Socijalna filozofija -

materijali za predavanja i seminare 3.

Etika

1. Etika vrlina

(Vidi prezentaciju: Etika, vrline i načela)

U središtu etike vrline jest osoba koja djeluje. Pojam vrline skupni je pojam za određene
standarde koji trebaju biti ispunjeni da bismo neki predmet ili osobu nazvali dobrom.

Vrlina nije samo jedno od mogućih obilježja, već bitno obilježje. Sokrat kaže da je stolar
stolar samo ako je dobar stolar, dakle ako u vrijednosnome obzorju ispunjava svoju funkciju.
Izvorno grčki arete znači najboljost, najizvrsnost.

Može li se vrlina naučiti? Za Sokrata i Platona istinsko je znanje znanje ideja, od kojih je
vrhovna ideja ideja dobra. Prema njoj se sve mjeri i određuje. Ako znamo što je dobro, činit
ćemo dobro naprosto stoga što je dobro najbićevitije biće (ontos on) – ideja dobra najjača je u
hijerarhiji ideja. Nema ništa jače od same istine što bi moglo pokrenuti volju. Platon naučava
četiri vrline.

Aristotel također smatra da je osnovna vrlina vezana uz spoznaju dobra, ali ne kao ideje, već
dobra pojedinačne stvari. No, on govori o vrlini razboritosti. Riječ je o praktičnoj razumskoj
moći, koja se razlikuje od teorijskoga uma i logičke spoznaje. To je vrlina izbora.

Vrlina je izborno stanje –ako želimo steći npr. vrlinu hrabrosti nastojat ćemo izabrati ono što
će nam pomoći da izvježbamo svoj karakter tako da nam hrabro djelovanje postane navikom.
Određujući strast kao neko kretanje koje je u nama urođeno (s nama niklo), Aristotel pridaje
veliku ulogu odgoju kojim se ono što nam nije urođeno čestim ponavljanjem (navikavanjem)
čini stalno djelujućim. Strast je moralno indiferentna – ona nije ni vrlina ni porok, ali može,
pravilnim ili nepravilnim ponavljanjem djelovanja, voditi do vrline ili poroka. Vrlina je
dispozicija za dobro djelovanje. Kada je jednom stekne, ona je postojanija i od znanja.

1
Aristotel je uvidio da nas strasti vuku prema krajnostima u djelovanju. Te su krajnosti
manjak ili suvišak u osjećanju ili djelovanju i vode do poroka. Razboritost kao praktična
razumna sposobnost vodi do sredine za nas, do sredine između manjka i suviška. Pronaći i
izabrati tu sredinu jest vrlina.

Vrlina nije sama sebi svrha, već je krajnja svrha uvijek već pretpostavljena u svrsi življenja
uopće – blaženstvu, sreći – eudaimonia.

1a. Dietrich von Hildebrand, Temeljni moralni stavovi

O autoru: Dietrich von Hildebrand (1889-1977.) je njemački filozof, učenik Edmunda Husserla i
Maxa Schelera, jedan od predstavnika realističke fenomenologije. Rodio se u Italiji kao sin glasovitog
njemačkog kipara Adolfa von Hildebranda. Filozofiju je studirao i najprije predavao u Münchenu u
Njemačkoj. Kao odlučan protivnik Hitlera i nacista prešao je najprije u Austriju, a potom je morao
bježati u SAD. Tamo je bio profesor na sveučilištu Fordham u New Yorku.

O tekstu: Tekst je dio prvog poglavlja Hildebrandovog djela "Temeljni moralni stavovi"
(Fundamental Moral Attitudes), koje je bilo objavljeno najprije na njemačkom jeziku (Sittliche
Grundhaltungen). Kasnije je to djelo uključeno u Hildebrandovu knjigu "Umijeće življenja" (The Art
of Living).

Moralne vrijednosti su najviše među svim naravnim vrijednostima. Čovjekova

dobrota, čistoća, istinoljubivost i skromnost vrijede više od genijalnosti, briljantnosti i bujne
životne snage, više od prirodne ili umjetničke ljepote, više od stabilnosti i moći države. Ono
što se ostvaruje i što sjaji u činu zbiljskog opraštanja, u plemenitom i velikodušnom odricanju,
u žarkoj i nesebičnoj ljubavi, značajnije je i plemenitije, važnije i trajnije nego li sve kulturne
vrijednosti. Pozitivne moralne vrijednosti su žarište svijeta, a negativne moralne vrijednosti su
najveće zlo, gore od patnje, bolesti, smrti ili raspada cvatuće kulture.

Ovu činjenicu su priznavali svi veliki umovi, kao Sokrat ili Platon, koji su stalno
ponavljali da je bolje trpjeti nepravdu nego li je činiti. Ovo isticanje moralne sfere je, iznad
svega, temeljni stav kršćanskog ethosa.

Moralne vrijednosti su uvijek osobne vrijednosti. One su prisutne jedino u čovjeku i

jedino čovjek ih može ostvarivati. Materijalna stvar, kao kamen ili kuća, ne može biti moralno
dobra ili zla, kao što moralna dobrota nije dostupna stablu ili psu. Slično, ni za djela ljudskog

2
uma (otkrića, znanstvene knjige, umjetnička djela) ne može se u pravom smislu reći da su
nositelji moralnih vrijednosti, ona ne mogu biti vjerna, skromna i puna ljubavi. Ona mogu u
najboljem slučaju indirektno odražavati ove vrijednosti, budući da nose otisak ljudskog uma.
Samo čovjek, kao slobodno biće koje je odgovorno za svoja djela i svoje stavove, za svoja
htjenja i nastojanja, za svoju ljubav i svoju mržnju, svoju radost i svoju tugu, te za svoje trajno
temeljno držanje, može biti moralno dobar ili zao. Naime, daleko iznad njegovih kulturnih
postignuća izdiže se važnost čovjekova vlastitog bića: osobnost koja zrači moralne
vrijednosti, čovjek koji je skroman, čist, istinoljubiv, častan i pun ljubavi.

Ali kako čovjek može sudjelovati u ovim moralnim vrijednostima? Je li ih dobio po

naravi, isto kao i ljepotu svog lica, svoju inteligenciju ili živ temperament? Ne, one mogu
izrasti jedino iz svjesnih, slobodnih stavova, sam čovjek mora bitno surađivati u njihovom
ostvarivanju. One se mogu razviti jedino kroz njegovo svjesno i slobodno predanje samoga
sebe istinskim vrijednostima. Razmjerno svojoj sposobnosti shvaćanja vrijednosti, koliko on
vidi puninu svijeta vrijednosti jasnim i svježim pogledom, koliko je njegovo predanje tom
svijetu čisto i bezuvjetno, toliko će čovjek biti bogat u moralnim vrijednostima.

Dok se čovjek slijepo ne obazire na moralne vrijednosti drugih osoba, dok on ne

razlikuje pozitivnu vrijednost koja je prisutna u istini od negativne vrijednosti koja je
svojstvena zabludi, dok on ne razumije vrijednost koja je sadržana u ljudskom životu i
negativnu vrijednost koja je povezana s nepravdom, on će biti nesposoban za moralnu
dobrotu. Dok njega zanima jedino pitanje zadovoljava li njega nešto ili ne, odgovara li to
njemu ili ne, umjesto da se pita je li to nešto važno, je to nešto u sebi lijepo i dobro, jednom
riječju, je li to nešto što ima vrijednost, on ne može biti moralno dobar.

Srž svakog moralno dobrog stava je predanje onome što je objektivno važno, to je
zanimanje za neku stvar zato što ona ima vrijednost. Na primjer, dva čovjeka su svjedoci
nepravde koja je nanesena trećoj osobi. Onaj koji se u svakoj situaciji pita jedino odgovara li
nešto njemu ili ne odgovara, neće se brinuti zbog toga, jer on računa da njemu osobno ne
može proizaći nikakva šteta iz nepravde nanesene nekome drugome. Drugi čovjek, naprotiv,
spreman je radije nešto sam prepatiti, nego li ostati nezainteresiran za nepravdu koja se čini
trećoj osobi. Za ovog drugog čovjeka nije glavno pitanje odgovara li nešto njemu ili ne
odgovara, nego je li to nešto važno po sebi. Jedan se ponaša moralno dobro, a drugi moralno

3
zlo jer on indiferentno mimoilazi pitanje vrijednosti.

Prihvaća li netko ili odbacuje nešto što mu odgovara, ali je indiferentno s vrijednosne
točke gledišta, ovisi jedino o njegovoj volji. Jede li netko ili ne jede odlično meso, to ovisi o
njemu. Ali pozitivna vrijednost od nas traži prihvaćanje, a negativna vrijednost traži
odbacivanje. Način na koji bi se netko suočen s njima trebao ponašati nije prepušten njegovoj
proizvoljnoj odluci. To bi naprotiv trebalo biti predmet glavne zaokupljenosti i pravi odgovor
treba dati, jer dužni smo zanimati se za vrijednosti i odgovoriti im na pravi način. Pomaže li
netko ili ne pomaže drugoj osobi koja je u potrebi ne ovisi o njegovoj proizvoljnoj odluci, on
je kriv ako zanemaruje ovu objektivnu vrijednost.

Samo onaj tko razumije da postoje stvari "važne u sebi", da ima stvari koje su krasne i
dobre u sebi, samo onaj čovjek koji shvaća uzvišeni zahtjev vrijednosti, njihov poziv i
dužnost okrenuti se njima i biti formiran njihovim zakonom, samo taj je sposoban za osobno
ostvarivanje moralnih vrijednosti. Samo čovjek koji može gledati izvan svog subjektivnog
horizonta i koji, slobodan od taštine i požude, ne pita uvijek "zadovoljava li to mene?", nego
onaj tko se ostavljajući svaku uskogrudnost prepušta onome što je važno po sebi - krasno,
dobro - i podlaže se tome, samo takav može postati nositelj moralne vrijednosti.

Sposobnost shvatiti vrijednosti, prihvatiti ih i odgovoriti im je temelj za ostvarenje

moralnih vrijednosti čovjeka.

Ove osobine mogu se naći jedino u čovjeku koji ima poštovanje. Poštovanje je stav
koji se može nazvati majkom svega moralnog života, jer najprije u njemu čovjek zauzima stav
prema svijetu koji otvara njegove duhovne oči i omogućuje mu shvatiti vrijednosti. [...]

Čovjek bez poštovanja je čovjek nesposoban za ikakvo odricanje ili podlaganje

samoga sebe. On je ili rob svoje taštine, onog sputavajućeg egoizma koji ga čini sužnjem
samoga sebe i slijepim za vrijednosti, te ga navodi da se uvijek iznova pita: "Hoće li moj
ugled porasti, hoće li se moja slava uvećati?" Ili je on rob svoje požude, onaj za koga sve na
svijetu postaje jedino prilika da služi svojoj strasti. Čovjek bez poštovanja ne može nikad
ostati u nutarnjoj tišini. On situacijama, stvarima i osobama nikad ne daje mogućnost da
otkriju svoj pravi karakter i svoju vrijednost. On svemu pristupa na jedan tako nametljiv i
netaktičan način da se obazire samo na sebe, sluša jedino sebe i ignorira sva ostala bića. [...]

