Newtonovi zakoni kretanja

Osnova dinamike su Newtonovi zakoni kretanja.

To su tri zakona klasične mehanike objavljena 1687. godine u
djelu Philosophiae naturalis principia mathematica Isaaca
Newtona.
Glavna podjela mehanike je na klasičnu mehaniku i kvantnu
mehaniku..
Obe zajedno predstavljaju najbolje definitivno jasno znanje koje
postoji o prirodi.
Klasična mehanika opisuje makroskopske pojave.
Za opisivanje mikrosvijeta primjenjuju se zakoni kvantne
mehanike, a za velike brzine objekata, zakoni relativističke
mehanike.
Osnovni pojmovi: SILA i MASA
Sila je mjera interakcije između tijela.
Usljed djelovanja sile tijelo može:
- da se ubrza ili uspori, odnosno promijeni svoje stanje kretanja
- da se deformira, tj. promijeni svoj oblik
U dinamici se proučava djelovanje sile koja uzrokuje promjenu
stanja kretanja tijela.
Drugo djelovanje sile se koristi za mjerenje sile.
Dinamometar – uređaj za mjerenje sile.
Radi na principu mjerenja istezanja elastične opruge na koju
djeluje vanjska sila. Veličina sile je direktno srazmjerna
istezanju, izduženju opruge
F = k Δl
Postoje 4 osnovna tipa međudjelovanja:
- gravitaciono
- elektromagnetsko
- slabe interakcije
- jake interakcije
Sila je jedan od najelementarnijih pojmova u fizici. To je
vektorska veličina (određena je pravcem, smjerom i
iznosom) kojom opisujemo međudjelovanje tijela i njegove
okoline i kojom objašnjavamo uzroke kretanja. SI jedinica
za silu je njutn čija je oznaka N (nazvana tako prema Isaacu
Newtonu).

Osnovna podjela sila:

 Kontaktne - kako im i samo ime govori, rezultat su fizičkog
kontakta dvaju tijela.
 Mogu djelovati koncentrirano u nekoj točki, na nekoj liniji
ili na površini (kada ih se može predstaviti kao pritisak, ili
površinske sile). Postoji više vrsta kontaktnih sila;
o aktivne - npr. sila kojom reket udara tenisku lopticu

o reaktivne - npr. sila kojom na nas djeluje podloga na

kojoj stojimo
o vanjske - sve kontaktne sile koje na neki sistem

djeluju izvana
 o unutarnje - sile međudjelovanja elemenata unutar
nekog sistema, npr. naprezanje u materijalu
 Volumenske (masene) - vezane su uz postojanje polja sila
u nekom prostoru. One ne djeluju neposredno na neki dio
tijela, a na ostale dijelove posredno, već istovremeno
djeluju na sve čestice tijela, tj. prožimaju ga u njegovom
cijelom volumenu. U ovu vrstu sila spadaju
elektromagnetske, gravitaciona, inercijalne sile.
Elektromagnetske i gravitacione sile su uvijek aktivne sile,
dok su inercijalne sile svojevrsna analogija reakcijskih sila
s obzirom da su reakcija na promjenu stanja kretanja.
Gravitacija
Gravitacija je jedno od osnovnih svojstava našeg svemira.
Manifestira se kao privlačna sila između svih tijela koja imaju
masu. Dva tijela masa i privlačit će se silom čiji je
intenzitet

gdje je gravitacijska konstanta, [Nm2kg-2], a

je međusobna udaljenost. Gravitaciona sila nikad nije odbojna!!
Gravitacione sile spadaju u volumenske sile, a sve volumenske
sile rezultat su postojanja tzv. polja sila u prostoru. Svako polje
sila koje postoji rezultat je nekog svojstva vezanog uz materiju.
Tako je gravitacijsko polje sila rezultat svojstva materije koju
zovemo masenost, električno polje je vezano uz naboj itd..
Gravitaciona sila nije dovoljno ilustrativna veličina za
opisivanje gravitacijskog polja pa se umjesto nje uvodi pojam
jačine gravitacijskog polja. Sila privlačenja ovisi o dvije
varijable, a to su dvije mase koje se međusobno privlače. Jačina
gravitacijskog polja ovisi samo o masi koja stvara to
gravitacijsko polje. Jačina gravitacijskog polja mase računa
se kao

