Psihologija politikog nasilja

Emma Goldman
1917.

Analizirati psihologiju politikoga nasilja nije samo krajnje teko, nego i vrlo opasno. Ako netko
za takve ine pokae razumijevanje, odmah ga optue da ih velia. Ako, pak, s druge strane izrazi
ljudsku suut za Attenttera,1 izlae se opasnosti da ga smatraju moguim sukrivcem. A ipak nas
samo mudrost i suut mogu pribliiti izvoru ljudske patnje i nauiti nas konanom izlazu iz nje.
Primitivan ovjek, neupuen u prirodne sile, strahuje od njihova pribliavanja, krije se od opasnosti
kojima prijete. Kad je ovjek nauio razumjeti prirodne pojave, shvatio je da one, premda mogu unititi
ivot i uzrokovati velike gubitke, donose i olakanje. Ozbiljnome prouavatelju mora biti jasno da su
akumulirane snage u naem drutvenom i gospodarskom ivotu, koje kulminiraju u politikom inu
nasilja, sline strahu od atmosfere koji se oituje za oluje i sijevanja.
Da bi potpuno procijenio istinu toga gledita, ovjek mora intenzivno osjetiti nedostojnost naih
drutvenih nepravdi; ovjekovo bie mora smo pulsirati bolom, tugom, oajem to ga milijuni ljudi
svakodnevno moraju podnijeti. Doista, ako ne postanemo dio ovjeanstva, ne moemo ak ni nejasno
razumjeti ispravnu ogorenost to se nakupila u ljudskoj dui, vatrenu, uzburkanu strast koja oluju
ini neizbjenom.
Neuka masa gleda na ovjeka koji nasilno prosvjeduje protiv naih drutvenih i ekonomskih nepravdi kao na podivljalu zvijer, okrutno, bezduno udovite, koje uiva unitavati ivot i kupati se
u krvi; ili, u najboljem sluaju, kao na neodgovornoga umobolnika. A opet nita nije dalje od istine.
Zapravo se oni koji su prouavali znaaj i osobnost tih ljudi, ili su dospjeli s njima u blii dodir, slau
da ih upravo njihova iznimna osjetljivost na zlo i nepravdu to ih okruuje sili da plate danak naim
drutvenim zloinima. Najpoznatiji su im pisci i pjesnici, raspravljajui o psihologiji politikih grenika, odali najveu poast. Moe li itko pomisliti da su ti ljudi savjetovali nasilje ili ak odobravali
nasilne ine? Posve sigurno, ne. Njihovo je stajalite, stajalite drutvenoga istraivaa, ovjeka koji
zna da se iza svakog nasilnoga ina krije ivotni razlog.
Bjrnstjerne Bjrnson, u drugom dijelu svoje knjige Onkraj ljudske moi, istie injenicu da meu
anarhistima moramo potraiti moderne muenike koji krvlju plaaju svoju vjeru, i koji smrt pozdravljaju smijekom, jer vjeruju, iskreno poput Krista, da e njihovo muenitvo iskupiti ljudski rod.
Franois Copp, francuski romanopisac, ovako se izraava o psihologiji Attenttera:
itanje pojedinosti o Vaillantovu pogubljenju navelo me na razmiljanje. Zamislio sam
ga kako nadima svoja prsa pod uetima, koraa vrstim korakom, jaa svoju volju, koncentrira svu svoju energiju, i, oiju uprtih u no, napokon zavitla na drutvo svoj krik
prokletstva. I, u inat meni, odjednom se preda mnom pojavljuje drugi prizor. Vidim skupinu mukaraca i ena, koji se zbijaju jedni uz druge sred pravokutne cirkuske arene,
pod upiljenim pogledom tisua oiju, dok se sa svih stepenica golemog amfiteatra u zrak
podie straan krik, Ad leones!, a ispod se otvaraju kavezi sa zvijerima.
Nisam vjerovao da e do pogubljenja doi. U prvome redu, ni jedna rtva nije pala, a i
ve je odavno obiaj da se neuspio zloin ne kazni najstroom kaznom. Osim toga, taj
zloin, ma kako straan u svojoj namjeri, nije bio poinjen iz koristoljublja, nego je bio
plod apstraktne ideje. Prolost toga ovjeka, njegovo zaputeno djetinjstvo, teak ivot,
takoer su govorili u njegovu korist. U njegovo su se ime podignuli plemeniti glasovi u
neovisnome tisku, vrlo glasno i rjeito. Knjike misli, rekoe neki, s ne malo prezira. Ba
je naprotiv, ast za umjetnike i misaone ljude to su jo jedanput izrazili svoje gaenje
nad stratitem.
I Zola, u Germinalu i u Parizu, opisuje njenost i dobrotu, duboku suut za ljudsku patnju tih ljudi
koji zavravaju poglavlje svojih ivota nasilnim imom protiv naega sistema.
1

Revolucionar koji poinja in politikoga nasilja.

