SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Sociološka konceptualizacija emocija

- Sociolozi započinju sistematsko proučavanje emocija tek krajem 1970-ih

godina. Kako je moguće da su sociolozi zanemarivali područje proučavanja
koje pokriva gotovo svaki aspekt ljudskog iskustva i društvenih odnosa? Osim
rijetkih iznimaka većina sociologa smatrala je, a i danas smatra da je ljudsko
ponašanje dana činjenica, pa su tako i emocije samo dodatni produkt
pojedinih socijalnih situacija koji ne utječe na same društvene odnose.
- Međutim ukoliko se primijeni samo zdravorazumska logika postaje jasno da
emocije povezuju ljude, stvaraju privrženost velikim socijalnim i kulturnim
strukturama. Emocije isto tako potiču ljude da se razdvajaju i rastaju,
uništavaju socijalne strukture i propituju kulturne tradicije. Iskustvo,
ponašanje, interakcija i organizacija su povezane s mobiliziranjem i
izražavanjem emocija. Sposobnost da koriste emocije kako bi stvorili
socijalne veze i stvarali kompleksne socio-kulturne strukture jest jedinstvena
sposobnost ljudi.
- Dodatno pitanje jest – zašto bi se sociologija trebala baviti emocijama kada
se emocijama bave druge znanosti, posebice psihologija i neurobiologija?
Ove discipline se od svog samog početka zanimaju za emocije i pokušavaju
objasniti njihovo porijeklo i prirodu, no sociolozi donose nove uvide u smisao
emocija, posebice u socijalnu osnovu samih emocija. Premda se sociolozi
kasno počinju baviti emocijama danas sociolozi počinju objašnjavati ulogu
emociju u povezivanju mikro i makro razina socijalne stvarnosti. Dok se
psiholozi prvenstveno bave individualnim procesima koji stvaraju emocije,
sociolozi postavljaju osobu u socijalni kontekst i proučavaju kako socijalne
strukture i kultura utječu na „stvaranje“ i tok emocija među pojedincima.

- No što su emocije? Čini se da na ovo pitanje ima toliko odgovora koliko i

teorijskih pristupa proučavanju emocija. Pod emocijama se obično smatraju
sentimenti, raspoloženja, afekti, osjećaji koji se isto tako teško mogu
definirati. U svakom slučaju emocije se odnose na iskustvo uključenosti,
povezanosti. Osoba može biti pozitivno ili negativno uključena u događaj,
pozitivno ili negativno povezana s osobom ili uvjetima. Ona može biti duboko
ili površno uključena ovisno o tome koliko osoba mari za nešto koliko registira
i uključuje u svoje fizičko biće. Iskustvo samo je osjećaj, a ne misli subjekta o
tom iskustvu ili jezik samo-objašnjenja koji proizlazi iz tog iskustva, već
neposredan kontakt sa svijetom koje osoba postiže svojim uključenjem.
- Uobičajeni sukob između razuma i emocija obično vodi odbacivanju emocija
kao neodgovarajuće kategorije za znanstvenu analizu, osim ukoliko se
emocije ne promatraju kao činjenice prije svega u psihologiji bihevioralnoj
psihopatologiji gdje su naglašene emocije činjenice koje dominiraju
ponašanjem.
- Postoji i tradicija u sociologiji koja tvrdi da se moć pojedinca kao individualnog
socijalnog aktera postiže samokontrolom pri definiranju i postizanju ciljeva,
 2

usmjeravanju vrijednosti nasuprot odvraćajućim impulsima i emocijama. Ovo

je npr. Klasičan argument Maxa Webera u Protestantskoj etici i duhu
kapitalizma. Ova pozicija međutim ignorira jest činjenica da sve akcije kao i
sam razum trebaju emocije koje potiču akciju. Kako je moguće kompetentno
riješiti bilo koji praktičan problem bez osjećaja sigurnosti, povjerenja u sebe,
bez osjećaja povjerenja u akcije drugih, bez osjećaja nezadovoljstva u slučaju
neuspjeha, bez osjećaja zavisti prema takmacima pri realizaciji interesa itd?
- Razum isto tako zahtjeva svoje temeljne osjećaje bez kojih ne bi bilo razuma:
osjećaj mira, sigurnosti, povjerenja itd. Ovo nije argument protiv razuma već
protiv „inflacije“ razuma nauštrb emocija. Bez odgovarajućih emocija koje
podupiru razum, razum se pretvara u svoju suprotnost.
- Velik broj teorija u sociologiji i drugim društvenim znanostima pokušava
objasniti tendenciju ljudi u društvima da poštuju više ili manje utvrđen poredak
praksi kroz vanjsku prisilu sistema normi. Socijalni poredak i stabilna
konformnost ne mogu se objasniti samo prisilom jer je vjerojatna posljedica
prisile otpor, organiziran pa tako i konfliktan, parcijalan ili otpor koji stvara
apatiju i alijenaciju. Isto tako socijalni poredak se ne može objasniti sistemom
socijalnih normi jer u svakom društvu u kojem postoje nejednakosti, tj. u
svakom društvu, ne postoji opće slaganje o normama.
- U posljednja dva desetljeća razvila se teorija koja pokušava objasniti socijalnu
konformnost koristeći pojam „unutarnje prisile“ te se na taj način približava
pristupu koji se oslanja na emocije. Međutim ovaj pristup se ne oslanja na
emocije kao što su sram već samo na unutarnju kalkulaciju. Teorija
racionalnog izbora smatra da se pojedinci prilagođavaju socijalnom poretku
zato što se to isplati, zato što kalkulacija troškova neprilagođavanja nadilazi
dobiti prilagođavanja.
- No upitno je da li ovakav način razmišljanja donosi i dobra objašnjenja. Prvo,
ljudi rijetko imaju informacije o troškovima i dobitcima pojedinih akcija pa tako
nemaju sredstva za pouzdane kalkulacije. Drugo, akcije u društvu se
dešavaju u toku te rijetko postoji jasan i pouzdan vremenski okvir koji bi se
mogao uračunati u planiranje akcije. Troškovi i dobitci se najčešće mogu
sagledati tek nakon završetka akcije.
- Pretpostavke teorije racionalnog izbora, a prije svega ideja aktera kao
racionalnog „kalkulatora“ na kraju je samo metafora ali ne i jasna
reprezentacija akcije kakva je u stvarnosti. Zapravo jedna od osnovnih
funkcija emocija je rješenje problema koji nastaju samom kalkulacijom. Naše
emocionalne reakcije na različite događaje uključuju osjećaje koji nas upućuju
na zaključak hoće li posljedice akcije biti povoljne ili nepovoljne, bolne ili
ugodne. Upravo emocije fokusiraju aktera na stvarne probleme te
ograničavaju moguća rješenja i to gotovo trenutno. Emocije omogućuju
trenutnu evaluaciju uvjeta te utječu na dispoziciju osobe da reagira na te
uvjete. Zato se može reći da upravo emocije povezuju strukturu i agens
(agencija – agency).
 3

Strukturirana diferencijacija emocija

- Emocije nisu samo dio individualnog čina konformnosti već se nalaze i u

samim interakcijama. Opća teorija emocija upravo se temelji na toj ideji.
Kemper (A Social Interaction Theory of Emotions, 1978) smatra da se
socijalne interakcije mogu opisati prema dvjema formalnim dimenzijama
socijalnih odnosa, moći i statusu, odnosno dobrovoljnom ili nedobrovoljnom
potčinjavanju, pristajanju, prisili itd. Moć i status mogu se postaviti na skalu
koja uključuje pitanje ima li dovoljno moći i statusa u odnosu. Agens tako
može biti odgovoran za previše ili premalo moći, ali on isto tako može biti
diferenciran prema „sebi“ i „drugima“. Tj. osoba ili drugi mogu imati svu ili
nikakvu moć, odnosno manje i više moći.
- Nadalje, pojedini fiziološki procesi prate iskustvo moći i statusa. Postoji tako
jasna veza između socijalnog stresa i srčanog infarkta. Konačno, pojedine
emocije koje proizlaze iz socijalnog odnosa su fiziološki specifične. Npr. Strah
je povezan s izlučivanjem hormona epinefrina; ljutnja s lučenjem hormona
noradrenalina. Fiziološki procesi su prema Kemperu mehanizmi koji prenose
strukture interakcije u emocije aktera.
- Ovo je npr. Vrlo jasan model koji povezuje biologiju i sociologiju na ne-
redukcionistički način. No, fiziološki procesi se mogu shvatiti i kao
posredujuće varijable, a ne samo ovisne ili neovisne varijable kao npr. Unutar
podjele između socijalne strukture i emocija.
- Najčešći slučaj je da pojedine emocije proizlaze iz strukture odnosa moći i
statusa u kojima se pretpostavljaju. Tako npr. Nedovoljna moć u odnosu
vjerojatno stvara osjećaj straha; višak moći vjerojatno stvara osjećaj krivnje.
Ukoliko u odnosu postoji na jednoj strani višak statusa vjerojatno je da će se
stvoriti osjećaj srama, u slučaju nedovoljnog statusa osjećaj depresije itd.
- Emocije koje se osjećaju u tijelu kao subjektivni osjećaji su dio transakcije
između „sebe“ i „drugog“. Emocije se nalaze upravo u socijalnom odnosu. No
koji dio socijalnog odnosa jest emocija? To je dio odnosa u kojem se subjekt
odnosa, osoba odnosa na neki način mijenja te tako promijenjena mijenja
same odnose. Sama dinamika socijalne interakcije i socijalnih odnosa jest u
emociji. Ukoliko sam u odnosu s nekim tko ima više statusa nego li je
potrebno da bi se interakcija odvijala na zadovoljavajući način, to stvara
osjećaj ljutnje. Ja osjećam ljutnju kao transformaciju moje dispozicije. Ovisno
o tome kako drugi razumijevaju moju ljutnju i oni mijenjaju ponašanje itd.
- Emocija je dakle neophodna veza između socijalne strukture i socijalnog
aktera. Veza nikada nije mehanička jer emocije ne vrše izravnu prisilu na
drugog već mijenjaju njegovu inklinaciju da se ponaša na automatski način.
Bez emocija shvaćanje akcije bi bilo fragmentirano i nekompletno (klasične
antropološke interpretacije pojedinih artefakata ili rituala). Emocije provociraju
uvjeti, a doživljavaju se kao transformacije dispozicije za djelovanjem. Kroz
aktivnu razmjenu subjekta s drugim emocionalno iskustvo se stimulira unutar
aktera i s obzirom na orijentaciju njegovog ponašanja.
 4

Kolektivne emocije

- No razlikuju li se emocije unutar socijalnog odnosa od kolektivnih, grupnih

emocija? Osobe koje dijele zajedničke strukturne uvjete mogu imati
zajedničke emocije, međutim takve nakupine emocionalnog iskustva nisu
grupne emocije. Grupne emocije, nasuprot agregativnim, nakupljenim
emocijama ne stvaraju se samo iz zajedničkih strukturnih uvjeta već zbog
odnosa među članovima grupe. Monerov rad u sociometriji pokazuje da
grupne emocije imaju svoju zasebnu stvarnost. Privlačenja i odbijanja koje se
doživljavaju na individualnoj razini isto tako utječu na stvaranje, pravac akcije
i očuvanje grupa kao nedjeljivih entiteta.
- Ovo se često naziva emocionalnom klimom. Emocionalna klima ne zahtjeva
da svaka osoba doživljava iste emocije. Različiti pojedinci zaposjedaju
različite pozicije unutar grupe, igraju različite uloge, imaju različite
sposobnosti i dispozicije te je vrlo vjerojatno da će imati i različita
emocionalna iskustva. No u svojim odnosima oni će pridonositi osjećaju
grupe kao grupe, njenoj emocionalnoj formaciji ili klimi.
- Socijalni značaj emocija vidi se i praćenjem pojedinih socijalnih procesa i
institucija. Npr. – nezaposlenost – zaposlenost omogućuje smislenu vezu
između pojedinca i šire zajednice, a taj smisao gubi se u vrijeme
nezaposlenosti; gubitak posla je tako i gubitak veza i sposobnosti;
nezaposlenost dovodi u pitanje životne planove te prije stvara apatiju nego
pobunu; oni koji propadnu na tržištu rada zapravo izravno doživljavaju
vanjsku prisilu, pasivnost, nemoć, važnost slučajnosti, sreće, sudbine, a za
mnoge to će biti i osnova za demoraliziranje i depresiju.
- Nezaposlenost će tako stvoriti strah zbog nedovoljnosti vlastite moći u
tržišnim društvenim odnosima; sram zbog viška statusa odnosno nesrazmjera
vlastite kvalifikacije i zahtjeva tržišta; depresiju zbog nedovoljnosti statusa
unutar trenutne pozicije; ljutnju zbog pretjeranog statusa drugih unutar tržišta
rada
- Kada su se počeli baviti emocijama početkom 1970-ih godina sociolozi su
prije svega željeli odgovoriti na pitanja kako emocije utječu na koncept
sebstva, kako emocije stvaraju interakcijski tok, kako ljudi razvijaju
emocionalnu privrženost i obveze prema socijalnim strukturama i kulturnim
simbolima, kako emocije održavaju ili mijenjaju socijalne strukture i simbole,
kako se socijalne strukture i kulturni simboli ograničavaju doživljavanjem i
izražavanjem emocija.
- Postojeće sociološke teorije mogu se podijeliti na nekoliko klastera: 1)
dramaturške i kulturne teorije, 2) teorije rituala, 3) teorije simboličkog
interakcionizma, 4) teorije simboličkog interakcionizma pod utjecajem
psihoanalitičkih ideja, 5) teorije razmjene, 6) strukturalističke teorije, 7)
evolucijske teorije
- Dramaturške i kulturne teorije naglašavaju ljudsko ponašanje kao stratešku
izvedbu na pozornici pred publikom koji sačinjavaju «drugi». Ova izvedba je
određena kulturnim vjerovanjima i normama o ulozi emocija i načinu njihovog
doživljavanja i izražavanja u posebnim situacijama. Dramaturške teorije tako
 5

naglašavaju važnost kulture koja stvara pravila osjećanja kao i pravila i

ideologije koje određuju igranje aktera na socijalnim pozornicama.
- Teorije rituala naglašavaju važnost procesa interakcije koji ritmički
sinkroniziraju ljudske međusobne reakcije. Iz trenutnih međusobnih reakcija i
ritma komunikacije nastaju emocije te se tako stvara viši stupanj emocionalne
energije u situaciji. Te se emocije zatim simbolički reprezentiraju, posebice
kada emocionalno uzbuđenje uključuje grupnu solidarnost. Jednom kada su
označeni simbolima, sami simboli i mišljenje na njih može aktivirati emocije
solidarnosti.
- Teorije simboličkog interakcionizma naglašavaju važnost identiteta i
koncepcija sebstva kao regulatora ponašanja. Ljudi traže potvrđivanje i
održavanje ideja o sebi ili svom ja kao posebnim individuama u svim
situacijama. Kada mogu potvrditi svoju koncepciju sebe ili svoj identitet u
socijalnoj situaciji doživjet će pozitivne emocije. Nasuprot tome, ukoliko
postoje problemi pri potvrđivanju vlastitog identiteta, pojedinci će doživjeti
negativne emocije te će pokušati dovesti sebe i odnos drugih prema sebi u
ponovni balans.
- Simbolički interakcionizam pod utjecajem psihoanalize preuzima osnovne
postavke simboličkog interakcionizma no isto tako naglašava da u situacijama
kada se identitet, svoje ja ne može potvrditi, pojedinci upotrebljavaju
defenzivne strategije te pokreću defenzivne mehanizme koji iskrivljuju njihovo
iskustvo i izražavanje emocija. Pošto su negativne emocije, pogotovo one
koje proizlaze iz nemogućnosti da se potvrdi sebe, bolne, pojedinci će
pokušati izbjeći tu bol. Na taj način oni mijenjaju svoje emocionalno iskustvo
ali i svoj odnos prema drugima.
- U teorijama razmjene, interakcija se vidi kao proces u kojem akteri odustaju
od nekih resursa da bi dobili druge resurse koje vide kao vrjednije. Neke
teorije razmjena posebno naglašavaju emocionalne odgovore aktera pri
primanju, ili nedostatku primanja očekivanih, poželjnih resursa. Druge
naglašavaju da su emocije same po sebi resurs koji se može razmjenjivati. U
svim slučajevima međutim, ljudi se promatraju kao pojedinci koji pokušavaju
stvoriti profit, dobiti više resursa negoli odustati od drugih resursa. Kada su u
mogućnosti realizirati profit, pojedinci doživljavaju pozitivne emocije i razvijaju
povezanost i obveze prema drugima, štoviše te emocije postaju dodatan
resurs u razmjeni. Nasuprot tome, kada ljudi ne dobivaju očekivane nagrade,
oni doživljavaju negativne emocije te su spremni kazniti druge ili napustiti
situaciju, vezu.
- Strukturalističke teorije opisuju kako lociranje pojedinaca unutar socijalne
strukture utječe na tijek emocija. Pozicije unutar strukture determiniraju
relativne količine moći i prestiža koje pojedinci mogu primiti; zauzvrat
relativne količine moći i prestiža determiniraju kako pojedinci djeluju i
interagiraju. Kada reakcije drugih potvrđuju poziciju pojedinca unutar socijalne
strukture doživljavaju se pozitivne emocije. Nasuprot tome kada potvrđivanje
nije pozitivno pobuđuju se negativne emocije. Strukturalističke teorije su tako
teorije statusa i moći koje tijek emocije povezuju s relativnom moći i statusom
pojedinaca na različitim pozicijama unutar socijalne strukture.
 6

- Evolucijske teorije pokušavaju objasniti ljudsku emocionalnost kao rezultat

prirodne selekcije. Evolucijske teorije unutar sociologije nisu nove
manifestacije biološkog determinizma, već teorije koje pokušavaju objasniti
temeljne biološke mehanizme koji generiraju ljudske emocije kao i objasniti
kako se biološki mehanizmi suodnose sa socio-kulturnim formacijama pri
generiranja emocija.
 7

Sociologija i emocije kao socijalni konstrukti

- Za većinu sociologa emocije su socijalni konstrukti. To znači da ono što ljudi

osjećaju jest kondicionirano socijalizacijom u kulturu te participacijom u
socijalnoj strukturi. Ideologije, vjerovanja i norme definiraju koje se emocije
mogu doživjeti te kako se te kulturno definirane emocije trebaju izraziti. Na taj
način emocije su socijalni konstrukti.
- Ekstremni predstavnici ove temeljne ideje unutar sociologije kao discipline
smatraju da su sve emocije socijalno konstruirane jer ih definira kultura i
praksa. Steven Gordon (1990) npr. Smatra da porijeklo emocija nije u biologiji
već kulturi. Članovi društva uče od drugih rječnik (lingvističke oznake),
ekspresivna ponašanja, individualne reakcije i zajednička značenja svih
emocija koje su povezane s različitim tipovima socijalnih odnosa. Npr.
Ljubomora signalizira ulazak drugih u cijenjenu vezu; ljutnja označava štetu
koju su proizveli drugi; žalovanje reprezentira gubitak značajnog drugog;
zahvalnost označava olakšanje zbog pomoći drugih itd.
- Emocije dakle proizlaze iz situacija koje su intimno socijalne unutar kojih
pojedinci uče prikladne emocije te kako ih upotrijebiti u različitim tipovima
odnosa. Kulturno dozvoljene, proskribirane lingvističke oznake koje pojedinci
primjenjuju na svoje emocionalno uzbuđenje su važan element u
konstruktivističkoj perspektivi. Gordon smatra tako da se emocionalno
uzbuđenje socijalno interpretira te da se temelji na „vokabularima sentimenta“
koji su se razvili unutar društva. Procesom socijalizacije pojedinci uče
emocionalni rječnik koji im omogućuje da imenuju unutarnje osjete povezane
s objektima, događajima i odnosima na koje nailaze. Tako npr. Učimo da riječ
„ljubav“ primjenjujemo na situacije kada se unutarnji simptomi kao što je
izlijevanje hormona epinefrina i pojačano kucanje srca pojave pri susretu s
osobom koja nam je privlačna. Nadalje, ti rječnici emocija se razlikuju među
sub-kulturama kompleksnih društava – žene npr. Češće razlikuju sviđanje i
voljenje.
- Općenito socijalni konstruktivisti tvrde da su fiziološka uzbuđenja toliko
difuzna i neodređena da emocije ne mogu postojati dok ih akteri ne označe
kao specifične osjećaje, raspoloženja ili sentimente. Za konstruktiviste te
oznake dolaze iz kulture, a ne biologije.
- No za konstruktiviste nije samo priroda emocionalne rekacije nejasna dok se
kulturno ne označi već su i bihevioralne geste koje drugima signaliziraju
prisutnost određene emocije ograničene kulturom. Znaci posramljenosti npr.
Uključuju kulturno specifično ponašanje skrivanja poput pokrivanja lica,
skretanja pogleda ili odmicanja glave od drugih. Štoviše, ljudi strateški
kontroliraju svoje ekspresivno izražavanje emocija da bi se prilagodili
pravilima osjećanja ili da bi manipulirali drugima, ovisno o situaciji.
- No premda se svakako mora priznati da su emocije pod utjecajem i
ograničenjem kulturnih normi, vjerovanja i vokabulara, postoji previše dokaza
koji pokazuju kako su brojne emocije univerzalne, baš kao i njihovo
izražavanje bez obzira na kulturne razlike među društvima. Tako je teško
tvrditi da su sve emocije socijalno konstruirane. Socijalni konstruktivisti
 8

zanemaruju da je aktiviranje, doživljavanje i izražavanje emocija intimno

povezano s tijelom. Premda se emocije gotovo uvijek ograničavaju i
kanaliziraju socio-kulturnim kontekstom, priroda emocija i njihov intenzitet
ipak su određeni biološkim procesima. Socio-kulturni konteksti mogu aktivirati
tjelesne sustave koji produciraju emocije poput straha ili ljutnje ti se tjelesni
sustavi, jednom kada su aktivirani teško mogu u potpunosti ograničiti i
kanalizirati u kulturne rječnike i norme. Zato je neophodno razumjeti i biologiju
emocija ukoliko želimo shvatiti kako „funkcioniraju“ emocije.

Biologija emocija

- Emocije uvijek imaju biološku komponentu, a još u 19. stoljeću William

James, psiholog sveučilišta Harvard je primijetio da su emocije posljedice
fiziološkihpromjena u tijelu. Kada osoba primijeti nešto u okolini, postoji
trenutna fiziološka promjena koja aktivira nervni sistem koji registrira efekte
na organe i dijelove tijela. Te fiziološke promjene omogućuju osobi da poveže
tjelesni osjet s emocijom. Za socijalne konstruktiviste ta veza je samo kulturna
konvencija koja označava određene tjelesne osjete kao emocije, dok za
neurologe fiziološke promjene same stvaraju pojedine vrste osjećaja bez
obzira kakva se kulturna oznaka prikačuje.
- Većina sociologa ne želi razmotriti efekte bioloških na socijalne procese. Ovo
je posebno problematično u proučavanju emocija jer je vrlo jasno da su
biološki procesi izravno uključeni u produciranje afekata. U sociologiji se
ustalilo mišljenje da je ljudski mozak izuzetno razvijen, da razvija kulturu koja
regulira socijalno ponašanje i socijalnu organizaciju, pa zato više nije
potrebno razmatrati utjecaj bioloških procesa na socijalnu organizaciju i
ponašanje. No premda je točno da kultura i socijalna struktura reguliraju i
kanaliziraju emocije sociolozi moraju biti svjesni i utjecaja bioloških procesa
na emocionalno uzbuđivanje da bi u potpunosti shvatili kako emocije utječu
na socijalnih život.
- Emocije se pojavljuju kada mozak aktivira četiri tjelesna sistema: autonomni
živčani sustav, neurotransmitere i neuroaktivne peptidne sisteme, hormonalni
sistem te muskularni sistem koji interagira s drugim sistemima kako bi
proizveo primjetljive emocionalne reakcije. Ti sistemi su puno više nego
pasivni motori koje pokreće kultura i socijalna struktura. To su sustavi koji
imaju nezavisne efekte na poticanje i izražavanje emocija
- U svrhu proučavanja emocija mozak se može podijeliti na dvije opće regije –
neokorteks i sub-korteks. Područja ispod corpus callosuma )projepa u mozgu
kroz koje nervne mreže povezuju dvije strane mozga pripadaju subkorteksu.
Ovaj dio se razvio prije nego su životinje počele razvijati neokorteks koji se
kasno počeo razvijati tijekom evolucije. Ljudski neokorteks je izuzetno velik,
puno veći negoli u bilo koje druge životinje.
- U području sub-korteksa mozga generiraju se emocije kroz autonomne,
neurotransmiterske, neuroaktivne peptidne, hormonalne i mišićne sisteme.
Baš kao i područje neokorteksa i područje sub-korteksa puno je veće negoli u
bilo kojeg sisavca uključujući i čovjekovih najbližih srodnika – čimpanzi.
 9

