udovita iz prolosti: "najstranije" vrste koje su egzistirale na Zemlji

Azra Mehmedovi
Prirodoslovno-matematiki fakultet
Rooseveltov trg 6,10000 Zagreb, Hrvatska

Uvod
ivi svijet temelji se na istim ili veoma slinim biolokim i kemijskim procesima,
no kroz evoluciju flore i faune brojne prilagodbe dovele su do iznenaujue
raznolikosti vrsta. Kako su prolazila geoloka doba, izmjenjivale su se dominantne
skupine, a njihovi pripadnici su u nastojanju zadravanja svojeg mjesta u
hranidbenom lancu razvili brojne impresivne iliti strane osobine. Ovisno o
skupini kojoj pripadaju, vrste navedene u nastavku istiu se kao udovita
svojih doba, bilo zbog gotovo nezamislive veliine ili zanimljivih morfolokih
oblika.

Pregled kroz geoloka doba

Kambrij je doba u kojemu su se viestanini organizmi poeli ubrzano sve vie
razlikovati, postavljajui pretke za sve dananje taksonomske skupine. Kambrijski
ivot odvijao se prvenstveno u moru. Prevladavali su ramenonoci i trilobiti, a
dominirali lankonoci. Jedan predstavnik srodstveno blizak lankonocima koji i
danas ima neuobiajen izgled jest Opabinia regalis. Velika je 5 centimetara, no
iako nije impresivne veliine zasigurno impresionira morfolokim karakteristikama
poput dugog naboranog proboscisa koji zavrava tipaljkom, pet oiju i
pretpostavlja se najranijim primjerom biramnih udova. Opabinia je ivjela na
morskom dnu te koristila fleksibilno rilo za pronalaenje mekane hrane u
sedimentu, a pretpostavlja se da su joj kompaktne oi na ticalima omoguavale
veliku preglednost potencijalnih predatora (Whittington 1975). Najsrodniji
recentni organizmi su dugoivci (Tardigrades). Za razliku od Opabinia regalis,
svojom veliinom i poloajem u kambriju impresivna je bila vrsta Anomalocaris
canadensis. Mogao je narasti i do jednog metra, a to su za kambrijsko doba bile
gigantske proporcije. Pretpostavlja se da je on bio jedan od prvih grabeljivaca na
samom vrhu lanca. Svojim usnim nastavcima bio je sposoban loviti plijen poput
srodne Opabinia ili trilobita, a zatim ih zgnjeiti ustima punim preklapajuih
nazubljenih ploa. Meutim neistroenost zubnih ploa i oblik usta ukazuje da je
preferirao meki plijen (Hagadorn 2009).
Ordovicij je doba u kojem se nastavlja razvoj raznolikosti, dolazi do adaptivne
radijacije i brojnih unapreenja. ivot se nastavlja razvijati u moru, prevladavali
su stapari i svitkoglavci, a dominirali lankonoci i prve ribe. Impresivan
veliinom, a i morfologijom je vrsta srodna prethodno navedenim, Aegirocassis
benmoulai. Filtrator planktona veliine do dva metra, bio je ekvivalent dananjih
kitova najvea ivotinja svojeg doba. Iznimna ouvanost fosila ukazuje na