Na kraju, ali ne manje vano, ovjek koji je vjerojatno bolje nego itko drugi razumio psihologiju
Attenttera, jest M. Hamon, autor sjajnog djela Une Psychologie du Militaire Professionnel (Psihologija
profesionalne vojske), i doao je do ovih vanih zakljuaka:
Pozitivna metoda koju je potvrdila racionalna metoda omoguava nam da uspostavimo
idealan tip anarhista, iji je mentalitet skup zajednikih psihikih znaajki. Svaki anarhist
ima dovoljno velik udio u tom idealnom tipu da ga je mogue razlikovati od drugih ljudi.
Tipini bi se anarhist, dakle, mogao ovako definirati: ovjek zamjetljiv po duhu pobune u
jednom ili u vie njegovih oblika oporbenosti, propitivanju, kritici, inovaciji obdaren
snanom ljubavi za slobodu, egoistinu ili individualistiku, i opsjednut velikom znatieljom, iskrenom eljom da zna. Te su crte dopunjene moralnom osjetljivou, dubokim
osjeajem za pravdu i proete su misionarskim arom.
Tim se navedenim znaajkama mora, kae Alvin F. Sanborn, dodati ove estite osobine: rijetku
ljubav prema ivotinjama, to nadilazi ljubaznost u svim obinim ivotnim odnosima, iznimnu razboritost u ponaanju, umjerenost i tonost, ozbiljnost, ak i u ivotu, i neusporedivu hrabrost.2
Oevidno je da ovjek s ulice, ini se, uvijek zaboravlja, kad napada anarhiste, ili koju
god ve stranku koja je sluajno njegova bete noire toga trenutka, razlog upravo poinjenoga nasilja. Neosporna je injenica da je nasilje koje zavri ubojstvom, od pamtivijeka,
bilo odgovor izrabljivanih i oajnikih klasa, i izrabljivanih i oajnih pojedinaca, na zla
koja su im poinili njihovi blinji, zla koja su za njih postala nepodnoljiva. Takvi su inovi nasilan odgovor na nasilje, bilo agresivno bilo represivno nasilje; oni su posljednja
oajnika borba zlostavljane i ogorene ljudske naravi za ivotni prostor. A njihov uzrok
nije u nekom posebnom uvjerenju, nego u dubinama te ljudske naravi. Cijeli je put povijesti, politike i drutvene, posut dokazima te injenice. Proslijedimo dalje, i uzmimo tri
najoitija primjera politikih stranaka koje su bile natjerane na nasilje tijekom posljednjih pedeset godina: Mlada Italija (Mazzinijevi sljedbenici) u Italiji, fenijanci u Irskoj i
teroristi u Rusiji. Jesu li ti ljudi bili anarhisti? Ne. Jesu li oni imali ista politika miljenja?
Ne. Mazzinijevi su sljedbenici bili republikanci, fenijanci politiki separatisti, a Rusi su
bili socijaldemokrati ili konstitucionalisti. Ali sve su ih oajnike okolnosti vodile u taj
straan oblik pobune. A kad sa stranaka prijeemo na pojedince koji su slino postupili,
zaprepauje nas broj ljudskih bia koje je isti oaj natjerao na ponaanje koje se oito
silno protivi njihovim drutvenim nagonima.
Danas, kad je anarhizam postao iva sila drutva, takva djela su poinili ponekad anarhisti, ba kao i drugi. Jer jo ni jednu novu vjeru, ak i u svojoj biti najmirotvorniju i
najhumaniju nije ljudski um prihvatio, a da nije u svojem prvom koraku na zemlju donijela ma, a ne mir; i to ne zbog neega nasilnoga ili protudrutvenoga u samome nauku;
jednostavno zbog previranja to ga svaka nova i kreativna ideja pobuuje u ljudskome
umu, bilo da je prihvaaju ili odbijaju. A poimanje anarhizma koje, s jedne strane, ugroava svaki utvreni interes, a s druge, nudi viziju slobodnoga i dostojanstvenoga ivota
koji se moe ostvariti borbom protiv postojeih zala, sigurno e podignuti na noge najokrutniju oporbu i dovesti cijelu represivnu silu drevnoga zla u nasilni dodir s divljim
izljevima nove nade.
U bijednim uvjetima ivota, svaka vizija o mogunosti boljih stvari ini trenutanu bijedu
podnoljivijom, i potie one koji pate na najenerginiju borbu da poboljaju svoj usud, a
2

Pariz i socijalna revolucija.

ako ta borba rezultira tek jo veom bijedom, ishod je isti oaj. U naem dananjem drutvu, primjerice, izrabljivani najamni radnik, koji nazire to bi rad i ivot mogli i trebali
biti, nalazi tegobnu rutinu i neistou svojega postojanja gotovo nepodnoljivima; a ak
i kad je odluan i hrabar da nastavi svoj stalni posao to bolje moe, te eka da nove ideje
promu toliko drutvo da utru put boljim vremenima, puka ga injenica da ima takve ideje i da ih pokuava iriti, dovodi u potekoe s njegovim poslodavcima. Koliko je tisua
socijalista, a ponajvie anarhista, izgubilo posao pa ak i ansu da rade, samo zbog svojega miljenja. Samo se osobito nadaren majstor, ako je revni propagandist, moe nadati
da trajno zadri posao. I to se dogaa ovjeku kad aktivno radi na novim idejama, i pred
oima ima viziju nove nade kako svie za izmuene i kinjene ljude, te zna da njegovu
patnju i patnju njegovih blinjih to je trpe u bijedi nije uzrokovala okrutnost sudbine,
nego nepravda drugih ljudskih bia to se dogaa takvom ovjeku kad vidi kako oni
koji su mu dragi gladuju, kad on sam gladuje? Neke e udi u takvom jadnom stanju, a
posebice oni koji su iznimno drutveni ili osjetljivi, postati nasilni pa e ak osjeati da
je njihovo nasilje drutveno, a ne protudrutveno, da dok trajkaju, kad i kako mogu, ne
trajkaju zbog sebe, nego zbog ljudske naravi, zlostavljane i porobljene u njihovim osobama i u osobama njihovih supatnika. A trebamo li mi, koji sami nismo u takvoj stranoj
nevolji, stajati po strani i hladno osuivati te uboge rtve Furija i Parki? Trebamo li ozloglasiti kao nitkove ta ljudska bia koja djeluju junakom samopredanou, rtvuju svoje
ivote iz protesta, dok bi manje drutvene i manje energine naravi ponizno prihvatile
nepravdu i zlo te ponizno puzale kukavno im se pokorivi? Trebamo li se pridruiti neupuenom i okrutnom poviku koji stigmatizira takve ljude kao udovita pokvarenosti
to bezrazlono bjesne u skladnom i nevino spokojnom drutvu? Ne! Mi mrzimo ubojicu
mrnjom koja bi se mogla uiniti apsurdno pretjeranom braniteljima masakra u Matabeli,
beutnim pristaama vjeanja i bombakih napada, ali mi odbacujemo u takvim sluajevima ubojstava, ili pokuajima ubojstva, kao to su ta o kojima govorimo, biti krivi za
okrutnu nepravdu da se odgovornost za ta djela prebacuje samo na poinitelja. Krivnja za
ta ubojstva lei u svakom mukarcu i eni koji su, namjerno ili hladnom ravnodunou,
pomogli da se odri takvo socijalno stanje koje ljude dovodi do oaja. ovjek koji ulae
cijeli svoj ivot u pokuaj, pod cijenu vlastita ivota, da prosvjeduje protiv nepravdi svojih
blinjih, svetac je u usporedbi s aktivnim i pasivnim braniteljima okrutnosti i nepravde,
ak i ako njegov prosvjed unitava osim njegova i druge ivote. Neka onaj koji je bez
grijeha u drutvu baci prvi kamen na takvoga ovjeka.3
Nimalo ne iznenauje da se svaki in politikoga nasilja danas moe pripisati anarhistima. Ipak,
gotovo je svakome tko je iole upoznat s anarhistikim pokretom poznata injenica da je brojna takva
djela, zbog kojih anarhisti moraju trpiti, ili pokrenuo kapitalistiki tisak ili ih je potaknula, ako ne i
izravno poinila, policija.
Godinama su se nasilna djela poinjala u panjolskoj, za koja su snosili odgovornost anarhisti, progonjeni poput divljih zvijeri i bacani u zatvor. Poslije su otkrili da poinitelji tih djela nisu bili anarhisti
nego lanovi policije. Taj je skandal postao tako rairen da su konzervativne panjolske novine traile
da se voa drube, Juan Rull, zatvori i kazni, koji je na kraju i bio osuen na smrt i pogubljen. Senzacionalni je dokaz iznesen na svjetlo dana tijekom suenja, kad je policijski inspektor Momento natjeran
da posve oslobodi anarhiste bilo kakve povezanosti s djelima poinjenima tijekom toga razdoblja. To
je rezultiralo otputanjem mnogih policijskih zaposlenika, a meu njima i inspektora Tressolsa, koji
3

