Avdija

Nedavno sam čitao o trojici ljudi Leonu, Petru i Adamu koji su patili od tzv. Mesijanskog

kompleksa. Njihov problem je vio više od obične narcisoidnosti. Sva trojica su bili

hronični pacijenti na psihijatrijskoj klinici Ypsilanty, u Michigen-u i svi su imali

dijagnozu psihički poremećaj samo-obmane grandioznog tipa. Sva trojica su vjerovali da

su reinkarnacija Isusa Hrista. Sva trojica su vjerovali da su oni centralne figure oko kojih

se svijet okreće.

Psiholog Milton Rokeach je napisao knjigu „Tri Hrista u Ypsilanty“, opisujući

svoje pokušaje da pomogne ovim ljudima da dodju u dodir sa realnošću i istinom o sebi i

da nauče da bude Leon, Petar i Adam. Ovaj ljekar je dvije godine proveo radeći sa ovim

ljudima ali sa vrlo malo uspjeha. Činilo im se kao da neće moći da žive ako nisu ono što

su mislili da jesu. Oni su bili veoma razumni u drugim aspektima svog života ali su se

držali svoje mesijanske zablude.

Pošto nije imao šta da izgubi, ljekar je odlučio da napravi jedan mali eksperiment.

Stavio je ova tri čovjeka u jednu malu grupu. U toku dvije godine tri čovjeka su spavali

zajedno, jeli zajedno, radili zajedno iste poslove i imali dnevne diskusije u grupi. Ljekar

je želio da vidi da li će druženje sa drugim „mesijama“ umanjiti njihovu psihološku

zabludu.

Eksperiment je rodio neke interesantne razgovore. Jedan od ljudi je tvrdio: „Ja

sam Mesija, Božji sin. Poslan sam na misiju da spasim svijet.“

„Kako znaš?“ – ljekar bi upitao.

„Bog mi je rekao.“

1
Tada bi se drugi pacijent uključio u razgovor. „Ja ti nikada tako nešto nisam rekao.“

I tri pacijenta bi počeli da raspravljaju ko je ko u Trojstvu.

Najveća ironija je u tome što njihova zabluda za koju se tako čvrsto drže je ono što ih

odvaja od života. Da prestanu da budu Mesije, za njih je zvučalo užasno, ali to bi bilo

njhovo spasenje. Tada bi mogli da budu Leon, Petar i Adam.

Mi ne znamo da li da se smijemo ili plačemo nad sudbinom ovih ljudi. Ali ja ću vas

iznenaditi večeras ako vam kažem da ja takodje bolujem od mesijanskog kompleksa. On

nije takve vrste da bih završio na psihijatrijskoj klinici ali je bez obzira veoma ozbiljan i

iracionalan. Ali možda će te biti još više iznenadjeni kad vam kažem da i vi bolujete od

istog kompleksa.

U stvari, grijeh ponosa ili oholosti je najstariji grijeh u Bibliji. Zbog ponosa je

djavo postao djavo. Kroz ponos je zmija nagovorila Evu da jede sa zabranjenog ploda u

Edenskom vrtu: „Jer zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite, otvoriti oči i postaće

te kao bogovi.“

I od tada smo svi mi na svoj način pokušavali da zauzmemo Božje mjesto. Svi

smo mi bili pacijenti iste bolnice.

Ono što je interesantno sa ponosom je da ga svi mrzimo kod drugih ali smo ga

potuno nesjvesni u nama samima. A što ga više imamo to ga više mrzimo kod drugih.

Večeras želim da nam pomognem da uvidimo u kojoj mjeri smo ponosni. Iznijeću

nekoliko karakteristika, počevši od onih najblažih.

1. Koliko si preokupiran svojim izgledom?

2
Ukoliko vježbaš u uskim helankama, dobre su šanse da imaš ovaj problem. Ako vježbaš u

teretani gdje ima puno ogledala i ako stalno gledaš, to je prilično snažan pokazatelj. Ako

se, kad dobijemo novu fotografiju, pretvaramo da gledamo u druge ljude na slici a u

stvari potajno gledamo u sebe, vjerovatno je da imamo problem. Ovo su blaži oblici

ponosa.