ventralne i dorzalne nastavke, od kojih su ventralni homologni hodajuim

lobopodima lankonoaca, a dorzalni homologni krnim lobopodima ili egzitima
biramnih udova. Dakle, predstavljaju dokaz povezanosti izmeu lankonoaca i
njihovih predaka.
Silur je doba u kojem se poinje razvijati ivot na kopnu. Jednostavna flora i prve
ivotinje npr. dvojenoge poinju zauzimati ovu novu niu. Ipak, najimpresivnije
vrste jo uvijek su u moru, gdje se dogaa vrhunac raznolikosti i evoucije.
Mixopterus kiaeri predstavlja najveeg lankonoca svoga doba. Kljetar velik dva
metra bio je jedan od vrhunskih predatora paleozoika. Zbog morfoloke slinosti,
u vidu oblika helicera i telzona, smatra se da je ova vrsta predak dananjih
korpiona.
U devonu se na kopnu flora intenzivno razvija u vidu sloenosti i veliine.
Kopnena fauna se proiruje za grinje, korpione, insekte a kasnije ak i prve
tetrapode. No jo uvijek raznolikou dominira vodena fauna ije se morske i
slatkovodne vrste dalje razvijaju uz prevladavanje riba i pojavu amonita. Iako
manje morfoloki impresivan od Mixopterus kiaeri, vrsta Jaekelopterus rhenaniae
nadmauje ga za pola metra veliinom dug 2.5 metra, ovo je najvei
lankonoac koji je ikad postojao. Bio je na vrhu hranidbenog lanca jezera i
rijeka. Helicere su mogle biti do 1 metar duge, dodavajui na ve impresivnu
veliinu (Braddy 2007). Stethacanthus althonensis izumrla je vrsta morskog psa
upola veliine Jaekelopterus rhenaniae. Meutim, poseban je zbog svoje
morfologije. Na prsnim perajama ima duge biaste izrasline. Na dorzalnoj peraji i
glavi ima poveane plakoidne ljuske bez enamela. One se nastavljaju na duge
kalcificirane nastavke koji poinju direktno u kraljeku lene peraje. Ovakva
struktura naziva se kompleks elja kraljenice (engl. spine-brush complex), te
je svojstven za izumrle Symmoriiformes, gdje je postojao u raznim oblicima
(Maisey 2009). Pretpostavlja se da su ove strukture sluile u udvaranju,
zastraivanju predatora ili ak pridravanju za vee ivotinje.
Slian vrsti Stetocanthus althonensis, u karbonu se pojavljuje Edestus giganteus
sa zanimljivom strukturom eljusti sa jednim redom zubi na svakoj. Za razliku od
recentnih morskih pasa, nisu odbacivali istroene zube, ve su im iz baze eljusti
konstantno rasle nove desni i zubi gurajui starije prema naprijed. Nain na koji
su s takvim eljustima jeli plijen jo uvijek je neobjanjen zbog nedostatka
potpunih fosila. Novija istraivanja pretpostavljaju da je ova vrsta, velika i do 6
metara, plijen ubijala vertikalnim kidanjem dijelova (Itano 2015). Uz morske
vrste, daljnjim razvitkom flore i faune pojavljuju se impresivne vrste na kopnu.
Sve vei rani vodozemci, pretci opnokrilaca sa rasponom krila od pola metra,
pretci paunjaka dugi 70 centimetara te najvei, 2.5 metra dugi pretci dvojenoga.
Dvojenoga Arthropleura armata najvei je kopneni beskraljenjak koji je ikad
ivio, te se pretpostavljalo da je u svoje doba bio na vrhu hranidbenog lanca
lovei ak i vodozemce. Meutim, novija istraivanja smatraju da je bio biljojed
jer se nikada nije pronaao ouvan uzorak usta to znai da su usta bila graena
premekano da bi bio mesojed. Ovakve veliine dananjim vrstama nisu mogue
zbog promjenjenih okolinih uvjeta poglavito temperature i parcijalnog tlaka
atmosfere.

U permu dolazi do jo zanimljivijih eljusnih struktura u morskih pasa. Helicoprion

sp., srodan recentnim cjeloglavkama, mogao je narasti do 12 metara to ga ini
najveim morskim predatorom svog doba 4. Poput Edestus giganteus, nisu
odbacivali istroene zube ve su im novi rasli i gurali inei spiralu zubiju koja se
ponaa poput krune pile. Dugo vremena nije bilo jasno gdje se u eljustima ta
spirala tono nalazila, a novija istraivanja dokazuju da je bila na bazi donje
eljusti umjesto na njezinom kraju (Tapanila 2013).

Na prijelazu u trijas dolazi do velikog zatopljenja klime i izumiranja. U moru brojne