4
 Nepoštivanje se može podijeliti na dvije vrste, zavisno od toga ima li korijen u taštini
ili požudi. Prva vrsta postoji kod onoga čije je nepoštivanje plod njegove taštine. On je tip
čovjeka koji svemu pristupa s preuzetnom, lažnom superiornošću i koji se nikad nimalo ne
trudi razumjeti stvar "iznutra". On je "sveznalica", tip učitelja koji vjeruje da on sve prozrijeva
na prvi pogled i sve stvari zna "ab ovo". On je čovjek za kojega ništa ne može biti veće od
njega samoga, koji nikad ne vidi dalje od svog horizonta, za kojega svijet bića ne skriva
nikakvu tajnu. [...] Ovaj čovjek ne sluti ništa od širine i dubine svijeta, od tajanstvenih dubina
i neizmjerljive punine vrijednosti, o kojima govori svaka zraka sunca i svaka biljka i koje se
otkrivaju u nevinom smijehu djeteta, kao i u pokajničkim suzama grešnika. [...]

Drugi tip čovjeka kojemu nedostaje poštovanje, grub, požudan čovjek jednako je slijep
za vrijednosti. On ograničava svoj interes na jednu jedinu stvar: odgovara li mu nešto ili ne
odgovara, nudi li mu zadovoljstvo, može li mu ili ne može ikako biti od koristi. On u svim
stvarima vidi samo onaj segment koji se tiče njegovog slučajnog, neposrednog interesa. Svako
biće, za njega, nije ništa drugo nego sredstvo za njegov vlastiti sebični cilj. On se vječno vrti u
svom uskom krugu i nikad ne uspijeva izaći iz sebe. Stoga on niti ne poznaje pravu i duboku
sreću koja može jedino izvirati iz predanja pravim vrijednostima, iz dodira s onim što je u sebi
dobro i lijepo. [...]

Čovjek koji ima poštovanja pristupa svijetu na potpuno drugačiji način. On je

slobodan od ovog egospazma, od taštine i požude. On ne ispunja svijet svojim vlastitim egom,
nego ostavlja biću prostor koji mu je potreban da se otkrije. On razumije dostojanstvo i
plemenitost bića kao takvog, vrijednost koju ono već posjeduje nasuprot pukom ništavilu.

[...]

Temeljni stav poštovanja je pretpostavka za svaku istinsku ljubav, iznad svega za

ljubav prema bližnjemu, jer taj stav jedini otvara naše oči za vrijednost čovjeka kao duhovne
osobe, i jer bez te svijesti nije moguća nikakva ljubav. Poštovanje prema ljubljenoj osobi je
također bitan element svake ljubavi. Obratiti pažnju na specifično značenje i vrijednost
njezine individualnosti, iskazati obzir prema njoj, umjesto da joj namećemo naše vlastite
želje, to spada u poštovanje. Iz poštovanja izvire htjenje onoga koji voli da ljubljenoj osobi
ostavi duhovni "prostor" potreban za slobodno izražavanje njezine vlastite individualnosti. Svi

5
ovi elementi svake prave ljubavi izviru iz poštovanja. Što bi bila majčina ljubav bez
poštovanja za to biće koje raste, za sve moguće vrijednosti koje tu još leže latentne, za tu
dragocjenost dječje duše?

Slično poštovanje se očituje u pravednosti prema drugima, u skrbi za tuđa prava, za

slobodu tuđih odluka, u ograničenju vlastite težnje za moći i u svakom razumijevanju prava
drugoga. Poštovanje za naše bližnje je osnova za svaki istinski zajednički život, za ispravan
pristup braku, obitelji, narodu, državi, čovječanstvu, za respekt prema zakonitoj vlasti, za
ispunjavanje moralnih dužnosti prema zajednici kao cjelini i prema pojedinim članovima
zajednice. Čovjek bez poštovanja lomi i razara zajednicu.

2. Etika načela

((Vidi prezentacije: Etika, vrline i načela; 7 navika uspješnih ljudi)

Praktički um propisuje načelo ljudskoj osjetilnosti – nagnućima. Naša volja je slobodna. Bez
obzira čini li netko dobro ili zlo, njegovi čini jesu čini njegove volje. Ništa na svijetu, ni
izvan njega, se ne može pretpostaviti kao dobro osim naše dobre volje. Ako su naši motivi
reakcije na osjetilne podražaje, ako se povodimo za nagnućima, ostajemo dio osjetilnoga
svijeta u kojem vlada zakon uzročnosti. Pod zakonima pak uzročnosti nije moguće zamisliti
slobodnu volju.

Praktični je um također čisti um, što znači da i praksa može biti izraz neiskustvenoga.
Praktičnost praktičnoga uma jest u činima koji su izvedeni iz umnih načela, a ne iz
osjetilnosti. Smislenost pak te prakse leži u činjenici da moralni zakon obvezuje, da ga
«treba» izvršiti.

Kategorički imperativ: «Djeluj tako da maksima tvoje volje uvijek može istodobno važiti kao
načelo općega zakonodavstva!» Kant vidi da djelujemo prema subjektivnim praktičnim
načelima, koja jesu opća načela, ali se odnose kao praktični stav na iskustvo. Ta načela
naziva maksimama. Kada bismo djelovali isključivo prema njima, ne bismo mogli zajamčiti
općost i bezuvjetnu važnost svojih moralnih normi, jer one ne bi bile inteligibilne, već ovisne
o iskustvu.

6
«...bih li mogao reći samome sebi: Neka svatko dade neistinito obećanje kad se nađe u
neprilici iz koje se na drugi način ne može izvući? Tako ubrzo postajem svjestan da doduše
hoću laž, ali da nikako ne mogu htjeti opći zakon da se laže. Prema takvome zakonu zapravo
ne bi bilo nikakvoga obećanja... Dakle, moja bi maksima morala uništiti samu sebe čim bi se
napravila općim zakonom.»

Covey tvrdi: načela su nam intuitivno već poznata i postoje duboko negdje u nama;
kad ih nastojimo shvatiti shvaćamo istodobno nešto o nama – o vlastitoj prirodi i
mogućnostima, te tako oslobađamo golem potencijal. Ako ih pravilno shvatimo postat ćemo,
Platon bi rekao mudri, a Aristotel razboriti. Reagirat ćemo adekvatno izazovu, na njemu
primjeren način. Ne treba nam neki popis novih načina djelovanja na nove situacije, «ne
moramo naučiti stotinu novih postupaka, tražiti uvijek nove tehnike – potreban je temeljni
okvir osnovnih načela». Navike proizašle iz usmjerenosti na najviša načela «nam neće
govoriti što moramo činiti; one pružaju način razmišljanja tako da mi znamo što nam je
činiti.»

Načela postoje nezavisno o tome da li ih mi spoznajemo ili ne spoznajemo. Prema

platonistički orijentiranom Coveyu ona su objektivna. U 19. stoljeću takve objektivne
načelne zakonitosti u međuljudskiim odnosima, što znači i u poslovanju, pretpostavlja i Adam
Smith. On ih smatra «nevidljivim rukama» koje automatski, neovisno o bilo čijem mišljenju
usklađuju sve pravilno izražene poslovne interese. Covey ih uspoređuje sa prirodnim
zakonima jer su ta načela nepromjenljiva poput zakona gravitacije. Nadalje, ako ih kršimo
nećemo proći nekažnjeno. Ako ih slijedimo postajemo ljudski djelotvorni, premda ne uvijek
odmah. Postoji i treća analogija sa zakonima prirode. U prirodi postoji proces koji traži
određeno vrijeme. Ne možemo žeti ako nismo sijali. Priroda ne priznaje prečace,
kampanjstvo, lakirovke, surogate. To isto vrijedi za život u skladu s načelima. Postoji i razlika
spram prirode. Moralnost nije nastavak prirodnog djelovanja nego predstavlja, kako bi Kant
rekao, djelovanje jednog sasvim drugog reda koji je prirodi nadređen premda se događa u toj
istoj prirodi. To je područje praktičkog uma, odnosno područje slobode. U prirodi iza jedne
akcije uvijek slijedi određena reakcija. Čovjek je i prirodno biće i mnoge njegove reakcije su
kauzalne, ali on je i umno biće. Šireći granice svoje slobode on je u mogućnosti da bira
reakcije na određene podražaje čak u toj mjeri da povratno djeluje na same podražaje.

7
 Što su to i koja su to univerzalna moralna načela? Ovo univerzalna upućuje ne samo
na to da bi trebala vrijediti za sve ljude, već i to da su svim ljudima poznata, ili da im mogu
biti poznata. Na prvom mjestu je dostojanstvo ljudske osobe koje se potvrđuje kroz njenu
fizičku, emocionalnu i intelektualnu neovisnost. Ta neovisnost omogućuje višu razinu
bivanja, a to je međuzavisnost u zajednici, gdje sloboda jedne osobe ograničava, ali i
obogaćuje slobodu druge, što isključuje izrabljivanja i manipulacije. Načela koja su u ova
uključena, ili iz njih proizlaze, su i ona koja se artikuliraju u ljudskim pravima. U sferi
poslovanja posebno je važno pravo na privatno vlasništvo, ali ono koje je ograničeno općom
namjerom dobara. Bez ostvarenja ovog prava nije moguća samostalna inicijativa,
poduzetnost, proaktivnost što je jedno od temeljnih potreba ljudske prirode, a stoga i temeljna
značajka moralnosti. No, ne mogu svi sudionici gospodarskog procesa biti poduzetnici, ne
mogu svi voditi poslovanje - ali svi bi trebali moći sudjelovati u odlučivanju. Ako ne na onim
višim razinama, onda na nižim, a svakako na osobnoj razini. Riječ je u načelu supsidijarnosti.
Univerzalna načela uključuju i one koji su izvan gospodarskih procesa, jer gospodarstvo je
samo jedan od vidova ljudske djelatnosti. Ne može se cjelokupno ljudsko bivanje svesti samo
na proizvodnju dobara i usluga. Oni koji proizvode moraju misliti i na opće dobro i na one
koji mu doprinose, ali i na one koji zbog raznih razloga su onemogućeni da daju neki znatniji
doprinos – što predstavlja poštivanje načela solidarnosti.

Immanuel Kant nije insistirao na sistematizaciji ovih načela. Ona nije ni moguća,
moguće su samo naznake. Zakone prirode možemo upoznati i neposredno primijeniti, dok se
moralna načela opiru takvoj manipulaciji. Moguće je ukazati na njihov izvor, a on je u našoj
svijesti, u praktičkom umu. Popis moralnih načela koji dolazi izvana, ma koliko on bio
prihvatljiv nema nikakvu moć jer se radi o heteronomnom moralu. Moć može imati samo
autonoman moral. Izricanje njegovog zahtjeva ne može biti izricanje nekog sadržaja pa ma
kako on poželjan bio već izricanje samo forme djelovanja, takozvanog kategoričkog
imperativa: djelujmo po onim principima za koje možemo htjeti da svi drugi po njima djeluju.
On nam ne kaže što konkretno moramo činiti, već kako, po kakvim to principima moramo
djelovati.

Covey tu najvišu zapovijed praktičkog uma koja se mora vršiti da bi um uopće mogao
biti praktički, uspoređuje sa kompasom koji stalno pokazuje u pravcu sjevera. Po njemu

8
možemo određivati pravac svoga kretanja, odnosno rangirati vrijednosti i birati postupke koje
ćemo učiniti. Djelujemo li drugačije skrenuli smo s pravog puta. Ovaj kompas, nam se ne
ulaguje niti nam prijeti, a ipak zadobiva naše odobravanje, premda ne uvijek i slušanje. Pred
njim moraju zanijemiti sve naše strasti i porivi, premda u potaji i dalje rade protiv njega.
Nadahnut tom silnom moći Kant se pita: Gdje je tebe dostojno poslanje i gdje se nalazi
korijen tvoga plemenita podrijetla koje ponosno odbija svaku srodnost s nagnućima, a
potjecati od tog korijena nužni je uvjet one vrijednosti koju sebi ljudi jedino mogu dati?»