Tvrdoglavost je jedan od težih. To je ponos koji ne dopušta drugima da budu u

pravu ili da nas ispravljaju. Kad neko ukaže na našu grešku, mi poričemo ili krivimo

druge.

Ja vas pozivam da otvorimo Biblije i da čitamo šta Bog misli o ponosnim ljudima.

Avdija 1-4

Da bi smo razumjeli ovaj tekst koji je pisan prije više od dvije i po hiljade godina

potrebno je da se jednim vremeplovom vratimo nazad u prošlost u vrijeme kada je Edom

bilo moćno carstvo. Graničio se sa Izraelom i Judom i nalazio se na putu izmedju Sirije i

Egipta. Edomci su se obogatili naplaćujući prolaz kroz njihovu teritoriju. Živjeli su u

teško osvojivim planinama. Ponos Edoma je bio njihov glavni grad Petra.

VIDEO

Ovaj čudesni grad je bio neosvojiv. Zbog uskog prolaza koji vodi do Petre, bilo je

moguće da nekoliko ljudi zadržavaju cijelu armiju. Iz ljudske perspektive teško je

zamisliti sigurnije mjesto od Petre. I razumljivo je što su njeni gradjani govorili: „Ko će

me oboriti na zemlju“?

I Bog dolazi stanovnicima ovog grada i kaže im: „Čak i da se digneš kao orao i

medju zvijezde staviš gnijezdo svoje, odande ću te oboriti.“ I Bog kaže zašto: „Zbog

ponosa srca tvoga.“

3
 I naravno mi ovdje imamo problem. Većina ljudi ne smatra ponos nečim lošim,

pogotovo ne toliko lošim da bi Bog zbog toga uništio cijelu naciju.

Evo ja ću to pokušati da vam to prikažem. Reći ću dvije rečenice i želim da vidim vašu

reakciju. „ON JE DOBAR ČOVJEK ALI PONOSAN.“ Da li vam ova rečenica para uši i

zvuči potpuno šokantno. Ne. Mi svi smatramo da dobrota i ponos mogu da žive zajedno u

nekoj osobi. Ali razmislite o ovoj rečenici: „ON JE DOBAR ČOVJEK ALI LOPOV.“

Šta mislite o ovoj rečenici? „Čekaj malo“ – reći ćete. „Kako to misliš“? Čovjek ne može

u isto vrijeme da bude dobar i da bude lopov.

Ali u Božjim očima ponos je strašniji grijeh od kradje. U stvari pohlepa,

pijanstvo, preljube su sitnice u poredjenju sa ponosom ili ohološću.

Biblija dijeli grijehe u dve kategorije:

“Grijesi tijela” i “Grijesi duha”

Grijesi tijela su: preljuba, proždrljivost, pijanstvo. Ovo su vidljivi grijesi.

S druge strane, grijesi duha, nisu tako vidljivi. Oni se zovu ponos, oholost,

sebičnost, samo-pravednost, kritizerstvo. Ovi grijesi generalno nisu tako šareni i

upadljivi kao grijesi tijela. Oni ne izazivaju mnogo trača, mozda zato što je trač takodje

jedan od grijeha duha. Skoro nikad nisam čuo da je društvo sankcionisalo nekog zbog

ponosa. Ljudi u naše vrijeme ne pridaju mnogo pažnje grijesima kao što su ponos i

oholost.

Ali Isus jeste. Novi Zavjet nam daje iznenadjujuće puno priča koje uključuju tri osobe:

grešnika tijela, grešnika duha i Isusa. Tako imamo priču o fariseju, grešnoj ženi koja je

4
pomazala Isusove noge; zatim priču o fariseju i skupljaču poreza; o izgubljenom sinu i

starijem bratu i da, religijskim vodjama nasuprot žene uhvaćene u preljubi.

U svakoj od ovih priča, ljudi koji su bili krivi zbog grijeha tijela, su shavtili da su

u velikom problemu. Došli su Isusu bili promijenjeni.

