Represija i njen mali svijet

2013.

Sadraj
Nekoliko razmatranja kako se jedna posebna tema ne bi pretvorila u izdvojenu toku
Sr rasprave: represija i antirepresija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Represija, drava i drutveni odnosi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Antirepresija i solidarnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

3
4
5
6

Nekoliko razmatranja kako se jedna posebna tema ne bi pretvorila u

izdvojenu toku
Svakodnevni zakljuci o ivotu pod ezlom odvojenosti su prilino prihvaeni i neoriginalni. Brojne se analize bave ovim mehanizmom, mada su ga pobornici ekonomicizma skloni svesti na njegov
najednostavniji uinak. Nadasve, svatko svakodnevno duboko u sebi osjea do koje granice drutvena organizacija, koja poiva na brojnim odvajanjima, doprinosi alijenaciji kako od drugih tako i od
nas samih, koliko nam sakati okolinu i odvaja nas od nje, koliko podjela vremena, prostora i djelovanja sudjeluje u individualnom i sveopom otuenju. Logino je, dakle, da se brojne rasprave vrte
oko pitanja kako razoriti postojee stanje, razmatrajui mogue veze koje bi trebalo stvoriti izmeu
osoba koje osjeaju tu potrebu, i naine na koje napasti i povezati razliite aspekte moi, bez graenja hijerarhijskih odnosa meu istima. Zar nam, na koncu, nije moda cilj prekinuti bijede koje mo
stvara?
Ipak, nije ba sve tako jednostavno, esto borbe koje se smatraju radikalnima ubrzo krenu reproducirati neke oblike fragmentacije. To se deava, na primjer, kada koristimo potpuno iste kategorije
sistema, koji bi mi eljeli sruiti, i koje nam nadasve slue kao polazine toke mogueg zajednikog nazivnika. Zato to pretvaranje radnika, nezaposlenih, zatvorenika, ilegalaca i ostalih obespravljenih
u hipotetske subjekte borbe ili drutvenih promjena koincidira upravo s onim to i ele da budemo:
redanje odvojenih identiteta zatvorenih u razliite odjeljke, upijajue i propusne. Mada su ove definicije vezane za realne drutvene situacije, one svejedno svode pojedince na uloge koje im dodjeljuje
drutvo i ne govore nam nita o njima, o njihovim aktivnostima, eljama i prezirima.
Zato, umjesto da reproduciramo u beskonanost ove kategorije, koje ponekad postaju identiteti, zar
ne bi bilo bolje udruiti se na osnovu jednog zajednikog nazivnika koji bi prevladao svaiju specifinu
sredinu? Zajedniki nazivnik koji ne bi nipoto bio jedna cjelina, ali koji bi se mogao materijalizirati,
negativno a i pozitivno, u otpore, u elje, u ideje, zajednike i svima dostupne. Moda bi produbljenje
navedenih aspekata pridonijelo izlazu iz dihotomije unutarnje/vanjsko koje se tie svakog subjekta/
identiteta, a i unapreenju projekata koji su u tenziji s naim realnim tenjama, kao to je na primjer
ova divlja volja za ruenjem svih odjeljaka i kaveza s kojima se sukobljavamo (granice, zatvaranje,
dohoci).
Jo jedan razlog zato ne dovodimo u pitanje sva nametnuta odvajanja lei i u poimanju naih
borbi kao neizbjeno parcijalnih. To jest, to se podruje borbe striktnije definira, to se vie nameu
teko premostive granice, kako na nivou moguih odjeka, tako i na razini cjelokupne kritike ovog
drutvenog sistema. Kvalitativni skok koji ne mora nuno biti i kvantitativan danas je zasigurno
mogu, ali onda je nuno da osobe koje to prieljkuju djeluju konkretno kako se borba ne bi vrtila oko
same sebe i usredotoila samo na ciljeve koji su, s pravom ili ne, najednostavniji i najbre ostvarivi. U
emancipacijskoj perspektivi, zato odvojiti na arbitraran nain potrebe (vie ili manje neposredne,
ovisno o kriterijima) od volja i elja koje ih prate? Zato izbjegavati otvoreno iznoenje naih ideja
o funkcioniranju ovog sistema i o antagonizmu koji mu elimo suprotstaviti? U ime ega titimo
ili zahtijevamo mrvice umjesto da jaamo jedan mogui zajedniki nazivnik, kao na primjer prezir
prema izrabljivanju i prema ropstvu dohodaka, i ljubav prema sabotai ovog svijeta, kritiku logorakog
urbanizma i napadake akrobacije koje slijede? Zato odvojiti neke dijelove od cjeline koju ne elimo
ni reformirati ni humanizirati, ve samo unititi? Naravno, svatko je slobodan da napada udovite
otuenih odnosa iz najomiljenijeg ili najzgodnijeg kuta. No, ipak njihova subverzivna dimenzija ovisi
o nainu, i naravno o razlogu, na koji e se ovi napadi odvijati. Krenuvi od ove toke pojavljuje se
niz pitanja (s neposredno praktinim posljedicama) vezanih za ciljeve koje elimo dostii, za sredstva
koja smatramo prikladnima, za nae tenje, za ono to elimo razviti kroz vie ili manje due razdoblje,
3

