KVANTNE ONTOLOGIJE

Jedan od najvećih problema kvantne mehanike jest nemogućnost usklađivanja mišljenja o

načinu na koji se odvijaju sami procesi na kvantnoj razini, te u pojašnjenju utjecaja tih
događaja na makropojave. Postoji veći broj teorija, tzv. Kvantnih ontologija, koje
pokušavaju dati najprihvatljivije objašnjenje, ali ne postoji jedinstveni obrazac po kojem
bi se mogla utvrditi valjanost pojedine ontologije.

Prije svega, trebalo bi spomenuti kako fizikalne zakonitosti koje uočavamo na razini
makrosvijeta ne važe za kvantne objekte. Možda najbitnija osobina kvantnih čestica jest
da se one istovremeno manifestiraju valnim i korpuskularnim svojstvima. Primjerice,
elektron ima svoju masu, naboj, impuls i spin, što su osobine čestice. No, pokazuje
svojstva ogiba, interferencije i sl., dakle ponaša se i kao val. Također, kvantni objekti
pokazju neka zbujujuća svojstva, što se najbolje vidi iz pokusa sa dvije pukotine. Ukoliko
se jedan elektron (ili foton, potpuno svejedno) projcira na zaslon i to na način da treba
proći kroz pregradu s dvije tanke pukotine postavljenu između topa i zaslona, rezultat je
zapanjujuć: na zaslonu nastaju pruge interferencije, koja je valna pojava, i u ovom slučaju
je objašnjiva samo ako je čestica prošla istovremeno kroz obje pukotine! Još jedna bitna
osobina kvantnih objekata jest postojanje određenog stupnja neodređenosti u pokušaju
mjerenja određenih veličina. Ovo se objašnjava Heisenbergovim načelom neodređenosti.
Navedeno načelo načelo tvrdi kako postoji prirodna granica točnosti mjerenja. Pokušamo
li elektronu odrediti položaj, potrebno ga je ''osvijetliti'' fotonom valne duljine manje ili
jednake valnoj duljini elektrona. No, manja valna duljina implicira veću energiju. Tako
će ova, elektronu dovedena energija rezultirati povećanjem njegove brzine, odnosno
impulsa. Ukoliko se pribjegne korištenju većih valnih duljina kako bi se smanjio
energetski prirast, raste područje mogućnosti pronalaženja elektrona, dakle, povećava se
neodređenost položaja. Umnožak ovih dvaju veličina (neodređenosti impulsa u jednom
koordinatnom smijeru, te linearne neodređenosti položaja za taj smijer) uvijek je jednak
ili veći polovini reducirane Planckove konstante.

∆x × ∆px ≥ ħ/2

Dakle, Planckova je konstanta prirodna granica koja limitira mogućnost točnosti

mjerenja.

Upravo je sam čin mjerenja, dakle onaj čin koji obvezatno narušava kvantnu 'sigurnost',
temelj takozvane Kopenhagenske interpretacije (Bohr, Heisenberg).

Kopenhagenska interpretacija

Kopenhagenska se interpretacija direktno nadovezuje na spomenuti problem mjerenja, pri

kojemu postoji kvantni objekt, te makroskopski subjekt koji vrši mjerenje. Prije samog
mjerenja postoji superpozicija mogućih kvantnih stanja (nazovimo ih za ovu priliku
stanje A i stanje B). No, ovaj čin dovodi do kolapsa valne funkcije. Ako primjerice
mjerimo impuls čestice, mjerenje će iz superpozicije dvije (ili više) mogućih vrijednosti

1
impulsa pretpostavljenih valnom funkcijom, realizirati isključivo jednu vrijednost. U
makrosvijetu se stanja A i B međusobno isključuju, tako da će samo mjerenje utvrditi
realizaciju isključivo jednog od ova dva stanja. Realizacija događaja A u potpunosti
isključuje zapažanje realizacije događaja B, i obrnuto. Subjekt na svojoj razini može
registrirati samo jedno stanje mjerenog objekta.
Kopenhagenska je interpretacija odmah izazvala reakcije drugih znanstvenika, i to kako
zbog uključivanja svijesnog vršitelja mjerenja, tako i zbog činjenice da pojave na
kvantnoj razini mogu utjecati na događaje u makrosvijetu.. Možda je najpoznatiji pokušaj
osporavanja Kopenhagenske interpretacije misaoni pokus (gedanken eksperiment)
austrijskog fizičara Erwina Schrödingera, tzv. Schrödingerova mačka. Zamislimo mačku
zatvorenu u metalnoj kutiji, u kojoj se nalazi uređaj povezan sa Geigerovim brojačem.
Brojač bi trebao bilježiti zračenje koje je produkt raspada određene količine radioaktivne
tvari, no riječ je o toliko maloj količini da se u zadanom vremenskom periodu jedan atom
može, ali i ne mora raspasti, a vjerojatnosti tih događaja su podjednake (0,5:0,5). Ukoliko
do raspada dođe, Geigerov će brojač registrirati pritom emitiranu česticu, te pokrenuti
uređaj koji na neki način, primjerice razbijanjem ampule cijanida ubija mačku. Sad, je li
mačka nakon tog vremenskog perioda mrtva ili živa?
Sve dok je kutija zatvorena, nije obavljen čin promatranja, to jest mjerenja, tako da valna
funkcija još nije kolabirala, pa se mačkino stanje može promatrati kao superpozicija dva
moguća ishoda (mrtva mačka i živa mačka). U stvari, ona se i može tretirati u tom
dvojnom stanju sve dok promatrač ne otvori kutiju kako bi se uvjerio u ishod pokusa i
time izazvao kolaps valne funkcije. Tada će mačka biti isključivo u jednom od dva
moguća stanja: živa ili mrtva. Ono što spoznajemo otvaranjem kutije jest valna funkcija
koja predstavlja zbroj vjerojatnosti mrtve i žive mačke, a ta se valna funkcija svojim
kolabiranjem realizira isključivo na jedan način, onaj u koji ćemo se uvjeriti otvorivši
kutiju.