S druge strane, ljudi koji su bili krivi zbog grijeha duha, ponosa i oholosti, su slijepi. Oni

ne vide svoje stanje. Oni misle da je moguće voljeti Boga i prezirati ljude. Nisu bili

svjesni da je njihov grijeh mnogo opasniji jer je uništio njihovu sposobnost da vole. I

zbog toga su grijesi duha najopasni i najdestruktivniji grijesi od svih. “Grijesi tijela su

loši, ali oni su najmanje loši od svih grijeha. Sva najgora zadovoljstva su duhovna:

zadovoljstvo da ubijedim druge da sam u pravu, da šefujem, da dominiram…

zadovoljstvo moći ili mržnje. Jer u meni postoje dvije stvari, koje se nadmeću sa

ljudskim bićem koje želim da postanem. To su Životinjsko biće, i Djavolsko biće.

Djavolsko biće je gore. Zbog toga, hladni, samo-pravedni cjepidlaka koji redovno

ide u crkvu može da bude mnogo bliži paklu od prostitutke.”

C.S. Lewis

Ponos uništava našu sposobnost da volimo. Drugi poroci ili grijesi tijela ponekad mogu

da ujedine ljude, čovjek može lijepo da se druži, zabavlja i šali sa pijanicama,

proždrljivcima i bludnicima. Ali oholost je neprijateljstvo, neka vrsta anti ljubavi.

Oholost je u svojoj osnovi takmičarske prirode. Ona nije zadovoljna da ima nešto već

uvijek mora da ima više od drugoga.

Uzmimo na primjer novac. Pohlepa će sigurno natjerati čovjeka da želi novac – da

bi kupio bolju kuću, išao na luksuznija putovanja, bolje jeo i pio. Ali sve samo do

odredjene granice. Šta čovjeka koji zaradjuje 100 000 maraka godišnje tjera da zaradi 200

5
000? To nije pohlepa za većim zadovoljstvima. Sto hiljada maraka omogućava sva

uživanja koja čovjek može da poželi. U pitanju je oholost – želja da budem bogatiji od

drugog bogataša i još više želja za moći.

Šta tjera lijepu djevojku da zavodi muškarce i lomi srca? To nije njen polni

nagon. Odgovor je ponos ili oholost. Ponos nas tjera da se klanjamo pred ogledalom

umjesto pred Bogom. Ponos nas nagoni da osudjujemo druge umjesto da im služimo.

Ponos nam ne dopušta da budemo zadovoljni time što smo pametni i bogati. Ona nije

zadovoljna sve dok nismo pametniji i bogatiji od onih oko nas. Ponos je uvijek

takmičarske prirode. I ono što je najgore, ponos je uzrok svih drugih grijeha. On čini da

se osjećam superiornim u odnosu na druge i da ih gledam sa poniženjem i da ih vrijedjam

i maltretiram.

Avdija 10-15.

Ovaj dio teksta nam govori zašto je ponos najstrašniji grijeh. Ponos u srcu uvijek vodi

grešnim djelima. U jednom trenutku istorije, Jerusalim je bio pobijedjen od strane

neprijatelja, a Edomljani koji su trebali da plaču nad sudbinom svoje braće su u stvari

radili suprotno. Oni su se radovali i čak i sami učestvovali u pljačkanju. Ovdje moramo

da shvatimo istorijsku pozadinu. Edom je nastao od Isava, jednog od Isakovih sinova,

koji je bio sin Avramov. Jevrejski narod je potekao od Jakova, drugog Isakovog sina.

Ova dva naroda su bili bratski narodi i MISTREATMENT jednog naroda od strane

drugog je bio gnusan zločin, zbog njihovog bliskog odnosa. U Starom Zavjetu je čak

postojala i zapovjest od Boga po kojoj su Izraelci trebali čuvati i poštovati svoju braću

Edomljanje. Ali Edomljani su prešli preko ovog zavjeta i pogazili bratske odnose.

I proročanstvo reklo: Za nasilje učinjeno bratu svojemu, bićeš uništen zauvjek.