vrste ramenonoaca, bodljikaa i mekuaca izumiru, a opstaju glavonoci,
amoniti i koljkai. Na kopnu se detaljnije razvijaju sinapsidni kraljenjaci.
Longisquama insignis je izumrli gmaz nesigurnog taksonomskog poloaja koji je
beznaajan po veliini, no impresivan zbog posebnih lenih nastavaka. Vie dugih
i tankih integumentnih nastavaka pruaju se iz uzglobljenja u kraljecima, koje je
moda bilo okrueno folikulom poput dlaka sisavaca ili pera ptica. Tono porijeklo
i uloga ovih nastavaka nije poznata. Mogue je da su strukture dolazile u
parovima te sluile za lebdenje ili da su bile jednoredne i imale drugu ulogu, dok
neki znanstvenici dre da uope ne pripadaju ovoj vrsti, ve da pripadaju
pozadinskoj biljci. Zbog nedostatka fosilnih primjeraka nije mogue ni odrediti
taksonomski poloaj ove vrste. Neki ga ele po obliku lubanje svrstati u
Archosauria, dok drugi dre da je takav izgled lubanje mogao biti posljedica
oteenja pri fosilizaciji. Takoer, dio znanstvenika koji se ne slae sa
prihvaenom hipotezom o postanku ptica, dri da su ovakvi mali ektotermni oblici
bili pretci ptica te su se daljnjim razvitkom njihovih izduenih ljusaka razvila pera.
U juri u moru prevladavaju morski gmazovi na vrhuncu svoje raznolikosti, a
pojavljuju se neke nove skupine beskraljenjaka poput rudista i belemnita. Na
kopnu je zlatno doba biljojeda koji doseu rekordne veliine i velikih
grabeljivaca, na nebu dominiraju pterosauri, a svi oni pripadaju pticokukim
gmazovima. Guterokuki gmazovi, vodozemci i rani sisavci prisutni su nie u
hranidbenom lancu. Jedan od impresivnijih primjeraka guterokukih gmazova je
Dilophosaurus wetherilli. Dug 6 metara i teak pola tone, na glavi je imao par
kresti. Kreste se sastoje od nastavaka nosne i suznih kostiju lubanje, te se one
ovdje evolucijski pojavljuju prvi put. Njihova uloga je dekorativna, poto su bile
prekrhke za koritenje u obrani. Smatralo se da su sluile za privlaenje partnera
ili zastraivanje, no novija istraivanja pokazuju da im je uloga vjerojatno bila
meusobno raspoznavanje.
Kreda je zadnji dio doba dinosaura, a pronalaze se prvi fosili modernijih grupa
insekata, sisavaca, ptica i kritosjemenjaa. Nebom dominiraju brojni zanimljivi

oblici pterosaura. Nyctosaurus gracilis imao je raspon krila od dva metra, no

impresivnija od toga je krijesta na glavi duga pola metra, dakle tri puta dua od
same glave. Sastojala se od dva dijela jednake duine, s bazom u lubanji.
Pretpostavljalo se da su dijelovi krijeste bili osnova za konu opnu, meutim
detaljna analiza fosilnih nalaza nije upuivala na takvu strukturu. Provedena je i
analza aerodinaminosti, te se uvijdelo da bi kona opna odmagala letu, dok
sama krijesta nije imala negativan utjecaj. Stoga je zakljueno da je njena
funkcija bila dekorativna. Quetzalcoathlus northropi imao je raspon krila od 12
metara, a mogao je teiti petinu tone. Nove studije pokazuju da je bio sposoban
letjeti na daleke udaljenosti, ali je vrijeme veinom provodio hodajui tj. kreui
se po zemlji s osloncem na krilima. Tako je mogao hvatati male kraljenjake
(Witton 2008).

U kenozoiku kontinenti postupno zauzimaju svoj dananji raspored, a zbog

tektonskih promjena izmjenjuju se tokom ovog razdoblja zatopljenja i zahlaenja.
Znatno se nastavljaju razvijati sisavci, ptice i kritosjemenjae iako u poetku jo
uvijek dominiraju drugi oblici. Titanoboa cerrejonensis u paleozoiku je zbog tople
klime mogla narasti vie nego dananji boidi. Takoer zvana kralj zmija, ova
vrsta je duga 12 metara i teila vie od tone. Imala je potencijal biti na vrhu
hranidbenog lanca jer je teoretski zbog mogunosti jake konstrikcije mogla biti
predator ostalim ivotinjama, meutim prehrana joj se veinski sastojala od riba.
Eocen je razdoblje prepuno zanimljivih oblika sisavaca. Uintatherium anceps slii
dananjim nosorozima, dug je 4 metra i tei 2 tone. Imao je istovremenu
spljotenu i konkavnu lubanju koja je sadravala duge onjake iako je bio
herbivor. Pretpostavlja se da su sluili kao pomo pri pasenju. Takoer biljojed,
Megacerops coloradensis sliio je na dananjeg nosoroga veliine slona visok
2.5 metra mogao je teiti vie od 3 tone. Na glavi je imao izraslinu u obliku slova
Y koja mu je sluila za obranu i teritorijalne borbe. Mladunad ovakvih vrsta bila
je prehrana vrste Archaeotherium mortoni, svinjolike ivotinje veliine krave sa
raznim izboinama na lubanji. Ova vrsta bila je sposobna galopirati za plijenom, a
u teim uvjetima svojim izrazitim osjetilom mirisa traiti korijenje i gomolje. U
oligocenu ga zamjenjuje Entelodon magnus, sa razvijenijim zubima i grai udova
prilagoenijoj brzom tranju. Platybelodon grangeri, srodnik recentnih slonova iz
miocena, imao je lopatast oblik donje eljusti. Pretpostavljalo se da je njime,
poput lopate, grabio vodeno bilje. Meutim, tragovi istroenosti na zubima
upuuju na to da je s njime brstio koru i rezao grane pridravajui ih surlom.
Pliocen je obiljeio sisavac s posebnom strukturom prednjih udova.
Chalicotherium grandeform koristio je svoje izduene udove za privlaenje grana
kojih je brstio. Kretao se hodajui na njihovim zglobovima poput dananjih
ljenjivaca i gorila, uvajui duge pande koje je koristio za dohvaanje plodova ili
obranu.

