Vrijeme kao izvor nezadovoljstva

John Zerzan

Sadraj
Vrijeme i simboliki svijet . . . . .
Vrijeme za molitvu, vrijeme za rad
Vrijeme u knjievnosti . . . . . . .
Psihologija vremena . . . . . . . .
Vrijeme u znanosti . . . . . . . . .

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

5
7
9
11
12

Ako je suditi prema velikom broju novijih filmskih naslova kao to su Povratak u budunost,
Terminator, Peggy Sue se udala itd. dimenzija vremena privlai veliku pozornost. Kratka povijest
vremena Stephena Hawkinga ne samo da je postala svjetski bestseler, nego je pretvorena u popularan
film. Zaudno je i to da se, uz mnogo knjiga koje izravno tematiziraju problematiku vremena, javlja i
prilian broj onih koje to zapravo ne ine, ali ipak u naslovu rabe spomenuti pojam; tako, primjerice,
Virginia Spate svoju knjigu naziva Boja vremena: Claude Monet. Takve referencije vezane su, makar
neizravno, za naglu, pomalo paninu svijest o vremenu i zastraujui osjeaj nae vezanosti za vrijeme.
Vrijeme sve ee postaje kljunom manifestacijom otuenja i ponienja, dviju sastavnica koje tako
snano obiljeavaju suvremenu egzistenciju. Ono obasjava itav izoblieni krajobraz, a init e to i u
budunosti, sve dok itav taj krajobraz zajedno sa silama koje ga oblikuju ne bude izmijenjen do
neprepoznatljivosti.
Razmatranje koje slijedi nema gotovo nikakve veze s oduevljenjem to ga vrijeme budi u filmotvoraca i televizijskih producenata, ni sa suvremenim akademskim zanimanjem za geologijsko poimanje
vremena, povijesni razvoj satnih mehanizama i sociologiju vremena ili pak s osobnim stavovima i
savjetima o pravilnom koritenju vremena. Razliiti vidovi i uprizorenja vremena ni u kom sluaju
ne zasluuju toliku pozornost, kao to je zasluuju unutarnji smisao i logika vremena. Jer, unato tomu to je zamreni ustroj vremena postao, prema rijeima Johna Michona, svojevrsna intelektualna
opsesija, drutvo se jednostavno teko s njime nosi. U dodiru s vremenom, suoavamo se, naime, s
filozofijskom zagonetkom, psihologijskim misterijem i logikim problemom. Mnogi su pojedinci s
obzirom na vremenu inherentno pitanje konkretizacije od samih poetaka razlikovanja vremena
po sebi od vidljivih i opipljivih promjena u svijetu, doveli u pitanje postojanje takve dimenzije. Kao
to je zapisao Michael Ende: Svijet krije jednu veliku, a ipak svima poznatu, tajnu. Svi smo dio te tajne,
svi smo je svjesni, ali malo ljudi razmilja o njoj. Ta tajna je vrijeme.
to je, dakle, vrijeme? Spengler je napomenuo da nikome nije doputeno postaviti takvo pitanje. Fiziar Richard Feynman je odgovorio: Molim vas, ne postavljajte mi to pitanje. Odgovor je gotovo nemogue
nai. Iskustveno, kao i teorijski, laboratorijska istraivanja ne mogu razotkriti protjecanje vremena, s
obzirom na to da nema instrumenta koji bi registrirao njegovo gibanje. Zato, meutim, imamo tako
snaan osjeaj da vrijeme uistinu prolazi i nezaustavljivo tee odreenim smjerom, ako se to zapravo
ne dogaa? Zato smo svi tako opinjeni tim prividom? To je pitanje posve istovjetno pitanju zato
smo toliko opinjeni otuenjem? Prolazak vremena neto je s ime je veina ljudi blisko upoznata, dok
sm koncept vremena vjeto izmie tumaenju; to, meutim, nije nimalo udno, u svijetu iji opstanak
ovisi o mistifikaciji njegovih temeljnih kategorija.
Postvarenje vremena pretvorilo je tu nejasnu kategoriju u prirodnu injenicu, silu koja postoji sama
po sebi. Jaanje svijesti o protoku vremena samo prihvaanje vremena proces je prilagodbe na
izrazito materijalistiko poimanje svijeta. Rije je o konstruiranoj dimenziji koja ini najelementarniji
vid kulture. Neumoljiva narav vremena u tom je smislu najizvorniji model vladanja.
to dalje odmiemo u vremenu, prilike su sve gore. Prema Adornu, ivimo u vremenu raspada iskustva. Pritisak vremena, poput pritiska njegova izvornog pretka, podjele rada, fragmentira i raspruje
sve to mu je prethodilo. Jednolinost, izjednaenje i odvajanje, proizvodi su nesmiljene sile vremena.
Istinska ljepota i smisao onog dijela svijeta koji jo-nije kulturan postojano koraaju prema unitenju,
u ritmu jedinstvena satnog mehanizma svekolike kulture. Napomena Paula Ricoeura (1985.) prema
kojoj ljudi nisu sposobni stvoriti koncept vremena koji je istodobno kozmologijski, biologijski, historijski
i individualan, previa bitno preklapanje spomenutih kategorija.
U vezi s tim prividom koji omoguava i prati sve oblike zatoenitva, Bernard Aaronson iznio je zapaanje prema kojemu svijet vrvi razliitim oblicima propagande koji trebaju opravdati njegovo postojanje.
itava svijest, zapisala je pjesnikinja Denise Levertov, svijest je o vremenu, upuujui na razmjere nae
otuenosti u vremenu. Kao podanici njihova kraljevstva, ljudi svjedoe jaanju prevlasti vremena i
3

otuenosti, koji zajednikim snagama iskorjenjuju svakodnevni ivot. Znai li to, pita se David Carr,
da je borba za opstanak usmjerena ponajprije na dokinue vremena? Moda je vrijeme doista posljednji
neprijatelj to ga valja unititi.
Hvatajui se u kotac s tim sveprisutnim, a ipak nepoznatim neprijateljem, ini se lakim rei to
vrijeme nije. Ono, iz posve oitih razloga, nikako nije istovjetno s promjenom. Nije rije ni o slijedu ili
uzastopnom poretku. Pavlovljev pas vjerojatno je shvatio da nakon zvuka zvona slijedi hrana; kako
bi se inae moglo potaknuti snano izluivanje sline nakon zvuka? No, psi nemaju svijest o vremenu,
pa se ne moe tvrditi da je vrijeme sastavljeno od prije i nakon.
Isto vrijedi i za neprimjerene pokuaje objanjavanja ovjekova, sve samo ne inherentnog, poimanja
vremena. Neurolog Gooddy, slijedei Kantove postavke, opisuje svijest o vremenu kao jednu od naih
podsvjesnih pretpostavki o svijetu. Neki tu svijest, nita primjerenije, vide proizvodom mate, a filozof
J. J. C. Smart zakljuuje kako je rije o osjeaju koji proizlazi iz metafizike pomutnje. McTaggart, F.
H. Bradley i Dummett meu rijetkim su umnicima dvadesetog stoljea koji su zanijekali da vrijeme
postoj zbog njegove logike proturjenosti, no ini se oitim da prisutnost vremena ima bitno dublje
razloge od puke mentalne zbunjenosti.
Ne postoji nita to bi se, makar priblino, moglo usporediti s vremenom. Ono je jednako neprirodno,
a ipak jednako univerzalno poput otuenja. Chacalos istie kako pojam sadanjosti jednako zbunjuje
i neobjanjiv je kao i samo vrijeme. to je sadanjost? Znamo da je to uvijek ono sada; ovjek je, u
bitnom smislu, vezan za to sada i ne moe iskusiti ni jedan preostali dio vremena. To nas, meutim,
ne prijei da samouvjereno razglabamo o drugim dijelovima, koje nazivamo prolost i budunost. No,
iako stvari koje postoje negdje drugdje u prostoru, a ne ovdje, ipak zadravaju svoje postojanje, stvari
koje ne postoje sada, napominje Sklar, zapravo uope ne postoje. Vrijeme nuno protjee; bez njegova
tijeka, svijest o vremenu ne bi postojala. No, sve to tee, tee u odnosu prema vremenu. Vrijeme, stoga,
tee u odnosu prema samome sebi, to je besmisleno budui da nita ne moe tei u odnosu prema
sebi. Osim terminologije koja ve pretpostavlja postojanje vremena, ne postoji terminologija koja bi
omoguila njegovu apstraktnu eksplikaciju. Nuno je, meutim, sve te pretpostavke dovesti u pitanje.
S obzirom na ogranienosti to ih od trenutka pojave namee podjela rada, metafizika jednostavno ne
omoguava provedbu takvog nauma.
to uzrokuje kretanje vremena i pomie ga prema kulturi? to god to bilo, rije je o neemu to
prethodi naem vremenu, neemu dubljem i bitno monijem. Vrijeme, smatra Conly, ovisi o temeljnim
silama koje neprestance djeluju.
William Spanos je naznaio kako pojedini latinski izrazi za kulturu ne oznaavaju samo zemljoradnju i udomaenje, nego su prijevod grkih pojmova za prostorno vienje vremena. U osnovi, ljudi
su vrijemetvorci, stoji u leksikonu Alfreda Korzybskog; zbog te svoje odlike, ovjek stvara simboliku
razinu ivota, novi umjetni svijet. Tvorba vremena otkriva se u sve snanijem podreivanju prirode.
Vrijeme postaje stvarno zato to ima posljedice, a njegovo djelovanje danas je snanije nego ikad.
Kae se da je ivot, u osnovi, putovanje kroz vrijeme; da je rije o putovanju kroz otuenje, ne treba
posebno naglaavati. Sretnom ovjeku sat ne otkucava, kae njemaka poslovica. Vrijeme koje prolazi,
neko posve besmisleno, sada postaje neizbjean ritam koji nas ograniava i pritie, zrcalei slijepi
autoritet. Gayau protok vremena vidi kao razliku izmeu onoga to ovjeku treba i onoga to ima, pa
time vrijeme postaje izvorite tuge. Carpe diem, savjetuje poslovica, ali nas civilizacija neprekidno sili
da sadanjost rtvujemo budunosti. Vrijeme kontinuirano tei sve strooj pravilnosti i univerzalnosti.
Tehnoloki svijet kapitala svoj napredak biljei u mjerilu vremena i bez njega ne bi mogao postojati.
Vanost vremena, zapisao je Bertrand Russel, vezana je prije za nae udnje, nego za istinu. Rije je o
udnji koja je opipljiva gotovo kao i samo vrijeme. Njezini su razmjeri jednako nejasni kao i golemi
konstrukt koji nazivamo vremenom.

