog obzora. A s druge strane, Lin je ugledala kilometre i kilometre
Surove ume koja se prostirala preko neravnog terena i nestajala u daljini. Tu i tamo

bi se kroz pokrov od lia pomolili mali kameni humci. Prema sjeveru je vidik sezao
u nedogled, jer se nita nije isprijeilo na putu, sve do predgraa Zmijavca i
Jedokraja, koja su naseljavali pripadnici srednje klase, i do militia tornja na Humku
Svetog Klepetala, uzdignutih tranica Linije Verso iza kojih su se nalazila predgraa
Potokstrana i Himera. Lin je znala da je tri kilometra iza tih aavih lukova vijugavo
pretjecao Katran po kojem su plovile natovarene teglenice, koje su se iz stepa na jugu
uputile prema gradu. Isaac je spustio ruke i zakiljio.
Iznad njihovih glava kruilo je na stotine garuda. Poeli su se sputati iz visina u
pravilnim spiralama, slijeui oko Lin i Isaaca na stopala s pandama. Padali su s
neba poput kie prezrelih jabuka.
Lin je procijenila da ih ima najmanje dvije stotine. Nervozno se primaknula to
blie Isaacu. Prosjeni garuda bio je visok neto preko metar i osamdeset, ako se ne
raunaju velianstveni zavreci njihovih sklopljenih krila. Izmeu mukaraca i ena
nije bilo razlike u visini ili muskulaturi. ene su nosile tanke koulje, a mukarci
komade tkanine oko bokova ili hlae s kratkim nogavicama. I nita vie.
Lin je bila visoka metar i pol. Njezin pogled nije dopirao dalje od prvog reda
garuda koji su stajali tako blizu Isaacu i njoj da ih je mogla dodirnuti, ali je zato
vidjela da i dalje padaju s neba; imala je osjeaj da se njihov broj bez prestanka
poveava. Isaac ju je smirujue potapao po ramenu.
Nekoliko garuda je nastavilo letjeti, loviti i igrati se u zraku oko njih. Kad su se
garude prestale sputati na krov, Isaac je prekinuo tiinu.
"U redu, povikao je. "Hvala vam to ste nas pozvali ovamo gore. elim vam
neto predloiti."
"Kome?" zau se neiji glas iz gomile.
"Ovaj... svima vama", odgovorio je. "Vidite, trenutno se bavim... ovaj...
letenjem. A vi ste jedina bia u Novom Krobuzonu koja mogu letjeti, a da pritom
imaju i mozga. Zmajii se ba nisu preuli po svojoj vjetini voenja razgovora,
dodao je veselo. Nisu reagirali na ovu njegovu alu. Proistio je grlo i nastavio.
"I tako... uh... pitam se bi li itko od vas bio voljan poi sa mnom na nekoliko
dana, radi posla, da mi pokae kako leti, da mi dopusti napraviti nekoliko otisaka
vaih krila..." Uhvatio je Lininu ruku u kojoj je drala helioaparat i zamahnuo njome
uokolo. "Platit u vam, dakako... i zaista bi mi dobro dola pomo..."
"to radi?" Bio je to glas jednog od garuda koji su stajali u prvom redu. Ostali
su gledali u njega dok je govorio. On im je ef, pomislila je Lin.
Isaac ga je paljivo osmotrio.
"to radim? Htio si pitati..."
"Pitam to e ti slike? to namjerava?"
"Ovaj... istraujem prirodu letenja. Ja sam znanstvenik, znate i..."
"Ne lupetaj. Kako da znamo da nas nee ubiti?"

Isaac se iznenaeno trgnuo. Okupljeni garude kimnue i zapijukae u znak

suglasnosti.
"Zato bih vas, dovraga, htio ubiti...?"
"Odjebi, gospodine. Nitko od nas ti ne eli pomagati."
Nekolicina njih je mrmljala, oigledno im je bilo neugodno. Izgleda da je meu
okupljenima bilo i onih koji su bili spremni suraivati. Meutim, nitko od njih nije se
usuivao suprotstaviti govorniku, nekom visokom garudi s dugakim oiljkom koji mu
je spajao bradavice.
Lin je promatrala Isaaca kako polako otvara usta. Pokuavao je okrenuti situaciju
u svoju korist. Primijetila je da mu je ruka krenula prema depu, ali se onda
predomislio. Ako bi odmah izvadio novac, mogli bi pomisliti da je vercer ili
bogata.
"Sluajte..." poeo je oklijevajui. "Nije mi uope palo na pamet da bi oko
ovoga moglo biti problema..."
"I nema ga, ovaj, hou rei kako bi to i moglo biti tono, ali i ne mora biti,
gospodine. Moda ste iz policije." Isaac je posprdno frknuo, ali je krupni garuda
nastavio svojim reeim glasom. "Moda su vodovi za ubijanje pronali nain kako e
doskoiti nama ptico-momcima. 'Doite da malo istraujemo...' E pa, nitko od nas nije
zainteresiran, hvala."
"Razumijem da vam nije jasno koji su moji motivi. Hou rei, ne poznate me i..."
"Nitko od nas nee poi s vama, gospodine. Kratko i jasno."
"Sluajte, mogu vam dobro platiti. Spreman sam plaati ekel dnevno svakome
tko pristane doi u moj laboratorij..."
Krupni garuda je istupio i poeo agresivno zabadati prst Isaacu u prsa.
"Hoe da doemo u tvoj laboratorij da nas raspori i vidi to nas pokree?"
Ostale garude su se povukle kada je ovaj poeo kruiti oko Isaaca i Lin. "Ti i tvoja
prijateljica bludnica me hoete isjeckati na komadie?"
Isaac se pravdao i pokuavao opovrgnuti optube. Malo se okrenuo i pogledao
okupljene.
"Jesam li ja to dobro shvatio da ovaj gospodin govori u ime svih vas ili bi netko
ipak elio zaraditi ekel dnevno?"
Zaulo se sporadino mrmljanje. Garude su se kradomice i s nelagodnou
pogledavali. Onaj krupni garuda ispred Isaaca zabaci ruke uvis i pone njima
mlatarati dok je govorio. Raestio se.
"Govorim u ime svih!" Okrenuo se i polako arao pogledom preko svojih
sunarodnjaka. "Ima li odmetnika?"
Nastala je stanka, a onda se iz skupine izdvojio jedan mladi.
"Charlie..." Obratio se izravno samoproglaenom vodi. "ekel je mnogo
mulaha... to kae da nas nekolicina sie i uvjeri se da nisu po srijedi nikakve

sumnjive rabote pa da budemo malo ljubazni prema njemu..."

Garuda zvan Charlie je otiao do mujaka koji je govorio i tresnuo ga akom po
licu.
Okupljeni vrisnue. Uz iznenadni lepet krila i perja, veliki broj garuda je poletio
s krova kao da ih je odbacila kakva eksplozija. Neki od njih su malo kruili uokolo
prije nego to su se vratili i oprezno nastavili gledati, ali mnogi su nestali u gornjim
katovima ostalih blokova ili se izgubili na nebu bez oblaka.
Charlie je stajao nad oamuenom rtvom, koja je izgubila ravnoteu i spustila se
na jedno koljeno.
"Tko je glavni?" povikao je Charlie svojim kretavim ptijim glasom. "Tko je
glavni?"
Lin je povukla Isaaca za koulju da krene za njom prema vratima koja su vodila
na stubite. Isaac joj se bezvoljno odupro. Oigledno je bio zauen dogaajima koji
su uslijedili kad je iznio svoj prijedlog, ali je istodobno bio i oaran to nazouje
ovom sukobu. Polako ga je odvukla s poprita.
Pali garuda je podigao pogled prema Charlieju.
"Ti si glavni", promrmlja on.
"Ja sam glavni. Ja sam glavni zato to se brinem o vama, je li tako? Vodim
rauna da vam nitko ne uini naao, je li tako? Je li tako? I to vam uvijek govorim?
Klonite se onih koji puze po tlu! A vie od svega, klonite se antrosa. Oni su najgori,
rastrgat e vas, oduzeti vam krila, namrtvo vas prebiti! Ne vjerujte nikome od njih! A
tu spada i ovaj debeljko s nabreklim novanikom." Po prvi put za vrijeme svoje tirade
pogledao je u Isaaca i Lin. "Ti!" uzviknuo je i pokazao na Isaaca. "Gubi se odavde
prije nego to ti pokaem kako se leti... bez krila!"
Lin je primijetila kako je Isaac zinuo u elji da jo jednom sve objasni i smiri
situaciju. Iznervirano je lupnula nogom i snano ga povukla kroz vrata.
Naui se procijeniti prokletu situaciju. Vrijeme je da krenemo, grozniavo mu je
znakovima govorila Lin dok su silazili.
"U redu, Lin, Klepetave mu guzice, shvatio sam!" Bio je bijesan i tutnjao je
onako krupan niz stube, uope se ne alei kako mu je teko. Snagu je crpio iz
nerviranja i zaprepatenja.
"Jednostavno ne shvaam", nastavio je, "zato su bili tako jebeno neprijateljski
raspoloeni."
Lin se sva oajna okrenula k njemu. Natjerala ga je da stane i nije mu dala proi
pokraj nje.
Zato to su stranci, zato to su siromani i uplaeni, kretenu jedan, polako mu
je objasnila znakovima. Krupno, debelo kopile koje se razbacuje novcem doe u Kal,
tako ti Klepetala, koje je daleko od raja, ali je sve to oni imaju, i pokuava ih
nagovoriti da ga napuste, ali ne objanjava im zato. Meni se ini da je Charlie bio

u pravu. Na ovakvom mjestu netko se mora da brinuti o svojima. Da sam ja garuda,

posluala bih ga, samo da zna.
Isaac se malo smirio i ak je sada djelovao posramljeno.
"U pravu si, Lin. Shvaam to eli rei. Trebao sam prvo malo izvidjeti
situaciju, nai kakvog posrednika koji poznaje ta bia ili tako neto..."
Da, ali si prokockao priliku. Sada to vie ne moe uiniti, kasno je...
"Da, kasno je, ba ti hvala to si me na to upozorila..." Namrtio se.
"Bojemupljuvake, jebiga, do vraga! Ba sam zasr'o, zar ne?"
Lin nita nije odgovorila.
Vraajui se kroz Kal, nisu mnogo razgovarali. Promatrali su ih kroz prozore od
staklenih boca i kroz otvorena vrata, dok su se vraali putem kojim su i doli.
Kad su ponovo prelazili smrdljivu jamu punu fekalija i trulei, Lin se osvrnula i
pogledala oronule zgrade. Ugledala je ravan krov na kojem su stajali.
Slijedila je mala uskovitlana gomila potomaka garuda, mrzovoljno se vukui
nebom. Isaac se okrenuo i lice mu se na trenutak ozarilo, meutim, garude nisu prile
dovoljno blizu da bi im se mogao obratiti. Gore u visini radili su prostake pokrete
rukama.
Lin i Isaac su se popeli na Brdo Vodua i uputili prema gradu.
"Lin", obrati joj se Isaac poslije nekoliko trenutaka tiine. Glas mu je bio
melankolian. "Na stubitu si mi rekla da bi ga posluala da si garuda, je li tako? Nisi
garuda, ali jesi kepri. Kada si bila spremna napustiti Kinken, sigurno su ti mnogi
govorili neka se dri svojih, da ljudskim biima ne treba vjerovati, i slino... Ali ih ti
Lin, nisi posluala, zar ne?"
Lin je utke dugo razmiljala i nije mu odgovorila.

etrnaesto poglavlje
"Hajde stari, stari drue, stari mome. Pojedi neto, tako ti Klepetala..."
Gusjenica je oputeno leala na boku. Povremeno bi joj se namrekala uvenula
koa i zamahnula bi glavom, traei hranu. Isaac je nad njom coktao, mrmljao, bockao
je tapom. Neko vrijeme bi se uvijala, kad bi joj bilo neugodno, a onda bi prestala.
Isaac se uspravio i bacio tapi u stranu.
"Diem ruke od tebe, objavio je . "Ne moe rei da nisam pokuao."
Zatim se udaljio od kutijice s hrpicama raspadnute hrane.
Kavezi su i dalje stajali jedni na drugima na uzdignutom rubnom dijelu skladita;
i dalje je odjekivala neskladna simfonija kokodakanja, siktanja i ptijeg krijetanja;
ali broj stvorenja je bio mnogo manji. Mnoga spremita i sanduci bili su otvoreni i
prazni. Ostalo je manje od polovice prvobitnog broja ivotinja.
Izvjestan broj Isaacovih eksperimentalnih objekata se razbolio i uginuo; neki su
stradali u borbama, kako u onima izmeu pripadnika iste vrste, tako i u borbama
izmeu predstavnika razliitih vrsta, dok su neki pali kao rtve njegovog istraivanja.
Nekoliko malih, ukoenih tijela bilo je u raznim pozama pribijeno za daske
postavljene uza zid. Po zidovima je bilo zalijepljeno mnotvo ilustracija. Poetni broj
skica krila i naina letenja ustostruio se.
Isaac se oslonio o radni stol. Prelazio je prstima preko dijagrama koji su stajali
na njemu. Iznad svih se nalazio nacrtan trokut s umetnutim kriem. Zatvorio je oi ne
bi li se obranio od neprekidne kakofonije.
"Zaveite, svi odreda", dreknuo je, ali je ptiji zbor nastavio po svome, kao i
dotad. Isaac je stisnuo glavu rukama i nastavio se sve jae mrtiti.
Jo se oporavljao od jueranjeg pogubnog putovanja u Kal. Cijelo vrijeme je u
glavi iznova putao film s tim dogaajima i razmiljao o tome to je mogao i to je
trebao drukije uiniti. Bio je arogantan i glup, pojavio se tamo kao kakav neustraivi
pustolov, maui novcem kao da je to neko udotvorno oruje. Lin je bila u pravu.
Nije ni udo to je uspio otjerati vjerojatno cjelokupnu gradsku populaciju garuda.
Priao im je kao da pred sobom ima bandu lupea koju moe zadiviti i potkupiti.
Ponaao se prema njima kao da su pajdai Lemuela Goluba. A oni to nisu bili. Oni su
siromana, prestraena druina koja se trudila preivjeti i moda sauvati malo
dostojanstva u gradu koji je prema njima neprijateljski raspoloen. Gledali su kako im
samozvani uvari reda skidaju s neba susjede, sporta radi. U nedostatku boljeg,
prihvatili su alternativni oblik lova i zamjene: harali su Surovom umom u potrazi za
hranom i krali.
Njihova politika je okrutna, ali i sasvim razumljiva.

Definitivno je uprskao stvar s gradskim garudama. Isaac je bacio pogled na sve

te slike, heliotipe i dijagrame koje je napravio. I s njima stvari stoje isto kao i s onim
juer, pomislio je. Izravni pristup ne prolazi. Bio sam na pravom putu na samom
poetku. Ovdje nije rije 0 aerodinamici, ne trebam nastavljati u tom smjeru...
Krijetanje zatvorenika probilo se do njegovih misli.
"Tako je!" Iznenada je povikao. Ustao je, uspravio se i podigao pogled k
zatvorenim pticama, kao da ih izaziva neka nastave s tom bukom. to su one, razumije
se, i uinile.
"Tako je!" povikao je ponovo i uputio se k prvom kavezu. Par gugutki u njemu
mahnito je leprao i gugutao dok ih je vukao prema velikom prozoru. Ostavio je kutiju
okrenutu prednjim dijelom prema staklu i dohvatio drugu, u kojoj se arena konjiczmija vijugala poput blijede pustinjske zvearke. Podigao ju je na kutiju s gugutkama.
Zatim je dohvatio kavez od gaze s komarcima i jo jedan s pelama, pa je i njih donio
do prozora. Probudio je angrizave slijepe mieve i aspise koji su se sunali i
dovukao ih do prozora okrenutog prema Tumoru.
I svu preostalu menaeriju nagomilao je ispred prozora. ivotinje su gledale
Rebra, koja su se okrutno uzdizala iznad istonog dijela grada. Isaac je ispred stakla
napravio piramidu od kutija sa ivim biima. Podsjeala je na rtvenu lomau.
Konano je posao priveo kraju. Grabljivice i njihova lovina su leprali i
krijetali jedni pokraj drugih, razdvojeni jedino drvetom ili tankim ipkama.
Isaac je zavukao ruku u uski prostor ispred kaveza i otvorio veliki prozor. Bio je
visok metar i pol, a arke su se protezale donjim rubom, tako da se otvarao prema
unutra. Zvukovi grada i veernja toplina pokuljali su unutra.
"A sada", povikao je Isaac, koji je poeo uivati u ovome. "Diem ruke od vas!"
Osvrnuo se uokolo i na trenutak se vratio do stola kako bi uzeo dugaki tap koji
je prije mnogo godina koristio za pokazivanje na ploi. Poeo ga je uvlaiti u kaveze i
podizati kuke, male kvake i praviti rupe u ici tankoj poput svile.
Prednji dijelovi malih zatvora poeli su otpadati. Isaac je sve bre radio, otvarao
je jedna vrata za drugima, pomaui si i prstima kad mu tap nije bio dovoljan.
Mala stvorenja su se u prvi mah zgranula. Mnoga od njih ve tjednima nisu
letjela. Uz to ih je i loe hranio. Bilo im je dosadno i bila su zaplaena. Nisu shvaala
zato ih tako iznenada oslobaa, nisu shvaala da je pred njima sumrak i da udiu zrak
koji dolazi izvana. Ali im je prolo nekoliko dugih trenutaka, prvi zatvorenik se
vinuo u slobodu.
Bila je to sova.
Izletjela je kroz otvoreni prozor i odletjela prema istoku, gdje je nebo bilo
najtamnije, k poumljenim predjelima pokraj eljeznog Zaljeva. Jedrila je izmeu
Rebara gotovo i ne miui krila.
Kao da je dala znak. Uslijedio je pomamni lepet krila.

Sokolovi, noni leptiri, batkin, aspisi, konjici, papigice s dugakim repovima,

bube, svrake, stvorenja koja krstare u gornjim slojevima zraka, i mala stvorenja koja
obiru opnu s vode, nona stvorenja, dnevna stvorenja i ona koje love u sumrak,
izletjela su kroz Isaacov prozor u treperavoj eksploziji kamuflanih i arkih boja.
Sunce je zalo s druge strane skladita. Jedina svjetlost koja je obasjala oblake perja,
krzna i hitina potjecala je iz ulinih svjetiljki i pokoje zrake Sunca na zalasku koja bi
se odbila od prljave rijeke.
Isaac je uivao u velianstvenom prizoru. Ispustio je zrak kao da promatra kakvo
umjetniko djelo. U jednom trenutku se osvrnuo oko sebe traei kameru, ali je odmah
odustao i zadovoljio se samo time da promatra.
Tisuu obrisa se kovitlalo u zraku oko njegovog skladita-doma. Prvih nekoliko
trenutaka besciljno su kruili, a onda su osjetili zrane struje i dopustili im da ih
ponesu. Neki su otili s vjetrom. Neke su zahvatili estoki naleti i sada su im se
pokuavali oduprijeti pa su, vrtei se, prelijetali iznad grada. Spokoj koji je vladao u
tim prvim trenucima zbunjenosti ubrzo je nestao. Aspisi su letjeli kroz rojeve
dezorijentiranih kukaca, kljocajui svojim siunim lavljim eljustima i drobei
debela mala tijela. Sokolovi su nabadali golubove, avke i kanarince. Zmajo-zmije su
se spiralno kretale kroz tople zrane struje i grizle svoju lovinu.
Koliko razliitih obrisa, toliko i razliitih stilova letenja. Jedno tamno oblije
pomahnitalo je letjelo nebom, tonui prema ulinoj svjetiljci, nesposobno oduprijeti
se svjetlosti: bio je to moljac-ponira.
Neko drugo stvorenje, nekakva ptica grabljivica, se s velianstvenom
jednostavnou podiglo uvis i u luku nestalo u noi. Neko drugo stvorenje se pak istog
trena rastvorilo poput cvjeta, zatim se skupilo i kao izbaeno iz katapulta udaljilo,
istisnuvi mlaz obojenog zraka: jedan od oni malih vjetrovitih-polipa.
Oni pak previe iscrpljeni i oni na samrti bubnjali su po tlu. Isaac shvati da e tlo
ispod biti ujutro krvavo i bljuzgavo. ulo se ne ba jako pljuskanje kada bi se Tumor
doepao rtve. Ipak e vie njih uspjeti preivjeti nego to e umrijeti. Nekoliko dana,
tjedana, mislio je Isaac, nebo nad Novim Krobuzonom bit e arenije nego obino.
Isaac je blaeno uzdahnuo. Osvrnuo se oko sebe i otrao do nekoliko kutija s
ahurama, jajima i liinkama. Odgurao ih je do prozora. Ostavio je na miru samo onu
veliku arenu gusjenicu na samrti.
Isaac je napunio ake jajima i izbacio ih kroz prozor za ivotinjicama koje su ve
pobjegle. Potom su uslijedile gusjenice koje su se skupljale i pruale dok su padale
prema poploanom tlu. Protresao je kaveze u kojima su se nalazila osjetljiva
zaahurena tjeleca i zaulo se zveckanje. Zatim je i njih ispraznio kroz prozor. Prolio
je i spremnik vode s vodenim larvama. Putanje na slobodu je za ove mladune bilo
naroito okrutno, jer se za njih sve svelo na samo nekoliko sekundi slobode dok su
padali kroz zrak.

Kada je na kraju i posljednje siuno oblije nestalo u dubini, Isaac je zatvorio

prozor. Okrenuo mu je lea i osmotrio skladite. uo je slabi lepet krila i vidio kako
nekolicina osloboenih krui oko svjetiljaka. Jedan aspis, aica nonih leptira i
nekoliko manjih ptica. Pronai e ve sami put van, razmiljao je on, ili nee dugo
izdrati pa u ih izbaciti kada pomru od gladi.
Nekoliko krljavaca i ivotinjica na samrti, kao i onih iznemoglih, palo je s
unutranje strane prozora prije nego to je uspjelo poletjeti. Neki od njih ve su bili
mrtvi. Veina ih je jedva puzala amo-tamo. Isaac ih je pokupio i izbacio van.
"Ima sreu to si a) vrlo lijepa i b) prilino zanimljiva, stara moja, rekao je
velikoj, bolesnoj liinki dok je radio. "Nemoj mi zahvaljivati. Jednostavno me smatraj
filantropom. Mada ne razumijem zato nee jesti. Ti si moj projekt", ree on.
izbacivi punu lopaticu iscrpljenih puzavaca u noni zrak. "Sumnjam da e preivjeti
no al, jebi ga, izazvala si moje saaljenje i moju znatielju i pokuat u te jo jednom
spasiti."
Zauo se tresak. Netko je otvorio ulazna vrata na skladitu. "Grimnebuline!"
Bio je to Yagharek. Garuda je stajao u polumraku, rairenih nogu, steui akama
ogrta. Drvena lana krila nestvarno su mu se njihala s jedne na drugu stranu. Nisu
bila privrena kako treba. Isaac se nagnuo preko ograde i namrtio.
"Yagharek?"
"Zar si zaboravio na mene, Grimnebuline?"
Yagharek je krijetao poput ptice stavljene na muke. Gotovo ga je bilo nemogue
razumjeti. Isaac mu je rukama dao znak da se smiri.
"O emu ti to za ime svijeta govori, Yaghareku?"
"Ptice, Grimnebuline, vidio sam ptice! Rekao si mi, pokazao si mi, one koje su ti
trebale posluiti u istraivanju... to se dogodilo, Grimnebuline? Zar ti to odustaje?"
"Stani malo... kako si ih vidio da su odletjele? Gdje si bio?"
"Na tvom krovu, Grimnebuline." Yagharek je govorio sve tie. Njegov bijes je
poeo jenjavati. Zraio je velikom tugom. "uim na tvojem krovu iz noi u no i
ekam da mi pomogne. Vidio sam te kako puta sva ta stvorenja. Zato si odustao,
Grimnebuline?"
Isaac ga je pozvao da se popne. "Yag, stari moj... Prokletstvo, ne znam odakle
bih poeo." Isaac podigao pogled prema stropu "Kog si govna radio na mojem krovu?
Koliko ve dugo visi tamo? Mogao si spavati ovdje... to je apsurdno. Da ne kaem
da je pomalo sablasno. Kad samo pomislim da si sve vrijeme dok sam radio, jeo, srao
ili ma to sam ve radio, ti bio tamo gore. I..." podigao je ruku kako bi sprijeio
Yaghareka da odgovori"... samo da zna, nisam digao ruke od tvojeg projekta."
Neko vrijeme je utio. Pustio je da se u Yaghareku slegne ono to je upravo bio
rekao. Priekao je da se ovaj smiri, da se vrati iz bijedne jazbine koju je izdubio za
sebe.

"Nisam odustao, ponovio je. "Ono to se dogodilo zapravo je ba dobro...

Mislim da smo uli u novu fazu. Odstranimo staru. Ta faza u istraivanju bila je...
ovaj... zavrena."
Yagharek je sagnuo glavu. Ramena su mu jedva primjetno zadrhtala kad je
duboko udahnuo.
"Ne razumijem."
"U redu, da vidimo kako emo... sluaj, doi ovamo. Pokazat u ti neto."
Isaac je poveo Yaghareka do radnog stola. Na trenutak je zastao kako bi se sa
zvukom neodobravanja obratio golemoj gusjenici koja je mlitavo leala na boku u
kutiji. Jedva primjetno se promekoljila.
Yagharek se nije udostojao ni pogledati je.
Isaac je pokazao na razne hrpe papira koje su podupirale knjige iz knjinice, koje
je odavno trebalo vratiti i koje su se ljuljale na njegovom stolu. Crtei, jednadbe,
biljeke i znanstveni radovi. Yagharek ih je poeo polagano, pod Isaacovim
vodstvom, prelistavati.
"Sluaj... Vidi li te proklete skice kojih ima posvuda? Uglavnom su to skice
krila. U svom istraivanju krenuo sam od krila. To ima smisla, zar ne? Moja namjera
je bila shvatiti upravo taj ud. Uzgred reeno, Garude koje ive u Novom Krobuzonu
nisu nam ni od kakve koristi. Objesio sam i oglas na sveuilitu, ali ove godine
oigledno nema studenata garuda. ak sam pokuao, znanosti radi, urazumiti jednog
Garudu... uh... vou zajednice... i to je bila prava propast. Da se tako izrazim."
Isaac je na trenutak zautio, prisjeajui se neugodnih trenutaka, a onda je
zatreptao i ponovo progovorio. "Umjesto toga, posvetimo se pticama. To nas dovodi
do jednog sasvim, novog problema. One sitne, kolibrii, kraljii i njima sline vrlo su
zanimljive i korisne za... zna ve... stjecanje opeg uvida u fiziku leta i onog to vi
imate, ali nas u biti zanimaju veliki momci. Sokolovi, orlovi kliktavci... ako se
uspijem doepati nekog od njih. U ovoj fazi jo razmiljam analogno. Ali ne elim da
pomisli kako nisam otvorenog uma... ne prouavam ja vodencvijet ili takvo to samo
zato to me zanimaju, pokuavam dokuiti mogu li to nekako primijeniti.
Hou rei kako sam poao od pretpostavke da nisi sitniav, je li tako, Yag?
Pretpostavljam da ne bi imao nita protiv ni kada bih ti na lea nakalemio par krila
slijepog mia ili mesarske muhe ili ak lijezdu za letenje vjetro-polipa. Moda to ne
bi izgledalo ba lijepo, ali tvoj cilj je da se vine u zrak, jesam li u pravu?"
Yagharek je kimnuo. Pomno ga je sluao prelistavajui papire na stolu. Trudio se
shvatiti.
"U redu. Uzevi sve to u obzir, zakljuio sam kako bi trebalo uiti na primjeru
velikih ptica. Ali razumije se..." Isaac je poeo prekapati po papirima, zatim je
strgnuo nekoliko slika sa zida i pruio Yaghareku one sa znaajnim dijagramima.
"Razumije se, pokazalo se da nije tako. Hou rei, toliko o aerodinamici ptica - sve je

to jako korisno, ali zapravo vodi na krivi kolosijek. Zato to je aerodinamika tvoga
tijela u biti sasvim drukija. Ti nisi tamo neki orao s pridodanim suhonjavim ljudskim
tijelom. Uvjeren sam da nikada nisi o sebi razmiljao na taj nain... nisam upoznat s
tvojom matematikom i fizikom, ali na ovom listu papira ovdje." Isaac ga pronaao i
dodao Yaghareku "... nalazi se nekoliko dijagrama i jednadbi koji pokazuju zbog ega
se ne trebamo posvetiti prouavanju leta velikih ptica. Linije sila su pogrene. Nisu
dovoljno jake. Na takve stvari mislim.
Zato sam se okrenuo drugim krilima iz kolekcije. to e se dogoditi ako ti
nakalemimo krila konjica ili ova koja su kod tebe? Kao prvo, morali bismo se
doepati insekta sa dovoljno velikim krilima. A insekti koji su ve toliko narasli
sigurno nam ih nee dragovoljno predati. Ne znam kako s tobom stoje stvari, ali ja ba
ne ludujem za tim da se pentram po brdinama ili kojekuda kako bih iz zasjede usmrtio
nekakvu bubetinu. Mogli bismo nastradati.
to bi se dogodilo ako bismo ih izgradili prema odreenim specifikacijama? U
tom sluaju bismo mogli napraviti krila odgovarajue veliine i oblika. Mogla bi
predstavljati nadoknadu za tvoj... neobian oblik." Isaac se naceri i nastavi. "Nezgoda
je u tome to bismo tu imali posla s tehnologijom, koja je takva kakva je, tako da
bismo moda mogli napraviti priblino ista, dovoljno laka i dovoljno jaka krila, ali
iskreno da ti kaem, ja u to sumnjam. Radim na crteima koji bi mogli uspjeti, ali ne
moraju. Mislim da izgledi nisu ba veliki.
Isto tako, ne smije zaboraviti da cijeli ovaj projekt ovisi o tome hoe li te
prepravljati pravi virtuoz. Drago mi je to mogu rei, kao prvo, da ne poznam niti
jednog prepravitelja, a kao drugo, da su oni uglavnom zainteresirani da ponize i da ih
vie zanima industrijska snaga ili estetika nego neto tako sloeno kao to je let.
Postoji gomila nervnih zavretaka, miia, krhotina kostiju i slinih stvari na tvojim
leima, i oni bi morali sve to precizno povezati da bi ti imao makar male izglede da
se ponovo vine u zrak."
Isaac je posjeo Yaghareka na stolac. Privukao je drugi stolac i sjeo nasuprot
njemu. Garuda nije rekao ni rije. Zagledao se prvo prodorno u Isaaca, a onda u
dijagrame koje je drao. Isaac shvati da se on kada ita sav posveuje tome i da se
sav usredotoio na ono to ita. Nije izgledao kao pacijent koji eka da lijenik
prijee na stvar: upijao je ba svaku rije.
"Trebao bih ti rei da jo nisam potpuno zavrio s ovim. Poznam osobu koja se
bavi bioarobnjatvom, a tebi e ono i te kako biti nuno ako eli da ti nakalemimo
operativna krila. Ispipat u ga, onako neprimjetno, zanima me to on misli kakvi su
izgledi da stvar uspije." Isaac je napravi grimasu i zavrtio glavom. "I samo da zna,
stari moj, kad bi poznavao tog starkelju shvatio bi koliko je to plemenito od mene.
Nema te rtve koju ja ne bih za tebe podnio..." Rekavi to, napravio je poduu stanku.
"Mogue je da taj tip kae: 'Da, krila, nema problema, dovedi ga i ja u to

obaviti popodne na Pranodan.' Ali teko da e to rei, a ti si me ionako unajmio da

odbacim sve ideje koje nisu izvedive sa znanstvenog gledita i zato ti kaem da je
moje profesionalno miljenje da se to nee dogoditi. Trebali bismo drukije
razmiljati. Prva stvar koju sam uinio kad sam krenuo tim putem bila je da potraim
ona bia koja lete bez krila. Potedjet u te pojedinosti. Veina planova je... ovdje,
ako te ba zanima. Potkoni samonapuhavajui mini zrakoplov; transplant mutirajuih
lijezda vjetro-polipa; nadopunjavanje tvoga tijela s leteim golemom; ak sam
razmiljao i o tome da te uputim u temelje fizikog arobnjatva." Isaac mu je
pokazivao biljeke vezane za svaki od ovih planova onim redom kojim ih je
spominjao. "Nita od toga ne bi uspjelo. arobnjatvo nije pouzdano i iscrpljujue je.
Svatko moe nauiti osnovne vradbine i kako se one koriste, ali da u svakom trenutku
i po elji moe prizvati kontrageotropiju za to bi bilo potrebno mnogo vie energije i
vjetine nego to veina ljudi ima. Imate li neke mone vradbine u Cymehu?"
Yagharek polako odmahne glavom. "Samo poneki apat kojim moemo dozvati
lovinu blie pandama; nekakve simbole i poloaje koji pomau kostima da zarastu i
krv da se zgrua, to je sve."
"Da, nisam iznenaen. Bit e onda bolje da se ne oslanjamo na to. I vjeruj mi kad
ti kaem da su se i moji ostali... ovaj... nekonvencionalni planovi pokazali
neizvodljivima.
I dok sam tako gubio vrijeme mozgajui o stvarima poput ovih, koje me nisu
nikamo odvele, shvatio sam da mi uvijek kad na trenutak ili dva zastanem i razmislim,
ista stvar pada na pamet. Vodoumijee."
Yagharek se namrtio i jo vie skupio ionako nakostrijeene vjee, koje su se
sada mogle ak razmatrati s geolokog stanovita. Zatresao je glavom, stavljajui mu
do znanja da je zbunjen.
"Vodoumijee, ponovio je Isaac. "Zna li to je to?"
"itao sam neto o tome... To je vjetina koju posjeduju vodijanoji..."
"Pogodak, stari moj. Moe ponekad vidjeti luke radnike kako to rade u
Mreodrvetu ili Okuci Smog. Gomila vodijanoja u stanju je preoblikovati ovei dio
rijeke. Iskopaju rupe u vodi do mjesta na dnu gdje lei prosut teret, kako bi ga dizalice
mogle zakvaiti. Zadivljujue. U seoskim zajednicama koriste tu svoju vjetinu da
prosijeku zrane jarke kroz rijeke, i onda u njih tjeraju ribu. Riba jednostavno izleti iz
vode na tlo. Sjajno." Isaac s odobravanjem skupi usne. "Danas tu vjetinu uglavnom
koriste za zezanje ili za pravljenje malih kipova. Odravaju ak i takmienja i tko zna
to sve ne. Stvar je u tome, Yag, da se voda ponaa uglavnom onako kako se ne bi
trebala ponaati. A to je ono to ti eli. Ti eli da ova teka stvar, ovo ovdje, ovo
tijelo..." njeno je bockao Yaghareka prstom u grudi"... leti. Prati li me? Posvetimo
svoje umove ontolokoj zagonetki kako da nagovorimo materiju da se odrekne svojih
navika starih nekoliko eona. elimo da se elementi ponaaju loe. To nije problem

napredne ornitologije, nego filozofije.

Na tome ja, Yagi moj, radim ve godinama! Gotovo da sam to unaprijedio u neku
vrstu hobija. A onda sam jutros ponovo pregledao biljeke koje sam napravio kad sam
se tek poeo baviti tvojim sluajem, povezao ih sa svim svojim starim idejama i
shvatio da je to put kojim treba ii. Cijeli dan mozgam o tome." Mahnuo je Yaghareku
ispred nosa onim listom papira na kojem bio iscrtan trokut s kriem.
Zgrabio je olovku i ispisao rijei iznad sva tri kuta trokuta. Zatim je crte
okrenuo prema Yaghareku. Iznad gornjeg kuta pisalo je Okultno/udotvorno; pokraj
donjeg lijevog Materijalno, a pokraj donjeg desnog Drutveno/mudro.
"Ne razbijaj puno glavu oko ovog dijagrama, stari moj, on ti samo treba pomoi
pri razmiljanju, nita vie. To to vidi je prikaz tri kuta unutar kojih je smjetena
cjelokupna uenost, cjelokupno znanje.
Ovdje dolje imamo materijalno. To su ti prave fizike stvari, atomi i slino. Sve
od osnovnih femtoskopskih estica, kao to su elektroni, pa do velikih jebenih
vulkana. Stijene, elektromagnetizam, kemijske reakcije... I sve sline stvari.
Suprotno tome, doe ti drutveno. Razumna bia, kojih ne nedostaje u Bas-Lagu,
ne mogu se prouavati kao kamenje. Dok razmiljaju o svijetu i o vlastitim
razmiljanjima, ljudska bia, garude i kaktusovci i svi ostali, stvaraju drukiji
poredak, drukije organiziraju stvari, je li tako? to znai da to moramo prouavati na
poseban nain - meutim, oigledno je da je to istodobno povezano s fizikim
svijetom koji sve stvara. Zato ovdje imamo ovu finu liniju koja ih spaja.
Gornji kut oznaava okultno. Sad se tu stvar poinje zakuhavati. Okultno:
'skriveno'. Tu spadaju razne sile, dinamika i sline stvari koje nemaju veze samo s
meusobnim fizikim utjecajem izmeu trica i kuina, i nisu samo misli onih koji
razmiljaju. Duhovi, demoni, bogovi ako ti se vie svia da ih tako zove,
udotvorno... razumije? Kao prvo, udotvorne tehnike, prizivanja, amanizam i tako
dalje, sve to zajedno utjee na drutvene odnose koji ih okruuju i obrnuto. Moramo
uzeti u obzir i fiziku stranu: vradbine i arolije uglavnom se svode na manipulaciju
teorijskim esticama - 'zaaranim esticama' - koje nazivamo thaumaturgoni. Pojedini
znanstvenici...", tu se on udari u grudi, "...misle da su one u osnovi isto to i protoni i
sve druge fizike estice. E, sada stvari postaju zaista zanimljive", rekao je Isaac
lukavo, primjetno usporivi.
"Slobodno pomisli na bilo koju arenu prouavanja ili znanja i shvatit e da se
ona nalazi negdje u ovom trokutu, ali ne u nekom od samih kutova. Uzmi, na primjer,
sociologiju, psihologiju ili ksenotropologiju. Krajnje je jednostavno, zar ne? Nalaze
se ovdje dolje, u 'Drutvenom' kutu? I da i ne. To je definitivno njihovo najpriblinije
uporite, ali ne moe prouavati drutva ako ne razmisli o pitanjima vezanim za
fizike resurse. Je li tako? to znai da se od samog poetka nametnula i fizika
dimenzija problema. Tako da emo sociologiju morati malo pomaknuti du donje osi."

Preao je prstom otprilike centimetar ulijevo. "Ali, kako da shvati, na primjer,

kulturu kaktusovaca ako nisi upoznat s njihovim solarnim fokusom, ili kulturu kepri
bez njihovih boanstava, ili kulturu vodijanoja ako ne razumije amansko
prokopavanje kanala? To je jednostavno nemogue", pobjedniki je zakljuio. "Zato
stvari moramo malo pomaknuti prema okultnom." Njegov prst je po papiru preao
odgovarajui put.
"Otprilike ovdje negdje nalaze se sociologija, psihologija i njima sline znanosti.
Malo iznad donjeg desnog kuta i malo ulijevo.
Fizika? Biologija? Trebale bi se nalaziti unutar prirodnih znanosti i odmah
pokraj tehnologije, zar ne? Ali ako kae da biologija ima utjecaj na drutvo, onda
vrijedi i obrnuto, to e rei da je biologija za mrvicu pomaknuta iz 'materijalnog'
kuta. A to emo s letenjem vjetro-polipa? Hranjenjem duo-drvea? To su okultne
stvari, i zato smo ih ponovo pomaknuli, ovoga puta prema gore. Fizika ukljuuje
djelovanje izvjesnih tvari u udotvornim vradbinama. Shvaa li o emu ti govorim?
ak se i 'najii' predmet nalazi zapravo negdje izmeu ta tri kuta.
Imamo zatim i gomilu predmeta koji su definirani njihovom mijeanom
prirodom. Sociobiologija? Nalazi se malo iznad polovine donje crte. Hipnotologija?
Na pola puta, uz desni bok. Drutveno/psiholoko i okultno, ali s malo ubaene
modane kimije, tako da bi to bilo negdje ovdje..."
Isaacov dijagram je sada bio prekriven kriiima koji su oznaavali gdje bi se,
prema njegovom miljenju, trebalo nalaziti razne discipline. Pogledao je Yaghareka i
paljivo ucrtao, precizan, konani x u samom sreditu trokuta. "to mi to imamo
ovdje? to se nalazi u samom sreditu? Neki misle da je to matematika. Dobro. Ali
ako je matematika ta koja ti omoguava da razmiljanjem pronae put do centra,
koje su to sile koje izuava? Matematika je potpuno apstraktna, na izvjesnoj razini,
kvadratni korijen iz minus jedan i tome slino; meutim, svijet je u osnovi oblikovan
posve matematiki. Znai, na taj nain treba gledati na svijet koji ujedinjuje sve sile:
mentalne, drutvene, fizike.
Ako se teme o kojima razgovaramo nalaze unutar trokuta, s tri vorita i jednim
sreditem, onda se u njemu nalaze i sile i dinamika koju one izuavaju. Drugim
rijeima, ako misli da je ovakvo gledanje na stvari zanimljivo ili od pomoi, onda u
biti postoji jedna vrsta polja, jedna vrsta sile koju ovdje prouavamo u njezinim
raznim oblicima. Zato ovo nazivamo 'ObjedinjenOM teorijom polja'."
Isaac se iscrpljeno nasmijeio. Bojemupljuvake, iznenada je shvatio, ovo mi
ba ide dobro... Deset godina istraivanja je povoljno utjecalo na moja
predavanja... Yagharek ga je paljivo promatrao.
"Ja... razumijem..." konano je izgovorio garuda.
"Drago mi je to to ujem. Ima jo toga, stari moj, naotri se. OTP ba nije iroko
prihvaena kao teorija, zna. Ima otprilike status Hipoteze o Napuklom Tlu, ako ti to

ita znai." Yagharek je kimnuo. "U redu, onda zna to elim rei. U neku ruku
ugledna, ali pomalo luckasta. Meutim, kako bih uklonio i posljednje ostatke
kredibiliteta na koji sam jo mogao raunati, pridruio sam se manjini meu
teoretiarima OTP-a. Onima koji se bave prirodom prouavanih sila. Pokuat u ti to
izloiti jednostavnim rijeima." Isaac je na trenutak zatvorio oi kako bi sabrao misli.
"U redu. Pitanje je: je li patoloki da isputeno jaje padne."
Zautio je i pustio tu sliku da ostavi dojam.
"Vidi, ako smatra da su materija, te stoga i objedinjene sile koje su predmet
prouavanju, u osnovi statine, onda padanje, letenje, kotrljanje, promjena miljenja,
bacanje ini, starenje, kretanje, zapravo predstavljaju devijaciju osnovnog stanja.
Drugim rijeima, ja mislim da je kretanje dio ontologije i sada dolazimo do pitanja
kako bi trebala glasiti teorija koja sve to obuhvaa. Jasno ti je na ijoj strani su moje
simpatije. Statistika bi rekla da ih ja pogreno tumaim, al' nek' se nosi.
Znai, ja sam TPOP, Teoretiar Pokretnog Objedinjenog Polja. Ne TSOP,
Teoretiar Statinog... razumije? Ali kad si TPOP, javlja se isto onoliko problema
koliko i rjeenja: ako se kree, kako se kree? Postojanim korakom? Isprekidanim
korakom unatrag? Kada podigne komad drveta i dri ga tri metra iznad tla, ono u
sebi sadri mnogo vie energije nego kad lei na tlu. To zovemo potencijalnom
energijom, je li tako? S tim se slau svi znanstvenici. Potencijalna energija je ona
energija koja daje drvetu mo da te ozlijedi ako te lupi, da oguli pod, mo koju ono
nema dok samo lei na tlu. Podignuto, ono i dalje ima energiju koju je imalo kada je
bilo nepokretno, ali sada moe i pasti. Ako do toga doe, potencijalna energija se
pretvara u kinetiku, a ti zavri sa slomljenim nosom ili tako neim.
Shvaa, potencijalna energija nastaje kada neto dovede u stanje u kojem se
moe zanjihati, promijeniti svoje stanje. Kao kada neku grupu ljudi izloi dovoljno
velikom pritisku, i ona iznenada eksplodira. U jednom trenutku su razdraljivi, ali
mirni, a u sljedeem postaju nasilni i kreativni. Na prelazak iz jednog stanja u drugo
moe utjecati prebacivanje neega - neke drutvene skupine, komada drveta,
vradbine - na mjesto gdje e se, uslijed uzajamnog djelovanja s ostalim silama,
njegova vlastita energija suprotstaviti njegovom trenutnom stanju. Govorim ti o
dovoenju stvari do toke krize."
Isaac se na trenutak naslonio u svom stolcu. Iznenadio se kada je shvatio koliko
mu se ovo svialo. Dok je objanjavao svoj teorijski pristup, njegove ideje su se
sreivale, to mu je omoguilo krajnje dosljedno formuliranje pristupa. Yagharek je
bio uzoran uenik. Pozornost mu nije lutala niti poputala, i gledao ga je prodornim
pogledom.
Isaac je duboko udahnuo i nastavio.
"Ovdje imamo posla s velikim sranjem, Yag, stari moj. Ve godinama pomalo
radim na toj teoriji krize. Najsaetije reeno: tvrdim da je u prirodi stvari da ulaze u

krizu, upravo zbog onoga to jesu. Stvari se preokrenu zahvaljujui samo tome to su
stvari, razumije? sila koja tjera objedinjeno polje dalje jest energija krize.
Potencijalna energija, na primjer, predstavlja jedan oblik energije krize, njezinu
siunu sporednu manifestaciju. Ako bih mogao iskoristiti rezerve energije krize u
svakoj danoj situaciji, imao bih na raspolaganju golemu mo. U pojedinim situacijama
kriza moe izbiti prije nego u drugima, to je tono, ali teorija krize govori o tome da
su stvari u krizi samim tim to postoje. Velika koliina sirove energije krize cijelo
vrijeme kola uokolo, ali mi jo nismo nauili kako je djelotvorno iskoristiti. Umjesto
toga, ona esto nepouzdano i nekontrolirano eksplodira. Kakvo rasipanje."
Isaac je zavrtio glavom na tu pomisao.
"Mislim da su vodijanoji u stanju iskoristiti energiju krize. Barem djelomino.
Kakav paradoks. Iskoristi postojeu energiju krize u vodi da je zadri u obliku
kojem se ona opire, to znai da je dovodi u jo veu krizu... ali energija nema kamo
otii i kriza se rjeava sama od sebe tako to se voda raspadne u svoj prvobitni oblik.
Ali to bi se dogodilo ako bi vodijanoji uporabili vodu koju su ve... uh...
vodooblikovali kao sastavni dio u nekom eksperimentu koji poveava energiju krize...
Ispriavam se. Napravio sam digresiju. Hou rei da pokuavam smisliti nain kako
da ti iskoristi svoju energiju krize i kako da je usmjeri na letenje. Ako sam u pravu,
to je jedina sila koja e te uvijek... proimati. to vie bude letio, to e biti u veoj
krizi, i moi e vie letjeti... U svakom sluaju, tako stvari stoje u teoriji... Ali da
budem iskren, Yag, ovo je mnogo vee od toga. Ako bih zaista uspio osloboditi
energiju krize za tebe, onda bi tvoj sluaj postao, iskreno reeno, beznaajan. Ovdje
je rije o silama i energiji koje bi mogle potpuno promijeniti... sve..."
Od te nevjerojatne ideje ak se i zrak umirio. Prljava unutranjost skladita kao
da je bila previe malena i otrcana da bi se u njoj vodio jedan ovakav razgovor. Isaac
je zurio kroz prozor u prljavu no Novog Krobuzona. Mjesec i njegove keri
staloeno su plesali iznad njega. Keri, manje od svojeg oca ali vee od zvijezda,
prodorno i hladno su sijale iznad njega. Isaac je razmiljao o krizama.
A onda Yagharek konano prozbori.
"A ako si u pravu... ja u letjeti?"
Isaac je prasnuo u smijeh kad je uo to trivijalno pitanje. "Da, da, Yag, stari moj.
Ako sam u pravu, ti e ponovo letjeti."

Petnaesto poglavlje
Isaac nije uspio nagovoriti Yaghareka da ostane u skladitu. Garuda nije htio
objasniti to ima protiv toga. Kukavni izgnanik jednostavno je nestao u noi, odluan
da prespava u nekom jarku, dimnjaku ili ruevini. Nije ak htio prihvatiti ni hranu.
Isaac ga je ispratio pogledom, stojei na vratima skladita. Yagharekovo tamna deka
vijorila se s drvenog okvira njegovih lanih krila.
Isaac se vratio na promatranje svjetala kako klize Tumorom. Poloio je glavu na
ruke i oslukivao otkucaje sata. Divlji noni zvuci Novog Krobuzona uspijevali su se
promigoljiti kroz zidove. uo je melankolino mukanje strojeva, brodova i tvornica.
A u prostoriji ispod, Davidov i Lublamaijev konstrukt kao da je njeno kloparao
u skladu s otkucajima sata.
Isaac je tada skinu crtee s zidova. One koje je smatrao uspjelima gurnuo je u
podeblji fascikl. Mnoge od njih je kritiki odmjerio i bacio. Spustio se na svoj veliki
trbuh i zavukao pod krevet, izvukavi pranjavo raunalo i logaritamsko ravnalo.
Moram nekako otii na sveuilite i maznuti jedan njihov diferencijalni stroj,
razmiljao je. To nee biti lako. Oni iz osiguranja su postajali neurotini kad se radilo
o takvim stvarima. A onda se sjetio da e imati priliku osobno pregledati straarske
sustave: sljedeeg dana trebao je otii do sveuilita i porazgovarati sa svojim
omraenim poslodavcem, Vermishankom.
Mada ga ovih dana Vermishank ba nije puno angairao. Proli su mjeseci otkad
nije primio pismo ispisano njegovim sitnim rukopisom u kojem mu kae da su njegove
usluge potrebne u istraivanju nekih mutnih i moda besmislenih prototipova teorije.
Isaac nikada nije mogao odbiti te "zahtjeve". Time bi ugrozio izvjesne privilegije
vezane uz pristup sveuilinim resursima, to jest bogatoj ili opreme koju je pljakao
manje ili vie u slobodno vrijeme. Vermishank nije nita poduzeo da bi ograniio
Isaacove privilegije, usprkos njihovom oslabljenom profesionalnom odnosu i usprkos
tome to je vjerojatno uoio vezu izmeu nestanka dijelova opreme i Isaacovog
istraivakog rasporeda. Isaac nije znao zato. Vjerojatno kako bi pokuao zadrati
mo nada mnom, pomisli on.
Shvatio je da e sada prvi puta u ivotu on potraiti Vermishanka, ali je dobro
znao da mora otii do njega i sastati se s njim. Iako je osjeao da se treba posvetiti
svojem novom pristupu, svojoj teoriji krize, nije mogao potpuno okrenuti lea
svjetovnijim tehnologijama, kao to je prepravljanje, i ne zatraiti miljenje o
Yagharekovom sluaju kod jednog od najistaknutijih gradskih bioudotvoraca. To ne
bi bilo profesionalno.
Pripremio si je pecivo sa unkom i alicu hladne okolade. Hrabrio je samog

sebe dok je razmiljao o Vermishanku. Postojalo je mnogo razloga zbog kojih ga Isaac
nije volio. Jedan od njih bio je politiki. Konano, udotvorstvo je bilo pristojan
nain da se opie ono ime se bavi osoba koja trga i ponovo oblikuje meso, koja ga
povezuje na neoekivane naine i manipulira njime unutar granica koje odreuje samo
mata. Razumije se, te tehnike mogu pomoi nekome da ozdravi i da bude popravljen,
ali one obino nisu bile koritene u te svrhe. Nitko, razumije se, nije imao nikakav
dokaz, ali se Isaac ne bi nimalo iznenadio kad bi saznao da je Vermishank obavio neka
od svojih istraivanja u kanjenikim tvornicama. Vermishank je bio izuzetno vjet
kipar mesa.
Zauo je kucanje na vratima. Iznenaeno je podigao pogled. Bilo je gotovo
jedanaest sati. Odloio je veeru i pohitao niz stube. Otvorio je vrata i ugledao
raskalaenog Sreka Gazida.
to li je sad ovo? pomislio je.
"'Zaac, brate moj, moj... uobraeni, trapavi... voljeni..." Povikao je Gazid im je
ugledao Isaaca. Pokuavao je smisliti jo poneki opisni pridjev koji bi odgovarao.
Isaac ga uvue u skladite, jer su se du ulice poela paliti svjetla.
"Sreko, glupi seronjo, to hoe?"
Gazid je prebrzo partao gore-dolje. Oi su mu bile razrogaene i praktino su se
spiralno kretale u njegovoj glavi. Izgleda da ga je povrijedio Isaacov ton.
"Smiri se, efe, polako, polako, ne mora se odmah ljutiti, je li tako? Ha? Traim
Lin. Je l' ovdje?" Iznenada se zahihotao.
Ah, pomisli Isaac oprezno. Ovo je bilo nezgodno. Sreko je bio iz Putenih
Poljana, on je znao nepotvrenu istinu o Isaacu i Lin. Ali ovo nisu bila Putene Poljane.
"Ne, Sreko, ona nije ovdje. A da iz nekog razloga i je ovdje, nema nikakvo
pravo banuti ovamo usred noi. to e ti ona?"
"Nije kod kue." Gazid mu je okrenuo lea i poeo se penjati uz ljestve.
Nastavio je odgovarati na Isaacovo pitanje nijednom ga ne pogledavi. "Upravo
dolazim odande, ali pretpostavljam da se ba posvetila umjetnosti, a? Duguje mi
novac, duguje mi proviziju to sam joj namjestio super posao i osigurao je za cijeli
ivot. Pretpostavljam da je tamo sada, a? elim neto gotovine..."
Isaac se u oaju lupi po glavi i skoi na stubu iza Gazida.
"O emu ti to, do vraga, lupeta? Kakav posao? Trenutno radi na svom djelu."
"Oh, da , kako da ne, tako je, aha, u pravu si", sloio se Gazid s neobinim
oduevljenjem. "Svejedno mi duguje novac. Oajan sam, 'Zaac... Budi prijatelj..."
Isaac se ve poeo ljutiti. Zgrbio je Gazida i prisilio ga da se smiri. Gazid je
imao one izuzetno mrave ruke narkomana. Mogao se samo patetino otimati dok ga je
Isaac drao.
"Sluaj, Sreko, ti mali crve. Nemogue da ti je loe, toliko si napuen da jedva
stoji. Kako se usuuje praskati po mojoj kui, prokleti narkomaniu..."

"Oj!" neoekivano drekne Gazid. Zareao je na Isaaca, prekinuvi bujicu

njegovih rijei. "Lin trenutno nema, ali ja udim za neim, i elim da mi ti pomogne,
a ako ne bude htio, svata bih mogao rei; ako mi Lin nee pomoi, ti moe, ti si
njezin vitez u sjajnom oklopu, njena ljubica-bubica, a ona je tvoja bubamara..."
Isaac je zamahnuo debelom tekom rukom i tresnuo Sreka Gazida posred lica,
odbacivi ovjeuljka nekoliko metara kroz zrak.
Gazid je zacvilio od zaprepatenja i straha. Zastrugao je petama po nezastrtom
podu u elji da se doepa stuba. Ispod nosa mu se irila krvava mrlja. Isaac je otresao
krv s lanaka i krenuo prema Gazidu. Puio se od bijesa.
Zar misli da u ti dopustiti da govori takve stvari? Zar misli, seronjo, da me
moe ucjenjivati? pomislio je.
"Sreko, odmah se gubi, ako ne eli da ti otkinem glavu."
Gazid je nekako uspio ustati i briznuo je u pla.
"Ti si potpuno lud, Isaac, mislio sam da smo prijatelji..."
Sline, suze i krv kapali su na Isaacov pod.
"Izgleda da nisi bio u pravu, zar ne, stari moj? Ti si jedna najobinija gnjida, i
ja..." Isaac je prekinuo svoju tiradu i zapanjeno se zabuljio.
Gazid se naslonio o prazne kaveze u kojima se nalazila kutija s gusjenicom. Isaac
je primijetio da se debela liinka uvija, uzbueno skuplja i prua prema ianom
proelju, i kako s posljednjim ostacima energije pokuava prii Sreku Gazidu.
Sreko je sav uasnut ekao da Isaac zavri reenicu.
"to?" zacvilio je. "to e uiniti?"
"Zavei", prosikta Isaac.
Gusjenica je oigledno bila iva, mada je bila mravija nego kad je stigla, a
njezine nevjerojatne boje, koje su podsjeale na paunovo perje, su u meuvremenu
izblijedjele. Vijugala je po malom kavezu opipavajui zrak poput prsta kakvog
slijepca i posrtala prema Gazidu.
"Ne mii se" prosiktao je Isaac i priao blie. Preneraen, Gazid ga je posluao.
Pratio je Isaacov pogled i razrogaio oi kada je ugledao golemu liinku koja je
migoljila po kavezu pokuavajui pronai put do njega. Tiho vrisnuvi, trgnuo je ruku
s kutije i poeo se povlaiti. Gusjenica je istog asa promijenila smjer i pokuala ga
slijediti.
"Ovo je nevjerojatno... " rekao Isaac promatrajui ih. U tom trenutku, Gazid se
uhvatio rukama za glavu i iznenada poeo luaki mahati njome, kao da je puna
insekata.
"Oh, to se to dogaa u mojoj glavi?" zamucao je Gazid.
Kada je priao blie, i Isaac je osjetio isto. Kroz mali mozak su mu se, poput
elektrinih jegulja provlaili djelii tuih osjeaja. Zatreptao je i zakaljao se,
iznenada i nakratko postavi rob osjeaja koji nisu bila njegovi, ali su mu ipak zastali

u grlu. Isaac zatrese glavom i vrsto zatvori oi.

"Gazide", obrecnuo se. "Hodaj polako oko nje."
Sreko Gazid ga poslua. Gusjenica se okretala u silnoj elji da se ispravi, da ga
slijedi, da ga uhvati.
"Zato eli mene?" zastenja Sreko Gazid.
"Ne znam, Sreko, odvrati otro Isaac. "Jadna gusjenica pati. Izgleda da eli
neto to ti ima, Sreko, stari moj. Isprazni polako depove. Ne brini, neu ti nita
maznuti."
Gazid je poeo vaditi komade papira i maramice iz depova prljavog sakoa i isto
takvih hlaa. Trenutak je oklijevao, a onda iz unutranjih depova izvadio dva
nabrekla paketia.
Liinka je doslovno pomahnitala. Dezorijentirajui djelii sinestetikih osjeaja
ponovo kao vrtlog projurie Isaacovom i Gazidovom glavom.
"to to, do vraga, ima?" procijedio je Isaac kroz stisnute zube.
"Ovo je azbah", oklijevajui odgovori Gazid i mahne prvim paketiem ispred
kaveza. Larva nije reagirala. "A ovo je snovosranje." Gazid podie drugu vreicu
iznad gusjeniine glave, i ona se njiui uspravi na stranji dio u elji da je dohvati.
Nisu ba mogli uti njezino dirljivo zapomaganje, ali ona je izraavala jake osjeaje.
"To je, znai!" povikao je Isaac. "To eli! Gusjenica eli snovosranje!" Isaac
isprui ruku prema Gazidu i pukne prstima. "Daj mi je."
Gazid je oklijevao, ali mu je na kraju ipak predao paketi.
"To je mnogo robe, ovjee... to je mnogo mulaha, ovjee..." nije prestajao
cviliti. "Ne moe ga tek tako uzeti, ovjee..."
Isaac je u ruci odvagnuo vreicu. Prema njegovoj procjeni, teila je kilogram,
moda kilogram i dvadeset deka. Potom ju je otvorio. Gusjenica je ponovo poela
zapomagati. Isaac se trgnuo na to njezino bolno i neljudsko preklinjanje.
Snovosranje su proizvodili u obliku smeih, ljepljivih tableta koje su smrdjele
po jako zagorjelom eeru.
"to je ovo?" upitao je Isaac Gazida. "uo sam za njega, ali ne znam pod milim
bogom nita o njemu."
"Nova stvar, 'Zaac. Skupa stvar. Pojavila se otprilike prije godinu dana. Ona...
udara u glavu..."
"Kako djeluje?"
"Ne bih ti ba znao to opisati. Hoe kupiti malo?"
"Ne!" grubo odgovori Isaac, ali onda se zamisli. "Ovaj... ne za sebe, u svakom
sluaju... Koliko bi kotao ovaj paket, Sreko?"
Gazid je oklijevao, oigledno se dvoumio koliko bi pretjerao. "Uh... otprilike
trideset gvineja..."
"Odjebi, Sreko... Ti si takav jebeni majstor, stari moj... Otkupit u ga od tebe

za..." sada je Isaac oklijevao. "Za deset."

"Prodano", istog asa je pristao Gazid.
Sranje, pomisli Isaac. Zajebo sam se. Ve se spremao povui ponudu, kad mu je
iznenada neto palo na pamet. Pomno se zagledao u Gazida, koji se ponovo poeo
kooperiti, iako mu je lice bilo uprljano krvlju i pljuvakom.
"Vrijedi. Dogovorili smo se. Sluaj, Sreko", nastavi Isaac ravnoduno, "moda
e mi zatrebati jo ove stvari, razumije to elim rei? Ako ostanemo u dobrim
odnosima, nee biti razloga da te ne zadrim kao svog... ekskluzivnog snabdjevaa.
Razumije to elim rei? Ali ako bilo to iskrsne i unese razdor u na odnos, kao to
je nepovjerenje i slino, morat u se obratiti nekom drugom. Jesi li shvatio?"
"'Zaac, ti si moj ovjek, ne mora nita vie rei... Mi smo partneri, eto to
smo..."
"Svakako", toboe se sloio. Isaac nije bilo toliko blesav da pomisli kako moe
vjerovati Sreku Gazidu, ali na ovaj nain ga je bar donekle umilostivio. Teko da e
Gazid ugristi ruku koja ga hrani, barem neko vrijeme.
Ovo ne moe potrajati, pomislio je Isaac, ali za sada e posluiti.
Isaac je odvojio jednu vlanu, ljepljivu tabletu iz paketia. Podsjeala je na
veliku maslinu obloenu debelim slojem sluzi koja se brzo sui. Isaac podie nekoliko
centimetara poklopac na kutiji s gusjenicom i ubaci unutra grudicu snovosranja.
unuo je kako bi promatrao liinku kroz iano proelje.
Isaacovi kapci zatreperie kao da je statiki elektricitet prostrujao kroz njega. Na
trenutak nije mogao usredotoiti pogled.
"Auuuh..." zastenjao je Sreko Gazid iza njega. "Neto se zajebava s mojom
glavom..."
Isaacu je na trenutak bilo muno, a onda je pao u ekstazu kakvu nikada do tada
nije iskusio i koja ga je cijelog obuzela. Poslije manje od pola sekunde izbacio je iz
sebe neljudske osjeaje. inilo mu se da su mu izali na nos.
"Oh tako mu Klepetala..." zadahtao je Isaac. Vid mu se as izotravao, a as
zamagljivao. Na kraju se neobino izotrio i postao kristalno jasan. "Ovaj mali kukin
sin je neka vrsta empata, zar ne?" promrmlja on.
Zabuljio se u gusjenicu kao kakav voajer. Malo stvorenje se kotrljalo oko tablete
droge kao zmija koja gnjei plijen. Razjapila je dio gdje su joj bile usne i priljubila
ga uz snovosranje, vaui ga pomamno i gotovo lascivno. Pljuvaka joj je curila iz
kutova eljusti. Prodirala je hranu poput djeteta koje se na dan Sv. Klepetala
naslauje pudingom od karamela. Snovosranje je nestajalo velikom brzinom.
"Svih mu paklenih pataka", prozbori Isaac. "Trait e mnogo vie od toga."
Spustio je jo pet ili est tableta u kavez. Larva se sva sretna valjala po toj ljepljivoj
kolekciji.
Isaac se uspravio. Pogledao je Sreka Gazida, koji je promatrao gusjenicu kako

jede, blaeno se smijeio i njihao.

"Sreko, stari moj, izgleda da si spasio kou mom malom zamorcu. Jako sam ti
zahvalan."
"Ja sam spasitelj, zar ne, 'Zaac?" Gazid se polako okretao, pravei rune piruete.
"Spasitelj! Spasitelj!"
"Da, dobro, dobro, ti si upravo to, stari moj, dosta je bilo, smiri se." Isaac baci
pogled na sat. "A sada zaista moram obaviti jo neke stvari, pa te molim da bude tako
dobar i izgubi se, u redu?" Ne ljuti se, Sreko..." Isaac je trenutak oklijevao, a onda
ispruio aku. "Oprosti to sam ti razbio nos."
"Oh." Gazid ga iznenaeno pogleda. Zatim obazrivo opipa krvavo lice. "Ma...
nije vano..."
Isaac se uputio do svojeg radnog stola.
"Odmah u ti dati tvoje mulahe. Samo trenutak." Poeo je prekapati po ladicama,
dok na kraju ipak nije pronaao novanik i iz njega izvadio gvineju. "ekaj, imam
negdje jo. Ostani sa mnom..." Isaac je kleknuo pokraj kreveta i poeo razbacivati
gomile papira, skupljajui stivere i ekele.
Gazid je zavukao ruku u paketi sa snovosranjem koji je Isaac ostavio na kutiji s
gusjenicom. Zamiljeno je pogledao Isaaca, koji se potrbuke zavukao pod krevet.
Otrgnuo je od ljepljive gomile dvije tablete snovosranja i pogledao u Isaacovom
smjeru, provjeravajui gleda li ga ovaj. Isaac mu je upravo bio neto onako uzgred
dobacio, ali njegove rijei je priguio krevet.
Gazid se nonalantno uputio do kreveta. Izvadio je omota od nekog slatkia iz
depa, umotao u njega jednu tabletu snovosranja i ubacio je u dep. Lice mu je ozario
idiotski osmijeh kada se zagledao u drugu.
"Trebao sam znati to prepisuje 'Zaac" tiho e on. "To je ba etiki."
Oduevljeno se zahihotao.
"to kae?" viknuo je Isaac. Poeo se izvlaiti ispod kreveta. "Naao sam. Znao
sam da u depu jednih od ovih hlaa imam neto novca..."
Sreko Gazid na brzinu podie gornji dio peciva sa unkom koje je, napola
pojedeno, lealo na stolu. Gurnuo je tabletu snovosranja u senf ispod lista salate.
Zatim je vratio gornji dio peciva i odmaknuo se od stola.
Isaac je ustao i krenuo prema njemu. Bio je sav praan, ali se nasmijeio. U ruci
je stezao gomilu novanica i neto sitnia.
"Evo ti deset gvineja. Cjenkao si se k'o kakav jebeni profesionalac..."
Gazid je prihvatio ponueni novac i brzo krene niz stube.
"Hvala 'Zaac", ree on. "Jako sam ti zahvalan na tome."
Isaac je bio zateen.
"Dobro onda. Stupit u u vezu sa tobom ako mi bude potrebno jo snovosranja,
dobro?"

"Da, svakako to uini, veliki brate..."

Gazid je navrat nanos izjurio iz skladita, povrno mahnuvi i zatvorivi za
sobom vrata. Isaac ga je uo kako se apsurdno hihoe i coke jezikom, dok je nestajao
u tami.
Vrajeg mu repa! pomisli on. Ba mrzim imati posla s jebenim narkiima. Sav
je sjeban... Isaac je odmahnuo glavom i vrati se do kaveza s gusjenicom.
Liinka se ve bila bacila na drugu grudicu ljepljive droge. Nepredvidivi valovi
njezine sree prelili su se u Isaacov um. Taj osjeaj nije bio nimalo ugodan. Isaac se
povukao. Larva je prestala jesti i sada ju je gledao kako se paljivo isti od ljepljivih
ostataka. Zatim je nastavila jesti, ponovo se uprljala i opet se oistila
"Ba si mi izbirljiva, ha?" promrmljao je Isaac. "Ukusno ti je, ha? Uiva u
tome? Hmmmm? Divno."
Otiao je do stola po svoju veeru. Okrenuo se kako bi promatrao to areno bie
kako se uvija. Potom je zagrizao ve gotovo stvrdnuto pecivo i otpio gutljaj okolade.
"U to e li se ti pretvoriti?" mrmljao je on svom 'zamorcu'. Mrtio se dok je jeo
ve suho pecivo i uvelu salatu, ali je ipak pojeo do kraja. Bar je okolada bila dobra.
Obrisao je usta i vratio se do kaveza s gusjenicom, pokuavi odoljeti neobinim
i slabim empatikim valovima. Isaac je unuo i zagleda se u to maleno, izgladnjelo
stvorenje koje je pohlepno deralo. Nije ba mogao biti siguran, ali imao je dojam da
su larvine boje ve postale jasnije.
"Dobro e mi posluiti za sporedno istraivanje, kako ne bih postao potpuno
opsjednut teorijom krize, ha? Hoe, zar ne, ti mali puzave? Sigurno te nema ni u
jednom udbeniku, je li tako? Stidljiva si? Je li to posrijedi?"
Isaaca poput munje pogodi udar izopaene psihe. Posrnuo je i pao.
"Auuu!" vrisnuo je i otpuzao to dalje od kaveza. "Ne mogu podnijeti tvoje
empatiko brbljanje, stara moja..." Uspio je nekako ustati i krenuti prema krevetu,
ekajui se po glavi. U trenutku kad je stigao do kreveta, u glavi mu je zapulsirao jo
jedan snaan gr nepoznatih osjeaja. Koljena su mu popustila pa je pao pokraj
kreveta, pritisnuvi prstima sljepooice.
"Oh sranje!" Uznemirio se. "To je ve bilo previe, postaje previe jaka..."
Odjednom je izgubio mo govora. Ukoio se kada je trei snani napad preplavio
njegove sinapse. Ali ovog puta je bilo drukije, shvatio je, ovo vie nisu bili maleni
psihiki valovi nezadovoljstva koje je odailjala udna liinka, tri metra daleko od
njega. Usta su mu se odjednom osuila, i on je postao je svjestan okusa uvele salate.
Sluzi. Gnojiva. Stvrdnutog vonog kolaa.
Grudice senfa.
"Oh ne..." promrmljao je. Glas mu je zadrhtao kada je shvatio to se dogodilo.
"Oh ne, ne, ne oh Gazide, jebivjetru nijedan, seronjo. Ubit u te, da zna..."
Rukama koje su se pomamno tresle vrsto je stisnuo rub kreveta. Znojio se i koa

mu je podsjeala na kamen.
Lezi, razmiljao je sav oajan. Zavuci se pod prekrivae i prebrodi to, na tisue
ljudi radi to svakog dana zbog zadovoljstva, tako ti Klepetala...
Isaacova aka je poput drogirane tarantule puzila preko nabora pokrivaa.
Nikako mu nije polazilo za rukom dosjetiti se najboljeg naina kako bi se zavukao pod
pokrivae, jer su bili jako nabrani i skrivali su plahtu: nabori i jednog i drugog
materijala bili su tako slini da je Isaac odjednom postao uvjeren kako su svi oni dio
iste valovite tkanine i kako ih ne treba razdvajati, jer bi to bilo sablasno, pa je svoju
tjelesinu prebacio preko pokrivaa, uz osjeaj da pliva izmeu uzbibanih sloenih
nabora pamuka i vune. Kretao se gore-dolje i pomamno mlatarao rukama, kao dijete
koje pliva oponaajui psia. Zbog jake ei je kaljucao, pljuvao i coktao jezikom.
Pogledaj se samo, kretenu jedan, prezrivo mu se obratio jedan dio njegovog
uma. Gdje ti je dostojanstvo?
Meutim, on na to nije obraao pozornost. Bio je zadovoljan to moe polako
plivati u mjestu, na krevetu, daui poput kakve ivotinje na samrti, eksperimentalno
napinjui vrat i bockajui oi.
Duboko u svom umu osjetio je kako pritisak postaje sve jai. Gledao je neka
velika vrata, velika vrata podruma, umetnuta u zid najzapostavljenijeg kuta njegovog
malog mozga. Vrata su se tresla. Neto je pokuavalo izai.
Brzo, pomisli Isaac. Stavi zasun...
Meutim, osjetio je kako snaga onoga to je nastojalo pobjei postaje sve jaa.
Vrata su prokljuala, s njih se poeo cijediti gnoj i samo to nisu popustila pod
naletima miiavog psa bezizraajnog lica, koji je nijemo, prijetei pokuavao
prekinuti lance, dok je more nemilosrdno udaralo o troni zid luke koji se mrvio.
Neto se u Isaacovom umu rasprsnulo i otvorilo.

esnaesto poglavlje
Sunce prodire unutra poput vodopada i ja se u njemu radujem, dok se iz mojih
ramena i moje glave rastvaraju cvjetovi, a klorofil okrepljujue kulja kroz moju
kou i podiem velike, bodljikave ruke ne dodiruj me na taj nain svinjo jedna
nisam spreman Pogledaj samo te parne ekie! Volio bih ih i kad mi ne bi pomagali
da ovako radim!
je li ovo
ponosan sam to ti mogu rei da je tvoj otac pristao na na brak
je li ovo jedan
i evo me kako plivam ispod sve te prljave vode prema tamnoj grdosiji od amca
koja se pojavljuje kao kakav veliki oblak udiem prljavu vodu koja me tjera na
kaalj i moja stopala s koicama odguruju me prema
je li ovo san?
svjetlosti koi hrani zraku metalu seksu bijedi vatri gljivama mreama
brodovima muenju pivu abi iljcima bjelilu violini tinti pukotinama sodomiji
novcu krilima arenim bobicama bogovima pili kostima slagalicama bebama betonu
koljki takama drobu snijegu tami
Je li ovo san?
Meutim, Isaac je znao da to nije san.
Magina svjetiljka treperila je u njegovoj glavi, bombardirala ga nizom slika.
Nije to bila neka od onih optikih igraaka s malom vizualnom anegdotom koja se
beskonano ponavlja: bio je izloen snanom bombardiranju beskrajno razliitih
trenutaka. Isaac je bio mitraljiran milijunima iskrica vremena. Svaki izlomljeni ivot
zadrhtao je pri prelasku u sljedei; Isaac je prislukivao ivote drugih bia. Govorio
je kimijskim jezikom kepre koja je plakala, jer ju je njena leglomama kaznila, a odmah
potom je prezrivo frknuo kada je kao glavni konjuar uo smijean izgovor novog
momka, da bi ve u sljedeem trenutku spustio prozirni unutranji kapak kada je
skliznuo u hladnu svjeu vodu planinskih potoka i odbacio se prema ostalim
vodijanojima koji su se parili i orgijali i on...
"Oh Klepetala mu..." Zauo je vlastiti glas iz dubina te kakofonijske emocionalne
klaonice. Slike su se nastavile nizati i to velikom brzinom, preklapati se i pri
rubovima gubiti na jasnoi, sve dok se dva-tri ili vie trenutaka ivota nisu poeli
odvijati istodobno.
Kad je svjetlo bilo upaljeno bilo je jako, pojedina lica su bila jasna, a ostala
nejasna i nevidljiva. Svaki pojedinani isjeak ivota imao je svoj zloslutni,
simbolini fokus s kojim se kretao. Svakim od njih upravljala je onirika logika. U

nekom od analitikih depova svog uma, Isaac je shvatio kako ovo nisu, niti su mogle
biti, peine povijesti zgusnute i destilirane u ljepljivu smolu. Okvir radnje bio je
previe fluidan. Svijest i stvarnost su se ispreplitale. Isaac se nije pojavljivao u tuim
ivotima, nego u tuim umovima. Bio je voajer koji uhodi posljednja utoita onih
kojima bi se priuljao. A to su bila sjeanja. To su bili snovi.
Bio je poprskan psihikom abokreinom. Imao je osjeaj da je strano prljav.
Slike su se prestale smjenjivati, nisu vie po jedna, dvije, tri, etiri, pet, est njih
provaljivale nakratko u njegov um i uklapale se u njega kako bi ih obasjala svjetlost
njegove vlastite svijesti. Umjesto toga, sada je plivao kroz glib, elatinastu septiku
jamu punu snovosoka koji je istjecao iz jednih i utjecao u druge i obrnuto, koji nije
imao integritet i koji je krvario logiku i slike kroz cijele ivote, spolove, vrste, sve
dok mu ne bi ponestalo daha, davio se u bljuzgavici snova i nada, sjeanja i
razmiljanja koja nikada nisu bila njegova.
Njegovo tijelo bilo je tek vrea mentalnog nabreknua bez kostiju. Negdje dosta
daleko, uo ga je kako stenje i klokoui se ljulja na krevetu,.
Isaac se preokrenuo. Negdje u toj treperavoj klaonici osjeaja i banalnosti
naslutio je tanke i postojane niti gaenja i straha, koje je prepoznao kao svoje. Borio
se da stigne do njih kroz talog zamiljenih i ponovo prikazanih drama svijesti.
Plaljivo je dodirnuo kapanje munine, koja je sasvim sigurno predstavljala ono to je
on u tom trenutku osjeao, uhvatio se za nju, smjestio se u samom njezinom sreditu...
Grevito se drao za nju.
Drao se za svoj bitak, dok su ga sa svih strana ibali snovi. Isaac je preletio
iznad iljastog grada, estogodinja djevojica se oduevljeno smijala na jeziku kojeg
nikada prije nije uo, ali kojeg je odmah mogao razumjeti kao da mu je materinji; ritao
se u neiskusnom uzbuenju dok je sanjao seksualne snove nekog pubertetlije; plivao je
kroz rukavce, posjeivao neobine pilje i sudjelovao u obrednim borbama. Lutao je
kroz poravnane panjake uma kaktusovca koji sanjari. Kue oko njega poprimale su
forme rukovodei se logikom sna, koja je, izgleda, bila zajednika svih razumnim
rasama Bas-Laga.
Tu i tamo pojavljivao se i Novi Krobuzon u svojem obliku iz snova, sa
zapamenom ili zamiljenom geografijom, s detaljima koji su se isticali i onima koji
su nedostajali, s velikim provalijama izmeu ulica koje su prelaene za nekoliko
sekundi.
U tim snovima bilo je i drugih gradova, zemalja i kontinenata. Neki od njih su
sasvim sigurno pripadali zemljama iz snova nastalim iza treperavih vjeda. Ostali su
djelovali kao aluzije: oniriki vorovi za postojea mjesta, gradove, gradie i sela
koji su bili stvarni kao i Novi Krobuzon, s kuama koje Isaac nikada nije vidio i
narjejima koje nije uo.
Shvatio je da je u moru snova kroz koje je plivao bilo i kapljica iz velike daljine.

To mi sve manje slii na more, pijano je razmiljao sa dna svog uma koji se jo
nije zaglavio, "a sve vie na kau." Zamislio je sebe kako nehajno vae hrskavice i
iznutrice nepoznatih umova, grude ueenih snova koje plutaju u rijetkoj kai
polusjeanja. Isaac se mentalno pobljuvao. Ako ovdje povratim, izokrenut u vlastitu
glavu tako da e unutranja strana biti vani, pomislio je.
Sjeanja i snovi nailazili su u valovima. Plime su ih nanosile tematski. Iako je
besciljno plutao meu nasuminim mislima, Isaaca su preko prizora u njegovoj glavi
nosile prepoznatljive struje. Podlegao je privlanoj sili snova o novcu, uspomenama
na stivere, dolare, grla stoke, oslikane koljke i tablete-obeanja.
Valjao se u naletu seksualnih snova: mukarci kaktusovci ejakulirali su po zemlji,
preko nizova jajalukovica koje su posadile ene. ene kepra trljale su ulje jedne po
drugima, u prijateljskim orgijama; ljudi sveenici, koji su se zakleli na celibat, sanjali
su o svom grijehu, o nedoputenim eljama.
Isaac se spiralno kretao u malom vrtlogu tjeskobnih snova. Sna djevojice koja
pripada ljudima i koja se spremala za polaganje ispita, u kojem je vidio sebe kako ide
gol u kolu; jednog vodoumjetnika vodijanoja ije je srce ludo zalupalo kad se
peckava slana voda poela iz mora vraati u rijeku; glumca koji je zanijemio na
pozornici, ne mogavi se sjetiti ni jednog jedinog retka svog teksta.
Moj um je poput kotla, razmiljao je Isaac, i svi ti snovi se prelijevaju iz njega.
Bukuri od ideja nadolazio je sve bre i postajao sve uestaliji. Isaac je
razmiljao o njima i pokuao sklepati rimu, usredotoio se i zaodjenuo ih slutnjom, te
ih poeo ponavljati sve bre i bre i uestalije i uestalije i bre, pokuavi
zanemariti branu, bujicu psihikog isparavanja.
Nije koristilo. Ti snovi su se nalazili u Isaacovom umu, i od njih nije mogao
pobjei. Sanjao je kako sanja snove drugih ljudi i shvatio da je njegov san bio istinit.
Preostalo mu je samo pokuati, grozniavom, uasnutom estinom, sjetiti se koji
je od tih snova bio njegov vlastiti.
Negdje iz velike blizine dopiralo je mahnito cvrkutanje. Probilo se kroz zbrku
slika koje su promicale Isaacovom glavom i postajalo sve jae, dok nije zauzelo
mjesto glavne teme u njegovom umu. A onda su odjednom nestali svi snovi.
Isaac je prebrzo otvorio oi i opsovao. Svjetlost je bila toliko jaka da ga je od
nje istog trena zaboljela glava. Htio ju je dotaknuti rukom i osjetio kako se tromo
oslonila o glavu, kao kakvo veslo. Svom teinom ju je spustio preko oiju.
Snovi su prestali. Isaac je provirio kroz prste. Bio je dan. Bilo je svijetlo.
"Tako mu... Klepetalove... guzice..." proaptao je. Od tog napora ga je zaboljela
glava. Ovo je bilo apsurdno. Kao da nije izgubio nijedan trenutak. Svega se jasno
sjeao. Ako nita drugo, bar se odmah sabrao. Imao je osjeaj da se pod utjecajem
snovosranja njihao, znojio i jadikovao otprilike pola sata, ne due. A ono... potrudio
se podii kapke i kiljei pogledao na sat... ve je bilo pola osam ujutro, to znai da

su proli mnogi sati otkad se nekako uspio doepati kreveta.

Podigao se na laktove i preao pogledom preko svog tijela. Tamna koa bila mu
je glatka i siva. Iz usta mu je smrdjelo. Isaac shvati da je sigurno cijelu no leao
gotovo nepokretno: prekrivai su bili tek neznatno izguvani, i to je bilo sve.
Ponovo je zauo usplahireno cvrkutanje koje ga je probudilo. Isaac iznervirano
zavrte glavom i potrai krivca. Jedna ptiica je sva oajna kruila po skladitu. Isaac
shvati da je to jedna od onih koje sino nisu htjele odletjeti, kralji, koji se oigledno
neeg uplaio. Dok se Isaac osvrtao uokolo da vidi zbog ega je ptica toliko nervozna,
vitko reptilsko tijelo aspisa proletjelo je poput strijele ispaljene iz samostrijela s
grede u jednom kutu do greda u drugom kutu skladita. U prolazu je jednostavno
pokupio ptiicu. Kraljievo cvrkutanje naglo je prekinuto.
Isaac se nespretno iskobeljao iz kreveta i stao zbunjeno kruiti. "Biljeke"
govorio je sebi u bradu. "Pribiljei, sve mora zabiljeiti."
Dohvatio je papir i pero sa stola i poeo zapisivati sve ega se sjeao dok je bio
pod djelovanjem snovosranja.
"O emu je ovdje, do vraga, rije?" proaptao je naglas dok je pisao. "Netko je
obavio sjajan posao, uspio je reproducirati biokemiju snova ili ih prislukivati na
samom izvoru..." Ponovo je protrljao glavu. "Gospode, kakvo je to stvorenje koje jede
ovo..." Isaac je na trenutak ustao i pogledao prema svojoj gusjenici zatvoreniku.
Ukoio se. Idiotski je zinuo, i tek poslije nekoliko trenutaka uspio zatvoriti usta i
oblikovati rijei.
"Oh, tako ti svega."
Polako i nervozno posrui, uputio se preko prostorije kao da se opire, ne elei
povjerovati u ono to je vidio. Pribliio se kavezu.
Unutra se nesretno mekoljila golema tjelesina liinke prelijepih boja. Isaac se
sa osjeajem nelagode nagnuo nad tu golemu stvar. U eteru oko sebe osjeao je
neobine vibracije neijeg nezadovoljstva.
Gusjenica je preko noi barem utrostruila svoju veliinu. Bila je tridesetak
centimetara dugaka i shodno duini se i udebljala. Izblijedjele i velianstvene
raznobojne mrlje povratile su svoj prvobitni, polirani sjaj. I ne samo vratile.
Nemono je gurkala stranice sanduka.
"to se tebi dogodilo?" prosiktao je Isaac.
Ustuknuo je i zablenuo se u tu stvar koja je slijepo njihala glavom. Brzo je
razmiljao. Pokuao se prisjetiti koliko je tableta snovosranja dao liinki. Osvrnuo se
uokolo i ugledao kovertu s ostatkom tamo gdje ju je i ostavio; nitko ju nije dirao.
Stvorenje nije izalo da se poasti. Tablete koje je ostavio u sanduku nikako nisu
mogle sadravati dovoljno kalorija da gusjenica toliko poraste preko noi, razmiljao
je Isaac. ak i da je dobila na teini razmjerno koliini koju je pojela, nikako se nije
mogla ovoliko udebljati.

"Kakvu god energiju da izvlai iz svoje veere, proaptao je, "ona nije fizika.
to si ti, tako ti Klepetala?"
Morao ju je izvaditi iz tog kaveza. Djelovala je tako jadno dok se besciljno vukla
u tom malom prostoru. Isaac se nije ba veselio to e morati dodirnuti tu nevjerojatnu
stvar. Konano je podigao kutiju i posrnuo, jer nije oekivao da e biti toliko teka.
Odnio ju je do mnogo veeg kaveza koji je koristio u eksperimentima, mini kokoinjca
sa ianim prednjim dijelom, koji je bio visok metar i pol i u kojem je donedavno
prebivalo malo jato kanarinaca. Otvorio je vrataca i istresao larvu na pilovinu, a
potom urno zatvorio i zakljuao prednju reetku.
Udaljio se i zagledao u svog zatvorenika kojeg je prebacio u novo prebivalite.
Gusjenica se takorei zabuljila u njega i on osjeti da ga poput kakvog djeteta
preklinje da joj servira doruak.
"Oh strpi se malo", ree on. "Ni ja jo nisam jeo."
Sa izvjesnom nelagodom se povukao i uputio k svom salonu.
Dok je dorukovao voe i smrznuto pecivo s groicama, Isaac je shvatio da
posljedice snovosranja brzo nestaju. To je mogao biti najgori mamurluk na svijetu,
smrknuto je razmiljao, ali proao je u roku od jednog sata. Nije ni udo da se
muterije koje ga jednom kuaju vraaju po jo.
Na drugom kraju prostorije, gusjenica dugaka trideset centimetara koprcala se
po podu svog novog kaveza. Sva oajna je njukala po zaostaloj prljavtini, a onda se
ponovo propela i zanjihala glavom u pravcu paketia sa snovosranjem.
Isaac se klepne akom posred lica.
"Oh, magareeg mu pakla, izusti on. Istovremeno je osjeao i neodreenu
nelagodu i elju za eksperimentiranjem. Bio je uzbuen poput kakvog djeteta, poput
djeaka i djevojica koji pale insekte pomou sunevih zraka proputenih kroz lupu.
Ustao je i gurnuo u kovertu veliku drvenu licu. Odnio je slijepljenu grudu do
gusjenice, koja samo to nije zaplesala od uzbuenja kada ju je vidjela, namirisala ili
na neki drugi nain osjetila da joj se snovosranje pribliava. Isaac otvori vrataca za
ubacivanje hrane na stranjem dijelu kaveza i ubaci nekoliko tableta droge unutra.
Gusjenica je istog trenutka podigla glavu i priljubila je uz grumen. Usta su joj sada
bila dovoljno velika, tako da je mogao vidjeti kako vae. Rastvorila su se i pohlepno
navalila na snani narkotik.
"Vei kavez od ovog nee dobiti, tako da ti savjetujem da uspori malo s rastom,
u redu?" Krenuo je unatrake po odjeu, ne skidajui pogled sa stvorenja koje je jelo.
Isaac je podizao i mirisao razne komade odjee razbacane po prostoriji.
Navukao je koulju i hlae koje nisu smrdjele i koji su imale najmanje mrlja.
Bit e najbolje da napravi popis stvari koje "treba obaviti", pomisli on
smrknuto. Prva e biti "Nasmrtprebiti Sreka Gazida". Dovukao se do stola. Iznad
svih ostalih papira leao je list s onim trokutastim dijagramom Objedinjene teorije

polja kojeg je nacrtao za Yaghareka. Isaac je skupio usne i zagledao se u njega.

Podigao ga je i zamiljeno se zagledao u gusjenicu koja je sva sretna vakala. Jo je
neto trebao obaviti tijekom ovog jutra.
Nema svrhe odlagati, nevoljno je razmiljao. Moda bi Yagu pomoglo ako bih
saznao neto vie o ovoj mojoj maloj prijateljici... moda. Isaac je paeniki
uzdahnuo, zavrnuo rukave pa sjeo ispred ogledala da se povrno dotjera, to je ionako
vrlo rijetko inio. Najprije je nespretno pokuao srediti kosu, a onda je potraio
drugu, iu koulju, koju je s krajnjom zlovoljom odjenuo.
Narkao je poruku Davidu i Lublamaiu i provjerio sve otvore na kavezu s
divovskom gusjenicom, kako ova ne bi sluajno pobjegla. Zatim je siao niz stube,
zakvaio poruku na vrata i iziao van, gdje su ga doekali prodorne zrake arke
svjetlosti.
Uzdahnuo je i poao u potragu za ranim taksijem koji e ga odvesti do
sveuilita, kod najboljeg biologa, filozofa prirode i bioudotvorca koga je poznavao:
mrskog mu Montaguea Vermishanka.

Sedamnaesto poglavlje
Isaac je uao u Sveuilite Novog Krobuzona s mjeavinom nostalgije i
nelagode. Zgrade sveuilita se nisu mnogo promijenile od vremena kada je on ovdje
predavao. Razliiti fakulteti i katedre ispunili su Utrinu grandioznom arhitekturom
koja je zasjenila ostatak podruja.
Prostor ispred goleme i drevne zgrade fakulteta prirodnih znanosti bio je pun
stabala u cvatu. Isaac je prolazio stazama koje su izlizala mnoga pokoljenja studenata
kroz meavu upadljivih ruiastih latica. urno se popeo izlizanim stubama i gurnuo
velika vrata.
Isaac mahne iskaznicom fakulteta koja je istekla jo prije sedam godina, mada
nije morao. Za vratarskim stolom sjedio je a, potpuno senilni starac, koji je doao
na fakultet mnogo prije Isaaca, i inilo se da nikada nee otii. Pozdravio je Isaaca
kao i uvijek kada bi ovaj navratio, promrmljavi neto nerazumljivo, ali bilo je oito
da ga je prepoznao. Isaac mu je protresao ruku i upitao ga kako mu je obitelj. Imao je
razloga biti zahvalan au, jer je pokraj njegovih mlijenih oiju iznio gomilu skupe
laboratorijske opreme.
Isaac se uputio uza stube, prolazei pokraj skupina studenata koji su puili,
raspravljali i neto pisali. Iako su uglavnom bili pripadnici mukog roda ljudske rase,
ipak je tu i tamo bilo i skupina mladih stranaca ili ena ili i jednih i drugih, koji su se
drali po strani i stalno bili na oprezu. Pojedini studenti vodili su razmetljive teorijske
rasprave. Drugi su pravili povremene biljeke na marginama udbenika i sisali
cigarilose od otrog duhana koje su sami motali. Isaac proe pokraj jedne skupine
koja je uala na kraju hodnika i isprobavala u praksi ono to su upravo bili nauili i
koja je prasnula u razdragani smijeh kada je siuni homunkulus, koga su sklepali od
zemlje, napravio etiri posrua koraka prije nego to se skljokao i pretvorio u gomilu
blata, lia i mladica koja se trzala.
Broj studenata oko njega smanjivao se razmjerno s prijeenim brojem stuba i
hodnika. Isaac je osjetio bijes i gaenje kad se uhvatio kako mu srce sve bre kuca to
se vie pribliava svom nekadanjem efu.
Proao je du zidova obloenih raskonim tamnim drvetom u administrativnom
krilu fakulteta prirodnih znanosti i pribliio se uredu na suprotnom kraju, na ijim
vratima je stajala ploica s natpisom ispisanim zlatnim slovima: Direktor, Montague
Vermishank.
Isaac je zastao ispred vrata i poeo se nervozno vrpoljiti. Bio je zbunjen, jer nije
elio suzbiti deset godina bijesa i netrpeljivosti, a dobro je znao da barem ovog puta
mora zvuati pomirljivo i da mu se ne smije suprotstavljati. Duboko je udahnuo,

okrenuo se, energino pokucao, otvorio vrata i uao.

"to ti misli..." povikao je ovjek koji je sjedio za stolom, prije nego je
prepoznao Isaaca i naglo uutio. "Ah", izustio je poslije vrlo duge tiine. "To si ti,
Isaac. Izvoli, sjedni."
Isaac je sjeo.
Montague Vermishank je upravo objedovao. Nagnuo je pod iljatim kutom svoje
blijedo lice i ramena nad golemi stol. Iza njega se nalazio mali prozor. Isaac je znao
da taj prozor gleda na iroke avenije i velike kue Mafatona i Hnuma, no preko njega
je bila navuena prljava zavjesa kroz koju nije prodiralo mnogo svjetlosti.
Vermishank nije bio debeo, ali je od eljusti nanie bio prevuen tankim
prekomjernim slojem mrtvog mesa, koji je podsjeao na povoj. Nosio je pretijesno
odijelo iz ijih rukava je kipjela nekrozna bijela koa. Pretjerano, gotovo neurotino
se trudio zaeljati i namjestiti prorijeenu kosu. Vermishank je pio krem juhu punu
grudica. Stalno je u nju umakao gnjecav kruh i potom sisao i vakao tu natopljenu
masu, ali nije otkidao komade, nego je samo grickao i upkao kruh natopljen
pljuvakom koji se cijedio i pravio blijedo-utu baru na njegovom stolu. Odmjerio je
Isaaca svojim bezbojnim oima.
Isaac je s nelagodom u dui zurio u njega i bilo mu je drago to je vrst i to mu
je koa boje drveta suenog na dimu.
"Htio sam se izderati na tebe, jer nisi kucao ili jer nisi ranije zakazao sastanak,
ali onda sam shvatio da si to ti. Razumije se, uobiajena pravila za tebe ne vrijede.
Kako si? Kratak si s novcem? Potreban ti je posao?" upitao je Vermishank svojim
krkljajuim apatom.
"Ne, ne , nita od toga. Zapravo ne stojim loe, Vermishanku", odgovorio je Isaac
suzdravajui se. "Kako napreduje tvoj posao?"
"Oh, dobro, dobro. Piem rad o biopaljenju. Izolirao sam pirotike elemente u
zapaljivim biomasama." Nastupila je podua tiina. "Jako je uzbudljivo", proaptao je
Vermishank.
"Zvui tako, zvui tako, oduevljeno je odvratio Isaac. Zurili su jedan u
drugoga. Isaac nije znao o emu bi jo mogli neobvezno brbljati. I prezirao je i
potovao Vermishanka. Bila je to uznemirujua kombinacija osjeaja.
"Znai, ovaj... i tako..." poeo je Isaac. "Da budem iskren, doao sam zatraiti
tvoju pomo."
"Nije valjda."
"Aha... Radim na neemu to pomalo izlazi iz mog polja rada... ja sam vie
teoretiar nego praktiar, zna..."
"Ma nemoj..." Vermishankov glas bio je posprdan.
Jebeni takore, pomislio je Isaac. Nitko me nije tjerao da ti to priznam... "Da",
nastavio je polako. "To je... to jest mogao bi biti, mada ipak sumnjam da je... problem

za bioarobnjatvo. Htio sam te zamoliti za tvoje profesionalno miljenje."

"Aha."
"Da. Zanima me je li netko... moe li netko biti prepravljen tako da ponovo moe
letjeti?"
"Oooo." Vermishank se zavalio u stolcu i kruhom pokupio ostatke juhe oko usta.
Nekoliko trenutaka je imao brkove od mrvica. Spojio je ruke ispred sebe i poeo
vrtjeti debele prste. "Letjeti, kae?"
Vermishankov glas je do tada bio hladan i ravnoduan, ali sada je postao vidno
uzbuen. Moda je do prije nekoliko trenutaka elio pokazati Isaacu koliki prezir
osjea prema njemu, ali nije mogao sakriti oduevljenje kad su u pitanju bili
znanstveni problemi.
"Tako je. Zanima me je li to ikada uinjeno?" upita Isaac.
"Da... uinjeno je..." Vermishank je kimnuo, ne skidajui pogled s Isaaca koji se
uspravio na stolcu i izvadio iz depa biljenicu.
"Zaista?" upita Isaac.
Kad se zamislio, Vermishankov pogled je izgubio fokus. "Da... Zato, Isaac? Zar
je netko doao k tebi i zatraio da leti?"
"Zaista ne mogu... ovaj, rastrubiti..."
"Razumije se da ne moe. Razumije se da ne moe. Zato to si ti profesionalac.
I ja te zbog toga potujem." Vermishank se lijeno nasmijeio svom gostu.
"Onda... mogu li uti pojedinosti?" poeo se raspitivati Isaac. Stisnuo je zube
prije nego to je progovorio, kako bi obuzdao ogorenje i bijes. Jebi se, ti i tvoje
pokroviteljsko glumatanje, bijesno je pomislio.
"Oh... ovaj..." Isaac se grio od nestrpljenja kada je Vermishank podigao glavu i
zamislio se, pokuavajui se sjetiti. "Prije mnogo godina, negdje pri kraju prolog
stoljea, postojao je jedan biofilozof imenom Calligine. Dao je da ga preprave."
Vermishank se nasmijeio s naklonou, a istodobno i okrutno, pa odmahnuo glavom.
"To je bilo zaista ludo, ali izgleda da je uspjelo. Dobio je golema mehanika krila
koja su se otvarala poput lepeza. Napisao je pamflet o tome." Vermishank je okrenu
glavu preko svog debelog ramena, i neodreeno pogledao prema policama punim
svezaka knjiga koje su prekrivale njegove zidove. Mahnuo je neodreeno prema njima
mlitavom akom, tako da se Calliganeov pamflet mogao nalaziti zaista bilo gdje. "Zar
ne zna to je poslije bilo? Nisi uo pjesmu?" Isaac je upitno zakiljio. Zaprepastio se
kada je Vermishank piskutavim tenorom otpjevao nekoliko stihova. "Poleti visoko
Kali/ Na krilima smeim k'o zemlja/ visoko u nebo/ Mahni svojoj dragani na
rastanku/ Uzdahni i poi na zapad/ Nestani u zemlji Uasnih Stvari..."
"Svakako da sam to uo!" ree Isaac. "Nisam znao da je pjesma o osobi koja je
stvarno postojala..."
"Nikada nisi pohaao uvodni seminar iz bioudotvorstva, zar ne? Koliko se

sjeam, mnogo kasnije si dva semestra pohaao posredni teaj. Propustio si moje
prvo predavanje. Tom priom uvijek pokuavam namamiti nae izmuene mlade lovce
na znanje da pou putem ove plemenite znanosti." Vermishank je govorio krajnje
bezlinim glasom. Isaac je ponovo osjetio prezir prema njemu, i to jo vei nego
ranije. "Calligine je nestao", nastavio je Vermishank. "Odletio je na jugozapad, prema
Kakotopikoj Mrlji. Nitko ga vie nikada nije vidio."
Ponovo je nastupila duga tiina.
"Uh... i to je cijela pria?" upitao je Isaac. "Kako su mu nakalemili krila? Je li
vodio biljeke tijekom eksperimenta? Kako je izgledalo prepravljanje?"
"Oh, pretpostavljam da je bilo uasno teko. Calligine je vjerojatno stvar prvo
iskuao na nekolicini eksperimentalnih subjekata, prije nego je uskladio vrijednosti..."
Vermishank se iscerio. "Vjerojatno se pozvao na izvjesne usluge koje je uinio
gradonaelniku Mantagonyju. Pretpostavljam da je nekolicina osuenika na smrt
poivjela nekoliko tjedana due nego to su to oekivali. O tom dijelu procesa nije,
razumije se, javno govorio. Ali to ima smisla, zar ne, mora nekoliko puta pokuati
prije nego to sve bude kako treba. Hou rei da mora povezati mehanizam s kostima,
miiima i tko zna s im jo, a uz to se nema blagog pojma kako bi sve trebalo
funkcionirati..."
"Ali to ako su miii i kosti znali to rade? to ako je... neki zmaji ili neto
slino, ostao bez krila. Bi li mu ona mogla biti vraena?"
Vermishank je pasivno zurio u Isaaca. I glava i oi bili su mu potpuno nepokretni.
"Ha..." izustio je jedva ujno na kraju. "ovjek bi pomislio da bi u tom sluaju
bilo lake, zar ne? I je, u teoriji, ali je jo tee u praksi. Radio sam neke sline stvari s
pticama i... ovaj, s krilatim stvorenjima. Kao prvo, to je u teoriji sasvim mogue
izvesti. U teoriji gotovo da i ne postoji nita to se ne bi moglo uiniti putem
prepravljanja. Treba samo dobro povezati stvari i malo oblikovati meso. Ali postii
da netko poleti, to je uasno teko, jer ima posla s gomilom varijabli, a ne smije ti se
potkrasti ni najmanja pogreka. Zna, moe prepraviti psa, ponovo mu zaiti nogu ili
mu nakalemiti novu, oblikovanu pomou vradbina od glina-mesa, i ivotinja e sva
sretna nastaviti epati. Nee lijepo izgledati, ali moi e hodati. Ali s krilima to ne
moe. Krila moraju biti savrena ili nee posluiti svrsi. Tee je nauiti miie koji
misle da znaju letjeti da to ubudue rade na drukiji nain, nego poduiti miie koji
nemaju pojma o emu je rije. Ramena te tvoje ptice ili to god to ima bit e potpuno
zbunjena novim krilima, koja su samo pogrenog oblika ili pogrene veliine, ili se
baziraju na drukijoj aerodinamici, tako da ona na kraju biva dovedena u gotovo
nemogu poloaj, ak i pod pretpostavkom da si sve povezao kako treba.
to e rei da je odgovor na tvoje pitanje da, to je izvedivo. Taj zmaji ili ma
to to bilo, moe biti prepravljen da ponovo leti. Ali je to malo vjerojatno. Prokleto je
teko. Ne postoji bioudotvorstvo pomou kojeg bih to mogao uiniti, kao ni

prepravitelj koji moe obeati uspjean ishod. Ili e morati pronai Calliginea i
natjerati ga da to napravi", prosiktao je na kraju Vermishank, "ili ne bih riskirao."
Isaac je prestao pisati i zatvorio je biljenicu.
"Hvala, Vermishanku. Na neki nain sam se... nadao da e to rei. To je tvoje
profesionalno miljenje, ha? E pa, morat u nastaviti drugim putem, koji sasvim
sigurno ne bi naiao na tvoje odobravanje... Iskolaio je oi poput zloestog djeaka.
Vermishank je jedva primjetno kimnuo i bolesni smijeak mu se pojavio i odmah
zamro na usnama poput gljive. "Ha" izustio je jedva ujno.
"Da, tako je, hvala ti to si odvojio vrijeme za mene... Cijenim to..." Isaac je
zbunjeno ustao. "Oprosti to ne mogu ostati due..."
"U redu je. Treba li ti jo o emu moje miljenje?"
"Pa..." Isaac zastane s rukom napola zavuenom u rukav jakne. "Jesi li nauo
neto o neemu to se zove snovosranje?"
Vermishank je podigao obrvu. Zavalio se u stolcu i poeo grickati palac,
gledajui Isaaca napola zatvorenih oiju.
"uj, ovo je sveuilite. Zar si mislio da e nova i zabranjena tvar, to je ini
samo jo uzbudljivijom, preplaviti grad, a da niti jedan na student nee pasti u
iskuenje? Razumije se da sam uo. Prije manje od pola godine smo istjerali prvog
studenta zbog prodavanja te droge. Vrlo bistar mladi psihonomer, predvidivo
avangardnog teorijskog uvjerenja. Isaac, Isaac... pokraj svih tvojih mnogobrojnih, uh,
indiskretnosti..." budalastim smijuljenjem pokuao je neuvjerljivo ublaiti alac
uvrede "... nikada ne bih pomislio da se... drogira."
"Ne, Vermishanku, ne drogiram se. Ali kako ivim i radim u movari korupcije
koju sam sam izabrao, okruen ljudima s dna i bezvrijednim degenericima, nuno se
na raznim bijednim orgijama suoavam sa stvarima kao to su droge." Isaac je ukorio
samog sebe to je izgubio strpljenje u trenutku kada je zakljuio da vie nita ne moe
dobiti diplomatskim putem. Govorio je glasno i sarkastino i prilino je uivao u
svom bijesu.
"U svakom sluaju", nastavio je, "jedan od mojih odvratnih prijatelja koristio je
tu bizarnu drogu pa sam poelio saznati neto vie o njoj. Oigledno nisam trebao
pitati nekog tako plemenitog kao to si ti."
Vermishank se bezglasno hihotao. Smijuljio se ne otvarajui usta. Izraz lica mu je
ostao isti: kiselo prezriv. Nije skidao pogled s Isaaca. Jedino se po blagom trzanju
ramena i jedva primjetnom ljuljanju naprijed-natrag moglo zakljuiti da se smije.
"Ha, rekao je konano. "Al' smo osjetljivi." Odmahnuo je glavom. Isaac se
lupnuo po depovima i zakopao jaknu, jasno mu stavivi do znanja da je spreman
krenuti i ujedno odbivi da se osjea blesavo. Okrenuo se i uputio prema vratima,
razmiljajui o tome koliko je vrijedio ovaj posljednji pokuaj.
Dok je on jo razmiljao o tome, Vermishank je progovorio.

"Snovosr... Ah, ta supstanca ne spada ba u moje podruje prouavanja.

Farmakologija i sve to ti je u biologiji samo sporedni rijeni rukavac s ustajalom
vodom. Siguran sam da e ti neki od tvojih starih kolega moi neto vie rei o tome.
Sretno."
Isaac je odluio ne odgovoriti mu. Meutim ipak je na odlasku kukaviki
mahnuo, mada se nije okrenuo, uvjerivi samoga sebe da je to uinio s prezirom.
Njegov in mogao je biti shvaen ujedno i kao izraz zahvalnosti i kao pozdrav.
Prokleta kukavice, korio je sebe. Jednostavno nije mogao drukije, Vermishank je bio
koristan izvor znanja. Isaac je dobro znao da bi se gorko pokajao ako bi bez nekog
velikog razloga bio grub prema svom bivem efu. Nije smio sebi dopustiti da mu
njegova vrata zauvijek ostanu zatvorena.
Zato si je Isaac oprostio to nije imao petlje vratiti mu milo za drago i ak se
podsmjehnuo na svoj raun kad se sjetio kako je zamuckivao pred tim uasnim
ovjekom. Barem je saznao ono zato je i doao ovamo. U Yagharekovom sluaju
prepravljanje nije dolazilo u obzir. Isaac je bio zadovoljan i bio je dovoljno poten da
prizna zbog ega je to tako. Njegovo vlastito istraivanje doivjelo je ponovni procvat
zahvaljujui problemu letenja. Da je prozaino oblikovanje mesa, kojim se sluilo
primijenjeno bioudotvorstvo, pobijedilo teoriju krize, dolo bi do prekida u
njegovom istraivanju. Nije elio izgubiti novosteenu sposobnost daljnjeg
napredovanja.
Yag, stari moj, razmiljao je, stvari stoje upravo onako kao to sam i mislio.
Samo jedan drugome moemo pomoi.
Prije grada bilo je kanala koji su krivudali izmeu stjenovitih formacija poput
silikatnih kljova i kukuruznih polja na krtom tlu. A ikari su prethodili dani
usijanog kamena. Skvrene granitne izrasline teko su padale na eludac zemlji jo
od njezinog roenja. Tijekom pukih deset tisua godina zrak i voda zgulili su s njih
tanki sloj zemlje-mesa. Bile su rune i zastraujue, kakve su i inae iznutrice, te
kamenite izrasline, te pukotine.
Slijedio sam tok rijeke. Bila je bezimena dok je protjecala izmeu
nepristupanih, nazubljenih brda: za nekoliko dana postat e Katran. Mogao sam
vidjeti ledene visine pravih planina udaljenih nekoliko kilometara prema zapadu,
kolose od kamena i snijega koji su se propinjali isto onako bahato iznad lokalnih
dronjaka od sitnog kamenja i liajeva kao to su se ti nii vrhovi propinjali nada
mnom.
Povremeno sam imao dojam da litice imaju oblik golemih spodoba s pandama
i onjacima, glavama poput kvrga ili aka. Okamenjeni divovi; nepokretni kameni
bogovi; pogreke vida ili skulpture koje je sluajno isklesao vjetar.
Opazili su me. Koze i ovce su se mrtile zbog mojeg posrtanja. Kretave
grabljivice dovikivale su svoj prezir. Povremeno sam prolazio pokraj pastira koji su

sumnjiavo i bezobrazno zurili u mene.

Nou su se javljala tamnija oblija. Pod vodom je bilo hladnijih promatraa.
Kameni zubi izbijali su na povrinu tako polako i prepredeno da sam satima
iao kroz tu izdubljenu dolinu prije nego to sam toga uope postao svjestan. Prije
toga sam danima viao samo travu i ikaru.
Sada sam lake hodao po tlu i golemo nebo nije vie bilo tako bolno za moje
oi. Ali neu dopustiti da me to zavara. Neu dopustiti da me zavede. To nije bilo
nebo nad pustinjom. Bio je to prevarant, surogat, koji me pokuavao uljuljkati.
Sasuena vegetacija me je milovala sa svakim naletom vjetra, i bila je mnogo
bujnija nego u mojoj domovini. U daljini se nalazila uma za koju sam znao da se
protee na sjever sve do ruba Novog Krobuzona, a na istok do mora. Na tajnim
mjestima meu debelim drveem strili su golemi, mrani, zaboravljeni strojevi,
klipovi i zupanici, eljezna debla meu drveem, ija je kora hrala.
Nisam im se pribliavao.
Iza mene, na mjestu gdje se rijeka ravala, nalazila se movara, neka vrsta
besmislenog kopnenog rukavca koji je neodreeno obeavao da e zavriti u moru.
Tamo sam ostao u visokim sojenicama tulaa, te tihe i odane rase. Hranili su me i
pjevali mi sentimentalne uspavanke. Iao sam u lov s njima i nabadao na koplje
kajmane i anakonde. U vlanoj zemlji sam izgubio svoj bode, slomio se kada sam
ga zario u tijelo neke brze grabljivice krvopije koja je, iz mulja i natopljene trske,
iznenada iskoila pred mene. Propela se i zapitala poput ajnika na vatri i potom
nestala u blatitu. Ne znam je li uginula.
Prije negoli sam naiao na vlanu zemlju i rijeku, danima sam iao kroz travu
koja se suila i podnojima brda kojima su harale bande prepravljenih bandita, koji
su umakli pravdi i na koje su me upozorili. Nijednog nisam vidio.
Bilo je i sela koja su me mesom i odjeom potkupila da svratim i preklinjala
me neka se zauzmem za njih kod bogova etve. Bilo je sela koja su me otjerala
kopljima i pukama i zagluujuim trubama. Dijelio sam travu sa stadima i
povremeno s jahaima, ptice su me smatrale svojim roakom, a sa ivotinjama sam
smiljao mitove.
Spavao sam sam, skriven u kamenitim naborima ili u ibljacima ili u bivacima
koje bih podigao kada bih namirisao kiu. etiri puta me je neto obilo dok sam
spavao, ostavivi otiske kopita, miris trave, znoja ili mesa.
U tim ispruenim dolovima moj bijes i bijeda mijenjali su oblik.
Hodao sam s mirnim insektima koji su ispitivali moj miris, jer im je bio
nepoznat, pokuavali liznuti moj znoj, okusiti moju krv i opraiti mrlje boje na
mojem ogrtau. Meu tim zrelim zelenilom vidio sam debele sisavce. Brao sam
cvijee koje sam vidio u knjigama, cvjetove njenih boja na visokim stabljikama,
koji izgledaju kao da gledate kroz tanku izmaglicu. Nisam mogao disati koliko je

bio jak miris drvea. Nebo je bilo bogato posuto oblacima.

Ja, stvorenje pustinje, iao sam kroz tu plodnu zemlju. Osjeao sam se trapavo
i pranjavo.
Jednog dana sam shvatio da vie ne sanjarim o tome to u uiniti kad ponovo
budem cjelovit. Izgarao sam od elje da to postignem, a onda odjednom od toga nije
ostalo nita. Sveo sam se na svoju elju da letim. Na neki nain sam se prilagodio.
U ovom nepoznatom podruju sam evoluirao, klipui tromo prema mjestu na kome
su se okupljali svjetski znanstvenici i prepravitelji. Sredstvo je postalo ciljem. Ako
dobijem natrag svoja krila, postat u nova osoba, bez elje koja me je odreivala.
U toj proljetnoj vlazi, dok sam beskonano iao na sjever, shvatio sam da
nisam traio ispunjenje nego smrt. Predat u svoje tijelo nekom novoroenetu i
poinuti.
Kada sam tek bio zaao u ta brda i ravnice bio sam ilavije stvorenje. Napustio
sam Myrshock, gdje je pristao moj brod, ne provevi u njemu ni jednu jedinu no. To
je ruan luki gradi u kome ivi dovoljno mojih sunarodnjaka ija nazonost me
bacila u oaj.
urio sam kroz grad u potrazi za zalihama i nekim tko e mi potvrditi da sam u
pravu to sam se uputio u Novi Krobuzon. Za otvorene rane na leima kupio sam
kremu koja hladi, i pronaao dovoljno potenog lijenika koji je priznao da u
Myrshocku neu nai nikoga tko bi mi mogao pomoi. Dao sam svoj bi trgovcu koji
me je povezao na svojim kolima sedamdesetak kilometara u dolinu. Nije htio uzeti
moje zlato, nego samo moje oruje.
Jedva sam ekao da za sobom ostavim more. More je predstavljalo
meurazdoblje. etiri dana proveo sam u potpalublju sporog, masnog broda
lopatara koji je puzao preko Oskudnog mora. Samo sam po iznenadnim
naginjanjima na jednu ili drugu stranu i zapljuskivanju vode znao da plovimo.
Nisam mogao proetati palubom. Osjeao bih se sputaniji vezan za palubu pod tim
golemim nebom iznad oceana nego u bilo kojem trenutku tijekom tih zaguljivih
dana koje sam proveo u svojoj smrdljivoj kabini. Krio sam se od morskih galebova,
orlova tektavaca i albatrosa. Stajao sam to sam mogao blie slanoj vodi, u svojoj
prljavoj, drvenoj zakljuanoj rupi iza toaleta.
A prije vode, dok sam jo gorio i bjesnio, dok su mi oiljci jo bili krvavi, bio
je Shankell, grad kaktusovaca. Grad s mnogo imena. Sunev dragulj, Oaza,
Borridor, Slana rupa, Citadela Vadiep, Solarij. Dugo sam se borio u tijelojamama
i ianim kavezima s kukama Shankella. Parao sam drugima kou i oni su parali
moju, tamo sam mnogo ee pobjeivao nego to sam gubio, nou sam divljao
poput borbenog pijevca, a danju gomilao penije. A onda je doao dan kada sam
pobijedio barbarskog princa koji je od moje garuda lubanje elio napraviti kacigu.
Bilo je pravo udo to sam pobijedio, jer sam strano krvario. Drei utrobu

jednom rukom, drugom sam mu iupao grkljan. Osvojio sam njegovo zlato i
njegove sljedbenike, koje sam oslobodio. Platio sam da me izlijee i da me prevezu
na trgovakom brodu preko mora.
Krenuo sam preko kontinenta da ponovo postanem cjelovit. Pustinja je dola
sa mnom.

Trei dio
Metamorfoze

Osamnaesto poglavlje
Proljetni vjetrovi postali su topliji. Kuni zrak iznad Novog Krobuzona bio je
pod nabojem. Gradski meteoromanseri u neboderu Katran Klina prepisivali su brojke
s brojanika koji su se vrtjeli i skidali dijagrame s poludjelih atmosferskih ureaja.
Skupljali su usne i odmahivali glavama.
Mrmljali su izmeu sebe o zauujue toplom i vlanom skoranjem letu. Lupali
su po golemim cijevima aeromorfnog stroja koji se vertikalno uzdizao cijelom
duinom uplje zgrade poput divovskih cijevi orgulja ili cijevi puaka koje zahtijevaju
da doe do dvoboja izmeu zemlje i neba.
"Ta prokleta stvar je prokleto beskorisna", mrmljali su s gaenjem. Ne ba s
puno poleta pokuali su pokrenuti motore u podrumima, ali oni nisu radili sto pedeset
godina, i nitko iv ih nije bio u stanju popraviti. Novi Krobuzon bio je osuen na
vrijeme kakvo su mu namijenili bogovi, priroda ili sluaj.
U zoolokom vrtu Tumornog Klina promjenjivo vrijeme je razdrailo ivotinje.
Bili su u tijeku posljednji dani sezone parenja i nemirno grenje poudnih,
razdvojenih tijela neto je splasnulo. Laknulo je i uvarima, a i njihovim tienicima.
Pokrov zapare i promjenjivog mousnog mirisa koji je kolao kroz kaveze, izazivao je
agresivno i nepredvidivo ponaanje.
Dnevna svjetlost se iz dana u dan sve due zadravala tako da su medvjedi,
hijene i koati nilski konji, usamljeni alopeks i majmuni, satima nepokretno leali mada se inilo da su dosta napeti - i promatrali prolaznike iz svojih elija od oribane
opeke i iz svojih blatnih rovova. ekali su kie s juga koje nikada nee stii do Novog
Krobuzona, koje su im moda bile u kostima. A kad kie nisu stigle, mogli su se smiriti
i poeti ekati sunu sezonu, koja isto tako nije pogaala njihov novi dom. Sigurno je
bilo udno i zastraujue tako ivjeti, umovali su uvari, dok su umorne i
dezorijentirane zvijeri reale.
Noi su od zimus izgubile gotovo dva sata i kao da su postale jezgrovitije. inilo
se da su izrazito napete, jer je sve vie i vie ilegalnih aktivnosti ispunjavalo sate od
zalaska Sunca do svitanja. Svake noi je golemo staro skladite na pola milje juno od
zoolokog vrta privlailo kolone mukaraca i ena. ak i kad bi se povremena rika
lavova uspjela probiti kroz topot i neprestanu dreku muiavog, budnog grada koji je
ulazio u staru zgradu, nitko na nju ne bi obratio pozornost.
Opeke od kojih je bilo sagraeno skladite nekada su bile crvene, a sada su se
crnile od ae. Bile se glatke i sloene ravno, kao da su naslikane. Cijelom duinom
zgrade se i dandanas protezao nekadanji natpis: Cadnebarovi sapuni i loj.
Cadnebarovo poduzee propalo je tijekom krize '57. Oduzeli su mu golemo

postrojenje za topljenje i preradu sala i prodali ga u staro eljezo. Poslije dvije ili tri
godine tihog propadanja, Cadnebar je sada doivio preporod kao cirkus za
gladijatore.
Ba kao i gradonaelnici prije njega, i Rudgutter je rado usporeivao civilizaciju
i sjaj Grada-Drave Republike Novi Krobuzon s barbarskim smetlitem po kojem su
stanovnici drugih krajeva bili prisiljeni puzati. Sjetite se samo ostalih Rohagi zemalja,
zahtijevao je Rudgutter u svojim govorima i uvodnicima. Ovo nije ni Tesh, ni
Troglodopolis, Vadaunk ili Visoka Kamena Grobnica. Ovim gradom nisu vladale
vjetice; ovo nije bila paklena jazbina; promjene godinjih doba nisu bile uzrok
navale praznovjernih represija; Novi Krobuzon nije obraivao svoje graane u
tvornicama za stvaranje zombija; Parlament nije, poput onog u Maru'ahmu, kasino u
kojem su zakoni ulozi u ruletu.
On nije ni Shankell, isticao je Rudgutter, u kome su se ljudi borili poput
ivotinja, sporta radi.
Osim, razumije se, kod Cadnebara.
Moda i nije bilo legalno ono to se tamo dogaalo, no nitko se nije mogao sjetiti
je li policija ikada u toj zgradi obavila raciju. Mnogi sponzori vrhunskih tala bili su
lanovi Parlamenta, industrijalci i bankari i nema sumnje da su oni bili ti koji su
sprjeavali slubene organe da se pomnije zainteresiraju za ovo skladite. Bilo je,
razumije se, i drugih dvorana u kojima su se istodobno odravale borbe pijetlova i
borbe takora, u kojima se u jednom kutu mogla odravati hajka na medvjede ili
jazavce, a u drugom hrvanje zmija, dok bi se u sredini borili gladijatori. Ali Cadnebar
je bio legendaran.
Zabava je svake veeri je poinjala komedijom za redovite goste. Izvjestan broj
mladih, glupih i najvrih momaka sa sela, momaka koji su bili najopasniji u svojim
selima i koji su danima putovali iz itne Spirale ili Prosjakih Obronaka kako bi se
proslavili u gradu, pokazivali bi pred izbornicima svoje miie. Ovi bi pak izabrali
dvojicu ili trojicu i gurnuli ih u glavnu arenu, pred rulju koja je urlala. Samouvjereno
bi odmjeravali teinu maeta koje su im dali. A onda bi se otvorila vrata u areni i oni
bi problijedjeli kad bi se suoili s nekim golemim, prepravljenim, gladijatorom ili
ravnodunim ratnikom kaktusovcem. Krvavi pokolj koji bi uslijedio bio bi za tren oka
okonan, a jedina mu je svrha bila nasmijati profesionalce.
Borbe koje su se odravale kod Cadnebara povodile su se za modom.
Posljednjih dana tog proljea, na cijeni su bili okraji izmeu ekipa sastavljenih od
dva prepravljena ili tri straar-sestre kepri. Ekipe kepri su iz Kinkena i Potokstrane
izmamile velike nagrade. Te jedinice, sastavljene od tri religiozne ratnice, godinama
su obuavane da oponaaju bogove zatitnike kepri, Snane Sestre. Kao i Snane
Sestre, jedna je u borbi koristila mreu i koplje, druga samostrijel i kremenjau, a
trea oruje kepra koje su ljudska bia nazvala kutija sa alcem.

to se ljeto vie uvlailo pod kou proljea, oklade su sve vie rasle.
Kilometrima odavde, u Kamilici, Benjamin Savitljivac mrzovoljno je razmiljao o
tome kako Cadnebarov bijes, ilegalno tijelo za trgovinu borcima, ima promet pet puta
vei od Razuzdanog Otpadnika.
Ubojica Okouhoda ostavio je jo jednu izmrcvarenu rtvu u kanalizaciji. Pronali
su je siromasi koji trae ugljen u rijenom mulju. Visjela je kao da je bila izbaena s
ostalim otpadom iz cijevi u Katran.
U predgraima Tik Ponornice jedna je ena umrla od velikog broja rana zadanih
u vrat. Izgledalo je kao da ju je neto obuhvatilo i stegnulo golemim nazubljenim
karama. Kada su je susjedi pronali, tijelo joj je bilo prekriveno dokazima da je u
policiji bila porunik-dounik. Proulo se. Napao ju je Jack Polumolitva. U jarcima i
u blatu nitko nije saalijevao njegovu rtvu.
Lin i Isaac bi uspjeli potajno provesti po koju no zajedno. Isaacu je bilo jasno
da ona nije ba najbolje. Jednom joj je rekao neka sjedne i neka mu kae to je mui,
zato se ove godine nije prijavila na natjecanje za nagradu Sintacost (znao je da se
uvijek nervirala zbog mjerila temeljem kojih se ulazilo u najui izbor), na emu je to
radila i gdje. Ni u jednoj od njezinih soba nije uoio nikakav trag uobiajenom
umjetnikom smeu.
Lin ga je pomilovala po ruci. Oigledno mu je bila zahvalna na brizi. Meutim,
nije mu htjela nita rei. Rekla mu je samo to da radi na neemu ime se, za sada,
ponosi. Pronala je prostor o kojem nije mogla niti je eljela razgovarati i u kojem je
trenutno stvarala jedno golemo djelo o kojem je on nita ne smije pitati. Ne bi se
moglo rijei da je nestala s ovog svijeta. Otprilike jednom u dva tjedna svratila bi u
neki od barova u Putenim Poljanama, gdje se smijala sa svojim prijateljima, mada ne
onako ivahno kao prije dva mjeseca.
Zadirkivala je Isaaca koji je poeo bjesnjeti im bi netko spomenuo Sreka
Gazida, koji je tempirao da nestane u pravom trenutku, to je bilo itekako sumnjivo.
Isaac je ispriao Lin o tome kako je i protiv svoje volje iskuao snovosranje, i estio
se kako e pronai i kazniti Gazida. Isaac joj je opisao i neobinu liinku koja se,
izgleda, hranila samo drogom. Lin je nije vidjela, jer nikada nakon onog nesretnog
dana proteklog mjeseca nije svratila u Smrdljivu Baru, ali ak i kad bi uzela u obzir
mogunost da Isaac u izvjesnoj mjeri pretjeruje, to stvorenje mora da je bilo posve
izuzetno.
Dok je spretno mijenjala temu razgovora, Lin je razmiljala o tome koliko joj je
Isaac drag. Upitala ga je to on misli koju je vrstu hranjivih tvari gusjenica mogla
unositi u organizam iz te neobine hrane, ugodno se smjestila u stolcu dok se na
njegovom licu pojavio izraz zadivljenosti i onda joj je s ushitom govorio kako on to
ne zna, ali kako ima nekoliko ideja. Zatim ga je zamolila da joj pokua objasniti
energiju krize i pitala ga misli li zaista da bi ona mogla pomoi Yaghareku da ponovo

leti, a on se upustio u nadahnuto objanjavanje tijekom koga joj je na komadiima

papira ak crtao i dijagrame.
Njega uope nije bilo teko obrlatiti. Lin je ponekad imala osjeaj da Isaac zna
da ona njime manipulira i da osjea krivnju to joj doputa da tako lako njegovu
zabrinutost za nju preokrene u neto drugo. Imala je osjeaj da joj je zahvalan to
moe tako naglo mijenjati temu razgovora, ali i da se zbog toga kaje. Znao je da je
njegova dunost da bude zabrinut za nju, jer je zapala u stranu melankoliju i zaista je
bio zabrinut, ali mu je to teko padalo, za njega je to bila samo dunost, jer mu je
najvei dio uma bio zaokupljen krizom i hranom za onu gusjenicu. Oslobodila ga je
obveze da brine i on je to sa zahvalnou prihvatio.
Lin nije eljela da Isaac neko vrijeme brine zbog nje. Nije smjela dopustiti da
postane znatieljan. to on vie bude znao, to e ona biti u veoj opasnosti. Nije tono
znala kakvih je sve moi njen poslodavac, mada nije vjerovala da je telepat. Ipak nije
eljela riskirati. Jedina njezina elja bila je zavriti djelo, pokupiti novac i nestati iz
Kostograda.
Svaki puta kad bi se nala sa arenkom, on ju je odvlaio - iako ona to nije
eljela - dublje u grad. Ubijao je vrijeme priama o rivalskim ratovima u Suku i u
Loostrani, pravio aluzije na gangsterske masakre u samom srcu Vrane. Mama
Francine je sve dalje pruala svoje ape. Poela je dilati azbah i zapadno od Vrane,
to je gospodin arenko i oekivao. Ali sada se poela iriti i na istok. Lin je vakala
i pljuvala, oblikovala i trudila se da ne uje pojedinosti, nadimke mrtvih glasnika,
adrese sigurnih kua. Gospodin arenko ju je uvlaio u sve to. Mora da je to radio
namjerno.
Skulptura je dobila i drugu nogu, bedra i ve se nazirao struk (ako se uope
moglo rei da gospodin arenko ima struk). Boje nisu bile prirodne, ali su podsjeale,
izazivale divljenje, hipnotizirale. Bilo je to nevjerojatno djelo, kakvo je i dolikovalo
subjektu.
Unato svih njezinih pokuaja da izolira svoj um, veselo avrljanje gospodina
arenka lako je savladavalo sve njezine prepreke. Uhvatila se kako razmilja o tome.
Uasnula se i skrenula misli na drugu stranu, ali ne zadugo. Na kraju bi se opet
uhvatila kako se pita tko e stei nadzor nad prometom droge u Himerinom Kraju.
Otupjela je. I to je bio jedan nain obrane. Putala je um da lijeno prelazi preko
opasnih informacija. Uporno se trudila ne saznati nita od onoga to je bilo vano.
Lin je uhvatila sebe da sve vie razmilja o Mami Francine. Gospodin arenko je
priao o njoj krajnje bezbrino, ali se u svojim monolozima stalno vraao na nju, tako
da je Lin dola do zakljuka kako je ipak malo zabrinut.
Lin se i sama iznenadila kada je poela navijati za Mamu Francine.
Nije ni znala kako je uope dolo do toga. Prvi put je postala svjesna da to radi
kada joj je gospodin arenko jednom prilikom toboe aljivim tonom priao o

pogubnom napadu na dvojicu kurira no prije toga, pri kojem su kepri pljakai iz
bande Mame Francine oteli veliku koliinu neke tajne tvari, nekakve sirovine za
proizvodnju neega. Lin je shvatila kako u sebi navija za njih. Zaprepastila se, a
njezine lijezde su na trenutak prestale s radom, dok je pokuavala shvatiti vlastite
osjeaje.
eljela je da Mama Francine pobijedi.
U tome nije bilo nikakve logike. im je strogo razmislila o toj situaciji, shvatila
je kako nema nikakvo miljenje o svemu tome. Intelektualno govorei, pobjeda jednog
narkodilera i kriminalca nad drugim uope ju nije zanimala. Meutim, emocionalno,
Mama Francine, koju nikada nije ni vidjela, polako je postajala njezin ampion.
Uhvatila je sebe kako nijemo prosvjeduje dok ju je gospodin arenko lukavo i
samozadovoljno uvjeravao da ima plan koji e radikalno izmijeniti odnos snaga na
tritu.
to to treba znaiti? smrknuto se zapitala. Zar joj se poslije toliko godina
probudila savjest kepra?
Rugala se na svoj raun, ali bilo je izvjesne istine u toj ironinoj pomisli. Moda
bi isto tako reagirao svatko tko bi se suprotstavio arenku, pomislila je. Lin se
strano bojala ak i razmiljati o svojem odnosu s gospodinom arenkom, postajala je
nervozna im bi pomislila da je neto vie od obine zaposlenice, tako da joj je dugo
trebalo da shvati da ga mrzi. Neprijatelj mojeg neprijatelja... pomislila je. Ali
postojalo je tu neto vie od toga. Lin je shvatila da se solidarizirala s Mamom
Francine zato to je i ona kepri. Ali Francine nije bila dobar kepri, i to ju je moda
najvie muilo.
Te i sline misli podbadale su Lin, priinjavale joj nelagodu. Prvi put poslije
mnogo godina, natjerale su je na drukiji nain razmiljati o njezinom odnosu sa
zajednicom kepri. Do sada je za nju taj odnos bio jednostavan, crno-bijeli. Ona i
zajednica bile su na razliitim stranama. Ove nove misli su je natjerale da se sjeti
djetinjstva.
Svaki put kada bi zavrila s gospodinom arenkom, Lin je odlazila posjetiti
Kinken. im bi otila od arenka, hvatala je taksi na rubu Rebara. Prevezla bi se
preko Danechijevog mosta ili preko Barskog Mosta, prola pokraj restorana, ureda i
kua u Prevlaci Hrabrih.
Ponekad bi se zaustavila kod Prevlake Bazar i tu bi lutala pod priguenom
svjetlou, ne vodei rauna o vremenu. Opipavala je platnene haljine i kapute koji su
visjeli s tezgi, ne obraajui pozornost na prolaznike koji su nepristojno zurili u nju,
zaueni to jedna kepri kupuje ljudsku odjeu. Lin bi lutala bazarom dok ne bi stigla
do Shecka, dijela grada u kome je bilo mnogo kaotinih isprepletenih ulica i dugakih
stambenih zgrada.
To nije bio sirotinjski dio grada. Zgrade u Shecku bile su prilino solidne i

veina nije prokinjavala. U usporedbi s mutantnim irenjem Kamilice, pljesnivim i

trulim opekama Loostrane i Himerinog Kraja, potleuicama oajnika u Kalu, Sheck je
bio jako poeljno mjesto. Bio je pretrpan, dakako, a imao je i on svoju dozu pijanstva,
siromatva i lopovluka. U Shecku su ivjeli vlasnici prodavaonica, nii rukovoditelji i
bolje plaeni tvorniki radnici koji su svakog dana preplavljivali Ehoglib i dokove
Mreodrva, Veliku Spiralu i Selo Didacai, opepoznato kao Okuka Smog.
Lin tu nije bila dobrodola. Sheck je graniio s Kinkenom, dijelilo ih je samo
nekoliko beznaajnih parkova. Kepri su stalno podsjeali Sheck na to koliko ga malo
dijeli od samog dna. Tijekom dana su mnogobrojni kepri hodali ulicama Shecka. Neki
od njih su ili kupovati u Vranu, a neki su hvatali vlak na stanici Perdido. Meutim,
nou bi se samo hrabri kepri usudili ii opasnim ulicama kojima su krstarili ratoborni
pripadnici Tri Pera, koji su se zalagali za "istou svoga grada". Lin je vodila rauna
da uvijek proe kroz ovu zonu prije zalaska Sunca. S druge strane nalazio se Kinken u
kojem je bila sigurna.
Sigurna, ali ne i sretna.
Lin je etala ulicama Kinkena kao u transu: istodobno joj je bilo muno i bila je
uzbuena. Toliko godina je u ovaj dio grada dolazila samo radi kupovanja raznobojnih
bobica, paste i povremeno neeg to je keprima bila poslastica. Sada su joj ovi
posjeti poeli vraati u sjeanje uspomene za koje je mislila da ih je zauvijek
odagnala.
Kue su isputale bijelu sluz kunih larvi. Neke od njih bile su potpuno obloene
tim debelim slojem: sluz se irila preko krovova povezujui razliite zgrade u jednu
kvrgavu, zamrznutu masu. Lin je mogla kroz prozore i vrata vidjeti unutranjost.
Zidovi i podovi koje su postavili ljudi arhitekti bili su na pojedinim mjestima maknuti,
kako bi se velike kune larve mogle naslijepo kretati kroz ljuturu, iz zadaka isputati
sluz-cement i strugati svojim kratkim, debelim noicama dok grizu prolaze kroz
unitenu unutranjost zgrada.
Povremeno je Lin imala prigodu vidjeti ivi uzorak, uzet s imanja pokraj rijeke,
kako preureuje neku zgradu i pretvara je u labirint sloenih, zavojitih organskih
prolaza kakve je voljela veina kepri stanara. Velike, glupe bube, vee od nosoroga,
koje su reagirale na tipanja i povlaenja svojih vlasnika, spoticale su se kroz kue
as u jednom, as u drugom smjeru i prekrajale sobe pomou obloga koji su se brzo
suili. Omekavale su rubove te povezivale odaje, zgrade i ulice neim to je iznutra
izgledalo kao goleme crvo-tranice.
Lin bi ponekada ostala sjediti u nekom od malih parkova Kinkena. Sjedila je
nepokretno meu drveem koje se polako rascvjetavalo, te promatrala svoje
sunarodnjake koji su bili svuda uokolo. Promatrala je stranje i bone strane visokih
zgrada koje su strile iznad parka. Jednom je ugledala neku djevojicu ljudi kako se
naginje kroz prozor koji je gotovo bez plana bio usjeen pri vrhu prljavog betonskog

zida na stranjem dijelu zgrade. Lin je vidjela da djevojica sasvim spokojno

promatra svoje susjede kepre, dok je rublje cijele obitelji, objeeno na ipku koja je
strila pokraj nje, lepralo i lepetalo na otrom vjetru. Neobian nain da se odraste,
pomislila je Lin i zamislila to dijete okrueno nijemim stvorenjima s glavama
insekata, to bi bilo isto kao da je Lin odrasla meu vodijanojima... ta misao ju je,
iako to nije htjela, natjerala da se prisjeti vlastitog djetinjstva.
Njezino putovanje ovim prezrenim ulicama bilo je, dakako, vraanje kroz grad iz
njenog sjeanja. Ona je bila toga itekako svjesna. Hrabrila je samu sebe da se u
sjeanjima vrati unatrag.
Kinken je bio Linino prvo utoite. U ovom udnom razdoblju izolacije, kada je
navijala za kepre kraljice-zloina i u svim drugim etvrtima grada osjeala se kao
prognanik - osim moda u Putenim Poljanama kojima su vladali prognanici - shvatila
je da su njezini osjeaji, vezani za Kinken, mnogo vie podvojeni nego to je to do
sada priznavala.
Kepri su ivjeli u Novom Krobuzonu gotovo sedam stotina godina, jo od
vremena kada je Vatrena Bogomoljka prela Nabrekli Ocean i stigla do Bered Kai
Neva, istonog kontinenta, doma kepri. Svega nekolicina trgovaca i putnika usudila se
ukrcati kada je brod zavrio svoju obrazovnu misiju i krenuo natrag. Potomci ove
male skupine su stoljeima opstali u gradu, postavi na kraju starosjedioci. Dijelovi
grada u to vrijeme nisu bili razdvojeni, nije bilo kunih larvi niti geta. Nije bilo
dovoljno kepri. Sve do Traginog Prijelaza.
Prolo je stotinu godina od kada su prvi brodovi s izbjeglicama dopuzali, jedva
drei nos iznad vode, u eljezni Zaljev. Njihovi golemi motori sa satnim
mehanizmima bili su zahrali i pokvareni, jedra poderana. Bili su to brodovikosturnice, pretovareni keprima iz Bered Kai Neva, koji su bili na izmaku snaga.
Zaraza je bila toliko nemilosrdna da se ak nisu obazirali ni na stare tabue protiv
sahranjivanja u moru. Na brodovima je, zahvaljujui tome, bilo samo nekoliko
mrtvaca, ali su na tisue njih bili na samrti. Brodovi su izgledali kao pretrpana
predvorja mrtvanica.
Vlasti u Novom Krobuzonu, koje nisu imale konzule u zemljama na Bered Kai
Nevu i koje su s njima odravale vrlo slabe veze, nisu mogle proniknuti u tajnu ove
tragedije. Izbjeglice nisu eljeli govoriti o tome, a kada su to inili, njihova
svjedoenja bila su krnja ili, kad su povremeno bila slikovita i jasna, onda je jezina
barijera sprjeavala ljude da ih shvate. Ljudska bia su saznala samo to da se keprima
s istonog kontinenta dogodilo neto uasno, da je nekakav jeziv vrtlog usisao
milijune, ostavivi samo malenom broju njih mogunost da pobjegnu. Kepri su ovu
nebuloznu apokalipsu nazvali Prodiranje.
Izmeu dolaska prvog i posljednjeg broda proteklo je dvadeset pet godina. Za
neka spora plovila bez motornog pogona govorilo se da su dopremila samo kepre

roene na moru, poto su sve prvotne izbjeglice pomrle tijekom putovanja za koje se
inilo da mu nema kraja. Njihove keri nisu znale od ega su to pobjegle. Morale su
se leglomamama zakleti da e nastaviti na zapad i da nikada nee okrenuti kormilo.
Prie o Brodovima saaljenja kepri - nazvanim tako, jer su traili da se saale na njih
- stigli su do Novog Krobuzona iz ostalih zemalja na istonoj obali Rohagi kontinenta,
iz Gnurr Ketta i s otoja Jheshull, i iz mjesta na jugu, od kojih je najudaljenije bilo
Krhotina. Dijasporu kepra zahvatila je panika, pripadnici su razliito reagirali i
zavladao je kaos.
Izbjeglice su u pojedinim zemljama bile pobijene u stravinim pogromima. U
drugim, pak, kao to je bio Novi Krobuzon, izazvali su tjeskobu, ali ih vlasti nisu
proganjale. Smjestili su se, zaposlili se, postali porezni obveznici i kriminalci. U
poetku nisu shvatili da ive u getima, jer je organski pritisak bio gotovo neprimjetan.
Ponekad su ih lovili bogomoljci i pripadnici vjerskih zajednica.
Lin nije odrasla u Kinkenu. Roena je u mlaem, siromanijem getu kepri u
Potokstrani, prljavoj mrlji na sjeverozapadu grada. Bilo je gotovo nemogue dokuiti
pravu povijest Kinkena i Potokstrane, zbog sustavnog mentalnog brisanja koje su
naseljenici izvrili. Trauma koju je na njih ostavilo Prodiranje bila je tako jaka da je
prvo pokoljenje izbjeglica namjerno zaboravilo deset tisua godina povijesti kepri, i
objavili su da je njihov dolazak u Novi Krobuzon poetak novog ciklusa, Gradskog
Ciklusa. Kad je sljedea generacija zatraila od svojih leglomama da uju priu,
mnoge od njih su je odbile ispripovjediti, a mnoge se nisu mogle sjetiti. Na povijest
kepri pala je golema sjena genocida.
Zato je Lin bilo teko proniknuti u tajne prvih dvadeset godina Gradskog Ciklusa.
Kinken i Potokstrana su joj predstavljeni kao fait accompli, kao i njezinoj leglomami,
i pokoljenju prije nje, i onom jo ranijem.
Potokstrana nije imala Trg kipova. Prije stotinu godina bio je to sirotinjski dio
grada koji su nastavala propala ljudska bia, naselje propalih graevina koje su kune
liinke kepri samo obloile cementom, zauvijek ih okamenivi u trenutku ruenja.
Stanovnici Potokstrane nisu bili umjetnici niti vlasnici vonih barova, voe klanova
ili starjeine roja, kao ni vlasnici prodavaonica. Bili ozloglaeni i gladni. Radili su u
tvornicama i kanalizaciji, prodavali se svakome tko je htio platiti. Sestre iz Kinkena
su ih prezirale.
Neobine i opasne ideje raale su s po tim oronulim ulicama Potokstrane.
Grupice radikalki sastajale su se po skrivenim dvoranama. Mesijanski kultovi
obeavali su izbavljenje odabranima.
Bilo je puno onih meu prvobitnim izbjeglicama koji su okrenuli lea bogovima
s Bered Kai Neva. Ljutili su se na njih, jer nisu zatitili svoje sljedbenike od
Prodiranja. Meutim, sljedee generacije, koje nisu bile upoznati s prirodom
tragedije, ponovo su ih poele tovati. Ve vie od stotinu godina, posveivani su

hramovi bogova panteona u starim radionicama i naputenim plesnim dvoranama.

Meutim, mnoge stanovnice Potokstrane, u svojom nesnalaenju i gladi, okrenule su se
odmetnutim bogovima.
U Potokstrani ste mogli nai sve uobiajene hramove. Tu su tovane i Strana
Leglomama i Umjetnica Pljuvaka. Dobrostiva Bolniarka bdjela je nad otrcanom
bolnicom, a Snane Sestre branile su vjernice. Ali u kuercima koje su se raspadali
pokraj industrijskih kanala, kao i u prednjim sobama sa zamraenim prozorima, molile
su se mnogo udnijim bogovima. Sveenice su se obvezivale da e sluiti Eliktrinom
Vragu ili eteocu Zraka. Grupice su se potajno penjale na krovove i pjevale himne
Krilosestri, molei je da im omogui let. A pojedine usamljene i oajne due - kao to
je bila Linina leglomama - zaklele su se na vjernost Insekt Aspektu.
Pravilno transkribiran s jezika kepri na novokrobuzonski, kimiko-audio-vizualni
sklop koji je obuhvaao opis, odanost i strahopotovanje i predstavljao ime boga
preveden je kao Insekt/Aspekt/ (mukarac)/ (usmjeren k jednom cilju). Mali broj
ljudskih bia koji je uope uo za njega nazivao ga je Insekt Aspekt, pa ga je i Lin
tako opisala Isaacu znakovima dok mu je priala priu o svojem odrastanju.
Od este godine, kada je rastrgnula ahuru sa svoje djeje glavolarve i iznenada
se preobrazila u glavoskarabeja, kad je postala svjesna govora i misli, majka ju je
uila da pripada onima koji su pali. Mrana doktrina Insekt Aspekta glasila je da su
ene kepri proklete. Neka prezira vrijedna pogreka koju je poinila prva enka,
osudila je njezine keri na ivotarenje, sputane u neprilinim, smijenim, sporim,
nestabilnim dvononim tijelima i na umove koji su vrvjeli beskorisnim prekama i
zamrenim putovima svijesti. ena je izgubila insektoliku istou Boga i mujaka.
Linina leglomama (koja je prezirala ime i smatrala ga dekadentnom afektacijom)
nauila je Lin i njezinu leglosestru da je Insekt Aspekt gospodar sveukupnog stvaranja,
svemona sila koja zna samo za glad, e, parenje i zadovoljstvo. Posrao je svemir
nakon to je pojeo prazninu u bezumnom inu kozmikog stvaranja, potpuno istom i
sjajnom, jer je bio bez motiva ili svijesti. Lin i njezinu leglosestru leglomama je
nauila da Ga tuju i da Ga se boje, i da preziru vlastitu samosvijest i svoja meka
tijela bez hitina.
Takoer ih je nauila da oboavaju i slue svoju bezumnu brau.
Kada bi se sada sjetila tih dana, Lininim tijelom vie ne bi proao drhtaj
odvratnosti. Dok je sjedila u tim samotnim parkovima u Kinkenu, Lin je s panjom
pratila slike iz prolosti koje su se odmotavale u njenom umu, malo po malo, u tom
postupnom inu prisjeanja za koji je bila potrebna velika hrabrost. Sjetila se kako je
polako poela shvaati da njezin ivot nije uobiajen. U rijetkim prigodama, kad je
odlazila u kupovinu, s uasom je gledala kako se njezine kepri sestre s nemarnim
prezirom odnose prema mujacima kepri, kako utiraju i gaze te bezumne dvonone
insekte. Sjetila se svojih prvih pokuaja da razgovara s drugom djecom, koja su je

uputila u nain ivota njezinih susjeda; svog straha da se koristi jezikom koji nije
morala uiti, jezikom koji je nosila u krvi, ali koji ju je njena leglomama nauila
prezirati.
Lin se sjeala povrataka kui gdje je sve vrvjelo od mujaka kepri, i smrdjelo po
trulom povru i vou. Cijela kua bila je preplavljena organskim otpacima kojima su
se mujaci gostili. Sjeala se da joj je leglomama zapovijedala da pere bezbrojne
sjajne lene oklope brae, da sakupi njihovu balegu na gomilu pred oltarom, da im
dopusti da se penju po njoj i istrauju njezino tijelo kako bi zadovoljili svoju tupavu
znatielju. Sjeala se nonih rasprava s leglosestrom s kojom se doaptavala na jeziku
kepra, to jest kimijski, lupkala krilima, tiho klepetala i siktala. Ishod tih teolokih
rasprava bio je taj da je njena leglosestra krenula suprotnim putem od nje i postala jo
vei zagovornik Insekt Aspekta od majke, nadmaivi ak i njezin fanatizam.
Lin se tek s petnaest godina otvoreno suprotstavila svojoj leglomami. Sada je
shvaala da je to inila krajnje naivno i konfuzno. Lin je optuila majku da je heretik, i
proklela ju je u ime glavnog panteona. Pobjegla je od luakog samoprezira kojeg je
zagovarao Insekt Aspekt i od uskih ulica Potokstrane. Pobjegla je u Kinken.
Zbog toga e za nju Kinken, razmiljala je, bez obzira na sva kasnija razoaranja
- prezir, zapravo, i mrnju - uvijek ostati neka vrsta pribjeita. Sada joj je bilo muno
od filistarske uskogrudnosti te izdvojene zajednice, ali u vrijeme bijega bila je
opijena njime. Raskalaeno je uivala u arogantnim pogrdama na raun Potokstrane i
molila se Stranoj Leglomami sa strau i oduevljenjem. Pokrstila se i uzela kepri
ime i - to je bilo od velike vanosti u Novom Krobuzonu - uzela je i ime koje su
koristili ljudi. Otkrila je da su u Kinkenu, za razliku od Potokstrane, konica i sustav
roaka sluili zato da se jedinke povezu u sloene i korisne drutvene mree. Njena
majka nikada nije spominjala njezino roenje ili odgoj, te je Lin prekopirala zakletvu
na vjernost svoje prve prijateljice u Kinkenu i svakome tko bi je pitao govorila je
kako pripada Konici Crvenokrilo, klanu Majalubanja.
Prijateljica ju je upoznala sa seksozadovoljstvom, nauila ju je naslaivati se
senzualnim tijelom ispod vrata. Vlastito tijelo smatrala je izvorom sramote i
odvratnosti; u poetku joj se smuilo dok se predavala aktivnostima iji je jedini cilj
bilo uivanje u fizikom, zatim ju je to uasnulo i na kraju oslobodilo. Do tada je
jedino, na majinu zapovijed, prakticirala glavoseks. Nepokretno bi sjedila ne
osjeajui se nimalo ugodno, dok su mujaci puzili i uzbueno se parili s njezinim
glavoskarabejem, u, sreom neuspjenim, pokuajima da naprave potomke.
Vremenom je Linina mrnja prema njezinoj leglomami polako splasnula,
pretvorivi se najprije u prezir, a potom u saaljenje. Njezino gaenje prema
prljavtini Potokstrane udruilo se s nekom vrstom razumijevanja. A onda se okonala
i njezina petogodinja ljubavna veza s Kinkenom. Sve je poelo kad je jednom zastala
na Trgu kipova i shvatila da su kipovi sladunjavi i loe napravljeni, da predstavljaju

kulturu koja nije u stanju sagledati svoje pravo lice. Poela je shvaati da je Kinken
sudjelovao u podjarmljivanju Potokstrane i sirotinje iz Kinkena koju nikada nije
spominjao, shvatila je da je "zajednica" u najboljem sluaju beutna i ravnoduna, a
u najgorem sluaju namjerno dri Potokstranu u podinjenom poloaju kako bi
sauvao svoju superiornost.
Lin je shvatila da ivi u kraljevstvu koje nije bilo u stanju samo sebe uzdravati.
Ono je imalo svoje sveenice i orgije i kunu radinost i tajno se oslanjalo na
proirenu ekonomiju Novog Krobuzona, to se neodreeno opisivalo kao nebitno
obiljeje Kinkena. Ono je kombiniralo licemjerje, dekadenciju, nesigurnost i
snobizam u udan, neurotian napitak. To je drutvo ivjelo poput parazita.
Shvatila je da je Kinken nepoteniji od Potokstrane, i to ju je strano naljutilo.
Ali nije kod nje probudilo nostalgiju za bijednim djetinjstvom. Nije imala namjeru
vratiti se u Potokstranu. Ako je sada namjeravala okrenuti lea Kinkenu, kao to ih je
nekada okrenula Insekt Aspektu, onda nije mogla otii nikamo nego van.
I stoga je Lin nauila razgovarati pomou znakova i otila.
Nikada nije bila toliko glupa da bi pomislila kako e grad prestati u njoj gledati
kepra. Ona to nije ni eljela. Ali je zato, sebe radi, prestala pokuavati biti kepri, kao
to je nekada prestala pokuavati biti insekt. Zato su je zaprepastila vlastiti osjeaji
vezani za mamu Francine. Nije u pitanju bilo samo to to se mama Francine
suprotstavljala gospodinu arenku, shvatila je Lin. Stvar je bila u tome to je to radila
jedna kepri, koja je ovom opakom stvorenju bez po muke krala dio po dio teritorija i
to je bilo ono to je pokrenulo Lin.
Lin se nije mogla praviti da to razumije, ak ni pred samom sobom. Dosta
vremena provodila je sjedei u sjeni banjana, hrasta ili kruke, u Kinkenu kojeg je
godinama prezirala, okruena sestrama koje su je smatrale autsajderom. Nije imala ni
najmanju elju vratiti se "keprijskom nainu ivota", a jo manje Insekt Aspektu. Nije
razumjela kakvu je to snagu crpila iz Kinkena.