Doedicurus clavicaudatus iz pleistocena srodnik je pasanaca dug 4 metra i teak

vie od 2 tone. Cijelo tijelo mu je bilo prekriveno oklopom, ukljuujui i fleksibilan
repni oklop sa bodljama na vrhu. Gigantopithecus blackii ivio je u pleistocenu, te
je sa 3 metra visine i pola tone teine bio najvei majmun koji je ikada postojao.
Neki znanstvenici pretpostavljaju da je bio bipedalan s obzirom na oblik donje
eljusti koja je omoguavala povoljan poloaj dunika. Istroenost zubiju ukazuje
na prehranu bogatu voem i sjemenkama (Olejniczak 2008). Detaljne analize
azijskih lokaliteta potvruju da je ivio istovremeno s ljudskim pretcima npr.
vrstom Homo erectus (Ciochon 1996). Megaladapis edwardsi pripadnik je izumrlih
lemura s Madagaskara, te je ivio u holocenu. Za razliku od ostalih lemura, tijelo
mu je bilo zbijenije i vie prilagoeno arborealnom ivotu nego povremenom
hodanju. Takoer, umjesto da su oi smjetene naprijed kao kod ostalih primata,
u vrste Megaladapis edwardsi oi su na lubanji smjetene postrano. Imao je
izboenu njuku sa produenim onjacima i jakim eljustima za vakanje tvrde
vegetacije. Mogao je narasti do 1.5 metra i 50 kilograma teine, to ga ini
dvostruko veim od drugih izumrlih lemura. Kada su ljudi prije 2300 godina
naselili Madagaskar, ova i brojne druge vrste izumrlih lemura jo uvijek su
postojale. Zbog antropogenog utjecaja i fragmentacije stanita izumrli su prije
600 godina (Muldoon 2010).
Zakljuak
Zahvaljujui evoluciji bioloka raznolikost je kroz geoloke periode dovela do
brojnih zanimljivih morfolokih oblika i prilagodbi. Veina ovih vrsta izumrla je
zbog okolinih utjecaja i kompeticije. Kako se blii doba dominacije roda Homo,
primjetno je da neke vrste izumiru zbog antropogenog utjecaja, to je veoma
alosno za budua udovita iz prolosti.

Literatura
Whittington, H. B. (1975). The Enigmatic Animal Opabinia regalis, Middle
Cambrian, Burgess Shale, British Columbia . Philosophical Transactions of the
Royal Society B
Hagadorn, J. W. (August 2009). Taking a Bite out of Anomalocaris. International
Conference on the Cambrian Explosion, Canada . str. 33-34
Braddy, S. J.; Poschmann, M.; Tetlie, O. E. (2007). Giant claw reveals the largest
ever arthropod. Biology Letters
Maisey, J.G. (2009). The Spine-Brush Complex in Symmoriiform Sharks
(Chondrichthyes: Symmoriiformes), with comments on dorsal fin modularity.
Journal of Vertebrate Paleontology
Itano, W.M. (2015). An abraded tooth of Edestus (Chondrichthyes,
Eugeneodontiformes): Evidence for a unique mode of predation. Academia

Tapanila, L.; Pruitt, J.; Pradel, A.; Wilga, C.D.; Ramsay, J.B.; Schlader, R.; Didier,
D.A. (2013). Jaws for a spiral-tooth whorl: CT images reveal novel adaptation and
phylogeny in fossil Helicoprion. Biology Letters
Witton, M.P., and Naish, D. (2008). A Reappraisal of Azhdarchid Pterosaur
Functional Morphology and Paleoecology. Public Library of Science
Ciochon, R.; et al (1996). Dated Co-Occurrence of Homo erectus and
Gigantopithecus from Tham Khuyen Cave, Vietnam. Proceedings of the National
Academy of Sciences of the United States of America
Olejniczak, A.J.; et al (2008). Molar enamel thickness and dentine horn height in
Gigantopithecus blacki. American Journal of Physical Anthropology
Muldoon, K. M. (2010). Paleoenvironment of Ankilitelo Cave (late Holocene,
southwestern Madagascar): implications for the extinction of giant lemurs.
Journal of Human Evolution