MISAO ZENA

Šalica čaja Vrijeme za smrt

Tako dakle Istinski prijatelji
Majčin savjet učitelju Blatnjavi put
Zatri dana Posjetnica
Poslušnost Usporedba
Glas Ponoćni izlet
Sve je najbolje Razmetljivi majmun
Javna ljubav Pouka posljednje svijeće
Posljednji glas Pismo umirućem
Kap vode Okus mača
Utihnuli hram Jedan osmijeh
Posljednja pokora Objava sutri
Krađa mjeseca San danju
Voda i mjesec U zemlji sanja
Buddha Veleposjednik – glupan
Buddha čađavog nosa Istinska promjena
Živi buddha i bačvar Narav
Buddhin zen Kamenium
Vlastita riznica Tunel
Zen u svakom trenutku U rukama usuda
Dosuov zen Ubijanje
Zen u prosjačkom životu Dijamant na blatnjavom putu
Zen razgovor Hoshinova posljednja pjesma
Pripovjedačev zen Istinska sreća
Ispravni put Kadionica
Najdragocjenija stvar na svijetu Čudo
Esuin odlazak Mrtvačev odgovor
Rinzaijevo prosvjetljenje Lopov koji je postao učenik
ŠALICA ČAJA
Nan-ina, japanskog učitelja zena razdoblja
Meiji, posjeti jednoga dana neki znalac sa željom da
se u njega raspita o učenju zena.
Nan-in posluži čaj neočekivanom gostu. Kada
je šalicu čaja već ispunio do vrha, zen učitelj nastavi
natakati čaj. Znalac promatraše kako se čaj prelijeva.
Ne uzmogavši se više suzdržati, obrati se zen
učitelju riječima: „Šalica je vrhom puna. Čaja više u
nju ne može stati!"
„Nalik ovoj šalici", odvrati Nan-in, ,,i ti si
dupkom prepun svojim uvjerenjima i U strašnoj srdžbi, roditelji djevojke zapute se
pretpostavkama. Kako ti mogu protumačiti zen
učenje ako prethodno nisi ispraznio svoju šalicu?
TAKO DAKLE?
Učitelja zen nauka Hakuina svi su susjedi,
koji stanovaše u njegovoj blizini, hvalili kao čovjeka
koji živi smirenim i nadasve čednim životom.
U njegovoj je blizini živjela neka prelijepa
djevojka čiji roditelji bijahu vlasnici trgovine
hranom. Sasvim iznenada i posve neočekivano,
roditelji prelijepe djevojke otkriše da djevojka
očekuje dijete. Roditelji se razgnjeviše, a djevojka ne
htjede priznati tko je otac njezina djeteta. Nakon
mnogo nagovaranja, djevojka imenova Hakuina.
učitelju. „Tako dakle?", bijaše sve što učitelj izusti.
Kada se dijete rodilo, odniješe ga Hakuinu.
On je već izgubio svaki dobar glas i ugled po kojem
je nadaleko slo vio kao čedan čovjek, ali mu to nije
zadavalo mnogo brige. Ipak, bilo mu je vrlo stalo do
tek rođena djeteta. Mlijeko je za njega dobivao od
svojih susjeda, kao i sve drugo što je za dijete bilo
potrebno.
Nakon godinu dana, djevojka više ne
uzmogne izdržati, te roditeljima povjeri istinu.
Pravi je otac djeteta bio neki mladić što je radio na
ribljoj tržnici.
Majka i otac nesretne djevojke odmah se
zaputiše Hakuinu kako bi od njega izmolili oprost,
ali i vratili dijete majci.
Hakuin bijaše predusretljiv. Vraćajući im
dijete, sve što je izustio, bile su riječi, „Tako, dakle?"
MAJČIN SAVJET UČITELJU
Jun, učitelj šingona, bijaše nadaleko poznat
kao dobar znalac učenja, ali nadasve kao vrstan
poznavalac sanskrta u razdoblju Tokugava. U doba
svoje mladosti, Jun je običavao podučavati sanskrtu
svoje učenike.
Njegova majka dozna za sinovljeve poduke,
te mu uputi ovakvo pismo:
„Sine, kada si želio postati Buddhin poklonik,
mislila sam da te pritome ne vodi želja da drugima
služiš kao putujući riječnik. Poučavanju i tumačenju,
sjaju i slavi nema ni kraja ni konca. Moja je želja da
prekineš svoja podučavanja. Savjetujem ti da se
zatvoriš u kakav mali hram u nekom skrovitom
dijelu planine. Svoje vrijeme posveti meditaciji, te na
taj način dosegni istinsku spoznaju."
ZA TRI DANA zahtjevu da učenik nastavi s meditacijom narednih
pet dana. I to bijaše uzalud. „Posveti se meditaciji
još tri dana. Ako ni tada ne postigneš prosvjetljenje,
Suibo, učenik Hakuina, bijaše i vrstan učitelj. bolje ti je da počiniš samoubojstvo".
U razdoblju izdvojenosti tijekom jednog ljeta, U osvit drugoga dana učenik se prosvijetli.
učitelju Suibi pristupi neki učenik što je ovamo
došao sa nekog južnog otoka Japana.
Suibo mu postavi ovakav zadatak: „Poslušaj
pljesak jedne ruke."
Učenik ostade na onome mjestu cijele tri
godine, ali ne uspije riješiti postavljeni zadatak.
Jedne noći, zaputi se on, sav u suzama, učitelju
Suibou. „Posuđen i sasvim zbunjen, moram se
vratiti na jug", tako mu reče, „jer ne mogu riješiti
zadatak koji si mi postavio."
„Pričekaj s odlaskom još tjedan dana, a za to
se vrijeme bez prestanka posveti meditaciji",
posavjetova ga učitelj Suibo. Učenik se ni nakon tog
vremena ne prosvijetli. „Pokušaj još tjedan dana",
reče mu Suibo. Učenik se povinuje njegovu savjetu,
ali uspjeha nije bilo.
„Još tjedan dana". Ni to vrijeme nije donijelo
nikakve koristi. Sav obuzet očajem, učenik stade
preklinjati učitelja, neka ga otpusti i dozvoli mu da
se vrati otkuda je i došao, ali Suibo ustraje u svom
POSLUŠNOST Benkei se nasmiješi. „Prijeđi na moju lijevu
stranu."
Svećenik poslušno prijeđe na Benkeievu
Kada bi učitelj Benkeia podučavao, njegove lijevu stranu.
su riječi pomnjivo slušali ne samo učenici zena, već i „Ne", uto reče Benkei, „bolje ćemo
poklonici sviju redova i sljedbi bez razlike. U svojim razgovarati ako se budeš nalazio na mojoj desnoj
podukama, Benkeia nikada nije izrijekom navodio strani. Prijeđi, dakle, ovamo."
riječi sutri. Namjesto toga, riječi su progovarale iz Svećenik ponosno zakorači na desnu stranu.
dubine njegova srca, te prodirale izravno u srca „Eto, vidiš", reče nato Benkei, „ti mi se pokoravaš i
njegovih slušatelja. ja zaista mislim da si plemenita osoba. A sada sjedi
Nazočnost mnoštva slušatelja jednom do mene i slušaj moje riječi."
prilikom razgnjevi nekog svećenika nichiren sljedbe
kojeg njegove pristaše napustiše kako bi slušali
poduke u zen učenju. Sebični i samoživi svećenik
zaputi se jednoga dana u hram, donijevši čvrstu
odluku da stvar raspravi s Benkeiem.
„Hej, zen učitelju", doviknu Benkeiu
svećenik. „Pričekaj trenutak. Svatko tko te poštuje,
saslušat će tvoje riječi. Čovjek kao što sam ja nimalo
te ne poštuje. Možeš li me privoljeti da ti se
pokorim?"
„Uspni se gore, k meni, pa ću ti pokazati",
odvrati Benkei.
Svećenik se gordo progura kroz mnoštvo i
pristupi učitelju.
GLAS SVE JE NAJBOLJE

Kada Benkei umre, neki slijepi čovjek koji Kada je jednom zgodom šetao tržnicom,
življaše u blizini učiteljeva hrama, reče svome Banzan začu razgovor mesara i kupca što je k njemu
prijatelju: „Slijep sam i ne mogu vidjeti čovjekovo svratio.
lice. Stoga njegov karakter moram prosuđivati na „Daj mi najbolji komad mesa što ga imaš u
osnovi njegova glasa i njegove boje i zvuka. Kada trgovini", tako reče kupac.
začujem nekoga kako drugome čestita na njegovoj „Sve je u mojoj trgovini najbolje", odvrati
sreći ili uspjehu, obično pritom začujem i skriveni mesar. „Ne može se ovdje naći nijedan komad mesa
ton zavisti. Kada se, pak, začuje kako tkogod koji nije najbolji."
izjavljuje sućut zbog nečije nesreće, u tim riječima
začujem i radost i zadovoljstvo. Čini mi se pritom
kao da je onome tko izjavljuje sućut uistinu drago
što je ponešto dobiti i za njega preostalo u njegovom
vlastitom svijetu.
Koliko ja znam, Benkeijev je glas uvijek i u
svim prigodama bio iskren i čestit. Kada bi
iskazivao zadovoljstvo i sreću nečime, ne bih začuo
ništa drugo osim sreće. Kada bi, pak, iskazivao
tugu, tuga je bila sve što bih tada čuo."
JAVNA LJUBAV POSLJEDNJI GLAS