to jest ope perspektive. Radi se o bitnim pitanjima koja su dio borbe za preuzimanje naih ivota u
nae ruke, a ne o obinoj igri rijeima. A odgovori koje svatko donosi, u svakodnevnici i u svakoj
specifinoj borbi, mogu predstavljati temelj s kojeg bi mogli nadvladati lane odvojenosti.
Naravno, nije nam cilj pokuati ujediniti ono to je iz sutinskih razloga, kao to su antinomijske
zamisli ili perspektive, nepovezivo. Uostalom, to bi se moglo desiti samo pod cijenu ustupaka politike
prirode ili bitnih odricanja. Ideja se, naprotiv, sastoji od uvrivanja suuesnitva u borbama protiv
autoriteta i svega to nam ele nametnuti.

Sr rasprave: represija i antirepresija

Vezana za preivljavanje ili za nezadovoljenu elju za slobodnim ivotom, represija se namee kroz
razliite oblike. Uzevi u obzir rasprostranjenost represije koju vri ovaj sistem kroz svoje mehanizme,
i svakodnevne pritiske koje proizvodi skup drutvenih odnosa iji smo mi dio a istovremeno ih i
proizvodimo imamo zaista mnogo posla U ovom smislu, boriti se protiv represije i svega to je
podrava, znai ni manje ni vie nego boriti se protiv itavog skupa odnosa moi, i za slobodu. No,
obino se ne podrazumijeva ba ovo navedeno.
Mada je represija dio svakodnevnice, ona je i pitanje koje se smjesta namee pri svakoj borbi, nadasve kada ona otvoreno pokazuje svoju volju za drutvenim prevratom. Pokuaj izravnog djelovanja
za unitenje ovog sistema izlae nas njegovim munjama, kao to nas podsjeaju nedavni dogaaji u
Francuskoj. Ono to je uobiajena sudbina u drugim zemljama, to jest specifina represija protiv ideja
i djela koja prijete postojeem poretku i ciljaju na njegov prevrat, nalazi se ponovno na dnevnom redu.
Ipak, u oba sluaja, radilo se o svakodnevnom pripitomljavanju ili o posebnim borbama, nain na
koji se analizira represija openito uzrokuje nain na koji emo se javno s njom suoiti. Sa vrlo praktinim posljedicama koje iz toga proizlaze.
Usredotoiti se samo na ovo ili ono represivno sredstvo (dnk, flash-ball, jo jedan zakon javne sigurnosti), budui da se ve bogato oruje neprekidno obogauje, esto znai igrati na terenu koji
odreuje drava. Kao na primjer u sluaju kada tehniki studij odreenih inovacija ili usavravanja
zamjenjuje analizu njihovog konteksta, ili, jo gore, kada se prosvjed ograniava na zahtjev za ukidanjem neega, otvarajui tako vrata reformizmu. To se deava i zato to se kategorije koje su drugi
stvorili koriste, premda ne kao zahtjev, ipak kao preuvelianu polazinu toku . Mogli bi citirati nasumice: zloince s periferije, teroriste, militante ili lanove ovog ili onog mouvance. Nitko
ne posjeduje monopol nad odreenim napadakim strategijama, osim ako elimo negirati socijalnu dimenziju ilegalizama. Openito, napasti represiju i stvoriti od muhe slona znai onemoguiti proirenje
podruja, to jest ne dovesti u pitanje Zakon kao takav, sam po sebi. Isto tako, smatrati neprihvatljivom ovu ili onu odreenu represiju vodi nas neizbjeno prema dokazivanju njenog neutemeljenog i
nepravednog karaktera, pogotovo naglaavajui nevinost ili neko, tobonje, udaljavanje od prava.
Zgraanja koja se ponavljaju pri samozvanoj kriminalizaciji drutvenog pokreta su samo banalni primjeri. Legitimnost optuenih ili odreenih akcija trebala bi oigledno proizlaziti iz njihovog
militantnog karaktera ili iz konteksta borbe, uz k tome priglupu tvrdnju kako veliki broj sudionika
predstavlja olakavajui okolnost. Znai li to da bi neki pojedinci ili neka djela koja nemaju ove karakteristike mogli legitimno biti osueni? Zar nas uzastopno insistiranje na kolektivnom aspektu jednog
pokreta ili na trenutnoj i djelominoj podrci, ne vodi ka podijeli konfliktualnosti u brojne djelie
koje represija lake probavlja, i zar nadasve ne zanemarujemo jedan veliki dio rasprostranjenog antagonizma koji se svakodnevno prakticira, koji ima svoje vlastite razloge i koristi sva sredstva vezana
za matu i odlunost?