2a. Moralno poslovanje je močno poslovanje.

Naznačeno je to u naslovu knjige Blancharda i Peala «Moć etičkog poslovanja». Njezino

središnje pitanje je: Moramo li varati da bi napredovali; Kao i Cowey i ova dva autora
upozoravaju na moć koja proizlazi iz usmjerenosti na najviša moralna načela. Ni na jednom
mjestu se ne spominju ni Sokrat ni Platon, ali su oni prisutniji no da se izričito ističu na svakoj
stranici. U Platonovoj maniri knjiga veoma složenu problematiku iznosi kroz razgovor, priču
i sliku. Počinje sa iznošenjem jedne moralne dileme u poslovanju:

Protagonist priče je direktor sektora prodaje u velikom poduzeću visoke tehnologije s

jakom konkurencijom. U zadnjih šest mjeseci prodaja se značajno smanjuje i njegov šef od
njega traži da poboljša rezultate svoga sektora. Naš direktor traži vrhunskog iskusnog
trgovačkog predstavnika koji bi pridonio poboljšanju prodaje. Prije tri dana razgovarao je s
jednim kandidatom koji je u poslu postigao odlične prodajne rezultate. Nedavno je napustio
visoko radno mjesto kod glavnog konkurenta, nakon što je tamo proveo šest uspješnih godina.
Naš direktor shvaća da ovaj kandidat daleko nadilazi ostale kandidate koje je upoznao, i već
je odlučio da će ga zaposliti kad ovaj iz svoje torbe izvadi disketu. Smješkajući se i sa puno
samouvjerenosti u glasu objašnjava da se na disketi nalazi bogatstvo povjerljivih informacija
o konkurentu, njegovom dosadašnjem poslodavcu i značajni ugovore za sklapanje velikih
poslova. Rekao mu je da će mu dati disketu ukoliko ga zaposli.

Direktor doživljava dvojaku reakciju: najprije bijes, takvu osobu ne bi želio u svom radnom
timu; nakon dužeg razmišljanja javlja se svijest da ta osoba njegovom poduzeću nudi «zlatni
rudnik»: ako ga zaposli sklopit će nekoliko velikih poslova koje je godinama čekao. Takva se

9
prilika ne javlja rijetko. Situacija u privatnom životu mu nije sjajna, financijske poteškoće,
djeca na fakultetu. Novi poslovi mogu dovesti do unapređenja i znatnog povećanja plače.

Slijedi razgovor sa starijim direktorom poslovanja: «Zaposli tog čovjeka prije nego što to
učini netko drugi. Znam da je rizično, ali svatko u našoj industriji pokušava doći do
pouzdanih podataka o konkurenciji na bilo koji način.»

Zatim razgovor sa stručnjakom za poslovno upravljanje: «Ne samo da je to što taj čovjek radi
krivo, nego ćete vi podržati ovakav način ponašanja ako ga zaposlite. Osim toga, ne zna se
kad on može početi krasti i od vas i prodavati onome tko mu može dati bolju ponudu.»

Nakon ovoga direktor razgovara sa osobom zaduženom za pitanja etike u jednom

sličnom poduzeću. Ona je tu zaposlena nakon moralnog skandala u kojem su viši direktori
krivotvorili tabele za bilježenje broja radnih sati radnika i tako oštetili državu. Novi
predsjednik je dao izraditi kodeks etike i standarde za vođenje poslovne politike. Uveo je
obavezni program etičkog obrazovanja za zaposlene na svim razinama poduzeća. Naš je
direktor pita: «Kad bi netko u tvom poduzeću došao k tebi s takvom dvojbom što bi mu
savjetovala?»

Dala bih mu «Upitnik o etičnom ponašanju». On nam pomaže analizirati dilemu ispitujući
problem na nekoliko različitih razina. Tri su pitanja a svako od njih različito razjašnjava
gledište odluke. Postoji veliko sivo područje između dobra i zla. Ono se koristi kao izgovor da
se ne moramo brinuti o tome postupamo li moralno. Velik dio tog sivila se može ukloniti pri
razmišljanju o moralu. Često jurimo naprijed bez razmišljanja a onda naknadno
racionalizacijom pokušavamo opravdati svoje ponašanje. Međutim činjenica je da NEMA
DOBROG NAČINA DA SE UČINI LOŠA STVAR.

1. pitanje: Da li je to što namjeravam učiniti zakonito? (ne samu u smislu građanskog

ili krivičnog prava već i poslovne politike poduzeća, što uključuje Etički kodeks
poduzeća i Standarde za vođenje poslovne politike; svaki zaposleni je odgovoran za
posljedice svojih postupaka; mora slijediti najviše standarde poštenja, besprijekornosti
i pravednosti u svakom postupku koji se tiče poduzeća, posebno u odnosu s kupcima,
konkurentima, dobavljačima, javnošću i ostalim zaposlenicima; svima mora biti jasna
poruka kakvo to poduzeće želimo biti; jasna i pisana politika poduzeća potiče etičko
ponašanje zaposlenih)

10
 2. pitanje: Da li će se našim postupkom poremetiti ravnoteža odnosa? (je li to
pošteno prema svima kojih se tiče; promičemo li odnose obostranog dobitka? hoće li
odluka biti pravedna ili će jako favorizirati jednu stranku u odnosu na drugu, u kraćem
ili dužem razdoblju; hoće li jedna strana postati veliki dobitnik a druga veliki gubitnik
što dovodi do nedobronamjernih integracija u kojima kratkoročni dioničari i oni koji
sklapaju poslove imaju financijski uspjeh, a mnogi zaposleni često gube)

Odluke u kojima jedan dobiva na račun drugoga nužno dovode do toga da obojica gube; profit
uz ozbiljan gubitak nekog drugog (poslodavca, dobavljača, kupca, konkurenta) vraća se kao
mora poslovnoj osobi ili poduzeću.

Našim postupkom oštećena konkurencija tražit će priliku da izravna račune, pokušat će oteti
naše vrhunske stručnjake, naše informacije i iskoristiti ih protiv nas; za to vrijeme
obračunavanja treći konkurent nas može lako prijeći.

3. pitanje: Kako ću se nakon svoje odluke osjećati odnosno da li će mi savjest biti

mirna? Ako čovjek radi nešto što je u suprotnosti sa njegovim unutrašnjim osjećajem
za dobro, ne može se drugačije osjećati nego loše. Nemoralni čin nagriza osjećaj
samopoštovanja. NIJEDAN JASTUK NIJE TAKO MEKAN KAO ČISTA SAVJEST

Savjest se bori s instinktom preživljavanja. Hoćemo dosegnuti uspjeh u svojoj karijeri a

istovremeno činiti dobro; ona nam ne da spavati dok ozbiljno razmatramo mogućnost da
učinimo nešto što je loše zbog kratkoročnog uspjeha u karijeri.

Prvo pitanje nam pomaže da sagledamo postojeće standarde, drugo potiče naš smisao
za poštenje i razumnost, a treće se usredotočuje na osjećaje i na osobni odnos prema moralu.

Stalnim raspravljanjem o ovim pitanjima možemo oblikovati model ispravnog

ponašanja, a to može doprinijeti stvaranju predispozicije za djelovanje. Svima nam je dana
sloboda izbora da živimo moralno ili nemoralno. Provodeći tu slobodu postajemo jači. Ako
uvijek pribjegavamo laganom izboru ne izgrađujemo karakter. Slobodna volja vodi nas pred
moralne dileme, a bavljenje njima razvija naše moralne snage suprotstavljajući se
unutrašnjim i vanjskim pritiscima.

Slijedi prikaz pet načela iz kojih proizlazi moć moralnog djelovanja. Taj je prikaz
mogao sadržavati neka druga načela, moglo ih je biti više od pet a mogla bi se sva prikazati

11
kao različiti aspekti jednog jedinog načela. Cilj tog prikaza nije toliko obrazložiti koja to
načela jesu koliko ukazati na njihovu prirodu.

Prvo načelo koje se obrazlaže je svrha. Ako smo usmjereni na najviša načela mi znamo
što nam je na duži rok činiti, nismo bespomoćni kad trebamo djelovati. Znamo što hoćemo i
svjesni smo kad nešto propuštamo.

Iz ovog načela logički slijedi drugo, a to je ponos. Kao ljudi koji živimo u perspektivi
svrhe postižemo rezultate na koje možemo biti ponosni, i ne samo mi već i oni do kojih nam
je stalo, s kojima živimo i radimo. To nam daje snagu da činimo ono što je ispravno pa makar
postojali i jaki pritisci.

Treće načelo je strpljenje. Ono upozorava na jednu od analogija moralnog djelovanja sa

djelovanjem prirode. Strpljenje je vjerovanje u proces, u rast. Kad posijemo sjeme moramo
dugo čekati do žetve. Isto tako i u našem moralnom djelovanju ne možemo odmah imati
potvrdu da smo učinili pravu stvar. Pomanjkanje strpljenja može dovesti do promjene valjano
donesenih odluka. MOŽE SE UČINITI DA POŠTENI STIŽU POSLJEDNI, ALI ONI
OBIČNO TRĆE DRUKČIJOM STAZOM

Četvrto načelo je upornost. Nije dovoljno biti strpljiv, treba i prionuti uz svoja stajališta i uz
njihovo ostvarivanje. Treba biti moralan i onda kad je to nepogodno i nepopularno. Govoriti o
upornosti ne znači govoriti o pokušajima da se nešto napravi. POKUŠAVATI ZNAČI
MNOGO GALAMITI A NIŠTA NE ČINITI.

Posljednje, peto načelo ali u središtu preostalih četiriju je perspektiva. Na tragu Fichtea,
premda ga ne spominju, autori nas pozivaju da probudimo svoje unutrašnje ja. Vanjsko ja je
usmjereno na ispunjavanje zadataka i obavljanje svakodnevnih poslova, a unutrašnje ja
razmišlja, usmjereno je na značenje, smisao; traži vrijednosti u životu.

Nakon ovog prikaza nije teško zaključiti kako je naš direktor razriješio svoju moralnu
dilemu. Nije primio kandidata sa disketom. Sticajem okolnosti, ali i zbog moralne snage i
sigurnosti koju je stekao, uspio je zaposliti jednog kvalitetnog pomoćnika. No još uvijek nije
bio zadovoljan radom u svojoj firmi. Njegovo ponašanje nije bitno utjecalo na njegove
pretpostavljene, a ni na podređene, premda je izazvalo zbunjenost i talasanje. Etičke
perspektive koje su mu se otvorile ukazale su mu na to da treba drugdje tražiti mjesto gdje će

12
moći ostvarivati svoju životnu svrhu. Zašto da djeluje tamo gdje zbog nepovjerenja i
neuspješnosti kao posljedice, mora biti ograničen u svojim mogućnostima izbora. VREĆA
KOJA JE PRAZNA NE MOŽE USPRAVNO STAJATI, odnosno ako su ljudi zatočeni u
pećini i vezani okovima neučinkovitih navika ne može se od njih očekivati da s nama skakuću
po suncem obasjanim livadama sakupljajući cvijeće uspjeha. Uskoro je našao mjesto u jednoj
firmi koja posluje vođena načelima poslovne etike. No, opraštajući se od svojih
pretpostavljenih, dobio je priliku da iscrpno obrazloži razloge svog odlaska. Ozbiljno su ga
saslušali i o tome porazmislili. Nakon konstruktivne rasprave ponudili su mu da u njihovoj
firmi preuzme brigu o provođenju poslovne etike. Shvativši da mu nude poziciju sa koje bi
poslovna etika u njegovom poduzeću mogla imati onu moć koju ima u njegovoj osobi –
prihvatio je ponudu.