Dvadeset svećenika i jedna svećenica, kojoj Tanzan je napisao cijelih šezdeset dopisnica
nadjenuše ime Esun, zadubilo se u meditaciju s posljednjeg dana svoga života, te zamolio jednoga
nekim zen učiteljem. od svojih učenika da ih razašalje. Zatim je
Esun bijaše pristala i vrlo lijepa, iako joj glava preminuo.
bijaše obrijana, a haljina isposnički jednostavna. Na dopisnicama je pisalo:
Nekoliko se svećenika potajice zaljubi u nju. Jedan
od njih napiše joj ljubavno pismo, tražeći u njemu Odlazim iz ovoga svijeta.
tajni ljubavni sastanak. Ovo je moj posljednji glas.
Esun ne odgovori. Narednog dana učitelj
podučavaše cijelu skupinu, te nakon poduke, Esun
ustade. Obraćajući se onome mladiću koji joj bijaše
napisao ljubavno pismo, ovako mu reče: „Ako me
zaista toliko voliš, onda mi priđi i zagrli me sada i
ovdje."
KAP VODE
Učitelj zena, kojem nadjenuše ime Gisan,
zamoli nekog mladog učenika da mu donese vjedro
vode kako bi rashladio vodu koju je netom
pripremao za kupelj.
Učenik donije vodu, te nakon što je rashladio
njome kupelj, prospe ono malo vode što je u vjedru
ostalo.
„Budalo", učitelj vikne na njega, „Zašto nisi
ostatkom vode zalio biljke? Otkuda ti to pravo da
proliješ čak i kap vode u ovom hramu?"
U tom trenutku mladi učenik shvati suštinu
zen učenja. Svoje ime promijeni u Tekisui, što znači
„kap vode".
UTIHNULI HRAM
U učitelja zena Soicija bijaše samo jedno oko,
ali ono blistaše prosvjetljenošću. Učitelj Soici
podučavao je svoje učenike u hramu Tofuku.
U bilo koje vrijeme, i danju i noću, hram je
počivao u posvemašnjoj tišini. Nije se mogao začuti
niti jedan jedini zvuk. Učitelj zena Soici bijaše
ukinuo čak i recitiranje i glasno izgovaranje svetih
sutri. U učenika ne bijaše nikakvoga posla, izuzev
predanosti meditaciji.
Kada učitelj umre, neki stari susjed, koji
obitavaše u blizini hrama, začu jednoga dana
zvonjavu zvona i recitiranje sutri. Po zvonu zvona i
glasnom izgovaranju sutri, stari susjed sazna da je
Soicija nestalo.
POSLJEDNJA POKORA „Nisam opovrgao svoju dozvolu", reče
Sengai. „Samo sam htio da mu dam posljednji
udarac. Kada se, naime, vrati u ovaj hram, bit će već
Od djetinjstva je Tangen naukovao u učitelja prosvijetljen, pa ga više neću moći prekoriti."
Sengaia. Kada napuni dvadesetu godinu života,
Tangen namjeri napustiti svoga učitelja kako bi
posjetio i druge. Želio je, naime, proučavati zen
učenje usporedno u nekolicine učitelja, ali mu to
Sengai ne dopusti. Kada god bi Tangen predložio
svome učitelju svoj naum, Sengai bi ga lupnuo po
glavi.
Naposljetku, kada mu već sve to dojadi,
zamoli Tangen svoga starijega brata, neka izmoli
dozvolu od učitelja Sengaia. Brat sasluša molbu
Tangenovu, te učini kako ga je ovaj molio. Vrativši
se iz posjeta učitelju, ovako izvijesti Tangena: „Sve
je u redu. Dogovorili smo tvoj odlazak na
hodočašće, kako si želio. Možeš odmah krenuti."
Tangen se zaputi Sengaiju kako bi mu zahvalio na
dozvoli. Učitelj mu nato odgovori još jednim
uobičajenim udarcem.
Tangen sve ispripovjedi svome bratu, a ovaj
mu nato reče: „Što sad nije kako valja? Sengai
nikada ne dozvoli nešto, što bi kasnije porekao.
Svakako ću mu to i reci." I zaputi se učitelju.
KRAĐA MJESECA
Riokan, učitelj zena, življaše vrlo skromnim
životom u nekoj tijesnoj kolibi tik uz podnožje
nekoga brda. Jedne večeri lopov se prikrade kolibi,
ali na svoju žalost otkrije da u njoj nema ničega što
bi se moglo ukrasti.
Riokan se vrati u kolibu i zateče ondje
lopova. „Možda si i dug put prevalio kako bi me
posjetio", ovim se riječima obrati lopovu, „stoga ne
bi valjalo da se vratiš praznih ruku. Molim te, uzmi
moju odjeću na dar."
Lopov ostade zgranut od zaprepaštenosti.
Nato uze odjeću što mu je Riokan darova, te pobježe
koliko su ga noge nosile.
Riokan sjede, onako neodjeven, te stade
promatrati mjesec. „Jadnik", žalio je, „volio bih da
sam mu mogao pokloniti ovaj prelijepi mjesec."
VODA I MJESEC
U vrijeme kada je svećenica Čijono naukovala
u učitelja Bukoa iz Engakua, nastojeći proniknuti u
suštinu zen učenja, dugo vremena nije uspijevala
doseći plodove meditativne zadubljenosti.
Jedne noći, osvijetljene blistavom
mjesečinom, svećenica Čijono nosila je vodu u
nekom starom vjedru, povezanom bambusom.
Iznenada, bambus se pokida napola, a dno otpadne.
U tom se trenutku Čijono prosvijetli!
U znak sjećanja na taj trenutak prosvjetljenja,
svećenica Čijono napiše ovu pjesmu:
I ovako i onako, na sve načine pokušah spasiti staro
vjedro
Jer bambusove su veze popustile i mogle su u tren
popucati
Sve dok naposljetku dno ne otpadne.
Nema više vode u vjedru!
Nema više mjeseca u vodi!
BUDDHA „Zar me namjeravaš prozvati nečovječnim
samo zato što se ne odajem piću!", uzviknu ljutito
Unso. „Ako nisam čovjek, što sam onda?"
U razdoblju Meidi, u Tokiju življahu dva „Buddha", odvrati mirno Tanzan.
glasovita učitelja. Premda oboje bijahu podjednako
čuveni i na dobru glasu, bijahu potpuno oprečnih
osobina. Prvi od njih, Unso, učitelj šingona,
pridržavao se Buddhinih pouka vrlo savjesno.
Nikada se nije opijao opojnim pilima, niti je
objedovao poslije jedanaest sati izjutra. Drugi učitelj,
Tanzan, podučavatelj filozofije na Carskom
sveučilištu, nikada se nije pridržavao Buddhinih
pouka. Kada bi mu se prohtjelo uživati u dobroj
hrani, dosita bi se najeo, a kada bi mu se u tijeku
dana prohtjelo počinuti, spavao je mirne savjesti.
Jednoga dana Unso posjeti Tanzana, koji je upravo u
taj tren ispijao pehar vina, što je bilo zabranjeno
svim Buddhinim sljedbenicima.
„Zdravo, brate", oslovi Tanzan pridošlicu,
„jesi li za pehar vina?"
„Nikada ne pijem!", uzviknu svečano Unso.
„Onaj tko ne pije i nije baš neki čovjek",
odvrati Tanzan.
BUDDHA ČAĐAVOG NOSA
Neka je svećenica, koja se svim srcem
posvetila traganju za prosvjetljenjem, isklesala kip
Buddhe, te ga obložila zlatnim listom. Kuda god
išla, uvijek bi sa sobom nosila i kip zlatnog Buddhe.
Godine su prolazile, a svećenica, što je još
uvijek nosila sa sobom zlatnoga Buddhu, odluči da
se nastani u nekom malom hramu u unutrašnjosti.
U tom je hramu bilo mnoštvo Buddhinih kipova, a u
svakoga je bio i poseban oltar.
Svećenica poželi prosuti tamjan pred svojim
zlatnim Buddhom. Nije joj se priom svidjela
zamisao da će se miris raširiti i do drugih Buddha,
te izumi lijevak kojim se tam jan uzdizao samo do
njezina zlatnog Buddhe. Od silne čađi, međutim,
zlatnom Buddhi pocrnje nos i to ga učini izrazito
ružnim.
ŽIVI BUDDHA I BAČVAR
Učitelji zena podučavaju osobno vladanje u
jednoj izdvojenoj sobi. Dok traje poduka, nitko ne
smije ući u tu prostoriju.
Mokurai, učitelj zena u hramu Kenin u Kiotu,
volio je provoditi vrijeme u razgovorima s
trgovcima i raznosačima novina, podjednako toliko
koliko i sa svojim vlastitim učenicima. Među
ljudima s kojima je običavao razgovarati, bijaše i
neki gotovo nepismeni bačvar. On bi običavao
postavljati nesuvisla i neumjesna pitanja Mokuraiju,
a potom bi ispijao svoju šalicu čaja i odlazio.
Jednoga dana, u prisutnosti bačvara, Mokurai
namjeri podučiti nekoga učenika osobnom vladanju,
te zamoli bačvara, neka pričeka u drugoj prostoriji.
„Shvaćam da si ti živi Buddha", čovjek stade
prosvjedovati. „Čak ni kameni Buddha u hramu
nikada ne odbija sve one mnogobrojne koji u
mnoštvu dolaze k njemu. Ne razumijem ipak, zašto
ja moram biti isključen?"
Mokurai bijaše prisiljen izići iz prostorije
kako bi se sastao sa svojim učenikom.
BUDDHIN ZEN
Buddha je jednom ovako rekao:
"Položaj kraljeva i vladara smatram istim kao
i položaj čestica prašine. Zlato i drago kamenje
promatram kao mnoštvo opeke i šljunka. Na
najskupocjeniju svilenu odjeću gledam kao na rite
pomame. Mirijade svjetova svemira vidim kao sitno
sjemenje voća, a najveće jezero Indije kao kap ulja na
mojem stopalu. Nauk svijeta osjećam kao obmanu
čarobnjaka. Najuzvišeniju misao o oslobođenju
razabirem kao zlatni brokat u snu, a na put
