You are on page 1of 2

KRIJESNICA

ovi, ružičasti Opel lagano je klizio preko prvih miraža na cesti u rano

N proljetno poslijepodne. Sunce se upravo odmaklo iz zenita, i počelo je grijati


najvećom snagom, no unatoč tome nije bilo ljeplive uspavanosti u zraku.
Lagani je sjeverac bistrio ambijent, pojačavši kontraste na horizontu.
"Izvinite, vi ste valjda mrtvozornik?"-zapitao je čovjeka koji ga je vozio prema
mjestu sinoćnjeg udesa.
"Niste u pravu, mladiću."-odgovori mu vozač.
"Ipak, zaduženi ste za tijela..."
"Ja sam inženjer strojarstva, ali ne radim u struci. Zaposlen sam u zrakoplovnoj
tvrtki kao neka vrst...recimo, referenta za hitne slučajeve."
"Znači, niste sa otoka?"
"Ma daj...stigao sam na Lastovo jutros, nekoliko sati prije vas iz medija."
"Ako nisam previše znatiželjan, zapitao bih vas nešto..."
"Samo izvoli."-ponudi vozač-referent.
"Zbog čega ne radite u struci?"
"Ovo je zanimljivije. Vršim svojevrstni nadzor nad zaposlenima. Pratim njihove
reakcije u običnim, ali i ekstremnim radnim uvjetima. To ti je to. Ljude možeš
nadzirati, a zupčanike i spojke ne."
"Neće vam smetati, gospodine, ako malo pojačam radio?"-zapita novinar.
"Slobodno!"-odgovori mu referent iz zrakoplovne tvrtke, uzvrativši mu
protupitanjem:"Tebi neće smetati ako budem vozio preko sto na sat?"
"Naprotiv, odgovarat' će mi."
Rekavši to, novinar odvrti radio. Zvuk "Ulaska Bogova u Valhallu", uvertire
Wagnerove "Das Rheingold" ispunio je jureći automobil koji se približavao mjestu
zrakoplovne nesreće.
"Nego, kojega će ti vraga to?"-zapita sad vozač, pokazujući na diktafon."Misliš li
razgovarati sa mrtvima?"
Upravo je htio odgovoriti kada se za zavojem ukazala krševita obala osrednjeg
nagiba, posuta ostatcima zrakoplova.

"Kakva preciznost!"-pomisli dok se približavao mjestu pada. Kraški je obalni prag


ovdje širok dvadesetak metara. Nešto više nego na sjevernoj obali, valjda zbog
utjecaja otvorenog mora. A letjelica je, vidi vraga, pogodila baš taj pojas. Drugih
krhotina nije bilo ni u moru niti gore, pri prvim početcima šume; barem koliko je on
uspio vidjeti. Zaključio je kako eksplozija, ako ju je uopće i bilo, nije bila jaka.
Najveći dio kerozina sagorio je pri padu sa deset tisuća metara.
Okrenuo se kako bi čovjeka koji ga je dovezao zapitao još neke detalje, ali njega
nije bilo u blizini. Vratio se do automobila u nadi da će ga pronaći, ali ni tamo ga nije
bilo. Nasmijala ga je činjenica kako radio još uvijek trešti, iako su ovi sa postaje sada
puštali neki moronski hip-hop koji je poslije Wagnera zvučao potpuno infantilno.
"Bodulski smisao za estetiku..."-pomisli."Nikada ga nisu ni imali, kvragu."
Nasmijavši se, isključi radio i zaputi se natrag.
Ništa ga nije zabrinjavalo dok se polagano šetao između krhotina. Čak ni neke
nelogične stvari. Uostalom, popodne je izgledalo preslikano sa razglednice. Što se
tiče pada zrakoplova, već će sastaviti nekakav izvještaj,a pored toga formiran je i
press-centar; dvjestodvadeset žrtava je bio dovoljan razlog da se to uradi.

* * *

S
lijedi me-rekao je Bijeli zec neposredno prije nego je skočio iza oveće hridine,
pod kojom su se rasprskavali prvi popodnevni valovi. Nije ga poslušao, već je i
dalje sjedio na rubu šume promatrajući ostatke zrakoplova. Bijeli mu se zec
ponovo približio.
Možda ćeš pronaći ono što te zanima. Možda. Ne znaš što je dolje? Da ti kažem?
Slijedi me. Dolje? Ne razumijem te. Gdje?
Bijeli je zec bio odjeven u neku vrstu posrebrenjenog kombinezona. Oči su mu
bile ogromne.
Jesu li ti to prave oči? Pa, kako se uzme. Samo, požuri. Nemamo vremena na
bacanje.
Odlučio je ipak poći za Bijelim zecom. I ne znajući zašto, najednom se sjetio
nećega što se počelo uobličavati u Rimbaudove rečenice. "Barbarska", koliko se
mogao sjetiti...Udaranje ledenih santi u zvijezde. Sve je bilo mrtvo i potpuno novo.
Špilja u kojoj se nalazio imala je prohodno i relativno ravno tlo. Na nekim su
mjestima male hrpice suhe morske trave razbijale jednoličnost pretvarajući obalnu
špilju u lego-labirint. Minotaur samo čeka da prereže prokletu Arijadninu nit.
Leševi putnika leže razbacani naokolo po nekoj nelogičnoj pravilnosti, po
svojevrstnom fraktalnom uzorku koji nastaje u kaotičnosti trenutka iznenadne smrti.

( Velika su nebesa otvorena. Isparivanje vodene pare i krv.)

Ovo je smrt koja je suha, vruća, prazna i tamna. Bilo je to posljednje što mu je
Bijeli zec rekao prije nego što je nestao.
Pažljivo je promotrio leševe. Nije bilo raznijetih djelova, opekotina, čak ni
kontuzija. Bili su jednostavno zaustavljeni u trenutku prije trenutka.

Vidio ih je tek kada se počeo vraćati natrag ka automobilu. Stajali su na velikoj


hridini iznad špilje. Lelujali su u izmaglici, pružali ruke prema njemu i tiho brujali.
Lica im nije mogao razaznati. Jedino mu je intuicija govorila da ih ima oko
dvjestoidvadeset.

( Velika su nebesa otvorena. Spaljeno dječje meso transformirano u izmaglicu.)

Ono što je vidio prošle noći ipak nije bio meteorit. Padalo je sporije i
ujednačenije, sa visine od deset tisuća metara. Kako se približavalo horizontu, naglo
je gubilo sjaj. Zato je mislio da je meteorit.

Trebalo je proći još barem dva sata do svitanja. Stajao je na palubi grijući se
lozovačom. Smrt koja je suha, vruća, prazna i tamna.-pomisli bacajući opušak
cigarete u prljavonarančaste odsjaje nižih razina trajekta, koji su se ocrtavali na
uskovitlanoj vodi u pokretu.

You might also like