Iz pamfleta koji je tiskala skupina Freedom u Londonu.

je, iz osvete, otkrio injenicu da su iza policijske grupe bacaa bombi stajali vii policijski dunosnici,
koji su ih osiguravali novano i titili ih.
Jedan je to od mnogih oitih primjera kako su se proizvodile zavjere protiv anarhista.
Da se amerika policija moe kleti istom lakoom da su jednako nemilosrdni, jednako okrutni i
prepredeni kao i njihovi europski kolege, ve je u mnogim prilikama dokazano. Trebamo se samo
prisjetiti tragedije to se dogodila 11. studenoga godine 1887., poznate kao pobuna na Haymarketu.
Nitko, tko imalo poznaje dogaaj, ne moe dvojiti da su anarhisti, sudskom odlukom pogubljeni u
Chicagu, umrli kao rtve laljivog, krvoednog tiska i okrutne policijske zavjere. Nije li i sam sudac
Gary izjavio: Sudi vam se ne zato to se postavili bombu na Haymarketu, nego zato to se anarhisti.
Nepristrana i temeljita analiza guverenera Altgelda te ljage na amerikoj asti potvrdila je okrutnu
iskrenost suca Garyja. Upravo je to potaknulo Altgelda da pomiluje trojicu anarhista te time zavrijedi
trajno potovanje svakog mukarca i svake ene na svijetu koji vole slobodu.
Kad pristupamo tragediji to se dogodila 6. rujna 1901., suoavamo se jednim od najoitijih primjera
koliko su malo drutvene teorije odgovorne za in politikoga nasilja. Leona Czolgosza, anarhista,
na in je potaknula Emma Goldman. Da budemo sigurni, nije li ona poticala na nasilje i prije nego
to se rodila i nee li to initi i poslije svoje smrti? S anarhistima je sve mogue.
Danas se, ak i devet godina nakon tragedije, nakon to je stotinu puta dokazano da Emma Goldman
nema nikakve veze s tim dogaajem, da ne postoji ni jedan dokaz koji bi pokazao da je Czolgosz ikad
sebe zvao anarhistom, suoavamo s istom lai, koju je izmislila policija, a tisak je ponavljao. Ni jedna
iva dua nije nikad ula da je Czologsz to izjavio, niti ima i jedne napisane rijei koja bi dokazala
da je sam takvo to izustio. Nita, samo neznanje i luda histerija, to nikad nisu bili u stanju rijeiti
najjednostavniji problem uzroka i posljedice.
Ubijen je predsjednik slobodne republike! to bi drugo moglo biti uzrok nego da Attentter mora
biti umobolan ili da ga je netko nahukao na taj in.
Slobodna republika! I mit e odravati, nastavit e i dalje zavaravati, ak i razmjerno pametnu osobu
i vezati joj oi za svoje monstruozne apsurde. Slobodna republika! A ipak, u tek neto vie od trideset
godina mala je skupina parazita uspjeno pokrala ameriki narod i pogazila temeljna naela, to su ih
postavili oevi ove zemlje, naela koja su jamila svakom mukarcu, svakoj eni, svakome djetetu ivot, slobodu i sreu. Trideset godina oni poveavaju svoje bogatstvo i svoju mo na raun beskrajnih
masa radnika, ime uveavaju vojsku nezaposlenoga, gladnoga, beskunikoga dijela ovjeanstva,
lienoga prijatelja, koji se potuca zemljom s istoka na zapad, sa sjevera na jug, u uzaludnoj potrazi
za poslom. Godinama je dom preputan na skrb malenima, dok su roditelji troili svoj ivot i svoju
snagu tek za dnevni obrok. Trideset su godina jedri sinovi Amerike bili rtvovani na bojnim poljima
industrijskoga rata, keri su zlostavljane u pokvarenom tvornikom okruenju. Mnoge je tegobne godine trajao taj proces podrivanja nacionalnoga zdravlja, snage i ponosa, a da izvlateni i tlaeni i nisu
mnogo protiv njega prosvjedovali. Poludjeli od uspjeha i pobjede, novari, monici te nae slobodne
zemlje postali su sve smioniji u svojim bezdunim, okrutnim naporima da se natjeu s pokvarenim i
propalim europskim tiranijama za nadmo.
Uzalud je laljivi tisak odbacivao Leona Czolgosza kao stranca. Mladi je bio plod naeg amerikoga
tla, koje ga je uspavljivalo uspavankom,
O, domovino moja,
sloboda je zemlja tvoja.
Tko zna koliko je puta taj ameriki djeak slavio praznik 4. srpnja ili 30. svibnja, kad se vjerno
pohode grobovi palih u graanskome ratu? Tko zna nije li se i on htio boriti za svoju zemlju i umrijeti
za njezinu slobodu, dok mu nije sinulo da oni kojima on pripada nemaju zemlju, jer im je pokradeno
5

