MISAO NA VJENU PROLOST*

Zlatko Kramari

Jugoslavenstvo je iri pojam nego to se misli. esto to meni

negiraju, a ja sam Jugoslaven, ali ne iz perspektive Aleksandra Karaorevia ili Petra ivkovia. Ja sam i Srbin bolji od
Bulatovia ili Antonija Isakovia.Bolji sam Hrvat od Stjepana Radia. Za Hrvate sam od poetka bio Srbin i jugounitarist,
za Srbe frankovac i ustaa. Za ustae opasan narcist i komunist. Za marksiste salonski komunist. Za klekrikalce i vjernike
antikrist kojeg treba pribiti na sramni stup. Za malograane
sam poslije rata bio kriv to je do svega dolo.
Miroslav Krlea

...ili kako je sve poelo

O tezi da se komunistiki period jugoslavenske povijesti moe interpretirati i kao svojevrsni traumatini prekid u povijesnom "osvjetavanju" nacije pisao sam i u nekim svojim ranijim tekstovima.1 toPrva tri dijela iz gore naslovljenog poglavlja knjige NOSTALGIJA: kratka povijest zaborava
koja uskoro izlazi u zagrebakom Meandru predusretljivo ustupljena asopisu od naeg suradnika i prijatelja, profesora i konzula Republike Hrvatske u Banja Luci.
1. Usp. Z. Kramari & A.Banovi-Markovska, Politika; Kultura, Identitet (interkulturalni
dijalog), K, Zagreb, 2013., posebice na tekst "Memorija, Povijest, Trauma", str. 145-169.
Naime, u tom smo tekstu komunizam interpretirali kao "zbir trauma koje je neka strana
*

69

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

vie, u tim sam tekstovima, pokuao pokazati da je tu tezu mogue i

teorijski valjano argumentirati. Naime, u jugoslavenskom su drutvu
postojali ozbiljni simptomi (od nacionlizacije, dravnog planiranja,
kolektivizacije koju nije mogue ostvariti bez institucionaliziranog terora, preko koncepta samoupravljanja koji, pak, predstavlja jednu od
bitnijih pretpostavki ostvarenja ideje o nunosti odumiranja drave, a
koja se onda, u konanici, potvruje svekolikom ideologizacijom svakodnevnog ivota, u kojem je jedan od obvezujuih ideolokih narativa bio onaj o "bratstvu i jedinstvu", pa sve do svih onih pretencioznih
diplomatskih aktivnosti koje su na svjetskoj politikoj sceni trebale
omoguiti vidljivost i zemljama "treeg svijeta"/"nesvrstanima", koji
mi doputaju da to kompleksno razdoblje novije jugoslavenske povijesti interpretiram i kao svojevrsnu traumu (incident, stranputicu),
i koja se, kao takva, ni na koji nain, ne moe uklopiti u idealiziranu
(konstruiranu) sliku nacionalnog povijesnog kontinuiteta. Stoga bi
se svaka budua (re)interpretacija jugoslavenske prolosti morala ne
samo distancirati od ovih simptoma, ve bi u toj istoj prolosti morala
pronai neke od onih potisnutih/zaboravljenih simptoma od kojih e
sila nanijela vlastitom identitetu, pa je dotinom identitetu sada potrebna terapija kako
bi mogao ponovno postii svoje intaktno stanje"(Groys, 2006: 54). Neto slino tvrdi i M.
Todorova:"u istonoevropskim komunistikim dravama klasini marksizam bio je kratak
prekid u nacionalnom kontinuumu koji se protee od osamnaestog do dvadesetog veka: u
tom kontinuumu klasini marsksizam je zapravo postao irelevantan usprkos ideolokom
nominalizmu i prevlasti marksistikog argona" (2010, 116). Nadalje, mogli bismo rei da
je hrvatski nacionalistiki komunizam bio "osobena vrsta psiholoki invertovanog nacionalizma, pri emu je ideja o zaostalijoj metropoli (Beogradu op. Z. K.) neko vreme imala
katarzino dejstvo u odnosu na kompleks nie (hrvatske op. Z. K.) vrednosti"(isto, 117); ali
o ova "olakavajua" dijagnoza samo dodatno potvruje blisku povezanost izmeu traume
i konstituiranja, u naem sluaju, hrvatske nacije/identiteta! O tome vie, I. Diev, "Eros i
identitet", u zborniku: Balkan kao metafora. Izmeu globalizacije i fragmentacije, ur. Duan I.
Bijeli & Obrad Savi, Beogradski krug, Beograd, 2003., str. 269-285. A nadasve zanimljiv
primjer kako u praksi izgleda radikalni raskid s komunistikom prolou na simbolinoj
razini moe se nai u knjizi B. Budena, Zona prelaska, o kraju postkomunizma, gdje nas ovaj autor podsjea kako je prvih dana revolucije, krajem prosinca 1989. godine, ideoloki simbol
komunizma bio isjeen iz rumunjske nacionalne zastave. "Rupa nastala na taj nain, s kojom
je zastava noena jo neko vreme, i sama je postala simbol simbol radikalnog raskida s
prolou, neka vrsta zaustavljene istorije, kada jo nita nije odlueno i gde se dalje sve ini
moguim. Kada je ubrzo potom rupa nanovo zatvorena (ali ne vie istim znakom op. Z.
K.), u tome je prepoznato ponovno uspostavljanje istorijskog kontinuiteta, a time i jednog
takozvanog normalnog odnosa prema prolosti, kao da je i sam trenutak revolucije predstavljao neku vrstu istorijskog zaboravljanja"(2012: 76).
70

Zenike sveske

poeti konstruirati novu, postkomunistiku projekciju ne samo buduih, ve i onih prolih zbivanja. Prema tome, zadaa historiara svela
bi se na "deskripciju prolosti ("onoga to se dogodilo"), koja, iz interpretativno-eksplanatornih razloga," () polazi od rekonstrukcije
drutveno-istorijske situacije koja sadri razliite mogunosti ("window of opportunity") kasnijeg razvoja. Nacionalni istoriografski narativi usled njihove "teleoloke strukture i elja da se historija vidi
kao nuni tok koji vodi trijumfu odreene nacije" upravo to onemoguavaju" (Suboti, 2009 a: 215), jer njima historija slui, prije svega,
kao projekcija u prolost suvremenih politikih odnosa ili eljene budunosti. I u tom smislu, moe se rei da su u pravu svi oni koji tvrde
da iskljuivo od prolosti ovisi sadanjost, a ne obrnuto (I. Wallenstein, Tz. Todorov...).
Nadalje, upravo, u tom, komunistikom, razdoblju jugoslavenske povijesti, dolo je do toga da su neki bitni dijelovi povijesnoga
pamenja i to, u podjednakoj mjeri, kod svih jugoslavenskih nacionalnih entiteta, bili u potpunosti uklonjeni/izbrisani iz kolektivnog
pamenja ili, u "blaoj" varijanti, tek djelomice "zatamnjeni, jer se svojim sadrajem nikako nisu mogli uklopiti u komunistiku projekciju
idealnog "povijesnog kontinuiteta". Sve ono to se nije uklapalo u tu
"ideal-pojekciju" povijesnog kontinuiteta ili je bilo preputeno opem
zaboravu ili se javno stigmatiziralo ili su se, u onim ideolokim neutralnijim sluajevima, dogaaji i pojedinci, vezani uz te sluajeve,
svjesno ignorirali i, na taj krajnje jednostavan nain, elegantno "gurali" na margine povijesti." (...) istorijski materijalizam funkcionisao
je kao obavezujui kanon socijalne konstrukcije prolosti, nezavisno
od neijeg usvajanja ideala komunistike budunosti. Nesebinim
zalaganjem drave-partije taj kanon tumaenja prolosti, sadanjosti
i budunosti uspostavljen je kao vrsto "kulturno pamenje" koje je
razliite oblike individualnih i grupnih "kontra-seanja" uspeno potiskivalo iz javne sfere u veoma ograniene privatne (individualne i
grupne) nie komunikacijskog pamenja. Hegemoniju tog diskursa
tokom "herojskog doba" komunizma nije potrebno posebno dokazivati obilje autobiografskih svedoanstava (ukljuujui i one koje
su pisali "disidenti"), ilustruje njegovu uspenu "kristalizaciju" kako
71