Vrijeme, poput tehnologije, nikada nije neutralno; ono je, kako s pravom tvrdi Castoriadis, uvijek
bremenito znaenjem. Sve to su umnici poput Ellula rekli o tehnologiji, zapravo se moda i primjerenije moe primijeniti na vrijeme. Tehnologija i vrijeme jednako su proireni, sveprisutni i temeljni
te, poput otuenosti, openito shvaeni kao neizbjene sastavnice ivota. Poput tehnologije, vrijeme
nije samo svojevrsna determinanta, nego i vanjska opna unutar koje se dogaa razvoj podijeljenog
drutva. Od svojih podanika, ono zahtijeva marljivost, realizam, ozbiljnost te, ponajvie, predanost
radu. Poput tehnologije, vrijeme je zapravo posve autonomno; razvija se beskonano, vlastitim snagama.
No, poput podjele rada, koja stoji u pozadini i pokree vrijeme i tehnologiju, rije je ipak o drutveno priuenoj pojavi. Ljudi, zajedno s ostatkom svijeta, bivaju usklaeni prema vremenu i njegovu
tehnikom utjelovljenju, a ne obrnuto. Kljuna sastavnica te dimenzije kao i samog otuenja
jest osjeaj da pojedinac nije drugo do bespomoni promatra. Svaki pobunjenik mora ustati protiv
vremena i njegove nemilosrdnosti. Osloboenje stoga, u fundamentalnome smislu, mora ukljuivati
osloboenje od vremena.

Vrijeme i simboliki svijet

Prema Epikuru, vrijeme je sluaj sluajeva. Blie promotren, njegov se nastanak ipak ne doima tako
tajanstvenim. Mnogi su, naime, primijetili kako su pojmovi poput prolosti, sadanjosti i budunosti
prije lingvistike, nego zbiljske ili fizikalne naravi. Tako je, primjerice, neofrojdovski teoretiar Lacan,
zakljuio kako je iskustvo vremena u biti posljedica jezika. Osoba bez jezinog aparata vrlo vjerojatno ne bi imala svijest o prolasku vremena. Pribliivi se biti problema, R. A. Wilson, napominje
kako je jezik nastao zbog potrebe za izraavanjem simbolikoga vremena. Gosseth pak tvrdi kako se
sustav glagolskih vremena u indoeuropskim jezicima razvijao usporedno sa svijeu o univerzalnom
ili apstraktnom vremenu. Vrijeme i jezik su suznani, zakljuuje Derrida: biti u jednome znai biti u
drugome. Vrijeme je simboliki konstrukt koji, uvjetno govorei, neposredno prethodi svima drugima
i zahtijeva jezik kao sredstvo vlastite aktualizacije.
Bavei se ovjekovim padom u vrijeme, Paul Valry zakljuio je da je rije o pokazatelju ovjekova
otuenja od prirode; ovjekovo stvaranje vremena, svojevrsno je oskvrnue, pie spomenuti autor. U
bezvremenome razdoblju prije tog pada, koje obuhvaa najvei dio postojanja ovjeka kao vrste, ivot
je kako se esto istie imao ritam, ali ne i napredak. Bilo je to stanje u kojem je dua postojala
itavim svojim biem, zapisao je Rousseau, a vrijeme dui nije znailo ba nita. Prije pojave vremena i
civilizacije, referentne toke bile su svakovrsne aktivnosti, najee u vezi s dokolicom; priroda je slala
sve potrebne signale, bez potrebe za bilo kakvim oblikom vremena. ovjeanstvo je najvjerojatnije
imalo svijest o uspomenama i svrhama, puno prije nego to je povuena jasna razlika izmeu prolosti,
sadanjosti i budunosti. tovie, prema procjeni lingvista Whorfa, nepismene [primitivne] zajednice
ni u kojem sluaju nisu nesvjesne; miljenje tih ljudi dogaa se na vioj i sloenijoj razini racionalnosti
od miljenja civiliziranog ovjeka.
Skriveni klju simbolikoga svijeta jest vrijeme; ono stoji u samom temelju ljudske simbolike djelatnosti. Pojava vremena pokree otuenje, odmicanje od aboridinalnog, izvornog bogatstva i cjelovitosti. Nakon simultanosti iskustva, pojava jezika, pie Charles Simic, oznaila je ulazak u linearno vrijeme. Istraivai poput Zohar smatraju kako su sposobnosti telepatskog komuniciranja i inherentnih
spoznaja morale biti rtvovane u korist evolucijskog koraka u simboliki ivot. Iako se takve prosudbe
mogu uiniti nategnutima, valja napomenuti kako je i trezveni pozitivist Freud telepatiju opisao kao
mogue izvorno arhaiko sredstvo komunikacije meu pojedincima. Ako, dakle, svijest ili nepostojanje