sve to su stvorili; dok nije shvatio da su sloboda i neovisnost iz njegovih mladenakih snova samo
farsa. Siroti Leon Czolgosz, tvoj je zloin u tome to si odve osjetljive drutvene svijesti. Za razliku
od tvoje glupe amerike brae bez ideala, tvoji su se ideali vinuli iznad trbuha i bankovnog rauna.
Ne udi da si ostavio dojam na jedno ljudsko bie meu svom tom razjarenom gomilom na suenju
novinarku kao vizionar, koji posve zaboravlja na svoje okruenje. Bit e da su tvoje velike, sanjarske
oi gledale novu i velianstvenu zoru.
Vratimo se nedavnom primjeru anarhistikih urota koje su izmislili policajci. U tom krvlju okaljanom gradu Chicagu, na efa policije Shippyja pokuao je atentat mladi imenom Averbuch. Odmah
je na sve strane svijeta razvikano da je Averbuch bio anarhist i da su anarhisti odgovorni za taj in.
Pomno su nadzirani svi koji su imali ikakve veze s anarhistikim idejama, mnogi su zatvoreni, konfiscirana je knjinica anarhistike grupe, a svi su skupovi onemogueni. Ne treba ni rei da su me, kao i
u raznim prethodnim sluajevima, smatrali odgovornom za to djelo. Oito mi je amerika policija pripisala okultne moi. Nisam poznavala Averbucha; zapravo, nikad prije nisam niti ula za njegovo ime,
i jedino sam mogla kovati zavjeru s njim svojim zvjezdanim tijelom. Ali, policija se i ne bavi logikom
i pravdom. Oni tee za metom, nastoje zamaskirati svoje apsolutno nepoznavanje stvari, psihologije
politikoga ina. Je li Averbuch bio anarhist? Nema dokaza koji bi to potvrdio. Bio je u zemlji tek tri
mjeseca, nije znao jezik i, koliko ja mogu ustvrditi, bio je posve nepoznat anarhistima u Chicagu.
to ga je navelo na taj in? Averbuch je, poput mnogih mladih ruskih imigranata, nedvojbeno vjerovao u mitsku ameriku slobodu. Prvo je krtenje doivio policijskom palicom tijekom okrutnoga
rastjerivanja povorke nezaposlenih. Poslije je doivio ameriku jednakost i jednaku ansu za sve u
uzaludnim naporima da nae ekonomskoga gospodara. Ukratko, tromjeseni privremeni boravak u
slavnoj zemlji doveo ga je oi u oi s injenicom da su izvlateni u istoj poziciji diljem svijeta. U svojoj je rodnoj zemlji vjerojatno nauio da nuda ne poznaje zakona nema razlike izmeu ruskog i
amerikog policajca.
Pitanje koje se postavlja inteligentnom istraivau drutva nije jesu li djela to su ih poinili Czolgosz ili Averbuch praktina, ita vie od pitanja je li oluja praktina. Ono to e se neizbjeno utisnuti
u um i osjeaje mukarca i ene jest da prizor okrutnog prebijanja nevinih rtava u takozvanoj slobodnoj republici te poniavajua, razorna ekonomska borba, pali iskru koja potpaljuje dinaminu silu
u iznurenim, zlostavljanim duama ljudi poput Czolgosza ili Averbucha. Nema te koliine progona,
muenja, represije koja moe zaustaviti tu drutvenu pojavu.
Ali, esto pitaju, nisu li priznati anarhisti poinili takva nasilna djela? Sigurno jesu, uvijek spremni
preuzeti odgovornost. Tvrdim da ih na to nisu natjerala anarhistika uenja, nego strahovit pritisak
uvjeta koji su njihovim osjetljivim naravima ivot uinili nepodnoljivim. Oito e anarhizam, ili bilo
koja druga drutvena teorija, to ini ovjeka svjesnoga drutvene cjeline, djelovati kao kvasac pobune.
Nije to samo tvrdnja, nego injenica koju je potvrdilo iskustvo. Da to bolje razjasnim, potrebno je da
pomnije istraim okolnosti u vezi s tim pitanjem.
Razmotrimo neka od najvanijih takvih anarhistikih djela u posljednja dva desetljea. udno, kako
to ve jest, jedno se od najvanijih djela politikoga nasilja dogodilo ovdje u Americi, povezano sa
trajkom u Homesteadu godine 1892.
Tijekom tog znamenitoga doba eliana Carnegie organizirala je zavjeru da uniti Zdruenu udrugu
radnika u eljezarijama i elianama. Ta je demokratska zadaa bila povjerena Henryju Clayu Fricku,
tada predsjedatelju kompanije. Nije troio vrijeme na politiku slamanja sindikata, politiku koja se
tako uspjeno provodila tijekom njegova terora u podrujima koksara. Tajno je, istodobno kad su pregovori bili namjerno produeni, Frick nadgledao vojne pripreme, utvrivanje homesteadske eliane,
uzdizanje visoke drvene ograde, pokrivene bodljikavom icom i opskrbljene okancima za snajpere. I
onda, u mrtvoj noi, pokuao je prokrijumariti svoju vojsku unajmljenih pinkertonovih ubojica u
Homestead, to je ubrzalo strani pokolj radnika u eliani. Nezadovoljan smru jedanaestero rtava,
6