prosvijetljenih gledam kao na cvjetove što izniču u
ljudskom pogledu. Meditaciju vidim kao potporu
planini, nirvanu kao noćnu moru dana. Na sud o
dobru i zlu gledam kao na vijugavi ples zmaja, a na
nadolazak i pad pouzdanja samo kao na tragove što
ih za sobom ostavljaju četiri godišnja doba."
VLASTITA RIZNICA
Daidu u Kini posjeti učitelja Basoa. Baso mu
se obrati pitanjem: „Što tražiš?"
„Prosvjetljenje", odvrati Daido.
„Posjeduješ svoju vlastitu riznicu. Zašto
tragaš izvan nje?", zapita Baso.
Daidu odgovori pitanjem: „Gdje je moja
riznica?" Baso odvrati: „To, za čime tragaš, to je
tvoja riznica."
Daido se prosvijetli! Nakon prosvjetljenja,
uvijek je svoje prijatelje ovako požurivao: „Otvorite
svoje vlastite riznice i koristite to blago!"
ZEN U SVAKOM TRENUTKU
Učenici zena provode sa svojim učiteljima
najmanje deset godina prije no što se osmjele
podučavati druge.
Nan ina posjeti Teno koji je, prošavši svoje
naukovanje, postao učiteljem zena. Zadesi se tako,
da taj dan bude kišovit, pa Teno obuje klompe i
ponese sa sobom kišobran. Nakon što ga je oslovio
pozdravom, Nan in primijeti: „Pretpostavljam da si
svoje klompe ostavio u predvorju. Htio bi saznati od
tebe, da li si kišobran ostavio lijevo ili desno od
klompi."
Teno, sasvim zbunjen, ne uzmogne odmah
odgovoriti.
Shvati kako nije sposoban u svakom trenutku
uz sebe imati zen. Tako postade Nan inov učenik,
naukovavši u njega narednih šest godina kako bi
postigao nazočnost zena u svakom trenutku.
DOSUOV ZEN
Dosu je započeo s učenjem zena u dobi od
šezdeset godina, te nastavio s učenjem sve dok nije
navršio osamdeset. Tek je tada spoznao suštinu zen
učenja. Podučavao je druge do svoje devedesete
godine.
Jednom ga prigodom neki učenik zapita:
„Ako nemam ništa na umu, što da radim?"
Dosu odvrati: „Izbaci to napolje."
„Ali, ako nemam ništa, kako to mogu
izbaciti?", nastavi učenik s ispitivanjem.
„Pa", odvrati Dosu, „onda to iznesi."
ZEN U PROSJAČKOM ŽIVOTU na obronku planine. Nakon toga, vratiše se u svoj
zaklon pod mostom.
Tosui čvrsto usnu, te ostatak noći provede u
snu, ali učenik nije mogao zaspati. Kada osvane
Tosui bijaše glasoviti učitelj zena svoga jutro, Tosui reče: „Danas ne moramo prositi hranu.
vremena. Življaše u nekoliko hramova u raznim Naš je preminuli prijatelj ostavio za sobom nešto
pokrajinama Japana. hrane." Ali učenik nije mogao okusiti nijedan
U posljednjem hramu, što ga je posjetio, zalogaj.
sakupilo se takvo nepregledno mnoštvo sljedbenika „Rekao sam ti da nećeš biti u stanju raditi isto
da im Tosui priopći kako namjerava napustiti ono što i ja", reče Tosui pridošlici. „Odlazi odavde i
daljnje podučavanje. Posavjetova ih da se raziđu, te ne dosađuj mi više."
krenu kamo tko poželi. Nakon toga, izgubi mu se
svaki trag.
Tri godine kasnije, jedan od njegovih učenika
pronađe ga na nekom zabitom mjestu. Živio je s
nekim prosjacima pod jednim mostom u Kiotu.
Učenik namah počne pre-klinjati Tosuija, neka ga
primi na poduku.
„Ako si u stanju raditi ono što sam radim, pa
makar i samo nekoliko dana, možda će mi se i
prohtjeti primiti te na nauk", odgovori mu Tosui.
Na te riječi učitelja, spomenuti se učenik
preodjene u prosjaka, te provede dan s Tosuijem.
Narednog dana jedan od prosjaka umre. Tosui i
njegov učenik u ponoć odniješe tijelo, te ga spališe
ZEN RAZGOVOR Ovakav odgovor navede dječaka u zabunu. O
svom porazu sve ispripovjedi učitelju.
„Upitaj ga, kamo ide ako nema vjatra",
predloži učitelj.
Svoje mlade učenike učitelji zena vježbaju u Narednoga dana dječaci se sretoše po treći
vrsnom izražavanju. put.
Dva zen hrama imala su po jednog mladog „Kuda ideš", upita prvi dječak.
štićenika. Jedan od njih, na svom putu u nabavku „Idem na tržnicu kupiti povrće", odvrati
povrća svakoga bi jutra susretao onog drugog drugi.
štićenika iz drugog hrama.
„Kuda si krenuo?", pitao bi jedan.
„Idem kud god me noge nose", odgovorio bi
drugi.
Ovakav odgovor zbuni prvog dječaka, te se
zaputi svome učitelju kako bi od njega zatražio
pomoć. „Sutra ujutro", posavjetova ga učitelj, „kada
sretneš tog dječaka, postavi mu isto pitanje. On će ti
odgovoriti istim riječima, a ti ga nato upitaj: ,,A ako
nemaš noge, kuda onda ideš?" To će ga dovesti u
red."
Dječaci se iznova susretoše narednoga jutra.
„Kuda ideš?", upita prvi.
„Idem kuda god vjetar zapuše", odvrati
drugi.
PRIPOVJEDAČEV ZEN ispripovjeda učitelju. Jamaoka ga u nekoliko navrata
uzastopce odbije. Kada bi Enco počinjao s govorom,
Jamaoka bi ga odbijao, govoreći: „Još uvijek nisi
Enco bijaše glasoviti pripovjedač. Njegove su tako dobar pripovjedač kao moja majka."
ljubavne pripovijesti zadirale ravno u srca slušatelja. Proteklo je punih pet godina da se Enco
Kada bi pripovijedao ratnu pripovijest, bilo je to kao osposobi kako bi Jamaoki ispripovjedao legendu
da su sami slušatelji u taj tren bili na bojnom polju. onako kako je to njegova majka činila. Tako je
Jednoga dana Enco susrete Jamaoka Tesua, Jamaoka premio pripovjedaču Encou suštinu zen
svjetovnjaka koji je naskoro imao primiti učenja.
majstorstvo u zenu. „Čujem", obrati mu se Jamaoka,
„da si najbolji pripovjedač u našoj zemlji, te da ljude
po svojoj volji navodiš u smijeh ili plač. Ispripovjedi
mi svoju omiljenu pripovijest o Dječaku i breskvi.
Kada sam bio još sasvim maleno dijete, spavao sam
kraj svoje majke i ona mi je često pripovjedala tu
legendu. Usred pripovjesti bih zaspao. Ispripovjedi
mi je onako kako je to moja majka pripovjedala."
Enco se ne usudi ni pokušati. Zatraži od
učitelja vremena da izuči legendu. Nakon nekoliko
mjeseci, zaputi se Jamaoki, te mu ovako reče:
„Molim te, pruži mi priliku da ti ispripovjedam
pripovijest."
„Neki drugi dan", odvrati Jamaoko.
Enco bjaše duboko razočaran. Stade i dalje
proučavati legendu, te iznova pokuša da je
ISPRAVNI PUT
Netom pred smrt, Ninakavu posjeti učitelj
zena Ikju. „Hoćeš li da te povedem?", upita ga Ikju.
Ninakava odvrati: „Došao sam sam i otići ću
sam. Od kakve mi ti pomoći možeš biti?"
Ikju odvrati: „Ako misliš da uistinu dolaziš i
odlaziš, tada si u zabludi. Dopusti mi da ti pokažem
put na kojem nema ni dolaska ni odlaska."
Ovim riječima Ikju protumači put tako jasno
da se Ninakava samo nasmiješi i umre.
NAJDRAGOCJENIJA STVAR NA
SVIJETU
Kineskom se učitelju zena, kojemu ime bijaše
Sozan, pitanjem obrati neki učenik ovako: „Koja je
najdragocjenija stvar na svijetu?"
Učitelj odvrati: „Glava mrtve mačke."
„Zašto je glava mrtve mačke najdragocjenija
stvar na svijetu?", učenik nije odustajao od pitanja.
Sozan odvrati: „Zato što joj nitko ne može
odrediti cijenu."
ESUIN ODLAZAK
Kada zen svećenica Esun navrši šezdeset i
nekoliko godina života, te kada stigne vrijeme da
napusti ovaj svijet, zamoli ona neke redovnike da u
dvorištu načine gomilu drva.
Postavivši se nepomično u sjedećem položaju
u sredinu lomače, Esun potpali vatru na njezinim
rubovima.
„Svećenice!", povika neki redovnik, „je li
unutra vruće?"
„Takva stvar može zanimati samo budalu
kakva si ti", odvrati Esun.
Plamen se uzdignu uvis i ona nestade.
RINZAIJEVO PROSVJETLJENJE
Po istjeku tri propovijedne godine, provedene
u Obakuovoj školi, jednom prigodom Rinzai
pristupi učitelju, te ga zapita u čemu se sastoji
suštinska istina Buddhina učenja. Sve što je dobio
kao odgovor na ovo pitanje, bilo je dvadeset
udaraca štapom. Potom se Rinzai zaputi drugom
učitelju, Daiguu, koji mu reče kako je Obaku
ispravno postupio spram njegova prosvjetljenja, te,
kako bi mu još podrobnije protumačio stvar, grubo
ga prodrma i obasu grubim riječima. Ovoga puta,
međutim, Rinzai uzvrati, udarivši Daigua žestoko
po rebrima. I nakon svega što se dogodilo, iznenada
se prosvijetli.
Zatim se Rinzai vrati Obakuu kako bi mu
ispripovjedio što se dogodilo, ali mu učitelj stade još
i više prijetiti, te ga ošamari. Obaku se stade
grohotom smijati, te uzviknu besmisleno: „Kacu."
VRIJEME ZA SMRT ISTINSKI PRIJATELJI