Po mojoj prosudbi naš je direktor ostao u svojoj firmi zbog još jednog razloga: kao
dobar poznavalac ljudi on zna da ono sa praznom vrećom i zatočeništvom u pećini treba
shvatiti s jednim ograničenjem. Jedan te isti čovjek može na jednom ili više područja svoga
razmišljanja i djelovanja biti zbog predrasuda i krivih stavova posve paraliziran. Ukoliko je
nekome nadređen na tom će području, ne dajući podređenima da dođu do izražaja, i njih
paralizirati. No taj isti čovjek na nekim drugim područjima može besprijekorno misliti i
djelovati.

Do velikog oslobođenja za sve zaposlene, i podređene i nadređene, za čitavu firmu

doći će ukoliko pojedinci shvate u čemu su jaki a u čemu su slabi i ako su spremni da drugima
omoguće da kompenziraju njihove slabosti, i ako se znaju drugima približiti tako da im mogu
tako ponuditi svoju kompenzaciju da je drugi od njih sami zatraže. Naš direktor sada u
funkciji poslovnog etičara uspjet će proporcionalno tome koliko će značajan biti njegov
doprinos upravo na ovom veoma osjetljivom području.

Opća načela imaju moć ako ih otkrijemo u sebi, ali da bi ta moć postala djelatna
moramo se okrenuti jedni prema drugima; ta moć djeluje samo kao naša zajednička moć; ako
samo jedan od dvojice uzmakne, moć nestaje, ili se pretvara u teror.

13
3. Metaetika

Metaetika zahtijeva jezičnu i logički analizu iskaza u kojima se pojavljuje riječ dobro ili pak
vrijednosni predikati (ispravno, dopušteno itd.). Analizom iskaza treba utvrditi je li moguće
opravdati moralne iskaze. Načelno se metaetička stajališta dijele na nekognitivistička
(moralne sudove nije moguće razumski obrazložiti) i kognitivistička (moguće je spoznati
opravdanost moralnih sudova).

Prvima pripada emotivizam i preskriptivizam.

Emotivizam potječe od Huma, osnovni izvor moralnosti vidi u tzv. moralnom osjećaju (moral
sense; moral sentiment). Hume je odvojio činjenice od vrijednosti, odnosno umnu spoznaju i
volju. Vrijednosne sudove ne možemo umno dokazati ma kako oni bili općeniti ili dostojni
ideala. Neku vrst emotivizma razvijaju filozofi Bečkoga kruga, smatrajući da su moralni
sudovi zapovijedi ili pak pravila, prihvaćanje kojih je psihološki problem.

A. J. Ayer: «Jezik, istina i logika». Smislene su tvrdnje ili analitički sudovi ili pak iskustveno
provjerljivi iskazi. Etički su iskazi logički besmisleni. Koriste se kako bi se njima izrazili
osjećaji i kako bi se djelovalo na osjećaje. Oni pobuđuju osjećajno odobravanje ili gnušanje.

4. Konsekvencijska etika, hedonizam i utilitarizam

Ljudsko je djelovanje vođeno sasvim prirodnim motivima – ono želi izbjeći bol, patnju,
neugodu i što je moguće više dovesti do zadovoljstva, ugode, osjećaja sreće. Određenje dobra
djelovanja se treba rukovoditi terminima: izbjegavanje neugode i povećanja ugode. Takva
stajališta zastupa F. Hutcheson, no konzekventnije ih formulira J. Bentham. Njegovo je
temeljno načelo postizanje «najveće moguće sreće najvećega broja ljudi» koje se može
nazvati i «načelom korisnosti». Stoga se Benthamovo učenje naziva hedonističkim
utilitarizmom.

Da bismo mogli utvrditi što povećava ugodu, odnosno umanjuje neugodu, Bentham predlaže
uvođenje hedonističkoga računa, u sklopu kojega se ugoda i neugoda mjere (intenzitet ugode
i neugode, trajanje i stupanj izvjesnosti s kojom očekujemo ugodu ili neugodu, podnošljivost
posljedice i njezina čistoća itd). J. S. Mill: «Bolje biti nezadovoljan Sokrat, nego zadovoljna

14
svinja.» To dovodi do posvemašnjega individualizma i uskraćuje nam mogućnost da
zadovoljstvo kao pojedinačni psihički doživljaj pretvorimo u moralno vrijednosni sud.

Sama činjenica da je nešto poželjno osobi ili zajednici, ne govori o tome da je tu poželjnu
stvar moguće smatrati vrijednošću. Ne uzima se u obzir društvena raspodjelu dobara, ne
mari za pravednost.

Utilitarizam čina zastupa stajalište da su moralno opravdani oni čini koji izravno donose
bolje posljedice nego neki drugi čini. Utilitarizam pravila prevladava u novijim stajalištima.
Kriterij moralne opravdanosti nije pojedinačni čin i korist koju donosi, već mogućnost da se
čin podvrgne pod određena pravila i da se utvrdi je li moguće djelovanje opravdati na temelju
pravila. Tako J.S. Smart prispodobljuje utilitarizam pravila vještini dobroga nautičarstva.
Kao što dobar nautičar da bi upravljao brodom slijedi pravila koja su upisana u nautičkim
knjigama, odnosno slijedi iskustvena pravila, tako se i u djelovanju slijede pravila i norme
koje su već iskušane u praksi djelovanja. Približavanje deontološkim etikama. Ograničeni
utilitarizam - djelovanja se prosuđuju prema pravilima, a pravila prema posljedicama.

5. Savjest

Savjest prati sve naše doživljaje u svakoj posebnoj prilici (Fichte). Ona objedinjuje moralno
iskustvo kao pripadno jednom te istom praktičnom subjektu. Savjest jest subjektivna norma,
ali nije norma moralnosti uopće, jer kada bismo ostali samo na razini subjektivnoga
promišljanja moralnosti ne bismo mogli zadovoljiti zahtjev za općevažnošću načela
djelovanja. No, ona je prvo i posljednje etičko motrište i sudište zato što objedinjuje
unutarnju perspektivu (motivi, maksime, navike, moralna svojstva), norme koje se
postavljaju pred praktični subjekt (prihvaćanje normi i naša osobna «privrženost») kao i
respektiranje posljedica čina i cjeline djelovanja. Ciceron kaže da je savjest najbolje
prikazište, kazalište kreposti, misleći da krepost stavlja na javni sud. Savjest se i shvaća
poslije kao sudište, njezini prijekori kao sudačke izreke, kako kaže Kant.>

U njemu promišljamo svoja načela djelovanja, svoju moralnu kakvoću, ali i konkretne
činjenične posljedice. U savjesti postajemo sami sebi moralno dvojbeni, sami predmet
vlastite moralne prosudbe, uzimajući u obzir ne samo svoju unutarnjost već i izvanjske

15
učinke svojih čina.

Kada nastojimo spoznati na temelju nakane djelovanja njegove moguće posljedice govorimo
o prethodnoj savjesti ili o apriornoj vrijednosnoj prosudbi koja ne razmatra činjenične
posljedice. Savjest na neki način ispituje slijede li posljedice iz moralne kakvoće i norme
prije nego što deskripitivno utvrdi posljedice;

Savješću spoznajemo i kakvoću naših čina ili djelovanja na temelju iskustveno utvrdivih
posljedica. Dobro djelovanje nagrađuje savjest pohvalom i pristajanjem da se takvo dobro
pretvori u načelo, a kada je djelovanje dovelo do loših posljedica savjest optužuje zbog
nedostatka spoznaje ili volje za djelovanjem.

Savjest je unutarnja disciplina koja nas tjera da moralno prosuđujemo čine i djelovanje te da
ih kao dužnost prihvatimo u vlastitoj moralnosti. Disciplinom izoštrujemo savjest da izabere
one motive koji će postati odredbeni razlog volje. Takav razlog mora imati dobru posljedicu,
što znači da su posljedice povezane s izvježbanom, vrlom sposobnošću moralne prosudbe.
Stoga treba naglasiti da je, bez obzira na utemeljenje etike – vrline, dužnosti ili posljedice –
savjest najviše sudište koje bi trebalo obuhvatiti moralnu kakvoću, norme i odgovornost za
posljedice.

Ispravna i neispravna savjest

Kad govorimo o savijesti uglavnom mislimo na onaj moralni izvor koji nas vodi do moralno
ispravnog djelovanja. Prihvaćanjem određenih vrijednosti kao moralnih načela po kojima
nastojimo živjeti, sve svoje postupke i odluke analiziramo i opravdavamo po tim načelima.
Ako su te vrijednosti općenito prihvaćene u društvu u kom živimo tada takvu savijest zovemo
ispravna savijest.

No često su kroz povijest ljudi činili mnoga dijela koja su za moralnu osudu, a
istovremeno su se pozivali na djelovanje u ime savjesti. Ponekad čovjek zbog određenih
okolnosti, neznanja, nedostatka volje ili predrasuda prihvati moralno neispravna načela kao
važeća i obvezujuća u svakoj situaciji. U takvoj situaciji on stvarno djeluje po svojoj savjesti
ali tu se javlja dvojba dali je takav čovjek bio u mogućnosti ustanoviti ispravnost načela ili
nije. Takvu savijest nazivamo neispravna savijest.

16
 Ponekad čovjek potpuno ispravno procijeni što bi trebao učiniti, ali kad sagleda sve
činjenice i shvati koliki će napor u to trebati uložiti, popusti i promjeni odluku, ponekad u
posve pogrešnu. Razlog za to može biti nedostatak volje, hrabrosti ali isto tako i pritisak
okoline. U takvom slučaju govorimo o popustljivoj savijesti.

U svojim se odlukama možemo rukovoditi nekim moralnim načelima a da

istovremeno zanemarimo druga ili razmišljajući o mogućim posljedicama svojih djela, zbog
neznanja ili neupućenosti možemo nehotice ne vidjeti neke posljedice. U takvim situacijama
govorimo o površnoj savijesti.

No kakva god bila savijest je ono što čovjeka tjera na osjećaj odgovornosti za svoja
djela i odluke, jer čovjek koji nema savijesti ne osjeća potrebu da misli na ikoga osim na sebe.
Iako se danas gotovo sve vrti oko novca, a borba za političku moć i stjecanje bogatstva dovodi
u pitanje dali uopće možemo govoriti o postojanju savijesti i moralne svijesti, ipak se treba
boriti da moralne vrijednosti budu utkane u svako područje našeg djelovanja.Novac i
materijalne vrijednosti nužno su potrebne da bi preživjeli, ali to su samo sredstva koja nam
trebaju pomoći u zadovoljenju naših potreba, a ne prevladavajuća vrijednost kojoj bi trebali
težiti.

6. Razvoj moralne svijesti

Očekujemo da ljudi uvijek djeluju u skladu s visokim principima moralnosti u svim

oblicima suradnje s drugima. Ali, ljudi imaju fleksibilne moralne standarde. Moralna svijest
se razvija. Ne možemo od svih ljudi očekivati istu razinu moralne svijesti.

Život počinjemo kao amoralna bića a moralne norme usvajamo aktivnim učenjem.
Ono počinje u obitelji a nastavlja se u krugu prijatelja, onih s kojima se družimo, u školi
crkvi. Prve norme su krute i vezane su za konkretne pojedine situacije. Djeca ih često
prihvaćaju i protiv svoje želje da bi pokazalo poslušnost, izbjeglo kaznu i nelagodnost. Do
brzog moralnog razvoja dolazi od pete do jedanaeste godine. Škola, vršnjaci i nastavnici
značajno utiču na usvajanje normi, najčešće kroz napore djeteta da zadobije njihovu naklonost
i da bude pohvaljeno.