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

u vrste topose ("mesta pamenja"- institucije, monumente, rituale), tako i u simbolike prakse pomou kojih se individualne istorije
oblikuju, samorazumevaju i "smetaju" u svetsko-istorijski tok. Moe
se zakljuiti kako je jasno odreena i uproena koncepcija tog toka
("reim istorinosti") decenijama uspeno funkcionisala kao "socijalni
okvir" pamenja (...) koji je presudno uticao na (re)produkciju seanja
grupa i pojedinaca" (Suboti, 2009 b: 173-174).2 I, ako su se, na ovaj
nain, u prolosti rjeavali problemi "pamenja i zaborava", onda je,
zapravo, i tranzicijski odgovor bio ne samo logian, ve i jedino mogu: reim istine mora se, u to kraem roku, promijeniti, jer "transformirajui predstave o akcijama drave koji je nametao prethodni
(u jugoslavenskom sluaju to je bio komunistiki op. Z.K.) reim...
kroz eksplicitno redefiniranja tih predstava i novo kategoriziranje/
prevrednovanje spornih injenica" (Teitel, 2000:85).
U kontekstu (re)kategorizacije nekih spornih injenica moemo
se, izmeu ostaloga, zapitati koji su to "valjani" razlozi zbog kojih komunistiki reim/ ideologija nikada nije elio uvrstiti bana Jelaia u
hrvatski/sveslavenski panteon velikih nacionalnih junaka? Tim vie,
2. Ako se prihvati teza da je jugoslavenski komunizam sustavno sputavao kolektivno pamenje, onda nam donekle moe i biti razumljiv onaj euforini "povratak na dorevolucionarni
narativ nacionalne istoriografije" (Suboti 2009 b: 175), koji je jedini bio u stanju konsolidirati "kolektivno pamenje "nacije", kao glavnog aktera postkomunistike stvarnosti"(isto).
Aktivnosti vezane uz "nacionalizaciju historije" nije bilo mogue izbjei, jer ona je, zapravo,
"osmiljena pria pomou koje su postkomunistike nacije potvrivale svoju drevnost, seale se svoga "zlatnog doba" (to je obvezno bio period koji je prethodio "komunizmu" op. Z.
K.) i oplakivale "pad" (a u njihovim narativima upravo je komunistiki period predstavljao
tu historijsku regresiju op. Z. K.), da bi, posle novog "buenja" (postkomunistiki period
op. Z. K.), iznova usvojile i slavile svoju dananju slobodu i nacionalni suverenitet:"Postkomunistiki istoriari prikazivali su nove i stare nacionalne mitove i konstruisali nacionalne istorije kako bi, pozivajui se na slike njihove sjajne prolosti, legitimisali mlade nacije
i nove nacionalne drave. Kontinuiteti dravnih tradicija, nacionalnih elita i nacionalnih
kultura izmiljani su ili su ponovo otkriveni. "Zlatno doba" u dalekoj prolosti ili srednjem
veku slavljena su, a protagonisti nacionalnih kultura i pokreta pretvarani su u heroje"(isto).
Isto tako, upuujem i na moj tekst, "Nacija: tekst ili san" (na primjeru romana Kole aule Iskuenja), u knjizi: Identitet. Tekst. Nacija, interpretacija crnila makedonske povijesti, Ljevak,
Zagreb, 2009., str.133-185. No, svakako treba spomenuti i neke od onih knjiga, u kojima se
fenomen "jugoslavenskog komunizma" interpretira na bitno razliit nain od moje interpretacije istoga fenomena. Vidjeti, T. Kulji, Kultura seanja, igoja, Beograd, 2006., V.Perica &
M.Velikonja, Nebeska Jugoslavija. Interakcije politikih mitologija i pop-kulture, XX vek, Beograd,
2012.
72

Zenike sveske

to su sve potrebne predradnje za njegovu kanonizaciju u hrvatskoj

graanskoj historiografiji bile, na vrijeme, odraene. Naime, nisam
sklon prihvatiti ona tumaenja koja ovo komunistiko neprihvaanje Jelaia kao nacionalnog junaka svode na injenicu da su klasici
marksizma, Marx i Engels, imali ozbiljne primjedbe (to ni na koji
nain ne umanjuje historijsku neutemeljenost njihovih prigovora) na
njegovu ulogu, kao i, uope, ulogu veine slavenskih naroda, u europskim revolucionarnim gibanjiima 1848. godine, jer navodno njihove uloge u tim zbivanjima nisu bile na historijskoj razini "apsolutnog uma", odnosno u funkciji onoga to je njemaki filozof Immanuel
Kant imenovao kao "napredak prema boljem". Dodue, ne znam kako
se u tu ocjenu uklapa Jelaiev nadasve pozitivan odnos spram kompleksa "srpskog pitanja" u Hrvatskoj, koji ni danas mnogi politiari
nisu dosegnuli?
Bez obzira to su miljenja klasika marksizma u to vrijeme bila obvezujua miljenja, ipak sam sklon vjerovati da su hrvatski komunisti
uz malo napora (a nije da "materijala" nije bilo!) mogli, bez nekih krupnijih ideolokih koncesija, promijeniti tu nametnutu ideoloku optiku i svesti lik/djelovanje bana Jelaia na jednu od mnogih loginih
epizoda u hrvatskoj povijesti, iji e se konani smisao dovriti onoga
momenta kada se na toj istoj povijesnoj sceni pojavi Josip Broz Tito!
I sve one povijesne linosti (kralj Tomislav, M. Ivani, M. Gubec, ban
Jelai...) prije pojave Tita samo su obini povijesni epizodisti, koji
su svojim aktivnostima sudjelovali u konstruiranju onog idealnog
komunistikog (jugoslavensko-hrvatskog) narativa, koji se temelji na
konstantnom osporavanju tuinskih reima i jedinstvu junoslavenskih naroda. A onoga momenta kada se na jugoslavenskoj (hrvatskoj)
povijesnoj sceni pojavio Tito prestali su svi valjani razlozi za daljnje
postojanje ovoga narativa, jer su njegovom pojavom sve dosadanje
povijesne dileme trebale biti jednom zauvijek rijeene!
I ako bi se u ovome kljuu interpretirala cjelokupna povijest komunizma, onda bi bili u pravu oni teoretiari postkomunizma koji
smatraju da se na taj nain komunizam tretira kao svojevrsni dodatak
"aktuelnoj kulturno-rasistikoj slici neprijatelja nacije ne bi li se time
73

