TEMPUS FUGIT

“Valjda koji SFOR-ov helikopter. Nadam se da nije naš.”-Damir je

prvi progovorio, desetak sekundi nakon što se tutnjava iza obližnjeg brda
stišala. Ostali su još stajali ukočeno, šokirani eksplozijom koja je
presjekla kišno popodne.
“Bilo je prebrzo za helikopter. Ni oblik mu nismo vidjeli.”-reče
Krispin. “Valjda koji meteor. To nije rijetkost.”
“Znaš li ti budalo koliko meteora uopće dospije do površine
Zemlje?!”-pobuni se Hrvoje. “Devedeset posto ih izgori u atmosferi, a i
ono malo što padne, padne u obliku prašine.”
“Dakle, i ti misliš da je helikopter?”-ponada se Damir.
“Ne mislim ja ništa. Samo meteor nije. Općepoznata je činjenica da
je Krispin debil i štreber sa bujnom maštom”. Krispin se pokuša
pobuniti, ali odmah zatim autocenzorskom kritičnošću zapečati svoj
naum. Znao je da se sa Hrvojem ne isplati prepirati, a da stvar bude još
gora, iz pravca obližnjeg stambenog bloka približavao se Dinko.
“Tko se sad zajebava sa praskalicama? Ekipa, crtao sam program iz
Elemenata strojeva, i sjeb’o sam pola hamera sa tušem... Sve moram
ponovo...”.
“Dinko, relaksiraj se. nitko se ne zajebava čak ni sa žabicama, još
od one noći kada su Dean, Ivo, Velimir i Vjeko najebali u onoj birtiji.”-
smiri ga Hrvoje.
“Onda opet onaj mali bosanac gnjavi sa zvučnicima.”-konstatira
Dinko.
A to je bilo lako moguće. Mali Adnan, audiofil koji je snimao sve
moguće zvukove u okolici, od šumova kiše do krriiisssssh zvukova
mlažnjaka, proveo je u Sarajevu prvih par ratnih mjeseci. Pošto su
njegovi živjeli na Alipašinom polju, koje je magnetskom dosljednošću
privlačilo granate, Adnan je sakupio solidnu audio-kolekciju eksplozija.
Sada ju je koristio za plašenje mirnih građana Splita pri
poslijepodnevnom počinku. Svakih nekoliko dana, obavezno između 14 i
17 sati, Adnan bi do maksimuma navrtio zvučnike, stavio ih na prozor i
pustio svoju omiljenu kasetu.
“Mislim da ipak nije balija.”-primjeti Damir. “Zvuk je došao iza
brda.”
“A možda grade novu dionicu zaobilaznice, pa miniraju....” -
pokuša Kristin, no odmah odustane, pogledavši kroz debela stakla svojih
naočala Hrvoja i Dinka.
“Bilo bi najbolje otići iza brda i provjeriti u čemu je stvar.” -
predloži Dinko.
 “Ha...Očekuješ one svoje male glavate, sive...” – nasmije se
Hrvoje.
“Nikad ne ne zna. Možda je to bio jubilarni pad. Znaš, pedeseta
obljetnica Roswella!” – zanosno će Dinko.
“Svejedno, trebat će srediti malog Muju. Meni baba nosi pismejker
koji joj iskače iz pogona uvijek kada budala nabije svoje zvučnike!” –
bijesno odgovori Damir.
“Pejsmejker, molim!” – ispravi ga Hrvoje.

* * *
Približavali su se mjestu pada objekta, ma što on već bio, kroz
neprozirnu zavjesu sitne maglovite kiše koja je padala već sedam dana
postigavši neku vrstu sveprisutnosti.
“Jebi ga, već je sumrak. Kako ćemo.....” – zbuni se Damir.
“Imam baterijsku lampu.” – odgovori Dinko.
Sada su bili na desetak metara udaljenosti od artefakta. U snopu
svjetlosti baterijske lampe moglo se lako uočiti kako je riječ o
izviđačkom zrakoplovu dvomotorcu, jednom od onih kakvi su se koristili
u vrijeme Drugog svjetskog rata.
“Stari, žalim slučaj. Ništa od tvojih aliena!” – procijedi Hrvoje, no
Dinko se nije obazirao. Najednom su svi zastali.
“A da ipak pozovemo policiju kako bi obavila očevid?” – glasio je
Damirov prijedlog.
“Nema smisla. Uostalom zar vas ne zanima što je unutra? Možda
ima preživjelih.” - reče Dinko, odmah zatim nastavivši: “Ja idem
naprijed. Vi pričekajte.”
Izgledao je nestvarno u maglovitoj večernjoj kiši obojenoj
narančastim odsjajima svjetiljki nedaleke industrijske zone, dok se
približavao olupini. Najednom zastane.
“Tijelo! Čovjek je!”
Sagnuo se, te nakon nekoliko sekundi tišine izustio: “Izgleda da je
mrtav!”
Dok su se preostala trojica približavala Dinko otvori prsni džep na
okrvavljenoj uniformi poginulog pilota, te izvuče papirić nalik na vojnu
iskaznicu.
“Piše nešto na francuskom!” – reče i onda se najednom počne
tresti.
“Što ti je sada!?” – zapita ga Hrvoje prišavši mu. Dinko mu pruži
iskaznicu s koje je sitna maglovita kiša već isprala tragove krvi. I u
blijedoj, drhtavoj svjetlosti baterijske lampe svi su mogli pročitati ime
poginulog pilota.
Slovima, poput onih sa zastarjelih pisaćih strojeva pisalo je :
Antoine de Saint – Exupéry.