Prirodna selekcija je orgnizirala ljudski mozak stvarajući ne samo uvećan

neokorteks i omogućujući razvitak kulture već je uvećala i prastare
emocionalne centre te im također dala više moći.
- Da bi osoba imala „osjećaj“ neophodno je da neuroveze iz subkortikalnog
dijela mozga stimuliraju neokorteks. Štoviše ne dolaze svi emocionalni
podražaji do neokorteksa kako bi postali svjesni osjećaji. Danas je jasno da
ljudi imaju podsvjesna sjećanja (najvjerojatnije pohranjena u hippocampusu)
koja aktiviraju tjelesne sisteme te tako produciraju emocionalne reakcije.
Drugi često reagiraju na emocije kojih pojedinci koji ih izražavaju nisu svjesni.
- Nadalje i svi osjeti odnosno njihovi utjecaji na emocije su također
nezaobilazne teme ukoliko se želi shvatiti priroda emocija. Informacije o
svemu što čujemo, vidimo, dodirujemo, mirišemo prvo idu u thalamus, koji je
duboko pozicioniran u sredini subkortikalnog područja mozga. Različiti
segmenti thalamusa obrađuju signale za različite tipove osjeta, a zatim šalju
dva signala: jedan za sub-kortikalna područja mozga i drugi za odgovarajuća
područja neokorteksa.
- Subortikalna područja mozga su bliža thalamusu pa se to područje aktivira
prije nego se stimuliraju područja neokorteksa. Zato nam srce kuca brže
(autonomni odgovor živčanog sustava) i pomičemo nogu (mišićni sibstem
kojeg su aktivirali neurotransmiteri) prije negoli smo postali svjesni straha od
zmije koju tek sada vidimo pred sobom. Amygdala – centar za reakcije straha
u subkorteksu – primio je poruku i producirao emocionalnu reakciju prije nego
smo postali svjesni prisutnosti zmije, pa čak i samog straha. Mozak obrađuje
sve osjete iz okoline na ovaj način.
- Čak i u socijalnim situacijama mozak aktivira subkortikalna područja mozga i
stvara reakcije prije negoli osoba može prilijepiti neku kulturnu etiketu na
tjelesne promjene koje doživljava. Kada se kulturna etiketa primijeni na
aktiviranje tjelesnih sistema, to također dovodi do promjena u emocionalnoj
dinamici, ali tjelesni sistemi i dalje imaju prvenstvenu moć nad percepcijom i
akcijom.
- Najstariji dio mozga koji služi emocionalnim reakcijama je amygdala, a u njoj
se aktiviraju strah i ljutnja. Kod ljudi amygdala je puno veća s obzirom na
veličinu mozga i tijela nego kod najbližih srodnika. Međutim velik dio
povećane amygdale služi uživanju. Najvjerojatnije zbog dodatnih područja
ovog dijela mozga koji služe užitku, ljudi mogu doživjeti i kompleksne emocije.
- Druge emocije se ne mogu locirati u nekom posebnom dijelu mozga, poput
amygdale, no sada je jasno da je prednji cingulated cortex odgovoran za
neke manifestacije sreće kao i empatije koja se odnosi na sposobnost
doživljavanja emocionalnog bola drugih. Stražnji cingulate cortex
najvjerojatnije je odgovoran za doživljaj tuge i sličnih emocija, premda su za
njih odgovorni i hormoni, neurotransmiteri i peptidi.
- Čak i neki udaljeni dijelovi mozga mogu biti odgovorni za produciranje
emocija, međutim emocije se aktiviraju kroz sisteme međusobno povezanih
putova unutar i između subkortikalnih i neokortikalnih područja mozga. Uz to,
velik dio emocionalnog uzbuđenja iz različitih dijelova subkorteksa pvezan je
preko amygdale s prefrontalnim korteksom koji je zadužen za raicionalno
 10

planiranje i kontrolu emocija. Ova vrsta povezivanja pokazuje da amygdala

funkcionira kao neurološki prekidač što je posebno izraženo kod ljudi.
- Sve ovo pokazuje da su brojne sposobnosti ponašanja kod ljudi, poput
produkcije emocija, „urezane“ te se ne mogu objasniti jedino socijalizacijom i
ograničenjima socijalne strukture. Štoviše, emocije se produciraju
kompleksnom međuigrom između neokorteksa gdje su centri za jezik i kulturu
i starijih subkortikalnih pordučja mozga gdje se produciraju brojne emocije.
Emocije su prastare adaptacije, a područja mozga koji produciraju emocije
evoluirali su davno prije nego što se u životinja pojavljuje neokorteks. Izgleda
da je teško moguće da kultura samo nadograđuje biološke strukture koje su
evoluirale milijunima godina među sisavcima.
- Često vidimo neovisne efekte biološke osnove kada ljudi postanu ljuti, tužni ili
uplašeni te kada se ne mogu kontrolirati, čak i kada kulturne norme traže da
pokažu drukčije emocije, s manje intenziteta. Kada ljudi
„prolupaju“, tjelesni sistemi jednostavno preplavljuju kulturne zabrane i
pravila.
- Ove subkortikalne transformacije sugeriraju da značaj upotrebe emocija kako
bi se utvrdile socijalne veze ljudi nije isključivo kulturne prirode. Postoji
urezana osnova za pojačanu emocionalnost u subkortikalnim dijelovima
mozga.
- Premda argumenti socijalnih konstruktivista nisu potpuno pogrešni,
naglašeno su jednostrani te ne mogu prepoznati važnost neuroloških procesa
za produkciju emocija. No isto tako neuro-znanstvenici često ne mogu
objasniti razloga za različita umrežavanja unutar mozga zato jer ne razumiju
socio-kulturnu selekciju koja zahtjeva formiranje posebnih struktura unutar
mozga. Kako su preci ljudi pojačano koristili kulturu da bi organizirali svoj
socijalni život tako je i prirodna selekcija tražila prilagodbu emocionalnih
kapaciteta u korist stvaranja privrženosti kulturi i socijalnoj strukturi.
- Sociolozi mogu pomoći evolucionarnoj biologiji i neurologiji upravo kroz
testiranje kako emocije operiraju unutar kulturnih procesa i socijalnih struktura
posebice proučavanjem kako ultura i socijalna struktura traže posebno
strukturiranje neokortikalnih i subkortikalnih sistema u mozgu koji su
„zaduženi“ za stvaranje širokog spektra emocija i koji omogućuju korištenje
emocija za stvaranje socijalnih odnosa.
- Emocije su rezultat kompleksne međuigre između kulturnih, kognitivnih i
neuroloških silnica. Cilj različitih znanosti bi trebao biti shvaćanje njihove
povezanosti.

Spoznavanje

- Uz biološke procese, za shvaćanje emocija bitni su i kognitivni procesi, a to je

i dominantna perspektiva unutar suvremene psihologije. Ovaj pristup
naglašava važnost prosuđivanja za same emocije. Osnovna ideja jest da se
emocije ne mog formirati dok ne postoji i zamjećivanje objekata, događaja ili
situacija. Tek nakon zamjećivanja, registriranja moguće je generiranje
emocija. Evaluacija objekata ili događaja događa se s obzirom na stupanj
 11

njihove korisnosti ili štetnosti za aktere. Ukoliko se neka situacija vidi kao
korisna onda će se proizvesti pozitivna emocija, dok procjena štetnosti zbog
npr. Ugrožavanja postizanja određenog cilja, proizvodi negativnu emociju.
- Fiziologija dakle prati interpretativan proces te se nalazi na kraju, a ne na
početku generiranja emocija. U svakom slučaju misao i refleksija prate
emocionalna iskustva i biološke procese koji ih generiraju. Isto tako jednom
kada se biološki procesi aktiviraju oni mogu postati predmetom promišljanja
što može promijeniti tijek emocionalnog iskustva, a tako i biološke procese
koji ga prate.

Sociologija

- Iz sociološke perspektive emocionalni procesi uključuju sljedeće elemente:

- 1. biološko aktiviranje ključnih tjelesnih sistema
- 2. socijalno konstruirane kulturne definicije i ograničenja na emocije mogu se
doživjeti i izraziti u situaciji
- 3. primjenu lingvističkih etiketa na unutarnje doživljaje omogućuje kultura
- 4. vanjske izraze emocija kroz facijalne, glasovne i paralingvističke pokrete
- 5. percepcija i prepoznavanje situacijskih objekata ili događaja
- No, nije potrebno da su svi ovi elementi prisutni kako bi nastala emocija.
Nasuprot viđenju emocija kao kulturnih konstrukata, ljudi mogu imati
nesvjesna emocionalna sjećanja koja aktiviraju biološke sisteme i
emocionalni tok, a da sami akteri nisu svjesni svoje emocionalne reakcije. U
drugim slučajevima, pojedinci potiskuju emocionalno uzbuđenje što može
rezultirati situacijom u kojoj emocija nije doživljena niti signalizirana drugima.
- Čak i kada su svi spomenuti elementi u trenutnoj funkciji oni ne moraju imati
jednak utjecaj i biti podjednako vidljivi. Npr. Ljudi mogu jasno označizi svoje
osjećaje točno prateći fiziološke promjene u svom tijelu, ali mogu biti i
nesigurni što osjećaju i što je potaknulo emocionalnu reakciju, čak i kada
primjećuju da su emocionalni i istovremeno poštuju kulturna pravila o
izražavanju emocija.
- Sociološka perspektiva omogućuje integraciju različitih elemenata uključenih
u pobuđivanje i tijek emocija. Ljudi zauzimaju određene pozicije unutar
socijalne strukture i igraju uloge koje su vođene kulturnim scenarijima. To
mogu činiti zato što imaju kognitivni kapacitet primijetiti i registrirati određenu
situaciju. Emocije se potiču, uzbuđuju aktiviranjem tjelesnih sistema. Ovo
uzbuđenje nastaje zbog kognitivnog registriranja sebe u odnosu prema
drugima, socijalnoj strukturi i kulturi. Jednom kada se aktiviraju, emocije
ograničavaju kognitivni procesi i kulturna pravila.
- Niti jedan element – biološki, kulturna konstrukcija ili spoznavanje nije
isključivo odgovoran za doživljavanje i izražavanje emocija. Ovi elementi
interagiraju na kompleksne načine koje ne mogu objasniti samo pojedine
znanstvene discipline. Sociološki orijentiran pristup biologiji i spoznavanju
može pružiti sredstva za objašnjenje odnosa između tjelesnih sistema,
kognitivnih procesa i kulturnih konstrukcija. Na žalost do sada niti jedna
 12

sociološka teorija nije adekvatno konceptualizirala sve spomenute elemente

niti objasnila kauzalne veze među njima.
- Međutim, postignut je značajan napredak pri teoretiziranju emocionalne
dinamike iz sociološke perspektive. Ukoliko se te spoznaje povežu sa
spoznajama iz drugih disciplina uskoro će biti moguća i opća teorija emocija.

Brojnost i vrste emocija

- Emocije su motivirajuća snaga, ne samo zato što uređuju subjektivna

iskustva, već i zato jer daju energiju i pravac reakcijama. Iz sociološke
perspektive Randall Collins smatra da se emocionalna energija može
objasniti kontinuumom: na jednoj strani su pozitivni osjećaji poput sreće i
solidarnosti s grupom, u sredini su blaža stanja, a na drugom polu negativne
emocije poput depresije i izolacije od grupe. Emocije kao motivirajuća snaga
mogu se grupirati u pozitivne i negativne jer se sociolozi interesiraju kako
pojedinci stvaraju veze i razvijaju predanost sociokulturnim formacijama,
odnosno ne uspijevaju se povezati te stvaraju antagonističke i konfliktne
odnose.
- Premda postoje kulturne razlike u načinu na koji se emocije izražavaju i
interpretiraju danas je jasno da su neke emocije univerzalne. Te emocije se
često nazivaju primarnim, premda se alternativni termini isto tako koriste –
npr. bazične ili fundamentalne. Pretpostavlja se da su primarne emocije
čvrsto ugrađene u ljudsku neuroanatomiju zato jer u sisavaca imaju veliku
vrijednost za prilagodbu okolini. Postoji konsenzus da su sreća, strah, ljutnja i
tuga opće emocije koje poznaju svi ljudi. Zanimljivo je da su tri od ove četiri
emocije negativno nabijene.
- Charles Darwin (1872) prvi je znanstvenik koji je tvrdio da su emocije
univerzalne. Smatrao je da su pojedini emocionalni izražaji ostaci ponašanja
koja su u dalekoj prošlosti omogućavala opstanak. Npr. otvorena usta i
pokazivanje zubi često se preklapa s osjećajem ljutnje, što upućuje na
činjenicu da se radi o ostatku iz vremena kada su životinje prijetile zubima i
grizle. Suze pri plakanju štite oči i odgovor su na opasnost. Darwin je isto tako
tvrdio da su pojedine emocije univerzalne.
- Darwinov pristup se dugo ignorirao, a tek su 1970-ih psiholozi među-kulturnim
studijama utvrdili da su izrazi lica za pojedine emocije univerzalne. Tako je
Ekman (1973) ustvrdio da su sreća, strah, ljutnja, tuga, iznenađenje, gađenje
i prezir primarne emocije. Veća zastupljenost negativnih emocija nad
pozitivnima pokazuje da negativna raspoloženja registriraju opasnost i potiču
odgovor.
- Ove emocije su univerzalne ne samo zato što se svuda pronalaze isti izrazi
lica kada se te emocije pojave već i zbog zajedničkih karakteristika. Tako su
ove emocije 1) prisutne i kod drugih primata, 2) imaju jasan prateći fiziološki
odgovor, 3) imaju univerzalne prethodne događaje, 4) konstantno se
pojavljuju u autonomnim i ekspresivnim odgovorima na podražaje, 5) brzo
nastaju, 6) kratko traju, 7) produciraju automatsku pažnju prema izvoru
emocije, 8) i doživljavaju se pri događajima koji su van vlastite kontrole.
 13

- Različiti autori još uvijek raspravljaju koje su sve emocije primarne, no čini se
da postoji konsenzus oko sreće, straha, ljutnje i tuge. Kada se pogledaju
preostale emocije koje se uvrštavaju među primarne vidi se da je njihov broj
malen (iznenađenje i gađenje), a druge emocije su zapravo varijacije sreće
(radost, zadovoljstvo itd.), straha (užas, anksioznost), ljutnje (bijes) i tuge
(žaljenje, jad). Jonathan Turner (2000) još smatra da primarne emocije imaju
stanja niskog, srednjeg i visokog intenziteta te da se tako mogu objasniti i
različite varijacije koje naglašavaju različiti autori.
- No postoje i brojne druge emocije u ljudskom repertoaru čiji broj nadilazi listu
primarnih emocija i njihovih varijacija. Npr. ponos, sram, krivnja, čuđenje,
nostalgija potiču pitanje je li njihov razvitak posljedica biološke evolucije ili su
socijalne konstrukcije. Jasno je da je njihovo izražavanje pod utjecajem
kulturnih normi i pozicija u socijalnoj strukturi u različitim društvima, ali je isto
tako jasno da se i te emocije generiraju u razvijenim tjelesnim sistemima.
Pokušaji da se razumije priroda emocija oko kojih ne postoji slaganje
pripadaju li primarnim emocijama ili ne, doveli su do istraživanja sekundarnih
emocija.
- Najznačajniji pokušaj konceptualiziranja emocija poduzeo je Robert Plutschik
(1962, 1980, 2002). On je identificirao osam primarnih emocija te zaključio da
te emocije funkcioniraju kao reakcija na utjecaje okoline. To su osjećaj
prihvaćanja, iznenađenja, straha tuge, gađenja, očekivanja, straha i radosti.
Funkcija straha povezana je s bježanjem i zaštitom organizma. Strah i želja
za napadom uništavaju barijeru koja priječi ispunjenje potreba. Tuga i
plakanje pomažu reintegriranju osobe u grupu kao rezultat pomoći drugih.
- Plutschik smatra da su emocije slične bojama te da postoje primarne te
mješavina primarnih emocija, odnosno sekundarne emocije. On prikazuje
grafički primarne emocije kao «kolo boja». Emocije koje su slične nalaze se
unutar 90 stupnjeva kruga, emocije koje su različite između 90 i 180
stupnjeva, a emocije koje nisu slične niti različite su točno na 90 stupnjeva
udaljenosti unutar kružnice. (str. 17 – prikaz kruga i primarnih, sekundarnih i
tercijarnih emocija)
- Miješanje primarnih emocija rezultira nastankom vrlo kompleksnih emocija.
Primarna dijada je mješavina dviju susjednih primarnih emocija – npr.
kombinacija ljutnje i radosti stvara ponos, a radost i pirhvaćanje stvaraju
ljubav i prijateljstvo. Sekundarna dijada uključuje emocije koje se nalaze
odmah iza susjednih emocija na «kolu emocija». Tako ljutnja i prihvaćanje
stvaraju dominantnost. Konačno tercijarne emocije nastaju miješanjem
emocija koje su tri puta «pomaknute» na «kolu emocija». Tako nastaje bijes
kao ljutnja plus iznenađenje. Bez obzira jesu li primarne, sekundarne ili
tercijarne, dijade su urezane u mozgu i nije jasno jesu li produkt socijalizacije.
- Među sociolozima koji su proučavali stvaranje sekundarnih emocija su
Theodore Kemper (1987) i Jonathan Turner (1999, 2000). Oni isto ne
uspijevaju utvrditi konačan odgovor jesu li sekundarne emocija kulturno
definirane ili biološki uvjetovane. Kemper tvrdi da su četiri emocije (sreća,
strah, ljutnja i depresija) primarne jer svaka ima 1) evolucijsku vrijednost
opstanka (npr. strah i ljutnja zahtijevaju od pojedinca da brzo dogovori na
 14

opasnost), 2) pronalazi se u najranijim fazama ljudskog razvitka, 3)

univerzalno se prepoznaju na licu, 4) imaju jedinstvene autonomne odgovore
i 5) pronalaze se u svim socijalnim odnosima.
- Kemper tvrdi da su sekundarne emocije više socijalno konstruirane te da
nastaju u kontekstu kada se doživljavaju primarne emocije. Npr. osjećaj
krivnje se uči iz doživljaja primarne emocije straha. Kada dijete uči da loše
ponašanje stvara strah od kazne nastaje krivnja. Slično Plutchiku, Kemper
isto smatra da kombinacija primarnih emocija dovodi do sekundarnih emocija
– npr. strah i ljutnja vode nastanku sekundarnih emocija mržnje, ljubomore i
zavisti.
- Turner (1999) međutim smatra da miješanje emocija nije tako jednostavno
kako to zamišlja Plutchik u svom „kolu emocija“. Proces produciranja
sekundarnih emocija ovisi o simultanom aktiviranju sistema mozga i tijela.
Neke od najvažnijih emocija u socijalnoj interakciji su kombinacije drugog
reda. Npr. Tri primarne emocije se mogu miješati u različitim proporcijama.
Turner (2000) sram prikazuje kao kombinaciju razočaranje-tuga (prema sebi)
zbog neadekvatnog ponašanja u očima drugih i sebe, ljutnja (na sebe) te
nešto straha zbog posljedica (za sebe) zbog uključivanja u neadekvatne ili
nekompetentne oblike ponašanja.
- Osjećaj krivnje produiraju iste tri primarne emocije ali u nešto drugačijoj
kombinaciji. Najvažnija emocija pri osjećaju krivnje je još uvijek razočaranje-
tuga (prema sebi) zbog neispunjavanja određenih očekivanja. Druga
najvažnija emocija međutim jest strah zbog posljedica (za sebe), povezana s
nešto ljutnje (prema sebi). Na ovaj način ljutnja igra veću ulogu pri konstrukciji
srama, dok strah ima važniju ulogu pri konstrukciji osjećaja krivnje
- Izgleda da je izražavanje i upotreba sekundarnih emocija univerzalna među
ljudima, a ova činjenica upućuje na zaključak da su sekundarne emocije
„dobile“ svoju biološku osnovu tijekom ljudske evolucije. Poput primarnih
emocija, sekundarne emocije su spoj kemijskih i neuroloških odgovora koji na
kraju čine zaseban obrazac.
- Postoji široka varijacija kroz različite kulture u načinu na koji se te emocije
izražavaju, što ipak potvrđuje da su te emocije prvog i drugog reda donekle i
socijalno konstruirane. Najpouzdaniji zaključak bi bio da su primarne emocije
biološki utemeljene i univerzalne te da je kapacitet za emocije prvog i drugog
reda utemeljen u ljudskoj neuronatomiji, s tim da je izražavanje tih emocija
determinirano socijalizacijom emocionalne kulture nekog društva.
- Potpuno je sigurno da će se rasprava o biološkoj i kulturnoj osnovi emocija
voditi i u budućnosti, no za sada je jasno da ljudi imaju širok repertoar
emocija u rutinskim interakcijama – točnije oko stotinu emocija koje ljudi
upotrebljavaju i interpretiraju s relativnom lakoćom. Da postoji previše
emocija, interakcija bi bila teška i zamarajuća jer bi pojedinci konstantno
pokušavali razumjeti koje emocije unutar kompleksnog spleta emocija
sudionici u interakciji upravo doživljavaju i izražavaju. Da ima premalo
emocija ljudska interakcija i iskustvo ne bi imale puno emocionalnog sadržaja
pa tako niti smisla.
 15

- Najveći dio socioloških teorija fokusira se ili na ključne emocije poput srama i
simpatije, ili na kontinuum između pozitivnih i negativnih emocija.
 16

Durkheim i Weber o emocijama: dvije tradicije u sociologiji emocija

- Premda uobičajeno postoji potpuno drugačija predstava o ulozi emocija u

sociologiji, emocije zauzimaju značajno mjesto u sociološkom naslijeđu. Isto
tako često se zaboravlja da su dvije glavne tradicije sociološke teorije
razvijale proučavanje socijalne i moralne dimenzije emocionalnih fenomena.
Čak i termin emocija često se marginalizirao unutar ili je u potpunosti
nedostajao sociologiji kao disciplini koja se tako bavila «vezama uzbuđenja»,
«moralnim sentimentima», «vitalističkom energijom», «afektnim akcijama»,
«pred-socijalnim sadržajima», «psihičkim odgovorima», «strastima» i drugim
sličnim terminima koje se danas stavljaju pod nazivnik «emocije».
- Ipak klasične sociološke analize ovih fenomena bila je koncentrirana na
pitanje kako utjelovljeni subjekti doživljavaju i izražavaju svoj kontakt sa
socijalnim i prirodnim svijetom. Istraživala je različite načine na koji se
socijalni akteri orijentiraju prema tim svjetovima, načine na koji se ti svjetovi
cementiraju ili odvajaju te dijele slična pitanja koja su tipična za suvremene
interese za emocije i socijalni život.
- Francuska socijalna filozofska misao od Montesquieua pa nadalje, općenito
gleda na društvo kao na nad-individualan fenomen koji ima mogućnost stvoriti
emocionalne orijentacije u pojedincima, a koje podupiru socijalni i moralni
poredak. Društvo je izvor tih moralnih sentimenata i misli usađenih u
pojedince preko institucija poput obitelji i obrazovanja. Utjelovljeni pojedinac
nasuprot tome, označava dualnost asocijalnih impulsa i društvenih kapaciteta:
kapaciteta koji se trebaju stimulirati ili ograničavati da bi se ljudi zajedno
uključili u moralni poredak.
- To je kontekst u kojem francuski sociolog Comte i njegov nasljednik Durkheim
zauzimaju početni stav prema postojećem društvu; kategoriji koja je
posjedovala status moralnog apsoluta u njihovim radovima. Kritični prema
viđenjima društva kao agregata pojedinaca, promatraju društvenu cjelinu kao
organizam koji posjeduje dijelove koji ispunjavaju potrebe zdravlja cjeline te
koji stimulira moralno pozitivne emocije u pojedincu. Oba teoretičara su
prepoznala važnost emocije za socijalnu akciju, no naglašavaju kapacitet
kolektiva da stimulira i upravlja tim emocijama tako da one podupiru moralni
poredak.

- Comte promatra pozitivizam kao teorijski pristup i kombinaciju metoda koje su

zamišljene tako da uspiju prikupiti znanstveno validne podatke i povećaju
moralno zadovoljstvo društva. Pozitivizam nije bio jednostavno sredstvo
istraživanja društva prema onome što Durkheim kasnije naziva «društvene
činjenice» već pokušava prikazati društvo i pridonijeti društvu kao
transcendentni moralni entitet koji obuhvaća emocionalne i intelektualne
kapacitete ljudi tijekom njihovog razvitka u ljudskoj evoluciji. Intelektualni
razvitak i stimulacija kolektivnih emocija razvija se zajedno kroz civilizirajuće
procese koji rezultiraju utopijskim terminom «pozitivne zajednice».
- Comteov interes za važnost emocija je ugrađeno u njegovo viđenje ljudske
prirode koja je dvostruka: sastoji se od srca i uma, ili trostruka: sastoji se od
 17

dvije dimenzije srca – sentiment/afekt i akcija/volja – zajedno s umom. Comte

je isto tako smatrao da impuls za djelovanje dolazi od srca, a ne inteligencije
koja samo vodi ili pokušava kontrolirati emocionalne impulse za djelovanjem.
Ljudska akcija bilo koje vrste ima vezu s emocionalnim impulsima, no ti se
impulsi mogu kanalizirati ili oblikovati na različite načine u različitim epohama,
te se mogu upotrijebiti kako bi se motivirala moralna akcija koju vode osjećaji
i ideje empatije, altruizma i vlastitog žrtvovanja, a koji su važni za socijalni
poredak.
- Pozitivna zajednica trebala bi biti najbolji kontekst unutar kojeg bi se odvijala
moralna akcija. Comte je mislio da bi mogla transformirati emocionalne
energije njenih članova ugrađujući im moralne kapacitete koji se preklapaju s
religijom čovječanstva premda bi još uvijek bili predmetom pritiska bioloških
apetita i egoističkih stremljenja.
- Isto tako Comte se bavio tzv. religijskim fetišizmom koji nastaje kada ljudi
pridaju vrijednosti i moći objektima koji zapravo potječu od ljudske akcije i
socijalnih odnosa. U ranim fazama procesa civiliziranja fetišizam je bio
«carstvo strasti» koje je svim fenomenima davalo energiju i božanske
kvalitete. No, isto tako je stimuliralo i moralnu akciju omogućujući ljudima da
nadiđu sebe promovirajući u njima osjećaj veze između univerzuma i
čovječanstva. Visoke intelektualne kulture ne mogu spriječiti stanje
«radikalnog fetišizma» zbog velike nade ili straha, a sociologija bi trebala
stimulirati novi fetišizam koji se postavlja u središte slavljenja ljudskosti.