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

izbrisao iz vlastite prolosti, a time iz sopstvenog identiteta, kao da je

odvajkada predstavljao tuu i neprijateljsku kulturu" (Buden, 2012:
74).3

3. O fenomenu potiskivanja manje ugodnih povijesnih epizoda iz "kolektivnih pamenja"

pisao sam i u svojim ranijim tekstovima (usp. Politika. Kultura. Identitet, (interkulturalni
dijalog), K, Zagreb & Odjel za kulturologiju Sveuilita J. J. Strossmayera, Osijek, 2013.,
Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike, Meandar, Zagreb & Odjel za kulturologiju Sveuilita J. J. Strossmayera, Osijek, 2014), pa emo ovdje stoga samo ponoviti nau
temeljnu tezu: prakse "potiskivanja"/"kolektivne amnezije" predstavljaju "tihe konstante"
svih naih historiografija i jednako dobro funkcioniraju u svim prijelomnim godinama 20.
stoljea, kako poslije 1918. godine, tako i poslije 1945., 1990., 2013. godine. I tu su u pravu
oni autori koji smatraju da se ovakvim bjegovima u derealizaciju masama omoguuje najbezbolnija promjena identiteta. No, za razliku od tih autora, ovdje, prije svega, mislim na
Borisa Budena i Dubravku Ugrei, koji su uglavnom fokusirani na iracionalno ponanje
masa poslije 90-tih godina, ja mislim da su se mase na istovjetan nain ponaali i prije i
poslije te godine. Jer, ako se ve aktualizira jedno vrlo ozbiljno pitanje zato je dolo do potiskivanja "hrvatskog jugoslavenstva", onda je jednako tako opravdano pitati: a zato nitko
nikada nije problematizirao potiskivanje jednako znaajnog kompleksa u naoj "kolektivnoj povijesti" npr., kompleksa "hrvatskog austroungarizma"? Mislim da izmeu svih naih
"potiskivanja" postoji uzrono-posljedini odnos: (o)lako prihvaanje da se u nekom povijesnom trenutku neto "potiskuje", zapravo, znai da emo u nekom drugom povijesnnom
trenutku opet napraviti nepotrebne kompromise s vladajuom ideologijom i prihvatiti (i,
to je jo traginije, i aktivno) sudjelovati u "potiskivanju" neega to netko doivljava, u
najmanju ruku, suspektnim. Sjajan primjer jednog takvog "potiskivanje" nali smo u tekstu Ivane Spasi, "Smrt Bricea Tatona i uslovni kosmopolitizam socijalistike Jugoslavije":
"Moja baka, roena kao habsburka podanica u porodici srpske beke sitne buroazije,
kolovana kao raunovoa i velika ljubiteljica francuske kulture, nije volela komuniste i
nije se slagala s nainima kako oni vode zemlju. Iako se s Partijom nije mnogo kaila
imala je uostalom sasvim pristojnu profesionalnu karijjeru u privatnim razgovorima nije
se ustruavala da o vlasti govori na nain koji je uasavao njenu oprezniju okolinu. Baka
je volela putovanja i u Evropi je bilo malo to nije videla. Poetkom osamdesetih godina,
povela me je u Be, da mi pokae svoj rodni grad. Tamo smo se sastale s njenom dalekom
austrijskom rodbinom, s kojom je razgovarala na svom nikad zaboravljenom bekom
nemakom. Roaci su je, saaljivim tonom, u jednom momentu zapitali kako mi ivimo,
"tamo", u Jugoslaviji? Pomislila dsam , sad e baka, konano, moi sasvim slobodno da kae
sve to misli, bez uutkavanja znaajnim pogledima sagovornika i gurkanjem ispod stola.
Na moje zaprepatennje, usledila je tirada pohvala jugoslavenskom drutveno-politikom
sistemu. Sve ove godine, rekla je baka, ivimo dosta slobodno: putujemo kuda hoemo,
nitko nas ne dira, a i standard nije lo ima se para, vozimo kola, niko nije beskunik, deca
se koluju. Baka je to govorila ponosno i pravedniki uzdignute brade, na isti onaj nain kao
kada je, kod kue sipala drvlje i kamenje na "komunjare". Ne seam se vie da li sam baku
posle nasamo pitala zato, ili sam i bez pitanja znala odgovor: pred strancima neemo
govoriti nita loe o svojoj zemlji. Kada se i ova inae neustraiva srednjoevropka povinula
nepisanoj normi jugoslavenske kulturne intimnosti, onda je dejstvo te norme ("derealizacije" op. Z. K.) doista moralo biti snano" (2011: 60-61).
74

Zenike sveske

Ali, istine radi, treba jo jednom ponoviti da su sve ove prakse

"brisanja" pojedinih bitnih dijelova povijesti, dogaaja i pojedinaca,
jednako tako, bile i integralni dijelovi programa komunistike ideologije. Poslije osvajanja vlasti,1945. godine, to e se i dogoditi! Komunistiki je reim, izmeu ostaloga, inzistirao na radikalnom i rigidnom
politiko-ideolokom preoblikovanju diskursa svih jugoslavenskih
prolosti. I on je, da bi potvrdio svoj upitni legitimitet, morao pokazati da postoji diskontinuitet u odnosu na prethodni model kolektivnog
pamenja. A do diskontinuiteta/"crnih rupa" u kolektivnom pamenju dolazi samo tamo gdje se institucionalno/sustavno promie "kolektivna amnezija" u odnosu na onaj prethodni, "nenarodni" period
vlastite prolosti! I te "diskontinuitete" postkomunistiki nacionalni
historiografski narativi prevladavaju vrlo jednostavno: oni iznova sudjeluju u pisanju te iste povijesti, ali s tom razlikom to e je sada "suverenizirati"...Taj postupak je nuan, jer se jedino unutar "suverenizirane historije" prolost moe interpretirati kao proces koji je teleoloki
usmjeren prema sadanjosti.4
No, to ne znai da se postavljanjem ove pomalo heretine teze o
tome da se komunistiki period jugoslavenske povijesti moe interpretirati i kao svojevrsni traumatini prekid u povijesnom "osvjetavanju" nacije eli dovesti u pitanje sveukupna jugoslavenska komunistika prolost, sva njena intelektualna, politika i ina kompleksnost,
u kojoj su se, u jednom relativnom kratkom povijesnom periodu,
odvijali procesi ubrzane modernizacije: od industrijalizacije i urbanizacije, preko sekularizacije drutva, pa sve do i onih ambicioznih
projekta socijalistike emancipacije ena.5 Nema nikakve dvojbe da je
"boljevika (komunistika op. Z.K.) revolucija () prisvojila te uto4. Vie o tome, u: M. Suboti, Rusija izmeu imperije i drave-nacije: jedno tumaenje, Trei
program Radio-Beograda, br. 141-142, 2009. a., str. 203-242.
5 Dodue, uope nisam siguran da je projekt socijalistike emancipacije ena uspio bitnije
promijeniti odnose meu spolovima, rodne stereotipe, materijalizirane predodbe o braku
i seksu te peremanentnu krizu mukosti u egalitiranom drutvu. O tome vie u: Renata
Jambrei-Kirin, Dom i svijet, O enskoj kulturi pamenja, Centar za enske studije, Zagreb,
2008. A o nekim negativnim aspektima "modernizacija" vie, u: R. Suny, Socijalizam, postsocijalizam i normativna modernost: razmiljanja o istoriji Sovjetskog Saveza, Trei program
Radio-Beograda, br.141-142, 2009., str. 80-107.
75