svijesti o vremenu tvore samu bit kulturnoga ivota, onda uspostava svijesti o vremenu i susljedna
kultura znae svojevrsno osiromaenje ili ak razoblienje potaknuto vremenom.
Posljedice tog nametanja vremena jezikom, pokazuju kako on nije nita manje neduan, neutralan
ili neprijeporan od prvoga. Vrijeme, pie Kant, ne samo da je u temelju svih naih reprezentacija, nego
je upravo stoga i temelj nae prilagodbe na kvalitativno sueni, simboliki svijet. Nae iskustvo u
ovome svijetu pod stalnim je i sveobuhvatnim pritiskom da postane reprezentacija; ono mora gotovo
nesvjesno biti unieno u simbole i mjere. Vrijeme, zapisao je njemaki mistik Meister Eckhart, prijei
svjetlost da nas potpuno obasja. Svijest o vremenu omoguava nam da se simboliki odnosimo prema vlastitoj okolini; izvan okvira takva otuenja, vrijeme ne postoji. Upravo uz pomo napredujue
simbolizacije, vrijeme postaje opriroeno, postaje danou i uklanja se iz prostora svjesne kulturalne
proizvodnje. Vrijeme postaje ljudsko u mjeri u kojoj biva aktualizirano u jeziku, pie Ricoeur. Simboliko
srastanje u spomenutom procesu vezano je za neprekidno guenje nagonske udnje; represija stvara
osjeaj tijeka vremena. Neposrednost polako uzmie, oslobaajui prostor za posredovanja koja povijest ine moguom na elu takvih posredovanja stoji jezik. Polako se otvara pogled koji uvelike
prozire banalne iskaze poput ovoga koji kae: vrijeme je nepojmljiva kvaliteta danoga svijeta (Sebba).
Broj, umjetnost i religija, ti nestvarni fenomeni materijaliziranog ivota, postaju dijelom danoga svijeta. Ti novonastali obiaji potiu pak, zakljuuje Gurevitch, proizvoenje novih simbolikih sadraja,
stvarajui privid napredovanja vremena. Simboli, pa tako i vrijeme, dobivaju odjednom vlastiti ivot u
tom skupnom, interaktivnom napredovanju. Djelo Davida Brainea Zbiljnost vremena i postojanje boga, u tom je smislu vrlo ilustrativno. Autor, naime, tvrdi da je upravo zbiljnost vremena dokaz boje
opstojnosti; eto logike civilizacije u punom svjetlu. Svi su rituali pokuaj da se, uz pomo simbolizma, vrati u bezvremeno stanje. No, ritual je in apstrakcije, izdvajanja iz tog stanja; pogrean korak
koji vodi sve dalje od eljenoga cilja. Bezvremenost broja sastavni je dio toga kretanja, pri emu broj
uvelike pridonosi uvrivanju koncepta vremena. tovie, Blumenberg velikim dijelom ima pravo
kad tvrdi da se vrijeme ne mjeri kao neto oduvijek prisutno; ono biva stvoreno u prvom inu mjerenja.
Da bismo izrazili vrijeme, moramo ga nekako kvantificirati; broj je, stoga, kljuan. ak i tamo gdje
vrijeme ve postoji, sve izlomljeniji drutveni ivot snai njegovu materijalizaciju iskljuivo uz pomo
broja. Tako svijest o prolasku vremena nije osobito razvijena u plemenskih naroda, koji ne oznaavaju
njegov tijek kalendarima ili satovima.
Vrijeme: izvorno znaenje toga pojma u jeziku starih Grka jest podjela. Broj, jedanput prikljuen
vremenu, ini takvu podjelu ili odvajanje puno monijom. Necivilizirani narodi prebrojavanje ivih
bia esto smatraju nesretnim i openito se opiru usvajanju takve djelatnosti. Sklonost brojanju nikako
nije spontana i neizbjena, no ve u ranim civilizacijama, obavjeuje Schimmel, brojevi su dio stvarnosti okruen nekim osobitim vidom privlanosti. Ne iznenauje, stoga, to meu drevnim kulturama s
najsnanije razvijenom svijeu o vremenu egipatskoj, babilonskoj, majskoj postoji snana veza
izmeu brojeva, rituala i boanstava; Maye i Babilonci imali su bogove brojeva.
Puno kasnije, satni je mehanizam ureen brojevima potaknuo drutvo na dodatno apstrahiranje i kvantifikaciju iskustva vremena. Svaki pogled na sat, svako oitavanje vremena, mjerenje je koje
pridruuje motritelja satnog mehanizma protoku vremena. Znajui koliko je sati ili, tonije, koje je vrijeme, ovjek posve nesvjesno zapada u zabludu da znade to je vrijeme. No kad bismo odbacili satove
podsjea nas Shallis nestalo bi i objektivno vrijeme. Ukratko, kad bismo dokinuli specijalizaciju
i tehnologiju, otuenje bi jednostavno nestalo.
Matematizacija prirode je bila temelj dolaska modernog racionalizma i znanosti na Zapadu. Sama
je pak proizala iz potrebe za brojem i mjerenjem koji su, poput srodnih uenja o vremenu, sluili
trinom kapitalizmu. Odranje broja i vremena kao osnovnih toaka geometrijskog sustava pokazalo se kljunim za Znanstvenu revoluciju, to se odraava u Gelilejevu naputku prema kojemu valja

izmjeriti sve to je mjerljivo, a mjerljivim uiniti sve to nije takvo. Matematiki djeljivo vrijeme je
nuno za osvajanje prirode i razvoj prvotnih oblika moderne tehnologije.
Od tada pa nadalje, brojevno zasnovano simboliko vrijeme postalo je nevjerojatno stvarno, apstraktna konstrukcija uklonjena, i ak suprotna svakom unutarnjem i izvanjskom ljudskom iskustvu
(Syzamosi). Pod njegovim pritiskom, novac i jezik, roba i informacija, postajali su sve tee razluivi, a
podjela rada sve snanija.
Simbolizirati znai izraavati svijest o vremenu jer simbol utjelovljuje strukturu vremena. Jo je jasnija Meerloova formulacija: Razumjeti simbol i njegov razvoj znai zahvatiti samu bit ljudske povijesti.
Suprotnost tomu je ivot neciviliziranih plemena koji protjee u sveobuhvatnoj sadanjosti koju nije
mogue svesti na jedan jedini trenutak matematikog sada. I dok je neprekidno sada uzmicalo pred
sve veim oslanjanjem na sustave znakovnih simbola (poput jezika, umjetnosti, rituala i mita) odvojenih od sadanjosti, poela se razvijati jo jedna apstrakcija povijest. Povijesno vrijeme nije nita
vie inherentno i nita manje nametnuto zbilji, nego to su to bili prijanji, manje razvijeni vremenski
oblici.
Postupnim procesom sinteze, astronomska opaanja dobivaju nova znaenja. Postavi zasebnim
prostorom znanja, astronomija postaje oruem za odreivanje rasporeda rituala i koordinaciju aktivnosti sloenoga drutva. Uz pomo zvijezda, godina i godinja doba postaju instrumentima organizacijskog autoriteta. Uoblienje kalendara je temelj uoblienja civilizacije. Kalendar je prvi simboliki
artefakt koji je regulirao drutveno ponaanje iskazivanjem vremena. Ovdje, meutim, nije rije o
kontroli vremena nego o potpunoj opreci: vrijeme u ovome sluaju uvodi ovjeka u svijet stvarnog
otuenja. Nije na odmet spomenuti da naa rije kalendar dolazi od latinske rijei calendus koja oznaava prvi dan u mjesecu kad se podmiruju svi poslovni rauni.

Vrijeme za molitvu, vrijeme za rad

Vrijeme nikada nije potpuno sadanje, zapisao je stoik Krisip, nakon ega se koncept vremena nastavio razvijati pod utjecajem temeljnog judeo-kranskog uenja o pravocrtnom, nepovratnom kretanju
od stvaranja prema spasenju. To u biti povijesno poimanje vremena ini samu jezgru kranstva; sva
temeljna poimanja mjerljivog, jednosmjernog vremena postoje ve u spisima Svetog Augustina iz
petog stoljea. Usporedno sa irenjem nove religije javila se, na praktinoj razini, potreba za jasnim
mjerenjem vremena, kako bi se odrao red u samostanskom ivotu. Zvona koja su osam puta na dan
pozivala redovnike na molitvu ula su se daleko izvan samostanskih zidina, ime je mjerenje vremena
nametnuto drutvu u cjelini. Prema tvrdnji Marca Blocha, ljudi su tijekom razdoblja feudalizma i dalje
iskazivali prilinu ravnodunost prema vremenu, ali nije sluajno da su prvi javni satovi resili proelja
katedrala na Zapadu. U tom kontekstu valja napomenuti da je oglaavanje tonog vremena za molitvu
bila jedna od temeljnih sastavnica srednjovjekovnog islama.
Izum mehanikog sata pokazao se jednom od najvanijih prekretnica u povijesti znanosti i tehnologije, a prema nekima i itave ovjekove umjetnosti i kulture. Napredak u tonosti mjerenja pruio
je autoritetima mnoge mogunosti to se tie tlaenja. Jedan od prvih pobornika novih mehanikih
satova bio je i vojvoda Gian Galezzo Visconti, koji je 1381. godine opisan kao ozbiljan i vjet vladar
zaljubljen u red i tonost (Fraser). Kao to je 1976. zapisao Weizenbaum, satni mehanizam je poeo
stvarati jednu posve novu stvarnost koja je bila i ostaje osiromaena verzija one stare.
Dogodila se kvalitativna promjena. ak i kad se nita nije dogaalo, vrijeme nije prestajalo tei. Od
tada pa nadalje, svi dogaaji uvrteni su u taj homogeni, objektivno mjereni, pokretni okvir a to je
jednocrtno napredovanje nailo na otpor. Najekstremniji su bili kilijastiki, tisuljetniki pokreti koji
su se od etrnaestog do sedamnaestog stoljea javljali diljem Europe. lanovi pokreta esto su poticali
7