- Durkheimova djela o socijalnoj solidarnosti su koncentrirana na kolektivno

ushićenje: značenje koje se odnosi na ideju o rođenju socijalnih silnica.
Kolektivno ushićenje stvara promjene u emocionalnim iskustvima i
izražavanjima te u mentalnom poimanju socijalnog svijeta. Zarazno se širi
među pojedincima te se izražava zajedničkim obrascima tjelesnih oznaka,
pokreta i akcije te može zamijeniti svijet dostupan našoj percpeciji jednim
drugim – moralnim svijetom u kojem se ljudi suodnose na osnovi zajedničkog
sistema simboličke reprezentacije. Ovo ushićenje se inicira okupljanjem ljudi
koje stvara jednu vrstu strujanja koje dovode pojedince u neuobičajenu
egzaltaciju te se prenosi socijalno sankcioniranim ritualima. Snaga ove
stimulacije je značajna jer se radi o energiji koja dolazi izvan nas samih.
- Kako se onda ova analiza emocionalne energije može pomiriti s
Durkheimovom definicijom sociologije kao znanosti o «društvenim
činjenicama», stvarima koje su iznad, preko i van dohvata pojedinaca?
«Socijalne činjenice» ne izgledaju kao da se odnose na emocije, no one se
odnose na kontinuum fenomena od velikih institucionalnih struktura do tipova
osjećaja koji se stvaraju kolektivnim okupljanjem. Nadalje, dok su
Durkheimova rana djela posvećena društvenim činjenicama kao kolektivnim
ograničenjima pojedinaca, njegovi kasniji radovi naglašavaju kako socijalne
činjenice reprezentiraju zajedničke simboličke i emocionalne procese koje
pozitivno integriraju pojedince u socijalne i moralne poretke. Upravo je ovaj
fokus na integrativne funkcije socijalnih činjenica omogućio objasniti zašto
emocije postaju važan dio njegove društvene teorije.
 18

- Durkheim smatra da se društvo izražava kroz simbolički poredak; kolektivne

reprezentacije znakova, mitova, ideja i vjerovanja koja su dio svijesti
pojedinaca unutar grupe. Kolektivni simboli su proizvod procesa rituala kroz
koje kolektivno ushićenje postaje svjesno same sebe. Ovi procesi se
dešavaju kada su emocije strukturirane kroz različite rituale te postaju simboli
koji su važni za identitet ljudi. Ovaj transfer energije pomaže grupi da postane
svjesna same sebe kao moralne zajednice, on veže ljude te strukturira
unutarnje živote prema kolektivnim simbolima.
- U slučaju samožrtvovanja npr. vojnik koji pogiba za zastavu zapravo umire za
svoju zemlju. Žrtvovanje života za simbol može se jedino objasniti činjenicom
da je zastava nabijena emocionalnom snagom kolektivnog života same
zemlje.
- Zašto simbolički poredak društva ima tako dubok emocionalni utjecaj na
pojedince? Za Durkheima to je zato što je simbolički poredak izgrađen na
reprezentacijama «svetog» za grupni život; stvarima koje su odvojene od
profanog, zemaljskog svakodnevnog života. Zato može stimulirati intenzivno
emocionalno ushićenje među onima koji doživljavaju njegove sadržaje. To
ushićenje je toliko moćno da ne može postojati društvo bez osjećaja za sveto
koje nabija energijom simboličke poretke društva i motivira ljudi da djeluju
prema moralnim normama tog poretka.
- Durkheimovi radovi se kritiziraju kao funkcionalistički, no kolektivna
emocionalna iskustva svetog mogu učvrstiti socijalni poredak ali isto tako i
poticati socijalne promjene i revolucije. Sveto može biti benevolentno,
povezano s ljubavlju i zahvalnošću, poretkom, ili može biti nasilno, povezano
s neredom, nasiljem i strahom. Durhkheimovi radovi o Francuskoj revoluciji
1789. bave se ushićenošću koju karakterizira revolucionarna epoha u kojoj
socijalne promjene revitaliziraju društvo. Revolucija uključuje stimuliranje
emocionalne energije koja producira nadljudski heroizam i krvavo barbarstvo,
a ljudi se transformiraju u nova, ekstremna bića. No uz nasilne transformacije
pojedinaca, ushićene akcije transformiraju cijeli niz profanih fenomena u
svete stvari koje jačaju revolucionarno društvo. Usprkos proklamiranom anti-
religijskom karakteru revolucije, Domovina, Sloboda i Razum postaju svete
kvalitete koje imaju emocionalno utvrđujući utjecaj na novo društvo.
- Durkheim smatra da su ljudi podvojeni između individualnih, egoističkih,
asocijalnih impulsa i socijalnih kapaciteta za kolektivnu misao i emociju. Ove
suprotstavljene karakteristike ljudskog bića znače da inkorporacija pojedinca
u socijalni poredak nikada nije zagarantirana. Ova tenzija između socijalnog i
asocijalnog pola predstavlja temelj za socijalnu revitalizaciju i konflikt, ali i
osnovu za socijalno propadanje. Kao što Durkheimova studija samoubojstva
sugerira bez svetih snaga i kolektivnog ushićenja snaga društva kao
integrativne sile može nestati, a pojedinci mogu izgubiti i želju za životom.
- Durkheim posebno naglašava i odnos između simboličkog i moralnog poretka
društva te emocionalno ushićene akcije. Oduševljena, stimulirajuća društvena
akcija ne treba se gledati samo prema društveno poretku ili promjeni već kao
ekonomija energije koja traži različite oblike akcije koji rezultiraju i različitim
 19

socijalnim posljedicama. Sveto ima snažnu energiju koja se prelijeva u sve

koje joj priđu blizu.
- Kolektivno doživljavanje Svetog pojačava pojedinačne akcije; pojedinci su
revitalizirani pojačanjem emocija. No ova energija treba konstantno
pojačavanje da se ne bi ugasila te da pojedinci ne bi ponovo postali
zaokupljeni egoističkim impulsima te da društvo ne bi moralno propalo.
- Ako Comte i Durkheim pripadaju francuskoj tradiciji misli koja započinje
društvom kao cjelinom, njemačka tradicija započinje kreativnim i etičkim
kapacitetima pojedinca koji se pokušava uzdići iznad prirodnih impulsa i
afekata te konstruirati svoju vlastitu socijalnu i moralnu okolinu. U tom
kontekstu razvijaju se dva dominantna tipa mišljenja i o emocijama. S jedne
strane Kant gleda na emocije kao na ograničenje samo-određujućim
akcijama. Ljudske moralne orijentacije se izvode iz ljudske sposobnosti da
nadiđu emocije i želje te poštuju kategorički imperativ. S druge strane
Nietzsche pravi razliku između prirodnih afekata koji reflektiraju ljudsko
postojanje, ali i kapacitete emocija da podupiru volju te ljudima pomognu da
nadiđu svoja ograničenja te postanu i izraze svoje pravo ja.
- Herder isto tako tvrdi da su sentimenti osnova na kojoj pojedinci nadilaze
svoja ograničenja na putu prema duhovnoj samodeterminaciji, moralnoj
neovisnosti i moralnom spasu.
- Naglašavanje samonadilazećeg pojedinca duboko je utjecalo na Simmela i
Webera, no oni isto tako ne zaboravljaju ideju da pojedinačna akcija može
stvoriti iracionalne rezultate te ograničiti kapacitet za emocionalno iskustvo i
slobodno izabiranje akcije.

- Simmel analizira racionalizirajuće efekte modernosti na osobu i rašireni blase

stav koji ljudima pomaže da prežive ekstremno stimuliranje čula u urbanim
sredinama. Njegove analize su postale bogato izvorište za sve sociologe
emocija.
- Simmelov koncept „moralne duše“ međutim ključ je za razumijevanje
Simmelovog odnosa prema emocijama. Duša je posjed pojedinca: ona
stimulira potrebu razvijanja jedinstvene osobnosti (koja integrira naše emocije
i intelekt oko koherentnog identiteta) i pomaže razriješiti unutarnje konflikte
između naših predsocijalnih i individualiziranih emocija i sposobnosti te naših
socijalnih kapaciteta koji mogu opstruirati ovaj razvitak. No, premda duša
podupire razvitak integrirane osobnosti realizacija ovog cilja ostaje
problematična. Duša se može razvijati samo kroz interakciju, no oblici kroz
koje se interakcija dešava na kraju ipak ograničava i zaustavlja ovaj razvitak
ostavljajući rascjep između vitalnog emocionalnog bića i njihove sposobnosti
da izraze što je esencijalno za njihov život.
- Simmel tvrdi da se interkacije iniciraju i uokviruju kao posljedica izražavanja
primarnih emocija ili predsocijalnih sadržaja (npr. Erotskih, religijskih ili
agresivnih impulsa) koji upućuju pojedince jedne prema drugima, kao i
mentalnih oblika koje pojedinci upotrebljavaju u orijentiranju jednih prema
drugima. Interakcija se razvija, međutim, kroz kreiranje recipročnih mentalnih
orijentacija i sekundarnih, socijalnih emocija koje proizlaze iz razmjene i žrtve
 20

(integralnog dijela svih ljudskih asocijacija), „zahvalnost“ i „vjernost“ koje su

centralne za održanje interakcijskih oblika i razvitak osobnosti.
- Zahvalnost je internalizirano i emocionalno doživljeno „moralno sjećanje
čovječanstva“ koje nastaje kada pojedinac u interakciji primi bilo koju žrtvenu
vrijednost kao npr. Kompliment. Zahvalnost može inicirati nove interakcije i
povezati različite elemente društva mikroskopskim ali čvrstim nitima.
- Vjernost također proizlazi iz žrtvenog karaktera interakcije. Nevezano za
motive uspostavljanja odnosa, njegov razvitak može stimulirati dubok osjećaj
vjernosti, povezujući sudionike i nakon što je motiv za uspostavljanje odnosa
nestao. Društvo jednostavno ne bi postojalo na duže vrijeme bez postojanja
vjernosti koje obogaćuje i veže impulse, strasti i interese pojedinaca.
- Socijalne emocije omogućuju duši da se izrazi dajući temelje za osobnost
koja se pak razvija kroz stabilne odnose koji se odupiru nestalnosti prolaznih
impulsa.
- Ipak postoji fundamentalna tenzija između postojećih oblika odnosa i odnosa
koji omogućuju stalni razvitak osobnosti. Oblici odnosa proizlaze i omogućuju
izražavanje vlastitih, vitalnih životnih sadržaja no zahtijevaju posebnu logiku i
vlastite zakonitosti koje na kraju ipak udaljavaju same odnose od tih sadržaja.
Pojedinci mogu razviti vjernost prema posebnim interakcijskim oblicima, no ti
se oblici uskoro odvajaju od individualnosti sudionika interakcija te ne daju
više sredstva za izražavanje vlastite individualnosti. Ovo utvrđivanje oblika
Simmel prikazuje u svojim radovima o transformaciji emocija u modernosti.
- Simmel povezuje metropolu i novčanu ekonomiju s kvalitativnim razmjenama
u emocionalnom životu. Predmoderno vrijeme karakteriziraju emocionalno
saturirani odnosi koji okružuju pojedinca, modernost ima intelektualistički
karakter osnovan na psihološkim temeljima koji nude brzu i stalnu razmjenu
vanjskih i unutarnjih stimulacija. Svakodnevni život u gradu konfrotnira
pojedinca s brzinom i senzornim kontrastima te onemogućuje održanje
sporijeg, utvrđenog ritma tipičnog senzorno-mentalni život manjeg mjesta ili
sela.
- Novčana ekonomija intenzivira ovu situaciju pretvarajući sve u odnose
razmjene što promiče dominaciju sredstava nad ciljevima kao i moralni
relativizam u kojem novac postaje univerzalni mjeritelj vrijednosti. Ljudi gube
emocionalnu vitalnost, distanciraju se od stabilnih emocionalnih odnosa i
razvijaju emocionalni plašt protiv intenzivnih afekata. Ovakav psihički odgovor
na stanje modernosti prikazuje se posebno u cinizmu i blasé stavu. Cinizam
pak pokazuje da su moralni ideali dostupni svima koji su u mogućnosti da ga
ih kupe. Poštovanje i divljenje se nude onima s novcem, a ne daju onima bez
njega, bez obzira na njihov moralni karakter.
- Postajući blasé, pojedinci prilagođuju svoje živce gradskom životu, živce koji
su iscrpljeni prekomjernom stimulacijom umanjujući svoje reakcije na njihove
impulse. To umanjenje je međutim i umanjenje vlastite vrijednosti kao i
vrijednosti drugih ljudi kroz distanciranje od emocija i indiferenciju. Zahvalnost
i vjernost nestaju, a njih zamjenjuje racionalno kalkulirani ekonomski
egoizam.
 21

- Cinizam i blase stav nude zaštitu protiv modernosti ali predstavljaju i procijep
između emocionalnih kapaciteta pojedinaca i modernih oblika interakcija.
Ljudi se ne mogu «uključiti» s obzirom na narastujuće kulturne oblike, na
način koji bi im omogućio razvitak njihove osobnosti, niti mogu izraziti svoju
osobnost unutar okoštalih, poravnavajućih interakcijskih oblika,
karakterističnih za modernost. Pojedinci se fragmentiraju i nemaju osjećaj
nečeg konačnog u centru svoje psihe, tražeći trenutna zadovoljstva unutar
stalno novih stimulacija. Za Simmela kolektivno ushićenje koje bi omogućilo
pojedincima da upotpune svoje osobnosti stapajući se s kolektivnom svijesti
ne postoji. Ostaju frustrirani konfrontirani emocionalnom sterilnošću te se
nalaze pred nemogućim zadatkom da postanu sve što bi mogli biti.

- Weberova analiza racionaliziranih okvira modernosti počiva na samo-

determinirajućim ljudskim subjektima koji se bore životu dati smisao, izbjeći
akcije motivirane isključivo na afektima, osmisliti svoje osobnosti prema
slobodno odabranim, a ipak na emocijama baziranim vrijednostima. Ova je
borba posebno važna zato što društveni život raz-očarava. Mehanizirani
kapitalizam funkcionira odvojeno od moralnih normi, dok pojedinci rijetko
pronalaze karizmatske autoritete koji su sposobni potaći njihov entuzijazam i
emocionalno ih povezati s «krajnjim vrijednostima».
- Weber ima ambivalentan odnos prema emocijama u svojim analizama. One
su normativno obezvrijeđene kao isključiv motivator za akciju te potkopane
racionaliziranim socijalnim sistemom. Weberova tipologija socijalne akcije
postavlja afektivno djelovanje nasuprot slobodno odabranom, ciljno
orijentiranom racionalnom djelovanju koja definira čovjeka. Weberovi radovi o
politici, znanosti i osobnosti međutim pokazuju da je Weber zabrinut za
djelovanje koje je bazirano racionalnoj akciji bez strastvene predanosti toj
akciji. On ne prihvaća emocije kao motivator akcije već prije upućuje
pojedince da ograniče srž svog emocionalnog bića u korist slobodne
odabrane racionalne akcije. No takva akcija sve je teža u moderno doba.
- Racionalno organizirano moderno doba (prije svega za profesionalni, radni
život) preferira uračunljivost pred sentimentom, oduzima ljudima emocionalnu
toplinu i promovira «svjetsku dominaciju ne-bratstva». To se tipizira
racionalnim birokratskim socijalnim oblicima koji reorganiziraju sve što dolazi
u kontakt sa striktno «instrumentalno-racionalnim principima». Što su takvi
oblici razvijeniji to su više dehumanizirani, a službeni biznis «oslobođen» je
ljubavi, mržnje i svih iracionalnih i emocionalnih elemenata koji nisu podložni
kalkulaciji. To se čak hvali kao posebna vrlina kapitalizma.
- Ovaj racionalizirani sistem daje ljudima sve više znanja o načinu postizanja
tehničkih ciljeva, no ne može im pomoći u odabiranju između tih ciljeva.
Racionalizacija ima negativne posljedice na karizmu kao emocionalno
iskustvo, a upravo je karizma prema Weberu trebala imati snagu dati
značenje samom socijalnom životu. Karizma predstavlja intenzivno
nesvakodnevno iskustvo, mehanizam za ljudsku kreativnost koja može
potaknuti socijalne promjene. Dok je karizma tradicionalno harala velikim
zajednicama kao požar topeći ih u cjeline, sada nestaje pred snagama
 22

racionalnog udruživanja nakon što je ovaj oblik udruživanja za stalno ušao u

strukture socijalne akcije te se sada osjeća i u najmanjim i intimnim osobnim
ljudskim situacijama.
- Devitaliziranje karizme ne mora utjecati na mehaničke temelje kapitalizma ali
onemogućuje kreativnu socijalnu promjenu te pokazuje kako važnost
individualne akcije nestaje te tako na kraju ugrožava sposobnost pojedinaca
da žive smislen život. Ovakav razvoj događaja povezan je s različitim
faktorima, no Weber identificira protestantsku etiku kao najvažnijeg nositelja
racionalizirajućih procesa. Protestantizam je postavio neviđene zahtjeve na
svoje sljedbenike – disciplinirati svoje emocije i tijela. Doktrina predestinacije i
doživljaj potpune usamljenosti kao i agonija sumnje u sebe pred prokletstvom
donekle su ublažene u npr. kalvinizmu koji premješta pozitivna emocionalna
iskustva iz religijskog značenjskog sistema u pastoralnu meditaciju te na taj
način još nekako spašava afekte kao važan ljudski kapacitet.
- U Weberovoj analizi protestantizma i racionalnog kapitalizma pronalazi se
duboki pesimizam, no Weber pronalazi i aspekte ljudskog života koji su
sposobni izbjeći racionalizaciju. Neograničeno davanje sebe u ljubavi jer
radikalno i moguće nasuprot funkcionalnosti, racionalnosti i općosti. Erotizam
može postati kao vrata u iracionalan ali stvaran život nasuprot mehanizmima
racionalizacije. Weber pokušava pronaći nadu za budućnost predviđajući
karizmatske «proboje» koji imaju potencijal zaustaviti okoštavanje društva.
- No premda Weber govori o karizimatskim vođama koji se mogu pojaviti u
vrijeme socijalnih kriza, njegova analiza kapitalizma ne predviđa auto-
destruktivne tendencije koje su tipične za Marxovu analizu te ne pronalazi
neku klasu ili grupu koja bi bila sposobna utkati vitalne emocije i
fundamentalne vrijednosti u socijalni svijet.
- Usprkos ovoj viziji modernosti, Weber pokušava pomiriti individualnu razinu
iskustva slobodnih racionalnih akcija sa strastvenom predanošću pravednoj
akciji. On smatra da pojedinci trebaju stvoriti osobnost koja ograničava
unutarnju emocionalnu osobnost u korist slobodno odabranih ciljeva. Ova
etika osobnosti postavlja velike zahtjeve na pojedince: samo kroz stalnu
osviještenost i aktivnost pojedinac može napredovati od života kojim
dominiraju kaotični impulsi prema životu kojim upravljaju koherentne
vrijednosti i značenja svjesno formirane osobnosti. Herojska osobnost ima
potencijal kombinirati emocionalni angažman i predanost akciji s pažljivim
mentalnim kalkuliranjem posljedica te akcije.

- Status emocija u sociologiji poretka nasuprot sociologiji akcije razlikuje se na

dva osnovna načina. Prvi uključuje lociranje emocija i prepoznavanje
nezavisnog kauzalnog značenja emocija ili lociranje vanjskih socijalnih faktora
koji određuju emocije. U Comteovim i Durkheimovim organskim modelima
socijalnog života, društva imaju kapacitet stimulirati emocionalne kvalitete u
pojedincima koje ih povezuju u moralnu zajednicu. Jednom kada su
stimulirane, emocije se mogu izrazit na takav način da utječu na druge
pojedince otvarajući mogućnosti za nove ideje i akcije koje mogu biti
destruktivne za same socijalne autoritete.
 23

- Radovi Simmela i Webera nasuprot tome koncentriraju se na emocije

pojedinaca. Za oba autora transcendiranje prirodnih emocija je važan element
vlastitog samo-određenja jer omogućuje konstruiranje vlastitih moralnih
standarda. Oba autora u čovjeku vide homo duplexa koji bi ipak trebao doći
do prave ljudske egzistencije nadilazeći svoju prirodu. Transcendiranje
prirodnih komponenti osobnosti za Comtea i Durkheima dešava se kroz
uključenje pojedinaca u kolektive. Za Simmela transcendiranje prirodnih
komponenti osobnosti rezultira obogaćenjem pred-društvenih emocija i
individualnih okvira – socijalnim emocijama i recipročnom mentalnom
orijentacijom. Za Webera ono uključuje nadilaženje afektivne ili ustaljene,
habitualizirane akcije strastvenim ispunjenjem ciljeva racionalne akcije.
- Druga važna karakteristika koja razlikuje ove sociološke škole tiče se njihovih
zaključaka o socijalnim posljedicama emocija. Comteov pristup evoluciji i
razvitku emocija oblikovana je njegovim vjerovanjem u Religiju humanosti,
dok su Durkheimova očekivanja novih perioda kolektivnog ushićenja važna za
revitaliziranje modernih društava te umanjuju opasnosti za socijalni i moralni
poredak. Rad Simmela i Webera nasuprot tome označen je pesimizmom.
Oboje cijene samoodređenje i autodeterminiranu akciju, no shvaćaju da je
takva akcija ograničena u modernim uvjetima. Za Webera to traži herojski
stav prema amoralnim racionalizacijama modernosti. Za Simmela sudbina
pojedinca u modernosti je tragična: duša zahtjeva interakcijske oblike koji
omogućuju ostvarenje čežnji za koherentnom osobnosti, no pojedinci su
okruženi svijetom nezainteresiranih objekata koji se ne daju «asimilirati».
 24

Dramaturške i kulturološke teorije emocija

- Metafora drame u sociologiji emocija potiče od Williama Shakespearea koji je

napisao: «Sav svijet je pozornica, svi ljudi samo su glumci». Ovi glumci igraju
brojne uloge u svom životu. Teorije koje socijalnu interakciju vide kao teatar
posebno se koncentriraju na scenarij, pozornicu, publiku, rekvizite i glumce koji
igraju dramske uloge.
- Svi dramaturški teoretičari prihvaćaju ideju da interakciju vodi scenarij koji je
određen kulturom. Svi glumci su svjesni normi, vrijednosti, uvjerenja i drugih
simboličkih elemenata koji ih upućuju kako da govore, kako da se predstavljaju
ili na neki drugi način glume. Interakcija se izvodi na pozornici ispred publike.
Ljudi se obično ponašaju kao da su na pozornici tako da svaki sudionik u
interakciji vidi druge kao publiku kojoj se predstavlja vlastita osobnost. U
viđenju ljudi kao glumaca na sceni vlastita koncentracija je usmjerena prema
rekvizitima – od odjeće do fizičkih objekata – koji pojedinci koriste u
predstavljanju svojih uloga i interpretiranju kulturnog scenarija koji navodi
njihovu predstavu.
- Kultura međutim nije oklop. Ona ograničava ali sami glumci imaju dramske
«dozvole» tj. «diplome» za igranje svojih uloga. Dramaturški pristup naglašava
da glumci upravljaju svojim impresioniranjem drugih pri prezentiranju sebe
svojoj publici. Glumci igraju uloge dajući interpretaciju scenariju, ali isto tako
koriste strateško ponašanje pri upravljanju svog nastupa. Često nude i cinične
izvedbe da bi postigli specifične ciljeve koji nisu poznati samoj publici.

- Erving Goffman se smatrao učenikom Emilea Durkheima, posebice ga je

zanimala Durkheimova analiza religije. Povezujući okupljanja, pojačana
emocionalna uzbuđenja, rituale i svete simbole grupe, Durkheim je ponudio
sliku načina na koji se pobuđuju emocije tijekom svih interakcija licem u lice, a
ne samo ceremonijalnih okupljanja.
- Goffman je transformirao Durkheimova analizu povremenog okupljanja među
Aboridžinima u koncept «susreta» koji se sastoji od sljedećih elemenata: 1)
jedinstven vizualni, kognitivni fokus pažnje; 2) obostrana otvorenost za
verbalnu komunikaciju; 3) međusobno vizualno ispitivanje i maksimiranje
obostrane percepcije i promatranja; 4) osjećaj zajedništva, solidarnosti i tok
emocija; 5) ritualno i ceremonijalno naglašavanje otvaranja, zatvaranja, ulaza i
izlaza interakcije; 6) set ritualiziranih procedura za naglašavanje devijacija i za
ispravljanje devijantnih ponašanja.
- Fundamentalna jedinica interakcije je «fokusirani susret». On je ugrađen u šire
strukturne i kulturne jedinice, prvenstveno u «okupljanje» koje se odnosi na
okupljanje pojedinaca u prostoru. Okupljanja su ugrađena u šire – «socijalne
prilike» koje se sastoje od jasne opreme, posebnog kulturnog etosa, programa,
pravila ponašanja te predviđenih sekvenci aktivnosti. Goffman nije razvio
objašnjenje dinamike ugrađivanja susreta u šire jedinice, no on naglašava
značaj kulturnih scenarija jer oni orijentiraju pojedinca unutar susreta, a isto
tako vode i njegovu stratešku akciju.
 25