17
Prema Kohlbergu razlikujemo tri faze u razvoju moralne svijesti. Svaka razina sadrži
složenije i harmoničnije putove razumijevanja i razmišljanja o moralu, o odnosima prema
drugima i prema sebi

1) predkonvencionalna faza, mislimo uglavnom na vlastite potrebe i interese

a) odsutnost moralne svijesti; činimo ono za što ćemo biti nagrađeni i izbjegavamo ono za što
bi mogli biti kažnjeni;

b) činimo dobro onima koji nama čine dobro

2. konvencionalna faza, brinemo se za druge

a) bezrezervno prihvaćanje autoriteta, djelujemo onako da bismo od njih bili prihvaćeni kao
„dobri dečki“ ili“dobre puce“

b) bezrezervno prihvaćanje priznatih vrijednosti i zakonskih pravila; lojalnost sredini u z koju

smo vezani bez preispitivanja moralnih načela i pravila koje ona zastupa

3. post konvencionalna ili principijelna faza, tražimo utemeljenje morala, ne djeluju iz

poštovanja prema autoritetima, privrženosti nekoj sredini i njenom moralu već načelno.
Rasuđivanje koji vodi brigu o dobrobiti drugih i izražava svjesno odabrana načela zasnovana
na općim etičkim principima.

a) poštivanje zakona ali i shvaćanje da su oni ljudsko djelo, pa se mogu mijenjati pa i trebaju
promijeniti kad se promijene društvene prilike. Ako varamo u jednoj situaciji ne mora značiti
da varamo u nekoj drugoj; ako lažemo jednoj osobi ne znači da lažemo i drugim osobama;
nije pitanje da li se ponašamo moralno i li ne nego u kojim situacijama to činimo. Moralno
rasuđivanje jedne osobe na razini usvojenih principa ne primjenjuje se u svim situacijama.
Različite okolnosti uvjetuju različite odgovore.

b) slijedimo univerzalna, a ne dogovorena ili pak pojedinim situacijama prilagođena načela.

Dobra djela činimo zato što je njihova vrijednost u njima samima. Činimo ih bezuvjetno ne
razmišljajući o neposrednoj koristi

18
7. Osobni integritet1

U razvijenim društvima pojedinac identitet gradi na svojim osobnim postignućima, od

kojih se njegov integritet sastoji. U sustavu su pojedinci ohrabrivani razviti svoj identitet,
upravo zato da bi postali sposobni donositi jasne odluke. Integritet označuje “cjelovitost”
vrlina, cjelovitost osobnosti i cjelovitost u takvu smislu da je pojedinac integralni dio
vrijednosnoga sustava. U civilnome se društvu smatra da su ljudi sposobni sami razlikovati
istinu od neistine, dobro od zla. Zbog toga je autonomnost na cijeni.

Integritet nije neka zasebna vrlina. Integritet se sastoji od cjelovitosti svih vrlina
samodisciplinirane osobe, koja je pluralitet vrlina iznutra uskladila i povezala u savršeno
jedinstvo.

Integritet osobe često shvaćamo kao neku vrstu časnosti. Ali časnost je ograničenija od
integriteta jer postoje situacije u kojima upravo integritet potražuje da formalno budemo
nečasni. Naime, prosudba u kojoj samo kažemo da ili ne, nije nikakva prosudba. Mišljenje je
neslobodno ako nema alternativu. Prvo pravilo u proceduri odlučivanja jest da je nemoguće
donijeti odluku ako ne postoji neslaganje.

Integritet je dispozicija da se radi ispravno tako što se sama dispozicija oblikuje s pomoću
kontinuirane serije ispravnih postupaka.

Integritet podrazumijeva i lojalnost prema referentnoj društvenoj grupi i smisao za moralnu

autonomnost.

Dok je čovjek uplašen i dok su mu aktivnosti reducirane, on je duhovno paraliziran pa

se lako podređuje jačemu. (To mu daje privid zaštićenosti i oslobađa ga od tereta nesigurnosti

1
Integralan – kojemu ništa ne nedostaje, koji ima sve dijelove; koji postoji sam za sebe; koji sam za sebe čini
cjelinu

Integracija –pretvaranje ili spajanje pojedinačnih dijelova u cjelinu

Integritet – stanje potpunosti, cjelovitosti, kada netko nije funkcionalno manjkav; osobno poštenje, neovisnost;
strikna privrženost određenim vrijednostima i ponašanjima; ukupnost odlika koje čine pojedinca kao stabilnu
osobu prema drugima i prema društvu

19
i odgovornosti za sebe.) No podvrgavajući se dominaciji on gubi integritet jer prihvaća kao
istinu sve što oni koji imaju moć nad njim nazivaju istinom. On gubi svoj moralni osjećaj jer
mu nesposobnost da posumnja ili kritizira one na vlasti obezvrijeđuje vlastitu moralnu
prosudbu.

Paternalistička praksa smanjuje integritet javne sfere time što skriva relevantne
informacije i, prema tomu, onemogućuje građane u ispunjenju dužnosti da naprave
kvalificiran izbor. Dakle, paternalizam treba smatrati odgovornim za - kako se izrazio
Wilhelm von Humboldt, napad na «unutarnji život duše, a od tog života se individualnost
ljudskih bića u biti i sastoji».

Voditelji koji vladaju s pomoću generiranja straha, ubiru mržnju zato što «druga strana
straha jest mržnja». Mržnja očito nije suprotnost ljubavi, premda se obično misli kao da jest.
Budući da je ljubav intrinzična moralna vrijednost, ona ne poznaje svoju suprotnost. Ljubav je
osobita kvaliteta što se sastoji u receptivnosti. Poput egzistencije samostojne vlastite punine,
ona, jednostavno, postoji. Čak i intimnost je stanje svijesti, a ne tek fizička blizina. Polarna bi
joj suprotnost bila zanemarivanje i indiferentnost, a ne mržnja. Mržnja se sastoji od odsutnosti
ljubavi i zato ona nema pozitivan sadržaj.

Normalni pojedinac u kulturi koja priznaje i poštuje individualni integritet osobe,

odricanje od «sebe» može provesti samo uz cijenu nemira umjesto mira, tjeskobe umjesto
povjerenja i samopouzdanja, rastrojenosti umjesto duševnoga mira. Nasuprot tomu, u
kolektivističkoj kulturi, koja ne respektira integritet osobe, svijest čovjeka o samome sebi nije
naslonjena na rezultate njegovih individualnih postignuća. Ta je svijest jako uvjetovana
odobravanjem ili neodobravanjem okoline. Zato je u takvim kulturama preče podržavati
konformistično ponašanje nego izgrađivati vlastitu osobnost. «Kolektivistički» karakteri
radije sebe izjednačuju sa svojom ulogom u društvu, više su skloni prilagoditi se toj ulozi, te
ostati pasivni… U kolektivističkim kulturama prosječan čovjek nema ni ekonomsku ni
društvenu moć koje bi mu osigurale uvjete za vlastiti individualni razvitak. Zbog toga je
potreba za konformizmom mnogo jača nego što je to u individualističkim kulturama.

Immanuel Kant tvrdi da je čovjek po svojoj biti apsolutna svrha samome sebi, i ne
smije biti stavljen u službu nikakvu drugom cilju. Čovjek smije sam sebe dragovoljno staviti

20
u službu vanjskom cilju jedino tako što će u relativnome odnosu postati sredstvo, što znači da
ga uloga koju «odigrava» neće ponijeti toliko da postane konformist.

8. Thymos, eros i nus (tri dijela duše i s njima povezane vrline)

a) Francis Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji čovjek

Prema Hegelu ljudi kao i životinje imaju prirodne potrebe i želje za objektima izvan samih
sebe, poput hrane, pića, skloništa, a prije svega za očuvanjem vlastitog tijela. Čovjek se,
međutim, bitno razlikuje od životinja po tomu što želi i želju drugih ljudi, naime po tomu što
želi biti ''priznat''. On posebno želi biti priznat kao ljudsko biće, tj. kao biće koje ima određenu
vrijednost ili dostojanstvo. Ta se vrijednost u prvome redu odnosi na njegovu spremnost da
žrtvuje svoj život u borbi za čisti prestiž. Samo je čovjek u stanju nadvladati svoje
najosnovnije životinjske nagone poput nagona za samoodržanjem u korist viših, apstraktnijih
načela i ciljeva. Prema Hegelu, želja za priznanjem u početku navodi dva primitivna borca da
u borbi na život ili smrt jedan od drugoga traže ''priznanje'' ljudskosti time što na kocku
stavljaju vlastiti život. Kada prirodni strah od smrti dovede do toga da se jedan od boraca
preda, rađa se odnos gospodara i roba. Ulog u ovoj krvavoj bitci na početku povijesti nije
hrana, sklonište ili sigurnost, nego čisti prestiž. A Hegel u njoj vidi prvi nagovještaj ljudske
slobode upravo zato što cilj bitke nije određen biologijom.

Želja za priznanjem na prvi je pogled neuobičajen pojam, ali on je star koliko i stara tradicija
zapadnjačke političke filosofije i tvori potpuno običan dio ljudske osobnosti. Prvi je put
opisan u Platonovoj Državi [Politeia], u poglavlju koje govori o tri dijela duše (*):
požudnome, umnome i trećemu koji Platon naziva thymos ili odvažnost. Dobar se dio
ljudskog ponašanja može objasniti kombinacijom prvih dvaju dijelova, želje i uma: želja
potiče ljude da žude za stvarima izvan sebe, dok im razum ili proračunatost govore kako da do
tih stvari dođu na najbolji mogući način. Ali, osim toga, ljudi traže priznanje vlastite
vrijednosti, odnosno priznanje ljudi, stvari ili načela koje smatraju vrijednima. Sposobnost da
se vlastitome ja dodijeli određena vrijednost i da se zahtijeva priznanje te vrijednosti danas se

21
obično naziva ''samopoštovanjem''. Thymos je dio duše koji stvara osjećaj samopoštovanja.
On je poput urođenog ljudskog osjećaja za pravdu. Ljudi vjeruju da imaju određenu
vrijednost, a kada se drugi ljudi ponašaju prema njima kao da su manje vrijedni, tada osjećaju
bijes [srdžbu]. I obrnuto, kada ljudi ne uspijevaju živjeti onako kako ima nalaže osjećaj
vlastite vrijednosti, tad osjećaju stid, a kada ih se vrednuje ispravno u odnosu spram vlastite
vrijednosti osjećaju ponos. Želja za priznanjem i prateće emocije bijesa, srama i ponosa
osobine su koje odlučujuće utječu na politički život. Prema Hegelu, upravo one pokreću cijeli
povijesni proces.