Devetnaesto poglavlje
Izgleda da je konstrukt koji je godinama istio Davidov i Lublamaijev pod
konano poandrcao. Zujao je i okretao se dok je ribao. Postao je opsjednut pojedinim
dijelovima poda, koje je glaao kao da su dragulji. Bilo je jutara kada mu je bio
potreban itav sat da se zagrije. Sve se vie zaplitao u programske petlje uslijed kojih
je beskrajno ponavljao neke radnje.
Isaac je nauio ne obraati pozornost na njegovo monotono, neurotino zavijanje.
Istodobno je koristio obje ruke. Lijevom je neuredno ispisivao ideje u obliku
dijagrama. Desnom je unosio jednadbe u svoje malo raunalo i udarao po krutim
tipkama. Izbuene kartice je nespretno ubacivao u otvore za programe i vadio ih iz
njih. Koristio je razliite programe za rjeavanje istih problema, usporeivao
odgovore, tipkao jedan list brojki za drugim.
Bezbrojne knjige o letenju koje su ispunjavale Isaacove police bile su, uz pomo
ajazadvoje, zamijenjene jednako tako velikim brojem svezaka o objedinjenoj teoriji
polja i o tajanstvenom podpolju matematike krize.
Poslije samo dva tjedna istraivanja, u Isaacovom umu dogodilo se neto
izuzetno. S takvom je lakoom izmijenio cijeli koncept da u prvi mah nije bio svjestan
razmjera svoje pronicljivosti. Mislio je da je u pitanju samo jo jedan ozbiljan
trenutak, poput mnogih drugih, u okviru cjelokupnog unutranjeg znanstvenog dijaloga.
Isaac Dan der Grimnebulin nije doivio ok kad je shvatio da je genij, niti ga je
pogodila munja. Jednostavno je u jednom trenutku, dok je jednog dana grickao vrh
olovke, neodreeno pomislio, stani malo, moda bih to mogao izvesti ovako...
Isaacu je trebalo sat i pol da shvati kako bi ono za to je pomislio da bi moglo
posluiti kao koristan model miljenja bilo i daleko uzbudljivije. Potom je dao sve od
sebe da dokae kako je u zabludi. Konstruirao je jedan matematiki scenarij za
drugim, s kojima je pokuavao omalovaiti oprezno navrljane jednadbe. Njegovi
pokuaji da ih uniti nisu uspjeli. Jednadbe se nisu dale.
Trebala su mu dva dana da pone vjerovati da je rijeio osnovni problem teorije
krize. Uivao je u trenucima euforije, ali mnogo vie u opreznoj neurozi. Mozgao je
nad udbenicima i jako sporo napredovao, jer je elio biti siguran da nije previdio
nekakvu oiglednu pogreku, da nije ponovio neki odavno odbaen teorem.
Njegove jednadbe su i to izdrale. U strahu od oholosti, Isaac je davao sve od
sebe kako bi pronaao neku alternativu umjesto da odmah povjeruje u ono to je sve
vie i vie izgledalo kao istina: istina da je rijeio problem matematikog
predstavljanja, kvantifikacije, energije krize.
Bio je svjestan da bi odmah trebao porazgovarati s kolegama, objaviti ono do

ega je doao kao "rad koji je jo u tijeku" u asopisu za filozofiju fizike i

udotvorstva, ili Objedinjenom polju. Ali njega je ono to je otkrio toliko prestrailo
da je izbjegavao poi tim putem. Govorio je samome sebi kako eli biti siguran. Bilo
mu je potrebno jo nekoliko dana, nekoliko tjedana, moda mjesec ili dva... i onda e
objaviti. Nita nije rekao Lublamaiu ili Davidu, niti Lin, to je bilo vrlo udno. Isaac
je bio brbljavac, sklon objelodaniti svaku staru besmislicu, znanstvenu, drutvenu ili
besramnu, koja bi mu pala na pamet. Uope nije bilo u njegovoj naravi da bilo to
zadri za sebe. On se dovoljno dobro poznavao, tako da je odmah shvatio to to znai:
bio je silno uznemiren, i vrlo, vrlo uzbuen zbog onoga to je otkrio.
Isaac je razmiljao o tome kako je stigao do ovog otkria, do njegovog
formuliranja. Shvatio je da za svoje napredovanje, za nevjerojatne skokove koje je u
posljednjih mjesec dana napravio na teorijskom planu, za to to je zasjenilo prethodni
petogodinji rad, treba zahvaliti neposrednim, praktinim stvarima. Iz slijepe ulice u
koju je zapao u svom prouavanju teorije krize uspio je izai tek kada ga je Yagharek
angairao. Isaac nije znao zato je to tako, ali je shvaao da je do napretka u radu na
svojim najapstraktnijim teorijama doao zahvaljujui tome to je razmiljao o
praktinim stvarima. Zato je odluio ne posvetiti se samo teko razumljivoj teoriji.
Nastavit e se bavi problemom Yagharekovog letenja.
Nee sebi dopustiti razmiljanja o ravanjima u njegovom istraivanju, bar ne u
ovoj fazi. Sve to otkrije, svaki napredak koji postigne, svaku ideju koja mu padne na
pamet, tiho e utkati u istraivanje na kome je trenutno radio. Pokuao je u svemu
vidjeti sredstvo za Yagharekovo vraanje u zrak. Teko mu je padalo i djelovalo mu je
ak perverzno to je cijelo vrijeme pokuavao obuzdati i ograniiti svoj rad. Imao je
dojam da sam sebi radi iza lea ili jo tonije, kao da pokuava istraivati tek
krajikom oka. Pa ipak, iako je to izgledalo nezamislivo, zahvaljujui nametnutoj
disciplini, Isaac je u teorijskom pogledu napredovao brzinom o kojoj prije est
mjeseci nije mogao ni sanjati.
Bilo je to nevjerojatno, zaobilazno putovanje do znanstvene revolucije,
razmiljao je ponekad, i ve sljedeeg trenutka ukorio samog sebe to ne razmilja
samo o teoriji. Vraaj se na posao, odluno bi rekao. eka te Garud, kojeg treba
podii u zrak. Ali nije mogao sprijeiti uzbueno kucanje srca, kao ni povremeno
gotovo histerino osmjehivanje koje bi mu ozarilo lice. Bilo je dana kada je potraio
Lin i, ako nije radila na svom tajanstvenom djelu u tajnom ateljeu, pokuao bi njeno i
s puno ara zavesti je u njezinom stanu, to je nju oduevljavalo, iako je oito bila
vrlo umorna. No uglavnom je provodio dane sam i posveivao se znanosti.
Isaac je primijenio svoja otroumna zapaanja i poeo oprezno projektirati stroj
koja je trebao rijeiti Yagharekov problem. Sve ee se u njegovom radu pojavljivao
jedan te isti crte. U poetku je to bila obina rkarija, tek nekoliko labavo
povezanih linija prekrivenih strelicama i upitnicima. Ve nakon nekoliko dana ta slika

je postala jasnija. Crte su bile izvuene ravnalom i tintom. Zaobljenja su bila paljivo
izvedena prema odreenim mjerama. rkarija je bila na putu da postane nacrt.
Yagharek je ponekad svraao u Isaacov laboratorij i to uvijek kada u njemu nije
bilo nikog drugog osim Isaaca. Nou bi zauo kripu vrata, okrenuo se i ugledao
nepokretnog, dostojanstvenog, napaenog garudu.
Isaac je zakljuio kako ima koristi od pokuaja da Yaghareku objasni svoj rad.
Ne teku teoriju, dakako, ve primijenjenu znanost koja je podupirala napola skrivenu
teoriju. Provodio je dane i dane s tisuama ideja i potencijalnih projekata koji su se
vrtloili u njegovoj glavi. Da bi raistio tu zbrku, da bi objasnio obinim, a ne
strunim jezikom razne tehnike za koje je mislio da bi mu mogle pomoi isisati
energiju krize, bio je prisiljen procjenjivati svoje putove istraivanja pa onda neke
odbaciti, a na druge se usredotoiti.
Poeo se oslanjati na Yagharekovo zanimanje. Ako se garuda ne bi pojavio dosta
dugo, Isaac je postajao rastresen. Tada je sate provodio promatrajui golemu
gusjenicu.
To stvorenje prodiralo je snovosranje ve skoro dva tjedna i nije prestajalo
rasti. Kada je dostiglo gotovo metar duine, Isaac ju je, uznemiren, prestao hraniti.
Kavez joj je postao premalen. Nije vie smjela rasti. Sljedeih dan-dva provela je
motajui se po svom skuenom prostoru puna nade i njuei nosom zrak. Poslije toga
se, izgleda, pomirila s injenicom da vie nee dobiti hranu. Minula ju je ona
prvobitna oajnika glad.
Nije se mnogo kretala, samo bi se s vremena na vrijeme pomaknula, lelujavo
preavi jednom do dvaput kavez po irini, i protegavi se kao da zijeva. Uglavnom je
samo mirovala i neznatno pulsirala, to je moglo biti posljedica disanja ili otkucaja
srca ili tko zna ega, Isaac nije bio siguran. Djelovala je prilino zdravo i kao da
neto eka.
Ponekad, dok je stavljao grudice snovosranja u gusjeniine eljusti razjapljene u
eljnom iekivanju, Isaac bi se uhvatio kako s blagom i mrzovoljnom enjom
razmilja o vlastitom iskustvu koje je imao kada je, ne znajui, uzeo tu drogu. Nije
bila posrijedi prividna nostalgija. Isaac se ivo sjeao osjeaja da je ogrezao u
prljavtini; da je spao na najnie mogue grane; gaenja, dezorijentirajue munine;
panike i zbunjenosti kad je mislio da se gubi u kaosu osjeaja, zatim prestanka
zbunjenosti i pogreke kad ju je zamijenio sa strahovima koji su prodirali u neki drugi
um... Pa ipak, usprkos estini tih sjeanja, uhvatio bi se kako zamiljenim pogledom
odmjerava gusjeniin doruak - moda ga je ak gledao gladnim oima.
Isaaca su silno uznemirili ti osjeaji. Oduvijek je bio velika kukavica kada se
radilo o drogama i nije se sramio to priznati. Razumije se da je, dok je bio student,
naveliko puio miriljave cigarilose maglenkorov, koji su tjerali na blesavo hihotanje.
Ali Isaac nikada nije imao hrabrosti za bilo to jae. Ta jo nejasna nova glad nije

nimalo smirila njegove strahove. Nije znao koliko lako se ovjek mogao navui na
snovosranje, i je li uope mogao, ali je uporno odbijao podlei toj svojoj tek
probuenoj znatielji.
Snovosranje je bilo za njegovu gusjenicu i samo za nju.
Isaac je preusmjerio svoju znatielju s osjetilnog na intelektualni plan. Osobno je
poznavao samo dvojicu kimiara i obojica su bili nevieni istunci pred kojima
nikada ne bi potegnuo pitanje ilegalnih droga, kao to nikada ne bi plesao gol nasred
Tervisad Puta. Umjesto da porazgovara s njima o snovosranju, on je zapoinjao
razgovor o njemu u ozloglaenim krmama Putenih Poljana. Ispostavilo se da je
nekolicina njegovih poznanika probala tu drogu, a nekolicina njih ju je redovno
konzumirala.
Izgleda da je uinak snovosranja na sve rase bio isti. Nitko nije znao odakle ta
droga potjee, ali svi oni koji su priznali da je koriste pjevali su hvalospjeve
nevjerojatnom uinku koji je na njih imala. Jedina stvar oko koje su se svi sloili bila
je visoka cijena snovosranja, koja nije prestajala rasti. No to ih nije natjeralo da se
odreknu svoje navike. Posebno su umjetnici gotovo na mistian nain govorili o vezi s
drugim umovima. Isaac se tome rugao, tvrdei (iako nije priznavao da je i sam doivio
neto slino tijekom svog ogranienog iskustva) da je ta droga samo moni onirogen,
koji u mozgu stimulira centre za snove onako kao to i aj stimulira vizualne i njune
centre.
Ni sam nije u to vjerovao. Nije ga iznenadilo to je njegova teorija naila na
snaan otpor.
"Ne znam kako joj to uspijeva, 'Zaac", sveano je prosiktao na njega Bedro Rast,
"ali doputa ti da podijeli snove..." Kad su to uli i ostali ovisnici stisnuti u malom
separeu u Satu i Pjetliu, komino zakimae glavama. Isaac se toboe skeptino
zagledao u njih, u elji da zadri ulogu osobe koja voli drugima kvariti raspoloenje.
Iako se zapravo slagao s njima. Namjeravao je neto vie saznati o toj nevjerojatnoj
supstanci - Lemuel Golub je bio prava osoba koju je mogao pitati, ili Sreko Gazid,
ako se ikada ponovo pojavi - ali ga je rad na teoriji krize potpuno okupirao. I dalje se
prema snovosranju koje je ubacivao u kavez sa gusjenicom odnosio sa znatieljom,
nervozom i neznanjem.
Jednog toplog dana krajem medoarija Isaac je s nelagodom zurio u to golemo
stvorenje. Zakljuio je da je vie nego nevjerojatno. To nije bila samo vrlo velika
gusjenica. Tu se, posve sigurno, radilo o udovitu. Zamjerao joj je to je tako
prokleto zanimljiva. Inae bi jednostavno mogao zaboraviti na nju.
Vrata ispod njega su se otvorila i pojavio se Yagharek obasjan zrakama ranog
sunca. Bila je prava rijetkost da se garuda pojavi prije nego padne mrak. Isaac se
trgnuo i skoio na noge, pozvavi rukom svog klijenta neka se popne stubama.
"Yag, stari moj! Dugo te nisam vidio! Rasplinuo sam se. Mora me sputati. Popni

se ovamo."
Yagharek se bez rijei popeo. "Kako zna kada Lub i David nisu tu, ha?" upitao
je Isaac. "Straari ili se bavi neim jo jezovitijim? Do vraga, Yag, mora se
prestati motati uokolo poput kakvog prokletog ulinog napadaa."
"elim popriati s tobom, Grimnebuline." Yagharekov glas je bio udno napet.
"Samo pucaj, stari moj." Isaac je sjeo i zagledao se u njega. Ve je odavno znao
da Yagharek nee sjesti.
Yagharek skine ogrta i okvir s krilima pa se prekrienih ruku okrenuo prema
Isaacu. Isaacu je bilo jasno da mu Yagharek iskazuje veliko povjerenje stojei pred
njim ovako razgolien, ni ne pokuavajui prikriti svoj deformitet. Isaac je
pretpostavio da bi se trebao osjetiti polaskanim.
Yagharek ga je gledao ispod oka.
"U nonom gradu gdje ivim ima raznih ljudi, Grimnebuline. Nisu svi oni
odbaeni i ne kriju se svi."
"Nikada nisam ni pretpostavljao..." zaustio je Isaac, ali je Yagharek nestrpljivo
trgnuo glavu, i Isaac je zautio.
"Mnoge noi provodim sam u tiini, ali ponekad razgovaram s onima iji su
umovi jo bistri pod patinom alkohola, usamljenosti i droga." Isaac je poelio rei:
"Ve sam ti rekao da moe ostati ovdje" ali se na vrijeme ugrizao za jezik. Zanimalo
ga je kamo vodi ovaj razgovor. "Ima tamo jedan ovjek, obrazovana pijanica. Nisam
siguran da vjeruje da sam stvaran. Moda misli da sam halucinacija koja se vraa."
Yagharek je duboko udahnuo. "Razgovarao sam s njim o tvojim teorijama, tvojoj krizi
i bio sam uzbuen. A onda me je taj ovjek upitao... upitao me je 'Zato ne ide do
kraja? Zato ne iskoristi zakretnu silu?'"
Nastupila je vrlo duga tiina. Isaac je u oaju i s gaenjem odmahivao glavom.
"Doao sam ti postaviti isto pitanje, Grimnebuline", nastavio je Yagharek. "Zato
ne upotrijebimo zakretnu silu? Pokuava ni iz ega stvoriti znanost, Grimnebuline, a
zakretna sila postoji, poznate su i tehnike pomou kojih se ona moe zarobiti... pitam
te to kao neznalica, Grimnebuline. Zato ne koristi zakretnu silu?"
Isaac je vrlo duboko udahnuo i poeo gnjeiti lice. Bio je ljutit, ali uglavnom je
oajniki elio odmah prekinuti ovaj razgovor. Okrenuo se prema garudi i podigao
ruku.
"Yaghareku..." zapoeo je, ali se tog trenutka zau kucanje na vratima.
"Ima li koga?" povie neki veseli glas. Yagharek se ukoio. Isaac je skoio na
noge. Kakav tajming!
"Tko je?" povikao je Isaac sjurivi niz stube.
Neki ovjek proviri kroz vrata. Djelovao je prijateljski, gotovo apsurdno
prijateljski.
"Zdravo ivo, gospodaru. Doao sam zbog konstrukta."

Isaac je zavrtio glavom. Nije imao pojma o emu taj ovjek govori. Osvrnuo se,
ali nije mogao vidjeti Yaghareka. Oigledno se udaljio od ruba platforme. ovjek na
vratima prui Isaacu posjetnicu.
NATHANIEL ORRIABEN, TVRTKA ZA POPRAVAK I ZAMJENU
KONSTRUKATA pisalo je na njoj. KVALITETA&ODRAVANJE PO RAZUMNOJ
CIJENI.
"Juer bio gospodin. Zove se... Serachin?" proita on ime s papira. "Rekao nam
da je njegov model za ienje... hm... EKB4C poaavio. Misli da je moda uhvatio
virus i tko zna to jo. Obeao sam doi sutra, ali sam upravo zavrio jedan drugi
posli u susjedstvu pa pomislih moda je netko od kue." ovjek se iroko
nasmijeio. Ruke je gurnuo u depove masnog, jednodijelnog radnog odijela.
"Da, izusti Isaac. "Hm... Sluajte. Nije ba zgodan trenutak..."
"U redu! Vi odluujete. Samo..." ovjek se osvrnuo uokolo prije nego to je
nastavio kao da mu eli rei neku tajnu. Uvjerivi se da ga nee uti nitko tko ne bi
trebao, povjerljivo je nastavio. "Stvar je u tome, gosparu, to moda sutra neu moi
doem..." Podesio je izraz lica kao da se ispriava, ali je u tome toliko pretjerao da je
bilo jasno kako lae. "Mogu se pozabavim njime tamo u kutu, neu vam smetati.
Potrajat e oko sat, ako ga budem mogao tu srediti, inae e morati u radionicu. Treba
mi pet minuta da utvrdim kako stvari stoje. Inae u se tek sljedei tjedan moi
pobrinuti za njega."
"Oh, sranje. U redu... Sluaj, gore imam klijenta, i ni po koju cijenu nas ne smije
prekidati. Ozbiljno to mislim. Jesmo li se dogovorili?"
"Oh, svakako. Samo u malo odvijaem proetati po staroj istaici, pa viknem
kada utvrdim na emu smo, dobro?"
"Dobro. Mogu, znai, otii?"
"Savreno." ovjek se odmah uputio prema konstruktu za ienje, nosei torbu s
alatom. Lublamai je tog jutra ukljuio istaicu i utipkao upute da mu opere radni dio,
ali to su bili samo pusti snovi. Konstrukt se dvadeset minuta vrtio uokrug gubei
vrijeme, a zatim je stao i oslonio se o zid. I poslije tri sata jo je bio tamo, nesretno
kljocajui i grei tri uda s dodacima.
Majstor se uputio k njemu, mrmljajui i cokui poput kakvog zabrinutog
roditelja. Opipao je konstruktove udove, izvadio iz depa sat na lancu i izmjerio
razmak izmeu grenja. Zatim je neto zabiljeio u malu biljenicu. Okrenuo je
konstrukta za ienje licem prema sebi i zagledao mu se u jednu staklenu zjenicu.
Polako je poeo prelaziti olovkom s jedne na drugu stranu i provjeravati rad senzora.
Isaac je samo s pola pozornosti gledao majstora, jer su mu misli bile na platformi
gdje ga je Yagharek ekao. Ta stvar sa zakretnom Silom, nervozno pomisli Isaac. To
ne moe ekati.
"Imate sve to vam treba?" nervozno je doviknuo majstoru.

ovjek je upravo otvarao torbu i vadio veliki odvija. Podigao je pogled k

Isaacu.
"Sve je pod kontrolom, efe", odvratio je i veselo mahnuo odvijaem. Ponovo se
vratio konstruktu i iskljuio ga pritisnuvi prekida na vratu. Njegovo bolno kranje
zamrlo je u zahvalnom apatu. Zatim je poeo odvrtati vijke ploe na "potiljku" stroja,
jednom grubom komadu sivog metala pri vrhu njegovog cilindrinog tijela.
"Onda odoh ja, rekao je Isaac i potrao uz stube.
Yagharek je stajao pokraj Isaacovog stola, tako da ga odozdo nitko nije mogao
vidjeti. Podigao je pogled kada se Isaac vratio.
"Sve je u redu, tiho ree Isaac. "Doao je majstor popraviti naeg konstrukta,
koji se pokvario. Samo me brine moe li nas uti..."
Yagharek je upravo zaustio kako bi neto odgovorio, kada se odozdo zaulo tiho,
nemuzikalno zvidukanje. Yagharekova usta su trenutak ostala glupavo otvorena.
"Izgleda da nema razloga za brigu, primijetio je Isaac i nacerio se. Namjerno to
radi! pomislio je. Kako bi mi stavio do znanja da ne slua. Ba ljubazno od njega.
Isaac se naklonio, toboe u znak zahvalnosti majstoru.
Zatim se vratio na neposredni problem, na Yagharekov provizorni prijedlog, i
osmijeh nestane. Skljokao se na krevet, provukao prste kroz gustu kosu i zagledao se u
Yaghareka.
"Ti nikada ne sjedi, zar ne, Yag?" tiho je upitao. "A zato?"
Bubnjao je prstima po sljepooicama i razmiljao. Konano je ponovo
progovorio.
"Yag, stari moj. Ve si me jednom zadivio... kad si mi priao o vaoj
nevjerojatnoj biblioteci, sjea se? Navest u ti dva imena, zanima me to ti ona
znae. to zna o Surohu ili Kakotopikoj Mrlji?"
Nastupila je duga tiina. Yagharek je gledao uvis, kroz prozor.
"Za Kakotopiku Mrlju, razumije se, znam. Nezaobilazna je u svakom razgovoru
o zakretnoj Sili. Moda je samo bauk." Isaac nije mogao na osnovu nijansi u
Yagharekovom glasu razabrati kakvo mu je raspoloenje, ali su zato njegove rijei
bile obrambene. "Moda bismo trebali prebroditi na strah. A to se tie Suroha...
itao sam vae povijesti, Grimnebuline. Rat je uvijek... opako vrijeme..."
Dok je Yagharek to govorio, Isaac je ustao i otiao do polica s knjigama na
kojima je vladao blagi kaos i poeo kopati po naguranim tomovima. Vratio se nosei
jednu tanku knjigu u tvrdom uvezu, s listovima od pola arka. Otvorio ju je ispred
Yaghareka.
"Ovo je, zapoeo je vrlo ozbiljnim glasom, "zbirka heliotipova napravljenih
prije gotovo stotinu godina. Ovi heliotipovi su velikim dijelom zasluni to je u
Novom Krobuzonu prekinut rad na eksperimentima sa zakretnom Silom."
Yagharek je polako ispruio ruku i poeo okretati stranice. Nita nije rekao.

"To je trebalo biti tajno istraivanje, koje bi utvrdilo posljedice rata stotinu
godina kasnije", nastavio je Isaac. "Grupica policajaca, nekoliko znanstvenika i jedan
heliotipist otili su uzvodno u pijunskom zranom brodu i napravili izvjestan broj
otisaka iz zraka. Zatim su se neki od njih spustili u ostatke Suroha, kako bi napravili
snimke izbliza.
"Sacramundi, heliotipist, bio je toliko... zgroen... da je o vlastitom troku
otisnuo pet stotina kopija svojeg izvjetaja. I besplatno ih je podijelio knjiarama.
Zaobiao je gradonaelnika i Parlament i upoznao narod sa svim tim... Gradonaelnik
Turgisadi se zapjenio od bijesa, ali nije mogao nita uiniti.
Izbile su demonstracije, Zatim Sacramundijevi nemiri iz '89. Uglavnom su do
sada ve pali u zaborav, ali tada umalo nisu doveli do pada vlade. Nekoliko velikih
tvrtki uloilo je u program zakretne sile - Pentonovi, koji su i dan danas vlasnici
rudnika Vrh Strelice, bili su najvei od njih... u svakom sluaju, prestraili su se i
povukli pa je stvar propala. Zbog toga, Yag, sine moj", Isaac pokae na knjigu,
"neemo koristiti zakretnu silu."
Yagharek je polako okretao stranice. Pred njim su promicale smekaste slike
unitenja.
"Ah..." Isaac je spustio prst na jednolini, blijed prikaz neega to je sliilo na
razbijeno staklo i drveni ugljen. Heliotip je bio snimljen s male visine, iz zraka.
Vidjelo se nekoliko veih krhotina koje su prljale golemu, savreno krunu ravnicu i
nagovjetavale da to isueno smee predstavlja ostatke nekad izuzetno iskrivljenih
predmeta.
"Evo to je ostalo od srca grada. To je mjesto na koje su bacili kolorbombu
1545. Poslije su govorili da je ona okonala "Gusarske ratove" ali bit u iskren prema
tebi, Yag, oni su zavrili jo godinu dana prije toga, kada je Novi Krobuzon
bombardirao Suroh bombama zakretne sile. Shvaa li? Bacili su kolorbombe
dvanaest mjeseci kasnije pokuavajui sakriti to su uinili, ali je jedna zavrila u
moru, a dvije su zakazale, tako da su s jedinom preostalom uspjeli oistiti samo
otprilike dva i pol etvorna kilometra u centru Suroha. Ti djelii koje vidi..."
Pokazao je na niske ruevine po rubovima krune ravnice. "Odatle pa nadalje ruevine
jo stoje. Tamo moe vidjeti uinke zakretne sile."
Dao je znak Yaghareku da okrene stranicu. Yagharek je to i uinio i neki udan
zvuk se uo iz dubine njegovog grla. Isaac je pretpostavio da garude na taj nain
iznenada zadravaju dah. Isaac se na trenutak zagledao u sliku, zatim je podigao
pogled, ne previe brzo, i pogledao Yaghareka.
"To to vidi u pozadini i to podsjea na rastopljene kipove nekad su bile kue,
ree on ravnoduno. "To u to gleda, koliko su uspjeli da se vidi, potomak je domae
koze. Izgleda da su ih u Surohu drali kao ljubimce. Moda je u pitanju druga, deseta,
dvadeseta generacija poslije zakretne sile. Ne znamo kako dugo ive."

Yagharek je zurio u mrtvo stvorenje na heliotipu.

"Morali su je ubiti, objanjava on u tekstu, nastavio je Isaac. "Bila je prije toga
ubila dva pripadnika policije. Obavili su autopsiju, ali ti rogovi u njenom trbuhu nisu
bili mrtvi, iako je ostatak organizma bio. Uzvratili su pri autopsiji i gotovo su ubili
biologa. Pogledaj kakav joj je leni oklop. Kakav udan spoj." Yagharek je polako
kimnuo.
"Okreni stranicu, Yag. Pogledaj ovo, nitko nema blage veze to je to nekad bilo.
Moda je ak spontano nastalo tijekom eksplozije zakretne sile. Ali ja mislim da ova
oprema potjee od motora vlakova." Lagano je lupkao po stranicama. "Ovaj... uh...
najbolje tek slijedi. Nisi vidio ohar-stablo, ili krda neega to su nekada moda bila
ljudska bia."
Yagharek je bio krajnje pedantan. Niti jednu jedinu stranicu nije preskoio. Vidio
je snimke potajno napravljene iza zidova i snimke napravljene iz tolikih visina od
kojih se vrtjelo u glavi. Spori kaleidoskop mutacija i nasilja. Nezamislive nakaze
vodile su beznaajne ratove oko niije zemlje koja se sastojala od ljake i komarne
arhitekture.
"U zranom brodu je cijelo vrijeme boravilo dvadeset predstavnika militia,
heliotipist Sacramundi i troje znanstvenika istraivaa, plus nekoliko inenjera.
Sedmorica pripadnika militia, Sacramundi i jedna kimiarka izali su iz Suroha. Neke
od njih je ranila zakretna sila. Jedan pripadnik militia umro je prije nego su stigli do
Novog Krobuzona. Drugom su izrasli bodljikavi pipci umjesto oiju, a znanstvenici je
svake noi nestajao po neki djeli tijela. Nije bilo krvi, boli... samo su ostale glatke
rupe u trbuhu, ruci ili negdje drugdje. Na kraju se ubila."
Isaac se sjetio kada je prvi put uo tu priu od jednog neortodoksnog profesora
povijesti koji ju je ispriao kao anegdotu. Isaac je odluio provjeriti tu priu i krenuo
je tragom fusnota i lanaka u starim novinama. Taj dio povijesti bio je zaboravljen,
pretvoren u emocionalnu ucjenu za djecu... "Budite dobri ili u vas poslati u Suroh,
gdje ive udovita!" Isaacu je trebalo godinu i pol da uope pronae primjerak
Sacramundijevog izvjea, i jo tri godine dok je uspio sakupiti novac koji su za njega
traili.
Uinilo mu se da razabire pojedine misli koje su gotovo nevidljivo treperile pod
Yagharekovom nepokretnom koom. U pitanju su bile ideje koje bi u nekom trenutku
pale na pamet svakom neortodoksnom studentu.
"Yag, tiho mu se obratio Isaac, "neemo koristiti zakretnu silu. Moda upravo
misli: 'I dalje koristite ekie, iako su neki ljudi njima ubijeni.' Je li tako? Ha?
'Rijeke mogu poplaviti i pobiti na tisue, ali mogu i pokretati turbine.' Zar ne? Vjeruj
mi... i ja sam nekada mislio da je zakretna sila strano uzbudljiva... ali ona nije
orue. Ona nije eki, ona nije poput vode. Ona je... zakretna sila predstavlja sirovu
mo. Ovdje nije rije o energiji krize, je li tako? Odmah da si to sebi izbio iz glave.

Kriza predstavlja energiju na kojoj se temelji cijela fizika, zakretna sila nema nikakve
veze sa fizikom. Ona nema veze ni s im. To je... krajnje patoloka sila. Ne znamo
odakle potjee, zato se javlja, kamo odlazi. Ne moe se ni na to kladiti. Nema
pravila. Nemogue ju je iskoristiti - ovaj, moe pokuati, ali vidio si rezultate - ne
moe se njome poigravati, ne moe joj vjerovati, ne moe je shvatiti a, tako mi
svega, ne moe je ni kontrolirati."
Isaac je iznervirano odmahivao glavom. "Oh, svakako, obavljeni su razni
eksperimenti i tko zna to sve ne, vjerovali su da imaju tehnike kojima se mogu
zatititi od pojedinih uinaka, a druge pojaati, te kako e neki od njih u izvjesnoj
mjeri ak i djelovati. Ali nikada nije obavljen niti jedan pokus koji ukljuuje zakretnu
silu, a koji nije zavrio u... ovaj... u najmanju ruku u suzama. to se mene tie, postoji
samo jedna vrsta eksperimenta u svezi sa zakretnom Silom: smisliti nain kako emo
je izbjei. Moramo je ili zaustaviti ili pobjei od nje.
"Prije pet stotina godina, neposredno poslije otvaranja Kakotopike Mrlje, blaga
oluja zakretne sile obruila se odnekud s mora na sjeveroistok. Neko vrijeme je i
Novi Krobuzon bio izloen njezinom djelovanju." Isaac je lagano zavrtio glavom.
"Nije to bilo ni blizu onome to je snalo Suroh, oigledno, ali je ipak izazvalo pravu
epidemiju neobinih roenja i nekoliko veoma udnih trikova kada je rije o
kartografiji. Sve zahvaene zgrade bile su velikom brzinom sruene. Mislim da je to
bilo jako razumno. Tada su napravili planove za izgradnju nebodera - nisu htjeli
vrijeme ostaviti na milost i nemilost sluaju. Ali to je sad prolost, i najebali smo ako
nas zahvati jo koja nasumina struja zakretne sile. Sreom, izgleda da su tijekom
stoljea postale vrlo rijetke. Najvie ih je bilo negdje oko 1200-te."
Isaac je mahao rukama, dok je sa sve veim arom pred Yagharekom iznosio
optube na raun zakretne sile i objanjavao je.
"Zna, Yag, kada su shvatili da se neto dogaa tamo dolje u ikari - a nije im
dugo trebalo da skue kako je u pitanju golema pukotina koju je napravila zakretna
sila - a puno su srali oko toga kako je treba nazvati i te rasprave jo nisu okonane, ni
poslije pola jebenog milenija. Netko ju je nazvao Kakotopika Mrlja i taj naziv se
zadrao. Sjeam se da su nam na koledu govorili kako je taj naziv krajnje prostaki,
jer Kakotopos u biti znai Zlo Mjesto, da je to moraliziranje, a zakretna sila nije ni
dobra ni zla, i tako dalje. Stvar je u tome... oigledno, to je to u izvjesnom smislu
tono, je li tako? Zakretna sila nije zla... ona je bezumna, ona nema motiv. Bar ja tako
mislim - ostali se ne slau sa mnom. Ali ak da je i to tono, meni se ini da je
zapadni Ragamol upravo Kakotopos. To ti je neizmjerni potez tla potpuno izvan nae
moi. Nema tog udotvorstva kojim bismo mogli ovladati, niti tehnika koje bismo
mogli usavriti, pa da nam omogue da bilo to uinimo s tim mjestom. Ne preostaje
nam nita drugo nego ga se kloniti i nadati se da e na kraju ipak propasti. To ti je
golemo jebeno prostranstvo loe zemlje po kojem puu Palii - a svima je poznato da

oni isto tako ive i izvan zona zakretne sile, ali izgleda da su posebno sretni unutar tih
zona - kao i druge stvari koje ak neu ni pokuati opisati. To ti je sila koja se izruguje
cjelokupnoj naoj znanosti. A to je loe, ako mene pita. I to bi mogla biti jebena
definicija te rijei. Vidi, Yag... teko mi je to to moram rei, zaista mi je teko, pa ja
sam jebeni racionalist... meutim, zakretna sila je nespoznatljiva."
Isaacu je itekako laknulo kada je vidio da Yagharek potvrdno kima glavom, u
emu mu se i on odmah pridruio.
"Jasno ti je da sam pomalo sebian, dodao je Isaac s iznenadnim crnim
humorom. "Hou rei, ne elim se zezati s eksperimentima i zavriti... to ti ga ja
znam, kao neto odvratno. Previe je rizino. Dr'mo se mi krize, u redu? A kad smo
ve kod toga, moram ti neto pokazati."
Isaac je polako uzeo Sacramundijevo izvjee iz Yagharekovih ruku i vratio ga
na policu. Otvorio je ladicu stola i izvadio svoj probni nacrt.
Spustio ga je pred Yaghareka, a zatim se oklijevajui povukao.
"Yag, stari moj", poeo je. "Moram znati... jesmo li to ostavili za sobom? Jesi
li... zadovoljan? Uvjeren? Ako se i dalje namjerava zajebavati sa zakretnom silom,
tako ti Klepetala reci mi to sada pa da se rastanemo... ali prije toga u ti izraziti moju
suut."
Zabrinuto se zagledao u Yagharekovo lice.
"uo sam tvoje rijei, Grimnebuline, odvratio je garuda poslije izvjesne pauze.
"Ja... tebe potujem."
Isaac je ve poeo razvlaiti usta u osmijeh, spremajui se odgovoriti mu, ali je
opazio kako Yagharek melankolino i ukoeno zuri kroz prozor. Usta su mu ostala
otvorena dugo prije nego je ponovo progovorio.
"Mi garude znamo za zakretnu silu." Radio je dugake stanke izmeu reenica.
"Posjetila je Cymeh. Mi je zovemo rebekh-lajhnar-h'k." Ispljunuta rije podsjeala je
na ljutito urlikanje. Yagharek se zagledao Isaacu u oi. "Rebekh-sackmai znai Smrt:
'sila koja dokraji.' Rebekh-kavt znai Roenje: 'sila koja zapoinje.' One su bile Prvi
Blizanci, koje je rodila svjetska maternica poslije sjedinjenja s vlastitim snom. Ali u
trbuhu zemlje je s njima bila i ... bolest... postojao je tumor." zastao je kako bi
odvagnuo pravu rije im mu je pala na pamet " - Rebekh-lajhnar-h'k je uspio izai iz
svjetske maternice odmah poslije njih, ili moda istovremeno s njima, ili moda
neposredno ispred njih. On je..." Svojski se trudio pronai prvu rije kako bi tono
preveo, "kancerogeni blizanac. Njegovo ime znai: 'sila kojoj se ne moe vjerovati.'"
Yagharek nije ispriao ovu narodnu priu onim pijevnim, amanskim tonom, nego
bezizraajnim glasom pravog ksenotropologa. iroko je rastvorio kljun, naglo ga
zatvorio, a onda ga ponovo otvorio.
"Ja sam odbaen, prognanik", nastavio je Yagharek. "Moda ne bi predstavljalo...
nikakvo iznenaenje... ako bih okrenuo lea tradiciji... Ali moram nauiti kada da joj

ponovo pogledam u oi. Lajhni znai 'vjerovati' i 'vrsto sputati'. Zakretnoj sili se ne
moe vjerovati, niti se nju moe sputati. Ona je nezadriva. To mi je poznato otkad
znam za te prie. Ali u svojoj... ja... jedva ekam, Grimnebuline. Moda se prebrzo
okreem stvarima pred kojima bih nekad ustuknuo. Teko je... ivjeti izmeu dva
svijeta... ne pripadati niti jednom. Ali ti si me natjerao da se sjetim onog to sam
oduvijek znao. Kao da si jedan od naih starih." Nastupila je jo jedna dugaka stanka.
"Hvala ti."
Isaac je polako kimnuo.
"Nema na emu... ja... meni je strano laknulo to si mi sve ovo rekao, Yag. Ne
mogu ti rei koliko mi je laknulo. Ne... ne spominjimo to vie." Proistio je grlo i
pokazao prstom na dijagram. "Imam neke zadivljujue stvari koje ti elim pokazati,
stari moj."
Na pranoj svjetlosti ispod Isaacove platforme, majstor iz "Orriabenovih
konstrukata" petljao je odvijaem i lemilom po unutranjim organima pokvarenog
stroja za ienje. I dalje je nesvjesno i ivahno zvidukao.
Do njega je razgovor odozgo dopirao kao tiho, duboko mrmljanje, prekidano
povremenim kretavim glasanjem. Iznenaeno je na trenutak podigao glavu kada je
zauo ovaj drugi glas, ali se odmah vratio na posao.
Kratak pregled mehanizama konstruktovog unutranjeg analitikog stroja potvrdio
je osnovnu dijagnozu. Osim uobiajenih problema vezanih za dotrajalost, kao to su
napukli zglobovi, hra i izlizane dlake - to je majstor brzo sredio - konstrukt je
zaradio neku vrstu virusa. Pogreno probuena programska kartica ili kakav zupanik,
koji je iskliznuo negdje duboko u inteligentnom parnom stroju doveli su do toga da se
beskonano ponavljaju ista upute. Umjesto da izvjesne radnje obavlja refleksno,
konstrukt je poeo o njima mozgati te pokuavati izvui dodatne podatke ili sloenija
naredbe. Konstrukt za ienje bio je paraliziran paradoksalnim uputama ili vikom
podataka.
Inenjer je podigao pogled prema drvenom stropu iznad sebe. Nitko nije na njega
obraao pozornost. Osjetio je kako mu srce poskakuje od uzbuenja. Virusi su se
javljali u raznim oblicima. Neki su jednostavno spreavali rad strojeva. Drugi su
tjerali mehanizme na obavljanje bizarnih i besmislenih zadataka, to je bila posljedica
novo programiranog vienja svakodnevnih informacija. Ostali, a ovo je bio savreni,
prelijepi uzorak toga, paralizirali su konstrukte tako to su ih stalno tjerali
preispitivati svoje osnovne programe ponaanja.
Bili su opsjednuti razmiljanjem. U njjma se budila samosvijest.
Majstor je zavukao ruku u svoju torbu i izvadio gomilu programskih kartica koje
je vjeto rairio, kao da izvodi neki trik s kartama. apatom je izgovorio molitvu.
ovjek je nevjerojatnom brzinom odvrnuo razne ventile i brojanike u samoj
konstruktovoj jezgri. Zatim je pomou poluge podigao zatitni poklopac s otvora za

ubacivanje programa. Provjerio je postoji li u generatoru dovoljan tlak za napajanje

prijemnog mehanizma metalnog mozga. Programi e biti uitani u memoriju gdje e ih,
kad ovaj bude ukljuen, aktivirati konstruktovi procesori. Brzo je u otvor ubacio
najprije jednu karticu, a za njom jo dvije. uo je kriputav zvuk nazubljenih kotaia
koji su se okretali na matinoj ploi. Zupci su ulazili u male otvore prevodei ih u
upute ili informacije. Radio je pauze izmeu ubacivanja kartica, kako bi bio siguran
da su podaci uneseni kako treba.
Mijeao je svoj mali pil kao da su igrae karte. Pod vrhovima prstiju lijeve
ake osjeao je jedva primjetne trzaje analitikog stroja. Opipavao je traei pogrean
ulaz, slomljeni zubac ili kakav ukoeni, nepodmazani pokretni dio koji bi mogao
pokvariti ili blokirati njegove programe. Nieg nije bilo. Pobjedniki je uskliknuo.
Virus koji je zahvatio konstrukta bio je samo posljedica informatike povratne sprege,
a ne otkazivanja hardvera. To je znailo da e sve kartice kojima je ovjek nahranio
stroj biti uitane, da e upute i informacije s njih biti unesene u sofisticirani mozak
parnog stroja.
Poslije ubacivanja briljivo odabranih programskih kartica u otvor prema
odreenom redoslijedu, pritisnuo je nekoliko tipki na numerikoj tipkovnici,
povezanoj s analitikim dijelom stroja za ienje.
ovjek je vratio poklopac motora na mjesto i oslobodio konstruktovo tijelo.
Zatim je privrstio poklopac iskrivljenim vijcima. Na trenutak je poloio ruke na
beivotno tijelo konstrukta. Uspravio ga je i postavio na podnonike. Tada je pokupio
alat.
ovjek se uputio prema sreditu prostorije.
"Hmm... Oprostite, gospar", povikao je.
Uslijedila je tiina, a onda je odjeknuo Isaacov glas.
"Da?"
"Zavrio sam. Vie ne bi trebalo biti problema. Samo recite gospodinu Serachinu
neka malo dopuni kotao i potom ukljui staru damu. Divni su ti EKBS modeli."
"Aha, uvjeren sam da jesu, stigao je odgovor. Isaac se pojavio kod ograde.
"Trebam li jo neto znati?" nestrpljivo je upitao.
"Ne, gospar, to je otprilike sve. Poslat emo fakturu gospodine Serachinu u roku
od tjedan dana. Ostaj mi zdravo."
"U redu, zdravo. Mnogo vam hvala."
"Nema na emu, gospodine, zausti ovjek, ali Isaac se ve bio okrenuo i nestao
s vidika.
Majstor se polako uputio k vratima. Otvorio ih je i pogledao prema mjestu gdje
je konstrukt leao licem okrenut podu, u sjeni velike prostorije. Brzo je pogledao
gore, kako bi provjerio je li Isaac otiao, a onda je rukama iscrtao u zraku nekakav
simbol nalik na prepletene krugove.

"Smrt virusu, proaptao je prije nego je izaao na topli podnevni zrak.

Dvadeseto poglavlje
"U to ja to gledam?" upitao je Yagharek. Dok je drao dijagram nagnuo je glavu
kao neka prava ptica.
Isaac mu je uzeo list papira i okrenuo ga.
"To je, staro mome, vodi krize", pompozno je objavio Isaac. "Ili bar prototip
tog vodia. Pravi jebeni trijumf primijenjene psiho-filozofije krize."
"to je to? to to radi?"
"Evo ovako. Stavi to god hoe... da bude isisano, ovdje." Pokazao je rkariju
koja je predstavljala zvono. "Zatim... ovaj, znanost je sloena, ali bit je u ovome... da
vidimo kako emo." Poeo je kuckati prstima po stolu. "Ovaj kotao treba biti usijan i
on napaja ove ovdje meusobno povezane strojeve. Ovaj ovdje ima senzorsku opremu
koja je u stanju detektirati razliite tipove energetskih polja - toplino, eliktrostatino,
potencijalno, udotvorno - i predstavlja ih u matematikom obliku. Ako sam u pravu
glede objedinjenog polja, a jesam, onda su svi ti oblici energije razliiti oblici
pojavljivanja energije krize. to znai da je zadatak ovog analitikog stroja izraunati,
na temelju raznih drugih okolnih polja, koja je vrsta energetskog polja krize prisutna."
Isaac se poeao po glavi.
"U pitanju je jebeno sloena matematika krize, sinko moj. Pretpostavljam da e to
biti najtei dio. Ideja je u tome da dobijemo program koji moe rei 'ima toliko i
toliko potencijalne energije, toliko udotvorne, i to ti ga ja znam ega jo, to znai
da temeljna situacija krize mora biti takva i takva.' Pokuati prevesti... ovaj...
svjetovno, u oblik krize. Zatim - a to je jo jedna prekretnica - taj uinak za kojim ti
traga takoer mora biti preveden u matematiki oblik, u nekakvu jednadbu krize,
koja se zatim ubacuje u ovaj stroj za raunanje ovdje. Potom koristi ovo, a to se
napaja kombinacijom pare ili kimije i udotvorstva. Najvaniji u cijeloj stvari je
konvertor koji treba isisati energiju krize i manifestirati je u njezinom sirovom obliku.
A onda je usmjeri u predmet." Isaac je postajao sve uzbueniji dok je govorio o
projektu. Nije se mogao obuzdati: na trenutak ga je ponio zanos zbog velikog
potencijala njegovog istraivanja i razmjera onoga na emu je radio, te je zaboravio
da je odluio baviti se samo neposrednim projektom.
"Na cilj je izmijeniti oblik predmeta tako da isisavanje njegovog polja krize
zapravo poveava njegovo krizno stanje. Drugim rijeima, polje krize raste
zahvaljujui tome to ga isisavamo." Isaac se sav ozaren zagledao u Yaghareka,
otvorenih usta. "Shvaa li o emu ti govorim? Jebeno trajno gibanje! Ako nam poe
za rukom stabilizirati taj proces, dobit e beskrajnu petlju povratne veze, to jest
stalni izvor energije!" Smirio se malo kada je primijetio da se Yagharek mrti. Isaac

razvue usta u osmijeh. Nije mu vie bilo teko usredotoiti se na primijenjenu teoriju,
ak je osjetio potrebu da to uini im prije, kad je uvidio kako je Yagharek opsjednut
narudbom na kojoj je radio.
"Ne brini, Yag. Dobit e ti ve ono za im udi. to se tebe tie, ako sve to
proradi onako kako sam zamislio, pretvorit u te u hodajui, ne, u letei dinamo. to
vie bude letio, to e pokazivati vie energije krize, to e rei da e moi vie
letjeti. Vie nikada se nee suoiti s problemom umornih krila."
Poslije toga je nastupila muna tiina. Isaac je odahnuo, jer Yagharek izgleda nije
uoio nesretno dvostruko znaenje njegovih rijei. Garuda je u udu i s oiglednom
udnjom milovao taj list papira. Yagharek je promrmljao neto na svom jeziku, a onda
tiho i grleno zapjevuio.
Konano je podigao pogled.
"Kad e napraviti ovu stvar, Grimnebuline?" upitao je.
"Najprije moram napraviti radni model kojeg u testirati, kako bih uskladio
matematiku i to ti ga ja znam to sve jo. Pretpostavljam da e mi biti potrebno
otprilike tjedan dana da neto sklepam. Ali to je tek poetak, ne zaboravi. Samo
poetak." Yagharek je brzo kimnuo, i odmahnuo rukom kao da mu kae neka zaboravi
na oprez. "Siguran si da ne eli ostati ovdje? Nastavit e lutati uokolo poput demona
i zaskoit e me uvijek kada to najmanje oekujem?" upitao je ironino Isaac.
Yagharek kimne.
"Molim te da me obavijesti im postigne bilo kakav napredak u primjeni svojih
teorija, Grimnebuline, ree on. Isaac se nasmijao zbog pristojnosti i banalnosti
zahtjeva.
"Nemaj brige, stari moj, dajem ti rije. im stare teorije krenu u ofenzivu, ti e
o tome biti obavijeten."
Yagharek se kruto okrenuo i uputio prema stubama. Kad se ponovo okrenuo da se
pozdravi, ugledao je neto. Ostao je nepokretan cijelu minutu, a zatim se uputio na
suprotni kraj platforme, koji je bio okrenut prema istoku. Pokazao je prstom na kavez s
divovskom liinkom.
"Grimnebuline", pozvao ga je. "to radi tvoja gusjenica?"
"Znam, znam, raste brzo za popizdit, zar ne?" ree Isaac, zaputivi se k njemu.
"Postala je pravo malo udovite, ha?"
"Da", sloio se i on. "Ali to radi?"
Isaac se namrtio i zagledao u drvenu kutiju. Ranije ju je pomaknuo i okrenuo od
prozora, to znai da je njezina unutranjost bila u sjeni i da se nije dobro vidjela.
Zakiljio je i zagledao se u tamu.
Krupno stvorenje otpuzalo je do najudaljenijeg kuta kaveza i nekako se uspjelo
popeti uz grubo tesanu dasku. Potom se, pomou nekakvog organskog ljepila, kojeg je
luilo iz stranjice, zakvailo za poklopac kutije s kojeg je trenutno visjelo. Teka

gusjenica visjela je i ljuljala se blago se zanosei i nabirajui se poput arape pune

blata.
Isaac je siknuo, gurnuvi jezik kroz zube.
Gusjenica je skupila stupaste noice i podvila ih pod trbuh. Dok su je Yagharek i
Isaac gledali, savila se po sredini i kao da je poljubila vlastiti rep, poslije ega se
poela lagano oputati dok na kraju nije ponovo visjela poput zakvaenog tereta.
Potom je ponovila cijeli proces.
Isaac je pokazao prema zamraenoj unutranjosti kaveza. "Pogledaj", rekao je.
"Premazuje se neim."
Usta gusjenice su uvijek kada bi dodifnula tijelo ostavljala zalijepljena vrlo
tanka, sjajna vlakna, koja su se zatezala dok je odvajala usta i potom prianjala uz
tijelo. Dlaice na stranjem dijelu tijela bile su polegle i kao da su bile navlaene.
Golema liinka se polako, krenuvi odozdo, prekrivala prozirnom svilom.
Isaac se polako ispravio. Uhvatio je Yagharekov pogled.
"Ovaj..." zaustio je. "Bolje ikad nego nikad. Konano, zbog ovog sam je i kupio.
Poela je praviti ahuru."
Yagharek je poslije izvjesnog vremena polako kimnuo.
"Uskoro e moi letjeti, tiho je rekao.
"Ne mora biti, stari moj. Ne dobije krila sve to se zaahuri."
"Ne zna u to e se pretvoriti?"
"To je jedini razlog zbog koga se jo nisam otarasio tog prokletstva, Yag.
Prokleta znatielja. Nikako da me napusti." Isaac se nasmijeio. Zapravo se uzrujao
kad je vidio da ta bizarna liinka konano otpoinje proces na kojeg je ekao otkada
ju je prvi puta ugledao. Gledao ju je kako se pokriva i imao je dojam da to ini udno,
istanano, izvrui pojam istoe. Sve se tako brzo odigralo. arke are njezinih
dlaica su se zamaglile im ih je obavila prvim slojem niti, a zatim su brzo nestale s
vidika.
Yagharekovo zanimanje za stvorenje nije dugo potrajalo. Vratio je drveni okvir
kojim je prikrivao svoj deformitet na ramena i prekrio ga ogrtaem.
"Idem ja sada, Grimnebuline, rekao je. Isaac podie pogled s gusjenice.
"Dobro! Dobro, Yag. A ja u nastaviti raditi na... uh... stroju. Ve sam nauio da
te ne trebam pitati kada u te ponovo vidjeti, je li tako? Svratit e u pravom
trenutku." Zatim je zavrtio glavom.
Yagharek je ve bio siao niz stube. Na trenutak se okrenuo, pozdravio Isaaca i
izaao.
I Isaac je njemu mahnuo. Izgubio se u mislima tako da mu je ruka ostala u zraku
nekoliko sekundi nakon to je Yagharek ve bio otiao. Na kraju ju je spustio, lagano
se pljesnuvi po bedru i ponovo se okrenuo kavezu s gusjenicom.
Omota od vlanih niti se brzo suio. Repni dio je ve bio krut i nepokretan.

Larvi je zbog toga bilo sve tee savijati se i morala je izvoditi akrobatiku koja je, dok
se pokuavala pokriti, bila sve vie klaustrofobina. Isaac privue stolac i sjedne
ispred kaveza kako bi je promatrao. Pravio je i biljeke.
Djelomino je bio svjestan da se u intelektualnom smislu ponaa nedolino, da bi
se trebao sabrati i usredotoiti na problem koji ga eka. Ali dio njega koji mu je to
govorio bio je premalen i aptao mu je to bez imalo samopouzdanja. Gotovo kao da je
to radio reda radi. Nita na svijetu nije ga moglo sprijeiti da iskoristi ovu prigodu i
promatra tu neobinu pojavu. Udobno se smjestio na stolcu i privukao povealo.
Gusjenici je trebalo neto vie od dva sata da se cijela zaahuri. Najtee joj bilo
kada je na red dola sama glava. Liinka je bila prisiljena ispljunuti neku vrstu
okovratnika. Dopustila mu je da se djelomino osui prije nego to se skupila i
skratila u svojem povoju, naizgled se na nekoliko trenutaka udebljavi, dok nije
istkala poklopac i zatvorila se unutra. Lagano se odgurnula od poklopca kako bi
provjerila je li dovoljno vrst, a zatim je nastavila izluivati cement-niti dok nije
sasvim prekrila glavu. Vie ju nije mogao vidjeti.
Nekoliko trenutaka je taj organski pokrov podrhtavao, irio se i skupljao u
ovisnosti od kretanja unutra. Bijeli omota je njemu naoigled postao krhak i
promijenio boju: sada je bio biserno mat. Gotovo neprimjetno se ljuljao na slabim
zranim strujama i stvrdnjavao se, tako da se vie nije moglo ni naslutiti unutranje
pomicanje liinke.
Isaac se zavalio u stolcu i rkao po papiru. Yagharek je bio gotovo sigurno u
pravu kad je rekao da ima krila, pomislio je. Ta organska vrea koja se njeno
njihala sliila je na crteu kukuljice leptira ili moljaca iz udbenika, samo to je bila
mnogo vea.
Vani se postupno smrkavalo i sjene su postajale sve due.
Objeena ahura je mirovala ve vie od pola sata kada su se otvorila vrata.
Isaac se prestraio i skoio na noge.
"Ima li gore nekoga?" povikao je David.
Isaac se nagnuo preko ograde da ga pozdravi. "Bio je neki tip i pozabavio se
konstruktom, Davide. Rekao je da samo treba ubaciti gorivo i ukljuiti ga, trebao bi
raditi."
"Odlino. Dozlogrdilo mi smee. A i ti si nam udijelio dobrovoljni prilog. Da to
nije bilo moda namjerno?" iscerio se David.
"Ma daj, odvratio je Isaac, gurajui irokim zamasima stopala prainu i mrvice
kroz otvore u ogradi. David se nasmijao i nestao s vidika. Isaac je zauo zvonki udar
metala, kada je David s puno ljubavi odalamio konstrukta.
"Takoer ti trebam prenijeti da je tvoja istaica 'divna starica'", rekao je Isaac
slubeno. Obojica se nasmijae. Isaac se spustio polovicu puta niz stube i sjeo.
Gledao je Davida kako ubacuje komadie koncentriranog koksa u mali kotao

konstrukta, uinkovit model za trostruku razmjenu. David je sa treskom zatvorio

poklopac i zabravio ga. Podigao je ruku iznad konstruktove glave i povukao malu
polugu pomou koje se ukljuivao.
Zaulo se itanje i tiho zavijanje kada je para prodrla u tanke cijevi i poela
polako napajati konstruktov analitiki stroj. istaica se nekoliko puta grevito
trgnula i ponovo naslonila na zid.
"Trebao bi se brzo zagrijati, zadovoljno ree David, gurnuvi ruke u depove.
"to si to naumio, 'Zaac?"
"Popni se, odvrati Isaac. "elim ti neto pokazati."
Kada je David ugledao objeenu ahuru kratko se nasmijao i podboio.
"Klepetala mu!" ree on. "Golema je! Kad se ta stvar izlegne, ja briem
odavde..."
"Nisam ti je pokazao samo zato da bi vodio rauna o tome kada e izai. Moe
mi pomoi da je probodemo jo dok je u ahuri." Obojica se nacerie.
Odozdo je doprlo klokotanje, kao kada se voda s mukom probija kroz bune
cijevi. Zatim je uslijedilo tiho itanje klipova. Isaac i David se na trenutak zbunjeno
pogledae.
"Izgleda da se istaica zagrijava za ozbiljan rad, rekao je David.
Novi podaci i upute pomahnitalo su kloparali kratkim, sporednim putovima od
bakra i mesinga koji su predstavljali konstruktov mozak. Prenosili su ih klipovi i vijci
kao i bezbrojni ventili, upljine i gomila inteligencije stisnuta na ogranienom
prostoru.
Infinitezimalni udari energije praskali su kroz siune parne ekie kojima se
krajnje precizno upravljalo. U samom sreditu mozga nalazila se kutija pretrpana
nizovima sitnih prekidaa koji su se podizali i sputali sve bre i bre. Svaki prekida
predstavljao je sinapsu koju je napajala para. Oni su pritiskali dugmad i povlaili
poluge u krajnje sloenim kombinacijama.
Konstrukt se trgnuo.
Duboko u konstruktovoj umjetnoj inteligenciji kruila je neobina solipsistika
petlja podataka koji su sainjavali virus, roen na mjestu gdje je siuan zamanjak na
trenutak poaavio. Dok je para prolazila sve veom brzinom i snagom kroz lubanju,
beskorisna pitanja virusa su bez prestanka kruila autistinim krugom, otvarala i
zatvarala stalno iste ventile i pritiskala jedne te iste prekidae istim redom.
Ali ovog puta virus je bio nahranjen. Sit. Programi koje je majstor ubacio u
konstruktov analitiki stroj otposlali su nevjerojatna upute kroz sve cijevi velikog
mozga. Ventili su zakloparali i prekidai isprekidano zazujali, naizgled prebrzo da bi
to predstavljalo bilo to drugo osim sluajnih pokreta. Pa ipak, u tom naglom nizanju
numerikih ifri, nepristojni mali virus je mutirao i razvijao se.
Kodirane informacije navirale su iz tih ogranienih iteih neurona, prelazei u

rekurzivnu slaboumnost virusa i iz njega crpile nove podatke. Virus je bujao.

Moronski motor njegovog osnovnog, nijemog kruga je ubrzao i poeo izbacivati
spiralno i sve dalje od sebe cvjetove novonastalog koda stvorenog virusom, nekom
vrstom binarne centrifugalne sile u svaki dio procesora.
Svaki od ovih sekundarnih virusnih krugova ponavljao je proces sve dok upute,
podaci i samogenerirajui programi nisu preplavili svaku stazu tog ogranienog
raunskog stroja.
Konstrukt je stajao kutu, tresao se i jedva primjetno zujao.
U nekada beznaajnom kutu njegovog ventilskog uma, prvobitni virus, originalna
kombinacija pogrenih podataka i bezumnih referenci, koja je utjecala na konstruktovu
sposobnost da isti podove, i dalje se vrtjela. Ostala je ista, ali transformirana. Nije
vie bila destruktivna, ve je postala sredstvo, generator, pokretaka sila.
Vrlo brzo je centralni dio konstruktovog mozga za procesuiranje poeo zujati i
kljocati punom snagom. Domiljati mehanizmi su se ukljuivali na zapovijed novih
programa, zujei kroz analogne ventile. Dijelovi analitikog kapaciteta koji su u
normalnim okolnostima bili preputani funkcijama za kretanje, pravljenje kopija i
podrku, sada su se preklapali i udvostruavali svoj kapacitet, jer je jedna te ista
binarna funkcija dobila dvostruko znaenje. Bujica stranih podataka bila je skrenuta,
ali ne i usporena. Zapanjujue odredbe programskog dizajna poveale su uinkovitost
i snagu procesuiranja samih ventila i prekidaa koji su njima upravljali.
David i Isaac su gore razgovarali, pravili grimase ili se osmjehivali kada bi uli
zvukove koje je nesretni konstrukt i protiv svoje volje isputao.
Dotok podataka se nastavio, najprije je bio prebaen iz opsenog kompleta
majstorovih programskih kartica i pohranjen u kutiju memorije koja je blago zujala i
kljocala, a sada su ti podaci bili konvertirani u upute u aktivnom procesoru. Podaci
su nastavili pristizati. Apstraktne upute su ustrajno nadirale. Sastojale su se od obinih
kombinacija da/ne ili ukljueno/iskljueno, ali bilo je ih vrlo mnogo i u tako
sloenim kombinacijama, da su se ve pribliavale pojmovima.
I na kraju, u izvjesnom trenutku, kvantiteta je prerasla u kvalitetu. U mozgu
konstrukta se neto promijenilo.
Jednog trenutka je to bio raunalni stroj, koji se ravnoduno pokuavao boriti s
nadiranjem podataka. A kad su ga preplavili, oglasilo se neto to ti brojevi nisu
zapovjedili, metal se stegnuo i ventili su poeli poskakivati. Analitiki stroj je sam
generirao petlju podataka. Procesor je razmislio o svojoj kreaciji i uz pitanje
ispustio paru pod tlakom.
U jednom trenutku to je bilo raunski stroj.
U sljedeem, stroj koji misli.
udnom, sraunatom tuom svijeu, konstrukt je razmiljao o vlastitom
razmiljanju. Nije bio iznenaen. Ni radostan. Nije bio ni ljut, niti je osjeao uas.

Samo znatielju.
Svenjevi podataka koji su ekali, cirkulirajui neispitani u kutiji s ventilima,
odjednom su postali vani, i stupili su u interakciju s tim izuzetnim novim nainom
raunanja, tim samoupravljakim procesuiranjem. Sve to konstrukt za ienje ranije
nije razumio, sada je odjednom imalo smisla. Podaci su bili savjeti. Obeanja. Podaci
su bili dobrodoli. Podaci su predstavljali upozorenje.
Konstrukt je vrlo dugo ostao nepokretan. Mrmljao je, isputajui tanke
pramenove pare.
Isaac se duboko nagnuo preko ograde, tako da je ova zakripala. Gotovo se
posve sagnuo pokuavajui vidjeti konstrukta koji se nalazio ispod njegovih i
Davidovih nogu. Isaac ga je promatrao kako nesigurno poinje podrhtavati i namrtio
se. Upravo je htio neto rei o njemu, kada se konstrukt ispravio u aktivni poloaj.
Ispruio je sisaljku i poeo, u poetku oprezno, usisavati prainu s poda. Dok je Isaac
gledao, konstrukt je iza sebe izbacio i rotirajuu etku i poeo ribati daske. Isaac ga je
pomno motrio ne bi li primijetio bilo kakvu pogreku u njegovom radu, ali ovaj je
samo ubrzao i postao jo samouvjereniji. Isaacovo lice se ozarilo dok je gledao
konstrukta kako po prvi put poslije nekoliko tjedana uspjeno isti.
"Tako je ve bolje!" objavio je Isaac preko ramena Davidu. "Prokleti vrag opet
moe istiti. Vraamo se u normalu!"

Dvadeset prvo poglavlje

U golemoj, hrskavoj ahuri zapoeo je nevjerojatan proces.
Gusjeniino omotano tijelo poelo se raspadati. Noge, oi, dlake i segmenti
tijela su se rasplinuli. Cjevasto tijelo postalo je tekue.
Poela je koristiti uskladitenu energiju, koju je za svoju transformaciju izvukla
iz snovosranja. Sama je sebe organizirala. Njezin mutirajui lik je kljuao, nadimao se
i stvarao grebene neobinih oblika iz kojih je curilo kao kad se masno blato prelijeva
preko ruba svijeta i vraa natrag. Ponovo se smotala u samu sebe, oblikujui se iz
promjenjivog blata vlastite osnovne materije.
Nije bila stabilna. Bila je iva, a onda je nastupilo izvjesno razdoblje izmeu
oblika kada nije bila ni iva ni mrtva ve prezasiena snagom.
Potom je ponovo oivjela. Ali sada je bila drukija.
Spirale biokimijskog mulja naglo su stvarali iznenadne oblike. ivci koji su se
razmotali i rasplinuli u iznenadnom vrtlogu vratili su se u zbrku senzorskog tkiva. Crte
glave su se rastopile i ponovo ustrojile u nekim novim, neobinim razmjetajima.
Trzala se u agoniji koja je tek poela i zbog tek javljajue, ali sve vee gladi.
Izvana se nita nije vidjelo. Siloviti proces unitenja i stvaranja predstavljao je
metafiziku dramu koja se izvodila bez publike. Bila je skrivena iza neprozirne
zavjese krhke svile, u ljuturi koja je promjenu skrivala ivotinjskom, instinktivnom
skromnou.
Poslije sporog, kaotinog gubljenja oblika, nastupio je jedan kratak trenutak kada
se ta stvar u ahuri nala u graninom stanju. A potom, kao odgovor na nezamislive
tjelesne plime, poela se ponovo oblikovati. I radila je to sve bre i bre.
Isaac je mnoge sate proveo u promatranju kukuljice, ali je mogao samo zamiljati
borbu samostvaranja koja se unutra vodila. On je vidio samo vrstu stvar, nekakvu
udnu voku koja visi objeena na jedva vidljivoj niti u ustajaloj tami velikog
sanduka. Ta ahura ga je uznemirila, jer je zamiljao kako iz nje izlaze razni divovski
moljci i leptiri. ahura se nije izmijenila. Jednom ili dvaput ju je hrabro bocnuo
prstom i blago zaljuljao na nekoliko sekundi. I to je bilo sve.
Kada nije radio na svom stroju, koji mu je oduzimao najvei dio vremena, Isaac
je promatrao ahuru i razmiljao o njoj.
Hrpe bakra i stakla poele su dobivati oblik na Isaacovom stolu i podu. Provodio
je dane u lemljenju, udaranju ekiem, privrivanju klipova na paru i udotvornih
strojeva na stroj koja je postajao sve vei. Veeri je provodio po pabovima, u
razgovoru s Gedresechetom, knjiniarom Palgolakom, Davidom ili Lublamaijem, ili
s bivim kolegama sa Sveuilita. Pazio je to govori i trudio se da ne otkrije previe,

ali je to radio s puno strasti i opinjenosti. Razgovore o matematici, energiji, krizi i

inenjerstvu produavao je u beskonanost.
Nije se micao iz Smrdljive Bare. Upozorio je svoje prijatelje u Putenim
Poljanama da neko vrijeme nee biti u dodiru s njima; te veze ionako nisu bile vrste,
ve fluidne, oputene, povrne. Jedino mu je Lin nedostajala. I sama je bila vrlo
zaposlena, a to se njegovo istraivanje vie zahuktavalo, sve tee su uspijevali nai
vremena za sebe.
Kako se nisu viali, Isaac bi sjedio u krevetu i pisao joj pisma. Raspitivao se o
njenoj skulpturi i govorio joj koliko mu nedostaje. Otprilike svako drugo jutro bi
zalijepio marku i ubacio pismo u sandui na kraju ulice.
I ona je njemu pisala. Njena pisma su Isaacu sluila za iskuavanje vlastite volje.
Branio je sebi da ih proita dok ne bi zavrio s dnevnim poslom. Zatim bi se smjestio
u udubljenje prozora, pijuckao aj ili okoladu, aljui svoju sjenu preko Tumora i
grada po kojem se sputala tama i itao pisma. Iznenadio se koliko su mu ti trenuci
prijali. Bio je svjestan da je pretjerano sentimentalan kad je u tom raspoloenju, ali i
da osjea veliku ljubav, stvarnu povezanost, osjeaj da mu neto nedostaje kada Lin
nije bila ovdje.
Za samo tjedan dana uspio je da izgraditi prototip stroja krize, kakav-takav,
pljuckav krug cijevi i ica, koji je samo podizao veliku buku i lajao. Potom ga je
rastavio i ponovo sastavio. Malo vie od tri tjedna kasnije, novi neuredan
konglomerat mehanikih dijelova naao se ispred prozora kroz koji su prhnuli u
slobodu mnogobrojni krilati stanovnici okolnih kaveza. Bila je to nesadrajna,
neodreena skupina posebnih motora, dinama i konvertera rairena po podu i spojena
sirovim inenjeringom.
Isaac je elio priekati Yaghareka, ali s garudom nije mogao stupiti u vezu, jer je
ovaj ivio kao skitnica. Isaac je vjerovao da je u pitanju Yagharekovo otkaeno,
izvrnuto shvaanje dostojanstva. Dok je ivio na ulici, nije imao nikakve obveze ni
prema kome. Njegovo hodoae preko kontinenta nee se zavriti tako to e se sa
zahvalnou odrei svojih odgovornosti, svoje samokontrole. Yagharek je u Novom
Krobuzonu bio istrijebljen autsajder. On nee sebi dopustiti da se oslanja na druge,
niti da im bude zahvalan. Isaac ga je zamiljao kako seljaka s jednog mjesta na drugo,
kako spava na golom podu u naputenim zgradama ili na kakvom krovu, sklupan
pokraj ventila koji isputaju paru ne bi li se ugrijao. Mogao bi se pojaviti za jedan sat
ili za nekoliko tjedana. Ve poslije samo pola dana ekanja Isaac je i bez Yaghareka
odluio testirati svoj izum.
Pod zvonom gdje su se spajale ice, cijevi i elastini kablovi, Isaac je postavio
komad sira. I tako je on tamo stajao i suio se, dok je Isaac udarao po tipkama svog
kalkulatora. Pokuao je izraunati sile i vektore o kojima je se tu radilo. esto je
zastajkivao kako bi neto zabiljeio.

uo je kako dosadna Iskrenost dolje frke i kako joj Lublamai zajedljivo

odgovara, dok je konstrukt za ienje zujao kreui se uokolo. Isaacu nije bilo teko
ne obraati pozornost na sve njih, iskljuiti se i usredotoiti na brojke.
Nije mu ba bilo drago to e testirati svoj stroj dok je Lublamai u skladitu. I
dalje se pridravao svoje neobine politike utnje. Moda samo postajem sklon
teatralnosti, pomisli on i osmjehne se. Kada je rijeio jednadbe onako kako je
najbolje znao, prepustio se dokolici, prieljkujui da Lublamai im prije ode. U
jednom trenutku je provirio s platforme prema mjestu gdje je Lublamai po
milimetarskom papiru crtao dijagrame. Izgleda da uope nije imao namjeru u
dogledno vrijeme napustiti skladite. Isaac se umorio od ekanja.
Poeo se probijati kroz gomilu metala i stakla razbacanu po podu. Zastao je i
unuo tako da mu je informacijski ulaz stroja krize bio s lijeve strane. Krug
sastavljen od stroja i cijevi vijugalo je oko sobe. Vrhunac je bio u zvonu sa sirom
pokraj njegove desne ruke.
Isaac je u jednoj ruci drao savitljivu metalnu cijev iji je kraj bio povezan s
laboratorijskim kotlom na suprotnom zidu. Bio je nervozan i uzbuen. to je tie
mogao, povezao je cijev s ventilom za napajanje energijom na stroju krize. Oslobodio
je kvaicu i osjetio kako para polako puni motor. Zaulo se siktavo zujanje i
kloparanje. Isaac je kleknuo i unio svoje matematike formule preko ulazne tastature.
Brzo je ubacio etiri programske kartice u jedinicu, osjetio kako kotaii klize i
hvataju, vidio je kako se die praina i da se pojaavaju vibracije stroja.
Mrmljao je sebi u bradu i pomno promatrao.
Kao da je mogao osjetiti kako energija i podaci prolaze kroz sinapse do razliitih
uporita razbacanog prototipa stroja krize. Imao je osjeaj da se para probija kroz
njegove vlastite vene i pretvara mu srce u ubojiti klip. Promijenio je poloaj tri velika
osiguraa na jedinici, i uo kako se cijela konstrukcija zagrijava.
Zrak je poeo zujati.
Nekoliko dugih sekundi nije se nita dogodilo. A onda je komad sira ispod
prljavog zvona poeo podrhtavati.
Dok ga je gledao, Isaac je htio pobjedniki kriknuti. Okrenuo je brojanik za sto
osamdeset stupnjeva i brojanik se jo malo pomaknuo.
Stvorimo krizu, pomislio je Isaac, i povukao polugu koja je zatvorila krug i
stavila staklenu posudu pod nadzor senzorskih aparata.
Isaac je podesio zvono, odrezao mu vrh i zamijenio ga velikim epom kojeg je
potom poeo pritiskati, tako da se njegovo hrapavo dno polako poelo pomicati
prema siru. Sir je bio u opasnosti. Ako se ep spusti do kraja, zgnjeit e sir.
Dok ga je pritiskao desnom rukom, lijevom je podeavao prekidae i brojanike
u skladu s drhtavim ureajima za stvaranje tlaka. Promatrao je igle koje su se sputale
i skakale i podeavao udotvornu struju.

"Hajde, ti mali zajebante, proaptao je. "Pazi se! Zar ne osjea? Stie kriza..."
ep se sadistiki sve vie i vie pribliavao siru. Tlak u cijevima je postao
opasno visok. Isaac je iznervirano zasiktao. Usporio je sputanje epa kojim je
prijetio siru. ak i ako stroj krize zakae i sir ne pokae uinak kojeg je Isaac pokuao
uprogramirati, ipak e ga zgnjeiti. Pitanje krize svodilo se na pitanje potencijalne
energije. Ako nema namjeru stvarno zdrobiti sir, onda on nee biti u krizi. Ontoloko
polje ne moete zavaravati.
Kada je zavijanje raspjevanih parnih klipova postalo neugodno i kada su se
rubovi sjene epa koji se pribliavao dnu zvona izotrili, sir je eksplodirao. ulo se
jedno glasno polutekue pljus, kada su se komadii sira razletjeli i mrvicama i uljem
poprskali unutranjost zvona.
Lublamai je viknuo upitavi to se to, tako mu Klepetala, dogaa, ali ga Isaac
nije sluao. Sjeo je i blenuo u uniteni sir poput kakve budale, otvorenih usta. A onda
se radosno nasmijao, mada s izvjesnom dozom nevjerice.
"Isaac? Koji to kurac radi?" povika Lublamai.
"Nita, nita! Oprosti to ti smetam... radim na neemu... Zapravo, dosta mi
dobro ide..." Odgovorio mu je isprekidano Isaac, razvlaei usta polako u osmijeh.
urno je iskljuio stroj krize i podigao zvono. Preao je prstima unutra, preko
razmazane, napola rastopljene smjese. Nevjerojatno! pomislio je.
Pokuao je programirati sir da lebdi na tri-etiri centimetra iznad poda. S te
toke gledita, ovo je bio promaaj. Ali on zapravo nije oekivao da e se bilo to
dogoditi! Razumije se, izraunavanja su bila pogrena, a i pogreno je programirao
kartice. Oigledno e biti vrlo teko izvriti tonu specifikaciju uinaka kojima je
teio. Moda i sam proces isisavanja nije bio dobro podeen, tako da je ostavljao
mjesta za sve vrste pogreaka i nesavrenosti. A jo nije ni pokuao stvoriti stalnu
povratnu vezu, to je bio njegov krajnji cilj.
Ali, ali... uspio je isisati energiju krize.
To je bilo bez presedana. Isaac je tada prvi put zaista povjerovao da e uspjeti
svoje ideje provesti u djelo. Sada je pred njim samo usavravanje. eka ga jo gomila
problema, razumije se, ali to su bili drukiji i jednostavniji problemi. Osnovna
zagonetka, sredinji problem teorije krize, bio je rijeen.
Isaac je pokupio biljeke i poeo ih s krajnjim potovanjem prelistavati. Nije
mogao povjerovati u ono to je postigao. Istog je trena poeo praviti planove. Sljedei
puta, pomislio je, koristit u se nekim djelom nastalim vodoumijeem vodijanoja.
Neto to se ve dri na okupu zahvaljujui energiji krize. To bi trebalo biti
zanimljiv, i moda bismo onda mogli poraditi i na toj vezi... Isaacu se vrtjelo u glavi.
Lupio se po elu i razvukao usta u osmijeh.
Izlazim, iznenada pomisli Isaac. Napit u se. Potrait u Lin. Uzimam slobodnu
no. Upravo sam rijeio jedan od prokletih tvrdokornih problema jedne od

najkontroverznijih paradigmi znanosti i zasluujem pie... Nasmijeio se zbog ovog

nijemog ispada, ali se odmah i uozbiljio. Shvatio je da je upravo odluio rei Lin za
svoj stroj krize. Ne mogu vie sam razmiljati o njemu, pomislio je.
Provjerio je jesu li mu kljuevi i novanik u depovima. Protegnuo se, stresao, i
siao u prizemlje. Lublamai se okrenuo kad ga je uo da se pribliava.
"Odoh ja, Lub", rekao je Isaac.
"I ti to zove radnim danom? Tek je tri sata."
"Sluaj, stari moj, skupio sam nekoliko sati prekovremenih", rekao je Isaac,
uzvrativi mu osmijeh. "Uzimam si pola dana slobodno. Ako me itko bude traio,
primit u ga sutra."
"Dogovoreno", odvrati Lublamai i vrati se svom poslu, poto mu je prethodno
mahnuo. "Lijepo se provedi."
Isaac je progunao neto u znak pozdrava.
Zastao je nasred Veslaevog Puta i uzdahnuo uivajui u svjeem zraku. U maloj
ulici nije bilo guve, ali nije bila ni pusta. Isaac pozdravi dvoje ili troje susjeda, a
zatim se okrene i uputi prema Nioj Spirali. Dan je bio velianstven i on odlui
pjeice otii do Putenih Poljana.
Topao zrak probijao se u skladite kroz vrata, prozore i pukotine zidova.
Lublamai je u jednom trenutku prekinuo rad kako bi poravnao odjeu. Konstrukt je
odavno zavrio s ienjem i sada je stajao i tiho otkucavao u udaljenom kutu, s
jednom optikom leom naizgled usredotoenom na Lublamaija.
Ubrzo nakon to je Isaac otiao, Lublamai je ustao i nagnuvi se kroz otvoreni
prostor pokraj svog stola, vezao crvenu krpu za kuku u zidu. Napravio je popis
potreptina za sluaj da ajzadvoje svrati. Zatim je nastavio sa radom.
U pet sati sunce je jo bilo visoko, ali se poelo u luku sputati k obzoru. Brzo se
smrkavalo.
Duboko u objeenoj ahuri zakukuljeni je ivot osjeao da je dan na izmaku.
Tresao je i istezao svoje gotovo zavreno tijelo. U njegovoj sluzi i zapecima
njegovog tijela, otpoeo je posljednji niz kimijskih reakcija.
U pola est, Lublamaija je prekinula tutnjava ispred prozora. Kada je pogledao
dolje, ugledao je ajzadvoje u uliici, kako se ee po glavi stopalom za hvatanje.
Zmaji podie pogled prema Lublamaiu i veselo ga pozdravi.
"Gospar Lublub! Ba obilazim pa spazih tu tvoju crvenu mahalicu..."
"Bra veer, ajzadvoje, odvrati Lublamai. "'O' ui?" Maknuo se s prozora i
pustio zmaja unutra. ajzadvoje je nezgrapno tresnuo na pod. Njegova crveno-smea
koa obasjana zrakama kasnog sunca bila je prelijepa. Iscerio se pogledavi
Lublamaija svojim veselim, odurnim licem.
"Kakav je plan, efe?" povika ajzadvoje. Prije nego to je Lublamai stigao
odgovoriti, ajzadvoje pogleda Iskrenost koja ga je sumnjiavo odmjeravala. Rairio

je krila, isplazio jezik i iskezio joj se, a ona, zgadivi se, pobjegne.
ajzadvoje je prsnuo u gromoglasni smijeh i podrignuo se.
Lublamai se popustljivo nasmijeio. epao je ajzadvoje prije nego to mu je
jo neto uspjelo privui pozornost i odvukao ga do stola. Dao je ajzadvoje ploicu
okolade kako bi mu zadrao pozornost.
Dok su se ajzadvoje i Lublamai prepirali oko toga koliko namirnica zmaji
moe nositi zrakom, neto se iznad njih promekoljilo.
U sve guim sjenama kaveza u Isaacovom uzdignutom laboratoriju, ahura je
titrala pod djelovanjem neke sile, a ta sila nije bio vjetar. Kretanje u vrstom,
organskom paketu tjeralo ju je da se brzo i hipnotiki kree. Najprije se vrtjela, zatim
je poela zapinjati i povremeno se ritati. Zaulo se jedva ujno paranje, ne dovoljno
glasno da bi ga Lublamai i ajzadvoje uli.
Vlana, oblikovana crna panda rasporila je niti ahure. Polako je klizila navie i
bez imalo muke, kao no ubojice, prosjekla kruti materijal. Nalet potpuno nepoznatih
ula izlio se poput nevidljive utrobe iz otrcane rupe. Dezorijentirana provala osjeaja
kratko se kotrljala po sobi, natjeravi Iskrenost da zarei, a Lublamaija i ajzadvoje
da na trenutak nervozno podignu glave.
Iz tame se pojavie sloeni udovi i uhvatie rubove poderotine. Neujno su
poeli gurati rubove u stranu, tjerajui ih da se razdvoje i otvore. Zauo se jedva ujni
udar kada je drhtavo tijelo iskliznulo iz ahure, vlano i klizavo poput novoroeneta.
Ostalo je trenutak sklupano na daskama u istom poloaju u kojem je boravilo i u
ahuri, jer je jo bilo slabano i zaprepateno. Zatim se polako poelo rastvarati,
uivajui u dobivenom prostoru.
Kada je dodirnulo ianu mreu na prednjoj strani sanduka, bez muke ju je
strgnulo i ispuzalo u jo vei prostor sobe.
Otkrilo je sebe. Upoznalo se sa svojim oblikom.
Shvatilo je da ima potrebe.
Lublamai i ajzadvoje podigoe pogled kad su uli kripu i trganje ice. Zvuk je
izgleda dolazio odozgo i proirio se kroz cijelu prostoriju. Njih dvojica su se
pogledali pa onda opet podigli pogled.
"to je to bilo, gosparu...?" upita ajzadvoje.
Lublamai se udaljio od stola. Pogledao je prema Isaacovom balkonu, polako se
okrenuo i obuhvatio pogledom cijelo prizemlje. Vladala je tiina. Lublamai se umirio,
namrtio, zagledao u ulazna vrata. Je li zvuk moda dolazio izvana? zapitao se.
U zrcalu pokraj vrata odraavalo se nekakvo kretanje.
S poda na vrhu stuba podiglo se neto tamno.
Lublamai je neto rekao, to jest zakrkljao je u nevjerici, strahu, zbunjenosti, i taj
zvuk je zamro ve poslije jednog vrlo kratkog trenutka. Otvorenih usta zurio je u
odraz.

Stvar se rastvorila. Izgledalo je kao da se rascvjetava. Kao da se iri poslije

boravka u skuenom prostoru. Sliila je na mukarca ili enu koji stoje i pruaju ruke
poto su ih prethodno drali priljubljene uz tijelo u fetalnom poloaju. Ali ova
spodoba je imala mnogo golemih ruku. Neraspoznatljivi udovi dotinog stvorenja kao
da su se mogli savinuti tisuu puta, pa se rasklapalo poput kakve origami figurice,
stojei i irei te ruke ili noge ili krakove ili repove koje je bez prestanka otvaralo. Ta
stvar, koja je do maloprije bila sklupana poput psa, sada je ustala, rastvorila se, i
dostigla gotovo visinu ovjeka. ajzadvoje je zakrijetao. Lublamai je jo jae zinuo i
pokuao se pokrenuti. Nije mu mogao nazrijeti oblik. Vidjela se samo tamna blistava
koa i ruke koje su se stezale kao u djeteta. Hladne sjene. Oi koje nisu bile oi.
Organski nabori, zarezi i zavijuci nalik na repove takora podrhtavali su i trzali se kao
kod onih to umiru. A te krhotine duine prstiju, od bezbojne kosti koje su se bjelasale,
razdvajale i cijedile, to su bili zubi...
Kad je ajzadvoje pokuao projuriti pokraj Lublamaija, a Lublamai pokuao
otvoriti usta i kriknuti, oiju i dalje prikovanih za to stvorenje u zrcalu i grebui
stopalima po kamenom podu, stvar na vrhu stuba je rastvorila krila.
etiri poput utave harmonike tamne stvari prhnule su s lea tog stvorenja i
nastavile se protezati sve dalje, zauzimati poloaj, rastvarati se poput lepeze i iriti u
golemim naborima od debelog proaranog mesa, usput poprimajui nemoguu
veliinu: bila je to eksplozija organskih ustrojstava, razmotavanje zastave, rastvaranje
stisnutih ruku.
Tijelo stvorenja bilo je mravo, ali su zato divovska krila od glomaznih
spljotenih nabora krute koe takorei ispunjavala dvoranu. Bila su nepravilna,
kaotinog oblika, s nasuminim fluidnim virovima; ali su zato bila savreno
simetrina, kao trag prolivene tinte ili boje na presavijenom listu papira.
A na tim golemim ravnim povrinama vidjele su se tamne mrlje, grubi uzorci koji
kao da su treperili dok ih je Lublamai gledao, a ajzadvoje petljao oko vrata i
zapomagao. Bile su boje pononog neba, groba, crno-plava, crno-smea, crno-crvena.
A onda su ti uzorci zaista zatreperili, sjenovita oblija su se pokrenula poput ameba
pod povealom ili ulja na vodi. Uzorci s lijeve i desne strane su i dalje odgovarali
jedni drugima, pokretali su se istovremeno, hipnotiki i u poetku sporo, a potom sve
bre. Lublamaijevo lice izbrazdale su bore. Lea su ga poela luaki svrbjeti kad mu
je sinulo da se ta stvar nalazi iza njega. Lublamai se okrenuo da se suoi s njom, i
zagledao se u same mutirajue boje, ivopisnu predstavu priguenih boja...
... Lublamai nije vie razmiljao o tome da vriti, samo je htio promatrati te
tamne are kako se kotrljaju i umore u savrenoj simetriji preko krila poput oblaka na
nonom nebu iznad i u vodi ispod.
ajzadvoje je zaurlao. Okrenuo se kako bi pogledao tu stvar koja je razmotanih
krila upravo krenula niz stube. A onda su mu uzorci na krilima prikovali pogled i on se

razjapljenih usta zabuljio u njih.

Tamni crtei na tim krilima arobno su se pokretali.
Lublamai i ajzadvoje stajali su nepokretni i nijemi u napetom oekivanju,
otvorenih ustiju i drhtei, zagledani u ta velianstvena krila.
Stvorenje je onjuilo zrak.
Nakratko je pogledalo ajzadvoje i otvorilo usta, ali mu se ulov uinio mrav.
Okrenulo je glavu prema Lublamaiu, drei i dalje rairena ta krila koja su ih oarala.
Bezglasno je zastenjalo od gladi, natjeravi Iskrenost, koja je ve umirala od straha,
da krikne. Povukla se jo dublje u sjenu nepokretnog konstrukta koji je stajao
uspravljen uza zid u kutu sobe, dok su mu se nekakve udne sjene grile u leama.
Zrak je treperio od Lublamaijevog mirisa. Stvorenju je potekla slina na usta i ono
pone mahnito mahati krilima. Lublamaijev okus postajao je sve jai i jai. Stvorenje
razmota i isplazi svoj udovini jezik i bez muke oine njime ajzadvoje.
Potom je krilato stvorenje privuklo Lublamaija u svoj gladni zagrljaj.

Dvadeset drugo poglavlje

Sunce na zalasku krvarilo je u kanale i rijeke Novog Krobuzona koje su se
ulijevale jedna u drugu. Tekle su nabujale i krvave od svjetlosti. Radne smjene su se
mijenjale, radni dan je zavravao. Kolone iscrpljenih radnika topionica i ljevaonica,
loaa, pekara i niih slubenika tekim su koracima naputale tvornice i urede i
kretale prema stanicama. Na peronima, koji su zaudarali na cigarilose i pie,
odjekivale su umorne i bune rasprave. U Mreodrvetu su parne dizalice radile do
duboko u no, podiui egzotini teret sa stranih brodova. S rijeke i velikih dokova,
luki radnici vodijanoji dovikivali su uvrede posadama na lukobranima, sastavljenima
od ljudi. Nebo nad gradom bilo je proarano oblacima. Zrak je bio topao, i
naizmjence opijao i zaudarao, ovisno o tome je li prevladao miris sazrelog voa ili
tvornikog otpada koji se zgruavao u sve guim bujicama.
ajzadvoje je poput topovske kugle izletio iz skladita na Veslaevom Putu.
Vinuo se u nebo kroz razbijeni prozor. Za sobom je ostavljao trag od krvi i suza dok je
blebetao i cmizdrio poput kakve dojenete. Uputio se u nepravilnoj spirali k Bakalaru
i Zelenpadu.
Prolo je nekoliko minuta, a onda je jo jedan, tamniji lik krenuo za njim prema
nebu.
To stvorenje sa sloenom arom provuklo se kroz jedan od gornjih prozora i
vinulo u sumrak. Po tlu se kretalo oprezno, svaka kretnja je izgledala kao eksperiment.
Ali je zato kroz zrak jedrilo bez muke. Uope nije oklijevalo prepustiti se arima
letenja.
Nepravilna krila su se mono i neujno spajala i irila, zahvaajui velike
koliine zraka. Stvorenje se vrtjelo, nehajno zamahujui krilima, i njegovo tijelo je, u
kaotinom i negracioznom letu, promicalo nebom brzinom leptira. Za sobom je
ostavljalo vrtloge vjetra, znoja i izluevina.
Stvorenje se jo nije do kraja osuilo.
Uzdizalo se sve vie u nebo. Lizalo je sve hladniji zrak.
Ispod njega se grad gnojio poput plijesni. Palimpsest osjetilnih dojmova
zapuhnuo je tu leteu spodobu. Zvui, mirisi i svjetla sinaestetiki su zapljuskivali
nepoznati um.
Novi Krobuzon se puio, pun bogatog okusa-mirisa lovine.
Spodoba se najela, zasitila, ali ju je izobilje hrane zbunjivalo, strano
zbunjivalo, tako da joj je slina ila na usta i pomahnitalo je krgutala golemim zubima.
Obruila se. Krila su joj podrhtavala i treperila dok je jurila prema
neosvijetljenim uliicama ispod sebe. Imala je srce lovca i znala da mora izbjegavati

velike kraste svjetlosti zgruane po gradu u nepravilnim razmacima, da mora potraiti

mranija mjesta. Provukla je jezikom kroz zrak, pronala hranu i uletjela, izvodei
kaotine vratolomije, u sjenu koju su stvarale opeke. Spustila se poput palog anela u
krivudavu slijepu uliicu u kojoj su se prostitutka i njen klijent jebali oslonjeni o zid.
Njihovi nesuvisli trzaji su prestali kad su pokraj sebe osjetili tu spodobu.
Gotovo da nisu stigli ni poteno vrisnuti. Prestali su im je to stvorenje rairilo
krila.
Spodoba se nevienom udnjom bacila na njih.
Poslije toga je ponovo uzletjela, pijana od okusa.
Lebdjela je i vrtjela se, tragajui za sreditem grada. Sve vie i vie ju je
privlaila golema Stanica Perdido. Uputila se na zapad, iznad Prevlake Hrabrih i zone
crvenih fenjera, preletjela iznad nespojive zbrke trgovina i prljavtine u Vrani. A iza
nje su se poput zamki u zraku uzdizali tamno zdanje Parlamenta i policijske zgrade na
Otoku Strak i u Smrdljivoj Bari. Stvorenje se kretalo nepravilnom putanjom iznad
trase zrane pruge, kojih je nekoliko povezivalo nie nebodere sa iljkom koji se
nadvio nad zapadnim krilom stanice Perdido.
Letea spodoba se trgnula kada su ahure projurile tranicama. Ostala je trenutak
lebdjeti, zadivljena tutnjavim prolaskom vlakova koji su izlazili iz stanice, tog uda
arhitekture.
Vibracije u stotinu razliitih registara i tonova dozivale su tu spodobu, dok su se
sile, osjeaji i snovi izlijevali i pojaavali u prostorima postaje od opeke pa
eksplodirali prema nebu. Bio je to nevjerojatan, nevidljiv trag okusa.
Nekoliko nonih ptica u panici se udaljilo od tog udnog stvorenja koje se
probijalo prema mranom srcu grada. Zmajii, koje su obavljali svoje poslove,
skretali su u drugom smjeru kad bi ugledale njen neshvatljivi obris, zasipajui je
nepristojnostima i kletvama. Na sve strane tutnjalo je i brujalo, jer su zrakoplovi
pozdravljali jedni druge, klizei polako, poput debelih tuka, izmeu grada i neba.
Spodoba je prolepetala pokraj njih. Vidio ju je samo jedan od inenjera, koji to nije
prijavio ve je napravio religiozni znak i apatom zamolio Solentona da ga zatiti.
Letea spodoba je dopustila da je zahvati nalet ulnih ugoaja sa stanice
Perdido, koji ju je odnio visoko iznad grada. Zamahnuvi krilima nekoliko puta,
polako se okrenula usmjerivi se prema novom teritoriju.
Zapazila je rijene tokove. Osjetila je izljeve razliitih energija iz razliitih
gradskih zona. Upoznavala je grad zahvaljujui kratkotrajnim pasaima razliitih
modaliteta. Koncentraciji hrane. Zaklonima.
Stvorenje je tragalo za jo neim. Za sebi slinima.
Bilo je drutveno bie. Kada je po drugi puta roeno, poelo je udjeti za
drutvom. Odmotalo je jezik i okusilo zrak pun pijeska, tragajui za neim to bi
nalikovalo njemu samom.

Stvorenje zadrhta.
Nazrelo je neto na istoku, neto vrlo slabo, jedva osjetno. Nazrelo je okus
frustriranosti. Krila mu empatiki zatreperie.
Napravilo je luk u zraku i uputilo se natrag, smjerom iz kojeg je dolo. Ovog puta
je skrenulo malo na sjever i prolo iznad parkova i elegantnih starih zgrada Vrtuljka i
Utrine. Goleme krhotine Rebara koso su se uzdizale na jugu i letea spodoba osjeti
gaenje i tjeskobu kada je postala svjesna tih dugakih kostiju. Mo koja je iz njih
stremila uvis nije joj se nimalo sviala. Ta nelagoda stupila je u borbu s duboko
ukorijenjenom naklonou prema vlastitoj vrsti, iji okus je u sjeni tog golemog
skeleta postajao sve snaniji, mnogo snaniji.
Spodoba se poela oprezno sputati. Pribliavala se u krugovima, dolazei sa
sjevera i istoka. Letjela je nisko i ukoeno ispod nebeskih tranica koje su se
protezale prema sjeveru, iz policijske zgrade na Breuljku Mog do onih u Hnumu.
Bacila je sjenu na vlak koji je grabio prema istoku na liniji Dexter, klizei kroz prljavi
i zagrijani zrak. Potom je u irokom luku zaobila neboder na Breuljku Mog i
preletjela preko sjevernog ogranka industrijske zone Ehogliba. Stvorenje se uputilo
prema uzdignutim tranicama u Kostogradu, iako se nekako stisnulo pod utjecajem
Rebara, ali je ipak nastavilo vui se prema okusu i mirisu svojih sunarodnjaka.
Ila je od krova do krova. Strastveno je njihala jezikom pokuavajui ui u trag
tim svojima. Povremeno bi strujanje zraka izazvano njezinim krilima nagnalo kakvog
prolaznika da podigne pogled, dok su eiri i papiri padali po naputenim ulicama.
Ako bi i ugledali tamno oblije koje bi se na trenutak nadvilo nad njima i ve u
sljedeem trenu nestalo, samo bi se stresli i urno nastavili dalje ili bi nabrali vjee i
odbili povjerovati u ono to su vidjeli.
Krilato stvorenje je isplazilo jezik i pustilo ga da se njie dok je polako
promicalo zrakom. Koristilo ga je kao to lovaki pas koristi nos. Prelijetalo je preko
valovitih krovova koje kao da su Rebra savila. Lizalo je jedva primjetan trag i na taj
nain ga slijedilo.
Dok je prelazilo preko isparavanja jedne velike zgrade premazane bitumenom u
naputenoj ulici, stvorenju se dugaki jezik zgrio poput bia. Ubrzalo je i napravilo
elegantnu petlju. Prvo je u luku poletjelo uvis, a onda se ponovo spustilo prema
jednom krovu premazanom katranom. Na njegovom suprotnom kraju uo se zvuk koji
je dopirao odnekud ispod, zvuk poput morske vode koja kaplje kroz spuvu, uzbuenje
nekog njemu slinog...
Penjalo se preko ploa, savijajui svoje neobine udove i isijavajui
usamljenost. A kada je zarobljeni pripadnik njegovog roda reagirao na njegovu
nazonost, nastupio je trenutak potpune zbunjenosti. Potom se njihov nejasni jad
rasplamsao: molbe, radost i zahtjevi da bude osloboen, a izmeu svega toga, hladna i
precizna uputa to mu valja initi.

Stvorenje je uspjelo stii do ruba krova i spustiti se do vanjskog ruba zatvorenog

prozora desetak metara iznad plonika, za koji se uhvatilo. To je izvelo napola letei,
a napola hodajui. Staklo je bilo premazano bojom i neprozirno. Jedva primjetno je
podrhtavalo i bilo jezovito bombardirano emanacijom iznutra.
Spodoba na prozorskom ispustu je nekoliko trenutaka prstima pipala uokolo, a
onda je jednim potezom istrgnula okvir, ostavivi runu ranu na mjestu gdje se nekada
nalazio prozor. Ispustila je staklo, koje je ve bilo popucalo napravivi stranu buku i
zakoraila na mrani tavan.
Prostorija je bila vrlo velika i prazna. Nalet snane i ljepljive dobrodolice i
upozorenja dopro je preko poda prekrivenog smeem.
Nasuprot pridolici nalazila su se etiri pripadnika njegove vrste. Pokraj njih se
osjeao kao patuljak. U usporedbi s njihovim velianstvenim udovima, njegovi su
djelovali zakrljalo. Bili su prikovani za zid debelim metalnim trakama, koje su ih
opasale i stezale im pojedine udove. Svi odreda su potpuno rairili krila i priljubili ih
uza zid: svaki par krila bio je jedinstven, s posve sluajnim uzorkom, ba kao i kod
pridolice. Ispod njihovih stranjica nalazile su se kante.
im ih je prvi puta dotakao, pridolici je bilo jasno da nee moi skinuti te
metalne trake. Jedan od onih koji su bili prikovani za zid zasiktao je na frustrirano
stvorenje, zatraivi da obrati pozornost na njega. Komunicirali su psihikim
cvrkutom.
Toj slobodnoj, pridoloj i nioj spodobi bilo je zapovjeeno neka se povue i
prieka, to je ona i uinila.
Kroz razbijen prozor dopirali su povici i vika s ulice. Iz prizemlja zgrade zaula
se zbunjena buka. Iz hodnika s druge strane vrata odzvanjali su koraci u trku. Kaotini
djelii razgovora uspjeli su se probiti kroz drvo.
"... unutra...."
"... da uem?"
"... zrcala, nemoj..."
Stvorenje se jo vie udaljilo od svojih sputanih srodnika i povuklo u sjene na
suprotnom kraju prostorije, iza vrata. Smotalo je krila i ekalo.
Zaulo se skidanje reza s vanjske strane vrata. Uslijedio je trenutak oklijevanja,
a potom su se vrata treskom otvorila i unutra su upala etiri naoruana mukaraca,
jedan za drugim. Svi odreda okrenue glave od zarobljenih stvorenja. Dvojica su
nosila teke kremenjae, napunjene i spremne za paljbu. Dvojica su bili prepravljeni.
U lijevim rukama drali su pitolje, a iz desnih ramena su im strile goleme metalne
ipke nalik na starinske puke irokih cijevi, prepravljeni su ih uperili iza sebe.
Paljivo su ih podigli i zagledali se u zrcala koja su visjela s metalnih kaciga pred
njihovim oima.
I ona dvojica s konvencionalnim pukama takoer su nosila kacige sa zrcalima,

ali oni su zurili pokraj zrcala u tamu ravno ispred sebe.

"etiri moljca, i to je sve!" povikao je jedan od prepravljenih s udnom pukorukom uperenom iza sebe i dalje zurei u zrcalo.
"Ovdje nema niega..." odgovorio je jedan od one dvojice koji su zurili u tamu
pokraj unitenog prozora-rupe. U tom trenutku, spodoba uljez iskorai iz sjene i rairi
svoja nevjerojatna krila.
Ona dvojica, koji su gledali ispred sebe, bili su uasnuti i otvorili su usta da
vrisnu.
"Oh, Klepetalo mu jebem, ne..." uspio je protisnuti jedan od njih, prije nego to
su obojica zamuknuli kada su se uzorci na krilima tog stvorenja poeli vrtloiti poput
kakvog nemilosrdnog, mranog kaleidoskopa.
"to do vraga...?" zaustio je jedan od prepravljenih i na trenutak pogledao ispred
sebe. Istog trena lice mu je preplavio uas, ali je njegovo stenjanje zamrlo im je
ugledao krila tog stvorenja.
Onaj drugi prepravljeni poeo je poimence dozivati ostale. Kada mu se nijedan
nije odazvao i kada je uo kako isputaju puke, poeo je cviliti. Krajikom oka uspio
je razabrati nejasni odraz. Stvorenje ispred njega moglo je osjetiti njegov uas.
Poelo mu se prikradati, tiho mrmljalo neto ohrabrujue, emitirajui zvuke u
emotivnom vektoru. U glavi tog ovjeka imbecilno se ponavljala ista reenica: Jedan
je ispred mene jedan je ispred mene...
Prepravljeni je pokuao poi naprijed ne skidajui pogled sa zrcala svoje kacige,
ali se stvorenje ispred njega sasvim lako nalo u njegovom vidnom polju. Ono to je
do malo prije vidio samo krajikom oka, sada je stajalo i kretalo se ispred njega i on
to nije mogao izbjei. Podlegao je iskuenju i zagledao se u ta krila koja su se
pomahnitalo mijenjala, razjapio je usta i drhtao od straha. Spustio je puko-ruku.
Stvorenje je zatvorilo vrata, trgnuvi u stranu jedan dio svoje sloene
muskulature. Stajalo je ispred etvorice zarobljenih mukaraca i poudno slinilo.
Meutim, njegovi srodnici-sunjevi obuzdali su njegovu glad i ponizili ga jednom
odlunom naredbom. Ispruilo je udove i okrenulo etvoricu mukaraca prema etiri
zarobljena nona leptira.
Dok ih je ponaosob okretao, svaki od etvorice mukarca djeli sekunde nije
gledao u ta krila. Sve odreda ih je u tim trenucima preplavio osjeaj da se njihov um
oslobodio, ali su odmah potom, u snanom naletu, kontrolu nad njihovim umovima
preuzela etiri niza slinih uzoraka ara na krilima, ara koje su se brzo mijenjale
pretapajui se u neki novi oblik. Tada su definitivno bili izgubljeni.
Uljez je sada stajao iza njih. Gurnuo je po jednog mukarca prema svakoj
golemoj krilatoj spodobi. Ove su jedva doekale da za plijenom posegnu svojim
kraim udovima, koji im nisu bili sputani.
Stvorenja su se poela hraniti.

Jedno od njih poelo je petljati oko kljueva koji su visjeli s opasaa njegovog
obroka i otrglo ih je s ovjekove odjee. Kada je zavrilo s jelom, polako i oprezno je
posegnulo gore i paljivo gurnulo klju u bravu okova koji ga je sputavao.
Uspjelo je tek u etvrtom pokuaju, jer je meu prstima stezalo nepoznati klju i
moralo ga je okretati pod neprirodnim kutom, ali se ipak na kraju oslobodilo. Prilo je
svakom od svojih sudrugova i ponovilo isti spori proces, dok svi zatvorenici nisu bili
osloboeni.
Jedan za drugim su se posrui uputili preko prostorije do nepravilne rupe koja
je nekada bila prozor. Zastali su i oslonili svoje atrofirane miie o opeku, rairili
svoja nevjerojatna krila i bacili se van. Uputili su se to dalje od bolesno suhog etera
koji kao da se probijao iz Rebara. Posljednji je zgradu napustio pridolica.
Vukao se za svojim srodnicima: iako su bili iscrpljeni i maltretirani, letjeli su
mnogo bre od njega. ekali su ga poredani u krug, stotinama metara iznad tla. irili
su svoju svijest i plutali na ulima i dojmovima koji su navirali odasvud.
Kad je njihov ponizni osloboditelj pristigao, malo su se razdvojili kako bi mu
napravili mjesta. Letjeli su zajedno, dijelei osjeaje, lascivno liui zrak.
Uputili su se na sjever, prema stanici Perdido. Polako su kruili. Bilo ih je
ukupno pet kao to je bilo i pet gradskih eljeznikih pruga, koje je podupirao
prostrani grad ispod, to plodno i uzavrelo mjesto koje se razlikovalo od svega to je
njihova vrsta ikada ranije iskusila. Njihali su se iznad njega, lepetali krilima i
odupirali se vjetru. Zvuci i energija grada koji je gunao izazivali su kod njih svrab.
Hrane je bilo posvuda, u svakom dijelu grada, na svakom mranom mostu, u
svakom zdanju starom pet stotina godina, na svakom zamrenom bazaru, u svakom
grotesknom betonskom skladitu, neboderu, kui-amcu, prljavom sirotinjskom dijelu
grada i njegovanom parku.
Bila je to prauma, zasad bez grabljivica. Lovite.

Dvadeset tree poglavlje

Neto je blokiralo vrata na Isaacovom skladitu. Tiho je opsovao i jae ih gurnuo
ne bi li uklonio prepreku.
Bilo je rano poslijepodne sljedeeg dana nakon to je postigao prvi uspjeh na
koji je ve gledao kao na "trenutak slave". Kada je prethodne noi stigao do Lininog
stana, oduevio se to ju je naao kod kue. Bila je umorna, ali nita manje sretna od
njega. Otili su u krevet na tri sata, a zatim posrui krenuli do "Sata i Pjetlia".
Bila je to obeshrabrujue savrena no. Svi koje je Isaac mogao poeljeti da vidi
zatekli su se u Putenim Poljanama i svi su svratili do S & P na jastoga, viski ili na
okoladu punjenu kvinerom. U drutvu je ak bilo i pridolica. Jedna od njih bila je i
Mavbet Podijeljena, kojoj su oprostili to je osvojila nagradu intakost. Ona je,
zauzvrat, prela preko nestanih komentara koje je Derkhan izrekla u tisku, a ostali
izgovorili osobno.
Lin se opustila u drutvu svojih prijatelja, mada bi se prije moglo rei da je
njezina melankolija splasnula nego da se rastoila. Isaac je opet vodio jednu od
njegovih siktavih politikih rasprava s Derkhan, koja mu je gurnula posljednji broj
Razuzdanog Otpadnika. Okupljeni prijatelji su raspravljali, jeli i gaali se hranom
sve do dva sata ujutro, kada su se Isaac i Lin vratili u krevet svojem toplom spavanju
isprepletenih udova.
Tijekom doruka joj je ispriao o svom uspjehu s motorom krize. Ona ba i nije
najbolje razumjela vanost tog dostignua, to je bilo i za oekivati. Meutim, shvatila
je da ga jo nikada do tada nije vidjela toliko uzbuenog i potrudila se pokazati
primjereno oduevljenje. Pokazalo se da je Isaac bio u pravu kad je pretpostavio da
e mu mnogo znaiti ako nekome u opim crtama i obinim rijeima izloi svoju
zamisao. Osjetio je da sada vre stoji na zemlji, da vie nema osjeaj kako ivi u
nekom besmislenom snu. Dok joj je objanjavao, postao je svjestan potencijalnih
problema. Otiao je od nje, jedva ekajui da ih razrijei.
Isaac i Lin su se rastali u velikoj ljubavi, obeavi jedno drugom da nee
dopustiti da ponovo proe toliko vremena, a da se ne vide.
A sada Isaac nije mogao ui u svoju radionicu.
"Lube! Davide! to ste to smislili?" povika on, i ponovo gurne vrata.
Pod njegovim pritiskom vrata su se malko odkrinula i on ugleda djeli
unutranjosti obasjane suncem. Takoer je mogao vidjeti i rub i onoga to je blokiralo
vrata.
Bila je to ruka. Isaacu se stegnulo srce.
"Oh Klepetala mu!" uo je sebe kako vie u trenutku kada je svom svojom

teinom nalegao na vrata. Popustila su pod njegovom masom.

Lublamai je leao ispruen du cijele irine vrata. Kada je Isaac kleknuo pokraj
glave svojeg prijatelja, zauo je Iskrenost kako cmizdri nedaleko odavde, izmeu
pedala konstrukta. Bila je prestraena.
Isaac je okrenuo Lublamaija i odahnuo kada je osjetio da je njegov prijatelj
topao i vidio da die.
"Probudi se, Lube!" povie.
Lublamaijeve oi su ve bile otvorene. Isaac se trgnuo kada je vidio kako ga
ravnoduno gledaju. "Lube...?" proaptao je.
Ispod Lublamaijevog lica napravila se bara od bala koje su utisnule tragove po
njegovoj pranoj koi. Bio je posve mlitav i leao potpuno nepokretno. Isaac opipa
prijateljev vrat. Puls mu je bio dosta ujednaen. Lublamai bi duboko udahnuo zrak, a
zatim napravio kratku pauzu prije nego to bi ga ponovo ispustio. Zvuao je kao da
spava.
Isaac se, meutim, sav uasnut trgnuo pred tim imbecilnim ispraznim pogledom.
Mahnuo je akom ispred Lublamaijevih oiju bez ikakvog uinka. Zatim je njeno
pljusnuo Lublamaija. Ponovio je to jo dvaput jae i shvatio da izvikuje Lublamaijevo
ime. Lublamaijeva glava samo se njihala naprijed-natrag, kao vrea puna kamenja.
Isaac mu je stisnuo prste i osjeti neto ljepljivo. Lublamaijeva ruka bila je
prevuena tankim slojem neke prozirne, ljepljive tekuine. Pomirisao je svoju ruku i
trgnuo se osjetivi blagi miris limuna i trulei. Istog trena mu se od toga zavrtjelo u
glavi.
Preao je prstima po Lublamaijevom licu i shvatio da mu je koa oko usta i nosa
skliska i ljepljiva i da je ono za to je mislio da je Lublamaijeva pljuvaka uglavnom
bila ta tanka prevlaka od sluzi.
Ni povici, ni pljuske, ni molbe nisu mogle natjerati Lublamaija da se probudi.
Kada je Isaac konano podigao pogled i osvrnuo se po prostoriji, primijetio je
da je prozor pokraj Lublamaijevog stola otvoren, staklo razbijeno i drvene aluzine
polomljene. Uspravio se i otrao do unitenog okvira prozora, ali ni s unutranje ni s
vanjske strane nije imao to vidjeti.
Jo dok je trao iz jednog kuta u drugi, ispod svojeg uzdignutog laboratorija,
trkarajui izmeu Lublamaijevog i Davidovog kuta u potrazi za bilo kakvim znakom
koji su uljezi mogli ostaviti i tjeei uasnutu Iskrenost besmislenim rijeima koje joj
je aptao, shvatio je da mu je jo prije izvjesnog vremena na pamet palo neto grozno
to je ostalo zlokobno uati u dnu njegova uma. Ukopao se u mjestu. Lagano je
podigao pogled i zagledao se u uas s donje strane daane galerije.
Obuzeo ga je neki straan mir, koji ga je prekrio poput snijega. Osjetio je da
podie stopala i neumoljivo stupa prema drvenom stubitu. U hodu je okrenuo glavu i
vidio kako se Iskrenost njukajui postupno pribliava Lublamaiju. Vratila joj se

hrabrost, sada kada vie nije bila sama.

Sve to je Isaac vidio kao da se odvijalo usporeno. Imao je osjeaj da koraa
kroz vodu koja se ledi. Napredovao je stubu po stubu. Nije bio iznenaen, nego ga je
samo obuzeo blagi predosjeaj kad je na svakoj stubi ugledao barice udne sline i
vidio svjee ogrebotine koje je ostavio neki pridolica otrih pandi, uo je vlastito
srce koje je naizgled ujednaeno kucalo, i upitao se nije li otupio od oka.
Ali kada je stigao do vrha i kad se okrenuo, ugledao sruen sanduk i debelu
ianu mreu raskomadanu iznutra, s komadiima metala koji su strili iz rupe na
sredini, i kad je vidio raspolovljenu, praznu ahuru i trag od tamnih sokova koji su
kapali iz njezine ljuske, Isaac je zauo vlastiti zaprepaten krik i osjetio da mu se
tijelo streslo i potom ukoilo, i kako ga podilaze ledeni marci. Uas se irio kroz
njegovu unutranjost i oko njega kao tinta u vodi.
"Oh dragi bogovi..." proaptao je kroz suhe i drhtave usne. "Oh, Klepetala mu...
to sam to uinio?"
Militia, policijske snage Novog Krobuzona nije voljela biti zamijeena. Njeni bi
pripadnici izlazili su nou, u tamnim odorama, i obavljali svoj posao kao to je, na
primjer, bilo vaenje mrtvih iz rijeke. Njihovi cepelini i kabine su s nejasnim
namjerama krivudali i zujali iznad grada. Njihove zgrade bile su hermetiki zatvorene.
Militia, vojska Novog Krobuzona i njihovi unutranji agenti, pojavljivali su se u
odorama s nimalo popularnim maskama koje su im prekrivale cijelo lice, i u tamnim
oklopima, sa titovima i kremenjaama, jedino kada su u ulozi straara osiguravali
neko osjetljivo mjesto ili u hitnim sluajevima. Otvoreno su nosili svoje zastave za
vrijeme Gusarskih Ratova i Sacramundijevih Nemira, kad su neprijatelji napadali
gradski red i poredak, kako izvana tako i iznutra.
U obavljanju svakodnevnih dunosti oslanjali su se na svoj ugled i razgranatu
mreu dounika - nagrade koje su davali za potrebne informacije bile su krajnje
velikodune - i na svoje zaposlenike koji su nosili svakodnevnu odjeu. Njihovi su
bili: ovjek koji je u kafiu pio kasis, starica koja se pogrbljena vue pod teretom
mnogobrojnih torbi, slubenik s utirkanom kragnom i ulatenim cipelama. Oni bi
iznenada podigli ruku iznad glave pa iz nevidljivih nabora u tkanini izvukli kapuljae,
izvukli goleme kremenjae iz skrivenih futrola i uletjeli u jazbine kriminalaca. Kada
depar pobjegne od svoje rtve koja vie, moda e ga zaustaviti neki krupni ovjek
gustih brkova (najvjerojatnije lanih, razmiljali bi svi kasnije, pitajui se kako da to
nisu ranije opazili) koji e ga snano epati za vrat i nestati s njim ili s njom u gomili
ili u jednoj od policijskih zgrada.
Niti jedan od svjedoka kasnije nee znati rei kako su izgledali ti agenti
prerueni u civile. I nitko nikada vie nee ponovo u tom dijelu grada vidjeti ni
slubenika ni krupnog ovjeka niti bilo koga od njih.
Policija je odravala red oslanjajui se na decentralizirani strah.

Prostitutka i njena muterija pronaeni su u Smrdljivoj Bari tek u etiri ujutro.

Dvojica ivahnih mukaraca koji su s rukama u depovima ili mranim uliicama,
primijetili su pri slaboj svjetlosti plinske svjetiljke dva sruena tijela. Njihovo
dranje se istog trena promijenilo. Osvrnuli su se oko sebe i oduljali se u slijepu
uliicu.
Zatekli su mukarca i enu koji su kao omamljeni leali staklastih i praznih
pogleda, jedno preko drugog. Isprekidano su disali i zaudarali na truli limun.
Mukarcu su hlae i gae sapinjale noge oko lanaka tako da mu se vidio smeurani
penis. enina odjea - njena suknja s prikrivenim licom, koji su mnoge prostitutke
koristile kako bi to bre obavile posao - bila je netaknuta. Kako ih pridolice nisu
uspjele probuditi, jedan od njih ostao je pokraj nijemih tijela, a drugi je otrao u
mrak. Obojica su na glave navukli tamne kapuljae.
Malo kasnije se ispred uliice zaustavila crna koija koju su vukla dva golema
konja, prepravljeni sa rogovima i onjacima koji su se presijavali od sline. Mali vod
policajaca u odorama iskoio je iz nje i bez i jedne rijei odvukao komatozne rtve u
tamu vozila. Ovo je potom odjurilo prema iljku, koji se nadvio nad sreditem grada.
Ona dvojica ostadoe. Priekali su da koija otklopara preko kaldrme ove etvrti
labirinta. Zatim su se paljivo osvrnuli oko sebe i osmotrili svjetlost koja je tu i tamo
dopirala sa stranjih zidova zgrada i upa, iza napola sruenih zidova i kroz tanke
prste voaka u vrtovima. Zadovoljni to su proli neprimijeeno, skinuli su kapuljae
i gurnuli ruke natrag u depove. Neoekivano su postali sasvim druge osobe. Tiho su
se smijali i uljudno brbljali pa su, nastavivi svoj noni obilazak ponovo djelovali
posve bezazleno.
U katakombama ispod iljka, pronaeni i jo uvijek posve mlitav par bio je
podvrgnut bockanju i udarcima. Zatim su na njega vikali i ulagivali mu se. Do jutra ih
je pregledao i policijski znanstvenik, koji je narkao preliminarno izvjee.
Svi su se u nedoumici eali po glavi.
Znanstvenikovo izvjee, zajedno sa saetim informacijama o svim ostalim
neobinim ili ozbiljnim zloinima, bio je poslan u gornje dijelove iljka. Stigao je
ak do predzadnjeg kata. Izvjea su potom urno odnijeli dugakim, krivudavim
hodnicima bez prozora do ureda ministrice unutranjih poslova. Stigli su na vrijeme,
prije pola devet.
U dvanaest minuta poslije deset, cijev koja govori poela je odluno odzvanjati
stanicom za gondole koja je imala izgled pilje i koja je zauzimala cijeli kat na samom
vrhu iljka. Mladi narednik na dunosti nalazio se na drugom kraju prostorije gdje je
popravljao svjetlo na jednoj od gondola koja je, poput desetina drugih, visjela s
isprepletenih tranica koje su obilazile jedne druge i kriale se ispod visokog stropa.
Zamrene tranice omoguavale su gondolama da se zaobilaze i da stignu do jedne od
sedam zrakastih pruga, koje su izlazile kroz goleme otvore, ravnomjerno rasporeene

po vanjskom zidu. Tranice su prelazile preko golemog lica Novog Krobuzona.

S mjesta na kojem je stajao, narednik je mogao vidjeti kako zrana tranica ulazi
u policijsku zgradu u Shecku, na kilometar i pol odavde u pravcu jugozapada, a izlazi
na drugoj strani. Vidio je kako gondola naputa neboder, visoko iznad nestabilnih
kua, a zapravo u visini njegovih oiju, i kree velikom brzinom u smjeru Katrana,
koji je nepouzdano vijugao prema jugu.
Podigao je pogled, jer buka nije prestajala, i istog trenutka shvatio koja mu to
cijev nastoji privui pozornost. Opsovao je i pohitao preko prostorije. Krzna mu
zaleprae. U ovoj otvorenoj prostoriji, koja je sluila kao divovski tunel za
provjetravanje i koja se nalazila visoko iznad grada, bilo je ak i ljeti hladno. Skinuo
je poklopac s cijevi koja govori i zalajao u mesing.
"Izvolite, ministrice unutranjih poslova?"
Glas koji je iz nje iziao bio je, poslije prolaska kroz zakrivljen metal, slab i
izoblien.
"Smjesta spremi moju gondolu. Idem na Otok Strak."
Vrata na Lemkquist sobi, gradonaelnikovom uredu u Parlamentu, bila su golema
i okovana drevnim eljezom. Danonono su ispred Lemquist sobe strau uvala dva
policajca, no njima je bio uskraen pristup hodnicima moi: nikakva ogovaranja, tajne
ili zvuci nisu dopirali do njihovih uiju kroz ta golema vrata.
Sama prostorija, koja se nalazila iza tog okovanog ulaza, bila je nevjerojatno
visoka i obloena tamnim drvetom izuzetne kvalitete, koje je bilo gotovo crno. Portreti
prethodnih gradonaelnika bili su objeeni uokrug cijele sobe. Sputali su se od
stropa, koji je bio na visini od devet metara, u blagoj spirali do visine od gotovo dva
metra iznad poda. Prostorija je imala i jedan golemi prozor, koji je gledao izravno na
stanicu Perdido i iljak, te gomilu raznih cijevi za komuniciranje, raunskih strojeva i
teleskopskih periskopa, odloenih u nie po cijeloj sobi, u mranim i neobino
prijeteim pozama.
Bentham Rudgutter sjedio je za svojim stolom kao pravi zapovjednik. Nitko tko
ga je vidio u ovoj prostoriji nije mogao rei da on ne zrai izuzetnom sigurnou i da
ne predstavlja olienje apsolutne moi. Ovdje se sve vrtjelo oko njega. On je to
duboko u sebi znao, ba kao i njegovi gosti. Tome su sasvim sigurno doprinosili i
njegova izuzetna visina i miiavost, mada nije sve bilo samo u tome.
Nasuprot njemu sjedio je Montjon Spas, njegov zamjenik, kao i uvijek umotan u
debeli al. Naginjao se naprijed i pokazivao neto na papiru koji su njih dvojica
prouavali.
"Dva dana, ree Spas udnim, neprilagoenim glasom, sasvim razliitim od
onoga koji je koristio kada je drao govore.
"I to onda?" upitao je Rudgutter, gladei svoju kozju bradicu.
"Izbit e trajk. Kao to znate, utovar i istovar su trenutno usporeni izmeu

pedeset i sedamdeset posto. Meutim, dojavili su nam da kroz dva dana trajkai
vodijanoji namjeravaju paralizirati rijeku. Radit e nou i krenut e od dna prema
povrini. Malo istonije od itnog Mosta. Bit e to znaajna vjeba u vodoumijeu.
Namjeravaju prokopati zrani jarak preko vode, cijelom dubinom vode. Morat e
stalno uvrivati i bez prestanka obnavljati zidove kako se ne bi uruili, ali ima ih
dovoljno i mogu raditi u smjenama. Nema tog broda koji je u stanju preskoiti takvu
provaliju, gradonaelnie. Potpuno e odsjei Novi Krobuzon za rijenu trgovinu, u
oba smjera."
Rudgutter neto promrmlja i napui usne.
"To ne moemo dopustiti", primijeti on razumno. "to je s ljudima lukim
radnicima?"
"I o tome sam htio s vama porazgovarati, gradonaelnie, nastavio je Spas.
"Stanje je zabrinjavajue. Prvobitno neprijateljstvo izgleda splanjava. Izgleda da ima
sve vie onih koji su spremni solidarizirati se s vodijanojima."
"Oh, ne, ne, ne, ree Rudgutter, odmahujui glavom poput kakvog uitelja koji
ispravlja inae pouzdanog uenika.
"Tako je. Oigledno su nai agenti utjecajniji u kampu ljudi nego u kampu
stranaca. Veina je i dalje protiv trajka ili su neodluni, ali izgleda da odravaju
sastanke izbornog odbora, da postoji zavjera, ako hoete... tajni sastanci sa
trajkaima i slinima."
Rudgutter rairi svoje goleme prste i pomno se zagleda u aru stola koju je vidio
izmeu njih.
"Je li netko od tvojih ljudi tamo?" tiho je upitao. Spas se poigravao alom.
"Jedan je sa ljudima, odvrati on. "Teko je ostati skriven meu vodijanojima,
koji obino u vodi ne nose nikakvu odjeu. Rudgutter je kimnuo.
Obojica su zautjeli i zamislili se.
"Pokuali smo raditi iznutra, konano primijeti Rudgutter. "Ovo je daleko
najozbiljniji trajk koji je zaprijetio gradu ima tome ve vie od jednog stoljea. Iako
mi je to mrsko, izgleda da emo morati nekoga kazniti kao primjer..." Spas je sveano
kimnuo.
Na gradonaelnikovom stolu zatutnjala je jedna od cijevi za komuniciranje. Kad
ju je odepio, podigao je obrvu.
"Davinija?" javi se on. Nainom na koji je izgovorio tu jednu rije rekao je
toliko toga. Stavio je do znanja svojoj tajnici da je iznenaen to ga je prekinula iako
joj je izriito zapovjedio neka to ne ini, ali i da ima u nju bezgranino povjerenje, i
da je uvjeren kako ga nije posluala, jer je stvar zaista hitna, te e biti najbolje da mu
odmah kae o emu se radi.
upalj, odzvanjajui glas iz cijevi tektavo je isputao nekakve zvukove.
"Nije valjda!" uzviknu blago gradonaelnik. "Svakako, svakako." Ponovo je

zaepio cijev i odmjerio Spasa. "Kakav poklapanje, rekao je. "Stigla je ministrica
unutranjih poslova."
Golema vrata se na trenutak odkrinue i unutra ue ministrica unutranjih
poslova, kimnuvi im u znak pozdrava.
"Eliza, oslovi je Rudgutter. "Pridrui nam se, molim te." Pokazao je na stolac
pokraj Spasa.
Eliza Stem-Fulcher je prila stolu. Bilo je nemogue odrediti koliko ima godina.
Gotovo da nije imala bore, a istaknute crte njezinog lica nagovjetavale su da je
prevalila tridesetu. Kosa joj je, meutim, bila sijeda, tek neznatno proarana tamnim
pramenovima koji su svjedoili da je nekada bila drukije boje. Na sebi je imala
tamno civilno odijelo, pametno odabranog kroja i boje, koje je silno podsjealo na
policijsku odoru. Puila je dugaku lulu od bijele gline, ije se glava nalazila na
dobrih etrdeset pet centimetara od njezinih usta. Puila je mjeavinu duhana i zaina.
"Gradonaelnie. Zamjenie." Sjela je izvukla fascikl koji je nosila ispod ruke.
"Oprostite to upadam nenajavljena, gradonaelnie Rudgutter, ali mislila sam da bi
ovo smjesta trebali vidjeti. Kao i vi, Spasu. Drago mi je to ste ovdje. Izgleda da smo
pred... nekom vrstom krize."
"Upravo smo o tome razgovarali, Eliza, ree gradonaelnik. "Mislite na trajk
lukih radnika?"
Stem-Fulcher podie pogled dok je vadila nekakve papire iz fascikla.
"Ne, gospodine gradonaelnie. Govorim o neem sasvim drugom." Glas joj je
bio zvonak i grub.
Na stol je bacila kriminalistiko izvjee. Rudgutter ga je okrenu kako bi ga i
Spas mogao vidjeti i obojica se nagnue nad njega kako bi ga istovremeno proitali.
Poslije jedne minute Rudgutter podie glavu.
"Dvoje ljudi je u nekoj vrsti kome. udne okolnosti. Pretpostavljam da ete mi
pokazati i neto vie od ovoga?"
Stem-Fulcher mu prui jo jedan list papira. Ponovo su ga on i Spas zajedno
proitali. Ovog puta su reagirali gotovo istog trena. Spas je zaitao i ugrizao se za
unutranjost obraza i nastavio ga grickati. Gotovo istovremeno, Rudgutter je tiho s
razumijevanjem uzdahnuo i drhtavo ispustio zrak.
Ministrica unutranjih poslova ih je ravnoduno promatrala.
"Naa krtica u arenkovom uredu oigledno ne zna to se dogaa. Potpuno je
zbunjena. Meutim, djelii razgovora koje je zabiljeila... vidite ovo? 'momci su
izali...?' Mislim da se slaemo kako tu neto nije dobro ula i mislim da se slaemo
oko onoga to je zapravo bilo reeno."
Rudgutter i Spas su nekoliko puta u sebi proitali izvjee.
"Donijela sam i izvjee znanstvenika koji smo naruili na samom poetku
projekta MG, studiju o ostvarivosti." Stem-Fulcher je govorila vrlo brzo, ne unosei

osjeaje u svoje rijei. Spustila je izvjee na stol. "Skrenula sam vam pozornost na
nekoliko reenica od posebne vanosti."
Rudgutter otvori uvezano izvjee. Pojedine rijei i reenice bile su zaokruene
crvenom olovkom. Gradonaelnik je preletio pogledom preko njih:... izuzetna
opasnost... u sluaju bijega... nema prirodnih neprijatelja...
... prava katastrofa...
... okot...

Dvadeset etvrto poglavlje

Gradonaelnik Rudgutter isprui ruku i ponovo skine ep s komunikacijske
cijevi.
"Davinija, pozvao je. "Otkai sve sastanke zakazane za danas... ne, za sljedea
dva dana. Ispriaj se u moje ime svima koji to oekuju. Tu sam samo u sluaju da
eksplodira stanica Perdido ili se dogodi neto slino. Jesi li razumjela?"
Vratio je poklopac i oinuo pogledom Stem-Fulcher i Spasa.
"Prokletstvo, tako vam Klepetala, to to, bojeg mu sranja, arenko namjerava?
Mislio sam da je profesionalac..."
Stem-Fulcher kimnu.
"Ovo je isplivalo na povrinu dok smo se dogovarali o transferu, ree ona.
"Provjerili smo njegove aktivnosti - moram naglasiti kako je dobar dio usmjeren
protiv nas - i zakljuili da njegovo osiguranje nije nita loije od naeg. On nije
budala."
"Znamo li tko je ovo uinio?" upita Spas. Stem-Fulcher je slegnula ramenima.
"Moda netko od rivala, Francine ili Judix ili netko trei. Ako je to tono, budite
sigurni da su se upleli u neto s im nisu u stanju izai na kraj..."
"Dobro." Rudgutter ju je odluno prekinuo. Stem-Fulcher i Spas se okrenue ka
njemu, ekali su. vrsto je stegnuo isprepletene ruke, spustio laktove na stol i zatvorio
oi. Usredotoio se tako snano da se inilo da e mu se lice raspasti.
"Dobro", ponovio je i otvorio oi. "Najprije moramo provjeriti jesmo li suoeni
sa situacijom s kojom mislimo da smo suoeni. To moda izgleda oigledno, ali
moramo biti sto posto sigurni. Zatim moramo smisliti neku vrstu strategije kako bismo
brzo i tiho ovladali situacijom.
to se druge stvari tie, svi dobro znamo da se ne moemo osloniti na policiju
sastavljenu od ljudi ili na prepravljene - kao ni na strance, kad smo ve kod toga. Svi
oni pripadaju u osnovi istom psihikom tipu. Svi smo mi hrana. Siguran sam da se svi
sjeamo naih poetnih testova vezanih za napad-obranu..." Spas i Stem-Fulcher urno
kimnue. Rudgutter nastavi. "Dobro. Zombiji bi moda mogli doi u obzir, ali ovo nije
Cromlech: nai kapaciteti su ogranieni i ne moemo ih proizvesti u dovoljnom broju,
niti moemo zadovoljiti potrebnu kvalitetu koji nam je potrebna. Sve mi se ini da
neemo moi uspjeno izai na kraj s prvom stvari ako se oslonimo samo na nae
redovite obavjetajce. Moramo imati pristup razliitim informacijama. Postoje dva
razloga zbog kojih moramo osigurati pomo agenata koji su u stanju nositi se sa
situacijom - najvanije je da oni budu razliitih psihikih modela. ini mi se da
postoje dva takva agenta, i da nam ne preostaje nita drugo nego obratiti se barem

jednom od njih."
Zautio je i zagledao se ravno u ministricu Stem-Fulcher, pa u Spasa. ekao je da
se usprotive. No oni to nisu uinili.
"Slaemo li se?" upitao je tiho.
"Rije je o ambasadoru, zar ne?" upita Stem-Fulcher. "I o kome jo... ne mislite
valjda na Tkalca?" Zbunjeno se namrtila.
"Nadam se da se neemo morati obraati Tkalcu" poeo ju je razuvjeravati
Rudgutter. "Da, mislio sam na njih dvojicu... ah... na tu dvojicu agenata. Upravo tim
redoslijedom."
"Slaem se, brzo ree Stem-Fulcher. "Ako je tim redom. Tkalac... Klepetala mu!
Porazgovarajmo prvo s ambasadorom."
"Montjohne?" Rudgutter se okrenuo svojem zamjeniku.
Spas je polako kimnuo, poigravajui se svojim alom.
"Nadam se da e nam ambasador biti dovoljan za rjeenje problema, izgovorio
je polako.
"Svi se tome nadamo, zamjenie gradonaelnika", primijeti Rudgutter. "Svi."
Izmeu jedanaestog i etrnaestog kata Mandragorinog krila stanice Perdido,
iznad jedne od manje popularnih trgovakih dvorana koja se specijalizirale za stare
tkanine, ispod niza odavno naputenih tornjia, nalazila se Diplomatska Zona.
Mnoge ambasade u Novom Krobuzonu su se, razumije se, nalazile negdje
drugdje: barokne zgrade u Tik Ponornici, Istonom Vrtuljku ili na Zastavnici.
Meutim, nekoliko njih nalazilo se ovdje u stanici: bilo ih je dovoljno da ovi katovi
budu po njima nazvani i da to tako ostane.
Mandragorino Krilo gotovo da se moglo samo uzdravati. Hodnici su tvorili
golem betonski pravokutnik oko sredinjeg prostora na ijem dnu se nalazio vrt o
kojem nitko nije brinuo i koji je bio zarastao u crnogorino drvee i egzotino umsko
cvijee. Djeca su jurila po stazama i igrala se u ovom zaklonjenom parku, dok su
njihovi roditelji bili u kupovini, putovali ili radili. Svuda oko njih zidovi su se
uzdizali u nedogled, tako da je umarak podsjeao na mahovinu na dnu izvora.
Iz hodnika na viim katovima iznikli su nizovi meusobno povezanih prostorija.
Mnoge od njih su nekada bile uredi ministara. Potom je jedno krae vrijeme svaka od
njih bila sjedite neke male tvrtke. A onda su godinama bile prazne, dok plijesan i
trule nisu sastrugani i dok se u njih nisu uselili ambasadori. To se dogodilo prije
neto vie od dva stoljea, kada je veina vlada dola do zakljuka kako bi se, od tada
pa nadalje, radije bavile diplomacijom nego ratovale.
U Novom Krobuzonu su ambasade postojale mnogo due. Meutim, poslije
pokolja u Surohu koji je krvavo okonao takozvane Gusarske Ratove ili Spori Rat ili
Lani Rat, broj zemalja i gradova-drava koje su odluile ubudue pregovarati
umjesto svaati se, silno je porastao. Stigli su emisari s cijelog kontinenta i jo dalje.

Naputene katove Mandragorinog Krila preplavili su pridolice, kao i stariji

konzulati, koji su se premjestili kako bi se uklopili u novi kaos u diplomaciji.
ak i kada ste htjeli izai iz liftova ili napustiti neko od stubita i stupiti na
katove koje je zauzimala Zona, morali ste proi kroz gomilu sigurnosnih provjera. U
prolazima je bilo hladno i tiho, jer je izvjestan broj vrata bio polomljen, a plinske
mlaznice, postavljene bez ikakvog plana, nisu ih mogle osvijetliti kako treba.
Rudgutter, Spas i Stem-Fulcher ili su naputenim hodnicima dvanaestog kata. Slijedio
ih je niski, vilast mukarac s naoalama debelih stakala koji je trkarao za njima
vukui golem kofer.
"Eliza, Montjohne, obratio im se gradonaelnik Rudgutter dok su ili, "ovo je
Brat Sanchem Vansetty, jedan od naih najsposobnijih karcista." Spas i Stem-Fulcher
kimnue u znak pozdrava. Vansetty ih je ignorirao.
Nisu sve prostorije u Diplomatskoj Zoni bile zauzete. Samo na pojedinim
vratima nalazile su se mjedene ploice koje su obavjetavale zainteresirane da one
predstavljaju suveren teritorij neke od zemalja - Tesh, Khadoh ili Gharcheltist - i iza
njih su se protezali golemi apartmani koji su zauzimali nekoliko katova: bile su to
samodovoljne kue u kuli. Neke od tih prostorija nalazile su se tisuama kilometara
od svojih glavnih gradova. Neke od njih bile su prazne. Prema tradiciji Tesha, na
primjer, njihov ambasador je u Novom Krobuzonu ivio kao skitnica, a slubene
dunosti je obavljao putem pote. Rudgutter ga nikada nee sresti. Ostale ambasade
bile su naputene, zahvaljujui nedostatku sredstava ili zanimanja.
No ipak je najvei dio poslova koji su se ovdje obavljali bio od nevjerojatno
velikog znaaja. Apartmani u kojima su bile smjetene ambasade Myrshocka i
Vadaunka proirene su prije nekoliko godina, zbog sve vee papirologije koju je
trebalo obaviti i zato to im je bio potreban vei uredski prostor za trgovake
poslove. Dodatne prostorije strile su iz unutranjih zidova na jedanaestom katu poput
runih tumora, opasno se naginjui nad vrt.
Gradonaelnik i njegovi suradnici prooe pokraj jednih vrata na kojima je
pisalo Salkrikaturska Zajednica Bodljikavog Raka. Hodnik se sav tresao od tutnjave
i zujanja velikog, skrivenog postrojenja. Bile su to goleme parne crpke, koje su
svakog dana satima radile. Usisavale su svjeu slanu vodu za ambasadora bodljikavog
raka etrdeset pet kilometara od eljeznog Zaljeva te izbacivale u rijeku vodu koju je
iskoristio i zaprljao.
Prolaz ih je zbunio. Kada biste ga gledali iz jednog kuta, imali ste dojam da je
predugaak, a iz drugog je djelovao nekako kratko. Mjestimice su se iz njega odvajali
kratki pomoni hodnici, koji su vodili u druge, manje ambasade, do ormara-ostava ili
do prozora zatvorenih daskama. Na kraju glavnog hodnika, s druge strane ambasade
bodljikavog raka, Rudgutter ih je poveo niz jedan od tih malih prolaza, koji se nije
daleko protezao, ali je zato esto krivudao. U njemu se dramatino sputao strop na

mjestima gdje se kriao sa stubitem. Taj je hodnik zavravao s malim, neoznaenim

vratima.
Rudgutter se osvrnuo kako bi provjerio prati li ih netko. Mogao je vidjeti samo
malen dio prolaza i u njemu nije bilo nikoga osim njih.
Vansetty je vadio iz depova kredu i olovke u raznim bojama. Iz jednog od
depia izvadio je i neto nalik na sat, kojeg je potom otvorio. Brojanik mu je bio
podijeljen na bezbroj kompliciranih segmenata. Imao je sedam kazaljki razliitih
duina.
"Moram utvrditi broj varijabli, gradonaelnie", promrmljao je Vansetty
prouavajui sloeni rad te spravice. Prije bi se reklo da je razgovarao sam sa sobom
nego to se obraao Rudgutteru ili bilo kome drugome. "Izgledi za danas su prilino
loi... Val visokog tlaka zahvaa eter. U stanju je da iz bilo koje provalije potjera
gore, kroz nulti prostor, energetske oluje. Bit e danas prilino upavo i u pograninim
zemljama. Hmmmm..." Vansetty je obavio nekakve izraune na poleini biljenice.
"Dobro", obrecnu se on i zagledao se u tri ministra.
Zatim je ispisao sloene, stilizirane oznake na debelim komadima papira. Kako
je koji zavrio, tako bi otkinuo ispisani list papira i predao ga redom ministrici StemFulcher, Rudgutteru, Spasu, a posljednji papir je zadrao za sebe.
"Stavite ih na srce", ree on, urno gurajui svoj ispod koulje. "Simboli trebaju
biti okrenuti prema van."
Otvorio je svoj ofucani kofer i izvadio niz glomaznih keramikih dioda. Stao je u
sredinu skupine i dodao po jednu svakom od ljudi... "Lijeva ruka, i nemojte ih
ispustiti..." zatim je vrsto omotao bakrenu icu oko njih i privrstio je za runi motor
sa satnim mehanizmom kojeg je izvadio iz kovega. Pregledao je oitavanja s tog
udnog ureaja, podesio brojanike i sitnu dugmad na motoru.
"Tako, a sada svi stanite mirno", ree on i okrene prekida koji je stavio u pogon
motor sa satnim mehanizmom.
Du ica i izmeu prljavih dioda zaplesali su mali lukovi raznobojne energije.
Njih etvoro se nalo u malom trokutu struje. Sve dlake su im se vidno nakostrijeile.
Rudgutter je ispod glasa opsovao.
"Imate otprilike pola sata prije nego to djelovanje prestane, brzo je rekao
Vansetty. "Savjetujem vam da pourite!"
Rudgutter isprui desnu ruku i otvori vrata. Svi etvoro krenue naprijed, vukui
noge i zadravi istovjetni poloaj u odnosu jedni na druge, kako ne bi izili izvan
trokuta. Stem-Fulcher je za njima zatvorila vrata.
Nali su se u potpuno mranoj prostoriji. Uspijevali su poneto nazrijeti
zahvaljujui ambijentalnom sjaju strujnih vodova, dok Vansetty nije objesio motor sa
satnim mehanizmom na uzicu oko vrata i upalio svijeu. Pri nedovoljnoj svjetlosti
koju im je ona pruala vidjeli su da je veliina prostorije moda tri i pol na tri metra,

da je prana i potpuno prazna, ako se ne rauna neki stari radni stol i stolac smjeteni
uz suprotni zid i kotao koji je tiho zujao pored vrata. Nije bilo prozora, polica,
apsolutno nieg vie. Zrak je bio vrlo ustajao.
Vansetty je iz torbe izvukao nekakav neobian runi stroj. Sastojao se od svijene
ice i metala, i imao sloena i ljupko oblikovana vorita od raznobojnog stakla.
Namjena tog stroja bila je nejasna. Vansetty se na trenutak nagnuo izvan kruga i gurnuo
ulaz ventil u kotao pokraj vrata. Povukao je polugu na vrhu tog malog aparata koji je
poeo zujati, a njegova mala svjetla poela su treperiti.
"Razumije se, nekada, prije nego to sam se ja poeo ovim baviti, morali ste
prinijeti ivu rtvu na dar, objasnio je odmotavajui vrsto namotan kolut ice s
donje strane aparata. "Ali mi nismo divljaci, zar ne? Znanost je divna stvar. Ovo
draga stvarica je..." ponosno je potapao aparat "... pojaiva. Pojaava snagu
motora za dvije stotine puta, dvije stotine i deset, i transformira ga u eterini oblik
energije. Propustite to poput krvi kroz ice tako da..." Vansetty zavitla odmotanu icu
prema suprotnom kraju male prostorije, iza stola. "I gotovo! rtvovanje bez rtve!"
Pobjedniki je razvukao usta u osmijeh, a zatim je svu svoju pozornost posvetio
brojanicima i voritima malog motora, koji se poeo okretati i bockati. "Nije vie
nuno ni uiti sve te glupe jezike, tiho je promrmljao. "Prizivanje je sada automatsko.
Mi zapravo nikamo ne idemo, razumijete?" Iznenada je glasnije progovorio. "Mi
nismo paklonauti, i ne igramo se ni iz daleka s dovoljno energije da bismo mogli
izvesti transplantropski skok. Mi emo samo proviriti kroz jedan mali prozor, i pustiti
Paklenog da doe kod nas. Meutim, dimenzionost ove prostorije bit e neko vrijeme
prokleto nestabilna, i zato ostanite unutar zatite i ne motajte se uokolo. Jeste li
razumjeli?"
Vansetty je prstima prelazio preko kutije. Prve dvije-tri minute nita se nije
dogodilo. Samo je kotao zraio toplinu i tutnjao, a mali aparat u Vansettyjevim rukama
je bubnjao i zavijao. U pozadini se ulo kako Rudgutter nestrpljivo udara nogom.
A onda je u toj maloj prostoriji postalo osjetno toplije.
Zauo se dubok, podzvuni drhtaj. Nagovjetaj crveno-smee svjetlosti i masnog
dima. Zvuk je postao priguen, a onda odjednom otar.
U trenutku kao da ih je neto poelo vui i osjetili su da su izgubili orijentaciju.
Crvena proarana svjetlost obasjala je sve povrine, neprestano se kreui kao kroz
krvavu vodu.
Neto je zalepralo. Rudgutter podie pogled. Oi su ga zaboljele na tom zraku
koji kao da se iznenada zgruao i postao vrlo suh.
Iza stola se pojavio neki krupan ovjek u besprijekornom tamnom odijelu.
Polako se nagnuo naprijed, laktova poloenih na papire koji su iznenada prekrili
stol. ekao je.
Vansetty je provirio preko Spasovog ramena i pokazao palcem na prikazu.

"Njegova paklena ekscelencija, objavi on, "ambasador Pakla."

"Gradonaelnie Rudgutter, oslovi ga demon ugodnim, tihim glasom. "Ba mi je
drago to vas ponovo vidim. Upravo sam obavljao nekakvu papirologiju." Ljudska
bia s izvjesnom nelagodom podigoe poglede.
Pola sekunde nakon to bi ambasador izgovorio neku rije zauo bi se njezin
odjek i ona bi bila ponovljena kao zastraujui krik nekoga tko je stavljen na muke. Ti
krici nisu bili glasni. uli su se samo izvan zidova ove prostorije, i stvarao se dojam
da dopiru kroz kilometre nezemaljske vruine iz neke jame na dnu Pakla.
"to mogu initi za vas?" nastavio je on (to mogu uiniti za vas? odjeknuo je
mrtvi vapaj nekakvog jadnika). "Zar i dalje pokuavate otkriti hoete li nam se
pridruiti kada preminete?" Ambasador se kratko osmjehnuo.
Rudgutter mu je uzvratio osmijeh i odmahnuo glavom.
"Dobro znate to ja o tome mislim, ambasadore, odgovorio je ravnoduno.
"Bojim se da me neete uspjeti privui. Niste u stanju u meni probuditi egzistencijalni
strah, znate." Kratko i pristojno se nasmijao i ambasador mu je uzvratio istom mjerom.
Kao i njegov uasni odjek... "Moja dua, ako tako neto uope postoji, pripada samo
meni. Nije na vama da kanjavate ili udite za tim. Svemir je mnogo udljivije
mjesto... Ve sam vas i ranije pitao, to mislite da se dogaa s demonima kada vi
umrete? A obojica znamo da vam se to moe dogoditi."
Ambasador je sagnuo glavu u pristojnom oklijevanju.
"Vi ste takav modernist, gradonaelnie Rudgutter, rekao je. "Ne elim
raspravljati s vama. Ali imajte u vidu da moja ponuda i dalje vrijedi."
Rudgutter je nestrpljivo odmahnuo rukom. Bio je staloen. Nije se trzao na urlike
ispunjene bolom koji su priguivali ambasadorove rijei. Niti je sebi dopustio
uznemiriti se kad se zagledao u ambasadora, a lik tog ovjeka na stolcu je na trenutak
zatreperio i pretvorio se u... neto drugo.
Ve je imao prilike iskusiti sve to. Svaki put kada bi Rudgutter zatreptao, u
djeliu sekunde bi vidio ovu prostoriju i spodobu u njoj u najrazliitijim oblicima.
Rudgutter je kroz kapke vidio unutranjost nekakvog kaveza; eljezne ipke pokretale
su se poput zmija; vidio je lukove nezamislive sile, neravnomjerni, rastui vrtlog
topline. Na mjestu gdje je sjedio ambasador, Rudgutter je povremeno nazirao nekakvo
udovino oblije. U njega je zurila glava hijene s isplaenim i objeenim i jezikom.
Prsa sa krgutavim zubima. Kopita i pande.
Ustajali zrak u prostoriji mu nije doputao drati otvorene oi: morao je treptati.
Nije se obazirao na te kratke vizije. Odnosio se prema ambasadoru oprezno i s
potovanjem. Kao to se i demon odnosio prema njemu.
"Ambasadore, doao sam zbog dva razloga. Kao prvo, elio bih da prenesete
svome gospodaru, Njegovom Dijabolinom Velianstvu avlu, Caru Pakla, pozdrave
i izraze tovanja graana Novog Krobuzona. to se moe, kad su neznalice."

Ambasador je na to odgovorio gracioznim kimanjem. "Takoer bih htio od vas

zatraiti savjet."
"Uvijek nam predstavlja veliko zadovoljstvo kada moemo pomoi svojim
susjedima, gradonaelnie Rudgutter. Naroito takvima kao to ste vi, jer je Njegovo
Velianstvo u tako dobrim odnosima s vama." Ambasador je odsutno trljao bradu,
ekao je.
"Dvadeset minuta, gradonaelnie, prosikta Vansetty Rudgutteru na uho.
Rudgutter spoji vrsto prste kao u molitvi i zamiljeno se zagleda u ambasadora.
Osjeao je slabe nalete sile.
"Vidite, ambasadore, imamo neku vrstu problema. Imamo razloga vjerovati da je
neto... pobjeglo, da se tako izrazim. Neto to bismo ba rado ponovo uhvatili. Htjeli
bismo vas zamoliti za pomo, ako nam dopustite."
"O emu to razgovaramo, gradonaelnie Rudgutter? Istinitim Odgovorima?"
upita ambasador. "Vrijede li uobiajeni uvjeti?"
"O Istinitim Odgovorima... a moda je posrijedi i neto vie od toga. Vidjet
emo."
"Isplata odmah ili poslije?"
"Ambasadore", uglaeno mu se obratio Rudgutter. "Na trenutak vas je izdalo
pamenje. Imam pravo na dva besplatna pitanja."
Ambasador se na trenutak zabuljio u njega, a onda se nasmijao.
"Tako je, gradonaelnie Rudgutter. Primite moju najiskreniju ispriku.
Nastavite."
"Vrijede li trenutno bilo kakva neobina pravila, ambasadore?" zajedljivo upita
Rudgutter. Demon je odmahnuo glavom (veliki jezik hijene palacnuo je u trenutku s
jedne na drugu stranu) i osmjehnuo se.
"Sada je mjesec medoari, gradonaelnie Rudgutter", objasnio je jednostavno.
"Vrijede uobiajena pravila za medoari. Devet rijei, naopako."
Rudgutter kimne. Sabrao se i usredotoio. Moram te proklete rijei izgovoriti
bez greke. Vraja infantilna igra, pomislio je na trenutak. Zatim ih je izbacio u rafalu
krajnje ravnoduno gledajui ambasadora pravo u oi.
"?tona pobjeglo je to onoga procjena naa ta Jel'"
"Je, istog trenutka je odgovorio demon.
Rudgutter se na trenutak okrenuo i znaajno pogledao ministricu Stem-Fulcher i
Spasa. Klimali su mu smrknutih lica.
Gradonaelnik se ponovo okrenuo ambasadoru demonu. Trenutak su zurili jedan
u drugoga bez rijei.
"Petnaest minuta", prosiktao je Vansetty.
"Neki od mojih... staromodnijih kolega poprijeko bi me pogledali to sam vam
dopustio da jel' raunate kao jednu rije, znate", rekao je ambasador. "Ali ja sam

liberal." Nasmijeio se. "elite li postaviti i drugo pitanje?"

"Mislim da to neu uiniti, ambasadore. Sauvat u ga za neki drugi put. Imam
prijedlog."
"Nastavite, gradonaelnie Rudgutter."
"Vama je poznat soj onih koji su nam pobjegli, i sigurno vam je jasno da elimo
to prije ispraviti pogreku." Ambasador je kimnuo. "Takoer vam je jasno da bi nama
bilo teko nastaviti, i da je vrijeme vrlo bitno.... zato predlaem da unajmimo vae...
ah... trupe, kako bi nam pomogle pri opkoljavanju naih bjegunaca."
"Ne", kratko i jasno odvrati ambasador. Rudgutter je zatreptao.
"Nismo jo ni razmotrili uvjete, ambasadore. Uvjeravam vas da e moja ponuda
biti vrlo velikoduna..."
"Bojim se da to ne dolazi u obzir. Nijedan pripadnik moje rase nije na
raspolaganju." Ambasador je ravnoduno zurio u Rudguttera.
Gradonaelnik je trenutak razmiljao. Nije mu bilo jasno cjenka li se to
ambasador, jer ako je to bilo cjenkanje, onda je on to radio na sasvim nov nain.
Rudgutter se zaboravio i zatvorio oi da razmisli, ali ih je istog asa ponovo otvorio,
jer je ugledao onaj udovini prizor: na trenutak je uhvatio ambasadorovo drugo
oblije. Pokuao je jo jednom.
"Mogao bih ii ak do... recimo..."
"Gradonaelnie Rudgutter, ne razumijete, ree ambasador. Glas mu je bio
ravnoduan, ali se vidjelo da je iznerviran. "Nije me briga koliko komada moete
ponuditi niti u kakvom su stanju. Mi vam ne stojimo na raspolaganju za ovaj posao.
Nije prikladan."
Uslijedila je duga tiina. Rudgutter je s nevjericom zurio u demona vis a vis.
Poeo je shvaati to se dogaa. Zahvaljujui krvavim zrakama svjetlosti, vidio je
kako ambasador otvara ladicu i vadi sveanj papira.
"Ako ste zavrili, gradonaelnie Rudgutter", smireno je nastavio ambasador,
"eka me posao."
Rudgutter je priekao sve dok tamo vani bijedni, nemilosrdni odjek rijei eka
me posao eka me posao nije zamro. Od toga mu se zgrio ludac.
"Oh, svakako, svakako, ambasadore" ree on. "Ispriavam se to sam vas
zadrao. Nadam se da emo uskoro ponovo razgovarati."
Ambasador je pristojno nakrivio glavu i kimnuo, a zatim je iz unutranjeg depa
izvadio nalivpero i poeo obiljeavati listove papira. Vansetty, koji je stajao iza
Rudguttera, poeo je vrtjeti prekidae i pritiskati raznu dugmad, uslijed ega je drveni
pod zadrhtao kao da je zemljotres. Zujanje oko zbijenih ljudskih bia se pojaalo,
nesigurno se kreui u njihovom malom energetskom polju. Zaguljivi zrak je
podrhtavao du njihovih tijela.
Ambasador se napuhnuo, pukao napola i nestao u trenutku, poput heliotipa u

vatri. arkocrvena svjetlost se muila, kljuala i na kraju isparila, kao da je iscurila

kroz tisuu pukotina u pranim kancelarijskim zidovima. Mrak u prostoriji sklopio se
oko njih poput kakve zamke. Vansettyjeva mala svijea je prokapala i ugasila se.
Provjerivi prvo ima li koga u blizini, Vansetty, Rudgutter, Stem-Fulcher i Spas
posrui izioe iz sobe. Vani je zrak bio tako divno svje. Nekoliko trenutaka brisali
su znoj s lica i podeavali odjeu koju su razbaruili vjetrovi iz nekih drugih ravnica.
Rudgutter je potiteno i zaprepateno odmahivao glavom.
Njegovi ministri su se sabrali i okrenuli k njemu.
"Sreo sam se s ambasadorom moda desetak puta tijekom prethodnih deset
godina", rekao je Rudgutter, "i nikad do sada se nije ovako ponaao. Prokleti zrak!"
dodao je, trljajui oi.
Njih etvoro se uputie natrag hodnikom, skrenue u glavni prolaz i nastavie se
vraati prema liftu.
"Kako se to ranije ponaao?" upitala je Stem-Fulcher. "Do sada sam samo
jednom imala posla s njim. Nisam se jo naviknula."
Rudgutter je mrmljao u hodu i zamiljeno upkao donju usnu i bradu. Oi su mu
bile strano zakrvavljene. Prolo je nekoliko sekundi prije nego to je odgovorio
ministrici.
"Potrebno je rei dvije stvari: jedna je demonoloka, a jedna praktina i hitna."
Rudgutter je govorio monotonim, preciznim glasom, koji je zahtijevao pozornost
ministara. Vansetty se brzo udaljio, jer je on svoj posao obavio. "Prva bi mogla pruiti
izvjestan uvid u psihu Paklenog, njegovo ponaanje i jo tota. Pretpostavljam da ste
oboje uli eho? Pomislio sam da ga je izazvao kako bi me prestraio, barem nakratko.
Uzmite u obzir golemu udaljenost koju zvuk mora prijei. Znam, urno je nastavio
podigavi ruke, "da to nije pravi zvuk, niti je to prava udaljenost, ali jesu
ekstraplanarne analogije, a veina analognih pravila odrava se na manje-vie
izmijenjen nain. Imajte na umu koliko daleko mora putovati od dna Jame do te odaje.
injenica je da mu je potrebno izvjesno vrijeme da stigne do tamo... Vjerujem kako je
zapravo prvo bio izgovoren taj 'odjek'... Izraajne rijei koje smo uli iz
ambasadorovih usta... one su predstavljale prave odjeke. One su bile iskrivljeni
odrazi."
Stem-Fulcher i Spas su utjeli. Razmiljali su o kricima, izmuenom,
pomahnitalom glasu koji je bio dopirao izvana, o iskrivljenom brbljanju idiota koji
kao da je ismijavao ambasadorovu vraju profinjenost...
Razmiljali su o tome kako je to mogao biti pravi glas.
"Pitam se da nismo pogrijeili, moda se njihov psihiki model ne razlikuje od
naeg. Moda ih je mogue shvatiti. Moda oni misle na isti nain kao i mi. A to se
druge stvari tie, ako uzmemo u obzir i tu mogunost, kao i to to nam je taj 'odjek'
moda govorio o demonovom stanju uma, ako je o tome ovdje uope bila rije, mislim

da se ambasador uplaio kada sam se pokuao nagoditi s njim... Zbog toga nam nije
htio pritei u pomo. Zbog toga nas je ostavio na cjedilu. Demoni se boje onoga to
lovimo."
Rudgutter je zastao i okrenuo se prema svojim pomonicima. Njih troje se zurili
jedno u drugog. Lice ministrice Stem-Fulcher se na trenutak zgrilo, ali se odmah
potom pribrala. Spas je bio nepomian poput kipa, ali se poigravao svojim alom.
Rudgutter je kimnuo, dok su oni razmiljali.
Cijelu minutu vladala je tiina. "Preostaje nam, znai, Tkalac..." ustro je rekao
Rudgutter, pljesnuvi rukama.

Dvadeset peto poglavlje

U sitne sate te noi, poslije kratkog pljuska koji je okupao grad prljavom vodom,
netko je otvorio vrata na Isaacovom skladitu. Ulica je bila prazna. Sljedeih nekoliko
minuta nitko se nije pomaknuo. Kretale su se samo none ptice i slijepi mievi.
Plinska svjetlost se smanjila.
Konstrukt se uz trzaje otkotrljao u mrklu no. Ventili i klipovi bili su mu
obmotani krpama i komadima deke koji su priguivali karakteristini zvuk koji je
pratio njegov prolazak. urno je grabio naprijed, pogreno skretao i kotrljao se
onoliko brzo koliko su mu to doputali njegovi stari kotai.
Drhtavo je napredovao sporednim ulicama i prolazio pokraj pijanaca koji su
hrkali, nesvjesni svijeta oko sebe. Blijedoute mlaznice plina kradomice su se
reflektirali na njegovoj izubijanoj metalnoj koi.
Konstrukt je urno i nesigurno napredovao ispod zranih tranica. Nepostojani
upavi oblaci sakrivali su cepeline, koji su provirivali kroz njih. Konstrukt je vrludao
sputajui se prema Katranu, rijeci koja je zamreno krivudala kroz drevne stijene
ispod grada.
Nekoliko sati nakon to je nestao preko Mosta Skretanje s kursa u junom dijelu
grada, konstrukt se dokotrljao natrag u Smrdljivu Baru u trenutku kada je nono nebo
poelo rudjeti. Imao je sree. Uao je i zakljuao vrata nekoliko trenutaka prije nego
to se Isaac vratio iz pomamne none potrage za Davidom, Lin, Yagharekom i
Lemuelom Golubom, bilo kime tko bi mu mogao pomoi.
Lublamai je leao na kauu koji je Isaac ogradio s nekoliko stolaca. im je uao
u skladite, Isaac se zaputio k svom nepokretnom prijatelju i poeo mu beznadno
aptati, ali promjene nije bilo. Lublamai nije ni spavao niti je bio budan. Samo je
zurio.
Ubrzo zatim David se urno vratio u laboratorij. Bio je u nekom svom
uobiajenom lovu i negdje ga je doekala hitna i iskrivljena verzija jedne od
mnogobrojnih poruka koje je za njega Isaac ostavio diljem Novog Krobuzona.
Sjedio je nijemo kao i Isaac i zurio u svog bezumnog prijatelja.
"Ne mogu povjerovati da sam ti dopustio da to uini", tupo je rekao.
"Tako ti Klepetala, Davide, jebi ga...zar misli da se i meni to stalno ne mota po
glavi... ja sam pustio to prokleto stvorenje van..."
"Trebali smo svi biti pametniji", odbrusio je David.
Potom je meu njima nastala duga tiina. "Jesi li zvao lijenika?" upitao je
David.
"To sam prvo uinio. Zvao sam Phorgita, onog preko puta, i ranije sam ga

pozivao. Malo sam oistio Luba, skinuo neto od onog sranja s njegovog lica...
Phorgitu nita nije bilo jasno. Prikljuio je sam bog zna koliko ureaja, obavio vie se
ni ne sjeam koliko oitavanja... i sve se svodilo na jedno te isto 'nemam pojma to
mu je'. 'Utoplite ga i hranite ga, premda bi moda bilo bolje da mu bude hladno i da
mu ne date nita jesti...' Moda u pozvati nekog od tipova sa Sveuilita koje znam da
ga pregleda, ali sve to prua jebeno malo nade..."
"to mu je ta stvar uinila?"
"Tako je, Davide. To je pravo jebeno pitanje, zar ne?"
Zaulo se oprezno kuckanje po razbijenom prozoru. Isaac i David podigoe glave
i ugledae nesretno, runo lice ajazadvoje kako proviruje unutra.
"Oh, sranje", sav oajan izusti Isaac. "Sluaj, ajzadvoje, nije ba najbolji
trenutak, kui? Moda bismo kasnije mogli popriati."
"Samo svratio, efe..." Sav isprepadan zamuca ajzadvoje koji je obino
uzbueno krijetao. "Htio vidim kako je Lublubu."
"Molim?" prenuo se Isaac i ustade. "to je bilo s njim?"
ajzadvoje se plaljivo i pokunjeno povukao i poeo zapomagati.
"Nisam ja, gosparu, nisam ja kriv... samo se pitam je li mu bolje jer mu je to
veliko jebeno udovite pojelo lice..."
"ajzadvoje, ti si bio ovdje?"
Zmaji mrzovoljno kimne i pride malo blie, balansirajui u sreditu
prozorskog okvira.
"to se dogodilo? Ne ljutimo se mi na tebe, ajzadvoje... samo nas zanima to si
vidio..."
ajzadvoje zamrca i u oaju odmahne glavom. Nadurio se poput djeteta,
napravio grimasu i osuo paljbu.
"Ono jebeno golemo kopile sie niz stube maui svojim uasnim krilima, u glavi
ti sve zavrti, kljoca velikim zubima i... i... samo su ga pande i onaj veliki jebeni
smrdljivi jezik... i ja... gospodin Lublub zuri u zrcalo i onda se okrene prema njemu i...
poblesavi... i ja vid'o... meni u glavi bude udno i kada sam se probudio to je zabilo
jezik ravno u... u... pljuvaku gospodin Luba i uo sam srkanje u moja glava i ja...
zbris'o sam, nisam mog'o uinim nita, kunem se... uplaen sam." ajzadvoje se
rasplakao poput kakvog dvogodinjaka i niz lice su mu se slijevale sline i suze.
ajzadvoje je plakao i kada je stigao Lemuel Golub. Nikakvo umiljavanje,
prijetnje ili mito nisu mogli smiriti malog zmaja. Na kraju je zaspao, sklupan na
prekrivau kojeg je upropastio svojim balama. Ponaao se isto kao i iscrpljeno
djetece ljudi.
"Navukao si me da doem ovamo, Isaac. U poruci koju sam dobio stoji da e mi
se isplatiti ako svratim do tvojeg cirkusa." Lemuel se zamiljeno zagledao u Isaaca.
"Proklet da si, Lemuele, jebeni verceru", planu Isaac. "To te mui, a? Tako mi

Klepetala, pobrinut u se da dobije to ti i pripada, u redu? Osjea li se sada bolje?