seljake ustanke s ciljem povratka u stanje izvorne jednakosti, te su se izriito protivili povijesnom
poimanju vremena. Iako su te utopijske eksplozije uguene, ostaci nekadanjeg poimanja vremena
odrali su se kao nie razine narodne svijesti na mnogim podrujima.
U vrijeme renesanse prevlast vremena dosegnula je novu razinu, s obzirom na to da su javni satovi
poeli oglaavati svih dvadeset etiri sata u jednome danu, a dodana im je i nova kazaljka koja je odbrojavala sekunde. Snaan osjeaj sveprodirue prisutnosti vremena uvelike je obiljeio spomenuto
razdoblje, to se najbolje oituje u pojavi lika Oca Vremena. Renesansna je umjetnost sjedinila grkog
boga Kronosa s rimskim bogom Saturnom i sainila poznato okrutno boanstvo kao utjelovljenje moi Vremena, naoruano smrtonosnom kosom koja naznauje njegovu povezanost sa zemljoradnjom/
pripitomljavanjem. I dok je Ples smrti zajedno sa slinim srednjovjekovnim uprizorenjima smrti prethodio pojavi Oca Vremena, umjesto smrti sada u sredite pozornosti dolazi vrijeme. U sedamnaestom
stoljeu ljudi su prvi put poeli osjeati vlastitu pripadnost odreenom stoljeu. ovjek je sada poeo
djelovati unutar vremena. Djela Francisa Bacona Muevno roenje vremena i Rasprava o novom planetu zahvaaju novootvorenu dimenziju i otkrivaju na koji nain izotreno poimanje vremena moe
pomoi razvoju novog duha znanosti. Odabrati vrijeme znai spasiti (utedjeti) vrijeme, pie Bacon, a
istina je ki vremena. Slijedei istu misaonu ravan, Descartes izlae ideju o bezgraninosti vremena. On
je utoliko jedan od prvih zagovornika moderne ideje napretka, bitno povezane s idejom beskonanog
pravocrtnog vremena, a to su ideje koje svoj tipian izraz nalaze u filozofovu nalogu prema kojem
ovjek mora postati gospodar i posjednik prirode.
Newtonov univerzum ureen poput satnog mehanizma krunsko je dostignue Znanstvene revolucije u sedamnaestom stoljeu, utemeljeno na njegovu poimanju apsolutnog, istinskog i matematikog
vremena koje, po sebi i po vlastitoj naravi, protjee uvijek jednako, bez povezanosti s bilo ime to je
vjeno. Vrijeme je sada veliki vladar koji nikome ne polae raune i na kojega nita ne utjee, vladar
posve neovisan o vlastitome okruju: ono je oblik neoborivog autoriteta i savreni jamac nedokidiva
otuenja. Unato promjenama u znanosti, klasina njutonovska fizika je do danas ostala u korijenu
prevladavajueg, uvrijeenog poimanja vremena.
Pojava neovisnog, apstraktnog vremena odrazila se u pojavi rastue, formalno slobodne radnike
klase iji su lanovi bili prisiljeni prodavati vlastitu radnu snagu kao apstraktno dobro na tritu. Prije
nadolaska tvornikog sustava, ta radna snaga tada ve podvrgnuta upokoravajuem djelovanju
vremena bila je zrcalna slika Vladara Vremena: bila je slobodna i neovisna samo u naelu. Prema
Foucaultovoj prosudbi, Zapad je od toga asa postao karceralno drutvo. Sm sluaj moda jo bolje
opisuje balkanska uzreica: sat je lokot.
U simbolikom inu odbacivanja moderne znanosti i civilizacije, Rousseau je 1749. godine odbacio
svoj sat. No, tada prevladavajui duh vremena puno bolje zrcali dar to ga je Marie Antoinette primila
prigodom zaruka: rije je o pedeset i jednom satu. Sama rije i vie je nego prikladna jer ljudi su sve vie
radili ravnajui se prema satu, a satovi su ubrzo postali jednim od najtraenijih artikala industrijske
ere.
William Blake i Goethe napali su Newtona, simbol novog vremena i znanosti, zato to je udaljio
ivot od prostora osjetilnosti i sveo itavu prirodu na mjerljive sastavnice. Ideolog kapitalizma Adam
Smith, s druge je pak strane, objeruke prihvatio i proirio Newtonove ideje zahtijevajui sve veu
racionalizaciju i rutinizaciju u podruju rada. Poput Newtona, Smith je stvarao oaran sve monijim i neumoljivim vremenom i promicao daljnju podjelu rada kao eljeni cilj i pokazatelj apsolutnog
napretka.
Puritanci su gubljenje vremena proglasili prvim i naelno najsmrtnijim od grijeha; stoljee poslije, ta se tvrdnja preobliila u kovanicu Bena Franklina vrijeme je novac. Tvorniki sustav utoliko su
omoguili upravo urari, a satni je mehanizam postao simbol i glavno uporite poretka, discipline i
represije potrebnih za stvaranje industrijskog proletarijata.
8

Hegelov veliajni sustav s poetka devetnaestog stoljea slavio je porinue u vrijeme kao osnovni trenutak Povijesti; vrijeme je na usud i potreba, zapisao je. Postone je naznaio da je napredak
apstraktnog vremena usko povezan s napretkom kapitalizma kao nainom ivota. Razorni valovi industrijalizma utopili su otpor ludita; openito vrednujui itavo to razdoblje, Lyotard je zakljuio da
je bolest vremena tada postala neizljeiva.
Uslonjavanje klasnog drutva iznjedrilo je potrebu za proirenjem dosega vremenskih signala. Bitke protiv vremena, istiu Thompson i Hohn, ustupile su mjesto sukobima zbog vremena; svi pokuaji
otpora prema jarmu vremena i zahtjevima to ih ono podrazumijeva potpuno su razbijeni, a zamijenile su ih rasprave o pravilnoj determinaciji vremenskih odsjeaka ili trajanju radnog dana. (Valja
spomenuti da je u svojem obraanju Prvoj Internacionali, u srpnju 1868., Karl Marx zagovarao tezu
prema kojoj dijete s navrenih devet godina treba poeti s radom.)
S tornja katedrale, satni mehanizmi spustili su se u sudove i vijenice, zatim u banke i eljeznike
postaje i konano stigli u depove i zapea svih potenih graana. Kako bi potpuno koloniziralo prostor subjektivnosti, vrijeme je moralo proi proces demokratizacije. Kao to su isticali Adorno i mnogi
drugi, uspjenost pokoravanja izvanjske prirode ovisi o razmjernom pokoravanju unutarnje prirode
ili naravi ovjeka. Drugim rijeima, potpuno oslobaanje sila proizvodnje ovisilo je o pobjedi vremena
u njegovu dugovjenom ratu protiv slobodne svijesti. Industrijalizam je dodatno osnaio uvrijeenost
vremena koje se u tome razdoblju pokazalo u svom najopakijem obliku. Upravo je ta sastavnica, pie
Giddens, klju dubokih transformacija svakodnevnog drutvenog ivota potaknutih nadolaskom kapitalizma.
Vrijeme nezaustavljivo juri, kae stara poslovica, u svijetu koji je sve ovisniji o vremenu i u kojemu
vrijeme postaje sve jedinstvenije. Jedan jedini sat nametnuo se itavome svijetu i prevladao na itavom
globusu; u njegovoj sudnici nema mogunosti pomilovanja i albi. Standardizacija svjetskog vremena
je oznaila pobjedu uinkovitog/strojnog drutva, jednog univerzalizma koji dokida partikularnost u
istom smislu u kojem su kompjutori izazvali homogenizaciju miljenja.
Paul Virilio dalekovidno je zakljuio da gubitak materijalnog prostora nuno vodi vladavini vremena.
U jo jednoj provokativnoj tvrdnji Virilio obre uvrijeeno shvaanje prema kojemu se povijest raa
kao posljedica sazrijevanja svijesti o vremenu. Prema njegovim rijeima, mi ve ivimo u sustavu
tehnologijske temporalnosti koji je uvelike zasjenio povijest kljunim pitanjem sve manje postaje
odnos prema povijesti, a sve vie odnos prema vremenu.
Ostavimo li, meutim, po strani takve teoretiarske iznimke, obilje dokaza i svjedoanstava potvruje sredinju ulogu vremena u drutvu. U tekstu Vrijeme novi izvor prednosti u trinoj utakmici
(srpanj, 1988., Harvard Business Review) George Stark Jr. pridaje vremenu vodeu ulogu u podruju
poslovanja: Kao strateko oruje, vrijeme je istovjetno novcu, produktivnosti, kvaliteti, pa ak i inovativnosti. Raspolaganje vremenom, odnosno time management, nikako nije vezano iskljuivo za poslovne
tvrtke; Levineova studija o javnim satovima provedena u est zemalja, pokazala je da je tonost tih
satova razmjerna razini industrijaliziranosti ivota u svakoj od zemalja. Tekst Paula Adlera (sijeanj,
1993., Harvard Business Review) naslovljen Osvajanje vremena i kretanja, jasno promie neotejlorovsku standardizaciju i discipliniranje rada: iza razvikanih kulisa demokracije na radnom mjestu u nekim
su se tvornicama uz discipliniranost vremena i kretanja, odrale i formalne birokratske strukture kljune
za uinkovito i kvalitetno obavljanje rutinskih operacija.