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

pijske impulse, afirmisala ih i kanalisala njihovu energiju u politiki

projekt. Vizije osloboenja postale su vizije legitimacije kada su fantazije o kretanju kroz prostor prevedene u temporalno kretanje, kada
su ponovo upisane u istorijsku putanju revolucionarnog vremena"
(Buck-Morrs, 2005: 63).
Nadalje, tu nau tezu nikako ne bi trebalo shvatiti kao jedan od
mnogobrojnih aktualnih, nekritikih i glupih6 pokuaja osporavanja samog postojanja komunizma, jer sam itekako svjestan, ba kao
i Jean-Luc Nancy od kojeg i preuzimam najvei dio argumentacije o
tome da niti jedna, pa tako ni naa historija ne moe biti samo jeka
i dim, opsjena to je 150 godina zastirala na pogled i sada se preko
noi, u trenu rasprila u nitastvo. Kao da je jedna jedina zabluda,
jedna jednostavna, nepristojna i glupa greka mogla imati takvo dominantno, mobilizirajue djelovanje koje pokazuje put. Kao da su tisue takozvanih "intelektualaca" jednostavno bili glupaci, ma kao da
6 Bojim se da uope nije u pitanju nikakva ideoloka "glupost", ponajmanje neke desne,
konzervativne provinijencije, jer nitko od onih koji su skloni da u "komunizmu" vide samo
"pozitivne elemente" ne moe osporiti da je jedan od temeljnih motivacijskih ideja da se
uope upustimo u avanturu radikalnih promjena dominantnih drutvenih paradigmi s kraja 80-tih godina bila "intrizina potreba za nadoknaivanjem, to jest integracijom u zapadnu
"normalnost" (Buden, 2012:72). Na slinom tragu, tragu "naknadne revolucije", razmiljaju i neki drugi teoretiari (R. Monik, S. Buck-Morrs, J. Habermas), koji smatraju da Istok
postaje kljuni koncept postkomunistikog procesa transformacije, "i to u svojoj politikoj
funkciji "Istok" (...) determinie odnos prema komunistikoj prolosti"(isto).. To e rei da
se u stvarnosti, uz pomo "Istoka", dehistorizira taj odnos."On pripisuje "pad komunizma"
odreenim imanentnim osobinama realno postojeeg socijalizma ali ne i politikim i socijalnim borbama unutar samog istorijskog socijalizma. (...) On gasi politiku dimenziju
istone prolosti, a sline efekte postie i u sadanjosti"(isto). Razmiljanja B. Budena (i R.
Monika) o raspadu komunizma, i jedne "vienacionalne zajednice" uglavnom ponavljaju
opa mjesta recentne literature o odnosu nacionalizma i progresa, pa se onda ti dogaaji
(raspadi drava) interpretiraju kao logine posljedice djelovanja "retrogradne ideologije"
nacionalizma, jer su se, uz posredovanje "nadoknaujue revolucije", postkomunistika
drutva prikljuila "loijoj, tunijoj strani istorije i nadoknadila svoj proputeni razvoj kao
krvavi debakl koji ak i komunistikoj prolosti daje mogunost da se u retrospektivi (ali,
samo retrospektivi op. Z. K.) ini "politiki sreniji i ekonomski uspenijim" (Buden, 2012:
63). Budui da ovakav pristup uz pojam ideologije nacionalizma vezuje iskljuivo negativne konotacije, onda se dadne zakljuiti da je uspjeh nacionalistikih ideologija puki privid,
jer u stvarnosti to, zapravo, znai povratak na ve viene, "potroene" ideoloke obrasce i
politike diskurse, koji nam se u retrospektivi ine uspjenijim od postojeih! A takav tip
nacionalizma neki teoretiari (npr. Roudemetof, Malia, Scott) promatraju. kao loginu posljedicu dugotrajnog procesa modernizacije.
76

Zenike sveske

su tisue drugih ljudi nasjeli jo veoj gluposti, budui da su dopustili

da ih ovi vuku za nos...Stoga, ako uistinu elimo znati "zato nam se,
u nedavnoj prolosti, dogodilo, upravo, to to nam se dogodilo", onda
do veine tih odgovora moemo doi jedino kritikim propitivanjem
te kompleksne komunistike prolosti. Svako ishitreno, nekritiko/
ideoloko ponitavanje te prolosti u historijskoj svijesti postkomunizma predstavlja upravo epohalnu glupost, jer se uvijek mora imati na umu da se sa svakim iskljuenjem komunizma iskljuuje jedan
"drutveni deo stvarnosti. Tako gubitak stvarnosti postaje neka vrsta gubitka drutva. Ne samo da je nacija sada nesposobna da svojoj
komunistikoj prolosti naknadno da drutveni smisao, da je objasni
kao ideoloki i politiki proizvod odreenih drutvenih sukoba, sada
ni drutvena istina aktuelne stvarnosti za nju nema nikakvog smisla" (Buden, 2012: 77). Ali, sve ove "dobronamjerne" objekcije, koje
ovaj teoretiar drutva, uvaavajui i razvijajui teorijske stavove J.
Habermasa,7 upuuje svim onim brojnim nekritikim osporavateljima komunistike prolosti (na nekim mjestima, u knjizi Zona prelaska, ovaj autor o tim osporavateljima govori kao o nedovoljno zreloj
"djeci postkomunizma", gdje ih ta "nezrelost" uope ne sprijeava da
s puno djeake energije i vika strasti aktivno sudjeluju u revoluciji
koja se, zapravo, odvija unatrag. No, i svi ti zakanjeli procesi imaju
smisla, jer tek uz njihovu pomo mogue je osloboditi onaj politiki
prostor, koji e omoguiti da se, u jednom relativno kratkom vremenskom periodu, nadoknadi sve ono to je, navodno, proputeno uiniti
u prethodnom razvojnom periodu), trebao bi, jednako tako, uputiti i
svim onim nekritikim apologetima te iste prolosti, tih nimalo sretnih vremena, u kojima je konstruirana jedna uistinu "udovina antirealnost ili izokrenuti svijet" (M. Malia) upitnog drutvenog smisla i
neizvjesne budunosti.
Kao to, s punim pravom, trai od osporavatelja komunistike
prolosti da o njenoj kompleksnosti ne sude ishitreno, smatram da
se neto slino treba traiti i od onh koji su skloni nekritiki braniti
7 Usp. J. Habermas, "Nachholende Revoilution und linker Revisionsberief. Was heisst
Sozialismus heute?, u: Die nachholende Revolution, Frankfurt am Main, Suhrkamp, 1990.,
str.179-203.
77

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

taj dio nae zajednike prolosti. Naime, nije uope korektno, tovie,
podjednako je glupo, ignorirati sve one manje ugodne epizode, kao
to je to na primjer, period "crvenog terora", stalnu demokratsku insuficijentnost, nepostojanje kritine javnosti, stalni deficit politikih
sloboda, nepotivanje graanskih i manjinskih prava, monizam a ne
pluralizam kao vladajui svjetonazor...; rije je o "epizodama" koje su
uistinu predstavljale dominantna obiljeja te iste prolosti.
I upravo na te manje "ugodne detalje" komunistike prolosti u
svojim tekstovima8 sustavno nas podsjea M. Malia, koji za razliku od
nekih drugih zapadnih sovjetologa, upozorava na vanost prouavanja ideologije, pa je sukladno tome i smjestio u sredite uzrono-posljedinih veza tog iznimnog vremena. Ovaj autor socijalizam shvaa
krajnje ozbiljno, jer prema njegovom miljenju, tijekom cijelog sovjetskog perioda (manje-vie, sve njegove objekcije mogue je primijeniti
i na "jugoslavenski sluaj", to sam u ovoj studiji o nostalgiji sustavno
i inio op. Z.K.) komunistiko vodstvo dosljedno je teilo ostvarenju
potpunog, integralnog revolucionarnog socijalizma, tj. potpunog nekapitalizma ukidanje trita, privatnog vlasnitva i profita. Budui
da je taj plan principijelno neostvariv, onda se on moe obraniti jedino uz asistenciju jednoga udovinog represivnog reima: "... ne postoji takva stvar kao to je socijalizam, ali Sovjetski Savez (Jugoslavija
op. Z.K.) ga je stvorio" (1994: 496). I kako je, poslije svih negativnih i
traumatinih povijesnih iskustava, etiku ideju socijalizma nemogue
ostvariti, onda je posvema razumljivo to su i Lenjin i Staljin pribjegli
teroru. Naime, "realizacija" te utopijske ideje/"racionalistike moder8 Usp. M. Malia, The Soviet Tragedy: A History of Socialism in Russia 1917-1991, New York,
Free Press, 1994. U ovoj zanimljivoj i opsenoj knjizi (cca 500 stranica) autor izlae svoju
meta-teoriju sovjetske prolosti, koja se temelji na konceptu modernosti, a iz prouavanja
sovjetske prolosti u potpunosti otklanja svaku ideju modernizacije. Naime, on smatra da je
pogrean svaki onaj pristup sovjetskoj prolosti koji u prvu plan stavlja drutveno-ekonomske odnose, iskustva razliitih kultura i politikih sistema, a u potpunosti umanjuje vanost
ideologije i politike. Na kraju knjige on e prilino rezignirano zakljuiti da je kolaps Sovjetskog Saveza (i njegovih satelita!) bio neizbjean, a njegov politiki reim nelegitiman i
kao takav od poetka osuen na propast. Kraj Sovjetskog Saveza bio je upisan u njegov "genetski kod". O kritikom itanju teza M. Malia, vie, u: R. Suny, Socijalizam, postsocijalizam i
normativna modernost: razmiljanja o istoriji Sovjetskog Saveza, Trei program Radio-Beograda,
br. 141-142, 2009., str.80-107.
78