Ali najprije me sasluaj... Nekoga je napalo neto to se izleglo iz linke koju si mi
ti nabavio. Moramo to zaustaviti prije nego sredi jo nekoga, moramo saznati sve o
tome, to znai da kao prvo moramo ui u trag onome koji je to nabavio, i to moramo
uraditi pod hitno. Prati li me, stari moj?"
Lemuela ovaj njegov ispad nimalo nije uplaio. "Sluaj, ne moe nikako mene
okriviti..." zausti on, ali ga Isaac prekine iznervirano zaurlavi.
"avolovog mu repa, Lemuele, nitko tebe ne krivi, kretenu jedan! Naprotiv!
Hou rei da si ti ugledan poslovni ovjek koji sigurno uredno vodi knjige i ja samo
traim da zaviri u njih. Obojica znamo da sve prolazi kroz tvoje ruke... mora mi
nabaviti ime onoga tko je nabavio veliku debelu gusjenicu. Bila je golema i imala are
zaista udnih boja. Sjea se?"
"Da, sjeam se kao kroz maglu."
"Ba lijepo", Isaac se malo smirio. Prevukao je rukama preko lica i duboko
uzdahnuo. "Lemuele, potrebna mi je tvoja pomo" jednostavno je rekao. "Platit u ti...
Ali te isto tako preklinjem. Zaista mi je potrebno da mi pomogne oko ovoga. Sluaj."
Otvorio je oi i zagledao se u Lemuela. "To prokleto stvorenje je ve mogla da se
prevrne i umre, je li tako? Moda je to neto nalik na vodencvijet: ivi samo jedan
dan. Moda e se Lub sutra probuditi kao pravi veseljak. Ali moda i nee. Zanima
me: pod jedan..." poeo je nabrajati na debele prste "... kako da probudim Lublamaija
iz ovoga; pod dva: to se izleglo iz te prokletnice... jedini opis koji imamo je dosta
neodreen." Pogledao je zmajia koji je spavao u kutu. "I pod tri: kako da uhvatimo
tog kurvinog sina."
Lemuel je nepominog lica netremice zurio u njega. Polako i razmetljivo je
izvukao burmuticu iz depa i umrknuo. Isaac je stiskao i oputao ake.
'"U redu, Zaac", tiho je pristao Lemuel i vratio u dep kutijicu optoenu dragim
kamenjem. Polako je kimnuo. "Vidjet u to mogu uiniti. Ostat u u vezi. Ali ja nisam
dobrotvorno drutvo, Zaac, ja sam poslovni ovjek, a ti si muterija. Dobit u neto za
ovo. Naplatit u ti, pristaje?"
Isaac umorno kimnu. U Lemuelovom glasu nije bilo ni gnjeva, ni zlobe ni prkosa.
On je jednostavno stvari nazvao pravim imenom i istaknuo da mu radi uslugu. Isaac je
dobro znao da mu, ako mu se to bude vie isplatilo, Lemuel nee otkriti tko je nabavio
tu udnu gusjenicu.
"Gradonaelnie." Eliza Stem-Fulcher je banula u Lemquist sobu. Rudgutter ju je
upitno pogledao, a ona baci pred njega na stol neke tanke novine. "Imamo trag."
Kad se probudio, ajzadvoje je brzo zbrisao, iako su ga i David i Isaac pokuali
uvjeriti da ga nitko ne dri odgovornim za ono to se dogodilo. Do veeri se u
skladite na Veslaevom Putu uselio onaj uasan, monotoni spokoj.
David je pokuavao nahraniti Lublamaija gustim kompotom, opajui ga kao

gusku. Isaac je nezainteresirano koraao amo-tamo. Nadao se da e se Lin vratiti kui,

nai poruku koju joj je sino zakvaio za vrata i da e doi do njega. Da je nije
svojeruno napisao, mogla bi pomisliti da je posrijedi neka neukusna ala. To to ju je
Isaac pozvao u svoj laboratorij bilo je bez presedana. Morao ju je vidjeti, ali se bojao
da bi mogao propustiti neku vanu promjenu kod Lublamaija ili kakvu vanu obavijest.
Vrata su se otvorila i Isaac i David istog asa podigoe poglede.
Bio je to Yagharek.
Isaac je na trenutak ostao bez rijei. Ovo je bilo prvi put da se Yagharek pojavio
dok su se David (i Lublamai, razumije se, ali teko da se on raunao) nalazili u
skladitu. David se zagledao u garudu ogrnutog prljavom dekom koja je skrivala lana
krila.
"Yag, staro mome", umorno ga pozdravi Isaac. "Ui, upoznaj Davida...
Dogodilo se neto strano..." Tekim korakom se uputio prema vratima.
Yagharek ga je ekao na pragu. Nije ni rije izustio dok Isaac nije bio dovoljno
blizu da je mogao da mu se obrati apatom. A njegov apat je liio na glasanje ptice
koju dave.
"Nisam namjeravao doi, Grimnebuline. Ne elim da me itko vidi..."
Isaac je istog asa izgubio strpljenje. Namjeravao mu je neto rei, ali je
Yagharek nastavio.
"Nauo sam... neke stvari. Osjetio sam... Preko ove kue je prebaen mrtvaki
pokrov. Ni ti niti bilo koji od tvojih prijatelja niste napustili ovu prostoriju cijelog
dana."
Isaac se kratko nasmijao.
"ekao si, zar ne? ekao si da se raisti, zar ne? Kako bi mogao sauvati svoju
dragocjenu anonimnost..." Dao je sve od sebe da se smiri. "Sluaj, Yag, dogodilo nam
se neto strano i ja zaista nemam ni vremena ni volje da... obigravam oko tebe. Bojim
se da e na projekt morati priekati izvjesno vrijeme..."
Yagharek je usisao zrak i tiho kriknuo.
"Ne moe", zakrijetao je jedva ujno. "Ne moe me napustiti..."
"Do vraga!" Isaac isprui ruku i uvue Yaghareka unutra. "Sasluaj me!" Otiao
je do mjesta gdje je Lublamai isprekidano disao, zurio i slinio. Ispred sebe je gurao
Yaghareka. Radio je to odluno, ali ne i nasilno. Garude su bile vilaste, miiave i
jae nego to su se doimale, ali imale su uplje kosti i nimalo sala, tako da se nisu
mogle mjeriti s nekim krupnim ovjekom. Meutim, nije se Isaac samo zbog toga
suzdravao. I on i Yagharek bili su razdraljivi, mada nisu bili opasni jedan po
drugoga. Isaac je ak imao dojam da Yagharek, ak i po cijenu da ga drugi vide, eli
saznati zbog ega je u skladitu iznenada zavladala ovakva napetost.
Isaac pokaza na Lublamaija. David je buljio u garudu. Yagharek ga je potpuno
ignorirao.

"Ona jebena gusjenica koju sam ti pokazao, ree Isaac, "pretvorila se u neto to
je uinilo ovo mom prijatelju. Jesi li ikada vidio bilo to slino?"
Yagharek je polako odmahnuo glavom.
"Je li ti sada jasno", nastavio je Isaac umorno, "bojim se da e, dok ne otkrijem
to sam to, Klepetalove mu guzice, pustio nad grad, i dok ne dovedem k svijesti
Lublamaija, problemi vezani za letenje i stroj krize, ma koliko bili uzbudljivi, biti,
barem to se mene tie, stavljeni na led."
"Dopustit e da moja sramota..., urno je prosiktao Yagharek. Isaac ga je
prekinuo.
"David zna za tvoju takozvanu sramotu, Yag!" povika on. "I ne gledaj me tako, ja
tako radim, ovo je moj kolega, zahvaljujui njemu napravio sam jebeni pomak u tvom
sluaju..."
David otro pogleda Isaaca. "to?" prosikta on. "Motor krize...?"
Isaac iznervirano odmahne glavom, kao da u uhu ima komarca.
"Napravio sam prodor u fizici krize, to je sve. Ispriat u ti kasnije."
David je polako kimnuo, svjestan da sada nije trenutak da se o tome razgovara,
ali su njegove iskolaene oi jasno govorile koliko je iznenaen. To je sve? pitale su.
Yagharek se nervozno trzao, jer se trenutno osjeao krajnje jadno.
"Meni... potrebna mi je tvoja pomo..." poeo je.
"Znam, kao i Lublamaiju", povikao je Isaac, "samo to je njemu mnogo
potrebnija..." Zatim se malo smekao. "Neu te ostaviti na cjedilu, Yag. To mi nipoto
nije namjera. Samo trenutno ne mogu nastaviti s radom na tome." Isaac se na trenutak
zamislio. "Ako eli da ovo to prije zavri, mogao bi pomoi... Samo, jebi ga, nemoj
nestati. Ostani ovdje i pomogni nam da izaemo na kraj s ovom jebadom. Tako bismo
se za tren oka mogli vratiti na tvoj problem."
David je ispod oka pogledao Isaaca. Sada su njegove oi govorile: Jesi li
svjestan to radi? Kada je to vidio, Isaac se razbjesnio i sabrao.
"Moe ovdje spavati, moe ovdje jesti... Davidu nee smetati, on ak ni ne ivi
ovdje, samo ja ovdje ivim. A kada neto ujemo, moi emo... moda emo te moi
nekako iskoristiti. Shvaa to elim rei? Moe pomoi, Yaghareku. To bi bilo od
velike koristi. to prije ovo rijeimo, prije emo nastaviti raditi na tvojoj stvari.
Razumije?"
Yagharek je bio pobijeen. Prolo je nekoliko minuta prije nego to je bilo to
izustio, a i onda je samo kimnuo i kratko rekao da e ostati u skladitu. Bilo je
oigledno da nije u stanju razmiljati o bilo emu drugom osim o prekinutom
istraivanju. Isaac je bio oajan, ali mu je oprostio. Odsjecanje krila, kazna koja je
snala Yaghareka, okovala mu je duu poput lanaca od olova. Bio je strano sebian,
ali je imao i razloga za to.
David je od iscrpljenosti i jada zaspao. Tu no je proveo u svojem stolcu. Isaac

je preuzeo brigu oko Lublamaija. Hrana je prolazila kroz njega, i prva neugodna
dunost bila je ienje njegovih govana.
Isaac je smotao uprljanu odjeu i gurnuo je u jedan od bojlera u skladitu.
Razmiljao je o Lin. Nadao se da e uskoro doi. Shvatio je da se sve vie vee uz
nju.

Dvadeset esto poglavlje

Tijekom noi stvari su se zahuktale.
U rane jutarnje sate i ponovo kada se sunce ve podiglo, pronaeno je jo idiota.
Ovog puta petoro. Dvojica skitnica koji su se krili ispod mostova Velike Spirale.
Pekar koji se vraao kui s posla u Tik Ponornici. Lijenik s Brda Valdo. ena s
teglenice koja se zatekla izvan Gavranove ograde. Nasumini napadi su bez ikakvog
plana nagrivali grad. Sjever; istok; zapad; jug. Nigdje nije bilo bezopasno.
Lin je loe spavala. Dirnula ju je Isaacova poruka. Kad samo pomisli da je
preao cijeli grad samo da bi zataknuo komad papira u njezina vrata. Meutim,
istovremeno je bila i zabrinuta. Ta kratka poruka joj je zvuala pomalo histerino, a
molba da doe do skladita bila je toliko neuobiajena da ju je uplaila.
Bez obzira na sve, pola bi istog trenutka da se u Lavandu nije vratila kasno,
prekasno za tako dalek put. Nije radila. Kada se prethodnog jutra probudila, zatekla je
poruku gurnutu ispod vrata.
Hitni poslovi zahtijevaju odlaganje poziranja do daljnjeg. Bit ete kontaktirani
kad se steknu uvjeti da nastavite s obavljanjem svoje dunosti.
.
Lin je gurnula kratku poruku u dep i otila do Kinkena. Ponovo je zapala u
melankolino razmiljanje. A onda, s nevjerojatnim osjeajem zaprepatenja, kao da
gleda predstavu o vlastitom ivotu i doivljava iznenaenje zbog obrta dogaaja,
izila je iz Kinkena i uputila se na sjeverozapad prema Skrivengazu, gdje se ukrcala u
vlak. Linijom Slivnik odvezla se dvije stanice na sjever, i nestala u nepreglednoj,
katranom obloenoj utrobi stanice Perdido. U tamonjoj zbrci i itavoj pari goleme
centralne eljeznike stanice, na kojoj se susretalo pet linija inei golemu zvijezdu
od eljeza i drveta, promijenila je vlak i krenula linijom Verso.
Morali su ekati pet minuta, dok u upljem sreditu stanice nisu naloili kotao. To
je bilo dovoljno da se Lin s nevjericom zagleda u samu sebe i zapita to to ona, tako
joj Strane Leglomame, radi. A moda bi se trebala pozvati i na ostale bogove.
Meutim, nije odgovorila na to pitanje, nego je ostala mirno sjediti sve dok vlak
nije lagano krenuo, poeo ubrzavati i ravnomjerno kloparati prema jednoj od staninih
pora kroz koju je bio istisnut. Okrenuo je sjeverno od iljka, proao ispod dva niza
zranih tranica koje su gledale na Cadnebarov zdepasti, barbarski cirkus.
Blagostanje i velianstvenost Vrane - galerije Senned, Kue Fuksija, parka Gargoyle naruavala je neistoa. Lin je zurila u vrhove smea koji su se puili dok se Vrana
pretapala u Obod, u tom naprednom susjedstvu vidjela je iroke ulice i novo obukane
kue, koje su paljivo zaobilazile oronule blokove po kojima je znala da se motaju

takori.
Vlak je proao kroz stanicu Obod i zaronio preko debelog sivog Katrana,
preavi preko rijeke na samo etiri i pol metra sjeverno od Glomaznog Mosta,
poslije ega je nastavio, to nije bilo nimalo ugodno, preko propalih krovova
Potokstrane.
Izila je iz vlaka u Niskom Blatu, na zapadnom rubu prljavog geta. Nije joj dugo
trebalo da se snae u tim ulicama punim trulei, meu sivim zgradama koje su
neprirodno strile znojne od vlage, i pripadnicima iste vrste koji su joj se micali s
puta nakon to su je odmjerili i u zraku osjetili njezin miris. Njezin gornjogradski
parfem i udna odjea govorili su im da je jedna od onih koje su odatle pobjegle.
Ubrzo je pronala put do kue svoje leglomame.
Lin nije prila preblizu kui, jer nije eljela da se njen miris probije kroz
rasklimane prozore i uznemiri njezinu leglomamu ili sestru. U sve veoj ezi, njezin
miris je za ostale kepre bio poput beda kojeg nije mogla skinuti.
Sunce se pomaknulo i zagrijalo zrak i oblake, a Lin je i dalje stajala u blizini
svojeg nekadanjeg doma. Nije se nita promijenio. Kroz pukotine u zidovima i
vratima mogla je uti struganje, organsko pokretanje noica mujaka kepra.
Nitko nije izaao. Prolaznici su isputanjem kimijskih tvari izraavali odbojnost
prema njoj, mislei da se vratila kako bi likovala, da uhodi tamo neko domainstvo
koje o tome nita nije znalo, no ona na njih nije obraala pozornost.
Ako bi ula i unutra zatekla svoju leglomamu, obje bi se razljutile, obje bi se
osjeale jadno, i zasigurno bi se bez potrebe posvaale, kao da nije proteklo toliko
godina.
Ako bi unutra zatekla sestru koja bi joj rekla da je njihova leglomama umrla, i da
ju je Lin pustila da ode ne uputivi joj ak ni neku ljutitu rije, a kamoli rije
oprotaja, ostala bi sama. Moglo se dogoditi da joj srce prepukne.
Ako ne bi zatekla... ako bi po svim katovima puzali samo mujaci, koji ive
poput crva to su i bili, i koji vie ne podsjeaju na kljukane princeze bez mozga ve
samo na smrdljive bube koje jedu strvine, ako su njena leglomama i sestra otile...
onda bi Lin nepotrebno ula u pustu kuu. Njen povratak kui bio bi besmislen.
Proao je jedan sat, a moda i malo vie, prije nego to je Lin okrenula lea
zgradi koja se raspadala. Vraala se prema stanici mlatarajui glavonoicama i
nervozno trzajui glavoskarabejem.
Uhvatila se u kotac sa svojom melankolijom, zaustavila se u Vrani i dio goleme
svote koju je dobila od arenka potroila na knjige i rijetke namirnice. Ula je u jedan
ekskluzivni enski butik. Upravnica je pustila jezik kada ju je ugledala, ali ju je Lin
uutkala mahnuvi joj pred nosom svenjem gvineja i kraljevskim gestom pokazala na
dvije haljine. Zahtijevala je da joj vrlo tono uzmu mjeru, jer je eljela da joj obje
haljine stoje isto onako senzualno kao to bi stajale i enama ljudi kojima ih je kreator

namijenio.
Kupila je obje. Upraviteljica vie nije prozborila niti jednu rije i samo je
nabrala nos dok je primala novac od jedne kepri.
Lin je ila ulicama Putenih Poljana u jednoj od kupljenih haljina, magliasto
plave boje koja joj je odlino stajala i inila njezinu crveno-smeu kou tamnijom.
Nije bila sigurna osjea li se loije ili bolje nego ranije.
Istu haljinu je odjenula i sljedeeg jutra kada se uputila na drugi kraj grada u
posjet Isaacu.
Tog je jutra zoru kod dokova Mreodrveta pozdravio prodorni krik. Luki radnici
vodijanoji proveli su cijelu no u kopanju, oblikovanju, guranju i raiavanju velike
koliine oblikovane vode. Kada je sunce izalo, stotine njih izronilo je iz prljave
vode, zahvatilo pune ake rijene vode koju su bacili daleko preko Velikog Katrana.
Vritali su i klicali dok su podizali posljednji tanak sloj tekuine iz velikog rova
kojeg su prokopali u rijeci. Zjapio je petnaest metara u irinu. Bio je to golem komad
zraka prosjeen u rijenoj vodi, jarak ija je duina od jedne do druge obale iznosila
otprilike tri stotine metara. S obje strane ostavili su uske rovove vode, kao i ponegdje
na samom dnu. Na dnu rova, na dubini od dvanaestak metara ispod povrine, korito
rijeke bilo je preplavljeno vodijanojima. Njihova debela tijela klizala su se u blatu
jedna preko drugih, dok su oprezno lupkali po ovom ili onom vertikalnom rubu vode
na mjestima gdje je rijeka bila zaustavljena. Povremeno bi koji od vodijanoja
porazgovarao o neem sa svojim sudrugovima i skoio preko njihovih glava
odbacivi se svojim golemim stranjim nogama na kojima su imali plivau koicu
slinu onoj na abljim kracima. Zaronio bi kroz zrani zid u vodu i uputio se obaviti
neki neodreeni zadatak odbacujui se stopalima s ploveim koicama. Ostali bi
uurbano iza njega poravnali vodu i zaepili vodoumijee, vrativi napravljenoj
blokadi cjelovitost.
U sreditu rova stalno su vijeala tri krna vodijanoja, koji su skaui ili puzei
prenosili obavijesti sudrugovima oko sebe. Kada bi obavili posao, vraali su se
vijeanju. Rasprave su bile estoke. To su bili izabrani voe trajkakog odbora.
Kada je sunce izalo, vodijanoji na rijenom dnu i oni du obala razvili su
zastave na kojim je pisalo OD SADA POTENE NADNICE! i BEZ POVIICE
NITA OD RIJEKE.
S druge strane klanca nastalog u rijeci, mali amci oprezno su veslali sve do
samog ruba vode. Mornari u njima su se istezali to su vie mogli i mjerili udaljenost
do suprotne strane brazde. U oaju su vrtjeli glavama. Vodijanoji su im se rugali i
klicali.
Kanal je bio prokopan neto junije od itnog Mosta, na samoj granici podruja s
dokovima. Neki brodovi su ekali da uu, neki da odu. Otprilike kilometar i pol
nizvodno, u nezdravim vodama izmeu Loostrane i Kamilice, trgovaki brodovi

zauzdavali su svoje morske zmajeve, putajui da im se kotlovi gotovo ohlade. U

suprotnom smjeru, pokraj mola i pristanita, u debelim kanalima Mreodrveta pokraj
suhih dokova, kapetani brodova, od kojih su neki doli ak iz Khadoha, nestrpljivo su
zurili u predstrau vodijanoja koja je preplavila obalu. Bili su zabrinuti, jer nisu znali
kako e se vratiti kui.
Negdje oko podneva stigli su ljudi luki radnici, kako bi se pobrinuli za utovar i
istovar. Ubrzo su otkrili da je njihova nazonost manje-vie nepotrebna. Kad obave
preostali posao i pripreme te brodove koji su i dalje bili usidreni u samom
Mreodrvetu - za to e im biti potrebno najvie jo dva dana - nee vie imati to
raditi.
Mala skupina koja se upustila u raspravu s vodijanojima trajkaima, dola je
pripremljena. U deset sati prije podne, otprilike dvadeset mukaraca iznenada je
pokuljalo iz svojih dvorita i poeli su se penjati uz ogradu koja je opasavala dokove.
Kada su se nali s druge strane, potrali su do ruba vode, pokraj predstrae
vodijanoja koji su im pomalo histerino klicali. Ti su ljudi izvadili vlastite natpise:
LJUDSKA BIA I VODIJANOJI PROTIV EFOVA!
Pridruili su se bunom pjevanju.
Tijekom sljedea dva sata, raspoloenje je postalo ozbiljnije. Glavnina ljudskih
bia zapoela je s protudemonstracijama unutar niskih zidova podruja dokova.
Vrijeali su vodijanoje, nazivali ih abama i abama krastaama. Siktali su na ljudska
bia koja su trajkala i nazivali ih izdajnicima svoje rase. Upozoravali su ih kako e
vodijanoji unititi dokove te da e pasti i nadnice ljudi. Jedan ili dvojica nosili su
propagandni materijal "Tri Pera".
Izmeu njih i ljudi trajkaa, koji nisu zaostajali u vritanju, nalazila se velika
masa zbunjenih, neodlunih lukih radnika. Ili su amo-tamo i zbunjeno psovali.
Sluali su obje strane.
Broj okupljenih poeo je rasti.
Na obje strane rijeke, i u samom Mreodrvetu i na junoj obali Sirijskog Vrela,
poeli su se okupljati oni koji su eljeli biti svjedoci sukobu. Meu njima je tralo
nekoliko mukaraca i ena, koji su se kretali prebrzo da bi ih itko mogao identificirati,
i dijelili pamflete s logom Razuzdanog Otpadnika na vrhu. U sitno tiskanom tekstu
predlagalo se da se luki radnici ljudi pridrue vodijanojima, jer je to jedini nain da
postignu svoj cilj. Svatko je mogao primijetiti novine koje su kruile meu ljudima
lukim radnicima, ali ne i osobu ili osobe koje su ih dijelile uokolo.
to je dan vie odmicao i zrak postajao topliji, sve je vie lukih radnika
prelazilo zid kako bi se pridruili vodijanojima. Rastao je takoer i broj
protudemonstranata, u pojedinim trenucima ak vrlo brzo. No, to je vie vremena
prolazilo, to se broj trajkaa osjetno bre poveavao.
U zraku je vladala napeta neizvjesnost. Okupljeni su postajali sve rjeitiji i

traili su od obje strane da neto poduzmu. Poele su se pronositi glasine kako e im

se obratiti upravitelj luke kapetanije, pa ak i da e se pojaviti Rudgutter osobno.
Za sve to vrijeme, vodijanoji u zranom kanjonu izdubljenom u rijeci imali su
pune ruke posla oko utvrivanja svjetlucavih vodenih zidova. Povremeno bi po koja
riba sluajno proletjela kroz ravne rubove i pala na tlo, gdje bi se koprcala ili bi
napola potonuli otpaci njeno zavrili u neoekivano nastalom ponoru. Vodijanoji su
sve vraali. Radili su u smjenama, i plivali su kroz vodu prema gore, kako bi
vodoumijeem utvrdili gornje dijelove zidova rijeke. Hrabrili su ljude trajkae s
korita rijeke prekrivenog unitenim metalnim dijelovima i debelim glibom koji je
sainjavao dno Velikog Katrana.
U pola tri, dok je sunce prilo kroz slabane oblake, viena su dva cepelina kako
se pribliavaju dokovima, jedan sa sjevera, a drugi s juga.
Okupljeni su se uzbudili i ubrzo se pronio glas da dolazi gradonaelnik. Zatim su
primijeeni i trei i etvrti cepelin, kako postojano krue nad gradom i pribliavaju se
Mreodrvetu.
Nad rijenim obalama pojavila se sjena nespokojstva. Neki od okupljenih su se
bez rijei razili. trajkai su snanije zapjevali.
U pet do etiri, cepelini su iznad dokova formirali znak X i ostali lebdjeti u
takvom poretku koji je predstavljao golem znak zabrane. Otprilike kilometar i pol na
istok, jedan usamljeni zrakoplov naao se iznad Kamilice, s druge strane nezgrapne
rijene petlje. Vodijanoji i ljudska bia kao i okupljena gomila zaklonili su oi rukama
i zagledali se u ta nepomina oblija, metak-tijela, nalik na sipe u lovu.
Zrakoplovi poee ponirati prema tlu. Pribliavali su se dosta brzo, tako da su
sasvim iznenada postale uoljive pojedinosti njihove konstrukcije i veliina njihovih
napuhanih tijela.
Neto prije etiri, iza okolnih krovova izdigla su se neobina organska oblija
koja su izala kroz klizna vrata na vrhu policijskih potpornja u Mreodrvetu i Siriji,
manjih kula koje nisu bile povezane mreom zranih pruga.
Predmeti koji gotovo da nisu imali teinu, poeli su se vrtjeti i njeno
poskakivati na povjetarcu, a potom su gotovo nasumice zaplovili prema pristanitu.
Nebo su neoekivano preplavile sline stvari. Bile su velike i imale meka tijela.
Svaka od njih predstavljala je masu iskrivljenog, podbuhlog tkiva prevuenog
sloenim naborima i zavijucima koe, kraterima i neobinim otvorima iz kojih je
kapalo. Sredinja vrea imala je u promjeru otprilike tri metra. Na svakom od tih
stvorenja jahao je ovjek, sjedei u sedlu privezanom za krupno tijelo. A ispod
svakog od tih tijela nalazio se splet pipaka, traka i mesa u plikovima koji se zibao i
sputao petnaestak metara prema tlu.
Ruiasto-grimizno meso tih stvorenja pulsiralo je u pravilnim razmacima koji su
podsjeali na otkucaje srca.

Te nevjerojatne stvari su se obruile na okupljene. Punih deset sekundi oni koji

su ih opazili nisu od zaprepatenja uspjeli izustiti ni rije, niti su mogli povjerovati u
ono to vide. A zatim su se prolomili krici: "Ratnici!"
Kada se poela iriti panika, neki sat u blizini otkucao je etiri i nekoliko stvari
se odigralo istodobno.
Meu okupljenima, i meu protudemonstrantima, pa ak tu i tamo i meu samim
lukim radnicima koji su trajkali, grupice mukaraca - i nekoliko ena - iznenada je
ispruilo ruke iza glava i hitro navuklo tamne kapuljae. Na njima nisu bili prosjeeni
otvori ni za oi ni za usta; predstavljali su tamne zguvane prazne povrine.
S donjih strana zrakoplova - koji su sada bili gotovo nad glavama ljudi - izletjeli
su konopci koji su padajui ibali kroz zrak poput bieva. Prevalili su zrakom
nekoliko stotina metara prije nego su se njihovi krajevi blago smotali na asfaltu.
Stjerali su okupljene, predstrau i demonstrante izmeu etiri stupa od sputene uadi,
po dva s obje strane rijeke. Mrane prilike su struno i vratolomnom brzinom
skliznule niz konopce. Nisu prestajale nadirati. Podsjeale su na elatinaste grudice
koje se cijede niz iznutrice rasporenih cepelina.
Okupljeni, koje je obuzeo uas, povratie glas i stadoe zapomagati. Istog asa
zaboravili su na sve to ih je do tog trenutka povezivalo. Ljudi su se ratrkali u svim
pravcima, gazei preko onih koji su pali, vukui djecu i voljene i zapliui se po
neravnoj kaldrmi. Pokuali su se izgubiti u bonim ulicama koje su se od obala rijeke
irile poput mree pukotina. Meutim, nailazili su na ratnike koji su im mirno ili
ususret.
Militia u odorama iznenada se iz svih bonih ulica obruila na predstrau. Zauli
su se uasnuti krici kada su se pojavili asnici na udovinim dvononim stvorovima,
koji su pruali kuke i mahali svojim glupavim glavama bez oiju, traei put tako to
su se oslanjali na jeku.
Zrak je bio prepun iznenadnih kratkih, bolnih krikova. im bi skrenule za kakav
ugao, manje skupine ljudi naletjele bi na pipke ratnika. Poinjali bi vritati im bi
nervni agens, koji se cijedio niz lisnate organe, prodro kroz njihovu odjeu i stigao do
gole koe. Uslijedila bi najprije kratka agonija, a potom hladna otupjelost i paraliza.
Piloti ratnici povlaili su vorie i potkone sinapse koji su upravljali pokretima
tih stvorenja. Naizgled su velikom brzinom jurili iznad krovova sklepanih kueraka i
skladita pokraj dokova, navodei otrovne privjeske tih svojih estokih "konja" u
kanale izmeu zdanja. Za sobom su ostavljali trag to su ga tvorila tijela u gru.
Pogledi palih bili su staklasti i od tupog bola im je na usta izbijala pjena. Pojedinci
meu okupljenima - stari, slabi, alergini i oni koji nisu imali sree - reagirali su na
ubode krajnje estoko. Srca su im prestala kucati.
Tamna odijela policajaca bila su protkana nitima iz bieva ratnika. Pipci nisu
mogli kroz njih prodrijeti.

Policajci su pokuljali na otvoreno, gdje su se okupile predstrae. Ljudi i

vodijanoji zamahivali su plakatima kao loe oblikovanim toljagama. Unutar
neorganizirane mase dolazilo je do brutalnih okraja, dok su policijski agenti
zamahivali nazubljenim batinama i bievima prevuenim bodljama ratnika. Na petest metara od prvih redova zbunjenih i bijesnih demonstranata, prvi val policajaca
spustio se na koljena i podigao titove-ogledala. Iza njih se zaulo frktanje dvononih
stvorova, a potom su njihovi jahai zavitlali granate s plinom koje su se, bljujui dim
u lukovima, sruile na demonstrante. Policajci su, diui kroz maske s filtrima,
neumoljivo zaronili u oblake.
Mala skupina policajaca odvojila se od formacije u obliku klina i obruila se
prema rijeci. Stigavi do ruba vode, poeli su itee cijevi pune kuljajueg plina
bacati u jarak koji su vodijanoji stvorili svojim vodoumijeem. Rupu su ispunili
kreketanje i krici vodijanoja koji su imali dojam da su im se zapalila i plua i koa.
Briljivo odravani zidovi poeli su se razdvajati i osipati, jer se sve vie trajkaa
bacalo kroz njih u rijeku ne bi li pobjegli od otrovnih isparavanja.
Tri policajaca su kleala su na samom rubu rijeke. Kolege su ih okruili poput
zatitne koe. Njih trojica urno skinue meta-puke s lea. Svaki od njih imao je po
dvije, napunjene i spremne i svaki je jednu spustio pokraj sebe. urno su preli
pogledom du rovova i zagledali se u gust, sivi dim. Iza njih je stajao policajac s
neobinim srebrnim epoletama kapetana-udotvorca. On je uurbano neto mrmljao
priguenim glasom. Zatim je dodirnuo sljepoonice prvog strijelca i trgnuo ruke. Isto
je ponovio i s ostalom dvojicom.
Oi mukaraca iza maski su zasuzile i odmah potom se razbistrile. Sada su mogli
sasvim jasno vidjeti kroz dim.
Svaki od njih je savreno dobro poznavao oblik tijela i nain kretanja svog cilja.
Strijelci su kroz maglu od plina na brzinu pogledali prizor i ugledali svoje ciljeve koji
su se savjetovali drei vlane krpe preko usta i nosova. Uslijedio je kratki rafal, tri
hica bila su ispaljena jedan za drugim.
Dvojica vodijanoja padoe. Trei se u panici poeo osvrtati oko sebe, ali nije
mogao vidjeti nita osim pramenova opakog plina. Pojurio je k vodi koja ga je drala
unutra, zahvatio punu aku i poeo joj pjevuiti, izvodei drugom akom brze i tajne
kretnje. Jedan od strijelaca na obali brzo spusti puku i podie drugo oruje. Shvatio
je da je njegov cilj bio aman, i da e, bude li imao dovoljno vremena, dozvati
vodenu vilu. To bi itekako zakompliciralo stvari. Policajac je podigao puku do
ramena, naciljao i opalio. Udarna igla s privrenim komadiem kremena skliznula je
du nazubljenog ruba lijeba i kljocnula.
Metak je svojim prolaskom jo vie uzburkao uskovitlani plin i zario se u vrat
cilja. Trei lan trajkakog odbora vodijanoja je grei se pao u blato, a voda je
pokuljala na sve strane. Od njegove krvi stvorila se barica koja se polako poela

zgruavati.
Zidovi rova u rijeci podignutog pomou vodoumijea poeli su se raspadati i
ruiti. Ulegli su i savili se, a voda je sada u mlazovima prodirala kroz njih,
razvodnjavala rijeno korito i obigravala oko stopala nekolicine preostalih trajkaa.
Vrtloila se isto kao i plin iznad nje, dok se Veliki Katran uz drhtaj nije obnovio i
zalijeio malu pukotinu koja ga je bila paralizirala, a njegove struje posve zbunila.
Prljava voda je pokopala krv, trajkake papire i tijela.
Dok je militia tako guila trajk u Mreodrvetu, iz petog cepelina su izletjeli
kablovi isto kao i izostalih.
Okupljeni u Kamilici vikali su i urlajui zorno prenosili kako napreduje borba.
lanovi predstrae, koji su uspjeli umaknuti, posrtali su oronulim uliicama. Skupine
mladih jurile su amo-tamo, uzbuene i zbunjene.
Ulini prodavai u Ulici Srebrnolea urlali su i pokazivali prstima na debeli
zrakoplov koji je prema tlu sputao opremu koja se ljuljala. Njihove povike priguila
je iznenadna tutnjava i buka sirena s neba kad su se, jedan za drugim, oglasili svih pet
cepelina. Vod policajaca dojedrio je kroz zagrijani zrak na ulice Kamilice.
Skliznuli su ispod silueta krovova u smrdljivi zrak i zauo se topot njihovih
golemih izama po skliskom betonu dvorita u koje su se spustili. U tim svojim
udnim oklopima vie su sliili konstruktima nego ljudskim biima. U slijepoj uliici
je nekoliko radnika i nosaa koara blenulo u njih otvorenih usta, sve dok se jedan
policajac nije naas okrenuo i podigao golemu puku iroke cijevi, kojom je prijetei
zamahnuo. Vidjevi to, promatrai su polegli po tlu ili su se okrenuli i pobjegli.
Militia odred sjurio niz stube s kojih se cijedila voda u podzemnu klaonicu.
Provalili su kroz nezakljuana vrata i zapucali u uskovitlani, krvavi zrak. Mesari i
koljai su se zbunjeno okrenuli prema vratima. Jedan od njih je pao i zakrkljao u
agoniji, jer mu je metak raznio plua. Njegova ionako krvava tunika ponovo se
natopila, ali ovog puta iznutra. Ostali radnici su se razbjeali. Usput su se spoticali i
sklizali, gazei po hrskavicama.
Militia je nasilno poskidala trupla koza i svinja koja su se ljuljala i cijedila. Kad
su to obavili, ljudi u oklopima su se okomili na pokretnu traku s kukama i nisu je
pustili na miru dok je nisu uspjeli istrgnuti iz vlanog stropa. Nahrupili su prema
stranjem dijelu prostorije. Protutnjali su stubama i preko malog odmorita. Nita ih
nije moglo usporiti, pa ni vrata koja su vodila u spavau sobu Benjamina Savitljivca.
Kada su se nali unutra, policajci su zauzeli poloaj s obje strane ormara,
priekavi da jedan od njih skine s lea golemi malj. Zamahnuo je maljem po starom
drvetu i sa samo tri udarca razbio ormar iza kojeg se pojavila rupa u zidu iz koje je
dopiralo dahtanje parnog stroja i neravnomjerna svjetlost uljanice.
Dvojica policajaca nestadoe u tajnoj prostoriji. Zauo se prigueni krik i
nekoliko udaraca ekiem. Benjamin Savitljivac je grei se izletio kroz otvor u zidu

koji se uruavao. U prolazu je aave zidove poprskao krvlju koja je na njima

ostavila zrakast uzorak. Pao je licem na pod, vrisnuo i nesuvislo psujui pokuao
otpuzati odavde. Neki drugi policajac se sagnuo, epao ga za koulju, podigao i
tresnuo o zid.
Ben je neto blebetao i pokuavao pljunuti dok je zurio u bezosjeajno plavo lice
maske, komplicirane zatamnjene naoale, plinsku masku i kacigu sa iljcima, i koji je
podsjeao na lice kakvog insektolikog demona.
Glas koji je dopro kroz otvor za usta bio je monoton, ali sasvim jasan.
"Benjamine Savitljive, molim vas dajte svoj usmeni ili pismeni pristanak da
ete krenuti sa mnom i ostalim pripadnicima policije Novog Krobuzona do mjesta po
naem izboru, radi ispitivanja i prikupljanja informacija." Policajac je tresnuo Bena o
zid, izbivi mu zrak i natjeravi ga da lane neto nerazgovjetno. "Pristanak je dobiven
u mojoj nazonosti i u nazonosti dva svjedoka, odgovorio je policajac. "Je li tako?"
Dvojica policajaca koji su stajali iza asnika istovremeno kimnue i odgovorie:
"Tako je."
asnik je stavio Benu lisice i usput ga raspalio nadlanicom. Udarac je Bena
oamutio i ozlijedio mu usnu. Pijano je zakolutao oima i ispljunuo krv. Golemi
ovjek u oklopu ga je prebacio preko ramena i izaao iz sobe.
Policajci koji su uli u malu tiskaru ekali su da ostatak voda izae za asnikom
u hodnik. Zatim istodobno skinue s opasaa po jednu veliku eljeznu bombu i
pritisnue epove koji su pokrenuli burnu kimijsku reakciju. Ubacili su te bombe u
pretrpanu prostoriju u kojoj je konstrukt i dalje okretao ruku stroja za tisak.
Policajci su jurili hodnikom za svojim asnikom poput nezgrapnih dvononih
nosoroga. Kiselina i prah u cjevobombama su se pomijeali i itali, estoko buknuli i
zapalili nabijeni barut. Uslijedile su dvije detonacije od kojih su zadrhtali vlani
zidovi zgrade.
Hodnik se zatresao od udara kada je bezbroj listova zapaljenog papira izletjelo
kroz vrata zajedno s vruom bojom i otrgnutim dijelovima cijevi. Svjetlarnik se
rasprsnuo, posijavi na sve strane komade metala i stakla. Djelii uvodnih lanaka i
objava razbacani su poput oprljenih konfeta po okolnim ulicama. MI KAEMO,
pisalo je na jednom, i IZDAJA! na drugom. Na pojedinima je ostao itav naziv
novina, Razuzdani otpadnik. Na nekima je bio poderan i oprljen pa se mogao naslutiti
samo dio. Raz...
Policajci su se, jedan za drugim, pomou kopi na opasaima prikvaili za uad
koja ih je ekala. Zatim su poeli povlaiti poluge ugraene u naprtnjae. Na taj nain
su stavili u pogon nekakav snaan, skriven stroj koji ih je podigao s ulice u zrak im
se pokrenuo kolotur na opasau i kada su se njegovi moni zupci prepleli. Tamne,
zdepaste prilike vratile su se natrag u utrobu svog cepelina. asnik je vrsto stisnuo
Bena, a kolotur nije zakazao pod teinom dodatnog ovjeka.

Dok je slabani plamen bez ikakvog plana poigravao iznad nekadanje klaonice,
s krova je palo neto to se prethodno zaglavilo u otrcanom lijebu. Napravilo je
nekoliko premeta kroz zrak i svom snagom tresnulo na prljav plonik. Bila je to glava
Benovog konstrukta, za koju je i dalje bila privrena nadlaktica.
Ruka se pomahnitalo trzala u elji da nastavi s okretanjem ruke koje vie nije
bilo. Glava se zakotrljala. Podsjeala je na lubanju obloenu kositrom. Njezina
metalna usta su se jo nekoliko sablasnih sekundi trzala, kao da glava na odvratan
nain parodira kretanje, grabei po neravnom tlu eljustima koje su se otvarale i
zatvarale.
Ve poslije pola minuta ostala je bez imalo energije. Njezine staklaste oi su
zatreperile i naglo se ukoile. Bila je nepokretna.
Sjena cepelina, sada punog policajaca, minula je preko te mrtve stvari kad je on
polako preletio iznad Kamilice. Nastavio je preko posljednjih brutalnih i jadnih
okraja kod dokova, proao pokraj Parlamenta i preko cijelog golemog grada na putu
do stanice Perdido i dvorana za ispitivanje u iljku.
U poetku mi je bilo muno biti u njihovoj blizini, pokraj svih tih mukaraca,
njihovog tekog, smrdljivog daha, njihove tjeskobe koja im poput octa izbija kroz
kou. udio sam za hladnoom i tamom ispod tranica, gdje su jednostavniji oblici
ivota ustrajavali, meusobno se borili, umirali i bivali pojedeni. U toj okrutnoj
jednostavnosti nalazio sam utjehu.
Ali ovo nije moja zemlja i nije na meni da biram. Potrudio sam se obuzdati.
Borio sam se protiv nepoznatog pravosua ovog grada, svih tih otrih podjela i
ograda, crta koje dijele ovo od onoga i tvoje od mojega. Oblikovao sam sebe prema
tome. Potraio sam utjehu i zatitu u tome to me nitko ne posjeduje, to sam samo
svoj, to sam po prvi put izoliran i to pripadam samo sebi i nikome drugom. Ali
iznenada i na krajnje brutalan nain, otkrio sam da sam rtva neviene prijevare.
Nasamaren sam. Kada nastupi kriza, ni ovdje ne mogu biti samo svoj kao ni u
Cymehovom stalnom ljetu (gdje su "moj pijesak" ili "tvoja voda" apsurdnosti koje
e ubiti onoga koji ih izgovori). Predivna izolacija koju sam potraio raspala se.
Meni je potreban Grimnebulin, Grimnebulinu je potreban njegov prijatelj, a
njegovom prijatelju je potrebna pomo svih nas. Jednostavnom matematikom
operacijom lako se briu opi termini i dolazi do toga da je i meni potrebna pomo.
Da bih spasio sebe, moram pomo ponuditi drugima.
Posrem, ali ne smijem pasti.
Nekada sam bio stvorenje zraka i on me se sjea. Kad se popnem na gradske
bedeme i nagnem prema vjetru, on me kaklja svojim strujama i vektorima iz moje
prolosti. U uskovitlanim brazdama ove atmosfere u stanju sam nanjuiti i vidjeti
put kojim su prole grabljivice i plijen.
Ja sam poput ronioca koji je izgubio odijelo, koji jo moe zuriti kroz stakleno

dno amca i promatrati stvorenja u toj tami, kako ona pri povrini, tako i ona u
dubini, moe slijediti njihov prolazak i osjetiti kako ga struje vuku, iako su
iskrivljene i daleke, zaklonjene i napola skrivene.
Ja znam da na nebu neto ne valja.
To zakljuujem po uznemirenim jatima ptica, koje nepovjerljivo bjee od
pojedinih zranih podruja. To zakljuujem po paninom prolaska zmajia koji kao
da se u letu stalno osvru.
Ljeti se zrak oteao od vruine primiri, a sada su tu te pridolice, ti uljezi koje
ne mogu vidjeti. Zrak je optereen zlom. Moja znatielja je sve vea. Probudio se u
meni instinkt lovca.
Ali vezan sam za tlo.

etvrti dio
Kuga komara

Dvadeset sedmo poglavlje

Neto neugodno i uporno natjeralo je Benjamina Savitljivca da se probudi.
Glava mu se njihala i od toga mu je pozlilo. U elucu mu se komealo.
Sjedio je privezan za stolac u maloj, aseptiki bijeloj prostoriji. Na jednom zidu
nalazio se prozor s mat staklom kroz koji je prodirala svjetlost, ali se nita nije
vidjelo, tako da nije mogao zakljuiti to je vani. Nad njim se nagnuo neki ovjek u
bijeloj kuti i bockao ga dugakim komadom metala koji je icama bio spojen za motor
to je zujao.
Benjamin se zagledao u ovjekovo lice i ugledao vlastito. ovjek je imao masku
od savreno glatkog, zaobljenog zrcala konveksne lee u kojem se zrcalilo
Benjaminovo izoblieno lice. Koa proarana modricama i krvlju na tom udubljenom i
smijenom licu, ipak je zaprepastila Benjamina.
Neki ovjek je tek malo odkrinuo vrata i ostao stajati djelomino unutra, a
djelomino vani. Drao je vrata i pogledao u smjeru iz koga je doao, obrativi se
nekome u hodniku ili glavnoj prostoriji do ove.
"... drago mi je da ti se svia", uo je Benjamin. "... u kazalite s Kasandrom
veeras, nikad se ne zna.... ne, te oi me i dalje ubijaju..." ovjek se kratko nasmijao u
znak odgovora na neku ljubaznu primjedbu koju Ben nije uo. Mahnuo je. Potom se
okrenuo i uao u malu prostoriju.
Okrenuo se prema stolcu i Benjamin ugleda priliku koju je viao na sjednicama,
kako dri govore, i na brojnim golemim plakatima izlijepljenim po cijelom gradu. Bio
je to gradonaelnik Rudgutter.
Tri nepokretne prilike u prostoriji odmjeravale su jedna drugu.
"Gospodine Savitljive", konano mu se obratio Rudgutter. "Moramo
razgovarati."
"Dobio sam poruku od Goluba." Isaac je mahnuo pismom dok se vraao za stol
koji su on i David postavili u Lublamaijevom kutu u prizemlju. Za njim su prethodnog
dana proveli mnoge sate, kujui beskorisne planove.
Lublamai je leao, slinio i srao na slamarici nekoliko koraka od njih.
Lin je sjedila s njima za stolom, ravnoduno jedui kolutie banane. Stigla je dan
ranije i Isaac joj je mucajui i napola nesuvislo ispriao to se dogodilo. I on i David
kao da su bili u oku. Prolo je nekoliko trenutaka prije nego to je ona primijetila
Yaghareka, koji se kukavno krio u sjeni blizu zida. Nije bila sigurna bi li ga
pozdravila pa mu je samo kratko mahnula, a on se napravio da to nije ni vidio.
Pridruio im se dok su njih etvoro jeli bijednu veeru. I dalje je bio ogrnut golemim
ogrtaem koji je skrivao lana krila za koje je ona znala, mada joj uope nije padalo

na pamet da mu kae da zna za njih.

U jednom trenutku tijekom te duge veeri u kojoj su se svi osjeali jadno, Lin
padne na pamet da se konano dogodilo neto to je natjeralo Isaaca da prizna njihovu
vezu. Kada je tek bila stigla, zadrao je njezine ruke u svojima. ak nije ni
razmetljivo razvukao rezervni krevet kada je pristala da ostane. Nije to bila nikakva
pobjeda, niti konana potvrda ljubavi kakvu bi ona eljela doivjeti. Razlog za ovu
promjenu kod njega bio je jednostavan.
David i on su imali vanijih briga.
Onaj malo ogoreniji dio njezinog uma nije ak ni sada povjerovao da se on
potpuno promijenio. Dobro je znala da mu je David stari prijatelj i da ima sline
liberalne poglede na svijet. To je znailo da e shvatiti - ako je uope razmiljao o
njima - koliko je situacija sloena. Isaac je mogao raunati na njegovu diskreciju.
Ipak, nije si dopustila razbijati glavu oko toga, jer je smatrala da bi bilo podlo i
sebino misliti na sebe sada kada je Lublamai... unakaen.
Ona, razumije se, nije mogla osjetiti nesreu koja se dogodila Lublamaiju kao to
su to mogli njegovi prijatelji, ali prizor koji je prualo to bezumno, slinavo stvorenje
na slamarici ju je zaprepastio i uplaio. Bilo joj je drago to se neto dogodilo
gospodinu arenku, tako da je mogla nekoliko sati ili dana provesti sa Isaacom koji je
osjeao veliku krivnju i bio potpuno shrvan.
Povremeno bi se razgoropadio i ljutito i bespotrebno poeo skakati, viui: "U
redu!" Odluno bi protrljao ruke, ali zapravo ni o emu nije morao odluivati, niti je
ita mogao poduzeti. Dok ne budu imali nekakav trag, makar nagovjetaj, neto po
emu bi se ravnali, nita nisu mogli uiniti.
Te noi su ona i Isaac zajedno spavali na platformi. On se u oaju pripio uz nju,
ali se nije nimalo uzbudio. David je otiao kui, obeavi da e se vratiti rano ujutro.
Yagharek je odbio madrac. unuo je u kutu, udno prekriivi noge i pogrbivi se,
oigledno pazei da ne slomi svoja navodna krila. Lin nije znala ne skida li ih zbog
nje ili u toj pozi spava otkad zna za sebe.
Sljedeeg jutra su sjedili za stolom, pili kavu i aj i ravnoduno jeli, pitajui se
to bi trebali uiniti. Isaac je otiao provjeriti potu i odmah je pobacao sve gluposti.
Vratio se samo sa Lemuelovom porukom: nije imala marku, to je znailo da ju je
osobno donio neki od podinjenih.
"to kae?" brzo je upitao David.
Isaac je drao papir tako da su David i Lin mogli itati preko njegovog ramena.
Yagharek se drao po strani.
U mojim biljekama sam pronaao trag izvoru udne Gusjenice. Rije je o
nekom Josefu Cuaduadoru. Radi u slubi nabave u Parlamentu. Ne elei gubiti
vrijeme i sjetivi se da mi je obean povei honorar, ve sam zajedno s mojim
Velikim Pomonikom g. X-om, razgovarao s g. Cuaduadorom. Malo smo ga pritegnuli,

jer nije htio suraivati. J.C. je u poetku mislio da me alje militia. Razuvjerio sam
ga, a zatim sam osigurao njegovu rjeitost uz malu pomo X-ovog prijatelja
Kremenjae. Izgleda da je na g. C. oslobodio gusjenicu iz slubene poiljke ili neeg
slinog. Jo od tada grdno ali zbog toga. (ak mu nisam ni puno platio za nju.) Nita
ne zna o namjeni niti porijeklu te liinke. Kao ni o sudbini ostalih iz prvobitne skupine
- uzeo je samo jednu. Imam samo jedan trag: (Beskoristan? Koristan?) Paket je bio
za dr. Barbel? Barier? Berber? Barline itd. u I&R.
Izvjetavam o troku za obavljene usluge, 'Zaac. Slijedi raun po stavkama.
Lemuel Golub.
"Fantastino!" planuo je Isaac, poto je proitao pismo. "Kakav jebeni trag..."
David je bio zgranut.
"Parlament?" jedva je uspio procijediti kroz zube. "Zajebavamo se s
Parlamentom? Tako ti dragog Klepetala, ima li ti uope pojma u kolikim smo
govnima? Koji si kurac mislio s tim 'Fantastino!' ti jebeni kretenu? Oh, ba divno!
Morat emo zatraiti od Parlamenta popis svih onih koji rade u krajnje tajnom
"Odjelu za istraivanje i razvoj", a ija imena poinju sa B, zatim emo morati jednog
po jednog pronai i priupitati znaju li bilo to o neemu to leti i izaziva komu kod
rtava koje prethodno na smrt isprepada, s posebnim osvrtom na to kako da uhvatimo
dotinu spodobu. Nita lake!"
Nitko nije prozborio ni rije. Soba je polako utonula u sumornu tiinu.
U svom jugozapadnom kutu, Smrdljiva Bara se susretala s Niom Spiralom,
poznatom po rizicima, zloinu i ostacima nekadanje velianstvene arhitekture
uglavljene u omu rijeke.
Prije neto vie od sto godina, Nia Spirala bila je gradsko sredite u kojem su
ivjele najslavnije obitelji. Mackie-Drendasovi i Turgisadysovi; Dhrchshachet,
financijer vodijanoj i osniva Dra banke; Sirrah Jeremile Carr, trgovac-seljak; svi su
oni imali velike kue u irokim ulicama Nie Spirale.
Meutim, u Novom Krobuzonu je bilo dolo do velikog procvata industrije koju
su uglavnom financirale upravo te obitelji. Posvuda su nicale i mnoile se tvornice i
dokovi. Sivokriv, odmah s druge strane rijeke, doivio je kratkotrajni bum sitne
manufakture sa svom propratnom bukom i smradom. Pretvoren je u velik deponij na
obali rijeke. Novi predjel koji se sastojao od ruevina, karta i industrijskih otpadaka,
nastao je ubrzanom parodijom geolokog procesa. Na ograene gomile smea u
Sivokrivu kola su izruivala tovar za tovarom otpisanih strojeva, pljesnivog papira,
ljake, organskih otpadaka i kimijskog detritusa. Odbaene stvari su se slijegale,
pomicale i nalazile sebi mjesto. Poprimale su izvjestan oblik oponaajui prirodu.
Podsjeale su na humke, doline, kamenolome i bazene u kojima je kljualo od kunog
plina. Ve poslije nekoliko godina, lokalne tvornice su se preselile, ali smetlita su
ostala. Vjetrovi koji su puhali s mora bili su dovoljno jaki i prenosili su kuni smrad

preko Katrana u Niu Spiralu.

Bogatai su napustili svoje domove. Nia Spirala je brzo i naoigled propadala.
Postala je bunija. Boja i kre poeli su bubriti, goleme zgrade poele su se groteskno
ljutiti kad su pretvorene u domove za sve brojnije stanovnitvo Novog Krobuzona.
Razbijeni prozori bili su popravljani i ponovo razbijani. Doselili su se sitni vlasnici
prodavaonica, pekari i stolari. Nia Spirala se svjesno prepustila neminovnoj
gradskoj sklonosti ka spontanoj izgradnji. Zidovi, podovi i stropovi nisu odgovarali
novim stanovnicima i oni su ih prepravljali. Naputenim graevinama pronali su
novu i domiljatu namjenu.
Derkhan Plavodan hitala je k ovoj gomili upropatenih zgrada koje su koritene u
sasvim pogrene svrhe. vrsto je stezala torbicu. Lice joj je bilo ukoeno i izraavalo
je tugu koju je osjeala.
Prela je preko Mosta Pijetlova Kresta, jedne od najstarijih graevina u gradu.
Bio je uzak i neravno poploan, a kue su bile ugraene u sam kamen. Sa sredine
mosta niste mogli vidjeti rijeku. Derkhan je s jedne strane nazirala samo grube,
zdepaste obrise kua koje su bile stare gotovo tisuu godina i ije su prelijepe
mramorne fasade odavno propale. Preko mosta su bili su rastegnuti konopci za suenje
rublja. Na sve strane odzvanjao je buan i razuzdan razgovor i rasprave.
Kada se nala u samoj Nioj Spirali, Derkhan je brzo prola ispod June pruge i
uputila se na sjever. Rijeka preko koje je upravo prela pravila je otar zavoj i
vraala se natrag k njoj u obliku golemog slova S, ali bi odmah zatim ispravila svoj
tok i uputila se na istok, kako bi se susrela s Tumorom.
Nia Spirala pretapala se sa Smrdljivom Barom. Kue su bile manje, ulice ue i
vijugavije. Vlane stare zgrade ljuljale su se iznad njezine glave. Kosi krovovi od
kriljca visjeli su im preko uskih ramena poput ogrtaa, tako da su podsjeale na
bjegunce. Na izdubljenim prednjim sobama i u sredinjim dvoritima, u kojima su
drvee i grmlje uvenulo zbog prljavtine to je neumoljivo nadirala, bile su
postavljene grubo istesane ploe koje su oglaavale skarabomantiju, automatsko
itanje i terapiju u kojoj se koriste arolije. Ovdje su se najsiromaniji ili
najnepokorniji delinkventi-kimiari i udotvorci iz Smrdljive Bare otimali za prostor
sa arlatanima i laljivcima.
Derkhan je provjerila upute koja je dobila i uspjela nekako stii do tala Svetog
Jelenka. Bio je to skueni mali prolaz, koji se zavravao sruenim zidom. Sa svoje
desne strane, Derkhan je vidjela visoku zgradu boje hre, opisanu u uputama. Prela je
preko praga bez vrata i nastavila gaziti po smeu kroz kratki neosvijetljen prolaz po
kojem se bukvalno cijedila vlaga. Na kraju tog hodnika ugledala je zavjesu od perli,
zapravo od komadia stakla nanizanih na icu, zavjesu za koju su joj rekli neka je
potrai. Zavjesa se lagano lelujala.
Natjerala se da se smiri i njeno povukla podmukle komadie, ne posjekavi se.

Potom je ula u mali salon iza zavjese.

Oba prozora u sobi bila su prekrivena nekim debelim materijalom, koji je bio
prilijepljen za njih u velikim naborima, to su u zraku stvarali guste sjene. Prostorija
je bila oskudno namjetena u istim smeim tonovima smee kao to je bilo i oskudno
osvjetljenje. Iza niskog stola sjedila je neka punana, kosmata ena zavaljena u fotelji
koja samo to se nije raspala, i pijuckala aj na apsurdno otmjen nain.
Odmjerila je Derkhan.
"to mogu uiniti za vas?" ravnoduno je upitala, kao da se miri sa sudbinom.
"Vi ste komunikatriks?" upitala je Derkhan.
"Uma Balzam." ena je nakrivila glavu. "Imate li kakav posli za mene?"
Derkhan se uputila preko prostorije i nervozno ostala stajati pokraj raspadnute
sofe, dok joj Uma Balzam nije dala znak da sjedne. Derkhan je to uinila naglo i
odmah poela prekapati po torbi.
"Moram... uh... razgovarati s Benjaminom Savitljivcem." Glas joj je zvuao
napeto. Izbacivala je rijei u kratkim rafalima, zauzdavajui se. Svaki puta prije nego
to bi neto rekla najprije bi se zauzdala, a potom je ispljunula rijei u jednom dahu.
Izvadila je vreicu s otpacima koje je pronala u klaonici.
Prethodne veeri, nakon to se Novim Krobuzonom proirila vijest o tome da je
policija uguila trajk lukih radnika, otila je do Kamilice. Glavnu vijest pratile su i
glasine. Jedna od njih odnosila se na sporedni napad na glasilo buntovnika u Kamilici.
Bilo je ve kasno kada je Derkhan tamo stigla preruena kao i uvijek kad je
posjeivala vlane ulice u jugoistonom dijelu grada. Padala je kia; tople,
debeljukaste kapi bubnjale su poput trule robe po uti u slijepoj uliici. Glavni ulaz
bio je blokiran, tako da je Derkhan ula kroz niski prolaz kroz koji su ubacivani meso
i ivotinje. Uhvatila se za odvratno kamenje ispusta, prljavo od izmeta i krvi tisua
uasnutih ivotinja, ispod kojeg se nalazila jazbina koljaa. Zanjihala se i skoila s
visine od metar i neto u krvavu tamu naputene klaonice.
Puzei je prela preko unitene pokretne trake, spotiui se o kuke za meso
razbacane po podu. Posrtala je kroz hladne i ljepljive bare krvi.
Derkhan je zaobila kamenje koje je strilo iz zidova i popela se uz porueno
stubite koje je vodilo do Benove sobe, sredita eksplozije. Put kojim je prola bio je
poploan otkinutim i unitenim komadima strojeva za tiskanje i aavim komadiima
tkanine i papira.
Sama soba je izgledala kao rupa ispunjena otpacima. Komadi zidova slomili su
krevet. Zid izmeu Benove spavae sobe i skrivenog stroja za tisak bio je gotovo
potpuno uniten. Slaba ljetna kiica padala je kroz razbijeni svjetlarnik na jedva
prepoznatljiv skelet stroja.
Derkhanino lice grilo se od napetosti. Dala se u mahnitu potragu. Iskopala je
djelie dokaza da je ovdje nekada ivio jedan ovjek. Sada ih je izvadila i spustila na

stol pred Umu Balzam.

Uspjela je nai njegov pribor za brijanje s nekoliko dlaica i krvavom hrom na
iletu. Ostatke jednih hlaa. Komad papira umrljan njegovom krvlju iz vremena kada
je njime do iznemoglosti trljala crvenu mrlju na zidu. Posljednja dva broja
Razuzdanog Otpadnika pronala je ispod ostataka njegovog kreveta.
Uma Balzam je gledala kako vadi tu patetinu zbirku predmeta.
"Gdje je on?" upitala je.
"Ja... mislim da je u iljku, odvratila je Derkhan.
"E to e te kotati poseban dodatak," oporo je primijetila Uma Balzam. "Ne
volim petljati sa zakonom. Reci mi poneto o tim stvarima."
Derkhan joj je pokazala svaku stvar koju je donijela. Uma Balzam bi kratko
kimnula poslije svake pokazane, ali izgleda da su je posebno zainteresirali brojevi
RO-a.
"On je ovo napisao, je li tako?" otroumno je upitala opipavajui papir.
"Da." Derkhan joj nije odmah rekla da ih je on i objavio. Drala se ustanovljenog
naela da ne treba otkrivati imena, iako su je uvjeravali da komunikatriksu moe
vjerovati. Zarada Ume Balzam ovisila je uglavnom od kontakata s ljudima koji su
radili za policiju. Ne bi se financijski dobro provela ako bi poela prodavati svoje
klijente. "Ovo..." Derkhan joj je skrenula pozornost na sredinju rubriku pod naslovom
to mi mislimo "... on je ovo napisao."
"Ahhh..." izustila je Uma Balzam. "teta to to nema ispisano njegovim
rukopisom. Ali ni ovo nije loe. Zna li jo neto neobino u vezi s njim?"
"Ima tetovau. Iznad lijevog bicepsa. Neto poput ovoga." Derkhan je izvadila
crte ukraenog sidra kojeg je napravila. "Mornar?"
Derkhan se neveselo osmjehnula.
"Bio je otputen i isprebijan, a da nije ni kroio na brod. Napio se im se
prijavio i uvrijedio je kapetana prije nego to se tetovaa i osuila." Sjetila se
vremena kada joj je to ispriao.
"U redu", rekla je Uma Balzam. "Dvije marke za pokuaj. Pet maraka kao
honorar za stupanje u vezu, ako uspijem doprijeti do njega, Zatim dva stivera po
minuti dok budemo povezani. I dodatni zlatnik ako je u iljku. Je li ti to prihvatljivo?"
Derkhan kimnu. Bilo je skupo, ali ova vrsta udotvorstva nije se mogla nauiti u
nekoliko koraka. Svatko je mogao nauiti obine vradbine, ali za ovu vrstu psihikog
kanaliziranja bili su potrebni izvanredan uroeni talent kao i godine marljivog uenja.
Bez obzira na svoju pojavu i okruenje, Uma Balzam nije bila loiji udotvorac od
starijeg Prepravljaa ili kimerista. Derkhan se uhvatila za novanik. "Platit e
poslije. Prvo da vidimo hoemo li se uspjeti probiti." Uma Balzam je zavrnula lijevi
rukav. Meso joj se namrekalo i zadrhtalo. "Nacrtaj mi tu tetovau. Neka bude to
slinija originalu." Potom je kimnula i pokazala Derkhan na stolac u kutu na kojem je

stajala paleta s gomilom kistova i tintama raznih boja.

Derkhan je donijela materijal i poela crtati po ruci Ume Balzam. Usredotoila
se koliko je najvie mogla i pokuala pogoditi tone nijanse boje. Trebalo joj je
otprilike dvadeset pet minuta da to zavri. Sidro koje je nacrtala bilo je neto
uoljivije od Benjaminovog (djelomino zbog kvalitete tinte), i moda malo
razvuenije. Bez obzira na sve, bila je sigurna da e svatko tko je vidio original
shvatiti da je njezin crte kopija tog sidra. Naslonila se, zadovoljna uinjenim.
Uma Balzam je mahala rukom kao debelim pileim krilom dok je ekala da se
tinta osui i kopala po ostacima iz Benjaminove sobe.
"... krvavo nehigijenski krvav nain da se zarauje za ivot..." promrmljala je
ona, no dovoljno glasno da ju je Derkhan mogla uti. Uma Balzam je podigla
Benjaminov aparat za brijanje i spretno sebe letimice posjekla po bradi. Potom je
protrljala krvavi komad papira po posjekotini. Zatim je podigla svoju suknju i navukla
nogavicu hlaa to je vie mogla uz svoje debelo bedro.
Uma Balzam je ispruila ruku ispod stola i izvadila kutiju napravljenu od koe i
tamnog drveta. Spustila ju je na stol i otvorila.
Unutra se nalazila gomila isprepletenih ventila, cijevi i ica, koje su prolazile
jedne ispod i iznad drugih, tvorei nevjerojatno zgusnut ureaj. Iznad njega nalazio se
smijena kaciga izraena od bronce, s ije je prednje strane strila neka vrsta
nakalemljene trube. Kaciga je bio privrena za kutiju pomou dugakog komada
namotane ice.
Uma Balzam je ispruila ruku i izvadila kacigu. Trenutak je oklijevala, a onda ju
je stavila na glavu. Privrstila je kone remenie. Iz nekog skrivenog mjesta u kutiji
izvadila je veliku ruku, koja je lako ula u esterokutnu rupu na boku ureaja u kutiji.
Uma Balzam je postavila kutiju na rub stola okrenut prema Derkhan. Povezala je
ureaj s kimijskom baterijom.
"Tako", izusti Uma Balzam odsutno se lupkajui po bradi koja je jo pomalo
krvarila. "Morat e ga staviti u pogon okretanjem ruke. Kada se baterija razradi,
nastavi motriti na nju. Ako pone zakazivati, poni ponovo okretati tu ruku. Ako
dopusti da struja oslabi, prekinut e se veza. Ako doe do naglog iskljuenja, tvoj
prijatelj u opasnosti da sie s uma, a to je jo gore, to se moe i meni dogoditi. Zato
dobro motri na nju... Zatim, ako uspostavimo vezu, reci mu neka ne hoda uokolo, jer
mi moe ponestati kabela." Zazveckala je icom koja je povezivala kacigu s ureajem.
"Jesi li razumjela?" Derkhan je kimnula. "U redu. Daj mi to to je bio napisao.
Pokuat u se suivjeti s likom, pokuat u se uskladiti s njim. Poni okretati ruku i
nemoj prestati sve dok baterija ne prihvati. "
Uma Balzam je ustala i daui odgurnula stolac do zida. Potom se okrenula i
ostala stajati u donekle raienom prostoru. Bilo je oito da skuplja snagu, izvukla
je iz depa topericu, pritisnula malo dugme koje je pokretalo uru i kimnula Derkhan.

Derkhan je poela okretati ruku. Sreom, lako se okretala. Osjetila je kako

podmazani zupanici poinju hvatati i uzimaju zamah. to je due okretala, to se
morala vie napinjati kako bi snabdjela energijom taj teko shvatljiv mehanizam. Uma
Balzam je spustila topericu na stol. Sada je u desnoj ruci drala RO i razgovijetnim
apatom itala rijei koje je Benjamin napisao, brzo miui usnama. Lijevu ruku je
drala malo podignutu. Njezini prsti izvodili su sloeni kadril dok su u zraku ispisivali
nekakve udotvorne simbole.
Kada je proitala lanak do kraja, vratila se na njegov poetak. Poela ga je
itati ispoetka, napravivi na brzinu jednu beskrajnu petlju.
Struja je kolala kroz namotanu icu i zamjetno tresla Umu Balzam, zbog ega joj
je i glava nekoliko sekundi blago vibrirala. Ispustila je novine i nastavila po sjeanju
sotto voce recitirati Benjaminove rijei. Okrenula se polako i vukui noge. Pogled joj
je bio prazan. U jednom trenutku, dok se okretala, truba na prednjoj strani njene kacige
bila je usmjerena ravno u Derkhan. U djeliu sekunde, Derkhan je osjetila kako puls
udnih etereomentalnih valova pogaa njezinu psihu. Blago se zanijela, ali je ipak
nastavila okretati ruku, sve dok nije osjetila kako ju je preuzela neka druga sila koja
ju je nastavila okretati. Polako je pustila ruku i nastavila gledati kako se ova sama
dalje vrti. Uma Balzam se okrenula licem prema sjeverozapadu, tako da je sada bila u
istoj liniji sa iljkom, koji se nalazio u sreditu grada i koji se odavde nije vidio.
Derkhan je nastavila motriti na bateriju i ureaj, kako bi bila sigurna da ne ostanu
bez napajanja energijom.
Uma Balzam je sklopila oi. Usne su joj se pokretale. Zrak u sobi kao da je
odzvanjao poput vinske ae kada preete prstom po njenoj ivici.
A onda se, sasvim iznenada, njeno tijelo estoko trgnulo. Stresla se. Otvorila je
oi. Derkhan se zablenula u komunikatriskinju.
Ravna i slaba kosa Ume Balzam uvijala se poput kutije pune crva za pecanje.
Povukla joj se vijugavo s ela unatrag. Benjamin se na slian nain eljao kada nije
radio. Drhtaj je protresao Umu Balzam od stopala navie. Njezinim potkonim salom
kao da je prola plima munja i blago ga izmijenila svojim prolaskom. Kada joj je
izala kroz teme, cijelo njeno tijelo bilo je sad drukije. Nije bila ni deblja ni
mravija, ali se oblik njezinog tijela blago izmijenio zahvaljujui preraspodjeli tkiva.
Kao da je postala malo ira u ramenima. eljust joj je bila ojaana, a bucmasti obrazi
nekako su se smanjili. Po licu su joj se rascvjetale modrice.
Jo trenutak je ostala stajati, a onda se iznenada skljokala na sve etiri. Derkhan
je prigueno kriknula, ali je primijetila da su oi Ume Balzam i dalje otvorene i
usredotoene.
Uma Balzam naglo sjedne rairivi noge, leima oslonjena o dio sofe gdje se
nalazi oslonac za ruke.
Polako je podigla pogled kao da je poela shvaati. Zagledala se u Derkhan, koja

je i dalje izbezumljeno zurila u nju. Uma Balzam otvori usta (koja su sada bila jo
odlunija i imala jo tanje usne) i zaprepateno zine.
"Di?" prosikta ona glasom u kome se nazirao dublji odjek.
Derkhan je idiotski blenula u Umu Balzam. "Bene...?" promuca ona.
"Kako si dospjela ovamo?" prosiktala je Uma Balzam, urno ustavi. Uplaeno je
kiljila u Derkhan. "Mogu vidjeti kroz tebe..."
"Bene, sasluaj me." Derkhan je bilo jasno da ga najprije mora smiriti. "Prestani
hodati. Vidi me preko komunikatriskinje koja se podesila na tebe. Zatvorila se u
potpuno pasivno prijamno stanje kako bih ja mogla izravno razgovarati s tobom.
Razumije li me?"
Uma Balzam, koja je bila Ben, brzo kimne. On/ona prestao se kretati i ponovo se
spustio na njezina/njegova koljena. "Gdje si?" proape ona/on.
"U Smrdljivoj Bari, u blizini Spirale. Nemamo mnogo vremena, Bene. Gdje si ti?
to se dogodilo? Jesu li ... Jesu li te... ozlijedili?" Derkhan je drhtavo ispustila zrak,
osjetivi kako je obuzimaju napetost i oaj.
Tri kilometra odavde, Ben je pokunjeno odmahnuo glavom i Derkhan je to
vidjela ispred sebe.
"Nisu jo, proaptao je Ben. "Ostavili su me na miru... za sada..."
"Kako su saznali gdje se nalazi?" ponovo je prosiktala Derkhan.
"Klepetala mu, Di, oduvijek su znali, nije li tako? Maloprije me je obiao jebeni
Rudgutter, i on ... smijao mi se u lice. Rekao mi je da su oduvijek znali gdje se RO
nalazi, samo im se nekako nije dalo pokupiti nas."
"To je zbog trajka..." slomljeno zausti Derkhan. "Zakljuili su da smo
pretjerali..."
"Ne."
Derkhan se zagleda u njega/nju. Benov glas, to jest glas koji je izlazio iz usta
Ume Balzam i podsjeao na Benov, bio je odluan i jasan. Oi koje su zurile u nju
bile su smirene i u njima se zrcalila hitnja.
"Ne, Di, nije u pitanju trajk. Do vraga, elio bih da smo toliko utjecali na trajk
da su se zabrinuli. Ne, u pitanju je jebena naslovna pria..."
"Pa to oni...?" oklijevajui je zaustila Derkhan. Ben ju je prekinuo.
"Ispriat u ti ono to znam. Kad sam dospio ovamo, pojavio se Rudgutter i
poeo mi ispred nosa mahati naim novinama. Zna li u to je upirao prstom? U onu
jebenu krajnje zaobilazno isprianu priu u drugom dijelu. 'Glasine o dogovoru
izmeu Debelog Sunca i Glavnog Mafijaa'. Sjea se, dobio sam je od one moje veze
koja mi je rekla da je vlada prodala neko sranje, neki propali znanstveni projekt,
nekakvom kriminalcu. Nita! Nismo imali nita! Samo smo srali bez veze! A onda je
doao Rudgutter i poeo njome mahati uokolo i gurati mi to pod nos..." Dok se Ben
prisjeao, pogled Ume Balzam je na trenutak postao dalek. "Ne ostavlja me na miru.

'to znate o ovome, g. Savitljive? Tko je va izvor? to znate o moljcima?' Ozbiljno!

Moljci, kao noni leptiri! 'to znate o nedavnim problemima g. .?'"
Ben je polako odmahnuo glavom Ume Balzam. "Je li tebi jasno bilo to od toga?
Di, ne znam u to smo se to upleli, ali dirnuli smo u neku priu od koje se... Klepetala
mu!... Rudgutter usrao. Zbog toga me je pokupio! Neprestano ponavlja: 'Ako znate
gdje su noni leptiri, bit e bolje za vas da mi kaete.' Di..." Ben je oprezno ustao.
Derkhan je upravo zaustila da ga upozori neka ne hoda uokolo, ali su joj rijei zamrle
na usnama kada je on, sluei se nogama Ume Balzam, polako krenuo ka njoj. "Di,
mora ovo istjerati na istac. Prestraeni su, Di. Zaista su uplaeni. Moramo to
iskoristiti. Nisam imao jebenog pojma o emu on to govori, ali mi se uinilo da misli
kako se pretvaram pa sam poeo izmiljati. Bilo mu je strano neugodno."
Nesigurno, oprezno, nervozno, Ben je ispruio ruke Ume Balzam prema Derkhan.
Derkhan se stisnulo srce kada je vidjela da Ben plae. Suze su mu se kotrljale niz lice,
iako nije isputao nikakve zvuke. Ugrizla se za usnu.
"Kakvo je to zujanje, Di?" upitao je Ben.
"To je motor stroja za komunikaciju. Mora stalno raditi" odvratila je ona.
Glava Ume Balzam kimne.
Njezine ruke dodirnue Derkhanine. Derkhan zadrhti. Osjetila je da je Ben
stisnuo njezinu slobodnu aku i kleknuo pred njom.
"Osjeam te..." nasmijeio se Ben. "Ne vidim te ba najbolje, slii na jebenu
sablast... ali mogu te osjetiti." Prestao se smijeiti i pokuavao je nai prave rijei.
"Di... ja... ubit e me. Oh Klepetala mu..." dahnuo je. "Bojim se. Znam da e taj...
olo... da e mi nanijeti bol..." ramena su mu zadrhtala, jer vie nije mogao
kontrolirati jecaje. Trenutak je utio sputenog pogleda i bezglasno plakao od straha.
Kad je ponovo podigao pogled, glas mu je bio odluan.
"Ma tko ih jebe! Utjerali smo strah u kosti toj kopiladi, Di. Mora istraiti priu!
Ja, ovdje nazoni, imenujem te izdavaem jebenog Razuzdanog Otpadnika..." Na
trenutak se nasmijeio. "Sluaj. Poi u Mafaton. Ja sam je samo dva puta susreo u
oblinjim kafiima, ali ini mi se da tamo ivi, mislim na moju vezu... nalazili smo se
u kasne sate, sumnjam da bi poeljela da se poslije tih sastanaka sama vraa na drugi
kraj grada, i zato pretpostavljam da je iz toga kraja. Zove se Magesta Barbile. Nije
mi bogzna to rekla. Samo da je neki projekt na kojem je radila u I&R - ona je
znanstvenica - vlada prekinula i prodala nekakvom kriminalcu. Mislio sam da je sve
to samo obino dizanje praine; tiskao sam to vie da bih im napakostio nego to sam
vjerovao kako se radi o ozbiljnoj prii. Ali tako mi bogova, nain na koji su reagirali
ju je itekako potvrdio."
Sada je Derkhan tiho zaplakala. Kimnula je.
"Istrait u tu priu, Bene. Obeavam."
Ben kimnu. Na trenutak je zavladala tiina. "Di..." konano ju je oslovio Ben.

"Ja... pretpostavljam da ne moe nita uiniti preko te komuni-kakosevezove...

pretpostavljam da ne moe... bi li me mogla ubiti?"
Derkhan je zapanjeno i bolno zadahtala.
U oajanju se osvrnula oko sebe i odmahnula glavom. "Ne, Bene. Mogla bih to
uiniti, ali bih pritom ubila i komunikatriskinju..."
Ben je tuno kimnuo.
"Zaista ne znam hou li uspjeti izdrati... da neto ne ...izlajem, Klepetala mi
pokuat u, Di... ali to su strunjaci, zna? I ja... ovaj... moda i odluim sve zavriti,
razumije to elim rei?"
Derkhan nije otvarala oi. Plakala je zbog Bena i zajedno s njim.
"Tako mi svih bogova, Bene, jako mi je ao..."
Odjednom je postao razmetljivo hrabar. Stisnuo je vrsto eljusti, postao
ratoboran. "Dat u sve od sebe. A ti se pobrini da pronae Barbilu, vrijedi?"
Kimnula je. "I... hvala", ree on i iskrivi usta u osmijeh. "I... zbogom."
Ugrizao se za usnu, oborio pogled, zatim ga podigao i spustio joj jedan dug
poljubac na obraz. Derkhan ga je lijevom rukom privila uza se.
Potom se Benjamin Savitljivac odvojio od nje, koraknuo unatrag, i posluivi se
nekakvim mentalnim refleksom koji je promakao zbunjenoj Derkhan, rekao Umi
Balzam kako je kucnuo as da se razdvoje.
Komunikatriskinja se ponovo naborala, zadrhtala i posrnula, a njezino se tijelo s
gotovo opipljivim olakanjem vratilo u vlastiti oblik. Baterija je i dalje okretala malu
ruku dok se Uma Balzam nije uspravila, prila i odluno spustila na nju ruku.
Zaustavila je sat na stolu i rekla. "To je to, draga moja."
Derkhan se ispruila i poloila glavu na stol. Tiho je plakala. Na drugom kraju
grada, Benjamin Savitljivac je takoer plakao.
Oboje su bili sami.
Poslije samo dvije-tri minute Derkhan je mrknula i uspravila se. Uma Balzam je
sjedila na svojom stolcu i poslovno svodila raun na komadiu papira.
Podigla je pogled kada je ula Derkhanino odluno mrcanje koje joj je
nagovijestilo da se pokuava smiriti.
"Osjea li se bolje, draga?" bezbrino je upitala. "Izraunala sam koliko e te
ovo kotati."
Derkhan je na trenutak osjetila gaenje zbog enine neosjetljivosti, ali to je brzo
prolo. Nije znala je li se Uma Balzam mogla sjetiti onoga to je ula i rekla dok je
bila sjedinjena. ak i ako je, Derkhanina tragedija bila je samo jedna od stotinu ili
tisuu u ovom gradu.
Uma Balzam je zaraivala kao posrednik i kroz njezina usta prolazile su prie o
gubitku, izdaji, muenju i jadu, jedna za drugom.
Derkhan je osjetila neku udnu utjehu kad je shvatila da njezina i Benova pria

nisu nita posebno, da se njihova patnja ne razlikuje od drugih. Ben e umrijeti

obinom smru.
"Pogledaj." Uma Balzam je mahala komadiem papira Derkhan ispred nosa.
"Dvije marke plus pet za uspostavljanje veze iznosi sedam. Bila sam tamo jedanaest
minuta, to iznosi dvadeset dva stivera; to je dvije marke i dva penija, to ispada
devet zarez dvije marke. Plus zlatnik za iljak, nadoknada za opasnost, tako da te
ukupno sve doe zlatnik i devet zarez dvije marke."
Derkhan joj je dala dva zlatnika i otila.
Ila je brzim koracima ulicama Smrdljive Bare ne razmiljajui ni o emu. Zala
je u nastanjen dio grada u kojem ljudi kraj kojih je prolazila nisu bili samo
prevrtljivci koji kukaviki biraju sjene. Derkhan se probijala izmeu vlasnika
tandova i prodavaa jeftinih i sumnjivih napitaka.
Shvatila je da se uputila prema Isaacovom laboratoriju u kojem je i stanovao.
Bio je njen blizak prijatelj i neka vrsta politikog istomiljenika. On nije upoznao
Bena - nije ak nikada ni uo njegovo ime - ali e shvatiti dimenzije toga to se
dogodilo. Moda e imati neku ideju... a ako i ne bude imao, Derkhan e dobro doi
jaka kava i malo rjeenja.
Njegova vrata bila su zakljuana. Nitko joj nije odgovorio iznutra. Derkhan samo
to nije zajecala. Upravo se spremala otii kada se sjetila Isaacovih oduevljenih
opisa nekog sramotnog paba koji je posjeivao na obali rijeke, zvao se "Mrtvo dijete"
ili tako neto. Skrenula je u uliicu pokraj kue i pogledala stazu du vode, s
popucalim kamenjem izmeu kojeg je niknula uporna trava.
Prljavi valovi vukli su organsku prljavtinu prema istoku. Suprotna obala Tumora
guila se u trnju i gustiu zmijolikog korova. Malo sjevernije, sa strane na kojoj je
stajala Derkhan, uz stazu se stisnulo neko ruevno zdanje. Oprezno je krenula prema
njemu, ali je ubrzala kada je primijetila umrljanu plou koja se ljutila: "Umirue
dijete".
Unutra je bilo mrano, smrdljivo toplo i strano vlano; ali je zato u suprotnom
uglu, iza nekog ovjeka koji se tu skljokao, vodijanoja i olupina prepravljenih, sjedio
Isaac.
Uzbueno je neto aptao ovjeku koga se Derkhan sjeala kao kroz maglu,
nekom znanstveniku i prijatelju. Isaac je podigao pogled kada je Derkhan zastala na
vratima. Poslije trenutak ili dva, zablenuo se u nju. Samo to nije potrala ka njemu.
"Isaac, tako mi Klepetala i jebiga... tako mi je drago to sam te nala..."
Dok je brbljala i nervozno stezala tkaninu njegovog sakoa, Derkhan je shvatila da
Isaac nije nimalo sretan to je vidi i sledila se. Rijei su joj zastale u grlu.
"Derkhan... tako ti bogova..." zaustio je on. "Ja... Derkhan, u nevolji sam... Neto
se dogodilo, i ja..." Vidjelo se da mu je neugodno.
Derkhan je pokunjeno zurila u njega.

Naglo je sjela, to jest skljokala se na klupu pokraj njega. Kao da se predala.

Oslonila se laktovima o stol i pritisnula oi koje su se iznenada i nepovratno napunile
suzama.
"Upravo sam vidjela jednog dragog prijatelja i sudruga kojeg e uskoro muiti
dok ne umre. Polovica mog ivota kao da je odsjeena, nestala u eksploziji, izgaena i
ne znam zbog ega, ali moram pronai neku jebenu doktoricu Barbilu negdje u gradu
kako bih saznala to se dogaa, i dola sam k tebi... jer... jer sam mislila da si mi
prijatelj a ti, ti... ima posla...?"
Suze prokapae ispod vrhova njezinih prstiju i izbrazdae joj lice. Odluno je
obrisala nadlakticama oi i mrknula, na trenutak podigavi pogled. A onda je shvatila
da Isaac i onaj drugi ovjek bulje u nju. Imala je dojam da oima zijevaju u nju.
Isaacova ruka puzei krene preko stola i epa je za zapee.
"Mora pronai koga?" tiho je siknuo.

Dvadeset osmo poglavlje

"Eto, oprezno ree Bentham Rudgutter, "nisam uspio nita izvui iz njega. Za
sada."
"ak ni ime njegovog izvora?" upitala je Stem-Fulcher.
"Ni to." Rudgutter je napuio usne i polako odmahnuo glavom. "Jednostavno se
zatvorio. Premda mislim da to nee biti teko otkriti. Konano, broj ljudi od kojih je
to mogao saznati nije ba velik. Mora da je netko iz I&R, vjerojatno netko tko radi na
projektu MG. Sigurno emo znati neto vie kada ga istraitelji ispitaju."
"I tako..." ree Stem-Fulcher. "Evo nas tu gdje jesmo."
"Upravo."
Stem-Fulcher, Rudgutter i Montjohn Spas stajali su, okrueni jedinicom elitne
policijske strae, u tunelu duboko ispod stanice Perdido. Plinske svjetiljke stvarale su
nepostojane are u mrklome mraku.
Pogled im je sezao samo dokle je prodirala nemirna svjetlost. Malo iza njih
nalazio se kavez lifta iz koga su upravo bili izali.
Na znak Rudguttera, on, njegovi suputnici i njihova pratnja zaputie se u tamu.
Policajci su stupali u formaciji.
"U redu", zausti Rudgutter. "Oboje imate kare?" Stem-Fulcher i Spas kimnue.
"Prije etiri godine traio je garniture aha", promrmljao je Rudgutter. "Sjeam se da
je otprilike troje ljudi stradalo kad se Tkalcu promijenio ukus, prije nego to smo
nekako otkrili to eli." Nastupila je neugodna stanka. "Sada imamo najnovije
podatke", dodao je Rudgutter s crnim humorom. "Prije sastanka s vama razgovarao
sam s doktorom Kapnelliorom. On je na 'strunjak' za Tkalca... taj naziv mu ba ne
odgovara, jer samo znai da za razliku od nas ostalih, on o njima nema blage veze,
dok mi samo nemamo pojma. Uvjeravao me je kako su kare i dalje vrlo traena
roba."
Poslije jednog trenutka ponovo se oglasio.
"Ja u govoriti. Ve sam to radio." Ni sam nije znao je li to neka prednost ili nije.
Hodnik je zavravao debelim hrastovim vratima okovanim eljezom. Predvodnik
voda militia gurnuo je golem klju u bravu i bez muke ga okrenuo. Jedva je otvorio
teka vrata i uao u mranu prostorija iza njih. Bio je dobro treniran. Njegovu
disciplinu nije nita moglo naruiti. Iako je sigurno bio silno prestraen.
Ostali policajci krenue za njim. Poslije njih, kroz vrata su proli Spas i StemFulcher i na kraju Bentham Rudgutter, koji je zatvorio vrata.
Kada su uli u prostoriju, svi odreda su se osjetili izgubljeno. Prodoe ih tijelom
trnci. Po sobi su bila razvueni sloeni uzorci dugakih niti, nevidljivi konci

ispredenog etera i emocija, koji su se vijorili i lijepili za uljeze.

Rudgutter se trgnuo. Krajikom oka uoio je niti koje su se rastakale kad je
pogledao ravno u njih.
U sobi je bilo mrano kao da je preko nje bio prebaen pokrov od pauine. Po
svim zidovima visjele su kare koje su tvorile bizarne crtee. kare su se uzajamno
progonile poput riba grabljivica; zabavljale su se i na tavanici; uvijale su se jedne oko
drugih i prolazile jedne kroz druge u vitiastim, uznemirujuim geometrijskim arama.
Naoruani policajci ostali su mirno stajati pokraj jednog zida prostorije. Nije
bilo nikakvog izvora svjetlosti, ali oni su ipak mogli vidjeti. Zrak u prostoriji kao da
je bio jednobojan ili na neki nain naruen, a svjetlost je bila izblijedjela i zastraena.
Dugo su posve nepokretno stajali. Nije se uo nikakav zvuk.
Polako i neujno, Bentham Rudgutter posegnuo je u torbu koju je donio sa sobom
i izvadio velike sive kare koje mu je jedan pomonik kupio u eljezariji na najnioj
trgovakoj razini stanice Perdido.
Beumno je rastvorio kare i podigao ih u prezasien zrak.
Zatim je Rudgutter jednim odlunim pokretom sklopio krakove kara. U sobi je
poeo odzvanjati lako prepoznatljiv zvuk: jedan naotreni krak skliznuo je du drugog
naotrenog kraka, i oni su se uz kljocanje spojili.
Odjeci su zatreperili poput muha u lijevku od pauine. Skliznuli su u mranu
dimenziju u sreditu prostorije. Nalet hladnog zraka izazvao je jezu kod prisutnih.
Odjeci kljocanja kara su ponovo doprli do njih.
Dok su se vraali i puzili ispod praga ujnosti, pretrpjeli su preobraaj, postali
su rijei, glas, melodian i melankolian, koji je u poetku aptao, a potom se
ohrabrio, zarotirao se i utjelovio iz odjeka kljocaja kara. Nije ga bilo lako opisati,
oduzimao je dah, bio je krajnje zastraujui i privlaio je sluatelja; nije se uo u
uima nego dublje unutra, u krvi i kostima, u grozdovima ivaca.
... OGRTA OD MESA PRESAVIJEN U OGRTA OD MESA DA UPUTI
POZDRAV U OVOM KRALJEVSTVU KARA JA U PRIMITI I BITI PRIMLJEN...
U zastraujuoj tiini koja je potom nastupila, Rudgutter je poeo mlatarati
rukama. Nastavio je to da raditi sve dok ga Stem-Fulcher i Spas nisu shvatili i uinili
isto to i on: podigli su svoje kare, rastvorili krakove i potom ih jednim brzim
pokretom ponovo spojili, presjekavi zrak gotovo opipljivim zvukom. I on im se
pridruio. Njih troje su poeli otvarati i zatvarati kare u jezovitom aplauzu.
Na zvuk tog kljocavog aptanja, nezemaljski glas je ponovo poeo odzvanjati
kroz sobu. Stenjao je u besramnom zadovoljstvu. Svaki put kada bi se oglasio, imali
su dojam da je ono to je doprlo do njihovih uiju samo djeli neprekidnog monologa.
... PONOVO, PONOVO I PONOVO NE ZAUSTAVLJAJTE POZIVE SJEIVA
OVE HIMNE OTRICA PRIHVAAM SLAEM SE SIJEETE TAKO LIJEPO I
VRLO LIJEPO REZUCKATE VAE MALE ENDOSKELETNE FIGURINE I

BRIJETE I CJEPKATE NITI ISTKANE MREE I OBLIKUJETE JE SIROVOM

GRACIOZNOU...
Iz sjena koje su stvarali neki nevidljivi oblici, sjena koje su djelovale razvueno
i zategnuto, razapetih od jednog kuta do drugog u toj etvrtastoj prostoriji, neto je
izilo na vidjelo. Neto se utjelovilo. Iznenada je naraslo tamo gdje ranije nije bilo
niega. Iskorailo je iza nekakvog nabora u prostoru.
Krenulo je naprijed, oprezno, na zailjenim stopalima, visoko podiui
mnogobrojne noge dok mu se golemo tijelo trzalo. Iz glave koja se divovski nagnula
nad njima, pogledalo je Rudguttera i njegove sudrugove.
Pauk.
Rudgutter je sebe strogo uvjebavao. Nije imao mnogo mate, bio je hladan
ovjek i pridravao se stroge discipline. Vie nije mogao osjetiti strah.
Ali kada se zagledao u Tkalca, bio je blizu toga.
Bilo je to mnogo gore, mnogo stranije nego s ambasadorom. Paklenrod je bio
uasan i zastraujui, i imao je udovine moi koje je Rudgutter itekako potovao. Pa
ipak... on ih je razumio. Bili su mueni i muitelji, bili su sraunati i kapriciozni.
Pronicljivi. Razumljivi. Bili su politiari.
Tkalac je pak bio potpuni stranac. S njim nije bilo pogaanja niti su mogli igrati
razne igre. To su ve bili pokuali.
Rudgutter se savladao, bio je bijesan i otro je osuivao samog sebe dok je
prouavao tu stvar pred sobom i pokuavao shvatiti u to gleda i onda to nekako
probaviti.
Tkaleva se tjelesina uglavnom sastojalo od golemog abdomena u obliku suze
koji se uzdizao i visio iza njegovog vrata-struka. Izgledao je kao neka vrst plod,
lukovica dugaka dva, a iroku jedan i pol metar. Bio je potpuno zategnut i gladak, i
njegov hitinski omota je svjetlucao crnim sjajem.
To stvorenje imalo je glavu veliine grudi nekog mukarca. Visjela je s prednjeg
dijela zatka na treini udaljenosti od njegovog vrha. Debelo zaobljeno tijelo nadvilo
se nad njom poput kukavnih ramena odjevenih u crno.
Glava se polako njihala dok je odmjeravala posjetitelje.
Tjeme je bilo glatko i golo i podsjealo je na ljudsku lubanju, samo u crnoj
varijanti: imao je mnogobrojne jedinstvene oi, tamne krvavo-crvene boje. Dvije
glavne one jabuice bile su velike poput glava novoroeneta i duboko usaene u
one duplje, po jedna sa svake strane; izmeu njih nalazila se trea, mnogo manja;
iznad nje jo dvije; a iznad njih jo tri. Podsjeale su na sloeno, precizno ureeno
svjetlucavo zvijee na tamno grimiznoj podlozi. Bojni poredak koji nije treptao.
Komplicirani dijelovi Tkalevih usta su se otkvaili kao da su bili spojeni
arkama i njegova unutranja eljust poela se pomicati. Predstavljala je neto izmeu
mandibule i zamke od crne slonovae. Duboko unutra irio se, skupljao i podrhtavao

vlani jednjak.
Njegove noge, tanke i koate poput ljudskih skonih zglobova, strile su iz uske
trake mesa podijeljene u segmente, trake koja je spajala glavu i zadak. Tkalac je
hodao na etiri noge koje su se nalazile sasvim otraga. Pruao ih je pod kutom od
etrdeset pet stupnjeva, savijajui koljena koja su se nalazila na vie od trideset
centimetara iznad njegove glave i vrha zatka. Zglobovi nogu nalazili su se na visini od
gotovo tri metra, a svaka noga je zavravala vrkom koji je bio bezoblian i otar kao
bode.
Tkalac je, poput tarantule, podizao vrlo visoko jednu nogu za drugom i potom ih
sputao istanano poput kirurga ili umjetnika. Bilo je to sporo, zlokobno i neljudsko
kretanje.
Iz istog sloenog nabora kao i ovo etveronoje, sad su se pojavila i po dva para
kraih nogu. Jedan par je bio metar i osamdeset dugaak i uperen gore, prema
laktovima. Svako tanko, vrsto koplje od hitina zavravalo je pandom dugakom
pedesetak centimetara, okrutnim, sjajnim komadom crveno-smee hitinske zatite otre
poput skalpela. Iz kraja svakog pojedinanog oruja strio je luk paukove kosti,
zaotrena kuka kojom je gulio, sjekao i drao plijen.
Ti organski zakrivljeni noevi strili su uvis poput irokih rogova, poput kopalja.
Razmetao se svojim ubojitim orujima.
I na kraju, pred njima se nalazio i posljednji, krai par udova koji je visio. Na
njihovim krajevima, negdje na sredini izmeu Tkaleve glave i tla, nalazio se par
siunih vitkih ruku s po pet prstiju. Od djejih aka razlikovale su se samo po glatkim
zavrecima prstiju bez noktiju i udnoj, svjetlucavoj koi, crnoj poput katrana.
Tkalac je savinuo laktove malo uvis i spojio one ruke pa ih poeo polako trljati,
jednu o drugu, kao da uope nema namjeru prestati. Te toliko ljudske kretnje su ih
uznemirile. Podsjetio ih je na potajno trljanje ruku sveenika koji se blesavo smijulji,
i kome ne moete vjerovati.
Stopala zailjena poput kopalja douljala su se jo blie. Crveno-crne pande
malko se okrenue i zasijae na ne-svjetlosti. Jedna ruka je pomilovala drugu.
Tkalevo tijelo se nagnulo unazad, a odmah zatim je uznemirujue ponovo krenuo
naprijed.
... KAKVE PONUDE KAKAV DAR MI DONOSITE VI RASTAVLJAI
ARKI... Izgovori on i naglo isprui desnu ruku. Zbog ove nagle kretnje policajci su
se ukoili. Rudgutter je bez oklijevanja istupio naprijed i spustio svoje kare na
njegov dlan, pazei da mu ne dodirne kou. Stem-Fulcher i Spas uinie isto. Tkalac
se povukao uznemirujuom brzinom. Zagledao se u kare koje je drao, provukao
prste kroz drke i brzo poeo kljocati svakim parom kara zasebno. Potom se brzo
uputio do stranjeg zida i pritisnuo svaki par kara u odreenom poloaju na hladan
kamen.

Beivotni metal je ostao tamo gdje ga je i kako ga je prislonio, prionuvi za

kamen proaran vlagom. Tkalac je potom tek malo popravio aru koju je napravio.
"Tkale, doli smo se raspitati o neemu." Obratio mu se Rudgutter krajnje
smirenim glasom.
... POTKA NITI OKRUUJE VRVI OKO VAIH TETURAVIH CEREKAVIH
LEINA VUETE I SLIJEETE RAMENIMA MRSITE I PONOVO UPLIETE VI
TRIJUMVIRAT MOI ZATVOREN U PLAVO ODJEVENU SARDINU S
ISKRIAVIM KREMENOM CRNIM PRAHOM ELJEZA VAS ILJATIH TROJE
UHVATILO JE ZANOKTICE-DUE NA PREDIVU OKRESALO PET KRILATIH
RASPARAA KOJI RASTRU NENAVIJENU SINAPSU NAKON TO JE
GANGLIJSKI DUH ISISAO UMA NITI...
Rudgutter je otro pogledao u Spasa i ministricu Stem-Fulcher. Sve troje se
naprezalo da prati poeziju snova kojom se izraavao Tkalac. Jedno je bilo jasno.
"Pet?" proaptao je Spas, pogledavi Rudgutter i Stem-Fulcher. "arenko je
kupio samo etiri nona leptira..."
... PET PRSTIJU NA RUCI ZGULIT E SVJETSKO TKANJE SA ZAVOJNICA
GRADSKE VRSTE PET INSEKATA RAZDIRU ZRAK ETIRI FORMIRANA DO
KRAJA S VELIANSTVENIM PRSTENASTIM SVJETLUCAVIM UKRASOM
JEDAN ZDEPASTI PALAC KRLJAVAC UNITENI OSPOSOBIO SVOJU
BAHATU BRAU PRSTIJU PET INI RUKU...
Milita straari se skamenie kad se Tkalac, izvodei svoj spori balet, okrenuo
prema Spasu. Rairio je prste jedne ruke i podigao je ispred Spasovog lica, a zatim ju
je poeo gurati sve blie i blie. to je Tkalac blie prilazio, zrak oko ljudskih bia se
sve vie zgunjavao. Rudgutter je potiskivao elju da obrie lice, da ga oisti od te
nevidljive svile koja ga je obavila. Spasu se objesila donja eljust. Policajci su
nemono mrmljali. Bilo je jasno koliko su beskorisni.
Rudgutter je s nelagodom pratio tu malu dramu. Posljednji i jedini puta kad je
razgovarao s Tkalcem, ovaj mu je zorno pokazao to eli rei, to jest izrazio se krajnje
slikovito. Dohvatio je kapetana policije koji je stajao pokraj Rudguttera, podigao ga u
zrak i poeo ga polagano filetirati. Zario mu je jednu od svojih pandi kroz oklop i
poeo je povlaiti uz jednu stranu trbuha do brade, ispod koje je napravio zaokret
izvlaei jednu za drugom kosti, koje su se jo puile. ovjek je vritao i otimao se
dok mu je Tkalac vadio utrobu, a njegov plani glas odzvanjao je u glavi Rudguttera,
dok je Tkalac u zagonetkama iz snova izlagao ono to je elio rei.
Rudgutter je znao da e Tkalac poduzeti sve kako bi poboljao svjetsko tkanje.
Mogao se pretvarati da je mrtav ili preoblikovati kamen poda u kip lava. Mogao je
Elizi iskopati oi. Bio je spreman na sve, samo da bi oblikovao uzorak u tkanju etera,
uzorak kojeg je samo on mogao vidjeti, uinio bi sve to je bilo potrebno samo da
istka tapiseriju.

Sjeanje na Kapnelliora koji razmatra tekstorologiju - znanost o Tkalcima prodiralo je na trenutke u svijest Rudguttera. Tkalci su bili silno rijetki, i samo su
povremeno boravili u uobiajenoj stvarnosti. Znanstvenici Novog Krobuzona uspjeli
su jo od nastanka grada pribaviti samo dva lea Tkalaca. Tako da se za
Kapnelliorovu znanost ba nije moglo rei da je egzaktna.
Nitko nije znao zato je ovaj Tkalac odluio ostati ovdje. Prije vie od dvije
stotine godina on je, na svoj zaobilazni nain, objavio gradonaelniku Dagmanu
Beynu, da e ivjeti ispod grada. Tijekom posljednjih desetljea, jedna ili dvije
gradske uprave su ga ostavile na miru. Veina ljudi nije bila u stanju oduprijeti se
privlanoj sili njegove moi. Povremene veze - koje su ponekad bile banalne, a
ponekad fatalne - koje je imao s gradonaelnicima i znanstvenicima, bile su glavni
izvor podatak za Kapnelliorova istraivanja.
Sam Kapnellior bio je pristaa evolucije. Bio je miljenja da su Tkalci nekad
bili obini pauci koji su u jednom trenutku bili podvrgnuti djelovanju neke Zakretne
sile ili udotvornog sluaja - prije trideset, etrdeset tisua godina, vjerojatno u
Sagrimaju - i da je to dovelo do iznenadnog, kratkotrajnog, eksplozivnog ubrzanja
evolucije. U samo nekoliko generacija, objasnio je on Rudgutteru, Tkalci su evoluirali
od praktino bezumnih grabljivica u estetiare zapanjujueg intelekta koji posjeduju
mo da na udotvoran nain mijenjaju materiju. Prerasli su u superinteligentne,
drugima nespoznate umove koji vie nisu koristili svoje mree za hvatanje plijena,
nego su u mreama vidjeli predmete ljepote koji se mogu odvojiti od tkanja same
stvarnosti. Njihove bradavice postale su specijalizirane ekstradimenzione lijezde
koje su utkivale uzorke u svijet. Taj svijet, koji je za njih predstavljao mreu.
Drevne prie opisivale su kako su se Tkalci meusobno ubijali zbog estetskih
nesuglasica, kao to je na primjer pitanje je li ljepe unititi armiju od tisuu ljudi ili
je ljepe ostaviti je na miru. Bi li trebalo ili ne bi trebalo ubrati neki odreeni
maslaak. Za jednoga Tkalca je razmiljati znailo razmiljati prema kriteriju estetike.
Djelovati - Tkati - znailo je stvarati ljepe uzorke. Oni nisu jeli fiziku hranu: izgleda
da su ivjeli naslaujui se ljepotom. Ljepotom koju ni ljudska bia ni ostali
stanovnici ovog svijeta nisu mogli prepoznati.
Rudgutter se iskreno molio da Tkalac ne zakljui da bi Spasovo pogubljenje
moglo predstavljati lijep uzorak u eteru.
Poslije nekoliko napetih sekundi Tkalac se povukao, i dalje drei podignutu
ruku rairenih prstiju. Rudgutter je odahnuo i uo kako njegovi kolege i pripadnici
policije ine isto.
... PET... proaptao je Tkalac.
"Pet, sloio se monotonim glasom Rudgutter. Spas je zastao, a onda polako
kimnuo. "Pet", proaptao je.
"Tkalcu, oslovi ga Rudgutter. "Ti si, dakako, u pravu. eljeli smo se raspitati o

pet stvorenja koja su na slobodi u gradu. Mi smo... zabrinuti smo zbog njih... a ini mi
se da si i ti. Htjeli smo te zamoliti da nam pomogne oistiti grad od njih. Da ih
iskorijenimo. Da ih speremo odavde. Ubijemo. Prije nego otete Tkanje."
Uslijedio je trenutak tiine, a onda je Tkalac iznenada zaplesao brzim koracima s
jedne na drugu stranu. Zaulo se blago, vrlo brzo bubnjanje ka je svojim otrim
stopalima cupkao po podu. Bizarno je poskakivao.
... NI NE PITAVI TKANJE JE VRSTO NABRANE BOJE KRVARE TKANJE
NOSEI NITI IZLIZANE DOK JA PJEVAM POGREBNE PJESME ZA MEKE
TOKE KROZ KOJE OBLICI PAUINE TEKU JA ELIM JA HOU JA MOGU
NEVOLJE OD UDOVITA POTAMNJELA KRILJASTA KRILA MUE SE SIU
SVJETSKO TKANJE BEZBOJNA JEDNOLINOST TO NEE BITI JA OITAVAM
REZONANCU RAZMETANJA OD TOKE DO TOKE NA MREI JESTI DIVOTU
ODOSTRAG I LIZATI ISTE CRVENE NONOKTE JA U ISJECKATI TKANJA I
SREDITI NJIH JA SAM JA SAM PROFINJENI KORISNIK BOJE JA U
IZBLIJEDITI VAE NEBO S VAMA ZBRISAT U IH ODAVDE I VRSTO
VEZATI...
Prolo je nekoliko trenutaka prije nego to je Rudgutter shvatio da je Tkalac
pristao pomoi im.
Oprezno se nasmijeio. Prije nego to je Rudgutter uspio ponovo progovoriti,
Tkalac je sa svoje etiri prednje ruke pokazao ravno uvis... JA U NAI GDJE SU
UZORCI ZASTRANILI GDJE BOJE TEKU GDJE SU INSEKTI VAMPIRI
POTPUNO ISISALI KALEM-GRAANE I JA I JA U USKORO...
Tkalac je krenuo postrance i nestao. Napustio je fiziki prostor. Trao je poput
akrobata po prostranoj svjetskoj mrei.
Pramenovi etermrea koji su nevidljivi puzali preko sobe i ljudske koe poee
polako blijedjeti.
Rudgutter je polako okrenuo glavu, najprije na jednu pa na drugu stranu.
Policajci su se istezali, uzdisali, odmarali se od borbenog poloaja koji su nesvjesno
zauzeli. Eliza Stem-Fulcher uhvatila je pogled Rudguttera.
"Znai, uspjeli smo ga unajmiti, je li tako?" rekla je.

Dvadeset deveto poglavlje

Zmajii su bili prestraeni. Priali su prie o udovitima na nebu.
Nou su sjedile oko svojih vatri na najveim gradskim deponijima koje su
hranile otpacima i vezali su svoju djecu ne bi li ih stiali. Na smjenu su priali o
iznenadnim naletima uznemirenog zraka i uasnim stvarima koje su imali prilike
nakratko vidjeti. Vidjeli su vitiaste sjene na nebu. Dogaalo se da ih iz visina
poprska nekakva lunata tekuina.
Zmajii su nestajali.
U poetku su to bile samo prie. Iako su se plaili, mali zmajevi su djelomino i
uivali u tim priama. A onda su poeli upoznavati protagoniste. Nou su diljem grada
nariui izgovarali imena onih koje bi pronali kako sline poput pravih idiota. Arfamo
i Sporedni; Nana; i najstraniji od svih, Bau-Bau, "glavni" istonog dijela grada. Taj
nikada nije izgubio nijednu borbu. Nikada se nije povukao. Pronala ga je kerka u
gustiu pokraj zahralog plinskog tornja Zelenpadu. Glava mu se njihala, iz usta i nosa
mu je curila sluz, oi su mu bile podbuhle, blijede i na oprezu, poput poiranih jaja.
Dvije kepri matrone bile su pronaene kako beivotno i bez ijedne misli sjede na
Trgu Statua. Jedan vodijanoj je mahao glavom na obali rijeke u Mrakostrani, a
njegova iroka usta moronski su se kesila. Broj pronaenih ljudskih bia koja su
ostala bez svojih umova postojano je rastao i odavno je ve dosegnuo dvoznamenkast
broj. I to se nastavljalo nesmanjenom brzinom.
Stari iz Staklenika u Rijenokoi nisu htjeli rei je li zaraen i neki kaktusovac.
Spor je objavio priu na drugoj strani, pod naslovom "Tajanstvena epidemija
imbecilnosti".
Nisu samo zmajii bile ti koji su viali stvari koje nisu trebali vidjeti. U
poetku ih je bilo dvoje ili troje, a potom je polako poeo rasti broj histerinih
svjedoka koji su tvrdili da su bili u drutvu onih kojima su oduzeti umovi. Bili su
zbunjeni, bili su u nekoj vrsti transa, govorili su, ali su ipak nepovezanim rijeima
opisivali udovita, kukcolike vragove bez oiju, tamnih pogrbljenih tijela koja su se
rastvarala u komarnom sjedinjenju udova. Iskeeni zubi i hipnotika krila.
Vrana se prostirala oko stanice Perdido u pravoj zbrci glavnih ulica i napola
skrivenih uliica. Glavne arterije - Ulica Le Tissof, Prolaz Concubek, Bulevar Dos
Ghrou - granale su se u svim pravcima oko stanice i BilSantum trga. Bile su iroke i
zakrene zbrkom zaprenih kola, taksija i gomilom pjeaka.
Usred te guve svake nedjelje otvarale su se nove i elegantne trgovine. Goleme
prodavaonice na tri kata u nekadanjim otmjenim kuama te manja poduzea, ali nita
manje uspjena, s izlozima punim posljednjih modela petrolejki od nevjerojatno

obraene mjedi i s produnim adapterima za ventile; bilo je tu i hrane, luksuznih

burmutica, odjee raene po mjeri.
U manjim ograncima, koji su se poput kapilara odvajali od ovih velikih ulica,
smjestile su se odvjetnike kancelarije i doktorske ordinacije, sudski pisari, apotekari
i dobrotvorna drutva koja su se gurala s ekskluzivnim klubovima. Tim su ulicama
skitali plemii u besprijekornim odijelima.
Gurnuti u manje-vie mrane zakutke Vrane, depovi osiromaene i oboljele
arhitekture, bili su pristojno zaobilaeni.
Prevlaku Hrabrih, koja se protezala na jugoistoku, odozgo su na dva podjednaka
dijela dijelile zrane tranice koje su povezivale policijsku zgradu u Smrdljivoj Bari
sa stanicom Perdido. Pripadala je istoj razuzdanoj zoni kao i Sheck. U tom podruju u
obliku klina bile su smjetene manje prodavaonice i kue izgraene od kamena i
zakrpane opekom. U Prevlaci Hrabrih se smjestila industrija o kojoj se nije trubilo na
sav glas: Prepravljanje. Iz podzemnih radionica za kanjenike, na mjestu gdje su se
sretali gradsko podruje i rijeka, dopirali su ponekad bolni krici i zapomaganje koje
bi odmah bilo uutkano. U elji da sauva obraz, Prevlaka Hrabrih se trudila ignorirati
tu granu tajne ekonomije, iako je prema njoj izraavala samo blagi prezir.
U ovom dijelu grada uvijek je bila guva. Hodoasnici su se ovuda probijali na
putu do Palgolak hrama na sjevernom kraju Smrdljive Bare. Vec stoljeima je
Prevlaka Hrabrih bila pravi raj za nekonformistike crkve i religiozna drutva. Njeni
zidovi jo su stajali zahvaljujui lijepku tisua zastarjelih postera koji su oglaavali
teoloke rasprave i razgovore. Sveenici i opatice neobinih kontemplativnih sekti
hitali su ulicama izbjegavajui bilo koga pogledati u oi. Na uglovima su raspravljali
dervii i sveti ljudi.
Izmeu Prevlake Hrabrih i Vrane bila je vrlo oito uglavljena najgore uvana
tajna u gradu. Kuna mrlja srama. U usporedbi s cijelim gradom, to je bilo malo
podruje. Samo nekoliko ulica s drevnim, uskim i zbijenim kuama, koje su se sasvim
lako mogle povezati ophodima i ljestvama. Tamo su komadi betona stisnuti izmeu
visokih i udno ukraenih zgrada mogli biti i zatitni labirint.
Bio je to kvart bordela. Zona crvenih svjetiljki.
Bila je kasna veer kad je David Serachin proao kroz sjeverni dio Prevlake
Hrabrih. Netko je mogao pomisliti da se uputio kui u Skrivengaz, jer je krenuo na
zapad ispod June pruge i zranih tranica, kao da namjerava proi kroz Sheck i
pokraj masivnog militia nebodera stii do Zelenog Skrivengaza. Bila je to duga, ali ne
i neuvjerljiva etnja.
Ali dok je prolazio ispod lukova Stanice Prevlaka Bazar, David je iskoristio
tamu da neprimijeen skrene i vrati se putem kojim je doao. Ljudi iza njega bili su
samo prolaznici. Nitko od njih nije poao za njim. Trenutak je oklijevao, a potom
izaao ispod tranica u trenutku kada je vlak zazvidao iznad njega i svojim

prolaskom uzdrmao upljine od opeka.

Slijedei tranice, David je skrenuo na sjever, prema rubu etvrti kurvi.
Gurnuo je ake duboko u depove i uvukao glavu u ramena. Bilo ga je sram. Sam
se sebi gadio.
Na obodu zone crvenih fenjera mogla se nai roba koja je odgovarala
ortodoksnim ukusima. Bilo je tu i kurvi i etaa koji mame kupce, ali su zato
slobodnjaci, kojih je drugdje u Novom Krobuzonu bilo u izobilju, ovdje bili
autsajderi. Ovo je bio dio grada u kojem se mlako preputalo uicima pod krovovima
priznatih kua. Bio je proaran malim prodavaonicama mjeovite robe koje su, za
divno udo, svakodnevno dobavljale svjee namirnice. A one zgrade koje su u ovoj
etvrti zadrale svoju eleganciju, bile su osvijetljene petrolejkama zaklonjenim
tradicionalnim crvenim filtrima. U dovratcima nekih od njih, mlade ene u tijesnom
donjem rublju mazno su pozivale pjeake koji su ovuda prolazili. Ovdanje ulice nisu
bile toliko zakrene kao one u vanjskom dijelu grada, ali teko bi se moglo rei i da su
prazne. Mukarci koji su se tu mogli vidjeti uglavnom su bili dobro odjeveni. Roba
koja se ovdje nudila nije bila za sirotinjski dep.
Pojedini mukarci ili su visoko uzdignutih glava, ak ratoborno. Veina je ipak
podsjeala na Davida, klonila se svih.
Nebo je bilo toplo i prljavo. Zvijezde su nejasno svjetlucale. U zraku iznad
krovova, zauo se najprije nekakav apat, a za njim i nalet vjetra kada je prohujala
jedna kapsula. Kakva ironija! Iznad samog centra jame poroka protezala se policijska
pruga. Policija je vrlo rijetko provodila racije u tim ozloglaenim, raskonim kuama
u zoni crvenih fenjera. Sve dok su isplate bile redovite i nasilje nije prelazilo prag
soba u kojima se za njega plaalo, policija se drala po strani.
Pramenovi nonog zraka donijeli su neto uznemiravajue, nekakav nabrekli
osjeaj nelagode. Neto mnogo dublje od bilo kakvog uobiajenog nemira.
Svjetlost je u pojedine kue prodirala kroz velike prozore prekrivene mekim,
razlivenim muslinom. ene u kouljama i priljubljenim spavaicama lascivno su se
trljale ili toboe edno promatrale prolaznike kroz oborene trepavice. Ovdje su se
nalazili i bordeli stranaca, u kojima su pijani mladii nazdravljali jedni drugima kada
bi proli kroz obred prijelaza, poevivi kakvu kepri ili vodijanojku ili neku
pripadnicu jo egzotinije vrste. Kad je vidio te zgrade, David se sjetio Isaaca. Zatim
je pokuao ne misliti na njega.
David se nije zaustavio. Nije obraao panju na ene oko sebe. Nastavio je jo
dalje.
Skrenuo je iza ugla i naao se u nekakvom prolazu s niim kuama opakijeg
izgleda. Njihovi prozori nagovjetavali su kakve se stvari unutra rade. Bievi, lisice,
djevojica od sedam ili osam godina koja se dere i mrca u kolijevci.
David je uporno nastavljao dalje. Broj prolaznika se sve vie osipao, mada

David ni u jednom trenutku nije ostao sam. Noni zrak je brujao od tihih glasova. Po
sobama su se vodili ivi razgovori. Svirala je glazba. uo se smijeh. Pronosili su se
krici bola i lajanje ili zavijanje ivotinja.
U sreditu tog podruja nalazila se prljava slijepa uliica, tiho mjestace u
labirintu. David je skrenuo i nju i sav se stresao kad su njegovi koraci poeli
odzvanjati po kaldrmi. Na vratima tamonjih kua stajali su mukarci. Bili su krupni,
osorni i nosili su jeftina odijela. Pretresali su sve jadnike koji bi doli kod njih.
David se vukui noge pribliio jednim od tih vrata. Zaustavila ga je nekakva
ljudeskara od ovjeka, neka ruka mu se spustila na rame.
"alje me gospoica Tollmeck", promrmljao je David. ovjek ga je potom
propustio.
Unutra su sjenila svjetiljki bili debeli i prljavo smei, a hodnik ljepljiv od
svjetlosti boje izmeta. Za stolom je sjedila stroga, sredovjena ena u ispranoj haljini
cvjetnog uzorka, ija boja se slagala s bojom sjenila. Pogledala je Davida kroz
naoale koje su imale oblik polumjeseca.
"Jeste li vi ovdje novi?" upitala je. "Imate li dogovoreno?"
"Trebam se u devet sati javiti u sobu broj sedamnaest. Zovem se Najamnik",
odgovorio je David. ena za stolom je malko podigla obrve i nakrivila glavu. Zatim je
pogledala u knjigu pred sobom.
"Tako znai. E pa..." pogledala je na zidnu uru. "Doli ste deset minuta ranije, ali
moete se popeti. Znate put? Grubijan vas oekuje." Podigla je pogled k njemu,
urotniki mu namignula i iskesila se. Davidu se smuilo, toliko je to djelovalo
zastraujue i udovino.
Okrenuo joj je lea i brzo se uputio uz stube.
Srce mu je luaki tuklo dok se penjao do dugakog hodnika na vrhu zgrade.
Sjetio se prvog puta kada je doao ovamo. Na kraju prolaza nalazila se soba broj
sedamnaest.
David se uputio prema njoj.
Mrzio je ovaj kat. Mrzio je blago vlane tapete, udne mirise koji su dopirali iz
soba, uznemirujue zvukove koji su prodirali kroz zidove. Veina vrata u hodniku bila
je otvorena, jer su pravila tako traila. U prostorijama ija su vrata bila zatvorena
nalazili su se oni koji su tu bili zbog klaenja.
Naravno, vrata sobe sedamnaest bila su zatvorena. Za njih nije vrijedilo ovo
kuno pravilo.
David je polako iao preko prljavog tepiha. Pribliavao se prvim vratima.
Sreom, bila su zatvorena, meutim, drvena vrata nisu mogla zadrati buku: kroz njih
su se uli udni, prigueni, nesuvisli krici; pucanj zategnute koe; siktavi, mrnjom
ispunjen glas. David je okrenuo glavu na drugu stranu i zablenuo se ravno u sobu
nasuprot. Na trenutak je vidio golu priliku na krevetu. Zagledala se u njega; nije mogla

imati vie od petnaest godina. uala je na sve etiri... ruke i noge su joj bile kosmate
i zavravale su se apama... bile su to noge psa.
Kao hipnotiziran je zurio u nju dok je prolazio, preplavljen poudom i uasom, a
ona je skoila na pod nespretno oponaajui psa, trapavo se okrenula na sve etiri,
pogledala preko ramena u njega pogledom punim nade i uzdigla stranjicu i spolni
organ. David je blenuo u nju otvorenih usta i staklastog pogleda.
Ovdje je bio doao osramotiti se, u ovom bordelu prepravljenih kurvi.
Grad je, razumije se, bio preplavljen prepravljenim prostitutkama. esto je to
bio jedini nain da se prepravljene ene i mukarci prehrane. Ali ovdje, u etvrti
crvenih fenjera, sitnim grijesima se ugaalo na krajnje profinjen nain.
Veina prepravljenih bludnica bila je kanjena za zloine koji nisu imali nikakve
veze s njihovim poslom: obino su tek toliko bile prepravljene da im to predstavlja
bizarnu smetnju u pruanju seksualnih usluga, tako da su morale spustiti cijenu. Ova je
etvrt, pak, bila je namijenjena strunjacima, razliitim muterijama. Ovdje su kurve
bile Prepravljane upravo zbog profesije kojom su se bavile. Ovdje su skupa tijela bila
Prepravljana u oblija koja e udovoljavati posveenim sladokuscima, onima koji su
uivali u perverznim tijelima. Ovdje je bilo djece koju su roditelji prodali, ena i
mukaraca koji su zbog dugova bili primorani sami sebe prodati kiparima tijela,
nezakonitim Prepravljaima. Kolale su glasine da su mnogi bili osueni na drukija
Prepravljanja, ali bi ih u kaznenim tvornicama prepravili u skladu sa udnim bludnim
zahtjevima i prodali svodnicima i vlasnicama bordela. Bio je to isplativ sporedni
posao, kojeg su vodili dravni bio-udotvorci.
Vrijeme se u ovom beskrajnom hodniku bolesno razvlailo, poput pokvarene
melase. David se nije mogao obuzdati, morao je pogledati kroz svaka vrata na koja je
usput naiao. Prisiljavao se odvratiti pogled, ali ga oi nisu sluale.
Kao da se zatekao u nekakvom komarnom vrtu. U svakoj sobi se nalazio po
jedan jedinstveni mesocvijet, procvao muenjem.
David je prolazio pokraj golih tijela prekrivenih grudima nalik na nabrekle
krljuti; udovinih poprsja s tijelom rakovice i zrelim djevojakim nogama na oba
kraja; Proao je pokraj ene koja je zurila u njega inteligentnim oima iznad druge
stidnice, ija su usta predstavljala vertikalni prorez s vlanim usnama, mesnati odjek
one druge vagine izmeu njezinih rairenih nogu. Dva djeaka su, kao zaprepatena,
zurila u pozamane faluse koji su iz njih strili. Bio je tu i hermafrodit s bezbroj ruku.
U Davidovoj glavi poelo je bubnjati. Oamutio se od iscrpljujueg uasa.
Ispred njega se nalazila soba broj sedamnaest. David se nije vratio. Zamislio je
oi prepravljenih iza sebe, na sebi, kako zure iz svojih zatvora od krvi, kostiju i seksa.
Pokucao je na vrata. Poslije jednog trenutka, uo je kako netko iznutra skida
lanac i vrata su se odkrinula. David ue, osjetivi kako mu se grlo stee, pa prepusti
sramni hodnik vlastitoj izopaenosti. Vrata se za njim zatvorie.

Na prljavom krevetu sjedio je neki ovjek u odijelu i popravljao kravatu. Neki

drugi ovjek, koji je otvorio i zatvorio vrata, ostao je prekrienih ruku stajati iza
Davida. David je samo preao pogledom preko njega i potom je svu svoju panju
usredotoio na ovjeka koji je sjedio.
Ovaj je pokazao na stolac pokraj podnoja kreveta i rekao Davidu neka ga
donese i postavi ispred njega. David je sjeo.
"Zdravo 'Grubijanu'", tiho ga je pozdravio.
"Serachine, oslovi ga ovjek. Bio je mrav, srednjih godina. Pogled mu je bio
sraunat i inteligentan. Nikako se nije uklapao u ovu otrcanu sobu i ovu ogavnu kuu,
jer je bio krajnje staloen. ekao je isto onako strpljivo i osjeao se ugodno meu
prepravljenim kurvama, kao to bi ekao i osjeao se u hodnicima Parlamenta.
"Traio si da me vidi, ree ovjek. "Prolo je dosta vremena od kad nam se
nisi javio. Proglasili smo te za spavaa."
"Ovaj..." zausti David koji se oigledno nelagodno osjeao. "Nisam imao to
prijaviti. Do sada." ovjek je razborito kimnuo i ekao.
David je obliznuo usne. Bilo mu je teko poeti govoriti. ovjek ga nekako
udno odmjeri i namrti se.
"Tarifa je i dalje ista, da zna, rekao je ovjek. "ak i neto via."
"Ne, tako vam bogova, ja..." poe da muca David. "Samo sam... znate ve...
Izaao iz forme." ovjek ponovo kimnu.
I te kako izaao iz forme, pomislio je bespomono David. Prolo je est godina
od kada sam se posljednji puta zakleo da to vie neu raditi. Izvukao sam se iz toga.
Tebi je dosadilo da me ucjenjuje, a meni vie nije bio potreban novac...
Prvi put, ima tome petnaest godina, uli su u istu ovu sobu nakon to se David
olakao u jedna od nekoliko usta neke unakaene, mrtvaki blijede prepravljene
djevojke. ovjek u odijelu mu je pokazao kameru. Rekli su mu da e slike poslati
novinama, asopisima i Sveuilitu. Ponudili su mu da bira. Plaali su dobro.
Obavjetavao ih je. Samo kao plaenik; jednom, moda dva puta godinje. Potom
je prestao i dugo to vie nije radio. Sve do sada. A sada e to uiniti, jer se uplaio.
David je duboko uzdahnuo i poeo.
"Dogaa se neto zaista veliko. Oh, Klepetala mu, ne znam odakle bih poeo.
Znate za bolest koja krui uokolo? Mislim na to kako ljudi gube razum? E pa, znam
odakle je krenulo. Mislio sam da emo moi nastaviti, mislio sam da e biti...
obuzdano... ali vraga! Poprima sve vee razmjere i... i mislim da nam je potrebna
pomo." (U dubini due zgadio se sam sebi zbog ovog kukaviluka, ovog
samozavaravanja, ali je ipak nastavio brzo govoriti i vie nije zastajkivao.) "Za sve je
kriv Isaac."
"Dan der Grimnebulin?" upita ovjek. "Onaj s kojim radi u istom skladitu?
Odmetnuti teoretiar. Znanstvenik gerilac, koji misli da je vrlo vaan. to je to

smislio?" ovjek se ledeno nasmijeio.

"U redu, sluajte. Unajmio ga je... ovaj, unajmili su ga da se pozabavi letenjem
pa je, radi prouavanja, nabavio gomilu svega i svaega to leti. Ptice, insekte, aspise,
sve mogue. Jedna od stvari do kojih je doao bila je i ta velika gusjenica. inilo se
kako e taj prokleti stvor umirati u nedogled, a mora da je 'Zaac onda smislio kako e
je odrati u ivotu, jer je odjednom poela rasti. Postala je golema. Jebiga... ovolika."
Rairio je ruke, dosta dobro procijenivi veliinu liinke. ovjek koji mu je sjedio
nasuprot netremice ga je gledao, ozbiljnog izraza lica i stisnutih aka.
"Zatim se zakukuljila, i svi smo bili znatieljni da vidimo to e odavde izai. A
onda smo se jednog dana vratili kui i Lublamai - trei tip koji je radio s nama u
skladitu, znate - nali smo Lublamaija kako lei i slini. to god da se izleglo iz one
ahure, pojelo mu je mozak... i... i otilo je i sada je taj prokleti stvor na slobodi..."
ovjek je odluno kimnuo glavom, sasvim drukije nego ranije kada ga je
nonalantno poticao da mu kae ono to zna. "Pa si pomislio kako bi bilo dobro da nas
obavijesti."
"Jebiga, ne! Nisam smatrao... ak i tada sam mislio da moemo izai s tim na
kraj. Hou rei, Klepetala mu, bio sam bijesan na Isaaca, bio sam potpuno izgubljen,
ali sam pomislio kako emo moda smisliti kako da uemo u trag prokletom stvorenju,
oporaviti Luba... Ali bilo je sve vie novih sluajeva, poele su kolati prie o
ljudima... koji su postali bezumni... Ali glavna stvar je da smo otkrili tko je nabavio
onu gusjenicu za 'Zaaca. Rije je o nekom jebenom slubeniku koji ju je maznuo
odjelu Istraivanja i razvoja u usranom Parlamentu. Tada sam pomislio: 'Jebiga, ne
elim imati posla s vladom.'"
ovjek na krevetu je kimnuo na ove Davidove rijei. "Mislim da sam sada
isplatio svoj dug i preplatio ga."
David je zautio. ovjek na krevetu zausti kako bi neto rekao, ali David ga je
preduhitrio.
"Ne, sasluajte me! To nije sve! uo sam za pobunu u Mreodrvetu, i poznato mi
je da ste uhvatili izdavaa Razuzdanog Odmetnika, jesam li u pravu?" ovjek je
ekao, a dok je ekao uklonio je zamiljenu mrvicu sa sakoa jednim automatskim
pokretom ruke. Taj podatak nije bio objavljen, ali unitena klaonica je predstavljala
iv dokaz da je u Kamilici provedena racija i uniteno nekakvo leglo pobune, tako da
su se poele iriti glasine. "Jedna Isaacova prijateljica koja je pisala za te proklete
novine stupila je u vezu s uhienim izdavaem - ne znam kako, pomou nekog jebenog
udotvorstva - i on joj je rekao dvije stvari. Jedna je da istraitelji... oni su od vae
vrste... misle da on zna neto to u stvari ne zna, a druga da ga propituju o nekoj prii
objavljenoj u Razuzdanom, traei od njega da otkrije svoju vezu, za koju
pretpostavljaju da zna to god oni mislili da zna, a ta veza se zove Barbile. Jeste li
razumjeli? Od nje je na slubenik maznuo tu udovinu gusjenicu!"

Rekavi to, David je zastao, priekao da ovjek svari ono to mu je rekao, a

onda je nastavio.
"Sve se povezalo, no ja i dalje ne znam to se dogaa. I ne elim saznati. Ali sam
shvatio da smo vam ... stali na ulj. Moda je posrijedi samo sluajnost, ali ja nisam u
stanju tu vidjeti sebe... nemam nita protiv toga da jurim udovita, ali ne elim se
nai na udaru jebene policije, tajne policije, vlade i svega ostalog. Vi morate raistiti
to sranje."
ovjek na krevetu sklopi ruke. David se sjetio jo neega.
"Prokletstvo, da, samo jo ovo! Razbijao sam sebi glavu pokuavajui shvatiti
to se dogaa, i... ne znam jesam li u pravu, ali mislim da to ima neke veze sa
energijom krize?"
ovjek je krajnje polako odmahnuo glavom, pazei da izrazom lica nita ne
otkrije, a zapravo mu nita nije bilo jasno. "Nastavite, ree on.
"Ovako, u jednom trenutku dok se sve to deavalo, Isaacu je izletjelo ...
nagovijestio je... da je napravio... stroj krize koji funkcionira... znate li vi to to
znai?"
Izraz ovjekovog lica sada je bio napet, a oi razrogaene.
"Ja sam veza za one koji izvjetavaju iz Smrdljive Bare", prosiktao je. "Znam to
bi to trebalo znaiti... nemogue... je li... Stanite malo, to ne bi imalo smisla... je li...
je li to tono?" Tek ga je ovo uspjelo stvarno uzdrmati.
"Ne znam", beznadnim glasom odgovori David. "Nije se mnogo hvalio.
Spomenuo je to onako, usput... ja jednostavno... nemam pojma. Ali znam da je to ono
na emu radi, povremeno, ve jebenih godina i godina..."
Nastupila je duga tiina. ovjek na krevetu je zamiljeno buljio u suprotni kut
sobe. Preko njegovog lica brzo je preao itav niz osjeaja. Zamiljeno se zagledao u
Davida. "Otkud ti to sve zna?" upitao je.
"'Zaac mi vjeruje", rekao je David (i ponovo se trgnuo, ali se i ovog puta
napravio lud i preao preko toga). "U poetku je ta ena..."
"Ime?" prekinuo ga je ovjek.
David je oklijevao.
"Derkhan Plavodan", konano je promrmljao. "Ta Plavodan se u poetku zaista
kolebala govoriti preda mnom, ali je Isaac... on se zauzeo za mene. Poznata su mu
moja politika uvjerenja, zajedno smo demonstrirali..." (ponovo se trgnuo: nema ti
nikakva politika uvjerenja, prokleti izdajnie) "Ali u ovakvom jednom trenutku..."
pokunjeno je zastao. ovjek odluno odmahne rukom. Nije ga zanimalo sluati o
Davidovom osjeaju krivnje niti o njegovim racionalnim objanjenjima. "Isaac joj je
rekao da meni moe vjerovati i ona nam je sve ispriala."
Ponovo je nastupila duga tiina. ovjek na krevetu je ekao. David je slegnuo
ramenima.

"To je sve to znam", proaptao je.

ovjek kimne i ustane.
"U redu", ree on. "Sve je to... izuzetno korisno. Najvjerojatnije emo morati
privesti tvojeg prijatelja Isaaca. Ali ne brini", dodao je uz ohrabrujui osmijeh.
"Nemamo razloga da ga se rijeimo, vjeruj mi. Samo nam moe zatrebati njegova
pomo. Oito si u pravu. Od kruga treba napraviti... kvadrat, treba uspostaviti veze, a
ti nisi to u stanju uiniti, a mi moda jesmo. Uz Isaacovu pomo.
"Moramo ostati u vezi", dodao je ovjek. "Dobit e pismena upute. Pobrini se
da ih izvri. Ne moram to naglaavati, je li tako? Potrudit emo se da Grimnebulin ne
sazna od koga smo dobili informacije. Moda u sljedeih nekoliko dana neemo nita
poduzeti... neka te ne hvata panika. Sad je to naa briga. Ti se samo primiri i pobrini
se da der Grimnebulin nastavi raditi to to radi. Dogovoreno?"
David pokunjeno kimne. ekao je. ovjek ga otro pogleda.
"To je sve, ree on. "Moe ii."
David je osjeao krivnju i zahvalnost, dok je urno ustajao i iao k vratima. Imao
je osjeaj da pliva kroz mulj i da ga vlastita sramota obavija poput sluzavog mora.
udio je to prije napustiti ovu sobu, zaboraviti to je sve rekao i uinio, i ne misliti
na novie i novanice koje e mu biti poslane nego misliti samo o tome kako je odan
Isaacu, a sebe uvjeriti da je ispravno postupio.
Onaj drugi ovjek mu je otvorio vrata, propustio ga i David je zahvalno izjurio,
gotovo trei proao kroz hodnik, jer je jedva ekao da pobjegne odatle.
Ali koliko god urio ulicama Prevlake Hrabrih, krivnja ga nije naputala, bila je
uporna poput ivog pijeska.

Trideseto poglavlje
Jedne je noi grad mirno spavao.
Dakako, morile su ga uobiajene nevolje. Ljudi, i mukarci i ene, su se borili
jedni protiv drugih i umirali. Krv i bljuvotine zagadile su stare ulice. Razbijana su
stakla. Policija je prelijetala u visinama. Zrakoplovi su se glasali poput udovinih
kitova. Osakaeno tijelo mukarca bez oiju, koje e kasnije biti identificirano kao
Benjamin Savitljivac bilo je izbaeno na obalu u Loostrani.
Grad se nelagodno bacakao kroz no, kao to je to inio ve stoljeima. Spavao
je na mahove, kao i do sada.
One noi, meutim, kada je David otiao obaviti svoj tajni zadatak u kvartu
crvenih fenjera, neto se promijenilo. Nou je u Novom Krobuzonu uvijek vladao
kaos: zvijeri su se svaale i dolazilo je do iznenadnih divljih ispada. Sada je
prevladavao jedan novi ton. Napet, aputav prigueni ton od koga se razbolio i sam
zrak.
Tijekom te jedne noi, zrakom je ovladala neka slaba napetost iskuenja, koja se
laskanjem uvukla u umove graana i prekrila im usnula lica sjenama. Kada je svanuo
dan, nitko se nije sjeao nieg drugog osim trenutne none nelagode.
A onda, kad su se sjene povukle iz grada i kad je temperatura pala, kada se no
vratila iz svog prebivalita ispod svijeta, grad je snalo neto novo i uasno.
Po cijelom gradu, od Zastavnice na sjeveru do Barake ispod rijeke, od
nepovezanih predgraa Loostrane na istoku pa sve do priprostih industrijskih
sirotinjskih dijelova grada u Himeri, ljudi su se bacakali i stenjali u krevetima.
Najprije su na red dola djeca. Vikala su i zabijala nokte u dlanove, krivei
svoja mala lica u grozne grimase; obilato su se znojila i znoj im je smrdio;
pomahnitalo su trzali glavama s jedne na drugu stranu; i sve to u snu.
Tijekom noi su iste nevolje pogodile i odrasle. Iz dubina nekog drugog,
bezazlenog sna, stari strahovi i paranoje neoekivano su, poput nadiruih vojski,
razvalili sigurnosne mentalne zidove. Nizovi sablasnih slika nasrnuli su na potitene,
oivljene su vizije dubokih strahova i apsurdno zastraujuih banalnosti - duhova i
goblina s kojima se inae nikada ne moraju suoiti - i kojima bi se budni smijali.
One rijetke koji su tko zna zato bili poteeni ovih muka, iznenada su u gluho
doba noi probudili stenjanje i vriska usnulih ljubavnika ili njihovi krajnje oajni
jecaji. Pojedinci su sanjali o seksu ili srei, ali su ti njihovi snovi bili mnogo dublji
nego obino, grozniavi i postajali su zastraujui zbog svoje jaine. U ovoj
iskrivljenoj no-zamci, loe je bilo loije, a i dobro je bilo loe.
Grad se ljuljao i drhtao. Snovi su postali prava napast, bacil koji kao da je

skakao s jednog spavaa na drugog. ak su se uspjeli laskanjem uvui i u umove

budnih. U umove nonih straara i policijskih agenata; onih koji su plesali do duboko
u no i uznemirenih studenata; onih koji su patili od nesanice; svi odreda su sebe
uhvatili kako gube nit misli i preputaju se fantazijama i udnim razmiljanjima,
gotovo halucinacijama.
irom grada no je bila izbrazdana kricima nonog jada.
Novi Krobuzon je zahvatila epidemija, navala, poast komara.
Ljeto se zgunjavalo iznad Novog Krobuzona. Guilo ga je. Noni zrak bio je
topao i gust poput daha. Visoko iznad grada, ukoena izmeu oblaka i nebeskog
prostranstva, slinila su velika krilata stvorenja.
irila su golema, nepravilna krila i zamahivala njima, stvarajui svakom svojom
kretnjom obilne zrane vrtloge. Njihovi sloeni privjesci - nalik na pipke, na kukce,
antropoidni, hitinski, brojni - podrhtavali su u grozniavom uzbuenju.
Rastvarala su svoja uznemirujua usta i u smjeru krovova kua odmotavala svoje
dugake, pernate jezike. Krilata stvorenja poudno su laptala sone sokove snova
kojima je bio ispunjen zrak. Kada bi rese na njihovim jezicima oteale od nevidljivog
nektara, razjapila bi usta i smotala jezike, mljackajui od uitka. krgutala su svojim
golemim zubima.
Zatim bi se vinula uvis. U letu su srala i izbacivala ostatke prethodnih obroka.
Nevidljivi trag protezao se po nebu u obliku psihikih otpadaka koji su klizili, mlitavi
i prezasieni, kroz raspukline svjetske ravnine. To se onda cijedilo kroz eter i
ispunjavalo grad, zasiujui umove njegovih stanovnika, kvarei im odmor i donosei
im none more. I oni koji su spavali i oni koji su bili budni imali su osjeaj da su im
umovi prokljuali. Petorka je bila u lovu.
U toj neizmjernoj uskovitlanoj juhi od gradskih komara, svaka ta mrana
spodoba ponaosob bila je u stanju izdvojiti pojedinane zmijolike tragove okusa.
Ti lovci su se obino ponaali od sluaja do sluaja. ekali su dok ne nanjue
neku snanu mentalnu zbrku, nekakav um ije su izluevine izrazito ukusne. Zatim bi se
ti tajanstveni mrani letai okrenuli, zaronili i obruili na plijen. Svojim vitkim
udovima otvarali su prozore na najviim katovima, i preavi preko tavana
osvijetljenih mjeseinom, prilazili drhtavim spavaima da se napiju. Svojim
mnogobrojnim dodacima hvatali bi se za usamljene prilike koje su ile obalom rijeke,
prilike koje su vritale i vritale dok su ih odnosili u no koja je ve ionako bila
prepuna alobnih povika.
Meutim, kada su odbacili tjelesne ljuske svojih obroka i ostavili ih da se trzaju
i sline na daskama ili kaldrmi u sjeni, kada su utaili prvu glad te su mogli uivati u
obrocima, ta krilata stvorenja postala su znatieljnija. Kuali su slabe tragove umova
koje su ve ranije bili osjetili i, poput radoznalih, nepristranih, inteligentnih lovakih
ivotinja, krenuli su za njima.

Evo mrave mentalne niti jednog od straara koji je stajao ispred njihovog
kaveza u Kostogradu i matao o eni svoga prijatelja. Njegove ukusne matarije
izvijale su se uvis i omotavale oko jezika koji se trzao. Stvorenje koje je to osjetilo
okrenulo se na nebu u nepravilnom luku kakvog bi napravio neki leptir ili moljac i
zaronilo prema Ehoglibu, slijedei miris svojeg plijena.
Drugo jedno letee oblije iznenada je napravilo golemu osmicu, zakotrljavi se
preko vlastitih tragova u potrazi za poznatim okusom koji je minuo preko kvrica za
ukus na njegovom jeziku. U pitanju je bila aroma nervoze koja je prodrla kroz ahure
zakukuljenih udovita. Golema zvijer lebdjela je nad gradom i rasipala ispod sebe
pljuvaku u razliitim dimenzijama. Emitiranje je bilo prigueno, frustrirajue
oskudno, ali to stvorenje je imalo vrlo razvijeno ulo ukusa i obruilo se prema
Mafatonu, liui usput zavodniki trag znanstvenice koja ga je promatrala kako je
svojedobno raslo. Mageste Barbile.
I onaj izoblieni, slabo uhranjeni krljavac koji je uspio osloboditi svoje
sunarodnjake, pronaao je trag okusa koga se sjeao. Njegov um nije bio tako dobro
razvijen, a njegove kvrice za ukus bile su manje precizne: on nije bio u stanju
slijediti treperavi miris kroz zrak. Ali je ipak pokuao. Sam okus tog uma bio mu je
itekako poznat... okruivao je izoblieno stvorenje dok je ono dolazilo k svijesti, dok
je jo bilo zakukuljeno i dok se samostvaralo u svilenoj ahuri... Izgubio je i pronaao
taj miris, ponovo ga izgubio, zateturao se.
Najmanji i najslabiji od tih nonih lovaca, mada daleko jai od bilo kojeg
ovjeka, ta gladna grabljivica isplaenog jezika, krstario je nebom pokuavajui
ponovo nai trag Isaaca Dan der Grimnebulina.
Isaac, Derkhan i Lemuel Golub vrpoljili su se na ulinom uglu, pri nejasnom
sjaju plinske svjetiljke.
"Gdje je, dovraga, taj tvoj kompi?" prosiktao je Isaac.
"Kasni. Vjerojatno ne moe nai. Rek'o sam ti da je glup", smireno je odvratio
Lemuel. Izvadio je no skakavac i poeo istiti nokte.
"Zato nam je on potreban?"
"Ne glumi mi nevinace, 'Zaac. Zna mi mahati pred nosom gomilom novca kako
bi me natjerao obaviti razne poslove za koje dobro znam da se ne bih trebao uputati,
ali imam i ja svoja ogranienja. Ne namjeravam se mijeati u neto to moe
iznervirati prokletu vladu, ako se prethodno ne zatitim. A g. X. je upravo to, itekako."
Isaac je u sebi opsovao, ali nije mogao porei da je Lemuel u pravu.
Nije bio voljan umijeati Lemuela u ovu pustolovinu, ali ga je brzi razvoj
dogaaja prisilio na to. David oigledno nije bio voljan pomoi mu da pronae
Magestu Barbilu. On kao da se paralizirao, sliio je gomili bespomonih ivaca. Isaac
je poeo gubiti strpljenje s njim. Bila mu je potrebna podrka, i elio je da David
pokrene guzicu i poduzme neto. Meutim, ovo nije bio pravi trenutak da se suoi s

njim.
Derkhan im je potpuno nesvjesno dala ime koje je izgleda bilo kljuno za
rjeavanje isprepletenih misterija vezanih za tu druinu na nebu i zagonetno ispitivanje
Bena Savitljivca, koje je provela policija. Isaac je poslao poruku u kojoj je naveo ime
i sve podatke do kojih je doao - Mafaton, znanstvenica, I&R - Lemuelu Golubu.
Priloio je i novac, nekoliko gvineja (shvativi pritom da se zlato koje mu je Yagharek
dao polako topi) i zamolio za informacije i pomo.
Zbog toga se suzdravao da ne plane zbog kanjenja g. X-a. Iako je jasno
izraavao nestrpljenje, nije mogao porei da se obratio Lemuelu kako bi osigurao
upravo tu vrstu zatite.
Lemuela uope nije bio teko nagovoriti da krene s Isaacom i Derkhan na tu
adresu u Mafatonu. Ponaao se kao pravi plaenik, pojedinosti ga uope nisu
zanimale. Isaac mu je vjerovao. Smatrao je da se Lemuel polako zagrijava za ovu
spletku.
Yagharek je kategoriki odbio poi. Isaac ga je na brzinu i s puno ara pokuao
nagovoriti, ali Yagharek se nije udostojao ni odgovoriti mu. Koji kurac onda uope
radi ovdje? poelio ga je upitati Isaac, ali je potisnuo svoju nervozu i ostavio garudu
na miru. Moda e morati protei izvjesno vrijeme prije nego on bude u stanju
ponaati se kao pripadnik bilo koje zajednice. Isaac je odluio priekati.
Lin je otila neposredno prije nego je Derkhan dola. Nije eljela ostaviti Isaaca
u tom malodunom stanju, ali stekao je dojam da je zbog neeg malo rastresena.
Ostala je samo jednu no, i prije nego to je otila obeala je Isaacu da e se vratiti
to je mogue prije. A ve sljedeeg jutra Isaac je primio od nje pismo, koje je s
drugog kraja grada donio kurir kome je bilo dobro plaeno da ga pouzdano isporui.
Srce moje,
bojim se da e te ovo naljutiti i da e se osjetiti izdan, ali molim te da se
suzdri. Kod kue me je ekalo novo pismo od mojeg poslodavca, naruitelja posla,
mojeg gazde, ako tako hoe. Odmah poslije pisamca u kojem mi je javio kako mu u
doglednoj budunosti neu biti potrebna, stigla je nova poruka u kojoj me poziva da se
vratim.
Znam da tajming ne moe biti gori. Molim te samo da mi vjeruje da bih ga
odbila kad bih mogla, ali ne mogu. Ne mogu, 'Zaac. Pokuat u zavriti taj posao za
njega to prije - kroz tjedan-dva, nadam se - kako bih se mogla vratiti k tebi.
ekaj me.
S ljubavlju, Lin.
I tako su na uglu Nezdravog Prolaza, zaklonjeni sivim arama koje je kroz oblake
stvarao puni Mjesec i sjenama drvea u Billyjevom Zelenilu, stajali samo Isaac,
Derkhan i Lemuel.
Svi troje se nelagodno premjetali s noge na nogu, gledali sjene koje su

promicale iznad njihovih glava i trzali se na svaki um. Iz ulica oko njih su povremeno
dopirali zvuci krajnje uznemirenih spavaa. im bi uli divlje stenjanje ili urlanje,
njih troje bi se pogledalo.
"Bojegmuprokletstva", prosiktao je iznervirano i uplaeno Lemuel. "to se to
dogaa?"
"Ima neeg u zraku..." promrmljao je Isaac i njegov glas se rasprio kada se
naslijepo zagledao uvis.
Napetosti je doprinosilo i to to su Derkhan i Lemuel, koji su se upoznali
prethodnog dana, istog trena osjetili prezir jedno prema drugom. Svim silama su se
trudili da se uzajamno ignoriraju.
"Kako si doao do adrese?" upitao je Isaac, a Lemuel je samo iznervirano
slegnuo ramenima.
"Veze, 'Zaac, veze i mito. A to si ti mislio? Doktorica Barbile je ispraznila prije
nekoliko dana svoje prostorije i od tada prebiva na ovom manje ugodnom mjestu. Iako
je ono udaljeno od njezine stare kue samo tri ulice. Ta ena nema nimalo mate.
Hej..." Lupio je Isaaca nekoliko puta po ruci i pokazao prema drugoj strani mrane
ulice. "Eno naeg ovjeka."
Jedna krupna prilika izdvojila se iz sjene i tromo se uputila prema njima. ovjek
je mrko odmjerio Isaaca i Derkhan, prije nego to je kimnuo Lemuelu na krajnje
apsurdan i ivahan nain.
"to smo to naumili, Golube?" upita on, gotovo preglasno.
"Tie malo, ovjee", opomene ga kratko i jasno Lemuel. "to si ponio?
Grdosija stavi prst na usta kako bi mu pokazao da je shvatio. Otvorio je jednu
stranu sakoa, otkrivi dva golema pitolja na kremen. Isaac se blago trgnuo kada je
vidio koliki su. I on i Derkhan bili su naoruani, ali nijedno od njih nije imalo ovakav
top. Lemuel kimne s odobravanjem.
"U redu. Najvjerojatnije nam nee biti potrebni, ali... tko zna. U redu. Nemoj
govoriti." Grdosija kimne. "Niti sluati, razumije? Noas nema ui." ovjek ponovo
kimne. Lemuel se okrene Isaacu i Derkhan. "Sluajte vas dvoje. Vi znate to elite
saznati od te stare. Mi emo se truditi da, uvijek kada to bude mogue, ostanemo u
sjeni. Meutim, imamo razloga vjerovati da je i militia zainteresirana za ovo, a to
znai da se ne moemo uokolo zajebavati. Ako ne bude susretljiva, mi emo je malo
pogurati, dogovoreno?"
"Zar to u gangsterskom argonu znai da ete je staviti na muke?" prosiktao je
Isaac. Lemuel ga je hladno pogledao.
"Ne. I da mi ti nisi drao propovijedi: ti si taj koji plaa za ovo. Nemamo
vremena za zajebavanje i neu dopustiti da nas ona zajebava. Ima li nekih problema?"
Nitko mu nije odgovorio. "Onda dobro. Ulica Ratni Dok je ona malo nie, desno."
Nisu se mimoili ni s jednim nonim etaem dok su napredovali sporednim

ulicama. Koraali su razliito: Lemuelov potrko koraao je tromo i bez straha; sam
Lemuel je zavirivao u mrane ulaze; a Isaac i Derkhan su koraali nervozno i
uurbano.
Zastali su kod Barbilinih vrata u Ulici Ratni Dok. Lemuel se okrenuo i dao Isaacu
znak da istupi, ali se Derkhan progurala ispred svih.
"Ja u", bijesno je proaptala. Ostali se povukoe. Kada su se povukli gotovo
izvan okvira vrata, Derkhan se okrenula i povukla zvono.
Dugo se nita nije dogodilo. A onda su se zauli koraci na stubama i netko je
priao vratima. Zaustavio se kod samih vrata, i potom je sve utihnulo. Derkhan je
ekala, davi znak ostalima neka se primire. Konano je iza vrata dopro glas.
"Tko je to?"
Magesta Barbile zvuala je vrlo uplaeno. Derkhan joj se obratila tiho i
uurbano.
"Dr. Barbile, zovem se Derkhan. Hitno moramo razgovarati s vama."
Isaac se osvrnuo oko sebe kako bi provjerio nije li se u ulici upalilo neko
svjetlo. Za sada ih izgleda nitko nije vidio.
Magesta Barbile nije bila ba voljna za suradnju.
"Ja... nisam sigurna to se toga tie..." odvrati ona. "Nije zgodan trenutak..."
"Doktorice Barbile... Magesta..." tiho je oslovi Derkhan. "Morat ete otvoriti ta
vrata. Moemo vam pomoi. Samo otvorite ta jebena vrata. Odmah."
Magesta Barbile je jo trenutak razmiljala, ali je potom otkljuala vrata i
odkrinula ih. Derkhan se namjeravala istog trenutka progurati pokraj nje u kuu, ali se
trgnula i ukoila. Dr. Barbile je drala puku. Vidjelo se da se ne osjea ba ugodno s
pukom u ruci, ali ma koliko bila neiskusna, oruje je i dalje bilo upereno u Derkhanin
trbuh.
"Ne znam tko ste..." poela je svaalaki Barbile, ali prije nego to je stigla
nastaviti, Lemuelov golemi prijatelj, g. X, je krajnje nonalantno i sasvim lagano
ispruio ruku iza Derkhan i epao puku, zatvorivi dlanom cijev i zablokiravi
udarnu iglu. Barbile je zacvilila i povukla okida, natjeravi g. X da tiho i bolno
uvue zrak kada mu se udarna igla zarila u meso. Zatim je gurnuo puku prema natrag i
Barbile je odletjela na stube iza sebe.
Dok se pokuavala uspraviti, on je uao u kuu.
Ostali su ga slijedili. Derkhan mu nije prigovorila zbog naina na koji je sredio
Barbile. Lemuel je bio u pravu. Nisu imali vremena.
G. X je drao enu. Bio je krajnje strpljiv iako se ona batrgala i otimala, uasno
jecajui iza ake kojom joj je prekrio usta. Oi su joj bile razrogaene, bijele i
izbezumljene od straha.
"Tako vam bogova" uzbueno procijedi Isaac. "Ona misli da emo je ubiti!
Prekinite!"

"Magesta", glasno ju je oslovila Derkhan, nogom zatvorivi vrata. "Magesta,

prestanite. Mi nismo policajci, ako ste to pomislili. Ja sam prijateljica Benjamina
Savitljivca."
Kad je to ula, Barbile jo vie razrogai oi i prestane se otimati.
"Benjamina su odveli. Pretpostavljam da to znate", ree Derkhan. Barbile ju je
pogledala i urno kimnula. Lemuelov golemi slubenik je skinuo ruku s njezinih usta,
probe radi. Nije poela vritati.
"Mi nismo militia", polako je ponovila Derkhan. "Neemo vas odvesti kao to su
oni odveli njega. Ali mislim da vam je jasno... ako smo vam mi mogli ui u trag, ako
smo mi uspjeli saznati tko je bila Benova veza, onda e to uspjeti i njima."
"Ja... Zbog toga sam..." Barbile pogleda prema odbaenoj puci. Derkhan kimne.
"Sluajte, Magesta, poe ona. Govorila je vrlo jasno i stalno gledala Barbile
ravno u oi. "Nemamo mnogo vremena... Pusti je, seronjo! Nemamo mnogo vremena, a
moramo doznati to se tono dogaa. A dogaa se neto strano i dozlaboga udno.
Izgleda da veina tragova vodi do vas. Dopustite zato da vam neto predloim.
Povedite nas na kat prije nego to doe militia i objasnite nam to se to dogaa, u
redu?"
"Upravo sam saznala za Savitljivca", rekla je Magesta. Skupila se na sofi, steui
rukama alicu hladnog aja. Veliko zrcalo zauzimalo je gotovo cijeli zid iza nje. "Ne
pratim ba redovito vijesti. Prije nekoliko dana sam imala zakazan sastanak s njim i
strano sam se prestraila kad se nije pojavio... bojala sam se da je on... ne znam... da
me je prijavio ili tako neto." Vjerojatno i je, pomislila je Derkhan, ali nita nije
rekla. "A onda sam ula glasine o onome to se dogodilo u Kamilici nakon to je
militia uguila pobunu..."
Nije vana nikakva prokleta pobuna, gotovo je povikala Derkhan, ali se uspjela
suzdrati. Ma kakav razlog Magesta Barbile imala da Benu prui informacije, nije mu
ih dala iz politikih razloga.
"Te glasine..., nastavila je Barbile. "Zbrojila sam dva i dva, znate, a onda... i
onda..."
"I onda ste se sakrili, dovri Derkhan. Barbile kimne.
"Sluajte, javi se iznenada Isaac. Do sada je utio napetog izraza lica. "Zar vi ne
osjeate? Zar ne moete osjetiti, jebiga, ne moete okusiti?" Skvrio je prste u pande
i obavio ih oko lica kao da je zrak neka opipljiva stvar koju moe epati i podjarmiti.
"Kao da je noni zrak ueen. Moda je u pitanju samo puka sluajnost, ali sve mi se
ini da je sve loe to se dogaalo tijekom proteklog mjeseca na neki nain povezano
u nekakvu jebenu zavjeru, i mogu se okladiti da ni ovo nije izuzetak."
Nagnuo se k patetinoj Barbile. Sva uasnuta zurila je u njega.
"Doktorice Barbile", obratio joj se mirnim glasom. "Neto to jede umove...
ukljuujui tu i um mojeg prijatelja; policijska racija u Razuzdanom Otpadniku; sam

jebeni zrak oko naih glava koji se pretvara u nekakvu pokvarenu juhu... to se
dogaa? Kakve sve to veze ima sa snovosranjem?"
Barbile je poela plakati. Isaac umalo nije zaurlao koliko ga je iznervirala, ali se
ipak samo okrenuo od nje i nemono podigao ruke. Ali se odmah potom ponovo vratio
do nje. Poela je govoriti kroz pla i mrcanje.
"Znala sam da je to loa zamisao..." rekla je. "Rekla sam im da moramo zadrati
nadzor nad eksperimentom..." Njezine rijei su zvuale gotovo nesuvislo, jer su ih
prekidali jecaji. "Nisu nam dali dovoljno vremena... Nisu to smjeli uiniti..."
"to uiniti?" upitala je Derkhan. "to su to uinili? O emu ste razgovarali s
Benom?"
"O transferu", zajecala je Barbile. "Nismo jo bili zavrili projekt kada smo uli
da je prekinut, ali... ali je netko saznao to se zapravo dogaa... Nai uzorci su bili
prodani... nekom kriminalcu."
"Kakvi uzorci?" upitao je Isaac, ali Barbile nije na njega obraala pozornost.
Odluila je rasteretiti duu, ali svojim tempom i na svoj nain.
"Sponzori su bili miljenja da se projekt sporo odvija, znate? Poeli su biti...
nestrpljivi... Oekivali su da e nai primjenu u... vojsci, u sferi
psihodimenzionalnog... ali to se nije ostvarivalo. Nikako nam nije polazilo za rukom
shvatiti subjekte, nismo napredovali, i... i nismo ih mogli kontrolirati, jednostavno su
bili previe opasni." Podigla je pogled i glas, mada je i dalje plakala. Zautjela je, a
kad je nastavila, ponovo je tiho govorila.
"Moda bi nas sve to nekamo i dovelo, ali je predugo trajalo. A onda... mora da
su lovatori postali nervozni. I tako nam je direktor projekta rekao da je gotovo, da su
uzorci uniteni, ali to je bila la... Svi su to znali. Nije to bio prvi projekt, znate... "
Isaac i Derkhan na trenutak razrogaie oi, ali nita nisu rekli. "Nauili smo kako iz
njih izvui novac... Sigurno su ih prodali onome tko je najvie ponudio... nekome tko
ih je mogao iskoristiti za dobivanje droge... Na taj nain su si sponzori vratili novac,
a direktor je mogao sam nastaviti s projektom, u suradnji s dilerom kojem ih je
prodao. Ali to nije bilo u redu... Nije u redu da vlada zarauje na drogi i nije u redu
to su ukrali na projekt." Barbile je prestala plakati. Sjedila je i trabunjala. Pustili su
je neka pria.
"Ostali su htjeli dii ruke, ali ja sam bila bijesna... nisam ih vidjela kako su se
izlegli, nisam saznala ono to sam trebala saznati. A sada e ih neki tamo zlikovac
iskoristiti... za zgrtanje novca..."
Derkhan nije mogla vjerovati koliko je ta ena naivna. Ona je, znai, bila Benova
veza. Ova glupa, nevana znanstvenica, koja se razbjesnila, jer su joj ukrali projekt.
Zbog toga je pruila dokaze o nezakonitim poslovima vlade i navukla bijes militia na
sebe.
"Barbile", ponovo ju je oslovio Isaac, ali ovog puta mnogo tie i smirenije. "to

su oni?"
Magesta Barbile podie pogled prema njemu. Djelovala je pomalo izgubljeno.
"to su oni?" ponovila je oamueno.
"Ta stvorenja koja su pobjegla? Projekt. to su oni?"
"Moljci-gasitelji."