Vrijeme u knjievnosti
Procvat pisanja je nedvojbeno omoguio uvrivanje pojma vremena i poetak povijesti. No, kako
istie antropolog Goody, usmene su kulture najee ve posve spremne za usvajanje takvih noviteta. Na
9

to ih je pripremio sam jezik. McLuhan je pak nekoliko puta isticao kako je pojava tiska, uz masovno
opismenjivanje, osnaila logiku pravocrtnosti vremena.
ivot se polako i postojano prilagoavao novim uvjetima. Jer, sada me vrijeme uinilo svojim brojanikom, zapisao je Shakespeare u Richardu II. Uz bogatstvo, vrijeme je bila jedna od omiljenih rijei u
jeziku slavnoga barda opsjednutog vremenom. Stotinu godina poslije Defoeov Robinzon Crusoe ukazao je na nemogunost bijega od vremena. Lutajui pustim otokom, Crusoe velik dio vremena provodi
u razmiljanju o prolasku vremena; biljeiti sve dogodovtine ak i u tako neobinim okolnostima
znailo je ponajprije voditi rauna o vremenu sve dok su, dakako, pero i tinta omoguavali voenje
biljeaka.
Northrop Frye je smatrao savez vremena i Zapadnog ovjeka sredinjom odrednicom romana. U djelu
Uspon romana, Ian Watt takoer se usredotoio na zaokupljenost vremenom koja je u osamnaestom
stoljeu potaknula uspon romana. Kao to je Jonathan Swift zapisao u Gulliverovim putovanjima, likovi
u tome djelu nikada nisu inili nita bez pogleda na Gulliverov sat. Nazivao ga je svojim proroitem
i rekao da pokazuje tono vrijeme za svaki od postupaka u njegovu ivotu. Liliputanci su zakljuili da
je sat Gulliverov bog. Sterneov Tristram Shandy, napisan u osvit Industrijske revolucije, poinje tako
da Tristramova majka prekida njegova oca u asu mjesene obljube: Dragi moj, ree moja majka, jesi
li navio sat?
U devetnaestom stoljeu, Poe nekoliko puta satiriki pristupa autoritetu satova, povezujui ih s
burujskom povrnou i opsjednutou redom. Prema Hauserovim rijeima, glavni lik Flaubertovih
romana je vrijeme; Walter Pater traio je u knjievnosti onaj posve cjeloviti trenutak kad se prolost i
budunost stapaju u snanu svijest o sadanjosti, ba kao to je Joyce veliao trenutak epifanije. U djelu
Marije Epikurejac, Pater opisuje trenutak kad Marije odjednom postaje svjestan mogunosti postojanja
jednog stvarnog svijeta onkraj vremena. Swinburne je pak tragao za utoitem izvan vremenom pregaenih zemalja, a Baudelaire je izrazio bojazan i mrnju prema razornom neprijatelju, kronolokom
vremenu.
Smuenost razdoblja razorenog vremenom i ubrzavanjem povijesti navela je moderne pisce na nov
i nerijetko ekstreman pristup vremenu. Proust je uspostavio odnose meu dogaajima koji nadilaze
konvencionalni vremenski poredak i time prekrio njutonovsko poimanje kauzalnosti. U svojem trinaestotomnom Traganju za izgubljenim vremenom, zapisao je kako svaka minuta koju oslobodimo iz
okova vremena u nama budi pojedinca osloboenog iz okova vremena, te nam otkriva jedini prostor u
kojemu ovjek moe ivjeti u skladu sa samom biti svih stvari, prostor posve izvan vremena.
Filozofija dvadesetog stoljea bila je takoer uvelike zaokupljena vremenom. Primjeri zabludjelih
pokuaja da se pronae izvorno vrijeme doista su brojni; nalazimo ih kod meusobno vrlo razliitih
mislilaca kao to su, primjerice, Bergson i Heidegger, od kojih je potonji uistinu deificirao vrijeme.
Djelo A. A. Mendilova Vrijeme i roman otkriva nam dominantan poloaj vremena u romanima dvadesetog stoljea, poglavito onima Joycea, Woolfove, Conrada, Jamesa, Gidea, Manna i, dakako, Prousta.
U drugim studijama, poput Churchove, naslovljene Vrijeme i stvarnost, popis romanopisaca upotpunjen je imenima kao to su Kafka, Sartre, Faulkner i Vonnegut.
Na vrijeme usmjerena literatura nije, dakako, povezana iskljuivo s prostorom romana. Pjesnitvo T.
S. Eliota esto izraava udnju za bijegom iz vremenom ograniene i vremenom gonjene svakodnevice.
U pjesmi Spaljeni Norton Eliot pie:
Vrijeme prolo i vrijeme budue
Svijesti tek malko prostora daju.
Biti svjestan jest biti izvan vremena.
Na poetku puta prema knjievnoj slavi Samuel Beckett mudro je pisao o vremenu koje tako dobro
vlada vjetinom nanoenja boli. Njegova drama U oekivanju Godota oito slijedi istu misaonu ravan,
10

ba kao i njegovo djelo Murphy, gdje vrijeme u umu glavnog lika postaje povratno. A kada se kazaljke
mogu kretati u oba smjera, naa svijest o vremenu, pa i samo vrijeme, jednostavno nestaju.

Psihologija vremena
Jedno od temeljnih pitanja na polju psihologije jest: postoji li fenomen vremena neovisno o pojedincu ili vrijeme prebiva iskljuivo u pojedinevoj svijesti o vremenu? Husserl, primjerice, nije uspio
pokazati zato se svijest u modernome svijetu nuno konstituira u vremenu. Znamo da iskustva
poput svih vrsta dogaaja nisu po sebi ni prola, ni sadanja, ni budua. I dok je do sedamdesetih
godina dvadesetog stoljea sociologija pokazivala razmjerno maleno zanimanje za vrijeme, zanimanje psihologa za vrijeme nakon 1930. godine vrtoglavo se poveavalo. Vrijeme je pojam koji neobino
vjeto izmie psihologijskoj definiciji. to je vrijeme? to je iskustvo vremena? to je otuenje? to
je iskustvo otuenja? Da su kojim sluajem spomenuti pojmovi bili primjereno razmotreni, njihov
bi meuodnos bio posve jasan. Davies vidi prolazak vremena kao psihologijski fenomen tajanstvenog
porijekla, te zakljuuje da e zagonetka uma biti rijeena tek kad rijeimo zagonetku vremena. Uzme li
se u obzir umjetno odvajanje pojedinca od drutva koje u bitnome smislu odreuje prostor njihova
djelovanja, nimalo ne udi to su psiholozi i psihoanalitiari poput Eisslera, Loewalda, Namnuma i
Morrisa imali velike potekoe u razmatranju vremena!
Neki su rezultati ipak postignuti. Hartcollis je primjerice, napomenuo da vrijeme nije samo apstrakcija, nego i osjeaj, a Korzybski ide korak dalje tvrdei da je vrijeme osjeaj potaknut uvjetima koji
vladaju u svijetu Svi mi itav ivot iekujemo Godota, pie Arlow uvjeren da nae iskustvo vremena proizlazi iz neispunjenih emocionalnih potreba. Slino tomu, Reichenbach je filozofije postavljene
protiv vremena, poput religije, okarakterizirao svjedoanstvima emocionalnog nezadovoljstva. Slijedei Freuda, Bergler i Roheim protumaili su prolazak vremena kao simbol razdoblja odvajanja iji su
korijeni u ranome djetinjstvu. Kalendar je najeksplicitnija manifestacija tjeskobe odvajanja. Proirene
kritikim dosezima na podruju drutvenih i povijesnih razmatranja, implikacije tih nedovrenih tvrdnji mogle bi posluiti kao vaan doprinos suvremenim raspravama. Svedene iskljuivo na podruje
psihologije, one naalost zadravaju bitnu ogranienost i varljivost.
U svijetu otuenja odrastao ovjek nije sposoban ostvariti ili vratiti slobodu pred vremenom koju
dijete po prirodi uiva i na kraju mora izgubiti. Uenje vremena kao bit kolovanja, od presudne je
vanosti za drutvo. To uenje, lapidarno istie Fraser, gotovo je paradigmatski nositelj bitnih znaajki
procesa civiliziranja. Pacijentica Joosta Meerlooa je sarkastino zakljuila: Vrijeme je civilizacija, elei
time rei kako su vremenski rasporedi i pretjerano vrednovanje tonosti razorna oruja kojima odrasli
pokoravaju djecu. U svojim razmatranjima Piaget nije uspio nai potvrdu priroenosti vremena. tovie, pokazalo se da apstraktan pojam vremena mladim ljudima stvara prilian problem. Ono nije neto
to djeca spontano usvajaju, niti postoji spontana upravljenost na vrijeme.
Sve vei pritisak to ga vrijeme ini na pojedinca, oituje se u porastu broja pacijenata koji pokazuju simptome vremenske tjeskobe. Dooley govori o injenici da upravo ljudi opsesivne naravi, bez
obzira na oblik neuroze od koje pate, izrazito uestalo koriste se pojmom vremena i pokazuju visoko razvijenu svijest o vremenu U djelu Analitika i vrijeme Pettit uvjerljivo upuuje na blisku povezanost
neuroze i vremena, a Meerloo razmatrajui karakter i dostignue Mussolinija i Eichmana upozorava
na neprijepornu povezanost prisile i faistike agresije.
apek je vrijeme nazvao golemom i kroninom halucinacijom ljudskog uma; malen je broj iskustava
koja se doista mogu nazvati bezvremenima. Orgazam, LSD, ivot koji prolazi pred oima u trenutku
velike opasnosti to su rijetka, prolazna stanja ija snaga omoguava bijeg iz zagrljaja vremena. Bezvremenost je ideal uitka, zapisao je Marcuse. Prolazak vremena, s druge strane, potie zaborav onoga
11

