Kratka ljetna priča  

o dva svakodnevna vuka koja se lako daju razlikovati!

 
U STOPU ZA LJUDIMA
 
Poslije 2. svjetskog rata narod je krenuo u grad, a poslije ovog posljednjeg, za narodom -
počeli su pristizati i vukovi!? Narod ih je dočekao u čudu?! Znamo li zašto?! Ako ne
znamo, imamo li koga pitati
Šaljem vam priču o dva različita vučja dejstva. Jedno je bilo, a drugo - nikad  se ne zna...
 
 - Dejstvo prvog vuka?
Ne znam da li pišem o Samotnjaku ili o Čoporu? (Kad udari među ovce, jedan lako zamijeni
desetoricu...).
(Vukove, inače, volim. Ponekad, i žalim..)
Volim, u principu, svaku "opoziciju". Mislim ovako: kad imaš respektabilnu vlast, vuk ti nekako
dođe kao odan saveznik, kao podstrek, kao inspiracija. Simbolički.
Čini mi se da je, na svoj način, i Slobo Vukićević iz Zasada volio vukove. Poslije vijesti koja je
prosto ispreturala grad, on mi je pred kafanom Mikija Gordijana mnogo govorio o vukovima. Očito
s namjerom da i ja i on, pričajući, pokušamo shvatiti NJihov ili NJegov postupak!?
Jer, kako to da vuk bane u Zasad?!
Niko to ne pamti!.
To nikad nije bilo!
To ne može!
Nema logike!
Lažu vas!
Puste priče!
Ne vjerujte ništa!
Sve sam to čuo, ali Slobo me uvjerio da neki misterij ostaje?
To zato što je Slobova kuća u Zasadu ispod puta. Ako je vuk došao s Brda, što bi bilo bar za
očekivavti, morao je imati "ličnu kartu" da, između kuća, dođe do Slobovih ovaca?!
(Koje on drži više iz zabave nego iz koristi.)
 
Prvi vuk (vukovi!?) iz ove priče klao je noću, na djurđevdan, u tišini.
Ni psi se nisu javili!
Kao da im se lavež stisnuo u srcima.
Šta su sve poklali?
Slobov sin je snimio. NJegove snimke mi prosto ne možemo da objavimo. Nemamo predstavu o
koje bi se sve ženevske i druge konvencije ogriješili. A i prizor  izgleda grozno. Raskomadanog
mesa i crijeva bilo je na sve strane. Savršeno za nastavu anatomije papkara. Izabrali smo fotose
koji se nekako mogu "podnijeti", a da čovjek ne baci novine iz ruku i okrene se španskoj seriji.
Saldo je bio slijedeći:
- Sedam zaklao! Tri ovce osvanule bez krvi. Skresali najljepše jagnje! Jednom ižčupali mošnje,
jednom samo crnu džigaricu...
Spasila se samo jedna ovca i 4 ili 5 jaganjaca.
Kako, niko nit pita, nit zna.
 
NAROD ima svoje komentare.
- Zasad je grad, a vuci nikad nisu udarali na gradove. Treba nekom javit, nek dođu naučnici, nisu
ovdje čista posla! - tako se romori.
I dodaje.
- Zamislite koliko nam se primakao. Maltene, pokucao na vrata, zakoračio u kuću, treba li ga
čekat nad kolijevkom?!
One koji pretjeruju prekidam. Malo se i šalim, pa pitam šta bi sve o nama mogla napisati "vučja
štampa"!?
- Ali, čovječe, to je isto kao da je došao "Pod Platane", i počeo da se gosti?!
Stariji ljudi ne afektiraju.
Malo se čude, ali kažu: svako čudo za vremena.
 
Sutradan, nazvao sam Nika Miljasa, da malo "rashladim" priču. Niko je magistar veterinarskih
nauka. Ono što ljudi naklapaju njemu je dio svakodnevne monotonije.
Da, prepričavam vam razgovor sa Nikom, kod Sloba u Zasadu ono je bio vuk, nema dileme,
devedeset i devet koma devet posto. I to samotnjak. Sumnjam da ih je bilo više.
Je li se isti "autor" negdje kasnije javljao?
- Ne znam je li to taj, ali, u blizini, prema Dražin Dolu, podalje od Mostaća, opet je napao. Dvije
ovce je zaklao, a pet nagrdio. Srećom, na vrijeme je otkriven.
Da li je istina da su se pojavili neki polupitomi, kanadski vukovi, kako narod priča?
- Možda, ali to ne mogu da potvrdim.
Da li vukova ima više nego ranijih godina!?
- Nema. Sve je to ujednačeno, međutim, postoji nešto drugo...
Razgovarali smo telefonom. Ne citiram stopostotno g. Miljasa, ali suština je jednostavna...
 
- Vukovi slijede ljude.
Dok su ljudi bili po selima, vukovi su bili okolo, po šumama, u brdima.
Sada, kad su ljudi počeli da se sele u grad, i vukovi se krenuli za njima.
Hrane, koje je nekad bilo u obilju, na selu više nema.
I što ima, pod dobrim je katancem.
Dakle, vukovi su pred nama.
Ove godine su se najavili. Narednih, očekujte ih tamo i gdje do juče niste mogli sanjati.
Oni jesti moraju.
Pred kapijama našeg grada stoji i njihova velika glad, ali i nagon za opstankom!?
To se mora ukalkulisati, to se mora imati u vidu. Vukovi nisu zvjerke koje se lako predaju.
 
- Dejstvo drugog vuka?
Drugi vuk vije ali još nije počeo da kolje.
Još nije okusio krv.
Nije ni mogao. Nije imao čime.
Nije, jer nema zuba.
Skoro da vam može nazvati "dobar dan".
Sav je od lima. Uz to, pogledajte na slici, nakrcan je plinskim bocama.
Na trebinjskim ulicama je svaki dan. Slikali smo ga već desetinu puta.
Mirno promiče ulicom Kralja Petra Prvog Oslobodioca.
Mislim se, od čega nas je Oslobodilac oslobodio, ako "vukovi" ove vrste mogu - kad hoće!? - da
prolaze glavnom ulicom?!
Ako to svi gledamo, i ako svi zajedno, u nekom tzv.  višem interesu - ćutimo!?
 
UMJESTO EPILOGA
(nešto o ljubavi i mržnji)
Na početku, rekoh da mi se učinilo da je Slobo Vukićević volio vukove.
Razgovarao sam s njim poslije krvavovg događaja.
I ostao sam u uvjerenju da se nisam prevario.
Da čovjek i dalje, na neki svoj način, ne mrzi vukove!
Da nekog mrzi, Slobo ne bi uživao u jaganjcima, koje je imao do juče.
 
NEDJELJKO MARIĆ

27/5/2006