Prema Hegelovu mišljenju, želja da budemo priznati kao dostojanstvena ljudska bića
potaknula je ljude na početku povijesti na krvavu i smrtnu bitku za prestiž. Rezultat te bitke
bila je podjela društva na klasu gospodara voljnu da život stavi na kocku i klasu robova koja
se predaje zbog straha pred smrću. Ali odnos gospodstva i ropstva koji se na raznovrsne
načine pojavljivao u svim neravnopravnim društvima što čine glavninu povijesti nije
zadovoljio želju za priznanjem ni gospodara ni robova. Rob, naravno, ni na koji način nije
priznat kao ljudsko biće. Ali priznanje koje uživa gospodar također je nepotpuno jer njega ne
priznaju drugi gospodari, nego samo robovi čija je ljudskost dosad ionako nepotpuna.
Pojam ''priznanje'' nije izmislio Hegel. Tisućljećima nije bilo riječi koja bi se dosljedno
upotrebljavala za psihološki fenomen ''želje za priznanjem''. Platon govori o thymosu,
Machiavelli o čovjekovoj težnji za slavom, Hobbes o njegovu ponosu ili taštini, Rousseau o
amour-propre, Hegel o priznanju, a Nietzsche i čovjeku kao o ''zvijeri sa crvenim obrazima''.
Svi se ovi pojmovi odnose na dio čovjeka koji osjeća potrebu da vrednuje stvari – u prvome
redu sebe, ali također ljude, djela ili stvari oko sebe. To je dio osobnosti iz kojega izviru
emocije ponosa, ljutnje i stida, i ne može se svesti ni na poriv ni na razum. Želja za
priznanjem je najspecifičniji politički dio ljudske osobnosti jer potiče ljude da se nameću
drugima i time učvršćuju ono što Kant naziva stanjem ''asocijalne društvenosti''. To je
mehanizam koji nije razum, nego je njegova suprotnost: sebični antagonizam koji nagoni
ljude da napuste rat svih protiv svih, da se udruže u civilna društva, da potom ohrabruju
umjetnosti i znanosti kako bi se društva mogla međusobno natjecati. Upravo čovjekova
kompetitivinost i taština, njegova želja da dominira i upravlja, izvori su društvene kreativnosti
koji osiguravaju ostvarivanje čovjekovih potencijala koji bi ostali skriveni da čovjek živi
arkadijskim pastirskim životom. Stoga nas ne mora iznenaditi što je toliko mnogo političkih

22
filosofa središnji problem politike shvaćalo kao problem kroćenja ili zauzdavanja želje za
priznanjem koje bi bilo korisno za političku zajednicu u cjelini. U kroćenju želje za
priznanjem moderna je politička filosofija bila toliko uspješna da mi, građani modernih
egalitarnih demokracija, u sebi malokad prepoznajemo želju za priznanjem.
Thymos se pojavljuje u Platonovoj Državi kao nešto povezano s vrijednošću koju netko sebi
pridaje, što bismo mi danas mogli nazvati ''osjećajem vlastite vrijednosti''. Sokrat objašnjava
da što je čovjek otmjeniji – tj. što više vrednuje sebe – to se više ljuti kad s njim postupaju
nepravedno: njegov duh ''vrije i postaje nesmiljen'' stvarajuću ''borbeni savez s onima koji
postupaju pravedno'', čak i ako ''pati zbog gladi, hladnoće i svega sličnoga...'' Bliski odnos
između samovrednovanja i bijesa može se vidjeti u riječi latinskog podrijetla koja je sinonim
za bijes, ''indignacija''. ''Dignitet'' se odnosi na čovjekov osjećaj vlastite vrijednosti; ''in-
dignacija'' nastaje kada se dogodilo nešto što je povrijedilo taj osjećaj vlastite vrijednosti.
Bijes je potencijalno svemoćni osjećaj, sposoban nadvladati, kako to Sokrat pokazuje,
prirodne nagone poput gladi, žeđi i nagona za samoodržanjem. No on nije želja za bilo kojim
materijalnim objektom koji se nalazi izvan nas; ako o njemu uopće možemo govoriti kao o
želji, onda je on želja za željom, tj. želja da osoba koja nas je prenisko procijenila promijeni
svoje mišljenje i prizna nas u skladu s našom procjenom svoje vrijednosti. Platonov thymos
stoga nije ništa drugo do psihološko sjedište Hegelove želje za priznanjem; jer, aristokratskog
gospodara u krvavoj bitki vodi njegova želja da ga drugi ljudi procjenjuju prema vlastitoj
procjeni vlastite vrijednosti.

Thymos koji se pojavljuje u Platonovoj Državi nalik je na urođeni ljudski osjećaj za pravdu, i
kao takav je psihološko sjedište otmjenih vrlina nesebičnosti, idealizma, moralnosti,
požrtvovnosti, hrabrosti i časti. Thymos osigurava vrlo snažnu emocionalnu potporu procesu
vrednovanja i omogućava ljudima da nadvladaju svoje prirodne instinkte u korist onoga što
vjeruju da je pravedno ili ispravno. Ljudi vrednuju i pripisuju vrijednost sebi, u prvom redu, i
osjećaju indignaciju zbog sebe. Ali, oni su isto tako sposobni pripisati vrijednost drugim
ljudima, i osjećati bijes u ime drugih. To se najčešće pojavljuje kada pojedinac nastupa kao
član grupe s kojom se nepravedno postupa, npr. feministkinja u ime svih žena, ili nacionalist u
ime svoje etničke skupine. Indignacija zbog sebe tada se proširuje na grupu u cjelini i
obuhvaća osjećaj solidarnosti. Postoje također slučajevi bijesa u ime skupine ljudi kojoj netko
ne pripada. Indignacija u ovim slučajevima nastaje zato što se npr. spram žrtava rasizma ne

23
odnosimo s dostojanstvom koje žrtve rasizma zaslužuju kao ljudska bića, tj. zato što žrtve
rasizma nisu priznate.

Želja za priznanjem koja izrasta iz thymosa duboko je paradoksalni fenomen jer je thymos
psihičko sjedište pravednosti i samozatajnosti, ali je istodobno blisko povezan sa sebičnošću.
Timotično ''jastvo'' zahtjeva priznanje vlastita osjećaja za vrijednost, samoga sebe i drugih
ljudi. Nema nikakvog jamstva da će taj osjećaj za pravdu odgovarati osjećaju za pravdu
drugih jastava. Postojanje moralne dimenzije ljudske osobnosti koja neprestance vrednuje
sebe i druge ipak ne znači da se svi slažu oko bitnog sadržaja moralnosti. U svijetu timotičnih
moralnih jastava ono će se neprestance svađati i izražavati neslaganje, ljutiti se jedna na
druge, zbog brojnih velikih i malih pitanja. Na taj je način thymos početka točka ljudskih
sukoba čak i u svojoj najskromnijoj manifestaciji.

Štoviše, nema nikakva jamstva da će se procjena nečije vlastite vrijednosti zadržati unutar
granica ''moralnog'' jastva. Netko može tražiti priznanje ne samo svoje moralne vrijednosti
nego i bogatstva, moći, ili fizičke ljepote. Još je važnije to što nema razloga za vjerovanje da
će se svi ljudi smatrati jednaki drugima. Možda će tražiti da ih se prizna kao superiorne,
možda čak i na temelju istinske unutrašnje vrijednosti, ali ipak mnogo češće zbog vlastite
precijenjenosti i taštine. Želju za priznanjem superiornosti prema drugim ljudima imenovat
ćemo novom riječi s drevnim grčkim korijenom, megalothymia. Megalothymia će se
pokazivati u tiranina što napada i zasužnjuje susjedni narod koji tad mora priznati njegov
autoritet, ali i u pijanista koji želi da ga priznaju kao najboljeg interpreta Beethovena. Ona je
suprotna isothymiji, želji da se bude priznat kao jednak drugim ljudima.
Megalothymia je u politici, naravno, krajnje problematična strast, jer ako pojedinac od jedne
osobe stekne priznanje svoje vlastite superiornosti, onda će ga priznanje svih zadovoljiti više.
Thymos, koji je isprva bio tek skromna vrsta samopoštovanja, može postati želja za
dominacijom. Ta mračna strana thymosa bila je u Hegelovu opisu krvave bitke prisutna od
samog početka, jer je želja za priznanjem uzrokovala prvobitnu bitku i napokon dovela do
dominacije gospodara nad robom. Gotovo svatko tko je ozbiljno razmišljao o politici i
problemima pravednoga socijalnog poretka mora se suočiti s moralnom dvojnošću thymosa,
pokušati iskoristiti njegove pozitivne aspekte i neutralizirati njegovu mračnu stranu.

24
b) Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme – političko-psihološki ogled

Izvor principijalnoga nesporazuma što ga je skrivila psihoanaliza njezina je naturalistički

zamaskirana namjera da se cjelokupna conditio humana protumači polazeći od dinamike
libida, dakle, polazeći od erotike. To ne bi trebalo imati sudbonosne posljedice da su legitimni
interesi analitičara erotičkog pola psihe, koji je pun energije, bili povezani s jednako živahnim
bavljenjem polom timotičkih energija. No psihoanaliza nikada nije bila spremna da se jednako
opširno i temeljito pozabavi thymosom čovjeka oba spola: njegovim ponosom, njegovom
hrabrošću, željom da se potvrdi, žudnjom za pravednošću, osjećajem časti i dostojanstva,
njegovim gnušanjem i njegovim borbeno-osvetničkim energijama.

Onaj tko se zanima za čovjeka kao nositelja ponosnih namjera, namjera samopotvrđivanja,
trebao bi se odlučiti na presjecanje čvora precijenjene erotike. Onda se valjda moramo vratiti
temeljnom stavu grčke filosofijske psihologije po kojemu se duša ne izražava samo u erosu i
njegovim raznovrsnim sklonostima, nego i u thymosu i njegovim nagnućima. Dok nam
erotika ukazuje na putove kojima dolazimo do ''objekata'' koji nam nedostaju i čijim se
posjedovanjem ili blizinom osjećamo dopunjeni, timotika nas upućuje na to kako da izrazimo
ono što imamo, ono što možemo, ono što jesmo i što želimo biti. Čovjek se nipošto ne smije
prepustiti isključivo požudnim afektima. Jednako pažljivo mora nadzirati zahtjeve svojega
thymosa. Od čovjeka se traži da čuva svoje dostojanstvo i da zavrijedi poštovanje drugih i
samoga sebe u svjetlu visokih mjerila. To je tako i ne može biti nikako drugačije budući da
život zahtijeva od svakoga pojedinca da nastupa na ekstremnim pozicijama opstanka i da
svoje snage dokaže među jednakima, na svoju korist i na korist drugih.

Onaj tko želi ovo drugo čovjekovo određenje dokinuti u korist prvoga [naime thymos u korist
erosa], izbjegava nužnost dvostruke psihičke vezanosti i izokreće odnos energija u
unutrašnjem domaćinstvu – na štetu domaćina. Takva su se izokretanja ranije mogla prije
svega promatrati u nekim vjerskim redovima i podkulturama poniznosti u kojima lijepe duše
jedne drugima šalju mirovne poruke. U tim eteričnim krugovima čitavo se timotično polje
ograđuje prigovorom da je na djelu superbia [oholost], dajući prednost užitcima skromnosti.
Čast, ambicija, ponos, samopoštovanje – sve se to skriva debelim zidom moralnih propisa i
psihologijskih spoznaja potpuno usmjerenih na savladavanje takozvanog ''egoizma''.
Ressentiment protiv jastva i njegove sklonosti da se nameće umjesto da bude sretno u

25
podređivanju u imperijalnim se kulturama i njihovim religijama učvrstio već rano te je
odvraćao pažnju od uvida da je toliko ozloglašeni egoizam zapravo često samo inkognito
najboljih ljudskih mogućnosti. Tek se Nietzsche pobrinuo za jasnoću u tom pitanju.
Vrijedno je pažnje da aktualni konzumerizam postiže to isto isključivanje ponosa u korist
erotike, i to bez altruističkih, holističkih i drugih izgovora tako da materijalnim pogodnostima
otkupljuje od ljudi interes za dostojanstvom. Tako se kod postmodernih potrošača ozbiljuje u
početku potpuno nevjerodostojna konstrukcija homo oeconomicusa. Puki je konzument onaj
koji ne poznaje i ne treba poznavati više nikakve druge požude osim onih koje, da govorimo
Platonovim riječima, proizlaze iz erotičkog ili žudnog ''dijela duše''. Nije slučajno
instrumentaliziranje golotinje najistaknutiji simptom potrošačke kulture budući da je golotinja
uvijek vezana uz napad na žudnju.