to jest i to moe biti. Vrijeme je neprijatelj erosa i snaan saveznik represivnog poretka. Mentalni
procesi nesvjesnoga zapravo su bezvremeni, zakljuio je Freud, vrijeme ih ne mijenja, a ideja vremena se na njih ne moe primijeniti. udnja je stoga uvijek izvan vremena. Kao to je 1932. godine zapisao
Freud: Na razini Ida nema niega to bi odgovaralo pojmu vremena; tamo nema svijesti o prolasku vremena. Marie Bonaparte ustvrdila je da slabljenjem potpune kontrole ega vrijeme postaje sve plastinije i
da se sve vie pokorava naelu uitka. Meu neciviliziranim narodima, snovi su jedan oblik miljenja;
ta je sposobnost vjerojatno neko bila zajednika svim ljudima. Nadrealisti su vjerovali da se stvarnost moe puno bolje pojmiti uspostavom veza s naim nagonskim, podsvjesnim iskustvima; Breton
je, primjerice, vlastitim ciljem proglasio brisanje granica izmeu sna i svjesne stvarnosti.
Dok sanjamo, svijesti o vremenu jednostavno nema, a na njezino mjesto stupa osjeaj prisutnosti.
Ne iznenauje stoga, to upravo snovi posve neosjetljivi na vremenska pravila privlae pozornost
ljudi koji tragaju za putem prema slobodi; ne iznenauje ni to to nesvjesno, ibano olujama nagona,
zastrauje svakog tko pati od neuroze koju nazivamo civilizacija. Norman O. Brown smatrao je svijest
o vremenu ili povijesti bitnom sastavnicom represije; dokinuem represije, smatrao je autor, ovjek
bi se oslobodio vremena. Slino tomu, Colerigde je u tvorcu planske proizvodnje prepoznao tvorca
vremena.
U Kritici cinikoga uma, Peter Sloterdijk je iznio zahtjev za radikalnim i bezrezervnim prihvaanjem
Ida, narcistikim samopotvrivanjem koje e otvoreno ismijavati mrzovoljno drutvo. Narcizam je,
dakako, tradicionalno bio odbaen kao opaina, kao heretiko samoljublje. U stvarnosti to je znailo da
je bio povlastica vladajue klase, dok su svi ostali (radnici, ene, robovi) morali biti pokorni i predani
samoporicanju. Simptomi narcizma su osjeaji ispraznosti, nestvarnosti, otuenosti i poimanje ivota
pukim slijedom trenutaka, praeni udnjom za istaknutom autonomnou i samopotovanjem. Uzme
li se u obzir proirenost tih simptoma i udnja, nimalo ne udi to se narcizam nadaje kao potencijalna
emancipatorska sila. Narcistiki zahtjev za potpunim zadovoljenjem u svakom je sluaju jedan oblik
subverzivnog individualizma.
Narcis prezire i porie vrijeme (Alford) ime dakako, potie burnu reakciju branitelja vremena i autoriteta. Tako primjerice, psihijatar Mark Stern pie: Budui da vrijeme prebiva izvan nadzora pojedinca,
on mora odgovoriti svim njegovim zahtjevima Hrabrost je antiteza narcizma. No kako god bilo, to
stanje koje nedvojbeno moe imati i negativne sastavnice, ipak sadrava klicu drugaijeg poimanja
stvarnosti koje smjera bezvremenom savrenstvu u ijem su sklopu bivanje i postojanje jedno, a vrijeme je implicite zaustavljeno.

Vrijeme u znanosti
Iako nisam znanstvenik, znam da sve stvari poinju i zavravaju u vjenosti. Tekst objavljen u asopisu Walter Tevis Science pod naslovom ovjek koji je pao na zemlju moda ne problematizira vrijeme i
otuenje s istom onom izravnou kojom to ine, primjerice, neki psiholozi. No, znanost itekako moe
biti korisna u osvjetljavanju teme koja je pred nama i to ponajprije zbog mnogih poveznica izmeu
znanstvene teorije i ljudskoga ivota.
Prema miljenju N. A. Kozyreva, vrijeme je zacijelo navaniji i najtajanstveniji prirodni fenomen. Sadraj toga pojma uvelike nadilazi dosege prirodoznanstvene domiljatosti. tovie, neki znanstvenici
(poput Dinglea) smatraju da su svi postojei problemi vezani za pojam vremena izvan dosega fizike. Znanost a osobito fizika moda, stoga, nee iznjedriti odgovore na postavljena pitanja o vremenu;
odgovori, po sebi otueni i vrlo neizravni, mogli bi stii iz poneto drugaijeg podruja miljenja.
Je li fizikalno vrijeme istovjetno vremenu u naoj svijesti; ako nije, u emu je razlika? U fizici, vrijeme je nedefinirana temeljna dimenzija, te je u tom smislu jednako neosporna i nerazloena danost
12

kao i u izvanznanstvenom podruju. To nas podsjea da znanstvene zamisli, poput svih ostalih oblika
miljenja, izvan vlastita kulturalnog konteksta gube svoj izvorni smisao. One su simptomi i simboli
pojedinih naina ivota iz kojih izrastaju. Prema Nietzscheu, svako pisanje nuno je metaforiko; no
ta se opaska vrlo rijetko primjenjivala na znanost. Znanost se temelji na neobino snanoj razdiobi
unutarnjih i vanjskih svjetova, sna i stvarnosti. Sama ta dioba omoguena je procesom matematizacije prirode, to je u bitnom smislu znailo da se znanstvenik slui metodom koja ga izdvaja iz ireg
konteksta i koja ga ne obvezuje da obrazlae porijeklo i znaenje njezinog/njegovog projekta. Unato
tomu, pie H. P. Robinson, razliite kozmologije to ih je ovjeanstvo stvaralo u razliitim vremenima i
na razliitim mjestima ipak neizbjeno zrcale fiziko i intelektualno okruje, a ponajprije osobite interese
i kulturu pojedinih drutava.
Subjektivno vrijeme, kao to istie P. C. W. Davies, ima neka obiljeja koja izostaju u izvanjskome
svijetu i koja presudno utjeuj na nae poimanje stvarnosti jedna od njih je svakako i svijest o prolasku vremena. ovjekov osjeaj odvajanja od svijeta uvelike je posljedica upravo tog proturjeja. Mi
postojimo u vremenu (i otuenju), ali vrijeme ne postoji u fizikome svijetu. Varijabla vremena, koliko
god bila korisna na polju znanosti, ipak je teoretski konstrukt. Zakoni znanosti, objasnio je Stephen
Hawking, ne razlikuju prolost i budunost. Trideset godina prije toga, Einstein je otiao korak dalje;
u jednom od posljednjih pisama, zapisao je: Ljudi poput nas, koji vjeruju u fiziku, svjesni su da je razlikovanje prolosti, sadanjosti i budunosti samo snaan i ustrajan privid. Znanost, meutim, i na druge
naine snano utjee na poloaj to ga vrijeme ima u drutvu. to ga se vie racionalizira, to se vie
gube razliite varijacije vremena. Tako, primjerice, teorijska fizika bitno geometrizira vrijeme izlaui
ga kao ravnu crtu. Znanost je ipak dio kulturalne povijesti vremena.
Kako je ve spomenuto, fizika ne poznaje ideju o sadanjem djeliu vremena koje prolazi. tovie,
njezini temeljni zakoni ne samo da su povratni u smislu smjera vremena kao to je napomenuo
Hawking nego su svi nepovratni fenomeni zapravo rezultat osobite naravi ljudske spoznaje, istie
Watanabe. Time se ak i na tom najobjektivnijem podruju iznova potvruje presudan utjecaj ljudskoga iskustva. Zee je to izrazio sljedeim rijeima: Vrijeme je jedini koncept u fizici o kojem ne moemo
govoriti a da, prije ili poslije, u raspravu ne uvedemo pojam svijesti.
Proturjeja u vezi s vremenom javljaju se ak i u naoko jasnim podrujima. Iako se sloenost kod
veine sloenih vrsta moe poveavati, neke vrste ipak ne postaju sloenije, to je navelo J. M. Smitha
na zakljuak da je vrlo teko rei ima li evolucija u openitom smislu odreeni smjer.
Kad je rije o svemiru, esto se tvrdi kako usmjerenost vremena nedvojbeno potvruje meusobno
odmicanje galaktika. No openito govorei, ini se da je i na tom podruju jednoglasno prihvaena
tvrdnja prema kojoj je protjecanje vremena, sa stajalita temeljnih fizikalnih zakona, posve nebitno i
besmisleno; temeljni fizikalni zakoni posve su neovisni o moguem smjeru vremena. Moderna fizika
izlae odreene teorije u kojima vrijeme uope ne postoji ili se pak vraa u postojanje. Zato je, dakle,
na svijet vremenski asimetrian? Zato vrijeme ne moe ii naprijed i unatrag? To je doista paradoks,
uzme li se u obzir da je molekularna dinamika u cijelosti reverzibilna. Valja u svakom sluaju istaknuti
ono bitno: pitanje smjera vremena pokazuje se izrazito sloenim, a taj mogui smjer u bitnom smislu
odgovara odrednicama drutvenoga okruja.
Ideja o protoku vremena oituje se u pojmovima prolosti i budunosti koji pak ovise o odrednici
poznatoj pod nazivom sadanjost. Zahvaljujui Einsteinovoj teoriji relativnosti postaje, meutim, jasno da univerzalna sadanjost ne postoji: svemir ne poznaje neko jedinstveno sada. Drugim rijeima,
ne postoji neki utvreni interval neovisan o sustavu prema kojem se odnosi, u istom onom smislu u
kojem je otuenje ovisno o vlastitom kontekstu.
Vrijeme time gubi autonomiju i objektivnost pripisane mu u Newtonovu svijetu. Ono je barem u
smislu Einsteinovih izvoda puno vie individualna kategorija, nego kakav apsolutan i univerzalan
vladar. Vrijeme je ovisno o specifinim okolnostima i mijenja se u skladu s imbenicima poput brzine
13