- Kulturni scenariji su sačinjeni od kulturnog etosa, programa, pravila pnašanja te

pomažu akteru pri strateškim odlukama o načinu ponašanja u susretima te o
općem prezentiranju sebe drugima. Te prezentacije imaju nekoliko dimenzija.
Jedna je oblik govorenja, korištenja riječi, fraza, ritma i drugih aspekta govora.
Druga dimenzija je upotreba rituala ili stereotipnih sekvenci govora, natuknica
koje otvaraju, zatvaraju, strukturiraju, popravljaju i na druge načine održavaju
interakciju u skladu s kulturnim scenarijem.
- Treća dimenzija je uokvirenje koje se odnosi na postavljanje granica između
onog što je uključeno i isključeno iz interakcije. Četvrta dimenzija odnosi se na
korištenje rekvizita poput stolica, stolova i njihova organizacija u prostoru. Peta
dimenzija odnosi se na kategoriziranje situacije kao «radno-praktične»,
«socijalne» ili «ceremonijalne». Tu se nalazi i stvaranje uloga, tj. proces
signaliziranja prava i obveza koje se mogu tražiti u interakciji kao i stil vlastitog
prezentiranja koji se može koristiti u susretu. Konačno tu je i ekspresivnost ili
prezentiranje emocija drugima tijekom same interakcije.
- Ono što Goffmanov pristup interakciji čini dramaturškim jest da se pojedinci
vide kao glumci koji znaju svoj tekst iz kulturnog scenarija dok glume drugima
na pozornici koja je sačinjena od fizičkih rekvizita i druge opreme. Međutim,
pojedinci nisu samo glumci, oni su stratezi koji manipuliraju izrazom i gestama
da bi se prezentirali na poseban način.
- Rad Stevena Gordona nije primarno vezan na dramaturški pristup no on je prvi
autor koji je prepoznao vrijednost kulture za objašnjenje emocionalne dinamike.
On razlikuje biološke emocije i socijalne sentimente. Prve su konfiguracije
tjelesnih senzacija i gesta kao odgovor na stimulaciju, dok su druge
kombinacija tjelesnih senzacija, gesti i kulturnih značenja koje učimo u trajnim
socijalnim odnosima.
- Biološke emocije poput ljutnje i straha transformiraju se u ranom djetinjstvu u
kulturna značenja u odnosu prema socijalnom objektu, često drugoj osobi ili
grupi. Npr. sentimenti ljubavi i privlačnosti razvijaju se prema osobama poput
roditelja, prijatelja i seksualnih partnera; sentimenti poput tuge ili nostalgije
usmjeravaju se prema nekome tko je umro, a sentimenti poput zavisti ili
ljubomore prema onim koji posjeduju objekte za kojima žudimo. Sve ove
sentimente definira kultura.
- Gordon tvrdi da sociološki pristup emocijama uviđa da emocije proizlaze iz
trajnih socijalnih odnosa te se fokusira na trajne emocije poput ljubavi i
prijateljstva nasuprot kratkotrajnim emocijama poput ljutnje ili straha kojima se
više bave psiholozi. Emocije ne proizlaze samo iz trenutne situacije već iz
povijesti interakcije koja se razvila u prošlosti kao i iz očekivanja za budućnost.
Sociološki pristup promatra stapanje psiholoških procesa (unutarnjih iskustava i
osjećaja i socijalnih procesa (kulture) kao preduvjet stvaranja posebnih emocija
u socijalnoj situaciji, no kultura određuje koje će se emocije mijenjati
(uključujući potiskivanje ili intenziviranje tih emocija) kako i koliko često će se
izražavati.
- Gordon smatra da su emocije sačinjene od 1) tjelesnih senzacija, 2)
ekspresivnih gesti, 3) socijalnih situacija ili odnosa, 4) emocionalne kulture
nekog društva. Prvi element, tjelesne senzacije ima važnost tek kada se izrazi
 26

kroz ponašanje kojeg vode kulturni scenariji. Izražaj lica, verbalno izražavanje,
tjelesne geste koje otkrivaju emocije nisu toliko rezultat unutarnjih bioloških
poriva koliko posljedica kulturnih sila koje određuju kako ljudi reagiraju na
druge u socijalnim situacijama. Snaga kulture je posebno vidljiva u
vokabularima emocija, vjerovanjima ljudi o načinu izražavanja emocija i
pravilima kako se ljudi trebaju osjećati u posebnim situacijama. Za svaku
emociju članovi društva uče bokabular (riječ za emociju), vjerovanja o
emocijama (npr. sreća se treba slobodno izraziti, ljutnja se mora smanjiti) kao i
emocionalne norme (trebamo biti tužni na sprovodu, a veseli na zabavi)
- Kultura emocija u društvu pronalazi se ne samo u jeziku već isto tako u
ritualima, oblicima umjetnosti i drugim kulturnim elementima. Emocionalna
kultura nekog društva pronalazi se i u formalnim dokumentima poput
znanstvenih publikacija, religijskim tekstovima, savjetnicima i časopisima.
- Pojedinci preuzimaju emocionalnu kulturu društva socijalizacijom te na taj
način postaju emocionalno kompetentni igrati uloge u situacijama ovisno o
svojoj socijalnoj poziciji (npr. klasi ili rodu). Pri tome su neke emocije dobro
«obrađene», a neke zanemarene ovisno o socijalnim ulogama. Npr. ljutnja se
može naglašavati za dječake, a umanjivati za djevojčice, dok se empatija
naglašava kod djevojčica, a umanjuje kod dječaka.
- Varijacije s obzirom na 1) slijed, 2) ograničenje i 3) raznovrsnost izlaganja
emocijama utječe na kognitivnu konstrukciju emocija u djece. Slijed izlaganja
odnosi se na pitanje kada se pojavljuje emocija i kada se emocija treba
doživjeti. To ovisi o emocionalnoj kulturi društva koja određuje koje emocije su
adekvatnu za djecu ovisno o njihovoj dobi. Npr. djeci se govori o romantičnoj
ljubavi ali ih se ne potiče da dožive takvu ljubav sve dok ne sazre.
- Ograničenje se odnosi na pitanje koliko je socijalizirajući akteri ograničavaju
izražavanje emocija. Ukoliko npr. stariji skrivaju emocije, npr. ljutnje u obitelji,
djeca ne dobivaju potpuni uvid u vjerovanja, uvjete i emocionalne norme koje
se tiču ljutnje.
- Raznovrsnost se odnosi na pitanje postoji li više socijalizirajućih aktera (npr.
roditelji, braća i sestre, vršnjaci, odgajatelji itd.) koji nude različite načine
razumijevanja emocija.
- Gordon identificira dvije orijentacije unutar emocionalne kulture: institucionalnu
i impulzivnu. Ovu ideju preuzima od Ralpha Turnera (1976) koji smatra da ljudi
svoje duboko, stvarno ja ugrađuju ili u institucionalno (normativno) ponašanje ili
u impulzivno (ponekad protunormativno) ponašanje. U institucionalnim
orijentacijama ljudi osjećaju tko su kroz akcije za koje kalkuliraju u skladu s
normama, dok u impulzivnim orijentacijama sebe otkrivaju u spontanim
akcijama koje mogu otpustiti normativna očekivanja. Institucionalna značenja
emocija su iskustva koja pojedinci stječu kada su u punoj kontroli osjećaja i
izražavanja osjećaja. Nasuprot tome impulzivna značenja emocija su spontano
neinhibirano izražavanje emocija, slobodna od institucionalnih normi i
konvencija. Ovisno o tome gdje sebe doživljavaju kao «najrealnije» pojedinci
će naglašavati institucionalno ili impulzivno značenje emocija.
- Za institucionalne emocije vrijedi: Trajanje emocija je kratko; Intenzitet emocija
je nizak; Traži se konzistentnost između normi i izraza emocija; Izvor normi
 27

uključuje tradiciju i institucije; Hipokrizija nastaje između standarda i samog

djelovanja; Emocionalni rad uključuje samokontrolu; Percepcija vlastitih
emocija jest da su socijalizirane; Najkompetentniji oblik izražavanja odnosi se
na besprijekornost da bi se poštovalo socijalne standarde; Neautentničnost se
pojavljuje kada se odbacuju principi ili «srednji put» u komunikaciji; Tipičan
vokabular emocija uključuje: simpatiju, poštovanje, nostalgiju, prezir,
indignaciju i moralnost
- Za impulzivne emocije vrijedi: Trajanje emocija je kratko; Intenzitet emocija je
obično visok; Konzistentnost se traži između osjećaja i njihovog izražaja; Izvor
normi ukljčuje vršnjake, masovne medije; Nastaje u samoj situaciji; Hipokrizija
nastaje između impulsa i same akcije; Emocionalni rad uključuje pokazivanje
emocija i smanjivanje inhibicija; Percepcija vlastitih emocija jest da su
nesocijalizirane i prirodne; Najkompetentniji oblik izraza je spontanost čak i
kada je «odigrana», najbolje ukoliko se radi o tabuu; Neautentičnost se
pojavljuje kada se odstupa pred socijalnim pritiskom; Inhibicija; Tipičan
vokabular emocija uključuje: ljutnju, iritaciju, gađenje, iznenađenje, strah i
uzbuđenje
- Za emocionalne orijentacije važno je da iste emocije mogu imati različita
značenja. Npr. iz institucionalne perspektive, ljutnja uključuje značenje gubitka
kontrole, kršenje obveze prema drugima, izdaju samog sebe; dok iz impulzivne
perspektive ljutnja signalizira slobodu od društvenih normi i predstavlja znak za
ono što je važno za samog sebe s obzirom na snagu emocionalne reakcije (što
uključuje i samo otkrivanje – primjer mladi u Njemačkoj 1960-ih)
- Gordon smatra da impulzivna orijentacija naglašava izražavanje primarnih
emocija (npr. straha, ljutnje, sreće, iznenađenja, gađenja i tuge) što znači da je
emocionalni vokabular takve osobe vrlo malen. Uz to emocije takve osobe se
može mijenjati često i nenadano s obzirom na situaciju. Nasuprot tome
institucionalna orijentacija se više fokusira na kulturno razvijene socijalne
sentimente poput ljubavi i osvete, što znači da je emocionalni vokabular osobe
veći te može i rasti vremenom. Impulzivna orijentacija može biti izvor emocija u
prijelaznim situacijama, dok institucionalna orijentacija može biti izvor emocija
za dugotrajne odnose.
- Gordon isto tako naglašava da kontrola emocija organizacijom ne mora dovesti
do pojave «lažnog sebe ili lažnog ja» u institucionalnoj orijentaciji. Naime
kontroliranje vlastitog izražavanja emocija može izražavati «stvarnog ja» neke
osobe.

- Jedna od ranih i najvažnijih autorica koja prihvaća elemente Goffmanove

analize, ali i dodaje neke Marxove ideje o alijenaciji je Arlie Hochschild. Za
Hochschild, pojedinci često ulaze u strateške igre koje nisu zadovoljavajuće.
Kulturni scenariji često zahtijevaju ponašanja koja su stresna i otuđujuća. U
njenoj studiji o stjuardesama pokazuje kako ovo zanimanje traži ugodno i
prijateljsko ponašanje čak i ako su putnici neugodni i ponižavaju. One moraju
pronaći načine da ostanu u okviru zahtijevane uloge i zadrže ugodan izraz lica i
držanje.
 28

- Hochschild pretpostavlja da društva otkrivaju svoju emocionalnu kulturu koja se

sastoji od kompleksnih ideja o tome kako se ljudi trebaju osjećati u različitim
tipovima situacija. Ova kultura je sačinjena od ideologija emocija koja se tiče
prikladnih stavova, osjećaja i emocionalnih odgovora u osnovnim sferama
aktivnosti. U biografijama pojedinaca postoje emocionalni markeri ili događaji u
njihovim životima koji otkrivaju i simboliziraju opću ideologiju emocija. Tako npr.
dijete u školi prvo uči da mora kontrolirati svoj način izražavanja emocija u
učionici. Kroz socijalizaciju, pojedinci uspješno usvajaju ideologiju emocija za
različite kontekste aktivnosti unutar društva, a ukupna suma tih ideologija
sačinjava opće postulate emocionalne kulture.
- U svakom specifičnom kontekstu aktivnosti postoje dva osnovna tipa normi.
Prvi tip se odnosi na pravila osjećanja koja određuju koje emocije pojedinci
trebaju osjećati i doživjeti u nekoj situaciji (npr. tuga na sprovodu ili sreća na
zabavi). Pravila osjećanja određuju intenzitet emocija (od jakih prema slabima),
pravac emocije (pozitivna ili negativna), kao i trajanje emocije (od kratkotrajnih
do dugotrajnih). Tako se od onih koji tuguju smrt nekog bližnjeg očekuje da
tuguju duži period.
- Drugi tip norme odnosi se na pravila pokazivanja emocija koja određuju kada i
kako treba otvoreno pokazati emocije – npr. plakanje na sprovodu ili smijanje
na zabavi. Kada pojedinci poštuju pravila pokazivanja emocija zapravo
sudjeluju u površnoj glumi koja uključuje promjenu vanjskog izgleda i
ponašanja tako da je osoba konzistentna s normativnim očekivanjima.
- Ova dva tipa normi – pravila osjećanja i pokazivanja emocija – reflektiraju širu
emocionalnu kulturu kao i emocionalnu ideologiju koja vodi aktivnosti unutar
posebne situacije. No struktura šireg organizacijskog konteksta, posebice
podjela rada i raspored moći također određuju pravila osjećanja i pokazivanja
emocija za pojedince. Npr. norme mogu određivati da svi zaposlenici trebaju
biti ozbiljni i fokusirani na svoj posao, no ta se pravila različito primjenjuju na
menadžere, predradnike i radnike na traci. Oni koji imaju više moći obično
imaju širi opseg pravila osjećanja i prikazivanja osjećaja nego oni koji imaju
malo moći.
- Velik dio svog rada Arlie Hochschild posvećuje pitanju kako se pojedinci
odnose prema kulturnim pravilima i ideologijama, posebno kada ih kulturni
scenariji tjeraju na ponašanje koje potiče negativne emocije. U mnogim
situacijama ljudi moraju posegnuti za «emocionalnim radom» ili «upravljanjem
emocijama» da bi zadržali vlastitu prezentaciju u skladu s ideologijama
emocija, pravila osjećanja i pravila prikazivanja osjećaja.
- Tehnike emocionalnog rada za osjećanje i izražavanje adekvatnog držanja
uključuju:
- 1. Rad na tijelu (body work) – pri čemu ljudi pokušavaju promijeniti svoje
fiziološke reakcije s obzirom na situaciju. Npr. kada žele ostati mirni mogu
koristiti vježbe disanja, ili pak mogu namjerno agresivno vikati da mobiliziraju
svoje tijelo za agresivno ponašanje (kao sportaši prije nastupa). Na ovaj način
tijelo se koristi da se inspirirao (ili umanjio) osjećaj.
- 2. Površinska gluma – pri čemu pojedinci manipuliraju svojim vanjskim
ekspresivnim gestama nadajući se da će im to omogućiti da osjećaju i dožive
 29

emocije koje bi te geste trebale signalizirati. Stavljaju se npr. maske «sretnog

lica» gdje pravila traže da osjećaju radost, no ovaj čin se koristi zato što se
osoba konačno i može osjećati radosnom i postići pozitivno raspoloženje.
- 3. Dubinska gluma – pri čemu ljudi pokušavaju potaknuti neki osjećaj koji će im
omogućiti da dožive emocije za koje pravila traže da se otvoreno pokažu.
Glumci često koriste ovu tehniku da bi promijenili vlastita unutarnja stanja u
skladu s pravilima scenarija.
- 4. Kognitivni rad – pri čemu osoba pokušava potaći misli i ideje koje su vezane
uz pojedinu emociju. Npr. u situacijama koje traže tugu (npr. sprovod) osoba se
može prisjetiti prošlih doživljaja tuge da bi producirala istinski osjećaj tuge što
će joj pomoći da prikaže autentičan osjećaj.
- Za Arlie Hochschild prikazivanje pojedinih osjećaja (pa tako i potiskivanje
drugih) da bi se nešto «prodalo» ili potaklo osjećaje u drugima, dovodi do
upotrebe osjećaja za komercijalne, a ne privatne svrhe. Kada se prikazani
osjećaji stalno odvajaju od unutarnjih osjećaja dolazi do samo-otuđenja,
alijenacije i osjećaja ne-autentičnosti. Dok je Marx tvrdio da alijenacija nastaje
kada radnici nisu u mogućnosti kontrolirati odnos između onoga što proizvode,
kako to proizvode i kome prodaju proizvode svoga rada, Hochschild tvrdi da
alijenacija u suvremenom svijetu nastaje kada pojedinci ne mogu kontrolirati
odnos između onoga što moraju osjećati i onoga kako se osjećaju. Na ovaj
način organizacije kontroliraju aktere na dubljoj razini jer su osobna unutarnja
iskustva manipulirana.
- Kao opće pravilo Hochschild navodi da će emocionalni rad biti najvidljiviji kada
ljudi nailaze na ideologije emocije, emocionalna pravila i pravila izražavanja
emocija koja su u suprotnosti s njihovim stvarnim osjećajima. Kompleksni
socijalni sistemi s hijerarhijama autoriteta ili tržišnim sistemima stvaraju
situacije u kojima se pojedinci moraju poslužiti emocionalnim radom. Pošto su
ovi tipovi sistema tipični za industrijska i postindustrijska društva Hochschild
vidi modernost kao uzrok dramatičnog porasta emocionalnog rada. Takav rad
je uvijek skup jer ljudi moraju potisnuti svoje istinske emocije pri vlastitoj
prezentaciji kakvu zahtjeva kulturni scenarij.
- U svojim kasnijim radovima Hochschild analizira vezu između opće ideologije
(kulture) i pravila osjećanja te ustvrđuje da možemo misliti na bilo koju
ideologiju kao interpretativni poredak kojeg sačinjavaju okvirna pravila i pravila
osjećanja. Okvirna pravila određuju interpretacije i značenja koja pojedinci
trebaju pridati situacijama, dok pravila osjećanja određuju kako se ljudi trebaju
osjećati u nekoj situaciji s obzirom na pripadajuću interpretaciju i zahtjeve
okvirnih pravila.

- Candace Clark razvila je koncept simpatije kao ključne emocije u

interpersonalnim odnosima. Ona vidi simatiju – tugu i suosjećanje koje se
osjećaju za nekog drugog kao osnovne emocije ljudskog društva. Kao i u
ostalim dramaturškim teorijama Clark misli da se kultura osjećanja sastoji od
vjerovanja, vrijednosti, pravila, unutarnje logike, vokabulara i drugih simboličkih
elemenata koji uobličavaju i usmjeravaju proces simpatiziranja. Pojedinci su
implicitno svjesni tih kulturnih elemenata te ih koriste za dramaturške
 30

prezentacije na pozornici pred publikom. Premda postoje kulturna pravila koja

vode ponađšanje, mnoge kimenzije kulture ne daju jasan scenarij već daju
«gramatička pravila» koja omogućuju akterima da organiziraju elemente
osjećanja, poput ideologije osjećanja, pravila osjećanja, logike osjećanja i
vokabulare osjećanja u okvir za izražavanje i reagiranje na simpatiju.
- Simpatiziranje nema samo svoj kulturni i dramaturški aspekt kao emocionalni
proces, već postoji i strateška dimenzija simpatiziranja. Pojedinci ne igraju
pasivno uloge koje oblikuje scenarij, oni su dio mikroekonomije i mikropolitike.
Izražavanje emocija pojedinca (prema drugima) uvijek uključuje i razmjenu:
emocionalni resursi se daju s implicitnim očekivanjem da će se drugi resursi
dobiti u zamjenu, pri čemu pojedinac pokušava realizirati psihički profit u
emocionalnoj razmjeni. Čak i simpatija kao čin dobrote i altruizma jest dio ove
dinamike razmjene.
- Većina Zapadnih društava traži da se dobrohotnost uzvrati. Primatelji simpatije
moraju uvijek nešto uzvratiti davateljima, a to se mora dogoditi u skladu s
implicitnim kulturnim pravilima. Clark naglašava da uspon individualizma, pri
čemu je jedinica razmjene pojedinac (više nego grupa), traži da osoba koja
dobiva poklon simpatije uzvrati emocijama poput zahvalnosti, ugodnosti i
opuštanja.
- S obzirom na mikropolitiku, pojedinci uvijek pokušavaju učvrstiti svoju poziciju
prema drugima, čak i kada se nesvjesni svojih pokušaja da utvrde svoj položaj
na račun drugih. Takvo natjecanje za položaj prema drugima stvara
nejednakosti pri susretima iz kojih zatim proizlaze tenzije. Simpatija kao i bilo
koji drugi set emocija može biti važno sredstvo za pojedinca pri učvršćivanju
svoje pozicije.
- No, simpatiziranje, čak i kada stvara napetosti u razmjeni integrira socijalni
poredak. Oni koji daju simpatiju osjećaju se socijalno obvezanima kroz kulturna
pravila davanja emocija koje pomažu pojedincima u nevolji, a zauzvrat
primatelji simpatije daju emocije olakšanja i zahvale, signalizirajući davateljima
simpatije da je njihov poklon simpatije uzvraćen. Snažnije socijalne veze se
tako produciraju u razmjeni emocija.
- Drugo, simpatija funkcionira i kao «vrijednost sigurnosti» jer omogućuje onima
s poteškoćama da se privremeno oslobode zahtjeva kulturnih normi
revitalizirajući njihove energije da poštuju kulturne norme u budućnosti.
Simpatija tako daje pojedincima privremeni «prostor za disanje», omogućujući
im da se privremeno oslobode normalnih kulturnih kodova.
- Treće, simpatiziranje je također izvođenje moralne drame jer uvijek uključuje
poticanje kulturnih pravila o pravednosti, vrijednosti za same primatelje.
Davanje i primanje simpatije mobilizira aktere da se fokusiraju na moralnost
situacije i njenih sudionika. Na taj način simpatija produbljuje jaka kulturna
pravila i socijalnu integraciju.
- S obzirom na kulturu suosjećanja, Clark smatra da je pokazivanje simpatije
ograničeno posebnim pravilima unutar gramatike emocija da bi se organizirali
kulturni elementi. Postoji nekoliko setova pravila i instrukcija za davanje i
primanje simpatije, ali postoje i opća pravila koje pojedinci razmatraju kada
moraju procijeniti je li druga osoba vrijedna simpatije. U Zapadnoj kulturi
 31

prikazivanje simpatije treba biti najveće i najiskrenije kada je 1) problem drugog

velik i kada je 2) odnos između davatelja i primatelja simpatije blizak.
- Pravila vezana uz suosjećanje variraju između muškaraca i žena. Za žene se
očekuje da će biti «empatični promatrači» koji vide muke drugih i osjećaju
prikladne emocije (briga, tuga, strah i sl.) te ih pokazuju drugima u nevolji. Za
muškarce vrijedi pravilo da se suzdržavaju od otvorenog pokazivanja
suosjećanja te se od njih očekuje da probleme promatraju više kognitivno, a
manje emocionalno, naglašavaju da ljudi sami stvaraju svoje probleme, nježne
emocije smatraju ženstvenim, odbijaju samo-sažaljenje, pokazuju altruizam na
neosoban način, prepuštaju socio-emocionalni posao ženama, prihvaćaju stav
da neki ljudi ne zaslužuju simpatiju. Usprkos postojanju ovih pravila otvorenog
prikazivanje simpatije za muškarce, Clark otkriva u svojim istraživanjima da
muškarci gotovo jednako razvijaju sentimente suosjećanja kao i žene.
- Kultura isto tako određuje tko zaslužuje suosjećanje. Povijesno gledano ključni
problemi i muke koji zaslužuju suosjećanje su: smrt, bolest, ugnjetavanje i
siromaštvo. Tijekom povijesti broj nevolja koje zaslužuju suosjećanje se
proširio zbog strukturne diferencijacije, posebice u sistemima s otvorenim
tržištem koji naglašavaju individualizam te koji izoliraju osobu od tradicionalnih
obrazaca ukotvljenosti u socijalne strukture. Posljedica toga je i činjenica da
moderne kulture naglašavaju važnost pojedinca i pojedinačnih problema.
Simpatija se danas tako očekuje i za emocionalne probleme vezane uz stres,
krizu identiteta, razvod, usamljenost, kriminalnu viktimizaciju, teške osobne
veze, nezadovoljstvo na poslu u kući i školi.
- S obzirom na široki dijapazon muka koje bi mogle zaslužiti suosjećanje razvila
se i kulturna logika koja akterima omogućuje prepoznati tko zaslužuje
simpatiju. Prvo pravilo odnosi se na pitanje odgovornosti za probleme – na
jednom polu su oni koji ni po čemu nisu skrivili svoje probleme do onih koji su u
potpunosti odgovorni za svoje probleme. Postoji niz pravila koja određuju
prikladnost davanje simpatije:
- Prvo pravilo je «princip posebne deprivacije» koji naglašava da neki pojedinci
doživljavaju deprivacije izvan normalnih očekivanja. Drugo pravilo je «princip
posebnih teškoća» koji naglašava da neki pojedinci imaju posebno teške
zadatke. Treće se odnosi na «ravnotežu principa sreće» koje naglašava oni
koji imaju povlaštene živote zaslužuju manje simpatije od onih koji nisu imali
sreće (Paris Hilton). Četvrto pravilo odnosi se na «princip ranjivosti» koji
naglašava posebne kategorije osoba (djecu, starije, žene itd. – npr. mjesto u
tramvaju od posebnih kategorija do opće). Peto pravilo na «princip potencijala»
koji kaže da su oni čija je budućnost neispunjena (npr. djeca) više zaslužuju
simpatiju od onih koji su već imali šansu ispuniti svoje potencijale (odnos
prema starijima u bolnicama). Šesto pravilo odnosi se na «princip posebne
odgovornosti» koje kaže da oni s posebnim sposobnostima i znanjima, a koji ta
znanja i sposobnosti ne koriste ne zaslužuju puno simpatije. Sedmo pravilo
odnosi se na «princip socijalne vrijednosti» koji kaže da ljudi koji prema svojoj
moralnoj vrijednosti imaju i viši status, više moći, bogatstva, kulturnog kapitala i
drugih resursa zaslužuju i više simpatije. Kontradiktornost principa rješava se u
samoj situaciji i primjenjuje se onaj princip koji najviše trenutno odgovara.
 32