Ova veličina nam govori kojom silom gravitacijsko polje

privlači jedan kilogram mase u nekoj tački prostora određenoj
radijvektorom . Mjerna jedinica je njutn po kilogramu [N/kg],
a lako se može pokazati da je njutn po kilogramu isto što i metar
u sekundi na kvadrat [m/s2], što je mjerna jedinica ubrzanja.
Možemo, dakle, reći da je jačina gravitacijskog polja u nekoj
točki prostora zapravo ubrzanje sile teže tog istog
gravitacijskog polja. Ta je veličina svojstvo isključivo
gravitacijskog polja i nema nikakve veze s masom koja se
eventualno može naći u tom polju, za razliku od sile.
Dopunske činjenice za potpunije razumijevanje:
 Gravitacijsko polje svake čestice širi se u beskonačnost, ali
njegova jakost slabi s kvadratom udaljenosti.
 Za dobivanje jačine , svejedno je s kojom će se masom
vršiti dijeljenje jer će ukupna sila uvijek biti proporcionalno
veća ili manja.
 Definicija jačine gravitacijskog polja se matematički može
dobiti i na alternativni način uvrštavanjem jedinične mase u
drugi Newtonov zakon.
Newtonov zakon gravitacije
Newtonov zakon gravitacije je prirodni zakon koji opisuje
pojavu općeg privlačenja među svim tijelima u svemiru. Smatra
se ``najveličanstvenijim poopćenjem koje je ikad učinio ljudski
um'': ista ona sila, koja privlači poslovičnu Newtonovu jabuku
prema tlu zemlje, održava Mjesec u njegovoj putanji oko Zemlje
i planete u njihovim putanjama oko Sunca (a danas je jasno da
se to privlačenje prostire i dalje, u međuzvjezdana i
međugalaktička prostranstva).
Pretpostavljajući važenje prvih dvaju Keplerovih zakona,
Newton u Principia pokazuje da iz njih slijedi da dva tijela
djeluju jedno na drugo silom koja je proporcionalna umnošku
njihovih masa, a obrnuto proporcionalna kvadratu njihove
međusobne udaljenosti:
 m1 m2 
  F   2
r0 ,
r
gdje je γ = 6, 67. 10-11 m3/(kg . s2) tzv. univerzalna gravitacijska
konstanta čija je vrijednost eksperimentalno utvrđena
(Cavendish je eksperiment kojim je odredio gravitacijsku
konstantu nazvao `vaganjem Zemlje').
Gravitacijska je sila razmjerno slaba (omjer električnog
odbijanja i gravitacijskog privlačenja dvaju elektrona je 4, 17 .
1042) -- težina je tijela zamjetna zato što je masa Zemlje velika.
mM
Težina tijela mase m na površini Zemlje bit će G   , gdje je
R2
M masa Zemlje, a R njen `poluprečnik'; kako Zemlja nije kugla
nego, približno, spljošteni rotacijski elipsoid (tzv. geoid), R, a
time i T, ovise o položaju na njenoj površini. Iz T = mg slijedi da
M
je gravitacijsko ubrzanje g   ; njegova vrijednost varira od g
R2
= 9, 781 m/s2 na ekvatoru do g = 9, 833 m/s2 na polovima.

Elektromagnetske sile
Potiču usljed međudjelovanja naelektrisanih čestica.
Za naelektrisanja u mirovanju vrijedi Coulombov zakon
 1 q1 q2 
F   2 r0
4 0 r
gdje su q1 i q2 naelektrisanja , r – rastojanje između centara tih
naboja, a  0  8,85 1012 Fm 1 dielektrična konstanta vakuuma.

Kada se naboj q kreće brzinom v u magnetskom polju indukcije

B, na njega djeluje magnetska sila
  
F  q (v x B )
Ukupna elektromagnetsak sila (Lorentzova) je zbir električne i
magnetske
   