i gravitacije. No, iako je vrijeme time bitno razsrediteno, ono je istodobno koloniziralo subjektivnu
razinu kao nikad prije. Budui da su vrijeme i otuenje uspostavili svoju vladavinu diljem globusa,
utjeha koju prua spoznaja o njihovoj ovisnosti o razliitim okolnostima doista je malena. Ta spoznaja
svakako donosi olakanje; no nepromjenjivost otuenja osigurava da se njutonovski model neovisno
o gibajuem vremenu odri duboko u naoj svijesti ak i nakon to je relativnost uklonila teorijske
temelje vremena.
Kvantna teorija, koja se bavi najmanjim esticama svemira, poznata je kao temeljna teorija tvari. U
bitnom smislu, kvantna teorija slijedi ostale temeljne fizikalne teorije poput teorije relativnosti
utoliko to ne razabire neki odreeni smjer vremena. Njezina temeljna pretpostavka jest indeterminizam, u smislu u kojem je kretanje estica na toj razini stvar vjerojatnosti. Razmatrajui elemente poput
pozitrona, koji se mogu shvatiti kao elektroni koji se kreu unatrag u vremenu, i tahiona, estica brih
od svjetlosti koje stvaraju pojave i kontekste obrnutoga temporalnog slijeda, kvantna fizika postavila
je mnoga temeljna pitanja o vremenu i kauzalnosti. Na razini kvantnog mikrosvijeta otkriveni su esti akauzalni odnosi koji nadilaze vrijeme i dovode u pitanje samu ideju redanja dogaaja u vremenu.
Uoeno je trenutno meudjelovanje i povezanost izmeu vrlo udaljenih dogaaja bez prisutnosti bilo
kakve posrednike sile ili signala. Ugledni ameriki fiziar John Weeler je svratio pozornost na pojave
u kojima odreeni in poinjen u sadanjosti utjee na razvoj dogaaja koji su se ve dogodili.
Gleick je saeo situaciju sljedeim rijeima: S nestankom simultanosti, sekvencijalnost se poela uruavati, kauzalnost je podvrgnuta snanom pritisku, a znanstvenici su se openito osjetili slobodnima
propitivati temporalne mogunosti koje su se proloj generaciji inile nevjerojatnima. U svakom sluaju, barem jedan od smjerova u kvantnoj fizici pokuao je potpuno ukloniti pojam vremena; tako je,
primjerice, D. Park zapisao: Atemporalna reprezentacija puno mi je blia od one temporalne.
Zbunjujue stanje u znanosti nalo je svoj parnjak u ekstremizmima drutvenoga svijeta. Otuenje,
poput vremena, potie stvaranje sve veeg broja pritisaka i neobinosti: u oba sluaja postavljaju se
dakle, gotovo neizbjeno, fundamentalna pitanja.
U petom stoljeu Sv. Augustin poalio se da ne razumije od ega je zapravo sastavljeno mjerenje vremena. Einstein je, priznajui neprimjerenost vlastita odgovora, esto definirao vrijeme kao ono to se
mjeri satom. Kvantna fizika ukazala je pak na nerazdruivost mjeritelja i mjerenog. Posredstvom procesa koji fiziari nisu uspjeli potpuno shvatiti, in promatranja ili mjerenja ne samo da otkriva stanje
promatrane estice, nego tu esticu u bitnome smislu i determinira. To je nagnalo Weelera da postavi
pitanje: Pa zar je onda sve ukljuujui i vrijeme zapravo izgraeno od niega u inu promatraeva
sudjelovanja? To je jo jedan zaudan paralelizam budui da otuenje gotovo prema definiciji na
svakoj razini, pa i u samim svojim temeljima, trai upravo takav jedan oblik sudjelovanja.
Smjer vremena neopozivo, iskljuivo jednosmjerno vrijeme udovite je koje se pokazalo uasnijim od bilo koje fizikalne projekcije. Vrijeme bez smjera uope nije vrijeme, a Cambel definira usmjerenost vremena kao primarno obiljeje sloenih sustava. Vremenski protusmjerno ponaanje atomskih
estica u veini se sluajeva pretvara u ponaanje sustava koje je jednosmjerno, zakljuio je Schlegel.
Ako vrijeme, dakle, nije utemeljeno u mikrosvijetu, odakle ono dolazi? Zbog ega je na svijet tako
bitno omeen vremenom? Na ovome mjestu susreemo se s provokativnom analogijom. Mikrosvijet
to ga opisuje fizika, koji se tako tajanstveno preobraava u makrosvijet sloenih sustava, odgovara
primitivnom drutvenom svijetu i izvorima podjele rada koja uobliuje sloena, klasno razdijeljena
drutava i njihov naoko nepovratni napredak.
Jedno od openito prihvaenih naela fizikalne teorije vezuje smjer vremena za Drugi zakon termodinamike prema kojemu svi sustavi smjeraju sve veoj nezakonitosti i entropiji. Prolost je, dakle,
uvijek sreenija od budunosti. Neki sljednici Drugog zakona nali su u porastu entropije puni smisao
razlikovanja prolosti i budunosti.