6
Grijeh ovog naroda bismo mogli nazvati nebratstvo. I za nas ovo nije neka teška riječ i

činjenica da će Bog uništiti narod zbog nebratstva je za nas apsurdna. Ali ona nije bila

apsurnda u stara vremena i ja bih rekao da to samo pokazuje koliko je naša kultura otišla

daleko od Božjeg ideala za porodicu. Mi danas ne poklanjamo puno pažnje braći i

sestrama, roditeljima ili djeci, drugima rodjacima ali Biblija puno govori o njima.

„Ako se ko ne stara za svoje, prije svega za one iz svoga doma, odrekao se vjere i gori je

od nevjernika.“ 1 Tim. 5:8. Ovo su snažne riječi. Bog je stvorio porodicu i za njega su ovi

odnosi sveti.

Moj brat je neko koga treba da volim, bez obzira kakav je i šta radi. Moj brat je

neko koga treba da ohrabram čak i ako on mene obeshrabruje. Moj brat je neko koga bih

trebao zaštiti, bez obzira koliko su veliki neprijatelji. Ako ne radim ove stvari, onda nema

bratsku ljubav. Smijati se bratu kad padne nije bratski. Radovati se njegovim neuspjesima

nije bratski. Biti srećan u njegovoj nesreći je nebratstvo najgore vrste. Biblija kaže da

smo mi hrišćani braća i sestre. I način na koji se ponašamo jedni prema drugima bi trebao

biti kao prema rodjenoj braći i sestrama.

Edomljani su bili braća Izraelcima, ali ponos i osjećanje superiornosti su ugušili

osjećaj bratstva. U dan nesreće njihovog brata ne samo da su stajali po strani već su

pomagali neprijatelju. Pljačkali su Jerusalim i hvatali izbjeglice i vraćali ih u ruke

neprijatelju.

Dobro je da ovdje vidimo prirodu grijeha. Grijeh se rijetko dogodi preko noći.

David je učinio preljubu sa Vitsavejom, ali se to nije dogodilo slučajno. David je prvo

pogriješio kad je ostao kod kuće umjesto da ide sa svojom vojskom. Zatim je stajao i

gledao ženu kako se kupa. Na kraju je učinio preljubu. Slično se dogodilo i Edomljanima.

7
Grijeh ponosa je vodio težim grijesima. U knjizi proroka Avdije imamo 7 nizbrdnih

koraka.

1. Stajali su po strani kad je brat bio u nevolji. (11 stih)

Jerusalim je bio napadnut od strane neprijatelja a Edomljani su rekli: „To nije naš biznis.

Nismo mi njihovi čuvari. Nas se to ne tiče. Mi gledamo svoja posla i neka drugi tako isto

rade.“

Zar ne govorimo i mi to danas. Vanja ima problem ili Ratko ima problem a ja kažem

„Nije moj biznis. Nije moje da se mješam“ i stojim sa strane. Mi smo Božja porodica i

Bog nas drži odgovornim jedni za druge. Gdje mogu da pomognem ja moram da

pomognem. Gdje mogu da ohrabrim ja moram da ohrabrim. Gdje mogu da zaštitim ja

moram da zaštitim.

Ovaj prvi grijeh, bez obzira koliko bezazlen je vodio drugom.

2. „Ne trebaše gledati dan brata svojega, dana kada se odvodjaše u tudju zemlju“ (12 stih)

Značenje riječi gledati je u stvari „zagledati, ispitivati, pokazati posebnu radoznalost.“ U

početku su stajali po strani ali su kasnije pokazali posebnu radoznalost za tragediju

njihovog brata. Raspitivali su se o detaljima katastrofe.

Ja znam mnoge hrišćane koji rade slično. Nikada neće pomoći ali su uvijek puni

informacija o padovima drugih hrišćana. Da li se tebi nekad desilo da čuješ kako je tvoj

brat pao, i iz čiste radoznalosti želiš da saznaš kako se to dogodilo. Ali prema knjizi

Avdije, to je nešto što nikada ne bismo trebali da radimo. Ne budi radoznao o

problemima drugih hrišćana i iznad svega ne budi radoznao o njihovim grijesima. Oni su

tvoja braća i sestre. Ako te neko nazove telefonom i počne da iznosi prljav veš o nekom

8
drugom, spusti slušalicu odmah. Ne učestvuj u ovom strašnom grijehu zato što on vodi

još strašnijim grijesima.