Ikju, učitelj zena, bijaše vrlo razborit več i kao

Prije mnogo ljeta u Kini življahu dva
sasma maleni dječak. Njegov je učitelj imao jednu
prijatelja. Jedan je od njih vješto svirao na harfi, a
skupocjenu šalicu za čaj, koja bijaše rijedak
drugi je podjednako tako vješto slušao.Kada bi
primjerak. Dogodi se tako, da Ikju sasvim slučajno
jedan od njih svirao ili pjevao o planini, drugi bi
razbije tu skupocjenu šalicu, te se nato silno zbuni.
govorio: „Vidim planinu pred nama."Kada bi jedan
Začuvši korake svoga učitelja, on sakri komade
svirao o vodi, onaj što je slušao, znao bi govoriti:
razbijene šalice iza svojih leda. Kada se učitelj pojavi
„Evo bistrog potoka!"
na vratima, Ikju mu se obrati pitanjem: „Zašto ljudi
Ali, onaj što je slušao prijateljevu svirku,
moraju umrijeti?"
razboli se i umre. Njegov prijatelj pokida žice harfe i
„To je prirodno", objasni mu učitelj. „Sve ima
nikada više ne zasvira.
svoj vijek trajanja i sve naposljetku mora umrijeti."
Otada je kidanje žica harfe postalo znak
Ikju, pokazujući učitelju razbijenu šalicu,
bliskog prijateljstva.
reče: „Tvojoj je šalici bilo vrijeme da umre."
BLATNJAVI PUT
Dogodi se da nekom prigodom Tanzan i
Ekido zajedno krenuše na putovanje. Put kojim su
prolazili bijaše sav u dubokom blatu. Jaka je kiša još
uvijek neprestance padala.
Idući tako blatnjavim putem, susretoše
prelijepu djevojku, odjevenu u skupocjeni svileni
kimono obavijen krasnim pojasom. Djevojka nije
mogla prijeći raskršće, te stajaše bespomoćno na
mjestu.
„Priđi, djevojko", reče spremno Tanzan.
Potom, podigavši je i uzevši u naručje, prenese je
preko blata.
Ekido ne progovori ni riječi sve do večeri.
Tada stigoše do hrama u kojem je valjalo da
prenoće. Ondje se više nije mogao suzdržavati, te
ovako reče: „Mi, svećenici, ne prilazimo blizu
ženama", reče Tanzanu, ,,a posebice ne prilazimo
mladim i lijepim ženama. To je opasno. Zašto si to
učinio?"
„Djevojku sam ostavio ondje", odvrati
Tanzan, „ali, zar je ti još uvijek nosiš?"
POSJETNICA
Keicu, znameniti učitelj zena u razdoblju
Meidi, bijaše i poglavar Tofuku hrama u Kiotu.
Jednoga dana vladar Kiota potraži ga po prvi
puta. Pratitelj vladara Kiota preda posjetnicu
učitelju zena. Na posjetnici je pisalo: Kitagaki,
vladar Kiota.
,,S takvim čovjekom nemam posla", reče
Keicu svome pratitelju. „Reci mu neka ode odavde."
Pratitelj odnije posjetnicu natrag vladaru,
moleći ga pritom za oprost. „Greška je moja", reče
vladar, te rukom precrta riječi „vladar Kiota".
„Zamoli iznova svoga učitelja da me primi."
,,O, je li to Kitagaki?", uzviknu učitelj kada
ugleda posjetnicu. „Svakako želim vidjeti toga
čovjeka."
USPOREDBA
U jednoj je sutri Buddha izrekao ovakvu
usporedbu:
Putujući, neki čovjek u polju naiđe na tigra.
Dade se u bijeg, ali tigar krenu za njim. Naletjevši na
neku liticu, čovjek se zadrži od pada, uhvativši se za
korijen neke biljke puzavice, te se opasno zanjiše
nad rubom provalije. Tigar ga sve njuškao odozgo.
Drhteći, čovjek pogleda u dubinu, a ondje ugleda
drugog tigra kako čeka da ga razdere. Samo ga je
biljka puzavica zadržavala da se ne surva u
provaliju.
Dva miša, jedan bijeli i jedan crni, stadoše
malo po malo glodati biljku puzavicu. Čovjek
ugleda kraj sebe sočnu jagodu. Stisnuvši grčevito
jednom rukom biljku, drugom rukom ubra jagodu.
Kako je samo bila slatka!
PONOĆNI IZLET
Mnoštvo je učenika proučavalo meditativnu
zadubljenost kod učitelja zena Sengaia. Jedan je od
njih običavao noću ustati, preskočiti zid hrama, te se
zaputiti u grad na provod.
Sengai, nadzirući spavaonice, jedne noći
otkrije da učenika nema, te pronađe i visoku stolicu
koju je ovaj koristio kako bi se uspeo na zid. Sengai
ukloni stolicu, te stane na njezino mjesto.
Kada se lutalica vratio sa svoga noćnoga izleta, i ne
znajući da je sada Sengai bio stolica, spusti noge na
učiteljevu glavu, te s nje skoči na zemlju. Tek što
uvidje, što je učinio, silno se prestraši.
Sengai mu reče: „Rano ujutro prilično je
hladno. Pripazi da ne navučeš prehladu."
Nikada više učenik ne iziđe noću.
RAZMETLJIVI MAJMUN
Neki razmetljivi i nadmeni majmun uzade na
nebo i ondje susretne Buddhu. Obrati mu se ovim
riječima: „Buddha je mala stvar; ja mogu skočiti vrlo
daleko."
„Ako si tako pametan", odvrati Buddha,
„skoči sa dlana moje ruke." Majmun pomisli kako je
zadatak vrlo lak jer mu je Buddhin dlan izgledao
širok tek nekoliko centimetara. Tako majmun skoči
vrlo, vrlo daleko. Nađe se na ogromnoj ravnici na
kojoj se nalazilo pet velikih stupova. Kako bi
dokazao da je bio na tom mjestu, obilježi jedno od
podnožja ovih pet stupova. Vrativši se k Buddhi,
stade se hvalisati onime, što je učinio.
„Pogledaj moju ruku", reče mu Buddha. Na
Buddhinu dlanu nadmeni majmun ugleda znak
kojeg je sam obilježio. Bio je, dakle, u podnožju
jednog od Buddhinih prstiju.
POUKA POSLJEDNJE SVIJEĆE
U drevna su se vremena u Japanu koristile
lampe, načinjene od bambusa i papira u kojima su
gorjele svijeće.
Nekom slijepom čovjeku, koji bijaše u posjeti
svome prijatelju, ovaj ponudi jednu takvu lampu
kako bi je ponio sa sobom jer već bijaše pao mrkli
mrak.
„Ne treba mi lampa", reče mu slijepi čovjek.
„Bila tama ili svijetlo - meni je sasvim svejedno."
„Znam da ti lampa nije potrebna da bi
pronašao put", odvrati mu prijatelj, „ali, ako je ne
budeš imao, netko bi mogao u marku naletjeti na
tebe. Zato moraš uzeti lampu."
Slijepi čovjek krenu s lampom i, prije no što je
i odmakao komad puta, netko se s njime sudari.
„Pazi kuda ideš", doviknu on nepoznatom, „zar ne
vidiš ovu lampu?"
„Svijeća ti je dogorjela, brate", odvrati
nepoznati.
PISMO UMIRUĆEM
U pismu jednom od svojih učenika, koji bijaše
na samrti, Basui napiše naredne riječi:
„Suština tvoga uma nije rođena, stoga nikada
neće niti umrijeti. Ona nije život, prolazni i
trenutačni život. Ona nije praznina, lišena svakog
sadržaja. Ona nema ni boju ni oblik. Ona ne uživa u
slastima i zadovoljstvima, niti trpi u boli.
Znam da si ozbiljno bolestan. Kao vrstan
učenik zena, ti se otvoreno suočavaš sa svojom
bolešću. Možda niti ne znaš točno tko je onaj koji
pati, ali upitaj sebe: Što je suština ovoga uma? Misli
samo na to i neće ti trebati ništa drugo. Ne žudi ni
za čim. Tvoj svršetak, koji je beskrajan, nalik je
snježnoj pahuljici što se rastapa u čistom uzdahu."
OKUS MAČA
Matajuro Jagju bijaše sin znamenitog
mačevaoca. Otac ga se odrekao jer bijaše uvjeren
kako je sinovljev rad i odviše prosječan da bi
dostigao majstorstvo.
Tako se Matajuro zaputi na planinu Futara, te
ondje pronađe čuvenog mačeovaca Banzoa. Ali
Banzo potvrdi procjenu koji je iznio mladićev otac.
„Želiš učiti vještinu mačevanja pod mojim
vodstvom?", pita Banzo mladića. „Ali, ti ne
ispunjavaš nijedan zahtjev za to!"
„Kada bih naporno i ustrajno radio, koliko bi
mi godina trebalo da postanem majstor?", mladić
nije odustajao.
„Cijeli ostatak života", odvrati Banzo.
„Toliko dugo ne mogu čekati", stade
objašnjavati Matajuro. „Radije ću pretrpjeti sve
teškoće, samo kada bi me ti podučavao. Ako
postanem tvoj vjerni sluga, koliko bi tada moje
naukovanje moglo trajati?"
,,O, možda deset godina", popusti Banzo.
„Moj otac postaje sve stariji i uskoro ću
morati preuzeti svu brigu za njega", nastavi govoriti
Matajuro, „Ako bih radio još napornije i ustrajnije, Jednoga dana Banzu mu se prikrade potajice
koliko bi mi tada vremena trebalo?" iza leda, te ga silno uplaši udarivši ga drvenim
,,O, možda trideset godina", odvrati Banzo. mačem.
„Kako to", upita sada Matajuro, „prvo kažeš Narednog dana, dok je Matajuro kuhao rižu,
deset, a sada trideset godina. Podnijet ću sve teškoće Banzo iznova neočekivano skoči pred njega.
kako bih postao majstor ove umjetnosti za najkraće Nakon ovog događaja, Matajuro je bio
moguće vrijeme!" prisiljen i dan i noć braniti se od neočekivanih
„Ako je tako", odvrati majstor mačevanja, napada. Niti jedan trenutak tijekom dana ne bi
„morat ćeš kod mene ostati punih sedamdeset minuo, a da Matajuro nije bio primoran misliti na
godina. Čovjek koji žuri kako bi postigao uspjeh, okus Banzova mača.
rijetko kada brzo savlada vještinu." Vještinu je mačevanja savladavao s takvom
,,U redu", složi se mladić, shvativši brzinom da je to vabilo osmijehe na licu njegova
naposljetku da je bio prekoren zbog svoje učitelja.
nestrpljivosti. „Pristajem." Matajuro postade najveći mačevalac u zemlji.
Matajuri bijaše naloženo da nikako i ni u
kojoj prigodi ne govori o mačevanju, te da nikada
niti ne dodirne mač. Svojem je učitelju pripravljao
jela, prao je posuđe, pripremao mu postelju, čistio
dvorište, uređivao vrt, ali nijedne riječi ne izusti o
mačevanju.
Tako minuse tri godine. Matajuro je još uvijek
obavljao iste poslove. Bio je tužan, pomišljajući na
svoju budućnost jer još uvijek nije počeo proučavati
umjetnost kojoj je posvetio cijeli svoj život.
JEDAN OSMIJEH
Mokugen se nije nikada nasmijao, sve do
posljednjeg dana svoga života. Kada dođe vrijeme
da napusti ovaj svijet, reče ovako svojim vjernim
učenicima: „Naukovali ste kod mene više od deset
godina. Sada mi pokažite istinsko tumačenje zena.
Tko se uspije najjasnije izraziti, postat će moj
nasljednik i primiti moju odoru i zdjelu."
Svi se zagledaše u Mokugenovo ozbiljno lice,
ali se nitko ne usudi progovoriti. Enco, učenik koji je
uz svoga učitelja proveo dugo vremena, priđe
učiteljevoj postelji, te pristupi sasvim blizu posudi s
lijekovima. To je bio njegov odgovor.
Učiteljevo lice posta još ozbiljnije. „Da li je to
sve što si shvatio?", zapita učenika.
Enco priđe i vrati posudu na prijašnje mjesto.
Prekrasan osmijeh ozari Mokugenovo lice.
„Ti, nitkove", reče Encuu, „Radio si sa mnom deset
godina, a nikada nisi vidio moje tijelo. Uzmi odoru i
zdjelu, one pripadaju tebi."
OBJAVA SUTRI
Poklonik zena Tezugen jednom prigodom
odluči u Japanu objaviti sutre koje su u to vrijeme
bile dostupne samo na kineskom jeziku. Spise je
valjalo otisnuti uz pomoć drvenih ploča u izdanju
od sedam tisuća primjeraka, što je zaista velik
poduhvat.
Tezugen krenu na put kako bi sakupio
priloge u ovu svrhu. Nekolicina onih koji su
podržavali naum dade mu stotinjak zlatnika, ali je u
većini slučajeva primao samo po koji novčić.
Svakom je darovatelju u podjednakoj mjeri zah-
valjivao. Nakon deset godina, Tezugen je imao
dovoljno novca kako bi započeo svoj zadatak.
U to vrijeme rijeka Uji stade poplavljivati, a
pojavi se i glad. Tezugen uze novac koji je prikupio
za tiskanje spisa i potroši ga kako bi spasio ljude
gladovanja. Zatim ponovo otpoče svoj posao
sakupljanja priloga.
Nekoliko godina kasnije proširi se zemljom
neka zaraza. Tezugen pokloni novac koji je sakupio
kako bi pomogao svome narodu.
 I po treći puta započe svoj posao i nakon
dvadeset godina želja mu se ispuni. Tiskarske ploče
uz čiju je pomoć sačinjeno prvo izdanje sutri, danas
su izložene u samostanu Obaku u Kiotu.
Japanci pripopovijedaju svojoj djeci da je
Tezugen priredio tri zbirke sutri, te da su prve dvije
nevidljive zbirke čak i nadmašile posljednju.
SAN DANJU
Učitelj Soien Shaku napustio je ovaj svijet u
dobi od šezdeset i jedne godine. Ispunivši svoj
životni zadatak, za sobom je namrio veliko učenje
koje je bilo u mnogo kojem pogledu bogatije od
većine nauka zen učitelja. Njegovi su učenici
običavali usred ljeta spavati danju. Iako je sve to
predvidio, sam nikada nije tratio vrijeme.
Kada mu je bilo svega dvanaest godina, već je
izučavao teorijska razmatranja Tendai filozofije.
Jednog ljetnog dana zrak bijaše tako sparan da mali
Soien isruži noge i zaspa u učiteljevoj odsutnosti.
Mine cijelih tri sata kada, iznenada probuđen iz sna,
začu kako ulazi učitelj. Bilo je već kasno; ležao je
ispružen na samome pragu.
„Oprosti, oprosti", prošapće njegov učitelj,
pažljivo preskačući preko Soienovog tijela kao da je
pripadalo nekom dostojanstveniku. Nakon ovog
događaja, Soien nikada više nije zaspao poslije
podne.
U ZEMLJI SANJA VELEPOSJEDNIK – GLUPAN

„Naš školski učitelj običava zadrijemati svako Dvojica učitelja zena, Daigu i Kudo, jednom
poslije podne", tako je pripovijedao jedan učenik su zgodom pozvani u posjet nekom veleposjedniku.
Soien Shakua. „Mi, djeca, upitali smo ga zašto tako Kada onamo stigoše, Kudo reče veleposjedniku:
postupa, a on nam je nato odvratio: „Odlazim u „Prirodno si nadaren i posjeduješ prirođenu
zemlju sanja kako bih se susreo sa starim sposobnost za učenje zena."
mudracima. Tako je postupao i sam Konfucije." „Gluposti", reče nato Daigu. „Zašto laskaš
Kada bi Konfucije spavao, snivao je drevne tom glupanu? On jest veleposjednik, ali o zenu ne
mudrace, a kasnije o tome pripovijedao svojim zna ništa."
pratiteljima. I tako, namjesto da sagradi hram Kudu,
„Jednoga je dana bilo vrlo toplo, te neki od veleposjednik ga izgradi Daiguu dok je s njime
nas zadrijemaše. Učitelj nam stane zamjerati. Nato izučavao zen.
odvratismo, „Uputili smo se u zemlju sanja kako
bismo se susreli s drevnim mudracima, kao što je i
Konfucije činio", stadosmo objašnjavati. „I, što su
vam priopćili drevni mudraci", htio je saznati naš
učitelj. Jedan od nas odgovori: „Krenuli smo u
zemlju sanja i ondje susreli mudrace. Upitali smo ih
dolazi li onamo i naš učitelj svako poslije podne, ali
nam oni rekoše kako takvog čovjeka nikada nisu
vidjeli."
ISTINSKA PROMJENA rođaka. Od toga jutra, međutim, prestade i
rođakovo rasipništvo.