Zenike sveske

nosti odozgo" (R.Suny) mogua je, kako je ve napomenuto, jedino

uz primjenu krajnje represivnih metoda, dravnog terora, koji u ime
jedne masovne partije provodi sveprisutna tajna policija. A sve te procese i aktivnosti u drutvu jednoznano interpretira ogromni propagandni aparat. Te interpretacije ne bi mogle biti tako "uspjene" da iza
njih vrsto ne stoji dravni monopol nad sredstvima komunikacije i
kulturne produkcije, posebice filmske industrije, kao i nad svim onim
mnogobrojnim akademskim institucijama. I, svemu tome, naravno,
treba jo dodati i sveprisutnu partijsku kontrolu nad oruanim snagama, dravnim aparatima moi i sredstvima za proizvodnju, gdje
ova potonja kontrola predmnijeva da su sve gospodarske aktivnosti
koordinirane i kontrolirane iz jednog centra.

II

ili o jugoslavenstvu izmeu ideologije i nacije

Borba ovjeka protiv vlasti je borba

pamenja protiv zaborava.

Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava

Isto tako, imam dojam da u naim historiografijama nisu dovoljno

temeljito propitana sva ona relevantna miljenja,9 u kojima se argumentirano dokazivalo da jugoslavenska drava, u svojim poecima,
nije imala nikakav drugi identitet osim ideolokog. Naime, jugoslavenski komunisti, sukladno ondanjoj marksistikoj doktrini, kada su
9 Usp. B. Buden, "Jo o komunistikim krvolocima, ili, zato smo se ono bili rastali?", uz
knjigu Dejana Jovia, Jugoslavija, drava koja je odumrla, Prometej (Zagreb) i Samizdat (Beograd), 2003., i Smilja Avramov, Strategija zaborava i falsifikovanje stvarnosti, Geopolitika,, Beograd, 2001.U ovome kontekstu, svakako, treba spomenuti i, prilino, dvosmislenu, izjavu
V. Bakaria o tome da Jugoslaviju ujedinjuje drutveni progres, a ne neka idila historije.
Vidljivo je da ni Bakari ne misli da je etnika bliskost ona odrednica koja nerazdvojivo i
vjeno spaja jugoslavenske narode.
79

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

govorili o "narodu", onda sigurno nisu mislili na neku (nad)identitetsku zajednicu. Pa tako u uvodnom tekstu AVNOJ-skih odluka, tom
temeljnom politikom dokumentu druge Jugoslavije, moemo poitati: "Na osnovu prava svakog naroda na samoodreenje, ukljuujui
pravo na odcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima i u skladu s
istinskom voljom svih naroda Jugoslavije, osvjedoenom u toku trogodinje zajednike narodno-oslobodilake borbe koja je skovala nerazdruivo bratstvo naroda Jugoslavije, Antifaistiko vijee naroda
Jugoslavije donosi slijedeu odluku..."
I ako se ovaj navod pozorno i politiki korektno ita, onda je i
vie nego vidljivo da se ljudi i narodi bive Jugoslavije ne ujedinjuju
ni zbog kakve etnke bliskosti, odnosno tradicije i obeavajuih perspektiva jugoslavenstva (o tim "obeavajuim perspektivama jugoslavenstva" jugoslavenski su komunisti znali gotovo sve: nisu eljeli
ponavljati neadekvatnu praksu prve Jugoslavije, u kojoj te "obeavajue perspektive jugoslavenstva" nisu bile ostvarene, pa su oni, poueni tim iskustvom, itekako bili svjesni svih onih potekoa, koje e se
pojaviti prilikom pokuaja konstruiranja zajednikog, kompozitnog,
novog "historijskog identiteta" i "historijske tradicije"; isto tako, bili su
itekako svjesni da nemaju adekvatne politike odgovore/rjeenja na
sve one sloene historijske procese, s kojim e se u skorijoj budunosti, poslije zavretka rata, neizostavno suoiti, na sve postojee vjerske
i kulturne razlike u toj viestruko kompleksnoj zajednici, na razliite
utjecaje procesa "dugog trajanja", koji se kod svakog junoslavenskog
naroda razliito reflektirao; nadalje, tada, krajem 1943. godine, oni
nisu ni pomiljali o tome kako e, poslije rata, uope pristupiti obnovi poruene zemlje, kako e rjeavati gospodarske probleme, kako
e se nositi s problemima nedovrene modernizacije, kako e uvjeriti
graane da imaju povjerenje u novu politiku i novi pravni sustav; svi
ti problemi tada su im bili i daleki i magloviti, bez jasnijih kontura i
definiranih programa kako e se svi ti problemi uope rjeavati), ve
su oni sve te frustrirajue dileme rijeili elegantnom formulacijom:
do ujedinjenja dolazi iskljuivo na temelju zajednike borbe protiv
faizma! Tek poslije razlaza sa Staljinom, u ljeto 1948. godine, ova e
"arobna formula" doivjeti odreene korekcije, jer su jugoslavenski
80

Zenike sveske

komunisti shvatili da je dolo vrijeme kada se i oni moraju poeti

puno ozbiljnije baviti "teorijsko-politikim pitanjima razvoja socijalizma" (Petranovi. 1989: 269).
Naime, vrijeme je pokazalo da bez ukljuivanja relevantnih teorijskih paradigmi nije mogue adekvatno odgovoriti na mnoga pitanja koja se odnose na drutveno-ekonomske odnose i ulogu drave u
svim onim turbulentnim procesima, koji su sudjelovali u konstruiranju jugoslavenskog socijalizma. Naalost, neke od tih paradigmi bile
su toliko ideoloki inficirane, prije svega, radovima srpskog antropogeografa i utemeljitelja srpske etnologije i sociologije, Jovana Cvijia,
da se nisu uspjele odmaknuti od diktata partikularnih (republikih)
politikih interesa, pa su se onda neke od temeljnih odluka AVNOJ-a
proitale/interpretirale na pogrean nain. Izmeu ostaloga, i unutar
unitaristikog koda, koji je, zapravo, samo logina posljedica dosljedne politike primjene Cvijievih kulturnih modela. Pa su tako onda
neki interpretatori i mogli proitati da se u tim temeljnim odlukama, ipak, radi o svojevrsnom "aktu ujedinjenja", do kojeg dolazi, prije
svega, zbog iznimne etnike bliskosti jugoslavenskih naroda. I, ako
je tome tako, onda nema nikakvih prepreka da, u "novoj" Jugoslaviji, konano ne zapone izgradnja politike nacije "Jugoslavena", i
gdje bi se onda, svi oni "stari/graanski" nacionalni identiteti, unutar
tih teorijsko-politikih paradigmi, trebali svesti, ili na razinu etnikog folklora ili, ako kojim sluajem odlue pruiti otpor tim asimilatorsko-hegemonistikim nastojanjima, onda moraju biti spremni na
mogue suoavanje i s nekim oblicima omalovaavanja, koja se oituju u olakom dijeljenju najpogrdnijih etiketa. U takvim situacijama
"manjine", ali i ne samo manjine, bez ikakvih etikih zadrki, postaju
"paraziti", "gamad" ili "pogubni bacili" (Hirsch, 1995: 97-108).10 Seri10 Takva praksa sustavnog omalovaavanja "drugih/manjina" kulminirala je u 80-tim godinama prologa stoljea. Mislim da nije potrebno podsjeati kako su bili tretirani kosovski
Albanaci u srbijanskim medijima, a paradigmatian primjer jedne takve prakse predstavljali su rasistiki, ksenofobini, ovinistiki tekstovi Dragaa Kalajia o bosanskim Muslimanima u beogradskom tjedniku "Duga". Isto tako, ope je poznato to je sve o Albanicima/
iptarima pisao i poznati srpski pisac, D. osi, koji je u beogradskoj ariji i figurirao kao
"otac nacije"; Albanci/iptari su u njegovim tekstovima bili i "prljavi", i "lijeni", i "moralno-politiki nepouzdani", i "paraziti". Poslije gubitka Kosova Dobrica je osi djelomice
81