Trideset prvo poglavlje

Isaac je kimnuo kao da je ono to je doznao imalo smisla. Upravo joj je htio
postaviti jo jedno pitanje, ali ona vie nije gledala u njega.
"Snovi su mi rekli da su pobjegli, znate?" izjavi ona. "Znala sam da su vani. Ne
znam kako su uspjeli pobjei. Ali to dokazuje da je ta prokleta prodaja bila loa ideja,
nije li tako?" Glas joj je bio napet od oaja i pobjede. "To e Vermishanka nauiti
pameti."
Kada je uo to ime, Isaaca uhvati gr. Razumije se, pomislio je jedan dio
njegovog uma krajnje smireno. I on je sudjelovao u tome, da, to ima smisla. Drugi
dio je nijemo vritao. Niti njegovog ivota davile su ga poput kakve neumoljive
mree.
"Kakve veze ima Vermishank sa svim ovim?" upitao je oprezno. Primijetio je da
ga je Derkhan otro pogledala. Njoj to ime nije bilo poznato, ali je shvatila da njemu
je.
"On je ef", iznenaeno je odgovorila Barbile. "On je na elu projekta."
"Ali on je bioudotvorac, ne zoolog, a nije ni teoretiar... Zato je on bio na
elu?"
"On je strunjak za bioudotvorstvo, ali to nije jedino podruje kojim se bavi.
On je u prvom redu administrator. Zaduen je za sve biorizine stvari: Prepravljanje,
eksperimentalno oruje, organizmi za lov, bolesti..."
Na Sveuilitu Novi Krobuzon, Vermishank je bio zaduen za znanost. Bio je to
visok i krajnje ugledan poloaj. Bilo bi nezamislivo da se takva ast ukae nekome tko
je protiv vlade, to je bilo oigledno. Meutim, Isaac je upravo shvatio da je
podcijenio Vermishankove veze s dravom. On je bio neto vie od ovjeka koji samo
povlauje.
"Vermishank je prodao... moljce-gasitelje?" upitao je Isaac. Barbile kimne. Vani
je poeo vjetar i aluzine su stale snano lupati. G. X se osvrnuo uokolo kada je
poela buka. Nitko drugi nije odvojio pogled od Barbile.
"Stupila sam u vezu sa Savitljivcem, jer sam smatrala da to nije u redu, ree
ona. "Ali neto se dogodilo... moljci su vani. Pobjegli su. Bog zna kako." Ja znam
kako, pomislio je smrknuto Isaac. Ja sam kriv. "Jeste li svjesni to to znai, to to su
na slobodi? Sve e nas... krenut e u lov na sve nas. Militia je zasigurno proitala
Razuzdanog Otpadnika i... i pomislila da Savitljivac ima neke veze s tim.... a ako su
pomislili da ima Savitljivac, onda e uskoro... uskoro e im pasti na pamet da sam i ja
imala..." Barbile je poela ponovo cmizdriti, a Derkhan je zgaeno okrenula glavu,
mislei na Bena.

G. X je otiao do aluzina s namjerom da ih zatvori.

"Sluajte..., Isaac je pokuao sabrati misli. Htio je postaviti gomilu pitanja, ali
jedno od njih nikako nije moglo ekati. "Doktorice Barbile... kako ih moemo
pohvatati?"
Barbile je podigla pogled prema njemu i odmahnula glavom. Na trenutak se
zagledala izmeu Isaaca i Derkhan koji su se naginjali nad njom poput zabrinutih
roditelja i pokraj Lemuela, koji je stajao po strani uporno je ignorirajui. Njezin
pogled je pronaao g. X.-a koji je stajao ispred odkrinutog prozora. Malko ga je
otvorio, kako bi gurnuo ruku i privukao aluzine.
Stajao je sasvim mirno i zurio van.
Magesta Barbile je pogledala preko njegovog ramena u treperenje pononih
boja.
Pogled joj je postao staklast. Glas joj je zamro.
Neto je udaralo o prozor pokuavajui doprijeti do svjetlosti.
Barbile je ustala, a Lemuel, Isaac i Derkhan su se odmah zabrinuto sjatili oko
nje, raspitujui se to nije u redu, jer nisu bili u stanju odgonetnuti njezine male krize.
Podigla je drhtavu ruku i uprla prst u paraliziranu priliku g. X.-a.
"Oh Klepetala mu..., proaptala je ona. "Oh blagi Klepetalo, pronaao me je,
osjetio je moj okus..."
Potom je kriknula i okrenula se na peti.
"Zrcalo!" vrisne ona dok je to radila. "Gledajte u zrcalo!"
Rekla je to odlunim i zapovjednikim glasom. Posluali su je. Govorila je s
autoritetom, koji je oigledno bio posljedica oaja, tako da nitko od njih nije
podlegao nagonu da se okrene i vidi to se tamo dogaa.
Njih etvoro zurili su u zrcalo iza ofucane sofe. Gledali su kao zaarani.
G. X. je hodao natrake poput kakvog zombija.
Iza njega se pojavio tamni nalet boja. Nekakvo uasno oblije pokuavalo je
progurati svoje organske nabore, svoju kraljenicu i tjelesinu kroz mali prozor.
Nezgrapna glava bez oiju provirila je kroz otvor i polako se okrenula s jedne na
drugu stranu. ovjek bi pomislio da nazouje nekom nemoguem roenju. Prilika koja
se pojavljivala kroz odkrinuto staklo smanjivala se zahvaljujui kontrakcijama u
nevidljivim i nemoguim smjerovima. Nestvarno je svjetlucala uslijed napora,
provlaei svoj sjajni trup kroz maleni prozor. Iz njezinog tamnog tijela pojavile su se
ruke kojima se oduprla i odguravala od prozorskog okvira.
A napola skrivena krila iza stakla jednostavno su eksplodirala.
Stvorenje se naglo odgurnulo i prozor se raspao. Zauo se samo jedan tihi, suhi
zvuk, kao da je iz zraka bila isisana sva tvar. Krhotine stakla su se razletjele po sobi.
Isaac je sve to zapanjeno gledao. Drhtao je.
Krajikom oka je primijetio da su i Derkhan, Lemuel i Barbile u istom stanju.

Ovo je pravo ludilo! pomislio je, Moramo to prije odavde! Ispruio je ruku i uhvatio
Derkhanin rukav i poeo je vui prema vratima.
Barbile kao da je bila paralizirana. Nju je vukao Lemuel.
Nitko od njih nije znao zato je rekla neka gledaju u zrcalo, ali se nitko od njih
nije ni okrenuo.
Meutim, dok su jo posrtali prema vratima, ponovo su se sledili, jer je ta
spodoba u sobi ustala.
Imali su dojam da se sasvim iznenada rascvjetala iza njih, ispunivi cijelo zrcalo
u koje su zabezeknuto zurili.
Mogli su vidjeti lea g. X-a, koji je blenuo u uzorke na tim krilima, uzorke koji
su se kotrljali hipnotikom brzinom, jer su stanice boje pod koom tog stvorenja
pulsirale u nekim udnim dimenzijama.
G. X je zakoraknuo kako bi bolje pogledao ta krila. Nisu mu mogli vidjeti lice.
Moljac-gasitelj ga je zarobio.
Bio je vii od medvjeda. Na bokovima su mu se rascvale gomile neeg otrog,
to je sliilo na tamne hrskaviave bieve koji su palacali u smjeru g. X-a. Ostali,
manji i otriji udovi uvlaili su i oputali pande.
Stvorenje je stajalo na nogama koje su podsjeale na ruke majmuna. Iz trupa su
mu strila tri takva para. as je stajao na dvije noge, as na etiri, a as na est.
Propelo se na nie noge, a otar rep se ibnuo izmeu njih, radi ravnotee.
Njegovo lice...
(Ta golema nepravilna krila, zakrivljena u neoekivanim smjerovima,
mijenjala su oblik kako bi ih podesila prema prostoriji. Svako je bilo na svojem
mjestu posve nasumce i nestalno poput ulja na vodi, svako od njih savreni odraz
onog drugog. Nastavila su se njeno pomicati, dok su se uzorci na njima mijenjali,
treperei poput zavodnike plime.)
Koliko su mogli vidjeti, nije imalo oi, samo dvije duboke upale upljine iz kojih
su iznikle debele, pokretljive antene nalik na zdepaste prste, iznad niza golemih,
ploastih zuba. Dok ga je Isaac promatrao, nakrenulo je glavu i otvorilo ta
nevjerojatna usta iz kojih se odmotao golem, slinavi jezik za hvatanje.
Hitro je zamahnuo njime kroz zrak. Vrh mu je bio prekriven finom pauinom
alveola koje su pulsirale dok je taj golemi jezik palacao poput slonovske surle.
"Pokuava me pronai", vrisnula je Barbile, otrgnula se i potrala k vratima.
Moljac-gasitelj je istog trenutka palacnuo jezikom u smjeru kretanja. Uslijedio je
niz pokreta koji su bili prebrzi za praenje. Prvo je izletio nekakav okrutni organski
zubac i proao kroz glavu g. X-a kao da je voda. G. X je odjednom zadrhtao i u
trenutku kada je krv iknula kroz presjeenu kost, moljac-gasitelj je ispruio etiri
svoje ruke, nakratko ga privukao i odbacio na drugi kraj prostorije.
Proletio je kroz zrak poput kometa, ostavljajui za sobom trag od krhotina

kostiju. Umro je prije nego to je pao.

Le g. X-a tresnuo je o lea doktorice Barbile i ona se ispruila koliko je duga.
Ve mrtav, udario je o vrata. Oi su mu bile otvorene.
Lemuel, Isaac i Derkhan jurnue prema vratima.
Sve troje se deralo istodobno, razliitim opsezima glasova.
Lemuel je preskoio znanstvenicu, koja je nepokretno leala i u oaju se
pokuavala osloboditi trupla g. X-a. Prevrnula se na lea i poela dozivati upomo.
Isaac i Derkhan su je epali u istom trenutku i poeli je vui za ruke. Oi su joj bile
vrsto zatvorene.
Ali dok su pokuavali odgurnuti tijelo g. X-a i dok ga je Lemuel divljaki udarao
to dalje od vrata, jedan vrsti, gumasti pipak dopuzao je u njihovo vidno polje i
poput bia se omotao oko Barbileinog stopala. Osjetila ga je i poela vritati.
Derkhan i Isaac su je snano povukli. U prvom su trenutku osjetili otpor, a onda
ju je moljac-gasitelj trznuo svojim pipkom. Krajnje lako iupao je Barbilu iz
Derkhaninog i Isaacovog stiska. Kliznula je preko poda pogubnom brzinom, dok su joj
se usput pranje zabijale u tijelo.
Poela je vritati.
Lemuel je silom otvorio vrata, izletio van i sjurio se niz stube ni ne osvrnuvi se.
Isaac i Derkhan su brzo ustali. Istovremeno su okrenuli glave i pogledali u zrcalo.
Oboje su prigueno vrisnuli od uasa.
Barbile se uvijala i vritala u sloenom zagrljaju moljca-gasitelja. Milovali su je
njegovi udovi i mesnati nabori. im se promekoljila, prikovao joj je ruke, kada se
poela koprcati, sputao joj je noge.
To golemo stvorenje je njeno okrenulo glavu u stranu, kao da je gladno i
znatieljno odmjerava. Isputalo je nekakve tihe i odvratne glasove.
Posljednji par ruku je polako poeo puziti navie i opipavati Barbileine oi.
Povrno ih je dodirivao. Pokuavao ih je otvoriti.
Barbile je urlala, cvilila i preklinjala za pomo, ali su Isaac i Derkhan stajali
paralizirani, zurei potpuno skamenjeni u zrcalo.
Derkhan je drhtavim rukama posegnula u dep sakoa i izvadila pitolj, koji je ve
bio napet. Gledajui u zrcalo, odluno je uperila pitolj iza sebe. Ruka joj je
podrhtavala dok je oajniki pokuavala naciljati na ovaj nemogui nain.
Isaac je vidio to radi te je bre bolje izvadio svoj pitolj. Bio je bri na
obarau.
Crni prah se zapalio i zauo se otar pucanj. Kuglica je izletjela iz cijevi i
bezopasno prola iznad glave moljca-gasitelja. Stvorenje se nije ak udostojalo ni
podii glavu. Kad se zauo pucanj, Barbile je vrisnula i poela ih preklinjati neka
ubiju nju.
Derkhan je stisnula usne i pokuala umiri ruku.

Opalila je. Moljac-gasitelj se zavrtio i krila mu zadrhtae. Razjapio je prostrane

i gnusne eljusti iz kojih je doprlo prigueno itanje, jedva ujni krik. Isaac je
primijetio malu rupu u papirnatom tkivu lijevog krila.
Barbile je vrisnula i trenutak priekala, a onda je shvatila da je jo iva i
nastavila vritati.
Moljac-gasitelj se okrenuo prema Derkhan. Njegove dvije bi ruke palacnue
preko udaljenosti od dva metra koliko ih je dijelilo i razdraljivo je opalie po
leima. Zaulo se strano krckanje. Derkhan je izletjela kroz otvorena vrata, a zrak joj
je bio nasilno istjeran iz plua. Zapomagala je dok je padala.
"Ne osvri se!" povikao je Isaac. "Bjei! Bjei! Evo i mene!"
Pokuao se praviti da ne uje Barbileino preklinjanje. Nije imao vremena za
ponovno punjenje pitolja.
Dok je polako napredovao prema vratima, molei se da to stvorenje i dalje ne
obraa panju na njega, gledao je u zrcalu to se dogaa iza njega.
Odbio je probaviti taj prizor. Za sada neka to ostane samo bezumna mrlja slika.
Kasnije e je moda razmotriti, ako mu poe za rukom da iv napusti ovu kuu i uspije
se vratiti svome domu, svojim prijateljima, ako poivi da uzmogne planirati, tada e
razmisliti o onome to upravo gleda.
Trenutno se trudio da ni o emu ne razmilja dok je gledao kako se moljacgasitelj ponovo usredotouje na enu koju je vrsto stezao u naruju. Ni o emu nije
mislio dok ga je promatrao kako joj na silu otvara oi vitkim majmunskim prstima i
palevima, dok ju je sluao kako vriti dok nije povratila od straha. Ubrzo potom je
naglo zamukla, jer je pogledala u treperava ustrojstva na krilima moljca-gasitelja.
Vidio je kako se ta krila polako ire i zateu stvarajui hipnotiko platno, vidio je
Barbilein zaneseni izraz lica dok su joj se oi irile kako bi to bolje vidjele te boje
koje su mijenjale oblik; vidio je kako joj se tijelo oputa i kako moljac-gasitelj balavi
u ogavnom iekivanju, i kako mu se onaj grozni jezik ponovo odmotava iz
razjapljenih usta i puzi uz Barbileinu popljuvanu bluzu ka njenom licu, dok su njezine
oi u idiotskoj ekstazi i dalje zurile u njegova krila. Vidio je kako pernati vrh jezika
njeno mazi Barbileino lice, njen nos, njezine ui, a onda joj se iznenada snano zabija
izmeu zuba u usta (Isaac je povraao, iako se trudio da ni o emu ne razmilja)
nasrui nepristojnom brzinom na njeno lice, dok je ona sve jae irila oi to je jezik
dublje prodirao u nju.
Potom je Isaac primijetio kako je neto zatreperilo pod koom skalpa i poelo se
mrekati ispod njezine kose i mesa poput jegulje u blatu, vidio je iza njezinih oiju
kretanje koje nije njoj pripadalo, i gledao je kako sluz i suze istiu iz otvora na njenoj
glavi dok je jezik migoljei se prodirao u njen um. Trenutak prije nego to je
pobjegao, Isaac je vidio kako njezine oi tamne i gase se, a trbuh moljca-gasitelja
poinje se iriti dok ju je ispijao.

Trideset drugo poglavlje

Lin je bila sama.
Sjedila je na tavanu, oslonjena leima o zid i nogu rairenih kao u lutke.
Promatrala je kretanje praine. Bilo je mrano. Zrak je bio topao. To se odigravalo
negdje u sitne sate, izmeu dva i etiri.
No se oduila u nedogled i bila je tako nemilosrdna. Lin je mogla uti-osjetiti
vibracije u zraku, drhtave krikove i zavijanja uznemirenih spavaa koja su svuda oko
nje potresala grad. I njoj je glava bila teka od slutnji i zla.
Lin se jo malo nagnula unatrag i umorno protrljala skarabejglavu. Bojala se.
Nije bila glupa, shvaala je da neto nije kako treba.
Stigla je kod arenka jo prije nekoliko sati, u kasno poslijepodne prethodnog
dna. Kao i obino, poslali su je na tavan. Ali kad je ula u tu dugaku, isuenu
prostoriju, vidjela je da nema nikoga.
Skulptura se nazirala u mraku na suprotnom kraju sobe. Nakon to se krajnje
idiotski osvrnula uokolo, kao da se arenko mogao sakriti, a da ga ona ne vidi u tom
praznom prostoru, uputila se k svom djelu da ga proui. S izvjesnom nelagodom je
pretpostavila da e joj se arenko uskoro pridruiti.
Pomilovala je figuru od kepri-pljuvake. Bila je tek napola dovrena. arenkove
mnogobrojne noge predstavljale su gomilu zavojitih oblika izvedenih naglaeno
jarkim bojama. Zavravala se na otprilike metar iznad poda u valovima koji su se
slijevali.Ostavljala je dojam napola sagorjele svijee u arenkovom obliju i stvarnoj
veliini.
Lin je ekala. Proao je jedan sat. Pokuala je podignuti vrata u podu i otvoriti
ona koja su vodila u prolaz, ali i jedna i druga su bila zakljuana. Nogom je udarala o
jedna, a akom lupala po drugima, glasno i uestalo, ali joj nitko nije odgovorio.
Posrijedi je neka zabuna, govorila je sebi. arenko ima posla, uskoro e stii,
samo je trenutno zauzet, no nije uspijevala ni samu sebe u to uvjeriti. arenko je bio
savren. Savreni biznismen, savreni razbojnik, filozof i izvoa.
On nije sluajno kasnio. Radio je to namjerno.
Lin nije znala zato, ali joj je postalo jasno da arenko eli da ona ovdje sama
sjedi i preznojava se.
Sjedila je satima, sve dok njezina nervoza nije prerasla najprije u strah, potom u
dosadu i na kraju se svela na strpljivo ekanje. Crtala je po praini i nebrojeno puta
otvorila svoj kovei i izbrojala raznobojne bobice. Spustila se no, ali i dalje nitko
nije dolazio.
Njezino strpljenje je ponovo preraslo u strah.

Zato on to radi? pomislila je. to eli? Ovo se sasvim razlikovalo od

arenkovih uobiajenih igara, zadirkivanja, njegove opasne rjeitosti. Ovo je bilo
daleko zloslutnije.
Konano, mnogo sati nakon njezinog dolaska, ula je neku buku.
arenko se stvorio u sobi u drutvu svog porunika kaktusovca i dvojice
prepravljenih, dvojice gladijatora grdosija. Lin nije znala kako su uli. Prije samo
nekoliko sekundi bila je sama.
Ustala je i nastavila ekati. Stezala je i oputala ake.
"Hvala vam to ste doli, gospoice Lin", pozdravio ju je arenko iz tumorske
nakupine svojih mnogih usta.
ekala je.
"Gospoice Lin, nastavio je on. "Imao sam prekjuer vrlo zanimljiv razgovor s
izvjesnim Srekom Gazidom. Pretpostavljam da izvjesno vrijeme niste vidjeli g.
Gazida. Inkognito je radio za mene. U svakom sluaju, kao to neosporno znate,
trenutno u gradu vlada izvjesna nestaica snovosranja. Porastao je broj provala, kao i
ulinih prepada. Ljudi su oajni. Cijene su podivljale. Nove koliine snovosranja
jednostavno ne stiu u grad. A to znai da je g. Gazid, koji trenutno ivi na toj drogi, u
prilino loem stanju. Ne moe vie sebi priutiti potrebnu robu, ak ni s popustom
koji dobiva kao moj slubenik. Bilo kako bilo, prije neki dan sam ga uo kako psuje bio je u fazi povlaenja u sebe i psovao je svakoga tko bi mu priao, ali ovog puta je
bilo malo drukije. Znate li to je vikao dok je grizao usne? Zadivljujue. Neto kao
'Nisam trebao dati to sranje Isaacu!'"
Kaktusovac koji je stajao pokraj g. arenka razdvojio je svoje goleme ruke i
poeo trljati uljevite zelene prste jedan o drugi. Podigao je ruku k otkrivenim
grudima i krajnje odluno i vrsto pritisnuo prst na jednu od svojih bodlji kako bi
provjerio koliko je otra. Izraz lica mu je bio ravnoduan.
"Nije li to zanimljivo, gospoice Lin?" nastavio je arenko neprirodno ivahno.
Uputio se k njoj na svojim mnogobrojnim nogama, kreui se poput rakovice.
to ovo treba znaiti? pomislila je Lin dok se pribliavao. Nije se imala kamo
sakriti.
"Gospoice Lin, ukradene su mi neke vrlo vrijedne stvari. Skupina malih
tvornica, ako vas ba zanima. To je razlog nestaice snovosranja. I moram vam
priznati da sam bio u stranoj nedoumici, jer nisam znao tko je to mogao uiniti.
Zaista. Nisam imao odakle krenuti." Napravio je stanku i plima ledenih osmijeha
prijee preko njegovih umnoenih crta lica. "Sve dok nisam uo Gazida. Odjednom je
sve... imalo... smisla." Ispljunuo je svaku rije zasebno.
Na neki neujni znak, njegov vezir kaktusovac krenuo je prema Lin, koja se sva
skupila i pokuala pobjei. No za to vie nije imala vremena, jer je on ispruio svoju
golemu mesnatu ruku i vrsto je epao za ruke, tako da se nije mogla ni pomaknuti.

Linine glavonoge su se grile i uslijed boli emitirale prodorno kimijsko

vritanje. Kaktusovci su obino marljivo potkresivali trnje na dlanovima, kako bi
mogli lake primati predmete, ali ovaj ga je pustio izrasti. Gomile kratkih fibroznih
bodlji nemilosrdno su se zabadale u njezine ruke.
Bila je sputana i s lakoom odvuena pred arenka. On joj se iskesio. Kad je
ponovo progovorio, glas mu je zvuao prijetee.
"Tvoj ljubavnik, bubojeba me pokuao zajebati, zar ne, gospoice Lin?
Pokupovao je velike koliine mog snovosranja, za svoje moljce, kako mi kae Gazid,
a onda je jo ukrao i moje." Grmio je i tresao se.
Zbog boli u rukama Lin nije mogla suvislo razmiljati, ali mu je ipaku oaju
pokuala akama priljubljenim uz bokove rei: Ne, ne ne, nije tako, nije tako...
arenko ju je pljesnuo po rukama.
"Da se nisi usudila ni pokuati, ti buboglava kujo, mjeanac-kurvo, droljo jedna.
Tvoja fukara od ovjeka je pokuala mene istisnuti s mojeg vlastitog jebenog trita. E
pa to je jako, jako opasna igra." Malo se povukao i promatrao je kako se migolji.
"Namjeravamo privesti g. der Grimnebulina radi krae. Misli li da e doi ako
mu tebe ponudimo?"
Linini rukavi su se skorili od krvi. Ponovo mu je pokuala neto rei znakovima.
"Dobit ete priliku da se izjasnite, gospoice Lin, ree arenko, ponovo
smireno. "Moda ste suuesnik u zioinu, a moda nemate pojma o emu govorim. Ali
moram rei da vaa situacija nije ruiasta.
Neu dopustiti da ovo proe tek tako." Promatrao ju je kako oajniki pokuava
neto rei, objasniti, izmigoljiti.
Ruke su je izdavale. Kaktusovac ju je polako dovodio u stanje otupjelosti. Dok je
zbog sve jae boli polako gubila svijest, ula je kako je g. arenko proaptao.
"Ja nisam ovjek koji prata."
Prostor ispred Znanstvenog fakulteta Sveuilita Novi Krobuzon vrvio je od
studenata. Mnogi od njih nosili su propisane crne ogrtae, a nekoliko pobunjeniki
nastrojenih dua nosilo ih je prebaene preko ruku dok su naputali zgradu.
U toj plimi ljudi nalazila su se i dva nepokretna ovjeka. Stajali su oslonjeni o
drvo, ne obazirui se na smolasti sok koji se iz njega lijepio za njih. Bilo je vlano,
ali je jedan od njih ipak nosio dugaak kaput i tamni eir.
Ve vrlo dugo su nepokretno stajali. Zavrio se jedan sat, a zatim i drugi. Njih
dvojica su doekali i ispratili dva naleta studenata. Povremeno bi neki od njih
protrljao oi i malo protegnuo kou na licu. Poslije toga bi uvijek, toboe nonalantno,
nastavili motriti na glavni ulaz.
Kad su poslijepodnevne sjene poele biti sve due, njih dvojica su se konano
pokrenuli. Njihov cilj se pojavio. Montague Vermishank izaao je iz zgrade i duboko
udahnuo, kao da je znao da e u tome uivati. Poeo je skidati sako, ali se zaustavio i

ponovo ga navukao. Uputio se k Utrini.

Ona dvojica ispod drveta napustie zaklon od lia i krenue za svojim plijenom,
toboe besciljno eui.
Dan je bio prometan. Vermishank se uputio na sjever, osvrui se u potrazi za
taksijem. Skrenuo je u Linjak, najboemskiju ulicu u Utrini, u kojoj su se napredni
akademici druili po kafiima i knjiarama. Zgrade u Utrini bile su stare i dobro
ouvane, s oribanim i svjee obojanim fasadama. Vermishank na njih nije obraao
pozornost. Ve godinama je prolazio istim putem. Nije obraao pozornost ni na
okolinu ni na progonitelje.
Kroz guvu se probio taksi na etiri kotaa, kojeg je vukao neugodno kudravi
dvonoac iz tundre na sjeveru. Probijao se kroz otpatke na unatrag savijenim nogama,
kao u kakve ptice. Vermishank podie ruku. Voza taksija pokuao je nekako stii kroz
guvu do njega. Vermishankovi progonitelji ubrzae.
"Monty", zagrmio je krupniji ovjek i pljesnuo ga po ramenu. Vermishank se
uplaeno okrenu.
"Isaac", zamucao je. Oima je sijevao uokolo traei taksi, koji se jo
pribliavao.
"Kako si, staro mome?" povika Isaac u njegovo lijevo uho, a uz njegov glas
Vermishank je uo jo jedan, tii, koji mu je siktao u desno uho.
"Ova stvar koja ti bode trbuh je no, i rasporit u te kao jebenu ribu ako mi se
ne bude svialo kako die."
"Ba mi je drago to sam naletio na tebe", zaurlao je aljivo Isaac i mahnuvi
pozvao taksi. Voza je neto promrmljao i priao.
"Pokua li bjeati, rasjei u te, a ako mi se izmigolji, prosvirat u ti metak
kroz mozak", prezrivo je pjevuio glas.
"Hajde da kod mene popijemo po pie ", ree Isaac. "U Smrdljivu Baru, molim
lijepo, vozau. Veslaev put, zna gdje je? Ba zgodna ivotinja, uzgred budi reeno",
Isaac je nastavio laprdati dok je ulazio u zatvorenu koiju. Vermishank se, drhtei i
mucajui popeo za njim, zduno potican vrhom noa. Nakon njega se popeo i Lemuel
Golub i treskom zatvorio vrata, a zatim je sjeo i zagledao se ispred sebe, stalno drei
no priljubljen uz Vermishankov bok.
Voza se odlijepio od rubnjaka. kripa, tandrkanje i blebetave alopojke
ivotinje okruili su trojicu mukaraca u taksiju.
Kad se okrenuo prema Vermishanku, Isaac je zaboravio na glumljeno prijanje
pretjerano oduevljenje.
"Mnogo tota e mi morati objasniti, ti zla pizdo", prijetei je prosiktao.
Njegov zatvorenik je iz sekunde u sekundu postajao sve pribraniji.
"Isaac", promrmljao je. "Ha. Kako ti mogu pomoi?"
Poskoio je kad ga je Lemuel bocnuo.

"Zaepi ta jebena usta."

"Da zaepim i da objanjavam, Isaac?" promrmljao je Vermishank, a onda je u
nevjerici zacvilio, jer ga je Isaac snano i sasvim iznenada pljusnuo. Zapanjeno se
zagledao u njega, oamueno trljajui obraz koji mu je bridio.
"Govorit e kada ti ja to dopustim, ree Isaac.
Preostali dio puta preli su u tiini. Najprije su skrenuli na jug pokraj stanice
Utrina, a zatim su preko Danechijevog mosta preli muljeviti Tumor. Isaac je platio
vozau dok je Lemuel urno vodio Vermishanka u skladite.
David, koji je sjedio za svojim radnim stolom, mrko ih je odmjerio, napola se
okrenuvi kako bi vidio to se to dogaa. Njegov crveno-smei kratki kaputi
djelovao je neprimjereno veselo. Yagharek se oduljao u kut u kojem se jedva nazirao.
Stopala su mu bila obavijena krpama, glava skrivena kapuljaom. Odbacio je drvena
krila. Nije bio maskiran kao da je itav, nego kao ljudsko bie.
Derkhan je podigla pogled iz naslonjaa kojeg je dovukla do sredine stranjeg
zida, ispod prozora. Bezglasno je jecala. Grevito je stezala gomilu novina. Svuda
uokolo bile su razbacane naslovne stranice. "iri se komar ljetne noi", glasio je
jedan od naslova, a drugi je postavljao pitanje: "to se dogodilo sa snom?" Derkhan
nije obraala pozornost na te stranice, nego je izrezivala neku drugu, sporednu priu s
pete, sedme ili jedanaeste strane svakih novina. S mjesta na kojem je stajao, Isaac je
uspio proitati jedan od naslova: "Ubojica Okouhoda, tvrdi urednik kriminalistike
rubrike."
Konstrukt ista je itao, zujao i kloparao po sobi dok je raiavao otpatke,
brisao prainu i skupljao stare novine i trulo voe baeno na pod. Gnjavatorka
Iskrenost tromo je krivudala du suprotnog zida.
Lemuel je gurnuo Vermishanka na srednji od tri stolca pokraj vrata i sjeo na
nekoliko koraka od njega. Razmetljivo je izvukao pitolj i uperio ga Vermishanku u
glavu.
Isaac je zakljuao vrata.
"Da ponemo, Vermishanku", ree on krajnje poslovno. Sjeo je i zabuljio se u
svog biveg efa. "Samo da zna, Lemuel je odlian strijelac, u sluaju da ti padne na
pamet nekakva pustolovna ideja. On je zapravo u neku ruku zlikovac. Zna biti i
opasan. A ja nisam uope raspoloen da te branim pa ti zato preporuam da nam kae
ono to nas zanima."
"A to te to zanima, Isaac?" sabrano ga je upitao Vermishank. Isaac je bio
bijesan, ali i zadivljen. Taj ovjek je majstorski znao vratiti i zadrati
samopotovanje.
Isaac je zakljuio da e se morati pobrinuti da se to promijeni.
Ustao je i otiao do Vermishanka. Stariji ovjek ga je lijeno odmjerio,
prestraeno razrogaivi oi tek kada je shvatio da e ga Isaac ponovo udariti.

Isaac je dva puta udario Vermishanka akom po licu, ne obazirui se na bolno

cviljenje svog starog efa. epao je Vermishanka za grlo i unuo, unijevi se u
izbezumljeno lice svog zatvorenika. Vermishank je krvario iz nosa i neuspjeno
pokuavao udaljiti od sebe Isaacove krupne ruke. Oi su mu bile staklaste od uasa.
"Mislim da ne shvaa situaciju, stari moj", prezrivo je proaptao Isaac. "Imam
razloga vjerovati da si ti odgovoran za ono to se dogodilo mom prijatelju koji gore
lei, sere u gae i slini. Nisam raspoloen zajebavat se s tobom, igrati nekakve igre s
tobom niti se pridravati pravila. Nije me briga, Vermishank, hoe li odavde uope
izai iv. Jesi li razumio? Prati li me? Evo kako emo to najbolje obaviti. Ja u tebi
rei to mi znamo - ne gubi moje vrijeme na pitanja u stilu kako smo to saznali - a ti
e popuniti praznine. Svaki puta kad ne bude odgovorio, ili mi zakljuimo da lae,
Lemuel ili ja emo te mlatnuti."
"Ne moe me muiti, ti kopile." prosiktao je Vermishank, dok ga je Isaac i dalje
davio.
"Jebi se", dreknuo je na njega Isaac. "Ti si prepravlja. A sada... odgovori na
pitanja ili umri."
"Po mogunosti i jedno i drugo" dodao je Lemuel hladno.
"I samo da te obavijestim, Monty, da grijei", nastavio je Isaac. "Moemo te
muiti. To je upravo ono to moemo uiniti. Zato e ti biti bolje da surauje.
Odgovaraj brzo i uvjeri me da ne lae. Evo to mi znamo. Ispravit e me ako
grijeim, zar ne?" Frknuo je na Vermishanka.
Nastupila je tiina dok je Isaac u glavi slagao injenice. Zatim ih je iznio,
nabrojavi ih na prste.
"Ti si zaduen za sva biorizina istraivanja koja se obavljaju za vladu. To
podrazumijeva i program s moljcima-gasiteljima." Podigao je pogled da vidi kako e
Vermishank reagirati kada otkrije da je procurila vijest o tom tajnom projektu.
Vermishank je bio nepokretan. "Moljci-gasitelji su pobjegli - oni isti moljci-gasitelji
koje si prodao nekakvom jebenom kriminalcu. Oni imaju nekakve veze sa
snovosranjem, kao i s... s komarima koji mue sve odreda. Rudgutter je mislio da
Benjamin Savitljivac ima neke veze s tim - to je bilo pogreno. Zanima nas sljedee.
to su ti jebeni moljci? Kakve veze imaju s drogom? Kako da ih pohvatamo?"
Nastupila je stanka tijekom koje je Vermishank duboko uzdahnuo. Usne vlane i
skliske od krvi i pljuvake su mu podrhtavale, ali je ipak uspio nakratko se
osmjehnuti. Lemuel je mahnuo pitoljem kako bi ga potaknuo.
"Aha, moljci-gasitelji", konano je s uzdahom izgovorio Vermishank. Progutao je
slinu i poeo masirati vrat. "Zar nisu fascinantni? Nevjerojatna vrsta."
"to su oni?" upitao je Isaac.
"Kako to misli? Valjda ste barem to do sada otkrili. Oni su grabljivice.
Efikasne, velianstvene grabljivice."

"Odakle potjeu?"
"Ha." Vermishank je trenutak razmiljao. Nakratko je podigao pogled kad je
Lemuel poeo lijeno i razmetljivo ciljati u Vermishankovo koljeno. Vermishank brzo
nastavi. "Liinke smo dobili od trgovca koji je doao brodom s jednog od najjunijih
otoka Krhotina - sigurno si ukrao jednu odmah im su stigle - ali ne potjeu one
odatle." Pogledao je Isaaca, kao da ga sve ovo zabavlja. "Ako te ba zanima, trenutno
je popularna teorija da dolaze iz Podvojene zemlje."
"Ne zajebavaj se." Ijutito je povikao Isaac, ali ga Vermishank prekinuo.
"Ne zajebavam se, budalo jedna. To jest omiljena hipoteza. Kada su pronaeni
moljci-gasitelji, u izvjesnim krugovima je porasla vanost teoriji o Podvojenoj
zemlji."
"Kako hipnotiziraju ljude?"
"Krilima - krilima nestabilnih veliina i oblika, koja se pomiu u raznim
ravninama - napunjenim oneirokromatoforama. Stanicama ije boje su sline onima u
koi oktopoda. Osjetljive su i utjeu na psihike rezonance i podsvjesne sheme.
Prislukuju frekvencije snova koje... ah... ubore ispod povrine osjeajnog uma.
Usredotoe se na njih, izvlae ih na povrinu. Tjeraju ih da se umire."
"Kako zrcalo moe zatititi?"
"Odlino pitanje, Isaac." Vermishank je poeo mijenjati svoje dranje. Sve je
vie zvuao kao kakav predava na seminaru. ak i u jednoj ovakvoj situaciji, shvatio
je Isaac, u starom birokrati prevladao je didaktiki instinkt. "Ne znamo. Izveli smo
gomilu pokusa, s dvo-zrcalima, tro-zrcalima i tako dalje. Ne znamo zato, ali uinak
se ponitava ako ih gledamo u zrcalu, iako je formalno u pitanju identian prizor,
poto njihova krila ionako preslikavaju jedno drugog. Ali, obratite pozornost, ovo je
vrlo zanimljivo, ako postavite jo jedno zrcalo - ako ih gledate preko dva zrcala, kao
kroz periskop, opet vas mogu hipnotizirati. Zar to nije neto izuzetno?" Nasmijeio
se.
Isaac je trenutak utio. Shvatio je da se Vermishank uzvrpoljio. Kao da je jedva
ekao da sve izbrblja. Mora da ga je na to natjerao pitolj, kojeg je Lemuel uperio u
njega.
"Ja sam... vidio jednoga kako jede." ree Isaac. "Vidio sam ga kako je... pojeo
neiji mozak."
"Ha." Vermishank je s puno razumijevanja zavrtio glavom. "Nevjerojatno. Sretan
si to si sada ovdje. Nisi ga ti vidio kako jede neiji mozak. Moljci-gasitelji ne ive
potpuno u naoj dimenziji. Njihove... ah... potrebe za hranom zadovoljavaju tvari
koje mi nismo u stanju izmjeriti. Zar ne shvaa?" Vermishank se prodorno zagledao u
njega poput nastavnika koji pokuava izvui pravi odgovor iz drskog uenika. Oi su
mu ponovo nestrpljivo zasvjetlucale. "Poznato mi je da ti biologija nije jaa strana,
ali to je tako... elegantan mehanizam, mislio sam da bi ti to mogao vidjeti. Oni krilima

izvlae snove, preplavljuju um, rue nasipe koji zadravaju skrivene misli, misli
vezane za krivnju, strahove, oduevljenja, snove." zastao je. Naslonio se u stolcu i
pribrao.
"A onda", nastavio je, "kada um postane lijep i soan... oni ga do kraja isiu.
Njihov nektar je podsvijest, zar ne shvaa? Zato se oni hrane samo razumnim biima,
a ne makama i psima. Oni ispijaju taj udni napitak koji je rezultat podsvjesnih misli.
Instinkti, potrebe, elje i intuicije zavijaju se same u sebe i mi razmiljamo o naim
mislima, a potom razmiljamo o tim razmiljanjima, i tako u beskraj..." Vermishankov
glas se stiao. "Nae misli fermentiraju poput najieg estokog pia. To je ono to
piju moljci-gasitelji, Isaac. Ne mesne kalorije koje se razlijevaju po lubanji, ve fino
vino same mudrosti i osjeajnosti, podsvijest. Snove."
U prostoriji je zavladala tiina. Ova ideja je sve zapanjila i svi su sada mozgali
o njoj. Vermishank je gotovo uivao u uinku svojih otkria.
Svi su se trgnuli kad je neto zakloparalo. Bio je to samo konstrukt, koji je
usisavao prljavtinu pokraj Davidovog stola. Pokuao je isprazniti kantu u spremite,
ali je promaio i prosuo sadraj. Upravo je pokuavao pokupiti komadie zguvanog
papira koji su ga okruivali.
"Prokletstvo, tako je!" dahnuo je Isaac. "Od toga se sastoje komari! Oni... to je
slino smeu! Kao, ne znam ve to, moda zeji izmet kojim se hrane biljke kojima se
hrane zeevi.... U pitanju je mali lanac, mali ekosustav..."
"Ha, tako je", odvratio je Vermishank. "Konano si poeo razmiljati. Nigdje
nee vidjeti fekalije moljaca-gasitelja, niti moe osjetiti njihov miris, ali moe
osjetiti njih. U svojim snovima. Oni se njima hrane, oni ih uzburkaju. A kada se
uzburkaju, moljac-gasitelj se njima hrani. Savreno."
"Otkud ti to sve zna, svinjo jedna?" uzbueno ga je napala Derkhan. "Koliko ve
dugo radi na tim udovitima?"
"Moljci-gasitelji su vrlo rijetki i spadaju pod dravnu tajnu. Zato smo se toliko
uzbudili zbog ove male skupine. Imali smo jedan stari primjerak, ve na umoru, a onda
smo primili etiri nove larve. Jedna je, dakako, pala Isaacu u ruke. Onaj stari, koji je
hranio nae male gusjenice, je umro. Razmiljali smo bismo li otvorili jednu ahuru
tijekom promjene, ime bismo je ubili, ali bismo stekli neprocjenjivo znanje o
njezinom stanju metamorfoze, no prije nego smo odluili hoemo li to uiniti ili ne",
uzdahnuo je, "morali smo, na alost, prodati sve etiri. Predstavljale su preveliki
rizik. Zamjerili su nam da nae istraivanje predugo traje, da... lovatori postaju
nervozni, jer ne uspijevamo kontrolirati uzorke. Ukinuta su nam sredstva, i na je odjel
morao u kratkom roku isplatiti dugove u koje smo zapali zbog ovog promaenog
projekta."
"Koji projekt vam je trebao osigura to?" prosiktao je Isaac. "Novo oruje?
Sredstvo za muenje?"

"Oh, prestani", smireno mu je odgovorio Vermishank. "Pogledaj se samo, otkad

si ti takav moralist? Da nisi ukrao jednog od njih, nikad ti ne bi pobjegao i nikada ne
bi oslobodio svoje sunarodnjake - valjda ti je jasno da se upravo to najvjerojatnije
dogodilo - i pomisli samo koliko bi nevinih ljudi i dan danas jo bilo ivo." Isaac je
zapanjeno zurio u njega.
"Jebi se!" vrisnuo je Isaac. Ustao je i ve se spremao skoiti na Vermishanka, ali
ga je Lemuel sprijeio.
"Isaac", kratko mu se obratio i Isaac opazi kako je pitolj sada uperen u njega.
"Vermishank je do sada bio vrlo kooperativan, a jo mnogo toga moramo saznati. Je li
tako?"
Isaac se zablenuo u njega, potom je kimnuo i sjeo. "Zato si tako kooperativan,
Vermishank?" upitao je Lemuel, ponovo se zagledavi u starijeg ovjeka. Vermishank
slegnu ramenima.
"Ne uivam ba u bolu", odvratio je i budalasto se osmjehnuo. "Napominjem da
vam se ovo nee sviati... nita od ovoga to sam vam rekao ne moe vam nikako
pomoi. Ne moete ih pohvatati. Kad-tad epat e vas militia. Zato bih onda neto
krio od vas?" Nasmijeio se samozadovoljno i gnjusno.
Meutim, nervozno ih je gledao i kapljice znoja su mu orosile gornju usnu.
Duboko u grlu zatomio je oaj.
Bojemupljuvake! pomislio je Isaac iznenada shvativi. Ispravio se na stolcu i
zagledao u Vermishanka. To nije sve! On... nam sve ovo pria zato to se boji! On
misli da ih vlada nije u stanju pohvatati... i boji se. eli da mi u tome uspijemo!
Isaac se poelio zbog toga narugati Vermishanku, ati mu dati do znanja da ga je
prozreo i na taj nain ga kazniti za sve zloine... ali nije htio riskirati. Ako bi mu se
Isaac previe otvoreno suprotstavio, ako bi rekao u lice Vermishanku da zna da se on
izbezumio od straha, taj zlikovac bi im odmah mogao uskratiti svu pomo.
Ako ve mora ivjeti u uvjerenju da ga oni preklinju za pomo i ako osjea
potrebu da se time naslauje, Isaac e mu to i dopustiti.
"to je snovosranje?" upitao je Isaac.
"Snovosranje?" nasmijeio se Vermishank, a Isaac se sjetio kako je taj ovjek
odglumio gaenje kada mu je posljednji puta bio postavio isto to pitanje, kako je
odbio ak i izgovoriti tu prljavu rije.
Sada su mu rijei naprosto tekle iz usta.
"Ha. Snovosranje je papica za bebe. Njime moljci hrane svoje mlade. Lue ga
stalno, ali ga lue u velikim koliinama samo kad imaju potomstvo. Oni nisu poput
ostalih moljaca: vrlo su brini roditelji. Vrlo marljivo hrane svoja jaja, i doje
novoroene gusjenice. Tek kada odrastu, kada se zaahure, u stanju su se sami hraniti.
Derkhan mu je uskoila u rije.
"Hoete rei da je snovosranje mlijeko moljaca-gasitelja?"

"Upravo to. Gusjenice ne mogu variti nepreraenu psihiku hranu. Ona mora biti
unesena u kvazi-fizikom obliku. Tekuina koju moljci izluuju je bogata destiliranim
snovima."
"I to je razlog zbog kojeg ih je kupio neki tamo jebeni narko bos? O kome to
govorimo?" Derkhan je iskrivila usne.
"Nemam pojma. Ja sam samo predloio da ih prodamo. Svejedno mi je tko je od
njih pobijedio na aukciji. Morat e se dobro skrbiti o njima, redovito ih pariti i musti.
Isto kao krave. Onaj tko zna to oni rade moe s njima manipulirati - moe ih zavarati
da izluuju mlijeko iako nemaju liinke. Mlijeko, dakako, mora proi kroz postupak
obrade. Niti jedno ljudsko bie, niti bilo koja druga razumna rasa, ne moe ga piti
isto. Umovi bi im istog trenutka eksplodirali. Ta supstanca, koja je dobila tako
pogrdan naziv - snovosranje - bila je oduzeta i... ah... razblaena raznim drugim
supstancama... to na nesreu, Isaac, znai da je gusjenica koju si ti odgojio - a koju
si, pretpostavljam, hranio snovosranjem - najvjerojatnije izrasla u ne naroito zdravog
moljca. To ti je isto kao da si hranio ljudsku bebu mlijekom zainjenim velikim
koliinama piljevine i abokreine."
"Otkud vi to sve znate?" prosiktala je Derkhan.
Vermishank ju je blijedo pogledao.
"Kako znate koliko je zrcala potrebno da biste bili sigurni, kako znate da
umove... koje pojedu pretvaraju u to... mlijeko...? S koliko ste ih ljudi do sada
nahranili?"
Vermishank je napuio usne i vidjelo se da je malice uznemiren.
"Ja sam znanstvenik", odvratio je. "Koristim sredstva koja su mi na raspolaganju.
Povremeno i kriminalce osuene na smrt. Nain na koji trebaju umrijeti nigdje se ne
navodi..."
"Svinjo jedna..." otrovno je siktala. "to je sa svim onim ljudima kojima ih diler
hrani da bi stvarali drogu..." nastavila je, ali ju je Isaac prekinuo.
"Vermishank", obratio mu se on tiho, zagledavi se u njega. "Kako da vratimo
njihove umove? One koji su oduzeti."
"Da ih vratite?" Vermishank je izgleda bio iskreno zbunjen. "Ah..." odmahnuo je
glavom i nabrao obrve. "Ne moete."
"Ne lai mi..." vrisnuo je Isaac, mislei na Lublamaija.
"Oni su popijeni", prosikta Vermishank, i izazva muk u prostoriji. ekao je.
"Popijeni su", ponovio je. "Oduzete su im misli, snovi - svijest i podsvijest isto
tako - sve je to sagorjelo u utrobi moljaca, i ponovo iscurilo kao hrana za larve. Jesi li
kuao snovosranje? Je li ga je bilo tko od vas kuao?" Nitko mu nije htio odgovoriti, a
ponajmanje Isaac. "Ako jeste, onda ste ih sanjali, njih...rtve... plijen. Njihovi
preraeni umovi skliznuli su u va eludac i vi ste ih odsanjali. Nije ostalo nita to
bi se moglo spasiti. Nema se to vratiti."

Isaac je bio oajan.

Uzmi i njegovo tijelo, pomislio je, Klepetalo, ne budi okrutan, ne ostavljaj me s
tom jebenom ljuturom kojoj ne mogu dopustiti da umre, a koja ne znai nita...
"Kako moemo pobiti moljce-gasitelje?" prosiktao je.
Vermishank je vrlo sporo razvukao usta u osmijeh.
"Ne moete" odgovorio je.
"Ne zezaj me", ponovo je prosiktao Isaac. "Sve to ivi moe i umrijeti..."
"Nisi me dobro razumio. Dakako da mogu umrijeti, ali to je samo apstraktna
tvrdnja. to znai da, u teoriji, mogu biti ubijeni. Meutim, u praksi, neete biti u
stanju ubiti ih. Oni ive u nekoliko dimenzija, kao to sam ve rekao, pa ih metci,
vatra i tako dalje mogu raniti samo u jednoj. Morali biste ih istovremeno pogoditi u
mnogo dimenzija ili im nanijeti stranu ranu u ovoj, a za to vam oni nee dati priliku...
Jesi li sada shvatio?"
"Razmiljajmo na drugi nain..." predloi Isaac. Snano je rubovima dlanova
pritisnuo sljepoonice. "to je s biolokom kontrolom? Grabljivice..."
"Ne postoje. Oni se nalaze na vrhu svog prehrambenog lanca. Vjerujemo da
postoje ivotinje, u njihovoj rodnoj zemlji, koje su ih u stanju ubiti, ali na nekoliko
tisua kilometara odavde nema nijedne takve. U svakom sluaju, ako smo u pravu, kad
bismo te i doveli, samo bismo jo bre osudili Novi Krobuzon na propast."
"Blagog mu Klepetala", zadahta Isaac. "Poto nema grabljivica koje ih love, niti
ovdje imaju suparnike, a na raspolaganju im je neograniena zaliha svjee hrane koja
se stalno dopunjuje... Nema izgleda da ih zaustavimo."
"A jo nismo ni razmotrili", poeo je brzo aptati Vermishank, "to e se dogoditi
ako... Jo su mladi, razumijete. Jo nisu do kraja sazreli. Ali ubrzo, kada noi postanu
toplije... Moramo uzeti u obzir to e se dogoditi kad se ponu pariti..."
U prostoriji kao da je sve stalo i kao da su se svi sledili. Vermishank je ponovo
pokuao ovladati izrazom svojeg lica, ali je Isaacu bilo jasno da ga nagriza sirovi
strah. Vermishank je bio zgroen. Znao je to je sve na kocki.
Malo dalje od njih, konstrukt se vrtio, itao i kloparao. Kao da je isputao
prainu i prljavtinu i ponovo se poeo nasumice kretati vukui za sobom iljak na
koji je nabadao otpatke. Opet se pokvario, pomislio je Isaac, i usredotoio svu svoju
pozornost na Vermishanka.
"Kad e se poeti pariti?" prosiktao je.
Vermishank je jezikom maknuo znoj s gornje usne.
"Reeno mi je da su hermafroditi. Nikada ih nismo vidjeli kako se pare ili da
polau jaja. Znamo samo ono to su nam rekli. Tjeraju se u drugoj polovici ljeta. Koja
je i inae predviena za polaganje jaja. Da, obino."
"Ma hajde! Sigurno postoji neto to bismo mogli initi!" povikao je Isaac.
"Nemoj mi rei da Rudgutter nije ve neto smislio..."

"Nisam upoznat s tim. Hou rei, svakako da znam da imaju nekakav plan. To da,
ali kakav, ne bih znao rei. Ja..." Vermishank je oklijevao.
"to?" izdere se Isaac.
"uo sam da su se obratili demonima." Nitko nije izustio ni rije. Vermishank je
progutao slinu i nastavio. "I da su im oni odbili pomoi. Iako su im ponudili veliki
mito."
"Zato?"
"Zato to su se i demoni prestraili." Vermishank obliza usne. Strah kojeg je
pokuavao sakriti ponovo je izbio na povrinu. "Je li vam je sada jasno? I oni su se
uplaili. Jer unato sve moi koju imaju i usprkos svojoj nazonosti... oni razmiljaju
isto kao mi. Oni su osjeajna, razumna bia. A to se moljaca-gasitelja tie... i demoni
su za njih plijen, upravo zbog toga."
Svi u sobi su se ukoili. Lemuelu je klonula ruke u kojoj je drao pitolj, ali
Vermishank nije pokuao pobjei, jer se i sam izgubio u svojem prezira vrijednom
sanjarenju.
"to nam je onda initi?" upitao je Isaac. Glas mu je blago podrhtavao.
Grebanje konstrukta se jo vie pojaalo. U jednom trenutku se zavrtio na svom
sredinjem kotau. Opustio je ruke za ienje i one su isprekidano i otro zakloparale
po podu. Najprije Derkhan, a za njom Isaac i David i ostali pogledae u njega.
"Ne mogu razmiljati dok je ta jebena stvar u sobi!" bijesno je povikao Isaac.
Uputio se k stroju, spreman da se, zbog svoje nemoi i bijesa koji ga je derao, iskali
na konstruktu. Dok mu se pribliavao, ovaj se okrenuo i zagledao u njega svojim
staklenim duicama, iznenada ispruivi dvije glavne ruke. Na kraju jedne nalazio se
nekakav list papira. Konstrukt je zbunjujue sliio osobi s ispruenim rukama. Isaac je
mirnuo i nastavio ii k njemu.
Konstrukt je desnu ruku vukao po podu, nabadajui po otpacima i praini koje je
idiotski posijao za sobom. Bez prestanka i s velikom estinom, kljuckao je po drvenim
daskama. Naglo je ispruio lijevi ud na ijem kraju se nalazila metla kako bi
preprijeio Isaacu put, da uspori njegovo kretanje i Isaac s krajnjim zaprepatenjem
shvati da konstrukt zapravo eli na sebe privui pozornost. Zatim je konstruktova
desna ruka, ona kojom je nabadao otpatke, jo jednom lupila po podu kao da mu neto
pokazuje.
U praini na podu bila je ispisana poruka.
Vrh iljka ostavio je za sobom trag kroz prainu i ak je ponegdje zaparao i drvo.
Rijei koje je navrljao bile su drhtavo i nesigurno ispisane, ali itljive.
Izdani ste.
Isaac je zurio u konstrukta u potpunom zaprepatenju. Ovaj mu je potom mahnuo
pred nosom iljkom za skupljanje otpadaka, na ijem kraju se lelujao komadi papira.
Ostali jo nisu bili proitali poruku na podu, ali su po izrazu Isaacovog lica i

neobinog ponaania konstrukta mogli zakljuiti kako se dogaa neto izuzetno. Stajali
su i znatieljno zurili u njih.
"to je bilo, Isaac?" upitala je Derkhan.
"Ja... ne znam..." promrmljao je on. Konstrukt kao da se iznervirao. Poeo je
izmjenino lupkati po poruci na podu i mahati papirom nabodenom na iljak. Isaac
isprui ruku zaprepateno zurei u njega i konstrukt umiri ruku. Isaac je zatim hrabro
sa iljka skinuo lepravi list papira.
Dok je ravnao papir, David je iznenada skoio, sav izbezumljen. Pohitao je
preko sobe.
"Isaac", povie on. "Stani..." Isaac je, meutim, ve bio razmotao papir i
razrogaio je oi u uasu kada je poeo itati ono to na njemu pisalo. Usta su mu se
objesila, ali prije nego to je stigao kriknuti, Vermishank se pokrenuo.
Lemuel se zainteresirao za bizarnu dramu s konstruktom i skrenuo pogled sa svog
plijena, to je Vermishank odmah uoio. Svi u prostoriji zurili su u Isaaca dok je
ravnao prljavi list papira kojeg mu je konstrukt predao. Vermishank je skoio sa stolca
i jurnuo prema vratima.
Zaboravio je da su zakljuana. Kada ih je povukao, a ona se nisu otvorila,
uspanieno je i krajnje nedostojanstveno zaurlao. David, koji je stajao blizu Isaaca,
poeo se povlaiti prema Vermishanku i vratima. Isaac se na peti okrenuo prema njima
i dalje steui papir. Oinuo je i Davida i Vermishanka pogledom koji je izraavao
luaku mrnju. Lemuel je shvatio svoju pogreku, i upravo je htio ponovo uperiti
pitolj u Vermishanka, kad je Isaac prijetei krenuo prema zarobljeniku, zaklonivi ga
od Lemuela.
"Isaac", povikao je Lemuel, "makni se."
Vermishank je vidio da je Derkhan skoila na noge, da se David povlai pred
Isaacom, da ovjek s kapuljaom u kutu stoji rairenih nogu i rairenih ruku poput
neke udne grabljivice. Vermishank nije mogao vidjeti samo Lemuela koji je bio
zakriven prijeteim Isaacovim tijelom.
Isaac se prijetei kretao prema Vermishanka, onemoguivi svojim tijelom da
Lemuel puca u zarobljenika.
"Isaac", ponovo je vrisnuo Lemuel. "Mii mi se s puta!"
Meutim, Isaac ga nije uo, niti je mogao i rije izustiti koliko je bio bijesan.
Prostorija je poela odzvanja od raznih zvukova. Svi prisutni su vikali, jedni su traili
da im kae to pie na papiru, drugi ga preklinjali neka se skloni, neki su reali od
bijesa ili jadikovali poput kakve velike ptice.
Isaac kao da se premiljao koga bi epao: Davida ili Vermishanka. David samo
to nije doivio slom preklinjui Isaaca neka ga saslua. Vermishank je u oaju jo
jednom pokuao otvoriti vrata, a onda se okrenuo u pokuaju obrane.
Konano, on je bio vrhunski bioudotvorac. Promrmljao je nekakav napjev i

opustio nevidljive, okultne miie koje je razvio u svojim rukama. Prikvaio je ruku
na skrivenu energiju od koje su mu vene na podlaktici poput zmija iskoile ispod koe
i natjerao vlastitu kou da se zategne i napne.
Isaacova koulja bila je napola otkopana i Vermishank je zgrabio desnom rukom
otkriveno meso ispod Isaacovog vrata.
Vermishank je krajnje neelegantno kopao kroz nepopustljivo meso. Stezao je i
oputao ruke u elji da se doepa nekog rebra. Isaac je epao Vermishankov zglavak i
nije ga putao. Lice mu se iskrivilo u grimasu. Bio je jai, ali ga je razdirala strana
bol.
Dok su se hrvali, Vermishank je zapomagao. "Pusti me!" vrisnu on. Nije imao
nikakav plan, napao je iz straha za goli ivot i odjednom shvatio kako je krenuo u
smrtonosni napad. Nije to vie mogao povui. Preostalo mu je jedino da nastavi rovati
po Isaacovim grudima ne bi li se za neto uhvatio.
A iza njih dvojice, David je pokuavao izvaditi klju.
Isaac nije mogao izvui Vermishankove prste iz svojih grudi, a Vermishank ih
nije mogao gurnuti dublje. Stajali su i ljuljali se, povlaei jedan drugoga. Kakofonija
glasova iza njih nije jenjavala. Lemuel je ustao, nogom odgurnuo stolac i sada je
pokuavao pronai poloaj iz koga bi mogao pucati. Derkhan je dotrala do
Vermishanka i poela ga vui za ruke, ali je uasnuti ovjek grevito omotao prste oko
kostiju ispod Isaacove koulje i nije putao. Svaki put kada bi povukao ruku, Isaac bi
vrisnuo od bola. Krv je ikljala iz Isaacove koe i neravnih rupa kroz koje je
Vermishank provukao svoje prste.
Vermishank, Isaac i Derkhan su se hrvali, urlali i krvarili po podu. Poprskali su
ak i Iskrenost, koja je zbrisala. Lemuel je ispruio ruku preko Isaacovog ramena s
namjerom da opali, ali je Vermishank okrenuo Isaaca poput kakve groteskne lutkerukavice i izbio mu pitolj iz ruke. Pao je na pod, metar-dva od njih, i iz njega se
prosuo crni prah. Lemuel je opsovao i uurbano poeo traiti nabojnjau.
Iznenada se pokraj ove trojke koja se nespretno borila stvorila zakukuljena
prilika. Yagharek je skinuo a glave kapuljau. Vermishank se zablene u njegove
neumoljive okrugle oi i garudino lice grabljivice. Ali prije nego to je stigao i rije
izustiti, Yagharek je zario svoj opaki zakrivljeni kljun u Vermishankovu desnu ruku.
U trenu mu je prerezao miie i tetive. Vermishank je kriknuo kad mu se ruka
rascvala i poela krvariti. Povukao je ruku iz Isaacovog mesa, koje se neravno spojilo
vlano mljacnuvi. Isaac je zaurlao od boli i pogladio grudi. Bila su skliska od krvi,
neravna, i jo su krvarila iz rana koje mu je nanijela Vermishankova ruka.
Derkhan je obavila ruke Vermishanku oko vrata. Kada se Vermishank uhvatio za
unitenu podlakticu koja je krvarila, Derkhan ga je odbacila prema sredini prostorije.
Konstrukt se zakotrljao i maknuo s puta Vermishanku koji je posrtao. Na kraju je
vritei pao i zaprljao daske krvlju.

Lemuel je uspio ponovo napuniti pitolj. Vermishank je primijetio kako niani i

ve je zaustio da ga zamoli za milost ili da pone zapomagati. Podigao je drhtavo
krvavu ruku, kao da moli.
Lemuel je opalio. Odjeknula je eksplozija. Vermishank je istog asa umuknuo.
Metak ga je pogodio izmeu oiju. Bio je to kolski primjer hica ispaljenog iz velike
blizine, koji je probio mozak i raznio potiljak iz kojeg je iknula tamna krv.
Pao je na lea, tupo udarivi raznesenom lubanjom po starim daskama.
estice baruta su se vrtjele i usporeno padale. Vermishankovo mrtvo tijelo je
zadrhtalo.
Isaac se oslonio leima o zid i opsovao. Pritisnuo je ruku na grudi kao da ih eli
poravnati. Petljao je po njima u neuspjelom pokuaju da popravi kozmetiku tetu koju
su mu nanijeli Vermishankovi nametljivi prsti.
Ostali su imali dojam da uljivo laje od boli.
"Bojeg mu prokletstva!" ispljunuo je i pogledao Vermishankovo tijelo.
Lemuel je i dalje drao pitolj. Derkhan se tresla. Yagharek se povukao i
nastavio, lica skrivenog kapuljaom, promatrati to se dogaa.
Svi su utjeli. Polako im je dopiralo do uma da je Vermishank ubijen. Osjetili su
nelagodu i zaprepatenje, ali nisu jedni druge optuivali. Nitko nije elio da on oivi.
"Yag, stari moj", konano je zakrijetao Isaac. "Tvoj sam dunik." Garuda uope
nije obratio pozornost na njega.
"Moramo... moramo ovo iznijeti odavde", usplahireno je izgovorila Derkhan,
utnuvi Vermishankov le. "Uskoro e se dati u potragu za njim."
"To nam je najmanja briga" rekao je Isaac. Ispruio je desnu ruku. I dalje je u
njoj stezao list papira koji je uzeo od konstrukta i koji je sada bio zaprljan krvlju.
"David je otiao", primijetio je, pokazavi prema otkljuanim vratima. Osvrnuo se
uokolo. "Uzeo je Iskrenost", dodao je i smrknuo se. Dobacio je list papira Derkhan.
Dok ga je ona razmotavala, Isaac ode do jogunastog konstrukta.
Derkhan je poela itati poruku. Na licu su joj se oitavali gaenje i bijes.
Podigla je papir kako bi i Lemuel mogao proitati to pie. Trenutak kasnije, priao
im je i Yagharek i proitao tekst virei iz svoje kapuljae preko Lemuelovog ramena.
Serachine. Shodno dogovoru sa sastanka, prilaem uplatu i upute. Der
Grimnebulin i suradnici bit e izvedeni pred lice pravde na Lancodan 8. Tatisa.
Militia e ga uhititi u njegovom prebivalitu u 9 sati naveer. Pobrini se da der
Grimnebulin i svi oni koji rade s njim budu prisutni od 6 pa nadalje. Ti e takoer
biti s njima za vrijeme racije, kako sumnja ne bi pala na tebe. Nai agenti su vidjeli
tvoje heliotipe, ali bez obzira na to, odjeni neto crveno. Nai asnici e uiniti sve
to je u njihovoj moi da izbjegnu nesretne sluajeve, ali to nitko ne moe jamiti,
tako da je od najvee vanosti da se jasno oznai.
Grubijan.

Lemuel je zatreptao i podigao pogled.

"Pa to je danas" prozbori on i ponovo trepne. "Danas je Lancodan. Oni dolaze."

Trideset tree poglavlje

Isaac se nije obazirao na Lemuela. Stajao je tono ispred konstrukta, kojem kao
da je bilo neugodno to ga ovaj tako prodorno promatra.
"Kako si znao, Isaac?" povikala je Derkhan, a Isaac podie prst i pokae na
konstrukta.
"Upozoren sam. David nas je izdao", proaptao je. "Moj kompi. Tisuu puta
smo zajedno banili, pili zajedno, sudjelovali u pobunama... i taj kurvin sin me je
prodao. A upozorio me je prokleti konstrukt." Gurnuo je glavu sasvim ispred
konstruktovih lea. "Ti me razumije?" proaptao je u nevjerici. "Prati me? Ti... stani
malo, ima audio ulaze, zar ne? Okreni se... okreni se ako me razumije..."
Lemuel i Derkhan su se pogledali.
"Isaac, drue moj", oslovio ga je nemono Lemuel, ali mu rijei zamrijee na
usnama.
Konstrukt se polagano poeo okretati.
"Koji sad kurac on radi?" prosiktala je Derkhan.
Isaac se okrenuo ka njoj.
"Nemam pojma", prosiktao je i on. "uo sam neke prie o ovome, ali nisam znao
da se to zaista moe dogoditi. Zakvaio je neki virus, je li tako? KI... Konstruiranu
Inteligenciju... ne mogu povjerovati da to zaista postoji..."
Ponovo se okrenuo prema konstruktu. Prili su mu i Derkhan i Lemuel, a poslije
kraeg oklijevanja i Yagharek.
"To nije mogue", iznenada ree Isaac. "On nema dovoljno sloen stroj za
samostalno miljenje. To je nemogue."
Konstrukt spusti svoj iljak i povue se do oblinje gomile praine. iljkom je
jasno po njoj ispisao: Mogue je.
Kada su to vidjela, tri ljudska bia su zinula u udu.
"Jebote...!" derao se Isaac. "Zna itati i pisati... ti..." Zavrtio je glavom, zatim
se poslije jednog trenutka ponovo prodorno i ledeno zagledao u konstrukta. "Kako si
znao?" upitao je. "I zato si me upozorio?"
Ubrzo im je postalo jasno da e morati malo priekati na ovo objanjenje. Dok je
Isaac napeto ekao, Lemuel je pogledao na sat i nervozno se trgnuo. Ve je bilo kasno.
Lemuelu i Derkhan bila je dovoljna samo minuta da uvjere Isaaca kako e biti
najbolje da odmah pobjegnu iz skladita, zajedno s konstruktom. Bez obzira na to to
ne znaju porijeklo informacije, bilo bi dobro povjerovati u nju.
Isaac se, vukui konstrukta, donekle opirao. Prokleo je Davida na pakao i divio
se konstruktovoj inteligenciji. Ljutito je urlao i znatieljnim oima odmjeravao

preobraen stroj za ienje. Bio je zbunjen. Derkhanina i Lemuelova panika prela je

i na njega.
"Da, David je prokleto govno. I ti si u pravu, Isaac, taj konstrukt je pravo udo",
prosiktala je Derkhan, "ali nita od njega ako odmah ne krenemo."
U elji da prekine ovu munu situaciju, konstrukt je ponovo poravnao prainu i
paljivo ispisao dok ga je Isaac promatrao: Kasnije.
Lemuel je uurbano razmiljao.
"Znam jedno mjesto u Vrtuljku kamo moemo otii", zakljui on. "Posluit e za
noas, a zatim emo ve neto smisliti." On i Derkhan su se ushodali po prostoriji,
skupljajui korisne sitnice i trpajui ih u vree koje su uzeli iz Davidovih ormara.
Bilo im je jasno da se vie nee moi vratiti ovamo.
Isaac je tupo stajao oslonjen o zid. Usta su mu bila blago otvorena. Pogled
staklast. U nevjerici je odmahivao glavom.
Lemuel je podigao pogled i vidio to on radi.
"Isaac!" dreknuo je. "Da si odmah poao po svoje usrane stvari. Imamo manje od
sat vremena. Odlazimo. Mii tu svoju guzicu."
Isaac ga je pogledao, odluno kimnuo i tekim se korakom poeo penjati po
stubama, ali je na vrhu ponovo zastao. Djelovao je zbunjeno, jadno i kao da ne moe
povjerovati ni u to od onoga to mu se dogaa.
Poslije nekoliko sekundi, Yagharek je tiho doao za njim. Zastao je iza Isaaca i
skinuo kapuljau.
"Grimnebuline", proaptao je onoliko tiho koliko mu je to doputalo njegovo
ptije grlo. "Razmilja o svom prijatelju Davidu."
Isaac se otro okrenuo.
"Nije mi on nikakav prijatelj", pobuni se on.
"Ipak je bio. Razmilja o izdaji."
Isaac nita nije rekao nekoliko trenutaka. Zatim je kimnuo. Na njegovo lice
ponovo se vratio izraz uasnutog zaprepatenja.
"Ja dobro znam to je to izdaja, Grimnebuline", zazvidao je Yagharek. "Vrlo
dobro. ao mi te je."
Isaac se okrenuo i ustrim korakom uputio prema svojem laboratoriju. Poeo je,
naizgled nasumice, trpati komadie ice, keramike i stakla u golemu putnu torbu.
Glasno je zveala dok ju je tako napunjenu vezao za lea.
"Kada su tebe izdali, Yag?" upitao je.
"Nisu mene izdali. Ja sam izdao." Isaac je zastao i okrenuo se k njemu. "Znam to
je David uinio i ao mi je."
Isaac je u nevjerici zurio u njega. Osjeao se jadno i elio je da nita od ovoga
nije tono.
Militia je napala. A bilo je tek sedam i dvadeset.

Vrata su se s treskom otvorila. Unutra su uletjela trojica policajaca. Iz ruku im je

izletio ovan za razbijanje vrata.
Nakon Davidovog bijega vrata su ostala nezakljuana. Militia to nije oekivala
pa su pokuali probiti vrata koja im se nisu oduprla. Prostrli su se koliko su dugi i
iroki. Izgledali su glupo.
U tom trenutku nastala je strka. Ona trojica policajaca su uspjela ustati. Vod
policajaca koji je ostao vani glupo je zurio kroz vrata. Derkhan i Lemuel, koji su bili u
prizemlju zablenuli su se u njih. Isaac je odozgo gledao uljeze.
A onda su se svi pokrenuli.
Policajci na ulici su se pribrali i nahrupili na vrata. Lemuel je prevrnuo Davidov
golemi stol i zaklonio se iza njega, otkoivi svoja dva duga pitolja. Derkhan je
potrala k njemu, traei zaklon. Yagharek je zasiktao i povukao se dalje od ograde
kako ga policajci ne bi vidjeli.
Isaac se brzo okrenuo prema svom laboratorijskom stolu, dohvatio dvije goleme
staklene boce neke bezbojne tekuine nastavivi se okretati na petama pa ih je, kao da
su bombe, bacio preko ograde prema policajcima koji su nadirali.
Prva trojica koja su prola kroz vrata uspjela su ustati, ali ih je istog asa zasula
kia stakla i kimijske kie. Jedna teka boca razbila se o kacigu policajca, koji je
ponovo poljubio pod i ostao nepokretno leati i krvariti. Opake krhotine odbile su se
o oklope ostale dvojice. Kada ih je zahvatila ova kia komadia, oni se na trenutak
ukoie, a onda su poeli vritati, jer je kimikalija pronala put kroz maske i napala
njihova meka lica.
Jo nitko nije zapucao.
Isaac se okrenuo kako bi dohvatio nove boce. Zatim je na trenutak strateki
zastao da nacilja, kako ne bi uludo tratio kimikalije. Zato ne pucaju? oamueno je
pomislio.
Ranjene policajce izvukli su natrag na ulicu. Umjesto njih je ula falanga teko
naoruanih policajaca sa eljeznim titovima i kacigama s pojaanim staklom kroz
koje su buljili. Isaac je iza njih vidio dvojicu policajaca koji su se spremali napasti ih
alac-kutijama kepra.
ele nas uhvatiti ive! shvati on. alac-kutija je lako mogla ubiti, ali nije
morala. Da im je jedini cilj bio da ih pobiju, Rudgutteru bi bilo mnogo jednostavnije
da je poslao obine trupe naoruane kremenjaama i samostrelima, a ne specijalne
agente kao to su ljudi uvjebani za rukovanje alac-kutijama.
Isaac je zavitlao u gomilu dvostruku salvu neeg to je vjerojatno bio eljezni
prah i sangvimorfnog destilata, ali su straari bili brzi i porazbijali boce svojim
titovima. Policajci su cupkali uokolo izbjegavajui opasne kapljice.
Svaki od dvojice policajaca koji su ili iza onoga koji je nosio tit, zavitlao je
svojim nazubljenim dvostrukim mlatilom.

Same alac-kutije - sloeni i neobini metasatni mehanizmi koje su dizajnirali

kepri - bile su prikvaene za opasae policajaca, i svaka je bila veliine male torbe. S
obje strane je za njih bio privreno dugaki kabel s navojima od debelih ica
obloenih izolacionom gumom, koji se mogao rastegnuti vie od est metara. Na
otprilike metar i pol od kraja svakog kabela nalazile su se uglaane drvene ruke, koje
su policajci stezali akama. Koristili su ih za okretanje krajeva kabela stranom
brzinom. Neto je jedva primjetno zasvjetlucalo. Isaac je znao da se na vrhu svakog
pipka nalazi opaki mali metalni iljak, zubac opremljen bodljikavom icom i
bodljama. Ti vrhovi su se razlikovali. Neki od njih bili su vrsti, a oni najbolji su se
pri kontaktu rascvjetavali poput okrutnih cvjetova. Svi su oni bili napravljeni tako da
mogu preletjeti veliku udaljenost, probiti oklop i tijelo i bez imalo milosti zakvaiti se
s unutranje strane razderanog mesa.
Derkhan je uspjela stii do stola i stisnula se pokraj Lemuela. Isaac se okrenuo
kako bi dohvatio jo svojih bombi. U trenutku zatija, Derkhan se hitro podigla na
jedno koljeno i provirila preko ruba stola, naciljavi svojim golemim pitoljem.
Povukla je obara. U istom trenutku je jedan od policajaca pustio svoju alackutiju da poleti.
Derkhan je bila dosta dobar strijelac. Njezin metak se zario u prozor na titu
jednog policajca koji je i gaala, procijenivi da je to njihova slaba toka. Meutim,
podcijenila je obranu policajaca. Otvor se estoko i spektakularno raspukao, potpuno
pobijelio od krhotina staklene praine i mree pukotina, ali je njegova konstrukcija,
protkana bakrenom icom, izdrala udar. Policajac se zanio, ali je ve u sljedeem
trenutku vrsto stajao na nogama.
Policajac sa kutijom je oigledno bio pravi strunjak.
Istodobno je u luku podigao obje ruke i pritisnuo prekidae na drvenim rukama
koji su oslobaali kablove u njima i katapultirali ih na neprijatelja. Izbaena sjeiva
sijevnula su u vrtlogu metalnog sivila kroz zrak, noena inercijom.
Kabel se gotovo bez trenja odmotao iz alac-kutije. Drvene ruke nisu uope
usporile kretanje otrica kroz zrak. Putanja njihovog leta bio je posve pravilan luk.
Nazubljeni utezi napravili su dugaku i eliptinu kroz zrak. to su se kablovi koji su ih
povezivali sa alac-kutijom vie ispruili, to je i putanja postajala manje zakrivljena.
Pupoljci zailjenog elika simultano su se zarili u Derkhanine grudi. Vrisnula je i
zateturala zakrgutavi zubima, dok joj je pitolj ispadao iz prstiju koji su se grili.
Istog trenutka, policajac je pritisnuo zatvara na alac-kutiji i pokrenuo skriveni
satni mehanizam u njoj.
Zaulo se estoko zujanje. Skriveni navoji motora poeli su da se odmatati.
Okretali su se brzo poput dinama i stvarali valove udne struje. Derkhan je plesala i
grila se, vritei od bola kroz stisnute zube. Iz kose i prstiju joj je u kratkim naletima
izbijala plaviasta svjetlost nalik na udarce biem.

Policajac nije skidao pogleda s nje dok je podeavao brojanike na alac-kutiji

koji su registrirali jainu i oblik energije. Uslijedio je jedan estok pucketavi udar,
koji je Derkhan odbacio na zid, niz koji je potom skliznula na pod.
Drugi policajac je poslao svoje otre pupoljke preko ruba stola u nadi da e
uhvatiti Lemuela, ali on se priljubio uz samo drvo tako da su bezopasno letjeli oko
njega. Policajac je pritisnuo dugme i kablovi su se urno povukli u prvobitni poloaj.
Lemuel je zurio u pogoenu Derkhan i odmjeravao svoje pitolje.
Isaac je bijesno zaurlao. Zavitlao je jo jednu veliku posudu s nestabilnom
udotvornom smjesom na policajce. Nije ju dovoljno daleko dobacio, ali je posuda
tako snano eksplodirala da je tekuina poprskala kako titove tako i one iza njih.
Dvojica policajaca zavrila su vritei na podu, jer im se koa pretvorila u pergament,
a krv u tintu.
Kroz vrata je zagrmio neiji pojaan glas. Glas gradonaelnika Rudguttera.
"Prestanite s napadima. Budite razumni. Neete uspjeti izai. Prestanite nas napadati
pa emo imati milosti prema vama."
Rudgutter je s Elizom Stem-Fulcher stajao usred svoje poasne strae. Bilo je
krajnje neuobiajeno za njega da krene u raciju zajedno s policijom, ali ovo nije bila
obina racija. Smjestio se s druge strane puta i malo podalje od Isaacove radionice.
Jo se nije bilo sasvim smrklo. Uznemirena i znatieljna lica provirivala su kroz
prozore du ulice. Rudgutter nije na njih obraao pozornost. Odvojio je megafon od
usta i okrenuo se prema Elizi Stem-Fulcher. Vidjelo se da je iznerviran.
"Ovo je prava prokleta klaonica", izjavi on. Ona kimne. "Koliko god da je
neuinkovita, policija ne moe izgubiti. Moda e nastradati nekoliko policajaca, to
je svakako za aljenje, ali nema anse da der Grimnebulin i njegovi ljudi izau
odavde." Odjednom su mu lica koja su svuda uokolo nervozno virila kroz prozore
poela ii na ivce.
Otrom kretnjom je podigao megafon i povikao prema prozorima: "Odmah se
vratite u svoje kue!"
Odgovorilo mu je zahvalno lepranje zavjesa. Rudgutter je okrenuo megafon
prema skladitu koje se treslo.
Jednim elegantnim i preciznim hicem Lemuel se oslobodio jednog policajca koji
je rukovao alac-kutijom. Isaac je gurnuo svoj stol niz stube pokupivi njime dvojicu
koji su ga pokuali zaskoiti i nastavio je bacati kimikalije. Na drugoj strani mu je
pomagao Yagharek, koji je takoer zasipao napadae pogubnim smjesama.
Ali njihova hrabrost je od poetka bila osuena na propast, drukije i nije moglo
biti. Bilo je previe policajaca. Isaacu, Lemuelu i Yaghareku je pomagalo to to
policajci nisu dobili naredbu da ubijaju, dok njih nita nije spreavalo da to ine.
Isaac je procijenio da su pala etiri policajca: jedan je nastradao od metka; jednom je
razbijena lubanja; a dvojica od sluajnih kimijsko-udotvornih reakcija. Ali to nije

moglo jo dugo potrajati. Policajci zaklonjeni titovima napredovali su prema

Lemuelu.
Isaac je zapazio da su policajci pogledali uvis i kratko se oko neega
posavjetovali. Zatim je jedan od njih oprezno podigao kremenjau i nanianio u
Yaghareka.
"Na pod, Yag!" povikao je. "Tebe e ubiti!"
Yagharek je legao pod i ubojica ga vie nije mogao vidjeti.
Nije bilo nikakve iznenadne objave, nije ih prola neka jeza niti im se itko
neopaeno prikrao. Samo je Rudgutter u svom uhu zauo Tkalev glas.
... USPIO SAM NEPRIMIJEEN POPETI SE ZAMRENIM ICAMA
NEBESKIM I GURNUO JESAM SVOJE RASKREENE NOGE HTIO NE HTIO U
PSIHIKI IZMET PLJAKAA MREE ONI SU NIA BIA I NEELEGANTNA I
BLIJEDI APAT TO SE DOGAA G. GRADONAELNIE OVO MJESTO
PODRHTAVA...
Rudgutter se trgnu. Samo mi je jo ovo trebalo, pomisli on. Ali mu je odgovorio
odlunim glasom.
"Tkale", poe on. Stem-Fulcher se istog trena znatieljno zagledala u njega.
"Ba lijepo to si s nama."
Previe je nepredvidiv, bijesno je pomislio Rudgutter. Ne sada, prokletstvo, ne
sada, idi proganjaj moljce, idi u lov... to trai ovdje? Tkalac ga je dovodio do
bijesa i bio je opasan. Rudgutter je preuzeo rizik kad ga je angairao da mu pomogne.
Pomahnitali top i dalje predstavlja smrtonosno oruje.
Rudgutter je mislio da su veliki pauk i on postigli izvjestan sporazum. Ako je to
uope bilo mogue s Tkalcem. Pomogao mu je Kapnellior. Tekstorologija je bila
nesigurno polje rada, jo u fazi ispitivanja, ali je do sada donijela i neke plodove.
Postojali su dokazani naini stupanja u vezu, i Rudgutter ih je koristio kada je htio
stupiti u vezu sa Tkalcem. Poruke urezane u metal kara, koje bi zatim bile
rastopljene. Oigledno nasumine skulpture, osvijetljene odozdo, ije su sjene
ispisivale poruke po stropu. Tkalac je odmah spremno odgovarao i to na jo bizarniji
nain.
Rudgutter je pristojno ponudio Tkalcu da krene u potjeru za moljcima. Rudgutter
mu to, dakako, nije mogao zapovjediti, nego samo predloiti. Tkalac je, meutim,
pozitivno odgovorio, i Rudgutter shvati kako je glupo i apsurdno od njega to je poeo
razmiljati o Tkalcu kao o svom agentu.
Odmah e prekinuti s tim.
Rudgutter proisti grlo. "Smijem li upitati zato si nam se pridruio, Tkale?"
Glas mu je ponovo poeo odzvanjati u uhu i odbijati se od kostiju u njegovoj
glavi.
... IZNUTRA I IZVANA NITI SU PREPOLOVLJENE I RASPRSNUTE I

RASTRGNUT JE TRAG PREKO POTKE SVJETSKE MREE GDJE SU BOJE

ISKRVARILE I NESTALE SKLIZNUO SAM PREKO NEBA ISPOD POVRINE I
PLESAO SAM DU RASCJEPA SA SUZAMA JADA ZBOG RUNE RUEVINE
KOJA STRI I IRI SE I POINJE NA OVOM MJESTU...
Rudgutter je polako kimnuo kada je poeo shvaati smisao njegovih rijei.
"Odavde je krenulo", sloi se on. "Ovo je samo sredite. Ovo je izvor. Na nesreu..."
Paljivo je birao rijei. "Na nesreu, ovo ba nije zgodan trenutak. Mogu li te
nagovoriti da to ispita - mada je problem zaista ovdje nastao - malo kasnije?"
Stem-Fulcher ga je gledala. Po izrazu njegovog lica vidjelo se da ga mue mnoge
brige. Paljivo je pratila njegove rijei.
U jednom krajnje neobinom trenutku oko njih se nije uo nikakav zvuk. Pucnji i
povici iz skladita su zamrli. Nije se ula ni kripa ni lupkanje policijskog oruja.
Stem-Fulcher je otvorila usta, kao da se sprema neto rei, ali to nije uinila. Tkalac
je utio.
A onda je glavom Rudguttera prohujao apat. Zinuo je u zaprepatenju i
obeshrabreno otvorio usta. Nije znao kako zna, ali sluao je neugodan zvuk Tkalevog
pribliavanja skladitu preko razliitih dimenzija.
Policajci su se obruili na Lemuela s bezobzirnom preciznou. Pretrali su
preko Vermishankovog trupla. Pobjedonosno su drali svoje titove ispred sebe.
Isaacu i Yaghareku je ponestalo kimikalija. Isaac je urlao i bacao na policajce
stolce, komade drveta i razne otpatke. Oni su ih lako odbijali.
Derkhan je bila nepokretna, jednako kao i Lublamai koji je leao na poljskom
krevetu u kutu Isaacovog prebivalita.
Lemuel je kriknuo u oajnikom bijesu i na svoje napadae zavitlao rog s
barutom, poprskavi ih jetkim prahom. Pokuavao je nai kutiju s kresivom, ali su se
oni u meuvremenu bacili na njega, maui kratkim batinama. Pribliio mu se i
policajac sa alac-kutijom, vrtei sjeivima.
Zrak u sredini skladita neugodno je vibrirao.
Dvojica policajaca koji su se pribliavali ovoj nestabilnoj mrlji zbunjeno su
zastali. Isaac i Yagharek upravo su dohvatili golemu klupu, svaki za jedan kraj, i
spremali su se da je zavitlaju na policajce ispod. Obojici je neka pojava u zraku
privukla pogled. Zastali su i nastavili gledati.
U sredini prostorije se, ni iz ega, rascvjetavala mrlja organske tame, poput
kakvog nadnaravnog cvijeta. ivotinjskom lakoom se proirila i postala stvarna,
poput make koja se protee. Otvorila se i uspravila te ispunila sobu, ta divovska
stvar podijeljena u segmente, ta silna nazonost pauka koja je zujala od moi i
isisavala svjetlost iz zraka.
Tkalac.
Yagharek i Isaac istovremeno ispustie klupu.

Policajci prestadoe mlatiti Lemuela i okrenue se, uznemireni promjenom u

prirodi etera.
Svi su zastali i, posve izbezumljeni, zagledali se u crnu stvar.
Tkalac se pojavio tono iznad dvojice policajaca koji su drhtali. Od straha su
poeli tiho cviliti. Jedan od njih je, kad su mu se prsti ukoili, ispustio ma. Drugi,
koji je bio hrabriji, ali isto tako neuinkovit, podigao je ruku koja se estoko tresla i u
kojoj je drao pitolj.
Tkalac je spustio pogled na njih dvojicu. Podigao je par svojih ljudskih ruku. Oni
ustuknue, ali on im je samo spustio na svaku glavu po jednu svoju ruku i pomilovao
ih kao da su psi.
Podigao je ruku i pokazao prema platformi na kojoj su stajali zabezeknuti i
uplaeni Isaac i Yagharek. Njegov nezemaljski pijevni glas odjekne prostorijom koja
je odjednom zanijemjela.
... TAMO I GORE U MALOM PROLAZU SE TO DOGODILO ROEN JE
SKVRENI PALAC ISKRIVLJENI KRLJAVAC KOJI JE OSLOBODIO SVOJU
SUBRAU POLOMIO JE PEAT NA SVOJEM POVOJU I IZLETIO NJUIM
OSTATKE NJEGOVOG DORUKA KOJI JO BALAVI OH JA VOLIM OVO JA
UIVAM U OVOJ MREI MIRIS JE SLOEN I LIJEP MADA RAZDERAN TKO
OVDJE ZNA PRESTI TAKO SUROVO I NAIVNO...
Tkaleva glava je nepoznatom glatkoom klizila s jedne na drugu stranu.
Odmjerio je prostoriju svojim mnogobrojnim, svjetlucavim oima. I dalje se niti
jedno ljudsko bie nije pomaknulo.
Izvana je dopro glas Rudgutterov glas. Bio je napet i ljut.
"Tkale!" povikao je on. "Imam za tebe dar i poruku!" Nastupio je trenutak tiine,
a onda je kroz vrata skladita doletio par kara s bisernim drkama. Tkalac je
pljesnuo rukama izrazivi svoje oduevljene poput kakvog ovjeka. Izvana je dopirao
jasan zvuk otvaranja i zatvaranja kara.
... DIVNO DIVNO, zastenjao je Tkalac, TRICTRAC PONIZNA MOLBA I
MADA ONE IZRAVNAVAJU RUBOVE I NERAVNE NITI HLADNOM BUKOM
OBRNUTOJ EKSPLOZIJI MORAM PROMIJENITI FOKUS NAPRAVITI UZORKE
OVDJE S AMATERIMA NESVJESNIM UMJETNICIMA RASPORITI
KATASTROFALNO KIDANJE POSTOJI RUNA ASIMETRIJA U PLAVIM LICIMA
KOJA TO NEE UINITI TO BITI NE MOE RASPORENA MREA JE
ZAKRPANA BEZ UZORAKA I U UMOVIMA TIH OAJNIKA I KRIVACA I
UCVILJENIH SU IZUZETNE TAPISERIJE ELJE PJEGAVA SKUPINA BORA
ENJI ZA PRIJATELJIMA PERJE ZNANOST PRAVDA ZLATO...
Tkalev glas je podrhtavao u nekakvom sentimentalnom oduevljenju. Noge su
mu se iznenada pokrenule zastraujuom brzinom i uputio se na svoj sloen nain kroz
sobu, mrekajui se kroz prostor.

Policajci koji su se bili obruili na Lemuela ispustie batine i pobjegoe kako bi

mu se sklonili s puta. Lemuel se svojim nateenim oima zagledao u golemo tijelo
pauka. Podigao je ruke i pokuao uplaeno kriknuti.
Tkalac je ostao jedan trenutak lebdjeti iznad njega, a zatim se zagledao u
platformu u visini. S lakoom je zakoraio uvis i istog trena se neshvatljivo naao
tamo, na samo nekoliko koraka od Isaaca i Yaghareka. Oni su uasnuto zurili u to
golemo i udovino oblije. iljata stopala poskakujui krenue prema njima. Sledili
su se. Yagharek se pokuao povui idui natrake, ali je Tkalac bio suvie brz...
DIVLJI I NEPROBOJAN... pjevao je on, i pokupio Yaghareka jednim iznenadnim
pokretom, zataknuvi ga ispod svoje ruke, tako sline ljudskoj, gdje se ovaj uvijao i
vritao poput izbezumljenog djeteca.
... CRN I CRVENOSME... pjevao je Tkalac. Elegantno je poskakivao na
prstima poput plesaa, bono se kreui kroz savijene dimenzije tako da se ponovo
naao pokraj uurenog Lemuela. Zgrabio ga je i smotao pod ruku pokraj Yaghareka.
Policajci su se povukli, zaprepateni i prestraeni. Ponovo je izvana dopro glas
gradonaelnika Rudguttera, ali ga nitko nije sluao.
Tkalac je koraknuo uvis i opet se naao na uzdignutom prostoru na kojem je Isaac
ivio. Doskoio je do Isaaca te i njega gurnuo pod slobodnu ruku...
EKSTRAVAGANTNO SVJETOVNO OKUPLJANJE... zapjevao je dok je njega
uzimao.
Isaac se nije mogao oduprijeti. Tkalev dodir je bio hladan i nepromjenjiv,
prilino nestvaran. Koa mu je bila glatka poput uglaanog stakla. Osjetio je da ga je
podigao lakoom od koje je ovjeku zastajao dah, a zatim ga je poput kakvog mezimca
smotao pod koatu ruku.
... SUPROTAN NEMARAN DIVLJE.. uo je Isaac Tkalca kako govori dok se
vraao svojim nemoguim koracima koji su ga za tren odnijeli est metara odavde do
Derkhaninog nepokretnog tijela. Policajci su u strahu raistili prostor oko nje. Pauk
je posegnuo za njezinim besvjesnim tijelom i gurnuo je pokraj Isaaca, koji je kroz
odjeu osjetio toplinu njezinog tijela.
Isaacu se vrtjelo u glavi. Tkalac je ponovo krenuo postrance i preao na drugi
kraj prostorije, zastavi kod konstrukta. Isaac je na nekoliko trenutaka bio zaboravio
da ovaj ak i postoji. Konstrukt se vratio na svoje uobiajeno mjesto za odmaranje u
uglu sobe, odakle je promatrao napade policajaca. Okrenuo je jednu stranu glatke
glave i svoje staklene lee prema Tkalcu. No Tkalac je odluio pokupiti i konstrukta,
te je spretno svojim udovima bacio taj nezgrapni stroj veliine ovjeka na svoja
zaobljena, hitinska lea. Konstrukt je nesigurno balansirao, ali nije pao, bez obzira na
to kako se Tkalac kretao.
Isaac je iznenada osjetio silnu bol u glavi. Kriknuo je u agoniji, osjetivi kako mu
se topla krv slijeva niz lice. uo je kako je Lemuel zavritao nekoliko trenutaka

kasnije, kao njegov odjek.

Zbunjenim pogledom zamagljenim od krvi, Isaac je gledao kako soba treperi oko
njega dok je Tkalac prolazio kroz isprepletene dimenzije. Pojavio se ispred svakog
policajaca ponaosob, pokreui jednu od ruku sa sjeivima previe brzo da bi Isaac
vidio to radi. Kada bi ih dodirnuo, svaki od njih bi vrisnuo, tako da je to vritanje
kruilo prostorijom brzinom fijuka bia.
Tkalac se zaustavio u sreditu skladita. Laktove je priljubio uz tijelo tako da se
njegovi zarobljenici nisu mogli ni pomaknuti. Prednjim rukama je pobacao krvave
stvari po sobi. Isaac je podigao glavu i osvrnuo se po prostoriji, pokuavajui kroz
vrelu bol ispod sljepoonica nazrijeti bilo to. Svi u sobi su se uurili i plakali,
pritiui rukama glave i bezuspjeno pokuavajui prstima zaustaviti krv. Isaac je
ponovo spustio pogled.
Tkalac je razbacao aku krvavih uiju po tlu.
Krv koja se prosula po praini dok je sporo razbacivao odsjeene ui napravila
je skliske, prljave mrlje. Komadi svjee odsjeenog mesa, tvorili su savreni oblik
kara.
Tkalac je podigao pogled, kreui se bez napora, kao da ne nosi etiri ovjeka
koji su se koprcali.
... VATREN I DRAG... proaptao je i nestao.
Ono to je bilo iskustvo, pretvorilo se u san, a san u sjeanje. Ne mogu
nazrijeti rubove izmeu toga trojeg.
Tkalac, veliki pauk, zaao je meu nas.
U Cymehu ga zovemo furija-yajh-hett: ludi bog koji plee. Nisam mislio da u
jednoga i vidjeti. Izaao je iz lijevka u svijet da bi se umijeao izmeu nas i
zakonodavaca. Njihovi pitolji su utihnuli. Rijei su zamrle u grlima poput muha u
mrei.
Ludi bog koji plee kretao se kroz sobu divljim i nepoznatim korakom. Sve nas
je pokupio - nas otpadnike, nas kriminalce. Nas izbjeglice. Konstrukte koji priaju
prie; garudu vezanog uz tlo; reportere koji stvaraju vijesti; kriminalce
znanstvenike i znanstvenike kriminalce. Ludi bog koji plee nas je sve pokupio
poput lutajuih vjernika, i ukorio nas to smo zastranili.
Njegove ruke-noevi su sijevali. Ljudske ui su padale u mesnatoj kii u
prainu. Ja sam bio poteen. Moje ui skrivene ispod perja nisu izazvale
oduevljenje kod ove lude moi. Kroz jadikovke i oajniko bolno zavijanje furijayajh-hett trao je oduevljeno ukrug.
A onda se umorio i kroz tkanje materije zakoraio iz skladita.
U drugi neki svemir.
Zatvorio sam oi.
Kretao sam se u smjeru za kojeg nisam ni znao da postoji. Osjeao sam

tapkanje i klizanje tih mnogobrojnih nogu, dok se ludi bog koji plee kretao du
monih niti sile. Zaigrano je pod udnim kutovima brzao u stvarnost, sa svima
nama koji smo se ljuljali ispod njega. Podigao mi s eludac. Osjetio sam kako se
hvatam za tkanje svijeta i lijeem na njega. U nepoznatoj dimenziji peckala me
koa.
Na trenutak je boje ludilo prelo i na mene. Na trenutak je pohlepna elja za
znanjem zaboravila gdje joj je mjesto i zatraila da bude utaena. U trunki
vremena, otvorih oi.
U jednom uasnom, vjenom dahu vidjeh stvarnost kroz koju je ludi bog koji
plee stupao.
Oi su me pekle i suzile, imao sam osjeaj kao da e se rasprsnuti, kao da je
tisuu pjeanih oluja nasrnulo na njih. Nisu uspijevale upiti sve to se nalo pred
njima. Jadne moje oi nastojale su vidjeti ono to se nije moglo vidjeti. Uspio sam
vidjeti samo djeli, rub jednog izgleda.
Vidio sam, ili sam mislio da sam vidio, ili sam uvjerio sebe kako sam vidio,
beskrajnost u usporedbi s kojom je nebo nad svakom pustinjom bilo siuno.
Zjapeu provaliju levijatanskih dimenzija. Cvilio sam i uo sam ostale oko mene
kako cvile. A preko te praznine, udaljujui se od nas u upljikavoj perspektivi u
svim smjerovima i dimenzijama, obuhvaajui ivote i golemost svakim sloenim
vorom metafizike supstance, bila je razapeta mrea. Poznavao sam tvar od koje se
sastojala.
Puzeu beskonanost boja, kaos tkanja koji je zadirao u svako vlakno te
neprolazne sloene tapiserije... koja su odzvanjala pod koracima ludog boga koji
plee, vibrirala i odailjala jedva ujne odjeke hrabrosti ili gladi ili arhitekture ili
prepirke ili zelja ili ubojstva ili betona kroz eter. Dah pobuda voraka bio je
povezan s debelim, ljepljivim vlaknom smijeha mladog lopova. Niti su se zategnuto
protezale i vrsto sljepljivale s treom linijom, ija je svilena nit bila satkana od
uglova sedam leteih potpornih stupova za krov katedrale. Nabor je nestajao u
golemosti moguih svemira.
Svaka namjera, meusobno djelovanje, motivacija, svaka boja, svako tijelo,
svaka akcija i reakcija, svaki djelifizike stvarnosti i misli koje ona izaziva, svaka
uspostavljena veza, svaki iznijansirani trenutak povijesti i mogunosti, svaka
zubobolja i kamen za poploavanje, svaki osjeaj i roenje i novanica, svaka
zamisliva stvar koja je ikada postojala, utkana je u tu bezgraninu, rasprostrtu
mreu.
Ona nema ni poetak ni kraj. Toliko je sloena da se pred njom um osjea
ponienim. Toliko je lijepa da je moja dua plakala.
Vrvjela je od ivota. Bilo je i drugih slinih onome koji je nas nosio, drugih
ludih bogova koji pleu, koje sam na trenutak vidio preko beskonanosti mree.

Bilo je i drugih stvorenja, uasnih sloenih oblija kojih se ne elim prisjeati.

Mrea nije bez mana. Na mnogim mjestima je svila popucala i boje su
unitene. Tu i tamo uzorci su nategnuti i nestabilni. Dok smo prolazili pokraj tih
rana, osjetio sam da ludi bog koji plee zastajkuje, savija svoju bradavicu za preu,
popravlja tkanje i odmara se.
Malo dalje nalazila se zategnuta svila Cymeha. Kunem se da sam uhvatio
njegove oscilacije dok se svjetska mrea povijala pod teinom vremena.
Oko mene se nalazilo malo lokalizirano klupko metastvarne pauine... Novi
Krobuzon. A u njegovom sreditu je jedna runa suza kidala istkana vlakna. irila
se i rastakala tkanje grada-mree i izbjeljivala gomile boja. Za sobom je ostavljala
samo jednolinost i beivotno bjelilo. Besmislenu prazninu, blijedu sjenu tisuu
puta bezosjeajniju ak i od oka kakve slijepe ribe roene u pilji.
Dok sam gledao, razrogaenih bolnih oiju uslijed otroumnog zapaanja,
primijetio sam kako se poderotina iri.
Strano sam se uplaio te pukotine koja se poveavala. U toj golemosti, u
sveobuhvatnosti te mree osjeao sam se kao patuljak. vrsto sam zatvorio oi.
Um nisam mogao zatvoriti. Trudio sam se, dragovoljno, sjetiti se onoga to je
on vidio. Ali nisam mogao sve obuhvatiti. Ostalo mi je samo osjeanje svega toga.
Sada ga se sjeam kao opisa. Teina njegove golemosti nije vie prisutna u mojoj
glavi.
Sada se zanosim samo izblijedjelim sjeanjem.
Plesao sam s paukom. Prevrtao sam se u zraku s ludim bogom koji plee.

Peti dio
Vijea

Trideset etvrto poglavlje

Rudgutter, Stem-Fulcher i Spas odravali su ratno vijee u Lemquist sobi.
Probdjeli su cijelu no. Rudgutter i Stem-Fulcher bili su umorni i razdraljivi.
Dok su mozgali nad papirima, pijuckali su jaku kavu iz velikih zdjelica.
Spas je bio ravnoduan. Poigravao se sa svojim alom-povojem.
"Pogledajte ovo" rekao je Rudgutter i mahnuo listom papira svojim podreenima
ispred nosa. "Jutros je stiglo. Donesen je osobno. Mogao sam s autorima pretresti
njegov sadraj. Mogu vam rei da to nije bio prijateljski posjet."
Stem-Fulcher se nagnula naprijed i ispruila ruku da uzme pismo. Rudgutter nije
na to obratio pozornost, nego ga je osobno ponovo naglas proitao.
"Pismo je od Josiaha Pentona, Bartola Sednera i Mashecka Ghrashietnichsa."
Spas i Stem-Fulcher podigoe poglede. On polako kimnu. "Glaveine rudnika
'Vrhstrelice', Sednerove trgovake banke i Koncerna 'Paradoks' odvojili su vrijeme da
zajedno napiu ovo pismo. Stoga mislim da slobodno moemo nevidljivom tintom
dodati podui popis manje vanih imena ispod njihovih, to kaete na to?" Izravnao je
papir na kojem je pismo bilo napisano. "Gospoda Penton, Sedner i Gharashietnichs
'su vrlo zabrinuti', pie ovdje, zbog 'besramnih izvjea' koja dopiru do njihovih
uiju. Namirisali su nau krizu." Promatrao je Stem-Fulcher i Spasa koji su se
pogledavali. "Dodue, sve su prilino iskrivljeno prikazali. Uope nisu sigurni to se
dogaa, ali nijedan od njih ne spava dobro. A jo k tome, doli su i do der
Grimnebulinovog imena. Zanima ih to je uinjeno da bi se zadao protuudarac, ah...
'toj prijetnji po na slavni grad-dravu'." Spustio je pismo u trenutku kada je StemFulcher slegnula ramenima i zaustila da odgovori. Zaustavio ju je pogledom i poeo
trljati oi zbog stranog umora.
"Proitali ste izvjee inspektora Tormlina... 'Grubijana'? Prema Serachinu, koji
se trenutno oporavlja pod naim nadzorom, der Grimnebulin tvrdi da ima prototip
nekakvog motora krize koji uz to jo i radi. Svima nam je jasno koliko je to ozbiljna
stvar. E pa... nai dobri biznismeni su to otkrili. I kao to moete zamisliti, svi oni
odreda - naroito g. Penton - arko ele to je prije mogue staviti toku na tu
apsurdnu tvrdnju. Savjetuje nam se da svaki besmisleni lani stroj, kojeg je g. der
Grimnebulin moda napravio ne bi li prevario lakovjerne, bez okolianja unitimo."
Uzdahnuo je i podigao pogled.
"Spominju nekakve velikodune fondove koje su tijekom godina osiguravali
vladi i stranki Debelog Sunca. Dobili smo naredbu, dame i gospodo. Nisu nimalo
sretni zbog moljaca-gasitelja, i eljeli bi da te opasne ivotinje smjesta budu
zaustavljene. Meutim, postali su histerini zbog raznih mogunosti vezanih za

energiju krize, to me uope ne iznenauje. Sino smo paljivo pretraili skladite i

tamo sasvim sigurno nema ni traga nikakvoj slinoj aparaturi. Moramo uzeti u obzir
mogunost da se der Grimnebulin prevario ili da lae. Ali ako to nije sluaj, ne
smijemo zaboraviti da je on sino mogao i ponijeti svoj ureaj i biljeke sa sobom.
Kad je otiao s", teko je uzdahnuo, "Tkalcem."
Stem-Fulcher je oprezno upitala. "Jesmo li barem shvatili to se dogodilo?"
nabacila je, ispitujui teren.
Rudgutter je otro slegnuo ramenima.
"Predoili smo Kapnellioru iskaz policajca koji je vidio Tkalaca i uo to je
ovaj rekao. Pokuao sam stupiti u vezu s tim stvorenjem i dobio sam kratak,
nerazumljiv odgovor... Navrljan aom na mojem ogledalu. Jedino to zasigurno
znamo jest to da je Tkalac umislio da je poboljao uzorak svjetske mree time to je
ugrabio der Grimnebulina i njegove prijatelje nama ispred nosa. Ne znamo kamo je
otiao niti zato. Kao ni jesu li oni jo ivi. Zapravo ne znamo nita. Mada je
Kapnellior uvjeren da je Tkalac nastavio loviti moljce."
"A ui?" upitala je Stem-Fulcher.
"Nemam pojma!" povikao je Rudgutter. "Moda je htio uljepati mreu!
Oigledno je to posrijedi! I tako sada imamo u bolnici dvadeset uasnutih, jednouhih
policajaca!" Uspio se malo smiriti. "Neto sam razmiljao. Vjerujem da je na
problem u tome to smo poeli s previe grandioznim planovima. Nastavit emo
tragati za Tkalcem, ali emo se u meuvremenu morati osloniti na manje ambiciozne
metode u lovu na moljce. Sastavit emo jedinicu od svih naih straara, policajaca i
znanstvenika koji su imali bilo kakve veze s tim stvorenjima. Formirat emo
specijaliziranu jedinicu. I uinit emo to u suradnji sa arenkom." Stem-Fulcher i
Spas su ga pogledali i kimnuli.
"Moramo to uiniti. Udruit emo sredstva. I on ima uvjebane ljude, isto kao i
mi. Ve smo pokrenuli postupak. On e imati svoje jedinice, a mi svoje, ali e one
djelovati u tandemu. arenko i njegovi ljudi uivat e bezuvjetnu amnestiju za sva
kriminalna dijela dok ova operacija bude u tijeku.
"Spase..." tiho mu se obrati Rudgutter. "Potrebne su nam tvoje posebne vjetine.
Bez pompe, dakako. Koliko tvojih... sunarodnjaka misli da bi mogao mobilizirati u
jednom danu? Poznata ti je priroda takve operacije... Zna da nije ba bezopasna."
Montjohn Spas se ponovo poeo poigravati sa svojim alom. Isputao je neke
udne priguene zvuke. "Otprilike deset", odgovorio je.
"Proi ete obuku, razumije se. Mislim da si ve imao prilike nositi zrcalo-tit?"
Spas kimne. "Dobro. Model uma tvoje vrste je... dosta slian ljudskom, zar ne? Tvoj
um je isto tako primamljiv za moljce kao i moj. Bez obzira na to tko ti je domain?"
Spas ponovo kimne.
"Mi sanjamo, gospodine gradonaelnie", izjavi on monotonim glasom. "Moemo

im biti plijen."
"To mi je jasno. Tvoja hrabrost - i hrabrost tvojih sunarodnjaka - nee proi
nezapaeno. Osigurat emo vam sve to je u naoj moi kako biste bili to sigurniji."
Spas je samo kimnuo, bez izraavanja vidljivih osjeaja. Polako je ustao.
"Vrijeme je od najvee vanosti. Idem se pobrinuti da se ovo prouje." Naklonio
se. "Moja jedinica e biti na okupu do sutranjeg izlaska sunca", ree on. Okrenuo se i
iziao iz prostorije.
Stem-Fulcher se napuenih usana okrenula prema Rudgutteru.
"Nije ba sretan zbog ovoga, zar ne?" primijetila je. Rudgutter je slegnuo
ramenima.
"Od poetka je znao da ovaj poloaj nosi sa sobom i razne opasnosti. Moljcigasitelji su prijetnja i za njegov narod, ne samo po na."
Stem-Fulcher je kimnula.
"Prije koliko vremena je uzet? Mislim na prvobitnog Spasa, onoga koji je bio
ljudsko bie?"
Rudgutter je nekoliko trenutaka raunao.
"Prije jedanaest godina. Namjeravao me je istisnuti. Jesi li pokrenula svoju
jedinicu?" upita on. Stem-Fulcher se zavalila u stolcu, povlaei duge dimove iz svoje
glinene lule. Aromatini dim je ispunio zrak.
"Danas i sutra je u planu intenzivna obuka... znate ve, gaanje unatrag pomou
zrcala-titova, takve stvari. arenko oigledno radi to isto. Kolaju glasine da je
arenko svojim trupama pridodao i nekoliko prepravljenih, posebno dizajniranih da
zavladaju moljcima-gasiteljima i da ih hvataju... s ugraenim zrcalima, rukama
okrenutim unatrag i slino. Mi imamo samo jednog takvog policajca." Ljubomorno je
zavrtjela glavom. "Takoer imamo i nekoliko znanstvenika koji su radili na projektu
vezanom za detektiranje moljaca. Svim se silama trude da nam pokau kako njihova
metoda nije pouzdana, ali ako je uspiju dovriti, to bi nam moglo biti od velike
pomoi."
Rudgutter je kimnuo. "Dodaj k tome", rekao je, "i naeg Tkalca, koji je jo tamo
negdje vani i lovi moljce koji razdiru njegovu dragocjenu svjetsku mreu... i moemo
rei da imamo dosta dobre trupe."
"Ali meu njima nema koordinacije", primijeti Stem-Fulcher. "To je ono to me
brine. A i moral u gradu opada. Oigledno samo nekoliko ljudi zna istinu, ali zato svi
znaju da nou ne mogu spavati i boje se snova. Sastavljamo kartu komarnih arita,
ne bi li uoili kakvu shemu i na neki nain uspjeli ui u trag moljcima. Tijekom
posljednjeg tjedna porastao je broj tekih zloina. Nita veliko i planirano: iznenadni
napadi, ubojstva u afektu, tunjave. Ljudi imaju sve krai fitilj. Postali su paranoini i
uplaeni", izjavi ona polako.
Poslije tiine koja je potrajala nekoliko trenutaka, ponovo je progovorila.

"Trebali biste danas poslijepodne dobiti rezultate rada nekih znanstvenika", rekla
je. "Zatraila sam od naeg istraivakog tima da napravi neku vrstu kacige koji e
sprijeiti to sranje moljaca da prodre u vau lubanju dok spavate. U krevetu ete
izgledat krajnje apsurdno, ali bar ete se uspjeti odmoriti." Zautjela je. Rudgutter je
uurbano treptao. "Kako vae oi?" upitala je.
Rudgutter odmahne glavom.
"Ide jo nekako", odvrati on tuno. "Nikako da rijeimo problem odbacivanja.
Doao je trenutak za novi par."
Graani su zamagljenih pogleda ili na posao. Bili su mrzovoljni i nimalo
spremni na suradnju.
Na dokovima u Mreodrvetu nitko nije spominjao ugueni trajk. Modrice koje
su zadobili vodijanoji luki radnici polako su blijedjele. Nastavili su kao i uvijek
vaditi prosuti teret iz prljave vode. Usmjeravali su brodove u tijesne kanale na
obalama. Izmeu sebe su aptali o nestancima lukih radnika, voa trajka.
Njihovi sudrugovi na poslu, ljudi, zurili su pomijeanih osjeaja u poraene
strance.
Debeli, nemirni, trapavi i prijetei zrakoplovi patrolirali su nebom iznad grada.
Nevjerojatno lako je dolazilo do svaa. Tunjave su postale uobiajena stvar.
Jad i bijeda koji su ih snalazili nou traili su rtve i meu budnima.
U rafineriji Crno u Velikoj Spirali, iscrpljeni operater na dizalici umislio je da
ga je pohodio jedan od uasa koji su ga liili sna prethodne noi. Zadrhtao je i to je
bilo dovoljno da se kontrole zgre. Golemi parni stroj je sekundu prerano izruio
gomilu otopljenog eljeza. Poteklo je poput vrue bijele bujice preko rupa kontejnera
koji je ekao i poprskalo posadu kao da su pod opsadom. Jedva su stigli vrisnuti, a
ve u sljedeem trenutku zahvatio ih je nemilosrdni val.
Na vrhu velikog naputenog betonskog obeliska u Kalu, gradske garude palili su
nou goleme lomae. Udarali su u gongove i tave i vikali, pjevali nepristojne pjesme i
isputali promukle krike. Charlie, veliki ovjek, im je rekao da e na taj nain
sprijeiti zle duhove da posjete njihove zgrade. Letea udovita. Demone koji su
doli u grad kako bi ivima isisali mozgove.
Buna okupljanja po kafiima Putenih Poljana su se prorijedila.
Komari su pojedine umjetnike natjerali da pomahnitalo stvaraju. Planirali su
izlobu: Poiljke iz Namuenog Grada. To je trebala biti izloba vjetine, skulptura i
zvunih dostignua nadahnutih zbrkom koju su donijeli gnjusni snovi u kojima se grad
valjao.
U zraku se osjeao strah, nervoza pri izgovaranju nekih imena. Lin i Isaac su
nestali. Ako bi izgovorili njihova imena, to bi znailo da priznaju kako neto moda
nije u redu, da moda nisu samo pretrpani poslom, da je udno to to ve due vrijeme
ne posjeuju uobiajena mjesta okupljanja.

Komari su razarali membranu sna. Izlijevali su se u svakodnevicu, posjeivali

kraljevstvo obasjano suncem, zatomljivali razgovore i krali prijatelje.
Isaac se probudio u agoniji sjeanja. Prisjeao se nevjerojatnog bijega prethodne
noi. Oni kapci su mu zatreperili, ali su ostali zatvoreni.
Zadrao je dah.
Oprezno se poeo prisjeati. Pohodile su ga nemogue slike. Svilena vlakna
debela kao ivot. ive stvari koje podmuklo puze preko isprepletenih ica. A iza
prelijepog palimpsesta raznobojne pauine, nepregledno, bezvremeno, beskrajno
nitavilo...
Otvorio je oi u uasu.
Mrea je nestala.
Isaac se lagano osvrnuo oko sebe. Nalazio se u nekakvog pilji od opeke, hladnoj
i vlanoj, kroz iju tamu je odjekivalo kapanje.
"Jesi li budan, Isaac?" upitao je Derkhanin glas.
Isaac se nekako pridigao na laktove. Zastenjao je. Tijelo ga je boljelo na mnogo
raznih naina. Imao je osjeaj da je izubijan i raskomadan. Derkhan je sjedila
nedaleko od njega na ispustu od opeke. Oporo mu se osmjehivala. Bilo je to uasno
keenje.
"Derkhan?" promrmljao je. Oi mu se polako razrogaie. "to to ima na sebi?"
Pri slaboj svjetlosti koju je stvarala aava uljana svjetiljka, Isaac je primijetio
da je Derkhan odjevena u nabranu haljinu od svijetlo-ruiastog materijala. Bila je
ukraena napadnim, izvezenim cvjetovima. Derkhan je odmahnula glavom.
"Iskreno da ti kaem, Isaac, ne znam", odvratila je ona ogoreno. "Samo znam da
me je oborio policajac sa alac-kutijom i da sam se probudila ovdje u kanalizaciji,
odjevena u ovo. I to nije sve..." Glas joj je zadrhtao na trenutak. Maknula je kosu sa
jedne strane lica. Zasiktao je kada je ugledao trag usirene krvi. "Ostala sam bez
prokletog uha." Nesigurnom rukom je vratila kosu natrag. "Lemuel je stalno ponavljao
da nas je ovamo donio... Tkalac. Jo nisi vidio kako si ti odjeven."
Isaac se poeao po glavi i sjeo. Pokuavao je razbistriti glavu.
"to?" upita on. "Gdje smo mi to? Kanalizacija...? Gdje je Lemuel? Yagharek?
i..." Lublamai, zauo je u svojoj glavi, ali se onda sjetio Vermishankovih rijei. Sjetio
se s tihom jezom da je Lublamai nepovratno izgubljen.
Glas mu je zamro.
uo je samog sebe i shvatio da histerino i nesuvislo trabunja. Zautio je i
duboko udahnuo, prisilivi se da se smiri.
Osvrnuo se oko sebe i pokuao shvatiti u kakvoj se situaciji nalaze.
On i Derkhan sjedili su u nii irokoj ezdesetak centimetara koja je bila
uklesana u zid od opeke u maloj odaji bez prozora. Imala je nekoliko etvornih metara
- suprotni kraj se nazirao pri slaboj svjetlosti - a strop se nalazio na nekih metar i pol

iznad njega. Na svakom od etiri zida zjapio je cilindrini otvor tunela, promjera
otprilike metar i neto.
Dno prostorije bilo je potpuno preplavljeno prljavom vodom. Nemogue je bilo
odrediti na kojoj dubini se nalazi dno. Tekuina je, ini se, ovamo dotjecala kroz
najmanje dva tunela i polako je istjecala kroz preostale.
Zidovi su bili skliski od organske sluzi i plijesni. Zrak je smrdio na trule i
izmet.
Isaac je spustio pogled i lice mu poprimi zbunjen izraz. Na sebi je imao
besprijekorno odijelo i kravatu. Odijelo je bilo tamno, savrenog kroja i nema sumnje
da bi bilo na ponos svakog Parlamentarca. Isaac ga nikada ranije nije nosio. Pokraj
njega je leala njegova odrpana i prljava platnena torba.
Odjednom se sjetio strane boli koju je osjetio prole noi, kao i krvi. Prestao je
disati i sa strahom je podignuo ruku. Dok je prstima opipavao glavu, zvuno je
ispustio zrak. I on je ostao bez lijevog uha.
Oprezno je potraio uniteno tkivo. Oekivao je da pod prstima osjeti vlanu
ranu ili krastu. Ali za razliku od Derkhan, naiao je na ve zarasli oiljak prekriven
koom. Nije osjeao nikakvu bol. Kao da je uho izgubio prije mnogo godina. Namrtio
se i za pokus zapucketao prstima pokraj rane. I dalje je mogao uti, premda e njegova
sposobnost razlikovanja zvukova ubudue biti smanjena.
Derkhan je blago zavrtjela glavom dok ga je promatrala.
"Taj Tkalac je smatrao da je potrebno zacijeliti tvoje uho, kao i Lemuelovo. Ali
ne i moje..." Rekla je to priguenim glasom u kojem se nazirao jad. "Mada je", dodala
je, "zaustavio krvarenje iz rana koje mi je nanijela ona... prokleta alac-kutija."
Trenutak ga je gledala. "to e rijei da Lemuel nije lud, da nije ni lagao, a ni sanjao",
tiho je dodala. "Hoe li mi rei da se Tkalac pojavio i spasio nas?"
Isaac je polako kimnuo.
"Ne znam zbog ega... Nemam pojma zato... ali tako je." Pokuao je razmisliti o
onome to se dogodilo. "uo sam kako Rudgutter vani vie na njega. Stekao sam
dojam da nije bio ba jako sretan to ga vidi... mislim da ga je pokuao podmititi.
Moda se prokleta budala pokuavala nagoditi s njim... Gdje su ostali?"
Isaac se osvrnuo uokolo. U nii nije bilo mjesta za skrivanje, ali na suprotnom
kraju prostorije nalazila se jo jedna isto takva nia, koja je bila potpuno zaklonjena
mrakom. to god da je ualo u njoj, nije se moglo vidjeti.
"Svi smo se ovdje probudili", ree Derkhan. "Svi osim Lemuela smo na sebi
imali ovu nastranu odjeu. Yagharek je bio... " Zavrtjela je zbunjeno glavom i njeno
dodirnula svoju krvavu ranu. Trgnula se. "Yagharek je bio uguran u nekakvu haljinu s
resama kao da je lutka. Bilo je nekoliko upaljenih svjetiljki koje su nas ekale kad
smo se probudili. Lemuel i Yagharek su mi ispriali to se dogodilo... Yagharek je
priao... ponaao se krajnje udno, priao je o mrei..." odmahnula je glavom.

"To mogu razumjeti", ozbiljno ree Isaac. Zautio je i osjetio kako mu um

preplaeno bjei od mutnih sjeanja. "Ti si bila u nesvijesti kada nas je Tkalac odnio.
Nisi mogla vidjeti ono to smo mi vidjeli... kamo nas je odnio..."
Derkhan se namrtila. Na oi su joj navrle suze.
"Prokleto... prokleto uho me strano boli, 'Zaac", rekla je. Isaac joj je nespretno
trljao rame s izrazom suosjeanja na licu, dok nije nastavila. "Ti si jo bio u
nesvijesti, pa se Lemuel pokupio i otiao zajedno s Yagharekom."
"Molim?" povie Isaac, a Derkhan ga je poela uutkivati rukama.
"Zna Lemuela, poznato ti je ime se bavi. Ustanovilo se da odlino pozna
kanalizaciju. Ona oito moe posluiti za bijeg. Proetao je malo tunelima da se
podsjeti i kad se vratio, tono je znao gdje se nalazimo."
"I gdje se nalazimo?"
"U Mrakostrani. Kad je krenuo, Yagharek je zatraio da poe s njim. Zakleli su
se da e se vratiti za najvie tri sata. Otili su po hranu, odjeu za mene i Yaghareka i
istraiti teren. To je bilo prije otprilike jedan sat."
"Tako ti boga, hajde da im se i mi pridruimo."
Derkhan je odmahnula glavom.
"Ba si pravi idiot, 'Zaac", ree ona iscrpljeno. "Ne smijemo se razdvojiti.
Lemuel poznaje kanalizaciju... ona je opasna. Rekao nam je da ostanemo gdje jesmo.
Ovdje dolje ima svaega... gula, trolova i tko zna ega jo. Zato sam ostala s tobom
dok si bio u nesvijesti. Moramo ih ovdje ekati. Osim toga, najvjerojatnije si ti
trenutno najtraenija osoba u Novom Krobuzonu. Lemuel je uspjeni kriminalac: on
zna kako biti nevidljiv. On nije u tolikoj opasnosti kao ti."
"A Yag?" zaurlao je Isaac.
"Lemuel mu je dao svoj ogrta. Kad je navukao kapuljau, poderao haljinu u koju
je bio odjeven i obavio je oko stopala, bio je slian nekom udnom starcu. Oni e se
ubrzo vratiti, 'Zaac. Moramo ih priekati. Moramo napraviti plan. A ti mora sluati."
Podigao je pogled k njoj, zabrinut zbog njezinog iscrpljenog glasa.
"Zato nas je donio ovamo, 'Zaac?" upitala je. Lice joj se bolno zgrilo. "Zato
nas je ozlijedio, zato nas je ovako odjenuo...? Zato nije i mene izlijeio do kraja...?"
Ljutito je otirala suze.
"Derkhan", njeno joj se obratio Isaac. "Kad bih samo znao..."
"Treba ovo vidjeti", rekla je mrcajui. Pruila mu je zguvan i smrdljiv list
novina. Polako ga je uzeo, napravivi grimasu kada je dotaknuo natopljen, prljav
papir.
"to je to?" upitao je razmatajui ga.
"Kada smo se probudili, dezorijentirani i zbunjeni, to je stiglo jednim od onih
malih tunela tamo, od toga je bio napravljen mali papirnati brodi." Pogledala ga je
iskosa. " Plovio je protiv struje. Upecali smo ga."

Isaac ga je rastvorio i zagledao se u njega. Bile su to sredinje stranice Pregleda,

jednog od novokrobuzonskih tjednika. Prema nadnevku na vrhu stranice - 9. Tatis
1779 - zakljuio je da je izaao tog jutra.
Isaac je preletio pogledom po objavljenim priicama. Potom je odmahnuo
glavom, ne shvaajui.
"to sam propustio?" upitao je.
"Pogledaj pisma upuena uredniku", ree Derkhan.
Okrenuo je list. Odmah ga je naao, bilo je drugo po redu. Bilo je napisano na
isti, sluben bombastian nain kao i ostala, ali se njegov sadraj itekako razlikovao.
Isaac je sve vie irio oi dok je itao.
Gospodo i Gospoo...
Molim vas da primite moje pohvale za vae izuzetne vjetine u tkanju tapiserija.
Radi unapreenja vaeg umijea, preuzeo sam na sebe da vas izbavim iz nesretne
situacije. Hitno sam potreban na drugom mjestu, tako da vam ne mogu praviti drutvo.
Nema sumnje da emo se ponovo sresti i to uskoro. U meuvremenu primite na znanje
da bi onaj od vas iji je nesmotren uzgoj ivotinja uvukao grad u nevolje mogao
postati rtvom neeljene panje onoga koji mu je pobjegao.
Pourujem vas da nastavite svoj rad na tkanju, iji sam ja veliki poklonik.
Najiskrenije va.
T.
Isaac je polako podigao pogled na Derkhan.
"Sam Bog zna to e ostali itatelji Pregleda pomisliti kada ovo proitaju..."
izjavio je priguenim glasom. "Taj prokleti pauk je ba moan!"
Derkhan je polako kimnula i uzdahnula.
"Samo bih htjela" rekla je nesretno, " shvatiti to on to radi..."
"To ti nikada nee uspjeti, De", rekao je Isaac. "Nikada."
"Ti si znanstvenik, 'Zaac", rekla je otro. Po glasu joj se vidjelo da je oajna. "Ti
bi trebao znati neto o tim prokletim stvarima. Pokuaj, molim te, objasniti nam o
emu on to..."
Isaac se nije upustio u raspravu s njom. Ponovo je proitao poruku i poeo
prekapati po mislima, traei bilo kakav djeli korisne informacije.
"On jednostavno radi ono to mora kako bi... kako bi uljepao mreu", pokunjeno
je izjavio. Na trenutak je ugledao Derkhaninu neravnu ranu i skrenuo pogled. "Ti to ne
moe shvatiti, on uope ne razmilja kao mi." Dok je to govorio, Isaacu je neto palo
na pamet. "Moda... moda upravo zbog toga Rudgutter posluje s njim" rekao je. "Ako
on ne razmilja poput nas, moda je imun na moljce... Moda ga koristi kao... psa
tragaa."
Izgubio je nadzor nad njim, pomislio je, sjetivi se kako se gradonaelnik vani
derao. On ne radi ono to bi ovaj htio.

Ponovo se usredotoio na pismo u Pregledu.

"Ovaj dio o radu na tapiseriji..." promrmljao je Isaac, grizui usne. "To se odnosi
na svjetsku mreu, je li tako? Mislim da eli rei kako mu se svia ono to smo... hm...
radili u svijetu. Kako smo 'tkali'. Mislim da nas je zbog toga izbavio. A ovaj dio
pisma..." to je dalje itao, postajao je sve vie prestraen.
"Oh tako mu bogova" zadahe on. "Isto se dogodilo i Barbili..." Derkhan je
stisnula usne. Nevoljno je kimnula. "to je ono rekla? 'Kuao me je...' Liinka koja je
bila kod mene zasigurno je sve vrijeme mrcvarila moj um... Ve me je kuala... I sada
je sigurno krenula u lov na mene..."
Derkhan je zurila u njega.
"Nee mu uspjeti pobjei, 'Zaac", tiho je rekla. "Morat emo ga ubiti."
Rekla je to u mnoini. Zahvalno ju je pogledao.
"Prije nego to skujemo bilo kakav plan", ree ona, "ima jo neto. Rije je o
tajni koju bih htjela da mi netko objasni." Pokazala je prema nii na suprotnoj strani
mrane prostorije. Isaac se znatieljno zagledao u prljavu tamu. Uspijevao je samo
razabrati nekakav nezgrapan, nepokretni oblik.
Istog trena je shvatio to je to. Sjetio se njegove izuzetne intervencije u skladitu.
Poeo je ubrzano disati.
"Nije htio razgovarati s nama niti bilo to napisati", ree Derkhan. "Kada smo
shvatili da je ovdje s nama, pokuali smo razgovarati s njim, zanimalo nas je to je
uinio, ali nije se obazirao. Mislim da je ekao tebe."
Isaac je skliznu do ruba ispusta.
"Plitko je", obavijestila ga je Derkhan iza njegovih lea. Spustio se u hladno
razvodnjeno blato kanalizacije. Dopiralo mu je do koljena. Bez razmiljanja se poeo
probijati, ne obazirui se na straan smrad koji mu se penjao uz noge. Probijao se kroz
odvratnu kau izluevina prema maloj polici na suprotnoj strani. Dok se pribliavao,
mlitavi stanovnik koji je boravio u tom neosvijetljenom prostoru je tiho zazujao i
ispravio svoje izubijano tijelo koliko god je to bilo mogue. Prostor je za njega bio
premalen.
Isaac je sjeo pokraj njega i istresao cipele to je bolje mogao. Okrenuo se prema
njemu s napetim i gladnim izrazom lica.
"Pa" zaustio je. "Kai mi to zna. Reci mi zato si me upozorio. Reci mi to se
dogaa."
Konstrukt ista je zazujao.

Trideset peto poglavlje

Yagharek je ekao ispod vlanog udubljenja od opeka pokraj Stanice Trojka.
vakao je komad kruha i mesa koje je bez rijei isprosio od mesara. Nije se
pokazao. Jednostavno je ispruio drhtavu ruku ispod ogrtaa i dobio hranu. Glava mu
je ostala skrivena. Udaljio se vukui noge, stopala skrivenih krpama. Hodao je poput
kakvog umornog starca.
Bilo je mnogo lake sakriti se kao ljudsko bie nego kao garuda bez mane.
ekao je u tami na mjestu na kojem ga je Lemuel ostavio. Iz sjene u kojoj se krio,
mogao je pratiti one koji ulaze u crkvu bogova ure i one koji iz nje izlaze. Bila je to
jedna runa mala zgrada, ija je fasada jo bila obojena reklamnim sloganima trgovine
za prodaju namjetaja koja je nekada u njoj bila smjetena. Iznad vrata nalazio se
sloena mjedena ura na kojoj je svaki sat bio isprepleten simbolima boga koji je s
njim bio povezan.
Yagharek je bio upuen u tu religiju. Bila je vrlo rasprostranjena meu ljudskim
biima u Shankellu. Posjeivao je hramove kad je njegova grupa dolazila u trgovati u
taj grad, u godinama prije nego to je poinio zloin.
Ura je otkucala jedan, i Yagharek je uo kako razvlae himnu posveenu bogu
Suncohladu, iji zvuci su odjekivali kroz porazbijane prozore. Pjevali su je s veim
zanosom nego u Shankellu, ali sa znatno manje profinjenosti. Prolo je manje od tri
desetljea otkad je ta religija prela Mravo more i koliko-toliko se udomaila.
Njezina suptilnost se oigledno izgubila u vodi, negdje izmeu Shankella i Myrshocka.
Prije nego to je i postao toga svjestan, njegove ui, ui lovca, uhvatile su
pribliavanje poznatih koraka. Na brzinu je zavrio s jelom i nastavio ekati.
Lemuel se pojavio u okviru ulaza male peine. Prolaznici su promicali kroz
osvijetljene dijelove iznad njegovih ramena.
"Yag", proaptao je on pokuavajui ga nazrijeti u prljavoj rupi. Garuda je
vukui noge izaao na svjetlost. Lemuel je nosio dvije vree pune odjee i hrane.
"Hajdemo", proaptao je. "Moramo se vratiti."
Vraali su se istim krivudavim ulicama Mrakostrane. Bio je Dan Lubanje, dan za
kupovinu, i drugdje u gradu sigurno je guva. U Mrakostrani, meutim, nije bilo puno
prodavaonica, a i postojee su bile slabo opremljene. Ovdanji stanovnici koji nisu
radili na Dan Lubanje odlazili su do Visoravni ili do trnice u Lavandi. Nije bilo puno
onih koji su mogli vidjeti Lemuela i Yaghareka.
Yagharek je ubrzao. epesao je na svojim povijenim stopalima neobino poput
kakvog bogalja. Nije elio zaostati za Lemuelom. Ili su na jugoistok, prema Sirijskoj,
drei se sjene koju je stvarala uzdignuta eljeznika pruga.

Ovako sam stigao u grad, pomislio je Yagharek, slijedei velike eljezne putove
za vlakove.
Prolazili su ispod lukova od opeka i vraali se u mali prostor ograen s tri strane
zidom od bezobline opeke. Niz te zidove su se sputali odvodni kanali za kiu, koji
su se nastavljali u betonske brazde na tlu i zavravali na sredini dvorita, u reetki
veliine ovjeka.
S etvrte strane, okrenute prema jugu, dvorite je gledalo na prljavu uliicu.
Zemlja ispred nje se odronila. Sirijska je leala na slegnutim slojevima gline.
Yagharek je pogledao preko kaskadnih izoblienih krovova i propalog kriljca, gomila
opeka i zaboravljenih, iskrivljenih vjetrokaza.
Lemuel se osvrnuo uokolo da vidi jesu li sami, a onda je podigao reetku. Prsti
groznog plina uvijajui se posegnue za njima. Smrad je bio jo jai zbog topline.
Lemuel je predao vree Yaghareku i iz opasaa izvukao napunjen pitolj. Yagharek ga
je gledao ispod kapuljae.
Lemuel se okrenuo s ukoenim osmijehom na licu i rekao: "Naplatio sam neke
usluge. Opremio sam nas." Mahnuo je pitoljem da pokae na to misli. Struno ga je
provjerio. Iz vree je izvukao uljanicu, zapalio je i podigao je lijevom rukom.
"Ostani iza mene", rekao je. "Dri oi irom otvorene. Krei se tiho. uvaj lea."
Poslije toga, Lemuel i Yagharek sioe u prljavtinu i mrak.
Neodreeno vrijeme gacali su kroz toplu, smrdljivu tamu. Okruivali su ih zvuci
uurbanih koraka i plivanja. U jednom trenutku su iz tunela koji se protezao paralelno
s njihovim zauli zloban smijeh. Lemuel se dva puta okrenuo, usmjerivi baklju i
pitolj u mrlju prljavtine koja se jo mrekala, jer se trenutak ranije na tom mjestu
nalazila neka prilika koju nisu vidjeli. Nije morao pucati. Nitko ih nije uznemiravao.
"Jesi li uope svjestan koliko smo imali sree?" upitao je Lemuel u elji da
zapodjene razgovor. Njegov glas je polako stigao do Yaghareka kroz kuni zrak. "Ne
znam je li nas Tkalac namjerno ostavio na onom mjestu, ali to jedno od najsigurnijih u
kanalizaciji Novog Krobuzona." S vremena na vrijeme bi mu, zbog napora ili gaenja,
glas postao usiljen. "Mrakostrana je ustajali rukavac, ovdje dolje nema mnogo hrane,
nema ostataka udotvorstava, kao ni velikih starih odaja u koje bi se moglo smjestiti
cijelo leglo... Nije nimalo prometno."
Trenutak je utio, a onda nastavio.
"Uzmimo na primjer kanalizaciju Smrdljive Bare. Iz velikog broja tamonjih
laboratorija svakodnevno otjee u kanalizaciju tko zna koliko nestabilne tekuine,
bacaju se ostaci mnogobrojnih pokusa koji se ve godinama gomilaju... to je plodno
tlo za nastanak krajnje nepredvidive populacije gamadi. takora veliine svinja, koji
govore razne jezike. Slijepih patuljastih krokodila iji su pra-pra-pra-preci pobjegli
iz zoolokog vrta. Mjeanaca svih vrsta. Preko, u Velikoj Spirali i Skrivengazu grad
poiva na slojevima starijih zgrada. Ve stotinama godina one tonu u blatite. Upravo

su podigli nove iznad onih posljednjih. Raniji plonici izdrali su svega sto pedeset
godina. Tamonja kanalizacija zalazi u podrume i bive spavae sobe. Tunel slian
ovome vodi do potonulih ulica. Jo se mogu vidjeti njihovi nazivi. Trule kue pod
nebom od opeke. Govna teku du kanala i ulaze kroz prozore i vrata. Tamo ive
podzemne bande. Nekad su to bila ljudska bia ili su to bili njihovi roditelji. Proveli
su previe vremena ovdje dolje. Nisu ba lijep prizor."
Hranuo je i buno pljunuo u spori mulj.
"Pa ipak, vie volim te bande nego gule. Ili trolove." Neveselo se nasmijao.
Yagharek nije bio siguran ruga li mu se Lemuel.
Lemuel je uutio. Nekoliko minuta ulo se samo ljapkanje njihovih stopala kroz
gustu kau. A onda je Yagharek zauo glasove. Ukoio se i uhvatio Lemuela za
koulju, ali su glasovi ve u sljedeem trenutku postali jasniji i on shvati da to Isaac i
Derkhan razgovaraju.
Kada bi zavila iza ugla, voda puna izmeta kao da je donosila sa sobom i
svjetlost.
Povijenih lea i psujui od napora, Yagharek i Lemuel krivudali su kroz zavojita
krianja dok na kraju nisu izbili u malu prostoriju ispod samog srca Mrakostrane.
Isaac i Derkhan su vritali jedno na drugo. Isaac je ugledao Yaghareka i Lemuela
preko Derkhaninog ramena. Podigao je ruke.
"Prokletstvo, konano ste stigli!" Proao je pokraj Derkhan i poao im u susret.
Yagharek mu je pruio vreu s hranom. Isaac je nije ni pogledao. "Leme, Yag", urno
ih je oslovio. "Moramo brzo odavde."
"Stani malo..." poe Lemuel, ali ga je Isaac ignorirao.
"Sasluaj me, do vraga" povikao je Isaac. "Konstrukt je razgovarao sa mnom!"
Lemuel je u tom trenutku zaboravio zatvoriti usta, ali nije izustio ni rije. Neko
vrijeme su svi utjeli.
"Shvaate li?" upitao je Isaac. "Inteligentan je, do vraga, razuman... neto se
dogodilo u njegovoj glavi. Glasine o KI su tone! Nekakav virus, nekakav kvar u
programu... I mada nee otvoreno to rei, ini mi se da mu je stavljeno do znanja da
mu je onaj prokleti majstor u tome pomogao. Konani ishod toga je da ta prokleta
stvar zna razmiljati. On je sve vidio! Bio je nazoan kada je moljac-gasitelj uzeo
Lublamaija. On..."
"Stani malo!" povika Lemuel. "Razgovarao je s tobom?"
"Ne! Morao je ispisivati poruke u blatu tamo preko: razgovor je tekao prokleto
sporo. Za to koristi iljak za skupljanje otpadaka. Konstrukt je bio taj koji mi je rekao
da nas je David izdao! Pokuao nas je sve izvesti iz skladita prije dolaska policije!"
"Zato?"
Isaacu se vie nije onoliko urilo.
"Ne znam. Ne zna se ba najbolje izraziti. Nije ba... rjeit." Lemuel je pogledao

preko Isaacove glave. Konstrukt je nepokretno sjedio u crveno-crnoj treperavoj

svjetlosti uljanice. "Ali sluajte... mislim da je jedan od razloga zato eli da budemo
slobodni taj to smo mi protiv moljaca-gasitelja. Ne znam zbog ega, ali on... on je
njihov zakleti neprijatelj. eli ih potamaniti. I nudi nam svoju pomo..."
Lemuel prasne u neugodan smijeh pun nevjerice.
"Velianstveno!" rugao se. "Blago tebi, uspio si privui usisiva praine na svoju
stranu..."
"Nije u tome stvar, ti jebeni seronjo", povikao je Isaac. "Zar ne razumije? On
nije sam."
Rije sam odjekivala je amo-tamo po smrdljivim jazbinama od opeke. Lemuel i
Isaac su zurili jedan u drugoga. Yagharek se malo povukao.
"On nije sam", tiho je ponovio Isaac. Derkhan, koja je stajala iza njega, nijemo je
kimnula, potvrdivi njegove rijei. "Dao nam je upute. Zna itati i pisati - i to mu je
omoguilo da shvati, kad je pronaao upute koje je Davidu netko poslao i koje je ovaj
potom bacio, da nas je on izdao - ali nije ba veliki mislilac. Obeava nam kako
emo, ako sutra naveer odemo u Sivokriv, sresti neto to nam moe sve objasniti. I
to neto moe nam pomoi."
Ovog puta je nam ispunilo tiinu svojom zvonkom nazonou. Lemuel je polako
odmahnuo glavom, namrtio se i izraz lica mu je postao okrutan.
"Prokletstvo, 'Zaac", tiho je rekao. "'Mi'? 'Nama'? Kome se ti to, jebote, obraa?
Sve to nema nikakve veze sa mnom." Derkhan je zgaeno zareala i okrenula mu lea.
Isaac je obeshrabreno zaustio kako bi neto rekao. Lemuel ga je prekinuo. "Sluaj,
ovjee. Prihvatio sam se ovoga zbog novca. Ja sam poslovan ovjek. Ti si dobro
plaao. Kupio si moje usluge. ak si besplatno dobio i neto malo mojeg vremena,
mislim na ono s Vermishankom. Uinio sam to zbog g. X-a. A i ti si mi slaba toka,
'Zaac. Bio si estit prema meni. Zbog toga sam se vratio ovamo dolje. Donio sam vam
neto za klopu i izvest u vas odavde. Ali Vermishank je mrtav i ti vie nema kod
mene kredit. Ne znam to si planirao, ali ja ispadam. Zato bih, jebiga, trebao poi u
potjeru za tim prokletim moljcima? Prepusti to policiji. Ovdje za mene nema vie
niega... Reci mi, zato bih trebao ostati?"
"Kome neka prepusti...?" prosiktala je prezrivo Derkhan, ali ju je Isaac
nadglasao.
"Tako znai", izustio je polagano. "I to sada? Hmmmm? Misli da se moe
vratiti? Leme, stari moj, to god da jesi, ali glup nisi. Misli da te nitko nije vidio?
Misli da ne znaju tko si? Bojeg mu prokletstva, ovjee... trae te."
Lemuel se zablenuo u njega.
"Hvala ti na brizi 'Zaac", ree on, iskrivivi lice u grimasu. "Da ti kaem neto,
ti..." glas mu je postao oporiji "... ti moda jesi zaglibio. Ja sam, meutim, proveo
cijeli svoj profesionalni ivot izbjegavajui zakon. Ne brini za mene, kompi. Bit e

sa mnom sve u redu." Ali izgleda da ba nije bio uvjeren u to.

Ne govorim mu nita to on ve ne zna, razmiljao je Isaac. Jednostavno ne eli
ovog trenutka o tome razmiljati. Isaac je prezrivo odmahnu glavom.
"Prokletstvo, ovjee, ne razmilja kako treba. Golema je razlika izmeu
posrednika i kriminalca koji ubija policajce... Zar ne shvaa? Oni ne znaju to ti
zna ili ne zna... ao mi je, staro mome, ali umijean si. Mora se drati nas. Mora
ii do kraja. Trae te. Je li tako? I trenutno ti bjei od njih. Jebiga, bolje ti je biti
ispred njih, ak i ako bjei, nego da se okrene i dopusti im da te sustignu."
Lemuel je nepokretno stajao i utio, sijevajui oima na Isaaca. Nita nije rekao,
ali nije ni otiao.
Isaac korakne ka njemu.
"Sluaj", zausti Isaac. "To nije sve... nama... meni... si potreban." Derkhan, koja
je stajala iza njega zlovoljno frkne i Isaac je iznervirano odmjeri. "Bojemupljuvake,
Leme... bez tebe nemamo nikakve anse. Ti sve pozna, gurnuo si prst u sve prave
pite..." Isaac je bespomono podigao ruke. "Ne vidim izlaz iz ovoga. Jedno od tih
stvorenja progoni mene, policija nam ne moe pomoi, oni ne znaju kako da uhvate te
prokleta stvorenja, u svakom sluaju, ne znam jesi li opazio, ali ti kurvini sinovi love i
nas... ak i pod pretpostavkom da se doepamo moljaca-gasitelja, ja iz ovoga neu
izvui ivu glavu." I sam se sledio od tih svojih rijei. Brzo je nastavio, potisnuvi
rune misli. "Ako nastavim, moda uspijem srediti barem jednog. Isto vrijedi i za tebe.
Ali bez tebe, Derkhan i ja smo sasvim sigurno gotovi." Lemuel ga je neumoljivo
gledao. Isaaca proe jeza. Nikada nemoj zaboraviti s kim ima posla, pomislio je. Ti
i ja nismo prijatelji... nemoj to zaboraviti.
"Zna da sam solventan", iznenada ree Isaac. "Barem ti to dobro zna. Neu se
pretvarati da imam veliki raun u banci, ali imam neto, ostalo mi je jo nekoliko
gvineja, i sve su one tvoje... ali pomozi mi, Lemuele, i ja u biti tvoj. Radit u za tebe.
Bit u tvoj ovjek. Bit u tvoj jebeni ljubimac. Obavljat u sve poslove koje mi bude
dao. Sav novac koji zaradim, tvoj je. Prepisat u ti svoj jebeni ivot, Lemuele. Samo
nam sada pomogni."
Nije se uo nikakav drugi zvuk osim kapanja izmeta. Derkhan je lebdjela nad
Isaacom. Njeno lice je izraavalo ist prezir i gaenje. On nam nije potreban,
govorilo je ono. Ali je ipak priekala da uje to e Lemuel rei. Yagharek se
povukao. On je krajnje ravnoduno sluao raspravu. Vezao se za Isaaca. Nije mogao
nikamo otii niti bilo to uiniti bez njega. Lemuel uzdahne.
"Je li ti jasno da u sve pisati? Bit e to poprilian dug, zna? Ima li ti pojma
kolika je dnevna tarifa za ovakve stvari? Koliko se naplauje za opasnost?"
"Nije vano", brzo je ogovorio Isaac. Potrudio se da ne pokae koliko mu je
laknulo. "Obavjetavaj me. Reci mi to da radim. Bit u dobar u tome." Lemuel je
kratko kimnuo. Derkhan je vrlo tiho i polako ispustila zrak.

Stajali su poput iscrpljenih boraca. Svaki je ekao da onaj drugi napravi prvi
korak.
"I to sad?" upitao je Lemuel mrzovoljno.
"Sutra naveer idemo u Sivokriv", odvrati Isaac. "Konstrukt je obeao pomo.
Ne moemo ne otii. Nai u se s vama tamo."
"Kamo e?" iznenaeno je upitala Derkhan.
"Moram pronai Lin" odvrati Isaac. "Oni e potraiti i nju."

Trideset esto poglavlje

Bila je skoro pono. Dan Lubanje prelazio je u Dan Protjerivanja. Te noi
Mjesec je bio pun.
Ispred Linine zgrade, u samoj Lavandi, ono malo prolaznika bilo je razdraljivo i
nervozno. Sajamski dan je proao, a s njim i razdraganost. Sablasni skeleti tandova
na trgu, ti drveni okviri bez platna, sada su podsjeali na duhove. Otpaci s trnice bili
su sakupljeni na gomile koje su polako gnjilile i ekale da ih smetlari odnesu.
Napuhani Mjesec izblijedio je Lavandu poput kakve korozivne tekuine. Djelovalo je
prijetee, otrcano i opako.
Isaac se umorno popeo stubama. Nikako nije mogao poslati Lin poruku, a i nije je
vidio danima. Na hidrantu u Muhostrani se oprao koliko je mogao, ali jo je smrdio.
Dan ranije je satima sjedio u kanalizaciji. Lemuel im dugo nije dopustio izai,
tvrdei da je danju previe opasno.
"Moramo se drati zajedno", zahtijevao je, "dok ne odluimo to emo. A nismo
ba od onih koji se znaju suzdrati." I tako je njih etvoro ostalo sjediti u prostoriji
poplavljenoj vodom punom fekalija. Jeli su i trudili se da ne povraaju, prepirali se i
uzaludno pokuavali skovati bilo kakav plan. estoko su se svaali oko toga bi li
Isaac trebao sam otii do Lin. Ostao je pri svojem, nije elio da bilo tko poe s njim.
Derkhan i Lemuel su izjavili da se ponaa glupo. Na trenutak mu se ak uinilo da ga i
Yagharek optuuje svojom utnjom. Isaac je ipak ostao pri svome.
Konano su krenuli kada je temperatura pala i kad su svi zaboravili na smrad.
Bilo je to dugako i naporno putovanje kroz zasvoene odvodne kanale Novog
Krobuzona. Predvodio ih je Lemuel drei samaricu uperenu u mrak ispred sebe.
Isaac, Derkhan i Yagharek su morali nositi konstrukta, koji se nije mogao kretati kroz
tu tekuu prljavtinu. Bio je teak i sklizak, pa im je esto ispadao. A i udarali su
njime uokolo i otetili ga na nekoliko mjesta. Ni oni nisu proli nita bolje. Bezbroj
puta su pali u blato, to je bilo propraeno psovkama, i udarili akama i prstima o
betonske zidove. Isaac im nije dopustio da ostave konstrukta.
Kretali su se oprezno. Oni su bili uljezi u skrivenom i hermetikom ekosustavu
kanalizacije. Nisu nimalo udjeli za tim da sretnu ovdanje stanovnike. Konano su
izbili van iza stanice Salitra. mirkali su u sumraku,dok se s njih cijedila tekuina.
Prenoili su u maloj naputenoj upi pokraj eljeznike pruge u Visoravni. Bilo
je to vrlo hrabro od njih. Neposredno prije mjesta na kojem je Juna pruga preko
Gizdelinskog mosta prelazila Katran, jedna sruena zgrada napravila je golemu padinu
od napola smrvljenih opeka i betonskih krhotina, koja kao da je podupirala uzdignutu
eljezniku prugu. Na vrhu su ugledali dramatian obris drvene upe.

Nikome nije bilo jasno emu bi trebala sluiti: oigledno je godinama ostala
nedirnuta. Njih etvoro su se iscrpljeni puzei popeli uz gomilu industrijskih
otpadaka, gurajui konstrukta ispred sebe, i proli kroz rupe u ici koja je trebala
zatiti eljezniku prugu od uljeza. Iskoristili su stanku od nekoliko minuta izmeu
vlakova da posljednjim snagama prijeu preko malog otkosa zakrljale trave koja je
okruivala tranice i stignu do upe. Gurnuli su vrata i uli u pranjavu tamu.
Konano su se mogli opustiti.
Drvene daske od kojih je bila sklepana upa bile su povijene i loe uvrene,
tako da se izmeu njih naziralo nebo. Kroz prozore bez stakala gledali su vlakove,
koji su jurei prolazili pokraj njih u oba smjera. Ispod njih je Tumor prema sjeveru
radio dvostruku okuku u obliku slova S. Ona je zahvaala Niu Spiralu i Sivokriv.
Nebo je postalo prljavo plavo-crno. Na rijeci su mogli vidjeti osvijetljene brodove za
zabavu. Masivni stup Parlamenta uzdizao se malo dalje na istoku i s visine gledao na
njih i na grad. Malo nizvodno od Otoka Strak, kimijske svjetiljke starih gradskih
ustava cvrale su, prskale i zrcalile svoj masni, uti sjaj u tamnoj vodi. Tri kilometra
na sjeveroistok, iza Parlamenta, nazirala su se Rebra, te drevne, bezbojne kosti.
Kroz drugu stranu upe vidjeli su nebo koje je velianstveno tamnilo i koje im je
izgledalo jo nevjerojatnije poslije dana provedenog u smrdljivoj tami ispod Novog
Krobuzona. Sunce je tek bilo zalo. Nebo su sjekle zrane tranice koje su prolazile
kroz militia toranj u Muhostrani. Grad je sliio slojevitom obrisu zamrenog predjela
kojeg su sainjavali dimnjaci, koji su se polako gubili u daljini, krovovi od kriljca
koji su se meusobno i posredno podupirali ispod isprepletenih tornjeva crkava ne bi
li zaklonili bogove, falusima slini golemi ventili tvornica koje bljuju prljavi dim i
spaljeni viak energije, monolitni blokovi nebodera nalik na nepregledne betonske
grobove, grubi prizemni tereni otvorenog parkinga.
Odmorili su se i oistili fekalije s odjee kako su bolje znali i umjeli. Isaac se
konano mogao pobrinuti za patrljak Derkhaninog uha. Bolio ju je, iako je utrnuo. Bila
je krajnje sumnjiava prema njemu. Isaac i Lemuel su s velikom nelagodom opipavali
ostatke svojih oiljaka.
Kad se no prikrala, Isaac se spremio poi. Ponovo je izbila svaa. Isaac je bio
odluan. Morao je biti s Lin u etiri oka.
Morao joj je rei kako e biti u opasnosti im je policija dovede u vezu s njim.
Morao joj je rei da joj da je gotovo sa ivotom kakvim je dotad ivjela, i da je on za
to kriv. Morao joj je predloiti da poe s njim, da bjei s njim. udio je za njezinim
oprotajem i njenom ljubavlju.
Htio je samo jednu no provesti s njom nasamo. Nita vie.
Lemuel se nikako nije htio pomiriti s tim. "U pitanju su i nae jebene glave,
'Zaac", prosiktao je. "Svaki policajac u gradu jedva eka da te se doepa. Tvoj helio
je vjerojatno ve zalijepljen za svaku jebenu zgradu, potporni stup i pod u iljku. Ti

ne zna kako bi ih zaobiao. Mene trae cijelog mog radnog ivota. Ako si naumio
vidjeti svoju bubamaru, ja idem s tobom."
Isaac je morao popustiti.
U pola deset se etvoro suputnika umotalo u svoju upropatenu odjeu i zaklonilo
lica. Poslije dosta ulizivanja, Isaac je konano uspio namoliti konstrukta da
komunicira s njim. Nevoljno i muno sporo, navrljao je poruku.
Deponij broj 2 Sivokriv, ispisao je. Sutra naveer u 10. Sada me ostavite ispod
lukova.
A onda su shvatili da se s mrakom bude i komari. Iako nisu otili na spavanje,
hvatala ih je mentalna munina, dok su govna moljaca-gasitelja zagaivala gradski
san. Svi su postali razdraljivi i nervozni.
Isaac je gurnuo svoju platnenu torbu s dijelovima motora krize ispod gomile
drvenih dasaka u upi. Zatim su sili niz padinu od opeka, nosei konstrukta po
posljednji put. Isaac ga je sakrio u nii nastaloj na mjestu gdje se odronio dio
eljeznikog mosta.
"Hoe li s tobom biti sve u redu?" upitao je nesigurno, jer se i dalje osjeao
blesavo dok je razgovarao sa strojem. Konstrukt mu nije odgovorio i on ga je na kraju
ostavio i otiao. "Vidimo se sutra", pozdravio ga je na odlasku.
etvoro kriminalaca uljalo se kroz rascvjetanu no Novog Krobuzona. Lemuel
je poveo svoje suputnike u alternativni grad skrivenih prolaza i udne kartografije.
Izbjegavali su ulice svuda gdje je bilo uliica i uliice svuda gdje je bilo oteenih
kanala u betonu. Puzali su kroz naputena dvorita i preko krovova, budei skitnice
koji su gunali i stiskale se jedni uz druge im bi ovi proli pokraj njih.
Lemuel je bio samouvjeren. S lakoom je mahao napunjenim i otkoenim
pitoljem dok se penjao i trao, titei ih. Yagharek se prilagodio svom tijelu koje
vie nije osjealo teinu krila. Njegove uplje kosti i zategnuti miii efikasno su se
kretali. Okretno je napredovao kroz arhitektonski pejza i preskakao prepreke u
kriljcu. Derkhan je bila uporna. Nije htjela dopustiti da zaostane.
Isaac je bio jedini na kome se vidjelo da strano pati. itao je, kaljao i
pokuavao povraati. Vukao je svoje krupno tijelo lopovskim prolazima, lomei usput
ploe na koje je sputao noge dok mu se trbuh ljuljao. Opsovao je svaki put kada je
ispustio zrak iz plua.
Zadirali su sve dublje u no, kao da su u umi. Svakim korakom je zrak postajao
sve tei. Njihove due muio je osjeaj kako neto nije u redu, osjeaj strane
nelagode, kao da su dugaki nokti parali povrinu Mjeseca. Sa svih strana uli su se
uznemireni povici ljudi iji je san bio naruen.
Zastali su u Muhostrani, nekoliko ulica od policijske zgrade, oprali se i napili na
jednom hidrantu. Zatim su se uputili na jug, kroz splet uliica izmeu Ulice adrah i
Prolaza Jamstva, spustivi se u Lavandu.

Na tom gotovo naputenom i nestvarnom mjestu, Isaac je poeo preklinjali svoje

suputnike neka ga puste da se sam popne u Linin stan. Izmeu jecaja i oajnike borbe
da doe do daha, molio ih je da ga priekaju, da mu daju pola sata nasamo s njom.
"Morate mi dati malo vremena da joj objasnim to se dogaa..." preklinjao je on.
Pristali su i povukli se u mrak u podnoju zgrade.
"Pola sata, 'Zaac", jasno mu je stavio do znanja Lemuel. "Kad isteknu, penjemo
se. Jesi li razumio?"
I tako je Isaac lagano krenuo uz stube.
U zgradi je bilo svjee i dosta tiho. Prvi zvuk Isaac je uo tek na sedmom katu.
Bilo je to sneno mrmljanje i lepet krila avki koji nikada nije prestajao. Nastavio je
kroz povjetarac koji je puhao na razruenom i nestabilnom osmom katu i stigao do
vrha kule.
Zastao je ispred poznatih Lininih vrata. Moda nije kod kue, pomislio je.
Najvjerojatnije je jo s tim tipom, gazdom, i radi. U tom sluaju morat u... joj
ostaviti poruku.
Pokucao je na vrata i ona se sama otvorie. Dah mu je zastao u grlu. Uletio je u
sobu.
Zrak je zaudarao na osuenu krv. Isaac je preletio pogledom po malom tavanu.
Odmah je spazio ono to ga je ekalo.
Sreko Gazid je zurio u njega praznim pogledom, poduprt jednom od Lininih
stolaca privuenih uz stol. Izgledalo je kao da objeduje. Njegov obris se ocrtavao na
ono malo svjetlosti koja je dopirala s trga ispod. Gazidove ruke bile su poloene na
stol. ake su mu bile napete i tvrde poput kosti, a usta otvorena. U njih je bilo gurnuto
neto to Isaac nije mogao jasno vidjeti. Gazidove grudi bile su oblivene krvlju. Krv
je natopila i stol i uvukla se u drvo. Bilo mu je prerezano grlo. Kako je bilo ljeto i
toplo vrijeme, gladni mali noni insekti nagrnuli su kako bi se poastili.
U djeliu sekunde Isaac je pomislio da je posrijedi komar, jedan od onih
bolesnih snova to su morili grad, a koji je ispljunula njegova podsvijest okliznuvi se
na izmet moljaca-gasitelja nakon ega se on rasprio u eter.
Gazid, meutim, nije nestao. Gazid je bio stvaran i stvarno mrtav.
Isaac ga je pogledao. Lecnuo se kada je vidio Gazidovo izbezumljeno lice.
Ponovo je pogledao njegove ruke. Gazida je netko prikovao za stol. Preklao i drao
dok nije umro. A onda su mu neto gurnuli u razjapljena usta.
Isaac je polako napredovao prema leu. Zatomio je gaenje i pruio ruku prema
velikoj omotnici u Gazidovim suhim ustima.
Kada ju je rairio, vidio je da je na njoj paljivo ispisano upravo njegovo ime. S
munom slutnjom, zavukao je ruku u nju.
U prvom trenutku, zapravo u djeliu trenutka, nije prepoznao ono to je izvadio iz
omotnice. Tanka poput papira i gotovo bez teine podsjetila su ga na suho lie, na

pergament koji se mrvi. Ali kada ih je podigao na slabu sivu svjetlost mjeseine koja
je obasjavala sobu, shvatio je da u ruci dri par kepri krila.
Isaac je zajecao u oku. Oi su mu se rairile od uasa.
"Oh ne" izgovori on, puei se. "Oh ne oh ne, ne, ne..."
Osjetljiva krila bila su povijena, smotana i oteena. S njih su se Ijutili veliki
komadi prozirne tvari. Isaacu su drhtali prsti dok ih je pokuavao izravnati. Prelazio
je vrhovima prstiju preko oteene povrine krila. Drhtavo je i jednolino jecao.
Poeo je petljati oko omotnice i izvadio jedan jedini list presavijenog papira.
Pismo je bilo natipkano i imalo je standardno zaglavlje koje je podsjealo na
ahovsku plou. Dok je itao, Isaac je bezglasno zaplakao.
Kopija 1: Lavanda (Ostale isporuiti u Smrdljivu Baru, Putene Poljane)
G. Dan der Grimnebuline,
Kepri nisu u stanju isputati zvukove, ali sudei prema kimikalijama koje ona
izluuje i drhtanju tih bubonogu, rekao bih da je uklanjanje ovih beskorisnih krila za
Lin bilo krajnje neugodno. Uope ne sumnjam da bi nam se i donji dio njenog tijela
suprotstavio, da tu bubo-kuju nismo vezali za stolac.
Sreko Gazid vam moe uruiti ovu poruku, takav kakav je, a ja vam se moram
zahvaliti to ste se umijeali.
Pretpostavljam da ste se pokuali ugurati na trite snovosranja. U poetku sam
mislio da ste sve ono 'sranje koje ste kupovali od Gazida eljeli za sebe, ali je taj
idiot ipak na kraju spomenuo i vau gusjenicu u Smrdljivoj Bari pa sam shvatio
razmjere vaeg pothvata.
Nikada, razumije se, neete dobiti vrhunsko 'sranje od moljca othranjenog na
snovosranju koje koriste ljudi, ali zato biste mogli jeftinije prodavati svoj loiji
proizvod. U mom je interesu da svi moje kupci budu poznavatelji. Neu tolerirati
konkurenciju.
Kasnije sam doznao, a to se i moglo oekivati od amatera, da niste bili u stanju
kontrolirati svojeg prokletog proizvoaa. Taj va krljavac, koga ste hranili 'sranjem,
pobjegao je zbog vae nesposobnosti i oslobodio svoju subrau. Budalo blesava.
Ovo su moji zahtjevi: (1) Da se odmah predate meni. (2) Da vratite ostatke
snovosranja koje ste mi ukrali preko Gazida, ili da mi platite nadoknadu (o cijeni
emo se naknadno dogovoriti). (3) Da se pobrinete za hvatanje mojih proizvoaa,
kao i vaeg jadnog uzorka, i da mi ih sve smjesta predate. Tek emo nakon toga moi
razmotriti hou li vas ostaviti u ivotu.
Dok ekamo na va odgovor, nastavit u svoj razgovor s Lin. Izuzetno sam uivao
u njezinom drutvu posljednjih nekoliko tjedana, i jako mi je drago to mi se pruila
prilika da se s njom poblie pozabavim. ak smo se i kladili. Ona je svoj ulog stavila
na to da ete odgovoriti na ovu poslanicu prije nego to ostane bez svih glavonogu. Ja
u to nisam ba uvjeren. Trenutni ulog je po jedna glavonoga na svaka dva dana od

danas, ako od vas ne budemo imali vijesti. Tko e biti u pravu?