Drugi veliki nedostatak Kopenhagenske interpretacije jest problem lokalnih odnosno

nelokalnih pojava. Na to su u prvom redu upozorili Einstein, Podolsky i Rosen svojim
zamišljenim eksperimentom (EPR paradoks). Pretpostavimo česticu bez spina koja se
raspada na dvije čestice. Uz pretpostavku da jedna novonastala čestica ima spin +1/2,
druga bi trebala imati spin -1/2; tako je po zakonu očuvanja ukupna vrijednost spina
jednaka nuli. Pretpostavimo da ove dvije čestice krenu u suprotnim pravcima. Nakon
određenog vremena, jedna od čestica stigne u doseg mjernog uređaja i promatrača, koji
registriraju vrijednost njenog spina. Bit paradoksa jest u tome da se mjerenjem iznosa i
orjentacije spina jedne čestice automatski dobija uvid u vrijednosti spina druge čestice;
mada one u trenutku mjerenja mogu biti udaljene svjetlosnim godinama. Dakle,
informacija se u ovom slučaju prenosi trenutno, čime se narušava prirodni limit prijenosa
tvari/energije/informacije koji postavlja brzina svjetlosti. Einstein je smatrao kako je ovo
dovoljno za uzdrmavanje temelja kvantne mehanike, no Heisenberg je imao svoje
objašnjenje: čestica se spinski polarizira tek u mjernom instrumentu, a pri samom
mjerenju spina te čestice besmisleno je govoriti o spinu druge. Oba iznosa dala bi se
utvrditi tek kad bi smo posjedovali sveobuhvatniji mjerni uređaj. Bilo kako bilo,
Kopenhagenska interpretacija ima ozbiljnih nedostataka, tako da su se postupno pojavile
alternativne ontologije.

2
Ontologija pilot-vala (Pilot-Wave Ontology) ili Ontologija skrivenih varijabli

Ovaj pristup potječe od de Brogliea i Bohma. Ontologija pilot-vala se temelji na

pretpostavci o kidanju dualiteta val-čestica. Taj 'razdvojeni' dvojni entitet je opisan
valnom funkcijom (kvadratom njene apsolutne vrijednosti), to jest njenom vjerojatnošću,
te funkcijom faze. Drugi bitan element u ovoj ontologiji je svjetska staza, putanja čestice
koja je definirana upravo funkcijama vjerojatnosti i faze. Uz pretpostavku više mogućih
ishoda kvantne situacije, upravo je valna funkcija onaj element koji 'ispituje' stanje.
Vodeći val se dakle definira na svim stazama, prikupljajući pritom informaciju koju
čestica (uvjetno rečeno) koristi pri donošenju odluke o izboru staze. Opisom preko
Ontologije pilot-vala rješavaju se problemi lokalnosti i nelokalnosti, a opis stanja čestice
postaje gotovo sličan onome na razini klasične fizike. Također, ovom se ontologijom jako
dobro rješava čuveni pokus s dvije pukotine: vodeća valna funkcija će ispitati obje
moguće staze, dok će sama čestica proći kroz isključivo jedan prorez. Ipak, mnogobrojni
su nedostaci Ontologije pilot-vala. U prvom redu, nema definiranih početnih uvjeta, a
vodeće varijable nisu direktno mjerljive (skrivene varijable). Pored toga, vodeća valna
funkcija se manifestira na svim mogućim svjetskim stazama, dok će sama čestica zauzeti
samo jedno od tih stanja, tako da se javlja tzv. Problem praznih grana.

Ontologija pilot-vala direktan je udarac Kopenhagenskoj interpretaciji, jer ukida dvojnost

val-čestica, kao i kolaps valne funkcije na kojemu se temeljila spomenuta teorija.