Emocije i teorije rituala

- U analizi susreta Ervinga Goffmana, rituali nisu samo u sekvencama govora i

gesti koje održavaju neprekinuti tok interakcije. Oni su dio svakog aspekta
interakcije licem u lice. Rituali otvaraju i zatvaraju susret, omogućuju
fokusiranje na temu susreta te uobličuju i okvir susreta. Za Goffmana susreti
ne mogu biti otvoreni, zatvoreni i održani bez konstantnog toka ritualnih
sekvenci govora i gesti.
- Teoriju interakcijskog rituala razvio je Randall Collins koji smatra da je cijeli
susret zapravo ritual. Stereotipni dijelovi govora i gesti, poput smješkanja i
rukovanja pri pozdravu su rituali s malim «r», a za teoriju interakcijskog
rituala ukupna međuigra svih elemenata susreta su ritual s velikim «R». Kada
je Goffman ustvrdio da se susreti sastoje od vizualnog i kognitivnog fokusa
pažnje, uzajamne otvorenosti za verbalnu komunikaciju, maksimiranja
obostrane percepcije, osjećaja zajedništva itd. zapravo je prema Collinsu
opisao ukupne interakcijske rituale kako ih je vidio Durkheim.
- Collins smatra da se na socijalna stvarnost na makro razini sastoji od lanaca
interakcijskih rituala koji se sastoje od 1) fizičke prisutnosti pojedinaca, 2)
uzajamne svjesnosti o prisutnosti, 3) zajedničkog fokusa pažnje, 4)
zajedničkog raspoloženja, 5) ritmičke koordinacije i sinkronizacije razgovora i
neverbalnih gesti, 6) simboličke reprezentacije zajedničkog fokusa i
raspoloženja objektima, riječima i idejama, 7) osjećaja moralne pravičnosti
simbola koji označavaju članstvo u grupi pojedinaca koji su uključeni u rituale.
- Poput Durkheima, Collins tvrdi da prisutnost, zajednička pažnja, ritimička
sinkronizacija, zajedničko raspoloženje i simbolizacija grupe mora potaknuti
emocije, a tada i elementi rituala dobivaju više značenje te povratno nabijaju
emocije koje se pojačavaju do točke koju pojedinci osjećaju kao vanjsku
snagu svoje vlastite socijalnosti te počinju reprezentirati tu snagu simbolima.
- No teorija interakcijskog rituala pokušava objasniti prije svega održanje
emocionalne energije koja se stvara u različitim prilikama i susretima, tj.
održavanje trajnih emocija. Osnovna pretpostavka je da su pojedinci
motivirani doživjeti pozitivnu emocionalnu energiju tj. osjećaj inicijative i
entuzijazma. Oni pokušavaju maksimirati razinu emocionalne energije ukoliko
mogu. Trajne emocije tijekom interakcije utječu na ukupni osjećaj probitka te
ukoliko se uspiju održati one pojačavaju dugoročni osjećaj emocionalne
energije.
- Da bi interakcijski rituali pojačali emocije, važno je da ljudska tijela dijele isti
prostor. Prisutnost kroz medije, npr. video tehnologije može stvoriti neke od
efekata interakcijskog rituala no samo okupljanje licem u lice može potaknuti
povišene emocije. Isto tako važno je koliko su ljudi odvojeni od okoline.
Ukoliko postoje jače fizičke granice prema okolini vjerojatnije je da će
prisutnost rezultirati interakcijskim ritualom koji će pojačati emocije.
- Kada ljudi dijele isti prostor uglavnom će se pokušati fokusirati jedni na druge
te doseći zajednički fokus pažnje što će rezultirati ritmičkom sinkronizacijom.
Stereotipizirane formalnosti poput pozdrava pomažu ljudima da se fokusiraju
jer produciraju privremene emocije (poput smješka u pozdravu). Kada dijele
 33

isti prostor formalni stereotipni rituali (s malim «r») pobuđuju prolazne emocije
nižeg intenziteta, zajednički fokus i ritmičku sinkronizaciju. Kada ovi elementi
interakcijskog rituala (s velikim «R») počinju djelovati stvaraju granice prema
ne-članovima. Granica nije fizička no ona je ipak barijera za autsajdere koji
mogu pokušati sudjelovati u susretu.
- Collinsovo viđenje rituala razlikuje se od Goffmanovog koji je stereotipne
sekvence govora i gesti definirao kao karakteristike rituala, a koje se koriste
da otvore, zatvore, uokvire i poprave rituale. Collins ove rituale vidi samo kao
dijelove većeg rituala (s velikim «R»).
- U svojim novijim radovima Collins pokušava jasno odrediti «sastojke rituala»
te uključuje granice prema autsajderima, zajednički fokus pažnje, zajedničko
raspoloženje koje podupiru – zajedničke aktivnosti ili događaji, stereotipne
formalnosti i privremene emocije. Posljedice rituala uključuju emocionalno
usklađenje, grupnu solidarnost, emocionalnu energiju, simbole
reprezentiranja grupe i pojačan osjećaj moralnosti i pravičnosti grupe kao i
pogreba da se ostane privržen simbolima grupe. «Sastojci rituala» i
«posljedice rituala» stalno utječu jedni na druge i pojačavaju njihove elemente
(granice prema autsajderima, zajedničko raspoloženje, emocionalno
usklađenje itd.).
- U skladu s Durkheimovom teorijom Collins pokušava točno odrediti
mehanizam nastanka grupne solidarnosti i osjećaja posebnosti i «svetosti»
grupe. Kolektivno ushićenje pojačava emocionalnu energiju. Simbolizacija
grupnih odnosa u svetim simbolima također pojačava stupanj emocionalne
energije. Jednom kada grupa ima svoje simbole, njihovo «prizivanje» samo
po sebi može potaknuti rast emocionalne energije – npr. pri podizanju
zastave. Tako emocionalna energija ne mora više u potpunosti biti vezana za
fizičku prisutnost jer će pojedinci biti uz pomoć simbola u stanju prizvati
sjećanja na kolektivno oduševljenje, ushićenje.
- Jednom kada grupna solidarnost postane stabilna pojedinci će htjeti
reprezentirati osjećaj solidarnosti kroz simbole. To mogu biti objekti poput
jakne motociklističkog kluba (weekend bikeri), religijski simboli, ili mogu biti
samo riječi i fraze koje imaju posebno, sveto značenje. Simboli stalno
cirkuliraju unutar grupe među njenim članovima te potiču emocije što
povratno čini simbole dodatno posebnim i svetim. Tijekom vremena ova
cirkulacija simbola postaje poseban kulturni kapital grupe – riječi, posebna
znanja, oblik govora, objekti, sjećanja, iskustva postaju stalno zajednički
elementi grupe.
- Simboli ne cirkuliraju samo među članovima grupe dok se nalaze u izravnoj
interakciji već cirkuliraju i u mislima ljudi. Dok misle o simbolima, nastaju
emocije i osjećaj grupne solidarnosti postaje aktivan ali nešto manje
intenzivan nego kada postoji fizička prisutnost članova grupe. Partikularni
kulturni kapital može biti ugrađen u interakcije licem u lice, ali isto tako i
akumuliran u sjećanjima na proše interakcije, potičući simbole i potičući
osjećaj grupne pripadnosti. Ljudi se osjećaju kao članovi grupe u kojima ne
interagiraju duže vrijeme ukoliko mogu potaknuti sjećanja na interakciju,
 34

simbole grupe i osjećaj emocionalne nabijenosti koji proizlazi iz razmišljanja o

grupi i njenim simbolima (objašnjenje za naciju kao zamišljenu zajednicu).
- Štoviše kulturni kapital je partikularan i poseban te može održavati nabijenost
simbola grupe i emocionalnu energiju pojedinca. Npr. veterani koji su dijelili
ratna iskustva i emocije često imaju simbole svoje grupe te jak partikularni
kulturni kapital koji će potaknuti njihove emocije i osjećaj članstva u grupi i
dugo nakon završetka rata. Isto se pronalazi među prijateljima iz gimnazije
dugo nakon završetka školovanja.
- Jednomkada su odnosi emocionalno nabijeni i simbolizirani, sveta kvaliteta
simbola potiče osjećaj moalnosti grupe. Devijantnost ili odstupanje od pravila
manje se tolerira zato što se na taj način odstupa od nečega što je sveto.
Grupni simboli se brane, a sve što ih napada kao «zlo» (rasprave o
spaljivanju zastave).
- Collins isto tako smatra da su makro strukture društva izgrađene na lancu
interakcijskih rituala preko vremena i prostora. (grupna solidarnost nakon
napada 11.9. tek kada je pronađen totem – njujorški vatrogasci). No da bi se
makrostrukture društva mogle objasniti Collins smatra se mora objasniti
strateško uključivanje pojedinaca u interakcije. Sve interakcije uključuju
element razmjene jer pojedinci daju dio resursa da bi osigurali ukupne
resurse. Postoje dvije vrste resursa: 1) kulturni kapital, i 2) emocionalna
energija. U svakoj interakciji pojedinci «troše» kulturni kapital i emocionalnu
energiju samo ukoliko mogu i primiti više kulturnog kapitala i emocionalne
energije od drugih.
- Kulturni kapital se sastoji od pohranjenih sjećanja prošlih konverzacija,
posebnih tipova znanja i ekspertize, prava i privilegija koja su povezana s
moći donošenja odluka i pravom prihvaćanja časti. Pri tome postoje dvije
vrste kulturnog kapitala – partikularni kulturni kapital ili sjećanja na resurse
koji su jedinstveni specifičnim sudionicima stvarnih susreta; te opći kulturni
kapital ili simboli ukupnih resursa koje priznaju svi članovi društva poput
znanja i ekspertize, pozicije (npr. profesor, radnik itd.), moć i autoritet,
članstvo u manjim grupama. To je opći kulturni kapital zato što drugi razumiju
prava i privilegije koje proizlaze iz tih resursa u svakom interakcijskom ritualu.
- U svaki interakcijski ritual pojedinci unose opći kulturni kapital, a ukoliko rituali
uključuju iste pojedince ili iste grupe kao u prošlosti onda oni unose i
partikularni kulturni kapital. Tijekom samog interakcijskog rituala pojedinci će
trošiti svoj kulturni kapital da bi dobili više ukupnog kapitala, no ukoliko
primijete da ne mogu ostvariti više kapitala jer se njihov opći i partikularni
kapital ne cijeni, tada će se ili povući iz situacije ili će pokušati potrošiti
minimum svog kapitala.
- Ljudi osjećaju pojačanje svog kulturnog kapitala i pozitivnu emocionalnu
energiju kao nagradu. Tada traže interakcije i prisutnost drugih koja će
producirati ne samo međusobnu svijest o prisutnosti već i zajednički fokus,
raspoloženje i ritmičku sinkronizaciju, osjećaj grupnog članstva koje će im dati
emocionalni naboj što na kraju opet pojačava njihov kulturni kapital.
- Kada pojedinci imaju više moći prestiža (oblici općeg kulturnog kapitala) oni
su u poziciji da kontroliraju ritmički tijek interakcije. Kada govore, drugi slušaju
 35

i daju pozitivne emocionalne signale, pojačavajući kulturni kapital i

emocionalnu energiju pojedinaca koji već imaju moć i prestiž. No postoje
različiti tipovi situacija koje obećavaju stvaranje emocionalne energije i
kulturnog kapitala - radno-praktične, socijalne i ceremonijalne.
- Socijalni i ceremonijalni susreti stvaraju više emocionalne energije i kulturnog
kapitala nego radno-praktične situacije osim ukoliko sam posao ne zahtjeva
socijalne i ceremonijalne sadržaje. Ukoliko radna situacija omogućuje
skupljanje moći i prestiža pojedinci će uspjeti pojačati svoju emocionalnu
energiju i kulturni kapital. «Radoholičari» rade puno jer dobivaju dodatni
emocionalni naboj i osjećaj pojačanog kulturnog kapitala kroz svoju radnu
aktivnost. Oni koji su vezani na dosadne rutine u svom poslu i koji su
podčinjeni autoritetima najčešće razvijaju neformalnu subkulturu i
transformiraju radno praktičnu situaciju u socijalnu situaciju te tako podižu
emocionalnu energiju i partikularni kulturni kapital (npr. rudari, radnici na
teškim poslovima.)
- Collinsovu teoriju nadograđuje Erika Summers-Effler proučavajući
emocionalnu dinamiku ljudi na podređenim pozicijama. Ona otkriva kako
emocije i emocionalna energija u ljudima i između ljudi može podupirati status
quo ali i omogućiti otpor (podređenima). Kada emocionalna energija koju
podređeni dobivaju sudjelovanjem u pokretima otpora nadilazi emocionalnu
energiju dobivenu iz održanja statusa quo, nastaju uvjeti za socijalne
promjene – npr. kada žene dobivaju više emocionalne energije sudjelovanjem
u feminističkom pokretu nego podupiranjem svoje podređene pozicije.
- Isto tako Summers-Effler proučava situacije u kojima pojedinci koriste
neizravne putove kako bi maksimirali emocionalnu energiju kada su izravni
putovi zatvoreni.
- Ona proširuje Collinsovu teoriju kada uvodi elemente teorije sebstva, biološke
i kulturološke elemente.
- Kada su pojedinci u podređenim pozicijama ne mogu maksimirati
emocionalnu energiju. Zato što se moraju pokoravati gube emocionalnu
energiju savki put kada se nađu u interakciji s nadređenima. Tada podređeni
mogu reagirati na tri načina: 1) mogu pružati otpor onima koji okupiraju
nadređenu poziciju, 2) mogu izbjegavati ili minimirati interakcije u budućnosti
u kojima su u podređenoj poziciji i 3) mogu nastaviti sudjelovati u takvim
interakcijama i upravljati svojim emocionalnim reakcijama kognitivnim radom,
represijom i upotrebom drugih strategija upravljanja emocijama.
- Kako bi bolje objasnila ovakve interakcije kao i Collinsovu ideju emocionalne
energije Summers-Effler uvodi analizu «refleksivnog-ja». Pojedinci uvijek
vode unutarnje konverzacije s različitim aspektima svoga ja odnosno sebe.
Jedan dio sebe odnosi se na unutarnji razgovor prije samog djelovanja; drugi
se odnosi na unutarnji razgovor nakon shvaćanja posljedica djelovanja; a
treći je razgovor sa «stalnim posjetiteljima», utjecajnim ljudima ili
perspektivama koje su postale dio načina na koji ljudi vide i evaluiraju sebe.
- Posljedica unutarnjih dijaloga između tri aspekta sebe je «ukupni ja» koji se
sastoji od informacija koje su se akumulirale kroz lančane interakcijske rituale
te koji čini «poopćeni anticipirani odgovor» koju osoba može očekivati u
 36

različitim situacijama. Kada je unutarnji dijalog konzistentan tj. kada se ono

što netko misli da će se dogoditi, ono što se događa i ono što «stalni
posjetitelji» mogu reći, preklapa – tada je ritam unutarnjeg dijaloga takav da
povećava intrapsihičku energiju. Nasuprot tome, kada postoji konflikt u
unutarnjoj konverzaciji između različitih strana «sebe», «svojega ja», onda taj
konflikt crpi intrapsihičku energiju pojedinca.
- Svi ljude u podređenom položaju koji često doživljavaju sram, neugodu, strah,
krivnju, zavist, a posebno žene moraju potiskivati te emocije emocionalnim
radom koji može smanjiti konflikt između elemenata «refleksivnog ja».
Upravljanjem emocijama i izravnim potiskivanjem suprotnosti unutarnjeg
dijaloga su smanjene ali cijena je visoka: depresija i gubitak emocionalne
energije. Gubitak emocionalne energije pomaže nadređenima da zadrže
status quo u posebnim socijalnim odnosima ali i širim sistemima nejednakosti
u kojim je jedna grupa privilegirana, a druga podređena.
- Kako se razbija začarani krug umanjivanja emocionalne energije i održavanja
statusa quo? Interakcijski rituali pomažu pojedincima da se fokusiraju na
kolektivnu nevolju podređenih što im omogućuje da razviju nove oblike
solidarnosti. Kolektivni identitet unutar pokreta za prava žena i pokreta za
građanska prava održava se susretanjem u istim prostorima, razvojem
zajedničkih raspoloženja, doživljavanjem emocionalnog oduševljenja i
ritmičkom sinkronizacijom akcije te konačno i stvaranjem zajedničkih simbola
i oblika grupne solidarnosti.
- Sve socijalne pokrete vode interni rituali koji razvijaju zajednički fokus pažnje,
emocionalnu energiju i cirkulaciju simbola među članovima. Za podređene
koji sudjeluju u tim pokretima, kolektivni identitet postaje stalni posjetitelj u
unutarnjim dijalozima koji se sada slaže s onim što osoba želi da se dogodi.
- Međutim da bi se ova transformacija mogla dogoditi neophodno je da simboli
naglašavaju nepravdu statusa quo te tako transformiraju negativne emocije
poput srama i straha u ljutnju koja nabija emocionalnu energiju i održava
pojedinačan aktivan otpor prema nadređenima.
- Drugo određen stupanj kritičke svijesti mora se dostići nakon koje novi simboli
imaju veću jačinu u unutarnjim konverzacijama osobe nego dominantna
kultura koja implicitno ili eksplicitno podupire stare obrasce dominacije.
- Treće, zato što su sukobi na interpersonalnoj ravni skupi, neophodna je
stalna interakcija s onima koji dijele novu kritičku svijest tako da bi simboli
pokreta cirkulirali i održavali visoki stupanj emocionalne energije usmjerene
protiv statusa quo. Te emocije moraju biti dovoljno jake da bi nadišle strah i
sram koji se pojavljuje pri sukobima s pojedincima na nadređenim pozicijama
u interakcijama licem u lice.
- Četvrto, određeni strukturni uvjeti su neophodni da bi se realizirala prva tri.
Npr. manje financijske ovisnosti o muškarcima značilo bi da žene više nisu
ekonomski podređene; lokalne grupe se mogu formirati u kojima interakcijski
rituali podržavaju kritičku svijest i emocionalnu energiju borbe; pojava
karizmatskih vođa može artikulirati kritičku svijest i potaknuti emocije; a sa
smjenom generacija, nasljednice feministica ne akumuliraju iskustva
povezana s podređenošću.
 37

- Summers-Effler istražuje i ljudske reakcije na rutinsko doživljavanje

emocionalne energije. Ona tvrdi da ljudi ne pokušavaju izravno i aktivno
pojačavati emocionalnu energiju već često koriste indirektne načine da
minimiraju gubitak emocionalne energije. One se koriste zato što pojedinci
nemaju pristup izvorima pozitivne emocionalne interakcije. Ti indirektni načini
su defanzivne strategije i uključuju kontroliranje vlastitog ponašanja kako bi
se postigao najbolji mogući rezultat u ograničavajućoj okolini. Pojedinci tako
vrše unutarnju kontrolu umjesto da se podvrgavaju vanjskoj kontroli. Psiholozi
to nazivaju adaptacijom ali Summers-Effler naglašava da je to mehanizam
održavanja statusa quo i sistema nejednakosti. (primjer obiteljskog nasilja)
- No, postoje dugoročne negativne posljedice upotrebe defenzivnih strategija.
One vode ne samo lažnom osjećaju kontrole već i stalnom gubitku
emocionalne energije pri čemu žrtve doživljavaju psihološke probleme
uključujući nesanicu, strah, pomisli na samoubojstvo, kronične glavobolje,
probavne smetnje itd.
- Defenzivne strategije stvaraju i konstantno samopromatranje. Unutar ovog
hiper-samoreflektiranja pojedinci gube perspektivu prema van pa tako i
zaključke o stvarnim krivcima svojih problema.
- U konceptu emocionalne dinamike Summers-Effler gleda na koncept
«sopstva» ili «sebstva» kao na samo-organizirajući sistem koji integrira
biološke, kulturne, kognitivne i socio-strukturne elemente. Ona zadržava
osnovnu Collinsovu ideju da «moje-ja» pokušava maksimizirati emocionalnu
energiju i da ljudi doživljavaju porast emocionalne energije kada 1) imaju moć
i status i 2) postignu solidarnost s drugima. Ona dodaje da emocionalna
energija raste sa širenjem «svojeg-ja». Kada ljudi šire osjećaj samog sebe,
istražujući i razvijajući nove odnose, nove solidarnosti, nove uloge, oni
doživljavaju porast emocionalne energije.
- No «svoj-ja» je izgrađen tako da postoji hijerarhija nagona. Kontrolni
parametri nagona koji su hijerarhijski niže pozicionirani određeni su
osnovnim biološkim potrebama (npr. potreba za hranom i vodom), dok su
kontrolni parametri nagona koji su na višem stupnju, određeni potrebama za
emocionalnom energijom (npr. za postizanjem statusa i moći ili širenjem
vlastitog utjecaja). Kada parametri potreba koje su hijerarhijski nisko
pozicionirane nisu zadovoljeni te potrebe dominiraju osobom, kada su
zadovoljeni, parametri na vrhu hijerarhije (nagoni za maksimiranje
emocionalne energije) postaju bitni za samo-organiziranje. Kada ljudi
slobodno izražavaju «svoje-ja» konstantno traže više pozitivne emocionalne
energije iz dodatnih solidarnosti, novih pozicija moći i novih izvora statusa, za
razliku od kontrolnih parametara niže na hijerarhiji nagona koji su jednom
zadovoljeni ne zahtijevaju daljnje ispunjenje.
- Summers-Effler pokušava tako uvesti biologiju u svoje objašnjavajuće
koncepte te razlikuje dva aspekta osobe, «sebstva»: 1) osjetilno «moje-ja»
koje se odnosi na tjelesne odgovore na okolinu, posebice emocionalne
odgovore u neruološkim, hormonalnim, autonomnim i mišićnim sistemima
tijela i 2) kontekstualno «moje-ja» koje se odnosi na sposobnost a) učenja, b)
 38

reprezentiranja iskustva na simbolički način, c) unutarnje konverzacije sa

«svojim-ja» i d) upotrebu kulturnih resursa na strateški način.
- Osjetilno «moje-ja» odgovara na stimulacije iz okoline, često bez izravnog
razmišljanja, reflektiranja. Tijekom vremena pojedinci razvijaju uobičajene,
habitualizirane načine odgovaranja na situacije, bez svjesnog reflektiranja kao
rezultat pravca i intenziteta emocionalnog uzbuđenja u tjelesnim sistemima.
- Ljudi simbolički reprezentiraju jezikom svoje neurološki utemeljene
emocionalne odgovore kao «osjećaje» te na taj način daju značenje kulturi.
Kultura je tako primarno emocionalni odgovor, nasuprot kognitivnom procesu.
Kultura se može analizirati izvan osobe – kao vrijednosti, vjerovanja, norme,
no te su dimenzije kulture ugrađene i kodirane u osjećajima osobe. Kada
pojedinci dožive pozitivnu emociju na biološkoj ravni i etiketiraju tu emociju
kao kulturni simbol bit će u prilici održati na duže vrijeme svoju emocionalnu
energiju aktiviranjem i cirkuliranjem simbola koji označavaju fiziološku
reakciju koja stvara emocije. Ti simboli imaju sposobnost reaktivirati
emocionalne odgovore pojedinca te tako podići razinu emocionalne energije.
- Kada postoji konflikt između očekivanja i samih događaja dogodit će se
svjesno samo-reflektiranje i samo-razgovor jer će pojedinci pokušati pomiriti
suprotnosti između onog što osjećaju nesvjesno i onog što se svijest percipira
da se događa. Ovaj samo-razgovor će se usmjeriti na 1) što ljudi misle da se
trebalo dogoditi s obzirom na kulturne norme, 2) što se događalo u prošlosti i
što «stalni posjetitelji» misle da se dogodilo, 3) što ti elementi «mojega-ja»
misle da se trebalo učiniti da bi se razriješio konflikt.
- Kontekstualni aspekt «mojega-ja» uvijek će pokušati predvidjeti uvjete okoline
i kontrolirati ponašanje da se prilagode tim uvjetima. Ovaj aspekt «mojeg-ja»
temelji se na potrebi za konzistentnošću. Ljudi pokušavaju stvoriti rutine u
svojim odnosima prema okolini tako da lakše mogu predvidjeti što će se
dogoditi. Nagon za samo-konzistentnošću nisu krajnji cilj ljudske motivacije,
međutim pojedinci traže predvidljivost zbog alternativne situacije koja može
nuditi više emocionalne energije.
- Kontekstualno «moje-ja» vidi kulturu kao resurs koji se može iskoristiti za
strateške akcije i interakcije. Kultura omogućuje interakcije jer daje simbole
koji se koriste za posredovanje u komunikaciji. Međutim kultura nije odvojena
od pojedinčeva iskustva i njegove emocionalne reakcije na ta iskustva.
Kultura je dio osobe i «mojeg-ja» jer pojedinci pokušavaju pronaći kontekst
situacije koristeći simbole da bi reprezentirali emocionalna iskustva. Jednom
kad su kulturni simboli «prikačeni» za tjelesne odgovore stvarajući
emocionalne reakcije, simboli će potaknuti mehanizme koji stvaraju
emocionalne reakcije.
- Konverzacije u grupi često uključuju stalno naglašavanje osnovnih vrijednosti
grupe, kao i sekundarnih vrijednosti koje se odnose na načine realiziranja
temeljenih vrijednosti. Kada ti simboli cirkuliraju u interakcijskim ritualima oni
će potaknuti mehanizme koji podižu emocionalnu energiju pojedinaca i
grupnu solidarnost te voditi prema grupnoj akciji.
- U društvima u kojima su grupe i mreže stabilne, refleksivna misao o sebi i
kulturnim značenjima će se fokusirati na grupu i zajednicu. U situacijama
 39

kada se socijalne strukture i mreže mijenjaju, koncentrirat će se na pojedinca

prije negoli na grupu jer ljudi pokušavaju maksimirati svoju emocionalnu
energiju kroz strateške akcije. Tada i pojedinac, a ne grupa može postati
«sveti» objekt.
- Pojedinci su tako stratezi. Pokušavaju maksimirati emocionalnu energiju
unutar ograničenja okoline, socijalne strukture i kulture. Pokušavaju postići
moć, status, solidarnost, proširiti sebe, svoju osobu. Ukoliko strukturna i
kulturna ograničenja djeluju protiv ovog cilja, ljudi će pokušati minimirati
gubitak emocionalne energije.
- Veza između tijela, socijalne strukture, kulture i osobe moguća je zbog
emocija. Emocije se aktiviraju psihološkim odgovorima na okolinu i postaju
supstrat za usmjeravanje ponašanje prema pozitivnim posljedicama. Kultura
upućuje na značenja jer povezuje simbole s emocionalnim odgovorima tijela.
Socijalne strukture daju mogućnosti ili ograničenja unutar kojih ljudi
pokušavaju maksimirati svoju emocionalnu energiju. Pojedinac sa svojim
osjetilnim «ja» i svojim kontekstualnim «ja» djeluju strateški da bi maksimirali
emocionalnu energiju unutar ograničenja psiholoških navika koje se grade
kao odgovor na emocionalno uzbuđenje, simbola koji se dodaju emocijama i
prerađuju u vrijednosti, vjerovanja i norme kao i strukture socijalnih odnosa
koja organizira moć, status i solidarnosti.
 40