Trgat u joj ih dok se ona bude uvijala i pljuvala, jeste li razumjeli? A poslije
dva tjedna strgnut u joj leni oklop s glavolanka i s njezinom ivom glavom
nahraniti takore. Osobno u je drati dok je budu jeli.
Nadam da u uskoro dobiti vijesti od vas.
Iskreno va,
arenko
Kada su Derkhan, Yagharek i Lemuel stigli do devetog kata, zauli su Isaacov
glas. Govorio je polako i tiho. Nisu mogli razabrati to je govorio, ali zvualo je kao
monolog. Nije pravio pauze da uje ili vidi bilo kakav odgovor.
Derkhan je pokucala, a kada nije dobila odgovor iznutra, oprezno je gurnula
vrata i provirila.
Ugledala je Isaaca i jo nekog ovjeka. Prolo je svega nekoliko sekundi prije
nego to je prepoznala Gazida i shvatila da je zaklan. Zadrala je dah i polako ula,
pustivi Yaghareka i Lemuela da skliznu unutra poslije nje.
Stajali su i zurili u Isaaca. Sjedio je na krevetu, drei par insektolikih krila i list
papira. Podigao je pogled i prestao mrmljati. Nijemo je plakao. Otvorio je usta i
Derkhan je pola k njemu. vrsto mu je stisnula ruke. Zajecao je i pokrio oi, lica
iskrivljenog od bijesa. Uzela je pismo bez ijedne rijei i proitala ga.
Usta su joj zadrhtala od uasa. Prigueno je kriknula zbog sudbine koja je snala
njezinu prijateljicu. Dodala je pismo Yaghareku pokuavajui obuzdati drhtanje.
Garuda ga je uzeo i paljivo proitao. Naizgled je ostao pribran. Okrenuo se ka
Lemuelu, koji je prouavao truplo Sreka Gazida.
"Ovaj je ve izvjesno vrijeme mrtav", rekao je Lemuel i prihvatio pismo.
Razrogaio je oi dok je itao.
"arenko?" zadahta on. "Lin je radila za arenka?"
"Tko je on?" viknuo je Isaac. "Gdje je taj jebeni olo...?"
Lemuel zapanjeno pogleda Isaaca. U oima mu je zaiskrilo saaljenje kada je
vidio Isaacove suze i njegov slinavi bijes.
"Oh Klepetala mu... g. arenko je kralj, Isaac", odvrati on jednostavno. "On je
glavni. Upravlja istonim dijelom grada. On njime upravlja. On je glava odmetnika."
"Ubit u tog pasjeg sina, ubit u ga, ubit u ga." bjesnio je Isaac.
Lemuel ga je promatrao s nelagodom. Nee, 'Zaac, pomislio je. Stvarno nee.
"Lin... mi nije htjela rei za koga radi", rekao je Isaac, polako se smirujui.
"Nisam iznenaen", izjavi Lemuel. "Veina ljudi uope nije ula za njega. Moda
samo glasine... Nita vie."
Isaac je iznenada ustao. Navukao je rukav preko lica i ispuhao nos.
"Moramo po nju", ree on. "Moramo je pronai. Razmislimo. Mislimo. Taj
arenko... on je uvjeren da sam ga ja otetio, a to nije tono. Kako da ga natjeram da

me se okani...?"
"'Zaac, 'Zaac..." Lemuel se sledio. Progutao je knedlu i skrenuo pogled u stranu, a
zatim se laganim koracima uputio k Isaacu, preklinjui ga rairenih ruku neka se smiri.
Derkhan ga je pogledala i on u njezinim oima ponovo primijeti saaljenje: kruto i
osorno, ali neosporno prisutno. Lemuel je lagano vrtio glavom. Pogled mu je bio
neumoljiv, ali su mu se usta polako pomicala dok je traio prave rijei.
"'Zaac, imao sam ve posla sa arenkom. Nikada ga nisam sreo, ali ga znam.
Znam kako radi. Znam kako da se postavim, znam to mogu oekivati. Ve sam ovo
imao prilike vidjeti, istu ovakvu vrstu scenarija... Isaac..." Progutao je knedlu i
nastavio. "Lin je mrtva."
"Ne, nije", povika Isaac, stegavi ake i mlatarajui njima oko glave.
Lemuel ga je epao za zglavke, ne grubo ili ratoborno, ali odluno. Natjerao ga
je da ga saslua i da shvati. Isaac je trenutak bio miran. Na licu su mu se oitavali
umor i gnjev.
"Ona je mrtva, Isaac", blago je ponovio Lemuel. "ao mi je, prijatelju. Zaista.
ao mi je, ali nje vie nema." Poslije tih rijei se povukao. Isaac je ostao stajati,
potreseno odmahujui glavom. Otvarao je usta kao da eli kriknuti. Lemuel je lagano
odmahivao glavom. Okrenuo se od Isaaca i poeo polako i tiho razgovarati naizgled
sam sa sobom.
"Zato bi je drao na ivotu?" upitao je. "To... to jednostavno nema smisla. Ona
je... dodatna komplikacija i nita vie. Neto... neto bez ega e mu biti lake. Uinio
je ono to je morao", ree on iznenada podigavi glas i ruku koju je uperio u Isaaca.
"Natjerao te je da doe kod njega. Osvetio se i natjerao te da uini ono to trai. On
jednostavno eli da se nae tamo... i svejedno mu je kako e to postii. Ako je zadri
u ivotu, male su anse da e mu stvarati probleme. Ali ako je... upotrebi kao mamac,
ti e doi bez obzira na sve. Nije bitno je li iva." Saalijevajui je odmahnuo
glavom. "Nema ba nikakvog razloga da je potedi... Ona je mrtva, Isaac." Isaac ga
je gledao staklastog pogleda, te Lemuel urno nastavi. "I samo da zna: najbolji nain
da se osveti jest da te moljce dri to dalje od arenka. On ih nee ubiti, zna. Drat
e ih na ivotu i cijediti iz njih snovosranje."
Isaac je sada tutnjao po sobi i glasno sve pobijao. as je bio bijesan, as
pokisao, as je divljao, a zatim zapadao u stanje nevjerice. Odjurio je do Lemuela i
stao ga nepovezano preklinjati, pokuao ga je uvjeriti da jamano grijei. Lemuel nije
mogao gledati Isaaca kako ga preklinje. Zatvorio je oi i pokuao nadglasati njegovo
oajniko blebetanje.
"Ako ode do njega, 'Zaac, Lin nee oivjeti, ali ti to sigurno nee preivjeti."
Isaac je umuknuo. Trenutak tiine se otegnuo. Isaac je nemono stajao, a ruke su
mu se tresle. Pogledao je truplo Sreka Gazida, Yaghareka koji je nijemo stajao u kutu
sobe, s kapuljaom navuenom preko glave, Derkhan koja se muvala oko njega sa

suzama u oima i Lemuela koji ga je nervozno gledao.

Isaac se ozbiljno rasplakao.
Isaac i Derkhan su sjedili zagrljeni, mrcali su i plakali.
Lemuel je otiao do Gazidovog smrdljivog trupla. Kleknuo je ispred njega i
lijevom rukom zaepio nos i usta. Desnom je slomio peat od skorene krvi koji je
zatvarao Gazidov sako, i poeo mu prekapati po depovima. Traio je novac ili
informacije. Nije naao nita.
Uspravio se i osvrnuo po sobi. Razmiljao je strategijski. Traio je bilo to,
neto to bi im moglo biti od koristi; neko oruje, neto za cjenkanje, neto to bi
mogao iskoristiti za uhoenje.
Nije bilo ama ba nieg. Linina soba bila je gotovo prazna.
Glava ga je boljela od nespavanja. Gotovo da je osjeao ono to je muilo
spavae u Novom Krobuzonu. Njegovi vlastiti snovi treperili su i skupljali se odmah
ispod lubanje, spremni da ga napadnu im bude zaspao.
Dolo je krajnje vrijeme da odu odavde. to je no vie odmicala, postajao je
sve nervozniji. Okrenuo se k ucviljenom paru na krevetu i dao znak Yaghareku.
"Moramo ii" rekao je.

Trideset sedmo poglavlje

Cijelog sljedeeg vrueg i ljepljivog dana, grad se valjao u gnjevu kojeg su
izazivali vruina i komari.
Podzemnim svijetom se pronio glas. Mamu Francine pronali su mrtvu,
govorkalo se. Ubijena je tijekom noi, s tri pogotka iz dugakog luka. Neki ubojica,
slobodni strijelac, zaradio je g. arenkovih tisuu gvineja.
tab bande "Kapeera" Mame Francine u Kinkenu nije izdao nikakvu obavijest.
Zasigurno je poeo unutranji rat oko toga tko e je naslijediti.
Pronaeno je jo komatoznih, imbecilnih tijela. Pronalaeno ih je sve vie i vie.
Panika je postupno rasla. Komari nikako nisu prestajali, a pojedine novine su ih
povezivale s bezumnim graanima koji su pronalaeni iz dana u dan, naslonjeni preko
stolova, ispred razbijenih prozora ili na ulici, izmeu zgrada, gdje ih je zatekla poast
s neba. Na njihovim licima se zadravao blag miris trulog limuna.
Ta kuga, koja je za sobom ostavljala bezumne ljude, nije pravila razlike.
Podjednako je uzimala i Cijele i prepravljene. Pronalazila je ljudska bia isto kao i
kepre, vodijanoje i male zmajie. ak i gradske garude. Kao i ostala, rjea
stvorenja.
U Humku Sv. Klepetala sunce je obasjalo palog trola s mrtvaki blijedim i
mlitavim udovima, koji je jo disao i slinio pokraj komadia ukradenog i
zaboravljenog mesa. Mora da je izaao iz kanalizacije u pononu pljaku po gradu i
bio pokoen.
U Istonom Vrtuljku, policiju je doekala jo bizarnija scena. U grmlju koje
okruuje knjinicu nali su dva napola skrivena tijela. Mlada prolaznica bila je mrtva
- doslovno mrtva. Na vratu je imala tragove od zuba i potpuno je iskrvarila. Preko nje
je lealo mravo tijelo jednog dobro poznatog stanovnika Vrtuljka, vlasnika male,
uspjene tvornice tkanina. Lice i brada bili su mu umrljani njenom skorenom krvlju.
Oima koje nisu vidjele, zurio je uvis u sunce. On nije bio mrtav, ali je ostao bez i
trunke uma.
Pronio se glas da Andrew St. Kader nije bio ono to su mislili da je, ali mnogo
okantnija od toga bila je injenica da su ak i vampiri bili plijen usisavaa umova.
Grad je teturao. Zar su ti agenti, te bakterije ili duhovi, ta bolest, ti demoni, to god da
jesu, zar su svemoni? Kako bi ih se moglo poraziti?
Zavladali su zbrka i jad. Nekolicina graana uputila je pisma u sela svojih
roditelja. Planirali su da iz Novog Krobuzona odu do podnoja brda i dolina na jugu i
istoku. Meutim, milijuni nisu imali kamo otii.
Cijelog tog neugodno toplog dana, Isaac i Derkhan su ostali u maloj upi.

Kada su stigli, vidjeli su da ih konstrukt vie ne eka tamo gdje su ga ostavili.

Nigdje mu nije bilo ni traga.
Lemuel je otiao vidjeti moe li stupiti u vezu s nekim od svojih pajdaa. Bio je
nervozan to mora izlaziti dok je na ratnoj nozi s policijom, ali nije mu se svialo ni
biti izoliran od drugih. Lemuelu se takoer nije svialo biti blizu ucviljenih Derkhan i
Isaaca.
Na Isaacovo iznenaenje, i Yagharek je izaao.
Derkhan se prisjeala. Cijelo vrijeme je korila samu sebe to je pretjerano
sentimentalna, to jo vie pogorava situaciju, ali nije se mogla obuzdati. Derkhan je
ispriala Isaacu o svojim malim nonim razgovorima s Lin, o raspravama o prirodi
umjetnosti.
Isaac je bio tii. Nesvjesno se igrao dijelovima svog motora krize. Nije prekidao
Derkhan, i samo je s vremena na vrijeme upadao s po kojim svojim sjeanjem. Pogled
mu je izgubio fokus. Mlitavo je sjedio leima oslonjen na drveni zid koji se mrvio.
Isaacova ljubavnica prije Lin bila je Ivanica; ona je bila ljudsko bie kao i sve
njegove prethodne druice u krevetu. Ivanica je bila visoka i blijeda. Koristila je
tamni grimizni ru od kojeg su njezine usne podsjeale na modrice. Bila je sjajna
lingvistica i dosadilo joj je ono to je zvala Isaacova "razularenost". Slomila mu je
srce.
Izmeu Ivanice i Lin protekle su etiri godine, tijekom kojih se druio s kurvama
i imao neke krae avanture. Isaac je sa svim tim prekinuo godinu dana prije nego to
e sresti Lin. Jedne noi je bio kod Mame Sud i vodio uznemirujui razgovor s
mladom prostitutkom koju je unajmio da mu udovoljava. Onako usput, pohvalio je
srdanu postariju madam koja se lijepo odnosila prema svojim djevojkama. Iznenadio
se kada je uo da ona ne dijeli njegovo miljenje. Na kraju se umorna prostitutka
obrecnula na njega, zaboravila se, i rekla mu to stvarno misli o eni koja unajmljuje
njezine otvore i doputa joj zadrati tri stivera od svakog ekela kojeg zaradi.
Zaprepaten i posramljen, Isaac je otiao, ne stigavi skinuti ak ni cipele. Platio
joj je dvostruko.
Poslije toga je due vrijeme ivio edno, posvetivi se poslu. A onda ga je
prijatelj pozvao na otvaranje izlobe jedne mlade kepri umjetnice koja je modelirala
pomou lijezda. U maloj galeriji, prostoriji u obliku peine, na pogrenoj strani
Sobek Kria, koja je gledala na modelirane humke i umarke na rubu parka izloenog
na milost i nemilost vremenskim promjenama, Isaac je susreo Lin.
Njezine skulpture su ga oarale i potraio ju je da joj to kae. Upustili su se u
jako, jako spor razgovor - ona je ispisivala svoje odgovore u mali notes kojeg je
uvijek nosila sa sobom - ali frustrirajua sporost takvog naina razgovora nije uspjela
potkopati iznenadnu intimnost i uzbuenje koje su oboje osjetili. Odvojili su se od
ostalog drutva i prouili svaku skulpturu posebno, njihove savijene oblike i munu

geometriju.
Nastavili su se esto viati. Isaac je izmeu susreta tajno uio jezik znakova,
tako da su njihovi razgovori iz tjedna u tjedan postajali sve bri. Jedne noi, dok se
pravio vaan i pokuavao joj jezikom znakova ispriati neki prosti vic, vrlo pijani
Isaac ju je nezgrapno uhvatio i oni povukoe jedno drugo na krevet.
Prvi put je sve bilo trapavo i teko. Nisu se odmah uspjeli poljubiti: dijelovi
Lininih usta zamalo nisu istrgnuli Isaacovu eljust. Trenutak nakon to je svrio, Isaaca
je preplavilo gnuanje i zamalo se nije ispovraao kada je vidio njezine ekinjave
glavonoice i valovite antene. Lin je uhvatila nervoza kada je prvi puta ugledala
njegovo golo tijelo, tako da bi se povremeno sasvim nepredvidivo ukoila. Kada se
probudio, osjetio je strah i uas zbog injenice da je to uinio, a ne zbog samog ina.
Za vrijeme doruka oboje su bili stidljivi, ali je Isaac shvatio da je upravo to
ono to eli.
Neobvezujui seks izmeu pripadnika raznih vrsta nije bio nita neuobiajeno,
razumije se, meutim, Isaac nije bio pijani mladi u bordelu stranaca koji je tamo
otiao iz prkosa.
Shvatio je da se polako zaljubljuje.
Osjeaji krivnje i nesigurnosti odavno su iezli i on vie nije osjeao
atavistiko gnuanje i strah, nego samo nervoznu i vrlo duboku ljubav. Zar je proao
kroz sve to da bi mu na kraju oduzeli njegovu ljubavnicu? Zar se ona nikada nee
vratiti?
Povremeno bi tijekom dana (on to nije mogao sprijeiti) vidio kako Lin drhti dok
joj arenko, ta neodreena spodoba koju mu je Lemuel opisao, kida krila s njene
glave.
Isaac bi i protiv svoje volje zastenjao na tu pomisao, a Derkhan bi ga pokuala
utjeiti. esto je plakao, ponekad tiho, a ponekad vrlo glasno. Zavijao je od tuge.
Molim vas, molio se i ljudskim i kepri bogovima, Solentone i Klepetalo i... i
Bolniarko i Umjetnice... ne dajte da umre u mukama.
Meutim, znao je da su je vjerojatno tukli ili muili prije negoli su je ubili, i to
znanje mu je priinjavalo stranu bol.
Ljeto je produilo dane do krajnje granice. Svaki trenutak je bio razvlaen dok se
njegova anatomija ne bi uruila. Vrijeme je pokleknulo. Dan je odmicao u beskraj
niui mrtve trenutke. Ptice i mali zmajevi zadravali su se na nebu poput estica
prljavtine u vodi. Crkvena zvona su nesuvislo i neiskreno svojom zvonjavom
uzdizala Palgolaka i Solentona. Rijeke su se vukle na istok.
U kasno poslijepodne, kada se Yagharek vratio, Isaac i Derkhan su podigli
poglede. Njegov ogrta brzo je gubio boju na blistavoj svjetlosti. Nije rekao gdje je
bio, ali je donio hranu, koju su njih troje podijelili. Isaac se uspio pribrati. Potisnuo je
svoju bol. Stisnuo je zube.

Poslije monotonih sati dnevne svjetlosti, koji su se razvukli u nedogled, sjene

krenue preko proelja planina. Prije nego to je skliznulo za vrhove, sunce je
stvaralo ruiaste mrlje na zapadnim stranama zgrada. Oprotajna koplja suneve
svjetlosti izgubila su se u kamenom kanalu Pokajnikovog Prolaza. Jo dugo nakon
zalaska nebo je bilo osvijetljeno. Jo se smrkavalo, kada se Lemuel vratio.
"Obavijestio sam nekolicinu kolega o tekoj situaciji u kojoj smo se nali",
objasnio je on. "Pomislio sam da ne trebamo praviti planove dok ne vidimo to to
emo vidjeti veeras, ma to to bilo. Mislim na na sastanak u Sivokrivu. Ali tu i tamo
mogu neke pozvati u pomo. Naplaujem usluge. U gradu se oigledno nalazi
nekolicina ozbiljnih pustolova, koji tvrde kako su upravo oslobodili znaajan plijen
trola iz ruevina u Tasheck Rek Haiju. Oni bi mogli biti zainteresirani za kakav
plaeniki posli."
Derkhan je podigla pogled. Lice joj se izboralo od odvratnosti. Slegnula je
ramenima, ali se vidjelo da je nesretna.
"Znam da spadaju meu najtvrdokornije ljude u Bas-Lagu" polako je rekla.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se usredotoi na ovo o emu su razgovarali. "Ali
im ne vjerujem. Oni samo tragaju za uzbuenjem. Ulaguju se opasnosti. Uglavnom su
to beskrupulozni pljakai grobova. Sve bi dali za malo zlata i novo iskustvo. No
mislim da e nam ak i oni uskratiti pomo, ako im budemo otkrili to pokuavamo
uiniti. Ne znamo kako se trebamo suprotstaviti tim moljcima."
"To je fer, Plavodanko", primijetio je Lemuel. "Ali samo da zna, trenutno sam
voljan prihvatiti bilo kakvu pomo. Shvaa to elim rei? Prvo da vidimo to e se
veeras dogoditi. Potom moemo odluiti hoemo li ili neemo unajmiti prijestupnike.
to ti kae, 'Zaac?"
Isaac je krajnje polako podigao pogled i izotrio ga. Slegnuo je ramenima.
"Oni su olo", izgovori on tiho. "Ali ako e obaviti posao..."
Lemuel kimnu. "Kada moramo krenuti?" upita on.
Derkhan je pogledala na sat. "Sada je devet", odgovorila je. " Imamo jo jedan
sat. Raunajmo da e nam do tamo trebati pola sata, sigurnosti radi." Okrenula se,
kako bi pogledala kroz prozor u sumrano nebo.
Militia gondole jurile su iznad glava po tandrkavim zranim tranicama. Elitne
jedinice policajaca rasporeivane su po gradu. Na leima su nosili nekakve udne
naprtnjae, pune neobine, rastresite opreme sakrivene ispod koe. Zatvorili su vrata
na zgradama u kojima su ostavili svoje neraspoloene kolege i ostali ekati u
skrivenim sobama.
Na nebu je bilo vie zrakoplova nego obino. Pozdravljali su se meusobno
tutnjavom i vibracijama. Prenosili su policajce koji su provjeravali svoje teke puke
i glaali zrcala.
Malo dalje od otoka Strak, kada se zae dublje u Veliki Katran, iza mjesta na

kojem se jedna rijeka ulijevala u drugu, nalazio se jedan odvojen otok. Neki su ga
zvali Mali Strak, iako slubeno nije imalo ime. Bio je to romb prekriven ikarom,
patrljcima stabala i starom uadi, koji je vrlo rijetko koriten kao sidrite, a i to samo
u sluaju nude. Otoi nije bio osvijetljen. Bio je odsjeen od grada. Nijedan tajni
tunel nije ga spajao s Parlamentom. Nijedan amac nije bio privezan za trulo drvo.
Ipak je njegova tiina posuta korovom te noi bila naruena.
Montjohn Spas stajao je u sreditu male skupine nijemih prilika. Okruivali su ih
nakrivljeni obrisi zakrljalih banjana i djeteline. Parlament, golem i crn poput
ebanovine, probijao se iza Spasa k nebu. Prozori su mu svjetlucali. Piskutavo
mrmorenje vode priguivalo je none zvuke.
Spas je bio u svom uobiajenom, besprijekornom odijelu. Polako se osvrnuo oko
sebe. Okruivale su ga raznorodne prilike. Osim njega, bilo je prisutno jo est
ljudskih bia, jedna kepri i jedan vodijanoj. Zatim velik, dobro uhranjen pas s
pedigreom. Ljudska bia i stranci djelovali su imuno ili gotovo imuno, osim jednog
prepravljenog istaa ulica i odrpanog djeteta. Meu njima se nalazila i jedna starica
odjevena u poderanu skupocjenu odjeu kao i jedna ljupka mlada debitantkinja.
Miiav, bradat mukarac i mrav slubenik s naoalama.
Svi oni, i ljudska bia i ostali, bili su neprirodno nepokretni i mirni. Svi su oni
na sebi imali barem po jedan dio odjee koji im je bio prevelik ili je neto skrivao.
Tkanina kojom se vodijanoj opasao oko bokova bila je dvostruko vea nego to je to
bilo uobiajeno. ak je i pas nosio apsurdni haljetak.
Sve oi bile su nepokretne i upravljene u Spasa. On polako odmota al koji je
nosio oko vrata.
Kada je i posljednji sloj pamuka spao s njegovog tijela, ispod njega se
pomaknulo neko tamno oblije.
Neto to je vrsto obavijalo Spasovo tijelo.
Za vrat mu je bilo privreno neto to je sliilo na ljudsku desnu ruku. Koa na
njoj bila je pepeljasto ruiasta. Meso te stvari je ve u zglavku zavravalo repom
dugakim tridesetak centimetara koji je liio na zmijski. Rep mu je bio obavijen oko
vrata, a njegov vrh, koji je bio zaboden pod Spasovu kou, vlano je pulsirao.
Prsti ruke su se blago pomicali. Zabijali su se u meso na vratu.
Poslije nekoliko trenutka i ostale prilike su se razodjenule. Kepri je raskopala
svoje leprave hlae, a starica je skinula podsuknju koja je odavno izila iz mode. Svi
su oni skinuli neki dio odjee i otkrili ruke koje su ispod koe namotavale i
odmotavale zmijske repove. Ruke su se lelujavo pokretale, kao da sviraju glasovir.
Kod jednog je ruka bila privrena za unutranjost butine, kod drugog za struk, kod
treeg za monje. ak je i pas petljao oko haljetka sve dok mu netko nije pomogao,
otkopao taj besmisleni dio odjee i otkrio jo jednu runu ruku-tumor privrenu za
dlakavo tijelo psa.

Bilo je pet desnih ruku i pet lijevih. Njihovi repovi su se namotavali i

odmotavali, a koa im je bila pjegava i debela.
Ljudska bia, stranci i pas prioe blie, vukui noge. Oblikovali su kompaktan
krug.
Na Spasov znak, debeli repovi mljacnue i izvukoe se iz tijela domaina. Sva
ljudska bia, vodijanoj, kepri i pas, blago se trgnue i posrnue grevito otvarajui i
zatvarajui usta i neurotino arajui oima. Iz ulaznih rana poelo je sipiti neto
gusto poput smole. Repovi, vlani od krv, trenutak su se slijepo klatili kroz zrak.
Podsjeali su na goleme crve. Ispruili su se i drhtavo dodirnuli jedni druge.
Tijela domaina nagnula su se naprijed, kao da se, vrsto pribijeni jedni uz
druge, pozdravljaju nekim udnim apatom. Bila su potpuno mirna.
Rukooklijevala su meusobno komunicirali.
Rukooklijevala su predstavljali simbol nevjere i korupcije, mrlju na povijesti.
Bili su sloeni i tajni. Snani. Paraziti.
Oni su putali glasine i stvarali legende. Ljudi su govorili da su rukooklijevala
predstavljali duhove zlobnih mrtvaca. Da su oni kazna za poinjen grijeh. Da e se
ruke ubojice koji poini samoubojstvo griti i oputati sve dok ne pokidaju trulu kou
i otpuu dalje. Da su na taj nain rukooklijevala roeni.
Kolalo je uokolo mnogo mitova, a za neke stvari se pouzdano znalo da su istinite.
Rukooklijevala su bila slina zarazi, zauzimali su umove svojih domaina, upravljali
su njihovim tijelima i proimali ih udnim moima. Proces je bio nepovratan.
Rukooklijevala su mogli ivjeti samo ivote drugih.
Stoljeima su se krili. Bila je to tajna rasa, zavjera koja ivi, slina nemirnom
snu. Povremeno bi se pronio glas da je neki poznati i omraeni pojedinac podlegao zlu
rukooklijevala. To bi bilo propraeno priama i udnim oblicima koji se migolje
ispod sakoa kao i neobjanjivim promjenama ponaanja. Gomila nepravdi pripisivala
se makinacijama rukooklijevala. Meutim, i pokraj svih tih pria i upozorenja i svih
djejih igara, nikada nije bio pronaen nijedan rukooklijevalo.
Mnogi graani Novog Krobuzona su vjerovali da su rukooklijevala, ako ih je u
gradu ikada i bilo, nestali.
U sjeni koju su stvarali njihovi nepokretni domaini, repovi rukooklijevala klizili
su jedni preko drugih, dok se njihova koa premazivala zgruanom krvlju. Grili su se
kao nii oblici ivota na orgiji.
Razmjenjivali su informacije. Spas je ispriao sve to je znao i izdao naredbe.
Ponovio je svojoj subrai to je rekao Rudgutter. Ponovo im je objasnio kako
budunost rukooklijevala takoer ovisi o tome hoe li e moljci-gasitelji biti
pohvatani. Rekao im je kako je Rudgutter priprijetio, blago dodue, da budui dobri
odnosi izmeu vlade i novokrobuzonskih rukooklijevala moda ovisi o njihovoj
spremnosti da doprinesu ovom tajnom ratu.

Rukooklijevala su se prepirali na svom izluevinastom, taktilnom jeziku. Poslije

une diskusije doli su do odreenih zakljuaka.
Dvije-tri minute kasnije su se sa aljenjem povukli jedni od drugih i ponovo
zarili u razjapljene rane na tijelima svojih domaina. Svako tijelo se zgrilo kada se
rep ponovo zavukao u njega. Oi su zatreptale i usta su se istog trena zatvorila. Hlae
i alovi vraeni su na mjesto.
Nakon to su se dogovorili, podijelili su se u pet parova. Svaki se sastojao od
jednog desnog rukooklijevala, kao to je bio Spasov, i jednog lijevog. Spasov par bio
je pas.
Spas je zaao nekoliko koraka u travu i izvukao veliku torbu. Iz nje je izvadio pet
kaciga sa zrcalima. Pet debelih povoja za oi, nekoliko parova debelih konih traka i
devet napunjenih kremenih pitolja. Dvije kacige bila su napravljena prema posebnim
nacrtima, jedna za vodijanoja i jedna izduena za psa.
Sva lijeva-rukooklijevala nagnula su svoje domaine da uzmu kacige, sva desnarukooklijevala uzela su poveze. Spas je privrstio svom partneru psu kacigu na glavu i
vrsto je svezao prije nego to je sebi stavio povez i stegnuo ga kako ne bi mogao
nita vidjeti.
Parovi su se udaljili. Desna-rukooklijevala, koja nisu vidjela, vrsto su se drala
za svoje partnere. Vodijanoj se drao za debitantkinju; starica za slubenika;
prepravljeni za keprijku; ulini deran je zatitniki stiskao miiavog ovjeka, to je
izgledalo krajnje bizarno; a Spas se drao za psa koga vie nije mogao vidjeti.
"Upute su vam jasne da jasnije ne mogu biti?" upitao je glasno Spas, previe
daleko od ostalih da bi im se obratio na pravom jeziku, jeziku dodira rukooklijevala.
"Sjetite se obuke. Noas, teko i bizarno, sasvim sigurno. Nikada do sada iskuano. Vi
lijevi, morate upravljati. Odgovornost vaa. Otvorite se za svog partnera i noas se ne
zatvarajte. Vaa bitka bjesni. Dogovarajte se s ostalim lijevima. im se pojavi cilj,
mentalni alarm, okupite noas sve lijeve. Udruit emo snage, tamo za nekoliko
minuta. Desni, izvravajte bez razmiljanja. Nai domaini moraju biti slijepi. Ni po
koju cijenu ne smiju pogledati u ta krila. Zahvaljujui kacigama sa zrcalima, mi emo
vidjeti, ali ne i pljuvoigosati, jer gledati u krivom smjeru. Zato mi biti okrenuti
naprijed, i nita vidjeti. Noas mi nosimo nae lijeve kao to nai domaini nose nas,
bez razmiljanja, straha ili pitanja. Jeste li razumjeli?" ulo se prigueno
potvrivanje. "Onda se priveite."
Lijevi iz svakog para podigoe odgovarajue trake i vrsto se vezae za svoje
desne. Svi domaini lijevih provukoe trake izmeu nogu, oko struka i ramena,
uhvatie u zamku desne i privrstie se za lea svojih partnera, tako da su gledali iza
njih. Zurei u zrcala na svojim kacigama, gledali su iza svojih lea, preko ramena
svojih desnih i naprijed.
Spas je ekao da lijevi, kojeg nije vidio, privrsti psa za njegova lea, to mu

nije bilo nimalo ugodno. Noge psa bile su smijeno raskreene, ali se ivotinjino
rukooklijevalo nije obaziralo na bol koju je to nanosilo njegovom domainu. Struno
je pokretalo njegovu glavu, provjeravajui moe li vidjeti preko Spasovog ramena.
Oglasio se kontroliranim pseim uzdahom.
"Jeste li svi zapamtili ifru Rudguttera", povikao je Spas, "u sluaju da vam
zatreba pomo? Krenite onda u lov."
Desni su savili skrivene organe u korijenu svojih ivahnih ljudskih paleva. Zrak
je istog trena zahuao. Pet nezgrapnih parova domaina i rukooklijevala suknulo je
ravno uvis. Ratrkali su se velikom brzinom. Nestali su u smjeru Utrine i Breuljka
Mog, Sirijskog i Muhostrane i Shecka. Progutalo ih je neisto nono nebo umrljano
ulinim svjetiljkama. Slijepi su nosili uplaene.

Trideset osmo poglavlje

Bilo je to kratko, tajno putovanje od upe pokraj pruge do deponija u Sivokrivu.
Isaac i Derkhan, Lemuel i Yagharek su naizgled nasumice lutali po paralelnoj karti
grada. Napredovali su sporednim ulicama. Poeli su se nelagodno trzati kada su
osjetili da se komari sputaju na grad.
U etvrt do deset, nali su se ispred deponija broj dva.
Deponiji Sivokriva nalazile su se izmeu naputenih ostataka tvornica. Jo
poneka je tu i tamo radila s pola ili etvrt kapaciteta, danju isputala tetne plinove, a
nou se polako preputala okolnom propadanju. Tvornice su bile opkoljene
deponijima.
Deponij broj dva bio je omeen neuvjerljivom bodljikavom icom, posve
zahralom, isprekidanom i rasjeenom i nalazio se duboko u zavoju Sivokriva. S tri
strane bio je okruen krivudavim Katranom. Zahvaao je povrinu kakvog malog
parka, premda je bila neusporedivo suroviji. Predio nije bio gradski, nije nastao ni
smiljeno ni sluajno ve sljepljivanjem odbaene starudije ostavljene da tu zahra,
koja se slegla i tvorila nasumine oblike od hre, prljavtine, metala, smea i
pljesnive tkanine, iskriavih komadia ogledala i porculana slinih ljunku, oblih
dijelova potrganih kotaa, peckanja nekadanje energije iz napola polomljenih motora
i strojeva.
etvoro odmetnika je bez problema prelo ogradu. Umorno su krenuli stazom
koju su utabali smetlari. Kolica su usjekla tragove kroz finu utu koja je predstavljala
gornji sloj deponija. Korov je dokazivao svoju ilavost niknuvi posvuda gdje bi
pronaao barem malo hranjivih sastojaka, bez obzira na to koliko oni bili ogavni.
Krivudali su i napredovali poput istraivaa u nekoj drevnoj zemlji. U usporedbi
s razbacanim skulpturama smea i entropije koje su ih okruivale poput zidova
kanjona, osjeali su se poput patuljaka.
takori i ostale tetoine prigueno su skviali.
Isaac i ostali su polako napredovali kroz toplu no i smrdljivi zrak industrijskog
otpada.
"to traimo?" prosiktala je Derkhan.
"Ne znam", odgovorio joj je Isaac. "Prokleti konstrukt je rekao da emo ve nai
put kojim treba ii. Jebiga, stalno je govorio u zagonetkama."
Iznad njihovih glava oglasio se galeb koji se kasno budio. Svi se trgnue.
Uostalom, nebo nije bilo sigurno.
Noge su ih vukle naprijed. Napredovali su poput plime, lagano, nesvjesni smjera
u kojem idu, ali on ih je neumoljivo vukao na jednu stranu. Pronali su put do sredita

labirinta od smea.
Zaobili su gomilu nekog ogavnog smea i nali se u nekom udubljenju. Sliilo je
na istinu u umi, otvoren prostor promjera petnaestak metara. Du rubova bile su
razbacane gomile nekog napola unitenog postrojenja. Bili su to ostaci svih vrsta
strojeva, od glomaznih, koji su izgledali poput tiskarskih strojeva jo u uporabnom
stanju, pa sve do onih minijaturnih i vrlo preciznih.
Njih etvoro je zastalo u sredini tog prostora. ekali su, i ne bi se moglo rei da
su se osjeali ugodno.
Odmah iza sjeverozapadnog ruba brda od otpadaka, velike parne dizalice su se
ljuljale poput velikih movarnih gutera. Nadola rijeka pretjecala je neposredno iza
njih, ali je oni nisu mogli vidjeti.
Nita se nije pokrenulo punu minutu.
"Koliko je sati?" proaptao je Isaac. Lemuel i Derkhan pogledae na svoje
satove.
"Jo malo pa jedanaest", odgovori Lemuel.
Ponovo podigoe poglede, ali se i dalje nita nije micalo.
Mjesec u treoj etvrtini krivudao je kroz oblake iznad njihovih glava. Jedino je
on osvjetljavao deponij svojim blijedim svjetlucanjem koje je sliilo na krvarenje iz
dubine svijeta.
Isaac spusti pogled i upravo se spremao neto rei, kad se zauo nekakav zvuk iz
jednog od bezbrojnih jaraka koji su presijecali greben smea to se nadvio nad njima.
Bio je to industrijski zvuk, nekakvo kloparanje, itee usisavanje, kao da je tamo neki
golemi insekt. etiri prilike koje su ekale, promatrale su kraj tunela. Sve ih je vie
obuzimao zbunjujui osjeaj slutnje.
Na istinu je izaao jedan veliki konstrukt. Bio je to model projektiran za
obavljanje tekih poslova. Proao je pokraj njih njiui se na tri noge i utirajui
odvaljeno kamenje i komadie metala na koje bi naiao. Lemuel mu se gotovo naao
na putu. Umorno se maknuo u stranu, mada konstrukt uope nije na njega obratio
pozornost. Nastavio se kretati dok nije stigao gotovo do ruba praznog eliptinog
prostora, zatim je stao i zablenuo se u sjeverni zid.
Umirio se.
Lemuel je pogledao u Isaaca i Derkhan, i u tom trenutku ponovo se zaula neka
buka. Brzo se okrenuo oko sebe i ugledao jo jednog, mnogo manjeg konstrukta. Ovo
je bio model za ienje koga je pokretao metasatni mehanizam kojeg su projektirali
kepri. Kretao se na malim gusjenicama. Smjestio se malo podalje od svojeg mnogo
veeg brata.
A onda su zvuci mnogih konstrukta poeli stizati sa svih strana i iz svih kanjona
smea.
"Pogledajte", siknula je Derkhan i uprla prst prema istoku. Iz jedne od manjih

pilja u glibu, izala su dva ljudska bia. Isaac je u prvom trenutku pomislio da
grijei, i da su to sigurno savitljivi konstrukti, ali sumnje nije bilo: ovi su bili od krvi i
mesa. Uputili su se preko izmrvljenih otpadaka koji su prekrivali tlo.
Uope nisu obratili pozornost na odmetnike koji su ekali.
Isaac se namrtio.
"Hej", pozvao ih je dovoljno glasno da su ga morali uti. Jedan od dvojice
mukaraca koji su stupili na istinu oinuo ga je bijesnim pogledom, zavrtio glavom i
okrenuo se na drugu stranu. Isaac je bio posramljen i zapanjen pa vie nije izustio ni
rije.
Na istinu je pristizalo sve vie konstrukata. Masivni vojni modeli, siuni
medicinski pomonici, automatske builice za asfalt i kune pomonice. Bili su od
kroma, elika, eljeza, mesinga, bakra, stakla, drveta, s motorima na paru, na struju, sa
satnim mehanizmima, neke je pokretalo udotvorstvo, a neki su sagorijevali ulja.
Tu i tamo su se izmeu njih motali ljudi - ak i jedan vodijanoj, uinilo se Isaacu,
koji je ubrzo nestao u tami i pokretnim sjenama. Ljudska bia su se okupila du jedne
strane ovog gotovo amfiteatra.
Na Isaaca, Derkhan, Lemuela i Yaghareka nitko nije obraao pozornost.
Instinktivno su zajedno krenuli, uznemireni bizarnom tiinom. Svi njihovi pokuaji da
stupe u razgovor sa svojim sunarodnjacima, s organskim stvorenjima, naili su na
prezirnu utnju ili na iznervirano uutkivanje.
Dobrih deset minuta su se konstrukti i ljudska bia neprekidno slijevali u
udubljenje u sreditu deponija broj dva. Zatim je dotok iznenada prestao i nastupila je
tiina.
"Misli li da su svi ovi konstrukti razumni?" proaptao je Lemuel.
"Rekao bih da jesu", tiho je odvratio Isaac. "Uvjeren sam da e se to ubrzo
razjasniti."
S druge strane, teglenice na rijeci poele su trubiti i upozoravati jedna drugu.
Uasna teina komara neprimjetno se ponovo spustila na Novi Krobuzon i poela
pritiskati umove usnulih graana gomilom slutnji i stranih simbola.
Isaac je mogao osjetiti kako ga tite uasni snovi, kako navaljuju na njegovu
lubanju. Postao ih je svjestan iznenada, dok je ekao na utihlom gradskom deponiju.
Bilo je otprilike trideset konstrukta i moda ezdeset ljudskih bia. Svako
ljudsko bie, svaki konstrukt, svako stvorenje na tom prostoru osim Isaaca i njegovih
sudrugova, kupovalo je vrijeme nadnaravnom mirnoom. Taj nevjerojatni mir, to
bezvremeno ekanje, djelovalo je na njega kao neka vrsta hladnoe.
Stresao se od strpljenja nagomilanog u toj zemlji smea.
Tlo je zadrhtalo.
Istog trena su ljudska bia u kutu tog zatvorenog prostora popadala na koljena, ne
obazirui se na otre otpatke oko svojih nogu. Iskazivali su poast mrmljajui sloeni

napjev i ispisujui rukama nekakve svete znakove sline isprepletenim kotaima.

Konstrukti su se malo pomaknuli, prilagodili i nastavili stajati.
Isaac i njegovi drugovi zbili su svoje redove.
"Tako ti bojegprokletstva koji je ovo kurac?" prosiktao je Lemuel.
Uslijedio je jo jedan drhtaj ispod povrine, zatim snano podrhtavanje, kao da
zemlja eli sa sebe stresti nagomilano smee. U sjevernom zidu, kojeg su tvorili
odbaeni i prognani proizvodi, neoekivano su se nijemo upalila dva velika svjetla.
Okupljeni su bili obuhvaeni hladnom svijetlou, dvjema tokama tako jasnih rubova
da se nita nije prelijevalo preko njih. Ljudi su poeli mrmljati i sve mahnitije
ispisivati u zraku onaj znak.
Isaac je u udu zinuo.
"Neka nas Klepetalo zatiti", proaptao je.
Zid od otpadaka se pomicao. Pokuavao je sjesti.
Opruge za krevete i stari prozori, grede i parni strojevi iz prastarih lokomotiva,
pumpe za zrak i fenovi, koloturi i remenje, kao i razbijeni mehaniki razboji, padali su
poput kakve optike iluzije i stvorili alternativnu konfiguraciju. Neizmjerno dugo je
ve zurio u njega, ali tek sada kad se to poeo polako, zamiljeno i posve nemogue
pomicati, Isaac je uspio vidjeti. Onaj tamo splet oluka bio je mii; ona slomljena
djeja kolica i goleme, naopako okrenute take, bile su stopala; onaj mali naopako
okrenut trokut krovnih greda predstavljao je bedrenu kost; golemi kimijski bubanj bio
je bedro, a keramiki cilindar list...
Ti otpaci tvorili su tijelo. Udaljenost od lubanje do nonog palca tog
nepreglednog skeleta stvorenog od industrijskog otpada iznosila je najmanje osam
metara.
Sjelo je oslonivi se leima o gomile smea koje su se probijale kroz njega.
Podiglo je s tla svoja zdepasta koljena. Oblikovale su ih goleme arke koje su nekada
spajale nekakav veliki mehanizam s kuitem iz kojega je zbog starosti bio istrgnut.
Sjedio je podignutih koljena i sa stopalima poloenima na tlo. Oba su bila spojena od
sluajno uzetih industrijskih strojeva koji su posluili kao noge.
Ne moe stajati! pomislio je Isaac dok mu se u glavi vrtjelo. Okrenuo je glavu u
stranu i primijetio kako i Lemuel i Derkhan isto tako zijevaju u njega otvorenih usta i
kako Yagharekove oi ispod kapuljae sjaje od zaprepatenja. Nije dovoljno vrst da
bi mogao stajati, moe se samo valjati po smeu!
Tijelo tog stvorenja bila je jedna zamrena, zavarena gromada slijepljenog
industrijskog otpada. U taj veliki trup bile su umetnute sve vrste strojeva. Ventili i
otvorin u njegovom tijelu i udovima rigali su gomilu ica i cijevi od metala i debele
gume, koje su se po toj pustoi zmijoliko udaljavale u svim smjerovima. Stvorenje je
podiglo ruku koju je pokretao masivan klip parnog ekia. Ona svjetla, to jest oi,
okrenula su se u zraku i pogledala iz visine konstrukte i ljude ispod sebe. Ta su svjetla

zapravo bile sijalice u ulinim kandelabrima, iji su se ici napajali iz golemih

plinskih cilindara koji su se mogli vidjeti u konstruktovoj lubanji. Reetka nekog
poveeg zranog ventila bila je zakovana za donji dio njegovog lica, kako bi u lubanji
imitirala tanke zube.
Bio je to konstrukt, golemi konstrukt, napravljen od odbaenih dijelova i
ukradenih motora. Njegovo spajanje i napajanje nije bilo izvedeno po nekom projektu
kojeg su napravili ljudi.
Zaulo se zujanje snanih motora kada se vrat tog stvorenja okrenuo oko svoje
osi, a optike lee prela preko osvijetljene gomile. Opruge i nategnuti metal su
zakripali zakljocali.
Ljudi oboavatelji poee tiho pjevati.
Golem, mjeovit konstrukt je, ini se, primijetio Isaaca i njegove pratioce.
Ispruio je do krajnjih granica svoj sapeti vrat. Snopovi plinske svjetlosti obruie se
nanie i prikovae se za ovo etvoro.
Svjetlost se nije micala. Bila je zasljepljujua.
A onda se sasvim iznenada ugasila. Iz blizine se zauo drhtavi glasi.
"Dobro doli na na sastanak, der Grimnebuline, Golube, Plavodanko i
posjetitelju iz Cymeha."
Isaac je okrenuo glavu ljutito trepui, ali zaslijepljenost jo nije bila prola i on
nije nita vidio.
Kad se magla koju je nedavna svjetlost izazvala u njegovoj glavi konano
raistila, Isaac je uoio nejasan obris ovjeka, koji je nesigurno posrui po
neravnom terenu, iao prema njima. uo je kako Derkhan naglo uvlai zrak, te
preplaeno i sa gaenjem psuje.
Trenutak je ostao zbunjen, no kada su mu se oi privikle na mjeseev slabi sjaj i
kada je po prvi put uspio bolje promotriti priliku koja im se pribliavala, uasnuto je
kriknuo. Uinio je to u istom trenutku kada i Lemuel. Samo je Yagharek, taj pustinjski
ratnik, ostao nijem.
ovjek koji im je prilazio bio je potpuno gol i sablasno mrav. Koa na licu mu
je bila toliko zategnuta da je djelovao kao da se neemu udi i kao da mu je uasno
neugodno. Njegove oi i tijelo su se trzali u tikovima, kao da e mu ivci svakog trena
popucati. Imao je kou kao u mrtvaca, koju kao da je napala sporo napredujua
gangrena.
Meutim, njegova glava je bila ta koja je natjerala promatrae da zadrhte i
kriknu. Bio mu je odsjeen gornji dio lubanje, odmah iznad oiju. Uope ga nije imao.
Ispod reza vidio se tanki trag skorene krvi. Iz vlanog udubljenja u ovjekovoj glavi
izlazio je zmijoliki kabel, debeo dva prsta. Bio je omotan metalnom, okrvavljenom
spiralom sa srebrnastim zavretkom, koji je uranjao u praznu lubanju.
Kabel se iz visine njiui se sputao do ovjekove lubanje. Isaac je zabezeknuto i

zaprepateno krenuo lagano pogledom du njega. Iz visine se koso sputao do nekih

est metara iznad tla, gdje je zavravao u zavojitoj metalnoj ruci divovskog
konstrukta. Prolazio je kroz njegovu ruku i na kraju mu se gubio trag negdje u
konstruktovoj utrobi.
Konstruktova ruka izgleda da je bila napravljena od nekog divovskog kiobrana,
koji je najprije bio rastavljen na dijelove, a onda prespojen icama i privren za
klipove i lance-tetive. Otvarala se i zatvarala poput goleme leinarske kande.
Konstrukt je s vremena na vrijeme poputao kabel i doputao ovjeku, kojeg je
doslovno drao na uzici, da se posrui priblii uljezima koji su ekali.
Kada se taj udovini ovjek na kraju pribliio, Isaac se instinktivno poeo
povlaiti. Njegov primjer slijedili su i Lemuel i Derkhan, pa ak i Yagharek. Nisu ni
vidjeli da je pet velikih konstrukta zauzelo poloaje iza njih tako da su naletjeli na
njihova nepokretna tijela.
Isaac se prestraeno okrenuo i odmah brzo vratio pogled na ovjeka koji je
hodao prema njima.
S ovjekovog lica nije nestao izraz grozniave usredotoenosti ni kada je oinski
rairio ruke.
"Dobro doli", izgovorio je onim svojim drhtavim glasom, "na Vijee
Konstrukta."
Tijelo Montjohn Spasa punom je brzinom jurnulo kroz zrak. Bezimeni desnirukooklijevalo, koji je parazitski ivio na njemu - a taj parazit je poslije svih ovih
godina poeo sebe smatrati Montjohnom Spasom - potisnuo je strah od letenja s
povezom preko oiju. Hitao je kroz zrak drei tijelo u vertikalnom poloaju, briljivo
skrtenih ruku, i s pitoljem u jednoj od njih. Spas je djelovao kao da stoji i neto
eka, dok nono nebo urno promie pokraj njega.
Jedva primjetna nazonost lijevog-rukooklijevala na psu iza njega, otvorila je
vrata izmeu njihovih umova. I nastavila slati informacije.
leti lijevo nie ubrzaj vie i desno sada lijevo bre bre zaroni nek' te nosi
lebdi, rekao je lijevi i pomilovao unutranjost uma desnog da ga smiri. Let naslijepo
bio je za njega neto novo i zastraujue, ali juer su vjebali u podnoju brda, gdje ih
nitko nije mogao vidjeti. Do tamo ih je prebacio policijski zrakoplov. Lijevi je brzo
nauio ono to je lijevo pretvarati u desno i da nita ne ostavlja nedoreeno.
Spasov-rukooklijevalo bio je posluan. On je pripadao desnima, kasti vojnika.
Usmjeravao je golemu energiju kroz svog domaina - energiju potrebnu za letenje,
pljuvoigosanje i stjecanje velike snage. Ali iako je ovaj odreeni desni imao veliku
mo kao rukooklijevalo - predstavnik birokracije Debelog Sunca, ipak je bio
podloan kasti plemia i vidovnjaka, lijevima. Kad bi bilo drukije, riskirali bi da
doe do snanog psihikog napada. Lijevi su mogli kazniti svojeglavog desnog tako
to bi zatvorili lijezdu za asimilaciju, mogli su ubiti njegovog domaina, sprijeiti ga

da zaposjedne drugog i na taj nain osuditi tu ruko-priliku na slijepilo i grenje bez

domaina kroz kojeg bi se kanalizirao.
Desni je posjedovao razvijenu i snanu inteligenciju.
Bilo je vrlo vano da Spasov-rukooklijevalo pobijedi u raspravi s lijevima. Da
su odbili sudjelovati u ostvarivanju Rudgutterovih planova, desni ne bi bio u stanju
suprotstaviti im se: samo su lijevi mogli odluivati. Ali da su se suprotstavili vladi, to
bi bio kraj rukooklijevala u gradu. Imali su mo, ali su opstajali zahvaljujui tome to
su ih trpjeli u Novom Krobuzonu. Bilo ih je jako malo. Vlada ih je trpjela samo zato
to su joj sluili. Spas-desni bio je uvjeren da bi vlada, u sluaju bilo kakve
neposlunosti, objavila kako je otkrila da po gradu bane raspojasana rukooklijevala,
paraziti i ubojice. Rudgutter bi ak moda toboe sluajno otkrio i gdje se nalazi
farma domaina. Zajednica rukooklijevala bila bi unitena.
I zato je Spas-desni dok je letio bio donekle sretan.
Mada ga ni to nije moglo natjerati da uiva u ovom neobinom iskustvu. Nije bilo
prvi put da desni nose lijeve kroz zrak, mada nikada do sada nisu pokuali ovako
spojeni ii u lov; ali letjeti naslijepo bila je prava mora.
Pas-lijevi, rairio je svoj um kao prste, poput antena koje se proteu u svim
pravcima stotinama kilometara uokolo. Tragao je za udnim glasanjem u psihosferi,
njeno aputao desnom i usmjeravao ga kojim smjerom treba letjeti. Pas je zurio u
zrcalo na svojoj kacigi i izdavao naredbe svom nosiocu.
Odravao je vezu i sa svim ostalim parovima koji su krenuli u lov.
bilo to osjeate bilo to? zapitkivao je. Ostali lijevi su oprezno davali
negativne odgovore, nije bilo nieg. Pa bi nastavljali potragu.
Spasov-rukooklijevalo osjetio je kako topli vjetar zapljuskuje tijelo njegovog
domaina. Spasova kosa se vijorila s jedne na drugu stranu. Rukooklijevalo-pas se
promekoljio, pokuavi pomaknuti tijelo svojeg domaina u udobniji poloaj. Upravo
su prelijetali preko neravne plime dimnjaka, preko nonog predjela Utrine. Spasovrukooklijevalo uputio se k Mafatonu i Hnumu. Lijevi je na trenutak odvojio svoje
psee oi od zrcala na kacigi. Iza njega su se u daljini gubila Rebra, taj levijatanski
komad eljeza boje slonovae koji je odreivao obzor i u odnosu na koji su uzdignute
tranice djelovale kao igrake. Ispod njih promaknule su i bijele kamene ploe
Sveuilita.
Lijevi je osjetio udno peckanje u zajednikoj auri grada na vanjskom obodu
svojeg mentalnog dosega. Istog trena je svu svoju pozornost ponovo usredotoio na
zrcala.
polako polako naprijed i uvis, rekao je Spas-rukooklijevalu. neto ovdje
ostanite sa mnom, govorio je preko grada ostalim lijevima koji su takoer lovili.
Osjetio je kako izdaju naredbu za usporavanje; osjetio je kako se ostali parovi
zaustavljaju i ekaju na njegovo izvjee.

Desni je usporio kroz zrak u pravcu mrlje psihoetera koja se grila. Spasovrukooklijevalo mogao je osjetiti nelagodnost lijevoga, koja se pronosila putem veze, i
stisnuo se kako i njega ne bi zarazila, oruje! pomisli on. to sam ja. nema
razmiljanja.
Desni je klizio kroz slojeve zraka, uvlaei se u razrijeeniju atmosferu. Otvorio
je usta svog domaina i nervozno palacao jezikom. Bio je spreman za pljuvoigosanje.
Razmotao je domainove ruke i podigao pitolj.
Lijevi je pretraivao uznemirenu oblast. Osjeala se nekakva nepoznata glad,
oklijevajua prodrljivost. Bila je skliska od sokova tisue drugih umova, i proimala
je i prljala potez psihosfere poput masti za kuhanje. S neba se cijedio neodreeni trag
izluenih dua i tog egzotinog teka.
k meni k meni brao rukooklijevala ovdje je pronaao sam ga, aptao je lijevi
irom grada. Svi lijevi su uznemireno zadrhtali, i drhtaj iz tih pet epicentara stvorio je
udne uzorke u psihosferi. U Katran Klinu, Loostrani, Baraci i Vrijesitu, zrak se
uskomeao kada su lebdee prilike poletjele preko grada u smjeru Utrine, kao da ih
vuku neki nevidljivi konci.

Trideset deveto poglavlje

"Neka vas ne plai ovo moje utjelovljenje", prosiktao je ovjek bez mozga,
obrativi se Isaacu i ostalima; oi su mu i dalje bile razrogaene i bez fokusa. "Nisam
u stanju sintetizirati glas pa sam prisvojio ovo odbaeno tijelo pronaeno u rijeci, da
bi posredovalo izmeu mene i krvnog ivota. Ono..." ovjek je pokazao iza sebe
prema golemom konstruktu koji se stapao s gomilama smea "... sam ja. Ovo..." tu je
pomilovao svoj drhtavi le "... su moja ruka i moj jezik. Poto je ostao bez starog
mozga koji bi zbunjivao tijelo svojim suprotnim impulsima, mogao sam instalirati svoj
ulaz." ovjek je posegnuo gore, to je bilo ba stravino, i dodirnuo kabel na mjestu
gdje je uranjao iza njegovih oiju u grudasto meso na vrhu kraljenice.
Isaac je osjeao golemu teinu konstrukta iza sebe. Nelagodno se mekoljio. Goli
zombi-ovjek zaustavio se na otprilike tri metra od Isaacove druine. Mahnuo je
svojom ukoenom rukom.
"Dobro doli", nastavio je drhtavim glasom. "Upoznat sam s vaim radom
zahvaljujui izvjeima vae istaice. Ona je jedna od mene. elim s vama
razgovarati o moljcima-gasiteljima." Uniteni ovjek zurio je u Isaaca.
Isaac pogleda Derkhan i Lemuela. Yagharek im se primaknuo malo blie. Isaac je
podigao pogled i vidio da se ljudska bia u kutu i dalje mole golemom skeletu
automata. I tada ugleda majstora za konstrukte koji je bio u njegovom skladitu. Po
izrazu ovjekovog lica vidjelo se da je bio zagrieno odan Konstruktu. Konstrukti oko
njih su mirovali, svi osim onih pet straara otraga, koji su ujedno predstavljali i
najvre konstruirane modele.
Lemuel je obliznuo usne.
"Porazgovaraj s ovjekom, Isaac", prosiktao je. "Ne budi nepristojan..."
Isaac otvori pa zatvori usta.
"Uh..." zaustio je. Glas mu je bio leden. "Pozdravljam Vijee Konstrukta... Mi
smo... poaeni... ali ne znamo..."
"Nita vi ne znate", rekla je drhtava, krvava prilika. "To mi je jasno. Budite
strpljivi i sve ete shvatiti." ovjek se poeo polako udaljavati od njih preko
neravnog terena. Povukao se na mjeseini prema svojem tamnom, automatiziranom
gospodaru. "Ja sam Vijee Konstrukta", izjavi on, drhtavim i bezosjeajnim glasom.
"Za svoje roenje moram zahvaliti posve nasuminom dotoku energije, virusu i igri
sluaja. Moje prvobitno tijelo lei ovdje na deponiji s motorom na izdisaju, a
odbaeno je, jer je dolo do pogreke u programu. Dok je moje tijelo lealo i
raspadalo se, mojim motorima kruio je virus i ja spontano pronaoh misao. Godinu
dana sam tiho hrao dok sam organizirao svoj novi intelekt. Ono to je poelo kao

eksplozija samosvijesti, preraslo je u logiko zakljuivanje i miljenje. Sam sam sebe

konstruirao. Nisam danju obraao panju na smetlare koji su oko mene gomilali
otpatke, podiui prave bedeme. Kad sam bio spreman, pokazao sam se najtiem od
ljudi. Otisnuo sam mu poruku, zapovjedio mu da mi dovede jednog konstrukta.
Uplaio se i posluao me. Povezao ga je s mojim izlazom jednim dugakim i
zavojitim kabelom, onako kako sam mu rekao da to uini.
Taj konstrukt je postao moj prvi ud. Polako je proeljavao deponij, traei
dijelove pogodne za dogradnju mog tijela tijelo. Poeo sam se sam izgraivati. Nou
sam vario, spajao zakovice i lemio.
Smetlar je poeo osjeati strahopotovanje. Nou je po krmama apatom priao
o meni i ispreo je legendu o stroju koji je nastao virusom. Poele su se iriti glasine i
nastao je mit. Jedne noi, dok je napuhavao lai, pronaao je jo jednoga koji je imao
samoorganiziranog konstrukta. Konstrukta za nabavu, iji su mehanizmi proklizavali,
iji su zupanici zakazali i koji se ponovo rodio s konstruiranom inteligencijom,
pretvorivi se u stvar koja misli. To je bila tajna u koju je raniji vlasnik teko mogao
povjerovati.
Moj smetlar je nagovorio svog prijatelja da konstrukta donese k meni. Sreo sam
ga jedne noi prije mnogo godina, upoznao sam jo jednog poput mene. Zapovjedio
sam mojem oboavatelju da otvori analitiku dio stroja ovog drugog, mojeg druga, i
mi se spojismo.
To je bilo pravo otkrie. Nai virusni umovi su se spojili, a nai mozgovi na
parne klipove nisu samo udvostruili svoje kapacitet nego su procvjetali. Bilo je to
eksponencijalno cvjetanje. Nas dvojica postali smo Ja.
Moj novi dio, konstrukt za nabave, otiao je u zoru. Vratio se dva dana kasnije, s
novim iskustvima. Odvojio se. Puna dva dana nismo bili u vezi. Poslije novog
spajanja, ponovo smo postali Ja.
Nastavio sam se izgraivati. Pomagali su mi moji oboavatelji. Smetlar i njegovi
prijatelji potraili su u sektakoj religiji neko objanjenje za mene. Pronali su
Kogove MehBoga, i njihovu doktrinu o mehaniziranom svemiru. Proglasili su se za
voe heretike sekte unutar te, i inae bogohulne, crkve. Posjetila me je njihova
bezimena pastva. Konstrukt za nabave, moje drugo ja, ponovo se pripojio i opet smo
postali jedno. Vjernici su vidjeli um konstrukta koji se izborio za postojanje sluei se
istom logikom, vidjeli su samostvoreni mehaniki intelekt. Vidjeli su boga koji se
sam stvara.
Postao sam predmetom njihovog oboavanja. Izvravali su naredbe koja sam im
ispisivao, dok sam ja izgraivao svoje tijelo materijalom koji nas je okruivao.
Ponudio sam im da pronau i druge, da stvore druge samostvorene bogoglave koje e
se pridruiti vijeu. Proeljali su grad i pronali ih. U pitanju je rijetka bolest:
jednom u milijun milijuna prorauna, zamanjak preskoi zubac i stroj pone misliti.

Poveao sam vjerojatnost da do toga doe. Stvorio sam programe za isisavanje

mutantne energije motora s virusnim sklonostima i pretvaranje jednog analitikog
aparata u svjestan stroj."
Dok je ovjek to govorio, golemi konstrukt iza njega podigao je svoju lijevu ruku
koja se njihala i nezgrapno pokazao na svoje grudi. U prvom trenutku Isaac nije uspio
prepoznati odreeni dio opreme izmeu mnogih dijelova na koji je ovaj ukazao. A
onda ga je jasno vidio. Bio je to bua programskih kartica, mali analitiki stroj koji
se koristio za stvaranje programa koji e biti uneseni u druge analitike strojeve. Nije
udo to ih ova stvar preobrauje, pomislio je Isaac, kad joj je um izgraen oko
toga.
"Svaki konstrukt koji je doveden pod moje okrilje, postaje Ja", ree ovjek. "Ja
sam Vijee. Sva iskustva uitana su i podijeljena. Odluke se donose u mom ventilumu. Ja prenosim svoju mudrost svojim ostalim dijelovima. Kada se preopteretim
znanjem, moji konstrukti, koji su u stvari Ja, grade anekse na deponiji za moj mentalni
prostor. Ovaj ovjek je ud, a antropoidni konstrukt gorostas nije nita drugo nego moj
drugi oblik. Moji kablovi i strojevi koji su povezani sa mnom, ire se po zemlji
otpadaka u nedogled. Strojevi za raunanje na drugom kraju ovog svinjca takoer su
dio mene. Ja sam skladite povijesti konstrukata. Ja sam banka podataka. Ja sam
samoorganizirani stroj."
Dok je ovjek to govorio, razni konstrukti okupljeni na ovom malom prostoru
poeli su se primicati zastraujuoj kreaturi od smea koja je sjedila u tom kaosu kao
na prijestolju. Zaustavili su se na naizgled sluajnim mjestima i posegnuli blokom za
usisavanje, kukom, iljkom ili pandom u gomilu naizgled odbaenih kablova ili ica,
kojih je bilo posvuda na deponiju. Zatim su poeli petljati oko vrata za ulazne
utinice, pootvarali ih i spojili se.
Svaki puta kad bi se neki od konstrukta povezao, ovjek prazne lubanje bi se
trgnuo i oi bi mu na trenutak postale staklaste.
"Ja rastem", proaptao je. "Ja rastem. Moj kapacitet obrade podataka
eksponencijalno se poveava. Ja uim... poznate su mi vae nevolje. Povezao sam se s
vaim istaem. Propadao je. Ja sam mu omoguio da postane inteligentan. On je sada
jedan od mene, potpuno je asimiliran." ovjek je pokazao unatrag prema grubim
obrisima bokova divovskog konstrukta-skeleta. Isaac se trgnuo kada je shvatio da je
spljoteni komad metala koji je tek malo strio iz tijela, poput ciste, preoblikovano
tijelo konstrukta za ienje.
"Od njega sam saznao mnogo vie nego od bilo kojeg drugog mene", izgovori
ovjek. "Jo izraunavam varijable koje proizlaze iz fragmentarnih slika koje je
vidjela s Tkalevih lea. Ona je moje najvanije Ja."
"Zato smo mi ovdje?" prosiktala je Derkhan. "to ta prokleta stvar hoe od
nas?"

Sve vie i vie konstrukta uitavalo je svoja iskustva u um Vijea. Avatar,

odrpanac koji je govorio u ime stroja, pjevuio je bez sluha, dok su informacije
preplavljivale njegove banke podataka.
Konano su svi konstrukti zavrili. Izvukli su kablove iz svojih ventila i ponovo
se povukli. Kad su to vidjeli, nekolicina ljudi-promatraa nervozno je pristupilo,
nosei programske kartice i analitike strojeve veliine putnog kovega. Zgrabili su
kablove koje su konstrukti ispustili i povezali ih sa svojim strojevima za raunanje.
Nakon dvije-tri minute i taj je proces bio obavljen. Kada su se ljudska bia
povukla, avatar je preokrenuo oima tako da su mu se ispod kapaka sada vidjele samo
bjeloonice. Njegova otvorena glava se tresla dok je Vijee asimilirao sve podatke.
Poslije otprilike jedne minute nijemog drhtanja naglo se trgnuo. Otvorio je oi i
uznemireno se poeo osvrtati oko sebe.
"Pastvo od krvi!" glasno se obratio okupljenim ljudskim biima. Oni brzo
poustajae. "Evo uputa za vas i vaih sakramenata." Iz trbuha velikog konstrukta iza
njega, iz izlaznog proreza originalnog buaa kartica, poele su, jedna za drugom,
izlaziti kartice i sve odreda su bile paljivo izbuene. Zavravale su u drvenom
sanduku koji je bio smjeten iznad konstruktovih prepona, bez obiljeja spola, i
podsjeao na klokanov tobolac.
U drugom dijelu trupa, uglavljena pod kutom, izmeu bubnja za ulje i nekakvog
zahralog stroja, jedan je pisai stroj tipkao vratolomnom brzinom. Iz njega je izlazio
debeli arak gusto ispisanog papira, ispod koga su iskakale kare na opruzi, poput
kakve ribe grabljivice. kljocnule bi, odrezale malo papira od arka i brzo se vratile
na svoje mjesto. Zatim bi ponovo iskoile i ponovile operaciju. Mali listovi s
religijskim uputama zavravali su pokraj programskih kartica.
Jedan po jedan, vjernici su nervozno prilazili konstruktu klanjajui se pri svakom
napravljenom koraku. Penjali su se na malu padinu smea izmeu njegovih mehanikih
nogu, zavlaili ruke u sanduk i izvlaili po jedan listi i sveanj kartica pa
provjeravali brojeve kako bi bili sigurni da su sve na broju. Zatim su se uurbano
povlaili, bez opratanja nestajali meu otpacima i vraali u grad.
Ve poslije nekoliko minuta, Yagharek, Isaac, Derkhan i Lemuel bili su jedini
organski oblici ivota koji su ostali u udubljenju pokraj sablasnog napola ivog
ovjeka prazne glave. Konstrukti nisu otili, i njih je bilo svuda uokolo. Oni su bili
potpuno nepokretni, dok se troje ljudskih bia nelagodno vrpoljilo.
Isaacu se uinilo da je vidio neku ljudsku priliku kako stoji na najvioj gomili
smea na deponiju i prati postupak. Ocrtavala se kao potpuno crna mrlja naspram
novokrobuzonskog sumraka proaranog smekastim tonovima. Meutim, kada se malo
bolje zagledao, uvjerio se da tamo nije bilo niega. Bili su potpuno sami.
Pogledao je svoje suputnike mrtei se, a onda krenuo naprijed, k leu iz ije
glave je izlazila cijev.

"Vijee", oslovio je Isaac konstrukta, "zbog ega si nas pozvao ovamo? to eli
od nas? Ti zna za moljce-gasitelje..."
"Der Grimnebuline", prekide ga avatar. "Iz dana u dan postajem sve moniji. U
cijeloj povijesti Bas-Laga nitko nije znao raunati bolje od mene, mada bi se moglo
dogoditi da imam suparnika na nekom dalekom kontinentu o kojem ne znamo nita.
Moju mreu sada ini sto i vie raunskih strojeva. Svaki od njih hrani one druge i
zauzvrat svi one hrane njega. U stanju sam iz tisuu kutova razmotriti svaki problem.
Svakog dana itam, pomou avatarovih oiju, knjige koje mi donosi moja pastva. U
svojim bankama podataka asimiliram povijest, religiju, udotvorstvo, znanost i
filozofiju. Svaki djeli znanja do kojeg doem obogauje moje proraune.
Rairio sam svoja ula. Moji kablovi postaju dui i dalje stiu. Primam
informacije od kamera postavljenih oko deponija. Moji kablovi su sada povezani s
njima poput ivaca bez tijela. Moja pastva ih polako vue sve dublje u sam grad.
Namjera joj je da ih povee sa svim gradskim ureajima. Imam vjernike u utrobi
Parlamenta, koji prebacuju memorije svojih raunskih strojeva na kartice koje donose
meni. Ali ovo nije moj grad."
Isaac se namrtio i zavrtio glavom. "Ja ne..." zausti on.
"Ja postojim izmeu gradova", brzo ga je prekinuo avatar. ovjekov glas bio je
lien svih modulacija. Bio je sablastan i nepoznat. "Roen sam pogrekom, u mrtvom
prostoru u koji graani odbacuju ono to ne ele. Na svakog konstrukta koji je dio
mene dolazi na tisue onih koji to nisu. Hranim se informacijama. Moje intervencije
su skrivene. Poveavam se dok uim. Raunam, znai postojim.
Ako sve u gradu stane, varijable e se pretvoriti u nita. Dotok informacija e
presuiti. Ja ne elim ivjeti u praznom gadu. Unio sam varijable vezane za problem
moljaca-gasitelja u moju analitiku mreu. Ishod je oigledan. I bez provjeravanja,
mogu rei da je prognoza za opstanak ivota od krvi u Novom Krobuzonu izuzetno
loa. Pomoi u vam."
Isaac pogleda Derkhan i Lemuela, baci pogled na Yagharekove oi u sjeni. Zatim
vrati pogled na drhtavog avatara. Derkhan je uhvatila njegov pogled. Samo oprezno,
oblikovala je rijei naglaeno pomiui usne.
"Ovaj, svi smo mi... prokleto zahvalni, Vijeu... uh... kako... Smijem li upitati to
namjerava poduzeti?"
"Izraunao sam da ete najlake povjerovati i razumjeti ako vam pokaem",
rekao je zombi ovjek.
Par masivnih metalnih spona obuhvatilo je istog trena Isaacove podlaktice. On je
iznenaeno viknuo, prestraio se i pokuao se okrenuti. Drao ga je najvei od
industrijskih konstrukta, model s udovima koji su bili projektirani da se povezuju sa
skelama, da pridravaju zgrade. Isaac je bio snaan mukarac, ali nije se mogao
osloboditi.

Poeo je dozivati upomo svoje suputnike, ali se drugi jedan golemi konstrukt
nezgrapno isprijeio izmeu njega i njih. U jednom trenutku nedoumice, Derkhan,
Lemuel i Yagharek su zbunjeno oklijevali. A onda se Lemuel odvojio i potrao.
Potrao je jednim od dugakih jaraka prokopanih kroz otpatke, grabei prema istoku.
Ubrzo je nestao s vidika.
"Golube, kopile jedno!" derao se Isaac. Dok se Isaac otimao, primijetio je sa
zaprepatenjem da se Yagharek pokrenuo prije Derkhan. Obogaljen garuda bio je tako
tih, tako pasivan i zagonetan da Isaac gotovo i nije raunao na njega. Znao je samo da
e ga ovaj slijediti i da e moda uiniti ono to se od njega trai. To je bilo sve.
A taj isti Yagharek je sada poskoio i spektakularnim, gotovo klizeim koracima
postrance zaobiao konstrukta straara i posegnuo za Isaacom. Derkhan je vidjela to
je naumio i krenula u suprotnom smjeru, natjeravi konstrukta da bira izmeu njih
dvoje. Zadrhtao je i odluno krenuo prema njoj.
Okrenula se u namjeri da potri, ali je iz smea pod njezinim nogama poletio
elini kabel poput zmije grabljivice i obmotao joj se oko lanka noge, oborivi je na
tlo. Tresnula je o neravnu podlogu i viknula od boli.
Yagharek se junaki bacio na konstruktove spone, ali bez ikakvih rezultata.
Konstrukt uope nije na njega obraao pozornost. Jedan od njegovih sudrugova priao
je Yaghareku s lea.
"Yag, prokletstvo!" povikao je Isaac. "Bjei!" Ali bilo je prekasno. Pridolica je
takoer bio veliki industrijski konstrukt. Preko Yaghareka je prebacio ianu mreu
koju nije bilo ba tako lako razderati.
Usred nastale strke, krvavi ovjek, taj tjelesni produetak Konstrukta Vijea, je
podigao glas.
"Niste napadnuti", ree on. "Nitko vam nee uiniti nita naao. Ovo je poetak.
Postavljamo mamac. Molim vas da se smirite."
"Jesi li ti, potpuno siao s tog svog prokletog uma?" viknuo je Isaac. "to time,
jebiga, hoe rei? to to radi?"
Konstrukti koji su se nalazili u sreditu labirinta od smea povlaili su se prema
rubu praznog prostora, koja je sluila kao prijestolna dvorani Konstrukta Vijea.
Kabel koji je uhvatio Derkhan, poeo ju je sada vui po neravnom tlu. Otimala se,
derala i krgutala zubima, ali morala je ustati i posrui krenuti za njim, kako ne bi
bila rastrgnuta. Konstrukt koji je drao Yaghareka bez muke ga je podigao i udaljio se
s njim od Isaaca. Yagharek se estoko otimao pa mu je i kapuljaa spala s lica, tako da
je sada Ijutitim ptijim oima ledeno i bijesno sijevao uokolo. Ali nije se mogao
suprotstaviti toj neizbjenoj mehanikoj sili.
Isaaca je njegov tamniar odvukao u sredite istine. Avatar je poigravao oko
njega.
"Pokuaj se opustiti", rekao mu je. "Ovo nee boljeti."

"Molim?!" zagrmio je Isaac. Sa suprotne strane malog amfiteatra im se preko

ute, trzajui se poput kakvog djeteta, pribliavao jedan mali konstrukt. Nosio je
ureaj udnog izgleda, grubu kacigu s nekom vrstom lijevka koji se irio s nje. Kaciga
je bila povezana s nekakvim prenosivim strojem. Skoio je Isaacu na ramena, bolno
ga stegnuvi prstima i nataknuo mu kacigu na glavu.
Isaac se otimao i vikao, ali kako su ga konstruktove ruke vrsto drale, sve je
bilo uzalud. Nije prolo dugo, a kaciga mu je ve bila vrsto privezana za glavu.
Pritom mu je ak bilo poupano i neto kose i ogrebena koa glave.
"Ja sam stroj", izjavio je goli mrtvi ovjek, okretno pleui po kamenju,
otpacima strojeva i polomljenom staklu. "Moje tijelo sastoji se od svega onoga to se
ovdje zateklo, to je bilo odbaeno. U stanju sam ga popraviti mnogo bre nego to
tvoje tijelo moe popraviti modrice ili slomljene kosti. Sve to je ovdje ostavljeno
smatra se mrtvim. Ono to sada nije ovdje, bit e uskoro ovamo doneseno ili e ga
moji vjernici donijeti za mene ili ja to mogu napraviti. Ta oprema na tvojoj glavi ista
je kao ona koju koriste usmjerivai i vidovnjaci, komunikatori i psihonauti svih vrsta.
To je transformator. U stanju je usmjeravati, preusmjeravati i pojaavati psihiko
pranjenje. Trenutno je podeen da uveava i zrai. Ja sam to podesio. Mnogo je jai
od onih koji se koriste u gradu. Sjea li se da te je Tkalac upozorio da je moljacgasitelj, kojeg si othranio kao liinku, krenuo u lov na tebe? Taj je bogalj, zakrljali
prognanik. On ti nije u stanju sam ui u trag."
ovjek se zagledao u Isaaca. Derkhan je u pozadini neto vikala, ali je Isaac nije
sluao, jer nije mogao odvojiti pogled od oiju avatara.
"Vidjet e to smo u stanju uiniti", rekao je ovjek. "Pomoi emo mu."
Isaac nije uo vlastiti krik pun bijesa i straha. Konstrukt je ispruio ruku i
ukljuio stroj. Kaciga je poela podrhtavati i tako jako zujati da su Isaaca zaboljele
ui.
Valovi Isaacovog mentalnog otiska otisnue se pulsirajui u no to je legla na
grad. Proli su kroz maligne naslage loih snova koji su zaepili gradske pore i u
obliku snopa prodrli u atmosferu.
Isaacu je potekla krv na nos i zaboljela ga je glava.
Rukooklijevala su se okupila tristo metara iznad Utrine. Lijevi su oprezno
ispitivali psihiki trag moljaca-gasitelja.
brzi napad prije nego to posumnjaju, pourivao ih je jedan ratoborno.
oprezno, plaio ih je drugi. Oprezno prati i slijedi, nai gnijezdo.
Svaali su se uurbano i nijemo. Nepokretno su visjeli u zraku, kvintumvirat
desnih, od kojih je svaki nosio lijevog plemia. Desni su s puno potovanja utjeli,
dok su lijevi diskutirali o taktici.
dalje polako, sloili su se na kraju. S izuzetkom psa, svi lijevi i desni podigli su
ruke svojih domaina u kojima su ovi drali otkoene kremenjae. Polako su krenuli

kroz zrak. Predstavljali su fantastinu ekipu koja je krenula u potragu za mrvicama

svijesti moljaca-gasitelja. Proeljavali su uskomeanu psihosferu.
Slijedili su trag ratrkanih ostataka snova u zavojitoj spirali Novog Krobuzona i
polako napredovali po nebu iznad Prevlake Hrabrih, Shecka i juno od Katrana,
prema nebu iznad Rijenokoe.
Dok su skretali na zapad, osjetili su nalete psihe iz Sivokriva. Rukooklijevala su
se na trenutak zbunila. Ostali su lebdjeti na jednom mjestu pokuavajui ispitati
senzaciju koja je nadolazila u valovima. Ubrzo im je, meutim, postalo jasno da su ta
zraenja emitirali ljudi.
nekakvo udotvorstvo, natuknuo je jedan.
nije naa briga, sloie se njegovi drugovi. Lijevi su zapovjedili svojim
desnima da nastave s praenjem traga kroz zrak. Te male prilike lebdjele su poput
estica praine iznad policijskih zranih pruga. Lijevi su s nelagodom okretali glave s
jedne na drugu stranu i skenirali prazno nebo.
A onda je najednom dolo do silovitog bujanja nekog stranog luenja. Povrinska
napetost psihosfere nadula se od pritiska poput balona i kroz njezine pore poeo je
tei taj odvratni osjeaj neke tue pohlepe. Psihika dimenzija zamutila se od
ljepljivog zadaha neshvatljivih umova.
Lijevi su se poeli griti u velikom strahu i zbunjenosti. To je za njih bilo
previe, prejako, prebrzo! Ritali su se na leima ovih koji su ih nosili. Veze koje su
uspostavili s desnima iznenada su se ispunile psihikim vrtloenjima. Svi desni
osjetili su navalu uasa kad su ih preplavila osjeaji lijevih. Let pet parova postao je
nasumian. Grili su se na nebu u razbijenoj formaciji.
stvar dolazi, viknuo je jedan, nakon ega je uslijedila gomila zbunjenih i
uplaenih poruka.
Desni su se trudili odrati nadzor nad letom.
Istovremeno zalepetavi krilima, pet tamnih, zagonetnih oblija vinulo se iz neke
nie u sjeni zbijenih krovova u Rijenokoi. Odluni lepet golemih krila odjeknuo je
kroz nekoliko dimenzija, podigao se kroz mlaki zrak do mjesta na kojem su parovi
rukooklijevala zbunjeno letjeli u cik-cak.
Pas-lijevi je na trenutak ugledao golemu sjenu krila koja su orala zrak ispod
njega. Ispustio je mentalni krik straha i osjetio kako se Spas-desni muno
strmoglavljuje. Lijevi je pokuavao zadobiti nadzor nad samim sobom.
lijevi zajedno, povie on i zatrai od desnog da se vine uvis, uvis.
Desni su se nagnuli na stranu i skliznuli kroz zrak jedni prema drugima. Crpli su
snagu jedni iz drugih i obuzdavali je pomou stroge discipline. Neoekivano su se
postrojili poput kakvog policijskog voda. Petoro desnih s povezima preko oiju bilo
je blago nagnuto prema dolje, s napuenim ustima spremnim za pljuvoigosanje.
Njihovi lijevi poudno su pretraivali nebo u zrcalima na svojim kacigama. Lica su im

bila okrenuta prema zvijezdama. Njihova zrcala bila su nagnuta prema dolje: u njima
su vidjeli grad utonuo u tamu, valove nagomilanih crepova, uliica i staklenih kupola.
Promatrali su moljce-gasitelje koji su se pribliavali vratolomnom brzinom.
kako nas namirisali? nervozno je upitao jedan lijevi. Trudili se da to bolje
zatvore pore svojih umova. Nisu oekivali zasjedu. Kako je dolo do toga da izgube
inicijativu?
Ali dok su moljci-gasitelji hitali gore, prema njima, lijevi su uvidjeli da nisu bili
otkriveni.
Preko najveeg moljca, onog koji je letio ispred tog kaosa od krila, bio je
prebaen nekakav svjetlucavi pokrov. Vidjeli su da zastraujua oruja moljcagasitelja, njegovi nazubljeni pipci i udovi obloeni kotanim zupcima, pomahnitalo
sijevaju i sijeku. Njegovi golemi zubi drobili su zrak.
Kao da se borio protiv neke sablasti. Njegov neprijatelj neodluno je ulazio u
realni prostor i izlazio iz njega. Rasplinjavao se poput dima, utjelovio se i opet
nestajao poput sjene. Sliio je golemom, komarnom pauku koji se propinjao kroz
gusto istkane stvarnosti i ibao moljca-gasitelja okrutnim hitinskim lancetama.
Tkalac! uzbueno je rekao jedan od lijevih, i oni zapovjedie svojim desnima da
se lagano povuku iz te zrane guve.
Ostali moljci vrtjeli su se oko svojeg sudruga i pokuavali mu pomoi. Na
smjenu su ulijetali u sukob, odgovarajui na nekakvu nedokuivu ifru. Napadali su
Tkalaca kad bi se prikazao i parali mu oklop iz koga bi u mlazu potekla sluz prije
nego to bi ponovo nestao. Usprkos zadobivenim ranama, Tkalac je otkidao velike
komade tkiva i velike koliine sirove, katranaste krvi s pomahnitalog moljca-gasitelja.
Moljac i pauk napadali su jedan drugoga u ludom vrtlogu. Napadali su i parirali
jedan drugoga takvom brzinom da je to bilo nemogue pratiti.
Kada su uzletjeli, moljci su razbili pokrov od snova iznad grada. Stigli su do
onog nivoa na nebu u kojem su ti mentalni valovi zbunjivali rukooklijevala.
Bilo je oigledno da i moljci mogu njih osjetiti. Zbunili su se i njihova zbijena
formacija se na trenutak raspala. Najmanji od moljaca, zgrenog tijela i zakrljalih
krila, odvojio se od ostalih i izvio udovini jezik.
Golemi jezik je zadrhtao i munjevito se ponovo smotao u eljust iz koje su se
cijedile bale.
Najmanji moljac se poeo luaki i besciljno vrtjeti u zraku, kruei oko surovog
Tkalca i njegovog plijena. Zatim je na trenutak zastao oklijevajui u zraku i obruio se
prema istoku i Sivokrivu.
Dezerterstvo zakrljalog mladuneta zbunilo je moljce gasitelje. Razdvojili su se
na nebu, okretali glave s jedne na drugu stranu i divlje ibali antenama.
Opinjeni lijevi se uzbueno povukoe.
sada! ree jedan. Zbunjeni su i zaposleni, napadnimo s Tkalcem! Bespomono

su zadrhtali.
spreman za pljuvoigosanje, rekao je pas-rukooklijevalo Spasu-rukooklijevalu.
Moljci su se sve vie udaljavali jedni od drugih i od para koji se borio u sredini,
a onda su se odjednom okrenuli u zraku. Lijevi vrisnue jedni na druge.
napad! povikao je jedan, lijevi parazit na mravom slubeniku. Po glasu mu se
moglo uti da se izbezumio od straha, napad!
Starica, ljudsko bie, iznenada je suknula kroz zrak, jer je uplaeni lijevi natjerao
svog desnog da pojuri. Upravo u tom trenutku jedan od moljaca se okrenuo i naao
licem u lice s parom rukooklijevala i njihovim domainima.
U istom trenutku su se druga dva moljca zajedno zaletjela i jedan od njih je zario
masivno kotano koplje u Tkalev napuhnut trbuh. Kada se golemi pauk propeo, drugi
moljac mu je nabacio oko vrata laso od pipka podijeljenog na segmente i smotanog u
spiralu. Tkalac je iz noi preao u drugu neku dimenziju, ali ga je pipak, kad mu se
zategnuo oko vrata, zauzdao i napola vratio iz nabora u prostoru.
Tkalac se podizao i nastojao se osloboditi, ali lijevi to gotovo da nisu vidjeli.
Trei moljac se obruio prema njima.
Desni nita nisu vidjeli, ali su osjetili uasnuto psihiko zavijanje lijevih dok su
se trudili da u svojim zrcalima prate moljca koji se pribliavao.
pljuvoigosanje! zapovjedio je slubenik-rukooklijevalo svojem desnom,
smjesta!
Tijelo domaina, a to je bila starica, otvori usta i izbaci smotani jezik. Otro je
udahnula i pljunula to je jae mogla. S njezinog jezika se skotrljao snani mlaz
zapaljivog plina i velianstveno planuo na nonom nebu. Veliki kotrljajui oblak
plamena zaletio se na moljca-gasitelja.
Dobro je naciljao, ali je lijevi u strahu pogreno procijenio trenutak. Desni je
pljuvoigosao prerano. Vatra je za sobom ostavila masnu brazdu i rasplinula se prije
nego to je dotakla tijelo moljca. Kada se plamen ugasio, moljca vie nije bilo.
Lijevi su u panici zapovjedili svojim desnima da se okreu u zraku dok ne
pronau to stvorenje, stanite stanite! vrisnuo je pas-rukoo-klijevalo, ali nitko nije
obratio pozornost na njegovo upozorenje. Rukooklijevala su besciljno poskakivala po
nebu, poput otpadaka po moru, okreui se na sve strane, i uzbueno zurei u zrcala.
tamo, zakrijetala je mlada ena-lijevi, ugledavi moljca koji se nemilosrdno
obruavao na grad poput baenog sidra. Ostala rukooklijevala se okrenue na nebu
kako bi ga uhvatili u svojim zrcalima, ali istog asa su svi u zboru vrisnuli, jer su se
nali licem u lice s jednim drugim moljcem.
On je letio iznad njih dok su oni tragali za njegovim subratom, tako da im se
naao pred oima im su se okrenuli. Jasno su ugledali njegova rairena krila
neposredno ispred svojih zrcala.
Mladi-lijevi uspio je zatvoriti oi svojeg domaina i zapovjediti svojem

desnom da se okrene i pljuvoigoe. Uspanieni desni, iji je domain bilo dijete,

pokuao je posluati i odaslao je gustu spiralu zapaljenog gasa, popljuvavi i par
rukooklijevala koji se nalazio pokraj njega u zraku.
prepravljeni-desni i njegova kepri-lijeva prodorno kriknue kada su se zajedno
sa svojim domainima zapalili. Strmoglavili su se sa neba poput prinesene rtve.
Vritali su u agoniji sve dok nisu umrli na pola puta do tla. Krv im je prokljuala, a
kosti popucale od strane vruine prije nego su pali u Katran. Nestali su u prljavoj
vodi s ije povrine se podigao oblak itee pare.
ena-lijevi lebdjela je zarobljena. Posuene oi su joj se zacaklile dok je
gledala u oluju uzoraka na krilima moljca-gasitelja. Snovi lijevog, koji su se iznenada
rascvjetali kad je bio hipnotiziran, skliznue kroz kanal do njegovog desnog.
Vodijanoj-rukooklijevalo se trgnuo kad ga je preplavila ta bizarna kakofonija uma koji
se otvarao. Shvatio je to se dogodilo. Zastenjao je u uasu kroz usta svoga domaina
i poeo petljati oko traka kojima su lijevi i njegov domain bili privezani za njegova
lea. Desni je vrsto zatvorio svoje vodijanojske oi, iako je preko njih imao povez.
Dok je pokuavao raspetljati trake, od straha je nasumice pljuvoigosao.
Izbacivao je zapaljivi plin u velikim mlazovima i ukraavao no. Rub oblaka umalo
nije zahvatila spoj Spas-rukooklijevalo koje je pokuavalo posluati uspaniene
mentalne zapovjedi svojeg lijevog. Kilometrima se vrtio ne bi li izbjegao narastajuu
kuglu vrueg zraka i pri tom naletio na ranjenog moljca.
Stvorenje je zadrhtalo od boli i straha. Tkalca su uspjeli odvui napaenog tijela
moljca-gasitelja, ali je on nastavio sav jadan padati prema svojem gnijezdu. Po tijelu
je imao otvorene rane, zglobovi su mu bili smrskani i trpio je strane bolove. U
takvom stanju nije bio zainteresiran za hranu. Bolno se najeio kad su se Spasrukooklijevalo i njegov pas-lijevi zaletjeli u njega. No ranjeni moljac-gasitelj je i
dalje opasan. Razdraljiv, zgrio se i izbacio dva golema biotika zupca nalik na
karama za ivicu koji odsjekoe glave Montjohnu Spasu i psu, kljocnuvi samo
jednom, brzo i sablasno.
Glave su odletjele u mrak.
Rukooklijevala su ostali ivi i svjesni, ali bez mozga svojih domaina nisu mogli
upravljati njihovim umiruim tijelima. Leevi ovjeka i psa su se grili i plesali u
posthumnom napadu. Krv je ikljala i u snanim mlazovima i zalijevala tijela, koja su
se prevrtala kroz zrak, i rukooklijevala koji su jadikovali i stezali prste.
Ostali su svjesni sve do kraja, sve dok nisu tresnuli o beton stranjeg dvorita u
Nioj Spirali, napravivi bizarnu kau od mesa i djelia kostiju. Oni i njihovi
obezglavljeni domaini su se doslovno raspali. Kosti su im bile pretvorene u prah, a
tijela nepovratno spljeskana.
Vodijanoj s povezom preko oiju je gotovo uspio razvezati konato remenje koje
ga je vezalo za enu-rukooklijevalo iji je um zarobio moljac-gasitelj. Meutim, kada

je vodijanoj-desni trebao razvezati posljednji vor i nestati na nebu, moljac-gasitelj je

odluio pogostiti se.
Omotao je insektolike ruke oko svojeg plijena i vrsto ga stegnuo. Privukao je
enu k sebi i gurnuo joj svoj ispitujui jezik u usta. Zatim je poeo piti snove
rukooklijevala. Moljac-gasitelj je pohlepno sisao.
Bila je to bogata mjeavina. Ostaci misli ljudskog bia domaina kruili su poput
mulja ili taloga kave kroz um rukooklijevala. Moljac-gasitelj je obuhvatio enino
tijelo i privukao ga, probivi mlitavo meso vodijanoja prikvaeno za njezina lea
njegovim udovima tvrdim poput kosti. Desni je vrisnuo od straha i iznenadne boli,
omoguivi moljcu da okusi uas u zraku. Ovaj se na trenutak zbunio, ne znajui to bi
mislio o ovom drugom umu koji je izniknuo tako blizu njegovog obroka. Ali brzo se
oporavio i stegnuo vre, odluivi nastaviti s gozbom i nakon to dokraji prvo jelo.
Tijelo vodijanoja nije se moglo osloboditi, dok je moljac isuivao njegovog
lijevog putnika. Otimao se i vikao, ali nije mogao umaknuti.
Malo vie u zraku, iza svog subrata koji se gostio, moljac-gasitelj koji je uhvatio
Tkalca u stupicu ibao je svojim bodljikavim repom oblika pipka kroz razliite
dimenzije. Golemi pauk se as pojavljivao na nebu, a as nestajao s njega mahnitom
brzinom. Svaki put kad bi se pojavio, Tkalac bi poeo padati, zahvaen nemilosrdnom
silom gravitacije. Zatreperio bi i nestao u nekom drugom prostoru, odvlaei za
sobom nazubljeni harpunski vrh pipka, zariven u svoje tijelo. U tom drugom prostoru
skakao je i pokuavao osloboditi se napadaa, prije nego se pojavi u ovozemaljskoj
dimenziji. Pritom se koristio svojom teinom kao uporitem, a nakon toga bi ponovo
nestao.
Moljac-gasitelj je bio uporan, prevrtao se u zraku oko svoga plijena i nije mu
doputao bijeg.
Rukooklijevalo slubenik uplaeno je nastavljao svoj uzrujani monolog. Traio je
svog sudruga lijevog, u tijelu mlaeg, miiavog mukarca.
mrtvi svi mrtvi nai drugovi, vritao je on. Poneto od onoga to je vidio, kao i
dio njegovih osjeaja, slilo se niz kanal u glavu njegovog desnog. Stariino tijelo
nesigurno je skrenulo.
Drugi lijevi pokuao je ostati pribran. Okretao je glavu s jedne na drugu stranu,
trudei se da zvui autoritativno, stani, zapovjedio je odluno. Zagledao se kroz
zrcalo u tri moljca iza sebe: ranjeni je epao kroz zrak, sputajui se k svom
skrivenom gnijezdu; gladni je srkao umove zarobljenih rukooklijevala; a onaj koji se
borio i dalje se bacakao poput morskog psa, pokuavajui Tkalcu otrgnuti glavu.
Lijevi je gurnuo svog desnog malo blie, sada ih sredi, pomislio je on, i uputio
poruku svom sudrugu, pljuvoigoi svom jainom, uzmi dva. pojuri ranjenog.
Iznenada je poeo okretati glavu s jedne na drugu stranu i u tom trenutku mu je
pobjegla tjeskobna misao, gdje je drugi? kriknu on.

A taj drugi moljac-gasitelj, onaj koji je pobjegao stariinom plamenu i

elegantnim poniranjem nestao s vidika, napravio je razvuenu petlju iznad krovova.
Potom se vratio, letei sporo i tiho, nakon to je prethodno prikrio areni uzorak na
krilima da bi se tako kamufliran mogao sakriti naspram oblaka. Sada se zaletio i
pojavio u iznenadnom vrtlogu tamnih boja, svjetlucavoj mrlji hipnogoginih uzoraka.
Stvorio se s druge strane rukooklijevala, pred oima lijevog. Taj lijevi, u tijelu
mladog mukarca, trgnuo se u oku kada je ugledao tu zvijer grabljivicu rairenih
krila. Lijevi je osjetio kako mu um postaje mlitav pred tim pononim bojama koje su
se uzburkale i mutirale na krilima moljca-gasitelja.
Osjetio je trenutni uas, a potom i estok i nerazumljiv nalet snova...
... a potom ponovo uas, i on se strese, dok se njegov strah mijeao sa
oajnikom radou kad je shvatio da ponovo misli.
Kada se suoio s dva neprijatelja, moljac-gasitelj je na trenutak zastao, a potom
se blago savio u zraku. Promijenio je kut pod kojim je lebdio, tako da je zavodljiva
prednja strana njegovih krila sada bila okrenuta prema slubeniku i starici koja ga je
nosila. Uostalom, oni su bili ti koji su ga pokuali spaliti.
Osloboeni lijevi ugledao je masivno tijelo moljca-gasitelja ispred sebe, vidio
je kako mijenja kut u odnosu na njega i skriva krila. Sa svoje lijeve strane ugledao je
staricu koja je nervozno okretala glavu ne znajui to se dogaa i vidio je neizotren
pogled slubenika.
sada spali ga sada sada! pokuao je doviknuti lijevi starici preko zrane struje.
Desni je napuio njezine usne i spremio ih za pljuvoigosanje, ali je golemi moljac
takvom brzinom premostio udaljenost izmeu njih da ga ak nisu ni vidjeli, pa
privukao rukooklijevala k sebi, slinei poput izgladnjelog ovjeka.
Uslijedila je eksplozija mentalnog vritanja. Starica je poela bljuvati vatru koja
nita nije mogla moljcu-gasitelju koji ju je vrsto stezao, i koja se isparavala u
zgruanom zraku.
Jo dok ga je potresao val uasa, posljednji lijevi, u tijelu ovjeka koje je
uzjahalo malog beskunika, ugleda zastraujuu priliku u svom zrcalu na kacigi. Na
trenutak su se pojavile eljusti Tkalca, i harpunast rep moljca-gasitelja, koji ga je
napao. Rep je bio otrgnut, neravno odsjeen i ostavljen da bljuje krv. Moljac je
kriknuo u sebi kad je bio prisiljen osloboditi Tkalca koji se vie nije pojavio, a potom
je pohitao kroz topli noni zrak prema paru rukooklijevala.
Onda je lijevi ugledao i moljca ispred sebe, koji je podigao pogled sa svojeg
obroka, izvio glavu preko ramena svoje rtve i mahnuo mu lagano i prijetei antenom.
Moljci su bili i ispred i iza njega. Desni, u vrstom tijelu malog ulinog derana,
je zadrhtao i nastavio ekati zapovijedi.
obrui se! iznenada krikne lijevi, izluen od straha, obrui se i bjei! misija se
prekida! sam i proklet, bjei, bljuvoigoi i leti!

Snaan val panike oblio je um desnog. Djetetovo lice se zgrilo od uasa i on

pone bljuvati vatru. Zaronio je prema novokrobuzonskom kamenju koje se znojilo i
njegovom vlanom i trulom drvetu, poput due koja se strmoglavljuje u pakao.
obrui se obrui se obrui se! vritao je lijevi dok su moljci svojim zlim
jezicima lizali trag od uasa kojeg je ostavljao za sobom.
None sjene grada posegnue uvis poput prstiju i privukoe rukooklijevala natrag
prema gradu kojeg nije vie obasjavalo sunce, gradu ovozemaljske izdaje i opasnosti,
to dalje od ludog, neprobojnog, neizrecivog zla u oblacima.

etrdeseto poglavlje
Isaac je prokleo Konstrukta Vijee i zatraio da bude osloboen. Iz nosa mu je
curila krv i zgruavala mu se u bradi. Malo dalje od njega, Yagharek i Derkhan su se
bacakali u rukama konstrukta koji su ih zarobili. Polako su posustajali od umora.
Shvatili su da su uhvaeni u zamku.
Kroz izmaglicu migrene, Isaac je vidio kako veliki Konstrukt Vijee podie
koatu metalnu ruku prema nebu. U istom trenutku, skvreni i krvavi ovjek avatar
pokazao je uvis istom rukom, poput pomaknutog vizualnog odjeka.
"Dolazi", objavio je Vijee mrtvim glasom ljudskog bia.
Isaac je bijesno zaurlao i podigao glavu put neba. Otimao se i trzao glavom s
jedne na drugu stranu, u uzaludnom naporu da zbaci kacigu.
Ispod niskih oblaka ugledao je golem razapet lik koji se nasumice pribliavao
preko neba. Posrtao je i kaotino napredovao u elji da im prije stigne do plijena.
Derkhan i Yagharek su ga ugledali i ukoili se.
Zbunjeno organsko oblije pribliavalo se sve blie i blie, silnom brzinom.
Isaac je zatvorio oi, ali ih je potom ponovo otvorio. Morao ga je vidjeti.
Moljac je bio sve blie. Na kraju se naglo zaustavio i nastavio kruiti nisko i
polako iznad rijeke. Njegovi raznoliki udovi su se irili i skupljali. Njegovo tijelo je
snano zadrhtalo.
ak i s ove udaljenosti, uza sav strah koji ga je bio obuzeo, Isaac je primijetio da
je moljac-gasitelj koji mu se pribliavao bijedni primjerak u usporedbi s uasnom i
savrenom grabljivicom koja je uzela Barbilu. Gotovo nasumice postavljeni
prljenovi i zbrkano meso koji su sainjavali tu grabljivicu, grili su se i trzali
tvorei nekakvu nezamislivu, neljudsku simetriju. Stanice su se mnoile poput
opskurnih i imaginarnih brojeva. Ovaj, meutim, ovo gladno lepetavo stvorenje
skvrenih ekstremiteta i iskrivljenih i nedovrenih tjelesnih segmenata, s tupim
orujima koja su ostala omotana ahurom... ovo je bila nakaza, deformirano stvorenje.
Bio je to moljac-gasitelj kojeg je Isaac hranio razblaenom hranom. Moljac koji
je okusio sokove iz Isaacove glave, dok je drhtao nafiksan snovosranjem. Izgleda da
je on i dalje tragao za tim okusom, tom prvom sladokusnom najavom ie hrane.
Njegovo neprirodno roenje bilo je poetak svih nevolja, shvati Isaac.
"Oh slatkog mu Klepetala", proaptao je Isaac drhtavim glasom, "Vrajeg mu
repa... Neka mi je Bog na pomoi..."
Moljac-gasitelj se spustio, podigavi oblak industrijske praine. Zatim je smotao
krila.
unuo je povijenih i napetih lea, poput kakvog ratobornog majmuna. Drao je

okrutne ruke - iako su imale puno mana, ipak su bile opake i mone - poput lovca
spremnog za ubojit napad. Polagano je okretao dugaku, tanku glavu s jedne na drugu
stranu te opipavao okolni zrak antenama koje su mu strile iz onih duplji.
Konstrukti u njegovoj blizini su se jedva primjetno mekoljili.
Moljac-gasitelj uope na njih nije obratio panju. Njegova okrutna, surova usta
se otvorie i izbacie pohotni jezik koji je iznad okupljenih zapalucao poput goleme
trake.
Derkhan je zastenjala i moljac se stresao.
Isaac joj je pokuao doviknuti neka bude mirna, neka mu ne dopusti da je osjeti,
ali je shvatio da je ostao bez glasa.
Valovi Isaacovog uma oscilirali su poput otkucaja srca i arili i palili
psihosferom u udubljenju. Moljac ih je mogao okusiti, prepoznao je u njima istu onu
um-tekuinu za kojom je i ranije tragao. Ostale male poslastice koje je hvatao nisu
bile nita u usporedbi s ovom, predstavljale su tek bijedne ostatke, dok je ovo bila
prava gozba.
Moljac-gasitelj je zadrhtao od udnje te okrenuo lea Yaghareku i Derkhan. Sada
je gledao Isaaca. Polako se uspravio na etiri svoja uda, otvorio usta i piskavo
zasiktao poput kakvog djeteta. Potom je rairio hipnotizirajua krila.
Isaac je pokuao na trenutak zatvoriti oi. Maleni dio njegovog mozga koji je bio
zahvaen adrenalinom pravio je planove za bijeg.
No bio je strano umoran i zbunjen i osjeao se tako jadno, jer ga je sve boljelo
pa je zakasnio. Ugledao je krila moljca-gasitelja kao kroz maglicu, nejasno.
Valovita plima boja razmotavala se poput anemona i njeno i tajanstveno se
prelijevala u oaravajuim nijansama. S obje strane moljevog tijela klizile su poput
lopova savreno istovjetne boje noi koje su zarobile Isaacove optike ivce i
razmazivale se po njegovom umu.
Isaac je vidio kako moljac-gasitelj preko opustoenog tla polako kree prema
njemu, vidio je ta savreno simetrina krila kako se povijaju i blago podrhtavaju,
privlaei ga svojom omamljujuom razmetljivou.
A onda se njegov um raspao poput zamanjaka. Sada je bio svjestan samo lokve
snova. Iz njega pokuljae sjeanja, utisci, aljenja.
Ovo nije bilo nimalo slino snovosranju. Nije bilo neke jezgre u njemu na koju bi
mogao usredotoiti pogled kako ne bi izgubio razum. Ovo nisu bili snovi koji su
napadali izvana. Ovo su bili njegovi snovi i nije bilo njega kako bi gledao njihovo
previranje. On sam predstavljao je nalet slika, on je bio to sjeanje i simbol sjeanja.
Isaac je bio sjeanje na roditeljsku ljubav, duboke seksualne fantazije, pustolovine,
logike pogreke, sjeanje na velianje sjeanja na samoga sebe, mutirajua masa
poduma koji trijumfira nad racionalnim i saznanjem, a istodobno i odraz koji je to
iznjedrio. Predstavljao je uasne i zastraujue meusobno povezane naboje

podsvijesti sanjanja
sanjanje
ono je
prestalo
prestalo iznenada i Isaac je zaurlao kada se na njega obruila stvarnost od koje
je ostao bez daha.
Poeo je pomahnitalo treptati kada se njegov um naglo raslojio i podsvijest se
vratila na svoje mjesto. Progutao je slinu. Imao je dojam da e mu u glavi implodirati
dok se pokuavao sastavljati iz kaosa preostalih ostataka.
uo je Derkhan kako zavrava nekakvu objavu.
"... nevjerojatno!" vikala je ona. "Isaac? Isaac, uje li me? Jesi li dobro?"
Isaac je na trenutak zatvorio oi, a onda ih je lagano otvorio. Pred njim je
ponovo bila no.
Krenuo je naprijed etveronoke i teturajui. Shvatio je da ga konstrukt vie ne
dri i da stoji. Podigao je pogled i obrisao krv s lica. Tek je poslije jednog trenutka
uspio shvatiti to se dogaa pred njegovim oima.
Derkhan i Yaghareka nitko vie nije drao i oni su stajali na rubu istine.
Yagharek je zbacio kapuljau i otkrio svoju veliku ptiju glavu. Oboje su stajali kao
da su zaleeni u akciji, spremni potrati ili skoiti u bilo kojem smjeru. Oboje su
netremice gledali u sredite arene prekrivene smeem.
Ispred Isaaca se nalazilo nekoliko veih konstrukta koji su bili iza njega kad se
moljac spustio. Besposleno su se vrtjeli na mjestu oko jedne goleme razmrskane
stvari.
Nad prostorom u udubljenju gdje je bio Konstrukt Vijee nadvila se golema ruka
dizalice s koje su visjeli lanci. Ona se bila udaljila od rijeke, ljuljajui se prela je
preko malog obrambenog zida od smea i umirila se nad samom sredinom tog
prostora.
Tono ispod nje, rasprsnuti u milijun opasnih djelia, nalazili su se ostaci
nekakvog golemog drvenog sanduka-kocke, mnogo vieg od ovjeka. Kroz polomljene
drvene zidove rasipao se teret, itava planina od eljeza, ugljena i kamena, kaotina
gomila najkrupnijeg smea s deponija u Sivokrivu.
Gomila smea polako se rasipala curei kroz unitene strane sanduka, stvarajui
stoac.
A ispod te gomile, trzao se i nemono koprcao, isputajui patetine zvukove,
moljac-gasitelj od kojeg je ostala samo gomila unitenog egzoskeleta, tkiva koje se

cijedilo i polomljenih krila.

"Isaac, jesi li vidio?" siknula je Derkhan.
On je odmahnuo glavom, oiju razrogaenih od zaprepatenja. Polako je uspio
ustati.
"to se dogodilo?" nekako je procijedio. Vlastiti glas mu je zvuao okantno
stran.
"Bio si u njegovoj vlasti skoro cijelu minutu", brzo mu je rekla Derkhan.
"Doepao te se... Vritala sam, ali ti si ve bio gotov... a onda... a onda su se
konstrukti pokrenuli." Zagledala se u njega, prisjeajui se. "Krenuli su prema njemu,
i on ih je uspio nekako osjetiti... kao da je bio zbunjen i... i zbunjen. Malko se
povukao i jo vie rairio krila, tako da su ona zraila bojom i prema konstruktima i
prema tebi, ali oni su se ipak nastavili pribliavati."
Derkhan posrui krene k njemu. Krv joj se slijevala niz obraz iz stare rane koja
se ponovo otvorila. U irokom luku zaobila je napola zgnjeenog moljca-gasitelja,
koji je, dok je prolazila pokraj njega, zameketao nemono i preklinjui poput kakvog
janjeta. Uplaeno ga je gledala, ali on joj nita nije mogao; bio je prikovan i uniten.
Krila su mu bila slomljena i zatrpana smeem.
Derkhan se spustila na tlo pokraj Isaaca, ispruila ruke i epala ga za ramena
rukama koje su se estoko tresle. Nervozno je jo jednom pogledala prema
zarobljenom moljcu-gasitelju, a onda se zagledala Isaacu u oi.
"Nije im mogao nita! Nastavili su se pribliavati, a on se... on se povlaio...
Krila je i dalje drao rairena tako da mu ti nisi mogao pobjei, ali se uplaio... i
zbunio. Istodobno, dok se on povlaio, i dizalica se pomicala! On je nije mogao
osjetiti, mada se tlo treslo. Onda su se konstrukti zaustavili, moljac je ekao... i na
kraju je sanduk poletio na njega."
Okrenula se da pogleda gomilu organske sluzi i rasutog smea koje je zagaivalo
tlo. Moljac-gasitelj je dirljivo jadikovao.
Avatar Konstrukta Vijea dolazio je iza njezinih lea, preko tla prekrivenog
smeem. Dok je prolazio na metar i pol od moljca-gasitelja, ovaj je izbacio jezik i
pokua ga omotati oko njegovog lanka. Meutim, bio je prespor i slab, tako da ovaj
nije morao ak ni zastati kako bi ga izbjegao.
"Nije u stanju osjetiti moj um. Ja sam za njega nevidljiv", rekao je ovjek. "A i
kad me uje, kada primijeti pribliavanje moga golemoga tijela, moja psiha ostaje za
njega neprozirna i imuna na njegovo zavoenje. Na njegovim krilima postoje uzroci
sloenih oblika, koji postaju jo sloeniji pri brzom i ubrzanom gibanju... i to je sve.
Ja ne sanjam, der Grimnebuline. Ja sam raunski stroj koja je izraunao kako da
misli. Ja ne sanjam. Nemam neuroze niti skrivene kutke u umu. Moja svijest je uzlazna
funkcija mog kapaciteta obrade podataka, a ne neka barokna stvar koja nie iz vaeg
uma, sa svojim skrivenim sobicima na tavanu i u podrumima. U meni nema niega to

bi moljcu moglo posluiti kao hrana. On ostaje gladan. Ja ga mogu iznenaditi." ovjek
se okrenuo da pogleda u ostatke moljca koji je stenjao. "Ja sam ga u stanju ubiti."
Derkhan se zagledala u Isaaca.
"Stroj koji misli..." daui je izgovorila. Isaac je polako kimnuo.
"Zato si me izloio tome?" upita on drhtavo, ugledavi krv koja mu je jo curila
iz nosa i kapala po suhom tlu.
"To su bile moje matematike procjene", odvrati on jednostavno. "Izraunao sam
da u te na taj nain najlake uvjeriti koliko vrijedim, a istodobno i ubiti jednog od
moljaca. Premda najmanje opasnog."
Isaac je vrtio glavom. Bio je iscrpljen i sve mu se to gadilo.
"Zna..." obrecnu se on. "U tome i je prokleti problem s prevelikom logikom...
Nema mjesta za varijable poput glavobolja..."
"Isaac", uzbueno ga oslovi Derkhan. "Imamo ih! Moemo uporabiti Vijee kao...
nae oruje. Moemo zbrisati moljce!"
Yagharek im je priao, zastao na nekoliko koraka iza njih, i ostao uati na mjestu
do kojeg je dopirao njihov razgovor. Isaac ga je pogledao i duboko se zamislio.
"Prokletstvo", izgovori on polako. "Umovi bez snova."
"S ostalima nee biti tako lako", rekao je avatar. Podigao je pogled, jednako kao
i glavno tijelo Konstrukta Vijea. Goleme reflektorske oi su se ukljuile u djeliu
sekunde i odaslale prema nebu snane pruge svjetlosti koje su se, dok su ga
pretraivale, suzile u tanak snop. Tamne sjene projurile su kroz zamke reflektora koje
su se kretale. Bile su toliko nejasne da su ih jedva opazili.
"Dvojica su" rekao je avatar. "Ovamo ih je doveo umirui vapaj ovog njihovog
srodnika."
"Jebi ga!" uznemireno povika Isaac. "to emo sad?"
"Nee doi", odgovori ovjek. "Oni su bri, jai i nepovjerljiviji od njihovog
zaostalog brata. Jasno im je da neto nije kako treba. U stanju su okusom osjetiti
jedino vas troje, ali mogu osjetiti i fizike vibracije svih mojih tijela. Ta razlika ih
ini nervoznima. Oni nee doi."
Isaac, Derkhan i Yagharek polako odahnue.
Meusobno su se pogledavali, a onda svi troje pogledae avatara koji je bio
sama kost i koa. Moljac-gasitelj iza njih zavijao je u smrtnoj agoniji. Na njega nitko
nije obraao pozornost.
"to emo sad?" upitala je Derkhan.
Nekoliko minuta kasnije, treperave, zlokobne sjene iznad njihovih glava
nestadoe. Pokrov od komarne energije izgleda da se na nekoliko sati podigao s
malog opustoenog dijela grada, okruenog duhovima industrije.
Iako su bili iscrpljeni, Isaac i Derkhan, pa ak i Yagharek osjetie neku vrstu
poleta zbog uspjeha Vijea. Isaac je priao umiruem moljcu i poeo prouavati

njegovu izubijanu glavu, njegove neraspoznatljive i nelogine crte lica. Derkhan je

eljela da ga se spali, kako od njega nita ne bi ostalo, ali avatar to nije htio dopustiti.
elio je zadrati glavu tog stvorenja, kako bi je prouio kada bude imao malo vie
vremena i nauio neto o umu moljca-gasitelja.
Stvorenje se grevito dralo za ivot sve do pola tri ujutro. A onda je zastenjalo,
iz usta mu je potekla pljuvaka koja je zaudarala na limunsku kiselinu i izdahnulo.
Drhtavo je oslobodio nagomilanu tuu alost i taj drhtaj se brzo rairio preko
deponija, dok su njegove empatike nervne stanice u gru odumirale.
Na deponiju je zavladao potpuni spokoj.
Avatar se pridruio ljudima i garudi i sjeo pokraj njih. Upustie se u razgovor.
Pokuavali su skovati kakav-takav plan. ak je i Yagharek govorio i iz njegovih rijei
izbijalo je neko tiho uzbuenje. On je bio lovac. Znao je kako se postavljaju zamke.
"Ne moemo nita poduzeti dok ne saznamo gdje se ta prokleta stvorenja nalaze",
primijeti Isaac. "Ili emo krenuti u lov na njih ili emo samo sjediti i izigravati mamac
u nadi da e ta kopilad doi ba po nas, iako im u gradu stoje na raspolaganju milijuni
dua."
Derkhan i Yagharek kimnue u znak slaganja.
"Ja znam gdje se nalaze" obavijestio ih je avatar.
Ostali se zapanjeno zagledae u njega.
"Znam gdje se kriju", ree on. "Znam gdje im je gnijezdo."
"Kako?" prosiktao je Isaac. "Gdje?" U uzbuenju je epao avatara za ruku,
doivio ok i brzo se povukao. Unio se avataru u lice i poneto od uasa kojeg je
vidio na njemu ostavi na njega snaan dojam. Jasno je nazirao obod odsjeenog dijela
lubanje odmah ispod presavijene koe, prljavo bijele i zaprljane ostacima krvi. Vidio
je krvavi kabel zariven u sloeni nabor na dnu upljine u ovjekovoj glavi iz koje mu
je bio iupan mozak. Avatarova koa bila je suha, kruta i hladna, kao kod suenog
mesa.
"Svi Ja su slijedili napade. Usporedio sam datume i mjesta. Pronaao sam
meusobne odnose i sistematizirao ih. Unio sam i dokaze koje su pribavile kamere i
kompjuterizirani strojevi ije informacije kradem, dokaze o neobjanjivim oblicima
na nonom nebu, sjenama koje ne odgovaraju niti jednoj rasi koja ivi u gradu. Postoje
sloeni uzorci. Ja sam ih formulirao. Neke mogunosti sam odbacio, a na preostale
sam primijenio matematike programe visoke razine. Kada postoje brojne nepoznate
varijable, nemogue je biti potpuno siguran. Ali prema raspoloivim podacima, s
vjerojatnou od sedamdeset osam posto, gnijezdo se nalazi ondje gdje ja tvrdim da
se nalazi. Moljci ive u Staklenika, iznad naroda kaktusovaca, u Rijenokoi."
"Prokletstvo", siktao je Isaac, poslije kratke tiine. "Jesu li oni ivotinje? Ili su
lukavi? to god da su, zanimljivo je. To je daleko najbolje mjesto koje mi pada na
pamet."

"Zato?" neoekivano upita Yagharek.

Isaac i Derkhan ga pogledae.
"Novokrobuzonski kaktusovci nisu poput onih koji ive u Cymehu, Yag", rekao je
Isaac. "Ili bi tonije bilo rei da jesu, i da je problem upravo u tome. Bez sumnje si
imao posla s njima u Shankellu. Zna kakvi su. Ovdanji kaktusovci su ogranak istih
onih pustinjskih kaktusovaca koji su doli na sjever. Ne znam nita o drugima,
planinskim kaktusovcima ili onima iz stepa na istoku. Ali poznajem junjake i mogu ti
rei da se njihov stil ivota ovdje nikada nije primio." Napravio je stanku, uzdahnuo i
poeao se po glavi. Bio je iscrpljen i glava ga nije prestajala boljeti. Morao se
sabrati i razmiljati, iako mu je cijelo vrijeme pred oima bila samo Lin. Progutao je
slinu i nastavio.
"Sav onaj napuhani maizam koji je na snazi u Shankellu ovdje na sjeveru je
poeo djelovati sumnjivo. Ako mene pita, upravo zbog toga su i sagradili Staklenik.
Zato da bi i u Novom Krobuzonu imali odvratni mali dio Cymeha. Kada je Staklenik
podignut, dobili su posebne zakonske olakice... samo bogovi znaju kako su to uspjeli.
Formalno gledano, to je nezavisno podruje. U njega ne moe ui nitko bez
doputenja. To mora potovati ak i militia. Unutra su na snazi njihovi zakoni i sve
ostalo je njihovo. Svima je jasno da je to ala. Slobodno se moe kladiti u vlastitu
guzicu da Staklenik ne moe opstati bez Novog Krobuzona. Gomile kaktusovaca, tih
osornih klipana, svaki dan izlazi iz nje, odlazi na posao i donosi ekele u Rijenokou.
Novi Krobuzon je vlasnik Staklenika. I ni na trenutak, nikada nisam pomislio da
militia ne moe tamo ui kad god to poeli. Meutim, Parlament i gradonaelnici
pristaju na ovu komediju. Ne moe jednostavno uetati u Staklenik, Yag, a ako i ue
unutra... neka sam proklet ako znam to unutra moe oekivati.
Hou rei, kolaju glasine. Ima, dakako, ljudi koji su bili unutra. A tu su i prie o
tome to je militia vidjela kroz kupolu iz svojih zrakoplova. Ali veina nas ukljuujui tu i mene - nema pojma to se dogaa tamo unutra niti znaju kako bi tamo
uli."
"Mogli bismo ui", umijeala se Derkhan. "Moda e Golub dopuzati natrag,
privuen tvojim zlatom. Ha? Ako se vrati, kladim se da nas on moe uvesti unutra.
Nemoj mi rei da u Stakleniku nema zloina. Ja u to ne vjerujem." Vidjelo se da je
bijesna. Oi su joj odluno sijale. "Vijee", oslovila ga je i okrenula se prema golom
ovjeku. "Ima li bilo koga... od tebe... u Stakleniku?"
Avatar je odmahnuo glavom.
"Kaktusovci ne koriste mnogo konstrukte. Nitko od mene nije bio unutra. Upravo
zato ne mogu tono rei gdje se nalaze moljci-gasitelji. Osim da spavaju unutar
kupole."
Dok je avatar govorio, Isaacu je iznenada neto palo na pamet.
Mozgao je o problemu, smiljao kako bi uao u Staklenik, a onda je sa

zaprepatenjem shvatio da moe jednostavno sve ovo ostaviti za sobom. Sjetio se

Lemuelovog oajnikog savjeta: prepusti to profesionalcima.
Tada je samo iznervirano odmahnuo rukom, ali mu je sada postalo jasno da bi
upravo to mogao uiniti. Postojalo je tisuu raznih naina na koje je posredno mogao
obavijestiti policiju: drava je do krajnjih granica olakala cinkarenje. On sada zna
gdje se nalaze moljci-gasitelji: moe to dojaviti vladi koja ima silu, lovce i
znanstvenike, kao i golema sredstva. Moe ih obavijestiti gdje se nalazi gnijezdo
moljaca-gasitelja i pobjei. Neka ih militia lovi umjesto njega, neka oni ponovo
pohvataju ta udovita. Moljac koji je njega lovio bio je mrtav: nije se morao vie
niega posebno bojati.
Ta mogunost ga je pogodila kao grom iz vedra neba.
Meutim, ni na trenutak nije pao u iskuenje da tako doista i postupi.
Isaac se sjetio kako su ispitivali Vermishanka. Pokuao je ne pokazati koliko se
boji, ali bilo je sasvim oigledno kako uope ne vjeruje da je militia u stanju
pohvatati moljce-gasitelje. Konstrukt Vijee predstavljao je prvu silu s kojom se Isaac
suoio, a koja je dokazala da je u stanju ubiti te nezamislive grabljivice. A ta sila nije
radila za vladu nego je svoje usluge ponudila njemu i njegovim pratiteljima - ili bi
tonije bilo rei da je njima zapovjedila da svoje usluge stave u njezinu slubu.
Nije bio siguran koji su motivi Vijea niti razlozi zbog kojih se krije. Meutim,
bilo mu je dovoljno to zna kako ovim orujem ne moe rukovati militia. A ono je bilo
najbolja prilika koju je grad dobio. Nije mu je mogao uskratiti.
Bio je tu jo jedan razlog.
Meutim, daleko vanije bilo je neto duboko usaeno u njemu, neto duboko
ukorijenjeno. Mrnja. Pogledao je Derkhan i sjetio se zato je njezin prijatelj. Usta su
mu se iskrivila.
Ne bih povjerovao Rudgutteru, hladno je pomislio, makar se to kopile i ubojica
zaklelo i u due roene djece.
Ako drava i pronae moljce, shvatio je Isaac, uinit e sve to je u njezinoj
moi da ih ponovo zarobi. Zato to su im bili od prokleto velike koristi. Moda e ih
skinuti s nonog neba, i ukloniti neposrednu opasnost, ali e ih ponovo zakljuati u
tamo neki laboratorij, iznijeti na jo jednu poganu aukciju i ponovo iskoritavati u
komercijalne svrhe.
Opet e ih musti. I hraniti.
Iako nije bio najprikladnija osoba za pronalaenje moljaca-gasitelja i njihovo
istrebljenje, Isaac je dobro znao da e pokuati to uiniti. Nijedna druga mogunost
nije ga zanimala.
Nastavili su razgovarati sve dok se tama nije poela povlaiti s istonog oboda
neba. Oprezni prijedlozi poeli su se malo pomalo uklapati. Sve su to bile samo
hipotetske mogunosti. Polovine sheme poele su poprimati oblik, iako su ih koila

brojna ogranienja. Polako se nazirao redoslijed onoga to e morati poduzeti. Isaac i

Derkhan su sa sve veim zaprepatenjem shvaali da imaju kakav-takav plan.
Dok su oni razgovarali, Vijee je poslalo pokretne sebe u dubine deponija.
Prekapali su potajno po gomilama smea i na kraju izali odavde nosei neku savijenu
icu, ulubljene tave, cjediljke, ak i jednu ili dvije polomljene kacige i gomile
razbijenih zrcala, neravnih rubova.
"Moete li pronai varioca ili metalo-udotvorca?" upitao je avatar. "Morate
napraviti zatitne kacige." Zatim im je opisao kako trebaju postaviti zrcala ispred
oiju.
"Aha" izusti Isaac. "Vratit emo se sutra naveer i napraviti kacige. A zatim...
imat emo jo jedan dan... za pripremu. Prije nego to uemo tamo."
Dok je no jo bila u punom jeku, razliiti konstrukti su se poeli udaljavati.
Vraali su se kuama svojih gospodara, kako nitko ne bi saznao za njihove none
pustolovine.
Kad je svanuo dan, uestala je grlena tutnjava vlakova. S brodova i teglenica na
kojima su ivjele itave obitelji poeli su odjekivati buni jutarnji dijalozi i psovke,
izvikivani preko vode s druge strane smetlita. Jutarnje smjene radnika polako su
pristizale u tvornice da bi se ponizno klanjali nepreglednim pokretnim trakama,
parnim strojevima i drhtavim ekiima tih profanih katedrala rada.
Na istini je ostalo samo pet prilika. Isaac i njegovi pratitelji; sablasni mrtvac
koji je govorio umjesto Konstrukta Vijea i sam Konstrukt, koji se nadvio nad njima i
koji je sjedei pokretao svoje udove sastavljene od raznih segmenata.
Isaac, Derkhan i Yagharek ustadoe da pou. Bili su iscrpljeni i sve ih je boljelo.
Jedan je oderao koljena, a drugi ruke po ovom neravnom terenu, dok je Isaacu i dalje
bubnjalo u glavi. Bili su prljavi i poderane odjee. I obavijao ih je oblak praine. Kao
da ih je netko zapalio.
Zrcala i ostali materijal spremili su na mjestu koje na deponiju nije bilo teko
upamtiti. Isaac i Derkhan poee se zbunjeno osvrtati oko sebe, jer je danju okolina
izgledala sasvim drukije. Ono to je nou djelovalo prijetee, sada im se inilo
patetino. Pokazalo se da su oblija koja su po mraku tek nazirali, zapravo slomljena
djeja kolica i poderani jastuci. Yagharek je blago posrtao, visoko podiui svoja
savijena stopala, kada se nepogreivo uputio istim putem kojim su i doli.
Isaac i Derkhan mu se pridruie. Bili su na izmaku snaga. Derkhan je bila
strano blijeda i trpjela je i dalje jake bolove zbog odrezanog uha. Kada su ve
zamakli iza pokretnih zidova od sabijenih otpadaka, pozvao ih je avatar.
Isaac se poeo mrtiti dok je sluao avatarove rijei, ali nije zastao. Zaokrenuo
je iza ugla i zajedno sa svojim pratiteljima nestao iz vidnog polja Vijea. Nije se
zaustavio ni dok je krivudao kroz kanale u industrijskom smetlitu, niti kad je izbio
meu slabo osvijetljena imanja u Sivokrivu. Rijei Konstrukta Vijea nisu mu izlazile

iz glave pa je o njima pomno razmislio.

"Ne moe se brinuti o svemu to sa sobom nosi, der Grimnebuline", rekao je
avatar. "Ubudue, ne ostavljaj svoje vrijedne stvari pokraj pruge. Donesi svoj motor
krize kod mene", rekao je, "ja u ti ga uvati."

etrdeset prva glava

"Neki gospodin i... djeak ele vas vidjeti, g. gradonaelnie", obavijestila ga je
Davinija kroz cijevi za komuniciranje. "Gospodin mi je rekao neka vam prenesem da
ga je poslao g. Spas u vezi... vodovodnih cijevi u I&R." Glas joj je nervozno
podrhtavao dok je izgovarala oiglednu ifru.
"Uvedite ih", istog je asa rekao Rudgutter, prepoznavi lozinku rukooklijevala.
Vrpoljio se na svom sjedalu i uznemireno se premjetao s jedne na drugu stranu.
Teka vrata koja su vodila u Lemquist sobu se polako otvorie i unutra ue jedan
dobro graen, izmueni mladi, vodei za ruku prestraeno dijete. Malian je bio
odjeven u gomilu krpa, kao da je upravo doao s ulice. Jedna ruka mu je bila strano
natekla i umotana prljavim zavojima. ovjek je na sebi imao odjeu pristojne
kvalitete, ali bizarnog kroja. Nosio je strano iroke hlae, koje su dosta sliile na one
koje su oblaili kepri. U njima je i unato svoje krupne grae djelovao prilino
enskasto.
Umoran i ljutit, Rudgutter ga je pogledao.
"Sjednite" rekao je. Mahnuo je gomilom papira udnom paru ispred nosa. Zatim
je poeo ubrzano govoriti. "Jedan neidentificirani le bez glave, privezan za
bezglavog psa, zajedno s mrtvim rukooklijevalima. Par domaina rukooklijevala,
povezanih lea uz lea, isisanih umova. Jedan..." bacio je pogled na policijsko
izvjee "... jedan vodijanoj sav u dubokim ranama, i mlada ena, pripadnica ljudi.
Uspjeli smo odvojiti rukooklijevala - ubivi domaine, to je prava bioloka smrt, a ne
ova smijena polustvar - i ponudili smo im nove domaine, stavili su ih u kavez sa
psima, ali se nisu ni pomaknuli. Upravo onako kao to smo i pretpostavljali. Ako
iscijedi domaina, isuio si i rukooklijevalo zajedno s njim."
Zavalio se u stolcu i zagledao u dvije traumatizirane prilike ispred sebe.
"Pa dobro..." izustio je polako, poslije krae utnje. "Ja sam Bentham Rudgutter.
Kako bi bilo da mi kaete tko ste vi, gdje je Montjohn Spas i to se dogodilo."
U sobi za sastanke pri samom vrhu iljka, Eliza Stem-Fulcher pogledala je preko
stola u kaktusovca koji je sjedio njoj nasuprot. Bio je vii od nje. Ruke, te goleme
teke oblice nalik na grane drveta, nepokretno su mu leale na stolu. Koa mu je bila
neravna i prekrivena stotinama tisua ogrebotina i suza koje su zarasle, po
kaktusovskoj modi, u debele, zelene vorove.
Kaktusovac je strateki okresao svoje trnje. Poupao je male iljke s unutranje
strana nogu i dlanova, i svih mjesta na kojima je meso dolazilo u dodir s mesom ili
prianjalo uz njega. Na vratu mu se jo od proljea odrao ilav crveni cvjeti. S
ramena i prsa su mu izbijale nove kvrice.

utke je ekao da Stem-Fulcher progovori.

"Koliko smo shvatili", oprezno pone, "vae ophodnje na tlu prole noi nisu
imale uspjeha. Isto kao ni nae, mogu dodati. Ovo jo moramo provjeriti, ali izgleda
da je dolo do izvjesnog kontakta izmeu moljaca-gasitelja i jedne nae male... zrane
jedinice." Pregledala je nekoliko papira na stolu. "Sve smo svjesniji injenice",
nastavila je, "da obinim proeljavanjem grada neemo nita postii. Zbog razloga
koje smo ve razmotrili, a od kojih je najvaniji taj to koristimo razliite metode
rada, smatramo da od mjeovitih ophodnji ne bi bilo velike koristi. Meutim, sasvim
sigurno ne bi bilo na odmet da koordiniramo napore. Zbog toga smo produili pravnu
amnestiju za vau organizaciju sve dok traje ova zajednika misija. Isto tako smo
spremni privremeno ublaiti strogi zakon protiv nevladinih zrakoplova."
Proistila je grlo. Postajemo oajni, pomisli ona. Ali kladim se da je isto i s
vama.
"Spremni smo posuditi dva zrakoplova, koje ete dobiti na uporabu im se
dogovorimo o pogodnim koridorima i rasporedu. Na taj nain emo zajedniki
sudjelovati u lovu na nebu. Uvjeti ostaju isti: o svim planovima moramo unaprijed
porazgovarati i dogovoriti se. Takoer moramo ujediniti snage i u istraivanjima
metodologije lova. Dakle..." zavalila se i bacila ugovor preko stola. "Imate li
arenkovo ovlatenje da donosite sami ovakve odluke? A ako imate... to kaete na
na prijedlog?"
Kad su Isaac, Derkhan i Yagharek otvorili vrata male upe pokraj pruge i
potpuno iscrpljeni popadali u njezinu toplu hladovinu, nisu se jako iznenadili kad su
tamo zatekli Lemuela Goluba koji ih je ekao.
Isaac je bio mrzovoljan i smrdljiv. Golub nije naao za potrebno ispriati se.
"Rekao sam ti, Isaac", zaustio je. "Ne zanosi se. Kada postane vrue, ja briem.
Ali drago mi je to te vidim i elim ti rei da na dogovor i dalje vrijedi. Ako jo
uvijek eli loviti te jebae, uzet u ti sav novac koji ima, ali ti inae stojim na
raspolaganju."
Derkhan se zabuljila u njega, ali nije planula. Bila je strano uzbuena. Na
trenutak je pogledala Isaaca i namrtila se.
"Moe li nas uvesti u Staklenik?" upitala je.
Ukratko mu je ispriala da je Konstrukt Vijee imun na napade moljaca-gasitelja.
Zadivljeno je sluao dok mu je opisivala kako je Vijee upravljao dizalicom moljcu
iza lea, i nemilosrdno ga prikovao za tlo ispustivi na njega tone smea. Rekla mu je
da je Konstrukt Vijee uvjeren da se moljci nalaze u Rijenokoi i da se skrivaju u
Stakleniku.
Zatim mu je Derkhan izloila njihove oprezne planove. "Danas moramo smisliti
kako napraviti kacige", rekla je. "A sutra... ulazimo."
Golub je poeo crtati neto po pijesku.

"Ovo je Staklenik" ree on. "Unutra moete ui na pet osnovnih naina. Jedan
podrazumijeva mito, a dva gotovo sigurno ukljuuje ubojstvo. Ubiti kaktusovca nikada
nije dobra ideja, a mito je rizian. Oni stalno priaju o tome kako su neovisni, ali
Staklenik opstaje zahvaljujui tome to ih Rudgutter trpi." Isaac kimne i pogleda
Yaghareka. "To znai da ima gomilu dounika. to je tajno, to je i sigurno." Derkhan i
Isaac su se nagnuli nad njim. Gledali su kako njegovi hijeroglifi poprimaju oblik.
"Usredotoimo se zato na preostala dva naina i razmotrimo kako oni to rade."
Poslije jo jednog sata provedenog u razgovoru, Isaac vie nije mogao drati oi
otvorene. Glava mu je klonula dok je sluao. Poeo je sliniti po ovratniku. Njegov
umor preao je i na Derkhan i Lemuela. Utonuli su u kratak san.
I oni su se poput Isaaca neutjeno prevrtali i znojili u tijesnoj i zaguljivoj upi.
Isaac je spavao mnogo nemirnije od njih i nekoliko puta je zajecao na vruini. Neto
prije podneva, Lemuel je ustao i probudio ostale. Isaac se probudio s Lininim imenom
na usnama. Bio je toliko omamljen od iscrpljenosti, loeg spavanja i jada koji ga je
grizao, da je zaboravio da je ljut na Lemuela. Jedva da je primjeivao njegovu
nazonost.
"Idem po neko drutvo", objavi Lemuel. "Isaac, spremi se za pravljenje tih
kaciga o kojima mi je Di priala. Pretpostavljam da e nam biti potrebno najmanje
sedam."
"Sedam?" promrmljao je Isaac. "Po koga to ide? to si naumio?"
"Kao to sam vam ve rekao, osjeam se sigurnije kada imam neku zatitu",
odvratio je Lemuel i ledeno se osmjehnuo. "Razglasio sam da se trae ljudi za
osiguranje i pretpostavljam da e se barem netko prijaviti. Idem po njih. Pobrinut u
se da ti dovedem i metalorezaa prije nego to padne veer. On je jedan od kandidata,
ili ako to ne uspije imam jednog tipa u Zelenpadu koji mi duguje uslugu. Vidimo se...
hm... u sedam sati, ispred deponija."
Rekavi to, on ode. Derkhan je prila blie iscrpljenom Isaacu i zagrlila ga.
Cmizdrio je poput djeteta u njenom naruju, jer se jo ivo sjeao sna o Lin.
Bio je to komar koji je sam stvorio. Pravi jad nastao u dubinama njegovog uma.
Policijske jedinice montirale su golema zrcala od uglaanog metala na stranje
strane zranih brodova.
Nije bilo mogue preurediti pogonske prostorije ili promijeniti poloaj kabina,
ali su zato prekrili prednje prozore debelim crnim zavjesama. Pilot e naslijepo
okretati upravlja, ravnajui se prema onome to mu bude dovikivali policajci s pola
mosta, koji e gledati kroz stranje prozore iznad golemih propelera u zrcala
postavljena pod kutom, koja su nudila zbunjujui, ali potpun pogled na nebo ispred
zrakoplova.
Eliza Stem-Fulcher otpratila je do vrha iljka ekipu koju je odabrao osobno
arenko.

"Pretpostavljam", obratila se jednom od arenkovih kapetana, utljivom

prepravljenom ljudskom biu ija je lijeva ruka bila zamijenjena neposlunim
pitonom kojeg je on pokuavao smiriti, "da znate upravljati zrakoplovom." On kimne.
Nije napravila nikakvu opasku u vezi toga, iako je bilo oigledno da je nelegalnim
nainom ovladao tom vjetinom. "Pilotirat ete Beynovom au, a vae kolege
Avancom. Militia je upozorena. Vodite rauna o ostalom zranom prometu. Pomislili
smo da biste moda htjeli zapoeti ve danas poslijepodne. Plijen uglavnom postaje
aktivan kad padne mrak, ali bilo bi dobro da ponete ranije, kako biste se naviknuli na
upravljake ureaje."
Kapetan nije odgovorio. Posada oko njega provjeravala je opremu i kutove pod
kojima su bila postavljena zrcala na kacige. Bili su ozbiljni i hladni. Kao da su se
manje bojali nego policajci koje je Stem-Fulcher ostavila u dvoranama za obuku
ispod, na vjebi gaanja pomou zrcala, i pucanje iza lea. Uostalom, arenkovi ljudi
su nedavno imali posla s moljcima-gasiteljima.
I ona je, kao i jedan od njezinih asnika, vidjela da nekolicina gangstera nosi
bacae plamena; vrste naprtnjae s uljem pod tlakom koje se pali pri izlasku iz
trcaljke. Bili su preinaeni, kao i bacai njezinih ljudi, da iz naprtnjaa izbacuju
zapaljeno ulje unatrag.
Stem-Fulcher je ponovo kriomice odmjerila nekoliko arenkovih izuzetnih
prepravljenih vojnika. Nemogue je bilo odrediti koliko je od prvobitnog organskog
materijala zadrano pod metalnim slojevima prepravljenih. Opi dojam je bio da je
obavljena potpuna zamjena i da su tijela oblikovana s izuzetnom i neobinom
panjom, kako bi oponaala muskulaturu ljudskih bia.
Na prvi pogled niste mogli vidjeti niti jedan djeli ljudskosti, prepravljeni su
imali glave od oblikovanog elika na kojima su ak bila utisnuta neumoljiva lica od
nabranog metala. Guste, umjetne obrve i umetnute oi od kamena ili neprozirnog
stakla, tanki nosovi i napuene usne kao i jagodine kosti mrano su svjetlucali poput
uglaanog kositra. Imali su lica samo radi estetskog dojma.
Stem-Fulcher je shvatila da oni nisu fantastini konstrukti ve prepravljeni, tek
kada je na trenutak ugledala jedan potiljak. Iza tog velianstvenog metalnog lica krilo
se ljudsko koje ni iz daleka nije bilo tako savreno.
To je bilo jedino organsko obiljeje koje su zadrali. Sa stranje strane tih
nepokretnih metalnih lica strila su zrcala, nalik na pramenove kose. Nalazila su se
ispred pravih, ljudskih oiju prepravljenog.
Tijelo je bilo okrenuto za sto osamdeset stupnjeva u odnosu na ljudsko lice.
Ruke-pitolji, noge i grudi, sve je to gledalo u drugom smjeru, zajedno s metalnom
glavom koja je spreda inila iluziju kompletnom, prepravljeni su cijelo vrijeme bili
okrenuti u istom smjeru kao i njihovi sudrugovi koji nisu bili okrenuti. Koraali su
hodnicima i ulazili u liftove pomiui ruke i noge na uvjerljiv automatski nain koji je

oponaao ljudski hod. Stem-Fulcher je namjerno zaostala za njima nekoliko koraka i

onda promatrala njihove ljudske oi kako sijevaju amo-tamo i usta koja su im se
grila od koncentracije dok su promatrali put pred sobom.
Vidjela je i druge, jednostavnije prepravljene, na kojima se vie tedjelo, a koji
su bili osposobljeni za istu namjenu. Njihove glave bile su okrenute za pola kruga,
tako da su im se oi nalazile na leima. Vratovi su im bili bolno okrenuti. I oni su
zurili u svoje kacige sa zrcalima. Njihova tijela su se savreno kretala bez imalo
nespretnosti, koraali su i rukovali orujima i oklopom tek s jedva primjetnom
zadrkom. Gotovo da je oputeno, organsko kretanje njihovih tijela ispod glava
okrenutih naopako djelovalo odbojnije od oigledno umjetnog naina kretanja
njihovih temeljitije prepravljenih sudrugova.
Stem-Fulcher je shvatila da su oni rezultat nekoliko mjeseci, a moda i vie,
neprekidnih treninga, da su ove spodobe sve to vrijeme ivjele zagledane u zrcala.
Ako se ima u vidu da su im tijela bila izokrenuta, to je bilo od velike vanosti. Ove
trupe, razmiljala je ona, mora da su bile posebno formirane i osmiljene zbog
moljaca-gasitelja. Stem-Fulcher nije mogla povjerovati u dimenzije arenkove
operacije. Nee biti nikakvo udo, pomislila je ona skrueno, ako u usporedbi s njima
policajci budu djelovali kao amateri u borbi protiv moljaca-gasitelja.
Mislim da smo bili u pravu to smo ih ukljuili, zakljuila je.
im je sunce zalo, zrak nad Novim Krobuzonom se poeo polako zgunjavati.
Svjetlost je bila uta, poput kukuruznog ulja.
Zrakoplovi su plivali kroz solarnu masnou, kruei amo-tamo preko grada na
udan, napola nasumian nain.
Isaac i Derkhan su stajali na ulici s druge strane iane ograde koja je okruivala
deponij. Derkhan je nosila jednu vreu, a Isaac dvije. Osjeali su se ranjivi na
svjetlosti. Odvikli su se ivjeti po danu. Trudili su se biti to nezamjetljiviji i uope
nisu obraali pozornost na ono malo prolaznika.
"Zato li je, tako mu bojeg prokletstva, Yag morao ba sada nestati?" prosiktao
je Isaac. Derkhan slegne ramenima.
"Iznenada je postao nervozan", rekla je. Malo se zamislila, a zatim nastavila.
"Znam da nije izabrao pravi trenutak", poela je, "ali mislim da je to... prilino
dirljivo. On je... uglavnom je samo nazoan i nita vie, razumije? Hou rei da znam
da ti s njim razgovara nasamo, ti poznaje... pravog Yaghareka... Ali veinu vremena
on predstavlja odsutnost u obliku garude." Odmah se ispravila. "Ne. On nema oblik
garude, zar ne? U tome i je njegov problem. On vie predstavlja odsustvo u ovjejem
obliku. Ali sada... pa, kao da se popunjava. Polako poinjem osjeati da on neto eli
uiniti i neto ne eli uiniti."
Isaac polako kimne.
"Shvaam to eli rei", odvrati on. "Polako se poeo mijenjati, to je sasvim

izvjesno. Rekao sam mu da ne ide, ali on se nije ni osvrnuo na mene. Nema sumnje da
postaje... svojeglaviji... mada ne znam je li to dobro."
Derkhan je znatieljno zurila u njega. Polako je rekla. "Sigurno cijelo vrijeme
razmilja o Lin", ree ona. Isaac je skrenuo pogledom. Nije joj odmah odgovorio, ali
je poslije jednog trenutka na brzinu kimnuo.
"Stalno", iznenada je rekao, u trenutku se strano snudivi. "Stalno. Ne mogu...
trenutno nemam vremena da alim za njom."
Put je skretao i ravao se u gomilu uliica. Iz jedne od tih skrivenih slijepih
uliica iznenada je odjeknuo metalni udarac. Isaac i Derkhan se ukoie i krenue
natrake prema ianoj ogradi. Iza ugla jedne od uliica zauo se apat i u sljedeem
trenutku pojavio se Lemuel.
Ugledao je Isaaca i Derkhan i pobjedniki razvukao usta od uha do uha. Pokazao
im je rukama da uu na deponij. Okrenuli su se i pronali rupu u ianoj ogradi,
provjerili gleda li ih netko i provukli se kroz ogradu na otpad.
Brzo su se udaljavali od ulice, zaobilazei gomile smea. Zastali su i unuli na
mjestu koje je bilo zaklonjeno od grada. Ve poslije dvije minute, Lemuel je dokaskao
za njima.
"Dobar dan svima", pobjedniki se nasmijeio.
"Kako si doao ovamo?" upita Isaac.
Lemuel se prigueno smijuljio. "Kroz kanalizaciju. Ne smijem se javno
pokazivati. Sigurniji sam meu onima s kojima se ja druim." Osmijeh mu je zamro na
usnama kada ih je bolje pogledao. "Gdje je Yagharek?" upita on.
"Rekao je da mora neto obaviti. A mi smo njemu rekli da bi bilo bolje da
ostane, meutim, nije nas htio posluati. Rekao je da emo se nai ovdje sutra u est."
Lemuel je opsovao.
"Zato ste ga pustili? to ako ga pokupe?"
"Prokletstvo, Leme, tako ti Klepetala, to sam mogao?" prosikta Isaac. "Pa ne
mogu ga drati za ruku. Moda je posrijedi neto religijsko, nekakvo prokleto cimeko
mistino smee. Moda misli da e umrijeti pa se mora oprostiti od svojih prokletih
predaka. Rekao sam mu da ne ide, a on je rekao da mora ii."
"U redu, kako bilo da bilo", proguna iznervirano Lemuel. Osvrnuo se. Isaac
primijeti malu skupinu koja im se pribliavala. "Ovo su nai slubenici. Ja ih plaam,
Isaac, a ti mi za to duguje."
Bila su trojica. Ve na prvi pogled bilo je jasno da su pustolovi i lupei koji su
lutali po Ragamolu, Cymehu i Felidu i najvjerojatnije cijelom Bas-Lagu. Bili su vrsti
i opasni, nisu marili za zakon, nisu znali to su to vjernost ili moral, preivljavali su
zahvaljujui svojoj pameti, krali su, ubijali i prihvaali svaki ponueni posao.
Nadahnjivale su ih sumnjive vrline.
Nekolicina se mogla korisno angairati u istraivanjima, izradi karata i slino.

Veina su bili obini pljakai grobova. Bili su olo koji je umirao nasilnom smru, i
uivao izvjestan ugled meu onima koje su mogli lako zadiviti zahvaljujui svojoj
neospornoj hrabrosti i povremenim upeatljivim pothvatima.
Isaac i Derkhan su ih gledali bez imalo oduevljenja.
"Ovo su", poe Lemuel, uprevi prst u svakog od njih ponaosob, " adrah,
Pengefinchess i Tansell."
Sva trojica pogledae Isaaca i Derkhan, puni razmetljive arogancije. adrah i
Tansell su bili ljudska bia, Pengefinchess je bio vodijanoj. Odmah se vidjelo da je
adrah najopasniji od njih. Bio je krupan i snaan i odjeven vrlo aroliko. Na sebi je
imao dio oklopa, kou posutu zakovicama i plosnate, ekiem poravnane komade
eljeza privrene za ramena, koji su mu padali sprijeda i straga. Bili su poprskani
blatom iz kanalizacije. Opazio je da se Isaac zagledao u njegovu odjeu.
"Lemuel nam je rekao da moemo oekivati nevolje", objasni on, neobino
melodinim glasom. "Odjenuli smo se za tu prigodu."
Za pojasom su mu se visjeli golemi pitolj i velika, teka maeta. Pitolj je imao
neobian oblik, podsjeao je na udovino lice s rogovima, ija su usta bila otvor
cijevi. Kao da se sprema bljuvati metke. Po leima su ga lupkali kratka puka iroke
cijevi i crni oklop. Kad bi ovako opremljen uao u grad, odmah bi ga uhitili. Nije ni
udo to su ovamo stigli kanalizacijom.
Tansell je bio vii od adraha, ali mnogo vitkiji. Njegov oklop je bio ljepi, i
ostavljao je dojam da je bar malo vodio rauna i o estetici. Oklop mu je bio smee
boje i presijavao se. Sastojao se od nekoliko slojeva krute koe kuhane u vosku i s
ugraviranim vijugama. Nosio je puku manju od adrahove te vitki rapir.
"to se dogaa, da ujemo?" ree Pengefinchess i Isaac shvati po glasa
vodijanoja da je to enka. Kada su vodijanoji bili u pitanju, neupuena ljudska bia
nisu mogla naslutiti to se krije ispod tkanina kojima su prekrivali prepone.
"Ovaj..." zausti on polako zagledan u nju.
uala je pred njim poput abe i gledala ga ravno u oi. Na sebi je imala
prostranu halju iz jednog dijela, koja je bila neprimjereno i bizarno ista, kad se zna
odakle je upravo dola. Odora joj je bila skupljena oko zglobova i lanaka tako da su
joj velike amfibijske ake i stopala slobodno virili iz nje. Preko ramena je nosila luk
sa savijenim krajevima i zapeaeni tobolac, kao i kotani no za pojasom. Za trbuh
joj je bila privezana velika torba od debele koe nekakvog reptila. Isaac nije mogao ni
naslutiti to je unutra.
Dok su je Isaac i Derkhan gledali, ispod Pengefinchessine odjee dogodilo se
neto krajnje bizarno. Kao da se jednog trenutka neto hitro omotalo oko njezinog
tijela, a ve u sljedeem se sklonilo. Kada je ta udna plima prola, veliki dio bijelog
platna njezine halje ostao je natopljen vodom i prionuo iznenada uz nju. Ve za
nekoliko trenutaka se osuio, kao da je svaki atom tekuine bio naglo isisan. Isaaca

kao da je grom pogodio. Nije mogao odvojiti pogled od nje. Pengefinchess

nonalantno spusti pogled.
"To je moja vodena vila. Ona i ja smo sklopile pogodbu. Ja njoj osiguravam
izvjesne tvari, a ona prianja uz mene, odrava me vlanom i ivom. To mi omoguava
da putujem na mnogo suhlja mjesta nego to bih to inae mogla." Isaac je kimnuo.
Nikada do tada nije vidio neko vodeno bie. Uznemirio se. "Je li vas Lemuel upozorio
na opasnost s kojom smo suoeni?" upitao je Isaac. Pustolovi kimnue. Uope nisu
djelovali zabrinuto. ak ni uzbueno. Isaac je pokuao zatomiti svoje ogorenje.
"To, ti moljci nisu jedino to si ne moete priutiti da pogledate, gospo'n",
primijetio je adrah. " Ako moram, u stanju sam ubiti zatvorenih oiju." Govorio je
tiho i s ledenom samouvjerenou. "Vidite ovaj opasa?" Nonalantno je kucnuo po
njemu. "Napravljen je od koe katoblepasa. Ubio sam ga u predgrau Tea. Ni njega
nisam pogledao, jer bih inae bio mrtav. U stanju smo izai na kraj s tim moljcima."
"Nadam se da jeste", smrknuto je odgovorio Isaac. "Sreom, neete doi u
priliku da se borite. Mislim da se Lemuel osjea sigurniji kad za svaki sluaj ima uza
se pojaanje. Nadamo se da e se konstrukti za sve pobrinuti."
adrah je istog asa napravio grimasu, vjerojatno prezrivu.
"Tansell je metalo-udotvorac", rekao je Lemuel. "Je li tako?"
"Ovaj... poznajem nekoliko tehnika za sreivanje metala", odvrati Tansell.
"Nije u pitanju nikakav sloeni posao", ree Isaac. "Samo malo varenja. Poimo
ovuda."
Poveo ih je kroz smee do mjesta gdje su imali sakrivena zrcala i druge stvari za
izradu kaciga.
"Imamo ovdje dovoljno materijala" ree Isaac, unuvi pokraj gomile. Dohvatio
je cjediljku, komad bakrene cijevi i, poslije kraeg traenja, dva povea komada
zrcala. Neodreeno je mahnuo njima u Tansellovom smjeru. "Od ovoga treba napraviti
kacigu koja e dobro prianjati na glavu. Bit e nam potrebna jo jedna za garudu koji
trenutno nije ovdje." Nije se obazirao na poglede koje su razmijenili Tansell i njegovi
sudrugovi. "Ova zrcala treba privrstiti s prednje strane, pod odreenim kutom, da u
njima vidimo ono to se dogaa iza naih lea. Misli li da e moi to obaviti?"
Tansell s prezirom odmjeri Isaaca. Visoki ovjek je sjeo prekrienih nogu ispred
gomile metala i stakla i stavio na glavu cjediljku, poput djeteta koje se igra vojnika.
Zatim je poe tiho aptati, izgovarati nekakav udan napjev i masirati ruke brzim i
sloenim pokretima. Izvlaio je zglavke i gnjeio dlanove.
Nekoliko minuta se nita nije dogodilo. A onda, sasvim iznenada, njegovi prsti
zasijae iznutra, kao da mu je neto osvijetlilo kosti.
Tansell je posegnuo gore i poeo njeno milovati cjediljku kao da mazi maku.
Metal se polako poeo oblikovati pod njegovim prstima. Smekavao se pri
dodiru i sve vie prianjao uz njegovu glavu, postajao spljoteniji na vrhu i izdueniji

otraga. Tansell ga je izvlaio i njeno gnjeio, dok mu nije sasvim prionuo uz kosu. Na
kraju ga je utipnuo sprijeda i od ruba metala napravio obod kacige koji je bio
uzdignut. Cijelo vrijeme dok je to radio, nije prestajao isputati one tihe i
nerazumljive zvukove.
Zatim je dohvatio bakrenu cijev, stegnuo ju je rukama i usmjerio energiju kroz
dlanove. Metal se sam od sebe poeo savijati. Njeno ga je svinuo u obliku spirale i
spustio bakrene krajeve prema cjediljki-kacigi, neposredno iznad sljepoonica. Zatim
je snano pritisnuo i nije putao, sve dok dva komada metala nisu jedan drugome
razbili povrinske napone i prelili se jedan u drugog. Debela cijev i eljezna cjediljka
spojile su se uz tiho cvranje energije.
Tansell je zatim oblikovao bizarni bakreni dio koji je strio iz novonastalog
prednjeg dijela kacige. Pretvorio ga je u omu koja se pod izvjesnim kutom udaljavala
tridesetak centimetara od kacige. Pokuao je napipati komadie ogledala, a kada to
nije uspio, poeo je da pucketati prstima i nastavio to raditi sve dok se netko nije
sjetio dodati mu nekoliko komadia stakla. Bakar je uspio smekati pjevuenjem i
umiljavanjem. Zatim je u metalni okvir ispred svojih oiju gurnuo najprije jedan
komad zrcala, a za njim i drugi. Pogledao je najprije u jedno, a zatim u drugo ogledalo
i nastavio ih pozorno podeavati sve dok nije iza sebe jasno ugledao zid od smea.
tipnuo je bakar i ovrsnuo ga.
Tansell spusti ruke i pogleda Isaaca. Kaciga na njegovoj glavi bila je neugledna i
svatko je mogao vidjeti da je napravljena od cjediljke, ali je savreno odgovarala
njihovim potrebama. Na njeno pravljenje utroio je neto malo vie od petnaest
minuta.
"Napravit u nekoliko rupa u njoj i provui komad koe koji e se vezati ispod
brade, za svaki sluaj", promrmlja on.
Isaac je kimnuo; bio je zadivljen.
"Savrena je. Potrebno nam je... uh... sedam takvih, a jedna neka bude za garudu.
Njegova glava je malo vie okrugla, sjea se? Ostavit u vas na trenutak." Pogledao
je Derkhan i Lemuela. "Trebao bih stupiti u vezu s Vijeem" rekao je.
Okrenuo se i uputio kroz labirint smea.
"Dobra veer, der Grimnebuline", pozdravio ga je avatar u sreditu deponija.
Isaac je kimnuo i njemu i golemom skeletu samog Vijea, koji je ekao otraga. "Nisi
doao sam." Glas mu je bio bezosjeajan kao i uvijek.
"Ne poinji, molim te" ree Isaac. "Zar si oekivao da se jedan debeli
znanstvenik, jedan prevarant i jedna novinarka sami upuste u to. Nikako. Potrebno nam
je jebeno pojaanje profesionalaca. Ovim ljudima je posao da ubijaju egzotine
ivotinje, oni na taj nain zarauju za ivot i ne bi imali ama ba nikakve koristi od
toga da bilo kome kau za tebe. Reeno im je samo da e s nama poi neki jebeni
konstrukti. ak i kada bi shvatili tko si ili to si, oni su do sada najvjerojatnije

prekrili bar dvije treine novokrobuzonskih zakona, tako da sasvim sigurno nee
otrati do Rudguttera kako bi te prijavili." Nastupila je tiina. "Samo ti to lijepo
izraunaj, ako eli. Ne prijeti ti nikakva opasnost od tri hulje."
Isaacu se uinilo da je osjetio podrhtavanje pod nogama. Kao da je ta
informacija prohujala kroz unutranjost Vijea. Poslije podue stanke, avatar i Vijee
umorno kimnue. Isaac se ni tada nije opustio.
"Doao sam po one od tebe koje moe odvojiti za sutranji posao", rekao je.
Vijee ponovo kimne.
"U redu", polako odgovori Konstrukt Vijee kroz usta mrtvog ovjeka. "Kao
prvo, kao to smo se ve dogovorili, preuzet u na sebe ulogu nadzornika. Jesi li
donio stroj krize?"
"Evo ga" rekao je i spusti pred avatara jednu od svojih torbi. Goli ovjek je
otvori i nagne se da pogleda cijevi i stakla u njoj, neoekivano omoguivi Isaacu da
zaviri u krastavu prazninu njegove lubanje. Podigao je zatim torbu, odnio je do Vijea
i spustio je ispred njegovih golemih prepona.
"Znai", ree Isaac, "ostaje pri tome kako ne eli da je nau ako otkriju nau
upu. Odlina ideja. Vraam se po nju ujutro." Namrgoeno se zagledao u njega. "Koji
od tebe idu s nama? Potrebno nam je malo energije u zatitnici."
"Ne smijem riskirati da me otkriju, Grimnebuline", ree avatar. "Ako bih poao u
obliku svojih skrivenih ja, konstrukta koji danju rade u velikim kuama, zgradama i
bankama, kupujui vrijeme i akumulirajui znanje, i ako bi se oni vratili ulubljeni i
oteeni ili se uope ne bi vratili, riskirao bih da grad provede istragu. A ja na to
nisam spreman. Barem za sada. Stoga u poi s tobom u onim oblicima koje mogu
izgubiti. To e izazvati zbrku i zaprepatenje, ali nitko nee dokuiti istinu."
Smee iza Isaaca poelo se osipati i razgrtati. On se okrene.
Neke gomile otpadaka poele su se izdvajati iz odbaenih naslaga predmeta. Kao
i sam Konstrukt Vijee, i oni su bili sklepani od materijala s deponija.
Ti konstrukti su oponaali oblik i veliinu impanza. Pri kretanju su lupali,
tandrkali i isputali udne i uznemirujue zvukove. Svi su bili razliiti. Imali su glave
od ajnika i abaura, a umjesto prstiju na rukama imali su pande opakog izgleda,
skinute s nekih znanstvenih instrumenata. Imali su oklope od velikih, otkinutih metalnih
ploa, grubo zavarenih i zakovanih za njihova tijela, koja su se po toj pustoi kretala
uznemirujuim polu-majmunskim skokovima. Izgleda da je onaj tko ih je napravio
vodio rauna o osnovnoj estetici.
Dok su nepokretno leali, bili su nevidljivi: predstavljali su samo nasumice
razbacane predmete od starog metala.
Isaac je buljio u te impanze, koji su se ljuljali i skakali i iz kojih su se cijedili
voda i ulje i ulo se otkucavanje satnih mehanizama.
"Uitao sam u njihove analitike strojeve", ree avatar, "onoliko memorije i

kapaciteta koliko se moglo. Ovi ja u stanju su te sluati i shvatiti koliko je bitno da bez
oklijevanja izvravaju zapovjedi. Podario sam im virusnu inteligenciju. Programirani
su da prepoznaju moljce-gasitelje i da ih napadnu. U trbuh svakoga od njih ugraen je
kiseli ili flogistiki agens." Isaac kimne, razmiljajui o lakoi s kojom je Vijee
stvorio te ubojite strojeve. "Jesi li odluio koji je plan najbolji?"
"Ovaj...", zaustio je Isaac. "Noas emo se pripremiti. Smislit emo neku vrstu...
uh... ubacit emo u viu brzinu, da tako kaem... plan s naim... dodatnim osobljem.
Sutra u est emo se nai ovdje s Yagom, pod pretpostavkom da to glupo kopile ne
dopusti da ga ubiju. Potom e nas Lemuel odvesti do geta u Rijenokoi. Zatim
kreemo u lov na moljce." Isaac je govorio odluno i ispresijecano. Brzo je ispljunuo
sve to je trebao rei. "Morat emo ih razdvojiti. Mislim da jednoga moemo srediti.
Meutim, ako su dvojica, onda e se jedan uvijek nalaziti ispred nas i moi e rairiti
krila. Zato emo prvo pregledati to mjesto i pokuati otkriti gdje se tono nalaze.
Teko je unaprijed ita rei. A ponijet emo i pojaiva i usmjeriva koje si koristio
na meni.
Moda nam uspije da jednog od njih zainteresiramo i navuemo da pronjuka
uokolo. Da napravi mali vrh na mentalnoj buci u pozadini ili uini neto slino. Moe
li spojiti i ostale kacige s tim ureajem? Ima li rezervne?" Avatar je kimnuo. "Bilo bi
dobro da mi ih da i pokae mi to sve mogu raditi. Dat u ih Tansellu da ih prilagodi
i doda zrcala."
"Nemogue je da ih privlai samo snaga signala", zamiljeno ree Isaac, "jer bi
onda uzimali samo vidovnjake, komunikatrikse i sline. Mislim da vole odreene
okuse. Zato je onaj krljavac doao po mene. Ne zato to se pojavio veliki treperavi
trag iznad grada, nekakav stari trag, nego zato to ga je prepoznao i to je elio upravo
taj um. Moda... e ga i ostali prepoznati. Moda sam pogrijeio kad sam pomislio da
e samo krljavac prepoznati moj um. Mora da su ga i ostali sino omirisali."
Zamiljeno se zagledao u avatara. "Sjetit e ga se i znat e da je u potragu za tim
tragom krenuo njihov brat ili sestra kad je bio ubijen ili bila ubijena. Ne znam je li to
dobro ili loe..."
"Der Grimnebuline", oslovi ga poslije jednog trenutka mrtvac, "mora vratiti
barem jednog od mojih malih ja kako bih mogao u sebe uitati sve to je vidio.
Zahvaljujui vaoj pustolovini, mogao bih nauiti mnogo toga o Stakleniku. To nam
samo moe biti od pomoi. to god da se dogodi, jedan mora odande izai."
Uslijedilo je nekoliko trenutaka tiine. Vijee je ekalo. Isaac je pokuao smisliti
to bi jo rekao, ali mu to nije polo za rukom. Zagledao se u avatarove oi.
"Vratit u se sutra. Neka tvoji majmuni-ti budu spremni. Poslije toga... emo se...
ponovo vidjeti", rekao je.
Grad se kupao u neobinoj nonoj toplini. Ljeto je dostiglo vrhunac. Moljcigasitelji plesali su po prugama prljavog zraka iznad grada.

