UMJESTO NEKROLOGA - IVAN RASTEGORAC

STIH IZNAD HAOSA

Ivan Rastegorac nije bio čovjek od nomenklature, statusa, uticaja. Prosto, kao da se trudio
da na ovom svijetu ne zaprema mnogo prostora.
Pratio sam njegovu reakciju kada je dobio uglednu književnu nagradu “Vasko Popa”. I
tada mi se činilo da jedva čeka da one oštre zrake svjetla, koje su pale na njega, pomjere
svoje žarište na nekog drugog.
Negdje ranije kazao je da su nagrade “pet minuta radosti za pisce” (možete misliti koliko
ih je cijenio).
Ipak, tada, morao je da se postavi malo protokolarnije, ali ne bez njemu svojestvene tihe
ironije i na svoj i na račun drugih...
- Ako ste dugo čekali da vas zadesi neka nagrada - rekao je tom prilikom - kada je
dobijete red je da joj se radujete kao da ste je i zaslužili. Kako sada stvari stoje u zemlji
Srbiji, pesnici dospevaju u prvi plan samo ako dobiju neku nagradu. Rezigniran sam tom
činjenicom.
Žiri, koji je Popinu nagradu dodijelio Rastegorcu, podvukao je da on svojom poezijom
nastoji da ostvari pjesnički ambijent primjeren duhu našeg vremena.
Poslije saopštenja, kad su se svjetla pogasila, novinari su ga pitali kakav bi trebao da
bude taj (pjesnički) ambijent?
Odgovorio je kratko...
- Pesništvo je jedan vid slobode. Pesnik bi trebalo da bude slobodan, vazda otvoren, pred
svim što ga okružuje. Da se ne libi da to okruženje dopre do njegove pesme - koliko god
da ono obeshrabruje, a trebalo bi, možda, da uznosi.

Nakon ovog odgovora, sasula su se nova pitanja. Recimo ono vezano za (zahtijevnu)
poziciju čitaoca (kako da se on, čitalac, uključi u to “pesničko dekomponovanje i
komponovanje sveta”?
- S jedne strane, poezija je zahtevna - rekao je Rastegorac - ona, poput muzike, zahteva
da joj čitalac priđe što ranije i što predanije, da ima “sluha” i, ponajpre, da ima duboku
veru. Da ima moć analize, dešifrovanja. To je veliki trud bez neke opipljive nagrade. S
druge strane, mnogi potencijalni čitaoci poezije su zbunjeni, često na stranputici. Tzv.
literarno tržište zatrpano je smećem koje se obično vrlo uspešno nameće javnosti. Tako se
čitalac često obeshrabri pred onim što se može nazvati pesničkim “komponovanjem”, a
pred modernim postupkom “dekomponovanja” još više.

Za obeshrabrenje bilo je i drugih razloga. Ti razlozi, precizno, mogu se iščitati u

njegovim pjesmama. U njima ostao je pečat haosa kroz koji prolazimo...
- Moj unutarnji svet je haotičan - zapisao je Rastegorac u svojim “Marginalijama o
poeziji”, pisanjem ga sređujem, osmišljavam, disciplinujem. Pisanje je, dakle, početak
uvođenja reda u haos. (Ali, avaj, i red je početak haosa.) Nije da ja ne želim da otkrivam
svoj kodeks, nego je nevolja u tome što se on iz dana u dan, iz meseca u mesec – pomera.
Ivan nije volio da se čeprka po njemu. Nije volio ni da govori o sebi, osim onoliko
koliko je pjesniku neminovno i koliko mu, književnim zanatom, pripada. Zato je odbijao
da “tumači sebe”...
- Ja sam, bar doskora, bio čitalac i pisac pesama pre nego zbirki pesama. (Ne znam da li
je to vrlina ili mana.) Vremenom, pisac ponešto nauči. Učini mu se da je došao do nekog
zanata. Usudi se, čak, da sebe nazove i profesionalcem.
Od toga Ivan nije išao dalje. Nipošto u mistifikaciju. Ali jeste u jednu višu svrhu poezije i
poetskog promatranja svijeta...
- Mislim da je i pesnicima dano - zapisao je u “Marginalijama” - da od ovozemaljske
svetlosti grade svoje (demonske) halucinacije. Verujem u mogućnost viđenja
„žiznodavše” božanske svetlosti pod čijim dejstvom posvećeni ne znaju da li su u telu ili
izvan njega, da li su u polusnu ili u stanju astralne projekcije.
Naravno, u svom stilu, i kad je takva svjetlost u pitanju, iskazao je onaj krajnji, teški upit
koji ga nikad nije ostavljao ravnodušnim...
- Da li je ta svetlost dobra zato što je božja ili je božja zato što je dobra. Kaže se: svetlost
je „iz tmine pojanje”, a zapravo je reč o pronalaženju svetlosti putem čovekovog
kosmičkog ispunjenja pevanjem, zapravo jednom vrstom molitve.
Ivan je volio Bleza Sandrara. U “Marginalijama” citirao je jednu njegovu rečenicu kao
neku svoju posoebno podvučeu strepnju...
„Pesnici se više ne zabavljaju. Upravo to me danas najviše plaši, jer dolazim do zaključka
da oni shvataju sebe ozbiljno.”