ubijenih u dvoboju s pinkertonovcima, Henry Clay Frick je, dobri kranin i slobodni Amerikanac,
odmah poeo progoniti bespomone supruge i siroad, naredivi im da napuste bijedne kompanijine
kue.
Cijela se zemlja podignula na noge uvi za to neljudsko zlostavljanje. Stotine su se glasova podignule u prosvjed, zahtijevajui od Fricka da se zaustavi, da ne ode predaleko. Da, stotine su ljudi
prosvjedovale kao to se ovjek bori protiv dosadnih muha. Samo je jedan ovjek aktivno odgovorio
na nasilje u Homesteadu Alexander Berkman. Da, on je bio anarhist. Diio se time, jer to je bila jedina snaga to je razdor izmeu njegovih duhovnih htijenja i izvanjskoga svijeta inila podnosivim. Ali
ipak nije anarhizam, kao takav, naveo Alexandera Berkmana na taj in, na pokuaj ubojstva Henryja
Claya Fricka, nego okrutan pokolj jedanaestero radnika eliane.
Izvjetaji o europskim inovima politikoga nasilja navode mnoge i oite primjere utjecaja okoline
na osjetljiva ljudska bia.
Govor to ga je Vaillant, koji je 1894. podmetnuo bombu u parikoj narodnoj skuptini, odrao na
svojem suenju otkriva misao vodilju psihologije takvih djela:
Gospodo, za koju minutu vi ete zadati udarac, ali prihvativi vau osudu imat u barem to zadovoljstvo da sam ranio postojee drutvo, to prokleto drutvo u kojem se moe
vidjeti jednog jedinog ovjeka kako nepotrebno troi, dovoljno da nahrani tisue obitelji; sramotno drutvo koje doputa nekolicini pojedinaca da monopoliziraju cjelokupno
drutveno bogatstvo, dok stotine tisua nesretnika nemaju ni kruha baenoga psima i dok
cijele obitelji poinjaju samoubojstvo jer nemaju za osnovne ivotne potrebe.
Gospodo, kad bi se vladajue klase mogle spustiti meu nesretnike! Ali ne, njima je drae
ogluiti se na njihove molbe. ini se da ih sudbina tjera, kao kraljevske obitelji u osamnaestom stoljeu, u bezdan koji e ih progutati, jer teko onima koji se ogluuju na krikove
gladnih, teko onima, koji vjerujui da su superiorniji, sebi uzimaju za pravo da izrabljuju one ispod sebe! Dolazi vrijeme kad ljudi vie ne razmiljaju; podiu se poput vihora i
povlae poput bujice. Tada vidimo krvave glave nataknute na iljak.
Meu izrabljivanima, gospodo, dvije su vrste pojedinaca. Pripadnici jedne, ne shvaaju
to su i to mogu biti, uzimaju ivot kakav jest, vjeruju da su roeni da budu robovi i
zadovoljavaju se s ono malo to im se daje u zamjenu za njihov rad. Ali nasuprot njima ima
i drugih, koji misle, prouavaju i koji, gledajui oko sebe, otkrivaju drutvene nepravde.
Je li njihova krivica to vide jasno i pate kad vide druge kako pate? Zatim se bacaju u
borbu i postaju nosioci narodnih zahtjeva.
Gospodo, ja sam jedan od ovih posljednjih. Kamo god sam iao, naiao sam na nesretnike
svijene pod jarmom kapitala. Posvuda sam vidio iste rane koje izazivaju potoke krvavih
suza, ak i u zabitim dijelovima nenaseljenih predjela June Amerike, gdje sam imao pravo
povjerovati da e onaj, koji se umorio od patnji civilizacije, moi poinuti u sjeni palmi
i ondje prouavati prirodu. ak i tamo, i to vie nego drugdje, vidio sam kako kapital
dolazi, poput vampira, da isie posljednju kap krvi s nesretnih parija.
Tada sam se vratio u Francusku, gdje me doekao prizor moje obitelji u stranim patnjama.
Bila je to kap koja je prelila au moje tuge. Umoran od takvoga patnikoga i kukavikoga
ivota, donio sam tu bombu onima koji su u prvom redu odgovorni za drutvenu bijedu.
Optuen sam za rane onih koje su pogodila moja zrna. Dopustite mi da istaknem usput, da
bi buruji, da nisu masakrirali ili uzrokovali masakre tijekom revolucije, vjerojatno jo bili
upregnuti u jaram plemstva. S druge strane, zamislite mrtve i ranjene Tonkin, Madagaskar,
7

Dahomej, uz tisue, milijune nesretnika koji umiru u tvornicama, rudnicima i posvuda

gdje se osjea mo kapitala to sve pred sobom melje. Dodajte sve one koji umiru od
gladi i to uz odobrenje naih zastupnika. Uza sve to, kako su malo vane optube iznesene
protiv mene!
Istina je da jedno ne potire drugo; ali, nakon svega, ne odgovaramo li obrambeno na udarce koje primamo odozgo? Vrlo dobro znam da e mi rei da sam se trebao ograniiti na
govor u ime obrane ljudskih zahtjeva. Ali, to moete oekivati! Treba vam snaan glas
da bi gluhi uli. Predugo su na nae glasove odgovarali tamnienjima, uetom, puanom
salvom. Ne inite pogreku; eksplozija moje bombe nije samo krik pobunjenoga Vaillanta,
nego je i krik cijele klase koja brani svoja prava i koja e uskoro rijeima pridruiti i djela.
Jer, budite u to sigurni, uzalud e donositi zakone. Ideja mislilaca nee se zaustaviti; ba
kao to u prolom stoljeu sve vladine snage nisu mogle sprijeiti Diderote i Voltaire da
ire emancipatorske ideje meu narodom, tako ni sve postojee vladine snage nee sprijeiti Recluse, Darwine, Spencere, Ibsene, Mirbeaue da ire ideje pravde i slobode koje e
dokinuti predrasude to mase dre u neznanju. A te e ideje, koje nesretnici dobrodolicom pozdravljaju, procvasti u inima pobune kao to su procvale u meni, sve do dana kad
e nestanak vlasti dopustiti svim ljudima da se slobodno organiziraju prema vlastitom izboru, kad e svi moi uivati u plodovima svojega rada i kad e te bolesti morala nazvane
predrasude nestati, i dopustiti ljudskim biima da ive u skladu, ne imajui drugih elja
nego da prouavaju znanosti i vole svoje blinje.
Zakljuujem, gospodo, rijeima da drutvo u kojemu ovjek vidi tolike drutvene nepravde kakve mi vidimo posvuda oko nas, u kojemu svaki dan vidimo samoubojstva zbog siromatva, prostituciju kako cvjeta na svakom uglu ulice drutvo iji su glavni spomenici
barake i zatvori takvo drutvo mora se promijeniti to je prije mogue, pod prijetnjom
da ga ljudska rasa odbaci, i to ubrzo. ivio onaj koji radi, bez obzira na koji nain, za tu
preobrazbu! To mi je bila ideja vodilja u mojem dvoboju s vlau, ali budui da sam u tom
dvoboju samo ranio svojega protivnika, sada je na njemu red da mi uzvrati udarac.
Gospodo, malo mi je vano koju ete mi kaznu dosuditi, jer, gledajui na ovaj skup oima
razuma, ne mogu sebi pomoi a da se ne nasmijem dok gledam vas, atome izgubljene u
materiji, kako mislite da vam produenje hrptenine modine daje pravo da sudite jednom
od svojih blinjih.
Ah, gospodo, kako je nevana stvar vaa skuptina i vaa presuda u povijesti ljudskoga
roda; a ljudska je povijest, zauzvrat, slino nevana stvar u vihoru koji je vitla beskrajnim
prostorom i koja je osuena nestati, ili se barem preobraziti, kako bi ponovno poela ista
povijest i iste injenice, zbiljska vjena igra kozmikih sila koje zanavijek sebe obnavljaju
i preobraavaju.
Hoe li itko rei da je Vaillant bio neznalica, zao ovjek ili luak? Nije li njegov um jedinstveno jasan
i analitian? Ne udi da su najbolje intelektualne snage Francuske govorile njemu u korist i potpisale
peticiju predsjedniku Carnotu, u kojoj od njega trae da ublai Vaillantovu smrtnu kaznu.
Carnot nije htio uti nikakve molbe; on je traio vie od funte njegova mesa, traio je Vaillantov
ivot i tada se neizbjeno dogodilo: presjednik Carnot je ubijen. Na drci maloga atentatorova bodea
bilo je, to je vano, urezano:
VAILLANT!
8