Riokan je cijeli svoj život posvetio izučavanju

zena. Jednoga dana dozna kako njegov rođak,
unatoč upozorenjima obitelji, troši novac na neku
kurtizanu. Budući je rođak preuzeo Riokanovo
mjesto upravljanja obiteljskim imanjem, a imetak se
u njegovim rukama našao u opasnosti da bude
protraćen, rođaci zamoliše Riokana da svakako
nešto poduzme.
Riokan je morao prevaliti dug put kako bi
posjetio rođaka kojeg nije vidio cijeli niz godina.
Rođak se doimao zadovoljnim što ponovo vidi
svoga ujaka, te ga pozva da kod njega prenoći.
Riokan je cijelu noć prosjedio u meditaciji.
Ujutro, spremajući se da krene, ovako reče mladiću:
„Sigurno starim kada mi se ruke ovako tresu.
Hoćeš li mi pomoći da zavežem vezicu na sandali?"
Rođak mu vrlo rado pomognu.
„Hvala ti", reče Riokan, „vidiš, svakim
danom čovjek postaje sve stariji i nemoćniji. Dobro
povedi računa o sebi." Tako govoreći, Riokan otiđe,
nijednom riječju ne spominjući kurtizanu ni žalbe
NARAV
Jedan učenik zena priđe Benkeiu ovako mu
se žaleći: „Učitelju, patim od neobuzdane naravi.
Kako bih je mogao izliječiti?"
„To je zaista vrlo neobično", odvrati Benkei.
„Pokaži mi da vidim što to imaš."
„Ne mogu ti sada pokazati", odvrati učenik.
,,A kada mi možeš pokazati?", upita Benkei.
„Pojavljuje se iznenada i neočekivano",
odvrati učenik.
„Onda", zaključi Benkei, „to zasigurno nije
tvoja prava narav. Kada bi to bila tvoja prava
priroda, naime, mogao bi mi je pokazati u bilo
kojem trenutku. U trenutku rođenja sigurno je nisi
imao, a ni tvoji ti je roditelji nisu dali. Razmisli malo
o tome."
KAMENI UM
Kineski učitelj zena Hogen živio je sam u
jednom malom hramu u unutrašnjosti zemlje.
Jednoga dana onamo dospješe četiri lutajuća
isposnika, te ga zamoliše za dozvolu da u dvorištu
hrama upale vatru kako bi se zagrijali.
Dok su pripremali vatru, Hogen začu kako
raspravljaju o subjektivnosti i objektivnosti. Pridruži
im se i ovako reče: „Evo ovog velikog kamena. Je li
on, po vašem mišljenju, u vašem umu ili izvan
njega?"
Jedan od isposnika odgovori: „Sa
buddhističkog stajališta, sve je objektivizacija uma i
to je razlog zbog kojeg bih rekao da je ovaj kamen u
mome umu."
„Glava ti je zasigurno vrlo teška", primijeti
Hogen, „ako u njoj posvuda nosiš ovakav kamen."
TUNEL kao iskusan mačevalac, pronađe Zenkaia i dođe
kako bi ga iz osvete ubio.
„Rado ću ti dati svoj život", reče Zenkai.
„Samo mi prvo dopusti da završim ovaj posao.
Zenkai, sin samuraja, jednom zgodom
Onoga dana kada posao bude završen, slobodno me
doputuje u Edo gdje postade pratitelj jednog
možeš ubiti."
visokog dostojanstvenika. Zaljubi se u njegovu
Tako mladić stade čekati da osvane dan kada
suprugu i u tome ga otkriju. U samobrani usmrti
će posao biti završen. Mine i nekoliko mjeseci, a
dostojanstvenika, a zatim pobježe sa njegovom
Zenkai je i dalje kopao. Mladić se umori ništa ne
suprugom, svojom voljenom.
radeći, te mu stade pomagati u kopanju. Pomažući
Kasnije oboje postadode kradljivci. Žena je,
mu godinu dana, stade se diviti Zenkaievoj čvrstoj
međutim, bila u tolikoj mjeri pohlepna da se
volji i karakteru.
Zenkaiu stade gaditi. Naposljetku, ostavivši je,
Naposljetku je tunel završen i ljudi su se
otputova daleko, čak u pokrajinu Bizen, gdje
njime mogli sigurno koristiti.
postade lutajući prosjak.
„Sada mi odrubi glavu", reče Zenkai. „Moj je
Kako bi se iskupio za djela što ih je u
posao obavljen."
prošlosti počinio, Zenkai odluči učiniti neko dobro
„Kako mogu odrubiti glavu svome
djelo u svome životu. Znajući za opasni put koji se
vlastitome učitelju?, upita mladić sa suzama u
prostirao ponad neke litice, a bijaše uzrok povreda i
očima.
smrti mnoštva ljudi, odluči probiti tunel kroz
planinu.
Tako je danju prosio, a noću kopao tunel.
Minulo je i punih trideset godina, a tunel je već bio
684 metara dug, 6 metara visok i 9 metara širok.
Dvije godine prije dovršenja posla, sin
dostojanstvenika kojeg je ubio, a koji je bio na glasu
U RUKAMA USUDA UBIJANJE

Veliki japanski ratnik Nobunaga odluči Jednoga dana Gasan ovako savjetovaše svoje
napasti neprijatelja iako je imao deset puta manje poklonike: „Oni koji govore protiv ubijanja i
ljudi od protivnika. Znao je da če pobijediti, ali su zahtijevaju poštedu života svih svjesnih bića,
njegovi vojnici bili obuzeti sumnjama u ishod bitke. svakako su u pravu. Dobro je štititi čak i životinje i
Na putu, zaustavi se kod shinto svetišta i kukce. Ali, što je s onim osobama koje ubijaju
ovako reče svojim ljudima: „Nakon što posjetim vrijeme, što je s onima koji uništavaju zdravlje i
svetište, bacit ču novčić. Ako padne glava, pobijedit onima koji uništavaju gospodarstvo zemlje? Ni
čemo; ako padne pismo, izgubit ćemo. U rukama takve ne bismo smjeli previdjeti. Štoviše, što je s
smo usuda." onima koji propovijedaju a da sami nisu
Nobunaga ude u svetište i u tišini se pomoli. prosvijetljeni? Takvi ubijaju buddhizam."
Zatim iziđe i baci novčić. Pade glava. Vojnici su
toliko žudjeli za borbom da su bitku lako osvojili.
„Nitko ne može promijeniti ruku usuda", reče
mu njegov pratitelj nakon bitke.
„Zaista ne može", odvrati Nobunaga,
pokazujući dvostruki novčić s glavama na obje
strane.
DIJAMANT NA BLATNJAVOM
PUTU
Kudo bijaše carev učitelj. I iako je tako bilo,
običavao je putovati sam kao lutajući prosjak.
Jednom zgodom, na putu za Edo, stiže pred malo
selo zvano Takenaka. Bila je već večer i padao je
pravi pljusak. Kudo bijaše sasvim mokar. Slamnate
su mu se sandale raspale. U prozoru neke seljačke
kuće u blizini sela spazi četiri-pet pari sandala i
odluči jedne kupiti.
Žena koja mu je ponudila sandale, vidjevši ga
onako mokrog, pozva ga da prenoći u njezinu
domu. Kudo prihvati poziv, zahvalivši joj. Ude i
izgovori sutru ispred obiteljskog oltara. Potom je bio
predstavljen ženinouj majci i njezinoj djeci. Vidjevši
da je cijela obitelj potištena, Kudi upita što se
dogodilo.
„Moj je suprug kockar i pijanica", odvrati mu
domaćica. „Kada se dogodi da na kocki dobije igru,
pije i postaje grub. Kada izgubi igru, posuđuje
novac od drugih. Ponekad, kada se sasvim napije,
niti ne dođe kući. Ne znam što da učinim?"
„Ja ću mu pomoći", reče Kudo. „Evo ti nešto
novca. Daj mi krčag vina i nešto dobro za jelo, a
onda možeš ići. Ja ću ostati zadubljen u meditaciju
pokraj oltara."
Kada se domaći vratio oko pomoći, sasvim
pijan, stade vikati: „Hej, ženo, kod kuće sam. Ima li
što god za jelo?"
„Imam ja nešto za tebe", reče Kudo. „Uhvatila
me je kiša i tvoja me je supruga ljubazno zamolila
da ovdje prenoćim. Zazvrat sam od nje kupio nešto
vina i ribe, pa se slobodno i ti posluži." Čovjek se
obradova. Odmah ispi vino i leže na pod. Kudo
sjede pored njega, zadubljen u meditaciju.
Ujutro, kada se muž probudio, posve
zaboravi na prethodnu večer. „Tko si ti? Odakle si
došao?", zapita Kuda koji je još uvijek bio zadubljen
u meditaciju.
„Ja sam Kudo iz Kiota i na putu sam za Edo",
odvrati učitelj zena.
Čovjek se posrami. Iskreno stade moliti
učitelja svoga cara za oprost.
Kudo se osmjehnu. „Sve je u ovom životu
nestalno", stade objašnjavati. „Život je vrlo kratak.
Ako nastaviš s kockom i opijanjem, neće ti ostati
vremena ni za što drugo, a svojoj ćeš obitelji nanijeti
samo patnje."
Svijest mu se probudi iz sna. „U pravu si",
reče. „Kako ti se ikada mogu odužiti za tako lijepo i
vrlo učenje! Dozvoli mi da te otpratim dio puta i
ponesem tvoju prtljagu."
„Kako želiš", složi se Kudo.