Jo jedan primjer takve zatvorenosti na terenu drave je polarizacija odreenih tipova procedura
(kao antiterorizam) koje se smatraju izuzecima, to znai priznati, pa makar posredno, zakon, pravdu i normalni poredak koji ih odrava. Uz ovakvu nas logiku ne iznenauje koritenje klasinih
institucionalnih posrednika (stranke, sindikati, mediji) kod obraanja dravi, kako bi ova potonja
dovedena pred vlastite odgovornosti, pretpostavlja se, ispravila svoje zloporabe ili greke svojih lakeja. Sve se odvija, dakle, kao da se u ime hitnoe ili odreene teine situacije moemo u hipu
rijeiti pitanja funkcioniranja ovog sistema, stavljajui u prvi plan formalne slobode koje bi trebale
biti zajamene, oslanjajui se na ogorenost, to jest na graanizam, spremni u biti na rehabilitaciju
demokracije, predstavnitva i zastupnitva.
Ovakav tip antirepresivnog odraza, ak i kad njegova namjera ne bi bila samo politika, na koncu
neutralizira svaku mogunost subverzije. On se raa nadasve kada represiju, onkraj specifinog sluaja, doivljavamo kao odvojeni trenutak, kao neku vrstu interludija u kojem su sve proturjenosti
ukinute. Na taj je nain mogua kohabitacija direktne akcije s oprenim strategijama. Na koncu, neizostavno, ova prva biva izmanipulirana u korist ovih posljednjih i kao takva postaje podrka svakom
lakeju moi ili deurnom gasitelju (predstavniku, sveeniku, stranci ili sindikatu, svejedno). Ova demokratska logika, potpuno kompatibilna dok god ostanemo pri razumu, pridonosi upravo integraciji
prosvjeda, eliminaciji sukoba te doprinosi i dostizanju dravnog cilja obuzdavanja. Takav preokret je
zastraujui i nezgodan pogotovo kada je jedna od polazinih toaka bilo upravo dovoenje u pitanje
postojeeg poretka.

Represija, drava i drutveni odnosi

Mogli bi istu raspravu voditi i na opreni nain, to jest da ne pretvaramo represiju u izuzetno stanje
postojeeg poretka, ak i kada pogaa na specifian nain osobe koje su nepokolebljive u nagrizanju
njegovih temelja.
Mada govorimo samo o policijskom, sudskom ili zatvorskom aparatu, opaamo i sva druga sredstva koja posjeduju i koriste svi aparati kako bi odrali i zadrali drutveni poredak. Bilo zbog zatite
svetog vlasnitva, monopola nad nasiljem ili dominantnih vrijednosti i normi pretvorenih u zakone,
drava se odavno opskrbila sredstvima za nadzor, prijetnju i kaznu; i koristi ih. Ne moemo, dakle,
napasti ove stupove drutva a da istovremeno ne pokrenemo i izravnu kritiku samoj dravi, ije postojanje implicira represiju individualnih elja i volja u ime nekog superiornog interesa ili tobonjeg
zajednikog dobra. Radi se o aspektu koji je esto odsutan kada se borba zaustavi, vie ili manje
dobrovoljno, na vidljivim djelima policije (koja se ne svodi samo na uniforme), pravde (koja pokriva
mnogo ire podruje od zakonika) i zatvora (tako prisutan i s druge strane zidova).
Kao to, uostalom, ne moemo odvojiti ono to je svojstveno dravi, to jest njen nasilni karakter od
njenog tzv. socijalnog karaktera, kao da ovaj posljednji nije sastavni dio njene upravljake cjeline,
kao da ne oblikuje i ne zaposjeda kole, radna mjesta, socijalne organizme i sve kutke koje nastanjujemo. Trebamo imati na umu da opresija kojoj smo podvrgnuti i protiv koje se trebamo boriti je
istovremeno i jedan oblik drutvenog odnosa. Ponekad, ako ustrajemo previe na prisili i na njenim
sredstvima moemo lako zapasti u preuveliavanje posljedica ve ogromnih u odnosu na mogunost sukobljavanja s njima, ali riskiramo pogotovo i da zanemarimo druge drutvene mehanizme
koji intenzivno rade na pomirenju (nadasve u demokratskim sistemima), koji se takoer temelje na
razliitim oblicima suglasnosti, ukljuivanja i sudjelovanja.
U biti, ne trebamo se pitati da li treba odbiti a priori svaki oblik borbe koji polazi iz ove ili one
represivne strukture ili procesa, u svrhu napada postojeeg svijeta, nego da li su u toj borbi sva ovdje
postavljena pitanja prisutna, kako ne bi odvojili represiju od kritike drave u cijelosti i kako ne bi
5