Simbolički interakcionizam i emocije

- Simbolički interakcionizam naglašava uzajamno slanje i interpretiranje gesti

koje imaju konvencionalno značenje. Geste su simboli koji znače istu stvar za
pošiljatelja i primatelja u interakciji. U simboličkom interakcionizmu pojedinci
se shvaćaju kao jedinice koje interpretiraju geste drugih – riječi, izraze lica,
pokrete tijela – u procesu uzajamnog preuzimanja uloga. Iz uzajamne
preuzete uloge pojedinci prilagođuju svoj način ponašanja kako bi poduprli
jasan tok interakcije ili, ukoliko žele, da bi prekinuli interakciju.
- Tijekom preuzimanja uloga, pojedinci ne vide druge samo kao objekte u
situaciji već i sebe vide kao objekte. Za interakcioniste sposobnost viđenja
sebe kao objekta je centralna za sve oblike socijalne interakcije. U svakoj
situaciji pojedinci preuzimaju uloge, procjenjuju dispozicije i vjerojatan smjer
akcije drugih i evaluiraju sebe sa stajališta drugih. Unutar ovog procesa
vidljiva je dinamika socijalne kontrole na nekoliko razina.
- Prvo, preuzimanje uloga omogućuje svakoj osobi da predvidi ponašanje
drugih i poduzme prilagodbe kako bi osigurala određen stupanj suradnje.
Drugo, gledajući na sebe kao na objekt evaluacije, svaka osoba može
prilagoditi ponašanje da bi održala povjerenje u očima drugih kao i šire
kulturne scenarije koji omogućuju moralne kriterije za takvo evaluiranje.
Treće, svojom samo-sviješću pojedinci mogu sebe vidjeti kao objekte u
odnosu na druge koji nisu prisutni u samoj situaciji interakciji kao i na širu
perspektivi ili «zajednicu stavova». Kada to čini, svaka osoba može regulirati
ponašanje prema kulturnom okviru i ograničenjima socijalne strukture.
- Za simboličke interakcioniste osoba ili «moje-ja» nije samo reakcija na
pritiske drugih, kulturnih scenarija i ograničenja socijalne strukture. Radi se o
prezentaciji sebe u situaciji, kao aktivnom procesu. Tijekom života pojedinca
slike o osobi pojedinca kakvim ga vide drugi kristaliziraju se u trajniju
koncepciju «svojeg-ja». Ova koncepcija «svojeg-ja» sastoji se od trajnijih
značenja i emocija o osobi i postaje dio strukture značenja neke osobe, pa
tako ima značajan utjecaj na način kako pojedinac prezentira sebe drugima.
- Kada interagiraju pojedinci procjenjuju «moje-ja» drugih u interakciji. Na
osnovi ove procjene sve strane u interakciji mogu prilagoditi svoje ponašanje
da potvrde koncepcije «svojeg-ja» drugih u interakciji. Potvrđivanje drugih u
interakciji postaje važna za sve situacije, posebno za emocije koje se
pojavljuju tijekom interakcije.
- Za većinu simboličkih interakcionista pojedinci ne nose samo ukupnu
koncepciju sebe već otkrivaju i posebne identitete koji su specifični s obzirom
na posebne situacije, odnosno njihovo izražavanje ovisi o specifičnom
kontekstu. U uvjetima diferenciranih socijalnih struktura u kojima pojedinci
imaju različite pozicije i preuzimaju različite uloge u različitim institucijama,
organizacijama, grupama i susretima, oni moraju razviti i koncept sebe koji
specifičan s obzirom na područje aktivnosti – radnik, suprug, roditelj, student,
prijatelj itd.
- Tijekom interakcija u specifičnom kontekstu pojedinci ne prezentiraju samo
opću koncepciju sebe već i trenutni identitet – ono što jesu i kako bi trebali biti
 41

tretirani u specifičnom kontekstu. Isto tako tijekom interakcije oni postaju

svjesni očekivanja za ponašanje i igranje uloge drugih kao i identiteta drugih.
Kao i u procesu potvrđivanja ukupne koncepcije sebe i u posebnim
situacijama se potvrđuju (ili ne potvrđuju) situacijski identiteti.
- Pojedinci imaju dakle opće koncepcije «svojeg-ja» kao i višestruke identitete
vezane za specifične uloge i socijalne kontekste. Zato je odnos i organizacija
ova dva dijela «sebstva» bitan za pojedinca ali i za interakciju. Višestruki
identiteti trebaju biti donekle konzistentni s ukupnom koncepcijom sebe, a i
međusobno, posebno oni koji mogu biti u konfliktu. «Moje-ja» je tako
mješavina koncepcija i identiteta koja je organizirana na neki način.
- Slika socijalnog svijeta kako je prikazuju simbolički interakcionisti naglašava
plimu i oseku interakcija u kojima pojedinci komuniciraju simbolima,
izražavajući geste koje imaju opće značenje. Razmjenom gesti na razini
komunikacije licem u lice, kultura oblikuje kako pojedinci definiraju situacije,
igraju uloge, evaluiraju sebe, reagiraju emocionalno i reguliraju ponašanje.
Jednako bitan je i način na koji se stvara, mijenja kultura i socijalna struktura.
Pojedinci tumače geste u komunikaciji i percipiraju svoje identitete
prilagođavajući se drugima te doživljavajući emocije.
- Jednu od ranijih teorija emocija unutar suvremenog simboličkog
interakcionizma razvila je Susan Shott (1979). Emocije uključuju dvostruki
proces fiziološkog uzbuđenja i etiketiranja tog uzbuđenja kao afekta kulturnim
vokabularima emocija. Pošto je fiziološko uzbuđenje difuzno i nejasno,
doživljavanje emocija je socijalno konstruirano kada pojedinci dodijele
emocije etiketama koje pruža kultura.
- U svim interakcijama pojedinci imaju i opći identitet ili ideju o tome tko su u
različitim situacijama i situacijski identitet ili ideju o tome tko su u posebnom
socijalnom kontekstu. Kada komuniciraju s posebnim i općim drugim, sebe
vide kao objekte i zamišljaju kako ih vide poopćeni drugi, što stvara i
fiziološko uzbuđenje. Takvo uzbuđenje se etiketira iz ponude vokabulara
emocija koje je ugrađeno u kulturu društva. Kada etiketiraju svoje emocije,
pojedinci evaluiraju istovremeno svoj opći i svoje situacijske identitete prema
kulturnim standardima.
- Ovi procesi sadržavaju mehanizme socijalne kontrole. Nije dakako moguće
promatrati i sankcionirati svaki aspekt ljudskog ponašanja. Zato pojedinci
tijekom interakcije «čitaju» emocije drugih prema njima i doživljavaju difuzno
stanje fiziološkog uzbuđenja te etiketiraju emocije na način da to omogućuje
ponašanje sukladno situaciji. Velik dio igranja uloga u interakciji je refleksivan,
tj. pojedinci proučavaju sebe kao objekte iz perspektive uopćenih drugih i iz
reakcija (stvarnih ili zamišljenih) posebnih drugih u konkretnoj situaciji. Ovo
samopromatranje, refleksivnost je posvećeno suradnji s drugima i poštovanju
socijalnih normi.
- Socijalna kontrola je tako samo-kontrola jer negativne emocije tjeraju
pojedince da promijene svoje ponašanje, djeluju na altruistički način da bi
kompenzirali za svoje odstupanje od normativnih očekivanja. Primitak
pozitivnih emocija od drugih daje poticaj za poštovanje normativnih
očekivanja. U teoriji Susan Shott pojedine emocije su posebno bitne za ovaj
 42

proces kontrole: osjećaj krivnje, srama, zbunjenosti, ponosa, taštine i

empatije.
- Osjećaj krivnje nastaje kad pojedinci evaluiraju sebe negativno zbog
ponašanja ili pokušaja ponašanja koje je u suprotnosti s moralnim kodovima
koje specificiraju «poopćeni drugi». Kada ljudi svoje fiziološko uzbuđenje
etiketiraju kao krivnju, za sebe misle da su se ponašali ili htjeli ponašati na
način koji narušava moralnost «općih drugih». Tako su motivirani da izbjegnu
ili eliminiraju negativnu samo-evaluaciju. Pojedinci tako mogu izbjegavati
osobe i situacije koje uzrokuju osjećaj krivnje ili se početi ponašati altruistički
kompenzirajući svoje nemoralno ponašanje ili misli. Krivnja je tako moćan
mehanizam socijalne kontrole jer tjera pojedince da promatraju i sankcioniraju
same sebe te zato što ih nagoni da se uključe u altruističko ponašanje koje
podupire moralne kodove i omogućuje socijalnu solidarnost.
- Sram se odnosi na etiketu koju pojedinci daju fiziološkom uzbuđenju kojeg
zamjećuju kada uvide da je došlo do neprikladnog ili promašenog ponašanja
odnosno prezentacije sebe. Sram tako nastaje prije kao posljedica
zamjećivanja sebe kao nekompetentnog nego kao posljedica evaluacije sebe
kao nemoralnog. Sram je izuzetno jaka emocija zato što napada opći identitet
ili vansituacijsku koncepciju sebe kao posebnu vrstu osobe. Sram tako
motivira pojedince da izbjegavaju situacije i osobe koje potiču takve emocije
ili da se uključe u altruističko ponašanje i demonstriraju drugima i sebi da nisu
neprikladni ili nekompetentni. Baš kao i krivnja, sram može potaknuti
pojedince da se uključe u ponašanja koja potiču solidarnost.
- Zbunjenost, neugoda se pojavljuje kada pojedinci percipiraju da je njihova
prezentacija situacijskog identiteta neprikladna ili manjkava. Zbunjenost
gotovo uvijek prati sram, jer je situacijski identitet napadnut istovremeno kada
je napadnut i opći identitet. Zbunjenost, nelagoda je gotovo uvijek odgovor na
reakciju drugih koji su fizički prisutni te ova kvaliteta trenutka često sprečava
refleksivne unutarnje konverzacije koje stvaraju sram i napadaju opći
identitet. Kao i kod srama osoba je motivirana da izbjegava ljude i situacije
koje stvaraju zbunjenost, nelagodu ali zbunjenost isto tako tjera pjoedinca da
korigira ponašanje i demonstrira da je neprikladnost ponašanja bila trenutna i
slučajna, a ne znak da je opći identitet manjkav.
- Ponos je općenitija i stalnija emocija koja se odnosi na priznanje sebe. Tako
ponos nije određen interakcijom u jednoj situaciji. Pojedinci mogu nositi ponos
sa sobom iz situacije u situaciju, a on im daje osjećaj da su prihvaćeni i
cijenjeni kada igraju uloge sa specifičnim drugima i poopćenim drugima.
Pošto je ponos pozitivna emocija ljudi su motivirani da je doživljavaju. Oni će
se pokušati ponašati tako da dobiju priznanje drugih, a na taj će način
osigurati osjećaj ponosa ali i socijalnu solidarnost.
- Taština je nesigurna emocija koja proizlazi kada pojedinci nisu sigurni u
priznanje drugih. Ona motivira pojedince da zahtijevaju priznanje. Taština čini
pojedince ovisnim o reagiranju drugih u kojima traže priznanje. Ova potreba
da se konstantno traži priznanje drugih funkcionira kao moćan mehanizam
socijalne kontrole, a posredno podupire i socijalnu solidarnost čak i kada
stvara nesigurnost među pojedincima.
 43

- Empatija povezuje ljude na emocionalnoj ravni. Premda Shott empatiju ne

smatra emocijom, ona smatra da je empatija vrsta mehanizma ili meta-
emocija koja promovira snažne socijalne veze i dublju inter-subjektivnost.
Empatija funkcionira na dvije ravni. Jedna se odnosi na situaciju kada «moje-
ja» i drugi doživljavaju iste emocije, a druga na situaciju kada «moje-ja» i
drugi postignu kognitivno razumijevanje o tome kako bi bilo osjećati se na
mjestu nekog drugog.
- Kada empatija dovodi do dijeljenja pozitivnih emocija, tada su ljudi motivirani
održati ili naglasiti empatijski kontakt promovirajući tako socijalnu solidarnost.
Kada empatija dovodi do zajedničkog dijeljenja negativnih emocija oni su
motivirani da se ponašaju altruistički i tako ponište efekte negativnih emocija
odnosno da se ponašaju na način koji podupire socijalnu solidarnost.
- U teoriji Susan Shott socijalni poredak se održava snagom emocija koje
kontroliraju ponašanje kada pojedinci evaluiraju svoju poopćene i situacijske
identitete iz perspektive poopćenih drugih i prema reakcijama posebnih
drugih u samim socijalnim situacijama. Negativne emocije poput krivnje i
srama motiviraju pojedince da se ponašaju altruistički kako bi zaštitili svoje
opći identitet. Zbunjenost i nelagoda tjeraju ih da štite svoje situacijske
identitete. Taština čini pojedince ovisnima o priznanju drugih. Pozitivna
empatija stvara snažne socijalne veze,a negativna empatija i stvaranje
negativnih emocija tjera ljude da se ponašaju altruistički. Konačno, ponos
motivira pojedince da održe osjećaj vrijednosti koji proizlazi iz pokušaja
održanja ugleda u očima drugih. Na taj način emocije potiču socijalnu
solidarnost i poredak jer utječu na refleksivne evaluacije identiteta u
pojedinaca.

- Kao i brojni drugi teoretičari u tradiciji simboličkog interakcionizma, Sheldon

Stryker gradi svoju teoriju emocija na dinamici procesa vezanim uz identitet.
Osoba se gradi na socijalnoj interakciji unutar konteksta diferenciranog, ali
organiziranog društva, a kako osoba reflektira društvo, ona isto tako mora biti
diferencirana, a organizirana. «Ukupni-ja» organiziran je u više u dijelova ili
identiteta pri čemu je svaki dio odnosno identitet povezan sa socijalnom
strukturom koju Stryker konceptualizira kao mrežu povezanih pozicija i uloga.
Osoba ima identitet, odnosno internaliziranu pripadajuću poziciju za svaku od
mreža u kojoj pojedinac igra uloge, kojoj pripada. Na taj način pojedinci
posjeduju multiple, višestruke identitete.
- Za Strykera ljudi žive svoje živote u lokalnim socijalnim mrežama. Dinamika
procesa identiteta i njihovo aktiviranje emocija je tako povezano s različitim
mrežama osobnih veza koje ima svaki pojedinac, njihovom širinom i
normativnim ograničenjima koje donosi pozicija i uloga u mreži kao i s
predanošću pojedinom identitetu koje se očituje u igranju uloge unutar mreže.
Emocije su velikim dijelom posljedice reakcija drugih na ponašanje unutar
uloge koja označava identitet u posebnoj mreži.
- Pošto osoba preuzima puno uloga u različitim mrežama, pojedinac ima
višestruke identitete. No, identiteti su poslagani u hijerarhiju prema gustoći
identiteta. Identiteti na vrhu hijerarhije se češće prizivaju i prezentiraju
 44

drugima nego identiteti pri dnu. Što je identitet viši na hijerarhiji, vjerojatnije je
da će pojedinac prilagoditi svoje geste da bi signalizirao drugima prirodu tog
identiteta. Tada će osoba 1) preuzeti uloge koje su konzistentne s
očekivanjima za poseban identitet, 2) percipirati situaciju kao priliku za
predstavljanje identiteta, 3) tražiti situacije koje omogućuju izražavanje
identiteta.
- Hijerarhija identiteta pojedinca je međutim ograničena njegovom pozicijom u
socijalnoj strukturi i socijalnim mrežama. Ljudi zauzimaju pozicije u mrežama i
te pozicije imaju svoje kulturne kodove i očekivanja koja se odnose na
prikladno ponašanje prema drugima koji imaju svoje pozicije i svoje uloge. Uz
to, mreža kao cjelina otkriva seriju kulturnih simbola koji se primjenjuju na sve
osobe, pozicije i uloge. Identiteti su značenja povezana s ulogom koju osoba
prikazuje unutar mreže. Struktura i kultura mreže određuje koji identiteti se
mogu razvijati.
- Kada su ograničenja slaba ili dvosmislena, ljudi imaju više mogućnosti
izabrati identitet koji je na višoj razini njihove hijerarhije, a kada su normativna
očekivanja jasna, manje je jasno koji identiteti su prikladni. Međutim, postoji
tendencija prema kojoj se identiteti i očekivanja preklapaju jer će pojedinac u
nekoj situaciji koristiti identitet koji se više prihvaća. Pojedinci najčešće ne
prezentiraju identitete koji su suprotni očekivanjima. Tako se najčešće dešava
da su identiteti na vrhu hijerarhije upravo oni koji su konformni očekivanjima.
- Za Strykera, važnost identiteta otkriva se kroz predanost nekom identitetu, a
ta predanost ima svoju kvantitativnu i kvalitativnu dimenziju. Kvantitativna
dimenzija reflektira veze unutar socijalne mreže odnosno broj pojedinaca s
kojim se može biti povezan samo kroz posjedovanje određenog identiteta.
Što je veći broj osoba u mreži s kojim je identitet pojedinca povezan veća je
predanost tom identitetu (objašnjenje za snagu etničkog identiteta; «Nas i
Rusa dvjesta miliona»). Kvalitativna dimenzija odnosi se na intenzitet prije
nego na ekstenzivnost. Što su veze s drugima dublje ili jače, jača je i
predanost tom identitetu (intimne veze, obitelj, djeca).
- Stryker isto smatra da emocije variraju u dvije dimenzije: jake nasuprot slabim
i pozitivne nasuprot negativnim emocijama. Kada je «moje-ja» snažno i
naglašeno, a mreža ekstenzivna, emocionalne reakcije bit će jake.
Verificiranje identiteta će tako stvarati snažne pozitivne emocije, dok će
zanemarivanje nečijeg identiteta stvoriti snažne negativne emocije. Kada je
«moje-ja» slabo naglašeno, mogu se doživjeti samo blago pozitivne i
negativne emocije.
- Emocije su prema Strykeru zapravo markeri identiteta koji pokazuju je li
identitet prikladan u situaciji. Kada je predanost identitetu jaka, nemogućnost
ispunjenja normativnih očekivanja će potaknuti snažne negativne emocije u
sebi (neugoda, sram, krivnja). Kada drugi u mreži pojedinca ne ispune
njegova očekivanja, a kada je sam pojedinac snažno preda identitetu u toj
mreži, onda će on doživjeti negativne emocije prema onima koji ne
ispunjavaju njegova očekivanja.
- Ellestad i Stets su testirale Strykerove tvrdnje o vezi između emocija i
procesa identiteta istraživajući odnos ljubomore i roditeljskog identiteta.
 45

Pronašli su da je točna tvrdnja da će tradicionalna veza između majke i

djeteta postati ranjivom ukoliko otac preuzme ulogu pazitelji i hranitelja. Što je
otac aktivniji u području pažnje, hranjenja emocionalne povezanosti (umjesto
samo igre) to je majčina primarna uloga više pod pritiskom. Negativne
emocije jednoznačno pokazuju nedostatak verificiranja određenog identiteta i
postaju dio procesa socijalne kontrole.

- Teoretičari kontrole afekta nadograđuju teoretičare kontrole identiteta. Poput

teorije kontrole identiteta, teorija kontrole afekta također smatra da identiteti
sadrže značenja «svojega-ja», no ti identiteti su više vezani na značenja koja
su proširena u kulturi. Ovi teoretičari razmišljaju o tome što pojedini identitet
znači za sve ljude. Oni pokušavaju pronaći univerzalne dimenzije prema
kojima su identiteti konstruirani i tako omogućiti usporedbu različitih identiteta,
dok teoretičari kontrole identiteta pokušavaju pronaći dimenzije značenja koje
su najvažnije za same aktere. Uz to teorija kontrole identiteta tvrdi da svako
neslaganje, neusklađenost stvara negativne emocije, a teorija kontrole afekta
tvrdi da neslaganje odnosno neusklađenost potiče na dodatne pokušaje
usklađivanja koji nadilaze standarde identiteta pa tako i pozitivne emocije.
- Teoretičari kontrole afekta istražuju dimenzije strukture emocija traže jasne
dimenzije prema kojima možemo razvrstati emocije. Oni tvrde da su
najvažnije tri dimenzije: 1) dimenzija ugodnosti-neugodnosti (poput emocija
sreće i tuge), 2) dimenzija snage odnosno potencije na razini moći ili
dominacije i 3) dimenzija aktiviranja emocija odnosno uzbuđivanja (npr.
napetost i opuštenost). Ovi teoretičari zaključuju da su evaluacija, potencija i
aktivnost (EPA) tri najvažnije dimenzije značenja s kojima se pojedinci
univerzalno identificiraju.
- Evaluacija se odnosi na procjenu prirode emocija, potencija na razinu moći ili
nemoći aktera i aktivnost na razinu animiranosti odnosno pasivnosti. Tako
npr. ljutnja ima visok stupanj potencije među negativnim emocijama, a strah
nizak stupanj potencije. Pozitivne emocije se međutim rijetko dijele prema
stupnju potencije jer sve proizvode osjećaj moći, snage.
- No rangiranje prema EPA modelu ne odnosi se samo na značenje emocija u
nekoj socijalnoj situaciji već se može koristiti za određenje značenja 1)
socijalnih identiteta u situaciji, 2) ponašanja u situaciji i 3) same okoline
socijalne situacije (npr. učionica).
- David Heise je razvio teoriju u sklopu simboličkog interakcionizma koja
naglašava prije svega definiranje situacije. Ljudi određuju socijalnu situaciju
lingvistički, promatrajući sebe i druge prvo kognitivno kroz jezične
konstrukcije. Njegova teorija kontrole afekta naglašava da su identiteti
sačinjeni od spoznaja i povezani s afektima.
- Ti afekti se određuju prema EPA dimenzijama. Kada ljudi prepoznaju sebe i
druge kao objekte u interakciji definiraju i sebe i druge prema pojedinačnim
identitetima, a oni se zatim rangiraju prema EPA kriteriju. Svako ponašanje u
situaciji kao i šira okolina imaju svoj EPA rang. Ključna dinamika u teoriji
kontrole afekta je stupanj sukladnosti između temeljnih sentimenata (kulturno
 46

utemeljenih značenja afekata i identiteta koji nadilaze pojedinačne situacije) i

trenutnih impresija ili osjećaja o posebnom događaju ili situaciji.
- Ukoliko fundamentalni sentimenti o majčinskom identitetu govore da je majka
dobra, posjeduje i nešto moći, donekle aktivna, ti se sentimenti uspoređuju sa
sentimentima koji nastaju kada se prepozna majka u tipičnoj situaciji – npr.
majka koja grdi dijete. Tada nastaje impresija da se majčinski identitet u ovoj
posebnoj situaciji može ocijeniti kao loš (zato što grdi dijete), donekle
nemoćan (zbog gubitka kontrole), a stupanj aktivnosti bi bio ocijenjen kao isti
(donekle aktivna umjesto pasivna).
- Razlika između prolaznih sentimenata i fundamentalnih sentimenata za
majčinski identitet signalizira da je došlo do otklona, odstupanja. Identitet
majke nije potvrđen u situaciji zbog razlike između fundamentalnih i prolaznih
impresija prema dimenzijama evaluacije i potencije. Što je veći stupanj
neslaganja između fundamentalnih i prolaznih sentimenata veći je stupanj
otklona, pa su tako i emocije jače. Što je manji stupanj otklona, što su
fundamentalni sentimenti i situacijske impresije bliže, manji je i stupanj
emocionalne uzbuđenosti.
- Kada ljudi ulaze u socijalnu situaciju, oni je počinju definirati prema
fundamentalnim sentimentima pronalazeći prikladnu razinu evaluacije,
potencije i aktivnosti za sebe i druge. Kako formuliraju fundamentalne
sentimente prema tim trima dimenzijama oni također počinju razvijati
specifične impresije ili prolazne sentimente o tome što se zapravo dešava u
socijalnoj situaciji. Te prolazne impresije se također konstruiraju prema tri
dimenzije evaluacije, potencije i aktivnosti. Fundamentalni sentimenti koje su
omogućile kulturne definicije i lingvistička određenja, uspoređuju se s
prolaznim impresijama. Pojedinci procjenjuju stupanj sukladnosti između dva
seta sentimenata. Ukoliko se sentimenti preklapaju prema tri spomenute
dimenzije – emocionalno uzbuđenje je nisko. Ukoliko sentimenti nisu
sukladni, došlo je do otklona što otvara prostor za emocionalno uzbuđenje.
Kako se otkloni i emocije intenziviraju pojedinci su motivirani reducirati
stupanj otklona. Oni pokušavaju održati sukladnost fundamentalnih i prolaznih
sentimenata te izbjeći ili korigirati otklone između fundamentalnih i
privremenih emocija.
- Kako pojedinci razvijaju fundamentalne i prolazne sentimente prema trima
dimenzijama evaluacije, potencije i aktivnosti, oni mobiliziraju spoznavanje i
sa spoznavanjem povezane emocije prema četiri karakteristike socijalnog
susreta: prema 1) sebi ili identitetu, 2) prema drugima tj. njihovim identitetima,
3) ponašanju sebe i drugih, 4) situaciji ili okruženju u kojem se izražava
ponašanje.
- Kultura razgraničava značenja svakog aspekta socijalnog susreta te vodi
pojedinca da razvije sentimente o tome koliko evaluacije, potencije i aktivnosti
se treba dogoditi i koliko se zapravo dogodilo s obzirom na vlastiti identitet,
identitet drugih, vlastito ponašanje i ponašanje drugih te s obzirom na ukupnu
situaciju kao cjelinu. Dakle teorija kontrole afekta smatra da se jedinica
analize socijalnog događaja odnosi na pojedinca kao aktera (A) koji se
 47

ponaša na određene način (B – behaviour) prema određenim objektima ili

osobama (O) u određenoj socijalnoj situaciji ili okolini (S) – ABOS.
- Pojedince uloge ponašanja koje izvode pojedinci u situacijama su primarni
indikator identiteta koji se trenutno izražava, fundamentalnih i prolaznih
sentimenata koji se pobuđuju. Ukoliko se predavač u učionici prezentira kao
profesor njegova uloga ponašanja (predavanje) izražava njegov identitet
(profesor) u situaciji (učionica) ispred drugih (studenti) što sa sobom nosi
kulturno definirane razine evaluacije, potencije i aktivnosti koje formiraju
fundamentalne sentimente u ovom ABOS-u. Ukoliko profesor iznenada počne
govoriti o svom seksualnom životu došlo je do otklona između fundamentalnih
sentimenata i prolaznih impresija drugih o tom pojedincu. (isto tako primjer
majke koja tuče djecu)
- Kada se ovakvi otkloni dogode, akteri su motivirani da reduciraju neslaganje
između fundamentalnih sentimenata i prolaznih impresija. Tada postoje tri
opcije. Prvo, uloge ponašanja koje stvaraju otklon mogu se rekonceptualizirati
te se tako mogu i sačuvati identiteti svih aktera. Npr. akteri mogu definirati
profesorov govor o intimnosti kao uvod u neku točku predavanja. (majka se
samo igrala, a nije htjela udariti djecu.)
- Drugo, situacija ili okruženje se mogu rekonceptualizirati. U slučaju profesora,
može se raditi o predavanju o ljudskoj seksualnosti što njegov «izlet» čini
prikladnijim. (u slučaju majke koja udara dijete, djeca su se vrlo zločesto
ponašala i sl.)
- Treće, pretpostavljeni identitet osobe se može promijeniti kroz modificiranje
identiteta. Profesor se može opisati «kao prljavi starac» (majka kao
zlostavljačica). Ova treća opcija je najčešći oblik reduciranja otklona jer se
takva ponašanja teško mogu ignorirati, a kulturna gramatika određuje granice
redefiniranja situacija. Rezultat je često imputiranje novog identiteta jer je to
najjednostavniji način reduciranja otklona.
- Imputiranje novog identiteta može se dogoditi na dva načina. Prva mogućnost
je da se imputiraju karakteristike pojedincu čije je ponašanje izazvalo otklon.
Npr. profesora se može opisati kao «previše poštenog» (a majku da ima
kratak fitilj), tako da se elementi identiteta modificiraju, ali da temeljni identitet
ostane netaknut. Druga, rjeđa mogućnost jest nametanje potpuno novog
identiteta osobi čije je ponašanje izazvalo otklon. Npr. muški predavač vidi se
kao naivni asistent, a ne profesor. Nametanje novog identiteta drugome i
tjeranje na priznanje tog nametanja je teško i često će izazvati emocije koje
će zapravo održati otklon.
- Jedan način da se ovakva emocionalna drama izbjegne jest da osobe koje su
izazvale otklon prepoznaju da se on dogodio te da pokažu ponašanja koja
signaliziraju želju da se ponaša na način koji odgovara originalnom identitetu.
Pojedinci uglavnom nude ispriku i signal želje da se ponašanju prikladno
omogućujući sebi da zadrže identitet i oslobode druge od tretiranja samo
otklona. Ljudi će isto tako pokušati što duže izbjeći otklon ignoriranjem
ponašanja koje je u suprotnosti sa fundamentalnim sentimentima, ukoliko to
mogu.
 48