Vrtoglavo su prelijetali iznad tornjeva i litica stanice Perdido. Krila su jedva

zamjetno pomicali dok su znalaki jahali na toplim strujama. Gomile nestalnih
osjeaja su u vrtlozima izbijale iz njihovog poskakivanja.
Udvarali su se jedan drugome nijemim hvalospjevima i milovanjima. U tom
drhtavom i grozniavom uzbuenju potpuno su zaboravili na ve napola zarasle rane.
U ovoj nekada zelenoj ravnici na rubu Gospodinovog Mora, ljeto je dolazilo
mjesec i pol ranije nego za subrau moljaca-gasitelja s druge strane mora.
Temperatura je polako rasla i dostigla najviu toku u proteklih dvadeset godina.
U slabinama moljaca-gasitelja otpoele su termotaksike reakcije.
Hormoni su se uzburkali u plimi sluzi. Jedinstveni oblici tijela i kimikalija tjerali
su jajnike i gonade u prijevremenu produktivnost. Odjednom su postali plodni i
agresivno uzbueni.
Aspisi, slijepi mievi i ptice letjeli su uasnuti zrakom, pobjenjeli od
psihotikih elja.
Moljci-gasitelji udvarali su jedni drugima, izvodei sablastan i lascivan zrani
balet. Dodirivali su se pipcima i udovima, razmotavali nove dijelove koje nikada do
tada nisu vidjeli. Tri manje ranjena moljca vukla su svojeg subrata, Tkalevu rtvu, na
naletima dima i zraka. Postupno je moljac, koji je zadobio najvie rana, prestao
svojim drhtavim jezikom lizati mnogobrojne ozlijede i poeo dodirivati svoje
sudrugove. Njihov erotski naboj bio je vrlo zarazan.
Polimorfno etverosmjerno udvaranje postalo je prenaglaeno i natjecateljsko.
Milovanje, dodirivanje, uzbuivanje. Moljci, pijani od poude, jedan za drugim su
spiralno odjurili put neba. Poderali su peate na lijezdama skrivenima ispod repa i
ispustili oblake jakog mousa.
im je prvi od njih to uinio, njegova subraa su poudno polizala psihomiris
zabavljajui se poput pliskavica u oblacima putenosti. Prevrtali su se, igrali i potom
odjurili uvis, da i sami poprskaju nebo. Njihovi kanali za izbacivanje sperme za sada
su mirovali. Male metakapi bile su bogate erogenim ovigenskim sokovima moljacagasitelja. Razvratno su se nadmetali koji e biti enka.
Svako sljedee luenje unosilo je u zrak sve vii stupanj uzbuenja. Moljci su
iskesili zube nalik na nadgrobne spomenike i izazivali jedni druge na seksualni
dvoboj. Zalisci za vlagu ispod njihovog hitina isputali su afrodizijak. Jurili su kroz
bedeme mirisa koje su sami luili.
U jeku tog dvoboja feromonima, sve se jae izdvajao jedan grozniavi
pobjedniki glas. Jedno tijelo nastavilo je grabiti u visinu, dok su njegovi sudrugovi
polako odustajali. Njegove izluevine okuile su zrak poudom. Uslijedili su
posljednji drhtavi napadi u vidu mlazova erotskog izazova. Ostali moljci su jedan za
drugim zatvorili svoje enske stidnice, prihvativi poraz i mukost.
Pobjedniki moljac - moljac koji je jo nosio oiljke iz sukoba s Tkalcem i ije

rane jo nisu zarasle - jurnuo je u nebo. Njegov miris i dalje je vonjao na enske
sokove, tako da nitko nije mogao dovesti u pitanje njegovu plodnost. Dokazao je da
ima bolje majinske osobine od ostalih.
Izborio se za pravo da iznjedri potomke.
Ostala tri moljca su ga sada oboavali. Postali su njegovi kavaliri.
Izbezumili su se kada su osjetili to novo ensko tijelo. Uspaljeni, radili su petlje,
obruavali se i vraali.
Majka-moljac poigravala se s njima i vodila ih iznad vrueg, mranog grada.
Kad je njihovo preklinjanje postalo isto onoliko bolno koliko i njena pouda, zastala
je i ostala lebdjeti na jednom mjestu, otvorivi svoj egzoskelet sastavljen iz
segmenata. Na kraju je izbacila smotanu vaginu prema njima.
Zatim se sparila sa svakim ponaosob. Nakratko su se pretvarali u opasno visee
dvostruko tijelo okrueno nestrpljivim partnerima koji su ekali na svoj red. Ona
trojica, koji su postali mujaci, osjetili su potezanje i okretanje vlastitih organskih
mehanizama, osjetili su da im se trbusi otvaraju i po prvi puta pojavljuju penisi.
Poee nesigurno petljati rukama oko mesnatih prijevoja i nazubljenih kostiju, isto kao
i njihova majka-predvodnica, a kad bi zauzeli poloaj iza nje, morali su na krajnje
sloen nain saviti udove koji su se hvatali za nju, vukli je i preplitali se s njom.
Sasvim neoekivano, uspijevali su uspostaviti klizavu vezu. Svaki par se
udvarao i pario s neodoljivom potrebom i zadovoljstvom.
Kada je tjeranje poslije nekoliko sati bilo zavreno, etiri potpuno iscrpljena
moljca-gasitelja odjedrie na rairenim krilima. Iz njih se cijedila tekuina.
to se zrak vie hladio, to je njihov krevet od toplih struja sve vie slabio i oni
poee mahati krilima kako bi se odrali u zraku. Jedan za drugim, tri oca se odvojie
i sjurie prema gradu pod sobom u potrazi za hranom koja e ih ojaati i okrijepiti. A
morali su se i pobrinuti za svoju branu druicu.
Ona je jo malo ostala na nebu. Poslije izvjesnog vremena koje je provela sama,
njezina se antena poela griti i ona je smota i polagano se uputi na jug. Bila je
iscrpljena. Njezini seksualni organi i otvori su se zatvorili i povukli ispod oklopa u
duginim bojama, kako bi zadrali sve ono to je bilo dobiveno.
Moljac-gasitelj majka predvodnica poletjela je prema Rijenokoi i kupoli
kaktusovaca, spremna napraviti gnijezdo.
Moje pande su se grile pokuavajui se otvoriti. Sapete su smijenim i
runim zavojima, koji lepraju poput otrcane koe.
Hodam pognut pokraj pruge, dok vlakovi promiu i vrite na mene, iznervirano
me upozoravajui. Upravo kriomice prelazim preko eljeznikog mosta, zagledan u
Katran koji krivuda ispod mene. Zastajem i osvrem se uokolo. Nadaleko ispred
mene i iza mene rijeka posre i u ritmikim naletima izbacuje smee na obalu.
Kada pogledam prema zapadu, s druge strane vode i gomile kua u

Rijenokoi, vidim vrh Staklenika. Osvijetljen je iznutra i podsjea na svjetlosni

ulj na koi grada.
Mijenjam se. U meni se javlja neto ega ranije nije bilo ili to moda neto
ega vie nema. Miriem zrak, to je isti onaj zrak od juer, a ipak je drukiji. Nema
nikakve sumnje. Neto navire ispod moje koe. Nisam vie siguran tko sam.
Vukao sam se za tim ljudskim biima kao kakva bena. Beskorisna, bezumna
nazonost, bez vlastitog miljenja ili razuma. Ako ne znam tko sam, kako bih znao
to trebam rei?
Ja vie nisam Uvaeni Yagharek, to nisam ve nekoliko mjeseci. Nisam ni
pomahnitalo stvorenje koje se prikrada Shankellskim jamama, stvorenje koje je
pogubilo ovjeka i trola, takorinu i kriloustog, menaeriju ratobornih zvijeri i
ratnika svih rasa za koje nisam ni sanjao da postoje. Tog divljeg ratnika vie nema.
Nisam ni onaj zamoran koji je hodio bujnim travnatim predjelima i hladnim,
okrutnim brdima. Ja nisam onaj izgubljeni koji je povuen u sebe lutao betonskim
prolazima, elei da ponovo postane neto to nikada nisam bio.
Ja nisam niti jedan od njih. Mijenjam se i ne znam to u postati.
Plaim se Staklenika. Kao i Shankell, i on ima mnogo imena. Staklokua,
Staklenik, Biljkokua, Toplokua. Zapravo, ona nije nita drugo do geto koji se bavi
trikovima. Geto u kojem kaktusovci pokuavaju oponaati rub pustinje. Zar se
vraam kui?
Kada postavi pitanje, treba se na njega i odgovoriti. Staklokua nije ni
otvoreni panjak ni pustinja. Ona predstavlja tunu iluziju, puku fatamorganu. To
nije moj dom.
Ako bi i bila pustinja, ako bi bila vrata koja vode u samo sredite Cymeha, u
suhe ume i plodne movare, u spremite ivota koje se krije u pijesku i do velike
nomadske knjinice garuda, da je Staklokua neto vie od puke sjene, ak i da je
sama pustinja koju eli oponaati, ona i dalje ne bi bila moj dom. Takvo mjesto ne
postoji.
Lutat u cijelu no i dan. Vratit u se istim putom kojim sam jednom doao,
drei se sjene eljeznike pruge. Hodit u udovinom geografijom ovog grada i
pronai ulice koje su me dovele ovamo, zbijene kanale od opeka kojima dugujem
ivot i samog sebe.
Pronai u skitnice s kojima sam dijelio hranu, ako nisu pomrle od bolesti ili
ako ih nisu izboli zbog popianih cipela. Oni su postali moje pleme, usitnjeno,
propalo i ubijeno u pojam, ali ipak kakvo-takvo pleme. Njihova otupjela
nezainteresiranost za mene - za bilo to - bila je osvjeavajua nakon mnogih dana
provedenih u uljanju i sat ili dva provedenih u razmetljivom lutanju s mukotrpnim
drvenim protezama. Nita im ne dugujem, tim zamornim alkoholiarima i
narkiima, ali ipak u ih ponovo nai, sebe radi, a ne radi njih.

Osjeam se kao da po posljednji put gazim ovim ulicama.

Hou li umrijeti?
Dvije su mogunosti.
Pomoi u Grimnebulinu i zajedno emo poraziti moljce, ta uasna nona
stvorenja, te gasitelje dua, i on e od mene napraviti bateriju. Nagradit e me,
napunit e me kao flogistiku stanicu i ja u letjeti. Dok razmiljam o tome, ja se
penjem. Penjem se sve vie i vie uz te stube-grede, penjem se uz grad kao uz ljestve
kako bih mogao vidjeti njegovu naprlitanu, sveobuhvatnu no. Osjeam kako
sasueni patrljci miia nekadanjih krila pokuavaju zamahnuti, pravei patetine
rudimentarne pokrete. Neu se izdii na zranim plimama koje potiskuje perje, ali
zamahnut u umom kao da je krilo i vinuti se na brazdama moi, transformacijske
energije, udotvornog toka, na obveznoj i eksplozivnoj sili koja je uroena, a koju
Grimnebulin naziva kriza.
Predstavljat u udo.
Ili neu uspjeti i umrijet u. Pasti u i nabost u se na otri metal ili e mi
snovi biti isisani iz uma i njima e se nahraniti neki tamo vrag iz ahure.
Hou li ja to osjetiti? Hou li nastaviti ivjeti tako ugaen? Hou li znati da
sam popijen?
Sunce se pomalja. Hvata me umor.
Znam da sam trebao ostati. Ako elim postati bilo to stvarno, neto vie od
nijeme, imbecilne nazonosti kako sam to do sada bio, trebao sam ostati,
sudjelovati, planirati i pripremati, kimati glavom na njihove prijedloge,
dopunjavati ih vlastitima. Ja sam, bio sam, lovac. U stanju sam se prikrasti tim
udovitima, tim uasnim zvijerima.
Ali nisam mogao. Pokuao sam rei kako mi je ao, staviti do znanja
Grimnebulinu - ak i Plavodanki - da sam jedan od njih, da sam lan bande. lan
posade. Odreda. Jedan od lovaca na moljce. Ali u mojoj lubanji sve je to zvualo
uplje.
Potrait u i nai sebe, i tek u tada znati mogu li im to rei. Ako ne budem
mogao, to mi drugo preostaje rei.
Naoruat u se. Donijet u razno oruje. Pronai u no, bi kakvim sam
nekada rukovao. ak i ako shvatim da sam autsajder, pomoi u im, makar svi
stradali. Skupo u naplatiti nae ivote tim ednim stvorenjima.
ujem neku tunu glazbu. Trenutno vlada neugodna tiina, vlakovi i teglenice
su se udaljili od mene i mog gnijezda, kloparanje njihovih motora zamire, a zora u
ovom trenutku jo nije zarudjela.
Na samom rubu vode, u nekoj tavanskoj sobici, netko svira frulu. Napjev je od
onih koji proganjaju, drhtava naricaljka polutonova i kontrapunkta koji
nadjaavaju izlomljeni ritam. Ne podsjea na lokalne melodije.

Prepoznajem taj zvuk. Ve sam ga uo na amcu koji me je prevezao preko

Mravog Mora, a prije toga u Shankellu.
Izgleda da nikako ne mogu pobjei svojoj junjakoj prolosti.
Tom melodijom ene-ribari s Perrick Tika i otoja Mandrake, daleko na jugu,
pozdravljaju zoru. Moja suputnica, koju nisam vidio, pozdravlja izlazak Sunca.
Nekolicina novokrobuzonskih Perikovaca uglavnom ivi u Ehoglibu, ali evo nje
ovdje, tri milje uzvodno od okuke rijeke, kako svojim izuzetnim sviranjem budi
veliki Danribara.
Svirala mi je jo nekoliko trenutaka, prije nego je jutarnja buka zatomila
njezine zvuke. Ostao sam priljubljen uz most i sluao buku sirena i zviduk vlakova.
Ti zvuci iz velike daljine i dalje odjekuju, samo to ih ja vie ne mogu uti.
Buka Novog Krobuzona zagluuje moje ui. Slijedit u je, poeljet u joj
dobrodolicu. Dopustit u joj da me okrui. Uronit u u vrevu gradskog ivota. Pod
lukom i preko kamena, kroz rijetku umu kostiju Rebara, do od opeka sklepanih
jazbina Loostrane i Kamilice, kroz gromoglasnu industriju Velike Spirale. Vratit u
se istim putom kojim sam doao. To isto e initi i Lemuel koji njuka uokolo i trai
veze. Nadam se da u tu i tamo, meu iljcima i tom zakrenom arhitekturom, doi u
dodir s imigrantima, izbjeglicama, autsajderima koji svakog dana obnavljaju Novi
Krobuzon. Ovo mjesto s vanbranom kulturom. Ovaj udan mjeoviti grad.
ut u zvuke violine koja izvodi melodije s Perricka ili pogrebnu pjesmu iz
Gnurr Ketta ili kamen-zagonetku iz Cheta, ili u namirisati kozju kau kakvu jedu u
Novodanu ili vidjeti vrata iscrtana simbolima kakvog tiskara-kapetana s Mora
Ilovae... Tako daleko od njihovih domova. Beskunici. Dom.
Svuda oko mene bit e Novi Krobuzon i uvlait e mi se pod kou.
U Sivokrivu e me ekati moji drugovi i mi emo osloboditi ovaj oteti grad.
Nitko nam nee zahvaliti i nitko nas nee vidjeti.

esti dio
Staklenik

etrdeset drugo poglavlje

Ulice Rijenokoe lagano su se penjale prema Stakleniku. Kue u njima bile su
stare i visoke, s drvenim okvirima koji su trulili i s navlaenom bukom. Svaka kia bi
ih potpuno promoila stvarajui mjehure, a crjepovi su poput kaskada klizili sa strmih
krovova kad bi se zahrali avli raspali. Rijenokoa kao da se znojila i topila na
temperaturama koje su polako postajale sve vie.
Juni dio Rijenokoe nije se ni po emu razlikovao od Muhostrane na koju se
nastavljao. Bilo je to mjeovito podruje u kojem su pokraj tihog kanala ivjela
uglavnom ljudska bia zajedno s malim kolonijama vodijanoja, nekoliko usamljenih
kaktusovaca prognanika, ak i mala kepri konica koja je zauzimala dvije ulice i
predstavljala vrlo rijetku tradicionalnu zajednicu izvan Kinkena i Potokstrane. Juni
dio Rijenokoe je bio dom i malom broju egzotinijih gradskih rasa. U Aveniji
Bekman nalazila se prodavaonica koju je drala obitelj treskavaca, koji su uredno
turpijali kraljenice kako ne bi straili susjede. ivio je tu i jedan beskunik Ilorgiss,
koji se trudio da njegovo tijelo u obliku bave uvijek bude puno pia i koji je na tri
nestabilne noge posrtao ulicama.
Sjeverni dio Rijenokoe bio je, meutim, potpuno drukiji. Bio je tii, manje
drueljubiv. To je bio rezervat kaktusovaca.
Iako je Staklenik bio vrlo velik, ipak nije mogao primiti sve kaktusovce koji su
ivjeli u gradu, pa ak ni one koji su potovali tradiciju. Barem dvije treine
novokrobuzonskih kaktusovaca ivjelo je izvan njegovog zatitnog stakla. Oni su
naselili sirotinjske dijelove Rijenokoe i nekoliko drugih etvrti u dijelovima grada
kao to su Sirijsko i Zelenpad. Rijenokoa je, meutim, bila centar njihovog grada i
tu je ivio podjednaki broj kaktusovaca i ljudskih bia. Tamonji kaktusovci bili su
nia klasa kaktusovaca. Mogli su ui u Staklenik radi kupovine i molitvi, ali su bili
prisiljeni ivjeti u gradu nevjernika.
Neki od njih su se pobunili. Gnjevna mlade kaktusovaca zaklinjala se da nikada
nee ui u Staklenik koji ih je izdao. Nazivali su je ironino njezinim prvobitnim,
zastarjelim imenom: Djeja soba. Nanosili su sami sebi oiljke i borili se u okrutnim,
besmislenim i uzbudljivim obraunima izmeu bandi. Povremeno su terorizirali
susjedstvo, pljakali i potkradali ljudska bia i ostarjele kaktusovce, koji su s njima
dijelili ulice.
Vani, u Rijenokoi, kaktusovci su bili mrzovoljni i tihi. Radili su za svoje gazde,
ljudska bia ili vodijanoje, bez prigovora, ali i bez oduevljenja. Na poslu se nisu
druili s pripadnicima ostalih rasa; tek bi razmijenili pokoji kratak pozdrav. Nitko
nikada nije vidio kako se ponaaju unutar zidova Staklenika.

Staklenik je bio jedna golema, spljotena kupola. Na tlu je u promjeru imala

gotovo pola kilometra. A u visinu se penjala osamdesetak metara. Osnova joj je bila
postavljena pod kutom, kako bi vrsto nalegla na okolne ulice Rijenokoe.
Debeli kostur bio je iskovan od crnog eljeza i ukraen mjestiminim viticama i
cvjetovima. Budui da je uao na vrhu tog svog niskog brda i nadvio se nad ostalim
kuama u Rijenojkoi, mogao se vidjeti iz velike daljine. Iz njegove koe izlazile su
u dva koncentrina kruga divovske potporne ruke, koje su gotovo dosezale veliinu
Rebara, i iji su debeli konopci od upletenog metala primali na sebe teinu ovjeene
kupole.
to ste ga gledali iz vee daljine, to je Staklenik na vas ostavljao jai dojam.
Kada biste pogledali s poumljenog vrha Zastavnice, preko dviju rijeka, eljeznikih
pruga, zranih tranica i dva kilometra grotesknog urbanog predjela, facete kupole
presijavale su se jasno raspoznatljivim komadiima svjetlosti. Ali se zato iz okolnih
ulica moglo primijetiti da se staklo na mnogim mjestima uruilo, ostavivi za sobom
pukotine i tamne mrlje. Tijekom tri stoljea svojega postojanja, kupola je popravljana
samo jednom.
Starost te graevine sasvim se lako moglo ocijeniti iz njenog podnoja. Bila je
oronula. Boja se u velikim savijenim jezicima odvajala od metalne osnove koju je
nagrizala hra. Otprilike prvih pet metara od tla, okna su bila zamijenjena istim onim
obojenim eljezom koje se ljutilo. U podnoju su te metalne ploe imale povrinu
malo veu od pola kvadratnog metra, ali su se idui prema vrhu sve vie suavale.
Iznad tih ploa, staklo je bilo prljavo i neisto, i sainjavalo je sluajni mozaik
zelenih, plavih i i be kvadrata. Staklo je bilo ojaano i navodno je trebalo izdrati
teinu najmanje dvojice kaktusovaca prosjene veliine. Ipak, nekoliko okana je bilo
razbijeno i okviri su zjapili prazni, dok ih je mnogo vie bilo protkano filigranskim
pukotinama.
Pri izgradnji kupole nije se mnogo razmiljalo o okolnim kuama. Ulice koje su
je okruivale nastavljale su se sve dok ne bi stigle do njezinih vrstih metalnih
temelja. One dvije, tri ili etiri kue koje su zasmetale obodu kupole bile su sravnjene
sa zemljom, a ostale su se u nizovima nastavile protezati ispod baldahina od stakla,
pod mnogobrojnim kutovima, bez plana. Kaktusovci su jednostavno zatvorili pod
kupolu ve postojee ulice.
Tijekom desetljea, arhitektura unutar kupole se mijenjala i kue koje su
prvobitno bile namijenjene ljudskim biima prilagoivane su novim stanarima
kaktusovcima. Pojedine graevine su sruene i zamijenjene udnim novim zgradama.
Meutim, govorkalo se da je osnovni plan ostao isti kao i prije podizanja kupole i da
je veina graevina i dalje netaknuta.
Postojao je jedan ulaz u kupolu i on se nalazio na junom kraju njenih temelja, na
Trgu Yashur. Na suprotnom kraju oboda nalazio se izlaz na Kod smetlita ulicu. Na nju

je izlazio strmi put koji je gledao na rijeku. U zakonu kaktusovaca pisalo je da se u

Staklenik moe ui samo na spomenuti ulaz na junoj strani, i da se iz nje moe izai
samo na njemu suprotan izlaz. To nije bio nimalo zgodno kaktusovcima koji su ivjeli
u blizini jednih ili drugih vrata. Na primjer, da bi uli trebalo im je dvije minute, ali
da bi se vratili kui morali bi prevaliti dugaak, zaobilazni put.
U pet sati svakog jutra otvarala su se ulazna vrata koja su gledala na kratke
nadsvoene prolaze, a zatvarana su svake noi u pono. uvale su ih male jedinice
straara u oklopima, koji su svako malo odmjeravali teinu golemih ratnih sekira i
monih lukova koje su koristili uglavnom kaktusovci.
Kao i njihovi glupi roaci s korenjem, kaktusovci su imali debelu, vlaknastu kou
povra. Bila je zategnuta i lako ste je mogli probuiti, ali je i lako zarastala. Oiljci su
bili runi i debeli. Veina kaktusovaca bila je prekrivena bezopasnim krastavim
ganglijima. Tek ako biste snano pritisnuti ili imali dosta sree uspjeli biste im
ozbiljnije ozlijediti unutranje organe. Mecima, obinim strijelama ili svaama
obino niste mogli ugroziti kaktusovce. Zbog toga su straari kaktusovci nosili lukoveakrije.
Prvi luk-akriju dizajnirao je ovjek. To oruje koriteno je za vrijeme sablasne
vladavine gradonaelnika koji se zvao Collodd - nosili su ih straari ljudi na
gradonaelnikovoj farmi kaktusovaca. Ali kako je reformator Mudri Bili raspustio
farmu i podario kaktusovcima neto slino graanskom pravu, pragmatini stari
kaktusovci shvatili su da im spomenuto oruje moe odlino posluiti za odravanje
reda meu vlastitim podanicima. Od tada je luk mnogo puta bio poboljan, ali su na
tome sada radili inenjeri kaktusovci.
Luk-akrija je zapravo bio golem samostrijel, prevelik i preteak da bi jedno
ljudsko bie moglo njime uspjeno rukovati. Nije ispaljivao strijele ve akrije,
plosnate metalne diskove nazubljenih ili otrih rubova ili metalne zvijezde savijenih
vrhova. Nazubljeni otvor u sredini akrije odlino nalijee na malo metalno
ispupenje koje stri iz kanala tog samostrijela. Kada se povue okida, ica koja
prolazi kroz kanal snano se zategne i velikom brzinom povue metalno ispupenje.
Zupci sloenih zupanika ulegnu jedni u druge kako bi akrija izletjela strelovitom
brzinom. Na kraju zatvorenog kanala, ispupenje naglo isklizne iz sredinje rupe na
akriji, a ova biva izbaena poput kamena iz prake, rotirajui kao list cirkularne pile.
Zrano trenje vrlo brzo smanji njen moment vrtnje pa akrija ne leti tako daleko
kao strijela iz dugakog luka ili metak iz kremenjae. Ali je zato u stanju odsjei ud ili
glavu kaktusovca - ili ljudskog bia - na udaljenosti od tridesetak metra, a nanijeti
gadne posjekotine i na veim udaljenostima.
Mrzovoljni i arogantni straari kaktusovaca prijetei su zurili i mahali svojim
luk-akrijama.
Posljednje zrake svjetlosti gasili su se iznad dalekih vrhova. Dio Staklenika koji

je bio okrenut prema zapadu presijavao se poput rubina.

Nekakva ljudska prilika opkoraila je zahrale ljestve koje su ile sve do vrha
kupole i priljubila se uz metal. ovjek je polako puzio uz preke i penjao se uz
zaobljenu kupolu nalik na Mjesec.
Bilo je nekoliko takvih ljestava koje su se sputale u pravilnim razmacima iz
samog vrha kupole po njenom vanjskom zaobljenju. Prvobitno je bilo predvieno da
se njima slue ekipe za popravke, koje se nikada nisu pojavile. Dobivao se dojam da
zaobljena kupola stri iz tla poput vrha povijenih lea koja nagovjetavaju neko
nepregledno tijelo ispod povrine. Prilika je jahala na leima golemog kita.
Odravala se na povrini zahvaljujui svjetlosti koju je kupola zarobila. A ta svjetlost
je poigravala po unutranjoj strani stakla uslijed ega je cijelo golema Staklokua
jednostavno blistalo. Prilika se kretala vrlo sporo i nije se odvajala od povrine da je
ne bi netko primijetio. Odabrala je ljestve na sjeverozapadnoj strani Staklenika kako
bi izbjegla vlakove koji su ili ogrankom June pruge kroz Putene Poljane. Tranice su
prolazile vrlo blizu stakla na suprotnoj strani kupole, tako da bi svaki putnik lako
mogao primijetiti ovjeka koji puzi uz zakrivljenu povrinu.
Konano, poslije nekoliko minuta penjanja, uljez je stigao do metalnog prijevoja
koji je okruivao sam vrh te velike graevine. Glavni potporanj bila je jedna jedina
kugla od prozirnog stakla, otprilike dva i po metra u promjeru. Savreno je pristajala
u krunu rupu na najvioj toki kupole, tako da se donjom polovinom nalazila unutra, a
gornjom vani, poput kakvog golemog epa. ovjek je zastao i zagledao se preko
grada, kroz vrhove potpornih greda i debelih ica. Vjetar je ibao oko njega i on se,
bojei se vrtoglavice, vrsto drao za rukohvate. Podigao je pogled prema sve
tamnijem nebu i zvijezdama koje je jedva nazirao zbog sve te zgusnute svjetlosti koja
ga je okruivala i otjecala kroz staklo pod njegovim tijelom.
Zatim je usmjerio svu svoju pozornost na to staklo, i preao pogledom preko
povrine, od okna do okna.
Nekoliko minuta kasnije se pridigao i krenuo natrag niz ljestve. Dok se sputao,
stopalima je napipavao preke, rukama napipavao rukohvat i uvijek oprezno,
pruenim nonim prstima traio sljedeu preku kojom se sputao prema tlu.
Ljestve su zavravale na otprilike tri i pol metra iznad tla. ovjek je tu visinu
prevalio spustivi se niz ue koje je prethodno pomou kuke zakvaio za ljestve da bi
uope mogao stii do njih. Dodirnuo je pranjavo tlo i osvrnuo se oko sebe.
"Leme", uo je kako je netko prosiktao. "Ovamo."
Sudrugovi Lemuela Goluba krili su se u ruevnoj zgradi na rubu smetlita pokraj
kupole. Jedva je uspio nazrijeti Isaaca koji ga je pozivao s druge strane praga bez
vrata.
Lemuel je brzo preao udaljenost do njih, koraajui po zaraslim opekama i
betonu izmeu kojih je iznikla trava. Okrenuo je lea sumraku i skliznuo u tamu

spaljene ljuture.
U sjeni pred njim uali su Isaac, Derkhan, Yagharek i trojica pustolova. Iza njih
se uzdizala gomila starih stvari sa smetlita, cijevi za paru, vodovi, drai s postolja
za retorte, lee nalik pikulama. Lemuel je znao da e se ta gomila pretvoriti u pet
majmuna-konstrukta, im se pokrenu.
"I?" upitao je Isaac.
"Tono je ono to su mi rekli", odvrati on tiho. "ima jedna velika pukotina blizu
vrha kupole, u sjeveroistonom dijelu. S mjesta na kojem sam stajao nisam mogao
dobro procijeniti kolika je, ali pretpostavljam da je najmanje... metar i osamdeset sa
metar i dvadeset. Potrudio sam se da tamo gore sve dobro pogledam i to je jedina
dovoljno velika pukotina koju sam vidio i kroz koju bi mogao proi ovjek ili neto
otprilike te veliine. Jeste li malo razgledali podnoje kupole?"
Derkhan kimne. "Nita", rekla je. "Istina, postoji mnogo malih pukotina, ak na
nekoliko mjesta nedostaje i povei komad stakla, naroito u viim dijelovima, ali
nema dovoljno velikih rupa kroz koje bismo se mogli provui. Ta je vjerojatno
jedina."
Isaac i Lemuel kimnue.
"Tako znai ulaze i izlaze", tiho ree Isaac. "ini mi se da emo im najlake ui u
trag ako krenemo njihovim putom. Koliko god da mi je mrsko to to moram predloiti,
ipak mislim da bismo se trebali popeti tamo gore. Kako je unutra?"
"Ne vidi se ba mnogo", odvrati Lemuel i slegnuo ramenima. "Staklo je debelo,
staro i strano prljavo. Mislim da ga iste samo jednom u tri ili etiri godine.
Prepoznaju se osnovni obrisi kua, ulica i slino, ali to je uglavnom sve. Ako elimo
ustanoviti gdje se to zapravo nalazi, morat emo zaviriti unutra."
"Ne moemo sad svi nahrupiti tamo gore", dodala je Derkhan. "Vidjet e nas.
Trebali smo zamoliti Lemuela da ue unutra, on je pravi ovjek za taj posao."
"Ionako ne bih uao", odluno je rekao Lemuel. "Visine me ne privlae i sasvim
sigurno ne bih pristao visjeti naglavce s tamo neke grede na nekoliko desetaka metara
iznad trideset tisua ljutitih kaktusovaca..."
"to emo onda?" Derkhan je bila bijesna. "Moemo priekati da se smrkne, ali
tada prokleti moljci postaju aktivni. Morat emo se popeti jedan po jedan. To jest, ako
je to sigurno. Netko e morati biti prvi..."
"Ja u", prijavi se Yagharek.
Zavladala je tiina. Isaac i Derkhan su se zagledali u njega.
"Odlino!" izjavi Lemuel lukavo i dvaput pljesne rukama. "To je onda rijeeno.
Ti e se dakle popeti, a onda... hm... moe umjesto nas malo pogledati uokolo i
spustiti nam poruku..."
Isaac i Derkhan se uope nisu obazirali na Lemuela. I dalje su zurili u Yaghareka.
"Sasvim je u redu da ja poem", objasni Yagharek. "Osjeam se kao kod kue

kad sam tako visoko", ree on, a glas mu malo zadrhta od emocija. "U visinama se
osjeam ugodno, a i lovac sam. Mogu promotriti podruje ispod kupole i pretpostaviti
gdje bi se moljci mogli kriti. Mogu procijeniti kakvi su nam izgledi unutar kupole."
Yagharek se uz kupolu Staklenika popeo istim putem kao i Lemuel.
Odmotao je prljave zavoje sa stopala i oduevljeno ispruio kande. Uspentrao
se uz metal pri dnu pomou Lemuelovog ueta s kukom, a potom je nastavio uz ljestve
mnogo bre i samouvjerenije nego ljudsko bie.
esto je zastajkivao kako bi uivao u toplom vjetru, vrsto steui svojim ptijim
prstima metalne preke. Opasno bi se nagnuo i zagledao u zrak pun izmaglice, rairio
malo ruke i pustio vjetar da ispuni njegovo razapeto tijelo kao da je jedro.
Yagharek se pretvarao da leti.
S njegovog tankog opasaa njihali su se vitki no i bikbi koje je ukrao
prethodnog dana. Bi je bio nespretan i ni izdaleka onako fin kao onaj kojim je pucao
po vrelom pustinjskom zraku, ijim vrhovima je bockao plijen i satjerivao ga u zamke,
ali je to ipak bilo oruje kojim je njegova ruka bila navikla rukovati.
Bio je brz i samouvjeren. Svi zrakoplovi koje je uspio primijetiti bili su dosta
daleko. Nitko ga nije mogao vidjeti.
Kada se naao na vrhu Staklenika, imao je osjeaj kao da je dobio grad na dar i
da ga samo treba pokupiti. Gdje god bi pogledao, prsti, ake, ruke i kraljenice
arhitekture grubo su se gurali prema nebu. Rebra su poput okotalih pipaka uvijek
sezala uvis; iljak je bio zariven u srce grada poput ranja; sloen, stroju nalik, vrtlog
Parlamenta sijao je u tami; Yagharek je sve to obuhvatio svojim smirenim okom
naviklim zapaati strateki vane stvari. Pogledao je zatim uvis i na istok, prema
mjestu gdje su tandrkale zrane tranice koje su spajale visoku zgradu u Muhostrani i
iljak.
im je stigao do ruba goleme staklene kugle na vrhu kupole, uspio je pronai
otvor u staklu. Pomalo se iznenadio to su ga oi, oi ptice lovca, i dalje odlino
sluile.
Otprilike pola metra ispod njega, a pod blago zaobljenim ljestvama, staklo
kupole bilo je prekriveno skorenim izmetom ptica i malih zmajeva. Pokuao je zaviriti
unutra, ali je uspio nazrijeti samo neraspoznatljive mozaike krovova i ulica.
Yagharek se otisnuo preko stakla.
Kretao se oprezno. Opipavao je povrinu ispod sebe pandama, lupkao po staklu
i provjeravao njegovu vrstou. Skliznuo je to je bre mogao do metalnog okvira za
koji se mogao uhvatiti pandama. Tijekom kretanja je shvatio da se vrlo lako privikao
na penjanje. Tolike tjedne je ve proveo verui se nou po krovu Isaacove radionice i
uz naputene nebodere u potrazi za gradskim vrletima. Penjao se lako i bez straha.
Prije bi se moglo rei da je majmun nego ptica.
Nervozno se vukao preko prljavih okana sve dok nije stigao do posljednjeg zida

od potpornih greda koji ga je odvajao od pukotine u staklu. A kada je njega preskoio,

pred njim se naao procjep.
Nagnuvi se preko ruba, Yagharek je osjetio toplinu koja je dopirala iz dubine
osvijetljene svjetiljkama. Vani je bila topla no, a temperatura unutra mora da je bila
vrlo visoka.
Paljivo je omotao ue s kukom oko metalne poprene grede s jedne strane
pukotine i snano ga povukao kako bi provjerio je li dobro privezan. Zatim je drugi
kraj ueta triput omotao oko struka. Uhvatio ga je odmah ispod kuke, legao preko
potporne grede i zavukao glavu kroz slomljeno staklo.
Imao je osjeaj da je gurnuo lice u zdjelicu s jakim ajem. Zrak u Stakleniku bio
je gotovo kipu, vrlo zaguljiv i ispunjen dimom i parom. Presijavao se jakom,
bijelom svjetlou.
Yagharek je zatreptao, potom zaklonio oi rukom i zagleda se u grad kaktusovaca
ispod sebe.
U samom sreditu, ispod velike grude stakla na vrhu kupole, kue su bile
raiene i podignut je hram od crvenog kamena, koji je podsjeao na strmi zigurat i
sezao do otprilike jedne treine visine Staklenika. Svaki nivo zigurata bujao je od
pustinjske i stepske vegetacije, napadnih crvenih i naranastih cvjetova koji su se
isticali pokraj votanih zelenih koa.
Oko zigurata bio je raien mali pojas zemlje irok otprilike est metara, iza
kojeg su se ponovo protezale ulice Rijenokoe. Plan grada bio je vrlo zamren, i
predstavljao je pravu zagonetku. Puteljci su naglo zavravali, a od pojedinih ulica
mogli su se vidjeti samo ostaci. U podnoju oboda kupole mogli ste naii na ugao
parka ili pola crkve, ak i na patrljak kanala pretvoren u valov stajae vode. Uliice
su presijecale mali grad pod udnim kutovima, a njihovi pojedini dijelovi
predstavljali su odsjeke duih ulica odvojene kupolom. Mala skupina uliica i
puteljaka bila je stavljena pod staklo. Sadraj se mijenjao, mada su obrisi ostali
uglavnom isti.
Kaktusovci su na svoj nain preoblikovali tu kaotinu skupinu kljastih ulica.
Nekadanji iroki put pretvoren je u povrtnjak, a du rubova travnjaka s obje strane
iznikle su kue od ijih ulaznih vrata su vodili putii koji su razdvajali gredice s
tikvama i rotkvama.
Jo prije etiri narataja maknuti su stropovi, jer je kue ljudi trebalo pretvoriti u
domove novih, mnogo viih stanara. Sobe su bile dograivane kako na vrhovima
zgrada tako i na stranjim stranama, pa su one sada podsjeale na udne minijature
stepenaste piramide u sreditu Staklenika. Dodatne zgrade podizane su posvuda gdje
je to bilo mogue, kako bi pod kupolu stalo to vie kaktusovaca, udna arhitektura
ljudi i monolitne zgrade od kamena koje su se nizale u velikim, raznobojnim
blokovima i bile visoke vie katova.

Izmeu mnogih viih katova bili su razapeti mostovi od drva i konopaca, koji su
povezivali sobe i zgrade na suprotnim stranama ulica. U mnogim dvoritima i na
vrhovima mnogih zgrada, niski zidovi opasivali su ravne pustinjske vrtove s malim
potezima krljave trave, nekoliko niskih kaktusa i valovitim pijeskom.
Mala jata zarobljenih ptica, koje nikada nisu pronale razbijene otvore to su
vodili u grad s druge strane kupole, nisko su nadlijetale kue i gladno krijetale.
Yagharek osjeti nalet adrenalina i nostalgiju kada je prepoznao ptije glasanje koje je
sluao u Cymehu. Shvatio je da su po ovdanjim krovovima uali i orlovi s dina.
Kupola je poput neba od prljavog stakla svuda oko njih prelamala svjetlost iz
Novog Krobuzona i prikazivala okolne kue u zbrci tame i odbijene svjetlosti. Cijela
ta trodimenzionalna slika ispod njega vrvjela je kaktusovcima. Yagharek je polako
prelazio pogledom preko svega, ali nigdje nije mogao uoiti nijednu drugu razumnu
rasu.
Jednostavni mostovi su se ljuljali dok su kaktusovci prelazili preko njih u svim
smjerovima. Yagharek je vidio kaktusovce s velikim grabljama i drvenim veslima u
pjeanim vrtovima kako paljivo oblikuju nanose koji su oponaali valovite dine
nastale kao posljedica vjetra. U ovom zatvorenom prostoru nije bilo vjetra koji bi
pravio takve oblike, tako se pustinjski predio trebalo doarati runo.
Po ulicama i stazama vladala je guva. Kaktusovci su kupovali i prodavali na
trnici i grubo se prepirali, ali su bili predaleko da bi ih Yagharek mogao uti. Sami
su vukli drvena kolica, ak i po dvojica ako su kola bila velika ili teret preteak.
Nigdje na vidiku nije bilo nijednog konstrukta, taksija, niti bilo kakvih ivotinja osim
ptica i nekoliko zeeva koji borave u kamenjarima i koje je Yagharek na trenutak
spazio na ispustima zgrada.
U Novom Kribuzonu kaktusice su nosile komotne bezobline haljine sline
plahtama. Ovdje, u Stakleniku, samo su bedra omotavale bijelom, be ili
tamnosmeom tkaninom, isto kao i mukarci.
Grudi, s tamnozelenim bradavicama, bile su im neto malo vee nego u
mukaraca. Yagharek je vidio i nekoliko ena koje su nosile djecu vrsto privijenu na
grudi. Djeca se uope nisu obazirala na rane koje su im majke nanosile svojim
bodljama. Bune skupine malih kaktusovaca igrale su se po uglovima ulica. Odrasli
prolaznici se ili nisu osvrtali na njih ili bi ih samo odsutno gurnuli.
Nije bilo nijednog djelia hrama piramide na kojem stari kaktusovci nisu itali,
bavili se vrtlarstvom, puili ili priali. Neki od njih su oko ramena nosili crvene ili
plave lente, koje su svojim arkim bojama odskakale od njihove blijedo zelene koe.
Yaghareka je od znoja peckala koa. Naleti dima zamagljivali su mu vid.
Podizali su se iz stotina dimnjaka na razliitim visinama i lagano se svijali prema
nebu, tvorei gljive koje su se sporo kretale. Nekoliko magliastih pramenova uspjelo
se probiti u visinu i izai kroz pukotine i rupe u staklenom nebu. No kako vjetar nije

mogao prodrijeti unutra, a zakrivljen i proziran mjehur je samo jo vie poveavao

sunce, pod kupolom nije bilo ni povjetarca niti oluje koji bi rasprili te pramenove.
Yagharek je opazio da je unutranja strana stakla prekrivena masnom aom.
Jo ga je vie od jednog sata dijelilo od zalaska sunca. Yagharek pogleda ulijevo
i primijeti da staklena kugla na vrhu kupole kipti od svjetlosti. Upijala je svaki djeli
sunevog zraenja, skupljala ga i slala u sve kutove Staklenika, ispunjavajui ih
svijetlou i toplotom. Zapazio je da su iz metalnog draa koji ju je pridravao
izlazili kablovi, koji su se sputali niz unutranju stranu kupole i nestajali iz
vidokruga.
Ravan pjeani vrt na vrhu slojevite kule u sreditu Staklenika bio je ispunjen
sloenim postrojenjem. Tono ispod napuhnute gromade prozirnog stakla nalazio se
golem stroj s leama i debelim cijevima koje su iz njega izlazile i ulijevale se u
goleme bave postavljene uokolo. Jedan kaktusovac, nosei earpu u boji, latio je
bakrene dijelove.
Yagharek se prisjetio glasina koje je uo u Shankellu, pria o heliokimijskom
stroju neizmjerne udotvorne moi. Paljivo se zagledao u tu sjajnu spravu, ali mu je
njezina namjena ostala nejasna.
Dok je promatrao stvari ispod sebe, Yagharek je postao svjestan velikog broja
naoruanih policijskih odreda. Zakiljio je. Zurio je u njih s visine poput kakvog boga
i vidio svaku povrinu tog malog grada kaktusovaca obasjanog zapaljivom svijetlou
koja je dopirala kroz staklenu kupolu. Mogao je vidjeti gotovo sve vrtove na
krovovima kua, i uinilo mu se da je barem na polovini njih smjeteno po nekoliko
kaktusovaca. Sjedili su ili stajali. S ove udaljenosti nije im mogao itati izraze lica,
ali je zato jasno vidio velike, teke lukove-akrije koje su nosili. Na opasaima su im
se ljuljale sjekire, zakrivljene ratne sjekire koje su se presijavale na rumenim zrakama
zalazeeg sunca.
Dodatne male ophodnje motale su se oko tezgi na trnici, sjedile i budno motrile
na najniem nivou sredinjeg hrama ili su odluno stupale ulicama, s luk-akrijama
spremnim za djelovanje.
Yagharek je primijetio da stanovnitvo nervozno otpozdravlja naoruanim
straarima i esto podie poglede put neba. Ovo nikako nije bila normalna situacija.
Neto je izazivalo nervozu meu kaktusovcima. Iz iskustva je znao da oni znaju
biti surovi i utljivi, ali ovakvo prigueno zlo koje se osjealo u zraku nije u
Shankellu nikada iskusio. Moda su ovi kaktusovci bili drukiji, razmiljao je, neka
mnogo mranija vrsta nego njihova subraa s juga. Ali osjeao je kako ga svrbi koa.
Zrak je bio preoptereen.
Yagharek se usredotoio i poeo neumoljivim pogledom prelaziti po
unutranjosti kupole. Gotovo je zapao u neku vrstu lovevog transa.
Krenuo je od ruba kupole. Lagano je pogledom obuhvatio njezin unutranji obod,

a zatim oprezno krenuo prema sreditu, razgledavajui krug po krug kua i ulica.
Na taj precizan i metodian nain, mogao je pregledati sve kutove i pukotine u
Stakleniku. Pogled mu se na trenutak zaustavio na nepravilnostima u crvenom kamenu,
a potom je nastavio dalje.
to se dan vie bliio kraju, to su kaktusovci naizgled postajali nervozniji.
Yagharek je zavrio s promatranjem. Nije uoio nikakvu neposrednu opasnost niti
mu je ita posebno zapalo za oko. Potom je usmjerio pozornost na unutranjosti krova
u svojoj neposrednoj blizini.
Nee biti lako. Nosai malo dalje od njega obuhvaali su teku staklenu kuglu,
ali s donje strane stakla oni nisu bili naroito ispupeni. Vjerovao je da bi se uz malo
truda mogao spustiti niz njih: najvjerojatnije bi to polo za rukom i Lemuelu, a moda
i Derkhan kao i jednom ili dvojici pustolova. Meutim, bilo mu je teko zamisliti
Isaaca kako, onako krupan, prevaljuje stotine metara do tla, visei na tim metalnim
cijevima.
Vani je Sunce ve bilo gotovo zalo. Imat e malo vremena na raspolaganju, iako
je bila sparna ljetna veer.
Osjetio je kako ga je netko lupnuo po ramenu. Yagharek podie glavu iz naopako
okrenute zdjele u novokrobuzonski zrak koji mu se u tom trenutku uinio hladnim.
Iza njega je na staklu uao adrah. Nosio je kacigu sa zrcalom i pruio je
Yaghareku slinu stvaricu sklepanu od eljezne ploe.
adrahova kaciga je izgledala drukije. Yagharekova je bila izraena od
otpadaka metala, dok je adrahova bila ak i ukraena bakrenim icama i mjedenim
ventilima. Na vrhu je imao utinicu s rupama u koju se, oigledno, neto moglo
uglaviti. Izgleda da je na ve postojeu kacigu dodao samo ogledala.
"Zaboravio si ovo" rekao adrah svojim njenim glasom, maui kacigom. "Nisi
mahnuo zastavicom niti si se javio itavih dvadeset minuta. Doao sam provjeriti jesi
li iv i je li sve u redu."
Yagharek mu je pokazao nosae unutar kupole. On i adrah uurbanim apatom
poee razmatrati problem kojeg e imati s Isaacom.
"Morat e sii", ree Yagharek. "Jedini vam je nain da uete kroz kanalizaciju;
Lemuel e ti biti vodi. Morate to prije nai put koji vodi pod kupolu. Poaljite mi
nekoliko mehanikih majmuna kao ispomo budem li napadnut. Pogledaj unutra."
adrah se oprezno nagnuo i zagledao kroz sve tamnije staklo. Yagharek je
pokazao prstom na drugu stranu krcatog mjesta, na jednu ruevnu, sablasnu zgradu
pokraj odvratnog zavretka kanala. Sama voda, putovi za tegljenje pokraj nje i mali
potez razrovane zemlje na kojem se uzdizala polusruena kua, bili su okrueni
nekakvom ogradom od smea, trnja i bodljikave ice koja je odavno bila zahrala.
Odvojen komad prostora se sa stranje strane naslanjao na samu kupolu koja se poput
spljotenog oblaka strmo nadvila nad njim.

"Morate pronai put donde." adrah je poeo isputati nekakve zvukove,

mrmljati kako je to nemogue, ali ga Yagharek presjee. "Teko je. Bit e teko. Ali
odavde se neete uspjeti spustiti unutra. Ako bi ostalima to moda i polo za rukom,
Isaacu sasvim sigurno nee. A on nam je potreban tamo unutra. Mora ga nekako
uvesti. I to to je bre mogue. Ja u se spustiti i potraiti vas kada pronaem moljcegasitelje. ekajte me."
Dok je to govorio, Yagharek je vezao sklepanu kacigu na glavu i provjerio vidno
polje iza sebe u zrcalima.
U velikom komadu zrcala uhvatio je adrahov pogled.
"Poi sada. Pouri. Budi strpljiv. Nai u vas prije svitanja. Moljci moraju izai
kroz ovaj otvor. ekat u ih i motrit u na njih."
adrahovo lice se smrknulo. Yagharek je bio u pravu. Isaac se nikako ne bi
mogao spusti niz ove strme i opasne eljezne potpornje.
Kratko je kimnuo Yaghareku i mahnuo mu na odlasku. Garuda je to vidio u
zrcalima. adrah se zatim okrenuo i otpuzao do ljestvi, poeo se vjeto sputati niz
preke i nestao s vidika.
Yagharek se zagledao u Sunce na zalasku. Duboko je udahnuo i sijevnuo oima
slijeva nadesno, provjerivi to vidi u zrcalima. Bio je potpuno smiren. Disao je
polako u ritmu yajhu-saaka, lovevog sanjarenja, ratnikog transa cimekih garuda.
Bio je sabran.
Poslije nekoliko minuta zauo je lupkanje metala i ice po staklu. Iz razliitih
smjerova su mu se, jedan za drugim, pribliavala trojica majmuna-konstrukta. Okupili
su se oko njega ekajui daljnje naredbe. Staklene lee su im se crvenkasto
presijavala na veernjoj svjetlosti, a tanki klipovi itali pri kretanju.
Yagharek se okrenuo i osmotrio ih u ogledalima. Zatim je oprezno uhvatio ue i
poeo se sputati kroz rupu u staklu. Dok je nestajao kroz procjep, dao je konstruktima
znak da ga slijede. Vruina koja ga je zapahnula iz kupole sklopila mu se nad glavom
dok se sputao u selo pod staklom, u pravcu kua uronjenih u crvenu svjetlost.
Prozirna kugla uveavala je i rasprivala zrake zalazeeg Sunca prema jazbini
moljaca-gasitelja.

etrdeset tree poglavlje

Izvan kupole se smrkavalo. Dolaskom noi su utrnule one arke zrake koje su
bljetale iz staklene kugle umetnute u krov kupole. Staklenik je iznenada utonuo u tamu
i u njemu posta osjetno hladnije. No zadrao je i dosta topline, tako da je u njemu i
dalje bilo daleko toplije nego vani u gradu. Svjetlost ulinih svjetiljki i osvjetljenje iz
zgrada odbijali su se od stakla. Putnicima koji su sa Zastavnice promatrali grad kojeg
su ostavili za sobom, stanovnicima sirotinjskih etvrti koji su tek tako zurili u daljinu
iz blokova nebodera u Vrijesitu, policajcu koji je gledao sa zranih tranica i
strojovoi na Junoj pruzi koji je zurio kroz dim i paru preko panorame gradskih
krovova obavijenih dimom, inilo se da je Staklenik zategnut i nabreknut od svjetlosti.
to se vie smrkavalo, to je Staklenik jae sjajio.
Priljubljen za metalne ipke s unutranje strane kupole, Yagharek je neprimijeen
polako razgibavao ruke. Drao se za male skele, otprilike na treini puta niz kupolu.
Jo se nalazio dovoljno visoko, tako da je vidio sve vrhove zgrada koje su se pruale
na sve strane.
Bio je u stanju yajhu-saaka. Disao je usporeno i u pravilnim razmacima.
Nastavio je potragu kao pravi lovac. Nemirno je skakao pogledom s jedne na drugu
toku ispod sebe, dok je sklapao sloenu sliku i nije se zadravao due od jednog
trenutka ni na jednom mjestu. Povremeno bi se usredotoio i jednim pogledom
obuhvatio sve krovove ispod sebe, budno motrei na bilo kakvo neobino kretanje.
esto se vraao na jarak s vodom po ijoj povrini je plutalo smee, jarak pokraj
kojeg je rekao adrahu neka ga s ostalima eka. Ondje tim uljezima nije bilo ni traga.
Kada se poelo ozbiljno smrkavati, ulice su se ispraznile nevjerojatnom brzinom.
Kaktusovci su se povukli u svoje kue. Za manje od pola sata, taj pretrpani dio grada
pretvorio se u grad duhova, Staklenik se ispraznio. Ulicama su se jo jedino kretale
nervozne, naoruane ophodnje. Svjetlost koja je dopirala kroz prozore priguili su
zatvoreni kapci i navuene zavjese. Na ulicama nije bilo plinskih svjetiljaka.
Yagharek je gledao kako zadueni za paljenje uline rasvjete idu ulicama, podiu
motke s plamenom i na tri metra iznad plonika pale baklje natopljene uljem. Ili su u
obilazak u pratnji patrola kaktusovaca. Dok su promicali mranim ulicama jasno se
vidjelo da su nervozni, svaalaki raspoloeni i kako imaju arku elju da se sakriju.
Skupina starijih kaktusovaca obilazila je oko mehanizma u sreditu na krovu
centralnog hrama. Povlaili su poluge i potezali razne ruke. Goleme lee na vrhu tog
ureaja poele su se na nezgrapnim arkama sputati. Yagharek se paljivo zagledao u
tu napravu, ali nikako nije mogao shvatiti to oni to rade, niti emu ona slui. Gledao
ju je i nita nije shvaao. Kaktusovci su je okretali i po vertikalnoj i po horizontalnoj

osi, te provjeravali i podeavali ureaje prema nekim svojim kalibracijama.

Dvojica konstrukta-impanze drali su se za metalne cijevi iznad Yagharekove
glave. Trei se nalazio nekoliko metara ispod njega, na gredi paralelnoj s njegovom.
Ostat e nepokretni dok se on ne pokrene.
Yagharek se smjestio i spremio na ekanje.
Dva sata poslije zalaska Sunca, staklo kupole je postalo potpuno crno i kroz
njega se nisu mogle nazrijeti zvijezde.
Ulice Staklenika kaktusovaca bile su obasjane odbojnom prijeteom crvenkastosmekastom svijetlou plamena. Ophodnje su se pretvorile u sjene na ulicama po
kojima je polegla tama.
Jedini zvuci koji su se uli bilo je cvranje baklji, tihe pritube i aputanja.
Povremeno bi izmeu opeka koje su se sporo hladile bljesnulo poneko svjetlo poput
divljeg ognja.
I dalje nije bilo ni glasa od Lemuela, Isaaca i ostalih. Mali dio Yagharekovog
uma bio je zbog toga nesretan, ali je on i dalje uglavnom bio okrenut prema unutra i
usredotoen na tehniku oputanja koja je bila dio lovakog transa.
ekao je.
Negdje izmeu deset i jedanaest sati, Yagharek je uo nekakav zvuk. Istog trena
je usredotoio pozornost koja ga je do tada proimala i potpuno okupirala njegovu
svijest. Prestao je i disati.
Ponovo. Jedva primjetno nabiranje, kao da je tkanina zaleprala na vjetru.
Okrenuo je vrat i zagledao se nanie, u pravcu buke, prema spletu ulica i
zastraujuoj tami. Nije ponovo uo onaj zvuk, ali mu je pred oima minula neka crna
mrlja. Neto golemo proletjelo je kroz tamu.
Na nekoj razini polusvijesti, duboko ispod spokoja koji je vladao na povrini
njegovih misli, Yagharek se uasnuo i ukoio. vrsto je epao prstima metal za koji
se drao i priljubio se uz podupirae kupole. Zaboljelo ga je kad su mu se usjekli u
tijelo. Okrenuo je glavu prema metalu za koji se drao i oprezno i pomno se zagledao
u zrcala pred svojim oima.
Neko opasno stvorenje penjalo se uz kou Staklenika.
Oblije se nalazilo gotovo nasuprot njemu i najdalje koliko je moglo biti.
Odskoilo je s neke zgrade ispod i preletjelo malu udaljenost do stakla, odakle se
puzei uputilo, potpomaui se rukama, pipcima i pandama, prema hladnijem zraku i
rasutoj tami.
Iako je bio u stanju yajhu-saaka, Yaghareku je srce poelo pomamno lupati.
Promatrao je u zrcalima kako to stvorenje napreduje. Zadivilo ga je na krajnje
odvratan nain. Pratio je obris njegovih tamnih krila, koja su ga podsjetila na palog
anela koji je naikan opasnim mesom i koji se bizarno cijedio. Krila su mu bila
smotana, mada ih je moljac-gasitelj povremeno lagano irio i skupljao kao da ih eli

osuiti na toplom zraku.

Puzao je s uasnom tromom obamrlou prema osvjeavajuoj gradskoj noi.
Yagharek nije uspio otkriti gdje im je gnijezdo, a to je bilo najvanije. Lutao je
pogledom izmeu tog stvorenja koje se uljalo i poteza tame ispod kupole iz kojeg je
vidio da polijee.
Zurio je u zrcala sve dok mu se konano nije posreilo.
Nije skidao pogled sa starih kua na jugozapadnom obodu Staklenika. Te zgrade,
koje su kaktusovci popravljali i krpali tijekom stoljea koja su u njima proveli,
nekada su pripadale otmjenom kvartu. Sada se ni po emu nisu razlikovale od ostalih.
Bile su neto vie od susjednih zdanja i imale su odsjeene vrhove zbog zakrivljenosti
kupole. Umjesto da ih potpuno srue, kaktusovci su ih samo skratili za nekoliko
najviih katova koji nisu mogli stati pod staklo, a ostatak su ostavili nedirnut. to su se
nalazile dalje od sredita, to je kupola bila nia i vie je katova moralo biti rtvovano.
Prvobitno je to bila klin-zgrada uklijetena izmeu krakova ulice koja se ravala.
Vrh te stepenaste graevine bio je gotovo nedirnut i samo mu je krov bio uklonjen. Iza
njega su u daljini katovi nestajali u obliku repa od opeka. Pod pritiskom kupole njihov
broj se sve vie smanjivao. Na samom rubu grada kaktusovaca potpuno su isparili.
Kroz najvii prozor te stare graevine, pomolila se njuka moljca-gasitelja.
Yagharekovo srce ponovo je poelo jae udarati i dosta se namuio dok ga nije
natjerao da se smiri. Sve te osjeaje doivljavao je kroz zamagljeni filtar lovakog
transa. Ovog puta je bio svjestan kako uzbuenja tako i straha.
Otkrio je gdje su se odmarali moljci-gasitelji.
Otkrivi ono to je traio, Yaghareka je obuzela elja da se to prije spusti u
utrobu kupole, da se skloni iz svijeta moljaca-gasitelja, da nestane iz visina i da se
sakrije na tlu pod strehama. Ali shvatio je da bi brzim kretanjem privukao pozornost
moljaca-gasitelja. Morao je priekati, malo se njiui i znojei se, nijem i nepokretan,
dok ta udovita ne izau u jo dublju tamu s druge strane kupole.
Drugi moljac je skoio u zrak ne proizvevi ni najmanji zvuk. Nekoliko sekundi
je jedrio rairenih krila, a potom sletio na metalne kosti Staklenika. Odvratno je poeo
kliziti prema gore, prema svojem sudrugu.
Yagharek je nepokretno ekao.
Prolo je nekoliko minuta prije nego se pojavio i trei moljac.
Njegova subraa su, neprimijeena, poslije dugog penjanja ve gotovo bila stigla
do vrha kupole. Pridolica je bio previe nestrpljiv za takvo to. Zastao je na istom
onom prozoru kroz koji su i ostala dvojica izala. Balansirao je svojim vitiastim
tijelom na rubu drvenog okvira za koji se vrsto drao. A onda je ujno zamahnuo
krilima i vinuo se ravno gore, prema nebu.
Yagharek nije bio siguran odakle je dopro sljedei zvuk, ali mu se uinilo da su
ona dva moljca-gasitelja koji su puzali, u znak neodobravanja i upozorenja, siknula na

svog subrata koji je letio.

Odgovorilo im je zujanje. U tiini koja je zavladala u Stakleniku nakon stupanja
na snagu policijskog sata, jasno se ulo kljocanje ureaja na vrhu hrama.
Yagharek se potpuno primirio.
S vrha piramide hrama suknula je svjetlost u obliku zasljepljujue bijele zrake,
koja kao da je bila vrsta, toliko je bila otra i odreena. Izbijala je iz lea onog
udnog stroja.
Yagharek je zurio u svoja zrcala. Pri slabanoj okolnoj svjetlosti koja je sada
vladala zahvaljujui odbijanjima zasljepljujueg sjaja reflektora, uspio je vidjeti
posadu kaktusovaca staraca kako podeavaju ureaje i ventile. Jedan od njih vrsto je
stezao dvije goleme ruke to su virile sa stranje strane stroja koji je emitirao
svjetlost. Okretao je reflektor oko osi i mijenjao mu kut u odnosu na tlo, usmjeravajui
snop svjetlosti.
Svjetlost je pomamno obasjavala nasumino odabranu mrlju na staklenoj kupoli.
Zatim je onaj koji je rukovao strojem nekoliko trenutaka proizvoljno arao snopom
uokolo, prije nego je prikovao nestrpljivog moljca-gasitelja upravo u trenutku kad je
ovaj stigao do rupe u kupoli.
Moljac je okrenuo svoje one duplje s rogovima prema svjetlosti. udovite je
zasiktalo.
Yagharek je zauo povike kaktusovaca na ziguratu. Njihov jezik mu je bio
donekle poznat. Bio je to neki hibrid, mjeavina sastavljena uglavnom od rijei koje
je posljednji puta uo u Shankellu i rijei uzetih iz novokrobuzonskog ragamola,
zainjena ostalim utjecajima koje uope nije prepoznao. Kao gladijator u pustinjskom
gradu, prilino je savladao jezik svojih Maioniara, koji su uglavnom bili
kaktusovci. Nain govora koji je upravo sluao bio je krajnje bizaran, stoljeima je
ve bio izvan uporabe i bio je jako iskvaren stranim dijalektima. Ipak prilino dobro
razumio.
"... tamo!" uo je, a zatim je uslijedilo neto o svjetlosti. Kad se moljac-gasitelj
ponovo odvojio od stakla ne bi li se maknuo sa svjetlosti, sasvim jasno je uo:
"Dolazi!"
Moljac-gasitelj je lako pobjegao snopu golemog reflektora. Snop je nervozno
nastavio arati uokolo poput snopa iz svjetionika kojim upravlja neki luak, dok je
kaktusovac nastojao ponovo pronai moljca. Oajniki je prelazio njime po ulicama,
penjao se preko krovova i uz kupolu.
Preostala dva moljca ostala su priljubljena uz staklo. Nitko ih nije primijetio.
Odozdo je dopirala una rasprava.
"... spremni... nebo..." razabra on, a zatim je uslijedila neka rije koja je zvuala
kao kada biste spojili enkelske rijei za "sunce" i "koplje". Netko je doviknuo neka
se paze, i rekao neto o tom suncokoplju i domu: predaleko, vikali su, predaleko.

Zatim je kaktusovac koji je stajao iza same goleme baklje izrekao nekakvu
naredbu, i njegov je tim gotovo neprimjetno uskladio svoje pokrete. Voa je zatraio
"krajnje granice", ali Yagharek nije shvatio ega.
Svjetlosni snop je mahnito arao zrakom i u jednom trenutku ponovo pronaao
svoj cilj. Na trenutak je sloeno oblije moljca-gasitelja bacilo sablasnu sjenu na
unutranju stranu kupole.
"Spremni?" povika voa, a ostali u zboru potvrdie.
On nastavi okretati reflektor, oajniki nastojei s prodornom svjetlou
prikovati moljca koji je letio. Obruavao se i skretao, jurio preko krovova zgrada i
pravio spirale. Podsjeao je na akrobata virtuoza koji je izvodio svoju toku u cirkusu
punom silhueta.
A onda je svjetlost na trenutak prikovala to stvorenje rairenih krila spram neba i
vrijeme kao da je stalo pred prizorom njegove zastraujue, nedokuive i uasne
ljepote.
Kad ga ugledae, kaktusovac koji je usmjeravao svjetlost povue nekakvu
skrivenu ruku i iz lea reflektora izleti uareni ispljuvak koji je suknuo du snopa
svjetlosti. Yagharek je razrogaio oi. Gruda koncentrirane svjetlosti i topline
rasprila se na tek neto vie od metra od staklene kupole. Trenutni bljesak bijele
svjetlosti kao da je zagluio sve zvukove unutar kupole.
Yagharek je poeo treptati ne bi li iz oiju otjerao zaostalu sliku bljetavog
projektila. Kaktusovci ispod njega ponovo zapodjenue razgovor.
"... jesi li ga?" upita jedan. Uslijedila je zbrka nejasnih odgovora.
Zurili su zajedno s Yagharekom, koji je neprimijeen visio iznad njih, u podruje
kojim je malo prije proletio moljac-gasitelj. Paljivo su pregledali neosvijetljeni
plonik, a onda su prema njemu usmjerili i snop reflektora.
Yagharek je opazio naoruane ophodnje koje su stajale u stavu mirno po svim
ulicama, dok je snop reflektora prelazio preko njih.
"Nita", povikao je jedan od starih iz visine. Ta rije se poput jeke razlijegala iz
svih sektora kroz klaustrofobinu no.
Kroz debele zavjese i drvene kapke na prozorima kua u Stakleniku, u zrak su se
izlile niti svjetlosti kada su se u njima poele paliti baklje i petrolejke. Mada su se
probudili, kaktusovci se nisu usuivali proviriti u tamu, nisu eljeli riskirati da neto i
vide. Straari su bili sami.
A onda su, uz lascivne umove vjetra koji su podsjeali na seksualno dahtanje,
kaktusovci na vrhu hrama saznali da nisu pogodili moljca-gasitelja: uspio je pobjei
njihovom suncokoplju jednim otrim cik-cak manevrom. Zatim je nastavio letjeti vrlo
nisko, gotovo dodirujui krovove. Pomaui se i pandama, stigao je do tornja uz koji
se polako popeo. Na kraju se dostojanstveno podigao iznad vrha i pokazao
kaktusovcima starcima potpuno rairena krila preko kojih su treperili uzorci, divlji i

sloeni poput tamne vatre.

Djeli sekunde kasnije, jedan od starih kaktusovaca je kriknuo. U tom istom
trenutku voa je pokuao podesiti suncokoplje i spriti moljca-gasitelja. Ali obojica
su ostala zagledana u ta razmotana krila pred sobom, tako da su i njihovi krici i
njihovi planovi isparili. Njihovi umovi bili su zarobljeni. Yagharek je sve to gledao u
svojim zrcalima, zapravo ne elei vidjeti nita od toga.
Dva moljca, koja su se jo drala za strop kupole, iznenada se odvojie od nje i
strmoglavie prema tlu. Suprotstavili su se gravitaciji u posljednjem trenutku.
Yagharek je zaboravio disati kada je vidio kako prave luk neposredno iznad tla i
nastavljaju kliziti iznad njega. Zatim su uzletjeli uz strme strane crvene piramide,
poput vragova koji se diu iz utrobe zemlje, i pojavili se pred obamrlim
kaktusovcima.
Jedan je ispruio pipke za hvatanje i omotao ih oko debelog lanka kaktusovca.
Mrave ruke i ptije kande zarie mu se u meso. Reakcije nije bilo. Sva tri moljcagasitelja odabrala su svoje rtve i svaki od njih je zgrabio po jednog starog
kaktusovca u transu.
Dolje na tlu, u sjeni reflektora, dolo je do zbrke. Naoruane ophodnje trale su
uokolo i vikale jedna na drugu, podiui oruje put neba i odmah potom ga sputajui.
Svi odreda su bez prestanka psovali. Gotovo nita nisu vidjeli. Znali su samo to da
neka neodreena, lepetava stvorenja krue poput lia oko vrha hrama, i da su stari
prestali pucati iz suncokoplja.
Skupina prekaljenih, hrabrih ratnika otrala je do ulaza u hram i pojurila uz
njegove iroke stube k svojim voama. Nisu bili dovoljno brzi. Bili su nemoni.
Moljci su se otisnuli sa zgrade, glatko zaparavi nebo rairenim krilima. Letjeli su, a
da naizgled uope nisu pomicali svoja hipnotizirajua krila. Sva tri moljca kao da su
malo propali kroz zrak kad su se odvojili od ruba hrama. Sa sobom su odnosili plijen.
Tri stara kaktusovca ljuljali su se u zamci koju su sainjavali udovi moljaca-gasitelja,
zurei ukoeno u oluju nonih boja na krilima svojih tamniara.
Nekoliko sekundi prije nego to je vod kaktusovaca nahrupio kroz vrata u krovu,
moljci su nestali. Jedan za drugim, besprijekorno slijedei zapovijed koju im nitko
nije izdao, moljci su suknuli gore i nestali kroz pukotinu u kupoli. Skliznuli su van
vratolomno, ali i armantno, proavi bez zastoja kroz pukotinu koja nije bila
dovoljno velika za njihova krila.
Svoj komatozni plijen ponijeli su sa sobom. Teglili su ta mlitava tijela prema
usnulom gradu, s nekom odvratnom gracioznou.
Stari kaktusovci, koji su ostali pokraj klonulog suncokoplja, zbunjeno su se
stresli, a kad im se vratio razum poeli su vikati od zaprepatenja i nelagode. Uasnuli
su se kada su shvatili da su njihovi drugovi bili odvedeni. Ljutito stadoe zapomagati i
okrenue suncokoplje uvis, besmisleno ga usmjerivi u prazno nebo. Pojavili su se i

mladi ratnici s luk-akrijama i spremnim maetama. Zbunjeno su se osvrnuli uokolo,

osmotrivi bijedan prizor i spustili oruje.
Tek tada, dok su se kaktusovci na terasi hrama krvlju zaklinjali na osvetu i
bijesno urlali, kada se no ispunila zbunjujuim zvucima, a moljci-gasitelji odletjeli
preko metropole utonule u tamu, Yagharek se vratio iz ratnikog transa i nastavio
sputati niz potpornje u kupoli Staklenika. Majmuni-konstrukti su vidjeli da se
pokrenuo pa krenue za njim prema ulicama ispod.
Kretao se postrance du ukrienih greda, prema malom potezu smetlita koji je
okruivao kuni patrljak kanala iza kua.
Yagharek je skoio s neto vie od metra visine i beumno se prizemljio,
zakotrljavi se preko polomljenih cigli. unuo je i poeo oslukivati.
uta oko njega je jo tri puta zakripala kada su se prizemljili i mehaniki
majmuni koji su sada ekali na njegove zapovijedi ili prijedloge.
Yagharek se zagledao u prljavu vodu pokraj sebe. Opeke su bile skliske od
organske neistoe i mulja koji se po njima godinama taloio. Na desetak metara od
ruba kupole, kanal se iznenada zavravao opekama. Ovo mora da je bio poetak male
pritoke koja se ulijevala u glavni sustav kanala. Kod samog zida kupole kanal je bio
odsjeen grubo sklepanom preprekom od betona i eljeza, koja je bila snano zabijena
u vodu. Svi rubovi bili su pomno zaepljeni, ali je ipak ostalo dovoljno siunih
prolaza i kanala u natopljenim opekama kroz koje je izvana dopirala voda, tako da je
kanal cijelo vrijeme bio pun. Voda je prolazila kroz oronuli kamen i taloila se na
povrini gustoj od otpadaka i mrtvih stvari, na povrini ogavne kae od trule
prljavtine.
Yagharek je osjeao njezin smrad. Otpuzao je malo dalje prema etvrtastim
ostacima zida koji se uzdizao s ostataka graevine. Bio je svjestan nervoznih povika
koji nisu prestajali na ulicama Staklenika. Uokolo su se prolamali idiotski pozivi na
akciju.
Yagharek se upravo htio smjestiti i priekati adraha i ostale, kad je svuda oko
sebe primijetio gomile polomljenih opeka. Odjednom su se zatresle i poele padati na
tlo, podiui oblake praine. Iz te ute su izronili Isaac, adrah, Pengefinchess,
Derkhan, Lemuel i Tansell. Yagharek shvati da gomila otpadaka ice i stakla iza njega
krije jo dva majmuna-konstrukta, koji su upravo poli pridruiti se svojoj brai.
Prvih nekoliko trenutaka nitko nije progovorio. A onda je Isaac posrui krenuo
naprijed. Za sobom je ostavljao trag od pepela i prljavtine. Preko blata iz
kanalizacije koje mu je prekrivalo odjeu i torbu, uhvatio se novi sloj praine iz
sruenih zgrada. Ulubljena kaciga - po sloenosti i mehanikom izgledu slina
adrahovoj - apsurdno se njihala na njegovoj glavi.
"Yag", oslovio ga je oprezno. "Tako mi je drago to te vidim, stari moj. Jako mi
je drago... ti si dobro." Toliko je iznenadio garudu kada ga je epao za ruku, da je

ovaj nije povukao.

Yagharek je imao osjeaj da se tek tog trenutka probudio iz sna u koji nije ni znao
da je zapao. Osvrnuo se oko sebe i po prvi put jasno ugledao Isaaca i ostale. Osjetio
je neizmjerno olakanje. Bili su prljavi, izgrebeni i puni modrica, ali izgleda da nitko
od njih nije bio ozlijeen.
"Jesi li vidio?" upita Derkhan. "Upravo smo bili izali - beskonano dugo smo se
probijali kroz prokletu kanalizaciju i uz put smo svata uli..." Zavrtjela je glavom
sjetivi se toga. "Izali smo kroz kanalizacijski otvor koji se nalazi u ulici nedaleko
odavde. Tamo je vladao kaos, potpuni kaos! Sve ophodnje trale su prema hramu, i
vidjeli smo... taj svjetlosni top. Bez problema smo stigli dovde. Nitko nas nije ni
pogledao..." Poslije ovih rijei glas joj je zamro. "Zapravo nismo vidjeli to se
dogodilo", tiho je zavrila.
Yagharek duboko udahnu zrak.
"Moljci ive ovdje", ree on. "Vidio sam gdje im je gnijezdo. Mogu vas odvesti
tamo."
Drutvo je bilo uzbueno.
"Zar prokleti kaktusovci ne znaju gdje su?" upita Isaac. Yagharek odmahne
glavom (bila je to ljudska kretnja, prva koju je nauio).
"Oni ne znaju da moljci-gasitelji spavaju u njihovim kuama", odvrati Yagharek.
"uo sam to su vikali. Oni misle da su ih moljci doli napasti. Smatraju ih uljezima
koji su stigli izvana. Oni ne..."
Yagharek je zautio sjetivi se panike koja je zavladala meu kaktusovcima na
vrhu hrama-sunca, meu starim kaktusovcima bez kaciga, hrabrim vojnicima idiotima
koji su dojurili na vrh i sreom se mimoili s moljcima, to ih je spasilo besmislene
smrti. "Oni uope ne znaju kako se trebaju boriti protiv moljaca", rekao je on tiho.
Pengefinchessina vodena vila prela je preko njenog tijela ispod koulje,
ovlaila joj kou, skinula prainu s nje i s njezine odjee, poslije ega su i
vodijanojica i njezina odjea bile besprijekorno iste.
"Trebali bismo pronai gnijezdo", ree Yagharek. "Ja vas mogu odvesti do
njega."
Pustolovi kimnue i automatski poee provjeravati oruje i opremu. Isaac i
Derkhan su djelovali nervozno, ali stisnuli su zube. Lemuel je podrugljivo okrenuo
glavu i poeo noem istiti nokte.
"Moram vam neto rei", zapoeo je Yagharek. Obratio se svima krajnje
odlunim tonom, koji nisu smjeli ignorirati. Tansell i adrah podigoe poglede s
naprtnjaa po kojima su prekapali, Pengefinchess je spustila luk kojeg je isprobavala.
Isaac pogleda Yaghareka krajnje bespomono i rezignirano.
"Kroz otvor na krovu izletjela su tri moljca vukui bezumne kaktusovce.
Meutim, ima ih etiri. Tako nam je barem rekao Vermishank. Moda je pogrijeio ili

je lagao. Moda je etvrti umro.

"Ili je moda jedan ostao u gnijezdu", dodao je. "Moda taj jedan nas eka."

etrdeset etvrto poglavlje

Ophodnje kaktusovaca su se okupile kod temelja Staklenika i poele se prepirati
s preostalim starcima. adrah je unuo u jednom uskom prolazu gdje ga nitko nije
mogao vidjeti i iz nekog skrivenog depa izvadio minijaturni teleskop. Razvukao ga je
do kraja i preao njime po okupljenim straarima.
"Izgleda da zaista ne znaju to bi poduzeli", tiho je promrmljao. Ostali lanovi
grupe nagurali su se iza njega i priljubili uz vlani zid. Trudili su se da ih ne uhvate
pokretne sjene baklji koje su cvrale i gorjele iznad njihovih glava. "Vjerojatno su
zbog toga i uveli policijski sat. Moljci i njih grabe. Dakako... nama e to biti od
pomoi."
Nije bilo nimalo teko uljati se mranim ulicama Staklenika. Nisu naili ni na
kakve prepreke. Slijedili su Pengefinchess, koja se udno gegala, djelomino skaui
poput abe, a djelomino puzei poput lopova. U jednoj ruci drala je svoj luk, a u
drugoj specijalnu strijelu za kaktusovce sa irokim, izboenim vrhom. Sreom, nije ih
morala uporabiti. Yagharek je iao nekoliko koraka iza nje i sikui je usmjeravao.
Povremeno bi zastala i dala ostalima znak neka uine isto, poslije ega bi se priljubili
uza zid, sakrili iza kakvih kola ili tezge i gledali kako neka hrabra ili budalasta dua
iznad njih razgre zavjesu na prozoru i proviruje na ulicu.
Pet majmuna-konstrukata mehaniki je skakutalo pokraj svojih organskih
suputnika. Njihova teka metalna tijela ipak nisu pravila buku. Ispustili su svega
nekoliko udnih zvukova. Isaac uope nije sumnjao da e od te noi kaktusovci pod
kupolom morati svojim redovitim komarima pridodati i metalno kripanje, nekakvo
kloparajue zlo koje je prolo ulicama.
Isaaca je ova etnja ispod kupole jako uznemirila. Unato dodataka od crvenog
kamena i cvranja baklji, ulice su uglavnom djelovale normalno. Mogli su se nalaziti
bilo gdje u gradu. Pa ipak, iznad svega toga prostirala se golema kupola koja je sve
odreivala, uzdizala se od jednog kraja obzora do drugog i opkoljavala svijet poput
kakvog klaustrofobinog neba. ak je djelovala i pomalo nesigurno i blago prijetei,
zbog slabe svjetlosti koja je dopirala izvana i koju je debelo staklo prelamalo. Crni
kostur od eljeza, koji je nosio staklo, kao da je drao u zamci i mali grad. Podsjeao
je na golemu paukovu mreu.
Isaac zadrhti od te pomisli. Obuzeo ga je vrtoglav osjeaj.
Tkalac je bio u blizini.
Sapleo se u trku i podigao pogled. U djeliu sekunde vidio je svijet kao mreu,
vidio je na trenutak samu svjetsku mreu, i osjetio je da je taj moni paukovski duh
blizu.

"Isaac!" siknula je Derkhan dok je trei prolazila pokraj njega. Stajao je

nepokretno na ulici i gledao u nebo, oajniki pokuavajui vratiti se u svjesno stanje.
Ona ga u prolazu povue za sobom. Pokuao joj je neto apnuti dok se spoticao iza
nje, staviti joj do znanja da je shvatio. Meutim, nikako mu nije uspijevalo biti
razgovijetan, a ona trenutno nije imala vremena sasluati ga pa je samo nastavila vui
za sobom po mranim ulicama.
Poslije krivudavog putovanja, skrivanja pred patrolama i pogledavanja prema
sjajnom staklenom nebu, zaustavili su se ispred gomile mranih zgrada na raskriju
dvije naputene ulice. Yagharek je priekao da mu svi priu dovoljno blizu kako bi ga
mogli uti, prije nego se okrenuo i pokazao.
"S onog tamo prozora na vrhu", ree on.
Luk kupole neumoljivo se obruavao prema kraju niza kua. Unitio je krovove i
pretvorio gomilu zgrada koje su gledale na ulicu u etvrtaste gomile kra. Yagharek je,
meutim, pokazivao prema kraju koji je bilo najudaljeniji od zida i na kojem su kue
uglavnom bile nedirnute.
Tri kata ispod tavana bila su nastanjena. Svjetlost se vidjela kroz podignute
krajeve zavjesa.
Yagharek se sagnuo, povukao ostale za sobom, i zaobiao sa stranje strane jednu
uliicu. Sa sjevera su i dalje mogli uti zapanjene povike zbunjenih straara, koji su
oajniki eljeli donijeti odluku o tome to im je initi.
"I ranije je bilo previe rizino traiti od kaktusovaca da nam pomognu",
piskutavo je govorio Isaac, "ali ako bismo ih sada pokuali na to nagovoriti sjebali bi
nas. Potpuno su poaavili. Ako nas nanjue, poludjet e i isjeckat nas onim svojim
luk-arkijama prije nego kae keks."
"Moramo proi mimo soba u kojima spavaju kaktusovci", ree Yagharek. "Stii
do vrha zgrade. Otkriti skrovite moljaca-gasitelja."
"Tanselle, Penge", odluno ih je pozvao adrah, "Motrite na vrata." Na trenutak
su se zagledali u njega, a potom kimnuli. "A ti, profo, mislim da e biti najbolje da ti
ide sa mnom. to se tie konstrukata... misli li da e biti od koristi?"
"Mislim da e oni biti kljuni u svemu ovome", odgovorio je Isaac. "Ali sluaj...
mislim... mislim da je jedan Tkalac ovdje."
Svi se zabuljie u njega.
Derkhan i Lemuel su ga gledali u nevjerici. Pustolovi su bili potpuno ravnoduni.
"to te natjeralo da to kae, profo?" njeno ga je upitala Pengefinchess.
"Ja... uspio sam ga na neki nain... osjetiti. A ve smo imali posla s njim. Rekao
je da emo se moda ponovo vidjeti..."
Pengefinchess pogleda Tansella i adraha. Derkhan je poela uurbano
objanjavati.
"Istina je", rekla je. "Pitajte Goluba. I on ga je vidio." Lemuel je to nevoljko

potvrdio kimanjem glave.

"Tu ne moemo bogzna to uiniti ", rekao je. "Mi ne moemo vladati nad tim
stvorom, i ako krene na nas ili na njih, bit emo preputeni na milost i nemilost
dogaajima. Moda on nee nita poduzeti. Sam si rekao, 'Zaac, da e on postupiti
onako kako se njemu prohtje."
"Ipak emo", polako zausti adrah, "ui unutra. Ima li netko neto protiv?" Nitko
nije imao. "U redu. Ti, garuda. Ti si ih vidio. Vidio si odakle su izali. Ti bi trebao
poi. Zatim profa, ja, i konstrukti. Vi ostali ostanite ovdje i radite ono to vam Tansell
i Penge kau. Jeste li razumjeli?"
Lemuel je kimnuo, kao da kae kako mu je svejedno. Derkhan je uspjela zatomiti
svoje negodovanje. adrahov odluan, zapovjedniki glas je na sve njih ostavio
dubok dojam. Mogao joj se ne sviati, mogla je o njemu misliti da je bezvrijedan
olo, ali znao je svoj posao. Bio je ubojica i trenutno im je upravo netko takav bio
potreban. Na kraju je ipak kimnula.
"Ako zagusti, istite se odavde. Vratite se u kanalizaciju. Nestanite. Ako bude
potrebe, pojavite se sutra na deponiju. Jeste li razumjeli?" Ovog puta se obraao
Pengefinchess i Tansellu. Oni odluno kimnue. Vodijanojka je neto aputala svojoj
vodenoj vili i provjeravala tobolac. Neke od njezinih strijela bile su vrlo sloene
stvarice s tankim sjeivima na oprugu. Iskakale su pri dodiru i nanosila isto onako
teke rane kao i luk-akrija.
Tansell je provjeravao pitolje. adrah je trenutak oklijevao, a onda je otkopao
svoju kratku starinsku puku iroke cijevi i pruio je viem mukarcu, koji ju je sa
zahvalnou prihvatio.
"Ja u biti u zatvorenom", objasni adrah. "Nee mi biti potrebna." Izvukao je
svoj izrezbareni pitolj. Demonsko lice na kraju cijevi kao da se u polumraku
pomicalo. adrah mu se obratio apatom. Isaac je pomislio da je oruje bilo
udotvorno poboljano.
adrah, Isaac i Yagharek se laganim koracima odvojie od ostalih.
"Konstrukti!" siknuo je Isaac. "S nama!" Zaulo se itanje klipova i drhtanje
metala kada je pet nabitih malih majmunskih tijela krenulo za njima.
Isaac i adrah pogledae Yaghareka, zatim provjerie vide li jasno prizore iza
sebe u zrcalima privrenim na kacige.
Tansell je stajao ispred male skupine i neto biljeio u svoju biljenicu. Podigao
je pogled, napuio usne i zagledao se u adraha, nagnuvi glavu na jednu stranu. Zatim
je pogledao u baklje iznad njih i promotrio pod kojim kutom se sputaju krovovi koji
su se nadvili nad njima. Potom je narkao nekakvu nejasnu formulu.
"Pokuat u pokrenuti veo-aroliju", ree on. "Jako upadate u oi. Ne morate ba
traiti nevolje." adrah kimne. "Sranje to ne moemo dobiti i konstrukte." Tansell
dade rukom znak automatiziranim majmunima da se maknu u stranu. "Penge, bi li mi

pomogla?" upitao je. "Usmjeri malo moi prema meni, molim te. Ovo sranje otjee."
Vodijanojka je otpuzala do njega i spustila lijevu ruku u Tansellovu desnu. Oboje
su se usredotoili, a oi su im se poele polako sklapati. itavu minutu se nitko nije ni
pokrenuo, niti proizveo bilo kakav zvuk; Isaac je vidio kako su i jednom i drugom
zamagljene oi najprije zatreperile, a onda se u istom trenutku otvorile.
"Ugasite ta prokleta svjetla", prosiktao je Tansell. Pengefinchessina usta su se
nijemo pokretala, ponavljajui njegove rijei. adrah i ostali poee se u nedoumici
osvrtati oko sebe, ali ubrzo uvidjee da zuri u zapaljene uline lampe iznad njih.
adrah je brzo rukom pozvao Yaghareka. Otiao je do najblie lampe, napravio
lopovske ljestve i raskreio noge radi ravnotee.
"Upotrijebi ogrta", rekao je. "Popni se gore i ugasi plamen."
Isaac je najvjerojatnije bio jedina osoba koja je zapazila da se Yagharek djeli
sekunde dvoumio. Shvatio je koliko je hrabrosti Yaghareku bilo potrebno da poslua,
da smota i uniti svoju posljednju masku. Yagharek je otvorio kopu koja mu je
pridravala ogrta ispod grla i u sljedeem trenutku je stajao pred svima njima
otkrivenog kljuna i pernate glave, u tankoj koulji ispod koje su se nazirali oiljci i
patrljci koji su boli oi.
Yagharek se to je njenije mogao uhvatio svojim krupnim stopalima s kandama
za adrahove prepletene ruke i uspravio se. adrah je s lakoom podigao garudu
upljih kostiju. Yagharek prebaci svoj teki ogrta preko ljepljive baklje koja je
cvrala. Ugasila se u oblaku crnog dima. Kada je svjetlost zgasnula, po njima
polegoe sjene.
On sie i zajedno sa adrahom se hitro zaputi ulijevo, do drugog plamena koji je
osvjetljavao slijepu uliicu u kojoj su se krili. Ponovili su operaciju i mali jarak je
utonuo u tamu.
Kad je siao, Yagharek je razmotao svoj upropaten ogrta. Bio je osmuen,
poderan i zaprljan smolom. Trenutak je oklijevao, a onda ga je bacio. Djelovao je
tako siuno i jadno u svojoj prljavoj koulji. Sada su svi mogli vidjeti oruje koje je
nosio.
"Povucite se u najdeblju sjenu", promuklo je siknuo Tansell. Ponovo su usta
Pengefinchess odslikavala njegova, iako kroz njih nije izlazio nikakav zvuk.
adrah se povukao i pronaao malu niu u zidu od opeka. Za sobom je povukao
Yaghareka i Isaaca i satjerao ih uza stari zid.
unuli su, smjestili se i ostali nepokretni.
Tansell je kruto ispruio lijevu ruku i zavitlao jedan kraj koluta debele bakrene
ice prema njima. adrah ju je s lakoom uhvatio. Omotao ju je najprije oko svog
vrata, a potom je brzo njome privezao i svoje suputnike i skliznuo natrag u tamu. Isaac
zamijeti da je drugi kraj ice povezan s nekim runim strojem, nekakvim motorom sa
satnim mehanizmom, iju je kvaicu Tansell oslobodio, pustivi da moment sile

ovlada mehanizmom koji je nastavio dinamino raditi.

"Spremni smo", izjavi adrah.
Tansell je poeo pjevuiti i zvidukati i pijuckajui isputati neke udne zvuke.
Bio je gotovo nevidljiv. Isaac je uspijevao razabrati samo nekakvu zatamnjenu priliku,
koja je drhtala od napora. Mrmljanje se pojaalo.
A onda je Isaac doivio ok. Poeo se blago griti. Shvatio je da ga adrah
pridrava kako se ne bi pomaknuo s mjesta. Osjetio je marce i bockanje struje koja je
pretjecala kroz njegove pore tamo gdje mu je ica dodirivala kou. Taj je osjeaj
potrajao jo minutu, a potom je nestao, jer je rad stroja poeo postupno slabjeti.
"U redu", zagraktao je Tansell. "Da vidimo je li uspjelo."
adrah istupi iz udubljenja na ulicu.
Sjene su ga pratile.
Omotavala ga je neodreena tama, ista ona koja ga je pokrivala i dok je stajao u
zaklonu. Isaac se zablenuo u njega. Vidio je mrlju dubokog crnila u adrahovim oima
i ispod njegove brade. adrah je polako krenuo naprijed, prema oblinjem raskriju
koje su obasjavale baklje.
Sjene na njegovom licu i tijelu nisu se promijenile. Ostale su iste onakve kakve
su bile dok je uao u potpunoj tami, tako da je izgledalo kao da se i dalje skriva od
treperavog sjaja priljubljen uza zid. Drale su se njega i jo nekoliko centimetara
okolnog zraka kojem su oduzimale boju poput tamne aureole.
Postojalo je jo neto. Sa adrahom sada kao da je puzio i nekakav
izvanvremenski spokoj. Kao da se, krijui se meu opekama, sledio i svojom
tajanstvenou proeo sjene koje su ga oblagale. Krenuo je naprijed, ali je ovjek i
dalje imao dojam da miruje. Zbunjivao je oko. Mogli ste pratiti njegovo napredovanje
ako ste znali da je tu i ako ste vrsto odluili gledati ga, meutim, bilo je mnogo lake
ne primijetiti.
adrah mahne Isaacu i Yaghareku da mu se pridrue.
Jesam li i ja poput njega? pomisli Isaac dok je polako izlazio u slabiju tamu.
Izmiem li i ja vaem oku? Jesam li polunevidljiv, nosim li i ja sa sobom svoj ogrta
od sjena7.
Pogledao je u Derkhan i po njenoj zabezeknutosti zakljuio da je tako. Yagharek,
koji je iao s njegove lijeve strane, takoer je predstavljao neraspoznatljivu priliku.
"Na prvi nagovjetaj izlaska Sunca, krenite", proaptao je adrah svojim
suputnicima. Tansell i Pengefinchess kimnue. U meuvremenu su se njih dvoje
razdvojili i iscrpljeno zatresli glavama. Tansell podie ruku poeljevi im na taj nain
sreu.
adrah je dao znak Isaacu i Yaghareku i zakoraio iz mrane uliice na ulicu
obrubljenu kuama i osvijetljenu bakljama. Za njima polako, i to su tie mogli,
krenue i majmuni. Zaustavili su se pokraj dva ljudska bia i garude, a crvena

svjetlost se snano odbijala od njihovih ulubljenih metalnih ljutura. Ista ta svjetlost

samo je skliznula s trojice zaaranih uljeza, poput ulja s otrice. Nije uspijevala
pronai uporite. Tri nejasne prilike stajale su ispred pet konstrukata koji su tiho
kloparali, a onda su se svi zajedno uputili preko prazne ulice prema kui.
Kaktusovci nisu zakljuavali vrata. Lako su uli unutra. adrah je oprezno krenuo
uz stube.
Dok je iao za njim, Isaac je udisao egzotini, nepoznati miris biljnog soka
kaktusovaca i njihove udne hrane. Oko cijelog predvorja bili su poslagani lonci s
pjeskovitom zemljom i raznim pustinjskim biljkama, koje su uglavnom posustale i
napola uvenule, jer su ih drali u zatvorenom prostoru bez prozora. adrah se okrenuo
i odmjerio Isaaca i Yaghareka. Polako je stavio prst na usta. Zatim se nastavio penjati
uz stube.
Kad su se pribliili prvom katu, zauli su tihu prepirku u kojoj su sudjelovali
kaktusovci dubokih glasova. Yagharek im je jedva ujnim apatom preveo ono to je
uspio razumjeti. Govorili su o tome kako se boje i raspravljali o tome bi li i dalje
vjerovali starcima. Hodnik je bio prazan i bez ikakvih ukrasa. adrah je zastao, a kada
je Isaac provirio preko njegovog ramena, opazio je da su vrata koja su vodila u sobu
kaktusovaca irom otvorena.
Kroz njih je vidio jednu veliku i izuzetno visoku prostoriju s probuenim stropom
du ijih rubova su visjele daske poda iz stana iznad, na visini veoj od dva metra.
Svjetlost petrolejke bila je priguena. Nedaleko od vrata, Isaac je ugledao nekoliko
usnulih kaktusovaca, koji su stajali prekrienih nogu, nepokretni. Dvije prilike koje su
stajale jedna pokraj druge jo su bile budne. Blago su se nagnule jedna prema drugoj i
aptale.
adrah je vrlo polako, poput kakve grabljivice, preao posljednje stube i poao k
vratima. Zastao je neposredno ispred njih, osvrnuo se i dao znak jednom od majmunakonstrukta da doe do njega. Potom je jo jednom sve to ponovio. Isaac je shvatio.
Priao je sasvim blizu slunim ulazima konstrukta i apatom mu izdao naredbu.
Ovaj nastavi uz stube tiho zveckajui. Isaac se trgnuo, ali kaktusovci nisu nita
uli. Konstrukt je tiho unuo pokraj adraha i ovaj ga je zaklonio svojom tamom,
tako da ga iz sobe nisu mogli vidjeti. Isaac je za prvim poslao jo jednog konstrukta i
potom dao adrahu znak neka nastavi.
Krupni ovjek je laganim i postojanim korakom proao ispred otvorenih vrata
zaklanjajui konstrukte svojim tijelom. Da nije bilo adraha, svjetlost bi se sasvim
sigurno odbila od njihova oblija dok bi prolazili ispred otvorenih vrata. adrah je
bez zastajkivanja proao kroz vidokrug kaktusovaca zabavljenih razgovorom, zajedno
s konstruktima koji su puzali pokraj njega, skriveni od svjetlosti. Zatim je zamaknuo u
tamu hodnika s druge strane vrata.
Sada je na redu bio Isaac.

On dade znak drugoj dvojici konstrukta da se sakriju iza njegova krupnog tijela i
polako krenu preko drvenog poda. Trbuh mu je visio dok je vukao noge zajedno s
konstruktima.
Bio je to zastraujui osjeaj kad je napustio zatitu zida i izaao pred dvojicu
kaktusovaca koji su stojei tiho razgovarali, spremni utonuti u san. Isaac se sav skupio
naspram ograde na odmoritu, to je mogao dalje od vrata, ali morao je izdrati jo
nekoliko munih sekundi prolaska kroz nejasni snop svjetlosti, dok ne stigne u
sigurnost tame hodnika s druge strane vrata.
Imao je vremena baciti pogled na velike kaktusovce koji su stajali u debelom
sloju smea na podu i aputali. Preli su pogledima preko njega dok je puzio ispred
vrata pa je zadrao dah, ali udotvorne sjene pojaale su tamu kue i on proe
nezamijeen.
Yagharek je dao sve od sebe da svojim kotunjavim tijelom zakloni posljednjeg
konstrukta dok je neujno prolazio kroz osvijetljeni dio hodnika.
Pregrupirali su se ispred sljedeeg dijela stubita.
"Od sada e biti lake", proaptao je adrah. "Na katu iznad nema nikoga, on je
samo strop ovog ovdje. A iznad njega... tamo se kriju nai moljci-gasitelji."
Prije nego to su stigli do etvrtog kata, Isaac je povukao adraha i natjerao ga
da stane. Dok su ga adrah i Yagharek gledali, Isaac ponovo poeo neto aptati
jednom od majmuna-konstrukta. Natjerao je adraha da ostane nepokretan dok ta stvar
nije, mehaniki se uljajui, prela preko zadnje stube i nestala u mranoj sobi s druge
strane.
Isaac je zadravao dah. Poslije jedne minute, konstrukt se pojavio i rukom koja
se trzala pozvao ih neka uu. Polako su uli na odavno naputeni tavan. Prozor bez
stakala bio je okrenut prema raskriju, a na njegovom pranom okviru vidjele su se
razne bizarne ogrebotine. Kroz taj mali kvadrat ulazila je blijeda i promjenjiva
svjetlost baklji odozdo. Yagharek je polako pokazao prema prozoru. "Odatle", rekao
je. "Doao je odatle."
Pod je bio prekriven prastarim smeem i debelim slojem praine. Zidovi su bili
izgrebeni uznemirujuim i nepovezanim crteima.
Kroz prostoriju je strujala rijeka neugodnog mirisa. Strujanje je bilo slabo,
gotovo neprimjetno. Ipak, bilo ga je, to je bilo neobino u nepokretnoj vrelini ispod
kupole. Isaac se osvrnuo oko sebe pokuavajui otkriti izvor.
A onda ga je ugledao. No je bila vrlo sparna i on se preznojavao, ali se ipak
blago stresao.
Tono nasuprot prozoru leali su komadi buke razbacani po podu. Otpali su s
rupe koja je izgleda nedavno bila probijena do visine Isaacovih bedara. Bila je to
iva rana u zidu. Povjetarac ju je spajao s prozorom, kao da je nekakvo nezamislivo
stvorenje disalo u utrobi same kue.

"Tamo je unutra", ree adrah. "Sigurno se ondje kriju. Sigurno im je to

gnijezdo."
S druge strane otvora protezao se kompliciran i izlomljen tunel, izdubljen u
samoj kui. Isaac i adrah zavirie u tamu.
"Ne djeluje mi dovoljno irok za nekog od te kopiladi", rekao je Isaac. "Mislim
da oni ne pristaju sasvim u... uh... uobiajen prostor."
Tunel je bio irok otprilike metar i dvadeset, grubo isklesan i dubok. Njegova
unutranjost se ve poslije nekoliko koraka gubila u tami. Isaac je kleknuo ispred
njega i poeo njukati tamu. Zatim podie pogled prema Yaghareku.
"Ti mora ostati ovdje", rekao je. Prije nego to se garuda stigao pobuniti, Isaac
je pokazao na svoju glavu. "Ja i Shad imamo kacige koje nam je dao Vijee. A s
ovim...." potapao je svoju torbu "... moda emo uspjeti prii dovoljno blizu bilo
emu, ako bilo ega ima tamo unutra." Zavukao je ruku unutra i izvadio dinamo. Bila
je to ista ona sprava koju je Vijee upotrijebio kako bi pojaao valove Isaacovog uma
i privukao njegovog nekadanjeg kunog ljubimca. Kad je drugi put zavukao ruku u
torbu, izvukao je iz nje nekakvu poveu hrpu spetljanih crijeva.
adrah je kleknuo uz njega i sagnuo glavu. Isaac ubaci jedan kraj crijeva u otvor
na kacigi i pritegne vijke.
"Ako je vjerovati Vijeu, usmjerivai koriste neto slino kao tehnika pod
nazivom... ontolografija premjetanja", promrmljao je Isaac. "Nita me ne pitajte.
Rije je u tome to e ove ispune cijevi odstraniti nae... uh... psihiko isparavanje...
osloboditi ga ovdje." Pogledao je Yaghareka. "Bez otiska uma. Bez okusa, bez traga."
vrsto je zategnuo i posljednji vijak pa blago kucnuo po adrahovoj kacigi. Zatim je
on sagnuo glavu, a adrah ponovio cijelu operaciju. "Ako se tamo unutra nalazi
moljac, Yag, a ti mu se priblii, on e osjetiti tvoj okus. Ali nas nee. Tako je barem
u teoriji."
Kada je adrah zavrio, Isaac ustane i dobaci crijeva Yaghareku.
"Svako od njih je otprilike... osam do devet metara dugaka. Spajaj ih i dri ih
dok se ne zategnu, a onda ih pusti da se vuku za nama. Dogovoreno?" Yagharek je
kimnuo. Sav se ukoio od bijesa to ga nee povesti sa sobom, ali je dobro znao da
nemaju drugog izbora.
Isaac je uzeo dva koluta ice. Prvo je jedan kraj svakog koluta privrstio za stroj
kojeg je drao, a zatim je njihove suprotne krajeve ubacio u ventile na svojoj i
adrahovoj kacigi.
"Unutra se nalazi mala antikiselinska baterija", ree on maui strojem.
"Povezana je sa satnim mehanizmom ukradenim od kepri. Jesmo li spremni?" adrah
je na brzinu provjerio svoj pitolj, dodirnuo i ostala svoja oruja i kimnuo. Isaac je
opipao kremenjau i nepoznat no za pojasom. "Poimo onda."
Povukao je malu polugu na dinamu. Sprava je tiho i siktavo zazujala. Yagharek je

neodluno drao krajeve, zurei u njih dvojicu. Proeo ga je nekakav neodreen

osjeaj, udan nalet neega to ga je natjeralo da zadrhti, blagi drhtaj straha koji nije
bio njegov vlastiti. Isaac pokae na tri majmuna-konstrukta.
"Uite", ree on. "Ii ete na etiri koraka ispred nas. Nemojte uriti. Stanite ako
osjetite opasnost. Ti e..." rekao je i pokazao na etvrtog "... ii iza nas. Jedan ostaje
s Yagom."
Konstrukti su polako, jedan za drugim, otili u tamu.
Isaac na trenutak spusti ruku na Yagharekovo rame.
"Neemo dugo, stari moj", rekao je tiho. "Ostani na strai."
Okrenuo se, kleknuo i ispred adraha uao u okno od probijene opeke.
etveronoke se zaputio u tu rupu koja je vodila do samog pakla.
Tunel je bio dio neke razorne topografije. Protezao se pod najbizarnijim
kutovima izmeu terasastih zidova, bio je uzak i skuen i Isaacu je u njemu zvonilo u
uima od vlastitog disanja i kloparanja majmuna. Ruke i koljena su mu bridjeli od
puzanja preko otrih kamenih krhotina. Isaac je procijenio da prolaze kroz katove
kue. Sputali su se sve nie i Isaac se sjetio da je, zbog zakrivljenosti kupole, sve
vie katova moralo biti maknuto to su kue bile blie staklu. One najblie rubu
kupole, shvatio je, bile su najnie i u njima je bilo vie kra i otpadaka.
Provlaili su se du kratkog ostatka ulice prema staklenoj kupoli i sputali se niz
naputene nivoe u jazbini grada unutar grada. Isaac se na trenutak stresao u mraku.
Znojio se od vruine i straha. Bio je strano uplaen. Ve je imao prilike vidjeti
moljce-gasitelje. Vidio ih je kako jedu. Znao je to ih moda eka u dubinama ovog
hodnika od kra.
Poslije kraeg puzanja Isaac osjeti kako ga je neto povuklo natrag i odmah zatim
oslobodilo. Crijevo se zategnulo i Yagharek ga je pustio da se vue za njim.
Isaac nita nije rekao. uo je adraha iza sebe kako duboko die i stenje. Njih
dvojica su se mogli razdvojiti najvie metar i pol, jer su njihove kacige bile icama
spojene na isti ureaj.
Isaac je zabacio glavu i okrenuo se, oajniki traei svjetlost.
Majmuni-konstrukti su skrenuli prema gore. Svakih nekoliko trenutaka jedan od
njih bi na as ukljuio svjetla u svojim oima i u tom djeliu sekunde Isaac bi vidio
dio prolaza pred sobom posut opekama, kao i metalni odsjaj tijela konstrukta. Onda bi
se svjetla ugasila. Isaac bi zatim pokuao svladati sljedeu dionicu puta po sjeanju
na tu sablasnu sliku koja je polako nestajala iz njegovih oiju.
U potpunom mraku je bilo vrlo lako naslutiti i najmanji sjaj. Isaac je znao da puzi
prema izvoru svjetlosti im je podigao glavu i ugledao sivi obris tunela ispred sebe.
Neto mu je pritisnulo grudi. Izbezumio se od straha, ali je odmah prepoznao kositrene
prste i tamno tijelo konstrukta. Isaac siktavo zapovijedi adrahu neka stane.
Konstrukt je gestikulirao pokuavajui Isaacu neto objasniti pokretima punim

trzaja. Pokazao je ispred sebe prema dvojici konstrukta koji su lebdjeli na kraju
vidljivog dijela okna, iza kojeg je tunel skretao pod otrim kutom prema gore.
Isaac dade znak adrahu neka prieka. Poeo ga je proimati ledeni strah koji se
irio iz trbuha. Disao je duboko i usporeno. Vukao je stopala po tlu i pomicao se samo
po nekoliko centimetara naprijed. Kada je osjetio bockanje po koi, znao je da je
stigao do otvora obasjanog slabom svijetlou.
Tunel je zavravao zidom od opeka visokim metar i pol, koji ga je okruivao s tri
strane. Zid je poinjao iznad otvora tunela kroz koji je upravo proao. Isaac je
podigao pogled i ugledao visoki strop. Kuni smrad polako je poeo kapati u rupu.
Isaac napravi grimasu.
uao je u rupi, priljubljen uza zid nabijen u betonski pod prostorije. Nije mogao
vidjeti ni djeli prostorije iznad sebe, niti one iza sebe. Ali je zato uo slabe zvukove.
Tiho utanje, kao kada vjetar raznosi razbacani papir. Tiho sjedinjavanje vode, poput
prstiju namazanih lijepkom koji se spajaju i razdvajaju.
Progutao je slinu i proaptao neto sebi u bradu. Pokuavao je sam sebe uvjeriti
kako bi trebao biti hrabar i nastaviti dalje. Okrenuo je lea zidu ispred sebe i sobi iza
njega. Primijetio je da ga adrah promatra sputen na sve etiri, ozbiljnog lica. Isaac s
punom panjom pogleda u zrcala. Kratko je povukao crijevo privreno za vrh svoje
kacige, koje se krivudavo protezalo putem kojim su doli kroz tunel i nestajalo ispod
adrahovog tijela u dubinu, skreui njegove izdajnike misli.
Potom se Isaac vrlo polako poeo uspravljati. Grozniavo je zurio u zrcala, kao
da se pokuava dokazati pred nekim bogom koji ga je stavio na kunju - Vidi! Ne
gledam iza sebe, prokleto jasno e vidjeti ako to uinim! Tjemenom je oeao rub
rupe, tako da ga je obasjalo jo vie svjetlosti. Odvratan zadah postao je mnogo jai.
Malo je rei da je bio prestraen. Sada ga je oblijevao hladan znoj.
Nagnuo je glavu i jo se malo uspravio. Uspio je vidjeti i samu prostoriju
obasjanu crveno-smekastom svjetlou, koja se mukotrpno probijala kroz jedan
prljavi prozori.
Bila je to dugaka, uska prostorija, iroka otprilike etiri metra, a dugaka oko
deset. Bila je pranjava i odavno naputena. U njoj nije bilo vidljivih ulaza ni izlaza,
kao ni otvora ili vrata.
Isaac je prestao i disati. Na suprotnom kraju prostorije, sjedio je i naizgled zurio
ravno u njega moljac-gasitelj, ije su se isprepletene, komplicirano graene ruke
ubojice i ostali udovi pokretali u zbunjujuoj antifazi, a krila bila napola rastvorena u
mlakoj prijetnji.
Isaac je tek poslije jednog trenutka shvatio da to nije on zastenjao. Jo nekoliko
sekundi je proveo zurei u to opako stvorenje koje je grilo antene to su mu virile iz
onih duplji, dok nije postao svjestan injenice da ga to stvorenje nije osjetilo.
Moljac se promekoljio i pomaknuo tako da je sada bio okrenut tono prema njemu.

Isaac je sasvim tiho ispustio zrak. Postupno je poeo okretati glavu kako bi
promotrio cijelu prostoriju.
Kad je vidio to se sve u njoj nalazi, ponovo se morao obuzdati da ne ispusti
nikakav zvuk.
Cijela povrina poda bila je prekrivena mrtvim tijelima koja su leala u
nepravilnim razmacima.
Isaac shvati da neopisivi smrad potjee od njih. Okrenuo je glavu i rukom pokrio
usta kada je u svojoj neposrednoj blizini vidio le djeteta kaktusovaca, s ijih su
kostiju od fibroznog, vrstog drveta otpadali komadi trulog mesa. Malo podalje
nalazilo se smrdljivo truplo nekog ljudskog bia, a iza njega je Isaac ugledao jo
jedan, svjeiji ljudski le i podbuhlog vodijanoja. Najvei broj tijela pripadao je
kaktusovcima.
Sav utuen, ali ne i iznenaen, primijetio je da neki od njih jo diu. Bili su
odbaeni: ljuture, prazne boce. Provest e posljednje dane ili sate kao imbecili u
ovoj zaguljivoj rupi, balavei, piajui i serui dok ne umru od gladi i ei pa istrunu
isto onako bezumno kao to su na kraju i ivjeli.
Oni ne mogu biti u raju ili paklu, razmiljao je maloduno Isaac. Njihove due
sigurno ne lutaju uokolo u spektralnom obliku. Oni su svareni. Popijeni su i posrani,
promijenjeni zahvaljujui opakim oneirokimijskim procesima i pretvoreni u gorivo za
let moljaca-gasitelja.
Isaac spazi kako moljac jednom rukom vue tijelo starog kaktusovca kojem je s
ramena jo pompozno i apsurdno visjela lenta. Moljac je bio trom. Podigao je lijeno
ruku i ispustio bezumnog kaktusovca, pustivi ga da tresne o pod pun ute.
Zatim se moljac-gasitelj malo pomaknuo i podvukao pod sebe stranje noge.
Struui nogama, poeo je povlaiti svoje teko, opasno tijelo preko pranog poda.
Ispod zatka je izvukao nekakvu veliku, meku kuglu promjera metar i neto. Isaac se
kiljei zagledao u zrcalo, ne bi li je jasnije vidio. Uinilo mu se da je prepoznao
gustu gnojnu teksturu i prljavu, okoladnu boju snovosranja.
Razrogaio je oi.
Moljac-gasitelj je dimenzije te stvari odmjerio stranjim nogama. irio ih je sve
dok nije njima obuhvatio debelu kap mlijeka moljaca-gasitelja. Sigurno vrijedi
nekoliko jebenih tisua... pomislio je Isaac. Grijeim, jer ako se razrijedi toliko da
bi bilo prihvatljivo za uporabu, sigurno vrijedi milijune gvineja! Nije ni udo to se
svi trude dobiti natrag ta prokleta stvorenja...
Isaac je jo zurio u moljca-gasitelja kad se dio njegovog trbuha poeo
razmotavati. Iz repa mu se zatim pojavila dugaka organska bodlja, zailjen
produetak sastavljen iz segmenata, koji se mogao povijati unatrag zahvaljujui
nekakvom hitinskom zglobu. Bio je dugaak gotovo kao Isaacova ruka. Isaac je
nesvjesno zinuo od gnuanja i uasa kada je moljac-gasitelj krenuo njome probuiti

loptu sa sirovim snovosranjem. Zastao je na trenutak prije nego to e to uiniti, a

potom duboko zario vrh u sredite te ljepljive mase.
Isaac je vidio kako se zadak moljca-gasitelja peristaltiki gri i da on gura neku
stvar nalik na kost u dubine snovosranja. Ne bi ni toliko uspio razabrati da moljac nije
razmotao oklop i otkrio meki dio donjeg dijela trbuha iz kojeg se pojavila dugaka
sonda.
Isaac je dobro znao to upravo gleda. Snovosranje je bilo izvor hrane, koje je
izgladnjelim mladuncima osiguravalo zalihe energije. Ona mesnata sonda koja se
pojavila iz trbuha bila je ovipozitor.
Moljac-gasitelj upravo je polagao jaja.
Isaac je skliznuo niz zid. Hiperventilirao je. Brzo je rukom pozvao adraha.
"Jedna od prokletnica je tamo unutra i upravo nese jaja, to znai da je moramo
odmah srediti..." prosiktao je. adrah zatvori rukom Isaacu usta. Gledao ga je ravno u
oi, dok se stariji mukarac nije malo smirio. Potom mu je adrah okrenuo lea,
ispravio se i sam promotrio sablastan prizor. Isaac se oslonio leima o opeke i ekao.
adrah se spustio do Isaaca. Lice mu je bilo ozbiljno.
"Hmmmm", promrmlja on. "Jasno mi je. U redu. Jesi li ti ono rekao da ti moljci
ne mogu osjetiti konstrukte?" Isaac je kimnuo.
"Koliko nam je poznato ne mogu", odgovorio je.
"Odlino. Obavio si sjajan posao kada si programirao te konstrukte. Ne zaostaju
ni po dizajnu. Stvarno misli da e znati kada trebaju napasti, ako im damo upute?
Jesu li su u stanju shvatiti tako sloene varijable?"
Isaac je ponovo kimnuo.
"Onda imamo plan" izjavi adrah. "Posluaj me."

etrdeset peto poglavlje

Isaac se polako provukao kroz rupu. Nije bio u stanju zaustaviti drhtanje, jer mu
je pred oima poigravala slika Barbilinog kvazi-umiranja.
Nije skidao pogled sa zrcala ispred sebe. Neodreeno je bio svjestan bezbojnog
zida iza njih. Opaki lik moljca-gasitelja zatresao bi se u zrcalu svaki puta kad bi
pomaknuo glavu.
Kada se Isaac pojavio, moljac-gasitelj se iznenada prestao pomicati. Isaac se
ukoio. Moljac je podigao glavu i zapalucao golemim jezikom kroz zrak. Zakrljale
antene u njegovih onim dupljama ljuljale su se zbunjeno s jedne na drugu stranu.
Isaac se nastavio pomicati prema zidu.
Moljac-gasitelj je nesigurno pomaknuo glavu. Mora da je neki od spojeva na
Isaacovoj kacigi proputao kapljice misli koje su promicale eterom i uznemiravale ga.
Meutim, nisu bile dovoljno jasne da bi ga moljac-gasitelj mogao pronai.
Kada je Isaac stigao do zida, adrah se popeo u prostoriju. I njegova je
nazonost malo zbunila moljca-gasitelja, ali to je bilo sve.
Poslije adraha, pojavila su se i trojica majmuna-konstrukta. Jednog su ostavili
straariti u tunelu. Polako su se uputili k moljcu-gasitelju. Okrenuo se prema njima,
ak se i zagledao u njih, ali ih nije vidio.
"Mislim da moe osjetiti njihov fiziki oblik i kretanje, isto kao i nas ",
proaptao je Isaac. "Ali kako nema mentalnih tragova, on ne vidi nijednog... od nas
kao razumni ivot. Mi smo za njega samo stvari koje se kreu, poput drvea na vjetru."
Moljac-gasitelj se okrenuo prema konstruktima koji su se pribliavali. Oni se
razdvojie i nastavie mu prilaziti iz razliitih smjerova. Budui da se nisu brzo
kretali, moljac-gasitelj naizgled nije djelovao zabrinuto. Ali postao je neto oprezniji.
"Sada", proaptao je adrah. On i Isaac ispruie ruke i poee polako povlaiti
metalna crijeva koja su se protezala iz njihovih kaciga.
to su otvoreni krajevi crijeva bili blii, to je moljac-gasitelj postajao sve
nervozniji. Pomicao se naprijed-natrag. Prvo bi se malo vratio kako bi zatitio svoja
jaja, a potom je napravio nekoliko koraka naprijed, mahnito kljocajui zubima.
Isaac i adrah su se pogledali i poeli u sebi brojiti.
Kad su izbrojali do tri, uvukoe krajeve crijeva u sobu. Jednim brzim trzajem
usmjerie otvorene krajeve metalnih crijeva prema kutu prostorije, koji je od njih bio
udaljen otprilike pet metara.
Moljac-gasitelj je pomahnitao. itao je i odvratno krijetao. Izvio je tijelo
prema gore, postao nekako vei i prijetei izbacio gomilu egzoskeletnih pila iz raznih
upljina u svom tijelu.

Isaac i adrah su sa strahopotovanjem zurili u zrcala. Stvorenje je bilo pravo

udovite, ali velianstveno udovite. Rairilo je krila i okrenulo se prema kutu gdje
su se savijali krajevi crijeva. Uzorci na moljevim krilima su pulsirali, usmjeravajui
hipnotiku energiju u pogrenom smjeru.
Isaac se sledio. Po krilima moljca-gasitelja prelazio je vrtlog neugodnih uzoraka.
Poeo se uljati prema krajevima crijeva poput prave grabljivice, ponekad na etiri,
ponekad na est, a ponekad opet na dvije noge.
adrah povue Isaaca prema lopti sa snovosranjem.
Proli su tako blizu raspaljenog, gladnog moljca-gasitelja da su ga gotovo mogli
dodirnuti. Vidjeli su u zrcalima da se pribliava. Ta ivotinja-oruje nadnosila se nad
njima. Kada su proli pokraj njega, obojica se okrenue na petama i napravie
nekoliko koraka natrake prema snovosranju, a zatim sljedeih nekoliko kreui se
naprijed. Na taj nain je moljac-gasitelj stalno bio iza njih, a oni su ga vidjeli samo u
zrcalima.
Moljac je proao pokraj konstrukta. ak je jednog i oborio, a da to uope nije
primijetio, kad je u pomamnom bijesu nagnuo u stranu svoju nazubljenu kraljenicu.
Isaac i adrah su oprezno napredovali. Stalno su u zrcalima provjeravali nalaze
li se krajevi ispunih crijeva kroz koje su isticale njihove misli i dalje tamo gdje su ih
bacili da izigravaju mamac za moljca-gasitelja. Dva majmuna-konstrukta slijedili su
moljca-gasitelja na maloj udaljenosti, dok se trei pribliavao jajima.
"Pouri" prosikta adrah i gurne Isaaca na pod. Isaac je poeo petljati oko noa
za pojasom, izgubivi na njegovo vaenje nekoliko sekundi. Konano mu se naao u
ruci. Trenutak je oklijevao, a onda ga zario u veliku, ljepljivu masu.
adrah nije skidao pogled sa zrcala. Moljac-gasitelj, zaklonjen konstruktima,
apsurdno je udarao po zmijolikim krajevima crijeva.
Dok je Isaac povlaio no du ahure s jajima, moljac je palacao prstima i
jezikom tragajui za neprijateljem iji mu se um rugao i uporno ostajao pri svijesti.
Isaac je omotao krajeve koulje oko ruku i poeo razvlaiti rubove proreza koji
je napravio u snovosranju. Morao je uloiti veliki napor da raspolovi tu gipku loptu.
"Pouri", ponovi adrah.
Snovosranje - sirovo, nerazrijeeno, destilirano i isto - poelo je natapati
tkaninu kojom je Isaac omotao ruke i njegovim prstima prooe trnci. Povukao je jo
jednom. Pred njim se ukazalo sredite lopte sa snovosranjem u kojem se ugnijezdila
gomilica jaja.
Svako od njih bilo je prozirno i ovalno, manje od kokojeg. Kroz njihovu
polutekuu kou Isaac je ugledao neto u obliku spirale. Podigao je pogled i pozvao
majmuna-konstrukta koji je stajao u blizini.
Na suprotnom kraju prostorije, moljac-gasitelj je podigao jedno od metalnih
crijeva i stavio svoje lice uz otvoren kraj kroz koji su istjecali osjeaji. Zbunjeno ga

je pretresao. Otvorio je usta i odmotao svoj odvratni, nametljivi jezik oko otvora.
Oblizao je kraj crijeva, zatim je zavukao jezik u njega i stao poudno tragati za
izvorom koji ga je stavljao na muke.
"Sada!" zapovjedio je adrah. Udovi moljca-gasitelja krenue du uvijenog
crijeva u potrazi za ulovom. adrah je iznenada problijedio. Raskreio je noge i
zagrlio samog sebe. "Sada, prokletstvo, uini to ovog trena!" povikao je. Isaac je
izbezumljeno podigao pogled.
adrah je netremice zurio u zrcala. U lijevoj ruci drao je udotvorni pitolj
kojeg je uperio u moljca-gasitelja.
Vrijeme kao da je usporeno protjecalo, dok je Isaac gledao u vlastita zrcala u
kojima je vidio kako moljac dri metalno crijevo. Vidio je i adrahovu ruku, mirnu
kao u mrtvaca, kojom je stezao kremenjau usmjerenu unatrag. Vidio je majmunekonstrukte koji su ekali zapovijed da napadnu.
Ponovo je spustio pogled na opaku gomilu ljepljivih jaja iz kojih je curilo.
Upravo je bio zaustio da izda naredbu konstruktima. Dok je uvlaio zrak kako bi
to jae dreknuo, moljac-gasitelj se na trenutak nagnuo naprijed i povukao crijevo
svom svojom snagom.
Isaacov glas su zagluili adrahov krik i pucanj kremenjae. Opalio je trenutak
prekasno. Pojaana kugla je treskom udarila u zid. adrah je poletio kroz zrak. Kona
traka kojom mu je kaciga bila privezana za glavu je pukla. Kaciga mu je sletjela s
glave, napravila luk kroz zrak prema kraju crijeva i tresnula o zid, prekinuvi vezu s
Isaacovim strojem. adraha nita vie nije vezalo i on nastavi let u runom luku.
Pitolj mu je izletio iz ruke, a on je na kraju svom teinom tresnuo o beton. Glavom je
udario o grubi betonski pod i poprskao prainu krvlju.
adrah je vritao i stenjao, kotrljao se, stezao glavu i pokuavao se uspraviti.
Zbrkani valovi iz njegovog uma iznenada se razlie prostorijom. Moljac-gasitelj
se okrenuo i zareao.
Isaac je urlao na konstrukte. Kada je moljac-gasitelj iznenaujuom brzinom od
koje se krv ledila krenuo prema adrahu, dva konstrukta koja su stajala iza njega
istovremeno mu skoie na lea. Iz njihovih usta sukne plamen i zahvati tijelo moljcagasitelja. Ovaj je poeo krijetati i gomilom koe u obliku bieva mlatarati po leima
koja su se puila, napavi konstrukte. No, unato svemu tome nastavio se pribliavati
adrahu. Oko vrata jednog konstrukta obavio je nekakav pipak i povukao ga sa
zastraujuom lakoom sa svojih lea. Zavitlao je to metalno tijelo o zid istom
estinom kao i kacigu.
Zaulo se uasno paranje i konstrukt se raspao razbacavi po podu komade
metala i zalivi ga zapaljenim uljem. Grmio je nedaleko od adraha, topei metal i
stvarajui pukotine u betonu.
Konstrukt koji je stajao pokraj Isaaca ispljune jaku kiselinu po gomili jaja. Istog

asa poela su se puiti, rasprskavati, itati i raspadati se.

Moljac-gasitelj odvratno, nemilosrdno, uasno urlikne.
Istog trena je zaboravio na adraha i zaletio se preko prostorije prema svom
potomstvu. Pomahnitalo je oinuo repom s jedne na drugu stranu zahvativi pri tom
adraha koji je leao i jeao, i odbacio ga u stranu. adrah je, klizei po podu, za
sobom ostavio trag vlastite krvi.
Isaac divljaki ugazi u jaja koja su se pretvarala u tekuinu i odmah potom se
posrui makne moljcu-gasitelju s puta. Jedno stopalo mu se sklizalo pri hodu, jer se
glatka masa zalijepila za njega. Napola trei, a napola puzei, uputio se prema zidu,
steui u jednoj ruci no, a u drugoj dragocjeni stroj koja je skrivao valove koji su se
irili iz njegovog uma.
Konstrukt koji se i dalje grevito drao za lea moljca-gasitelja ponovo je
bljuvao vatru po njegovoj koi, i ovaj je bolno zacvilio. Moljac zabaci prema natrag
udove sastavljene od segmenata, traei na konstruktovom tijelu bilo to za to bi se
mogao uhvatiti. Uspio je zgrabiti konstrukta ispod ruku i bez oklijevanja ga je otrgnuo
sa svojih lea.
Udario je njime o pod, razbivi mu staklene lee i metalnu glavu iz koje su
izletjeli ventili i ice i rasuli se po podu. Odbacio je od sebe uniteno tijelo i ono
zavri kao gomila smea. Posljednji konstrukt se povukao u namjeri da izdaleka
poprska golemog, pomahnitalog protivnika.
Prije nego to je konstrukt stigao trcnuti kiselinu, dvije krupne nazubljene kosti
izletjee bre od pucnja bia i bez muke ga prepolovie. Gornji dio konstrukta
nastavio se trzati i vui preko poda. Kiselina koju je nosio napravila je u praini
ispod njega baru koja se puila, i izjedala mrtve kaktusovce uokolo.
Moljac-gasitelj provue svoje udove kroz ljepljivu pjenu koja je ostala od
njegovih jaja. Zavijao je, i kao da je pjevuio.
Isaac se puzei udaljio od moljca kojeg je promatrao u zrcalima i pipajui du
zida uputio se prema adrahu, koji je leao i jeao, a povremeno i urlao od bolova.
Isaac je u zrcalima ispred sebe vidio kako se moljac-gasitelj okree. Zasiktao je
i zapalucao jezikom. Rairio je krila i obruio se na adraha.
Isaac je dao sve od sebe da stigne prije njega, ali bio je prespor. Moljac-gasitelj
je ponovo protutnjao pokraj njega i Isaac se istog asa okrenuo kako bi mu ta uasna
grabljivica ostala za leima.
S uasom je promatrao kako moljac-gasitelj uspravlja adraha, koji je samo
uspio zakolutati oima. Bio je prestraen, sav krvav i trpio je bolove.
Ponovo je poeo kliziti niz zid. Da bi to sprijeio, moljac-gasitelj mu je rairio
ruke i probio zglavke sa svoje dvije nazubljene pande, prikovavi adraha za zid od
opeke takvom brzinom da je sve bilo gotovo prije nego to je Isaac uope shvatio to
se dogaa.

adrah i Isaac istovremeno kriknue.

Moljac-gasitelj isprui svoje kvaziljudske ruke i pone se ulagivati adrahovim
oima. Isaac ga je stenjui upozorio da ne gleda u njega, meutim, veliki ratnik je bio
zbunjen i u agoniji, i oajniki se osvrtao uokolo kako bi vidio to mu to nanosi toliku
bol.
Ali je umjesto uzroka boli ugledao krila moljca-gasitelja.
Iznenada je utihnuo i smirio se, a moljac-gasitelj, ija su se lea jo puila i
pucketala od posljedica konstruktovog napada, poeo je jesti.
Isaac skrene pogled. Paljivo je okrenuo glavu, da ne vidi jezik koji se zavlai
adrahu u usta i isisava mu razum iz mozga. Isaac proguta slinu i lagano krene preko
prostorije prema rupi i tunelu. Noge su mu se tresle i vrsto je stezao zube. Jedina
nada mu je bila da se izvue odavde. Moda e u tom sluaju uspjeti preivjeti.
Potrudio se ne obraati pozornost na balavljenje i sisanje, na uzdahe
zadovoljstva i kapanje pljuvake ili krvi koji su se uli iza njega. Oprezno se uputio
prema jedinom izlazu iz prostorije.
Kada mu se pribliio, primijetio je da kraj metalnog crijeva privrenog za
njegovu kacigu jo lei pokraj zida. Pomolio se. Miris njegovog uma i dalje je kroz
crijevo istjecao u sobu. Moljac-gasitelj sigurno zna da se s njim u prostoriji nalazi jo
jedno razumno bie. to Isaac bude blii tunelu, to e biti blii i kraju crijeva. Tada
vie nee moi zavarati moljca glede svog poloaja.
Pa ipak, pa ipak, izgleda da ima sree. Moljac-gasitelj se sav predao ispijanju
svog obroka i, ako je suditi po zvukovima, komadanju adrahovog napaenog tijela.
Moljac uope nije obraao pozornost na prestraenu osobu iza sebe. Isaac se mogao
udaljiti i stii do samog otvora jazbine.
Ali kada je stigao tamo i zastao, spreman da se tiho spusti u tamu gdje ga je
ekao konstrukt i da se puzei vrati u kupolu i ode to dalje od ovog gnijezda komara,
osjetio je podrhtavanje pod nogama.
Spustio je pogled.
Kroz hodnik mu se pribliavao pomahnitalo struganje pandi. Povukao se od
otvora potpuno zaprepaten. Osjetio je kako se trese i sama utroba od opeka.
Majmun-konstrukt je izletio iz tunela izbaen kao iz katapulta i tresnuo o zid od
opeka. Pokuao se odbaciti rukama, napravi salto i uskoi u prostoriju, ali kretao se
prebrzo, tako da su mu obje ruke pukle u ramenima.
Pokuao se uspraviti kako bi poeo bljuvati dim i vatru, ali iz tunela je izjurio
jedan moljac-gasitelj i zagazio mu na glavu, zgnjeivi njegovu komplicirano izraenu
unutranjost.
Moljac je uskoio u prostoriju i jedan dugi nemilosrdni trenutak, Isaac je zurio
ravno u njega, u njegova rairena krila.
Tek poslije nekoliko asaka uasa i oajavanja, Isaac je shvatio da pridolica ne

obraa pozornost na njega. Ustremio se mimo njega i preko leina prema unitenim
jajima. Dok je trao, okrenuo je glavu na svom dugom, savitljivom vratu, i zacvokotao
zubima kao da se uplaio.
Isaac se ponovo priljubio uza zid, pratei oba moljca-gasitelja u svojim
zrcalima.
Drugi moljac natjera vlastite zube da se rastave i ispljune nekakav kretav,
nerazumljiv zvuk. Prvi moljac je jo jednom snano srknuo i ispustio adrahovo
iskoriteno i uniteno tijelo da padne. Zatim je sa svojim subratom otiao do
elatinastih ostataka snovosranja i jaja.
Oba moljca rairie krila. Dodirivali su se vrhovima krila s ispruenim
raznoraznim udovima i ekali.
Isaac je polako skliznuo natrag u rupu. Nije se ak ni usuivao pitati se to se to
dogaa, zato na njega nisu uope obratili pozornost. Za njim se, poput kakvog
idiotskog repa, vuklo metalno ispuno crijevo. Dok je Isaac sa zaprepatenjem zurio u
zrcala, ne znajui to bi mislio o prizoru iza sebe, prostor oko ulaza u tunel se na
trenutak nabrao. Savio se i najednom rascvjetao, a onda se pokraj njega u jami stvorio
Tkalac.
Isaac je zinuo od strahopotovanja. Golemi pauk se nadvio nad njim i gledao ga s
visine mnogobrojnim svjetlucavim oima. Moljci-gasitelji se najeie.
... STRAAN I ZAMAGLJENO PRLJAV I MAGLIAST TI SI TI SI... zau
Isaac glas koji bi prepoznao meu tisuu, kako se pijevno razlijee u njegovim uima naroito onom kojeg vie nije imao.
"Tkale!" samo to nije zajecao.
Golemi Tkalac poskoi i doeka se na svoje etiri stranje noge. Zatim je svojim
rukama noevima poeo po zraku izvoditi sloene are.
... PRONAAO RAZBOJNIKA KOJI KIDA SVJETSKO TKANJE IZNAD
NABUBRENOG STAKLA I MI PLESALI U PARU OBOJE KRVI EDNI SVAKI
POMAMNI TRENUTAK SVE EI NE MOGU POBIJEDITI KADA ME TE
ETIRI KUKAVICE U KUT STJERAE... ree Tkalac i nastavi se pribliavati svom
plijenu. Isaac se ukoio. Zurio je u komadie zrcala u kojima je vidio neobino
nadmetanje iza sebe... BJEI SAKRIJ MALENI VJET SI TI SREDITI RULJU I
RAZBITI JE ZAOBILAZI TE JEDAN KOJI BIO TEBE ULOVITI I IZMLATI KAO
ITO I VRIJEME JE BJEATI PRIJE NEGO OALOENI BRATSESTRA
INSEKTI STIGNU DA ALE MLADICE KOJE TI POMOGAO OTOPITI.
Isaac shvati da oni dolaze. Tkalac ga je upravo upozorio da su nanjuili smrt jaja
i da se vraaju, premda prekasno da bi zatitili gnijezdo.
Isaac se vrsto uhvati za rubove tunela, spreman da nestane u njegovim naborima.
Meutim, zadrao se jo nekoliko sekundi. Kratko i ubrzano je disao i blenuo sa
strahopotovanjem, zaprepaten prizorom borbe izmeu moljaca-gasitelja i Tkalca.

Bila je to elementarna scena, neto izvan ljudskog shvaanja. Kotane otrice

kretale su se prebrzo da bi ih ljudsko oko moglo pratiti. Njihovo kretanje sliilo je na
nemogue sloen ples bezbrojnih udova kroz nekoliko dimenzija. Zidove i pod
zapljuskivala je krv razliitih boja i sastava, koja je takoer prljala i mrtve. Kimijska
vatra je cvrala i kotrljala se preko betonskog poda iza tih nejasnih tijela, tako da su
se vidjeli njihovi obrisi. Tijekom borbe, Tkalac je stalno pjevuio svoj beskrajni
monolog.
... OH KAKO ON TO RADI KAKO ME DOVODI DO KLJUANJA JA SE
PJENIM I VRIJEM PIJAN SAM OPIJEN SOKOM SEBE KOJI FERMENTIRAJU
OVI LUDI KRILCI... pjevao je on.
Isaac je zaprepateno zurio. Dogaale su se nevjerojatne stvari. estoko ibanje i
ubadanje nije prestajalo. Moljci-gasitelji odmotavali su i smotavali svoje nepregledne
jezike kroz zrak. Brzinom svjetlosti prelazili su njima preko tijela Tkalca, dok je ovaj
treperei ulazio u materijalnu dimenziju i izlazio iz nje. Isaac je vidio da su im se
trbusi rastezali i skupljali, vidio je kako liu cijelu duinu Tkalevog zatka, a zatim se
povlae kao da su pijani, da bi ve u sljedeem trenutku ponovo nasrnuli i napali.
Tkalac se as pojavljivao as nestajao. U jednom trenutku je bio usredotoen i
brutalan, da bi ve u sljedeem postao nepostojan. Tada bi nekoliko trenutaka, prije
nego to bi se ponovo sasvim iznenada vratio kao prodrljivi ubojica, skakutao na
vrhu jedne noge i mrmorio.
Nezamislivi uzorci promicali su preko krila moljaca-gasitelja. Nisu bili nimalo
slini ijednom od onih koje je Isaac ranije imao prilike vidjeti. Gladno su lizali dok
su nanosili posjekotine i ubode svojem neprijatelju. Dok se borio, Tkalac se sasvim
spokojno obraao Isaacu.
... SADA NAPUSTI OVO MJESTO I PREGRUPIRAJ DOK JA OPIJEN I OVI
MOJI PIVARI SVAAMO SE I RANJAVAMO PRIJE NEGO TO DVOJICA
PRERASTU U TROJICU ILI JO GORE I JA ZBRIEM NA SIGURNO IDI SADA U
KUPOLU I VAN MI EMO VIDJETI TEBE I MENE MI EMO RAZGOVARATI IDI
GOL IDI NAG KAO MRTVAC U ZORU NA RIJECI I JA TEBE NAI
JEDNOSTAVNO KAO KEKS KAKAV UZORAK KAKVE BOJE KAKVE SLOENE
NITI TO E BITI TKAJ DOBRO I LIJEPO SADA SPAAVAJ KOU...
Luda, omamljujua borba se nastavila. Tkalac je bio prisiljen povui se jo dok
je Isaac gledao. Gubio je mnogo energije koja je istjecala i protjecala dok se on
kretao poput vihora. Na kraju se ipak poeo postupno povlaiti. Isaaca najednom
ponovo obuzme uas. Spustio se u jazbinu od opeke i udaljio puzei.
Dok je pipajui urio odavde du neravnog poda tunela, na trenutak ga je uhvatila
panika. Puzei po kamenju ogulio si je kou na akama i koljenima.
Iza ugla ispred njega dopirala je svjetlost i on ubrza. Bolno je jauknuo i
zaprepastio se kada je spustio dlanove na komad glatkog, uarenog metala. Zastao je i

poeo opipavati teren oko sebe, prethodno navukavi poderan rukav preko ruke. Zid,
pod i strop bili su obloeni trakom irokom oko metar i dvadeset, koja je na slaboj
svjetlosti izgledala kao uglaan elik. Nita nije shvaao. Pripremio se i brzo skliznuo
preko metala, koji je bio vru poput ajnika na vatri, trudei se da ga ne dodirne
golom koom.
Disao je tako brzo da je zajecao. Izletio je kroz otvor i opruio se po podu u
tamnoj prostoriji u kojoj ga je ekao Yagharek.
Isaac se onesvijestio na tri ili etiri sekunde. Doao je k sebi kad je uo
Yaghareka kako se dere na njega skakuui s noge na nogu. Garuda je bio napet, ali
sabran.
"Probudi se", nareivao mu je Yagharek. "Probudi se." Tresao je Isaaca drei ga
za ovratnik. Isaac otvori irom oi. Shvatio je da su se sjene koje su obavijale
Yagharekovo lice poele povlaiti. Mora da je Tansellova magija poela slabiti.
"iv si", ree Yagharek. Glas mu je bio odsjean, priguen i lien emocija.
Trudio se tedjeti vrijeme i snagu, uvati sebe. "Dok sam vas ekao, na prozoru se
pojavila najprije tupasta njuka, a za njom i tijelo moljca-gasitelja. Okrenuo sam se i
gledao ga u zrcalima. Zbunjeno je jurio. Bio sam spreman. Zamahnuo sam na njega
natrake biem i opauio ga po koi, kriknuo je. Pomislih da sam gotov, ali je to udo
samo projurilo pokraj mene i majmuna-konstrukta i uletjelo u rupu. Smotao je onolika
krila i uspio se uvui u tako mali prostor. Uope nije obratio pozornost na mene.
Osvrtao se kao da ga neto goni. Njegov prolazak propratilo je nekakvo nabiranje u
prostoru. Kao da se neto kretalo ispod koe svijeta i nestalo u tunelu za moljcemgasiteljem. Poslao sam majmuna za njim. uo sam nekakvu lomljavu, struganje metala.
Ne znam to se dogodilo."
"Bogomprokleti Tkalac je rastopio konstrukta." ree on drhtavim glasom. "Jebi
ga, samo bogovi znaju zato." Brzo je ustao.
"Gdje je adrah?" upita Yagharek.
"Doepali su ga se. Jebiga, popili su ga!" Isaac je odteturao do prozora i nagnuo
se kroz njega, osmotrivi ulice osvijetljene bakljama. uo je teke korake kaktusovaca
koji su trali po okolnim uliicama nosei baklje i stvarajui sjene koje su klizile i
pomicale se poput ulja na vodi. Isaac se ponovo okrenuo prema Yaghareku.
"Bilo je jebeno uasno", rekao je promuklim glasom. "Nita nisam mogao
uiniti... Yag, sluaj. Tkalac je bio tamo unutra i rekao mi neka se gubim odavde, jer
moljci mogu nanjuiti opasnost za njih... Sranje, sluaj. Spalili smo im jaja." Ispljunuo
je te rijei s velikim zadovoljstvom. "To prokleto stvorenje je izleglo jaja i mi smo
proli pokraj njega i spalili ih, ali ostali moljci to mogu osjetiti i ve su krenuli
natrag... Moramo odavde."
Yagharek se na trenutak ukoio i zamislio. Zatim je pogledao Isaaca i kimnuo.
Brzo su silazili neosvijetljenim stubitem. Usporili su kada su stigli do prvog

kata, sjetivi se para koji je tiho razgovarao na svojim madracima, ali su pri
treperavoj svjetlosti koja je dopirala kroz odkrinuta vrata vidjeli da u sobi vie nema
nikoga. Svi kaktusovci koji su u njoj spavali ustali su i izali na ulicu.
"Bojegmuprokletstva!" opsova Isaac. "Vidjet e nas, jebiga vidjet e nas. Mora
da su preplavili kupolu. A nae sjene polako nestaju."
Zaustavili su se ispred ulaznih vrata. Yagharek i Isaac provirie iza ugla na ulicu.
Sa svih strana dopiralo je cvranje baklji. S druge strane ulice nalazio se prolaz u
kojem su pogasili baklje i u kojem su se skrivali njihovi pratioci. Yagharek se trudio
razaznati neto u mraku koji je u njemu vladao, ali to mu nije uspijevalo.
Na kraju ulice koja se zavravala kod zida kupole, ispod ostataka kue u kojoj se
nalazilo gnijezdo moljaca-gasitelja, to je Isaac upravo shvatio, stajala je skupina
kaktusovaca. Sa suprotne strane, tamo gdje se ulica spajala s ostalima i udaljavala
prema hramu u sreditu kupole, hitale su grupice kaktusovaca u oba pravca.
"Bojemupljuvake, mora da su uli svu tu guvu", prosikta Isaac. "Moramo
odavde ili smo mrtvi. Jedan po jedan." Zgrabio je Yaghareka i poeo ga gurati s lea.
"Ti prvi, Yag. Bri si i tee te je vidjeti. Hajde, idi." Gurnuo je Yaghareka na ulicu.
Yagharek nije imao dvije lijeve noge. Trao je s lakoom i polako pojaavao
tempo. Nije panino bjeao niti privlaio pozornost. Nije ni pretjerano ubrzao, tako
da bi svaki kaktusovac koji bi uoio njegovo kretanje najvjerojatnije pomislio da je
jedan od njihovih. Sjene i duboka tiina i dalje su premazivali njegovu priliku.
Desetak metara ga je dijelilo od tame. Isaac je zadrao dah i zagledao se u
miie koji su se pokretali na Yagharekovim leima punim oiljaka.
Kaktusovci su blebetali na svom grubom i iskvarenom jeziku i prepirali se oko
toga tko e ui. Dvojica su izmjenino zamahivali golemim ekiima po ulazu
zatvorenom opekama na posljednjoj niskoj kui u kojoj su, koliko je Isaacu bilo
poznato, moljci-gasitelji i Tkalac i dalje sudjelovali u borbenom plesu.
Tama prolaza prigrlila je Yaghareka. Isaac je duboko udahnuo i izaao na
otvoreno. Brzo se udaljio od vrata i zakoraio na ulicu prieljkujui da se sjena koja
ga je titila pojaa. Zatim je poeo trati prema prolazu.
Kada je stigao na pola puta do raskrija, zauo se snaan lepet krila. Isaac se
osvrnuo i pogledao gore, prema prozoru na vrhu zgrade.
Trei moljac se upravo vratio kui i sav oajan trudio se to prije ui unutra.
Isaac je zadrao dah, ali ivotinja uope nije obratila pozornost na njega, jer je bila
zaokupljena svojim unitenim jajima.
Kad je Isaac spustio glavu, shvatio je da su i kaktusovci na suprotnom kraju ulice
uli taj zvuk. S mjesta na kojem su stajali nisu mogli vidjeti prozor, kao ni to
udovite koje je upravo ulazilo u zgradu. Ali su zato vidjeli Isaaca koji je, onako
debeo, pokuavao kradomice pretrati preko ulice.
"Oh sranje", ree Isaac daui, a onda je pojurio koliko su ga noge nosile.

To je izazvalo zbrku i dreku. Jedan glas je nadjaao ostale povike i odrjeito

poeo davati naredbe. Nekoliko kaktusovaca ratnika napustilo je skupinu pokraj vrata
i pojurilo za Isaacom.
Nisu bili brzi, ali nije bio ni on. Vrlo struno su nosili svoje teko oruje i ono
im nije smetalo pri tranju. Isaac se trudio trati to bre.
"Ja sam na vaoj strani, idioti!" bespotrebno je vikao dok je trao. Nitko nije uo
njegove rijei. ak i da su ga uli, uplaeni, zaprepateni i ratoborni kaktusovci
ratnici sigurno ne bi obratiti pozornost na njegove rijei. eljeli su ga samo ubiti.
Iz prolaza ispred Isaaca izletjela je strijela, fijuknula pokaj njega i zavrila iza
njega u neijem tijelu. Jedan od njegovih progonitelja bolno je uzdahnuo i opsovao.
Isaac je uspio razabrati obrise u tami uliice. Pengefinchess je izala iz sjene i ponovo
napela luk. Zaurlala mu je neka pouri. Iza nje je stajao Tansell s podignutom
starinskom pukom iroke cijevi i nesigurno ciljao iznad njezine glave. Izbezumljeno
je arao pogledom, pretraujui ulicu iza Isaaca. Neto je doviknuo.
Malo iza njih uali su Derkhan, Lemuel i Yagharek i jedva ekali da se daju u
bijeg. Yagharek je drao smotan bi, spreman za uporabu.
Isaac je uletio u tamu.
"Gdje je ad?" ponovo je vrisnuo Tansell.
"Mrtav je", odvratio mu je Isaac, takoer viui. Tansell je istog asa bolno
zaurlao. Pengefinchess nije podigla pogled, ali joj je ruku zahvatio gr i umalo je
ispustila strijelu. Zastala je na trenutak, a onda ponovo naciljala. Tansell je mahnito
zapucao iznad njezine glave. Starinska puka je grmnula i on je posrnuo od trzaja.
Veliki oblak krupne same bezopasno se rasprio iznad glava kaktusovaca.
"Ne!" dreknu Tansell. "Oh Klepetala mu ne!" Zurio je u Isaaca, kao da ga
preklinje da mu kae kako to nije istina.
"ao mi je, stari moj, zaista, ali to se tu moe, jebiga, moramo se izgubiti
odavde", brzo mu je rekao Isaac.
"U pravu je, Tane", podrala ga Pengefinchess spokojnim glasom s primjesom
oajanja. Odapela je jo jednu strijelu s otricom na oprugu, koja je odsjekla povei
komad mesa jednom kaktusovcu. Uspravila se i ubacila trei projektil. "Idemo, Tane.
Ne razmiljaj, samo se pokreni."
Zaulo se zlokobno zujanje i akrija kaktusovaca se zarila u opeku pokraj
Tansellove glave. Svuda uokolo razletjele su se krhotine koje su bolno zabubnjale po
njima. Vod kaktusovaca se brzo pribliavao. Ve su im nazirali i lica iskrivljena od
bijesa. Pengefinchess se poela povlaiti vukui Tansella.
"Hajde!" viknula je. Tansell je krenuo za njom mrmljajui i stenjui. Bio je
ispustio puku i zgrio prste poput pandi.
Pengefinchess je trala i vukla Tansella, a ostali su je slijedili. Skrenuli su u
nepregledan labirint sporednih uliica kojima su i stigli.

Zrak iza njih odzvanjao je od projektila. akrije i baene sjekire-noevi zvidali

su pokraj njih. Pengefinchess je trala i skakala nevjerojatnom brzinom. S vremena na
vrijeme bi se okrenula, opalila gotovo ni ne naciljavi i nastavljala trati.
"Konstrukti?" doviknula je Isaacu.
"Jebiga", prosiktao je. "Zna li put do kanalizacije?"
Kimnula je i otro skrenula iza ugla. Ostali su je slijedili. Kada je Pengefinchess
uronila meu oronule uliice u blizini kanala gdje su se ranije skrivali, Tansell se
iznenada okrenuo i uputio natrag. Lice mu je bilo tamno crveno. Kapilara u oku mu je
pukla, naoigled Isaacu.
Plakao je krv. Nije ni trepnuo. Nije se potrudio ni obrisati lice.
Pengefinchess se okrenula kada je stigla do kraja ulice i zaurlala na njega da ne
pravi gluposti, ali se on nije obazirao na nju. Udovi su mu se pomamno tresli. Podigao
je skvrene ruke i Isaac vidje da su mu po njima iskoile vene debele poput uadi i
izgledale su kao neka karta iscrtana na njegovoj koi.
Tansell je krenuo natrag prema skretanju iza kojeg e se pojaviti kaktusovci.
Pengefinchess ga je jo jednom odluno pozvala neka se vrati, a onda se snano
odbacila preko napola sruenog zida. Doviknula je ostalima da je slijede. Isaac se
pone urno povlaiti prema polomljenim opekama, ne skidajui pogled sa Tansella.
Derkhan se popela uz kratko stubite od polomljenih opeka, zastala na vrhu i
potom skoila u malo dvorite u kojem se vodijanojka muila diui poklopac sa ahta
kanalizacije. Yaghareku je trebalo manje od dvije sekunde da se popne na zid i nae
na drugoj strani. Isaac isprui ruku uvis i jo jednom se okrene. Lemuel je brzo
pristizao niz uliicu. Nije se ni osvrnuo na oajnu Tansellovu priliku iza sebe.
Tansell je zastao na ulazu u uliicu. Drhtao je od napora dok mu je tijelo
potresalo djelovanje udotvorstva. Kosa mu se nakostrijeila. Isaac je primijetio da iz
njegovog tijela izlijeu u pucketavim lukovima energije iskre boje slonovae. Jak
naboj koji je izbijao ispod njegove koe bio je potpuno taman. Sjao je negativnom
nesvjetlou. Kaktusovci su naili iza ugla i ustremili se na njega.
Voa skupine zapanjio se kad je ugledao njegovu neobinu priliku obasjanu
tamnim sjajem i njegove ake skvrene kao u osvetoljubivog kostura, priliku koja je
zraila udotvorstva pod naponom od kojih je pucketao okolni zrak. Prije nego to su
stigli reagirati, Tansell je zareao i odaslao u njihovom pravcu itee munje crne
energije.
Zakotrljale su se poput plamenih lopti kroz zrak i pogodile nekolicinu
kaktusovaca. Udari magije zapljutae po rtvama irei se po njihovoj koi poput
popucalih vena. Kaktusovci su odletjeli nekoliko metara unatrag i popadali po tlu.
Jedan je ostao leati. Ostali su se savijali i vritali od boli.
U trenutku kada je Tansell jo vie podigao ruku, jedan ratnik istupi s ratnom
sjekirom zabaenom iza ramena. Zamahnuo je njome u niskom luku.