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

jom "disfemizama" (Bollinger,1980.), ljudi/nacije se dehumaniziraju,

kako bi ih se lake moglo diskriminirati, zagospodariti njima, istjerati
ih ili unititi. U konanici, jedna takva diskriminacija nuno bi morala rezultirati totalnim ili djelominim brisanjem identiteta! Drugim
rijeima, svi oni koji ne bi eljeli biti samo "Jugoslaveni", ve i neto
"drugo", neto "povrh toga", bili bi reducirani na status "Bunjevaca"!
Dodue, treba rei da su nastanci nacija i ratna vremena komplementarni procesi, ali da su u "jugoslavenskom sluaju" sreom prevladali,
ipak, neki drugi momenti, koji su sprjeili nastajanje nove "nadnacije"! Uostalom, ni poslije iskustva Prvog svjetskog rata nije dolo do
stvaranja nove, jugoslavenske "nadnacije", jugoslavenski koncept nacije je propao, iako je u periodu izmeu dva svjetska rata bilo vrlo
ozbiljnih pokuaja da se tako neto i konstruira.11 A, poslije II. svjetskog rata "tok nacionalne konstitucije zvanino je bio spreavan i u
etnikom i u politikom smislu. Uverenje da e nacionalno pitanje
biti reeno preko socijalno-klasnog pitanja bio je javno prihvaen i
kod zvanine politike i kod njenih kritiara. Na taj nain nacionalno
pitanje je samo privremeno odstranjeno i za to vremene odravano u
rudimentarnom stanju" (Savi, 1998: 92)
I bez obzira na ovaj "teorijsko-politiki zaokret" i dalje je "iskustvo
rata bila () polazna toka i sidrite jugoslavenskog identiteta" (Sundhaussen, 2006: 245). Velika je nesrea to su jugoslavenski komunisti, poslije rata, u relativno kratkom periodu, antifaistiku borbu
jugoslavenskih naroda sveli iskljuivo na komunistiku ideologiju,
odnosno na "isti" boljevizam, koji nije nita ino nego jedan od logiublaio svoju antialbansku retoriku, ali kao i obino, na ovim prostorima, mudrost dolazi
sa zakanjenjem, jer su uasni zloini ve bili poinjeni. I to s obje strane! Dodue, ni "slika"
drugih (Hrvata, Slovenaca, Bonjaka/Turaka/balija), u srbijanskom javnom diskursu, u to
vrijeme, nije bila nita bolja! Ali, ni ti "drugi" nisu zaostajali i vraali su jednakom mjerom.
Paradigmatian primjer te prakse omalovaavanja predstavlja knjiga D. Bogdanovi, Knjiga
o Kosovu, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1985.
11 O tim "drugim momentima" vidjeti nau knjigu, Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike, Meandar, Zagreb, 2014., u kojoj sam pokuao argumentirano pokazati zato
koncept narodnog jedinstva nikako nije mogao biti temeljnim konstitutivnim modelom ni
prve, a jo manje, druge Jugoslavije. Naime, isputanje vlastitog imena drave, odnosno
njegovu supstituciju nekim drugim, anacionalnim imenom, moe realizirati iskljuivo ona
drava koja se osjea izuzetno monom i puna je istinskog samopouzdanja.
82

Zenike sveske

nih derivata komunistike ideologije. Sigurni smo da nikakva sklonost prema boljevizmu/staljinizmu nije predstavljala onaj odluujui
razlog zbog kojih su mnogi hrvatski, i ne samo hrvatski, antifaisti (lijevo krilo Hrvatske seljake stranke) odluili krenuti u oruanu borbu
protiv faizma. Jer, hrvatski pjesnici V. Nazor i Ivan Goran Kovai, ili
E. Kocbek, uveni slovenski knjievnik katolike orijentacije, sigurno
u partizane nisu otili zato to su bili uvjereni komunisti ili njihovi
simpatizeri!

III

ili o Jalti, ali ne na nain glazbenog djela

Jugoslavija je bila historijska ansa

koja je samo delimino iskoritena, pa onda isputena.
Latinka Perovi

Jugoslavija je najdublja i najdua moralna kriza

i moralno nitavilo jugoslovenskih naroda.
Dobrica osi
Upravo u ovoj konstataciji o "zajednikoj borbi protiv faizma" sadrana je i sva politika lukavost i mudrost kreatora avnojevskih odluka, njihova iznimna historijska i politika svijest. Oni su, za razliku
od svih drugih ondanjih protagonista na jugoslavenskoj politikoj
sceni, bili posvema svjesni postojeih vojnih i inih odnosa u svijetu.
Nadalje, bilo im je kristalno jasno da oni u studenome, 1943. godine,
83

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

u Jajcu, donose povijesnu odluku koja moe proizvesti eljeni uinak jedino ako e njen sadraj korespondirati s temeljnim politikim
dokumentom toga vremena Atlanskom poveljom! A da se radi o
dalekovidnom "politikom umu", umu koji posjeduje iznimni osjeaj za "vrijeme i prostor", svjedoi i vremenska podudarnost drugog
zasjedanja provizornog parlamenta/AVNOJ-a u Jajcu, odranog u
noi 29. na 30. studenoga 1943. godine, s jednim drugim, jo vanijim
svjetskim dogaajem: u isto vrijeme, u Teheranu, sastali su se svjetski
lideri, Roosevelt, Churchill i Staljin. Oni su ve onda pouzdano znali,
bez obzira to su ratne operacije na svim frontovima jo uvijek trajale,
kakav e biti krajnji ishod rata: njemake su snage jo tijekom 1942.
godine bile potisnute iz Afrike, Staljingrad je poetkom 1943. godine Crvena armija uspjela obraniti i nezadrivo krenuti u oslobaanje
ostatka zemlje, Italija je, ba kao i u Prvom svjetskom ratu, u ljeto te
godine, napustila jedan i prela u drugi vojno-politiki savez...
Mudrim i dalekovidnim politiarima je jasno da su se lideri antihitlerovske koalicije sastali u Teheranu kako bi se definitivno dogovorili oko svih onih spornih detalja vezanih za novo mapiranje svijeta,
odnosno novu preraspodjelu teritorijalnih suvereniteta. Taj dogovor
bio je logina posljedica ratnih zbivanja, koja su dovela do uspostave
novih politikih i vojnih odnosa moi u svijetu. U tom povijesnom
trenutku, jugoslavenski komunisti pokazuju iznimnu politiku mudrost: to je onaj jedini, sasvim, kratki trenutak u povijesti svakoga
naroda u kojem se i "malim narodima" prua mogunost odabira
"prave, pobjednike strane". I povijest je pokazala da je, u to vrijeme,
njihova politika bila ispravna, te ak ni sve one naknadne, kozmetike
korekcije koje su dogovorene na Jalti, u veljai 1945., nisu bitnije korigirale temeljni dogovor lidera najveih svjetskih sila iz Teherana o
novoj politiko-ideolokoj i teritorijalnoj podjeli svijeta!
No, kreatori tih historijskih odluka 1943. godine u Jajcu ne samo
to su se referirali na temeljne dokumente antihitlerovske koalicije,
ve su bili svjesni da se ti dokumenti moraju i formalno prihvatiti. I to
se na Drugom zasjedanju AVNOJ-a i dogodilo! I te, 1943. godine, vie
nije bilo potrebno govoriti onako kako je samo godinu dana ranije, u
84