Santo Caserio je bio anarhist. Mogao je pobjei, spasiti se; ali ostao je, doekao posljedice.
Njegovi su razlozi za taj in izneseni tako jednostavno, dostojanstveno i djetinjasto da se prisjeamo
dirljive poasti to je Caseriu odala njegova uiteljica u maloj seoskoj koli, Ada Negri, talijanska
pjesnikinja, koja je govorila o njemu kao o dragoj, njenoj biljci, odve profinjene i osjetljive grae da
bi izdrala okrutan pritisak svijeta.
Gospodo porotnici! Nije mi namjera braniti se, nego samo objasniti svoj in.
Od rane sam mladosti uvidio da je dananje drutvo loe organizirano, tako loe da svakodnevno mnogi prezreni mukarci poine samoubojstvo, ostavljajui ene i djecu u najstranijoj oskudici. Tisue radnika trae posao i ne mogu ga nai. Siromane obitelji prose
hranu i dru od hladnoe; trpe u najveoj bijedi; djeica trae od svojih jadnih majki hranu, a one im je ne mogu dati, jer nita nemaju. Ono malo stvari to je u kui bilo odavno
su prodane ili zaloene. Jedino to mogu jest prositi milostinju; esto ih zatvaraju zbog
skitnje.
Otiao sam iz svojeg rodnog mjesta jer sam esto bio na suze natjeran prizorom malih djevojica, starih osam ili deset godina, prisiljenih da rade petnaest sati na dan za nitavnu
plau od dvadeset centima. Mlade ene stare osamnaest ili dvadeset godina takoer rade
petnaest sati na dan, za sprdnju od plae. A to se ne dogaa samo mojim sunarodnjacima,
nego svim radnicima, koji se znoje po cijeli dan za koricu kruha, dok njihov rad stvara
obilje bogatstva. Radnici su prisiljeni ivjeti u najbjednijim uvjetima i njihovu hranu ini
malo kruha, nekoliko lica rie i voda; i tako kad napune trideset ili etrdeset godina, iscrpljeni odlaze umrijeti u bolnici. Osim toga, kao posljedica loe prehrane i prekomjernog
rada, tisue tih nesretnih stvorenja prodire pelagra bolest koja, u mojoj zemlji, napada,
kako kau lijenici, one koji su pothranjeni i muno ive u neimatini.
Promatrao sam kako su mnogi ljudi gladni i mnogo djece pati, dok je obilje kruha i odjee
u gradovima. Vidio sam mnoge velike trgovine pune odjee i vunenih predmeta, a vidio
sam i skladita puna penice i kukuruza, prikladnog za one kojima treba. S druge strane,
vidio sam tisue ljudi koji ne rade, koji nita ne proizvode i ive od tuega rada; koji
potroe svakodnevno tisue franaka na zabavu; koji zavode radnike keri; koji posjeduju
kue od etrdeset ili pedeset soba; dvadeset ili trideset konja, mnogo slugu; jednom rijeju,
sve radosti ivota.
Vjerovao sam u boga; ali kad sam vidio toliku nejednakost meu ljudima, shvatio sam da
nije bog stvorio ovjeka, nego je ovjek stvorio boga. I otkrio sam da oni, koji ele da se
potuje njihova imovina, imaju koristi od propovijedanja o postojanju raja i pakla i od
dranja ljudi u neznanju.
Ne tako davno, Vaillant je bacio bombu na Narodnu skuptinu, da bi prosvjedovao protiv
postojeeg drutvenoga sistema. Nikoga nije ubio, samo je ranio neke osobe; ipak buroaska ga je pravda osudila na smrt. No nisu bili zadovoljni samo tom osudom, poeli su
progoniti anarhiste i zatvarati ne samo one koji su poznavali Vaillanta, nego i one koji su
samo prisustvovali kakvom anarhistikom predavanju.
Vlada nije mislila na njihove ene i njihovu djecu. Nije joj bilo vano to ljudi drani u
zatvoru nisu bili jedini koji su patili, i da njihova djeca vape za kruhom. Buroaska se
pravda nije uznemiravala zbog tih nevinih koji jo ni ne znaju to je drutvo. Nisu oni
krivi to su njihovi oevi u zatvoru; oni samo ele jesti.