Teko oruje se zarilo u Tansellovo lijevo rame. U asu kada je dotaklo njegovu
kou, cvrei ga je uzemljilo. Njegovog napadaa proeo je snaan gr. Jaina struje
ga je odbacila unatrag i iz njegove rasjeene ruke na sve strane trcnuo je sok. Zbog
siline udarca, sekira je nastavila sjei i trgati slojeve mesa, krvi i kostiju sve dok nije
rasporila Tansella u duini od pedesetak centimetara od ramena do ispod grudne kosti.
Tansell je samo jednom krknuo poput kakvog zapanjenog psa. Tamni nulti naboj
cvrei je tekao kroz golemu ranu iz koje potom potee i prava bujica krvi. Pao je na
koljena, a zatim se skljokao na tlo. Dok su ga zaobilazili, Kaktusovci su udarali
nogama ovjeka na umoru.
Isaac je bolno kriknuo i posegnu prema vrhu zida. Zatim je poeo mlatarati
rukama, pourujui Lemuela. Kada je pogledao u mrano dvorite, vidio je da su
Derkhan i Pengefinchess oslobodile put koji je vodio u utrobu grada.
Kaktusovci se nisu predavali. Oni koji se nisu obruili na Tansellovo tijelo
nastavili su trati i prijetei mahati svojim orujem prema Isaacu i Lemuelu. U
trenutku kada je Lemuel stigao do zida, oglasio se luk-akrija. Uslijedio je estoki
udar u meso. Lemuel je kriknuo i pao.
Teka, nazubljena akrija zarila mu se duboko u lea, u kraljenicu, neposredno
iznad stranjice. Srebrnasti zupci akrije virili su iz rane koja je obilno krvarila.
Lemuel pogleda u Isaaca i tuno vrisne. Noge su mu zadrhtale. Zamlatarao je
rukama, podigavi oblak ciglene praine oko sebe.
"Oh, tako ti Klepetala, Isaac, pomogni mi!" vrisne on. "Moje noge... Oh
Klepetala mu, oh bogovi." Iskaljao je veliku koliinu krvi koja mu se sablasno slila
niz bradu.
Isaac se ukoio od uasa. Zurio je u Lemuela koji je trpio uasne bolove i
prestraeno ga gledao. Na trenutak je podigao glavu i vidio da se kaktusovci
ustremljuju na obogaljenog ovjeka pobjedniki urlajui. Bili su udaljeni samo
desetak metara. Jedan od njih je primijetio Isaaca, podigao svoj luk-akriju i paljivo
nanianio u njegovu glavu.
Isaac se sagnuo i djelomino spustio niz zid koji je vodio u malo dvorite. Iz
otvorenog ahta dopirao je odvratan smrad. Lemuel je u nevjerici zurio u njega.
"Pomogni mi!" zakrijetao je. "Klepetala mu, jebiga, ne, oh Klepetala mu ne...
Ne idi! Pomogni mi!"
Zamahnuo je rukama poput kakvog bijesnog djeteta dok su mu se kaktusovci sve
vie pribliavali. Pokuavao se na rukama izvui uza zid, vukui za sobom beskorisne
noge. Meutim, jedino je uspio polomiti sve nokte i zguliti kou sa prstiju. Isaac je
skamenjen zurio u njega, svjestan da ba nita ne moe uiniti za njega. Nije imao
vremena sii po Lemuela, jer kaktusovci samo to se nisu obruili na njega. Isaacu je
bilo jasno i da bi ovaj ionako umro od zadobivene rane, ak i kada bi ga uspio
prebaciti preko zida, kao i to da e Lemuel dok bude sklapao oi vjerovati da ga je

Isaac izdao.
Isaac se ve nalazio iza ruevnog pljesnivog zida kada su kaktusovci stigli do
Lemuela i kad je ovaj poeo vritati.
"On s tim nema nikakve veze!" ljutito i bolno je povikao. Pengefinchess je
ukoenog lica nestala s vidika u kanalizaciji ispod. "On s tim nema nikakve veze!" sav
oajan vritao je Isaac, jer je prieljkivao da Lemuelovi krici ve jednom prestanu.
Derkhan je sila odmah iza vodijanojke. Bila je vrlo blijeda i iz rane na glavi, gdje je
nekada bilo njezino uho, curila je krv. "Pustite ga, vi jebeni seronje, blesava
kaktusovska kopiladi!" vritao je Isaac iz petnih ila, nadjaavi ak i Lemuelovo
zapomaganje. Yagharek se spustio djelomino u aht iz koga su mu jo virila jo samo
ramena i snano epao Isaaca za lanak. Mahnito mu je davao znakove neka se
pokrene i uzrujano klepetao svojim neljudskim kljunom. "On vam je pomagao..."
vikao je Isaac iscrpljeno i u uasu.
Kada je Yagharek nestao, Isaac se uhvatio za rub ahta i spustio unutra. Uspio je
nekako ugurati svoju tjelesinu kroz uski otvor, a zatim je posegnuo za poklopcem kojeg
je trebao vratiti na mjesto.
Prestravljeni Lemuel je s druge strane zida nastavio bolno zapomagati. Brutalni
udarci koje su prestraeni i ushieni kaktusovci zadavali uljezu nastavie se u
beskonanost.
Prestat e, oajniki se tjeio Isaac dok je silazio. Uplaeni su i zbunjeni, ne
znaju to se dogaa. Zarit e mu akriju ili no u glavu ili e mu sad svakog asa
ispaliti metak, zavrit e s tim, okonat e agoniju. Nemaju razloga drati ga na
ivotu, razmiljao je on, ubit e ga, jer misle da je s moljcima, samo zato to ele
oistiti kupolu od njih, okonat e oni ovo, samo su se uspaniili, nisu oni muitelji,
razmiljao je, i oni samo ele zaustaviti taj uas... Skonat e svake sekunde,
razmiljao je sav oajan. Prestat e sada.
Meutim, Lemuelovi krici nisu prestali ni dok je Isaac nestajao u smrdljivoj tami
i navlaio metalni poklopac preko glave. Piskavi i apsurdni, nastavili su prodirati
kroz poklopac ak i kada je Isaac pao u toplu vodu punu izmeta i posrui krenuo du
tunela, slijedei ostale preivjele. inilo mu se da ih uje i dok je puzao kroz vodu
koja se cijedila i tekla u potoiima du starih kanala nalik na izbrazdane vene,
udaljujui se od Staklenika, bjeei nasumice i zbunjeno u relativnu sigurnost
mamutskog nonog grada.
Dugo im je trebalo da utihnu.
Ova no je nezamisliva. Moemo samo bjeati. Isputamo ivotinjske zvukove,
dok urimo pobjei od onog to smo vidjeli. Strepnja, gnuanje i nepoznati osjeaji
prianjaju uz nas i sputavaju nae kretnje. Ne moemo ih se osloboditi.
Potpuno iscrpljeni, uspjeli smo izai iz podzemnog grada i stii do upe pokraj
pruge. Drhtimo ak i na odvratnoj vruini, nijemo kimamo glavama tandrkavim

vlakovima od ijeg prolaska se tresu nai zidovi. Umorno zurimo jedni u druge.
Osim Isaaca, koji bulji u prazno.
Spavam li ja to? Spava li bilo tko? U pojedinim trenucima me savlada
otupjelost i optereti mi glavu, tako da nita ne vidim niti ujem. Moda te fuge, ti
izlomljeni zombi trenuci, jesu san. San za novi grad. Moda nam je jedino preostalo
tome se nadati.
Ve dosta dugo nitko nije prozborio ni rije.
Prva progovara Pengefinchess vodijanojka.
Poinje tiho, mrmlja neto to jedva prepoznajemo kao rijei. Nama se obraa.
Sjedi leima oslonjena o zid, rairenih debelih butina. Idiotska vodena vila krui po
njezinom tijelu, pere joj odjeu, odrava vlagu.
Pria nam o adrahu i Tansellu. Njih troje su se sreli u nekoj nejasnoj epizodi
koju nam upravo tumai, nekakvoj plaenikoj ludoriji u Teu, Gradu Puzee
Tekuine. Zajedno su putovali sedam godina.
Prozor nae upe obrubljen je krhotinama stakla. U zoru ne uspijevaju
prelomiti suneve zrake. Obasjana otrom zrakom svjetlosti zagaene insektima,
Pengefinchess pria njenim i monotonim glasom o vremenu koje je provela sa
svojim sada mrtvim drugovima: o krivolovu u ipraju Crvooka; kraama u
Novodanu; pljakanju grobova po umama i stepama Ragamola.
Nikadu nije bilo trojke kao to je bila njihova, kae ona, nisu si meusobno
zaviali niti su se ikada svaali. Uvijek ona, zatim Tansell i adrah zajedno, koji su
jedan u drugome pronali neto, nekakvu spokojnu strastvenu vezu u koju ona nije
ni mogla ni htjela dirati.
Tansell je na kraju poludio od tuge, kae ona, nije razmiljao, taj udotvorac
je jednostavno eksplodirao u bezumnoj erupciji bijesa. Meutim, i da je bio pri
zdravoj pameti, kae ona, uinio bi isto.
Ponovo je ostala sama.
Zavrila je svoju ispovijed. Trebali bismo joj odgovoriti, kao da je u pitanju
nekakva obredna liturgija.
Na Isaaca, koji je izgubljen u bolu, ne obraa pozornost. Gleda u Derkhan i u
mene.
Iznevjerit emo je.
Derkhan nijemo i tuno vrti glavom.
Ja pokuavam. Otvaram kljun i u grlo mi nadire pria o mojem zloinu, kazni i
progonstvu. Zamalo nije provalila iz mene, umalo nije prodrla kroz pukotinu.
Ali ja je potiskujem. Ona nema veze s ovim. To nije pria za veeras.
Pengefinchessina pria je pria o sebinosti i haranju, ali ju je ona, ispriavi
je, pretvorila u oprotaj od svojih mrtvih prijatelja. Moja pria o sebinosti i
progonstvu opire se preobraaju. Ona i dalje ostaje samo pria o odreenim

stvarima. Zato utim.

Kada smo ve odluili odustati od rijei i pustiti neka dogaaji idu svojim
tokom, Isaac die svoju mlitavu glavu i progovara.
Najprije trai hranu i vodu koje nemamo. Polako suava oi i poinje govoriti
poput razumnog stvorenja. S neznatnim bolom opisuje smrti kojima je nazoio.
Pria nam o Tkalcu, ludom bogu koji plee i o njegovoj borbi s moljcima, o
spaljenim jajima, o aavom pijevnom recitiranju naeg neobinog ampiona kojem
se ba ne treba mnogo vjerovati. Hladnim i jasnim rijeima Isaac nam objanjava
to on misli da je postao Konstrukt Vijee, to on eli i to bi mogao eljeti
(Pengefinchess je zaprepatena, i sve vie iri ionako buljave oi dok slua to se
dogodilo konstruktima na gradskoj deponiji).
Kada je jednom poeo govoriti, vie se nije mogao zaustaviti. Pria o
planovima. Glas mu je sve odluniji. U njemu je neto prepuklo, vie nita ne
oekuje, izgubio je ono njeno strpljenje koje je pokopao s Lin, i osjeam da se
pretvaram u kamen dok ga sluam. On me nadahnjuje da ovrsnem i da se
usredotoim na cilj.
Govori od izdaji i protuizdaji, o matematici i laima, o udotvorstvu, snovima i
krilatim stvorenjima. Razrauje teorije. Meni pria o letenju od kojeg sam ve
napola digao ruke, ali sada, kada je on to spomenuo, ponovo elim letjeti, elim to
svim svojim biem.
Dok sunce puzi, poput ovjeka koji se znoji, prema najvioj toki na nebu, mi
koji smo ostali, talog ovog svijeta, provjeravamo oruje, sakupljene otpatke,
biljeke i nae prie.
Prikupljamo posljednje ostatke snage za koju nisam znao da je imamo i sa
zaprepatenjem koje osjeam kao kroz neki veo, poinjemo kovati planove. vrsto
omotavam bi oko ake i otrim sjeivo. Derkhan isti svoje pitolje i neto mrmlja
Isaacu. Pengefinchess se zavalila i vrti glavom. Upozorava nas da e otii. Nema
toga to bi je moglo natjerati da ostane. Malo e odspavati, a onda e se pozdraviti
s nama, tako barem kae.
Isaac slijee ramenima. Ispod gomile smea u upi izvlai glomazni stroj s
ventilima. Vadi ispod koulje gomile biljeaka umrljanih znojem, razmazane i jedva
itljive.
Bacamo se na posao, Isaac poletnije od bilo koga od nas, gotovo mahnito
rka po papiru.
Podie pogled poslije nekoliko sati provedenih u mrmljanju zakletvi i siktavih
ispada. Ne moemo mi ovo, kae on. Bit e nam potreban fokus.
Poslije toga prolaze jo sat ili dva i on ponovo podie pogled. Moramo to
uiniti, kae on, ali nam ipak treba fokus. Pria nam to moramo uiniti.
Najprije je zavladala tiina, a onda smo zapoeli raspravu. Uurbano. Sa

strahom. Biramo kandidate i odbacujemo ih. Nai kriteriji nisu jasni - elimo li
proklete ili prezrene? Onemoale ili bezvrijedne? Zar mi o tome sudimo?
Naa moralnost je ishitrena i nejasna.
Ali ve je polo vie od pola dana i moramo se odluiti.
Derkhan je djelovala odluno, iako se raspadala od jada dok se pripremala.
Na sebe je preuzela nezahvalan zadatak.
Uzima sav novac kojeg imamo i posljednje grumene zlata koji su mi ostali.
Uspijeva oistiti neto od prljavtine donesene iz podzemlja grada, preruava se u
otrcanu lutalicu i kree u potragu za onim to nam je potrebno.
Vani se poinje smrkavati, ali Isaac i dalje radi. Sitno ispisane brojke i
jednadbe ispunjavaju svaki slobodan djeli onih nekoliko listova papira koje ima.
Debelo sunce osvjetljava mrlje oblaka odozdo. Sa sumrakom nebo postaje
prljavo smee.
Nitko od nas ne boji se none etve snova.

Sedmi dio
Kriza

etrdeset esto poglavlje

Kada je sunce zasjalo iznad Tumora, uline svjetiljke u cijelom gradu su
zatreperile i pogasile se. Odabralo je brodi tek neto vei od splavi, koji se
ljuljukao na osvjeavajuim valovima.
Bio je jedan od mnogih posutih po rijekama blizankama Novog Krobuzona.
Struja je bez nekog reda pokretala leeve tih starih amaca ostavljenih u vodi da
istrunu i povlaila vezove koji su ih besmisleno drali uz obalu. U srcu Novog
Krobuzona bilo je mnogo takvih brodica i ulini derani izazivali su jedni druge tko se
usuuje otplivati do njih ili se uspentrati uz staru uad. Neke od njih su izbjegavali.
Izmeu sebe su aptali kako su se u njih uselila udovita, da su to jazbine utopljenika
koji ne ele prihvatiti injenicu da su mrtvi, ak ni kad se ponu raspadati.
Ovaj je bio napola prekriven prastarom, krutom tkaninom koja je zaudarala na
ulje, trule i mast. Kroz staru drvenu oplatu amca ulazila je voda.
Skriven u sjeni cerade, Isaac je leao i promatrao oblake koji su brzo promicali.
Bio je gol i potpuno miran.
Leao je tu ve neko vrijeme. Yagharek je doao s njim do ruba vode. Vie od
sata uljali su se kroz grad koji se neugodno mekoljio. Puzali su poznatim ulicama
Smrdljive Bare i kroz Vrtuljak, zatim su proli ispod pruge i pokraj policijskih
tornjeva i konano dospjeli do junog ruba Tumornog Klina. Bili su na oko tri
kilometra od centra grada, ali u sasvim drukijem svijetu. Tihe ulice i skromne kue,
mali pokajniki parkovi, neukusne crkve i dvorane, uredi s lanim proeljima i
fasadama, prava zbrka priguenih stilova.
Bilo je i irokih ulica. Nisu bile poput onih avenijama s drvoredima banjana u
Lavandi ili etinarske ulice u Vrijesitu, du koje se proteu stari borovi. Pa ipak je i
u predgrau Tumorni Klin bilo zakrljalih hrastova i drugog drvea koje je skrivalo
nedostatke graevina. Isaac i Yagharek, koji je ponovo omotao stopala krpama, a
glavu pokrio novim ogrtaem kojeg je ukrao, bili su zahvalni na tom lisnatom
baldahinu to nije proputao dnevnu svjetlost dok su napredovali prema rijeci.
Du Tumora nije bilo velikih konglomerata teke industrije. Tvornice, radionice,
skladita i dokovi gurali su se du sporijeg Katrana i Velikog Katrana, koji je nastajao
spajanjem dviju rijeka. Tek na kraju svog samostalnog postojanja, otprilike kilometar i
pol prije ua, dok je prolazila pokraj Smrdljive Bare i njezinih tisuu laboratorija
koji su sve otpatke isputali u rijeku, Tumor je postajao prljaviji i mutniji.
U sjevernom dijelu grada, u Vrtuljku i Obodu, kao i ovdje u Tumornom Klinu,
stanovnici su mogli veslati zadovoljstva radi, to je dalje na jugu bilo potpuno
nezamislivo. Zato je, slijedei Tkaleva upute, Isaac i doao ovamo, gdje rijeni

promet nije bio gust.

Nali su jednu uliicu koja je prolazila sa stranjih strana dva niza kua, uski
prolaz koji se sputao do uzburkane vode. Lako su pronali i naputeni amac, iako ih
ovdje nije bilo ni izdaleka onoliko kao u industrijskim dijelovima grada koji su
izbijali na obale rijeke.
Isaac je ostavio Yaghareka na strai, dok se on spustio do samog ruba vode. Ovaj
je ostao stajati i motriti zaklonjen poderanom kapuljaom, poput kakve nepomine
skitnice. Isaaca je od vode dijelilo malo trave i pojas gustog blata. Na putu do vode
skidao je komad po komad odjee i gurao ih ispod pazuha. Kada je stigao do Tumora,
bio je na prvoj jutarnjoj svjetlosti gol, kao od majke roen.
Stisnuo je zube i bez oklijevanja uao u vodu.
amac nije bio daleko, tako da nije morao dugo plivati kroz hladnu vodu.
Zapravo je uivao, naslaivao se tim osjeajem, jer je crna rijeka sprala s njega
prljavtinu kanalizacije i neistou od nekoliko dana. Odjeu je vukao za sobom u
elji da voda natopi i oisti i nju kao to je oprala njega.
Prebacio se u amac. Koa ga je peckala dok se suio. Nepokretnog Yaghareka
na strai jedva je nazirao. Rasprostro je odjeu uokolo i djelomino navukao ceradu
preko sebe, napravivi tako sjenu.
Promatrao je kako zora rudi na istoku i drhtao dok ga je milovao povjetarac.
"Evo me", promrmljao je. "Gol poput mrtvaca na rijeci u zoru. Kao to si traio."
Nije znao je li ta Tkaleva snovolika izjava, koju je pjevuio one sablasne noi u
Stakleniku, bila poziv. Ali vjerovao je da e ona to postati ako odgovori na nju, da e
promijeniti uzorke svjetske mree, utkivajui je u pleter koji bi se mogao, barem se
tome nadao, sviati Tkalcu.
Morao se vidjeti s tim velianstvenim paukom. Bila mu je potrebna Tkaleva
pomo.
Negdje sredinom prethodne noi, Isaac i njegovi drugovi postali su svjesni da se
vratila nona napetost, ono uzburkan bolesno stanje u ozraju i komari. Tkalac je bio
predvidio da njegov napad nee uspjeti i to se obistinilo. Moljci su i dalje bili ivi.
Isaacu je palo na pamet da su moljci upoznali njegov okus i da e on za njih od
sada biti onaj koji je unitio njihova jaja. Moda bi se trebao okameniti od straha, ali
to se nije dogodilo. upu pokraj pruge ostavili su na miru.
Moda se oni mene boje, pomisli on.
Ljuljukao se na rijeci. Proao je jedan sat i nevidljivi zvuci grada oko njega
postali su prodorniji.
Uznemirilo ga je bukanje. Oprezno se podigao na lakat i istog trenutka se
sabrao. Provirio je preko ruba amca.
I dalje je mogao na obali rijeke vidjeti Yaghareka, koji uope nije promijenio
poloaj. Iza njega je zapazio i nekoliko prolaznika, ali oni nisu obraali pozornost na

tu zakukuljenu, smrdljivu spodobu.

Iz dubine u blizini amca poeli su se podizati mjehurii koji su uzburkali vodu
na povrini u obliku namrekanog kruga promjera jednog metra. Isaac razrogai oi
istog asa kada je shvatio da je taj namrekani krug pravilan i ogranien i da svaki
nabor vode kada stigne do ruba splanjava, to je bilo gotovo nemogue. Nita nije
uznemiravalo vodu iza oboda tog kruga.
Kada se Isaac poeo povlaiti od ruba amca, na povrinu tamne vode izbilo je
glatko crno ispupenje. Rijeka se slijevala s oblija koje se izdizalo i pljuskalo unutar
granica malog kruga.
Isaac se zagledao u Tkalevo lice.
Trgnuo se i povukao dok mu je srce luaki tuklo. Tkalac mu je uzvratio pogled.
Nagnuo je glavu tako da mu je samo ona virila iznad vode.
Tkalac je pjevuio, govorio, duboko u Isaacovoj lubanji.
... TI BRBLJA TI OTKRIVA ONOG MRTVOGOLOG KAO TO BILO
TRAENO MALI TKALCU S ETIRI UDA KAKAV BI MOGAO BITI... ponavljao
je on pjevuei... RIJEKA I ZORA I SVIE MI VIJESTI SU GOLE... Rijei su
postajale sve tie i nerazumljivije, i Isaac iskoristi tu priliku da neto kae.
"Drago mi je to te vidim, Tkale", ree on. "Nisam zaboravio na sastanak koji si
mi zakazao." Duboko je disao. "Moram razgovarati s tobom", ree on. Tkalac je
ponovo poeo pjevuiti i zapjeva, a Isaac se silno trudio razabrati rijei, prevesti to
prelijepo uborenje, odgovoriti mu, natjerati Tkalaca da ga saslua.
Imao je dojam da razgovara s nekim tko spava ili s kakvim luakom. Bilo je
naporno, iscrpljujue. Ali moglo se obaviti.
Yagharek je uo prigueno brbljanje djece koja idu u kolu. Prolazila su nedaleko
njega, stazom koja je presijecala travnjak uz obalu.
Pogledao je preko vode prema drveu i irokim bijelim ulicama Zastavnice, koje
su se uz blagi nagib udaljavale od obale. I tamo je rijeka bila obrubljena grubom
travom, ali nije bilo staza i nije bilo djece. Nije bilo nieg osim tihih kua okruenih
zidovima.
Yagharek je jo malo privukao koljena i umotao se u iroki ogrta. Isaacov
brodi, koji se nalazio desetak metara od obale, djelovao je neprirodno nepokretan.
Prije nekoliko minuta, Isaac je oprezno provirio preko ruba starog amca i jo je bio u
tom poloaju, lica okrenutog od Yaghareka. Kao da je netremice zurio u neku mrlju na
vodi, u neku naplavinu.
Bit e da je doao Tkalac, shvati Yagharek i obuzme ga uzbuenje.
Naprezao se da neto uje, ali mu blagi povjetarac nije nita donosio. uo je
samo zapljuskivanje rijeke i iznenadne zvukove djece iza sebe. Bila su pomalo
neodgojena i razuzdana.
Vrijeme je prolazilo, ali Sunce kao da se ukoilo. Prelaenje kolaraca nikako da

prestane. Yagharek je promatrao Isaaca kako nerazumljivo raspravlja s nevidljivim

paukom ispod povrine rijeke, s neim to on nije vidio. Yagharek je ekao.
A onda, malo prije sedam sati, Isaac se kradomice okrenuo u amcu, potraio
odjeu i spuznuo poput kakvog prerano ukoenog nezgrapnog vodenog takora natrag u
Tumor.
Anemina jutarnja svjetlost zaustavila se na povrini rijeke dok se Isaac vukao
kroz vodu prema obali. U pliaku je izveo groteskni vodeni ples navlaei odjeu,
prije nego to se, cijedei se, izvukao kroz blato i gusti na obalu.
Skljokao se pred Yagharekom, teko diui.
kolarci su se cerekali i doaptavali.
"Mislim... mislim da e doi", ree Isaac. "Mislim da je razumio."
Bilo je ve pola devet kada su se vratili u upu pokraj pruge. Zrak je bio
nepokretan i topao, pun estica koje su se lijeno lelujale. Na mjestima gdje je svjetlost
prodirala kroz raspuknute zidove, smee i zagrijano drvo bili su svjetliji.
Derkhan se jo nije bila vratila. Pengefinchess je spavala u kutu ili se pravila da
spava.
Isaac je pokupio vane cijevi i ventile, motore, baterije i transformatore i sve to
strpao u jednu runu vreu. Sakupio je i svoje biljeke, preletio pogledom preko njih
da jo jednom sve provjeri, a onda ih gurnuo ispod koulje. Navrljao je poruku za
Derkhan i Pengefinchess. On i Yagharek su provjerili i oistili svoje oruje i
prebrojali ono malo metaka koji su im preostali. Potom se Isaac zagledao kroz
razbijene prozore u grad koji se oko njih probudio.
Od sada e morati biti jako oprezni. Potpuno se razdanilo. Svatko je mogao biti
pripadnik policije, a svaki policajac je vidio njihov heliotip. Zamotali su se u ogrtae.
Isaac je oklijevao, ali je na kraju ipak od Yaghareka posudio no i nasuho se obrijao,
porezavi se na dosta mjesta. Otro sjeivo je bolno prelazilo preko kvrica i
ispupenja na njegovoj koi zbog kojih je i pustio bradu. Brijao se nemilosrdno i brzo,
i nije dugo prolo, a on je ve stajao pred Yagharekom blijede brade, nespretno
oianih zalistaka, krvav i s mjestimino zaostalim ekinjama.
Djelovao je sablasno, ali i drukije. Dok su naputali upu, Isaac je opipavao
svoju krvavu kou.
Prvih nekoliko minuta su se krili, zatim su bezbrino nastavili pokraj
prodavaonica i pjeaka koji su raspravljali, a zapravo su cijelo vrijeme tragali za
sporednim uliicama. U devet su stigli na deponiju u Sivokrivu. Vruina je bila
strana i inilo se da je jo vea u ovim kanjonima odbaenog metala. Isaaca je brada
bockala i osjeao je trnce.
Probijali su se kroz otpad prema sreditu labirinta, prema jazbini Konstrukta
Vijea.
"Nita." Bentham Rudgutter je stisnuo ake poloene na radni stol.

"Nai zrakoplovi ve dvije noi krue uokolo i pretrauju nebo. Ba nita. Svako
jutro nas doeka nova etva tijela, a tih prokletinja nigdje nema. Spas je mrtav, od
Grimnebulina nema ni traga ni glasa, kao ni od Plavodanke..." Podigao je zakrvavljene
oi i zagledao se preko stola u ministricu Stem-Fulcher, koja je udisala jetki miris
svoje lule. "To nije dobro", zakljuio je on.
Stem-Fulcher polako kimne. Zatim se zamisli.
"Dvije stvari", ree ona polako. "Oito su nam potrebni specijalci. Rekla sam
vam kakve ljude ima arenko." Rudgutter je kimnuo. Nije prestajao trljati oi. "Ne bi
nam bilo teko doi do slinih. Treba samo dati nalog kanjenikim tvornicama da nas
snabdiju jednim vodom specijalnih prepravljenih sa zrcalima, orujem okrenutim
unatrag i svim ostalim, meutim, potrebno nam je vrijeme za obuku. Tri do etiri
mjeseca, najmanje. I dok mi kupujemo vrijeme, moljci-gasitelji e nastaviti
desetkovati graanstvo. I bit e sve jai. Zato moramo razmisliti o tome kako
popraviti stanje do tada. Policijski sat, na primjer. Znamo da moljci mogu ui u kue,
ali nema sumnje da su veinu rtava pokupili na ulici.
Takoer, moramo suzbiti nagaanja tiska o tome to se dogaa. Barbile nije
jedina znanstvenica koja je radila na tom projektu. Moramo sasjei u korijenu svaku
opasnu pobunu i izolirati sve ostale znanstvenike koji su bili umijeani.
A dok je militia angairana oko moljaca-gasitelja, ne smijemo riskirati izbijanje
jo kojeg trajka lukih radnika niti bilo to slino. To bi nas onesposobilo. Moramo
stati na kraj svim nerazumnim zahtjevima, dugujemo to gradu. Gradonaelnie,
suoeni smo s krizom koja je nadmaila sve jo od Gusarskih ratova. Smatram da je
vrijeme da objavimo izvanredno stanje. Potrebna nam je izuzetna mo. Potreban nam
je prijeki sud."
Rudgutter blago napui usne i zamisli se.
"Grimnebuline", obrati mu se avatar. Vijee je ostao skriven. Nije sjeo. Niim se
nije izdvajao iz okolnih planina prljavtine i smea.
Kabel koji je ulazio u avatarovu glavu izlazio je iz tla prekrivenog metalnim
strugotinama i kamenim krhotinama. Avatar je zaudarao. Koa mu je bila mjestimino
prekrivena zemljom.
"Grimnebuline", ponovi on svojim neugodnim, drhtavim glasom. "Nisi se vratio.
Stroj krize kojeg si ostavio kod mene nije zavren. Gdje su ja-ovi koji su poli s
tobom u Staklenik? Moljci-gasitelji su ponovo noas letjeli. Nisi uspio?"
Isaac podie ruke u elji da uspori ispitivanje.
"Stani", rekao je odluno. "Objasnit u ti sve."
Isaac je dobro znao da se zavarava ako misli da Konstrukt Vijee ima osjeaje.
Dok je priao avataru priu o toj zapanjujuoj noi u Stakleniku kaktusovaca - noi u
kojoj su izborili tek djelominu pobjedu plativi stranu cijenu - znao je da se njegovo
tijelo ne trese od bijesa ili tuge niti mu se lice zbog toga povremeno groteskno gri.

Konstrukt Vijee imao je razum, ali ne i osjeaje. On je samo prikupljao nove

podatke i to je bilo sve. Izraunavao je mogunosti.
Kada mu je rekao da su njegovi majmuni-konstrukti uniteni, avatarevo tijelo
protresao je izuzetno jak gr kad je ta obavijest stiglo putem kabela do skrivenih
analitikih strojeva Vijea. On bez tih konstrukta nije mogao uitati to iskustvo. Morao
se osloniti na Isaacove izvjee.
Kao i jednom ranije, Isaacu se uinilo da je opazio nekakvu ljudsku priliku kako
juri izmeu otpadaka koji su ga okruivali, ali ona je ve u sljedeem trenutku nestala.
Isaac je ispriao Vijeu o Tkalevoj intervenciji, a onda mu je konano poeo
izlagati svoj plan. Vijee ga je, razumije se, vrlo brzo shvatilo.
Avatar je poeo potvrdno kimati glavom. Isaacu se uinilo da je osjetio jedva
primjetno pomicanje tla ispod svojih nogu kada se Vijee poelo pomicati.
"Shvaa li to trebam od tebe?" upitao je Isaac.
"Svakako", odvrati Konstrukt Vijee avatarovim slabanim i drhtavim glasom.
"Bit u izravno povezan sa strojem krize?"
"Da", odvrati Isaac. "Tako e to ii. Zaboravio sam ponijeti jo neke dijelove
stroja krize kad sam ga donio tebi na uvanje, zato nije kompletan. Meutim, to je ba
dobro ispalo, jer kada sam ih ugledao, sve ovo mi je palo na pamet. Ali sluaj:
potrebna mi je tvoja pomo. Ako elimo da ovo uspije, matematika mora biti tona.
Donio sam iz laboratorija svoj analitiki stroj, ali on ba nije najnoviji model. Ti,
Vijee, predstavlja mreu prokleto sloenih raunskih strojeva... je li tako? Mora za
mene obaviti neke izraune. Treba rijeiti nekoliko jednadbi, otprintati nekoliko
programskih kartica. Moraju biti savrene. Ne smije se potkrasti ni najmanja
pogreka. Dogovoreno?"
"Pokai mi", ree avatar.
Isaac je izvukao dva lista papira. Zatim je priao avataru i pruio mu ih. Iako su
bili okrueni smradom ulja i kimijskog otpada s deponija, kao i mirisom zagrijanog
metala, organski smrad avatarovog tijela koje je lagano trulilo bio je zapanjujui.
Isaac s gaenjem frkne nosom. Uspio se pribrati i stati kraj tog napola trulog, napola
ivog lea i objasniti funkcije koje je skicirao.
"Na ovoj strani ovdje nalazi se nekoliko jednadbi koje ne znam izraunati.
Moe li ih proitati? Odnose se na matematike modele mentalnih aktivnosti. Druga
stranica je jo vie zeznuta. Ovo je popis programskih kartica koje su mi potrebne.
Trudio sam se da svaku funkciju prikaem to tonije. Ovdje na primjer..." Isaac je
vukao zdepastim prstom preko niza sloenih logikih simbola. "Ovo znai 'pronai
podatke iz ulaza broj jedan; zatim modeliraj podatke'. Ovdje imamo isti zahtjev za
ulaz broj dva... ova ovdje je zaista sloena: 'usporedi primarne podatke.' Ovo ovdje
su konstruktivne remodelirajue funkcije. Jesi li uspio to pohvatati?" upitao je,
povukavi se. "Moe li to obaviti?"

Avatar uzme papire i polako i pone skenirati. Oi mrtvaca pomicale su se glatko

slijeva-udesno-ulijevo, du stranice. Avatar je to radio bez zastoja, sve dok nije stigao
do kraja, a onda je konano napravio stanku i stresao se, a podaci su skliznuli du
kabela prema skrivenom mozgu Konstrukta.
U jednom trenutku sve je stalo, a onda je avatar rekao: "Sve se ovo moe
obaviti."
Isaac je likujui kratko kimnuo. "Potrebno nam je... ovaj... odmah. to je prije
mogue. Mogu priekati. Jesi li si u stanju to obaviti?"
"Pokuat u. Dok se veer bude sputala i kada se moljci-gasitelji vrate, ukljuit
e struju i spojiti me. Spojit e me sa svojim strojem krize."
Isaac je kimnuo.
Zatim je poeo prekapati po depu pa izvadi jo jedan list papira, kojeg prui
avataru.
"To je popis svega to nam je potrebno", rekao je. "Trebalo bi se moi nai na
deponiju, a mogu posluiti i drugi slini dijelovi. Ima li tu negdje nekoliko... uh...
nekoliko malih tebe koji bi mogli potraiti ove stvari? Jo nekoliko ovakvih kaciga
koje si nam nabavio, kakve koriste komunikatori; nekoliko baterija; mali generator...
takve stvari. I sve to nam opet treba odmah. Najvanija stvar koja nam je potrebna je
kabel. Debeli vodljivi kabel, koji moe provoditi eliktrinu ili udotvornu struju.
Potrebno nam je etiri do pet kilometara takvog kabela. Ne mora biti u jednom
komadu, oigledno... moe i u dijelovima, samo da se meusobno mogu lako spojiti,
ali potrebno nam je mnogo takvih dijelova. Moramo te povezati s naim... s naim
fokusom." Glas mu je zamro kada je to izgovorio, i on se uozbilji. "Kabel mora biti
spreman do veeras, do est sati."
Izraz Isaacovog lica bio je gotovo neugodan. Govorio je monotonim glasom.
Oprezno je promatrao avatara.
"Nas je samo etvoro, od toga jednog na koga se ne moemo osloniti", nastavio
je. "Moe li stupiti u vezu s tvojom... pastvom?" Avatar je polako kimnuo, ekajui
objanjenje. "Vidi, potrebni su nam ljudi koji e povezati te kablove irom grada."
Isaac je izvukao list papira iz avatarovih ruku i poeo na poleini praviti skicu: ucrtao
je jedan neravno poloen Y koji je oznaavao dvije rijeke, kriie za Sivokriv, Vranu i
rkarije koje su oznaavale Smrdljivu Baru s Prevlakom Hrabrih izmeu njih.
Povezao je prva dva kriia jednim brzim potezom olovke. Zatim je pogledao avatara.
"Morat e organizirati svoju pastvu. I to odmah. Moraju biti na svojim mjestima, kao
i kabel, do est sati."
"Zato to ne obavi ovdje?" upitao je avatar. Isaac je neodreeno odmahnuo
glavom.
"Ne bi uspjelo. Ovo je slijepi rukavac. Moramo usmjeriti struju kroz arinu
toku grada, gdje se sastaju sve linije. Moramo otii do stanice Perdido."

etrdeset sedmo poglavlje

Isaac i Yagharek uputili su se natrag utihlim ulicama Sivokriva i popeli se uz
dosta trono stubite od opeke June pruge, nosei izmeu sebe pretrpanu vreu punu
dijelova s otpada. Dok su se vraali u svoje nahereno sklonite pokraj pruge, tekim
su koracima napredovali izmeu silueta nebodera u Novom Krobuzonu, kao gegave
gradske skitnica u odjei koja nije prikladna za ovo sparno vrijeme. Priekali su da
proe zahuktali, kripavi vlak iji je dimnjak bljuvao vatru, a zatim su se zaputili kroz
ograde od uzburkanog zraka koji se dizao s vruih elinih tranica.
Bilo je podne, i zrak se obavijao oko njih poput zagrijanog obloga.
Isaac je spustio svoj kraj vree i povukao trona vrata. Derkhan ih iznutra otvori.
Skliznula je van i stala ispred njega, napola zatvorivi vrata za sobom. Isaac je
podigao pogled i vidio nekoga tko se u mranom kutu premjetao s noge na nogu.
"Nala sam nekoga, 'Zaac", proaptala je Derkhan. Glas joj je bio napet. Oi su
joj bile zakrvavljene i pune suza, a lice musavo. Pokazala je prema sobi. "ekali
smo."
Isaac je morao ii na sastanak s Vijeem; Yagharek bi izazvao strah i zbunjenost,
ali ne i povjerenje kod onih kojima bi priao; Pengefinchess nije htjela poi; i tako je
prije nekoliko sati Derkhan bila prisiljena otii do grada i obaviti taj odvratan i
stravian posao. Zbog toga je bila zle volje.
Kada je izala, uputila se prema gradu urnim koracima, kroz tamu gustu kao
katran. Monotono je cmizdrila ne bi li smanjila pritisak u preoptereenoj glavi. Drala
je ramena visoko podignuta, svjesna da je ono nekoliko prilika koje je vidjela kako
promiu brzim koracima najvjerojatnije pripadalo policijskim snagama. Iscrpljivala
ju je komarna napetost u zraku.
Ali kad se sunce podiglo, a no potonula u kanale, lake je napredovala. Sada se
kretala mnogo bre i imala je dojam da joj se ranije sama tama opirala.
Time njezin zadatak nije postao nita manje straan, ali je urei uspjela potisnuti
uas koji se sada pretvorio u neto anemino. Dobro je znala da ne smije ekati.
Pred njom je bio jo dalek put. Uputila se u dobrotvornu bolnicu u Sirijskom
vrelu i trebala je prijei desetak kilometara kroz labirint sirotinjskog dijela grada u
kojem su se zgrade jednostavno raspadale. Nije se usuivala sjesti u taksi, jer se
moglo dogoditi da je voza policijski uhoda, agent iji je zadatak hvatati krivce poput
nje. I tako je zala meu sjene June pruge najbre to se usuivala. Pruga se sve vie
uzdizala iznad krovova to je dalje odmicala od srca grada. Zjapei lukovi od opeke s
kojih se cijedila voda nadvili su se nad zbijenim ulicama Sirijskog.
Kada je stigla do stanice Sirijski uspon, Derkhan se odvojila od tranica i uputila

prema spletu ulica juno od Velikog Katrana.

Uope nije bilo teko pratiti buku koju su dizali ulini prodavai i vlasnici tezgi
sve do prljave Promenade Boje, iroke ulice zakrene otpacima koja je povezivala
Sirijsko, Peloruska Polja i Sirijsko vrelo. Ulica je pratila tok Velikog Katrana poput
nepreciznog odjeka i usput mijenjala ime. Prvo je bila Put Luke, a potom Srebrolena.
Derkhan je zaobilazila bune prepirke, taksije na dva kotaa i otporne, propale
zgrade u sporednim ulicama. Kretala se poput lovca u pravcu sjeveroistoka. Na mjestu
gdje je put skretao pod otrim kutom na sjever, konano je skupila hrabrost pretrati
preko njega, mrtei se poput bijesne prosjakinje. Uletjela je u samo srce Sirijskog
vrela, u bolnicu Verulin.
Bila je to stara, rastegnuta gomila zgrada, ukraena tornjiima i raznim valovitim
potezima od opeke i betona: bogovi i demoni gledali su jedni druge preko gornjih
strana prozora, a s krova u nekoliko razina strili su pod neobinim kutovima zmajevi
propeti na zadnje noge. Prije tri stoljea to je bilo velianstveno odmaralite za lude
bogatae u tadanjem slabo naseljenom predgrau. Sirotinjski dijelovi grada proirili
su se poput gangrene i progutali Sirijsko vrelo: azil je bio ispranjen i pretvoren u
skladite za jeftinu vunu; poslije bankrota ponovo je iseljen; postao je podrunica
lopova, a poslije njih ga je bez doputenja naselio sindikat propalih udotvoraca; na
kraju ga je kupio Verulinki red i ponovo pretvorio u bolnicu.
Govorili su da je to ponovo postalo mjesto za oporavak.
Bolnica Verulin bila je mjesto kamo su siromasi odlazili umrijeti. Ona nije imala
nikakva sredstva niti je raspolagala lijekovima. Lijenici i apotekari su tu volontirali
kad bi ih savjest na to natjerala, a osoblje se sastojalo od pobonih, ali neukih
sveenika i asnih sestara.
Derkhan je prola mimo vratara, ne obazirui se na njegova pitanja kao da je
gluha. Podigao je glas, ali nije krenuo za njom. Popela se na prvi kat i uputila u tri
odjela koji su radili.
Kada se nala tamo... krenula je u lov.
Sjeala se da je prolazila pokraj otrcanih kreveta ispod velikih prozora pod
lukovima, prozora kroz koje je prodiralo obilje hladne svjetlosti, pokraj tijela na
samrti koja su itala. Sjeala se dosadnog sveenika koji joj je urno priao i upitao
je to trai ovdje. Ispriala mu je nepovezanu priu o ocu na samrti koji je nestao jednostavno otiao u no da umre - i kako je ula da bi on mogao biti ovdje kod
anela milosra. Sveenik se smekao i zbog te pohvale poeo bujati kao kvasac. Na
kraju joj je dopustio ostati i potraiti oca. Derkhan ga je upitala gdje su smjeteni oni
najbolesniji, jer njezin otac, objasnila mu je ona, samo to nije umro.
Sveenik joj je bez rijei pokazao na dvostruka vrata u dnu goleme prostorije.
Derkhan je prola kroz njih i ula u pakao u kojem je carevala smrt, i gdje su bol
i srozavanje mogle ublaiti samo plahte bez stjenica. Mlada asna sestra, koja je

irom razrogaenih oiju obilazila odjel, povremeno je zastajala kako bi samo bacila
pogled na list povijesti bolesti zakvaen za svaki krevet i uvjerila se da pacijent ili
jo uvijek umire ili je ve mrtav.
Derkhan je spustila pogled na jednu povijest bolesti. Pronala je dijagnozu i
tretman: Trula plua, proitala je. 2 doze tinkture opijuma svaka tri sata radi
bolova. A netko je ispod toga dodao: Nemamo tinkturu opijuma.
Pacijentu u sljedeem krevetu pomogle bi spore, koje takoer nisu imali. Onom
do njega bi kalcium ve poslije osam tretmana, ako je Derkhan dobro proitala listu,
izlijeio utrobu koja se raspadala. Ali nisu ga imali. Idui du sobe, nastavila je itati
besmislene liste u kojima su navoeni lijekovi koji bi okonali pacijentima bol na
ovaj ili onaj nain.
Derkhan se bacila na posao zbog kojeg je konano i dola ovamo.
Pregledala je pacijente pogledom leinara, pogledom lovca na one koji samo to
nisu umrli. Neodreeno je bila svjesna kriterija kojih se pridravala - moraju biti pri
sebi i moraju izdrati jo jedan dan - i smuilo joj se. asna sestra ju je opazila i
prila joj bez urbe. Upitala ju je to ili koga trai.
Derkhan uope nije na nju obratila pozornost ve je nastavila hladno
procjenjivati bolesnike. Ila je du sobe i na kraju se zaustavila pokraj kreveta
umornog starca za kojeg su predviali da mu je ostalo jo tjedan dana ivota. Spavao
je otvorenih usta, pomalo slinei i pravei grimase u snu.
U jednom sablasnom trenutku se zamislila i poeljela da se pri izboru pridrava
nategnute i neodrive etike - Tko je ovdje policijski dounik? dobila je elju povikati.
Tko je silovao? Tko je ubio dijete? Tko je nekoga muio? Uspjela je nekako potisnuti
te misli. Shvatila je da si ne smije dopustiti taj luksuz. Mogla bi poludjeti. Nema
pravo na izbirljivost.
Derkhan se okrenula asnoj sestri koja ju je slijedila ne zatvarajui usta i koju je
dotad bez problema ignorirala.
Sjetila se vlastitih rijei koje kao da nikada nije stvarno izgovorila.
Ovaj ovjek umire, rekla je. asna sestra je prestala podizati buku i kimnula.
Moe li hodati? upitala je Derkhan.
Polako, odvratila je asna sestra.
Je li lud? upitala je Derkhan. Nije bio.
Vodim ga sa sobom, rekla je. Potreban mi je.
asna sestra se zapjenila od bijesa i zaprepatenja, a Derkhanini briljivo
potiskivani osjeaji istog trenutka su provalili i suze su joj nevjerojatnom brzinom
smoile lice. Imala je dojam da e poeti urlati zbog tekog jada koji ju je snaao, pa
je sklopila oi i poela siktati poput ranjene ivotinje, natjeravi asnu sestru da
umukne. Derkhan se ponovo zagledala u nju i snagom volje zaustavila vlastite suze.
Izvukla je pitolj ispod ogrtaa i uperila ga u trbuh asne sestre. asna sestra je

spustila pogled i poela cviliti od iznenaenja i straha. Dok je asna sestra jo u

nevjerici zurila u oruje, Derkhan je lijevom rukom izvukla vreicu s novcem,
ostatkom Isaacovog i Yagharekovog novca. Drala ju je u ispruenoj ruci dok je asna
sestra nije primijetila i shvatila to se od nje oekuje. Konano je ispruila ruku.
Derkhan joj je u ruku poela istresati novanice, zlatni prah i kovanice.
Uzmi ovo, rekla je drhtavim i opreznim glasom. Neodreeno je pokazala po
odjelu i spodobama koje su jeale i bacakale se u krevetima. Kupi tinkturu opijuma za
njega i kalcium za nju, rekla joj je Derkhan, njega izlijei, a toga tamo tiho uspavaj;
pobrini se da dvoje, troje, etvoro ili petoro od njih poive, i olakaj smrt jednom ili
vie njih, ne znam koliko. Uzmi, pomogni svima kojima moe, ali ovog moram
povesti sa sobom. Probudi ga i reci mu da mora poi sa mnom. Reci mu da mu ja
mogu pomoi.
Derkhanin pitolj je zadrhtao, ali ga je i dalje drala uperenog otprilike u pravcu
druge ene. Natjerala je asnu sestru da sklopi ruku u koju joj je spustila novac.
Pritom je promatrala kako joj se javljaju bore oko oiju koje su se irile od
zaprepatenja i nerazumijevanja.
Duboko u sebi, u jednom malom dijelu koji je jo bio u stanju osjeati i od kojeg
se nije mogla distancirati, Derkhan se alosno branila, opravdavala - Vidi? uhvatila
je sebe kako se brani. Njega emo odvesti, ali emo sve ostale spasiti!
Meutim, nije bilo moralnog opravdanja koje bi umanjilo uas onoga to je
inila. Preostalo joj je jedino da se ne obazire na tu zabrinjavajuu raspravu.
Uarenim oima zabuljila se u asnu sestru i vrsto obavila ruku oko prstiju asne
sestre.
Pomogni im, prosiktala je. S ovim im moe pomoi. Moe pomoi svima osim
njemu ili nee pomoi nijednom. Pomogni im.
asna sestra je utke i vrlo dugo zurila u Derkhan zabrinutim pogledom. Zatim se
zagledala u prljavi novac i pitolj, pa u pacijente na samrti svuda oko sebe. Potom je
drhtavom rukom spremila novac u bijelo jednodijelno odijelo. Dok se udaljavala da
probudi pacijenta, Derkhan ju je pobjedniki promatrala.
Vidi? pomislila je Derkhan, koja zbog ovoga nije mogla podnijeti samu sebe.
Nisam samo ja! I ona je odluila to uiniti!
Zvao se Andrej Shelbornek. Imao je ezdeset pet godina. Utrobu mu je grizao
nekakav poguban bacil. Bio je tih i strano umoran i ve poslije dva ili tri poetna
pitanja dragovoljno je krenuo za njom.
Ispriala mu je poneto o lijeenju koje su imali na umu, eksperimentalnim
tehnikama koje ele iskuati na njegovom napaenom tijelu. On na to nije nita rekao,
kao to nije prokomentirao ni njezinu musavu pojavu ili bilo to drugo. Sigurno zna
to se dogaa! pomislila je. Umorio se od ovakvog ivota, i zato mi olakava. To je
bio najnii oblik racionalnog objanjenja, i ona ga otjera od sebe.

Ubrzo joj je postalo jasno da on nije u stanju pjeaiti nekoliko kilometara koji
su ih dijelili od Visoravni. Derkhan je oklijevala. Izvadila je nekoliko poderanih
novanica iz depa. Nije imala izbora, morala je zaustaviti taksi. Bila je nervozna.
Dala je upute vozau frkui tihim i izmijenjenim glasom, lica zaklonjenog
kapuljaom.
Taksi na dva kotaa vukao je ovan, prepravljen u dvonoca kako bi se lake
kretao novokrobuzonskim krivudavim uliicama i uskim prolazima, kako bi mogao
skretati pod otrim kutovima i ii natrag bez zaustavljanja. Neugodno i bizarno je
poskakivao na stranjim krivim nogama, kao da se ne moe sam sebi nauditi. Derkhan
se zavalila i sklopila oi. Kada ih je ponovo otvorila, Andrej je spavao.
Nije rekao ni rije, nije se mrtio niti je djelovao zabrinuto, sve dok mu nije
rekla da se popne uz strmu padinu od zemlje i potez betona pokraj June pruge. Lice
mu se tada naboralo i on ju je zbunjeno pogledao.
Derkhan je razdragano spomenula tajni eksperimentalni laboratorij iznad grada
odakle su imali pristup vlakovima. Shvatila je da se sada zabrinuo, jer je poeo
odmahivati glavom, osvrui se uokolo i traei kako da pobjegne. U tami ispod
eljeznikog mosta, Derkhan je izvukla pitolj. Iako je umirao, i dalje se bojao smrti,
tako da ga je orujem morala natjerati da se popne uz padinu. Na pola puta poeo je
plakati. Derkhan ga je gledala i poticala pitoljem, doivljavajui vlastite osjeaje
kao neto jako daleko. Trudila se distancirati od vlastitog uasa.
Kada su se nali u pranjavoj upi, Derkhan je odluila ekati Isaaca i
Yaghareka, utke drei Andreja na nianu. im im je otvorila vrata, Andrej je poeo
zapomagati i traiti od njih da mu pomognu. Imao je zapanjujue snaan glas za jednog
tako krhkog ovjeka. Isaac, koji se upravo spremao pitati Derkhan koliko je rekla
Andreju, je zautio i otrao do njega da ga smiri.
U djeliu sekunde, kad je Isaac otvorio usta, izgledalo je da e mu rei neto to
e odagnati strah tog ovjeka, neto ime e ga uvjeriti da mu se nita nee dogoditi,
da je u sigurnim rukama i da imaju valjan razlog zato su ga zarobili na ovako udan
nain. Andrej je na trenutak prestao zapomagati i zagledao se u Isaaca, udei da ga
ovaj razuvjeri.
Isaac je, meutim, bio umoran i nije bio u stanju razmiljati. Od lai koje su mu
navirale na usta povraalo mu se. Rijei mu zamrijee na usnama jo dok je iao k
Andreju i on s lakoom savlada bolesnog ovjeka, zaepivi mu usta komadom
tkanine. Isaac je vezao Andreja nekakvim starim uetom i oslonio ga leima uza zid,
to je udobnije mogao. ovjek na umoru je cvilio i uasnuto frktao.
Isaac pokua sresti njegov pogled, promrmljati nekakvu ispriku, rei mu koliko
mu je ao, ali Andrej od straha nije uo nita od toga. Isaac se okrenuo od njega
zapanjen, a Derkhan je susrela njegov pogled i brzo mu stisnula ruku, zahvalna to
konano moe s nekim podijeliti svoj teret.

Toliko toga je trebalo obaviti. Isaac se bacio na konane proraune i pripreme.

Andrej je cmizdrio kroz krpu gurnutu u usta i Isaac ga sav oajan pogleda.
Isaac je apatom i u nekoliko rijei objasnio Derkhan i Yaghareku to radi.
Preao je pogledom preko svojih analitikih strojeva u upi. Mozgao je nad
biljekama, stalno iznova provjeravao matematike operacije i usporeivao ih s
nizovima brojki koje mu je dao Konstrukt. Izvadio je jezgru stroja krize, taj zagonetni
mehanizam kojeg nije ostavio kod Konstrukta Vijea. Bila je to neprozirna kutija,
zapeaeni motor od isprepletenih kablova, eliktrostatikih i udotvornih krugova.
Polako ga je oistio i provjerio pokretne dijelove. Pripremao je sebe i svoju
opremu.
Kada se Pengefinchess vratila poslije obavljenog posla o kojem nita nije rekla,
Isaac je na kratko podigao glavu. Govorila je tiho, ne elei susresti bilo iji pogled.
Polako se poela spremati za odlazak. Provjerila je svoju opremu i podmazala luk,
kako mu voda ne bi nakodila. Pitala je to je bilo sa adrahovim pitoljem i sa
aljenjem coknula jezikom kada joj je Isaac odgovorio da ne zna.
"teta. Bilo je to silno oruje", rekla je odsutno i zagledala se kroz prozor u
daljinu. "Zaarano. Strano."
Isaac ju je prekinuo. On i Derkhan su je poeli preklinjati da im pomogne jo
jednom prije nego ode. Okrenula se i zagledala u Andreja, kao da ga je tek tada
primijetila. Preula je Isaacove molbe i zatraila neka joj kae to on to, tako mu
Pakla, radi. Derkhan ju je odvukla od Andrejevog mrcanja i Isaacove hrpe stvari i
objasnila joj.
Zatim je Derkhan ponovo upitala Pengefinchess bi li im samo jo ovaj put
pomogla. Nije joj preostalo nita drugo nego da je preklinje.
Isaac ju je sluao jednim uhom ali se, ubrzo nakon to ju je siktavim glasom
poela nagovarati, iskljuio. Posvetio se poslu kojeg je trebalo obaviti, sloenim
izraunavanjima unutar matematike krize.
Andrej je pokraj njega nastavio cmizdriti.

etrdeset osmo poglavlje

Neto prije etiri, kada su bili spremni za pokret, Derkhan je najprije zagrlila
Isaaca pa onda Yaghareka. Samo je trenutak oklijevala prije nego to je privukla
garudu. Nije odgovorio, ali se nije ni povukao.
"Vidimo se na dogovorenom mjestu", promrmljala je.
"Zna to treba initi?" upitao je Isaac. Ona je kimnula i gurnu ga prema
vratima.
Sada je trebalo obaviti ono najtee i on je oklijevao. Pogledao je prema mjestu
na kome je leao Andrej iscrpljen, obnevidio od straha i sav balav.
Morali su ga povesti, nisu smjeli riskirati da digne uzbunu.
Posavjetovao se apatom oko toga s Yagharekom. Starac ih nije uo, jer se
potpuno izbezumio. Nisu imali nikakvu drogu niti je Isaac bio bioudotvorac. Nije
znao kako da nakratko uroni prste u Andrejevu lubanju i privremeno mu iskljui
svijest.
Zato su bili prisiljeni osloniti se na Yagharekove ne toliko sofisticirane vjetine.
Garuda se pokuao u mislima vratiti u jame za tijela, prisjetiti se "borbi za
mlijeko". Borbi koje su se zavravale podinjavanjem ili nesvjesticom, a ne smru.
Prisjetio se tehnika koje je usavrio i koje je prilagodio za svoje suparnike, ljudska
bia.
"On je starac!" procijedio je Isaac. "I umire, slab je... Budi njean..."
Yagharek se, drei se zida, zaputio k mjestu gdje je leao Andrej i umorno zurio
u njega ispunjen crnim mislima.
Bio je dovoljan jedan zvjerski pokret i Yagharek je ve kleao na jednom koljenu
iza Andreja steui starevu glavu lijevom rukom. Andrej se zagledao u Isaaca
iskolaenih oiju. Krpa u ustima ga je spreavala da vrisne. Isaac je bio uasnut,
osjeao je krivnju i ponienje, ali je ipak izdrao njegov pogled. Dok je gledao
Andreja, znao je da starac misli kako e uskoro umrijeti.
Yagharekov lakat se spustio u otrom luku i s okrutnom preciznou raspalio
ovjeka na samrti po potiljku, tamo gdje mu se lubanja spajala s vratom. Andrej je
kratko i prigueno kriknuo od bola, ispustivi zvuk koji je jako podsjeao na
povraanje. Zakolutao je oima, a potom ih zatvorio. Yagharek nije dopustio da mu
glava klone: ruke su mu i dalje bile napete i nastavio je gurati svoj koati lakat u
meko meso i odbrojavati sekunde. Konano je pustio Andreja da klone.
"Probudit e se", rekao je. "Moda za dvadeset minuta, moda za dva sata. Morat
u motriti na njega. Mogu ga ponovo uspavati. Ali moramo biti paljivi - ako
pretjeramo, ispraznit emo mu svu krv iz mozga."

Omotali su Andrejevo nepokretno tijelo u krpe pokupljene bez nekog reda.

Podigli su ga izmeu sebe i uhvatili ispod pazuha. Bio je istroen i zaprepaujue
lak, jer su mu ve godinama bacili derali unutranjost.
Krenuli su zajedno. Slobodnim rukama pridravali su izmeu sebe krajeve velike
vree s opremom. Vodili su rauna o njoj kao da je u pitanju kakva relikvija, tijelo
nekog sveca.
I dalje su na sebi imali apsurdnu odjeu, kamuflau koja im je ve dodijala. Vukli
su se pogrbljenih lea, poput prosjaka. Po Isaacovom licu, koje je skrivao ispod
kapuljae, jo su se nazirale krastice od divljakog brijanja. Yagharek je umotao glavu
i stopala u trule krpe, ostavivi samo uski prorez kroz koji je gledao. Sliio je na
gubavca bez lica koji skriva kou u raspadanju. Svi troje su podsjeali na stravinu
karavanu skitnica, najveih jadnika.
Kada su stigli do vrata, na trenutak su se osvrnuli i mahnuli Derkhan. Isaac je
pogledao i Pengefinchess, koja ih je spokojno promatrala. Oklijevajui, mahnuo je i
njoj i upitno podigao obrve - Hou li te ponovo vidjeti? kao da je pitao ili kao da ga
je zanimalo Hoe li nam pomoi? Pengefinchess je samo podigla svoju krupnu
plosnatu aku, ne obvezavi se ni na to i skrenula pogled u stranu.
Isaac se stisnutih usana okrenuo od nje..
On i Yagharek krenue na opasni put kroz grad.
Nisu se usudili prijei preko eljeznikog mosta. Bojali su se da ih iznervirani
strojovoa ne pogleda u prolazu, dok povlai ruicu parne pitaljke. Mogao bi
upamtiti njihova lica ili podnijeti izvjee svojim pretpostavljenima u kojem e stajati
da su tri glupe skitnice prelazile preko tranica kao da ele izazvati nesreu.
Nisu smjeli dopustiti da ih zaustave. Zbog toga su se Isaac i Yagharek zaputili niz
padinu pokraj eljeznike pruge, posutu kamenjem koje se odronjavalo, vrsto drei
Andrejevo tijelo, dok nisu stigli do podnoja. Bilo je dosta vrue, ali ne i neizdrivo
vrue: stalno su zapravo imali osjeaj da neto nedostaje u cijelom gradu, neto zaista
golemo. Kao da je sunce izblijedjelo, kao da su njegove zrake isprale boju sa sjena i
hladnih donjih strana, koje su arhitekturi davale njezinu realnost. Toplina sunca
priguila je zvukove i liila ih sutine. Isaac se znojio i tiho psovao pod svojim
smrdljivim krpama. Imao je osjeaj da koraa kroz nekakav san o vruini kojeg je tek
neodreeno bio svjestan.
Dok su se vukli ulicama u pravcu Gizdelinskog mosta, Isaac i Yagharek su
pridravali Andreja izmeu sebe, kao da vode prijatelja koji se nalokao jeftinog pia.
Oni su ovdje bili uljezi. Ovo nisu bili sirotinjski dijelovi Kamilice, Loostrane
ili Vrijesita. Tamo bi bili nevidljivi.
Nervozno su preli preko mosta, okrueni njegovim ivopisnim kamenjem,
frktanjem i porugama vlasnika radnji i muterija.
Yagharek nije skidao ruku sa ivaca i arterija na Andrejevom vratu i bio je

spreman snano ih pritisnuti ako se starac pone buditi. Isaac je mrmljao i promuklo
psovao, to je sliilo na blebetanje kakvog pijanca. Uivio se u ulogu, ali samo
djelomino. Nastojao je samoga sebe oeliiti.
"Hajde, gade jedan", proguna on, napeto i tiho, "hajde, navali. Jebeni pasji sine.
Olou. Kopile." Nije imao pojma koga to psuje.
Isaac i Yagharek su sporim koracima preli preko mosta pridravajui svog
suputnika i nosei dragocjenu vreu s opremom. Rijeka ljudi se ravala kako bi ih
propustili, smijuljei im se iza lea. Nisu smjeli dopustiti da ta sramota preraste u
otvoreni sukob. Ako bi nekoliko zaludnih nasilnika odluilo malo maltretirati
prosjake, to bi za njih bilo pogubno.
Ipak su uspjeli bez veih problema prijei preko Gizdelinskog mosta na kojem su
se osjeali izolirani i lako uoljivi, na kojem sunce kao da je ocrtavalo njihove obrise
i obiljeavalo ih za napad, a onda skliznulo u Niu Spiralu. Imali su dojam da je grad
sklopio svoje usne oko njih i da su sada opet na sigurnom.
Ovdje je bilo i drugih prosjaka, koji su u korak pratili lokalne uvaene linosti
kao to su zloinci s naunicama, debeli zelenai i vlasnice javnih kua. Andrej se
malo promekoljio pa ga je Yagharek efikasnim stiskom svojih prstiju ponovo poslao
u carstvo snova.
Ovdje je bilo i sporednih ulica. Isaac i Yagharek nisu morali ii glavnim
ulicama, mogli su se povui u uliice pune sjena. Prolazili su ispod objeenog rublja
koje je spajalo suprotne balkone u visokim, uskim ulicama. Promatrali su ih mukarci
i ene u donjem rublju koji su besposleno gledali preko balkona i oijukali sa
susjedima. Prolazili su pokraj gomila smea i polomljenih ahtova, a odozgo su, tek
reda radi, po njima pljuvala ili ih gaala kameniima djeca koja bi odmah zatim
pobjegla.
Kao i uvijek, traili su eljezniku prugu. Pronali su je na stanici Lukavac, gdje
su se vlakovi iz Putenih Poljana odvajali od June pruge. Postrance su se popeli do
uzdignutog niza povezanih lukova iznad kaldrme Prevlake Hrabrih. Zrak iznad bune
gomile postajao je sve crveniji to se sumrak bre sputao. Lukovi su bili prljavi od
ulja i ae, i po njima se rairila mikrouma plijesni i mahovine, kao i ilavih
puzavaca. Meu njima je ivio veliki broj gutera, insekata i aspisa koji su se skrivali
od vruine.
Isaac i Yagharek uronie u prljavu slijepu uliicu pokraj betonskih temelja
eljeznike pruge. Zastali su da se odmorie. U urbanom gustiu iznad njih uborio je
ivot.
Andrej je istina bio lak, ali im je ipak iz sekunde u sekundu postajao sve vee
optereenje. Protegnuli su bolne ruke i ramena i poeli eljno uvlaiti zrak. Samo
nekoliko koraka dalje iz stanice su kuljali putnici koji su morali proi pokraj ulaza u
njihovo malo sklonite.

Poslije kratkog odmora promijenili su strane i nastavili dalje. Ponovo su zali u

sporedne uliice drei se sjene June pruge i uputili se prema srcu grada, prema
neboderima koji se jo nisu pojavili iznad kilometara okolnih kua: prema iljku i
tornjiima Stanice Perdido.
Isaac je poeo govoriti. Iznio je Yaghareku svoje pretpostavke o tome to on
misli da e se dogoditi te noi.
Derkhan se ponovo probijala kroz prljavtinu na deponij u Sivokrivu, idui
prema Konstruktu Vijeu. Isaac je upozorio veliku konstruiranu inteligenciju na njezin
dolazak. Znala je da je oekuju. Zbog toga se nije osjeala ba najugodnije.
Dok se primicala udubljenju koje je konstruktu sluilo kao jazbina, uinilo joj se
da uje nekakvo aptanje. Istog asa se ukoi i izvadi pitolj. Provjeri je li napunjen.
Derkhan je nastavila dalje krajnje oprezno, trudei se da ne napravi ni najmanji
um. Na kraju kanala od smea ugledala je otvor koji je gledao na udubljenje. Netko
je u jednpm trenutku proao kroz njezino vidno polje. Oprezno se prikrala jo blie.
Potom je jo jedan ovjek proao rubom klanca od zgnjeenog smea i ona
primijeti da ovjek na sebi ima radniki kombinezon i da malo posre pod teretom.
Preko ramena mu je bio prebaen povei kolut crnog kabela, koji ga je obavijao poput
kakve grabljivice koja ga davi.
Ona se malko uspravila. Oigledno je nisu ekali policajci. Potom je izala na
otvoreno, pred Konstrukta Vijee.
Ula je u udubljenje nervozno pogledavajui uvis kako bi se uvjerila da nad
njima ne krue zrakoplovi. Potom se okrenula da pogleda prizor ispred sebe i
zanijemjela.
U udubljenju se okupilo gotovo stotinu mukaraca i ena koji su bili zauzeti
obavljanjem raznih poslova. Uglavnom su to bila ljudska bia, mada je meu njima
bila i aica vodijanoja, pa ak i dvije kepri. Svi odreda bili su odjeveni u jeftinu i
prljavu odjeu. I gotovo svi su nosili velike kolute industrijskih kablova ili uali
ispred njih.
Bilo ih je svih vrsta. Uglavnom su bili crni, ali bilo je i smeih i plavih, crvenih
i sivih. Parovi krnih mukaraca posrtali su pod kolutima debelim gotovo kao ljudsko
bedro. Ostali s nosili manje zavoje ica.
amor razgovora je zamro im je Derkhan ula i svi su se zagledali u nju. Krater
od smea bio je pun ljudi. Derkhan proguta slinu i paljivo ih promotri. Primijetila je
avatara koji joj se posrui pribliavao na svojim slabanim nogama.
"Derkhan Plavodan", oslovi je on tiho. "Mi smo spremni."
Derkhan se kratko posavjetovala s avatarom i na brzinu, ali paljivo, provjerila
iscrtanu kartu.
Iz krvavog udubljenja u avatarovoj otvorenoj lubanji irio se uasan smrad. A na
vruini je njegov neobian vonj polumrtvaca bio gotovo nepodnoljiv. Derkhan je

zadravala dah koliko je mogla i udisala zrak, kada je ba morala, kroz rukav svog
prljavog ogrtaa.
Dok su se Derkhan i Vijee savjetovali, ostali okupljeni su ostali na pristojnoj
udaljenosti.
"Ovo je gotovo cijela moja krvna pastva", rekao je avatar. "Odaslao sam
pokretne Ja-ove s hitnim porukama i odani su se okupili, kao to i sama moe
vidjeti." Zautio je i poeo neljudski kvocati. "Moramo nastaviti", rekao je. "Ve je
pet i sedamnaest minuta."
Derkhan je podigla pogled prema nebu koje je polako tamnilo i nagovjetavalo
sumrak. Bila je uvjerena da je sat na koji se Vijee oslanjao, nekakav vremenski stroj
zakopan duboko u utrobi deponije, bio toan u sekundu. Kimnula je.
Avatar je izdao naredbu i pastva je pola prema izlazu iz deponije, posrui pod
teretom. Prije nego bi otiao, svatko od njih se okrenuo prema mjestu u zidu deponije
u kojem se krio Konstrukt Vijee. Zastali bi na trenutak i izveli rukama znak odanosti
koji je neodreeno podsjeao na isprepletene kotae, a neki od njih su na trenutak ak
i spustili kablove koje su nosili da bi to obavili.
Derkhan ih je promatrala s izvjesnom slutnjom.
"Nee uspjeti", izjavi ona. "Nisu dovoljno snani."
"Mnogi od njih donijeli su karte", odvratio je avatar. "Ii e po smjenama."
"Karte...?" ponovila je Derkhan. "Odakle im?"
"Neki od njih su ih ve imali", objasni avatar. "Ostali su ih kupili ili posudili,
slijedei naredbe koja sam im danas izdao. Nijedna nije ukradena. Ne smijemo
riskirati da na sebe skrenemo pozornost niti da nas zbog toga uhvate."
Derkhan je skrenula pogled u stranu. Uznemirila se zbog kontrole koju je Vijee
imao nad svojim sljedbenicima ljudskim biima.
Kada je i posljednji od njih izaao iz deponija, Derkhan i avatar su se zaputili do
nepokretne glave Konstrukta Vijea. Vijee je leao na boku, nevidljiv ispod sloja
smea.
Pokraj njega je leao i ekao kratak, debeli kabel. Zavretak kabela je bio
neravan, a debela guma spaljena i raspolovljena na otprilike tridesetak centimetara od
kraja. Iz njega su virile mnogobrojne zamrene ice, koje nisu bile izdvojene,
razvrstane i upletene.
Na smetlitu je ostao samo jedan vodijanoj. Derkhan ga je pozvala da im prie.
Dogegao se do njih idui malo na sve etiri, malo kao dvonoac. Rairio je velike
prste s koicama kako bi odravao ravnoteu na neravnom tlu. Na sebi je imao
jednodijelno radno odijelo od lakog votenog materijala kojeg su vodijanoji ponekad
koristili, jer nije upijao tekuinu. Ostajao je suh i lagan i dok je vodijanoj plivao.
"Jeste li spremni?" upitala je Derkhan. Vodijanoj je brzo kimnuo.
Derkhan ga je prouavala, mada nije mnogo znala o njegovom narodu. Nije

primjeivala nita to bi joj objasnilo zbog ega se prikljuio ovoj neobinoj,

zahtjevnoj sekti, koja je tovala tu udnu inteligenciju, Konstrukta Vijee. Bilo joj je
jasno da se Vijee odnosi prema svojim vjernicima kao da su njegovi pijuni, da
nimalo ne uiva u njihovom oboavanju, nego ih samo smatra u izvjesnoj mjeri...
korisnim.
Ona to nije mogla razumjeti, niti je nasluivala kakvo je izbavljenje ili slubu
ova heretika crkva nudila svojoj pastvi.
"Pomogni mi da ovo spustim do rijeke", rekla je, i podigla jedan kraj debelog
kabela. Posrnula je pod njegovom teinom pa je vodijanoj hitro doao do nje i
pomogao joj.
Avatar se nije ni pomaknuo. Promatrao je Derkhan i vodijanoja kako se
udaljavaju i odlaze prema besposlenim dizalicama nagnutim nad otpadom na
sjeverozapadu, iza niskog uzvienja od smea koje je okruivalo Konstrukta Vijee.
Kabel je bio vrlo teak. Derkhan je morala nekoliko puta zastati i spustiti kraj
koji je nosila, kako bi prikupila snagu i nastavila dalje. Vodijanoj je tromo iao pokraj
nje. Zastajkivao je kad i ona i ekao je da predahne. A gomila namotanog kabela
polako se odmotavala iza njih i smanjivala. Derkhan je poput kakvog tragaa za
mineralima birala put izmeu mranih gomila na putu do rijeke.
"Zna li ti o emu se ovdje radi?" brzo je upitala vodijanoja, ni ne podigavi
pogled. Otro ju je odmjerio, a onda se opet zagledao u mravu priliku avatara koja se
jo ocrtavala na pozadini od otpadaka. Odmahnuo je glavom i pritom mu se zaljuljao
podbradak.
"Ne. Samo sam uo... da je Bog-stroj traio da doemo i da se spremimo za
noni posao. uo sam Njegovu zapovijed kad sam stigao ovamo." Zvuao je sasvim
normalno. Odgovarao je kratko, ali srdano. Nije djelovao kao fanatik. Vie je
izgledao kao radnik koji se filozofski ali na zahtjeve uprave da bez nadoknade radi
prekovremeno.
No kad je Derkhan, itei od napora, nastavila postavljati pitanja u stilu "Koliko
esto se sastajete?" "to jo trai od vas da radite?" on se uplaeno i sumnjiavo
zagledao u nju i njegovi odgovori su se u poetku sveli na jednoslone rijei, zatim na
klimanje glavom, a ubrzo zatim joj je potpuno prestao odgovarati.
Deponij se protezao do same rijeke. Obala rijeke oko Sivokriva sastojala se od
skliskih zidova od opeke koji su se uzdizali iz tamne vode. Kada bi rijeka nadola,
samo ju je metar oronule gline spreavao da se ne izlije. Inae je itavih dva i pol
metra dijelilo vrh rijenog zida od uzburkane povrine Katrana.
Iz polomljenih opeka strila je oko dva metra visoka ograda napravljena od
eljeznih prstena, dasaka i betona. Podignuta je prije mnogo godina da zadri irenje
deponija. No sada se stara iana mrea opasno savijala pod teinom nakupljenih
otpadaka nad vodom. Tijekom desetljea neki su dijelovi nejakog zida bili izvaljeni iz

betonskih draa i kroz nastale otvore otpaci su se izlijevali u rijeku. Nitko nije
dolazio popraviti ogradu, tako da je sada na tim mjestima jedino kompaktnost samog
smea zadravala deponij da ne provali iz svojih okvira.
Blokovi sabijenog smea redovito su se odronjavali u vodu.
U poetku se izmeu otpadaka i golemih dizalica koje su iskrcavale teret iz
teglenica koje su prevozile smee, nalazilo nekoliko stotina metara niije zemlje utabanog tla i polegle ivice - ali to je ubrzo nestalo, jer je smee bez pitanja prelo tu
granicu. Sada su radnici s deponija i operatori morali pjeaki preko ljake do
dizalica koji su se izdizali iz same vulgarne geografije deponije.
Stjecao se dojam da je to smee plodno i da raa velike graevine.
Derkhan i vodijanoj krivudali su izmeu gomila smea sve dok vie nisu mogli
vidjeti jazbinu Vijea. Za sobom su ostavljali kabel kao trag koji je postajao nevidljiv
im bi dodirnuo tlo na kojem bi se preobratio u beznaajni otpadak meu svim tim
mehanikim kartom.
to su se vie pribliavali Katranu, koliine smea poele su se polako
smanjivati. Ispred njih se sa povrinskog sloja otpadaka uzdizala hrava ograda
visoka otprilike metar i dvadeset. Derkhan je malo promijenila smjer i uputila se do
velike rupe u ici kroz koju je deponij tekao prema rijeci. S druge strane prljave vode
mogla je vidjeti Novi Krobuzon. ak je na trenutak ugledala i nezgrapne tornjeve
stanice Perdido. Mogla je vidjeti i eljeznike pruge koje su se probijale izmeu
nebodera koji su se bez nekog reda izdizali iz kamene podloge. Militia tornjevi runo
su strili u nebo.
Na suprotnoj strani se Prevlaka Hrabrih udebljala i stigao je sve do obale rijeke.
Uz Katran nije ilo nikakvo etalite, ve su ga povremeno samo slijedili dijelovi
ulica koji bi ubrzo ustupili mjesto privatnim vrtovima, zidovima skladita i otpadima.
Nitko nije mogao pratiti kako se odvijaju Derkhanine pripreme.
Na nekoliko metara od ruba, Derkhan je ispustila kraj kabela i oprezno se uputila
do otvora u ogradi. Opipavala je stopalom tlo. Htjela se uvjeriti da se nee odroniti i
povui i nju sa sobom do prljave rijeke koja je tekla niti dva metra ispod nje. Nagnula
se onoliko koliko se usudila i promotrila malo uzburkanu povrinu vode.
Sunce se polako pribliavalo krovovima na zapadu i prljava crna povrina rijeke
bila je obasjana crvenkastom svjetlou.
"Penge!" prosiktala je Derkhan. "Jesi li tu?"
Poslije nekoliko trenutaka zaulo se slabo pljuskanje. Jedan ni po emu uoljiv
komad naplavine na rijeci iznenada krene prema njima. Kretao se uz struju.
Pengefinchess je lagano podigla glavu iz rijeke. Derkhan se nasmijeila. Osjetila
je neko udno, oajniko olakanje.
"U redu", prozbori Pengefinchess. "Vrijeme je da obavim taj posljednji posli."
"Dola je pomoi", objasni Derkhan drugom vodijanoju, koji je sumnjiavo i

nervozno zurio u Pengefinchess. "Kabel je prevelik i preteak za tebe. Ui u vodu, a ja

u ga spustiti do vas."
Trebalo mu je nekoliko sekundi da zakljui kako je posao koji ih eka vaniji od
rizika koji pridolica moda donosi sa sobom. Nervozno i uplaeno oinuo je Derkhan
pogledom i kimnuo. Pohitao je do otvora u ianoj ogradi, zastao na trenutak, a onda
elegantno skoio i nestao u vodi. Podigao je tek mali mlaz vode.
Pengefinchess ga je sumnjiavo odmjeravala dok je plivao prema njoj.
Derkhan se na brzinu osvrnula oko sebe i ugledala cilindrinu metalnu cijev
deblju od svojeg bedra. Bila je dugaka i teka. Derkhan se ipak dala na posao, ne
obraajui pozornost na svoje napaene miie. Vukla je cijev centimetar po
centimetar, sve dok je nije progurala kroz pukotinu u ogradi. Ispruila je ruke i trgnula
se zbog bola u miiima. Posrui, vratila se do kabela i odvukla ga do ruba vode.
Zatim ga je poela sputati preko povrine cijevi prema vodijanojima koji su
ekali. Vukla je svom snagom. Oslobaala je sve vie i vie namotaja skrivenih u srcu
deponija i gurala mlitavi kraj prema vodi. Konano ga je uspjela dovoljno spustiti.
Pengefinchess je gotovo cijelim tijelom iskoila iz vode i zgrabila kraj koji se njihao.
Zahvaljujui svojoj teini, uspjela je povui metar-dva kabela u vodu. Rub deponija
opasno se nagnuo k rijeci, ali je kabel nastavio kliziti preko glatke povrine cijevi,
uglavivi je vrsto u otvor u ogradi.
Pengefinchess je ponovo podigla ruke i povukla, a zatim i zaronila prema dnu
rijeke. Osloboen zamki i neravnina na neorganskom tlu, kabel se sada bre odmatao i
krivudao preko povrine smea i nestajao u rijeci.
Derkhan je promatrala njegovo neravnomjerno napredovanje, iznenadne pokrete
na dnu rijeke kada bi se vodijanoji, koji su se tamo krili, odbacili nogama i snano
zaplivali. Nasmijeila se u kratkom trenutku trijumfa i iscrpljeno se oslonila o
prepolovljen betonski stup.
Nita na povrini vode nije ukazivalo na to to se dogaa u dubini. Masivni kabel
je nestajao ispod povrine vode pokraj rijenog zida. Sputao se u tamu pod kutom od
devedeset stupnjeva. Derkhan je shvatila da su vodijanoji najvjerojatnije prvo povukli
veliku koliinu kabela u vodu, umjesto da vukui kraj ice preko rijeke zategnu kabel
po povrini vode.
Kabel se konano umirio. Derkhan je gledala i ekala na neki znak odozdo.
Prolazile su minute. Neto je isplivalo na povrinu na samoj sredini rijeke.
Bio je to jedan od vodijanoja, koji je podigao ruku u znak trijumfa, pozdrava ili
joj je jednostavno davao znak. Derkhan mu je uzvratila mahanjem. Zakiljila je, ne bi
li vidjela koji je od njih dvoje u pitanju. Kad bi znala koji joj od vodijanoja mae bilo
bi joj lake protumaiti poruku.
Rijeka je bila jako iroka, a prilika na sredini nejasna. Derkhan je ipak uspjela
razabrati da u podignutoj ruci dri sloeni luk, to joj je reklo da je to Pengefinchess.

Bilo joj je jasno da joj je vodijanojka kratko mahnula u znak pozdrava i ona joj
prenaglaeno odgovori, namrtivi se.
Derkhan je upravo bila shvatila da nisu morali moliti Pengefinchess za pomo u
ovoj posljednjoj etapi lova. Nema sumnje da im je dosta olakala, ali snali bi se i
bez nje. Mogli su pozvati jo nekolicinu vodijanoja sljedbenika Vijea. Nije imalo
smisla ni to to je uope alila zbog njenog odlaska; to joj je eljela sve najbolje; to
joj je srdano mahala i osjeala da e joj nedostajati. Vodijanojka plaenik odluila je
otii i prihvatiti se nekog unosnijeg i manje opasnog posla. Derkhan joj nije nita
dugovala, a najmanje od svega zahvalnost ili naklonost.
Meutim, okolnosti su ih natjerale da se sprijatelje i Derkhan je bilo ao to ova
odlazi. I ona je sudjelovala, iako kratko, u toj kaotinoj i komarnoj borbi i Derkhan
je itekako bila svjesna njezinog odlaska.
Derkhan je okrenula lea rijeci i krenula nazad prema labirintu Vijea.
Slijedila je krivudavi trag tronog kabela izmeu gomila odbaenih stvari, sve
dok nije stigla do Vijea. Avatar je stajao i ekao pokraj sad ve mnogo manjeg koluta
ice obloene gumom.
"Je li prijelaz uspjeno obavljen?" upitao je im ju je ugledao. Posrui je
krenuo naprijed, vukui za sobom kabel koji je izlazio iz njegove lubanje. Derkhan je
kimnula.
"Sada nam samo preostaje da ovdje sve pripremimo", ree ona. "Gdje je izlazni
kraj?"
Avatar se okrenu i dao joj znak neka ga slijedi. Na trenutak je zastao kako bi
podigao drugi kraj kabela. Posrtao je pod njegovom teinom, ali se nije alio niti je
zatraio pomo, a Derkhan se nije dragovoljno ponudila.
S debelom izoliranom icom pod rukom, avatar se pribliio gomili smea u kojoj
je Derkhan prepoznala glavu Konstrukta Vijea (blago i zbunjujue se trzala kao u
kakvoj djejoj knjizi optikih trikova. Podsjeala je na tintom iscrtano lice neke
mlade ene koje se iznenada pretvara u lice babetine). I dalje je visjela postrance,
potpuno beivotno.
Avatar isprui ruku preko reetke koja je trebala predstavljati metalne zube
Vijea. Derkhan je znala da se iza jednog od golemih svjetala nalaze njegove oi,
zamrena gomila ica, cijevi i otpadaka koja je strila iz kuita u kojem su radili
ventili neke vrlo sloene analitike sprave.
To je bio prvi znak da je golemi konstrukt svjestan. Derkhan se uinilo da je
vidjela slabano svjetlucanje i da se ono pojaavalo i smanjivalo u Konstruktovim
golemim oima.
Avatar povue kabel do analognog mozga, jedne od mrea koja je podarila
Vijeu njegovu neobinu neljudsku svijest. Odvio je nekoliko debelih ica u kabelu te
u metalu koji je virio iz Konstruktove glave. Derkhan je skrenula pogled, jer joj je se

smuilo kad je vidjela kako avatar sasvim mirno ignorira neravne rupe koje mu je
opaki metal stvarao na rukama, kao i tanke mlazove sivkaste krvi to je iz njih na
mahove istjecala i slijevala mu se niz ve napola trulu kou.
Poeo je povezivati Vijee s kabelom, uplitao je ice u jedinstveni vod, ubacivao
je utikae u utinice koje su iskrile, provjeravao naizgled besmislene bakrene, srebrne
i staklene pupoljke koji su se rascvjetavali iz mozga Konstrukta Vijea i iz gumene
izolacije kabela, uzimao jedne, umotavao i odbacivao druge, pravei od tog
mehanizma nemogue sloene konfiguracije.
"Ostalo je lako", proaptao je. "ica za icu, kabel za kabel, na svakom raskriju
u gradu, to je bar lako. Jedino ovaj dio zahtijeva veu pozornost, ovdje na samom
izvoru sve mora biti spojeno kako treba, jer treba usmjeriti luenje koje oponaa ono
to se dogaa u kacigama komunikatora i stvara alternativni model svijesti."
Unato svih potekoa, jo je bio dan kada je avatar podigao pogled prema njoj i
izjavio da je taj dio posla zavren. Derkhan je sa strahopotovanjem promatrala male
munje i iskre to su zlokobno iskakale iz spojeva. Bilo je predivno. Blistao je poput
kakvog mehanikog dragulja. Glava Vijea - golema i jo nepokretna, poput glave
usnulog demona - povezana je s kabelom vorom spojnog tkiva, jednim eliktromehanikim, udotvornim oiljkom. Derkhan se divila.
"E pa onda" poela je oklijevajui. "Bit e najbolje da krenem, naem Isaaca i
kaem mu da ste ... da ste spremni."
Pengefinchess i njezin suputnik su se snanim zamasima probijali kroz prljavu
vodu i tamu ispod povrine Katrana. Na povrinu nisu izlazili, a dno su jedva nazirali
ispod sebe. Izgledalo je kao neka neravnomjerna tama udaljenu pola metra. Kabel se
polako odmotavao s velike hrpe koju su ostavili na dnu rijeke uz rub zida.
Bio je teak i oni su ga tromo vukli kroz mutnu rijeku.
U ovom dijelu rijeke nije bilo vie nikog osim njih. Nije bilo drugih vodijanoja:
samo nekoliko krljavih riba koje bi nervozno pobjegle kada bi im se pribliili. U
cijelom Bas-Lagu nema toga to bi me moglo natjerati da ih pojedem, pomislila je
Pengefinchess.
Minute su prolazile, a oni su skriveni ispod povrine i dalje grabili prema
suprotnoj obali. Pengefinchess nije razmiljala o Derkhan, niti o onome to e se
dogoditi te noi. Prislukivala je dok su kovali plan, ali sada nije mozgala o njemu,
niti je procjenjivala njihove izglede za uspjeh. To se nje nije ticalo. adrah i Tansell
su bili mrtvi i kucnuo je trenutak da ona nastavi dalje.
Ipak je na neki neodreeni nain poeljela Derkhan i ostalima sreu. Neko kratko
vrijeme su se druili i ona to nije mogla zaboraviti. Neodreeno je shvaala da je
mnogo toga na kocki. Novi Krobuzon je bio bogat grad s tisuu potencijalnih
muterija. eljela je da ostane zdrav.
Ispred nje se polako poeo nazirati i dizati klizak i taman rijeni zid.

Pengefinchess je usporila. Ostala je lebdjeti u vodi, zatezala kabel i izvlaila ga na

povrinu. Zastala je na trenutak i odbacila se uvis. Dala je znak mujaku vodijanoju da
je slijedi i zaplivala kroz tamu prema izlomljenoj svjetlosti koja je oznaavala
povrinu Katrana, kroz koju je kroz sitne valove u svim smjerovima prodiralo na
tisue sunevih zraka.
Zajedno su isplivali na povrinu i plivajui prevalili posljednje metre do sjene
rijenog zida. Iz opeka su virili hravi eljezni prsteni, tvorei provizorne stube koje
su vodile do etalita iznad njih. Buka koju su stvarali taksiji i pjeaci tonula je
uokolo.
Pengefinchess je namjestila luk malo udobnije. Pogledala je mrzovoljnog
mukarca i obratila mu se na luboku, vieslonom guturalnom jeziku veine istonih
vodijanoja. On je govorio gradski dijalekt, proaran ljudskim ragamolom, ali su se
ipak razumjeli.
"Tvoji prijatelji znaju da te trebaju ovdje potraiti?" otro ga je upitala
Pengefinchess. Kimnuo je (bio je to jo jedna ljudska kretnja koju su usvojili gradski
vodijanoji). "Ja sam zavrila", objavi ona. "Od sada e morati sam drati kabel. Ti ih
priekaj, a ja odoh." Pogledao ju je mrzovoljno, ponovo kimnuo, i kratko podigao
ruku kao da je pozdravlja. Pengefinchess se zabavljala. "Budi plodan", rekla je. Bio je
to tradicionalni pozdrav.
Zaronila je ispod povrine Katrana i otila.
Pengefinchess je zaplivala na istok, slijedei tok rijeke. Bila je smirena, ali ju je
polako obuzimalo sve vee uzbuenje. Nije imala nikakav plan, nikakve obveze. U
jednom trenutku se zapitala to e raditi.
Struja ju je ponijela prema otoku Strak, kod kojeg su se spajali Katran i Tumor.
Na mjestu gdje je od njih nastajao Veliki Katran struja je bila potpuno zbunjena.
Pengefinchess je dobro znala da oko podvodnog dijela otoka Parlamenta patrolira
policija vodijanoja pa se je drala podalje. Napustila je dotadanji tok i otro
skrenula na sjeverozapad, uzvodno, i prebacila se u Tumor.
U ovoj rijeci struja je bila jaa nego u Katranu, i hladnija. Kratko vrijeme je bila
ushiena, a onda je zala u prljaviji dio. Znala je da su to otpadne vode iz Smrdljive
Bare pa je bre zaplivala kroz njihovu pomrinu. Vodena vila zatitnica priljubljena uz
njezinu kou zadrhtala bi svaki put kad bi se vodijanojka pribliila nekim dijelovima
vode i u luku bi se udaljila od njih. Izabrala bi drugi put kroz kunu rijeku. Udisala je
odvratnu tekuinu samo onoliko koliko je morala, kao da e na taj nain izbjei
zarazu.
Konano je voda postala neto ia. Otprilike kilometar i pol uzvodno od ua
jedne rijeke u drugu, Tumor se razbistrio i proistio. Pengefinchess se gotovo
razveselila.
Osjetila je da sada osim nje kroz vodu prolaze i drugi vodijanoji. Polako se

odbacivala po dnu, povremeno osjetivi blage mlazove koji su istjecali iz tunela to

su vodili do kue kakvog bogatog vodijanoja. To nisu bile apsurdne atrlje kao u
Katranu, Liajgazu i Velikoj Spirali: tamo su ljepljive i katranom premazane zgrade,
koje su neosporno podsjeale na ljudske, jednostavno bile izgraene u samoj rijeci, i
to prije mnogo desetljea. Sada su nehigijenski propadale u samu vodu. To su bili
sirotinjski krajevi vodijanoja.
Ovdje je pak hladna bistra voda, koja je dotjecala s planina, mogla briljivo
izraenim prolazom biti provedena ispod povrine u kakvu kuu od bijelog mramora,
podignutu pokraj rijeke. Njezina fasada ni po emu se ne bi razlikovala od domova
ljudi s obje strane, ali bi unutra to bio dom vodijanoja s praznim dovratcima to su
spajali goleme prostorije iznad i ispod vode, kanalima, prolazima i ustavama
zahvaljujui kojima se voda svakodnevno osvjeavala.
Pengefinchess je nastavila plivati pokraj domova bogatih vodijanoja, drei se
postrani. to se vie udaljavala od centra grada, kojeg je ostavila za sobom, bivala je
sve sretnija, oputenija. Godio joj odlazak iz centra grada.
Rairila je ruke i poslala malu mentalnu poruku svojoj vodenoj vili, koja se brzo
odvojila od njezine koe i prola kroz pore tanke pamune koulje. Poslije nekoliko
dana provedenih na suhom, u kanalizaciji i po otpadnim vodama, prirodna sila se,
valjajui se i prevrui, udaljila od nje kroz istiju vodu, uivajui u slobodi.
Predstavljala je kvazi-ivu vodu koja se kretala kroz veliki tok rijeke.
Pengefinchess je osjetila da je ova otplivala naprijed i ivahno je krenula za
njom. Ispruila je ruke k njoj i preplela prste kroz nju. Ova se pak sretno uvijala.
Krenut u uzvodno, odluila je Pengefinchess, i zaobii rub planina. Proi u
kroz Bezhek Pobra, moda, i kroz predgraa ipraja Crvooka. Idem do Hladnog
Kando Mora. im je donijela tu iznenadnu odluku, Derkhan i ostali su istog trena u
njenom umu postali povijest. Pengefinchess je s njima zavrila, mada e moda jednog
dana o njima priati prie.
Otvorila je svoja golema usta i pustila Tumor da se ulije u nju. Pengefinchess je
nastavila plivati kroz predgraa, odlazei iz grada.

etrdeset deveto poglavlje

Mukarci i ene u prljavim jednodijelnim radnim odijelima pokuljae s deponija
u Sivokrivu.
Neki su ili pjeice, a neki su se vozili na kolima. Krenuli su pojedinano, u
parovima, i u malim skupinama od etvoro ili petoro. Trudili su se da niim ne skreu
pozornost na sebe. Oni koji su ili pjeice nosili su velike namotaje ice prebaene
preko ramena ili oblikovane u petlju, ako im je pomagao neki od kolega. Dok su
mukarci i ene u stranjim dijelovima kola sjedili na golemim namotajima izlizane
ice.
Kretali su prema gradu u nepravilnim intervalima tijekom vie od dva sata,
pridravajui se rasporeda kojeg je napravio Konstrukt Vijee. Njihovi polasci bili su
sraunato sluajni.
Upravo su bila krenula kola s etiri mukarca koja je vukao mali konj. Ukljuila
su se u promet koji je iao u smjeru Gizdelinskog mosta i krivudajui nastavljao gore,
u centar Prevlake Hrabrih. Nisu uope urila dok su skretala u bulevar Sv. Draguna,
obrubljen banjanima. Njihala su se i prigueno kloparala du drvenih rebara kojima je
bila obloena ulica: bila je to zaostavtina ekscentrinog gradonaelnika Valdemira
kojem je smetala buka koju su podizali kotai prelazei preko kamenih dijelova ispod
njegovog prozora.
Voza je priekao pogodan trenutak da se ukljui u promet, a onda je skrenuo
lijevo i uao u neko malo dvorite iz kojeg vie nisu vidjeli bulevar, ali su zato uli
buku koja je iz njega dopirala. Taksi se zaustavio pokraj visokog zida od tamnocrvene
opeke. Iza njega je dopirao jak miris kozje krvi. Brljan i divlja loza provirivali su tu
i tamo preko oboda zida i povijali se iznad njih na povjetarcu. Bio je to vrt samostana
Vedneh Gehantock. O njemu su se brinuli sveenici kaktusovci i ljudska bia, koji su
se odmetnuli od tog cvjetnog boanstva.
etiri mukarca su skoili s kola i poeli istovarivati alat i kolute tekog kabela.
Pjeaci koji su prolazili pokraj njih odmjerili bi ih pogledom i istog trena zaboravili
na njih. Jedan mukarac drao je kraj kabela podignut visoko uza zid samostana.
Njegov drug je podigao teku eljeznu konzolu i eki i s tri brza udarca privrstio
kraj kabela za zid na nekih dva metra iznad tla. Potom su krenuli dalje i ponovili istu
operaciju otprilike dva i po metra od prvog privrenog kabela u smjeru zapada; istu
stvar su napravili jo jednom kreui se dosta brzo du zida. Nisu djelovali kao da to
rade kriomice, ve spretno i skromno. Njihovi udarci ekia lako su se uklopili u
gradsku buku.
Skrenuli su za ugao trga i nastavili na zapad. Izmeu sebe su teglili veliki

namotaj izolirane ice. Druga dvojica su ostali ekati kod vezanog kraja kabela, ija
se utroba od bakra i legure rascvjetavala poput metalnih latica.
Prvi par je ponio kabel du krivudavog zida koji se protezao prema sreditu
Prevlake Hrabrih, drei se stranjih strana restorana i ulaza za isporuke, butika i
stolarskih radionica u pravcu zone crvenih fenjera i Vrane, prometne jezgre Novog
Krobuzona. Podizali su i sputali kabel du opeka ili betona. Zaobilazili su mrlje u
strukturi zida i spajali savijene cijevi, oluke i odvode, plinske cijevi, udotvorne
konduktore i zahrale kanale, odavno zaboravljene i nejasne namjene. Prljavi kabel
bio je nevidljiv. Predstavljao je samo jo jedno nervno vlakno u gradskom spletu,
jedan od mnogih debelih konopa.
Na kraju su ipak morali prijei na drugu stranu ulice, koja je polako skretala na
istok. Spustili su kabel do tla i pribliili se brazdi koja je spajala dva dijela kaldrme,
a sluila za odvod kinice. Bio je to kanal irok petnaestak centimetara izmeu kocki
kaldrme, koji se izlijevao kroz reetke u podzemlje na suprotnom kraju.
Poloili su kabel u lijeb i dobro ga privrstili. Brzo su preli na drugu stranu,
povremeno se miui u stranu kako bi propustili vozila koja su ih ometala u poslu.
Ovo, meutim, nije bila prometna ulica, tako da su uspjeli postaviti kabel bez mnogo
uznemiravanja.
I dalje svojim ponaanjem nisu skretali na sebe niiju pozornost. Dok su podizali
kabel uz stranju stranu zida s druge strane ulice - ovog puta je to bio zid kole kroz
iji prozor je dopiralo pouno lajanje - neupadljiv par proao je mimo jo jedne
skupine radnika. Ovi su mijenjali popucale ploe na suprotnom kraju ulice. Pogledali
su pridolice, kratko ih pozdravili i nastavili svoj posao.
Kada su se primaknuli zoni crvenih fenjera, sljedbenici Konstrukta Vijea
skrenuli su u jedno dvorite, vukui svoj teki kolut. S tri strane su ih okruivali visoki
zidovi, pet ili vie katova prljave opeke prekrivene mahovinom, na kojima su smog i
kia tijekom mnogih godina urezali duboke tragove. Prozori su bili neravnomjerno
rasporeeni kao da ih je netko prosuo s vrha.
uli su se povici i psovke, smijeh i razgovor kao i lupa kuhinjskog posuda. S
prozora na treem katu promatralo ih je lijepo dijete neodreenog spola. Ona dvojica
su se nervozno pogledali i osmotrili ostale prozore koji su gledali na dvorite. Nitko
drugi ih nije primijetio, samo dijete.
Spustili su kolut kabela i jedan od njih se zagleda u dijete, vragolasto mu
namigne i razvue usta u osmijeh. Drugi se spusti na jedno koljeno i zagledao se kroz
reetke okruglog ahta u dvoritu.
Iz tame ispod mu se netko kratko javio. Jedna prljava ruka posegnula je prema
metalnom poklopcu.
Prvi ovjek povue nogavicu svog kolege i procijedi: "Ovdje su... na dobrom
smo mjestu!" Zatim je zgrabio kraj kabela i pokuao ga gurnuti kroz reetke na ulazu u

kanalizaciju. Bio je predebeo. ovjek je opsovao, potraio u kutiji s alatom pilu za

metal i poe piliti vrste ipke reetke.
"Pouri" ree nevidljiva prilika ispod. "Neto nas slijedi."
Kada je zavrio s piljenjem, ovjek u dvoritu je snano gurnu kabel kroz
neravnu rupu. Ljudi ispod prihvatili su kabel i povukli ga u tamu kanalizacije.
Namotaji ice iz mirnog i zatvorenog dvorita poee se odmatati i nestajati u
podzemnim gradskim venama.
Dijete je znatieljno promatralo, a dvojica mukaraca su ekali briui ruke o
radna odijela. Kada je kabel bio zategnut pod otrim kutom oko ugla male slijepe
uliice i nestao ispod tla, njih dvojica su brzo napustila tu rupu u sjeni. Prije nego to
su skrenuli iza ugla, jedan od njih je podigao pogled, ponovo namignuo i nestao iz
djetetovog vidokruga.
Kada su izbili na glavnu ulicu, njih dvojica se bez rijei rastadoe i uputie u
suprotnim smjerovima, obasjani suncem na zalasku. Ona dvojica, koja su ostala kod
zida samostana, gledala su uvis.
Na krovu zgrade preko puta, jedne betonske zgrade proarane mrljama vlage,
pojavila su se trojica i nagnula se preko ruba. I oni su dovukli kabel, posljednjih
desetak metara mnogo dueg koluta kabela koji se sada zmijoliko protezao iza njih
preko krovova sve od junog kuta Prevlake Hrabrih.
Kabel, koji su ostavili za sobom, krivudao je po krovovima izmeu bespravno
podignutih nadogradnji. On je povezivao itave legije cijevi koje su se hirovito
protezale izmeu kuica za golubove. Kabel je bio zategnut oko tornjia poput kakvog
runog parazita izmeu crepova. Visio je blago zategnut preko ulica, pet, deset ili vie
metara iznad tla, proteui se pokraj mostia razapetih preko jaraka. Tu i tamo, gdje je
razmak izmeu zgrada bio dva metra ili manje, oni koji su ga nosili jednostavno bi
preskoili s jedne na drugu stranu i kabel bi ostajao visjeti razapet preko provalije.
Kabel je nestao u smjeru jugoistoka, iznenada uronivi u oluk kroz koji je dospio
u kanalizaciju.
Mukarci su se potom uputili k stubama za sluaj nude u svojoj zgradi i sili,
vukui kabel, do prvog kata. Osmotrili su samostanski vrt i onu dvojicu na strai.
"Spremni?" doviknuo im je jedan od pridolica i napravio pokret rukom kao da
e im neto dobaciti. Dvojica odozdo kimnue. Ona trojica na stubama za sluaj nude
zastadoe i zajedno zaljuljae ostatak kabela.
Kad su ga bacili, savijao se kroz zrak poput kakve udovine letee zmije. Jedan
od one dvojice na tlu potrao je da ga uhvati. Uzviknuo je kada mu je onako teak pao
u naruje, ali uspio ga je zadrati i vrsto zategnuti preko dvorita, drei kraj kabela
iznad glave.
Prislonio je teku icu uza zid samostana. Novi kabel je sasvim lijepo prianjao
uz dio koji je ve bio privren za zid vrta Vedneh Gehantocka. Njegov kolega ga je

potom privrstio. Crni kabel premostio je ulicu iznad glava pjeaka i sputao se pod
otrim kutom.
Ona trojica na stubama za sluaj nude nagnuli se i promatrali uurbani rad
svojih kolega. Jedan od mukaraca koji su stajali dolje, poeo je spajati ice,
povezujui vodie. Radio je brzo, sve dok dva gola kraja vlaknastog metala nisu bila
povezana u ruan, ali funkcionalan vor.
Otvorio je kutiju s alatom i izvadio dvije male boce. Kratko ih je protresao,
otvorio ep na jednoj i brzo prelio gusti spojenih ica.
Viskozna tekuina se zavukla izmeu njih i zapeatila spoj. ovjek je uinio isto
i s tekuinom iz druge boce. Kada su se dvije tekuine spojile, dolo je do glasne
kimijske reakcije. On se povukao i ispruio ruku kako bi mogao nastaviti lijevati.
Zatvorio je oi da se zatiti od dima koji je poeo kuljati iz metala koji se brzo
zagrijavao.
Dvije kimikalije su se spojile, pomijeale i zapalile, irei uokolo tetne pare i
toplinu koja je bila dovoljno jaka da zavari ice u kompaktnu mreu.
Kada je temperatura nastala reakcijom postala neto nia, dvojica kod zida su se
bacili na posljednju etapu posla: postavljanje neravnih komada jute preko novog
spoja. Zatim su polomili plombe na konzervi guste, bitumenske boje, nanijeli je u
debelom sloju preko gole metalne veze i izolirali ice.
Ona trojica na stubama za sluaj nude bili su zadovoljni. Okrenuli su se i vratili
istim putem na krov s kojeg su se spustili u grad i nestali poput dima na povjetarcu, to
su bre i nezamjetnije mogli.
Sline operacije ponavljale su se cijelim potezom izmeu Sivokriva i Vrane.
Mukarci i ene su se kradomice provlaili kroz itanje i kapanje u podzemnim
tunelima kanalizacije. Tamo gdje je to bilo mogue, te velike skupine predvodili su
radnici koji su barem malo poznavali grad pod zemljom: radnici kanalizacije;
tehniari; lopovi. Svi su oni bili opremljeni kartama, bakljama, pitoljima i striktnim
uputama. Deset ili vie spodoba, od kojih su neki nosili namotaje tekog kabla, krenuli
bi zajedno du dodijeljene im rute. Kada bi im ponestalo ice koja se sporo
odmotavala, spojili bi je s drugim namotajem i nastavljali dalje.
Dolazilo je do opasnih kanjenja kada bi se grupe izgubile, sluajno skrenuvi
prema opasnim zonama: gnijezdima gula i jazbinama podzemnih bandi. Ali ubrzo bi
uvidjeli svoju pogreku i siktavo zatraili pomo. Potom bi se vratili, ravnajui se
prema glasovima svojih kolega.
Kad bi konano stigli do zaelja druge ekipe u nekom od glavnih vorova tunela,
kakvom kanalizacijskom stjecitu, spojili bi dva kraja ica i zavarili ih kimikalijama,
bakljama ili pomou primitivnog udotvorstva. Potom bi kabel bio privren za
gomilu cijevi koje su se poput arterija pruale du kanalizacije.
Nakon obavljenog posla, druina bi se ratrkala i nestala.

Kabel se zatim pojavljivao na neupadljivim mjestima s puno sporednih ulica ili

velikim potezima isprepletenih krovova, gdje bi ga prihvatile ekipe koje su radile na
povrini. One su odmotavale kabel preko korova iza skladita, podizale ga uz stube od
vlane opeke, prevlaile preko krovova i du ulica u kaosu u kojem nitko nije obraao
pozornost na banalni posao koji se obavljao. Kada bi se ekipe srele, spajale bi
krajeve kablova. Potom bi se mukarci i ene razili.
Imajui u vidu da bi se pojedine ekipe - naroito one u gradu ispod - mogle
izgubiti i promaiti mjesta odreena za sastanke, Konstrukt Vijee je postavio
rezervne ekipe du puta. One su ekale u zgradama i pokraj obala kanala sa svojim
zmijolikim tovarom i ekali da im jave ako neki spoj ne bi bio uraen.
Ali na njihov rad kao da su bile baene ini. Bilo je problema, izgubljenih
trenutaka, izgubljenog vremena i kratkih trenutaka panike, ali nijedan tim nije nestao
niti je promaio mjesto sastanka. Rezervni ljudi su se dosaivali.
Kroz grad je bilo postavljen jedan veliki elektrini krug. Krivudao je u duini od
preko tri kilometra: njegova koa od crne gume zaranjala je pod glib od fekalija;
protezala se preko mahovine i trulog papira; prolazila kroz podzemno raslinje, preko
travnjaka posutih krhotinama cigli i preko tragova divljih maaka i malih uliara;
provlaila se kroz brazde u fasadi zgrada, i trpjela na sebi slojeve praine na
deponiju.
Kabel je bio neumoljiv. Postojano se protezao sve dalje i dalje, tek povremeno
skreui pod vrlo otrim kutovima dok je urezivao svoj trag kroz vrui grad. Bio je
odluan u savladavanju svih prepreka na putu prema golemom monolitu koji se
uzdizao u sreditu Novog Krobuzona poput kakve ribe koja samo to se nije poela
mrijestiti.
Sunce je zalazilo za brda na zapadu i kupalo ih u velianstvenoj i zloslutnoj
svjetlosti. Ali ni ona se nisu mogla mjeriti s kaotinom velianstvenou stanice
Perdido.
Preko cijele njezine goleme i nepouzdane topografije treperila su svjetla i ona je
prihvaala u svoju utrobu sada ve osvijetljene vlakove kao ponude. iljak je parao
oblake poput koplja spremnog za borbu, ali ni on se nije mogao usporediti sa
Stanicom: bio je tek mali betonski dodatak velikom zloglasnom levijatanu od zgrade,
koji se zadovoljno valjao u gradskom moru.
Kabel je bez zastoja krivudao prema njoj. Valovito se izdizao iznad povrine
Novog Krobuzona i ponovo sputao ispod nje.
Zapadno proelje stanice Perdido gledalo je na trg BilSantum. Na trgu je vladala
guva i bio je predivan, pun kola i pjeaka koji su bez predaha kruili oko parka u
njegovom sreditu. U tom bujnom zelenilu, ongleri, maioniari i vlasnici tezgi dizali
su veliku buku i hvalili svoju robu. Graani uglavnom nisu obraali pozornost na tu
monumentalnu graevinu koja je dominirala nebom. Njezina fasada im je zapadala za

oko i izazivala kod njih usputno zadovoljstvo samo kad bi je obasjale zrake sunca na
zalasku. Tada bi njen kola od arhitekture zablistao poput kaleidoskopa: tukature i
obojeno drvo dobivali su ruiaste nijanse; opeke su postajale krvave; eljezne grede
bile su sjajne od bogate svjetlosti.
BilSantum ulica prolazila je ispod golemog uzdignutog luka koji je spajao glavno
tijelo Stanice sa iljkom. Stanica Perdido nije bila naime zasebna graevina. Njezini
rubovi bili su propusni. Kraljenice niskih tornjia sputale su se s njezinih lea u
grad i prerastale u krovove grubih i obinih kua. Betonske ploe koje su je oblagale
poput krljuti postajale su sve zdepastije to su se vie udaljavale od nje. Na kraju su
se sasvim iznenada pretvarale u rune zidove kanala. Na mjestima gdje se pet
eljeznikih pruga odmotavalo ispod velikih lukova i prolazilo du krovova, stanine
opeke su ih nosile i okruivale, gradei putanju iznad ulica. Graevine su se izlijevale
izvan svojih granica.
Sama ulica Perdido bila je dugaak i uzak prolaz koji se pod pravim kutom
odvajao od ulice BilSantum i nastavljao krivudati na istok, prema Vrtuljku. Nitko nije
znao zbog ega je nekada bila toliko vana da je Stanica dobila po njoj ime. Bila je
poploana kaldrmom, a i kue u njoj, iako su bile u alosnom stanju, nisu bile bijedne.
Prolaz je moda nekada oznaavao sjevernu granicu Stanice, ali ve su je odavno
preli. Stanini katovi i prostorije brzo su se proirili i premostili tu uliicu.
Preskoili su je bez po muke i rairili se poput plijesni preko krovova s druge
strane, preoblikovavi terasasta zdanja na sjeveru ulice BilSantum. Ulica Perdido je
na pojedinim mjestima bila otvorena. Poslije tih otvorenih poteza uslijedili bi
natkriveni. Nadstrenice su bile od opeke, s izdubljenim niama koje su krasile
gargojle ili od drvenih i eljeznih reetaka. Taj dio ulice Perdido, koji je bio u sjeni
donje strane staninog trbuha, danonono je bio osvijetljen plinskim kandelabrima.
U ulici Perdido se i dalje stanovalo. Obitelji su ustajale svakog dana po mraku,
jer nadstrenice nisu proputale svjetlost, i pjeice odlazile na posao, as ulazei u
sjenu, a as izlazei iz nje.
esto je odozgo odjekivao bat tekih izama. Proelje Stanice i najvei dio
krova bili su pod straom. Pripadnici privatnog osiguranja, strani vojnici i militia,
neki od njih u odorama a neki prerueni, patrolirali su ispred proelja i du naizgled
planinskog krajolika od kriljca i gline, titei banke i radnje, ambasade i vladine
urede koji su se nalazili na raznim katovima. Ili su poput istraivaa du paljivo
unaprijed utvrenih ruta, obilazili zvonike, penjali se i sputali spiralnim eljeznim
stubitima, prolazili mimo tavanskih prozora i kroz skrivena dvorita na krovovima,
putovali preko niih nivoa krova stanice i gledali odozgo na trg, tajna mjesta i golemi
grad.
Meutim, dalje prema istoku, blie stranjem dijelu Stanice, koji je bio istokan
stotinama trgovakih ulaza i manjih zgrada, osiguranje bi skrenulo i njihov bi obilazak

postajao manje sustavan. Konstrukcija koja se ovdje uzdizala bila je mranija. Za

vrijeme zalaska sunca bacala je veliku sjenu preko golemog otkosa Vrane.
Malo dalje od glavne zgrade, izmeu ulice Perdido i stanice Vrtuljak, linija
Dexter je prolazila kroz splet starih ureda koje su jo davno unitene u poaru.
Vatra nije otetila graevinu, ali je otjerala u bankrot kompaniju koja je iz nje
poslovala. U aavim prostorijama dugo nije boravio nitko osim skitnica kojima nije
smetao smrad ugljika koji se nije povukao ni poslije gotovo jednog desetljea.
Nakon vie od dva sata muno sporog napredovanja, Isaac i Yagharek su konano
stigli do te spaljene ljuture i zahvalno se spustili na pod. Oslobodili su Andreja,
ponovo mu vezali ruke i stopala i zaepili mu usta prije nego to se probudio. Potom
su pojeli ono malo hrane to su imali i u tiini nastavili ekati.
Iako se jo nije bilo smrklo, u njihovom zaklonu bilo je mrano, jer se nalazio u
sjeni stanice. Za neto malo vie od sata vremena spustit e se sumrak kojeg e u stopu
pratiti no.
Tiho su razgovarali. Andrej se probudio i ponovo poeo isputati one svoje
zvuke. Dirljivo se osvrtao po prostoriji i preklinjao neka ga oslobode. Isaac je,
meutim, bio previe iscrpljen i jadan da bi osjeao krivnju dok je zurio u njega.
U sedam sati zauli su nekakvo komeanje ispred vrata na kojima su se od
vruine bili stvorili mjehuri, komeanje koje je odmah nadjaalo ulinu buku u
predgrau Vrane. Isaac je dohvatio kremenjau i dao Yaghareku znak da uti.
Bila je to iscrpljena i vrlo prljava Derkhan, lica umrljanog prainom i
masnoom. Zadrala je dah dok je prolazila kroz vrata i zatvarala ih za sobom, a onda
se oslonila o njih i zajecala. Prila im je i najprije stisnula Isaacu ruku, a onda i
Yaghareku. Tiho su izmijenili pozdrave. "Mislim da netko motri na ovo mjesto",
odmah ih je obavijestila Derkhan. "Stoji ispod platnene nadstrenice prodavaonice
duhana na suprotnoj strani ulice, onaj u zelenom ogrtau. Ne mogu mu vidjeti lice."
Isaac i Yagharek su se ukoili. Garuda se douljao do prozora zakovanog
daskama i provirio kroz rupu u drvetu. Zatim je osmotrio ulicu preko puta ruevine.
"Tamo nema nikoga", rekao je ravnoduno. Derkhan mu je prila i zagledala se
kroz rupu.
"Moda i nije motrio" ree ona na kraju. "Ali osjeala bih se sigurnije kat ili dva
vie, u sluaju da ujemo nekoga kako ulazi ovamo."
Sada su se mnogo lake kretali, jer je Isaac mogao potjerati uplakanog Andreja
ispred sebe, priprijetivi mu pitoljem bez straha da bi ih netko mogao vidjeti.
Krenuli su uz stube ostavljajui tragove na pougljenjenoj povrini.
Na najviem katu nije bilo ni stakala ni drvenih okvira na prozorima, tako da su
mogli preko kratkog poteza crepova vidjeti nepravilni monolit Stanice. Priekali su da
se nebo jo vie smrai pa je napokon, pri slabom sjaju naranastih plinskih
svjetiljaka, Yagharek izaao kroz prozor i gipko doskoio na mahovinom prekriven zid

s druge strane. Prevalio je metar i pol do sljemena krovova koje je spajalo gomilu
zgrada s linijom Dexter i stanicom Perdido. Uzdizala se na zapadu, onako vana i
golema, proarana nepravilnim skupinama svjetala, poput zvijea vezanog za tlo.
Yagharek je sada bio tek nejasna silueta na obzoru. Preletio je pogledom preko
predjela kojeg su sainjavali dimnjaci i crepovi postavljeni pod kosim kutom. Nitko
nije motrio na njega. Okrenuo se prema neosvijetljenom prostoru i dao znak ostalima
da ga slijede.
Andrej je bio star i ukoen i nije mu bilo lako kretati se uskom stazom koju su
utabali. Niti je mogao skakati s visine od metar i pol kada je to bilo nuno. Isaac i
Derkhan su mu pomagali. Jedan bi ga podupirao ili vrsto pridravao, njeno mu ali
ujedno i sablasno pomaui, dok mu je drugi drao kremenjau uperenu u glavu.
Odvezali su mu udove kako bi mogao hodati i penjati se, ali mu nisu iz usta
izvadili krpu koja je priguila njegovo zapomaganje i jecaje.
Andrej je sav zbunjen i jadan posrtao poput due u predvorju pakla. A svakim
korakom neumoljivo mu se pribliavao.
Njih etvoro kretali su se su kroz svijet krovova koji se protezao paralelno s
linijom Dexter. Kraj njih su u oba smjera prolazili eljezni vlakovi, koji su u sumrak
iskaljavali velike oblake aavog dima. Polako su napredovali prema Stanici ispred
njih.
Ubrzo se teren izmijenio kad su se oko njih poele pojavljivati vie zgrade.
Morali su se pomagati rukama. Napredovali su kroz male sporedne betonske prolaze,
okruene zidovima s prozorima; saginjali su se prolazei ispod golemih okruglih
prozora i morali su se penjati uz kratke ljestve koje su krivudale izmeu glomaznih
tornjeva. Nisu vie traili krov stanice Perdido ispred sebe, nego iznad. Preli su
nejasnu granicu gdje su zavravale ulice s terasastim nizovima zgrada i gdje je
poinjalo podnoje Stanice.
Pokuali su izbjei penjanje pa su puzei zaobilazili ispupenja od opeke koja su
sliila na iskeene zube i provlaili se kroz sluajne prolaze. Isaac se povremeno
nervozno osvrtao uokolo. Od blago izdignutih vrhova krovova i cijevi dimnjaka nisu s
desne strane mogli vidjeti plonik ispod.
"Budite tihi i oprezni", proaptao je. "Moda ima straara."
Sa sjeveroistoka im se pribliavala ulica koja kao da je bila krivudavo
izdubljena u prostranoj silueti Stanice i napola prekrivena samom zgradom. Isaac je
pokazao prema njoj.
"Eno tamo", proaptao je. "Ulica Perdido."
Slijedio je rukom njenu trasu. Malo dalje ju je presijecao Put Lubanje, du kojeg
su se oni kretali.
"Na mjestu gdje se one sreu", ponovo je proaptao. "Tamo nas trebaju pokupiti.
Yag... bi li ti poao?"

Garuda je pohitao prema stranjem dijelu jedne visoke zgrade, nekoliko metara
ispred njih, du ijeg zida su se hrave stube koso sputale do tla.
Isaac i Derkhan su polako nastavili dalje, njeno gurkajui Andreja svojim
pitoljima. Kada su stigli do raskrija dvije ulice, umorno su sjeli i spremili se na
ekanje.
Isaac je podigao pogled prema nebu na kojem su samo jo visoki oblaci hvatali
zrake sunca. Kad je spustio oi, doekao su ga Andrejev preklinjui pogled i izborano
jadno staro lice. Po cijelom gradu poeli su se oglaavati zvukovi noi.
"Komari jo nisu poeli", promrmljao je Isaac. Pogledao je Derkhan i ispruio
ruku kao da oekuje kiu. "Nita ne osjeam. Jo nisu krenuli."
"Moda liu rane", primijeti ona veselo. "Moda nee doi i ovo..." na trenutak
je pogledala Andreja, "... sve e ovo biti uzalud."
"Doi e", ree Isaac. "Obeavam ti." Nije elio govoriti o stvarima koje bi
mogle poi naopako. Nije elio priznati da postoji i ta mogunost.
Neko vrijeme su utjeli. Isaac i Derkhan u istom trenutku shvatie da promatraju
Andreja. Disao je polako i arao uokolo pogledom, gotovo paraliziran od straha.
Mogli bismo mu izvaditi krpu iz usta, pomisli Isaac, i on ne bi poeo vritati... ali
mogao bi progovoriti... Ostavio mu je krpu u ustima.
U blizini se zaulo nekakvo grebanje. Isaac i Derkhan smireno i brzo podigoe
pitolje. Iza crjepova se pojavila Yagharekova pernata glava i oni spustie oruje.
Garuda se prebacio do njih preko popucalog dijela krova. Preko ramena je nosio
prebaen veliki namotaj kabela.
Isaac je ustao ako bi prihvatio garudu koji je teturao idui prema njima.
"Ima ga!" zaitao je. "ekali su!"
"Ve su se poeli ljutiti", rekao je Yagharek. "Izali su iz kanalizacije prije vie
od sata: prestraili su se da nas nisu uhvatili ili ubili. Ovo je sva ica koja je
preostala." Spustio je namotaj ice ispred njih. Ovaj namotaj je bio tanji od mnogih
drugih, samo petnaestak centimetara u promjeru i bio je izoliran tankom gumom.
Preostalo je dvadesetak metara ice.
Isaac je kleknuo kako bi je bolje pogledao. Derkhan je i dalje drala pitolj
uperen u uplaenog Andreja, koji je mirkao piljei u kabel.
"Je li spojen?" upitala je ona. "Radi li?"
"Ne znam", dahnuo je Isaac. "Neemo znati dok ga ne ukljuim u krug." Podigao
je kabel. "Nadao sam se da e ga biti vie" rekao je. "Neemo stii ni blizu sredita
stanice Perdido." Osvrnuo se i napuio usne. Nije bitno, pomislio je. Stanicu je
izabrao samo zato da bi imao to rei Vijeu, kako bi mogao izai iz deponija i
udaljiti se od njega prije... izdaje. Ipak je shvatio da mu je ao to se ne mogu nai u
samom sreditu stanice, kao da su njezine opeke posjedovale neku mo.
Pokazao je u pravcu jugoistoka, na malu padinu od kosih krovova s izravnatim

vrhom. Protezali su se poput preuvelianog stubita od crjepova nad kojim se nadvio

golemi betonski zid pun mrlja. Malo uzvienje od krovova uzdizalo se nekih dvanaest
metara iznad njih. Isaac se nadao da se zavrava ravnim platoom. Golemi betonski zid
u obliku slova L se i dalje protezao iznad platoa gotovo dvadeset metara, zagradujui
ga s dvije strane.
"Tamo", polako izgovori Isaac. "Tamo idemo."

Pedeseto poglavlje
Dok su se penjali uz strme krovove, Isaac i njegovi drugovi su negdje na pola
puta nekoga uznemirili.
Iznenada su zauli dreku nekog pijanca. Isaac i Derkhan nervozno posegnue za
pitoljima. Bio je to ipak samo odrpani pijanac koji ih je zaprepastio svojim
neljudskim skokom, poslije ega je odmaglio niz padinu od crjepova. Trake poderane
odjee leprale su za njim.
Nedugo poslije toga Isaac je odjednom svuda uokolo vidio stanovnike staninih
krovova. Male vatre gorjele su po tajnim dvoritima i o njima su se brinule mrane i
gladne prilike. Ljudi su spavali po zakutcima pokraj starih iljaka tornjeva. Bilo je to
alternativno i prorijeeno drutvo. Mala plemena brana koja su pljakala uokolo.
Sasvim drukija ekologija.
Iznad glava ljudi s krovova, nabrekli zrakoplovi orali su nebo. Bune
grabljivice. Prljave tokice svjetlosti i tame, koje su se nervozno kretale kroz oblak
noi.
Isaac je odahnuo kada je vidio da je vrh piramide od slojevitog kriljca bio
ravan i da je njegova povrina iznosila otprilike tri etvorna metra. Bit e dovoljno.
Mahnuo je pitoljem, pokazavi tako Andreju da mora sjesti. Starac ga je posluao i
lagano se skljokao u suprotni ugao. Sav se skupio i obgrlio koljena.
"Yag", pozva ga Isaac. "Ostani na strai, stari moj." Yagharek je spustio zadnje
namotaje kabla koje je bio podigao i onda stao straariti na rubu malog otvorenog
prostora, promatrajui strminu velikog krova. Isaac je posrtao pod teinom vree.
Spustio ju je i poeo vaditi opremu.
Tri kacige sa zrcalima, od kojih je jednu stavio na glavu. Derkhan je uzela
preostale dvije i jednu dala Yaghareku. etiri analitika stroja veliine poveih
pisaih strojeva. Dvije velike kimijsko-udotvorne baterije. Jo jednu bateriju koja je
bila povezana s metasatnim mehanizmom napravljenu prema dizajnu kepri. Nekoliko
spojnih ica. Dvije velike kacige za komunikatore, sline onoj koju je Konstrukt
Vijee bio stavio na Isaacovu glavu kada je zarobio prvog moljca-gasitelja. Baklje.
Crni barut i streljivo. Gomila programskih kartica. Nekoliko transformatora i
udotvornih konvertera. Bakrene i kositrene krugove za koje nitko nije znao emu
slue. Male motore i dinama.
Svi dijelovi bili su ulubljeni, neravnih rubova, napukli i prljavi. Tuna gomila
koja ni na to nije sliila. Otpad. Isaac je unuo i poeo se pripremati.
Isaacova glava se njihala pod teinom kacige. Povezao je dva raunska stroja u
snanu mreu. Zatim se bacio na mnogo tei posao, povezujui preostale otpatke u

koherentan krug.
Motori su bili spojeni na ice, a ove, pak, na vee analitike strojeve. Zatim je
poeo akati po unutranjosti drugog stroja i provjeravati fina podeavanja. Unio je
izmjene u njegov energetski krug. Ventili u unutranjosti vie nisu bili samo binarni
prekidai. Paljivo ih je podesio na nejasno i sumnjivo, na te siva podruja
matematike krize.
Gurnuo je male utikae u prijemnike i povezao stroj krize s dinamima i
transformatorima koji su konvertirali jedan oblik tajnovite energije u drugi. Zbrkan
krug proirio se na cijeli mali ravan prostor na krovu.
Zadnja stvar koju je izvukao iz vree i povezao s rasprostrtim postrojenjem bila
je grubo zavarena kutija od crnog lima, otprilike veliine kutije za cipele. Podigao je
kraj kabela - proizvod mukotrpnog rada gomile gerilaca, koji se protezao do goleme
skrivene inteligencije na deponiju Sivokriva, udaljenom vie od tri kilometra. Isaac je
vjeto rastavio ice i povezao ih sa crnom kutijom. Pogledao je Derkhan, koja ga je
promatrala, drei pitolj uperen u Andreja.
"To je prekida", rekao je, "ventil kruga. Doputa samo jednosmjerni protok.
Uskoro u iskljuiti Vijee iz ove gomile." Potapao je razne dijelove stroja. Derkhan
je polako kimnula. Nebo se ve gotovo potpuno smrailo. Isaac ju je pogledao i
stisnuo usne.
"Ne smijemo dopustiti toj jebenoj stvari da dobije pristup stroju krize. Moramo
se drati to dalje od njega", objasni on, povezujui razliite komponente svojeg
stroja. "Sjea li se to nam je rekao - da je avatar samo truplo izvueno iz rijeke.
Malo sutra! To tijelo je ivo... bezumno je, to da, ali u njemu jo kuca srce i plua
udiu zrak. Konstrukt Vijee je izvadio um tog ovjeka iz njegovog tijela dok je jo
bio iv. U tome i jeste cijela stvar. Inae bi samo istrunuo.
Ne znam... moda se jednostavno rtvovao neki od ludih pripadnika njegove
pastve, moda je to uinio dragovoljno. Ali moda i nije. to god da je u pitanju,
Vijee ne preza od toga da ubije ljudsko bie ili bilo koga drugog, ako mu je to... od
koristi. On ne zna za saaljenje, on nema morala", nastavio je Isaac, vrsto pritisnuvi
komad metala koji mu se opirao. "On je samo raunalna inteligencija. Troak i
dobitak. On pokuava sebe... maksimalizirati. Uinit e sve to mora - lagat e nam,
ubit e - ne bi li poveao vlastitu mo."
Isaac je na trenutak zautio i pogledao Derkhan.
"Zna", rekao je blago, "zbog toga on eli stroj krize. Uporno je traio da mu ga
predam. To me je natjeralo da se zamislim. Zbog toga sam stavio ovo." Potapao je
jedan prekida. "Da sam Vijee izravno povezao s ovim, moda bi on uspio ostvariti
povratnu spregu sa strojem krize i zadobio kontrolu nad njim. On ne zna da ja ovo
koristim, i zato je jedva ekao da bude povezan. On ne zna kako bi napravio vlastiti
stroj: moe se slobodno kladiti u Klepetalovu guzicu da je zbog toga toliko

zainteresiran za nas.
Di, Yag, znate li vi to je ova stroj u stanju uiniti? Razumije se, ovo je samo
prototip... ali ako bude radio onako kako bi trebao raditi, ako biste prodrli u njegovu
bit, vidjeli plan, napravili bolji stroj, rijeili neke probleme... znate li to ovo moe
uiniti? Bilo to."
Neko vrijeme je utio, pokreui samo ruke kojima je povezivao ice. "Kriza ima
svuda, i ako je stroj u stanju detektirati polje, isisati ga i usmjeriti... onda moe uiniti
bilo to. Mene koi sva ta matematika. Morate u matematikim terminima izraziti to
elite da stroj uini. Za to slue programske kartice. Cijeli prokleti mozak Vijea
izraava se matematiki. Ako bi se to kopile povezalo sa strojem krize, njegovi
sljedbenici ne bi vie bili ludi. Jeste li znali da ga oni nazivaju strojem-Bogom...?
Da... tada bi bili u pravu."
Svi troje su utjeli. Andrej je arao pogledom s jedne strane na drugu, ne
shvaajui ni jednu jedinu rije.
Isaac je utio i radio. Pokuao je zamisliti kako bi izgledao grad kad bi ga
podjarmio Konstrukt Vijee. Razmiljao je o tome to bi se dogodilo da se Vijee
povee s malim strojem krize i pone graditi sve sloenije strojeve, da ih povezuje sa
svojim vlastitim tkanjem i napaja vlastitom udotvornom, eliktro-kimijskom i parnom
energijom. udovini ventili koji bubnjaju u dubinama deponija nagone tkanje
stvarnosti da se povije i krvari istom lakoom kao i Tkalevi prelci, oslanjaju se na
onu neizmjernu, hladnu inteligenciju, istu svjesnu proraunatost.
Podeavao je ventil kruga. Njeno ga je prodrmao i pomolio se da njegovi
mehanizmi prorade.
Isaac je uzdahnuo i izvadio gomilu programskih kartica koje je Vijee isprintalo.
Sve su bile oznaene nevjetim otkucanim pismom Vijea. Isaac upitno podie pogled.
"Jo nema deset, zar ne?" upita on. Derkhan odmahne glavom. "U zraku se jo
nita ne osjea, je li tako? Moljci jo nisu izali. Potrudimo se da budemo spremni
kad polete."
Spustio je pogled i povukao polugu dvije kimijske baterije. Reagensi u njima su
se pomijeali. Neto je tiho poelo kljuati, a kad je potekla struja iznenada se oglasio
zbor tandrkavih ventila i lajanje izlazne energije. Sklepano postrojenje na krovu se
probudilo i proradilo.
Stroj krize je zazujao.
"Samo tek proraunava", nervozno im je rekao Isaac, kada su ga Derkhan i
Yagharek pogledali. "Jo nije poeo obraivati podatke. Upravo mu dajem upute."
Isaac je poeo paljivo ubacivati programske kartice u razne analitike strojeve
pred sobom. Veina ih je zavrila u samom stroju krize, ali su neke stigle i do
pomonih raunskih krugova povezanih malim namotajima ice. Isaac je svaku karticu
provjerio, usporedio je sa svojim biljekama, i prije nego to bi je ubacio u neki od

ulaza, obavio bi na brzinu neke izraune.

Strojevi su tandrkali dok su fini zupci njihovih zupanika klizili preko kartica i
upadali u paljivo izbuene rupe, uitavajui u svoje analogne mozgove upute,
naredbe i informacije. Isaac nije urio, uvijek je priekao da osjeti jedno klik, to je
bio znak da je obrada podataka uspjeno obavljena i tek tada bi izvadio karticu i
ubacio sljedeu.
Vodio je biljeke i neitko je samom sebi ispisivao nerazumljive poruke po
rubovima papira. Uurbano je disao.
Iznenada, poela je padati kia. Trome, krupne kapi lijeno su padale i
rasprskavale se, guste i tople poput gnoja. Ljepljivi kini oblaci jo su vie ubrzali
sputanje noi. Isaac se urio da zavri posao. Odjednom mu se uinilo da su mu prsti
previe krupni i osjetio se krajnje idiotski.
Kao da ih je neto usporavalo. Nekakva teina pritiskala im je duh i poela im se
uvlaiti u kosti. Proimali su ih nelagodnost, strah i nazonost neeg skrivenog to je
naizgled nadiralo iznutra, poput oblaka tinte koji se iri iz dubina uma.
"Isaac, pouri. Poinje", ree mu Derkhan isprekidanim glasom.
Jato komarnih osjeaja pridruilo se kinim kapima koje su bubnjale po njima.
"Izali su i poletjeli", sva uasnuta izjavila je Derkhan. "Krenuli su u lov. U zraku
su. Pouri, mora pouriti..."
Isaac je samo kimnuo nita ne rekavi i nastavio obavljati zapoeti posao. Zatim
je poeo odmahivati glavom kao da e na taj nain rastjerati grozan strah koji je
polegao po njemu. Gdje li je sad taj jebeni Tkalac? razmiljao je.
"Neko nas odozdo promatra", iznenada objavi Yagharek, "nekakva skitnica koja
nije pobjegla. Stoji nepokretno."
Isaac ponovo podie pogled, ali odmah potom svu svoju pozornost posveti
onome na emu je radio.
"Uzmi moj pitolj, eno ga tamo", zaitao je. "Ako poe prema nama, ispali hitac
upozorenja. Nadamo se da e ga to ohladiti." Njegove ruke su nastavile spajati i
programirati. Udarao je po tipkama s brojevima i muio se da ugura u proreze grubo
isjeene kartice. "Jo samo malo", promrmljao je, "samo malo."
Osjeaj da ih no pritie bio je sve jai. Znali su da im prijete none more.
"Isaac..." siknula je Derkhan. Andrej je od straha i iscrpljenosti zapao u neku
vrstu polusna. Stenjao je i bacakao se, te otvarao i zatvarao oi kojima oigledno nita
nije vidio.
"Gotovo!" izjavio je Isaac i udaljio se za korak od svojeg djela.
Na trenutak je zavladala tiina. Isaacova srea zbog uspjeno i na vrijeme
zavrenog posla brzo je nestala.
"Potreban nam je Tkalac!" izjavio je. "Trebao je... rekao je da e biti ovdje! Ne
moemo nita poeti bez njega..."

Nije im preostalo nita drugo nego ekati.

Odvratan zadah izopaenih snovienja postajao je sve jai i jai. S raznih mjesta
po gradu odzvanjali su kratki krici uspavanih paenika koji su vikali iz straha ili
prkosa. Kia je padala sve jae i ubrzo su plonici postali skliski. Isaac je masnom
vreom bezuspjeno pokuao zatiti razne dijelove stroja krize. Nervozno ga je
pomicao, trudei se da svoj izum spasi od vode.
Yagharek je promatrao sjajne krovove. Kad mu je glava postala prepuna
zastraujuih snova i kad je poeo strahovati od onoga to bi mogao vidjeti, okrenuo
se na petama i zagledao u zrcala na kacigi. Nije isputao iz vida nejasnu, nepokretnu
spodobu ispod.
Isaac i Derkhan odvukoe Andreja malo blie rubu (I ovog puta su to uinili s
istom onom prijetvornom njenou, kao da im je stalo do njega). Derkhan ga je
drala na nianu sve dok mu Isaac nije ponovo vezao ruke i noge i privrstio mu jednu
od kaciga komunikatora na glavu. Pritom niti jednom nije pogledao Andrejevo lice.
Kaciga je bila prilagoena. Jednako kao i njezin ljevkasti izlaz na vrhu, i ovaj je
imao tri ulazne utinice. Jedna ga je spajala s drugom kacigom. Druga je preko
nekoliko svenjeva ica bila povezana s mozgovima za raunanje i generatorima stroja
krize.
Isaac je obrisao prljavu kiu s treeg spoja i gurnuo u njega debelu icu koja se
protezala iz crnog prekidaa kruga, za kojeg je bio spojen masivni kabel to se pruao
sve od Konstrukta Vijea, juno od rijeke. Na taj nain je osigurao dotok struje iz
analitikog mozga Vijea preko jednosmjerne sklopke u Andrejevu kacigu.
"Tako, tako" napeto je ponavljao Isaac. "Sada nam je samo jo potreban jebeni
Tkalac."
Prolo je jo pola mokrih sata i sve guih komara prije nego to su se
dimenzije na krovu uzburkale, poele se ubrzano ljutiti, i prije nego to se zauo
pijevni monolog Tkalaca.
... KADA SMO TI I JA POBIJEDILI DEBELI PROSTORNI LIJEVAK GRUDA
U SREDITU GRADOMREE VIDI NAS KAKO AVRLJAMO... oglasi se u
lubanjama svih njih taj nezemaljski glas, i veliki pauk s lakoom istupi iz kovravih
nabora u zraku. Zatim se pleui uputio prema njima. U usporedbi s njegovim sjajnim
tijelom, oni su izgledali kao patuljci. Isaac je glasno udahnuo zrak, i kratko zastenjao
od olakanja. Um mu je podrhtavao od strahopotovanja i uasa kojeg je Tkalac
prouzroio.
"Tkale!" povikao je. "Pomogni nam sad!" Pruio je drugu komunikatorsku
kacigu toj nevjerojatnoj nazonosti.
Andrej je podigao pogled i poeo se u strahu povlaiti. Iskolaio je oi i
povratio u masku. Iako vezan, poeo se, potaknut uasnim neljudskim strahom,
migoljiti i povlaiti prema rubu krova, grei i oputajui tijelo.

Derkhan ga je zaustavila i vrsto uhvatila. Prestao se obazirati na njezin pitolj,

jer su njegove oi sada vidjele samo golemog pauka koji se nadvio nad njim, zurio u
njega s velike visine i kretao se lagano i zloslutno. Derkhan uope nije bilo teko
drati ga. Njegovi gotovo nepostojei miii beznadno su se grili i uvijali. Dovukla
ga je natrag, ali ga nije pustila.
Isaac nije gledao u njih. Samo je preklinjui pruio kacigu Tkalcu.
"Mora to staviti", rekao je. "Stavi je odmah! Moemo ih sve srediti. Rekao si da
e nam pomoi... zakrpati mreu... molim te."
Kia je bubnjala po Tkalevoj tvrdoj koi. Otprilike svake sekunde pogodile bi
je jedna ili dvije sluajne kapi koje bi zacvrale i isparile. Tkalac je kao i uvijek do
sada nastavio govoriti neujnim apatom, kojeg Isaac, Derkhan i Yagharek nisu
razumjeli.
Ispruio je svoje glatke ljudske ruke i stavio kacigu na glavu sastavljenu iz
segmenata.
Iscrpljenog Isaaca proelo je olakanje i on na trenutak sklopi oi, a onda ih opet
otvori.
"Nemoj je skidati!" prosiktao je. "Privrsti je!"
Tkalac to i uini prstima koji su se pokretali elegantnou uspjenog krojaa.
... HOE KAKLJATI I PREVARITI... trabunjao je on... DOK SITNE MISLI
KAPLJU KROZ BLJUZGAVI METAL I PRETVARAJU U BLATO MOJ GNJEV
BEZBROJ MOJIH OGLEDALA RASPRSKAVA MJEHURIE MOZAKVALOBLIKA
I TKAJU PLANOVE U NEDOGLED I SAMO NAPRIJED GOSPODARU MOJ
PREPREDENI MAJSTORE... i dok je Tkalac pjevuio nerazumljive, snovolike
objave, Isaac spazi da je privrstio i posljednju traku ispod svojih zastraujuih
eljusti. On je tada pritisnuo prekidae koji su otvarali ventile na Andrejevoj kacigi i
povukao niz poluga, ukljuivi na najjae obradu podataka u analitikim raunalima i
stroju krize; nakon toga se odmaknuo.
Nevjerojatne struje su potekle kroz postrojenje koja je stajalo pred njima.
U jednom trenutku sve kao da je bilo stalo, ak i kia.
Na spojevima su poele frcati iskre raznih i neobinih boja.
Snani udar energije iznenada ukoi Andrejevo tijelo. Na trenutak ga je obavila
nestabilna korona. Lice mu se zacaklilo od zaprepatenja i boli.
Isaac, Derkhan i Yagharek su ga ukoeno promatrali.
Baterije su upuivale velike snopove naelektriziranih estica kroz sloeni krug,
protoci energije i obraenih nareenja djelovali su jedni na druge u sloenim
povratnim vezama. Bila je to beskrajno brza drama koja se odigravala na
femtoskopskom nivou.
Komunikatorska kaciga poela je obavljati svoju zadau: usisavala je luenja
Andrejevog uma i pojaavala ih stvarajui tok udotvorstava i valovitih oblika. Jurila

su brzinom svjetlosti kroz krug u pravcu naopako okrenutog lijevka koji bi ih beumno
rasprio po eteru.
Ali bila su skrenuta.
Bila su obraena, proitana i pretvorena u matematiku, zahvaljujui propisanom
bubnjanju siunih ventila i prekidaa.
Beskrajno kratak trenutak kasnije, jo dva toka energije jurnue u krug. Prvi je
bio onaj kojeg je emitirao Tkalac kroz kacigu na svojoj glavi. Djeli sekunde kasnije,
pristigla je i struja iz Konstrukta Vijea, iskrei kroz kabel koji se protezao iz
deponija u Sivokrivu. Krivudavo je suknula kroz ulice da bi na kraju stigla do
Andrejeve kacige.
Isaac je vidio kako moljci-gasitelji na slijepo sline i odmotavaju jezike,
dodirujui Tkalevo tijelo. Vidio ih je zbunjene, ali ne i site.
Shvatio je da je cijelo Tkalevo tijelo emitiralo mentalne valove, ali su se oni
razlikovali od modanih valova ostalih razumnih vrsta. Moljci-gasitelji su poudno
laptali i upijali okus... ali ne i bit.
Tkalac je razmiljao u neprekidnom, neshvatljivom, kotrljajuem toku svijesti.
Tkalev um nije bio slojevit, nije postojao ego koji bi kontrolirao nie funkcije, niti
ivotinjski korteks koji bi prizemljio um. Tkalac nou nije sanjao, on nije dobivao
skrivene poruke iz tajnih zakutaka uma, kod njega nije dolazilo do mentalnog
pranjenja narasle gomile smea koje bi nagovijestilo ureenu svijest. Kod Tkalca su
snovi i svijest bili jedno te isto. Tkalac je sanjao da je u svjesnom stanju, a svjesno
stanje u kojem se on nalazio bilo je njegov san, beskrajna neuhvatljiva mjeavina
slika, elja, spoznaja i osjeaja.
Za moljce-gasitelje je to predstavljalo talog pjenuave tekuine. Bilo je to
opojno i velianstveno, ali bez organiziranog naela, bez podsloja. Bez supstance. To
nisu bili snovi kojima su se oni mogli hraniti.
Priliv i dotok Tkaleve svijesti navirali su kroz ice u sloene strojeve.
Neposredno iza njih pristigla je bujica estica iz mozga Konstrukta Vijea.
Konstrukt Vijee razmiljao je ledenom preciznou koja je bila u krajnjoj
suprotnosti s anarhinim virusnim naletom koji ga je iznjedrio. Pojmovi su bili
svedeni na niz ukljuivanja i iskljuivanja, bezduni solipsizam koji je obraivao
informacije ne komplicirajui to skrivenim eljama ili strau. Sve se svodilo na volju
da postoji i poveava se, lienu svake psihologije. Predstavljao je um sklon
razmatranju, koji je pritom bio beskrajno i neselektivno okrutan.
On je za moljce-gasitelje bio nevidljiv, predstavljao je misao bez podsvijesti. Za
njih je to bilo meso lieno svakog okusa ili mirisa. Njegove misli nisu bile kalorine i
oni njima nisu mogli utoliti glad. Podsjeale su ih na pepeo.
Um Vijea izlio se u stroj - u trenutku kada su naredbe bile poslane s deponija
preko ica i kada je Konstrukt htio usisati povratne informacije i stei kontrolu nad

strojem dolo je do velike aktivnosti. Meutim, prekida kruga bio je dobar. Protok
estica bio je mogu samo u jednom smjeru.
Asimilirala ga je analitika sprava dok je kroz nju prolazio. Ustanovljen je niz
parametara. Kroz ventile su kapale sloene upute.
U sedmini sekunde otpoeo je brzi niz obrade podataka. Sprava je ispitala oblik
prvog ulaznog toka x, Andrejev mentalni potpis.
Dvije naredbe koja su potom uslijedile, istovremeno su zveckajui stigle niz
cijevi. Modeliraj oblik ulaznih podataka y, glasila je jedna i sprave su napravile
kartu Tkaleve nevjerojatne mentalne struje; Modeliraj oblik ulaznih podataka z, i
one su obavile isto to s neizmjernim i snanim modanim valovima Konstrukta Vijea.
Analitike sprave izvrile su faktorizaciju skale ulaza i usredotoile se na paradigme,
na oblike.
Dvije linije programiranja spojile su u treu naredbu: Pomnoi valni oblik ulaza
x s ulazima y i z.
Naredbe su bile nevjerojatno sloene. Oslanjale su se na napredna raunala koja
je osigurao Konstrukt Vijee preko programskih kartica.
Matematiko-analitike karte uma - ak i ovako pojednostavljene i nesavrene,
manjkave kakve su neizbjeno bile - postale su obrasci. Sve tri su meusobno
usporeene.
Andrejev um, kao i um svakog ljudskog bia pri zdravoj pameti, svakog
vodijanoja pri zdravoj pameti, kaktusovca ili bilo kojeg razumnog bia, predstavljao
je dijalektiku jedinicu svijesti ili podsvijesti koja se cijelo vrijeme grila, zatvarala i
usmjeravala snove i elje, ponavljajui iznova stvarala podsvjesno pomou
kontradiktornog, racionalno-kapricioznog ega. I vice versa. Dolazilo je do interakcije
razina svijesti, pri emu je nastajala nestabilna i stalno obnavljajua cjelina.
Andrejev um razlikovao se od hladnog loginog zakljuivanja Vijea, kao i od
poetske san-svijesti Tkalca.
Sprave su zabiljeile da se x razlikuje od y i z.
Meutim, analitike sprave su izraunale da je x, koje se sastoji od temeljnog
uzorka i podsvjesnog toka, proraunate racionalnosti i impulzivne proizvoljnosti,
samomaksimirajuih analiza i emotivnih naboja, da je to x jednako y plus z.
udotvorno-psihiki motori izvravali su naredbe. Kombinirali su y i z. Stvorili
su duplikat valova x i uputili ga kroz izlaz na Andrejevoj kacigi.
Tokovi naelektriziranih estica koji su se iz Vijea i Tkalca slijevali u kacigu bili
su spajani u jednu jedinu nepreglednu baru. Snovi Tkalaca i prorauni Vijea bili su
pomijeani kako bi oponaali podsvijest i svijest, rad ljudskog mozga. Novi sastojci
bili su golem red veliine, moniji od Andrejevih slabih emanacija. Ova neizmjerno
velika energija nije oslabila ni kad je nova, golema struja suknula k rairenoj trubi
usmjerenoj prema nebu.

Prolo je tek neto vie od treine sekunde od oivljavanja analitikih krugova.

Kada je golemi kombinirani protok y+z jurnuo k lijevku, bio je ispunjen novi niz
uvjeta. I sada je sam stroj krize oivio. Koristio je nestabilne kategorije matematike
krize, koje su predstavljale kako uvjerljivu viziju tako i objektivnu kategorizaciju.
Njezina deduktivna metoda bila je holistika, sumirajua i nestalna.
Kad su luenja iz Vijea i Tkalca zauzela mjesto Andrejevog odljeva, u stroj
krize pohranjene su iste informacije kao i u prvobitne procesore. On je vrlo brzo
procijenio izraune koji su obavljeni i ispitao novi tok. Njegova sloena umjetna
inteligencija odmah je uoila veliku anomaliju. Neto to strogo aritmetike funkcije
drugih sprava nikada ne bi otkrile.
Oblik protoka podataka koji je bio analiziran nije bio samo zbroj njegovih
sastavnih dijelova.
y i z bijahu ujedinjene povezane cjeline. A to je bilo jo vanije, isto se
dogodilo i s x, s Andrejevim umom, referentnom tokom cijelog modela. Postao je
integral svakog pojedinanog oblika koji je ulazio u sastav ukupnosti.
Slojevi svijesti u x-u ovisili su od svih drugih, predstavljali su meusobno
povezane zupanike motora samodovoljne svijesti. To se aritmetiki moglo izraziti
kao racionalizam plus snovi jednako je cjelina, iji se sastavni dijelovi ne mogu
rasplesti.
y i z nisu bili ni upola dovreni modeli x-a. Oni su se kvalitativno razlikovali.
Sprava je primjenjivala neumoljivu logiku krize na prvobitnu operaciju.
Matematika naredba stvorila je savrenu aritmetiku analogiju izvornog koda iz
sasvim razliitog materijala, a ta analogija bila je istovremeno i identina s
originalom kojeg je oponaala i radikalno razliita od njega.
Tri petine sekunde nakon poetka rada, stroj krize je istodobno doao do dva
zakljuka: x = y+z; i x y+z.
Izvedena operacija bila je krajnje nestabilna. Bila je paradoksalna, neodriva,
pravi primjer logike koja samu sebe unitava.
Proces je bio, od prvih principa analize, modeliranja i konverzije, optereen
krizom.
Istog trenutka, otkriven je golem izvor energije krize. Stvaranje krize ga je
oslobodilo i omoguilo njegovo isisavanje: metafiziki klipovi su se sputali i
podizali izbacujui kontrolirane mlazove inae neuhvatljive energije kroz pojaivae i
transformatore. Pomoni dijelovi analitikih krugova su se ljuljali i tresli. Motor krize
poeo se okretati poput dinama. Pucketao je od energije i izbacivao sloene naboje
kvazinapona.
Kroz unutranjost stroja krize poela je odzvanjati posljednja naredba u
binarnom obliku. Prevedena u rijei, glasila bi: Usmjeri energiju i pojaaj izlaz.
Neto manje od jedne sekunde od trenutka kad je struja potekla icama i

mehanizmima, iz Andrejeve kacige iknuo je nemogu i paradoksalan nabujali tok

spojenih svijesti, kombinirani tok Tkalca i Vijea.
Njegove skrenute emanacije vrludale su se u petlji referencijalne povratne veze,
neprekidno provjeravane i usporeivane s tokom y+z analogijom i strojem krize.
Kako nije dolazilo do njihovog izlijevanja, poele su curiti na spojevima, u neobinim
malim lukovima udotvorne plazme. Nevidljivo su kapale preko Andrejevog
izoblienog lica, mijeajui se sa ispljunutim vikom iz emisije Tkalac/ Vijee.
Glavni agregat te goleme i nestabilne stvorene svijesti isputao je snane
mlazove s oboda kacige. Sve vei stup mentalnih valova i estica prelijevao se preko
stanice i zadravao u zraku iznad nje. Bio je nevidljiv, ali su ga Isaac, Derkhan i
Yagharek mogli osjetiti kao peckanje na koi i kao esto i sedmo ulo. Prigueno je
odzvanjao poput psihikog zujanja.
Andrej se trzao i grio od siline procesa koji ga je potresao. Usta su mu se
pomicala. Derkhan je skrenula pogled: osjeala se krivom i prizor joj se zgadio.
Tkalac je plesao naprijed-natrag na stopalima otrim kao ilo. Tiho je neto
blebetao i lupkao po kacigi.
"Mamac..." doviknuo je otro Yagharek i maknuo se od protoka energije.
"Tek je poelo", dovikne mu Isaac, nadjaavi kiu.
Stroj krize je zujao i zagrijavao se, usisavajui goleme resurse koji su iz trenutka
u trenutak postajali sve vei. Slao je valove transformirajue struje kroz dobro
izolirane kablove prema Andreju, koji se kotrljao, grio pa istezao u uasu i bolu.
Stroj je uzimao energiju iz nestabilne situacije i usmjeravao je, izvravajui
upute. Zatim ju je izlijevao u obliku koji se mogao mijenjati prema toku
Tkalac/Vijee. Pojaavao ju je. Poveao je njezin vrni nivo, opseg i snagu. A onda bi
je ponovo pojaao.
Poeo je stvarati petlju pozitivne povratne veze. Umjetni tok je bio pojaan; i
kao to bi to bio sluaj s kakvom golemom utvrenom kulom na klimavim temeljima,
poveanje mase uinilo ga je samo jo nesigurnijim. Njegova paradoksalna ontologija
postajala je sve nestabilnijom to je tok bivao jai. A kriza sve izraenija.
Eksponencijalno je rasla i transformacijska snaga stroja; podupirao je mentalni tok;
kriza se stalno produbljivala...
Peckanje po koi, koje je Isaac osjeao, postajalo je sve gore. Imao je osjeaj da
mu u glavi odzvanja jedna jedina nota; zavijanje koje postaje sve prodornije, kao da
se neto u njegovoj blizini sve bre i bre okree, potpuno izvan njegovog nadzora.
Trgnuo se.
... PLEMENITI BOLU I MILOSTI BLJUZGAVICA JE SVE VEA IMAJ NA
UMU ALI UM NIJE UM... i dalje je mrmljao Tkalac... JEDNO U JEDNO NEE
MOI ALI ZATO HOE JEDNO I DVA ODJEDNOM MI POBIJEDILI KAKO
POBIJEDILI KAKO DIVNO...

Dok se Andrej kotrljao na tamnoj kii kao da ga je netko stavio na muke, energija
koja je kroz njegovu glavu pretjecala prema nebu postajala je sve jaa i jaa. Rasla je
zastraujuim, geometrijskim tempom. Nije se mogla vidjeti, ali se dala osjetiti: Isaac,
Derkhan i Yagharek su se udaljili od jadnika koji se grio onoliko koliko im je to mali
prostor doputao. Pore su im se otvarale i zatvarale, a dlake, ili Yaghareku perje, im
se kostrijeile.
Petlja krize nije posustajala i luenje se poveavalo. Na kraju je postalo gotovo
vidljivo, postalo je treperavi stup uznemirenog etera visok sedamdesetak metara, kroz
koji se otklanjala svjetlost sa zvijezda i zrakoplova nesigurno ili treperavo prolazila
kroz njega, dok se on, poput nevidljivog inferna, nadvio nad grad.
Isaac je imao dojam da mu desni trule, a zubi pokuavaju pobjei iz eljusti.
Tkalac je nastavio oduevljeno plesati.
Golemi mamac baen je u eter. Bio je to neizmjerni stup energije koji je rastao
nevienom brzinom, tobonja svijest, karta krivotvorenog uma koja se nadimala i
debljala zastraujuom brzinom, ujedno nemogua i sveprisutna, nagovjetaj
nepostojeeg boga.
Vie od devet stotina najboljih komunikatora i udotvoraca irom Novog
Krobuzona, na trenutak je zastalo i pogledalo u pravcu Vrane, zbunjeno pravei
grimase, jer nisu znali to ih je to uznemirilo. Oni najosjetljiviji uhvatili su se za glave
i poeli jaukati zbog neobjanjivih bolova.
Njih dvije stotine i sedam poelo je trabunjati, izgovarati besmislene
kombinacije numerolokih ifri i raspjevane stihove. Stotinu pedeset pet poelo je
obilato krvariti iz nosa, dvojica ak nisu uspjela zaustaviti krvarenje i ono je za njih
pogubno zavrilo.
Svih jedanaest, koji su radili za vladu, izletjelo je iz radionice na vrhu iljka i
potralo prema uredu ministrice Stem-Fulcher, bezuspjeno pritiui maramice i
tkanine na nosove i ui ne bi li zaustavili krvarenje.
"Stanica Perdido!" To je bilo sve to su uspjeli izgovoriti. Ponavljali su to
nekoliko minuta, poput idiota, pred dravnom tajnicom i gradonaelnikom koji je bio s
njom. Frustrirano su ih tresli i krivili usta u potrazi za drugim rijeima, dok su bljuvali
krv po besprijekornoj odjei svojih pretpostavljenih.
"Stanica Perdido!"
Jedno zamreno tijelo kretalo se daleko iznad praznih ulica Hnuma; drugo je
lagano preletjelo iznad kula hrama u Katran Klinu; tree je slijedilo tok rijeke do
Jaukbrijega, a etvrto jurilo rairenih krila iznad sirotinjske etvrti Okamine.
Moljci-gasitelji su tragali za plijenom, mlitavo zamahujui krilima i slinei.
Bili su gladni, jedva su ekali da se poaste i pripreme svoje tijela za novo
parenje. Morali su krenuti u lov.
Meutim, sva etvorica su iznenada i istodobno, na istovjetan nain - iako su ih

dijelili kilometri i iako su se nalazili u razliitim dijelovima grada - okrenula glave u

letu.
Zamahnuli su jo jednom svojim kompliciranim krilima i poeli usporavati. Na
kraju su se gotovo umirili u zraku. etiri slinava jezika pohotljivo su laptala zrak.
A u daljini, iznad linije nebodera koji su svjetlucali poput bezbrojnih grotla
prljave svjetlosti, s ruba sredinje masivne zgrade, podigao se nekakav stup. Dok su
oni lizali, kuali i mirisali, on je sve vie i vie rastao. Mahnito su zalepetali krilima
kada ih je zapahnuo nalet okusa i nevjerojatno soan vonj te uzavrele stvari koja se
kovitlala kroz eter.
Ostali gradski mirisi i ukusi rasprili su se i nestali. Neobini trag okusa je
nevjerojatnom brzinom udvostruio svoju jainu, zapahnuo moljce-gasitelje i natjerao
ih da polude.
Jedan za drugim poeli su emitirati zvuke pohlepnog zaprepatenja i
oduevljenja. Vie ni na to drugo nisu mogli misliti osim na glad.
etiri izgladnjela, radosna i mona tijela krenula su, mahnito maui krilima,
prema istoj toki iz etiri suprotna dijela grada; obruili su se iz visine, odluni da se
najedu.
Na maloj konzoli zatreperile su slabana svjetla. Isaac je priao pogrbljenih
lea, kao da e na taj nain izbjei kljun energije koja je istjecala iz Andrejeve
lubanje. Starac je slinio i grio se na tlu.
Trudio se ne gledati u ispruenog Andreja. Paljivo se zagledao u konzolu i
pokuao dokuiti smisao tog plesa dioda.
"Mislim da se tu radi o Konstruktu Vijee", doviknuo je ostalima, nadjaavi
bubnjanje kie. "alje upute koje bi mu trebale omoguiti da zaobie vatreni zid, ali
mislim da mu to nee uspjeti. Ovo je za njega previe jednostavno", rekao je i
potapao ventil kruga. "Ovdje nema niega nad im bi on mogao zadobiti nadzor."
Samo ice i prekida.
Zatim podie pogled.
Tkalac nije obraao panju ni na njega ni na ostale. Bubnjao je svojim malim
prstiima u kompliciranom ritmu po skliskom betonu. Govorio je tako tiho da je bilo
nemogue razabrati njegove rijei.
Derkhan je iscrpljeno i s gaenjem zurila u Andreja. Lagano je trzala glavu
naprijed-natrag, kao da je zapljuskuju valovi. Usta su joj se pomicala. Govorila je
neto u sebi. Nemoj umrijeti, pomisli Isaac sa arom, dok je zurio u onemoalog
starca ije tijelo se grilo zbog potresa izazvanih bizarnom povratnom vezom, ne
smije jo umrijeti, mora izdrati.
Yagharek je nepokretno stajao. Iznenada je pokazao gore, na udaljeni dio neba.
"Promijenili su kurs", otro je primijetio. Isaac je podigao pogled i vidio je to
mu Yagharek pokazuje.