ovu sveli na aparat odvojen od drutvenih odnosa; moemo na primjer postaviti pitanje drutvenog
zatvora koje otvara mogunost irokog teorijsko-praktinog djelokruga i produbljenja.
Boriti se protiv svih zatvora znai, u stvari, uzeti u obzir mehanizme nadzora i izolacije koje presijecaju itavo drutvo. Ako se ne usredotoimo samo na jedan specifini aspekt uprave zatvora ili na
nove ureaje represije ili nadzora, moemo zapaziti unutar istog podruja moralne i drutvene kodekse koji predstavljaju isto toliko slojeva sudionika moi, i koji se tako mogu konkretno utjeloviti Da
ih navedemo samo par, postoji odnos izmeu zakona (koji god on bio) i sukoba, suradnja graanizma,
proireni drutveni nadzor na razliitim poljima ivota svake osobe. Napasti sve to nas svakodnevno
izolira je, dakle, veliki izazov: dovesti potpuno antiautoritarne teorije i djela u sr susreta koje elimo
doivjeti u borbi protiv brojnih zidova ovog drutvenog zatvora.
Na isti nain, cilj specifine borbe protiv ove ili one zatvorske strukture moe biti izravni napad
koji e je unititi, ali istovremeno mora ciljati i na svijet koji je proizvodi. Ne radi se o beskorisnim
rijeima ili o banalnom sloganu, kada su ciljevi koje si jedna borba postavi istovremeno i irenje
emancipicirajuih ideja, irenje oblika samo-organizacije koji svakoj osobi omoguavaju pokretanje
inicijativa izvan institucionalnih posrednika i hijerarhija, kao i irenje individualnih i kolektivnih
sukoba, u revolucionarnoj perspektivi.
Radi se o brojnim tokama koje treba produbiti u ovakvim borbama, kao i u svakom sukobu koji
elimo izazvati ili u kojem odluimo sudjelovati.