Zenike sveske

Bihau, na Prvom zasjedanju AVNOJ-a, govorio Moe Pijade: "Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskunika, da ovi beskunici budu
veina u dravi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucat emo pa emo
se povui. Nemci nas nee nai, ali e iz osvete da pale sela. Onda e
nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doi i mi emo imati narod uza sebe pa emo na taj nain postati gospodari situacije. Oni koji
nemaju ni kue ni zemlje ni stoke, brzo e se i sami prikljuiti nama,
jer emo im obeati veliku pljaku. Tee e biti s onima koji imaju neki
posed. Njih emo povezati uza se predavanjima, pozorinim predstavama i drugom propagandom. Tako emo postepeno proi kroz
sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuu, zemlju i stoku, radnik koji
prima platu i ima hleba, za nas nita ne vredi. Mi od njih moramo nainiti beskunike, proletere. Samo nesrenici postaju komunisti, zato
im moramo nesreu stvoriti, mase u oaj baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira."12 Takav tip politikog diskursa, samo godinu dana kasnije, vie nije bio poeljan, ali ni potreban.
Takvom vrstom govora vie nije bilo mogue legitimirati partizanski
pokret, jer tu vrstu "mobilizacijskih govora" demokratski svijet, ni u
ono ratno vrijeme, nije mogao ni prihvatiti ni tolerirati. Dodue, mi
danas znamo da jugoslavenski komunisti nikada nisu imali namjeru odustati od intencijske dimenzije toga govora, odnosno od svih
onih /monstruoznih ideja, koje je tako plastino elaborirao Moa Pijade na Prvom zasjedanju AVNOJ-a. I, jednako tako, znamo da im
nikada nije padalo na pamet svekoliki ivot u buduoj dravi urediti u skladu s demokratskim duhom "Atlanske povelje". A formalno
"prihvaanje" tog dokumenta nije bilo nita ino nego komunistiko
"lukavstvo uma", vjeti politiki manevar, koji je u komunistiko/boljevikoj logici sveden na krajnje jednostavnu i pragmatinu formulu:
privremeno smo spremni rtvovati nau sadanjost, tako to emo se
malo "igrati" i demokracije, kako bismo poslije toga, u budunosti,
mogli slobodno ivjeti u pravoj komunistikoj utopiji. To e rei da
su komunisti u temelje nove drave prividno ukljuili najrelevantniji
politiki akt toga vremena, koji im je, s jedne strane, priskrbio toliko
12 Dokument se nalazi u Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu taba vrhovne
komande (JVUO), pod oznakom K-12, 30/12
85

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

potrebni meunarodni legitimitet, a s druge, pak, bitno im je olakao

njihovu daljnu politiku i vojnu borbu. A ta borba od samih poetaka
bila je usmjerena iskljuivo prema jednom cilju: uspostavi (revolucionarne) vlasti. 13 I to se uistinu i dogodilo: jugoslavenski komunisti
uspjeli su, uz minimalni politiki i ini otpor, posebice se to odnosi na
prvu fazu (1944 - 1953) te vlasti, u cijeloj zemlji, provesti klasini revolucionarni teror. I u tom periodu stradali su i mnogi istinski antifaisti, koji su i sami bili rtve faistikog terora: hrvatski knjievnik Ilija
13 Upravo je ta borba/revolucija uvjetovala i pojavu komunizma. No, postoje autori, kao
to je Tatjana Juki, koji smatraju da izmeu komunizma i memorije revolucije nije mogue
staviti znak jednakosti. U nekim naim ranijim tekstovima osporavao sam i tu tezu, jer
smatram da se nama komunizam ne bi dogodio da nije bilo revolucije i njene poslije ratne
krvave prakse. Slino misli i Ivo Banac! Tako ovaj historiar u svojoj knjizi Raspad Jugoslavije
smatra da do pojave Brozove vladavine/komunizma ne bi dolo da se nije dogodila okupacija Jugoslavije, koja je neumitnom logikom stvari uvjetovala dezintegraciju stare jugoslavenske vlasti. Ili, drukije reeno, bez rata i njegove logike razaranja, rasipanja, fragmentiranja, i, ujedno organizovanja politikog i vojnog partizanskog otpora, koji je predvodila
Komunistika partija Jugoslavije na elu s Titom ne bi se desilo formiranje nove Jugoslavije,
nove Republike, novog socijalistikog sistema. Prema tome, s istorijske toke gledita, bez
krize koja se raa ratom i iz njega izrasta, bez iskustva fragmentiranja, cijepanja, rasula, bez
iskustva sunovrata i poremeaja, ne bi se moglo desiti konstitucija novog politikog sistema, niti nove politike komunistike volje (Musabegovi, 2008: 204-205). Ova razmiljanja
dijeli i Susan Buck-Morrs, koja smatra da je "teren klasne borbe (...) temporalan. Klasna revolucija je istorijski dogaaj koji se razume kao napredovanje u vremenu. Pobeda je ono to
vodi istorijskom progresu, a ne teritorijalnom osvajanju. Kao to je rekao Trocki, revolucija
"ne zavrava ovom ili onom politikom pobedom", njena "jedina granica je socijalistiko
drutvo. Protagonisti klasnog sukoba nisu prostorno udaljeni. Zapravo, teren klasnog rata,
kao i graanskog rata, jeste specijalna konfuzija. Da citiram Medvedeva:"Front prolazi kroz
svaki grad, svaku kuu." Graanski rat je tragedija za nacionalnu dravu, dok je za klasnu
revoluciju on korak ka eljenom istorijskom cilju"(2005:31-32). O tome vie, u: S. Cohen,
Bukharin and the Russian Revolution: A Political Biography, Harcourt Brace Jovanovich, New
York, 1968., i R. Medvedev, Let History Judge: The Origins and Consequences of Stalinism, Columbia University Press, New York, 1989. G. Lenski predloio je slijedei prikaz tipinog
politikog ciklusa: a) nova elita nasilno preuzima vlast, to podrazumijeva i inicijalnu fazu
naknadnih nasilnih obrauna u kojoj je organizirani otpor ili potpuno uniten ili u velikoj
mjeri potisnut; b) u slijedeoj fazi protagonisti novog sustava nastoje smanjiti to je mogue
vie ovisnost o goloj sili te izgraditi legitimaciju svoje vlasti-tijekom ove faze sklonost za
izgradnju ustavne, odnosno vlasti utemeljene na pravnome sustavu, moe biti dovedena u
pitanje zbog vanjske ili unutarnje ugroze; c) ako nema susljednog nizanja ovakvih izazova i
ugroza, sustav se dugorono razvija u pravcu sve manje uporabe sile i sve veeg oslonc na
uvjeravanje ili inicijativu, sve dok ne postane rtvom nasljednika (nove elite), ili vanjskog
osvajaa. I kao to M. Ani, od kojeg i preuzimam ovaj prikaz politikog ciklusa, napominje, razvoj politikih i inih prilika u socijalistikoj Jugoslaviji u potpunosti se uklapa u
ovako postavljenu shemu. Vie o tome, M. Ani, to "svi znaju" i to je svima jasno, Hrvatski
institut za povijest, Zagreb, 2008., str.105-106.
86