Kao što smo već rekli, za bolje razumijevanje takvih fenomena dobro je vratiti se vidovitim
formulacijama u grčkoj filosofijskoj psihologiji. Danas možemo točnije sagledati bipolarnost
ljudske psihodinamike koju su ustvrdili velikani grčke misli – osim na Platona erotologa i
autora Gozbe [Symposion] obratimo pozornost i na Platona psihologa samopoštovanja.
Platon je u 4. knjizi svoje rasprave o zajednici, Politeji, dao nacrt nauka o thymosu pun
psihologijskog bogatstva i dalekosežnog političkog značenja. Značajno postignuće toga
platonskog thymosa je sposobnost da se neka osoba naljuti na samu sebe. To okretanje protiv
samoga sebe može se dogoditi kada osoba ne udovoljava zahtjevima potrebnima za
samopoštovanje. Platonovo je otkriće upućivanje na moralno značenje žestokog
nezadovoljstva samim sobom. To se nezadovoljstvo manifestira na dva načina – ponajprije u
sramu kao totalnom afektivnom raspoloženju koje subjekt duboko prožima, a onda u srdžbom
prožetom samoprijekoravanju u vidu unutrašnjeg govora. Samoprekoravanje za mislioca je
dokaz da čovjek ima urođenu iako mutnu ideju onoga što je pravedno, skladno i pohvalno, a
kada se to ne ispunjava jedan se dio duše – upravo thymos – buni. Taj okret samoprekoravanja
početak je pustolovine samostalnosti. Samo onaj tko sebe može koriti može sobom i
upravljati.
Na liniji platonovskih pobuda i Aristotel ima dvije-tri povoljne riječi o srdžbi. Ovaj je afekt
ocijenio iznenađujuće povoljno u onoj mjeri u kojoj je povezan sa hrabrošću te se javlja kao
primjereni otpor spram nepravde. Legitimna srdžba ''ima posluha za umno'' i onda kad kao
previše revni sluga potrči prije nego do kraja posluša gospodara. U zlo se pretvara tek kada se

26
poveže s neumjerenošću tako da promašujući sredinu dovodi do pretjeranosti. ''Srdžba je
potrebna i ništa se bez nje ne može provesti ukoliko ne ispuni dušu i potakne odvažnost. No
ne smije postati vođa, samo suborac.''

Ukoliko je građanski kondicionirani thymos psihologijsko sjedište onoga poriva za

priznavanjem što ga je prikazao Hegel, postaje razumljivo zašto izostajanje priznanja od
strane drugih izaziva srdžbu. Onaj tko od nekog određenog na onoj strani zahtjeva
priznavanje provodi moralni test. Kada se onaj drugi izmiče takvoj kušnji, mora računati sa
srdžbom izazivača jer se izazivač osjeća poniženim. Provala srdžbe ponajprije je izazvana
uskraćivanjem priznanja od strane drugoga (pa nastaje ekstrovertna srdžba), ali nastaje i kad
samom sebi uskraćujem priznavanje već prema svojim vlastitim zamislima o vrijednosti (pa
imam razloga naljutiti se na sebe). U skladu s naukom Stoe, koji borbu za priznavanjem
smješta sasvim u unutrašnjost, mudracu bi trebalo biti dostatno samopriznavanje, najprije zato
što pojedinac ionako nema moći nad sudom drugih, a onda i zato što će se mudar čovjek
nastojati osloboditi svega što ne ovisi o njemu samome.

U pravilu je, međutim, timotička sklonost povezana sa željom da se osjećaj vlastite vrijednosti
potvrdi u odjeku drugoga. To je želja koju bismo bez daljnjega morali smatrati zajamčenom
uputom za trajnu nesreću, da se tu i tamo ne pojavljuju primjeri uspješnoga uzajamnog
priznavanja.

c) Hannah Arendt, O zlu

Onih tek nekoliko moralnih stavaka za koje se pretpostavlja da sažimaju sve posebne propise i
zapovijedi poput ''Voli bližnjega kao samoga sebe'', ''Ne čini drugome ono što ne želiš da se
čini tebi'', te konačno Kantova slavna formula: ''Djeluj na takav način da maksima tvoga
djelovanja može postati opći zakon za sva umna bića'' – sve one kao svoj kriterij uzimaju
sopstvo, a time i ophođenje čovjeka sa samim sobom. To nas iznenađuje – budući da je moral,
na kraju krajeva, navodno nešto što upravlja čovjekovim ponašanjem spram drugih.

Savjest u svim jezicima izvorno ne znači sposobnost razlikovanja ispravnog i pogrešnog, nego
ono što sada nazivamo svijest, naime sposobnost kojom znamo za sebe. U latinskom i grčkom

27
riječ za svijest preuzeta je za obilježavanje savjesti, na francuskome conscience još uvijek se
rabi za jedno i drugo, za kognitivno i moralno značenje; u engleskom jeziku riječ conscience
tek je nedavno dobila specijalno moralno značenje.

Savjest je prijetnja onim sebe-kažnjavanjem koje obično nazivamo kajanjem. U Kantovom

slučaju savjest prijeti sebe-prezirom, a u Sokratovom prijeti da bude u proturječju sa samom
sobom. No, oni koji se boje sebe-preziranja ili proturječnosti su oni koji žive sa samima
sobom, njima su moralne postavke same po sebi razumljive, ne treba im obveza.

To možemo ilustrirati nedavnim primjerom. Ako pogledate ono malo, vrlo malo ljudi koji su
u moralnom kolapsu nacističke Njemačke ostali posve neokaljani i bez krivnje, otkrit ćete da
nisu prolazili kroz neki veliki moralni konflikt ili krizu savjesti. Nisu uspoređivali razne
aspekte – stajalište manjeg zla ili lojalnosti spram vlastite zemlje ili zakletve ili nečeg sličnog.
Toga nije bilo. Moglo je biti rasprave o razlozima za i protiv djelovanja i uvijek je bilo
razloga za sumnju u uspjeh; moglo ih je biti strah, za što je doista bilo mnogo razloga. No
nikada nisu posumnjali u to da zločini ostaju zločini i onda kada ih vlast legitimira i da je
bolje bez obzira na okolnosti ne sudjelovati u tim zločinima. Ukratko nisu osjećali neku
obvezu, nego su djelovali u skladu s nečim što se njima samima činilo samo po sebi
razumljivo, iako za ljude oko njih to više nije bilo tako. Stoga njihova savjest, ako je to bila
savjest, nije imala obvezujući karakter. Oni nisu govorili ''to se ne smije'', nego vrlo
jednostavno ''ja to ne mogu''. Kada dođe do toga da se doista moraju pokazati, jedini pouzdani
ljudi su oni koji kažu ''ne mogu''.

Loša strana ove savršene primjerenosti navodne samo-po-sebi-razumljivosti jest da ne govori

ništa više nego da ću radije patiti nego učiniti zlo. Govoreći politički – to jest sa stanovišta
zajednice, ili svijeta u kojem živimo – to je neodgovorno; kriterij je sopstvo, a ne svijet, ne
popravljanje ili promjena svijeta. Ti ljudi nisu ni sveci ni heroji, a ako postanu mučenici, što
se naravno može dogoditi, to se događa mimo njihove volje. Štoviše, u svijetu u kojemu vlada
moć oni su nemoćni. Možemo ih nazvati moralnim osobama, ali kasnije ćemo vidjeti da je to
gotovo redundantno: kvaliteta da se bude o-sobom, za razliku od toga da se bude samo
ljudsko biće, upravo je ''moralna'' kvaliteta.

28
U Gorgiji Sokrat iznosi tu paradoksalnu tvrdnju: Bolje je podnijeti zlo nego činiti zlo.
Obratimo pažnju s jedne strane na Sokratovu nesposobnost da u to uvjeri ostale, a s druge
strane na njegovo čvrsto uvjerenje da je u pravu, mada je čitav svijet suprotnog mišljenja.
Suočen s paradoksalnom prirodom svoga iskaza i svojom nesposobnošću da bude uvjerljiv,
Sokrat odgovara na sljedeći način: najprije kaže da Kalkilo neće ''biti u skladu sa samim
sobom i čitav će život sebi proturječiti''. A onda dodaje da je, što se njega samoga tiče, ''bolje
da njegova lira ili zbor što bi ga vodio budu neusklađeni i krivog zvuka pa da se većina ljudi
ne složi s njim, nego da ja koji sam jedan budem sam sa sobom neusklađen i proturječan''.
Ključna predočba u toj rečenici jest ''ja koji sam jedan'', a to je u mnogim prijevodima često
ispušteno. Značenje je jasno: iako sam jedan, nisam naprosto jedno, nego imam sopstvo
prema kojemu se odnosim kao prema svome sopstvu. To sopstvo nije naprosto iluzija;
nameće mi se u razgovoru – govorim sa samom sobom, nisam tek same sebe svjesna – i u tom
smislu, iako sam jedno, to jedno je dvostruko pa mogu biti u harmoniji ili disharmoniji sa
samom sobom. Kada se ne slažem s drugim ljudima mogu otići; no samu sebe ne mogu
ostaviti te je stoga bolje da se sporazumijem sa samom sobom prije nego sa drugima. To je
rečenica koja izriče pravi razlog zašto je bolje podnositi zlo nego činiti zlo: ukoliko činim zlo
osuđena sam na to da živim u nepodnošljivoj bliskosti sa zlikovkom; nikada je se neću riješiti.
Stoga nema zločina koji je skriven od bogova i od ljudi: budući da sam svoj vlastiti partner,
kada mislim, svjedočim i o svojemu djelovanju. Znam počinitelja i živim s njim. Nije nijem.
To je jedini razlog što ga Sokrat ikad daje, a pitanje ostaje i to zašto taj razlog sugovornicima
nije uvjerljiv i to zašto on dostaje onima što ih Platon u Politeji nazivlje ljudima obdarenim
plemenitom naravi. Dakako, teško je, gotovo nemoguće razgovorom uvjeriti, no vi sami
dolazite do toga kako biste mogli živjeti sa samim sobom i nadaje vam se u razgovoru sa
samim sobom. Ukoliko ste u raskoraku sa samim sobom, to je kao da ste prisiljeni
svakodnevno živjeti i općiti sa svojim neprijateljem. Takvo što nitko ne može htjeti. Kada
počinite zločin živite sa zločincem, pa iako mnogi radije počine zločin nego da budu njegova
žrtva, nitko ne želi živjeti sa zločincem, lopovom ili lažovom.

U Gorgiji ima samo jedna kratka referenca o tomu iz čega se sastoji odnos između Ja i
Sopstva, između mene i mene same. Stoga ću sada govoriti o drugome dialogu, o Teetetu,
dialogu o prirodi znanja, gdje Sokrat jasno govori o tome. Nastoji objasniti na što misli kada
govori o dianoeisthai, o tome da se nešto dobro promisli, pa kaže: ''Tako nazivljem razgovor

29
što ga um vodi sam sa sobom o bilo kojem predmetu razmatranja. I objasnit ću vam to iako
nisam posve siguran. Čini mi se da to nije ništa drugo do dialegesthai, kad se dobro o nečemu
porazgovaramo, samo što um samome sebi postavlja pitanja i samome sebi daje odgovore,
suglasuje se ili pak ne.'' U Sofistu ćete naći skoro isti opis: mišljenje je dialog unutar uma bez
zvukova, a stav je rezultat toga dialoga. Čini se dosta jasnim da zlikovac nije dobar partner za
nečujni dialog.