Oboje krenuše na put. Nakon što su preški
pet kilometara, Kudo naloži pratitelju neka se vrati.
„Samo još deset kilometara", stade moliti Kudo.
Tako nastaviše put.
„Sada se možeš vratiti", predloži Kudo.
„Nakon narednih petnaest kilometara",
odvrati pratitelj.
„Vrati se sada", reče Kudo nakon što su prešli
petnaest kilometara.
„Pratit ću te do kraja svoga života", izjavi
pratitelj.
Suvremeni učitelji zena u Japanu potječu iz
reda jednog glasovitog učitelja koji je bio sljedbenik
Kuda. Njegovo je ime bilo Mu-nan, Čovjek koji se
nikada nije vratio.
HOSHINOVA POSLJEDNJA
PJESMA
Učitelj zena Hoshin dugi je niz godina živio u
Kini. Zatim se vratio u sjeveroistočni dio Japana
gdje je podučavao svoje učenike. Kada je već posve
ostario, ispripovjedio im je pripovijest koju je čuo u
Kini.
Pripovijest je glasila ovako:
Jedne godine dvadeset i petog prosinca
Tokufu, koji bijaše vrlo star, reče ovako svojim
učenicima: „Naredne godine više neću biti na
životu, stoga biste se ove godine za mene morali
dobro brinuti."
Učenici pomisliše da se samo šali, ali budući
je uvijek bio plemenit učitelj, svi su ga narednih
dana uveseljavali, sve do završetka godine. Uoči
Nove godine Tokufu zaključi:
„Zaista ste se dobro za mene brinuli.
Napustit ću vas sutra poslije podne kada snijeg
prestane padati."
Učenici se stadoše smijati, misleći da opet
govori besmislice jer je noć bila vedra i bez snijega.
U ponoć, međutim, snijeg poče padati, a sljedećeg Dođoh iz sjaja
dana više ne nađoše svoga učitelja. Krenuše u I vraćam se sjaju.
dvoranu za meditaciju. Ondje nađoše mrtvog Što je to?
učitelja jer je te noči preminuo.
Hoshin, koji je ispripovijedio ovu pripovijest, Pjesmi je nedostajao jedan stih od uobičajena
ovako reče svojim učenicima: „Nije nužno da učitelj četiri, te mu stoga učenik ovako reče: „Učitelju,
zena predvidi svoj odlazak, ali to može učiniti ako nedostaje nam jedan stih."
to istinski želi." Hoshin uz riku lava koji pobjeđuje, povika
„Možeš li i ti predvidjeti svoju smrt?, upita ga glasno: „Kaa!" i izdahnu.
netko.
„Da", odvrati Hoshin. „Pokazat ču vam što
mogu za tjedan dana."
Nitko mu ne povjerova, a većina i zaboravi
na razgovor kada ih Hoshin sljedeći puta okupi.
„Prije tjedan dana", stade govoriti, „rekao
sam vam da ću vas napustiti. Uobičajeno je da se
tom zgodom sastavi oproštajna pjesma, ali ja nisam
ni pjesnik ni kaligraf. Neka stoga netko od vas
zapiše moje posljednje riječi."
Sljedbenici pomisliše da se učitelj šali, ali se
jedan od njih ipak spremi da zapiše što će reći.
„Jesi li spreman?", upita Hoshin.
„Da", odvrati ovaj.
Hoshin nato ovako stade govoriti:
ISTINSKA SREĆA
Neki bogataš zamoli Sengaia neka napiše
nešto za trajnu sreću njegove obitelji, a što bi se
moglo prenositi kao dragocjenost iz pokoljenja u
pokoljenje.
Sengai uze veliki komad papira i napiše:
„Otac umire, sin umire, unuk umire."
Bogataš se razgnjevi. „Zamolio sam te da
napišeš nešto za sreću moje obitelji! Zašto se ovako
šališ na moj račun?"
„Nisam se imao namjeru šaliti", stade mu
objašnjavati Sengai. „Kada bi tvoj sin umro prije
tebe, to bi te silno ražalostilo. Kada bi tvoj unuk
nestao prije tvoga sina, obojici bi vam prepuklo srce.
Ako tvoja obitelj, iz pokoljenja u pokoljenje, umire
redom koji sam označio, bit će to prirodan tijek
ljudskoga življenja i umiranja. Ja to nazivam
istinskom srećom."
RADIONICA
Žena iz Nagasakija po imenu Kame pripadala
je onom malom broju ljudi u Japanu koji je izrađivao
kadionice. Njihove su kadionice uvijek smatrane
umjetničkim djelom, te su se koristile samo u
odajama za čaj ili ispred obiteljskog oltara.
Kame, čiji je otac također bio umjetnik, voljela
je piti. Pušila je i većinu vremena provodila s
muškarcima. Kad god bi zaradila nešto novca,
priređivala je gozbe na koje je pozivala slikare,
pjesnike, tesare i ljude sa mnogo zanimanja i poziva.
U njihovom je društvu razvijala svoje zamisli.
Kame je bila vrlo spora u stvaranju, ali su
njezini radovi, kada bi ih jednom završila, uvijek bili
prava remek-djela. Njezine su kadionice čuvane u
domovima u kojima su živjele žene koje nikada nisu
pušile, pile niti se slobodno družile s muškarcima.
Gradonačelnik Nagasakija jednom zgodom
zatraži od Kame da za njega osmisli nacrt jedne
kadionice. Kame stade odugovlačiti s nacrtom sve
dok ne mine i pola godine. U to je vrijeme
gradonačelnik, koji je u međuvremenu bio
unaprijeđen u dostojanstvenika u jednom dalekom
gradu, posjeti. Stade požurivati Kame neka započne
posao na njegovoj kadionici.
Konačno nadahnuta, Kame načini kadionicu.
Kada je završi, postavi je na stol. Stade je promatrati
dugo i pažljivo. Pušila je i pila pored nje kao da je
bila pravo društvo za nju. Cijeli ju je dan pomnjivo
promatrala.
Naposljetku, dohvativši čekić, Kame je razbi
na komade. Shvatila je, naime, da nije načinila
savršeno djelo koje je njezin um od nje zahtijevao.
ČUDO
Za vrijeme dok je Benkei držao predavanja u
hramu Riumon, jedan svećenik shinshu sljedbe koja
je vjerovala u spas ponavljanjem Buddhina imena,
postade ljubomoran na njegovo mnogobrojno
slušateljstvo, te poželi s njime raspravljati.
Benkei je bio usred govora kada se svećenik
pojavi na vratima hrama i podigne takvu galamu da
Benkei prekine predavanje i stade se raspitivati
kakva je to buka i odakle dopire.
„Osnivač naše sljedbe", razmetao se svećenik,
„posjedovao je takvu čudesnu snagu da je u jednoj
ruci mogao držati kičicu i stajati na jednoj obali
rijeke, dok je njegov učenik držao papir na drugoj
obali, a pritom je ispisivao kroz zrak sveto ime
Amide. Možeš li ti učiniti tako čudesnu stvar?"
Benkei mu veselo odvrati: „Možda tvoje
lukavstvo može izvesti takvu podvalu, ali za zen
takvo vladanje ne vrijedi. Čudo je koje ja izvodim
ovo: kada sam gladan, jedem, a kada sam žedan,
pijem."
MRTVAČEV ODGOVOR
Kada je Mamia, koji je kasnije postao vrlo
poznati propovjednik, otišao kod jednog učitelja
kako bi ga zamolio za njegovo osobno vodstvo, dobi
zadatak objasniti glas jedne ruke.
Mamia se usredsredi na rješenje zadatka,
kako objasniti glas jedne ruke. „Ne trudiš se
dovoljno", reče mu učitelj. „Isuviše si vezan za
hranu, bogatstvo, posjede i taj glas. Bilo bi ti bolje da
si mrtav jer bi to riješilo problem."
U sljedećoj se zgodi Mamia pojavi pred
svojim učiteljem i iznova mu učitelj postavi pitanje o
glasu jedne ruke. Mamia se iznenada sruši kao
mrtav.
„Mrtav si, vidim", primijeti učitelj. „Ali što je
s glasom jedne ruke?"
„To još nisam riješio", odvrati Mamia,
pogledavši učitelja.
„Mrtvaci ne govore", reče nato učitelj.
„Izlazi!"
LOPOV KOJI JE POSTAO UČENIK
Jedne večeri dok je Shichiri Kojun izgovarao
svete riječi su tri, uđe lopov s isukanim mačem,
tražeći od Kojuna novac ili život.
Shichiri mu ovako reče:
„Ne uznemiravaj me. Novac možeš naći u
onoj ladici", a zatim se vrati svome recitiranju.
Nakon što je minuo samo jedan trenutak,
Shichiri ustade i poviče:
„Ne uzimaj sve. Treba mi nešto od čega ću
sutra platiti porez."
Uljez pokupi veći dio novca i okrene se da
ode.
„Zahvali čovjeku kada primiš dar", Shichiri
dodade. Čovjek mu zahvali i pobježe.
Nekoliko dana kasnije uhvatiše lopova, a on,
između ostalog, priznade i nedjelo što ga je učinio
Shichiriju. Kada Shichirija pozvaše kao svjedoka, on
reče: „Ovaj čovjek nije lopov, barem što se mene
tiče. Ja sam mu novac dao i on mi je na tome
zahvalio."
Nakon što je odslužio svoju kaznu, čovjek
otide kod Shichirija i postade njegov učenik.