Vlada je krenula pretraivati privatne kue, otvarati osobna pisma, zabranjivati predavanja i skupove, i besramno nas tlaiti. ak i danas je stotine anarhista u zatvorima jer su
napisali neki lanak u novinama ili su svoje miljenje iznijeli javno.
Gospodo porotnici, vi ste predstavnici buroaskoga drutva. Ako elite moju glavu, uzmite je; ali nemojte povjerovati da ete time zaustaviti anarhistiku propagandu. Pripazite,
jer ljudi anju ono to su posijali.
Tijekom vjerske procesije godine 1896. u Barceloni, baena je bomba. Odmah je zatvoreno tri stotine
mukaraca i ena. Neki su bili anarhisti, ali veinu su inili sindikalisti i socijalisti. Baeni su u stranu
tamnicu Montjuich i podvrgnuti stravinom muenju. Nakon to su neki ubijeni, a neki poludjeli,
o njihovu je sluaju poeo pisati europski liberalni tisak to je rezultiralo osloboenjem nekolicine
preivjelih.
Najodgovorniji za oivljavanje te inkvizicije bio je Cnovas del Castillo, predsjednik panjolske vlade. On je naredio muenje rtava, da im pale meso, lome kosti, odsijeku jezik. Uvjeban u umijeu
okrutnosti tijekom svojega vladanja na Kubi, Canovas se potpuno ogluio na albe i prosvjede probuene savjesti civilizranoga svijeta.
Godine 1897. Cnovasa del Castilla ustrijelio je mladi mladi Talijan Angiolillo. U svojoj je domovini
bio urednik i njegove su hrabre izjave uskoro privukle pozornost vlasti. Poeo je progon te je Angiolillo
pobjegao iz Italije u panjoslu, zatim u Francusku i Belgiju, te se napokon skrasio u Engleskoj. Ondje
se zaposlio kao slovoslagar i odmah se sprijateljio sa svojim suradnicima. Jedan od njih je Angiolilla
ovako opisao:
Izgledom je prije odavao novinara nego li Gutenbergova uenika. Njegove su njene
ruke otkrivale injenicu da nije odrastao uz taj posao. Svojim lijepim, iskrenim licem,
mekom tamnom kosom, veselim izrazom lica, izgledao je upravo kao pravi tip ivahnoga
junjaka. Angiolillo je govorio talijanski, panjolski i francuski jezik, ali ne i engleski;
ono malo francuskoga jezika to sam ja znao nije bilo dovoljno za dui razgovor s njim.
Ipak, Angiolillo je uskoro poeo svladavati engleski idiom; uio je brzo, lako i uskoro je
postao vrlo omiljen meu kolegama slovoslagarima. Njegov otmjen, ali ipak skroman stil
i potovanje koje pokazivao prema svojim suradnicima, osvojili su srca svih mladia oko
njega.
Angiolillo je ubrzo proitao detaljna novinska izvijea o Cnovasu. itao je o velikom valu ljudske
suuti s bespomonim rtvama u Montjuichu. Na Trafalgar Squareu svojim je oima vidio rezultate tih
okrutnosti, kad je nekoliko panjolaca, koji su pobjegli iz Castillovih panda, zatrailo azil u Engleskoj.
Ondje, na velikom skupu, ti su ljudi otkopali svoje koulje i pokazali strane oiljke spaljenoga mesa.
Uinak tog prizora na Angiolilla nadmaio je tisue teorija; poriv je bio s onu stranu rijei, argumenata,
ak i njega samoga.
Senor Antonio Cnovas del Castillo, predsjednik panjolske vlade, boravio je u Santa Aguedi. Kao i
obino u takvim sluajevima, svi su stranci drani podalje od njegove uzviene prisutnosti. Ipak, uinili
su jednu iznimku, i to u sluaju otmjenoga, elegantnoga Talijana kako su mislili, predstavnika nekih
vanih novina. Otmjeni je gospodin bio Angiolillo.
Senor Cnovas stupio je na verandu, upravo je naputao kuu. Iznenada se naao oi u oi s Angiolillom. Ispaljen je hitac i Cnovas je postao truplo.
Supruga predsjednika vlade izjurila je na mjesto dogaaja. Ubojica! Ubojica!, povikala je pokazujui na Angiolilla. On se naklonio. Oprostite, gospoo, rekao je, potujem vas kao damu, ali alim
to se bili supruga toga ovjeka.
10

Angiolillo je mirno ekao smrt. Smrt u njezinu najstranijem obliku za ovjeka ija je dua bila
kao u djeteta.
Zadavljen je. Tijelo mu je lealo okupano suncem dok dan nije nestao u sumraku. A ljudi su doli,
govorili su, prstom pokazivali uasnuti i prestraeni: To je zloinac, okrutni ubojica.
Kako je glupo, kako okrutno neznanje! Uvijek pogreno shvaa, uvijek osuuje.
Izmeu sluaja Angiolilla i ina Gaetana Brescija, koji je svojim atentatom na kralja Umberta uinio
jedan ameriki grad poznatim, moe se povui jedinstvena paralela.
Bresci je doao u ovu zemlju, ovu zemlju prilika, gdje se treba samo okuati da bi se uspjelo. Da, i on
e pokuati uspjeti. Naporno e i predano raditi. Rada se nije plaio, ako mu moe pomoi da ostvari
neovisnost, muevnost, samopotovanje.
Tako se pun nade i zanosa skrasio u Patersonu, u dravi New Jersey, i ondje je pronaao unosan
posao kojim je zaraivao est dolara na tjedan u jednoj od gradskih tkaonica. Cijelih je est dolara na
tjedan, bez sumnje, bilo bogatstvo u Italiji, ali ne i dovoljno da bi preivio u novoj domovini. Volio je
svoj mali dom. Bio je dobar suprug i odan otac svojoj bambini Bianci, koju je oboavao. Nekoliko je
godina radio i radio. ak je uspio utedjeti stotinu dolara od svoje plae od est dolara na tjedan.
Bresci je imao ideal. Ludo je, znam, za radnika da ima ideal anarhistiki list tiskan u Patersonu,
La Questione Sociale (Drutveno pitanje).
Svaki je tjedan, premda umoran od posla, pomagao slagati list. Pomagao je do kasnih nonih sati i
kad je taj mali pionirski list iscrpio sve izvore novca, i kad su Brescijevi drugovi pali u oaj, on je donio
veselje i nadu, stotinu dolara, cijelu svoju dugogodinju uteevinu. To e odrati izdavanje lista.
U njegovoj su domovini ljudi gladovali. etve su bile siromane, seljaci su se suoili s glau. Obratili
su se svojem dobrom kralju Umbertu; on e pomoi. I pomogao je. Supruge seljaka koje su otile u
kraljevu palau, nosile su u rukama, u mukloj tiini, svoju omravjelu djecu. To e ga sigurno dirnuti.
A onda su vojnici zapucali i ubili te sirote budale.
Bresci je radei u tkaonici u Patersonu itao o stranom masakru. Duhovnim je okom vidio nezatiene ene i nevinu djecu svoje domovine, pobijene upravo pred dobrim kraljem. Njegova se dua
zgrozila od uasa. Nou je uo stenjanja ranjenih. Neki su moda bili njegovi drugovi, njegovo meso.
Zato, zbog ega ta gnusna ubojstva?
Sastanak talijanske anarhistike skupine u Patersonu zavrio je gotovo tunjavom. Bresci je zahtijevao svojih stotinu dolara. Njegovi su ga drugovi molili, preklinjali za odgodu. List e propasti ako
mu moraju vratiti tu posudbu. Ali Bresci je ustrajavao na tome da mu vrate dug.
Kako je okrutno i glupo neznanje. Bresci je dobio novac, ali izgubio naklonost, povjerenje svojih
drugova. Nisu eljeli imati nita vie s onim ija je pohlepa vea od njegovih ideala.
Dana 29. srpnja 1900. kralj Umberto ubijen je u Monzi. Mladi talijanski tkalac iz Patersona, Gaetano
Bresci, uzeo je dobrom kralju ivot.
Paterson je stavljen pod policijski nadzor, svatko za koga se znalo da je anarhist progonjen je, a
Brescijev je in pripisan anarhistikom uenju. Kao da se anarhistiko uenje u svojem najekstremnijem obliku moe izjednaiti sa silom tih ubijenih ena s djecom, koje su hodoastile kralju za pomo.
Kao da i jedna izgovorena rije, ma kako rjeita, moe zapaliti ljudsku duu takvim bijesom kao krv
koja, kap po kap, curi iz tih tijela na umoru. Obian je ovjek rijetko dirnut rijeju ili djelom; a oni
kojima je drutveno srodstvo najvea ivotna sila ne trebaju nikakav poziv da bi odgovorili kao to
se eljezo odaziva magnetu na nepravde i strahote drutva.
Ako je drutvena teorija snaan imbenik koji izaziva politiko nasilje, kako da objasnimo nedavne
nasilne dogaaje u Indiji, u kojoj anarhizma jedva da i ima. Vie od bilo koje druge stare filozofije,
hinduistika uenja uznose pasivni otpor, prolaznost ivota, nirvanu, kao najvii duhovni ideal. Ipak,
u Indiji svakim danom raste drutveni nemir i nedavno je to rezultiralo inom politikoga nasilja,
naime hinduist Madar Sol Dhingra ubio je Sir Curzona Wyllieja.
11