14

Ideja o opem naelu nepovratnosti javila se sredinom devetnaestog stoljea, poevi s Carnotom,
odnosno u trenutku kad je industrijski kapitalizam i sm dosegnuo toku nepovratnosti. Ako je ideja
evolucije odraavala optimistiku primjenu koncepta nepovratnog vremena, Drugi zakon termodinamike bio je njezina pesimistika inaica. U izvornome smislu, taj je zakon prikazivao svemir kao
golemi parni stroj koji se polako gasi, pri emu njegov rad gubi na uinkovitosti i postaje sve kaotiniji. No priroda, kao to je napomenuo Toda, nije stroj; ona ne radi i ne brine se zbog reda ili nereda.
Kulturalno obiljeje te teorije ili, tonije, zabrinutost kapitala za vlastitu budunost uistinu je
oito.
Stotinu i pedeset godina poslije, fizikalni teoretici shvatili su da se Drugi zakon i u njemu sadrano objanjenje smjera vremena nikako ne mogu smatrati rijeenim problemom. Mnogi zagovornici
ideje o nepovratnosti vremena u prirodi (Haken, Penrose) smatrali su Drugi zakon odve povrnim,
sekundarnim, a nikako primarnim zakonom Drugi, poput Sklara, pak sm koncept entropije smatraju
nejasnim i problematinim; i, konano, na razini spomenutih zamjerki zbog povrnosti, tvrdi se da se
pojave to ih opisuje Drugi zakon mogu pripisati iskljuivo osobitim poetnim uvjetima, te kako one
ni u kom sluaju ne utjelovljuju nekakvo ope naelo. I dalje, ne moe se rei da svaki par dogaaja
koji iskazuje posljedinu meusobnu povezanost istodobno pokazuje entropijsku diferenciju. Znanost
o sloenim sustavima (koja zahvaa bitno ire podruje od teorije kaosa) otkrila je da ne tee neredu
ba svi sustavi, to takoer proturjei Drugome zakonu. tovie, nepovratnost o kojoj govori Drugi
zakon potvrena je u izoliranim sustavima u kojima nisu doputeni nikakvi doticaji s okolinom; no
svemir moda nije takav zatvoreni sustav. Sklar istie da mi ne znamo da li se opa entropija svemira
zapravo poveava, smanjuje ili ostaje ista.
Unato spomenutim aporijama i prigovorima, gibanje u smjeru nepovratne fizike zasnovano na temeljima Drugog zakona neosporna je injenica ije su implikacije uistinu zanimljive. Laureat Nobelove nagrade 1997. godine, Ilja Prigogine, jedan je od najpredanijih i najglasnijih zagovornika stajalita
prema kojemu sve razine egzistencije obiljeene nejednosmjernim vremenom. I dok su u bitnom smislu sve vane znanstvene teorije posve neutralne prema vremenu, Prigogine vremenu pridaje kljuno
mjesto u pitanjima univerzuma. Prema njemu i srodnim mu misliocima, nepovratnost vremena je
svenadsvoujui primarni aksiom.
U navodno bezinteresnom prostoru znanosti, pitanje vremena oito je poprimilo odreene politike dimenzije. Na simpoziju odranom 1985. godine pod pokroviteljstvom Honde, Prigogine je izjavio:
Pitanja o porijeklu ivota, porijeklu svemira ili porijeklu tvari vie jednostavno nije mogue razmatrati
bez temeljne pretpostavke o nepovratnosti. Vodei ameriki zagovornik ideje o visokotehnologiziranom
svijetu, Alvin Toffler, nije sluajno napisao nadahnut predgovor jednom od temeljnih ogleda provremenske provenijencije, zajednikom uratku Prigoginea i Stengersove pod naslovom Poredak iz kaosa.
Prigogineov uenik Ervin Laszlo, nastojei legitimirati i proiriti dogmu o univerzalnoj nepovratnosti vremena, postavio je pitanje mogu li se prirodni zakoni primijeniti na ljudski svijet? Nedugo zatim
ponudio je i odgovor na svoje nedomiljato pitanje: Opa nepovratnost tehnologijskog razvoja premouje raznosmjernost individualnih grananja, vodei povijesne procese u jedinstvenom i oitom smjeru od
primitivnih plemena prema modernim tehnoindustrijskim dravama. Kakve li znanstvenosti!
Prijenos prirodnih zakona na drutveni svijet gotovo da i ne trai dodatnu razradu. Za razliku od
burnih rasprava vezanih za vrijeme, podjelu rada i megastrojeve koji zajedniki razaraju autonomiju
ili povratnost ljudskog odluivanja, takvo prenoenje prirodnih zakona na polje drutvenih odnosa gotovo je neupitno. Lagget je sljedeim rijeima izvanredno opisao situaciju: Iz te perspektive slijedi da je
smjer vremena, predstavljen na impersonalnoj razini termodinamike, blisko povezan s onime to mi, kao
ljudi, moemo ili ne moemo uiniti. Ono to Prigogine i njegovi istomiljenici obeavaju vladajuem
sustavu jest iskorjenjivanje kaosa uz pomo modela nepovratnog vremena. Vladavina kapitala uvijek
je bila obiljeena strahom od entropije i nereda. Otpor, poglavito onaj prema radu, istinska je entro15

pija koju vrijeme, povijest i napredak neprekidno nastoje dokinuti. Prigogine i Stengersova tako na
jednome mjestu piu: Nepovratnost je obiljeje ili svih razina ili ni jedne. Igra je to na sve ili nita, a
ulozi su golemi.
Otkako je civilizacija pokorila ovjeanstvo, ljudi su bili prisiljeni ivjeti s melankolinom svijeu
da su ovjekove najvie tenje moda jednostavno nedostine u svijetu kojim tako nepokolebljivo vlada vrijeme. to se vie uitak i razumijevanje odmiu iz ovjekova dosega a to je sama bit civilizacije
to vrijeme postaje sve opipljivije. Nostalgija za prolou, opinjenost idejom o putovanju kroz vrijeme i mahnita udnja za produljenjem ivotnoga vijeka, samo su neki od simptoma bolesti vremena
za koju jo nema lijeka. Jedino to ne propada s vremenom jest vrijeme samo, zapisao je Merleau-Ponty.
Uz naznaenu openitu odbojnost, ini se nunim iznijeti i neke konkretne primjere oponiranja konceptu vremena. Godine 1990., osnovano je Drutvo za zaustavljanje vremena koje u etiri europske
zemlje ima nekoliko stotina lanova. Bitno manje hiroviti nego to bi se to moglo naslutiti, lanovi
drutva s iznimnom predanou zagovaraju obrtanje trenutanog ubrzanja vremena u svakodnevnom
ivotu, kako bi se osigurao bitno kvalitetniji ivot. Knjiga Michaela Theunissena Negativna teologija
vremena, objavljena 1991. godine, otvoreno se suprotstavlja vremenu koje autor smatra najveim ovjekovim neprijateljem. Zbog izrazito negativnog razmatranja vremena, to je djelo potaknulo vrlo
ivu raspravu u filozofskim krugovima.
Vrijeme je jedina ideja dosljedna sebi u svim svojim dijelovima, zapisao je Merleau-Ponty. Tu uviamo potpunost otuenja u izdvojenom svijetu kapitala. Vrijeme se shvaa bez razmatranja njegovih
dijelova, ime se razotkriva njegova totalnost. Kriza vremena je kriza cjelovitosti. Njegova pobjeda,
naoko vrsto osigurana, zapravo nije bila potpuna sve dok su postojali ljudi koji su dovodili u pitanje
prve pretpostavke bivanja.
Iznad jezera Silviplana, Nietzsche je pronaao nadahnue za djelo Tako je govorio Zaratustra. est
tisua stopa nad ljudima i vremenom zapisao je u svome dnevniku. No, vrijeme nije mogue nadii
oholim prijezirom prema ovjeanstvu jer dokinue otuenja koje ono stvara ne moe ostvariti osamljeni pojedinac. U tom smislu, osobno mi je blia Rexrothova formulacija: Jedini apsolut jest zajednica
ljubavi u kojoj vrijeme nestaje.
Moemo li dokinuti vrijeme? Njegovo gibanje moe se smatrati gospodarom i mjerilom drutvene
egzistencije koja polako, ali nedvojbeno postaje praznijom i tehniki posredovanijom. Opreno svemu
to je spontano i neposredno, vrijeme sve jasnije otkriva svoju povezanost s otuenjem. Na projekt
obnove zato mora svojim opsegom obuhvatiti svu irinu njihove zdruene vlasti. Podijeljeni ivot
zamijenit e se mogunou uspostave cjelovitog i potpunog ivota ivota bez vremena tek kad
uklonimo primarne uzroke te podjele.
Supstantiviranje vremena trajalo je toliko dugo da se ono danas doima poput neprijeporne prirodne
injenice, poput zasebno postojee sile. Jaanje svijesti o vremenu prihvaanje vremena dio je
procesa prilagodbe na izrazito materijalistiko poimanje svijeta. Vrijeme je konstruirana dimenzija i
temeljna sastavnica kulture. Po prirodi neiscrpno, ono je savren model vladanja.
Svaki ritual je ovjekov pokuaj da se pomou simbolizacije vrati u bezvremeno stanje. Ritual je, meutim, in ovjekova istupanja iz tog stanja i pogrean korak koji ga odvodi jo dalje od eljenog cilja.
Bezvremenost broja bitna je sastavnica tog odmicanja koja uvelike pomae vremenu da se uspostavi
kao nedokidiv i vrst pojam.
Uz pomo zvijezda, godina i njezina razdioba nameu se kao instrumenti organizacijskog autoriteta.
Uoblienje kalendara kljuno je za uoblienje civilizacije. Kalendar je, naime, prvi simboliki artefakt
koji upravlja ljudskim ponaanjem mjerei vrijeme. Ovdje, meutim, nije rije o kontroli vremena,
nego upravo suprotno: rije je o procesu u kojem vrijeme zatvara ovjeka u svijet zbiljskog otuenja. U
takvom svijetu otuenja ni jedan odrastao pojedinac nije sebi sposoban priskrbiti ili prisvojiti slobodu
od vremena u kojoj svako dijete po prirodi uiva i koju mora izgubiti. Privikavanje na vrijeme, ta bit
16

kolovanja, presudno je vano za drutvo. To privikavanje, saeto istie Fraser, gotovo paradigmatski
saima sve znaajke procesa civiliziranja.

17

Anarhistika biblioteka
Anti-Copyright

John Zerzan
Vrijeme kao izvor nezadovoljstva
http://www.stocitas.org/zerzan%20vrijeme%20kao%20izvor%20nezadovoljstva.htm
Prijevod originalno objavljen u knjizi John Zerzan: Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, Jesenski i
Turk, Zagreb, 2004.
anarhisticka-biblioteka.net