Ivan Rastegorac na neki čudan način bio je vezan za Trebinje. Grad je smatrao “svojim”,
ali, uglavnom, i ovdje, među nama, držao se “rezervisano”, kao da je bio u nekom
“odmaku”. Nikad vatren lokalist, ali uvijek tu, uz ljude, i uz svaki događaj od koga je
Trebinje moglo da boluje ili na kome je moglo da se podigne.
Iako nije bio čovjek koji se petlja u sve i svašta, pogotovo ne u politiku (od koje se uvijek
hladno i jetko distancirao), sve ga se ovdje ticalo. Valjda otud što je želio da bude akter
događaja, a ne posmatrač ili gunđalo.
Svakog ljeta sa najprisnijim prijateljima razgovarao je o tome kako bi Trebinje moglo da
ojača i da se podigne.
Njegovo skučeno dvorište u Kastelu, dvorište iz koga se nije vidjela nijedna susjedna
kuća, nego samo nebo, često je bilo prava mala katedra na kojoj se tiho govorilo o
Trebinju.
Tačnije, govorilo se o Trebinjcima.
O nikom pojedinačno, nego o svima zajedno.
Dileme su bile kako i u kom pravcu ovaj grad treba da krene? Kako da se oplemeni i
ojača u svom izazovnom okruženju, kako da se legitimiše među susjedima, a onda i dalje
i šire?
Kad se o tome govorilo, Ivan nikad nije bio ni sumračan ni dešperatan.
Odmjereno, u neku ruku i hladno (kao da je već sve prostudirao i provjerio) govorio je o
brojnim mogućnostima, čudeći se što se ne pokreću bar one koje su nadohvat, one oko
kojih ne treba mnogo truda.

Kada se oblikovao Dučićev projekat “Trebinje grad kulture” bio je zadovoljan, ali ni u
tom zadovoljstvu nije pretjerivao. Nije trijumfovao, mada, čini mi se, radovao se pjesnik
u njemu. Radovao valjda zato što se, eto, ovdje, u njegovom Trebinju, jednom pjesniku
iskazuje takva čast. I ne samo to. Govorili smo o tome kako, u takvom “projektnom”
kontekstu, i poezija - ako je sveprisutna kao što je bila Dučićeva - može da posluži kao
okosnica jednog (potencijalno) ekonomskog projekta.
Govoreći tako, često bi se zagledao u svoj “oltar”. (U šali, i u sebi, tako sam nazivao
poveću rupu u zidu u kojoj je Ivan držao jednu skulpturu koja mi je ličila na one iz
Lepenskog Vira). Ne znam šta je tom prilikom mislio, pretpostavljam da nije previše
sumnjao u mogućnosti Trebinja da ponese jednu takvu zamisao.
Izgledao mi je kao da želi da nas primiri, da podsjeti na onaj “izvorni nered” kada se
stvari usmjeravaju same protiv sebe, kada se i ljepota izobliči („proguta sekiru”), i sve
krene natraške.
Sa tom strepnjom ostavio nas je posljednjeg ljeta.
Više se nismo vidjeli.

NEDJELJKO. MARIĆ