Ako se takvo to moe dogoditi u zemlji drutveno i individualno ve stoljeima proetoj duhom
pasivnosti, moe li ovjek dovesti u pitanje strahovit, revolucionarni uinak koji velike drutvene
nejednakosti imaju na ljudski znaaj? Moe li ovjek posumnjati u logiku, pravdu ovih rijei:
Represija, tiranija i nekritino kanjavanje nevinih ljudi, bijahu to parole tuinske vlasti
u Indiji sve od kad smo poeli komercijalni bojkot engleske robe. Krvolone osobine Britanaca u Indiji danas su vrlo oite. Oni misle da e snagom maa obuzdati Indiju! Upravo
je ta arogancija dovela do bombe, i to vie tiraniziraju bespomoan i nenaoruan narod,
to e vie terorizam rasti. Mi moemo osuivati terorizam kao tu i stran naoj kulturi, ali
neizbjean je sve dok se ta tiranija nastavlja, jer ne treba teroriste kriviti, nego tirane koji
su za to i odgovorni. To je jedino utoite za bespomone i nenaoruane ljude dovedene
na rub oaja. Nisu oni zloinci. Zloin je meu tiranima.4
ak i konzervativni znanstvenici poinju shvaati da ljudski znaaj ne oblikuje samo naslijee. Podneblje, hrana, posao; ak se i boja, svjetlo i zvuk moraju uzeti u obzir u prouavanju ljudske psihologije.
Ako je to istina, koliko je onda tona tvrdnja da e velike drutvene nepravilnosti utjecati i da
moraju utjecati na razliite svijesti i udi na razliit nain. A kako je samo lano stereotipno poimanje
da su anarhistika uenja ili njegovi odreeni pobornici odgovorni za politiko nasilje.
Anarhizam, vie od bilo koje druge drutvene teorije, cijeni ljudski ivot vie od stvari. Svi se anarhisti slau s Tolstojem u ovoj temeljnoj istini: ako proizvodnja bilo koje robe zahtijeva rtvu ljudskoga
ivota, onda drutvo moe i bez te robe, ali ne i bez tog ivota. To nipoto ne daje naslutiti da anarhizam poduava pokornosti. Kako bi mogao, kad zna da su sve patnje, sva bijeda, sve bolesti, ishod zla
pokornosti?
Nije li neki ameriki predak rekao, prije mnogo godina, da je otpor tiraniji poslunost Bogu? A on
ak i nije bio anarhist. Ja bih rekla da je otpor tiraniji ovjekov najvii ideal. Sve dok tiranija postoji,
u bilo kojem obliku, ovjekovo najdublje htijenje mora joj se opirati tako neizbjeno kao to ovjek
mora disati.
U usporedbi s cjelokupnom nasilnou kapitala i vlasti, politiki ini nasilja tek su kap u oceanu. A to
da se samo rijetki opiru, najjai je dokaz koliko straan mora biti sukob njihovih dua i nepodnoljivih
drutvenih nepravdi.
Napeti poput violinske ice, oni plau i jauu nad ivotom, tako nemilosrdnim, tako okrutnim, tako
strano neljudskim. U trenutku oaja ica puca. Zbunjene ui ne uju nita do nesklad. Ali oni koji
osjeaju krik agonije, razumiju njegov sklad; oni u njemu uju ispunjenje najodlunijega trenutka
ljudske prirode.
Takva je psihologija politikoga nasilja.

The Free Hindustan.

12

Anarhistika biblioteka
Anti-Copyright

Emma Goldman
Psihologija politikog nasilja
1917.
Emma Goldman, The Psychology of Political Violence, Anarchism and Other Essays, Mother Earth
Publishing Association 1917 (1st ed. 1910).
Emma Goldman, Anarhizam i drugi ogledi, DAF, Zagreb 2001. Prijevod Biljana Romi.
http://elektronickeknjige.com/goldman_emma/anarhizam_i_drugi_ogledi/index_page_000.htm
anarhisticka-biblioteka.net