GLAS JEDNE RUKE
Učitelj hrana Kenin bijaše Mokurai, Tiha
Grmljavina. Imao je malog štićenika po imenu Tojo
kojem je bilo svega dvanaest godina. Tojo je viđao
starije učenike kako svako jutro i večer posjećuju
učitelja u njegovoj odaji kako bi se podučili sanzenu
ili osobnom vodstvu. U okviru ovog podučavanja,
naučavali su se i koani kako bi se obustavila
pometnja uma.
Tojo je također želio vršiti sanzen.
„Pričeka još malo, budi strpljiv", reče mu
Mokurai. „Isuviše si mlad."
Dječak je, međutim, ostao uporan, te učitelj
naposljetku pristade poučiti ga.
Uvečer u određeno vrijeme, mali Tojo stade
na prag Mokuraive sobe za sanzen. Udari o gong
kako bi najavio svoje prisutstvo, te se u znak
štovanja tri puta pokloni pred vratima, a potom ude
i sjede ispred učitelja u tišini ispunjenoj
poštovanjem.
„Kada rukama pljesneš, uvijek se čuje glas
dvije ruke", reče Mokurai. „Ti mi pokaži glas jedne
ruke."
Tojo se nakloni i otide u svoju sobu kako bi
razmotrio pitanje što mu ga učitelj postavio. Sa
svoga prozora začuje glazbu što su je svirale gejše.
„A, to je rješenje", izjavi.
Narednu večer, kada ga je učitelj zamolio
neka oslika glas jedne ruke, Tojo stade izvoditi
glazbu gejši.
„Ne, ne", reče Mokurai. ,,S time nećeš uspjeti.
To nije glas jedne ruke. Ništa nisi shvatio."
Misleći da bi ga glazba mogla omesti u
rješavanju zadatka, Tojo se preseli na jedno mirno
mjesto i ondje stade iznova meditirati. „Što može
biti glas jedne ruke?". Slučajno začu kapanje vode.
„Ah, to je to!", pomisli Tojo.
Kada se sljedeći puta pojavi pred učiteljem,
Toio stade podražavati kapanje vode.
„Što je to?", upita Mokurai. „To je zvuk
kapanja vode, a ne glas jedne ruke. Pokušaj
ponovo."
Uzalud je Tojo meditirao kako bi začuo glas
jedne ruke. Čuo je samo uzdisanje vjetra u
krošnjama. Ali, zvuk ne prihvati kao rješenje
zadatka.
Čuo je krik sove, ali ni taj ga zvuk ne
zadovolji.
Glas jedne ruke nisu bili ni skakavci.
U više od deset navrata Tojo je posjećivao
Mokuraia s različitim zvucima. Svi su bili pogrešni.
Gotovo cijelu godinu dana proveo je u
razmišljanjima što bi glas jedne ruke mogao biti.
Naposljetku mali Tojo iskusi pravu
meditaciju i nadiđe sve glasove. „Nisam više bio u
stanju nagomilavati", objasnio je kasnije, „stoga sam
dosegao bezglasni glas."
Tojo je tako shvatio glas jedne ruke.
DOBRO I ZLO
Kada je Benkei održavao poduke izdvojenog
usredsređivanja, posjećivali su ga mnogi učenici. Za
vrijeme jednog takvog okupljanja jedan je učenik
uhvaćen u kradi i cijela je stvar prijavljena Benkeiu
uz zahtjev da prijestupnik bude isključen iz poduka.
Benkei se na to ne obazre.
Kasnije je isti učenik uhvaćen na sličnom
djelu i Benkei iznova ne obrati pozornost. Takav
postupak rasrdi druge učenike koji sastaviše molbu,
tražeći otpuštanje lopova, uz izjavu da će u
suprotnom cijela grupa napustiti poduke.
Kada Benkei pročita molbu, sve ih pozva
pred sebe. „Vi ste mudra braća", reče im. „Znate što
je dobro, a što zlo. Ako tako želite, možete poći
nekamo drugamo na poduke, ali naš jadni brat još
uvijek ne zna što je dobro a što zlo. Tko će ga tome
podučiti, ako ne ja? Ovdje ću ga zadržati, makar i
svi vi ostali napustili moje poduke." Kiša suza obli
lice brata koji je krao. Želja za kradom posve ga
napusti.
ŠKRTI UMJETNIK
Gesen bijaše umjetnik i svećenik. Prije no što
bi počinjao crtati ili slikati, uvijek bi zahtijevao da
mu se unaprijed plati, a cijene u njega bijahu visoke.
Bio je na glasu kao „škrti umjetnik."
Jednom ga zgodom neka gejša pozva da joj
naslika sliku. „Koliko mi možeš platiti", raspitivao
se Gesen.
„Koliko god zatražiš", odvrati djevojka, „ali
želim da posao obaviš preda mnom."
Određenog dana Gesen je pozvan kod gejše
koja je priređivala gozbu za svoga gospodara.
Gesen načini sliku. Kada je bila gotova,
zatraži od djevojke do tada najveću svotu novca
koju je ikada zatražio za neku sliku. Svota mu je bila
isplaćena. Tada se gejša okrenu gospodaru ovako
govoreći: „Sve što ovaj umjetnik hoće jest novac.
Njegovo je slikanje dobro, ali mu je um pokvaren;
novac ga je pokvario. Kada ga stvori tako gnjusan
um, njegovu radu ne pristaje biti izložen. Dovoljno
je dobar jedino za jednu od mojih podsuknji."
Skinuvši suknju, djevojka zatraži od Gesena
da načini drugu sliku na pozadini njezine
podsuknje.
„Koliko češ mi platiti?", upita Gesen.
,,Oh, bilo koju cijenu", odvrati djevojka.
Gesen izreče pretjeranu cijenu i, naslikavši
sliku kako je od njega zatraženo, otide.
Kasnije su se saznali i razlozi Gesenove želje
za novcem.
Njegovu je pokrajinu često pustošila glad i
bijeda. Bogati nisu pomagali sirotinji. Gesen je imao
skriveno skladište za koje nitko nije znao, a u njemu
je čuvao žitarice koje je spremio za takve izvanredne
prilike.
Put od njegova sela do Narodne kapele bio je
u vrlo lošem stanju, te su mnogi putnici stradali
prolazeći njime. Poželio je sagraditi bolji put.
Njegov je učitelj umro ne ostvarivši želju da
sagradi hram, te je Gesen želio završiti hram
umjesto njega.
Kada je ispunio svoje trije želje, Gesen je
bacio kičicu i slikarski pribor, povukao se u planine
i nikada više nije slikao.
TOČAN PRORAČUN
Sen no Rikiu, učitelj čajne ceremonije, poželje
objesiti košaricu sa cvijećem na jedan stup. Zamoli
nekog tesara da mu pomogne govoreći mu „više" ili
„niže", „lijevo" ili „desno" sve dok nije pronašao
pravo mjesto. „Eto, ovdje", reče naposljetku Sen no
Rikiu.
Kako bi provjerio učitelja, tesar označi mjesto,
a onda se pričini kao da je zaboravio, ,Je li to mjesto
bilo ovdje? Ili možda ovdje?", pitao je tesar,
pokazujući različita mjesta na stupu.
Učiteljev je osjećaj za razmjere, međutim, bio
u tolikoj mjeri razvijen da nije potvrdno odgovarao
sve dok tesar nije iznova stigao do istovjetnog
mjesta koje je učitelj ranije odredio.
RAZMJENA
MIŠLJENJA O PRENOĆIŠTU
U slučaju da pokrene i dobije raspravu o
buddhizmu s onima kod kojih noćiva, svaki lutajući
svećenik dobiva dozvolui da ostane u zen hramu. U
slučaju da bude poražen, mora otići.
U jednom hramu u sjevernom dijelu Japana
živjela su zajedno dva brata svećenika. Stariji bijaše
učen, a mladi priglup i bez jednog oka.
Naiđe jednom lutajući svećenik, te ih zamoli
za prenoćište, propisno ih pozvavši na raspravu o
uzvišenom učenju. Stariji brat, umoran od napornog
rada toga dana, reče mlađem bratu neka ga
zamijeni. „Idi i zahtijevaj razgovor u tišini", upozori
ga.
Tako mladi svećenik i stranac odoše do oltara
i ondje sjedoše.
Ubrzo nakon toga putnik ustade, otiđe do
starijeg brata i reče mu: „Tvoj je brat divan mladić.
Porazio me je."
„Prepričaj mi razgovor", reče stariji brat.
 „Pa", stade objašnjavati putnik, „isprva sam OZNOJENI KASAN
ja podigao jedan prst, predstavljajući Buddhu
prosvijetljenog. Nato tvoj brat podiže dva prsta,
označavajući Buddhu i njegovo učenje. Ja podigoh
tri prsta, predstavljajući Buddhu, njegovo učenje i Kasan je jednom zgodom pozvan da održi
njegove sljedbenike u skladnom životu. Zatim on službu na pogrebu jednog pokrajinskog vladara.
protrese stisnutom šakom pred mojim licem, Nikada ranije nije sreo vladare i plemstvo, te
pokazujući kako svi spomenuti potječu iz jedne stoga postade živčan. Kada ceremonija započne,
suštine. Tako je on pobijedio i ja nemam nikakva Kasan se preznoji.
prava ostati na noćenju." Tako rekavši, putnik otide. Nakon toga, vrativši se, pozva svoje učenike
„Gdje je taj čovjek", upita mladi brat, na okupljanje. Kasan prizna kako još nije sposoban
dotrčavši do svoga starijeg brata. biti učitelj jer mu nedostaje istovjetnost držanja
„Čuo sam da si pobijedio i raspravljanju." medu uglednicima i onog koje njeguje u
„Nisam pobijedio. Isprebijat ću ga." izdvojenosti hrama. Kasan dade ostavku i postade
„Reci mi, koja je bila tema raspravljanja", učenik drugog učitelja. Nakon osam godina, pros-
upita stariji brat. vijetljen, vrati se svojim učenicima.
„Zašto li je, da mi je samo znati, čim me je
ugledao podigao jedan prst, vrijeđajući me kako
imam samo jedno oko. Budući je stranac, pomislih
da prema njemu moram biti ljubazan, te podigoh
dva prsta, čestitajući mu što on ima oba oka. Onda
taj neljubazni bijednik podiže tri prsta, navješćujući
kako nas dvojica imamo samo tri oka. Ja se raz-
gnjevih i krenuh ga udariti, ali on pobježe napolje i
to okonča spor."
POTČINJAVANJE DUHA
Jedna se mlada žena ozbiljno razboli. „Toliko
te volim", reče svome suprugu, ,,i ne želim te
napustiti. Nemoj otići od mene nijednoj drugoj ženi.
Ako to učiniš, vratit ću se kao duh i nanijeti ti
beskrajne patnje."
Uskoro žena preminu. Muž je poštivao
njezinu posljednju želju prva tri mjeseca, ali potom
srete drugu ženu u koju se zaljubi. Ubrzo se
zaručiše.
Odmah nakon zaruka, duh se stade svake
noći pojavljivati pred čovjekom, optužujući ga zašto
nije održao obećanje. Duh je bio lukav. Točno je
znao što se zbiva između njega i njegove voljene.
Kad god bi svojoj zaručnici dao neki poklon, duh bi
ga opisao u svim podrobnostima. Čak bi i ponovio
razgovor, što je čovjeka stalo toliko mučiti da noću
nije mogao oka sklopiti. Netko mu posavjetuje neka
svoju muku ispripovjedi učitelju zena koji je živio u
blizini sela. Naposljetku, u očajanju, jadnik otide do
njega kako bi zatražio pomoć.
„Tvoja je bivša supruga postala duh, te zna
sve što i ti", primijetio je učitelj. „Što god učiniš ili
kažeš, što god pokloniš svojoj voljenoj, duh zna.
Sigurno je to vrlo mudar duh. Zaista, morao bi se
diviti takvom duhu. Sljedeći puta kada se pojavi,
nagodi se s njime. Reci mu da toliko mnogo zna da
od njega ništa ne možeš sakriti, te kako ćeš mu, ako
ti odgovori na jedno pitanje, obećati da ćeš raskinuti
zaruke i ostati sam."
„Koje pitanje moram postaviti duhu?", upita
čovjek.
Učitelj odvrati: „Uzmi punu šaku sojinog
zrnjevlja i upitaj ga zna li koliko točno zrna držiš u
ruci. Ako ti ne umije odgovoriti, znat ćeš da je samo
tvorevina tvoje mašte i više te neće uznemiravati."
Sljedeće noći, kada se duh pojavi, čovjek mu
stade laskati i reče mu kako on zna sve.
„Točno", odvrati duh, ,,a i znam da si danas
posjetio učitelja zena."
„Budući znaš toliko mnogo", zatraži čovjek,
„reci mi koliko zrna držim u ruci!"
Nikakvog duha više nije bilo kako bi
odgovorio na ovo pitanje.
DJECA NJEGOVOG VELIČANSTVA
Jamaoka Teshu bijaše carev namjesnik, a uz
to i učitelj mačevanja i temeljiti učenik zena.
Njegov je dom bio prebivalište beskućnika.
Sam je imao samo jedno odijelo jer je zbog njih
uvijek ostajao siromašan.
Car, vidjevši njegovu iznošenu odjeću, dade
Jamaoku nešto novca kako bi kupio novu odoru. U
sljedećoj zgodi kada se Jamaoka pojavi, na sebi je
imao isto ruho.
„Što se dogodilo s novom odjećom?, upita
car.
„Nabavio sam odjeću za djecu Vašeg
veličanstva", objasni Jamaoka.
UČENJE O ŠUTNJI
Učenici škole Tendai izučavali su meditaciju i
prije no što je zen stigao u Japan. Četvorica od njih
bili su bliski prijatelji, te su obećali jedno drugome
da sedam dana neće progovoriti.
Prvoga su dana svi šutjeli. Meditacija je
uspješno započela, ali kada pade noć i uljane
svjetiljke stadoše žmirkati, jedan od učenika ne
izdrža, te doviknu slugi: „Namjesti te svjetiljke."
Drugi učenik, iznenađen kada začuje kako
njegov prijatelj govori, primijeti: „Ne bismo smjeli
izgovoriti nijednu jedinu riječ."
„Glupani! Zašto razgovarate?", upita treći.
„Ja sam jedini koji nije progovorio", zaključi
četvrti.
JEDNA JEDINA NOTA ZENA
Kakua posjeti Kinu i ondje prihvati zen
učenje. U vrijeme svoga boravka nikamo nije
putovao. Živio je u udaljenom dijelu jedne planine,
provodeći sve vrijeme u meditaciji. Kad god bi ljudi
na njega naišli i molili ga neka s njima razgovara,
progovorio bi samo nekoliko riječi, a zatim se selio
na drugi kraj planine gdje ga je bilo teže naći.
Nakon Kakuovog povratka u Japan, čak je i
car čuo za njega, te ga molio neka mu protumači zen
kako bi se duhovno uzdigao.
Kakua je pred carem stajao šutke. Zatim iz
nabora svoje halje izvadi sviralu i odsvira jednu
kratku notu. Duboko se poklonivši, otiđe.
ŠTO TO ČINIŠ!
ŠTO TO GOVORIŠ!
Učitelj zena Mu-nan imao je samo jednog
učenika kojem je ime bilo Shoju. Kada je Shoju
završio svoje izučavanje zena, Mu-nan ga pozva u
svoju odaju i reče: „Starim i koliko znam, Shoju, ti si
jedini koji će prenijeti ovo učenje. Evo jedne knjige.
Prenošena je od učitelja do učitelja tijekom sedam
naraštaja. U nju sam unio i mnoge svoje stavove.
Knjiga je vrlo vrijedna i ja ti je poklanjam u znak
tvoga sljedbeništva."
„Ako ova knjiga posjeduje toliko vrijednost,
bolje bi bilo da je ti zadržiš", odvrati Shoju. „Ja sam
tvoj zen primio bez zabilješki i njime sam
zadovoljan."
„Znam", reče Mu-nan. „Ipak, ona je preno-
šena od učitelja do učitelja tijekom sedam naraštaja,
pa je možeš zadržati kao znak prihvaćanja moga
učenja. Evo ti je."
Razgovarali su pored vatre. Istoga trena kada
Shoju osjeti knjigu u svojim rukama, baci je u raspla-
msalu vatru jer nije imao sklonosti za posjedo- KISELI MISO
vanjem.
Mu-nan, koji se nikada ranije nije naljutio,
odjednom vrisnu: „Što to činiš!"
Shoju uzvrati vičući: „Što to govoriš!" Kuhar-svečenik Dairjo u Benkeievom samo-
stanu odluči dobro pripaziti na zdravlje svoga
starog učitelja, te mu davati samo svježi miso.
Benkei, primijetivši da je poslužen boljim misom no
što su ga dobivali njegovi učenici, upita:
„Tko je danas kuhar?"
Poslaše Dairja pred njega. Benkei sazna kako
prema svojim godinama i položaju mora jesti samo
svježi miso. Tada reče kuharu:
„Znači, ti želiš reći da ja uopće ne bih trebao
jesti." Rekavši to, ude u svoju sobu i zaključa vrata.
Dairjo je, sjedeći satima pred vratima, molio
učitelja neka mu oprosti. Benkei mu ne odgovori.
Sedam je dana Dairjo sjedio pred vratima, a Benkei
unutra.
Naposljetku, u očajanju, jedan sljedbenik
glasno povika Benkeiju: „Možda si u pravu, ali ovaj
mladi učenik mora jesti. Bez hrane ne može vječno
živjeti!"
Nato Benkei otvori vrata s osmjehom na
usnama, te reče Dairju: „Tražim za sebe istu hranu
kakvu jedu moji učenici. Kada postaneš učitelj, ni ZAHVALNOST
sam na to ne smiješ zaboraviti."