Zenike sveske

Jakovljevi, i sam jedan od uznika u logoru Jasenovac, kojeg e nekim

udom preivjeti, da bi onda poslije zavretka rata tragino zavrio
u nekom od komunistikih zatvora u Beogradu, a jo se uvijek ne
zna ni zato, ni kako, pa ni gdje tono...; rtve komunistikog terora
bili su i bivi logorai nacistikih logora, koji su imali sreu preivjeti
te logore smrti. No, poslije kraja rata upravo ta injenica izazivala je
kod novih vlasti sumnju i predstavljala je krimen, jer su novi vlastodrci rezonirali: nacistike logore smrti mogli su preivjeti samo oni
koji se u tim logorima nisu asno ponaali. Dakle, sve je jasno: bili su
konfidenti, treba im se suditi i moraju biti kanjeni za svoje neasne
postupke u nacistikim logorima!14
Krajem 50-ih i poetkom 60-ih godina dogodit e se odreene promjene, pa e "totalitarni model" biti supstituiran teorijom modernizacije. Za te promjene R. Aron je rekao da se, zapravo, radi o marksizmu
u kojem vie nema "klasne borbe" i, koji se odluio okrenuti prema
industrijalizaciji, urbanizaciji i masovnom obrazovanju. Vrijeme je
pokazalo da se tu radilo tek o kozmetikim promjenama, koje nisu rezultirale nekom radikalnijom transformacijom komunizma. A glavni
krivac to nije dolo do neke radikalnije transformacije komunizma,
prema miljenju Z. Baumana, moderna je "birokratska kultura": "Rekao bih...da je birokratska kultura, koja nas potie na to da drutvo
gledamo kao objekt administriranja, kao zbirku brojnih problema
koje treba rijeiti, kao prirodu koju treba nadzirati, svladati i unaprijediti ili preoblikovati, kao legitiman cilj za "drutveni ininjering" i
openito, vrt koji treba projektirati i silom odrati u planiranom obliku (vrtlarski nain razmiljanja dijeli vegetaciju na kultivirane biljke,
koje treba njegovati, i na korov, koji treba iskorijeniti) da je upravo
to ozraje u kojemu se ideja o holokaustu (gulagu, kolimama, golim
otocima... op. Z.K) mogla zaeti, polako, ali sigurno razvijati i pro14 Vie o tome, u: M. Mari, Deca komunizma, I-II, Laguna, Beograd, 2014., I. Torkar, Umiranje na obroke, 1984. U romanu, Umiranje na obroke, I. Torkar opisuje sudbinu slovenskih
logoraa, koji su 1943. godine bili internirani u nacistiki logor Dachau, a poslije povratka
u Sloveniju/Jugoslaviju svi su, na klasinim staljinistikim montiranim procesima, osueni
na teke kazne zatvora, a neki od njih i na kaznu smrti. U nekim od kasnijih interpretacija
tog traginog sluaja spominje se i E. Kardelj, kao jedan od glavnih organizatora njihova
uhienja i sudskog procesa.
87

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

vesti do kraja. Takoer smatram da je duh instrumentalne racionalnosti i njegov moderan, birokratski oblik institucionalizacije rjeenja
tipa holokausta (ili bilo koje druge vrste logora op. Z.K.) ne samo
omoguio ve ih uinio "razumnim" i da je uveao mogunost da
se netko na njih odlui. To uveanje vjerojatnosti nije samo sluajno
povezano s mogunou koju ima moderna birokracija da usklauje
djelovanje velikog broja moralnih pojedinaca u nastojanju za ostvarenjem bilo kojega, pa tako i nemoralnog cilja" (1989:17).
Odabirom "prave strane" u Drugom svjetskom ratu omoguit e
jugoslavenskim komunistima da poslije osloboenja, bez nekih ozbiljnijih problema na meunarodnom planu, organiziraju nedemokratske izbore, provedu surovu i krajnje arbitrarnu odmazdu prema
svim "narodnim neprijateljima", tako to su likvidirali na desetine tisua ljudi bez ikakvih prava na poteno suenje. Na taj su nain, komunisti uspjeli, u relativno kratkom roku, uvrstiti svoju poziciju, na
"zakoniti" nain eliminirati sve ostale politike stranke graanske orijentacije iz politikog ivota, uveli jednostranaje/stranaki monizam
te tako na due vrijeme destruirali demokratsku supstancu drutva i
gotovo unitili privatni prostor.15 Jugoslavenski su komunisti preuzeli lenjinistiki model vladavine, koji je u potpunosti negirao svaku
ideju "graanskog drutva", gdje je "glavna vrlina ovog modela bila
(...) neka vrsta totalne mobilizacije drutva prema takozvanim revolucionarnim ciljevima. Glavni instrument te totalne mobilizacje bia
je avangardna partija na ijem se elu nalazila revolucionarna elita.
Osnovna karakteristika ovog sistema bilo je pretvaranje svih aspekata
drutvenog ivota u satelite partije. Sindikati, klubovi za razonodu,
15 U jednoj takvoj situaciji "savezi i institucije graanskog drutva imaju malo prostora za
razvoj, malo vazduha za disanje. Postoji opasnost da e se uguiti privatni ivot, individualna motivacija, slobodno knjievno i kulturno izraavanje, politika debata i inicijative u
koje se ukljuuje veliki broj ljudi. tavie, tehnoloka dimenzija tog drutva ima za rezultat
svoju vlastitu formu ratne maine, poto je socioekonomska transformacija shvaena vojniki, a za socijalni ininjering ljudska bia su materijal koji, kao metal, treba izliti u nove
kalupe, ona postaju, kako je to Staljin pohvalno rekao, "mali rafovi" u velikoj maini drutva"(Buck-Morrs, 2005: 40-41). O sudbini graanskih institucija i saveza u socijalistikoj Jugoslaviji upuujem na instruktivnu knjigu, V. Kotunica & K. avoki, Stranaki pluralizam
i monizam, Institut za drutvena istraivanja, Beograd, 1983., u kojoj autori, za ono vrijeme,
vrlo hrabro dekonstruiraju praksu jugoslavenskih komunista.
88

Zenike sveske

pa ak i crkva, morali su biti u znaku partije i pretvoreni u njene "prenosne poluge". U svom zenitu, lenjinizam (titoizam op. Z.K.) je bio
jedan od glavnih izvora modernog totalitarizma (Taylor, 2000:10). A,
to to su tim postupcima iznevjerili oekivanja demokratskog svijeta,
i pokazali svoje pravo, totalitarno lice, to im tada vie nije predstavljao
neki vei politiki, a ponajmanje moralni, problem! Ovdje nuno moramo zastati i postaviti kljuno, i za mnoge muno pitanje: postoji li
nuna veza izmeu socijalistikog i totalitarnog lica jugoslavenskog/
sovjetskog Janusa? to je dovelo do degeneracije komunizma: neprijateljstvo vanjskog okruenja i jugoslavenska/sovjetska zaostalost ili
sama priroda marksistiko-lenjinistikog projekta? I je li eksperiment
postao totalitaran usprkos tome to je bio socijalistiki ili upravo zato
to je bio socijalistiki? 16
Naravno da je jedno takvo ponaanje moralo rezultirati posvemanjom izolacijom jugoslavenskog socijalistikog reima, ali tu izolaciju treba, prije svega, promatrati "kao sredstvo pomou kojeg su
socijalistiki reimi mogli da ostanu autarkini, a samim tim i gospodari svoje sudbine, kao sredstvo za dobitak na VREMENU kako
bi dostigli kapitalistiki Zapad u pogledu proizvodnje a pri tom se
zadrali na istorijskom nivou do koga ih je dovela politika revolucija. Ali u stvari, ta velika podela je sluila i uvek preutkivanoj svrsi
izolovanja samih politikih imaginarnih, titei oba od mogunosti
da budu podriveni logikom onog drugog" (Buck-Morrs, 2005: 49-50).

16. Ovu "grubu" dilemu postavio je M. Malia u uvodu svoje knjige, The Soviet Tragedy: A
History of Socialism in Russia, 1917-1991, New York, Free Press, str.1-17.
89