- Teorija kontrole afekta vidi emocije kao situacijske, a njihova je uloga da

informira pojedinca da li potvrđuje svoj identitet u interakciji. Emocije proizlaze
iz trenutnih impresija aktera u situaciji te iz razlike između prolaznih impresija
i fundamentalnih sentimenata povezanih s akterovim identitetom u situaciji.
Kada pojedinci pokušavaju reducirati otklon, posebno čitajući geste drugih,
oni rade na ponašanju koje će potvrditi fundamentalne sentimente i kulturnu
gramatiku koja definira te sentimente za situaciju. Na taj način održava se
socijalni poredak.
 49

Simbolički interakcionizam i emocije – utjecaj psihoanalize

- Premda se Sigmunda Freuda obično povezuje s idejom kako potiskivanje

seksualnih poriva završava neurozom, njegov rad je izuzetno relevantan i za
sociološke teorije emocija. Freud je naglašavao da su interakcije emocionalno
nabijene te ispod uljudne površine ključaju emocije kao rezultat 1) negativne
reakcije drugih na ponašanje pojedinca i 2) aktiviranja defenzivnih
mehanizama osobe kako bi se zaštitila od bolnih emocija.
- Freudov koncept ida, ega i super-ega (Es, Ich, Über-Ich; Ono, Ja, Nad-ja)
može se koristiti i u sociološkom pristupu. Freud id, ego i super-ego nije
promatrao kao stvari već kao procese koji organiziraju osobna iskustva i
ponašanja. Id je koncept koji se odnosi na mobiliziranje libida, tj. seksualnih
poriva, odnosno potreba i to ne samo za seksom već i ljubavlju, i priznanjem.
- Id je set procesa u kojima individualna stanja potrebe počinju utjecati na
svjesna i nesvjesna ponašanja. Kada se impulsi ida dozvole dolazi do
energetskog punjenja. Kako se pojačavaju stanja potrebe, odnosno
ispunjenja potreba, aktiviraju se ego procesi koji pokušavaju pronaći
relevantne načne da bi se potrebe ispunile, a u isto vrijeme pomirile impulse
ida sa stvarnošću fizičke, interpersonalne, socijalne i kulturne okoline kao i
vlastitog seksualnog identiteta.
- Freud ego procese naziva «principom stvarnosti» jer ova faza aktivnosti
pokušava kanalizirati impulse ida u smjeru koji je prikladan parametrima
biofizičkog i kulturnog realiteta u kojem se ljudi nalaze.
- Super-ego procesi aktiviraju relevantne kulturne kodove – vrijednosti,
ideologije, etiku i norme te tjeraju ego procese da pomire impulse ida s
kulturnim standardima i moralnim okvirima društva. Freud konceptualizira
superego procese na dvije razine: 1) na razini svijesti, pri čemu su kulturni
standardi koji se odnose na moralnost internalizirani i postaju dio kognitivnog i
emocionalnog iskustva osobe i 2) na razini ego-ideala, pri čemu su grupni
ciljevi i normativna očekivanja internalizirana.
- Freudov koncept nije udaljen od Meadove ideje «poopćenog drugog».
Savjest i ego ideal, su osnovne silnice procesa superega te utječu na tijek
interakcije jer mogu stvoriti ugodu ukoliko su realizirane u aktivnostima ega ili
bol ukoliko su njihovi zahtjevi prekršeni. U normalnom, neproblematičnom
toku interakcije ego procesi mogu uspješno pomoriti stanja potrebe s
ograničenjima fizičke, kulturne i socijalne okoline kao identiteta osobe. U
takvoj interakciji dolaze i pozitivni emocionalni odgovori drugih koji dodatno
utvrđuju strategije ega, identiteta i sociokulturnih sistema.
- No Freud je prepoznao da ego procesi često ne uspijevaju pomiriti pritiske ida
i super-ega što dovodi do negativnog sankcioniranja od strane drugih. Ukoliko
su interpretacije ovih odgovora u pojedinca isto tako negativne, osoba će
doživjeti, sram, strah, anksioznost, krivnju jer se ego nije ponašao
kompetentno u skladu s grupnim normama (sram), nije ispunio moralne
standarde (krivnja te treba prihvatiti posljedice neadekvatnog ili
nekompetentnog ponašanja (strah i anksioznost).
 50

- Nasuprot teorijama unutar simboličkog interakcionizma, ego nema uvijek na

raspolaganju kapacitet da promijeni identitet i prilagodi ponašanje da dobije
pozitivne odgovore drugih. Umjesto toga ego aktivira obrambene mehanizme
kako bi upravljao strahom, krivnjom i sramom koji nastaju zbog neadekvatnog
ponašanja u situaciji ili zbog nepotvrđivanja vlastitog seksualnog identiteta.
Jednom kada su ovi mehanizmi aktivirani, dinamika ponašanja i interakcije se
dramatično mijenja.
- Freud naglašava potiskivanje kao najrašireniji mehanizam obrane pri čemu se
negativne emocionalne reakcije potiskuju ispod razine svijesti. Potiskivanje se
može dogoditi i u kombinaciji s drugim obrambenim mehanizmima poput
premještanja emocionalnih odgovora poput ljutnje prema drugima na samog
sebe ili projekcije negativnih emocionalnih reakcija prema sebi na druge. Ovi
obrambeni mehanizmi mogu stvori obrambeni režim u kojem pojedinac ostaje
bez kontakta s vlastitim emocionalnim reakcijama kao i reakcijama drugih. Na
ovaj način može se održati pozitivna ali iskrivljena slika sebe i drugih tako da
se osoba osjeća kao da je ispunila vlastite kao i grupne standarde i kulturne
ideale.
- Ironija aktiviranja obrambenih mehanizama je da impulsi ida nisu ispunjeni te
stoga vremenom postaju još intenzivniji. U isto vrijeme obrambeni mehanizmi
će destabilizirati interpersonalne odnose, uzrokujući više negativnih sankcija
drugih koje se nadodaju prijašnjim potiskivanjima straha, srama i krivnje.
Tijekom vremena neispunjene potrebe stvaraju bihevioralne patologije jer
negativne emocije probijaju u ego procese te se pojavljuju u subjektivnim
doživljajima i ponašanju pojedinca. Takvi emocionalni odgovori će se
najčešće odnositi na epizode naglašenog straha (i ostalih emocija povezanih
s negativnim sankcioniranjem), nesigurnosti u sebe (zbog nesposobnosti da
se ponaša prikladno i kompetentno) i krivnje (zbog nemogućnosti da se
ispune kulturni standardi).
- Nekoliko teorija u sklopu simboličkog interakcionizma pokušalo je uključiti
komplikacije koje analiziraju frojdovski autori u vlastite koncepte.
- Thomas Scheff kombinira ideje tipične za tradiciju simboličkog
interakcionizma i psihoanalize u svojoj općoj sociološkoj teoriji emocija.
Premda se dinamika emocija događa na intepersonalnoj ravni, Scheff
pokušava povezati emocionalne procese na mikro razini sa socio-kulturnim
silnicama na makro razini.
- Scheff kao i brojni drugih simbolički interakcionisti smatra da su ljudi u
konstantnom stanju samo-osjećanja osobito s obzirom na emocije ponosa i
srama. Stalno promatranje sebe događa se i u trenutcima osamljenosti kada
drugi nisu prisutni, a to promatranje uvijek generira evaluiranje sebe koje opet
tjera pojedince da dožive ili ponos ili sram.
- Ponos je pozitivna emocija koja upućuje pojedince da se prilagode jedni
drugima odnosno njihovim reakcijama (preuzimanjem uloge «drugog»). Iz
takvog usklađivanja proizlazi međusobno poštovanje, jake socijalne veze i
jaka solidarnost. Ponos je tako ključni mehanizam prema kojem su formirane
socijalne veze pa tako i društvo.
 51

- Sram također potencijalno jača socijalne veze ukoliko je prepoznat i priznat te

iskorišten za ponovno usklađivanje socijalnih odnosa, no on je isto tako uzrok
individualnih i društvenih patologija. Ukoliko negativne sankcije drugih
prouzroče blagi sram te ukoliko je sram prepoznat i priznat te ukoliko
pojedinac pokuša prilagoditi svoje ponašanje da potakne pozitivne sankcije i
ponos, onda i sram može funkcionirati tako da održava visoki stupanj
interpersonalne usklađenosti, međusobnog poštovanja i jake socijalne veze.
- Postoje dva načina na koji se sram poriče. Jedan je otvoren, nediferenciran
sram kada pojedinac doživljava bolne osjećaje koji su vezani uz sram ali
skriva stvarne izvore tih osjećaja – tj. sram. Sram se skriva riječima i gestama
i prikazuje kao nešto drugo. Ljudi se skrivaju od svog srama odvraćajući
pogled, crveneći se, usporavajući govor i skrivajući lice pokretima ruku.
- Drugi način poricanja srama jest njegovo zaobilaženje. Pojedinac se ponaša
hiperaktivno ubrzavajući govor i misli kao i demonstrativnu gestikulaciju prije
nego se sram može doživjeti. Na taj način osoba izbjegava bol vezanu uz
sram, no cijena je život uz nepriznat sram. Potisnut sram vodi ljutnji i
neprijateljstvu koji prekida interpersonalnu prilagodbu te onemogućava
razvitak međusobnog poštovanja i solidarnosti.
- Socijalne strukture i kulturni tabui koji prisiljavaju pojedinca da poriče svoj
sram može stvoriti skupine neprijateljski raspoloženih pojedinaca koji se lako
kolektivno mobiliziraju kada vide da je njihova nacija i kultura posramljena.
Poricanje srama događa se konstantno na mikro razini unutar širokih
segmenata populacije koja akumulira ljutnju i koju lako mobiliziraju političke
vođe za agresivne ciljeve.
- Scheff i Retzinger tvrde da je uspon nacista u Njemačkoj kao i sve ratne
posljedice započeo posramljenjem Nijemaca nakon I sv. rata. Sporazum u
Versaillesu bio je ponižavajući za Nijemce te se većina osjećala otuđenim i
stigmatiziranim. Isto tako industrijalizacija koja je kasno ali intenzivno
započela u Njemačkoj krajem 19. stoljeća kratko je trajala i nije dozvolila
razvitak novih oblika solidarnosti i zajednica u industrijaliziranom društvu. Ovi
uvjeti dali su emocionalni ton za nepriznavanje srama i ljutnje. Njemačka
politička, ekonomska i emocionalna kriza bile su isprepletene i na kraju
povezane i s Hitlerovom osobnošću koji je u potpunosti bio zarobljen unutar
ciklusa srama i ljutnje.
- Scheff je poduzeo i seriju istraživanja kako bi provjerio svoje tvrdnje. Tako je
npr. preispitao klasičnu socio-psihološku studiju Solomona Ascha iz 1956. o
socijalnom konformizmu. U originalnoj studiji pojedinci su morali ocijeniti
dužinu tri linije na kartici s dužinom tri linije u prostoriji s drugim ispitanicima
koji su kolaborirali s istraživačem. Ispitanici su prvo čuli evaluaciju drugih
ispitanika koji su davali pogrešne odgovore. Tri četvrtine ispitanika davalo bi
isti pogrešan odgovor kao i drugi u prostoriji, samo jedna četvrtina oduprla bi
se konformizmu.
- Scheff tvrdi da je osnova konformizma pogrešno tretiranje emocija. Pojedinci
pokušavaju izbjeći nelagodu i sram te se ne žele isticati kao oni koji imaju
drugačija ili pogrešna viđenja niti žele biti u manjini. Biti u manjini znači imati
negativne emocije povezane s usamljenošću i negativnim isticanjem. No to
 52

ne znači da oni koji se nisu ponašali konformistički ne osjećaju sram. Oni

djeluju usprkos osjećaju srama, a to je moguće samo ukoliko pojedinac ima
puno samopouzdanja. Osobe s manje samopouzdanja češće se ponašaju
konformistički je se ne žele imati negativne emocije o sebi, one općenito jače
osjećaju sram od ponosa. Osobe s visokim samopouzdanjem više osjećaju
ponos. One isto tako osjećaju bol ali ta bol nije toliko jaka kao u osoba s
manjim samopouzdanjem. Kada dožive posramljujuća iskustva one uspijevaju
prepoznati sram, doživjeti ga i isprazniti ga.
- Jonathan Turner spojio je teorije emocija koje proizlaze iz simboličkog
interakcionizma i psihoanalitičke tradicije kao i opće sociološke teorije. On
dijeli socijalni svijet na mikro, mezo i makro razine socijalne organizacije i
tvrdi da svaka razina ima svoje silnice i formacije kao i posebne strukture. Na
mikro razini emocije knostituiraju jednu od nekoliko silnica koje su bitne za
susrete koji su osnovna jedinica unutar mikro područja. Susreti su ukotvljeni u
mezo strukture koje su pak ukotvljene u makro strukture. Susreti su također
određeni ljudskom biologijom.
- Turner smatra da ljudi imaju univerzalne potrebe koje određuju sve
interakcije:
- Potreba da se potvrdi sebe – na tri razine: 1) transituacijska razina, osnovne
osjećaji o sebi o tome tko i što osoba misli da jest, 2) sub-identiteti o tome tko
je osoba u općim tipovima situacija (npr. posao, dom, škola, zajednica, crkva)
i 3) identiteti u ulogama, o tome tko je osoba u posebnim susretima. Potvrda
sebe u situacijama je najvažnija. Kada reakcije drugih potvrđuju osobu na
svakoj ravni pojedinac doživljava pozitivne emocije. Kada osoba odnosno
«moje-ja» nije potvrđeno na jednoj ili više razina pojedinac doživljava
negativne emocije.
- Potreba za profitabilnim razmjenama: Ljudi uvijek traže simboličke i
materijalne resurse unutar situacije, posebno one koji mogu potvrdi vlastitu
osobu. Sve nagrade, troškove i investicije za sebe i druge mjere se prema
kulturnim standardima pravednosti. Kada ljudi u razmjeni postignu dobitak koji
se čini pravednim osjetit će pozitivne emocije. Kada ne dobiju nagrade
proporcionalne troškovima i investiciji primjećuju nepravdu i doživljavaju
negativne emocije.
- Potreba za uključenjem u grupu. Ljudi procjenjuju situacije prema vlastitoj
uključenosti u tok interakcije. Oni uvijek pokušavaju biti dio interpersonalnog
toka. Kada osjećaju da su uključeni, osjećaju pozitivne emocije, kada se
osjećaju isključenima, doživljavaju negativne emocije.
- Potreba za povjerenjem: Ljudi ispituju sve situacije prema reakcijama drugih
koji signaliziraju da je 1) ponašanje drugih predvidivo; da su 2) odgovori
drugih ritmički sinkronizirani; da su 3) drugi iskreni u svom reprezentiranju
sebe i situacije; i da 4) drugi pokazuju poštovanje. Kada su ovi uvjeti
ispunjeni, potreba za povjerenjem bit će ispunjena. Pojedinci će tada doživjeti
pozitivne emocije, a u suprotnom negativne.
- Potreba za faktičnošću: Ljudi procjenjuju sve situacije kao signale koji
indiciraju da 1) drugi u situaciji kao i vlastita osoba doživljavaju zajedničku
stvarnost; da je 2) situacija upravo takva kakvom se čini; da 3) stvarnost koju
 53

doživljava vlastita osoba i drugi ima solidnu osnovu. Kada se ovi uvjeti ispune
ljudi doživljavaju smisao faktičnosti pa tako i pozitivne emocije, a u suprotnom
negativne emocije.
- U Turnerovoj teoriji univerzalne potrebe određuju očekivanja za svaki susret.
Ta očekivanja su isto tako pod utjecajem mezo i makro sturktura. Postoje dva
tipa mezo struktura: 1) korporativne jedinice, s podjelom rada koja je
regulirana normama, ideologijama i vrijednostima i 2) kategoričke jedinice
koje su sačinjene od razlika prema kulturnim evaluacijama i normativnim
pravilima o ponašanju (npr. etnička grupa, rod, klasa, dob i sl.). Te mezo
strukture ukotvljene su u institucijski sisteme (srodstvo, ekonomija, politika,
religija, obrazovanje, znanost, medicina itd.) koji imaju svoje posebne kulture
(vrijednosti, ideologije, norme) te koji ograničavaju kulturu korporativnih i
kategoričkih jedinica.
- Svaka epizoda interakcije u susretu je ograničena mezo i makro strukturama
kao i kulturama tih struktura. Struktura i kultura mezo struktura definira kako
će se ispunjavati univerzalne potrebe pojedinaca u susretu, premda i susreti
mogu razviti svoju jedinstvenu kulturu i strukturu neovisnu o mezo
strukturama i kulturi.
- Kao opće pravilo vrijedi – što je susret jače ukotvljen u korporativnu jedinicu s
jasnom podjelom rada (npr. pozicije, uloge, linija autoriteta) i u različite
kategoričke jedinice (npr. rod, dob, etničnost) veća i jasnoća očekivanja o
načinu na koji će se potrebe realizirati.
- U susretu nastaju očekivanja kako potvrditi osobnost, koliko i koji resursi su
neophodni, kako će se postići uključenje u grupu, koliko povjerenja treba biti
pokazano kroz ponašanje drugih, koliko osjećaja za zajedničku stvarnost
treba biti postignuto. Kao opće pravilo vrijedi: što je više potreba ostvareno to
će pojedinci više doživljavati pozitivne emocije, a u suprotnom negativne.
- Ukotvljenost susreta u šire strukture znači da će status, pozicije, uloge,
kultura i druge karakteristike susreta poput demografije (koji i koliko ljudi koji
zauzimaju različite pozicije i kategorije su prisutni) i ekologije (rekviziti,
prostor) odrediti očekivanja od susreta. Ljudi ne nose samo očekivanja će
njihvoe potrebe biti ispunjene već razumiju očekivanja drugih prema samima
sebi s obzirom na njihove uloge, pozicije u mreži, s obzirom na kulturne
okvire i norme. Postoje dakle različiti izvori očekivanja što situaciji daje
potencijal da emocionalno uzbuđuje sudionike, bilo pozitivno bilo negativno.
- Turner konceptualizira emocije tako da ih ne dijeli samo na pozitivne i
negativne. On prepoznaje primarne emocije: zahtijevanje-ljutnja, averzija-
strah, zadovoljstvo-sreća i razočaranje-tuga, pri čemu njihova kombinacija
daje sekundarne emocije poput krivnje i srama. Ovisno o tome koliko ima
izvora očekivanja i koja očekivanja se mogu ispuniti, pojedinci će doživjeti
različite pozitivne i negativne emocije. Postoji tok emocija koji ovisi o dinamici
sankcioniranja i očekivanja. Kada pojedinci dožive negativne sankcije doživjet
će i negativne emocije. Kada ispune očekivanja doživjet će pozitivne emocije,
a sve nastaju kao kombinacija i varijacija spomenute četiri primarne emocije.
 54

- Ono što Turnerovu teoriju čini psihoanalitičkom jest uvođenje tvrdnje da su

negativne emocije izuzetno bolne te će pojedinci pokušati potisnuti ih
mijenjajući prirodu emocionalnog uzbuđenja i tok emocija tijekom interakcije.
Kao opće pravilo vrijedi: što se više emocije potiskuju to više dobivaju na
intenzitetu i vežu značajnu količinu psihičke energije što rezultira smanjenjem
ukupne emocionalne energije takve osobe. Takva osoba odaje umrtvljenost
afekata prema drugima. Kako se emocije bude i pojačavaju u intenzitetu tako
nastaje i opasnost da se isprazne u snažnim reakcijama koje nisu prikladne
situaciji.
- Ukoliko osoba potiskuje krivnju on će doživjeti iznenadne i jake osjećaje
krivnje koji se probijaju kroz kognitivnu cenzuru, a ta će krivnja biti u
potpunom nerazmjeru sa situacijom. Isto vrijedi i za tugu, sram, ljutnju i strah.
Takve osobe ne mogu objasniti niti sebi niti drugima zašto su preplavljeni
krivnjom, strahom, ljutnjom ili tugom.
- Drugi komplicirajući faktor jest dinamika vezana uz pripisivanje osjećaja.
Kada pojedinci doživljavaju pozitivne ili negativne emocije oni će isto tako te
emocije pripisivati iskustvima vezanim uz te emocije. Oni ih mogu pripisivati
sebi odnosno vlastitom ponašanju, drugima tj. njihovom ponašanju i
dispozicijama, korporativnim jedinicama ili njihovoj strukturi i kulturi ili
članovima kategoričke jedinice ili njihovim karakteristikama i dispozicijama. U
većini slučaja nema potrebe potiskivati pozitivne emocije, no pojedinci će
pripisivati odgovornost za ispunjenje očekivanja i za dobivanje pozitivnih
sankcija.
- Što pojedinci više pripisuju pozitivne sankcije ili ispunjenje potreba vlastitom
ponašanju to će jači biti njihov osjećaj zadovoljstva-sreće kao i ponosa. Što
pojedinci više pripisuju pozitivne emocije akcijama i ponašanjima drugih to je
vjerojatnije da će sankcionirati pozitivno druge i razviti jake veze s njima. Što
pojedinci više pripisuju kulturi i strukturi korporativnih jedinica unutar kojih se
događaju susreti, jači će biti i njihovi pozitivni osjećaji prema obvezama u tim
jedinicama. Što pojedinci više pripisuju svoje pozitivne osjećaju članovima
kategoričke jedinice, jači će biti njihovi pozitivni osjećaji prema svim
članovima te socijalne kategorije.
- Pojedinci rade obično dvije vrste pogreške kada ispune očekivanja i prime
pozitivne sankcije. Oni koji svoju sreću pripisuju vlastitom ponašanju imaju
pozitivne emocije prema sebi samima. Pojedinci s visokim samopouzdanjem
gotovo uvijek pripisuju razloge za primanje sebi, dok pojedinci s niskim
stupnjem samopouzdanja teško pripisuju pozitivne sankcije sebi jer ne misle
da ih zaslužuju. Takvi pojedinci će prije pripisati doživljavanje pozitivnih
emocija drugima, korporativnim jedinicama ili članovima kategoričke jedinice.
- Nešto kompliciranija je dinamika pri očekivanjima koja nisu ostvarena te kada
pojedinci prime negativne sankcije. Pod takvim uvjetima pojedinci će većinom
zaštititi sebe i pripisati razloge za negativne sankcije drugima, korporativnim
jedinicama i kategoričkim jedinicama. Ukoliko pripisuju te razloge i sebi
doživljavaju razočarenje-tugu u i prema sebi. Pojedinci s vrlo visokim i vrlo
niskim samopouzdanjem najčešće će pripisivati na taj način. Pojedinci s
niskim samopouzdanjem će tako potvrditi negativnu evaluaciju sebe, dok
 55

pojedinci s visokim stupnjem samopouzdanja imaju dovoljno emocionalnog

kapitala da prepoznaju i suoče se s greškama bez narušavanja ukupnog
osjećaja samopouzdanja.
- Pojedinci će doživjeti sram kada ne ispune očekivanja i prime negativne
sankcije te kada stvara razočarenje-tugu, zahtijevanje-ljutnju prema sebi te
averziju-strah zbog posljedica. Osoba će doživjeti krivnju kada evaluira svoje
pogreške prema moralnim kodovima i iskustvu, što stvara razočaranje-tugu i
averziju-strah prema posljedicama za sebe i zahtijevanje-ljutnju na sebe.
Pojedinci će pokušati izbjeći druge pojedince i situacije gdje se te negativne
emocije uzbuđuju, no mnoge situacije (npr. posao i obitelj) pojedinci ne mogu
izbjeći.
- Izazivanje negativnih emocija bilo koje vrste najčešće aktivira defanzivne
mehanizme radi zaštite sebe. Potiskivanje vodi smanjenju interpersonalne
energije s iznenadnim probojima neprikladnih epizoda negativnih emocija
koje su bile potisnute. Uz potiskivanje, projekciju, premještanje, pojedinci će
činiti i vanjsko pripisivanje koje je širi mehanizam obrane nego projekcija ili
premještanje. Što pojedinci više pripisuju svoje greške u ponašanju i primanje
negativnih sankcija drugima, to će jača biti njihova ljutnja prema drugima te je
vjerojatnije da će razviti predrasude prema članovima socijalnih kategorija
(npr. ženama, Židovima, manjinama itd.).
- Ukoliko su kategorije drugih moćne, tada će pojedinci morati suzdržavati
ljutnju te je neće moći otvoreno pokazivati te će pod tim uvjetima
najvjerojatnije premještati svoju ljutnju na «sigurnije» objekte, npr. kulturu i
strukturu korporativne jedinice ili dodatnu kategoriju drugih koji nisu u poziciji
da ih sankcioniraju. Alternativno oni mogu premjestiti ljutnju na pojedince
nižeg statusa koji ne mogu uzvratiti.
- Kada pojedinci pripisuju svoje negativne emocije strukturi i kulturi
korporativne jedinice, postat će manje predani toj kulturi jedinice te će
doživjeti alijenaciju i distancu pri igranju uloga unutar podjele rada jedinice.
Kada pripisuju svoje negativno uzbuđenje socijalnoj kategoriji oni će razviti
ideologije predrasude o dispozicijama i karakteru članova te kategoričke
jedinice.
- Za Turnera emocionalna dinamika u susretima se uvijek mora promatrati
unutar strukturnog i kulturnog konteksta. Na mezo ravni susreti su ukotvljeni
unutar korporativnih i kategoričkih jedinica pa tako i unutar makro razine
institucijskog područja. Kada pojedinci konzistentno primaju pozitivne sankcije
i ispunjavaju očekivanja pri susretima unutar mezo i makro struktura oni
razvijaju pozitivnu predanost ne samo prema drugim pojedincima već i prema
kulturi i strukturi šire jedinice. Međutim, kada ljudi konzistentno doživljavaju
negativne emocije u susretima ta predanost nestaje, a i održivost struktura
unutar kojih se događaju susreti opada.
- Ukoliko dovoljno pojedinaca u brojnim susretima unutar mezo strukture
doživljava negativno emocionalno uzbuđenje prema tim strukturama, tada je
socijalna promjena u strukturi i kulturi tih mezo jedinica vjerojatnija, što može
dovesti i do promjenama makroinstitucijskih struktura unutar kojih se nalaze
ove mezo strukture.
 56