U vrijeme dok je Seisecu bio starješina

Engaku škole u Kamakuri, tražio je veće prostorije
od onih u kojima je podučavao jer su ove vec bile
pretrpane. Umezu Seibei, trgovac iz Eda, odluči
darivati pet stotina zlatnika, zvanih rjo, kako bi se
sagradila prostranija škola. Taj novac donese
učitelju.
Seisecu reče: „Dobro, uzet ću ga."
Umezu dade Seisecuu vreću sa zlatom, ali je
bio nezadovoljan učiteljevim stavom. Učitelj je
mogao proživjeti cijelu godinu s tri rjoa, a trgovcu
za svih pet stotina čak nije pokazao ni zahvalnost.
,,U toj je vreći pet stotina rjoa", dade Umezu
do znanja učitelju.
„To si mi več rekao", odgovori Seisecu.
„Iako sam bogat trgovac, pet stotina rjoa
mnogo je novca", reče Umezu.
„Želiš li da ti na tome zahvalim?", upita
Seisecu. „Morao bi", uzvrati Umezu.
„Zašto bih bio zahvalan?", upita Seisecu.
„Onaj koji daje morao bi biti zahvalan."
UČITELJ ČAJNE CEREMONIJE I ,,U redu. Ponesi svoj mač i posluži se čajem",
pristane Sen no Riku.
UBOJICA Voda u kotlčiću stade ključati. Iznenada, Sen
no Riku prevrnu kotlić. Šišteći, podiže se para i
ispuni sobu dimom i pepelom. Iznenađen, ratnik
Taiko, ratnik koji je živio u Japanu prije istrča napolje.
perioda Tokugavva, izučavao je cha-no-ju sa Sen no Učitelj se stade ispričavati. „Moja je greška.
Rikuom, učiteljem koji je bio poznat po svojem Vrati se i ispij čaj. Ovdje je tvoj mač, pokriven
spokojstvu i zadovoljstvu. pepelom. Očistit ću ga i vratiti ti ga."
Taikov pratitelj, ratnik Kato, ushićenje je Ratnik shvati kako u ovakvoj situaciji ne bi
svoga pretpostavljenog čajnom ceremonijom protu- uspio ubiti učitelja, te odustade od svoje namjere.
mačio kao zanemarivanje državnih poslova, te stoga
odluči ubiti Sen no Rikua. Pričinjajući se da dolazi
službenim poslom, uspije biti pozvan na čaj kod
učitelja čajne ceremonije.
Učitelj, koji je bio vrlo iskusan u svojoj
umjetnosti, letimičnim pogledom otkri ratnikovu
namjeru, pa zamoli Kata neka ostavi napolju svoj
mač pri je što ude u odaju za ceremoniju, objašnja-
vajući mu kako cha-no-ju sam po sebi predstavlja
miroljubiv čin.
Kato za to ne htjede ni čuti. „Ja sam ratnik",
reče. „Uvijek imam uza se svoj mač. Cha-no-ju ili ne,
ja svoj mač neću ostaviti."
POSLJEDNJA VOLJA Tvoja majka,
Nerođena i neumrla,
Rujna, prvog.

Iku, glasoviti učitelj zena u periodu
Ashikaga, bijaše carev sin. Kada je bio još vrlo mlad,
njegova majka napusti dvor i krene izučavati zen u
jednom hramu. Na isti način i princ Iku postade
učenik. Kada mu majka umre, ostavi za sobom samo
jedno pismo. U njemu je stajalo:
P.S. Svrha je Buddhina učenja uglavnom
prosvjetljenje drugih. Ako se oslanjaš na bilo koju
od njegovih metoda, nisi ništa drugo do glupa buba.
Postoji 80.000 knjiga o buddhizmu. Kada bi ih sve
pročitao, a ni tada ne bi ugledao svoju vlastitu
prirodu, nećeš razumjeti čak ni ovo pismo.
Ovo je moja posljednja volja.

Za Ikua:
Završila sam svoj rad u ovome životu i sada
se vračam Vječnosti. Želim da postaneš dobar
učenik i spoznaš svoju buddhističku prirodu. Saznat
ćeš jesam li u paklu i jesam li uvijek uz tebe ili ne.
Ako postaneš čovjek koji smatra da su i
Buddha i njegov pratitelj Bodhidharmna tvoje
osobne sluge, možeš napustiti svoje izučavanje i
služenje čovječanstvu. Buddha je propovijedao
četrdeset i devet godina i svo to vrijeme nije smatrao
nužnim progovoriti nijednu jedinu riječ. Morao bi
znati zašto. Ali ako ne znaš, a još uvijek gajiš želju,
suzdrži se od uzaludnog razmišljanja.
JASNA SPOZNAJA
Buddhistička je svećenica, poznata kao
Rionen, rođena 1797. godine. Bila je unuka glaso-
vitog japanskog ratnika Shingena. Imala je pjesničku
dušu i bila toliko zanosne ljepote da je već u
sedamnaestoj godini bila u caričinoj pratnji kao
jedna od dvorskih dama. Očekivala ju je slava već i
u ranoj mladosti.
Voljena carica iznenada umre i time iščezoše i
Rionenini snovi prepuni nadanja. Postade svjesna
nestalnosti života u ovome svijetu, te poželje
izučavati zen.
Njezina se rodbina s time ne složi, te je prisili
neka se uda. Uz obećanje da može postati svećenica
kada rodi troje djece, Rionen pristade. Prije no što je
napunila dvadeset i petu godinu, ispunila je posta-
vljeni uvjet. Suprug i rođaci nisu je više mogli
odvraćati od njezine želje. Obrijala je glavu, uzela
ime Rionen, što znači jasno spoznati, te krenula na
svoje hodočašće.
Stiže u grad Edo, te zamoli Tecugua neka je
primi za učenicu. Bacivši letimičan pogled na nju,
učitelj je odbije jer je bila isuviše lijepa.
Rionen otide do drugog učitelja, Hakua.
Hakuo je odbi iz istog razloga, rekavši joj
kako bi njezina ljepota stvarala samo neprilike.
Rione tada uze vruće željezo i prisloni ga uza
svoje lice. Za nekoliko trenutaka zauvijek nestade
njezine ljepote.
Hakuo je tada prihvati za učenicu. U spomen
ove zgode, Rionen napisa pjesmu na stražnjoj strani
ogledala:
U službi svoje carice palila sam tamjan
kako bih namirisala svoje gizdave haljine,
Sada kao prosjak bez doma palim svoje
lice kako bih stupila u zen hram.
Prije odlaska sa ovoga svijeta, Rionen je
napisala još jednu pjesmu:
Šezdeset i šest puta gledale su ove oči
smjenu jeseni.
Dovoljno sam ispitivala mjesečevi sjaj,
Ne pitam više.
Slušam samo glas borova i cedrova u trenutku kada SAMO TI SPAVAJ
vjetar miruje.

Gasan je sjedio pored Tekisuieve postelje tri

dana prije njegove smrti. Tekisui ga je već odredio
za svoga nasljednika.
Hram im je nedavno izgorio, te je Gasan bio
zauzet njegovim obnavljanjem. Tekisui ga upita:
„Što namjeravaš učiniti poslije obnove
hrama?"
„Kada ozdraviš, želja nam je da ondje
govoriš", odvrati Gasan.
„A ako do tada ne budem živ?"
„Onda ćemo naći nekog drugog", odgovori
Gasan.
,,A ako ne nađete nikoga?", nastavi Tekisui.
Gasan mu glasno odgovori: „Ne postavljaj
tako glupa pitanja. Samo ti spavaj."
BEZ RADA NEMA JELA
Kineski učitelj zena, Hiakujo, radio je sa
svojim učenicima čak i u svojoj osamdesetoj godini,
uređujući vrtove, čisteći zemlju i podrezujući
drveće.
Učenicima je bilo žao gledati starog učitelja
kako naporno radi, ali su dobro znali da ih ne bi
slušao kada bi mu stali savjetovati neka prestane
raditi. Zato mu sakriše alat.
Toga dana učitelj nije jeo. Nije jeo ni sutra, a
ni narednog dana. „Možda je srdit što smo mu
sakrili alat", nagađali su učenici. „Bolje bi bilo da mu
vratimo alat."
Istoga dana kada su to učinili, učitelj je radio i
jeo kao i ranije. Uvečer pouči svoje učenike: „Bez
rada nema jela."
NIŠTA NE POSTOJI
Dok je još bio mladi učenik zena, Jamaoka
Teshu stade posjećivati jednog učitelja za drugim.
Tako je svratio i kod Dokuona iz Shokokua.
Željevši pokazati što je postigao, reče: „Um,
Buddha i osjetima bića, na kraju krajeva, ne postoje.
Prava je priroda svih pojava praznina. Ne postoji
spoznaja ni zabluda, ni mudrost ni prosječnost.
Nema davanja niti ičega što bi se moglo primiti."
Dokuon, koji je mirno pušio, ništa ne reče.
Iznenada udari Jamaoku bambusovom lulom, što
mladića zaista razljuti.
„Ako ništa ne postoji", uputa Dokuon,
„odakle je došla tvoja ljutnja?"
VOJNICI ČOVJEČANSTVA
Jednom je prilikom jedan odred japanske
vojske sudjelovao u vježbama. Neki od bojnika
nađoše za shodno da svoj stožer smjeste u Gasanov
hram.
Gasan reče svome kuharu: „Bojnicima
spremaj istu hranu kao i nama."
To razgnjevi bojnike koji su navikli na sasvim
drugačije vladanje. Jedan od njih priđe Gasanu i
reče: „Što misliš, tko smo mi? Mi smo vojnici koji
žrtvuju svoje živote za svoju domovinu. Zašto s
nama ne postupaš u skladu s time?"
Gasan ozbiljno odgovori: „Što ti misliš, tko
smo mi? Mi smo vojnici čovječanstva koji teže
spasiti sva osjetilna bića."
VRATA RAJA
Vojnik po imenu Nobushige priđe Hakuinu i
upita ga: „Postoje li zaista raj i pakao?"
,,A tko si ti?", upita Hakuin.
„Ja sam samuraj", odvrati ratnik.
„Ti, vojnik!", uzviknu Hakuin. „Koji bi vladar
želio tebe za čuvara? Lice ti je kao u prosjaka."
Nobushige se toliko razgnjevi da stade vaditi
svoj mač, ali Hakuin uto nastavi: „Pa ti imaš mač!
Oružje ti je po svoj prilici isuviše tupo da bi mi
odrubilo glavu."
Kada Nobushige izvuče mač, Hakuin
primijeti: „Ovdje se otvaraju vrata pakla!"
Na ove riječi samuraj, shvativši učiteljevu
pouku, vrati svoj mač u korice i pokloni se.
„Ovdje se otvaraju vrata raja", reče Hakuin.