3. „Ne trebaše se radovati sinovima Judinim u dan kad propadahu.“ (stih 12)

Da li se to dogadja hrišćanima? Sjećam se kad sam bio mlad hrišćanin i kad je za mene

hrišćanstvo bilo rast u znanju a ne u karakteru. Bio sam student teologije i u generaciji su

bila dvojica kolega koji su bili bolji od nas ostalih. Nikad ih nisam volio. Zavidio sam im.

Mi smo završili studije i radili smo u različitim gradovima. Jednog dana sam čuo da je

jedan od mojih kolega učinio preljubu i da je izgubio posao. Osjećam se užasno da to

kažem, ali iako to nisam pokazivao u srcu sam bio srećan. Jedan konkurent manje. Mi se

nekad radujemo grijesima drugih jer tada mi izgledamo bolji.

4. „Ne trebaše razvaljivati usta u dan nevolje njihove“. Ovo je jedan stari izraz za

hvalisanje. Ono nastaje iz ponosa i povezano je sa radovanjem tudjoj nesreći. Mi se

hvališemo kad naš brat padne jer smatramo sebe boljim. „Meni se to nikada ne bi moglo

dogoditi“

Svi dosadašnji koraci su bili pitanje stava. Edomci su stajali po strani. To ih je

vodilo da sa poniženjem gledaju na brata, da se raduju njegovoj nesreći i da se hvališu da

su jači, bolji i superiorniji od onih koji su pali. Ali ovaj poseban grijeh nikada ne može da

ostane samo na stavovima. Ono što mislimo mi počinjemo da radimo i to je ono što

vidimo u sledećim koracima.

5 „Ne trebaše ti ući na vrata naroda mog u dan pogibli njihove.“ (13) Oni nisu samo

posmatrali šta se dešava već su i sami ušli kroz gradske kapije.

6. „Ne trebaše ti da se dohvataš dobra njihova u dan pogibli njihove.“ (stih 13)

9
7. I poslednji korak u ovoj nizbrdnoj spirali grijeha, „Niti trebaše da staneš na raskrsnicu

da ubijaš bježan njihovu, niti da izdaješ onih koji ostaše u dan nevolje.“ (14)

Ovaj poslednji stih u stvari govori da su Edomljani hvatali Jevreje koji su pobjegli iz

Jerusalima, vraćali ih nazad i predavali u ruke neprijateljima. Ovako je njihov grijeh

rastao i širio se. Mi hrišćani smo takodje krivi zbog ovakvih grijeha. Mi ne predajemo

ljude neprijateljima ali u duhovnom smislu kada odbacujemo one koji pogriješe, kada

nismo spremni da oprostimo, kada ogovaramo grijehe drugih umjesto da ih podignemo i

pružimo ruku dobrodošlice u hrišćansko zajedništvo, mi ih dajemo u ruke Sotoni.

To je ono što ponos može da uradi s tvojim životom.

Koliko je drugačije sa Bogom. Isus kaže da je došao da služi a ne da mu služe. U

Filibljanima poslanici ima jedna fantastičan tekst koji nam opisuje Božji karakter

poniznosti. Fil. 2: 6-11

Tekst kaže da mi trebamo da imamo isti stav kao i Isus Hristos koji „iako je bio u obličju

Božjem nije se otimao da se uporedi sa Bogom, nego se ponizio uzevši obličje sluge.“

Ovaj prevod je za nas logičan. Uprkos tome što je bio Bog, on se ponizio i uzeo

obličje sluge. Ali ovo nije ispravan prevod. Grčki original u stvari kaže: „Imajte isti stav

kao i Isus Hristos, koji upravo zato što je imao Božju prirodu, nije se otimao da se

uporedi sa Bogom, nego je uzeo obličje sluge.“

U svojoj prirodi Bog je ponizan i nema u sebi ni traga ponosa.