F q E q(v x B)
Intenzitet elm. sila je mnogo puta veći od gravitacionih.
Nuklearne sile djeluju između čestica u atomskom jezgru, na
malim rastojanjima i imaju veliki intenzitet.
Prvi Newtonov zakon
Svako tijelo (i materijalna tačka) ostaje u stanju mirovanja
ili jednolikog kretanja po pravcu dok vanjska sila ne
uzrokuje promjenu tog stanja. Zovemo ga još zakonom
inercije.
Tromost-inercija
Tromost ili inercija je jedno od osnovnih svojstava svih čestica
u svemiru koje imaju masu, tj. masa je mjera tromosti tijela. To
se svojstvo manifestira kao opiranje tijela promjeni stanja
kretanja, što je izrečeno prvim Newtonovim zakonom.
U osnovi, to znači da bi se tijelu promijenio intenzitet brzine i/ili
smjer brzine, na to tijelo mora djelovati sila. Uočimo da za
promjenu smjera kretanja nije potrebna i promjena intenziteta
brzine. Opiranje promjeni stanja kretanja očituje se u pojavi
inercijalne sile koju tijelo "osjeća" prilikom ubrzavanja i/ili
prilikom kretanja po krivolinijskoj putanji.
Dobar ilustrativni primjer za slučaj promjene intenziteta brzine
je vožnja u automobilu. Svi znaju iz iskustva da prilikom
ubrzavanja u vožnji sjedište pritišće na naša leđa, kao da nas
nešto vuče prema natrag, dok prilikom usporavanja nastavljamo
s kretanjem prema vjetrobranskom staklu, kao da nas nešto vuče
prema naprijed. Efekt je to izraženiji što je veća masa tijela i/ili
promjena brzine, tj. ubrzanje.
Vektor inercijalnih sila uvijek gleda u suprotnom smjeru od
vektora ubrzanja, a intezitet je jednak . Inercijalne sile
su po prirodi masene (volumenske) sile (za razliku od
kontaktnih). Takve sile "prožimaju" tijelo u cijeloj njegovoj
masi (volumenu) jer djeluju na svaku njegovu česticu; u biti,
priroda inercijalnih sila se ni po čemu ne razlikuje od
gravitacionih, osim što su im uzroci različiti. Neke inercijalne
sile su od posebnog značaja u analizi kretanja pa imaju i
posebno ime: centrifugalna sila, Coriolisova sila.
Masa
Masa je jedno od osnovnih svojstava materije.
U svakodnevnom životu često je zamjenjujemo s težinom, što je
neispravno jer su to dvije različite fizikalne veličine (Razlike:
masa je apsolutna, dok težina ovisi o gravitaciji; masa se mjeri
vagom, a težina dinamometrom; masa se izražava u
kilogramima [kg], a težina u njutnima [N]).
Masa je mjera tromosti. Iz ove izjave nameće se pitanje: Što je
to tromost? Tromost (Inercija) je također svojstvo svakog tijela
po kojemu to tijelo nastoji ostati u stanju kretanja u kojem se
nalazi (u stanju mirovanja ako miruje, u stanju kretanja ako se
kreće). Što, dakle, znači da je masa mjera tromosti? To znači da
su ove dvije veličine međusobno ovisne i proporcionalne - tijelo
veće mase ima veću tromost, a tijelo manje mase ima manju
tromost.
Osnovna mjerna jedinica za mjerenje mase je 1 kilogram [kg].
Masa tijela koje ima masu 1 kg jednaka je masi prautega,
odnosno mjerna jedinica za masu - 1 kg izvedena je od mase
etalona koji se čuva u muzeju utega i mjera u Sevresu pokraj
Pariza.
Masu nekog tijela možemo odrediti vaganjem - uspoređivanjem
mase tijela s masom utega-tijela poznate mase. Ako vaga pokaže
da su mase ovih tijela jednake (dođe do izjednačenja, kazaljka
pokazuje na 0...) tada znate da je masa tijela jednaka poznatoj
masi utega.
Prvi Newtonov zakon naziva se
ZAKONOM INERCIJE a sistemi u kojima važi taj zakon
zovu se INERCIJALNIM SISTEMIMA.
Postojanje inercijalnih sistema potvrđeno je
eksperimentalno.
Svaki sistem koji miruje ili se kreće jednoliko po pravcu s
obzirom na neki inercijalni sistem, opet je inercijalni sistem.
Mirovanje i jednoliko kretanje po pravcu su ravnopravni.
Drugi Newtonov zakon
Dok 1. zakon opisuje ponašanje tačkastog tijela kada na njega
ne djeluju druga tijela ili kada je rezultanta tih djelovanja = 0,
drugi zakon opisuje kako se ponaša tijelo kada na njega djeluje
neka vanjska sila.
Promjena kretanja proporcionalna je vanjskoj sili koja djeluje, a
odvija se u smjeru djelovanja te sile. Formula općenito glasi:
Sila je proporcionalna ubrzanju, a konstanta proporcionalnosti je
masa.

F=m.a
Ova veza sile, mase i ubrzanja je Drugi Newtonov
aksiom u nerelativističkom obliku, ili jednačina kretanja.
Iz nje se izvede jedinica za silu
JF = Jm . Ja = 1kg . ms-2 = 1N

Za opštiju formulaciju 2. zakona potrebno je definirati

količinu kretanja tijela ili impuls. Naime, vrijedi
gdje je promjena količine kretanja u infinitezimalno
malenom intervalu vremena .
Inače se količina kretanja tijela (impuls) definira kao vektor
koji je jednak proizvodu mase i brzine:
 
p mv
Za sisteme u kojima je masa tijela uključenog u razmatranje
konstantna, a na tu generalizaciju u praksi najčešće nailazimo,
daljni razvoj općenite formule dolazi do poznate formulacije 2.
Newtonovog aksioma:

Ili brzina promjene količine kretanja proporcionalna je sili i

odvija se u pravcu te sile.
 d ( mv) 
dv 
Inače jednačina F
dt
m
dt
ma

predstavlja diferencijalnu jednačinu kretanja tijela, u kojoj

je F rezultanta svih sila /interakcija/ tijela mase m sa svim
drugim tijelima, a a ubrzanje tijela u odnosu na neki
inercijalni sistem.
Ovo je naravno vektorski oblik jedn. kretanja i iz nje se
mogu napisati tri skalarne jednačine.
3. zakon: Svakom djelovanju (akciji) suprostavlja se po
intenzitetu jednako i suprotno usmjereno djelovanje (reakcija).
Djelovanje dvaju tijela jednoga na drugo jednako je i suprotno
usmjereno.