Emocije i teorije razmjene

- U teorijama razmjene interakcija je proces davanja i primanja vrijednosnih

resursa. Pojedinac odustaje od resursa da bi primio resurse koje percipira
kao vrednije, postižući tako profit iz razmjene. Teorije razmjene nastale su
korištenjem ideja dvije društveno-znanstvene discipline: biheviorističke
psihologije i neoklasične ekonomije. Unutar biheviorističke tradicije, organizmi
su konceptualizirani kao jedinice koje traže nagradu i izbjegavaju kaznu.
- Ponašanja koja su donosila nagrade u prošlosti će se ponavljati, ukoliko je
primanje nagrade povezano s poticajima. Prisutnost takvog ili sličnog poticaja
inicirat će ista ponašanja. Ponavljanje ponašanja će se produžiti sve dok
dolaze i nagrade. Što je više nagrada organizam primio u prošlosti, to će one
biti manje vrijedne u budućnosti kada organizam postane zasićen tim
nagradama.
- Za neoklasične ekonomiste, ljudi pokušavaju maksimirati korisnosti ili
nagrade kalkulirajući troškove povezane s posebnim načinima ponašanja
odnosno potencijalnim nagradama ili koristima do kojih bi se moglo doći
ukoliko ponašanje i ubuduće ostane isto. Akteri biraju opcije koje maksimiraju
koristi ili nagrade kalkulirajući i troškove tih opcija. Međutim, što je više koristi
akter primio, to će u budućnosti svaka jedinica korisnosti manje vrijediti.
- Inkorporiranjem biheviorističkih i neoklasičnih ekonomskim modela u
sociologiju, pojavila se potreba i za novim konceptima npr. konceptom
investicije, odnosno akumuliranim troškovima koji su se gomilali u prošlosti da
bi se dobila nagrada neke vrste.
- Upotreba koncepata troškova i koristi dovele su i do uvođenja novog
koncepta: pravde. Pojedinci čine kalkulacije o svojim troškovima i
investicijama kao i troškovima i kalkulacijama drugih u socijalnoj situaciji te
odlučuju o vlastitim i tuđim nagradama. Ova kalkulacija može biti normativno
određena, no općenito ljudi percipiraju da postoji pravda ukoliko su koristi ili
nagrade svakog aktera proporcionalne njegovim troškovima i investicijama.
Oni koji su imali više troškova i više investirali trebali bi primiti i više nagrada
nego oni koji su imali niže troškove i investicije u situaciji (odnos prema ratnim
profiterima i novim nominalnim vlasnicima tvrtki).
- Koncept pravde otvorio je put za ulazak emocija u teorije razmjene. Kada ljudi
osjećaju da je posljedica razmjene pravedna oni doživljavaju pozitivne
emocije, a kada posljedice razmjene vide kao nepravedne, osjećaju
negativne emocije.
- Ideja očekivanja također ulazi u teorije razmjene zato što pojedinci očekuju
nagrade ili koristi određene vrste i količine u situaciji ovisno o njihovim
troškovima i investicijama kao i prošlim iskustvima. Kada su očekivanja
ispunjena, pojedinci doživljavaju pozitivne osjećaje poput zadovoljstva, a
kada nisu doživljavaju negativne osjećaje poput ljutnje te vjerojatno i tuge.

- Edward J. Lawler i Jeongkoo Yoon prvi su istraživali implikacije nekih teorija

razmjene na razumijevanje emocija. Oni se posebno bave pitanjem
privrženosti, predanosti u odnosima razmjene. Pojedinci doživljavaju
 57

neizvjesnost, koja je blaži oblik straha te je pokušavaju reducirati. Razvijajući

privrženost oni reguliraju dobitke u razmjeni i tako reduciraju strah pred
neizvjesnošću hoće li ili neće dobiti očekivane resurse. Ta redukcija ne
smanjuje samo strah već i stvara pozitivne emocije jer pojedinci primaju
očekivane dobitke.
- U njihovom modelu privrženosti dvije varijable igraju posebnu ulogu – viša
ukupna moć i jednaka moć. Viša ukupna moć predstavlja stupanj uzajamne
ovisnosti aktera jednog o drugome kao i o resursima koje cijene. Što je veća
međusobna ovisnost viši je stupanj ukupne moći u odnosu razmjene.
Jednaka moć se izvodi iz šire diskusije o relativnoj moći odnosno o pitanju
kako odnosi variraju prema stupnju ovisnosti pa tako i moći koju akteri imaju
jedni nad drugima.
- Ukoliko neki akteri u razmjeni imaju više moći jer su drugi akteri ovisni o njima
zbog resursa koje imaju, tada postoji nejednakost odnosno viša relativna
moć. Kada su akteri jednako ovisni jedan o drugome, pri čemu niti jedan
nema značajno veću moć, tada postoji niska relativna moć i visoka jednakost.
Ova dva uvjeta – viša ukupna moć (visoka međusobna ovisnost) i visoka
jednakost (nizak stupanj razlike u moći među akterima) – vode prema
strukturnoj koheziji, što povećava i razmjenu među akterima. Visoka
strukturna kohezija koju omogućuju visoka ukupna moći i visoka jednakost
motivira aktere da se uključe u česte razmjene. Što su češće takve razmjene
više je i pozitivnih emocija.
- Akteri pokazuju interes i uzbuđenje zbog očekivane dobiti i zadovoljstvo,
ugodu zbog dobitaka povezanih uz prepuštanje razmjeni. Česte razmjene
pod uvjetima visoke međusobne ovisnosti i jednakosti dovode do visoke
suglasnosti u razmjenama što opet aktivira pozitivne emocije koje povećavaju
relacijsku koheziju među akterima. Ona je posljedica čestih razmjena,
suglasnosti o dobicima i pozitivnih emocija. Relacijska kohezija je snaga koja
stvara privrženost u odnosima razmjene.
- U svojim eksperimentalnim studijama Lawler i Yoon istražuju tri tipa
ponašanja privrženosti: 1) davanje poklona, pri čemu partneri u razmjeni
jednostrano, unilateralno nude poklone razmjene, 2) ostaju u razmjeni čak i
kada se nude atraktivnije razmjene (u smislu dobitka), 3) daju prilog
zajedničkim aktivnostima koje često uključuju rizik i neizvjesnost.
- Predanost odnosima razmjene je tako često rezultat dva strukturna uvjeta –
ukupne moći i jednakosti – zbog toga što oni povećavaju stupanj interakcije
oko dogovorenih razmjena koje pobuđuju pozitivne emocije, što dakako
uzrokuje veću privrženost odnosu među pojedincima.
- Još jedan koncept dodaju Lawler i Yoon u sociološke teorije razmjene –
koncept objektifikacije odnosa partnera u razmjeni. Pojedinci naime počinju u
određenom trenutku promatrati svoj odnos kao objekt koji se gotovo nalazi
van njih. S pojavom objektificiranja pojavljuju se i pozitivne emocije. Ova ideja
je ponovo vrlo bliska Durkheimovoj ideji totema kao objekata koji
reprezentiraju moć mane, što u stvarnosti nije ništa drugo pozitivni afekt koji
proizlazi iz intenzivnih interakcija i moralne gustoće.
 58

- Kada se odnosi razmjene mogu objektificirati ili čak totemizirati nastaju

dodatne vrijednosti pa tako i dodatne pozitivne emocije koje vode ponašanju
privrženosti što pojačava grupne granice i promovira socijalnu solidarnost.
Visoka ukupna moć i jednakost pojačavaju dogovorene razmjene što vodi
pozitivnom emocionalnom uzbuđenju (poput oduševljenja kojeg opisuje
Durkheim). Frekvencija razmjene će izravno reducirati nesigurnost kada se
aktiviraju pozitivne emocije tijekom same razmjene. To povratno objektificira
odnos razmjene. Pojačavanje pozitivnih emocija i jačanje kohezije u
odnosima pojačava ponašanja privrženosti što konačno jača i grupne granice
i socijalnu solidarnost. Objektifikacija pojačava predanost, privrženost i
socijalnu solidarnost.

- Lawler je nadgradio teoriju razmjene i unio posljednjih nekoliko godina i druge

elemente u svoje koncepte. Prvo naglašava razliku između emocija, koje su
difuzni opći osjećaji koji se slažu prema kontinuumu od pozitivnih do
negativnih i sentimenata koji su afektivna stanja oko posebnih socijalnih
objekata, posebice ciljnih aktivnosti, sebstva, drugih i grupe. Pojedinci
doživljavaju pozitivne ili negativne emocije u odnosima razmjene, a kognitivni
procesi također se aktiviraju kada ljudi pokušavaju razumjeti izvore i uzroke
svojih općih emocija. Objekti prema kojima su usmjereni sentimenti određuju
pravac i tip negativnih i pozitivnih emocija.
- Ukoliko je opća emocija pripisana (kao sentiment) zadatku tijekom razmjene
pojedinac doživljava osjećaj ugode ili neugode. Ukoliko pripisuje sebi kao
odgovornome za emocije, tada doživljava ponos ili sram. Ukoliko vidi druge
kao odgovorne za emocionalno iskustvo, pojedinac može osjećati zahvalnost
ili ljutnju prema drugima. Ukoliko pojedinac vidi socijalnu jedinicu kao izvor
emocija, on će osjećati afektivnu povezanost ili afektivno odvajanje od te
jedinice.
- Općenito pojedinci pripisuju pozitivne rezultate razmjene sebi, a krive druge
za greške u razmjeni. No pojedinci moraju nadvladati ovakvo pripisivanje da
bi mogli pripisivati pozitivne emocije odnosima i socijalnim jedinicama. Pri
tome su bitna dva faktora: 1) odvojivost ili neodvojivost zajedničke razmjene i
2) tip razmjene.
- Odnosi razmjene često pokazuju kvalitetu neodvojivosti pri čemu se doprinos
nekog pojedinca zajedničkom zadatku ne može lako izdvojiti od doprinosa
drugih. Zato je pojedincu teško preuzeti odgovornost za aktivnosti ili kriviti
druge za pogreške. Takve razmjene stvaraju osjećaj socijalno posredovane
vlastite efikasnosti jer je osjećaj efikasnosti povezan s aktivnosti drugih. To je
posebno vidljivo kada pojedinci kažu da nešto nisu mogli učiniti sami ili da
pojedinci u grupi nadopunjuju jedni druge.
- Percepcija efikasnosti stvara pozitivne emocije – veselje, ponos, a nedostatak
efikasnosti stvara negativne emocije – tugu, depresiju i sram. Lawler predlaže
opće pravilo: što je veća neodvojivost pojedinačnih utjecaja na uspjeh ili
neuspjeh nekog zadatka jača je percepcija zajedničke odgovornosti; kao i: što
je jača percepcija zajedničke odgovornosti za uspjeh ili neuspjeh u
 59

zajedničkom zadatku to akteri više pripisuju opće i specifične emocije

socijalnim jedinicama (tj. odnosima, mrežama ili grupama).
- Postoje četiri tipa odnosa razmjene: 1) produktivni; 2) dogovorni; 3)
recipročni; 4) opći. Produktivna razmjena uključuje koordiniranje aktivnosti,
udruživanje i razmjenu resursa da bi se proizvelo zajedničko dobro ili
zajednički rezultat. Dogovorna razmjena je posljedica izravnog aktivnog
pregovaranja o dobicima između dva ili više aktera te postizanje dogovora o
uvjetima razmjene. Recipročna razmjena je sekvencijalno davanje resursa
bez eksplicitnih garancija da će se usluga uzvratiti. Opća razmjena odnosi se
na davanje resursa članu u mreži (koji daje drugim članovima) kao i primanje
resursa od drugih s kojima se pojedinac ne uključuje u izravnu razmjenu.
- Lawler klasificira te tipove razmjene u: produktivne, izravne (što uključuje
dogovorne i recipročne razmjene) i neizravne (koja uključuje sve opće
razmjene bez izravnih dogovora). On također primjećuje da mreže razmjene
mogu biti pozitivno povezane pri čemu razmjena između aktera A i B
povećava vjerojatnost razmjene i s drugim akterima, npr. C i D, dok pri
negativnom povezivanju razmjena između A i B smanjuje vjerojatnost
razmjene s drugim akterima jer A i B održavaju međusobnu ekskluzivnu vezu.
- Na osnovi ovih distinkcija Lawler razvija i daljnje pretpostavke kako poticanje
općih emocija vodi različitim stupnjevima i tipovima pripisivanja za različite
socijalne objekte. Ova dinamika je pod utjecajem različitih tipova razmjena
koji imaju i različit stupanj odvojivosti, različit stupanj zajedničke odgovornosti.
- Produktivne razmjene imaju visok stupanj neodvojivosti jer se aktivnosti
koordiniraju i realiziraju kao zajednički rezultat. Pojedinci tada percipiraju
odgovornost kao zajedničku što stvara visok stupanj pozitivnih ili negativnih
afekata ovisno o uspjehu aktivnosti pri stvaranju zajedničkih dobara.
- Dogovorne razmjene koje se zasnivaju na pregovorima pokazuju 1) srednju
razinu neodvojivosti jer pojedinci mogu vidjeti svoj vlastiti uspjeh ili neuspjeh u
pregovorima, 2) visok stupanj percepcije zajedničke odgovornosti (o uspjehu
pregovora) i 3) srednju do visoku razinu emocionalnih odgovora na uspjeh ili
neuspjeh pregovora.
- Recipročne razmjene s jednostranim, unilateralnim davanjem resursa bez
dogovorene obveze za uzvraćanjem usluge pokazuju 1) niza stupanj
neodvojivosti jer je odvajanje vremena davanje i primanja odvojeno, 2) nizak
osjećaj zajedničke odgovornosti i 3) nizak stupanj stvaranja općih emocija.
- Odnosi produktivnih razmjena stvaraju jače opće emocije, pozitivne i
negativne) nego izravne (dogovorne ili recipročne) ili neizravne (opće)
razmjene zbog visokog stupnja neodvojivosti akterovog doprinosa i jakog
osjećaja zajedničke odgovornosti.
- Izravni odnosi stvaraju jače opće emocije i jače percepcije zajedničke
odgovornosti nego neizravne (opće) razmjene. Jače emocije u izravnim
razmjenama nastaju zato što rezultat ovisi o aktivnom doprinosu svakog
aktera za utvrđeni dogovor ili za uzvraćanje tj. neuzvraćanje poklona, no te
pozitivne ili negativne emocije nisu toliko intenzivne kao u produktivnim
razmjenama gdje akteri usko surađuju i gdje doprinosi nisu lako odvojivi.
 60

- Neizravne razmjene stvaraju najniži intenzitet općih emocija zato što su akteri
razdvojeni i imaju nizak osjećaj zajedničke odgovornosti za rezultate.
- Ova dinamika također objašnjava prirodu pripisivanja koje transformira opće
doživljavanje pozitivnog i negativnog uzbuđenja kao specifičnih sentimenata
usmjerenih prema objektima. Posebno su važni uvjeti koji nadilaze greške pri
samo-pripisivanju (npr. Ponos i sram) kao i drugih pripisivanja (npr. Ljutnja i
zahvalnost). Pri tome se mora odgovoriti na pitanje: „Koje snage povećavaju
vjerojatnost da će akteri pripisivati odnosima, mrežama i grupama prije negoli
sebi i drugima?“
- Lawlerov odgovor jest da pripisivanja grupi i sebi najvjerojatnije nastaju u
produktivnim razmjenama zbog neodvojivosti doprinosa aktera i zajedničke
odgovornosti za uspjeh ili neuspjeh koordiniranih aktivnosti za stvaranje
vrijednosnog rezultata.
- Dogovorne razmjene mogu producirati pripisivanja odnosu i grupi zbog
srednjeg stupnja neodvojivosti koji je uz to povezan s visokim osjećajem
zajedničke odgovornosti za rezultate, ali ne u tolikom stupnju kao u slučaju
produktivnih razmjena.
- Recipročne razmjene rjeđe stvaraju pripisivanja odnosu i grupi zbog
vremenske odvojenosti aktivnosti (između davanja i uzvraćanja) te samo
srednji stupanj zajedničke odgovornosti.
- Najmanje je vjerojatno da će opće razmjene uzrokovati pripisivanja grupi
zbog odvojenosti ponašanja svakog aktera i slabog percipiranja zajedničke
odgovornosti.
- Priroda mreža, pozitivna ili negativna, također utječe na pripisivanje i
povezivanje. U pozitivno povezanim mrežama gdje jedna dijada uzrokuje
razmjenu s drugima u mreži, takva razmjena će proizvesti gustoću mreže
(povezanost svih osoba ili čvorova u mreži) i pozitivne emocije u razmjenama
u cijeloj mreži. Kada se ljudi osjećaju dobro u razmjeni oni obično žele
nastaviti razmjenu te unose pozitivne emocije koje povećavaju vjerojatnost
uspjeha razmjene kao i pozitivne opće emocije koje proizlaze iz takvog
uspjeha.
- Stabilnost socijalnih jedinica unutar kojih se odvijaju razmjene također je bitna
za stvaranje pripisivanja i povezivanja na grupnoj razini. Ukoliko pozitivne
opće emocije nastanu zbog uspješnih razmjena u grupi i ukoliko pojedinci
vide grupu kao stabilan izvor tih emocija pojačat će se osjećaj efikasnosti za
samog pojedinca koji će pripisivati osjećaj stabilnost strukturi grupe. Obrnuto,
kada pojedinci vide stabilne strukture grupe kao uzrok za negativne emocije
osjetit će afektivnu nepovezanost i otuđenje od grupe.

- Lawler isto tvrdi da su socijalni odnosi razmjene ugrađene u šire socijalne

strukture. No posljedica je da uvijek postoji napetost između pripisivanja
pozitivnih ili negativnih emocija lokalnim odnosima razmjene i šire socijalne
jedinici unutar koje se događa razmjena. Pojedinci najčešće uvažavaju
najbližu jedinicu, odnosno odnos razmjene i njoj pripisuju opće emocije, dok
okrivljuju veće i šire socijalne jedinice za negativne emocije.
 61

- Strukture izravne razmjene tj. dogovorne i recipročne razmjene stvorit će

pripisivanje emocija odnosima prije negoli grupi. Produktivne i neizravne
(opće) razmjene stvorit će pripisivanja grupi zato jer se fokus pomiče s
partikularnog odnosa u dijadi.

- Lawler općenito vidi afekt kao nevoljni odgovor na rezultate razmjene koji
pojedincima daje poticaj za izvršavanje ili neizvršavanje zadataka uključujući i
razmjenu resursa. Pojedinci su motivirani doživjeti pozitivne opće emocije i
izbjegavati negativne emocije. Ljudi su također motivirani interpretirati i
razumjeti zašto doživljavaju ugodne ili neugodne osjećaje razvijajući
specifične i usmjerene sentimente prema objektima – zadaima, sebi, drugima,
odnosu, mreži i grupi.
- Procesi pripisivanja su oblikovani strukturom razmjene koja može biti
produktivna, dogovorena, recipročna ili opća. Svaka struktura razmjene
određuje koliko pojedinac vidi svoj doprinos zadacima kao odvojiv ili
neodvojiv što odlučuje o njegovom osjećaju zajedničke odgovornosti.
Pojedinci razvijaju afektivnu povezanost s odnosima i grupama kada strukture
odnosa i mreže vide kao stabilne, što potiče efikasnost. Ukoliko se odvajaju
emocionalno od struktura vide ih kao uvjete za stvaranje negativnih emocija.

- Međutim, neke teorije razmjene koje teoretiziraju i emocije uključuju i koncept

legitimnosti. Cathryn Johnson i Rebecca Ford naglašavaju odnos moći i
ovisnosti te legitimnost konceptualiziraju kao kolektivi proces u kojem postoje
norme i pravila za koje pojedinci vjeruju da ih moraju poštovati. Kada akteri
vide norme i pravila ponašanja kao poželjne i prikladne tada one posjeduju
kvalitetu „ispravnosti“. Kada akteri poštuju orme i pravila premda ih ne vide
kao poželjne i prikladne tada one imaju kvalitetu „validnosti“. Norme
ispravnosti fokusirane su na legitimnost za pojedinca, dok se validnost odnosi
više na legitimnost za kolektiv.
- Autoritet u grupi odnosi se na pravo da se dodijele zadaci i očekuje
poslušnost. Autoritet se legitimira na dva načina: autoriziranjem i ovlaštenjem.
Autoriziracija uključuje potporu ili dozvolu osoba koje imaju višu poziciju.
Ovlaštenje uključje potporu ili dozvolu osoba koje imaju istu ili nižu poziciju.
Oba načina predstavljaju moćan mehanizam za stvaranje poslušnosti.
Članovi grupe izvršavaju zadatke čak i kada pojedinačno ne podržavaju
autoritet zato što se boje negativnih sankcija nadređenih (u slučaju
autorizacije) ili od kolega (u slučaju ovlaštenja). Na ovaj način postiže se
legitiman autoritet kroz kolektivni proces, a ne pojedinačno odobravanje.
- Johnson i Ford istražuju strukturu sistema moći ne samo s obzirom na
ovisnost već i s obzirom na legitimnost. Npr. nedostatak poslušnosti kod
podređenih u nekom sistemu može biti posljedica ovisnosti o nadređenima,
nedostatka legitimnosti nadređenih ili oboje. Nadalje, u situacijama konflikta
primjenjuju se razlike taktike s obzirom na pitanja ovisnosti i legitimnosti.
Ukoliko podređeni nije ovisan o nadređenom on može prijetiti napuštanjem
transakcije. Ukoliko nadređeni nema autorizaciju, podređeni se može obratiti
 62

višem autoritetu. Ukoliko nadređeni nema ovlaštenje podređeni mogu

formirati koaliciju s drugim podređenima.
- Johnson, Ford i Kaufmann istražuju kako pitanja ovisnosti i legitimnosti utječu
na različite emocije u konfliktu. U jednoj studiji sudionici su bili podređeni u
organizaciji koja se bavi proizvodnjom i distribucijom odjeće. Sukob se
umjetno razvio zbog odluke menadžera da svim prodavačima uskrati povišicu
od 6% premda su i radnici u produkciji dobili povišicu, a sami prodavači
uspjeli su prodati više robe tijekom godine. Razlog ovog uskraćenja odnosio
se na racionalizaciju poslovanja. Kako bi manipulirali odnos ovisnosti
sudionici su bili informirani o dostupnosti drugih poslova kao i menadžerovim
mogućnostima da zamjeni osobu. Iz menadžerove perspektive prodavač je
bio ili lako zamjenjiv (niska ovisnost) ili teško zamjenjiv (visoka ovisnost) u
slučaju da prodavač odluči dati otkaz.
- Da bi operacionalizirali legitimnost i njene komponente (autorizaciju i
ovlaštenje), sudionici su bili informirani da li menadžer ima potporu svojih
nadređenih (bez potpore = nedostatak autorizacije) te da li drugi podređeni
podupiru odluke menadžera (nedostatak potpore = nedostatak ovlaštenja).
- Ispitano je pet emocija (zadovoljstvo, ljutnja, neraspoloženje, briga i
uzbuđenje) koje su bile okrenute prema prošlosti (odnosno rezultirale iz već
doživljenih interakcija) ili prema budućnosti (odnosno proizlazile iz budućih
događaja). Zadovoljstvo, ljutnja i neraspoloženje su osjećaji usmjereni prema
prošlosti dok su briga i uzbuđenje usmjereni prema budućnosti.
- Autori su također ispitali doživljavanje, ali i izražavanje tih emocija odnosno
vjerojatnost pokazivanja emocija u interakciji. Ljutnja i nezadovoljstvo
pojavljuju se kada su podređeni najmanje ovisni, odnosno kada nadređeni
podređene vide kao teško zamjenjive, a podređeni imaju puno alternativa
kada je u pitanju novi posao. Ljutnja i nezadovoljstvo se najrjeđe pojavljuju
kada su podređeni i nadređeni jednako ovisni. Ovakva situacija stvara više
pozitivnih odgovora pri rješavanju konflikta jer obje strane imaju malo
alternativa. Sudionici su također manje nezadovoljni kada je menadžer
ovlašten, tj. kada ima potporu podređenih za svoje odluke.
- Kada su podređeni manje ovisni pokazuju više uzbuđenja i manje brige s
obzirom na buduće konflikte jer imaju alternative pri traženju rješenja
konflikta. Također kada menadžer ima ovlaštenje sudionici pokazuju više
pozitivnog uzbuđenja jer imaju slobodu poduzeti aktivnosti koje možda ne bi
imali kada bi menadžer bio ovlašten od svojih kolega.
- Što se tiče izražavanja emocija, sudionici će prije izrazit ljutnju i
nezadovoljstvo ako su podređeni u manje ovisnoj poziciji. Isto tako kada
nadređeni imaju snažno ovlaštenje sudionici će manje izražavati svoje
negativne emocije prema nadređenima.
- Zanimljivo je da autorizacija ne utječe na izražavanje emocija. Bliski suradnici
su utjecajniji pri oblikovanju emocionalnih reakcija podređenih negoli udaljeni
visoko pozicionirani nadređeni. Podređeni mogu biti osjetljiviji zbog otuđenja
suradnika nego moćnih ljudi u organizaciji od kojih su već otuđeni.
- Ukupno gledano, emocionalne reakcije u konfliktu nisu samo pod utjecajem
raspodjele moći u transakciji već i stupnjem legitimnosti koji se daje autoritetu
 63

posebice stupanj ovlasti koje posjeduje ta osoba. Ukoliko podređeni

doživljavaju negativne emocije njihovo izražavanje imat će manje negativnih
konsekvenci za podređeni kada su u manje ovisnoj poziciji i kada njihov
nadređeni nije ovlašten.