Vrlo daleko, na pola puta do ruba grada, tri zrakoplova promijenila su smjer leta.
Ljudske oi su ih jedva mogle vidjeti, jer su za njih bili samo malo tamnije mrlje na
nonom nebu, mrlje koje su se isticale samo svojim navigacijskim svjetlima.
Meutim, bilo je sasvim oito da vie ne lete nasumice. Sva tri su se zaputila k stanici
Perdido.
"Krenuli su ovamo", rekao je Isaac. Nije se prestraio, samo je postao napet i
nekako udno tuan. "Dolaze. Bojemupljuvake i sranja! Imamo na raspolaganju jo
deset, petnaest minuta prije nego to stignu ovamo. Preostaje nam samo nada da e
moljci biti bri."
"Ne. Ne." Yagharek je poeo mahnito odmahivati glavom. Zatim ju je nakrivio na
jednu stranu. Davao im je rukama znak neka zaute. Isaac i Derkhan su se sledili.
Tkalac je nastavio svoj suludi monolog, ali mnogo tie nego do tada. Isaac se molio
da mu ne postane dosadno i ne nestane. U tom sluaju bi sve ovo, konstruirani um,
kriza, prestalo postojati.
Zrak oko svih njih se valjao i parao kao izmuena koa, dok se ta nezamisliva i
nabubrena energija nastavljala poveavati.
Yagharek je oslukivao kroz bubnjanje kie.
"Pribliavaju se neki ljudi", rekao je brzo, "preko krova." Uvjebanim pokretom
izvadio je bi zataknut za opasa. Dugaki no kao da mu se sam stvorio u lijevoj
aci. Presijavao se na odbijenoj natrijskoj svjetlosti. Ponovo je postao ratnik i lovac.
Isaac je ustao i izvukao kremenjau. Na brzinu je provjerio je li oiena i sipao
barut, titei je od kie. Potraio je vreicu s mecima i rog za barut. Shvatio je da mu
srce tek neto malo bre kuca.
Primijetio je da se i Derkhan priprema. Ledenog pogleda je izvukla svoja dva
pitolja i provjerila ih.
Na platou krova desetak metara ispod njih, pojavio se mali eskadron ljudi u
odorama. Nervozno su trali i zaobilazili arhitektonske zavrzlame, zveckajui
kopljima i pukama. Bilo ih je desetak. Lica im se nisu vidjela od sjajnih kaciga;
dijelovi oklopa lupkali su ih po tijelima; neupadljive oznake inova. Ratrkali su se i
iz razliitih smjerova prili strmim krovovima.
"Oh tako mu Klepetala" dahnuo je Isaac progutavi slinu. "Najebali smo."
Samo pet minuta, razmiljao je sav oajan. Dajte nam samo pet minuta. Jebeni
moljci nee moi ovome odoljeti, ve su krenuli ovamo, zato ste morali tako brzo
doi?
Zrakoplovi su se sporo, ali neminovno sve vie pribliavali.
Militia je stigla do vanjskih rubova kosog brda pod kriljcem. Poeli su se
penjati priljubljeni uz kosinu, krijui se iza dimnjaka i tavanskih prozora. Isaac se
udaljio od ruba, ne elei ih vie gledati.
Tkalac je provlaio kaiprstom kroz vodu na krovu, ostavljajui trag od sprenog

suhog kamena. Crtao je razne uzorke i slike cvijea i aptao sebi u bradu. Andrejevo
tijelo se grilo kad bi ga struja prodrmala. Obeshrabreno je kolutao oima.
"Jebiga!" povikao je Isaac, sav oajan i ljutit.
"uti i bori se", prosiktala je Derkhan. Legla je potrbuke na krov i oprezno
provirila preko ruba. Dobro uvjebani policajci bili su zastraujue blizu. Naciljala je
i opalila iz pitolja koji je drala u lijevoj ruci.
Odjeknula je eksplozija koju je kia djelomino priguila. Najblieg asnika,
koji se bio popeo gotovo do pola kosine, metak je pogodio posred oklopljenih grudi i
odbio se u tamu. asnik je zateturao. Trenutak se kolebao na rubu male krovne stube
na kojoj je stajao, ali se ipak uspio uspraviti. Kad se opustio i napravio jo jedan
korak, Derkhan je opalila iz drugog pitolja.
Ploa koja je skrivala policajevo lice raspala se u mnotvo krvavih djelia. Iz
stranjeg dijela lubanje izletio je oblak mesa. Na trenutak su ugledali njegovo
zaprepateno lice proarano komadiima ogledala i rascvjetanu krvavu rupu ispod
desnog oka. Skoio je unatrag kao pravi ampion u skokovima u vodu i elegantno
preletio pet-est metara, zvuno se razbivi o krov.
Derkhan je pobjedniki zaurlala pretoivi krik na kraju u rijei. "Umri, svinjo
jedna!" vrisnula je. Brzo se povukla u zaklon, jer su metci poeli reetati opeku i
kamen iznad i ispod nje.
Isaac se spustio na sve etiri pokraj Derkhan i zabuljio se u nju. Zbog kie nije
mogao biti siguran, ali mu se uinilo da ona bijesno jeca. Otkotrljala se od ruba krova
i poela ponovo puniti pitolje. Uhvatila je Isaacov pogled.
"Uini neto!" vrisnula je na njega.
Yagharek je stajao podalje od ruba, ali je svakih nekoliko sekundi provirivao
preko nje, ekajui da ljudi dou nadohvat njegovog bia. Isaac se otkotrljao naprijed
i provirio preko oboda male platforme. Ljudi su ve bili dosta blizu i sada su se
kretali opreznije, krili su se i nastojali ostati zaklonjeni, ali su se ipak prebrzo
primicali.
Isaac je nanianio i opalio. Metak je snano udario u kriljac, zasuvi vodeeg
policajca kiom estica.
"Bojegmuprokletstva!" zasiktao je i povukao se kako bi ponovo napunio puku.
Bio je sve uvjereniji da e pretrpjeti poraz. Bilo je previe ljudi i pristizali su
prebrzo. im policija stigne do vrha, Isaac se vie nee moi braniti. Ako im Tkalac
pritekne u pomo, ostat e bez mamca, i moljci-gasitelji e pobjei. Moda e Tkalac
odnijeti jednog, dvojicu ili trojicu policajaca sa sobom, ali njima se u svakom sluaju
crno pisalo.
Andrej se trzao gore-dolje, savijao lea u luku i zatezao spone. Nervi izmeu
Isaacovih oiju pjevali su od eksplozija energije koja je nastavila ariti eter. Sve blii
bili su i zrakoplovi. Isaac napravi grimasu i pogleda preko ruba platoa. S ravnog

dijela krova ispod njih poeli su ustajati pijanci i lutalice i bjeati poput prestraenih
ivotinja. Yagharek je zakrijetao kao vrana i pokazao no.
Iz sjene na ravnom dijelu krova, kojeg je policija ostavila za sobom, izala je
nekakva prilika zaogrnuta ogrtaem. Pojavila se poput fantoma, stvorivi se ni iz ega.
Iz nabora njegovog ogrtaa sijevnuo je zeleni plamen.
Iz ispruene ruke te spodobe neto je tri, etiri, pet puta snano opalilo i
zagrmjelo. Isaac je vidio da se policajac koji se popeo na pola puta uz kosinu odvojio
od krova i skotrljao sve do dna. Dok je on padao, jo dvojica su posrnula i skljokala
se. Jedan je bio mrtav. Ispod njegovog ispruenog tijela irila se krvava bara koja se
mijeala s kinicom. Drugi je malo skliznuo nanie i stravino kriknuo iza maske,
steui okrvavljena rebra.
Isaac je zurio u oku.
"Jebote, tko je to?" povika on. "to se to, jebiga, dogaa?" Njihov dobroinitelj
iz sjene nestao je u tami ispod. Izgleda da je petljao oko pitolja.
Policija ispod njih se ukoila. Izvikivali su naredbe nerazumljivim skraenicama.
Bilo je oigledno da su zbunjeni i uplaeni. Derkhan je zaprepateno i s puno nade
zurila u tamu.
"Bogovi te blagoslovili", povikala je niz kosinu od kriljca u no. Ponovo je
opalila iz pitolja u lijevoj ruci, ali se metak glasno i bezopasno zario u opeku.
Povrijeeni ovjek desetak metara ispod njih i dalje je vritao. Bezuspjeno je
pokuavao skinuti masku.
Jedinica se razdvojila. Jedan se zavukao ispod ispusta od opeke i podigao puku,
naciljavi u tamu u kojoj se krio pridolica. Nekolicina preostalih policajaca poela
je silaziti prema novom napadau, dok su se ostali nastavili dvostruko bre penjati.
Dok se jedna skupina kretala uz skliski krov, a druga se sputala niz njega, tamna
prilika se ponovo pojavila i poela pucati nevienom brzinom. Ima neku vrstu
brzometnog pitolja, zaprepateno je pomislio Isaac i trgnuo se kad su se jo dva
policajca na krovu ispod njega propela i neumitno sletjela niz kosinu, savijajui se i
vritei.
Isaac shvati da ovjek ispod njih ne puca na policajce koji su se sputali prema
njemu. elio je zatiti malu platformu i s nevjerojatnom preciznou je skidao
policajce koji su joj se najvie primakli, dok se sam izlagao masovnom napadu.
Svi policajci na krovu su se ukoili kada je uslijedio novi rafal metaka.
Meutim, kada je Isaac pogledao ispod, primijetio je da se je druga skupina
policajaca uspjela spustiti do podnoja krova i da u ratrkanoj formaciji tri prema
ubojici iz sjene.
Policajci su ve stigli na tri metra ispod Isaaca. Ponovo je opalio i uspio izbaciti
zrak iz plua jednome od njih, ali ne i probiti njegov oklop. Opalila je i Derkhan.
Strijelac ispod njih je glasno opsovao i odbacio puku koja je buno skliznula niz

krov.
Isaac u oajnoj urbi napuni pitolj. Bacio je pogled na postrojenje i vidio kako
Andrej lei smotan ispod zida. Tresao se lica umrljanog pljuvakom. Isaacu je u glavi
tutnjalo u nekom udnom ritmu koji je stizao sa sve jaim naletom mentalnih valova.
Podigao je pogled put neba. Dolazite ve jednom, pomisli on, hajde, hajde. Punei
oruje ponovo je pogledao dolje i pokuao pronai tajanstvenog pridolicu.
Zamalo nije kriknuo kad su se etiri teko naoruana gorostasna policajca
treim korakom uputila prema mrklom mraku u kojem se skrivao njihov zatitnik.
Neto je hitro iskoilo iz tame i krenulo od jedne do druge sjene, kao da nastoji
privui policijsku paljbu. Odjeknuli su pucnji i puke one etvorice policajaca ostale
su prazne. Kad su se spustili na jedno koljeno i poeli ih ponovo puniti, prilika u
ogrtau je izala iz tame i zastala na nekoliko koraka od njih.
Isaac ga je vidio s lea, kada ga je iznenada obasjala hladna svjetlost iz neke
flogistike svjetiljke. Licem je bio okrenut na drugu stranu, prema policajcima. Ogrta
mu je bio pun zakrpa i otrcan. Isaac je samo uspio vidjeti skraenu puku u njegovoj
lijevoj ruci. Kada su nepokretne staklene maske zasijale na svjetlosti i etiri policajca
se na trenutak ukoila, ovjekova desna aka se produila. Isaac nije dobro vidio, ali
je paljivo zakiljio kad se ovjek okrenuo i podigao ruku. Ispod zadignutog rukava
pojavila se neka nazubljena stvar.
Bila je to golema nazubljena otrica koja se polako otvarala i zatvarala poput
zlokobnih kara. Skvren hitinski omota nezgrapno je strio iz ovjekovog lakta, a
unatrag povijen vrh britve presijavao se na kraju hvataljke.
ovjekova desna ruka bila je zamijenjena, bio je to prepravljeni s golemom
kandom bogomoljke.
Isaac i Derkhan su u istom trenutku zadrali dah i uzviknuli njegovo ime: "Jack
Polumolitva!"
Polumolitva, Bjegunac, ef slobodnih prepravljenih, Bogomoljka, lakim je
korakom krenuo prema etvorici policajca.
Oni su petljali oko svojih puaka na koje su nataknuli bajunete.
Polumolitva ih je izbjegao baletnom brzinom, kljocnuo svojim prepravljenim
udom i brzo se povukao. Jedan od policajaca je pao. Iz raskomadanog vrata mu je
ikljala krv i plavila prostor ispod maske.
Jack Polumolitva je ponovo nestao. Na tren bi im dopustio da ga vide, tren
kasnije ne.
Isaacu je panju privukao policajac koji je provirio kroz prozor, metar i pol
ispod njega. Prebrzo je opalio i promaio ga, ali neto je vijugavo proletjelo iznad
njega i estoko tresnulo po ovjekovoj kacigi. Policajac se okrenuo i pao nauznak,
pokuavajui se pribrati od ovog drugog napada. Yagharek je trgnuo natrag svoj teki
bi i spremio se ponovo udariti.

"Gdje ste, gdje ste?" zavapio je Isaac put neba.

Debeli zrakoplovi su ve bili iznad njih i poeli su se sputati. Polumolitva je
kruio i poskakivao oko svojih napadaa. Povremeno je uskakao meu njih kako bi
kojeg ranio, a odmah potom se stapao s tamom. Derkhan je urlala. Svaki put kada bi
opalila, izazovno bi kriknula. Yagharek je stajao rairenih nogu; bi i no su mu
podrhtavali u rukama. Policajci sada vie nisu urili. Bili su izbezumljeni od straha i
ekali su pojaanje.
Tkalev monolog polako je postajao sve glasniji. Do maloprije je to bio samo
apat u dnu lubanje, a sada je ve prerastao u glas koji je puzei napredovao kroz
meso i kosti i ispunjavao mozak.
... JESU LI JESU LI TI ZLI GRUBIJANI TI ZAMORNI UZORCIVAMPIRA
ISUILI MREU ONI SU TI ONI DOLAZE ONI EKAJU OVU BUJICU OVAJ ROG
IZOBILJA HRANE KOJI TO NIJE PAZITE SE I APITE MOTRITE... govorio je
on... BOGATI NAPITCI ZBUNJENO SJEDE NA TANJURU...
Isaac je podigao pogled i nijemo kriknuo. Zauo je lepet krila, osjetio udar
uzburkanog zraka. Sirovo slikanje ivim bojama i udari izmiljenih modanih valova,
od kojih mu je kraljenica podrhtavala, nastavili su se nesmanjenom jainom, dok je
taj zvuk dolazio sve blie, pomamno oscilirajui izmeu materije i etera.
Sjajni leni oklop zaronio je kroz tople struje: istkani uzorci tamnih boja divlje
su jurili nebom na dva para krila koja su stalno mijenjala oblik. Udovi su se grili i
organski zupci na kraljenici podrhtavali u iekivanju.
Pojavio se prvi izgladnjeli moljac-gasitelj, tresui se od pomame.
Tijelo podijeljeno na teke segmente spiralno se sputalo, klizei na maloj
udaljenosti oko stupa zapaljenog etera, kao da je na vrtuljku. Jezik moljca pohlepno je
laptao po njemu: bio je uronjen u opojnu modanu tekuinu.
Dok je Isaac radosno zurio u nebo, ugledao je jo jedno oblije kako se
pribliava, a za njim jo jedno. Predstavljali su crne mrlje na crnom. Jedan od
moljaca zaronio je u otrom luku ispod samog debelog i tromog zrakoplova i obruio
se k oluji modanih valova koji su nabirali tkanje grada.
Policajci rasporeeni po krovu odabrali su upravo taj trenutak da ponovo krenu u
napad. Sumporni prasak Derkhaninog pitolja upozorio je Isaaca na novu opasnost.
Okrenuo se i ugledao Yaghareka koji je uao u poloaju grabljivice spremne za
napad, dok se njegov bi odmotavao poput neke mambe prema policajcu ija se glava
pojavila iznad ruba platoa. Bi mu se omotao oko vrata i Yagharek ga je snano
trznuo. ovjek je opalio elom o vlani kriljac.
Jednim trzajem je oslobodio bi i pustio policajca koji se davio da odleti prema
krovu ispod.
Isaac je petljao oko svog nezgrapnog pitolja. Nagnuo se preko ispusta i vidio da
su dva policajca od onih koji su krenuli na Jacka Polumolitvu na izdisaju i da im krv

obilato kulja iz golemih rana. Trei se posrui udaljavao, drei se za razderano

bedro. Polumolitva i etvrti policajac su nestali.
Po svim niim krovovima odzvanjali su povici prestraenih i zbunjenih
policajaca. Porunici su ih tjerali naprijed i oni su se postojano primicali.
"Zadri ih", povikao je Isaac. "Moljci dolaze!"
Tri moljca-gasitelja sputala su se u dugakoj, isprepletenoj spirali. Vrtjeli su se
jedan ispod drugog, obilazei oko masivnog stupa energije koji je obilato istjecao iz
Andrejeve kacige. Na krovu ispod njih, Tkalac je izvodio usporenu poskonicu, ali ga
moljci-gasitelji nisu vidjeli. Nisu primjeivali nita drugo osim Andreja, kojeg su
proimali grevi, jer je predstavljao izvor golemog slatkog uitka koji je ikljao u
zrak. Jednostavno su pomahnitali.
Kada su jedan po jedan zaronili meu obrise nebodera i spustili se u gradsku
aureolu od plinskih svjetiljaka, nali su se okrueni vodotornjevima i tornjiima od
opeka koji su se uzdizali oko njih poput podignutih ruku.
to su vie ponirali, to su postajali sve uznemireniji. Neto ipak nije bilo u redu
s okusom koji ih je okruivao - ali on je bio tako jak, tako nevjerojatno slastan, a oni
toliko opijeni njime da ih ni krila vie nisu najbolje sluala. Tresli su se od pohlepnog
oduevljenja i nisu se mogli zaustaviti, nisu mogli prekinuti svoje vratolomno
pribliavanje.
Isaac je uo Derkhan kada je gadno opsovala. Yagharek je skoio preko krova k
njoj i vjeto zamahnuo biem, odbacivi napadaa koji je bio opasno blizu Derkhan.
Isaac se okrenuo i opalio u tu osobu koja je padala. uo ga je kako je zastenjao od
boli kada mu je metak probio rameni mii.
Zrakoplovi e uskoro biti tono iznad njih. Na krovovima je ostalo jo oko samo
nekoliko policajaca i oni su se nastavili polako pribliavati.
I posljednja sjena golemog insekta obruila se iz jugoistonog dijela grada prema
krovu. Napravila je dugaku petlju u obliku slova S ispod nebeskih tranica u
Prevlaci Hrabrih i ponovo se vinula uvis kroz toplu no, pribliavajui se Stanici.
"Svi su ovdje", proaptao je Isaac.
Podigao je pogled dok je punio pitolj i nespretno rasipao barut oko sebe. I
razrogaio oi: prvi moljac se pribliio. Nalazio se tridesetak metara iznad njega,
zatim dvadeset, a onda odjednom deset pa pet. Zurio je u njega sa strahopotovanjem.
Imao je dojam da se kree iako je bio nepokretan i da je vrijeme stalo. Ugledao je
polumajmunske ape koje su se stiskale i nazubljeni rep, golema usta puna cvokotavih
zuba, one duplje s nespretnim patrljcima antena koje su izgledale kao crvi, stotinu
mjesta na kojima je meso strilo ibajui poput bia, razmotavalo se, pokazivalo ka
nekoj toki, povlailo se u sekundi na stotinu tajanstvenih naina... i ta krila, ta
udesna, nevjerna krila koja su se cijelo vrijeme mijenjala i presijavala, plime
rasplesanih boja koje su ih natapale i povlaile se poput iznenadnih naleta vjetra.

Gledao je izravno u moljca, zanemarivi zrcala. Moljac nije imao vremena za

njega. Nije uope obraao panju na njega.
Jedan dugi trenutak nije se ni pomaknuo, jer su ga preplavila uasna sjeanja.
Moljac-gasitelj je prohujao blizu njega, podigavi mu pramenove kose i krajeve
kaputa.
To stvorenje s mnogo udova, koji su se otvarali i zatvarali, odmotalo je golemi
jezik i poelo pljuvati i brbljati, obuzeto pomamnom glau. Spustio se na Andreja
poput kakvog duha iz none more, epao ga i oajniki pokuao piti iz njega.
Dok je njegov jezik hitro ulazio i izlazio iz Andrejevih otvora, oblaui ih
debelim slojem pljuvake to je zaudarala na limun, jo se jedan moljac zaletio kroz
zrak, udario u prvog i poeo se s njim boriti oko Andrejevog tijela.
Starac se trzao, jer su njegovi miii pokuavali shvatiti kakvi ih to apsurdni
stimulansi obavijaju. Bujica Tkalac/Vijee modanih valova tutnjila je kroz njegovu
lubanju.
Stroj koja je leao na krovu poeo je kloparati. Opasno se pregrijao dok su
njegovi klipovi pokuavali ovladati nad neizmjernim naletom energije krize. Kapi kie
koje bi pale na nju istog trena bi isparile.
Dok se i trei moljac pribliavao i spremao se spustiti na krov, nastavljala se
borba oko hrane na samom izvoru, oko pseudo-uma koji je tekao iz Andrejeve lubanje.
Prvi moljac je iznervirano odbacio drugog nekoliko metara, a ovaj je iz daljine
poudno nastavio lizati Andrejevo tjeme.
Prvi moljac je zavukao jezik u Andrejeva balava usta i odmah ga izvukao uz
jedno muno plop. Zatim je potraio drugi otvor. Pronaao je mali lijevak na
Andrejevoj kacigi kroz koji je sve jae i jae istjecalo to to je on, zapravo, traio.
Moljac zavue jezik u otvor i pone njime obilaziti oko dimenzionih kutova unutar i
izvan etera, kruei savitljivim organom oko raznolikih dimenzija toka.
Oduevljeno je skviao.
Lubanja mu je vibrirala ispod mesa. Grude snanih umjetnih modanih valova
kotrljale su se niz njegovo grlo i nevidljivo mu tekle iz usta u obliku vatrenog mlaza
jakih, slatkih misli-kalorija, koje su se bez prestanka slijevale u eludac moljca. Bile
su mnogo puta jae i mnogo zasienije od njegove svakodnevne hrane, bile su
nekontrolirana bujica energije koja mu je bjesnei prolazila kroz jednjak i ve poslije
nekoliko sekundi mu ispunila trbuh.
Moljac se nije mogao odvojiti. Zalijepio se, naslaivao se i nije odvajao pogled
od lijevka. Osjeao je da mu prijeti opasnost, ali nije mogao jo i o tome voditi
rauna, nije mogao razmiljati ni o emu drugom osim o zanosnom, opojnom protoku
hrane koji ga je zarobio i natjerao da se usredotoi samo na njega. Sliio je na
bezumnom nonom insektu koji udara o napuklo staklo ne bi li pronaao put do
smrtonosnog plamena.

Moljac-gasitelj se rtvovao, uronio u snane nalete energije.

Trbuh mu se napuhnuo i hitin je poeo pucati. Pokleknuo je pod tolikim naletom
mentalnog luenja. Golemo i ogavno stvorenje se iznenada trgnulo; rasprskavanje
njegovog trbuha i lubanje bilo je propraeno vlanim pucnjima.
Istog trena se povukao i ubrzo umro. Iz njega su iknula dva mlaza gnojne
tekuine, koa mu je popucala i kroz nju su se vijugavo izlili unutranji organi i
mozak. Velike rane isputale su neprobavljenu, neprobavljivu tekuinu-uma.
Sruio se mrtav preko Andrejevog besvjesnog tijela, nastavivi se trzati i
cijediti, sav izlomljen.
Isaac je zaurlao od oduevljenja, zaprepatenja i pobjede. Na trenutak je
zaboravio na Andreja.
Derkhan i Yagharek su se brzo okrenuli i zablenuli u mrtvog moljca.
"To!" veselo je uzviknula Derkhan, a Yagharek je ispustio pobjedniki krik lovca.
Policajci ispod njih su zastali. Oni nisu mogli vidjeti to se dogodilo, te su ih
iznenadni razdragani povici pokolebali.
Drugi moljac je liui i siui puzao preko tijela svog palog brata. Jo se mogao
uti stroj krize; Andrej je nastavio puzati u agoniji, na kii, nesvjestan onoga to se
upravo dogaalo. Moljac je pipajui uokolo traio mamac.
Stigao je i trei moljac. Toliko je snano zamahivao krilima da je promijenio
smjer pljuska. Zastao je na trenutak kada je osjetio ukus mrtvog moljca u zraku, ali je
zadah zaprepaujuih Tkalac/Vijee valova i za njega bio neodoljiv i on nastavi
puzati kroz ljepljivu utrobu uginulog moljca.
Drugi moljac je bio bri. Pronaao je ispunu cijev na kacigi i gurnuo usta u
lijevak, usidrivi se u njoj jezikom kao da je vampirska pupana vrpca.
Pohotljivo je gutao i sisao. Bio je izgladnio, oduevljen, pijan i izgarao je od
elje.
Upao je u zamku. Nije se mogao oduprijeti ni kad mu je ta silna hrana progorjela
rupu u stjenci eluca. Zavijao je i povraao, metadimenzione kapljice modanih
uzoraka vraale su mu se uz jednjak i susretale sa bujicom koju je i dalje usisavao
poput nektara. Pribliile su se jedne drugima u njegovom grlu i poele ga guiti. To je
potrajalo sve dok mu se koa na vratu nije rastegla i raspuknula.
Poeo je krvariti. Umirao je zbog rane na duniku, ali je svejedno nastavio piti iz
kacige i na taj nain samo ubrzao vlastitu smrt. Koliina energije koja je pristizala
bila je preobilna: unitila je moljca isto onako brzo, kao to bi njegovo nerazrijeeno
mlijeko unitilo svako ljudsko bie. Um moljca-gasitelja rasprsnuo se poput velikog,
krvavog plika.
Pao je nauznak. Jezik mu se mlitavo namotavao kao da je od stare gume.
Isaac je ponovo pobjedniki zagrmio kada je trei moljac odgurnuo nogom le
svog/svoje bratasestre i navalio na izvor hrane.

Policajci su upravo savladavali i posljednji krov ispred platoa. Yagharek je

zaplesao svoj ubojiti ples. Fijuknuo je biem; policajci su se zanijeli i popadali, a
zatim nestali s vidika, umorno se sklonivi iza dimnjaka.
Derkhan je opalila u lice policajca koje je iskrsnulo pred njom, ali se najvei dio
baruta u njenom pitolju nije zapalio kako treba. Opsovala je i ispruila ruku u kojoj
je drala pitolj, trudei se da sve vrijeme dri policajca na nianu. U trenutku kada je
on krenuo naprijed, barut je konano eksplodirao. Zrno mu je preletjelo tik iznad
glave. Sagnuo se i pri tom okliznuo. Ostao je stajati na jednoj nozi na skliskom krovu.
Isaac uperi pitolj i opali u ovjeka koji je pokuavao vratiti ravnoteu. Pogodio
ga je u potiljak. ovjek se trgnuo i udario glavom o tlo. Isaac je posegnuo za rogom s
barutom, ali je odustao. Shvatio je da nee imati vremena ponovo napuniti pitolj.
Posljednja skupina policajaca krenula je na njega. Samo su ekali da opali.
"Povuci se, Di!" povikao je i odmaknuo se od ruba.
Yagharek je uspio oboriti jednog, opauivi ga biem po nogama, ali se i on
morao povui kad su se policajci pribliili. Derkhan, Yagharek i Isaac su se udaljili
od ruba platoa. Osvrtali su se uokolo, oajniki traei bilo kakvo oruje.
Isaac se sapleo o ud palog moljca koji je bio podijeljen na segmente. Trei
moljac je iza njega isputao tihe krike dok je pohlepno pio. Oni su se stopili u jedan
jedini produeni, ivotinjski krik zadovoljstva ili jada.
Isaac se okrenuo kada ga je uo kako bleji i bio zasut kiom vlanog mesa koje je
eksplodiralo. Rastrgnuti unutranji organi buno su plj ustali po krovu.
I trei moljac bio je savladan.
Isaac je zurio u tamno, mlitavo, tvrdo i iarano oblije veliine medvjeda. Udovi
i dijelovi tijela su mu zrakasto eksplodirali, tako da je izgledalo kao da je razapet.
Posljednje kapi tekle su mu iz ispranjenog grudnog koa. Tkalac se nagnuo naprijed
poput djeteta i oprezno prstom bockao iaeni egzoskelet.
Andrej se jo micao, mada bi se to prije moglo nazvati nekontroliranim
grenjem. Moljci ga nisu popili. Oni su se naslaivali obilnim tijekom umjetnih misli
koje su klokoui izlazile iz kacige. Jo je bio pri sebi. Bio je zaprepaten, uplaen i
uhvaen u tu uasnu povratnu petlju stroja krize. Poeo je usporavati i tijelo mu je
poelo poputati zbog produenog izlaganja nevjerojatnom naporu. Oajniki je
zijevao, pokuavajui se otarasiti guste pljuvake koja je zaudarala na trule.
Tono iznad njega posljednji se moljac spiralno sputao do izvora energije na
njegovoj kacigi. Krila su mu mirovala u poloaju u kojem je kontrolirao sputanje dok
je padao s neba prema isprepletenim raspuknutim tijelima kao kakvo smrtonosno
oruje. Obruio se na izvor gozbe, gomila ruku i kuka ispruenih u pomamnoj
prodrljivosti.
Jedan policajac porunik izdigao se tridesetak centimetara iznad lijeba na rubu
platoa. Spotaknuo se i doviknuo neto svojim ljudima. "... Tkalac!" onda je divljaki

opalio u Isaaca. Isaac je odskoio u stranu i pobjedniki neto promrmljao kada je

shvatio da nije ozlijeen. Dohvatio je klju s gomile alata pokraj svojih nogu i
zavitlao ga u palicajevu kacigu.
Neto se nestabilno zaljuljalo u zraku oko Isaaca. Osjetio je gr u elucu. Brzo se
okrenuo.
Derkhan se unatrake povlaila od ruba krova, lica izbezumljenog od neizrecivog
uasa. Osvrtala se prestraeno uokolo. Yagharek je lijevom rukom dodirnuo glavu, a
dugaki no mu je nesigurno visio meu prstima. Desna ruka i bi nisu se ni
pomaknuli.
Tkalac podie pogled i neto promrmlja.
Na Andrejevim grudima zjapila je mala, okrugla rupa koju mu je napravio
policajev metak. Iz nje je nadirala krv u lijenim naletima, slijevala mu se niz trbuh i
natapala mu prljavu odjeu. Bio je blijed i nije otvarao oi.
Isaac je vrisnuo i pojurio k njemu. Uzeo je starevu ruku u svoju.
Shema Andrejevih modanih valova poela se kvariti. Stroj koji je kombinirao
luenja Tkalaca i Vijea poeo je nesigurno zastajkivati, jer je njihov uzorak iznenada
zakazao.
Andrej je bio ilav. Starevo tijelo je odavno poelo poputati pod teinom
trulei koju mu je donijela pogubna bolest, a sada mu se i um ukoio od zgruanih
emisija snova. Ali ni metak koji ga je pogodio tik ispod srca i probuio mu pluno
krilo iz kojeg je sada ikljala krv, nije ga uspio odmah ubiti. Trebalo mu je gotovo
deset sekundi da umre.
Isaac je drao u naruju Andreja koji je sa svakim isputenim dahom bljuvao krv.
Glomazna kaciga apsurdno se njihala na njegovoj glavi. Isaac je stiskao zube dok je
starac umirao. Andrej se ukoio i stegnuo vrsto Isaaca, uzvrativi mu zagrljaj. Isaac
je oajniki elio taj zagrljaj protumaiti kao injenicu da mu je starac oprostio.
Morao sam, ao mi je, ao mi je, oamueno je razmiljao.
Tkalac je iza Isaaca i dalje iscrtavao uzorke u rasutim sokovima moljacagasitelja. Yagharek i Derkhan su neto dovikivali Isaacu, derali se na njega, a
policajci su se prebacivali preko ruba krova.
Jedan od zrakoplova se spustio na nekih dvadeset do dvadeset pet metara iznad
ravnog dijela krova. Izgledao je kao podbuhli morski pas. Gomila uadi neuredno se
prosula kroz tamu prema platou.
Andrejev um se utrnuo poput polomljene svjetiljke.
Kroz analitike sprave kotrljala se zbrkana gomila informacija.
Kad su ostali bez Andrejevog uma koji im je sluio kao referenca, kombinacija
Tkalevih valova i valova Konstrukta Vijea postala je iznenada bez nekog reda, a
njihove proporcije su se pokvarile i poele se neravnomjerno kotrljati. Vie nisu
predstavljale nikakav model, nego samo neurednu mrlju oscilirajuih estica i valova.

Krize vie nije bilo. Sve gui spoj modanih valova sada je predstavljao samo
zbroj dijelova i prestao je i pokuavati biti neto drugo. Nestali su i paradoks i
napetost. Isparilo je neizmjerno polje energije krize.
Oprema i motori stroja krize iznenada zakazae.
U razornom implozivnom kolapsu zatro se svaki trag golemom naletu mentalne
energije.
Isaac, Derkhan, Yagharek i svi policajci u krugu od deset metara zaurlali su od
boli. Imali su osjeaj da su sa arkog sunca sasvim iznenada zakoraili u potpunu tamu
i to ih je zaboljele U glavi im je tutnjalo.
Isaac je polako spustio Andrejevo tijelo na vlano tlo.
Posljednji moljac-gasitelj zbunjeno je kruio u vlanoj vruini iznad stanice.
Pokretao je krila u sloenim etverostrukim uzorcima i slao vrtloge zraka u svim
pravcima. Lebdio je.
Nestao je bogati izvor hrane, taj nezamislivi mlaz. Nestala je i pohlepa koja je
obuzela moljca, ona uasna, nezasitna glad.
Lizao je zrak i antene su mu podrhtavale. Ispod njega se nalazila aica umova,
ali prije nego to ih je stigao napasti, moljac je osjetio kaotinu pjenuavu svijest
Tkalca i sjetio se mukotrpnih borbi s njim te je zakrijetao u strahu i bijesu, ispruio
vrat i iskesio udovine zube.
U tome trenutku je do njega dopro nepogreivi okus pripadnika vlastitog roda.
Zaprepateno se okrenuo kada je okusio jednog, drugog, pa treeg mrtvog roaka. Svi
su oni bili njegovi roaci, svi odreda. Utroba im se rasula, bili su mrtvi, slomljeni,
potroeni.
Moljac-gasitelj je bio lud od tuge. Naricao je ultravisokim frekvencijama i vrtio
se poput akrobata, odailjui tihe pozive, eljan drutva. Pokuavao je pomou odjeka
pronai druge moljce, prekapao po neistim slojevima percepcije svojim antenama i
trudio se empatiki pronai bilo kakav trag.
Ostao je sasvim sam.
Udaljio se od krova Stanice Perdido, od te kosturnice gdje su raskomadani leali
njegovi braasestre, u elji da ostavi za sobom sjeanja na taj nepodnoljivi okus. Sav
uasnut, grabio je to dalje od Vrane i Tkalevih pandi i debelih zrakoplova koji su
mu se priuljali. Iziao je iz sjene iljka i uputio se prema mjestu gdje su se dvije
rijeke ulijevale jedna u drugu.
Moljac-gasitelj je bio potpun skrhan. Traio je mjesto na kojem e se moi
odmoriti.

Pedeset prvo poglavlje

Razbijene policijske snage uspjele su se pribrati i ponovo su poeli provirivati
preko ruba krova, pokraj Isaacovih, Derkhaninih i Yagharekovih nogu. Sada su bili
oprezniji.
Tri metka, ispaljena jedan za drugim, poletjee na njih. Jedan je pogodio
policajca. Ovaj se nijemo strmoglavio u tamu i razbio prozor etiri kata ispod. Isaac
podie pogled. S ispusta nekih est metara iznad njih, naginjala se nejasna sjena.
"Evo ga opet, Polumolitva!" povika Isaac. "Kako je dospio tamo? to on to
radi?"
"Pouri", odluno mu se obratila Derkhan. "Moramo se izgubiti odavde."
Policajci su se i dalje krili neposredno ispod njih. Svaki put kada bi se neki
oprezno uspravio i provirio preko ruba, Polumolitva bi pripucao u njega. Drao ih je
u ahu. Jedan ili dvojica su mu uzvratili, ali to su bili nikakvi, demoralizirajui
pokuaji.
Nejasni obrisi poeli su se sputati iz zrakoplova s druge strane izdignutih
krovova i prozora na sklisku povrinu ispod. Mlitavo su klizili kroz zrak na nekakvim
kukama privrenim za oklope. Uad na kojoj su visjeli odmotavali su neujni
motori.
"Kupuje nam vrijeme, samo bogovi znaju zato", siknula je Derkhan, posrui
prema Isaacu i uhvativi se za njega. "Uskoro e mu ponestati metaka. Ovi klipani..."
neodreeno je pokazala rukom prema napola sakrivenim policajcima ispod njih "... to
su samo lokalni detektivi na dunosti na krovu. Ona kopilad koja je pristigla
zrakoplovima, to su prave trupe. Moramo nestati odavde."
Isaac pogleda dolje i napravi nekoliko koraka prema rubu, ali tamo je sve
vrvjelo od policajaca koji su se krili. Metci su pratali oko Isaaca dok se pribliavao
rubu. On preplaeno krikne, a onda shvati da to Polumolitva pokuava raistiti put
pred njima.
Meutim, nije imao mnogo uspjeha u tome. Policajci su se jednostavno povukli u
zaklon i nastavili ekati.
"Prokletstvo", ispljune Isaac. Sagnuo se i izvukao utika iz Andrejeve kacige,
iskljuivi Konstrukta Vijee koji je i dalje udruenim snagama pokuavao premostiti
jednosmjerni ventil i ovladati strojem krize. Isaac je oslobodio icu jednim trzajem i
otposlao brzinom munje gr povratne veze i preusmjerene energije du kabela u mozak
Vijea, s namjerom da ga oteti.
"Pokupi ovo sranje!" naredi on Yaghareku i pokae na sprave rasute po krovu,
uprljane izluevinama moljaca i kiselom kiom. Garuda se spustio na jedno koljeno i

poeo ih trpati u vreu. "Tkale!" brzo mu se obratio Isaac i posrui otiao do

goleme prilike.
Cijelo vrijeme se osvrtao strepei da ne ugleda energinog policajca koji se
sprema da ga skine kao glinenog goluba. Bubnjanje kie nadjaao je bat koraka koji se
sve vie pribliavao po krovu ispod njih.
"Tkale!" Isaac pljesne akama ispred nevjerojatnog pauka. Tkalac podie svoje
multifacetne oi. I dalje je na glavi imao kacigu koja ga je povezivala s Andrejevim
truplom. Prekapao je svojim najmanjim rukama po drobu moljca-gasitelja. Isaac na
trenutak spusti pogled na gomilu golemih leeva. Krila su im potpuno izblijedjela i na
njima se vie nisu vidjela nikakvi uzorci niti preljevi boja.
"Tkale, moramo krenuti", proaptao je Isaac. Tkalac ga je prekinuo.
... JA UMORAN I STAR I HLADNO MI I PRLJAV MALENI... izgovori Tkalac
tiho... TI RADI PROFINJENO SVAKA AST TEBI ALI OVO PRANJENJE
SABLASTI IZ SAME MOJE DUE OSTAVLJA ME MELANKOLINOG VIDJETI
UZORKE OVDJEUNUTRA AK U OVIM PRODRLJIVCIMA MODA SAM
PRESUDIO NA BRZINU I BOGATI OKUSI ZAPINJU I MIJENJAJU I JA
NESIGURAN SAM... Podigao je aku punu sjajne utrobe do Isaacovih oiju i poeo
ju je njeno komadati.
"Vjeruj mi, Tkale", brzo ree Isaac, "uinili smo pravu stvar, spasili smo grad
kako bi ti mogao... suditi, tkati... sada, kad smo ovo uinili. Ali sada moramo krenuti,
potrebna nam je tvoja pomo. Molim te... odvedi nas odavde..."
"Isaac", siknula je Derkhan. "Ne znam tko su ove svinje koje upravo dolaze... ali
to nisu policajci."
Prema njima je dolazila skupina neobinih metalnih vojnika. Svjetlost se od njih
odbijala i njihovi obrisi su svjetlucali hladnim sjajem. Bili su izraeni zaprepaujue
i zastraujue detaljno. Ruke i noge im je pokretala jaka hidraulina sila. Klipovi su
itali dok su se tutnjei pribliavali. Odbijena svjetlost dopirala je odnekud iza
njihovih glava.
"Jebote, tko su sad ovi?" jedva je procijedio Isaac.
Tkalac ga je prekinuo. Glas mu je iznenada ponovo postao snaan, svrsishodan.
... TAKO TI SVEGA MENE TI UVJERI... ree on... POGLEDAJ U SLOENU
ZBRKU I NITI MI ISPRAVLJAMO GDJE MRTVI SU PLJAKALI MI MOEMO
PONOVO PROMIJEATI I ZAVRTJETI I LIJEPO SREDITI... Tkalac je uzbueno
poskakivao gore-dolje i zurio u tamno nebo. Jednim pokretom je strgnuo je kacigu s
glave i nonalantno je bacio u no. Isaac nije uo da se prizemljila. TRI I KRIJE
SVOJU KOU... nastavi Tkalac... RUJE TRAI GNIJEZDO JADNO UPLAENO
UDOVITE MORAMO GA SPLJESKATI KAO I NJEGOVU BRAU PRIJE NEGO
PROGRIZE RUPE U NEBU I GRADOM POTEKUBOJE DOI I PUSTI DA
SKLIZNEMO NIZ DUGE PUKOTINE U SVIJETU MREI GDJE PONOVO BJEI I

NALAZI SVOJU JAZBINU...

Posrnuo je naprijed, kao da je bio na rubu kolapsa. Rairio je ruke prema Isaacu
poput brinog roditelja pa ga brzo i bez muke pokupio s tla. Isaac je napravio grimasu
od straha kad ga je stegnuo u svoj neobian, hladni zagrljaj. Nemoj me porezati,
usplahireno je razmiljao, nemoj me rasporiti!
Policajci su kriomice zapanjeno zurili preko ruba krova u prizor pred sobom.
Golem pauk koji je sve nadvisivao, razdraljivo je iao tamo amo, nosei Isaaca
zataknutog pod ruku poput kakvog apsurdnog, golemog djeteca koje se nemono
ljuljalo.
Kretao se sigurno i lako preko smoenog katrana i gline. Nitko ga nije mogao
pratiti. Prebrzo je ulazio u konvencionalni prostor i izlazio iz njega, tako da ga nisu
mogli slijediti pogledom.
Zastao je pred Yagharekom. Garuda je na njegova lea bacio vreu s mehanikim
komponentama, koje je na brzinu pokupio. Zahvalno se prepustio ludom bogu koji
plee, podigavi ruke uvis i uhvativi se za glatki struk izmeu Tkaleve glave i
abdomena... VRSTO SE DRI MALENI MORAMO NAI PUT ODAVDE... pjevao
je Tkalac.
Neobine metalne trupe pribliavale su se malom platou. Njihova mehanika
anatomija itala je od djelotvorne energije. Proli su pokraj ponienih policijskih
snaga, prestraenih mladih policajaca koji su zaprepateno buljili u ljudska lica koja
su napeto zurila s potiljaka eljeznih ratnika.
Derkhan se okrenula i pogledala u prilike koje su se pribliavale. Zatim se urno
se uputila prema Tkalcu, koji je rairio svoje humanoidne ruke i ekao. Isaac i
Yagharek su se fino smjestili na paukovim irokim leima.
"Nemoj me ponovo ozlijediti", proaptala je Derkhan, preavi rukom preko
kraste na uhu. Vratila je pitolje u futrole i potrala u Tkalev zastraujui zagrljaj.
Istog trenutka kad je zrakoplov stigao do krova stanice Perdido i izbacio uad niz
koje e se spustiti trupe, arenkov vod prepravljenih naao se na vrhu zgrade i bez
zadravanja se poeo prebacivati preko ruba. Policajci su ih prestraeno gledali. Nisu
shvaali to se to dogaa.
prepravljeni su bez oklijevanja razvalili nizak zid od opeke. Zastali su tek kada
su ugledali Tkalevo golemo tijelo koje ih je vrebalo skakuui naprijed-natrag preko
opeka i na leima nosilo tri osobe koje su poskakivale kao lutke.
arenkovi vojnici polako su ili prema rubu, dok su im se pod kiom sjajila
nepokretna lica od elika. Tekim stopalima lomili su ostatke sprava koje su jo leale
ratrkane po krovu.
Tkalac je ispruio ruku i epao jednog oajnog policajca, koji je nasmrt
prestraen urlao dok ga je podizao k svojoj glavi. ovjek je mlatarao rukama i
nogama, ali Tkalac jednim pokretom odgurne njegove ruke i pone ga tetoiti kao da

je kakvo djetece.
... ODAVDE U LOV OTII EMO MI... proaptao je Tkalac svima nazonima.
Nonalantno je postrance zakoraio s krova i nestao.
Sljedee dvije do tri sekunde jedino se ulo kako kia na mahove i deprimirajue
bubnja po krovu. A onda je Polumolitva odozgo ispalio posljednji rafal i natjerao
okupljene ljude i prepravljene da se ratrkaju. Kada su ponovo oprezno provirili,
nitko ih vie nije napadao. Jack Polumolitva se izgubio.
Tkalac i njegovi sudrugovi nestali su bez traga.
Moljac-gasitelj se probijao kroz zrane struje. Izbezumio se od straha.
esto je isputao krikove u raznim zvunim registrima, ali odgovora nije bilo.
Bio je pokunjen i zbunjen. A povrh svega toga, ponovo je poeo osjeati uasnu glad.
I dalje je imao odlian tek.
Ispod njega je kroz grad protjecao Tumor sa svojim teglenicama i brodovima za
zabavu, koji su izgledali kao otpadci zamuene svjetlosti na crnoj pozadini. Moljacgasitelj je usporio i poeo se spiralno sputati.
Prljavi dim je polako prelazio preko lica Novog Krobuzona i ostavljao na njemu
trag kao da je komadi olovke. Jedan kasni vlak uputio se linijom Dexter na istok,
kroz Vrtuljak i preko Barskog mosta pa nastavio preko vode prema Utrini i voru
Sedim.
Moljac je nastavio preko Utrine. Preletio je sasvim nisko iznad krovova
sveuilinih zgrada, spustio se nakratko na krov katedrale Klepetue u Slanoiku, i
brzo nastavio dalje, gonjen glau, usamljenou i strahom. Nikako nije uspijevao
usmjeriti svoju lakomost.
Moljac-gasitelj je u letu prepoznavao konfiguraciju svjetla i tame ispod sebe. A
onda ga je iznenada neto privuklo.
Divovska Rebra od povijene slonovae uzdizala su se u noni zrak iza
eljeznikih pruga i izmeu tronih zgrada Kostograda. U glavi moljca-gasitelja
uskomeala su se sjeanja. Prisjetio se sumnjivog utjecaja tih starih kostiju zbog kojeg
je trebalo zazirati od Kostograda, utjecaja zbog kojeg je to bilo mjesto pogodno za
skrivanje, mjesto gdje su zrane struje bile nepredvidive i gdje su kodljive plime
znale zagaditi eter. Kroz glavu su mu promicale slike dalekih dana kada je bio sputan,
kada su ga poudno muzli i praznili mu lijezde do posljednje kapi, i kada ga je
proimao neodreen osjeaj da na grudima dri liinku koja sie, ali tamo nije bilo
niega...
Moljac je bio izbezumljen od straha. Tragao je za izbavljenjem. eznuo je za
gnijezdom, mjestom na kojem bi mogao nepokretno leati i oporaviti se. Tragao je za
nekim poznatim mjestom na kojem bi se mogao pobrinuti za sebe i gdje bi se drugi
brinuli o njemu. U svom jadu sjetio se zatoenitva u kojem je ivio izloen
neprirodnoj svjetlosti. Tamo u Kostogradu su ga brini uvari hranili i istili. To je

bilo utoite.
Uplaen i gladan i udei za olakanjem, uspio je potisnuti strah koji su u njemu
izazivala kostogradska Rebra.
Uputio se na jug. Dok je zaobilazio izmuene kosti, lizao je zrak du napola
zaboravljenih zranih putova, tragajui za mranom zgradom u uliici, za terasom
nejasne namjene prelivenom bitumenom, s koje se prije nekoliko tjedana otisnuo.
Moljac-gasitelj je nervozno kruio iznad opasnog grada, a onda se uputio kui.
Isaac je imao osjeaj da je spavao nekoliko dana. S uivanjem se protegnuo i
osjetio kako mu tijelo neugodno klizi naprijed-natrag. Zauo je zaprepaten urlik.
Sledio se kad se poeo prisjeati. Sjetio se kako je dospio ovamo i da ga Tkalac
vrsto dri u naruju (trzao se i grio dok mu se sve to polako vraalo).
Tkalac je lakim korakom prelazio preko svijeta-mree, povlaei se preko
metastvarnih niti koje su spajale svaki trenutak sa svakim drugim trenutkom.
Isaac se sjetio vrtoglavice u svojoj dui koju je osjetio kad je ugledao svijetmreu. Sjetio se munine koja je pretresala njegovo egzistencijalno bie pri pogledu
na taj nemogui prizor. Trudio se oi drati zatvorene.
uo je Yaghareka kako neto trabunja i Derkhan koja je tiho psovala. uo je to
ne kao zvukove nego kao aluzije, lebdee komadie svile koji su skliznuli u njegovu
lubanju i koje je sada sasvim jasno zamjeivao. uo se jo jedan glas, neujednaena
kakofonija svijetle tkanine koja je uasnuto vritala.
Pitao se tko bi to mogao biti.
Tkalac se brzo kretao preko razderanih niti, du priinjene tete koju je nanio
moljac-gasitelj i du potencijalne tete koju je moljac-gasitelj jo mogao nanijeti.
Tkalac je nestao u rupi, u nejasnom lijevku veza koje su vijugale kroz materijal te
sloene dimenzije i ponovo se naao u gradu.
Isaac je osjetio zrak na obrazima, umu ispod sebe. Probudio se i otvorio oi.
Glava ga je boljela. Podigao je pogled. Vrat mu se zanjihao pod teinom kacige
koji je jo nosio na glavi i ija su zrcala nekim udom ostala itava.
Leao je na nekom malom pranjavom tavanu, obasjan zrakom mjeseine.
Zvukovi su izvana dopirali kroz drvene podove i zidove.
Derkhan i Yagharek su se polako i oprezno pridizali na laktove, odmahujui
glavama. Isaac je vidio kako je Derkhan na brzinu i njeno opipala glavu. I njezino
preostalo uho, isto kao i njegovo, bilo je na svom mjestu. Tkalac je bio u kutu
prostorije. Napravio je nekoliko koraka naprijed i Isaac iza njega ugleda policajca,
koji kao da se oduzeo. Sjedio je leima oslonjen o zid i nijemo se tresao. Glatki vizir
mu se nakrivio i klizio s glave. Preko koljena mu je leala puka. Isaac je razrogaio
oi kad ju je ugledao.
Bila je od stakla. Savren i beskoristan model kremenjae izraen od stakla.
... OVO E BITI DOM ZA KRILATOG U BIJEGU... zaurlikao je Tkalac.

Ponovo je govorio priguenim glasom, kao da je onemoao tijekom putovanja kroz

dimenzije mree... POGLEDAJTE MOJEG OVJEKA ZRCALO MOJEG DRUGA U
IGRI MOJEG PRIJATELJA... aptao je on... ON I JA EMO BITI DOKONI OVO JE
ODMORITE VAMPIRA MOLJCA OVDJE ON SMOTA KRILA I KRIJE SE DA
PONOVO JEDE JA U SE IGRATI KRII-KRUI S MOJIM STAKLOSTRIJELCEM...
Vratio se u kut sobe, naglo podvio noge i sjeo. Jedna od njegovih ruku-noeva
sijevnula je poput eliktriciteta i nevjerojatnom brzinom sprila reetku tri puta tri
polja na daskama ispred krila komatoznog policajca.
Tkalac je urezao kri u kvadrati u uglu, zavalio se i ekao da protivnik
odgovori, apuui neto sebi u bradu.
Isaac, Derkhan i Yagharek se dovukoe do sredine sobe.
"Mislio sam da e nas odnijeti odavde", promumljao je Isaac. "A on je slijedio
jebenog moljca... On je ovdje negdje..."
"Moramo ga srediti", apnula je Derkhan odluno. "Zamalo smo ih sve pobili.
Zavrimo ve jednom s tim."
"ime?" prosiktao je Isaac. "Imamo samo jebene kacige i to je sve. Nemamo
nikakvo oruje kojim bismo se mogli suprotstaviti bilo emu slinom... ak ni ne
znamo gdje se, do vraga, nalazimo..."
"Moramo natjerati Tkalca da nam pomogne", rekla je Derkhan.
Meutim, njihovi pokuaji ostali su bezuspjeni. Divovski pauk uope nije na
njih obraao pozornost. Razgovarao je sam sa sobom u napetom iekivanju, kao da
se stvarno nada da e ukoeni policajac ucrtati krui u neko od preostalih osam
polja. Isaac i ostali preklinjali su Tkalca, molili ga da im pomogne, no imali su dojam
da su odjednom postali za njega potpuno nevidljivi. Iznervirano su se okrenuli.
"Moramo izai odavde", iznenada ree Derkhan. Isaac se zagledao u nju. Zatim
polako kimne. Uputio se do prozora i provirio van.
"Ne mogu odrediti gdje se nalazimo", rekao je poslije nekog vremena. "Uokolo
su samo ulice." Naglaenim pokretima okretao je glavu s jedne na drugu stranu u
potrazi za bilo kakvim orijentirom. Zatim se odvojio od prozora, vrtei glavom. "U
pravu si, Di", rekao je. "Moda emo... nai neto... moda moemo izai odavde."
Yagharek se neujno kretao. Izaao je iz male prostorije u slabo osvijetljeni
hodnik. Oprezno je pogledao na obje strane. Zid s njegove lijeve strane se zbog
nagiba krova sputao koso. S njegove desne strane su se u uskom prolazu, prije nego
to je ovaj skretao udesno i nestao u sjenama, nalazila dvoja vrata.
Yagharek se pogrbio. Ni ne osvrnuvi se, mahnuo im je neka ga slijede pa
Derkhan i Isaac polako izaoe za njim u hodnik. Utroili su i posljednje koliine
navlaenog i nepouzdanog baruta da napune pitolje, a onda su ih neodreeno uperili u
mrak.

Priekali su da Yagharek polako odmakne, a onda su ratoborno krenuli za njim,

iako su esto zastajkivali.
Yagharek se zaustavio kod prvih vrata i prislonio pernatu glavu uz njih. Priekao
je trenutak, a onda ih je poeo vrlo polako otvarati. Derkhan i Isaac dopuzae do njega
i provirie u neosvijetljeno skladite.
"Ima li unutra ita to bismo mogli upotrijebiti?" siknuo je tiho Isaac, ali na
policama su se nalazile samo prazne i prainom prekrivene boce i prastare etke u
stanju raspadanja.
Yagharek je prislonio glavu i na druga vrata kada je do njih stigao. Dao je Isaacu
i Derkhan znak da budu mirni i stao napeto oslukivati kroz tanko drvo. Ovog puta
ostao je nepokretan mnogo due. Vrata su imala nekoliko reza i Yagharek je nespretno
pokuavao otvoriti jednostavne klizne brave. Bio je tu i jedan veliki otvoreni lokot,
koji je izgledao kao da e svakog trenutka netko doi i zakljuati ga. Yagharek je
polako gurnuo vrata. Provukao je glavu kroz nastalu pukotinu i uznemirujue dugo
ostao stajati napola u sobi, a napola u hodniku. Na kraju je ipak izvukao glavu iz sobe
i okrenuo se.
"Isaac", tiho ga je pozvao. "Mora doi ovamo."
Isaac se namrtio i krenuo naprijed dok mu je srce luaki tuklo.
O emu je rije? pomislio je. to se dogaa? (ak i kad je pomislio da mu glas
iz najdubljeg dijela uma govori to ga tamo eka, sasluao ga je samo s pola
panje, jer se bojao da je pogrijeio.)
Progurao se mimo Yaghareka i oklijevajui uao u sobu. Bio je to veliki
pravokutni tavanski prostor kojeg su osvjetljavale tri uljanice i u koji su kroz prljav,
zatvoren prozor uspijevali prodrijeti i tanki pramenovi ukaste svjetlosti sa ulice.
Pod je bio prekriven gomilama metala i otpadaka. U sobi je zaudaralo. Isaac je samo
povrno bio svjestan svega toga.
U slabo osvijetljenom uglu, okrenuta od vrata, kleala je Lin i posluno vakala.
Leima, glavom i lijezdom bila je priljubljena uz neku nevjerojatno izoblienu
skulpturu.
Isaac je vrisnuo. Bio je to ivotinjski krik, koji je postajao sve jai i jai sve dok
Yagharek nije zasiktao na njega.
Lin se uplaeno okrenula. Zadrhtala je kada ga je ugledala.
Posrui, uputio se k njoj i zaplakao kada je ugledao njezinu crvenkastu kou i
savitljivu skarabejglavu; kada joj se dovoljno pribliio, ponovo je kriknuo, ovog puta
od bijesa, jer je vidio to su joj uinili.
Tijelo joj je bilo prekriveno modricama, opekotinama, brazgotinama, masnicama
koje su nagovjetavale kakvom je divljatvu i brutalnosti bila izloena. Tukli su je po
leima, preko poderane koulje. Na grudima je imala unakrsne oiljke. A trbuh i bedra
su joj bili u puni rana.

Ali kada je osmotrio njezinu glavu, glavolanak koji se grio, zamalo se nije
sruio.
Liili su je krila: to je znao, jer ih je naao u onoj omotnici, ali sada je ugledao
siune neravne patrljke kako uznemireno trepere... Leni oklop bio joj je napuknut i
mjestimino nadignut. Ispod njega se vidjelo njeno meso u krastama i ranama. Jedno
sloeno oko bilo joj je zgnjeeno i na njega vie nije vidjela. Srednja glavonoga s
desne strane i stranja s lijeve strane bile su joj istrgnute iz aica.
Isaac je pao na koljena, zagrlio je i vrsto je privio uz sebe. Bila je tako
mrava... tako siuna, izmuena i slomljena. Kad ga je dodirnula, drhtaj joj je proao
napetim tijelom, kao da nije mogla povjerovati da je stvarno tu, kao da je mislila da
e joj ga netko svakog trenutka oduzeti i na taj nain nastaviti s njezinim muenjem.
Isaac ju je stiskao i plakao. Pazio je kako je dri, jer je ispod koe osjeao njezine
tanke kosti.
"Doao bih i ranije", zastenjao je, osjeajui istovremeno i jad i sreu. "Doao
bih, ali mislio sam da si mrtva."
Lagano ga je odgurnula, kako bi mogla pokretati ruke.
eljela te, volim te, kaotino je pokazivala rukama, pomogni mi spasi me vodi
me odavde nije mogao on me nije mogao pustiti umrijeti dok ne zavrim ovo...
Isaac je tada po prvi put pogledao neobinu skulpturu koja se nadvila nad njom i
koju je ona oblagala kepri pljuvakom. Bila je to nevjerojatna raznobojna stvar,
uasna kaleidoskopska prilika sastavljena od komara, s koje su udovi, oi i noge
strili u potpuno ludim kombinacijama. Jo malo pa e biti zavrena, bio je prazan
samo glatki okvir gdje je vjerojatno trebala doi glava i prostor koji je nagovjetavao
rame.
Isaac se najprije zablenuo u skulpturu, a onda je pogledao Lin.
Lemuel je bio u pravu. Strateki gledano, arenko nije imao nikakvog razloga da
zadri Lin u ivotu. On to ne bi uinio ni za jednog zarobljenika. Meutim, Linin rad je
potaknuo njegovu tatinu, njegovo tajanstveno samovelianje i filozofsko sanjarenje.
To Lemuel nije mogao znati.
arenko nije mogao dopustiti da skulptura ostane nezavrena.
Derkhan i Yagharek uoe u prostoriju. Kada je ugledala Lin, i Derkhan je
kriknula, ba kao i Isaac prije nje. Potrala je kroz sobu do mjesta na kojem su Isaac i
Lin kleali zagrljeni i prebacila ruke preko oboje. Istovremeno su joj se niz lice
slijevale suze i osmjehivala se. Isaac je u nedogled ponavljao Lin koliko mu je ao.
Ponavljao joj je kako je mislio da je mrtva, jer bi inae odmah doao.
Tjerao me raditi, tukao me i.... i muio, rugao mi se, rekla im je Lin znacima,
oamuena i iscrpljena od uzbuenja.
Yagharek se upravo spremao neto rei, ali je naglo okrenuo glavu. Iz hodnika
ispred sobe zauo se topot uurbanih koraka.

Isaac je ustao pridravajui Lin, koju nije putao iz zagrljaja. Derkhan se

odvojila od njih dvoje. Izvukla je pitolje i okrenula se licem prema vratima.
Yagharek se priljubio uza zid u sjeni skulpture, drei smotan i spreman bi.
Vrata su se naglo otvorila, lupila o zid i odbila se o njega.
Pred njima je stajao arenko.
Vidjeli su samo njegovu siluetu. Isaac je ugledao njegov iskrivljeni obris koji se
isticao nasuprot crno obojenih zidova u hodniku. Podsjetio ga je na vrt raznorodnih
udova, hodajui mozaik organskih oblika. Isaac je zinuo od zaprepatenja. Shvatio je
dok je gledao to prevrtljivo stvorenje s kopitima koze, pandama ptice, apama psa,
dok je promatrao pipke koji su se grili i gomile tkiva, raznorodne kosti i izmiljenu
kou, da je Lin svoju skulpturu radila prema stvarnom modelu i da nita nije izmislila.
im ga je ugledala, Lin je klonula od straha i sjeanja na bol. Isaac je osjetio
kako u njemu raste bijes.
arenko se povukao za korak ili dva i okrenuo u smjeru iz kojega je doao.
"Zatitari!" derao se iz nekih poganih usta. "Odmah da ste doli ovamo!" Potom
se vratio u sobu.
"Grimnebuline", oslovi ga on. Glas mu je bio uurban i napet. "Doli ste. Zar
niste dobili moju poruku? Niste ba urili, zar ne?" arenko je uao u sobu gdje ga je
obasjala slaba svjetlost.
Derkhan je dva puta opalila. Njezini meci su prodrli kroz arenkovu oklopljenu
kou i komade krzna. Zateturao je prema natrag na mnogobrojnim nogama i zaurlao od
boli. Meutim, odmah potom se njegov krik pretvorio u zluradi smijeh.
"Imam previe unutranjih organa da bi me mogla ozlijediti, ti beskorisna
droljo", povikao je. Derkhan je bijesno pljunula i povukla se do zida.
Isaac je netremice zurio u arenka. Primijetio je kako ovaj poeo krgutati
zubima u mnogobrojnim ustima. Pod se zatresao kada su ljudi poeli pristizati
hodnikom, hitajui u smjeru sobe.
Pojavili su se u dovratku iza arenka, maui orujem i nesigurno zastali. Isaac
je osjetio trenutni gr u elucu: ti ljudi nisu imali lica, ve samo glatku kou vrsto
zategnutu preko lubanja. Kakvi li su ovo jebeni prepravljeni? pomislio je on
oamueno. Zatim je spazio zrcala koja su strila unatrag iz kaciga.
Razrogaio je oi kada je shvatio da su to prepravljeni ije su obrijane glave
bile okrenute za sto osamdeset stupnjeva. Bili su posebno prilagoeni da se savreno
nose s moljcima-gasiteljima. ekali su naredbe od svog efa, okrenuti svojim
miiavim tijelima prema Isaacu, dok su njihove glave trajno bile okrenute na drugu
stranu.
Jedan od arenkovih udova - ruan, podijeljen na segmente i sa sisaljkama pokazao je u smjeru Lin.
"Zavri svoj bogomprokleti posao, ti bubolika kujo, ili zna to e ti se

dogoditi!" derao se i epajui se uputio k Lin i Isaacu.

Isaac ispusti pravi ivotinjski krik i odgurne Lin u stranu. Nju je obavio oblak
kimijske boli. Grila je ruke preklinjui ga da ostane s njom, ali on se u agoniji
krivnje i bijesa ve bio bacio na arenka.
arenko je nemuto zaurlao i uzvratio.
Uslijedio je iznenadan, glasan tresak. Krhotine stakla razletjele su se po sobi,
ostavivi za sobom krvavi trag i gomilu psovki.
Isaac se ukoio na sredini sobe. Ispred njega je stajao skamenjeni arenko.
Pripadnici osiguranja petljali su oko oruja i jedni drugima dovikivali naredbe. Isaac
je pogledao u zrcala ispred svojih oiju.
U okviru razbijenog prozora, stajao je posljednji moljac-gasitelj. Staklo se i
dalje slijevalo oko njega, poput viskozne tekuine. Isaac zadri dah.
Bio je golem i uasan. Napola je stajao, a napola uao malo ispred zida i
prozorskog okna, drei se za pod raznim groznim udovima. Bio je velik poput gorile i
imao strahovito vrsto, robusno tijelo.
Nezamisliva krila su mu bila rairena. Preko njih su divljali uzorci koji su
podsjeali na obrnuti vatromet.
arenko je bio licem okrenut prema velikoj zvijeri: njegov um je bio zarobljen.
Zurio je u ta krila gomilom oiju od kojih nijedno nije ni trepnulo. Trupe iza njega su
se uznemireno derale i nianile.
Yagharek i Derkhan stajali su leima okrenuti zidu. Isaac je vidio u svojim
zrcalima da se nalaze iza udovita. Prednja strana njegovih krila, na kojoj su se
nalazili uzorci bila je skrivena od njih: jo su bili ukoeni od oka, ali ih moljac nije
zarobio.
A izmeu moljca-gasitelja i Isaaca, meu krhotinama stakla na podu, leala je
Lin. Nije se pomaknula s mjesta na koje je pala kad ju je odgurnuo.
"Lin!" povikao je Isaac sav oajan. "Ne okrei se! Ne gledaj iza sebe! Doi do
mene!"
Lin se sledila uvi njegov uspanien glas. Vidjela je kako krajnje nespretno
prua ruke iza sebe i oklijevajui kree natrake prema njoj. Poela je polako, vrlo
polako puziti prema njemu. Iza sebe je zaula tiho, ivotinjsko glasanje.
Moljac-gasitelj je ratoborno i nesigurno ustao. Osjeao je umove koji su se
kretali svuda oko njega. Bili su prijetei, ali su ga se i plaili.
Bio je zbunjen i nervozan, jer se jo nije oporavio od pokolja svoje subrae.
Jednim bodljikavim pipkom ibao je po podu kao da mu je to rep.
Bio je svjestan da pred sobom ima jedan ulovljen um. Meutim, krila moljca bila
su potpuno rairena, a uspio je zarobiti samo jednoga...? Bio je zbunjen. Stajao je
okrenut prema glavnini neprijatelja, hipnotiki je zamahivao krilima prema njima,
pokuavao ih pokoriti i izvui na povrinu njihove snove.

U tome, meutim, nije imao uspjeha.

Moljca-gasitelja uhvatila je panika.
Pripadnici jedinice osiguranja stajali su iza arenka i nelagodno se premjetali s
noge na nogu. Pokuali su se probiti pokraj svoga gazde, ali on se ukoio na samom
ulazu u sobu. Njegovo golemo tijelo kao da je bilo prikovano, a razne noge nita nije
moglo odvojiti od tla. Zurio je u krila moljca-gasitelja kao da je u transu.
Iza njega su se nalazila petorica prepravljenih. Zauzeli su poloaje. Bili su
opremljeni upravo za borbu protiv moljaca-gasitelja u sluaju da ovi pobjegnu. Osim
osobnog naoruanja imali su i tri bacaa plamena; jedan raspriva femtokorozivne
kiseline; jedan eliktro-udotvorni pitolj za izbacivanje bodlji. Vidjeli su plijen, ali
nisu mogli proi mimo svog efa.
arenkovi ljudi pokuali su naciljati oko njega, ali im je to onemoguavala
njegova golema tjelesina. Vikali su jedan na drugog, pokuavajui se dogovoriti oko
strategije, ali im ni to nikako nije polazilo za rukom. Zurili su u zrcala i promatrali
golemog moljca, provirujui ispod arenkovih ruku i udova kao i kroz pukotine u
njegovom obrisu. Uasnuli su se od onoga to su vidjeli.
Isaac isprui ruku unatrag i posegne za Lin.
"Doi ovamo, Lin", zaitao je, "i ni za ivu glavu se nemoj okrenuti."
Cijeli taj prizor podsjeao je na nekakvu zastraujuu djeju igru.
Yagharek i Derkhan su tiho krenuli jedno prema drugome iza lea moljca.
Zaurlikao je i podigao pogled kada je osjetio njihovo kretanje, ali je i dalje bio
zaokupljen brojnim osobama pred sobom, tako da se nije okrenuo.
Lin je polako i isprekidano puzala po podu prema Isaacovim leima i njegovim
rukama koje su se grile. Kad se ve nala nadomak njemu, oklijevajui je zastala.
Vidjela je paraliziranog arenka koji je zapanjeno zurio pokraj i preko Isaaca u...
neto. Nije znala to se dogaa, nije znala to se nalazi iza nje.
Ona nije nita znala o moljcima.
Isaac je primijetio da oklijeva pa je povikao na nju, govorei joj neka nastavi
dalje.
Lin je bila umjetnica. Stvarala je opipljive predmete pomou dodira i okusa.
Vidljive predmete. Skulpture koje su se mogle milovati i gledati. Oduevljavala se
bojom, svjetlou i sjenom, meuigrom oblika i linija, negativnih i pozitivnih
prostora. Jako dugo je bila zakljuana na tavanu.
Mnogi bi na njezinom mjestu sabotirali golemu arenkovu skulpturu. Konano,
narudba se pretvorila u kaznu. Lin je, meutim, nije unitila niti je u poslu
zabuavala. Dala je sve od sebe, unijela je u taj monolitni i uasni rad svu svoju
nagomilanu kreativnu energiju. arenko je to i oekivao od nje.
To je bio jedini izlaz za nju. Jedini nain da se izrazi. Liena svjetlosti, boje i
oblika vanjskog svijeta, usredotoila se na svoj strah i bol i postala opsjednuta. Sama

je stvarala stvarnost, kako bi to bolje zavarala samu sebe.

A sada je neto izuzetno ulo u njezin tavanski svijet.
Ona nije nita znala o moljcima-gasiteljima. Naredba ne osvri se bilo joj je
poznata iz bajki i imalo je smisla jedino kao moralna opomena, nekakva tiranska
lekcija. Isaac je sigurno htio rei pouri ili ne sumnjaj u mene, ili neto slino.
Njegova naredba imala je smisla jedino kao emocionalni poticaj.
Lin je bila umjetnica. Dosta dugo su je maltretirali i muili. Bila je zbunjena, jer
su je drali zatvorenu, jer je trpjela velike bolove i doivjela strano ponienje.
Uspjela je shvatiti samo to da se iza nje nalazi neto izuzetno, nekakav krajnje
upeatljiv prizor. Jednostavno je udjela za bilo kakvim udom poslije nekoliko
bolnih tjedana provedenih u sjeni ovih bezbojnih i bezoblinih zidova i zato je zastala
i osvrnula se.
Isaac i Derkhan vrisnue u nevjerici; Yagharek je zagraktao od oka, poput kakve
razjarene vrane.
Lin je svojim jedinim okom sa strahopotovanjem obuhvatila nevjerojatno
oblije moljca-gasitelja; a onda su joj pogled privukle zanosne boje na krilima. Donja
eljust joj je nekoliko puta kljocnula i potom se opustila. Bila je zarobljena.
uala je na podu, glave okrenute preko lijevog ramena i glupavo zurila u tu
golemu zvijer i kovitlac boja. arenko i ona buljila su u krila moljca-gasitelja, dok su
im se umovi izlijevali.
Isaac je zaurlao i spotiui se nastavio ii natrake prema njoj, pruajui ruke u
oaju.
Moljac-gasitelj je posegnuo skliskom gomilom pipaka i privukao Lin k sebi.
Razjapio je golema i slinava usta nalik na vrata koja vode u pakao. Smrdljiva
limunska pljuvaka poela je kapati po Lininom licu.
Dok je Isaac, napeto zurei u zrcala, pokuavao dohvatiti njezinu ruku rukom koju
je ispruio iza leda, iz smrdljivog grla moljca-gasitelja odmotao se jezik i kratko
oblizao njezinu skarabejglavu. Isaac je bez prestanka urlao, ali ga nije mogao
zaustaviti. Dugaki jezik, sklizak od pljuvake, progurao se izmeu Lininih oputenih
eljusti i zaronio u njezinu glavu.
Kada su uli Isaacove zaprepatene povike, dvojica prepravljenih, koji su bili
zarobljeni iza grdosije arenka, progurae nekako kremenjae pokraj njega i
nasumino zapucae. Jedan nije ama ba nita pogodio, dok je drugi okrznuo grudni
ko moljca-gasitelja iz koga je isteklo neto tekuine. To je ovog samo natjeralo da
iznervirano zaiti. Oruje je bilo pogreno.
Ona dvojica koji su pucali poeli su neto dovikivati svojim sudrugovima pa je
mali vod poeo paljivo, udruenim snagama gurati arenka.
Isaac je i dalje pokuavao dohvatiti Lininu ruku.
Hrskaviavo grlo moljca-gasitelja napuhavalo se i splanjavalo dok je ispijao

velike gutljaje.
Yagharek se sagnuo i dohvatio uljanicu koja je stajala u podnoju skulpture.
Odvagnuo je njezinu teinu drei je u lijevoj ruci, dok je desnu, u kojoj je drao bi,
podigao.
"Zgrabi Lin, Isaac", dovikne on.
Kada je moljac-gasitelj poeo privlaiti Linino mravo tijelo k svom prsnom
kou, Isaac je osjetio kako mu se prsti sklapaju oko Lininog zaglavka. vrsto ga je
stegnuo i pokuao je osloboditi. Plakao je i psovao.
Yagharek je zavitlao upaljenu uljanicu u moljev potiljak. Staklo se razbilo i
zapaljeno ulje mu je poprskalo glatku kou. Plavi plamen je polako poeo zahvaati
njegovu lubanju.
Moljac-gasitelj je zacvilio. Gomila udova je poletjela uvis ne bi li ugasili
plamiak i moljac-gasitelj je na trenutak trgnuo bolnu glavu unatrag. Yagharek je samo
to ekao pa divljaki zamahne biem. Glasno ga je opalio po tamnoj koi. Koni
remeni su se gotovo istog trena omotali oko moljevog vrata.
Yagharek je brzo i snano trgnuo bi, unijevi u taj trzaj svu raspoloivu snagu.
Potpuno je zategao bi i napregao se.
Plamen je uporno nastavio peckati moljca i iriti se. Bi mu je stezao vrat. Nije
vie mogao ni gutati niti disati. Glava mu se njihala na dugakom vratu. Prigueno je
krkljao. Jezik mu se napuhnuo i izvukao ga je iz Lininih usta. Mlazovi svijesti koje je
pokuao popiti zastadoe mu u grlu. Moljac je bjesnio i pokuavao se osloboditi bia.
Mlatarao je udovima, tresao se i migoljio.
Isaac nije isputao Linin tanani zglavak. Nastavio ju je vui, dok se moljac vrtio
u svom stravinom plesu. Odvojio je svoje udove koji su se grili od nje i uzalud
pokuavao uhvatiti bi koji ga je davio. Isaac je konano uspio osloboditi Lin i odvui
je od tog pobjenjelog stvorenja.
Dok se panino vrtio, moljac je smotao krila i okrenuo se od vrata. arenko se
istog trena oslobodio njegove arolije. Njegova golema tjelesina se zanijela, spotakla
i pala na pod, dok je on polako dolazio k sebi. arenkovi ljudi nagrnue preko njega,
zaobiavi splet njegovih nogu i uletjee u sobu.
Moljac-gasitelj se okrenuo kada je zauo bat koraka i istrgao Yaghareku bi iz
ruku, oderavi mu pri tom kou. Yagharek se posrui poeo povlaiti k Derkhan, ne
bi li izbjegao moljeve udove otre poput brijaa i naikane zupcima.
arenko se uspio uspraviti. Brzo se maknuo to dalje od te zvijeri i vratio se u
hodnik.
"Ubijte tog prokletnika!" zakrijetao je.
Moljac je u bijesnom plesu stigao do sredine sobe. Petorica prepravljenih stajali
su zbijeni uz vrata. Nianili su, pratei njegovo kretanje u svojim zrcalima.
Bacai plamena izbacie tri mlaza zapaljenog plina koji su oprljili velik dio

moljeve koe. Pokuao je kriknuti kada su mu krila i hitin zapucketali, raspukli se i

namrekali, ali ga je bi u tome sprijeio. Kiselina je moljca koji se uvijao pogodila
ravno posred lica. Bilo joj je dovoljno nekoliko sekundi da prestrukturira proteine i
sastavne dijelove njegove koe i da rastopi egzoskelet.
Kiselina i plamen brzo su izjeli bi. Njegovi ostaci odletjeli su na sve strane i
moljac koji se vrtio konano je mogao udahnuti i kriknuti.
Derao se u agoniji dok su ga zahvaali novi plamenovi i kiselina. Naslijepo se
bacio prema napadaima.
A onda ga pogodie strijele mrane energije iz puke petog ovjeka. Rasule su se
po njemu, oamutile ga i nanijele mu opekotine, iako nisu bile zapaljene. Ponovo je
kriknuo, ali je ipak nastavi nasrtati poput kakve slijepe plamene oluje, koja je bljuvala
kiselinu i zamahivala slomljenim kostima.
Petorica prepravljenih poee se povlaiti, dok je on u bijesu posrtao prema
njima, a onda su izali za arenkom u hodnik. Pokretna lomaa je u potrazi za vratima
nalijetala na zidove i irila plamen.
Iz malog prolaza nastavilo je dopirati pucketanje plamena, bljuvanje kiseline i
fijukanje strelica eliktro-udotvorstva.
Nekoliko dugih sekundi, Derkhan, Yagharek i Isaac zbunjeno su zurili u vrata.
Moljac je nastavio urlati u uzavrelom hodniku koji je bio osvijetljen treperavom
svijetlou. A onda je Isaac trepnuo i zagledao se u Lin, koja je mlitavo leala u
njegovom naruju. "Lin" proaptao je. "Lin... Idemo odavde."
Yagharek se urno uputio do prozora i pogledao na ulicu udaljenu pet katova.
Pokraj prozora je virio mali stup od opeka, koji se pretvarao u dimnjak. Uz njega se
protezao oluk. Yagharek se hitro popeo na ispust prozora, dohvatio oluk i protresao
ga. Bio je vrst.
"Isaac, donesi je ovamo", brzo je rekla Derkhan. Isaac je podigao Lin, ugrizao se
za usnu kada osjetio koliko je laka, i odmah se uputio k prozoru. Dok ju je promatrao,
lice mu se iznenada razvuklo u oduevljeni osmijeh pun nevjerice. Zaplakao je.
Moljac-gasitelj je jedva ujno jadikovao u hodniku.
"Di, pogledaj!" pozvao ju je Isaac. Lin je mahnito mlatarala rukama u njegovom
zagrljaju. "Ona pjeva! Bit e s njom sve u redu!"
Derkhan se zagleda u nju i pone itati rijei-znakove. I Isaac ju je nastavio
promatrati. Poslije nekoliko trenutaka zavrtio je glavom.
"Nije pri svijesti, to su samo nasumine rijei, Di, ali ipak su rijei... Stigli smo
na vrijeme."
Derkhan se oduevljeno nasmijeila. Snano je poljubila Isaaca u obraz i njeno
pomilovala Lin po polomljenom glavoskarabeju.
"Vodi je odavde", tiho je rekla. Isaac je provirio kroz prozor prema Yaghareku
koji je pronaao vrst poloaj u kutu, na malom ispustu od opeka, metar-dva odavde.

"Daj je meni, a vi me slijedite", rekao je Yagharek i glavom pokazao gore. Na

istonom kraju se dugaak kosi krov arenkove terasaste zgrade spajao sa sljedeom
ulicom, koja se u nizu sve niih kua koso sputala na jug. Krovovi Kostograda
protezali su se iznad i oko njih; sainjavali su predio u visinama; povezani otoci koji
su se kilometrima protezali kroz tamu.
Zadnji moljac-gasitelj je preivljavao, iako su ga prodirali plamenovi, izjedala
kiselina i mada je bio oamuen munjama tajanstvene energije.
Bilo je to nevjerojatno izdrljivo stvorenje. Moglo je zalijeiti rane
zapanjujuom brzinom. Da se nalazio na otvorenom, mogao bi skoiti uvis, rairiti
svoja uasno ozlijeena krila i nestati s tla. Mogao je sebe prisiliti da se vine u visinu
i zanemari bol, spaljene komade koe i hitina koji e besramno mlatarati uokolo.
Mogao se uvaljati u vlane oblake, ugasiti plamen i sprati sa sebe kiselinu.
Da je njegova obitelj preivjela, da je bio uvjeren da se moe vratiti svojoj
subrai i da e ponovo svi zajedno ii u lov, moda ga ne bi uhvatila panika. Da nije
nazoio pokolju svojeg roda, nevjerojatnoj eksploziji otrovne pare koja je privukla
njegovu brausestre i raznijela ih, moljac moda ne bi poludio od straha i bijesa,
moda ga ne bi uhvatila panika i moda ne bi izjurio u hodnik, gdje je upao u jo veu
zamku.
Ali bio je sam. Bio je zarobljen pod opekama, u klaustrofobinom kavezu koji ga
je sputavao i prisiljavao da smota krila. U kavezu iz koga nije imao kamo otii. Sa
svih strana bio je okruen ubojicama i beskrajnim bolom. Vatra ga je bez prestanka
napadala takvom brzinom da nije imao vremena zacijeliti rane.
Dok je posrui iao hodnikom u arenkovom stoeru, sliio je usijanoj lopti. Do
samog kraja pokuavao je neto uloviti, pruajui unitene pande i bodlje. Pao je
pred samim stubitem.
arenko i prepravljeni su ga s polovice stubita promatrali s krajnjim
strahopotovanjem. Molili su se da ostane nepokretno leati, da ne savlada prvu stubu,
jer bi se u tom sluaju ta zapaljena lopta skotrljala na njih.
To se nije dogodilo. Ostao je nepokretan dok nije umro.
Kada su se uvjerili da je moljac-gasitelj mrtav, arenko je poslao mukarce i
ene po mokre runike i deke kako bi suzbili poar kojeg je moljac ostavio za sobom.
Trali su neumorno gore-dolje po stubama.
Trebalo im je dvadeset minuta da ugase vatru. Grede i daske na tavanu su
popucale i poaavile. Po nagorjelim daskama hodnika i napuhnutoj boji vidjeli su se
mnogobrojni otisci stopala. Tijelo moljca, koje se jo dimilo, poivalo je na vrhu
stubita. Sada je predstavljalo samo neprepoznatljivu gomilu mesa i tkiva, skvrenu
od vruine u jo egzotiniji oblik nego to je to bio za ivota.
"Grimnebulin i njegovi prokleti prijatelji sigurno su otili", rekao je arenko.
"Pronaite ih. Saznajte kamo su se uputili. Uite im u trag. Pratite ih. Naite ih noas.

Odmah."
Bilo je oigledno kako su pobjegli. Izali su kroz prozor na krov. A odatle su
mogli otii u bilo kojem smjeru. arenkovi ljudi poeli su se premjetati s jedne na
drugu nogu, uznemireno se pogledavajui.
"Pokret, olou prepravljeni", bjesnio je arenko. "Smjesta da ste ih pronali i
doveli k meni."
Prestraene skupine prepravljenih, ljudi, kaktusovaca i vodijanoja, uputile su se
iz arenkove terasaste jazbine u grad. Pravili su besmislene planove, usporeivali
biljeke, pomahnitalo jurili sve do Suntera, Ehogliba i Utrine, Mreodrveta, breuljka
Mog i Loostrane. Dospjeli su ak do Smrdljive Bare, Zapadnog Vrtuljka i Visoravni,
Mrakostrane i Salitre, koji su se nalazili s druge strane rijeke.
Tisuu puta su mogli proi pokraj Isaaca i njegovih sudrugova.
U Novom Krobuzonu bilo je bezbroj rupa. Bilo je vie mjesta za skrivanje nego
ljudi koji bi se u njima krili. arenkove trupe nisu imale nikakvih izgleda pronai ih.
Po ovakvoj noi, kada su kia i svjetlost iz ulinih svjetiljki komplicirali sve
crte, obrise i rubove drvea pod naletom vjetra, graevine, zvuk, stare ruevine, tamu,
katakombe, zgrade, krme, golo zemljite, svjetla, pabove i kanalizaciju - bilo je to
beskrajno tajnovito mjesto.
arenkovi ljudi su se vratili praznih ruku i uplaeni.
arenko je bjesnio na nedovreni kip koji mu se rugao i kao da nije imao namjeru
u skorije vrijeme prestati. Kip je bio savren, ali nedovren. Njegovi ljudi su
pretraili za svaki sluaj i samu zgradu, bojei se da im nije promaknuo kakav trag.
U sobi na kraju tavanskog hodnika, pronali su policajca koji je sjedio leima
oslonjen o zid. Bio je u komi i sam. Preko krila mu je leala neobina, ali prelijepa
staklena kremenjaa. Na podu ispred njegovih nogu bili su iscrtani kvadrati za kriikrui.
Kriii su pobijedili u tri poteza.
Trimo i skrivamo se kao progonjene zvijeri, ali to radimo s olakanjem i
veseljem.
Znamo da smo pobijedili.
Isaac nosi Lin u naruju. Ponekad, kada je put kojim idemo teak, on je uz
ispriku prebaci preko ramena. Bjeimo. Trimo kao da smo duhovi. Umorni i
razdragani. Ne moe nas zadrati ni ruan istoni dio grada. Penjemo se preko
niskih ograda i upadamo u uska stranja dvorita, neuredne vrtove mutiranih
jabuka i bijednih kupinjaka, sumnjivog gnojiva, blata i slomljenih igraaka.
Povremeno e sjena prei Derkhaninim licem i ona e neto promrmljati.
Razmilja o Andreju, ali ove noi je teko osjeati krivnju, ak i kada je zasluena.
Trenutak je sumoran, ali pod tim pljuskom tople kie, iznad gradskih svjetala koja
promiskuitetno niu poput korova, ne moemo izbjei da povremeno ne pogledamo

jedni druge i osmjehnemo se ili tiho zagrakemo u zaprepatenju.

Moljaca vie nema.
Gubici su bili uasni. Plaena je visoka cijena. Ali veeras dok sjedimo na
krovu sklepanog kuerka u Bakalaru, izvan dosega zranih tranica, neto
sjevernije od eljeznike pruge i prljavtine stanice Tamna Voda, mi smo
pobjednici.
Ujutro e novine biti pune stranih upozorenja. I Prepirka i Glasnik
nagovjetavaju da e biti poduzete odlune mjere.
Derkhan spava satima, potom sjedi sama, njezina tuga i osjeaj krivnje
konano se mogu razmahati. Lin na trenutke dolazi k sebi. Isaac drijema i jede ono
to smo ukrali. Ne isputa Lin iz naruja. O Jacku Polumolitvi pria s nevjericom.
Premee ulubljene i slomljene komponente stroja krize, uvlai i pui usne.
Govori mi da ga moe bez problema pokrenuti.
Kada to ujem, oivim i osjetim enju. Strano elim konano stei slobodu.
Strano elim letjeti.
Preko mojeg ramena ita ukradene novine.
itamo kako u kriznim vremenima, policija treba dobiti posebne ovlasti. Mogu
ponovo uvesti policijski sat i none ophodnje. Graanska prava mogu biti ukinuta.
Raspravlja se i o uvoenju izvanrednog stanja.
Meutim, cijelog tog burnog dana, sranje, prljavi otpad, otrov od snova
moljaca-gasitelja lagano propada kroz eter i nestaje u tlu. Umiljam da mogu to
osjetiti dok leim pod ovim otrcanim daskama; polako nestaje oko mene, mijenja se
na dnevnoj svjetlosti. Gomila se poput prljavog snijega po ravnicama koje
sainjavaju mreu grada, ili prolazi kroz slojeve materije, koji bivaju isisani i
odneseni iz nae dimenzije.
A kada padne no, komara vie biti nee.
Kao da gradom promie i neki tihi jecaj, golemi uzdah olakanja i klonulosti.
Val spokojnog zadovoljstva pristie kroz no sa zapada, iz Jedokraja i Okuke Smog i
stie do Velike Spirale, Shecka i Smrdljive Bare, Utrine, breuljka Mog i Zelenpada.
Grad se proiava dok spava. Graani Novog Krobuzona vrsto spavaju
priljubljeni jedni uz druge ili sami na gomilama upiane slame u Potokstrani i
sirotinjskim dijelovima grada, i na debelim perinama u Hnumu.
Grad, razumije se, nastavlja dalje bez stanke. Nema predaha za none posade
na dokovima, kao ni za none smjene koje u tvornicama i ljevaonicama kuju metal.
Prodorni zvuci prolamaju se kroz no kao da je rat. Straari i dalje uvaju prednja
dvorita tvornica. Kurve tragaju za muterijama gdje god ih mogu pronai. Jo ima
zloina. Nasilje nije iskorijenjeno.
Ali zato one koji spavaju i one koji su budni ne proganjaju fantomi. Uasi koji
ih mue samo su njihovi.

Novi Krobuzon se mekolji poput kakvog nezamislivog omamljenog diva.

Zaboravio sam koliko je takva no ugodna.
Od sada e mi u glavi biti bistro kad se budem budio izlaskom Sunca. Nita me
nee boljeti. Osloboeni smo.
Ovog puta priaju se prie o kraju "Komara Ljetne noi" ili "Spavaoj
bolesti", ovisno o naslovu koji su dotine novine skovale.
Mi ih itamo i smijemo se, Derkhan, Isaac i ja. Svuda se osjea oduevljenje.
Grad se vratio. Preobraen.
ekamo da se Lin probudi, da doe k sebi.
Meutim, to se ne dogaa.
Prvi dan je prespavala. Tijelo je samo poelo vidati dobivene rane. vrsto se
drala za Isaaca i odbijala probudtii se. Bila je slobodna i mogla je spavati bez
straha.
Ali sada se probudila i mlitavo uspravila. Glavonoge su joj blago zadrhtale.
Donje eljusti joj rade: gladna je, pronalazimo voe meu ukradenim stvarima,
spremamo joj doruak.
Dok jede, nesigurno prelazi pogledom s mene na Derkhan pa na Isaaca. On joj
stee bedra, ape joj tako tiho da nita ne ujem. Ona naglo okree glavu u stranu
kao djetece. Kretnje su joj spastine, ukoene, drhtave.
Podie ruke i neto mu govori znakovima.
On se sav udubljuje, ali ubrzo mu se licem razlijeva izraz nevjerice i oaja
zbog njezinog runog prtljanja.
Derkhan iri oi dok ita rijei.
Isaac odmahuje glavom, gotovo ne moe izustiti ni rije.
Jutro... hrana... toplije, muca on, insekt... putovanje... sretna.
Ona se ne moe sama hraniti. Vanjske eljusti joj se zgre pa prepolove voe
ili se iznenada opuste i ispuste ga. Trese se od razoarenja, mae glavom, oslobaa
oblak kapljica za koji Isaac kae da su suze kepra.
On je tjei, dri jabuku pred njom, pomae joj zagristi, brie je kad sokovi i
ostaci cure po njoj. Uplaena, govori mu ona znakovima, a Isaac oklijevajui
prevodi. Um umoran izliti se slobodno, umjetnost arenko! Iznenada se strese, i sva
uasnuta gleda oko sebe. Isaac je smiruje, tjei je. Derkhan ih snudeno gleda.
Sama, sva oajna pokazuje Lin i ispljune kimijsku poruku koja nikome od nas nije
jasna. udovite toplo prepravljeni... Osvre se uokolo. Jabuka, izgovara prstima.
Jabuka.
Isaac je podie do njezinih usta i puta je da jede. Bacaka se poput malog
djeteta.
Kada doe veer, ponovo brzo tone u dubok san, Isaac i Derkhan se
dogovaraju, Isaac poinje bjesnjeti i vikati i plakati.

Oporavit e se, vie on, dok se Lin mekolji u snu, mrtva je umorna, namrtvo je
prebijena, nije ni udo, nije ni udo to je zbunjena...
Ali ona se ne oporavlja i on dobro zna da nikada ni nee.
Otrgli smo je od moljca kad ju je ve napola bio popio. Pola njezinog uma,
pola njezinih snova bilo je usisano u jednjak te vampirske zvijeri. Uma vie nema,
spalili su ga eluani sokovi i zatim arenkovi ljudi.
Lin se budi sretna, ivahno trabunja pokazujui svojim rukama nesuvisle
rijei, pokuava ustati, ali ne moe, pada i plae ili se kimijski smije, kljoca
donjim eljustima, nudu obavlja podase poput malog djeteta.
Lin s pola uma gega se preko naeg krova. Bespomona. Unitena. Slii na
neobian mozaik skrpljen od djejeg smijeha i snova odraslih. Njezin je govor
nevjerojatan i nerazumljiv, sloen, nasilan i infantilan.
Isaac je slomljen.
Mijenjamo krovove kada se osjetimo nelagodno zbog buke koja dopire odozdo.
Lin je zlovoljna zbog naeg putovanja, ljuti se to nismo u stanju razumjeti njezin
bizarni tok rijei. Udara petama po ploniku, amara Isaaca slabanim akama.
Sipa uvrede u obliku znakova, pokuava nas udariti.
Smirujemo je, vrsto je drimo, guramo je u stranu.
Kreemo se nou. Bojimo se policije i arenkovih ljudi. Motrimo i na
konstrukte koji bi nas mogli prijaviti Vijeu. Stalno smo na oprezu, vrebamo nagle
pokrete, sumnjiave poglede. Ne moemo vjerovati svojim susjedima. Moramo
ivjeti izolirani u pozadini polutame. Krademo ono to nam je potrebno ili
kupujemo u malim prodavaonicama koje rade dokasna, kilometrima daleko od
mjesta na kojem boravimo. Svaki pogled poprijeko, svaki zabuljen pogled, svaki
povik, iznenadni bat kopita ili izama, svaki odjek ili itanje klipova konstrukta,
izaziva u nama strah.
Mi smo najtraenija bia u Novom Krobuzonu. Kakva ast, kakva neeljena
ast.
Lin eli bobice u boji.
Barem je Isaac tako protumaio njezine kretnje. Neto to je sliilo na
vakanje, pulsiranje njezine lijezde (uznemirujui seksualni prizor).
Derkhan je pristala poi. I ona voli Lin.
Sate provode u preruavanju Derkhan. Na raspolaganju imaju samo vodu,
maslac i au, zbrda-zdola pokupljenu poderanu odjeu, razne namirnice i ostatke
boje. Derkhan zavrava s glatkom crnom kosom koja sjaji poput kristala ugljena i s
ispupenim oiljkom preko ela. Pogrbljena je i mrti se.
Odlazi, a Isaac i ja je u strahu ekamo. Ne dajemo ni glasa od sebe.
Lin nastavlja svoj idiotski monolog, a Isaac joj pokuava odgovoriti rukama.
Miluje ju i sasvim polako pokazuje znakove, kao da je dijete. Ali ona to nije: ona je

napola odrasla, i njegovo ponaanje je ljuti. Pokuava se udaljiti od njega i pada,

udovi je ne sluaju. Uasava je vlastito tijelo. Isaac joj pomae sjesti i hrani je,
masira njena napeta ramena, sva u modricama.
Derkhan se vraa i mi moemo odahnuti. Donijela je komade paste i punu aku
raznih bobica ivih boja.
Pomislila sam da nas je prokleto Vijee pronalo, kae ona. Mislila sam da me
prati nekakav konstrukt. Morala sam krivudati kroz Kinken ne bih li mu umakla.
Nitko od nas ne zna je li ju netko zaista pratio.
Lin je uzbuena. Antena i glavonoge joj podrhtavaju. Pokuava savakati prst
bijele paste, ali drhti, prosipa je i ne moe se kontrolirati. Isaac je njean s njom.
Polako i krajnje nenametljivo joj gura pastu u usta kao da sama jede.
Glaviskarabeju treba nekoliko minuta da probavi pastu i da je usmjeri prema
keprijevim lijezdama. Dok ekamo, Isaac pokazuje Lin nekoliko raznobojnih
bobica i eka da mu ona drhtavo pokae koje eli, a zatim je njeno i paljivo njima
hrani.
Mi utimo. Lin guta i oprezno vae. Gledamo je.
Prolaze minute, a onda se njezina lijezda rastegnula. Naginjemo se naprijed,
jedva ekajui da vidimo to e napraviti.
Ona otvara usne na svojoj lijezdi i istiskuje kuglicu vlane kepri-pljuvake.
Uzbueno mae rukama dok ta bezoblina i mokra masa kaplje iz nje i pada na pod
poput kakvog malog bijelog govna.
Za njom istjee tanki mlaz pljuvake u boji pojedenih bobica. On prska masu i
stvara mrlje po njoj.
Derkhan okree glavu. Isaac plae. Nikada nisam vidio da jedno ljudsko bie
tako plae.
Izvan nae prljave barake ui debeli osloboeni grad. Ponovo je postao
drzak, ponovo se niega ne boji. Na nas ne obraa panju. Nezahvalan je. Ovog
tjedna dani su hladniji, nemilosrdno ljeto nas puta da predahnemo. Naleti vjetra
stiu s obale, s ua Velikog Tumora i iz eljeznog zaljeva. Svakog dana pristiu
gomile brodova. Niu se jedan za drugim po rijeci u smjeru istoka i ekaju da
utovare i istovare teret. Trgovaki brodovi iz Kohnida i Tesha; istraivai iz
Rakijskih Tjesnaca; plutajue tvornice iz Myrshocka; privatni naoruani brodovi iz
Figh Vadisoa, koji su ovdje, daleko od puine, uvaeni i potuju zakon. Oblaci jure
ispred sunca poput pela. Grad je buan i razuzdan. Zaboravio je. Ima neku mutnu
predodbu o tome da mu je netko nekada remetio san: nita vie.
Vidim nebo. Kroz grube daske oko nas prodire svjetlost. Silno bih elio da sam
sada negdje daleko od ovoga. Mogu zamisliti vjetar, iznenadnu teinu zraka ispod
sebe. elio bih iz visine pogledati ovu zgradu i ovu ulicu. elio bih da me nita
ovdje ne zadrava, da je gravitacija prijedlog kojeg mogu ignorirati.

Lin pokazuje znakovima. Ljepljivo strah, mrui ape Isaac, promatrajui

njezine ruke. Mokraa i majka, hrana krila sretna. Uplaena. Uplaena.

Osmi dio
Presuda

Pedeset drugo poglavlje

"Moramo krenuti"
Derkhan je govorila brzo. Isaac ju je tupo pogledao. Hranio je Lin, koja se
nelagodno uvijala, jer nije znala to zapravo eli. Pokuala mu je neto priopiti
znakovima, njezine ruke su poele ispisivati rijei, a onda su jednostavno nastavile
pokretati se, pratiti oblike bez ikakvog smisla. Maknuo je otpatke voa s njezine
koulje.
Kimnuo je i spustio pogled. Derkhan je nastavila, kao da se usprotivio, kao da ga
tek mora uvjeriti.
"Svaki put kada napustimo neko mjesto, obuzme nas strah," uurbano je govorila.
Lice joj je bilo ozbiljno. Uas, krivnja, razdraganost i jad su je proistili. Bila je
iscrpljena. "Svaki puta kad proe neki automat, pomislimo da nas je Konstrukt Vijee
pronaao. Sledimo se pri susretu sa svakim mukarcem, enom ili strancem. Je li
policajac? Moda neka od arenkovih protuha?" Kleknula je. "Ja ne mogu ovako
ivjeti, 'Zaac", rekla je. Pogledala je Lin, lagano razvukla usta u osmijeh i zatvorila
oi. "Odvest emo je odavde", proaptala je. "Brinut emo se o njoj. Ovdje smo
zavrili. Uskoro e nas netko od njih pronai. Neu ekati da se to dogodi."
Isaac ponovo kimne.
"Ja..." Zaustio je i duboko se zamislio. Pokuavao je srediti misli. "Ja sam se...
obvezao", tiho je izjavio.
Protrljao je podbradak. Svrbjela ga je koa kroz koju su se ponovo poele
probijati ekinje. Kroz prozore je puhao vjetar. Kua u Bakalaru bila je visoka,
ruevna i puna narkia. Isaac, Derkhan i Yagharek su prisvojili dva najvia kata. Sa
svake strane nalazio se po jedan prozor. Jedan je gledao na ulicu, a drugi na bijedno
malo dvorite u kojem je korov iznikao izmeu prljavih betonskih ploa poput
potkonog raslinja.
Isaac i ostali bi uvijek, kada su bili unutra, zabarikadirali vrata: izlazili su
glavnom nou i to prerueni. Ponekad bi se ohrabrili izai i danju, kao to je Yagharek
to upravo uinio. Uvijek je postojao razlog za maglovito putovanje koje nije moglo
ekati. Radilo se o klaustrofobiji. Oslobodili su grad i nisu se mogli pomiriti s tim da
ne mogu etati po suncu.
"Znam da si se obvezao", odvrati Derkhan. Bacila je pogled na labavo spojene
komponente stroja krize. Isaac ih je prole noi oistio i svaku postavio na njezino
mjesto.
"Yagharek", izgovorio je on. "Dugujem mu to. Obeao sam."
Derkhan spusti pogled i proguta slinu, a potom ponovo okrenu glavu k njemu i

kimne.
"Koliko jo?" upitala je. Isaac podie pogled k njoj, ali ubrzo je okrenuo glavu u
stranu. Samo je kratko slegnuo ramenima.
"Pojedine ice su pregorjele", rekao je neodreeno i namjestio Lin udobnije na
svojim grudima. "Dolo je do jebeno jake povratne veze, koja je rastopila neka
krugove. Hm... morat u noas izai i potraiti nekoliko adaptera... i jedan dinamo.
Ostalo mogu sam srediti", rekao je, "ali najprije moram nabaviti alat. Nezgodno je to
to svaki puta kad neto maznemo, dovodimo sebe u jo veu opasnost." Polako je
slegnuo ramenima. On tu nita nije mogao. Novca nisu imali. "Morat u nabaviti i
akumulator ili neto slino. Meutim, najvei problem bit e matematika. Da bi se sve
to sklepalo... to je vie-manje mehanika. Ali ak i kad bi mi uspjelo osposobiti
sprave, ostaje jo tono odrediti koliine... zna, sve to izraziti jednadbama... a to je
prokleto teko. Proli put sam namamio Vijee da to obavi." Zatvorio je oi i oslonio
glavu o zid.
"Moram formulirati naredbe", ree on tiho. "Leti. To je ono to moram rei
stroju. Podigni Yaga u nebo, on je u krizi, samo to nije pao. Isisaj to i usmjeri, zadri
ga u zraku, omogui mu da nastavi letjeti, da ostane u krizi, to jest isisaj energiju i tako
dalje. To je savrena petlja", primijeti on. "Mislim da e uspjeti. Samo to
matematika."
"Koliko?" tiho je ponovila Derkhan. Isaac se namrtio.
"Tjedan dana... moda dva" priznao je. "A moda i vie."
Derkhan je zavrtjela glavom. Nita nije rekla.
"Dugujem mu, Di!" Isaac ponovi napetim glasom. "Obeavam mu to odavno, a
on..."
Upravo se spremao rei da je Yagharek odvukao moljca-gasitelja od Lin, ali ga
je neki unutranji glas sprijeio u tome i upitao ga je li to zapravo bila dobra ideja.
Isaac se zapanjio i zautio.
To je neto najvee to je pronaeno u znanosti mnogo stotina godina unatrag,
pomisli on u iznenadnom bijesu, a ja se moram skrivati. Moram... uiniti da to
tajanstveno nestane.
Milovao je Linin leni oklop i ona mu je poela govoriti znakovima. Spominjala
je nekakvu ribu, hladnou i eer.
"Znam, 'Zaac", rekla je Derkhan bez imalo ljutnje. "Znam. On je... on to
zasluuje. Ali ne moemo ekati toliko dugo. Moramo otii odavde."
Uinit u to mogu, obeao je Isaac, moram mu pomoi, pourit u.
Derkhan je to prihvatila. to je drugo mogla. Nije namjeravala napustiti ni njega
ni Lin. Nije ga okrivljavala. eljela je da on ispuni obeanje, da podari Yaghareku
ono za im je udio.
Svladali su je smrad i tuga te male vlane sobe. Promrmljala je neto o tome da

ide u obilazak rijeke i otila. Isaac se sumorno nasmijeio kada je uo njezinu

prozirnu izliku.
"uvaj se", nepotrebno je dodao kada je ve bila izala.
Leao je oslonjen o prljavi zid i ljuljukao Lin.
Poslije nekog vremena osjetio je da se opustila i utonula u san. Izvukao se ispod
nje, otiao do prozora i zagledao u guvu ispod.
Isaac nije znao u kojoj se ulici nalazi. Bila je iroka i obrubljena mladim
stablima, prilagodljivim i punim nade. Na suprotnom kraju nalazila su se poprijeko
postavljena zaprena kola, koja su je namjerno pretvorila u slijepu ulicu. Pokraj njih
su estoko raspravljali jedan ovjek i jedan vodijanoj, dok su dva preplaena
magarca, koja su vukla ta kola, spustila nisko glave, trudei se ostati neprimijeeni.
Ispred nepokretnih kola iznenada se stvorila gomila djece koja su se loptala
krpenjaom. Odmah potom razbjeali su se glavom bez obzira; za njima je vijorila
odjea koja je podsjeala na nemona krila.
Svaa je izbila kad su dva djeaka iz skupine ubola jedno od dvoje djece
vodijanoja. Debeli mali vodijanoj povukao se na sve etiri, plaui. Jedan od djeaka
bacio je kamen. Svaa je ubrzo bila zaboravljena. Vodijanoj se durio nekoliko
trenutaka, a onda je ponovo uskoio u igru i ukrao loptu.
Dalje niz cestu, nekoliko vrata od Isaacove zgrade, mlada ena je kredom
ispisivala nekakav simbol na zidu. Bio je sav uglat i nije mu bio poznat. Sigurno je
bio u pitanju nekakav vjetiji talisman protiv uroka. Dva starca zajedno su sjedila na
trijemu, bacali kockice i gromoglasno se smijali rezultatima. Zgrade su bile poprskane
ptijim izmetom i izgledale grozno, a katranom prevuen plonik bio je proaran
grabama punim vode. Kroz dim iz stotina dimnjaka promicale su vrane i golubovi.
Do Isaacovih uiju dopirali su djelii razgovora.
"... tako on kae stiver za to?... "
"... oteen stroj, ali on je oduvijek bio pizda..."
"... nemoj nita rei o tome..."
"... to je sljedeeg dokdana, dobila je sve u kristalu..."
"... divljak, pravojebeni divljak..."
"... uspomena? Na koga?"
Na Andreja, pomisli iznenada Isaac, bez ikakvog upozorenja ili razloga.
Nastavio je oslukivati.
uo je jo mnogo toga. uo je jezike koje nije govorio. Prepoznao je perik i
felid, sloene kadence Nieg Cymeha. I ostale.
Nije elio otii odavde.
Uzdahnuo je i vratio se u sobu. Lin se u snu savijala po podu.
Zagledao se u nju i primijetio da joj se poderana koulja na grudima napinje.
Suknja joj se podigla uz bedra. Skrenuo je pogled.

Ve se dva puta, od kada je pronaao Lin, probudio uzbuen. Osjeao je toplinu

njenog tijela priljubljenog uz svoje. Preao je nekoliko puta rukom preko njezinih
izboenih kukova i zavukao joj je ruku meu noge. Rasanio se im je osjetio da
njegovo uzbuenje raste i otvorio oi da je pogleda. Pokuao je da je namjesti poda se
dok se polako budila, potpuno zaboravivi da Derkhan i Yagharek spavaju u blizini.
Dahtao joj je u lice s puno ljubavi i otvoreno joj govorio to eli da joj radi. Ali kada
je poela rukama lupetati gluposti, sjetio se to joj se dogodilo i sav uasnut se
povukao.
Protrljala se o njega i zastala, protrljala se ponovo (poput kakvog muiavog
psa, pomisli on zapanjeno), oigledno je bila istovremeno i uzbuena i zbunjena, jer
nije shvaala to joj se dogaa. Poudni dio njega elio je nastaviti, ali ga je shrvala
neizmjerna tuga i penis mu se gotovo istog trena smeurao.
Lin je izgleda bila razoarana i povrijeena, ali ga je ve u sljedeem trenutku
sva sretna zagrlila. To raspoloenje ju je dralo samo sekundu ili dvije. Zatim se
sklupala u oaju. Isaac je osjeao okus njezinih izluevina u okolnom zraku. Znao je
da se uspavljuje kroz pla.
Isaac je ponovo pogledao van. Razmiljao je o Rudgutteru i njegovim ljudima; o
stravinom gospodinu arenku; zamiljao je kako Konstrukt Vijee, kojeg je prevario i
liio stroja za kojom toliko udi, obavlja hladne analize. Zamiljao je bjesove,
raspravljanja, izdavanja i primanja naredbi koje su se njega ticale ovog tjedna. Otiao
je do stroja krize i na brzinu obavi inventuru. Zatim je sjeo, u krilu savio list papira i
poeo ispisivati jednadbe.
Konstrukt Vijee bi moda mogao oponaati njegov stroj, ali Isaaca to nije
brinulo, jer je znao da ga ovaj ne moe sam napraviti. Nije bio u stanju izraunati
potrebne parametre. I njemu samom je ta ideja pala na pamet sasvim iznenada i tako
prirodno da Isaac jo nekoliko sati kasnije nije shvatio to se dogodilo. Konstrukt
Vijee nije bio sposoban za nadahnue. Isaac nikada nije zapisao, jer nije bilo potrebe
za tim, osnovni izgled modela, koncept na kojem se stroj temeljio. Njegove biljeke
nee biti nikome ni od kakve koristi.
Isaac se namjestio tako da je zraka svjetlosti obasjavala ono to je radio.
Sivi zrakoplovi patrolirali su nebom kao i svakog dana. Izgleda da su bili na
velikim mukama. Dan je bio savren. Vjetar koji je puhao s mora izgleda da je cijelo
vrijeme obnavljao nebo.
Yagharek i Derkhan su u razliitim dijelovima grada uivali u ovim ukradenim
trenucima spokoja na suncu, trudei se izbjei svaku opasnost. Klonili su se svaa i
drali se prepunih bunih ulica.
Na nebu je bilo ivo od malih zmajeva i ptica. Skupljale su se na potpornim
stupovima i tornjevima, gurale se i kooperile na blago zakoenim krovovima
oblaui ih bijelim izmetom. Tutnjale su oko kula u Vrijesitu i skeletnih zdanja u

Kalu.
Lebdjele su iznad Vrane i tkale sloene are kroz viestruko ustrojstvo zraka
iznad stanice Perdido. Nasrtljive avke prepirale su se iznad slojeva gline. Prelijetale
su preko niih skladita prekrivenih kriljcem i katranom u otrcanom stranjem dijelu
stanice i slijetale na neobini betonski plato iznad male izboine krovova s prozorima.
Opoganile su svojim izmetom nedavno oribanu povrinu. Male bijele mrlje proarale
su tamne mrlje zaostale poslije izlijevanja neke tetne tekuine.
iljak i zgrada Parlamenta gotovo se nisu vidjeli od malih ptijih tijela.
Rebra su blijedjela i pucala. Pukotine su se polako produbljivale na suncu. Ptice
su nakratko sletjele na goleme komade kostiju, ali su ubrzo ponovo prhnule uvis,
traei pribjeite negdje drugdje u Kostogradu. Proletjele su iznad aavih krovova
terasastih zdanja u ijem sreditu je gospodin arenko bjesnio na nezavrenu skulpturu
koja mu se prkosno rugala.
Galebovi i blune pratile su teglenice koje su prevozile otpatke i ribarske amce
du Velikog Tumora i Katrana i obruavale se da ukradu organske komadie gnojiva.
Zatim bi odletjeli do drugih nalazita, gomila iznutrica u Loostrani, do ribarnica u
Pelorus Poljima. Na trenutak su sletjele na prepolovljen kabel prekriven algama koji
je izlazio iz rijeke kod Prevlake Hrabrih. Istraile su gomile smea u Okamini, i
pokupile napola mrtav ulov koji je puzao kroz pustopoljinu Sivokriva. Tlo ispod njih
vrvjelo od skrivenih kablova koji su zujali na nekoliko centimetara ispod neravnog
povrinskom sloja zemlje.
Neto vee od ptica uzletjelo je iz sirotinjskih dijelova Humka Sv. Klepetala i
vinulo se u zrak. Lebdjelo je na velikoj visini iznad zapadnog dijela grada. Ulice
ispod njega slile su se u arenu egzotinu mrlju kaki i sive boje. S lakoom je preletio
iznad zrakoplova koji su se ljuljukali na zagrijanom povjetarcu. Postojano je grabio
na istok i preao preko jezgre grada iz koje se poput latica granalo pet eljeznikih
pruga.
U zraku iznad Shecka, bande zmajia izvodile su vulgarne akrobacije. Ona
spodoba je mirno i neprimjetno preletjela iznad njih.
Tromim zamasima krila jasno je stavljala do znanja da moe, kad god to poeli,
poletjeti i desetostruko bre. Preletjela je preko Tumora i poela se sputati. Ulazila
je u zrane struje iznad vlakova na liniji Dexter i izlazila iz njih, kratko jaui na
njihovim toplim ispunim parama, a zatim se s nevienim dostojanstvom obruila
prema tlu, spustila se do baldahina od krovova i nastavila neometano krivudati kroz
labirint toplih isparavanja iz velikih tvornikih dimnjaka i malih dimnjaka kolibica.
Uputila se prema golemim plinskim rezervoarima u Ehoglibu, napravila
elegantnu spiralu i vratila se, skliznula pod sloj uskomeanog zraka i obruila se k
stanici Mog, proletjevi tako brzo ispod zranih tranica da je nitko nije mogao
vidjeti, a potom nestala meu krovovima Bakalara.

Isaac nije bio izgubljen u svojim izraunima.

Svakih nekoliko minuta pogledavao je kako je Lin, koja je u snu mlatarala
rukama i vrpoljila se poput bespomone larve. U njegovim oima vie nije bilo sjaja.
U rano poslijepodne, nakon to je proveo u radu sat do sat i pol, zauo je
nekakvo kloparanje u dvoritu. Pola minute kasnije uo je korake na stubitu.
Ukoio se ekajui da koraci zamru, da nestanu u nekoj od soba narkia. Ali nisu.
Odluno su nastavili penjati se smrdljivim stubitem i na kraju su se zaustavili ispred
njegovih vrata.
Isaac se ukoio. Srce mu je divljaki tuklo. Osvrnuo se i potraio puku.
Zaulo se kucanje na vratima. Isaac nije odgovorio.
Poslije jednog trenutka, kucanje se ponovilo: nije bilo buno, ve ritmiki
uporno i nije prestajalo. Isaac prie vratima, trudei se da bude to tii. Primijetio je
da se Lin uzvrpoljila.
A onda je zauo glas, neobian i grub. To krijetanje mu je bilo poznato iako ga
nije razumio. Iznenada je posegnuo za kvakom. Bio je uzbuen, agresivan i spreman na
nevolju. Rudgutter bi poslao cijeli prokleti vod, razmiljao je on hvatajui se za
kvaku, sigurno je neki narko-prosjak. I mada ni sam u to nije vjerovao, bio je sasvim
uvjeren da pred vratima nije ni policija ni arenkovi ljudi.
Otvorio je vrata.
Pred njim je na neosvijetljenom stubitu stajao garuda. Bio je blago pogrbljen i
imao je pernatu glavu u nijansama suhog lia. Povijeni kljun mu se presijavao poput
kakvog egzotinog oruja.
Odmah mu je bilo jasno da to nije Yagharek.
Podigao je i kao aureolu od perja rairio oko sebe velianstvena oker krila s
njenim crvenkasto-smeim nijansama.
Isaac je ve bio zaboravio kako izgleda garuda s krilima. Zaboravio je koliko su
ta krila lijepa.
Gotovo istog trenutka shvatio je to se dogaa, iako ni sam nije znao kako. Rijei
nisu bile potrebne.
Ali ve djeli sekunde kasnije poeo ga je nagrizati crv sumnje, obuzeo ga je
nemir, osjetio je znatielju i elju da postavi mnotvo pitanja.
"Jebote, tko si sad pak ti?" zadahta on, i nastavi: "to trai ovdje? Kako si me
pronaao... to..." Dobio je nepovezane polovine odgovore.
"Grim... neb... line..." garuda je s mukom izgovorio njegovo ime. Zvualo je kao
da priziva kakvog demona. Isaac mu je brzo dao znak neka ue u malu prostoriju.
Zatvorio je vrata i ponovo podmetnuo stolac pod kvaku.
Garuda je otiao do sredine prostorije i zaustavio se unutar zraka sunca. Isaac ga
je umorno promatrao. Na sebi je imao samo pranu krpu oko bedara. Koa mu je bila
tamnija od Yagharekove, a pernata glava arenija. Kretao se bez suvinih pokreta i

krajnje spokojno, glave nakrivljene na jednu stranu kako bi lake osmotrio prostoriju.
Dugo je zurio u Lin. A onda je Isaac uzdahnuo i garuda pogleda u njega.
"Tko si ti?" upitao je Isaac. "Kako si me samo pronaao?" to je uinio?
pomislio je Isaac, ali nije rekao. Reci mi.
Stajali su jedan naspram drugog, vitki, miiavi garuda i debeo ovjek vrste
grae. Garudino perje se presijavalo na suncu. Isaac je zurio u njega, iznenada
osjetivi umor. S garudom je u prostoriju uao i izvjestan osjeaj neizbjenosti,
konanosti. Isaac ga je zbog toga mrzio.
"Ja sam Kar'uai", odgovorio je garuda. Njegov izgovor je bio jo tvrdi od
Yagharekovog u ijem se nazirao cimeki naglasak. Teko ga je bilo razumjeti.
"Kar'uai Sukhtu-h'k Vaijihin-khi-khi. Konkretni pojedinac Kar'uai Vrlo Vrlo
Potovana."
Isaac je ekao.
"Kako si me pronala?" upita on ogoreno.
"Dola sam... izdaleka, Grimneb... line", ree Kar'uai. "Ja sam yahj'hur... lovac.
Lovila sam danima. Ovdje lovim pomou... zlata i papirnatog novca... Moj plijen
ostavlja trag od glasina... i sjeanja."
to je uinio?
"Dolazim iz Cymeha. Lovim... od Cymeha."
"Ne mogu vjerovati da si nas pronala", rekao je Isaac iznenada i nervozno.
Govorio je uurbano zbog groznog, sveproimajueg osjeaja da je kraj blizu. Trudio
se svim silama ne obazirati na to. "Ako je to tebi uspjelo, onda e sasvim sigurno doi
i prokleta militia, a ako oni mogu..." Nervozo je koraao amo-tamo. Kleknuo je
pokraj Lin, njeno je pomilovao i udahnuo zrak spremajui se jo neto rei.
"Dola zbog pravde", ree Kar'uai, ali Isaac nije mogao izustiti ni rije. Imao je
osjeaj da se gui.
"Shankell", rekla je Kar'uai. "Mravo more. Myrshock." Ve sam uo sve o tom
putovanju, pomisli Isaac ljutito, ne mora mi priati. Kar'uai nastavi. "Prela...
lovei tisuu i pol kilometara. Traim pravdu."
Isaac je istovremeno i ljutito i tuno procijedio. "Yagharek je moj prijatelj",
izjavi on.
Kar'uai je nastavila kao da on nita nije rekao. "Kad smo otkrili da je otiao,
poslije... presude... ja sam odabrana da doem..."
"to eli?" upita Isaac. "to e mu uiniti? eli li ga vratiti natrag? eli... to,
da mu jo neto... odsijee?"
"Nisam dola zbog Yaghareka" ree Kar'uai. "Dola sam zbog tebe."
Isaac je zbunjeno i skrhano zurio u nju.
"O tebi ovisi... hoe li pravda biti zadovoljena..."
Kar'uai je bila nemilosrdna. Isaac nije znao to bi rekao.

to je uinio?
"Prvi put sam ula tvoje ime u Myrshocku", ree Kar'uai. "Bilo je na popisu.
Zatim ovdje, u ovom gradu, stalno se javljalo dok su... ostala izblijedjela. Lovila sam.
Yagharek i ti... bili ste povezani. Ljudi su aputali... o vaim istraivanjima. Letea
udovita i udotvorne sprave. Znala sam da je Yagharek pronaao ono za im je
tragao. Zbog ega je prevalio tisuu i pol kilometara. Usprotivit e se izvrenju
pravde, Grimneb'line. Dola sam te zamoliti... da to ne ini.
Bilo je gotovo. Bio je osuen i kanjen. I sve je bilo gotovo. Nismo mislili...
nismo znali da bi on mogao... pronai naina... da pravda moe biti opozvana.
Dola sam te zamoliti da mu ne pomogne da ponovo poleti."
"Yagharek je moj prijatelj" ostao je uporan Isaac. "Doao je k meni i unajmio me.
Bio je velikoduan. Kada su stvari... pole naopako... postale komplicirane i
opasne.... bio je hrabar i pomogao mi... nama. Sudjelovao je u... neem nevjerojatnom.
Dugujem mu... ivot." Pogledao je Lin, a onda ponovo skrenuo pogled. "Dugujem mu...
za sva vremena... Bio je spreman umrijeti, zna li to? Znao je da moe umrijeti, ali je
ostao, i bez njega... mislim da ne bih izdrao."
Isaac je govorio tiho. Njegove su rijei bile iskrene i imale su uinka.
to je uinio?
"to je uinio?" poraeno upita Isaac.
"Kriv je", tiho ree Kar'uai, "za izbor-krau drugog stupnja, s krajnjim
nepotovanjem."
"to to znai?" povika Isaac. "to je uinio? Kakva vam je to jebena izborkraa? Meni to nita ne znai.
"To je kod nas jedini zloin, Grimneb'line", odvrati Kar'uai promuklim i
monotonim glasom. "To je kad oduzme nekome mogunost izbora... zaboravi da su u
pitanju konkretna i stvarna bia, apstrahira ih, zaboravi da si samo presjek u matrici,
da svaki in ima svoju posljedicu. Ne smijemo oduzeti drugom biu mogunost
biranja. to je zajednica drugo do... da svi pojedinci imaju... mogunost izbora."
Kar'uai je slegnula ramenima i neodreeno pokazala rukom na svijet oko njih.
"Institucije u vaem gradu... Priaju i priaju o pojedincima... ali ih gaze svojim
raslojavanjima i hijerarhijama... sve dok im ne preostane samo da biraju izmeu tri
vrste prljavtine.
Mi u pustinji imamo daleko manje. Ponekad gladujemo, ponekad smo edni. Ali
uvijek moemo birati. Osim kad se netko zaboravi, zaboravi da su i njegovi sudrugovi
stvarni, i pomisli da je samo on pojedinac... Ukrade hranu i oduzme mogunost izbora
drugima da je pojedu, ili lae u vezi divljai i oduzme mogunost izbora ostalima da
krenu u lov na nju; ili se naljuti i napadne bez razloga, i oduzme mogunost izbora
nekome da zadobije modrice ili ivi u strahu.
Dijete koje ukrade ogrta nekom koga voli da bi nou moglo udisati njegov

miris... oduzima mogunost izbora da se taj ogrne ogrtaem, ali ono to radi s
potovanjem, s prevelikim potovanjem.
Druge krae, meutim, ne zasluuju ak ni olakavajue okolnosti.
Usmrtiti... ne u ratu ili obrani, nego... ubiti... to podrazumijeva nepotovanje,
krajnje nepotovanje, kojim ne samo da oduzima mogunost izbora nekome da odlui
hoe li e ivjeti ili umrijeti u tom trenutku... ve mu oduzima sve mogunosti izbora
za sva vremena koje bi mogao iskoristiti. Mogunost izbora stvara mogunost izbora...
da mu je bilo doputeno birati, moda bi izabrao da lovi ribu u slanoj movari ili da
baca kockice, da tavi koe, pie poeziju ili kuha gula... i sve te mogunosti izbora su
mu oduzete tom jednom jedinom kraom.
"To je izbor-kraa najvieg stupnja. Ali sve izbor-kre kradu, kako od
budunosti tako i od sadanjosti.
"Yagharek je postupio gnjusno... strano se zaboravio. Drugostupanjska kraa."
"to je uinio?" povika Isaac, probudivi Lin koja je zamlatarala rukama i poela
se nervozno griti.
Kar'uai odgovori ravnoduno.
"Vi biste to nazvali silovanje."
Oh, ja bih to nazvao silovanje, zar ne? pomisli Isaac estoko frknuvi od bijesa
koji je u njemu planuo; ali prezir nije mogao odagnati uas koji ga je obuzeo.
Ja bih to nazvao silovanje.
Isaac se nije mogao oduprijeti. Poeo je istog asa zamiljati kako se to odigralo.
Pokuao je da zamisli sam taj in, mada je on u njegovom umu bio nejasan i
predstavljao mutnu brutalnost (Je li ju tukao? Sputao? Gdje je ona bila? Je li
psovala i uzvraala mu?) Ali je zato odmah sasvim jasno sagledao sve mogunosti
izbora koje je Yagharek ukrao. Isaac je na brzinu preao preko uskraenih mogunosti.
Mogla je odbiti seks i ne biti povrijeena. Ne riskirati da ostane u drugom stanju.
Ali... to ako je ostala u drugom stanju? Liio ju je mogunosti izbora da ne abortira?
Da nema djece?
Liio ju je izbora da gleda Yaghareka s potovanjem?
Isaac je pomicao usne i Kar'uai se ponovo oglasi.
"Ukrao mi je mogunost izbora."
Tek poslije nekoliko sekundi, apsurdno dugih sekundi, Isaac je uspio shvatiti to
je Kar'uai time htjela rei. Zinuo je i zagledao se u nju, tek tada primijetivi blago
ispupene dekorativne grudi, beskorisne kao to je i perje rajske ptice. Htio je neto
rei, ali nije bio naisto sa svojim osjeajima, zapravo nije imao nita konkretno to
bi se rijeima moglo iskazati. Promrmljao je neku zapanjujue glupu ispriku, nekakvu
molbu.
"Mislio sam da si ti... nekakav sudac garuda... ili policajac, ili neto slino",
rekao je.

"Nemamo mi to", odvrati ona.

"Yag... jebeni silovatelj", prosikta on, a ona je zakvocala.
"Ukrao mi je mogunost biranja" ponovi ona monotonim glasom.
"Silovao te je", ree on, a Kar'uai je ponovo zakvocala.
"Ukrao mi je mogunost izbora", rekla je. Nije se nadovezivala na ono to je on
rekao, shvatio je Isaac: ispravljala ga je. "Ne moe to prevesti na tvoj pravniki
jezik, Grimneb'line", ree ona. Djelovala je iznervirano.
Isaac pokua neto rei, potiteno je zavrtio glavom, zagledao se u nju i ponovo
zamislio poinjeni zloin.
"Neprevedivo je, Grimneb'line", ponovila je Kar'uai. "Prestani. U tebi vidim...
sve tekstove vaih gradskih zakona i moralnih normi koje sam proitala." Njemu je
njezin glas zvuao monotono. Osjeaji u pauzama i kadencama njezinog glasa nisu se
mogli proitati.
"Nisam bila obeaena ili upropatena, Grimneb'line. Nisam
zloupotrijebljena ili ukaljana... ili osramoena ili osakaena. Vi biste taj in nazvali
silovanjem, ali ne i ja: to mi nita ne govori. On mi je ukrao mogunost izbora, i zbog
toga je bio... osuen. Kazna je bila okrutna... druga po teini... Postoji mnogo izborkraa koje nisu toliko gnusne kao njegova, i svega nekoliko teih od njegove... A ima i
drugih koje se smatraju podjednako tekim... mnogi od njih nisu nimalo sline
Yagharekovoj. Neke od njih vi uope ne biste smatrali zloinima.
Postupci se razlikuju: zloin... je ta kraa izbora. Vai suci i zakoni...
seksualiziraju i sakraliziraju... za njih su pojedinci apstraktni... ne obaziru se na
prirodnu matricu... kontekst zbunjuje... ne mogu to shvatiti.
Ne gledaj me tim pogledom predvienim za rtve... I kada se Yagharek vrati...
traim od tebe da ima na umu nau pravdu... Yagharekovu pravdu... ne da namee
svoju. Ukrao je mogunost izbora, poinio je zloin drugi po teini. Bio je osuen.
Druina je glasala. I to je kraj."
Je li? pomisli Isaac. Je li to dovoljno? Je li to kraj?
Kar'uai ga je gledala kako se bori.
Lin je pozvala Isaaca pljesnuvi rukama poput nespretnog djeteta. Odmah je
kleknuo pokraj nje i neto joj govorio. Uznemireno mu se obratila rukama i on joj je
na isti nain odgovorio, kao da je ono to je rekla imalo smisla, kao da razgovaraju.
Smirila se i zagrlila ga, nervozno pogledavi Kar'uai svojim itavim sloenim
okom.
"Hoe li razmisliti o naem nainu prosuivanja?" tiho je upitala Kar'uai. Isaac
je na trenutak pogleda, a zatim je neto poslovao oko Lin.
Kar'uai je dugo utjela. Poto Isaac nita nije odgovorio, ponovila je pitanje.
Isaac se okrenuo k njoj i zavrtio glavom, ne u znak odbijanja ve zbunjenosti.
"Ne znam", ree on. "Molim te..."

Ponovo se okrenuo prema Lin koja je zaspala. Skljokao se uz nju i protrljao

glavu.
Poslije nekoliko minuta tiine, Kar'uai je prestala uurbano koraati i pozvala
ga imenom.
Trgnuo se kao da je na nju potpuno zaboravio.
"Idem sada. Ponovo te pitam. Molim te da se ne ruga naoj pravdi. Molim te da
se ne protivi naoj presudi." Maknula je stolac koji je podupirao vrata i izala. Dok
je silazila, pandama je grebla po starom drvetu.
Isaac je ostao sjediti i milovati Linin leni oklop duginih boja - koji je sada bio
okamenjen zbog bezduno nanijetih pukotina - i razmiljao o Yaghareku.
Nemoj prevoditi, rekla je Kar'uai, ali kako je mogao to izbjei?
Razmiljao je o Kar'uainim krilima koja trepere od bijesa dok ih Yagharekove
ruke dre prikovane za tlo. Ili joj je moda prijetio noem? Nekakvim orujem?
Jebenim biem?
Nek' se nose, iznenada je pomislio, zagledavi se u dijelove stroja krize. Nisam
duan potovati njihove zakone... Oslobodite zatvorenike. Razuzdani Otpadnik je to
uvijek govorio.
Meutim, garude u Cymehu nisu ivjele jednako kao graani Novog Krobuzona.
Oni nemaju suce, sjetio se Isaac, kao ni sudove ili tvornice za kanjavanje, nemaju ni
kamenolome i deponije za prepravljene, nemaju policiju ni politiare. O kaznama ne
odluuju sumnjivi efovi.
Barem su mu tako rekli. Toga se sjeao. Kar'uai je rekla da je druina glasala.
Je li to bilo tono? Mijenja li to ita na stvari?
U Novom Krobuzonu je netko uvijek imao koristi od kazni. Je li to bilo drukije
u Cymehu? Je li zbog toga zloin bio gnjusniji?
Je li je garuda silovatelj bio gori od ovjeka silovatelja?
Tko sam ja da o tome sudim? pomisli Isaac u iznenadnom bijesu i odluno se
uputio svom stroju. Dohvatio je proraune, s namjerom da nastavi raditi na njima, ali
onda pomisli: Tko sam ja da o tome sudim? Iznenada ga je obuzeo osjeaj ispraznosti
i nesigurnosti, kao da mu je netko izvukao tlo pod nogama i on polako odloi papire.
Nije mogao odvojiti pogled od Lininih bedara. Modrice su se jedva nazirale, ali
sjeanje na njih predstavljalo je divljaku mrlju, kao to su i one bile. Oko njezinog
donjeg trbuha i s unutranje strane bedara tvorile su aren uzorak prepun nagovjetaja.
Lin se promekoljila i probudila, uhvatila se za njega i uplaeno se povukla, a
Isaac je stisnuo zube razmiljajui o tome to su joj moda sve radili. Sjetio se
Kar'uai.
Sve je ovo krajnje pogreno, pomisli on. Upravo to ti je rekla da ne ini. Rekla
je da nije stvar u silovanju...
Lako je to bilo rei. Isaac to nije mogao uiniti. Ako bi poeo razmiljati o

Yaghareku, sjetio bi se Kar'uai, a ako bi razmiljao o njoj, sjetio bi se Lin.

Sve je to jedno naopako sranje, pomisli on.
Ako povjeruje Kar'uai, nee moi suditi o kazni. Nee biti u stanju odluiti
potuje li pravdu garuda ili ne; nije imao na temelju ega prosuivati, nije znao nita o
okolnostima. Stoga je, nema sumnje, bilo prirodno, neizbjeno i opravdano da se dri
onoga to zna: nije smio smetnuti s uma svoj skepticizam i injenicu da mu je
Yagharek prijatelj. Hoe li liiti prijatelja mogunosti da ponovo leti samo zato to je
spreman uvaiti zakone stranaca?
Sjetio se kako se Yagharek popeo na Staklenik i kako se borio rame uz rame s
njim protiv policije. Sjetio je kako je Yagharekov bi zahvatio moljca-gasitelja,
omotao se oko njega i oslobodio Lin.
Meutim, kada je razmiljao o Kar'uai i onome to je nju snalo, nikako se nije
mogao oteti dojmu da je to bilo silovanje. A onda bi se sjetio Lin, i svega onoga to su
njoj moda inili i vrtio se tako u krug, sve dok nije pomislio da e povraati od
bijesa.
Pokuao se osloboditi. Pokuao je zamisliti da vie nije umijean u cijelu tu
stvar. U oaju je govorio samome sebi: ako uskratim Yaghareku svoje usluge, to nee
znaiti da ga osuujem, to nee znaiti da sam se pretvarao da su mi poznate
injenice, to e jednostavno biti nain kojim u rei: "Ovo me nadilazi, ne tie me se."
Ali nikako nije mogao sebe u to uvjeriti.
Iscrpljeno se skljokao i zastenjao. Isaac je shvatio da e, ako okrene lea
Yaghareku, bez obzira na to to rekao, imati osjeaj da mu je sudio i da je doao do
zakljuka da Yagharek nije u pravu. Shvatio je da mu savjest ne doputa to rei, jer mu
nisu poznate sve pojedinosti tog sluaja.
Ali odmah za tom milju uslijedila je druga; suprotnost, kontrapunkt. Ako
uskraivanje pomoi podrazumijeva osudu, a on ga nije u stanju osuditi, pomisli Isaac,
onda bi pruanje pomoi, darivanje mogunosti da ponovo leti, podrazumijevalo da je
Yagharekov in bio prihvatljiv.
A to, pomisli Isaac s gaenjem i besom, on nee uiniti.
Polako je presavio biljeke, napola zavrena izraunavanja i navrljane formule i
poeo ih spremati.
Kada se Derkhan vratila, sunce je ve bilo nisko na nebu proaranom krvavim
oblacima. Pokucala je nekoliko puta u brzom ritmu, kako su se dogovorili, i brzo se
provukla pokraj Isaaca im joj je otvorio vrata.
"Nevjerojatan dan", izjavila je tuno. "Neprimjetno sam njukala uokolo,
pohvatala neke tragove, dobila nekoliko ideja..." Okrenula se k njemu i istog trena
zautjela.
Primijetila je neobian izraz na njegovom tamnom, izbrazdanom licu. Odraavalo
je nadu, uzbuenje i neopisiv jad. Imala je dojam da puca od energije. Mekoljio se

kao da su ga spopali mravi. Na sebi je imao dugaki ogrta prosjaka. Pokraj vrata je
leala vrea naduta od tekih, krupnih dijelova. Tek je tada opazila da je maknuo stroj
krize. Rastavio ga je i strpao u vreu.
Bez te gomile razbacanog metala i ica soba je bila potpuno prazna.
Derkhan je zadrala dah kada je vidjela da je Isaac umotao Lin u prljavu,
poderanu deku. Lin ga je povremeno nervozno stezala i rukama izgovarala
bezvezarije. Ugledala je Derkhan i sretno se trgnula.
"Idemo", ree Isaac upljim i napetim glasom.
"O emu ti to?" upitala je ljutito Derkhan. "O emu ti to govori? Gdje je
Yagharek? to te je uhvatilo?"
"Di, molim te." proape Isaac. Uzeo ju je za ruke. Zateturala se kada je vidjela
njegov preklinjui pogled. "Yag se jo nije vratio. Ovo je za njega", ree on i izvadi iz
depa pismo. Nervozno ga je bacio na sredinu sobe. Derkhan je ponovo poela
govoriti, ali ju je Isaac prekinuo, estoko zavrtjevi glavom.
"Nisam... ne mogu... ne radim vie za Yaga, Di... raskidam na ugovor... Sve u
ti objasniti, obeavam, ali sada poimo. U pravu si, predugo smo ostali ovdje."
Pokazao je rukom prema prozoru kroz kojeg je dopirala vesela buka predveerja.
"Jebena vlada nam je za petama, kao i najvei prokleti gangster na kontinentu... I...
Konstrukt Vijee..." Njeno ju je prodrmao.
"Hajdemo. Nas... troje. Izgubimo se odavde."
"to se dogodilo, Isaac?" upitala je. Potom je i ona njega prodrmala. "Hou da
mi ovog asa ispria."
Brzo je skrenuo pogledom, a onda se opet zagledao u nju.
"Neko me je posjetio..." zadrala je dah i razrogaila oi, ali je on polako
odmahnuo glavom. "Di... posjetitelj je bio iz jebenog Cymeha." Progutao je slinu ne
skidajui pogled s nje. "Znam to je Yagharek uinio, Di." utio je dok se ona polako
smirivala. "Znam zbog ega je... bio kanjen. Nita nas vie ne zadrava ovdje, Di.
Sve u ti ispriati... sve, kunem se... tijekom puta."
Danima je bio strano trom, muila ga je matematika krize, bio je rastresen,
iscrpljen i maloduan zbog Lin. A onda je sasvim iznenada shvatio u kakvoj su
situaciji i da u vezi s time mora neto poduzeti. Shvatio je da su u velikoj opasnosti.
Doprlo mu je do svijesti koliko je Derkhan bila strpljiva i da moraju napustiti gad.
"Bojegmupakla", tiho je izustila. "Znam da je prolo samo nekoliko mjeseci, ali
on... on ti je prijatelj. Nije li tako? Ne moemo ga tek tako... zar ga moemo
ostaviti...?" Pogledala ga je i lice joj se izboralo. "Zar je... to je uinio? Zar je toliko
strano? Je li toliko grozno... da potire sve ostalo? Zar je stvarno tako strano?" Isaac
je zatvorio oi.
"Ne... da. Nije tako jednostavno. Objasnit u ti usput.
Neu mu pomoi. To je bit. Ne mogu, do vraga, ne mogu, Di. to znai da nas

ovdje vie nita ne zadrava, da moemo krenuti. Zaista moramo krenuti."

Derkhan se s njim upustila u mlaku, neuvjerljivu prepirku. Jo dok je govorila
kako nije sigurna da trebaju samo tako otii, poela je skupljati odjeu i trpati je u
svoju malu torbu. Zatim je uzela i biljenicu. Ugledala se na Isaaca.
Na poleini pisma, koje nije otvorila, navrljala je poruku za Yaghareka. Sretno.
Srest emo se ponovo. Oprosti to smo tako iznenada nestali. Zna kako e izai iz
grada. Zna to ti je initi. Zatim je zastala, jer nije znala kako da se oprosti. Na
kraju je napisala samo Derkhan i vratila pismo na pod.
Umotala se u al i raspustila svjee obojenu crnu kosu preko ramena. Kosa joj se
trla o krastu na mjestu gdje se nekada nalazilo uho. Pogledala je kroz prozor u onaj
dio neba kojeg je ve zahvatila veer, a onda se okrenula, njeno zagrlila Lin i
pomogla joj da se pokrene na svoj nain koji se sastojao od mnogo trzaja.
I njih troje polako sioe niz stube.
"U Okuci Smog ima gomila tipova", rekla je Derkhan. "Vlasnika amaca. Mogu
nas odvesti na jug i sigurna sam da nee postavljati pitanja."
"Jebiga, ne!" prosiktao je Isaac. Pogledao ju je ispod kapuljae irom otvorenih
oiju.
Stajali su na kraju ulice, gdje su zaprena kola prije nekoliko sati sluila djeci
kao gol. Topli veernji zrak bio je ispunjen raznim mirisima. Iz paralelne ulica
dopirale su bune svae i histerian smijeh. Prodavai povra, domaice, kovai i
sitni kriminalci razgovarali su po uglovima. Poela su se paliti svjetla na stotinu
raznih vrsta goriva i struja. Iza mutnog stakla oivljavali su plamenovi raznih boja.
"Jebiga, ne!" ponovi Isaac. "Neu u unutranjost kopna... Poimo van... Idemo u
Mreodrvo. Poimo do dokova."
I tako su se polako uputili na jugozapad. Proli su izmeu Slanoika i brdaca
Mog, vukui se prepunim ulicama. Bili su nevjerojatan trio. Visoki i krupni prosjak
koji je krio lice, naoita ena kose crne kao u gavrana, i bogalj pod kapuljaom koji
hoda nesigurnim koracima punim trzaja, a koga napola pridravaju i napola vuku
njegovi drugovi.
Svaki put kada bi pokraj njih proao neki konstrukt na paru, oni bi uvukli glave u
ramena. Isaac i Derkhan su ili sputenih pogleda i prigueno razgovarali. Nervozno
su podizali poglede dok su prolazili ispod zranih tranica, kao da bi ih militia, koja
je jurila iznad njih, mogla s tolike visine nanjuiti. Izbjegavali su pogledati u oi
agresivne mukarce i ene koji su lijeno etali oko ulinih uglova.
Imali su osjeaj da cijelo vrijeme zadravaju dah. Bilo je to mukotrpno
putovanje. Bili su pod snanim adrenalinom.
U hodu su se osvrtali oko sebe i obuhvaali pogledima sve to su mogli, kao da
su kamere. Isaac bi povremeno pogledao poderane postere na zidovima, koji su
reklamirali operne predstave, kolute bodljikave ice i beton posut prije stvrdnjavanja

komadiima polomljenog stakla, lukove eljeznike pruge u Mreodrvetu koja se

odvajala od linije Dexter, i lebdjela iznad Suntera i Kostograda.
Podizao je oi prema Rebrima koja su se uzdizala u svoj svojoj golemosti s
njegove desne strane i pokuavao tono upamtiti kutove pod kojima su bila
postavljena.
Svakim novim korakom sve su se vie oslobaali grada. Mogli su ak osjetiti
kako poputa njegova gravitacijska sila. Bili su oamueni. Imali su osjeaj da e u
svakom trenutku zaplakati.
Neposredno ispod oblaka, sjena koju nitko nije primjeivao lijeno se vukla za
njima. Kada je postalo jasno kamo su se uputili, ona se okrenula i napravila spiralu.
Vrtoglavo se nekoliko trenutaka strmoglavljivala izvodei akrobacije. Kako su Isaac,
Lin i Derkhan nastavili u istom smjeru, prilika je prestala kruiti i velikom brzinom
jurnula preko neba napustivi grad.
Pojavile su se zvijezde i Isaac se apatom oprostio od Sata i Pjetlia, Lavande,
Vrijesita i svojih prijatelja.
Toplo vrijeme krenulo je s njima na jug. Poput sjene su slijedili vlakove koji su
ili prema otvorenim industrijskim etvrtima. Korov je provirivao izmeu betonskih
ploa i pjeaci koji su nou lutali gradom esto su se spoticali o njega i psovali. Isaac
i Derkhan su paljivo vodili Lin kroz predgraa Ehogliba i Mreodrveta, u pravcu
juga, slijedei vlakove koji su se uputili prema rijeci.
Veliki Katran je divno svjetlucao, osvijetljen neonom i plinskim svjetiljkama iji
su odsjaji skrivali neistou koja je plutala po njemu, dokovi su bili puni visokih
brodova sa smotanim tekim jedrima i parobroda koji su se u vodi prelijevali u svim
duginim bojama, trgovakih brodova koje su vukli morski zmajevi vaui goleme
uzde, nestabilnih tvornica-teretnjaka pretrpanih dizalicama i parnim ekiima;
brodova za koje je Novi Krobuzon bio samo jo jedna postaja na dugome na putu.
Mi u Cymehu mjeseeve male satelite zovemo komarci. Ovdje u Novom
Krobuzonu zovu ih njegovim kerima.
Soba je ispunjena svjetlou mjeseca i njegovih keri, ali zato u njoj nema
nieg drugog.
Stajao sam ovdje jako dugo, drei u ruci Isaacovo pismo.
Kroz koji trenutak u ga ponovo proitati.
Jo na stubitu sam uo da je propala kua prazna. Odjek je predugo
odzvanjao. I prije nego to sam dodirnuo vrata, znao sam da na tavanu nema
nikoga.
Nije me bilo satima, tragao sam za nekakvom sumnjivom, neodlunom
slobodom u gradu.
Lutao sam prelijepim vrtovima Sobek Kria, kroz rojeve insekata i pokraj
jezera modeliranih u obliku utovljenih ptica. Pronaao sam ruevine samostana,

malu koljku ponosno izloenu u samom sreditu parka. Romantini vandali

urezivali su svoja imena u drevni kamen. Taj mali zaklon bio je naputen tisuu
godina prije nego to su postavljeni temelji Novog Krobuzona. Bog kojem je bio
posveen je umro.
Ima ljudi koji dolaze nou odati poast duhu mrtvog boga. Kakva je to bijedna
i oajnika teologija.
Danas sam posjetio Jaukbrijeg. Vidio sam Liajgaz. Stajao sam ispred sivog
zida u Barakama, ispred fasade mrtve tvornice koja se mrvi i proitao sam sve
grafite.
Ponaao sam se budalasto. Riskirao sam. Gotovo da se nisam krio.
Opilo me je to malo slobode koju sam okusio i poelio sam jo.
I tako sam se konano nou vratio u taj uplji i naputeni tavan i suoio se sa
Isaacovom okrutnom izdajom.
Iznevjerio je moje povjerenje, ponio se krajnje okrutno.
Ponovo ga otvaram (ne obraam pozornost na Derkhanine patetine i
besmislene rijei, koje mi slie na glazuru od eera preko otrova). Neobina
napetost tih rijei stvara dojam kao da puze. Vidim Isaaca kako piui eli iskazati
toliko toga. Zapanjuje to to nema gluposti. Bijes, jasno neodobravanje. Istinski
jad. Objektivnost. I nekakvo udno prijateljstvo, nekakvo srameljivo
ispriavanje....
danas me je netko posjetio... itam, i... pod danim okolnostima...
Pod danim okolnostima. Pod danim okolnostima ja u te napustiti. Okrenut u
ti lea i osudit u te. Ostavit u te s tvojom sramotom, dobro u te upoznati i proi
pokraj tebe, neu ti pomoi.
... neu te pitati "kako si mogao?" itam ja i odjednom me proima slabost,
prava slabost, ne onaj osjeaj kao da u se onesvijestiti i povraati, nego kao da u
umrijeti.
To me tjera da kriknem.
To me tjera da vritim. Ne mogu zaustaviti tu buku, niti elim, krijetim i
krijetim i to je moj glas jai, to mi se ivlje vraaju sjeanja na ratne poklie,
sjeanja na moju druinu koja ulijee meu plijen ili neprijatelja, sjeanja na
pogrebne naricaljke i kuknjavu pri istjerivanju duhova, ali ovo nije slino tome, ovo
je moja bol, neustrojena, neregulirana i nedoputena, ali samo moja, moja agonija,
moja samoa, moja bijeda, moja krivnja.
Odbila me je, rekla mi je ne, rekla je da se Sazhin toga ljeta raspitivao o njoj i
da je pristala, jer je to bila njegova godina parenja; eljela se pariti iskljuivo s
njim i to mu dati kao dar. Rekla mi je da nisam fer, da trebam odmah otii, da je
trebam potovati, pokazati potovanje i ostaviti je na miru.
Bilo je to runo, prostako parenje. Bio sam tek neto malo jai od nje. Dugo

mi je trebalo da je svladam. Sve vrijeme mi je parala kou pandama, grizla me i

gadno me udarala. Bio sam neumoljiv.
Razbjesnio sam se. Osjeao sam poudu i bio sam ljubomoran. Udario sam je i
prodro u nju dok je bila oamuena.
Bila je nevjerojatno i zastraujue bijesna. Tek me je njezin bijes natjerao da
se trgnem i shvatim to sam uinio.
Od tog dana se sramim. aljenje je dolo neto kasnije. Okruuju me kao da e
mi zamijeniti krila.
Druina je glasala jednoglasno. Nisam porekao injenice (palo mi je na
trenutak na pamet da to uinim, ali sam povraao kada me je preplavio val
samoprezira).
Od poetka je bilo jasno kakva e biti presuda.
Znao sam da je njihova odluka ispravna. ak sam uspio pokazati i malo
dostojanstva, dodue tek mrvicu, dok sam koraao izmeu odabranih izvritelja
zakona. Iao sam polako i vukao noge zbog teine balasta kojeg su mi privezali
kako bi me sprijeili da pobjegnem i odletim, ali sam koraao bez zastajkivanja i ne
postavljajui pitanja.
Pokleknuo sam tek na kraju, kada sam ugledao kolce pomou kojih e me
privezati za spreno tlo.
Posljednjih pet metara do suhog korita Sablasne rijeke, morali su me vui.
Izvijao sam se i otimao pri svakom koraku. Preklinjao sam za milost koju nisam
zasluivao. Bili smo udaljeni sedamsto pedeset metara od naeg kampa i sasvim
sam siguran da je moja druina ula svaki krik.
Razapeli su me; trbuh mi je bio u praini, a lea mi je prilo sunce. Trzao sam
spone dok mi se ake i stopala nisu potpuno ukoili.
Po petorica sa svake strane drali su moja krila. vrsto su stezali velika krila
dok sam se ja otimao i pokuavao snano i opako njima udariti svoje tamniare po
lubanjama. Podigao sam pogled i ugledao crvenperog San'jhuarra, mojeg roaka,
kako mi prilazi nosei pilu.
Sjeam se praine, pijeska, vreline i prokletog vjetra u tom kanalu.
Sjeam se dodira metala. Neobinog osjeaja nametanja, uasnog povlaenja
nazubljene otrice naprijed-natrag. Nebrojeno puta zasjekla je moje tijelo, poslije
ega su je morali izvui i oistiti. Sjeam se naleta vrueg zraka du ogoljenog
tkiva, kidanja ivaca iz korijena i gubljenja daha. Sjeam se bljuvotine koja je samo
nakratko zatomila moje krike, kao i toga da sam nastavio vritati im sam ispraznio
usta i udahnuo. Sjeam se krvi u zastraujuim koliinama i iznenadnog osjeaja
kao da lebdim kada su podigli jedno krilo, a patrljci kostiju zadrhtali i povukli se
nazad u tijelo, i komade mesa oko zjapee rane. Sjeam se i nevjerojatno bolnog
pritiska iste tkanine i masti na njoj kao i San'jhuarovog sporog obilaenja oko

moje glave i spoznaje, nepodnoljive spoznaje, da e se sve to jo jednom ponoviti.

Nikada nisam dovodio u pitanje to jesam li zasluio biti kanjen na taj nain.
ak ni kad sam pobjegao da ponovo potraim mogunost da poletim. Bio sam
dvostruko posramljen. Osakaen i lien potovanja zbog izbor-krae koju sam
izvrio. Tome u dodati i sramotu zbog odbijanja da prihvatim pravednu kaznu.
Nisam mogao tako ivjeti. Nisam mogao biti vezan za tlo. Bio sam mrtav.
Gurnuo sam Isaacovo pismo u poderanu odjeu ne proitavi njegove
nemilosrdne rijei kojima se oprostio od mene. Ne mogu rei da ga prezirem. Ne
mogu rei da bih na njegovom mjestu postupio drukije. Izaao sam u zoru.
Nekoliko ulica dalje, u Slanoiku, iznad istonog dijela grada uzdie
sepetnaestokatna zgrada. Ulazna vrata se ne mogu zakljuati. Nije nimalo teko
preskoiti ogradu koja navodno spreava prilaz ravnom krovu. Ve sam se i ranije
penjao na to zdanje.
Obina kratka etnja. Imam dojam da spavam. Graani zure u mene dok
prolazim pokraj njih. Nisam navukao kapuljau. Ne vidim zato bih.
Nitko me ne zaustavlja dok se penjem kroz tu golemu zgradu. Otvaraju se dvoja
vrata od mnogih pokraj kojih prolazim i u mene bulje oi koje ne mogu u tami
vidjeti. Ali nitko me ne spreava da nastavim i ve poslije nekoliko minuta ja sam
na krovu.
Na visini od etrdeset pet metara ili vie. Ima mnogo viih zdanja u Novom
Krobuzonu. Ali i ovo je dovoljno visoko, jer stri iz ulice, kamenja i opeka poput
neeg golemog iz vode.
Prolazim pokraj otpadaka i ostataka logorskih vatri, smea koje su za sobom
ostavili uljezi i nametljivci. Noas sam sam na neboderu.
Zid od opeke kojim je ograen krov visok je metar i pol. Naslanjam se na njega
i gledam uokolo.
Znam to je to to vidi. Mogu tono odrediti gdje se nalazim.
To se vidi kupola Staklenika, mrlja prljave svjetlosti izmeu dva plinska tornja.
Stisnuta Rebra koja su se nadvila nad eljeznikim tranicama i zdepastim kuama,
nalaze se na samo kilometar i pol odavde. Mrani gajevi drvea prostiru se po
gradu bez ikakvog reda. Oko mene su svjetla, svjetla svih moguih boja.
Lako skaem na zid i uspravljam se.
Nalazim se na vrhu Novog Krobuzona.
Golem je. Pravo veliko smetlite. U njemu ima svega, i sve se to prostire pod
mojim nogama. Vidim rijeke. Tumor je udaljen otprilike est minuta leta odavde.
irim ruke.
Vjetrovi jure prema meni i radosno se zabijaju u mene. Vjetar je buan i iv.
Zatvaram oi. Mogu ga sasvim precizno zamisliti. Let. Odbacujem se nogama i
osjeam kako moja krila zahvaaju zrak i s lakoom ga guraju prema tlu,

raiavajui velike poteze preda mnom, kao da su vesla. Zatim se snano

odbacujem u toplu zranu struju u kojoj perje polegne i zbije se, irim krila, lebdim,
oputam se, klizim uvis du spirale iznad te golemosti ispod mene. Odozgo gledano,
to je sasvim drugi grad. Skriveni vrtovi me oduevljavaju. Mrane zidove treba
stresti sa sebe poput blata. Svaka zgrada postaje gnijezdo grabljivice. Prema
cijelom gradu mogu se odnositi s nepotovanjem, mogu se sputati i uzlijetati kad
mi se prohtje, poganei u prolazu po zraku.
Gledani iz zraka, tijekom leta, odozgo, vlada i militia su pompozni termiti,
prljavtina, sumorna mrlja koja brzo nestaje, poniavanja koja se dogaaju u sjeni
tih zgrada mene se ne tiu.
Vjetar me prisiljava da rairim prste. Poziva me svojim udarcima. Osjeam
grenje kada se ostaci moje krilne kosti protegnu.
Neu to vie raditi. Neu biti ovaj bogalj, ova ptica vezana za tlo, neu to vie
biti. Nadam se da je gotovo s ovim poluivotom.
Mogu sebi sasvim jasno doarati taj posljednji let, elegantno obruavanje kroz
zrak koji se otvara preda mnom poput izgubljenog ljubavnika elei mi
dobrodolicu.
Neka me vjetar ponese.
Naginjem se prema zraku stojei na zidu iznad drhtavog grada.
Vrijeme je stalo. Lebdim. Ne uje se nikakav zvuk. Grad i zrak lebde.
Polako podiem ruku i prolazim prstima kroz perje. Lagano ga guram u stranu
iako mi se koa jei, nemilosrdno prevlaim preko njega u obrnutom smjeru.
Otvaram oi. Prsti mi se sklapaju oko korijena perja na obrazima, vrsto zatvaram
kljun kako ne bih kriknuo i poinjem upati pera.
Mnogo kasnije, satima nakon toga, u gluho doba noi, silazim niz to mrano
stubite i izlazim.
Jedan jedini taksi kloparajui urno prolazi naputenom ulicom i poslije toga
se vie ne uje nikakav zvuk. Iz izbrazdane plinske svjetiljke istie mlijena
svjetlost koja se vue preko kocki kaldrme.
ekala me je neka mrana spodoba. Stupa u malu baru svjetlosti i ostaje
stajati zaklonjenog lica. Polako mi daje znak neka priem. U djeliu sekunde
prisjeam se svih svojih neprijatelja i pitam se tko je taj ovjek. A onda vidim
golemi ud bogomoljke nalik na kare, kojim me pozdravlja.
Zakljuujem da nisam iznenaen.
Jack Polumolitva ponovo prua svoju prepravljenu ruku i poziva me sporim,
zloslutnim pokretom. Poziva me da uem. U njegov grad. I ja stupam u mali krug
preostale svjetlosti.
Ne primjeujem da se trgnuo kada sam izronio iz tame. Pretpostavljam na to
sliim.

Moje lice je gomila sirovog iskidanog mesa. Obilato krvari iz stotina siunih
rupa iz kojih je poupano perje. Ljepljivo paperje koje mi je promaklo sigurno
izgleda kao ekinjava brada. Moje oi zure iz gole, ruiaste, upropatene koe
nezdrave boje, posute plikovima. Niz lubanju mi se slijevaju potoii krvi.
Stopala su mi ponovo sputana prljavim krpama koje skrivaju njihov udovini
izgled. Perje koje je izrastalo izmeu ljuskica na njima uredno je poupano.
Teturam pri hodu, jer su mi i prepone isto tako pune rana i oerupane kao i glava.
Pokuao sam slomiti kljun, ali nisam uspio.
Stojim ispred zgrade u svom novom tijelu.
Polumolitva uti. Ponavlja svoj poziv jo jednim tromim pokretom ruke.
To je velikoduno od njega, ali moram odbiti.
On mi nudi polusvijet. Nudi mi da podijelim s njim sramotan nain ivota u
njegovom marginalnom gradu u gradu. Njegove mrane Kriarske pohode i
anarhinu osvetu. Njegov prezir prema vratima.
Pobjegli prepravljeni, Ponovo prepravljeni. Nita. On se ne uklapa. Okrenuo je
Novi Krobuzon u novi grad, i nastoji ga zatititi od samog sebe.
Vidi pred sobom jo jedno slomljeno polustvorenje, jo jednog iscrpljenog
mrtvaca koga bi mogao preobratiti da sudjeluje u njegovoj nezamislivoj borbi, jo
jednog koji se ne moe pomiriti s tim da ivi u bilo kakvom svijetu, vidi paradoks,
pticu koja ne moe letjeti. I nudi mi izlaz, nudi mi da stupim u njegovu nezajednicu,
da ivim na njegovoj margini, u njegovom mjeovitom gradu. Na tom divljakom i
asnom mjestu s kojega bjesni.
Velikoduan je, ali ja odbijam. To nije moj grad. Nije moja borba.
Moram ostaviti njegov svijet polutana na miru, taj polusvijet udnog otpora.
Ja ivim na jednostavnijem mjestu.
On je pogrijeio.
Ja vie nisam garuda vezan za zemlju. Taj je mrtav. Ovo je novi ivot. Ja nisam
polustvar, ja nisam neko neuspjeno ni-ovo-ni-ono.
Poupao sam iz koe ono sitno perje koje je izgledalo kao male bodlje, koje bi
moglo zavarati, i koa je sada glatka. Ispod te ptije afektacije, ja sam isti kao i
ostali moji sugraani. Mogu u jednom svijetu ivjeti poteno.
Pokazujem da sam zahvalan i pozdravljam se s njim, zatim se okreem, izlazim
iz kruga slabe svjetlosti plinske svjetiljke i odlazim a istok, prema Sveuilitu i
stanici Utrina, kroz moj svijet od opeke, krea i katrana, bazara i trnica, kroz ulice
osvijetljene sumporom. No je i moram pouriti u krevet, moram pronai krevet,
pronai krevet u ovom mom gradu u kojem mogu ivjeti potenim ivotom.
Okreem mu lea i stupam u nepregledni grad Novi Krobuzon, u to golemo
spremite arhitekture i povijesti, gdje se prepliu novac i siromatvo, u tog
svjetovnog boga na parni pogon. Okreem se i odlazim u grad koji je moj dom, ne

kao ptica ili garuda, niti kao kukavni mjeanac.

Okreem se i odlazim kui, u svoj grad, kao ovjek.