(Uvodna napomena: tekst je napisan kao recenzija za riječki časopis RE,

a objavljen u lipanjskom broju, 2009)

Izvođač: M. Ward

Album: Hold Time

Izdavač: Merge Records, veljača 2009.

Oregonski kantautor Matt Ward, u široj javnosti poznat jednostavno kao M.

Ward jedan je od onih glazbenika čije stvaralaštvo ili obožavate ili ne
podnosite. I to što u njegovu slučaju nema sredine jest kompliment, dokaz
da je riječ o uistinu specifičnom umjetniku koji je uspio iskristalizirati vlastiti
prepoznatljivi izričaj.

Karijeru je započeo koncem devedesetih, kada u rodnom Portlandu

održava prve samostalne nastupe. Nedugo potom, objavljuje prvi album,
Duet for Guitars #2, na etiketi Ow Om čiji je vlasnik Howe Gelb, kultna
figura američke kantautorske scene i spiritus movens u prošlom broju RE-a
recenziranog sastava Giant Sand. Već je tom prvom prezentacijom postalo
očito kako je riječ o osobi izrazite individualnosti i specifičnog izražajnog
stila. Kompozicije često na granici tišine, glas na rubu šapata i gitarski zvuk
koji priziva Johna Faheyja postaju Wardov zaštitni znak. Sve se ovo samo
utvrđuje ostvarenjima koja slijede (End of Amnesia, Transfiguration of
Vincent, Transistor Radio, Post War, te konačno albumom Hold Time,
temom ovog teksta). Wardove su kompozicije protkane skrivenom
nostalgičnošću koja katkad izbija na površinu. U globalu, to je recital noći,
zvuk pjesmi nalik na stare požutjele fotografije. Takav sepia ton nije
slučajan. Matt svjesno stremi prošlosti i materijalizira je na sebi svojstvene
načine. Tako je, primjerice, album End of Amnesia svjesno obojen
osjećajem poludovršenosti. Transiguration of Vincent je Wardova
posveta preminulom prijatelju Vincentu O’Brienu, iako je sam naslov
direktna aluzija na jedan od Wardovih uzora, krucijalno remek djelo zvano
Transfiguration of Blind Joe Death Johna Faheyja (omot ovog
Faheyjevog albuma možete vidjeti u record store sceni u Kubrickovom
filmu Clockwork Orange, uz albume Lorca Tima Buckleyja, Living the
Blues Canned Heata, Atom Heart Mother Pink Floyda, Magical Mistery
Tour Beatlesa, te soundtrack iz 2001: A Space Oddisey, prethodnog
redateljevog ostvarenja). U svakom slučaju, ovaj je projekt raznolikiji od
prethodna dva Wardova ostvarenja, protežući se u rasponu od folka i
bluesa preko honky tonka do flamenca.

Transistor Radio iz 2005-te jest upravo ono što mu samo ime kaže;
posveta zlatnim danima radijske difuzije tridesetih i četrdesetih godina
dvadesetog stoljeća. Pjesme su producirane uz nijansu prigušenog,
tranzistorskog zvuka. Cijeli je album fiktivna emisija davno ugašene
provincijske radio postaje, čiji sablasni valovi krše sve fizikalne zakone i
dalje kruže eterom te u noćnim satima zaposjedaju antene usamljenika koji
pred san koji nikako ne nailazi očajnički pretražuju kanale u potrazi za
zvukom utjehe. Iako značajan korak naprijed u kreativnom smislu, Post
War (2006) predstavlja logičnog nasljednika albuma Transistor Radio.
Težište je pomjereno na vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, doba nove
nade, ispunjeno sinkopiranim zvukom jazza i uobličavajućim natruhama
rock’n’ rolla. Vrijeme je to Eisenhowerovih predsjedničkih mandata, prvih
beatničkih lutanja ka zapadnoj obali, ali i vrijeme McCarthyjevog witch
hunta te opće liberalizacije američkog društva, koja će uslijediti upravo kao
revolt na progone neistomišljenika i ograničavanje elementarnih ljudskih
sloboda. Zato i nije čudo da se u jeku drugog mandata G. W. Busha Ward
glazbeno vraća jednom razdoblju koje je pružilo barem rudimentarni model
za nadvladavanje krize.

U istom tonu, mada primjetno zreliji, pred nama se širi zadnji Wardov
album, Hold Time, objavljen u veljači ove godine. Ta se zrelost naslućuje
još pri prvim taktovima uvodne skladbe For Beginners, da bi se u punom
svjetlu prikazala u klasičnoj wardovskoj Jailbird te pomalo fluidnoj
naslovnoj kompoziciji, čijom pozadinom jezdi zvuk sintesajzera, netipičan
za ovog autora. Rave On je obrada Buddy Hollyjevog klasika i vjerojatni
vrhunac albuma, pjesma koja u Wardovoj interpretaciji dobija novu patinu
sjete, po sličnom obrascu kojim i obrada Bowiejeve Let’s dance šest
godina ranije, na albumu Transfiguration of Vincent nadmašuje original.
Još jedna uspjeli cover jest i Oh Lonesome Me Dona Gibsona, koji će
svojom nenametljivošću podsjetiti na starije radove Cowboy Junkiesa i na
kojoj kao prateći vokal gostuje Lucinda Williams. Blake’s View jest
homage Williamu Blakeu i njegovim kontemplacijama o rođenju, životu i
smrti, koji nas vodi do Shangri-La, minijaturnog dragulja koji kao da je
zaostao sa nekog neodsviranog sessiona iz Transistor Radio faze, te
konačno do odjavnog instrumentala jednostavna naziva Outro.

Sagledano u cjelini, Hold Time možda i nije velik napredak u odnosu na

prethodni album Post War, ali se savršeno uklapa na prazno mjesto u
autorovu mikrokozmosu. Sjetni noćni zvuk je i dalje prisutan ali cijeli je
ambijent ujednačen, razigran i iznad svega optimističan, tako da ovaj
album dostojno okrunjuje jednu fazu Wardovog stvaralaštva i postavlja
temelje novom izričaju. A to je izričaj kreativnog pojedinca koji je dokazao
kako je individualni pristup nostalgiji i kulturološkom revizionizmu čvrst
temelj na kojemu je moguće uspješno izgraditi vlastitu umjetničku viziju.