U staroj grčkoj mitologiji, bogovi Zeus i Hermes su za jedan kratak period sišli dole na

zemlju prerušeni u siromašne robove. Oni su to uradili da bi prevarili ljude i vidjeli

koliko poštovanje ljudi odaju bogovima. Kada su Zeus i Hermes saznali ono što ih je

10
interesovalo, oni su bacili stare dronjke, i otkrili su se u svoj svojoj Olimpijskoj slavi. Oni

su uzeli obličje sluge ali to je bilo samo prerušavanje.

Isus se nije samo uzeo vanjski izgled sluge. Kada je došao kao sluga, on nije skrivao

Boga. On je u stvari otkrivao kakav je Bog.

Sjećam se jednog hrišćanskog govornika koji je govorio da je ponos zabranjen

ljudima ali je dozvoljen Bogu jer, na kraju krajeva, on je Bog. Ovo je potpuno pogrešno.

Bog je najveći sluga. On je najponiznije biće u čitavom svemiru. Isus nije došao kao

sluga uprkos činjenici da je Bog, već upravo zbog činjenice da je Bog

Kako postati ponizan?

Jedan pisac je napisao: „Više nego na bilo koji način poniznost se ugradjuje u naš

život kroz disciplinu služenja. Ništa ne disciplinuje urodjene želje tijela kao služenje, i

ništa ne transformiše želje tijela kao služenje u tajnosti. Tijelo cvili protiv služenja ali

vrišti protiv tajnog služenja. Ono se napreže i uspinje za časti i priznanja.“ (Richard

Foster)

Više nego bilo što drugo, služenje drugima doprinosi rastu poniznosti. Kada

svjesno odlučimo da služimo potrebama drugih, da prepoznajemo dobro drugih, i kada to

radimo tajno, duboka promjena se dešava u našem karakteru. Ako se boriš sa ponosom,

onda je imperativ da svakog dana činiš mala djela služenja za koja niko neće znati. Jedan

drugi pisac kaže: „Ako želiš poniznost, udostoji se svih ljudskih slabosti i nemoći, pokrij

njihovu slomljenost, voli njihove odlike, ohrabri njihove vrline, zadovolji njihove želje,

raduj se njihovom uspjehu, predji preko neljubaznosti, oprosti njihove pakosti, budi sluga

slugama i udostoji se najniže službe za najniže u ljudskoj rasi.“ William Law

11
Rezultat svakodnevne discipline služenja će biti neprimjetan rast poniznosti. Ljude

kojima smo zavidili, sada vidimo sa saosjećanjem jer sada vidimo ne samo njihov položaj

već i njihov bol. Ljude koje smo nekad zaobilazili sada vidimo kao predivne osobe. Na

neki neobjašnjiv način, mi osjećamo novi duh identificiranja sa odbačenima i onima koji

su smetlište svijeta. Osjećamo dublju ljubav i radost u Bogu a naši dani su ispunjeni

spontanim divljenjem i proslavljanjem Boga.

Isus je znao da će se njegovi sljedbenici boriti sa mesijanskim kompleksom i tako

je odlučio da ih stavi u jednu malu grupu zajedno. Dvije godine su jeli zajedno, sastajali

se dnevno za grupne diskusije i išli svuda zajedno. I nakon kratkog vremena, oni su

počeli da se raspravljaju ko je najveći“

Zato je Isus uzeo malo dijete, i pozvao Leona, Petra i Adama da sjednu okolo.

Rekao im je da je njihov posao da pruže dobrodošlicu, prime i služe ovo malo dijete.

Trebalo je da to rade, ne samo zbog djeteta, već zbog njih samih. Jer jedino kroz služenje

oni će moći da nauče istinu o sebi.

Ovako glasi Božja sveta šala o ponosu: Svako ljudsko biće koje je ikada živjelo je

bolovalo od mesijanskog kompleksa – osim jednoga. A on je bio Mesija.

12