Po onome što znamo o povijesnome Sokratu vjerojatno je da je on, koji je svoje dane
provodio na tržnici, morao vjerovati da svi ljudi govore sami sa sobom. Ili, tehnički
formulirano, da su svi ljudi dvoje u jednome, ne samo u smislu svijesti i samo-svijesti, nego u
vrlo specifičnom i aktivnom smislu tihog dialoga, stalnog raspravljanja i razgovaranja sa
samima sobom. Kada bi barem znali što rade, morao je misliti Sokrat, morali bi shvatiti
koliko je važno da ih ništa u tomu ne ometa. Ukoliko sposobnost govorenja razlikuje čovjeka
od drugih životinjskih vrsta – a Grci su to doista vjerovali, a Aristotel kasnije i izrekao u
svojoj poznatoj definiciji čovjeka – onda je to taj nečujni dialog sa samim sobom ono što
potvrđuje specifično ljudsku kvalitetu. Drugim riječima, Sokrat je vjerovao da ljudi nisu samo
racionalne životinje, nego bića koja misle, i da bi se radije odrekli svih svojih drugih ambicija
i podnijeli bol i patnju nego da tu sposobnost izgube.

Mišljenje kao aktivnost može biti potaknuto bilo kojim povodom; prisutno je kada, nakon
promatranja nekog događaja na cesti ili bilo koje druge zgode, počnem razmišljati o toem što
se dogodilo, izlažući to sebi kao neku vrstu priče, pripremajući tako kako ću je izgovoriti za
druge i rako dalje. To je naravno još izraženije kada je predmet mog nečujnog razmišljanja
nešto što sam sama uradila. Zločinačko ponašanje kvari tu sposobnost; za zločinca je
najsigurnije, ukoliko želi izbjeći otkrivanje i kaznu, da zaboravi na to što je učinio i da više ne
misli na to. U skladu s tim mogli bismo reći da se kajanje sastoji u tomu da ne zaboravimo što
smo učinili, u tomu da se ''vraćamo'' (što je značenje hebrejskog glagola shuv). Veza između
mišljenja i sjećanja naročito je važna u našem kontekstu. Nitko se ne može sjećati stvari što ih
nije promislio u razgovoru sa samim sobom.

Nema sumnje da mogu odbiti da mislim i da se sjećam pa da ipak budem normalno ljudsko
biće. No opasnost, ne samo za mene, čiji govor odustajanjem od najvišeg očitovanja ljudske
sposobnosti govorenja postaje besmislenim, nego i za druge koji su tako prinuđeni da žive s

30
možda vrlo inteligentnim ali posve ne-mislećim bićem, vrlo je velika. Ukoliko odbijam
sjećanja, zapravo sam spremna učiniti bilo što – kao što bi hrabrost bila bezgranična kada
bismo, na primjer, odmah zaboravili iskustvo bola.

Već sam spomenula da se kvaliteta biti-osoba razlikuje od običnog biti-čovjek i rekla sam da
je gotovo redundandtno govoriti o moralnoj osobnosti. Slijedeći Sokratovo opravdanje
moralne pretpostavke možemo sada reći da ja u tom procesu mišljenja, u kojemu aktualiziram
ljudsku differentia specifica, naime govorenje, samu sebe eksplicitno konstituiram kao osobu i
osobom ostajem sve dok sam u stanju iznova se konstituirati.

Možda se u vezi s tim može nešto bolje razumjeti neobično insistiranje svakoga moralnog i
religioznog mišljenja na tomu da držimo do sebe. Nije stvar u tome da mogu voljeti sebe kao
što volim druge, nego o tome da možda više ovisim o svom nečujnom partneru nego o bilo
kome drugome. Strah pred gubitkom samoga sebe je opravdan, jer je to strah od
nemogućnosti daljeg razgovora. Ne samo tuga i žalost nego i sreća i radost i sve druge
emocije bile bi posve nepodnošljive da moraju ostati nijeme i neartikulirane.

Ali, ima još nešto. Sokratovsko-platonovski opis procesa mišljenja čini mi se toliko značajan
zato što implicira, iako tek uzgred, činjenicu da ljudi postoje u pluralu, a ne u singularu; da
svijet nastanjuju ljudi a ne čovjek. Čak i kada smo sami i artikuliramo, doživljavamo to biti-
sami, vidimo da smo u društvu, naime u društvu s nama samima. Usamljenost, koja nas kao
što znamo može napasti i usred gomile, upravo je ta napuštenost od nas samih, privremena
nesposobnost da budemo dvoje u jednome i to u situaciji kad nemam drugoga društva.
Promatrano s toga stajališta doista je tako da će moje ponašanje spram drugih ovisiti o mojem
ponašanju spram sebe same.

9. Pismo Katarini

Pred vama je pismo koje je jedan djed napisao svojoj unuci. Djed je Marcello Brenardi,
čuveni talijanski pedijatar i psiholog, a djevojčica je njegova unuka Katarina.

Draga Katarina,

31
Predložili su mi da ti napišem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo što imam reći tebi odnosi se i
na sve tvoje vršnjake, u stvari sve vas koji ćete 2000. godine imati oko 20 godina.

Kad budeš čitala ovo što ti sada pišem, mene vjerojatno više neće biti. Zato ovo pismo
ima vrijednost testamenta, jer mislim da drugi neću pisati, budući da ti ne mogu ostaviti ništa
osim- sjećanja. Ne želim te savjetovati ni upozoravati ni bodriti niti učiniti bilo što je slično
tome. Mnoge savjete, dobre ili loše, već si imala priliku čuti i mnoge ćeš tek čuti, pa sumnjam
da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nešto pomogao. Zato ću se i zadovoljiti da ti ovdje
izrazim svoje misli, osjećaje i uvjerenja.

Ponavljam, naime, da je sjećanje jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti. Sjećanje na jednu
osobu koju si, vjerujem, voljela, i to nezavisno od njene vrijednosti, što smatram još važnijim.

Tko zna što ćeš ti raditi kroz dvadeset godina. Tko zna kakva ćeš biti. Tko zna da li ćeš i
tada, kao i danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla
za šalu. Nadam se da hoćeš, ali je sigurno da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš sve
te lijepe osobine. Protiv tebe će se udružiti mnoge sile a pogotovo jedna – strah.

Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od

obaveza i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti. Čini mi se da je
strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i, očito, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj
ucjeni; osnovni instrument pomoću kojega se svatko može prisiliti da se prilagodi određenoj
situaciji, ma kakvo zlo da je u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svatko može prisiliti
da se odrekne vlastite autonomije, nezavisnosti i, na kraju, slobode. Sad se ničeg ne plašiš i to
za mene predstavlja veliko zadovoljstvo. U tebi još ne zapažam znake onih strahova koji samo
odrasli umiju usaditi u glave djece. Volim te promatrati kako sama stječeš iskustva, kako se
krećeš po mračnoj sobi, kako proučavaš insekte i životinjice u prirodi, kako pokušavaš
pomilovati psa lutalicu ili mirno prilaziš nepoznatim ljudima. U ovom svijetu, ti i tvoji
vršnjaci predstavljate pravu utjehu i, naravno, nadam se da će to vječno trajati, da ćeš uvijek
ostati takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Ako u tome uspiješ, imat
ćeš po mom mišljenju, sve uvjete da izabereš pravi put. Mogu ti reći, bar što se mene tiče, da
sam sve ne baš sretne odluke u životu donosio pritisnut strahom i nesigurnošću.

32
 Jednom prilikom pošto si mi ručicom pokazala četvrtinu mjeseca, objasnila si da je
slomljen. Zatim si me uvjerila da si to ti učinila i pokazala si mi kako si to učinila: uhvatila si
ga objema rukama i snažno si ga tresnula o zemlju. Imala si tada 18 mjeseci. Ustvari, tvojoj i
mašti tvojih vršnjaka nema granica. Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svemoć. Vjerujete da
možete izmijeniti svijet.

Pretjerujete. Ali, odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su «praktični», «realni»,

«konkretni». Vidjet ćeš: govorit će ti da je svijet oduvijek bio takav i da će uvijek takav biti.
Govorit će ti da je uvijek bilo bogatih i siromašnih, da je uvijek bilo bijede, odatle i gladi,
privilegija, ropstva, rata. Govorit će ti da je svatko tko je pokušao nešto izmijeniti išao ravno u
propast. Sasvim su lišeni mašte. Čak i nade.

Ako nešto već nije ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti. Da je čovjek sazdan
tako, da je društvo takvo, i da je svijet takav. Reći će ti da je mirenje s stanjem jedina razumna
stvar. I prilagođavanje isto tako. Ako i kroz dvadeset godina budeš posjedovala kreativnost i
samopouzdanje s kojim raspolažeš danas, i ako im odgovoriš da se, uz volju, sve može
mijenjati, naročito položaj ljudi: ako im odgovoriš da se svijet može zasnivati na osjećajnim
odnosima umjesto na novcu; ako im odgovoriš da treba razmišljati o svijetu koji se sastoji od
ljudi a ne od gazda i sluga; ako im tako odgovoriš, reći će ti da je sve to samo jedna utopija.

U tvojoj kući, 2000. godine, bit će još uvijek, bar se nadam, stvari koje su pripadale tvojim
djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova. Bit će
knjiga, slika, namještaja, predmeta svake vrste, crteža, rukopisa, fotografija, svega što je
pripadalo generacijama koje su prethodile tebi. Stvarčica bez vrijednosti, ako hoćeš, ali
svjedočanstva duge povijesti čiji si ti dio bila i prije nego si se rodila.

Tradicija. Po meni, ne treba sve to baciti. I tradicija ima svoje značenje, mada ne ono koje
joj se najčešće daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svugdje
slijediti, kao skup običaja i navika koje treba netaknute sačuvati i u sadašnjosti i u budućnosti.
Ja, opet , smatram da vrijednost tradicije nije u tome već u nečem sasvim drugom, tradicija
kao i sve što se odnosi na prošlost, treba isključivo služiti kao polazna točka da se učini više i
bolje, znači drugačije. Iranski filozof Džubran je rekao: « Život se nastavlja, ne zaustavlja se
na jučer». Mi se, međutim, očajnički hvatamo za jučer, i onda tradicija postaje teret koji nam

33
ne dopušta da napredujemo, zatvor iz koga se ne može izaći. Čak to i ne želimo, jer
budućnost, nepoznato, novo, drugačije, izazivaju – strah.

Eto, ta se riječ opet vraća. Reći će ti da je strah osjećaj koji obuzima svakoga. Da, točno
je. Ali strah ne uništava svakoga. Tebe neće, na primjer, i ne samo zbog tvog dječjeg ne
znanja, već zato što si sva okrenuta stvarima i ljudima koje voliš, osvajanju i progresu, svijetu.
Ukratko, ti si izvan i iznad si svoje ličnosti. Oni koji, i kad odrastu, ostanu takvi, mnogo su
jači od bilo kakvog straha.

Ovo su, kao što sam ti u početku rekao, moje misli i osjećaji koji me obuzimaju dok se
igram s tobom. Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je djelić moga života. Učini od njega,
naravno, samo ono što sama budeš željela.

Tvoj djed

34