Ontologija mnogo svjetova (Many Worlds Ontology) ili Ontologija relativnog stanja

Spomenuta Ontologija pilot-vala ostavlja dva znatna problema: nedefinirane početne

uvjete i prazne grane. Koncepcija koju je utemeljio Hugh Everett rješava oba navedena
nedostatka. Ipak, Ontologija mnogo svjetova zbunjuje nekim svojim postavkama. Slično
prethodnoj teoriji (pilot-val), pretpostavlja se kako će valna funkcija 'predvidjeti' sve
moguće pravce razvoja, ali su u ovom slučaju svi oni ravnopravni.

Pretpostavimo kako se kvantni događaj može realizirati na dva načina; A i B. Valna

funkcija je, dakle, superpozicija ova dva stanja. Subjekt koji mjeri događaj uočava kako
se u stvarnosti realiziralo stanje A, i pri tom se valna funkcija dijeli u dva dijela. Dio koji
opisuje slučaj B ravnopravan je sa onim koji opisuje A (dakle, eliminirane su prazne
grane), i na određenoj razini svijesti subjekt je također primio podatak o realizaciji
slučaja B. Oba događaja (A i B) postoje na ontološkoj razini, a prepreka koja priječi
subjekt u percepciji događaja B isključivo je na mentalnoj razini.

Vratimo se trenutak na prethodno opisani misaoni eksperiment sa mačkom u metalnoj

kutiji (Erwin Schrödinger). Promatramo li tu situaciju sa stajališta Everittove ontologije,
onda nema kolapsa valne funkcije niti nekakvog sablasnog mrtvo-živog stanja mačke u
periodu između realizacije događanja na kvantnoj razini i otvaranja kutije. Oba se
događaja realiziraju u vlastitom svijetu. Dalje, neka je ishod eksperimenta živa mačka. U
drugom svemiru realizira se onaj drugi dio valne funkcije (B) koji vodi do ishoda mrtve

3
mačke, no promatrač u našem svijetu vidi samo realizaciju događaja A. Znači li to da se
svakim kvantnim događajem stvara paralelni svijet u kojemu se realizira onaj ishod koji
se nije dogodio u našoj realnosti? Po Everettu, da. Broj takvih realizacija mogao bi se
odrediti prebrojavanjem svih grana pri dijeljenju valne funkcije, koristeći Boltzmannov
izraz za entropiju:

S = k × log (W)

gdje je S entropija, k je Boltzmannova konstanta, a W ukupan broj realizacija, tj.

svjetova.

Ipak, ova ontologija dodiruje područja u kojima kvantna mehanika ustupa svoje mjesto
metafizici.

Ostale kvantne ontologije

Tri navedene ontologije su uglavnom one koje se u znanosti uzimaju kao ozbiljni
kandidati za pojašnjenje kvantnih događanja na makroskopskoj razini, no to ne znači da
nisu postavljene i druge hipoteze. Među njima je vrijedno spomenuti Ontologiju
alternativnih povijesti, koja je uglavnom nalik Everettovoj Ontologiji mnogo svjetova,
ali s tim da se realnim smatra isključivo naš svijet, u kojemu se i vrše mjerenja, dok ostali
svjetovi zadovoljavaju matematičku formu no u stvari ne postoje. Robert Griffits je 1984.
godine postulirao Ontologiju konzistentnih povijesti, po kojoj je jedino nekoliko
povijesti konzistentno sa načelima kvantne mehanike. Prema njemu, svrha kvantne
mehanike jest predviđanje vjerojatnosti realizacije raznih alternativnih povijesti, od kojih
se svaka može prikazati kao produkt tzv. projekcijskih operatora u različitim vremenskim
trenucima. Ipak, ova teorija nije stekla popularnost u znanstvenim krugovima jer pada na
ispitu kad treba pojasniti neke temeljne strvari, primjerice pokus sa dvije pukotine.

Richard Feynman je u temeljima Kvantne elektroodinamike ostavio mogućnost za

postavke još jedne teorije, Ontologije vremenskog reverzibiliteta. Pretpostavimo dva
elektrona koji su međusobno u interakciji izmjenjujući svjetlosne valove, to jest fotone.
Zbog jasnoće prikaza nazovimo elektrone X i Y. Elektron X je dakle emitirao foton kojeg
apsorbira elektron Y, i obrnuto. Bit je u tome da se foton kojeg emitira Y, a apsorbira X
može smatrati povratnim fotonom kojeg je X prethodno emitirao. Ovaj se foton prema
Feynmanu i Wheeleru može tretirati kao da dolazi iz budućnosti! Ontologija
transakcijske interpretacije je nelokalna teorija koja se temelji na Bornovim valovima
gustoče vjerojatnosti i vremenskoj simetriji svemira. Mogla bi se spomenuti i Ontologija
mnogo svijesti, također utemeljena na Everittovoj ontologiji mnogo svjetova, no ona je u
potpunosti metafizička i nema fizikalnih osnova.

Vjeran, 2005.