Antirepresija i solidarnost
Kritika koja se obino upuuje osobama koje se bave antirepresijom, i openito antirepresivnom
odrazu, je sklonost privremenom zanemarivanju ostalih vlastitih aktivnosti zbog ogranienja na samoobranu. Vrlo esto, u biti, kada represija zakuca na vrata ona paralizira energiju svojim neposrednim
uincima i svojim viseim Damoklovim maem, a k tome jo i uspijeva monopolizirati podruje i
kalendar djelovanja. Desi se, tako, da toliko usredotoimo znaajno vrijeme i napore na ono to se
deava svim drugovima, da izgubimo iz vida ono protiv ega se ti drugovi bore i zanemarujemo, to
jest zapostavljamo, razloge nae borbe. Tuan paradoks kojem se suprotstavlja, kao odraz, prijedlog,
na alost esto zamiljen vrlo apstraktno i odvojeno, za openiti nastavak borbe. Kao da se nita nije
zbilo?
Ne radi se ovdje o prijedlogu antirepresivne borbe, pogotovo ako bi ona trebala zamijeniti sukob
s cjelokupnim sistemom. Znamo da je podruje napada na represiju minirano, ali na isti nain kao
i sve ostalo to nam ovaj svijet nudi, budui da ga nismo mi izabrali. Kao i u svakoj borbi trebamo
mi odluiti to nam je initi; odluiti pomaknuti granice, ako su preuske; usmjeriti je prema slabim
tokama, gdje postoje mogunosti odjeka, to jest susreta sa suuesnicima u antagonizmu. Utoliko,
u ime ega moemo odbiti izravno suoavanje s ovim aspektom sukoba? Uzimajui u obzir iroki
kontekst drutvenog rata u kojem uestvujemo, ne bi trebalo biti ni teko ni izvjetaeno odgovoriti
na takve udarce, povezujui ih s drugim opresijama i pogotovo pobunama.
Solidarnost se ne temelji na represiji samoj po sebi, nego na onom u emu se prepoznajemo u
odnosu na nju, na onome to moe motivirati pojedince, borbe, akcije Solidarnost je mnogo vie od
podrke osobama koje su u rukama represije, ona je nadasve jedan od naina nastavka antagonizma,
sa svim njegovim razlozima. Kada drava nastoji vratiti u redove buntovnike, bila bi greka gurnuti
ih u nove pregrade, doprinosei izolaciji od ostale drutvene konfliktualnosti (npr., ne trebamo biti
militanti ili bliski rtvi policijskih ubojstava da bi se prepoznali u preziru policije i sistema koji
i oni odravaju). Bijes i pobuna protiv postojeeg stalno se oituju, na brojne naine i na brojnim
mjestima. Te ako potie i nas, izrazimo to onda rijeima i djelima, u meusobnoj razmjeni s onim do
6

ega nam je stalo, kao to je odbijanje autoriteta i naa elja za slobodom. Zar ne elimo da se ba to
iri?
Na isti nain na koji se represivni mehanizam ne moe asimilirati s jednostavnim procedurama ili s
tunim danima provedenim na osuenikoj klupi, samoobrana se pogotovo kada elimo izmijeniti
svijet ne moe svesti na puku ekspertizu, mada je podravamo, pravnog karaktera. Ako moemo
iskoristiti ove prilike (policijske intervencije, zatvaranja, suenja), kao i mnoge druge, za izazivanje
nemira, neemo znalakom raunicom posljedica doi do sudskog ishoda. Dravni razlozi niu nai,
i u svakom sluaju ne smijemo se obraati moi, nego uspostaviti dijalog unutar konfliktualnosti. U
ovom smislu pojam odnosa snaga nije vremenski ogranien na jedan dogaaj, jedno suenje ili bilo
koju drugu kampanju. Isto tako, uspjeh ili neuspjeh se ne mjeri brojem osoba koje su neposredno
zainteresirane ili pak teinom presuda, nego, nadasve, nainom na koji smo doprinijeli jaanju i irenju
antagonizma, istovremeno sveopeg i individualnog. To je zasigurno teko ocijeniti, izuzevi bliske
ili daleke odjeke koji mogu stii do nas i koji nisu zanemarivi. S druge strane, esto pokuavamo
uzaludno kvantificirati uinke ove ili one intervencije, jer oni mogu proi kroz prostor i vrijeme te
pretei nas, kao i podruje naih neposrednih saznanja. Trebamo, zato, sami odrediti nae vlastite
kriterije i eksperimentirati razliite, sve eksplozivnije, solidarne mjeavine. U tom kontekstu, pokuaj
pruanja otpora na sve agresivniji i subverzivniji nain svemu to nas izolira i unitava dan za danom
a policija, pravda, zatvor su u biti samo jedan aspekt nije toliko znak militantne samoobrane (za
one kojima je stalo do tog pojma, s onim to jesmo, s naim idejama, naim tenjama i djelima koja
slijede), koliko odreene ideje o borbi.
Solidarnost ostaje jedno od naih oruja (za usavriti) protiv sistema koji funkcionira i na zastraivanju i na atomizaciji. S malo mate i kreativnosti, udruene s analizom drutvenog konteksta u
kojem se nalazimo, mogli bi pridonijeti slamanju ovih dvaju osnovnih aspekata moi. Naspram svih
prepreka koje nam stoje na putu, odreena dosljednost i kontinuitet su potrebni ne samo da bi izbjegli
fragmentaciju naih aktivnosti i individualnosti, one bi mogle i postati uporine toke s kojih dijeliti
i produbljivati s drugima zajedniku tenziju prema slobodi.

Anarhistika biblioteka
Anti-Copyright

Represija i njen mali svijet

2013.
SubversionS, revue anarchiste de critique sociale, br. 1, 09/2012; www.finimondo.org
Prevela Erika Preden
anarhisticka-biblioteka.net