MARTA (PRAVICA) TRKLJA U TORONTU PIŠE O HERCEGOVINI

IZVOR ČISTE VODE

Iako u Hercegovini nije bila od 1985. godine, Marta
Trklja o “starom kraju” piše u svom prvom objavljenom
romanu. Fabula romana oslanja se na porodično predanje,
na brojne arhivske izvore, ali i na saznanja do kojih je došla
studirajući naše epske pjesme na Univerzitetu Jork u
Kanadi.

DA DANAS neko, u Torontu, na engleskom jeziku piše roman

čija se radnja događa u Trebinju, i to u 16. vijeku, djeluje u najmanju
ruku – malo ili nimalo vjerovatno. Ipak to se dogodilo zahvaljujući Marti (Pravici) Trklja,
Trebinjki iz Toronta...
NARAVNO, ona u tome ne vidi nikakvo čudo. O svom životu priča sasvim
jednostavno...
- Rodila sam se u selu Bijelaču kod Trebinja aprila 1943. godine. Ćerka sam
pokojnog Danila Pravice. Majka mi je bila Danica, rodom od Miškovića iz Dražin Dola.
Osnovnu školu sam završila u Dražin Dolu. Godine 1962. otputovala sam u Beograd,
gdje sam počela da radim u Vojno-štamparskom preduzeću...

U TOM preduzeću Marta je radila četiri godine. Uskoro, našla je novi posao na
aerodromu Beograd, u ondašnjem «Aerodromskom preduzeću». Sjela je za teleprinter i
za tom novom «spravom» ostala tri godine.
Za Martu bio je ključan mart 1968. godine. Tada je, kako
sama kaže, emigrirala u Kanadu. Odmah slijedeće godine
udala se za Mata Trklju iz sela Podosoja kod Bileće. U
međuvremenu, mnogo se toga dogodilo. Marta i Mato dobili
su sina, dali su mu ime Aleksandar, a on njima, za par
decenija, darovao je unučad: Mihaila, Nikolu i Marissu.
Ni ranije sve Pravice nisu ostajale u Kanadi. Neki su,
sticajem okolnosti, prelazili granicu i odlazili u SAD. Tako je
uradio i Aleksandar. On danas živi u Pitsburgu, Pensilvanija.

MARTA je žena koja voli da sve isplanira, da napravi red

u vlastitom životu. Zato, iako je imala svojtu u Kanadi, preko
okeana nije krenula grlom u jagode.
- Dok sam živjela u Beogradu završila sam nekoliko
kurseva engleskog jezika, tako da nisam imala mnogo
problema da se snađem kad sam doputovala u Toronto. I
tamo, odmah, upisala sam se u školu za engleski jezik. Ta
škola je trajala šest mjeseci, a onda sam nastavila neki
komercijalni kurs od deset mjeseci. Sjećam se da je jedan
predmet bio daktilografija. Već tada učili smo da kucamo na elektronskim mašinama.
Nastavnica nam je rekla da smo mi prva generacija koja kuca na takvim mašinama i da
će ta inovacija da napravi revolucionarni preokret u administraciji. Niko joj tada nije imao
kazati, niti je znao, šta će kompjuteri i Internet da urade za slijedećih nekoliko decenija.
Zahvaljujući učenju, Marta je dobila posao u Credit Bureau. Tu je radila sedam
godina, a onda, jednog dana, desilo se nešto mimo svakog, pa i Martinog plana...
- Spotakla sam se i pala. Dobila sam direkni udarac u kičmu. Povrijedila sam
devet diskosa. To mi je promijenilo životni put za neke dvije godine. Ipak, zahvaljujući
osiguranju koje je ova ustanova imala za svoje službenike, omogućeno mi je da se
prekvalifikujem.
NAKON onog pada, Marta je imala ni
manje ni više nego deset operacija i jedan
infarkt. Ipak, 1982. godine, poslije dvije
MOŽDA JEDNOG DANA godine dopunskog školovanja na popravci
engleskog jezika, Marta se upisala na York
- Od familije Pravica u Trebinju University, Faculty of Liberal Arts.
više nemam nikoga. Roditelji su mi Diplomirala je 1987. sa Honours Double
umrli, otac Danilo 1964 godine u 57. Degree na engleskom jeziku i na klasičnim
godini života, a majka Danica, koja je naukama.
ovdje živjela sa mojim bratom, umrla je - Po završetku fakulteta – sjeća se
prije nekoliko godina u 93. godini Marta - ponudili su mi da ostanem na
života. Ovdje, u blizini, živi moj brat Yorku. Prihvatila sam i ostala deset godina.
Jovo i sestra Sara sa svojim Radila sam kao tzv. career consultant.
porodicama. Savjetovala sam studente kako da izaberu
U redovnom smo i čestom predmete za ono što žele da studiraju i kako
kontaktu sa muževom familijom u da planiraju svoju karijeru poslije
Bileći i sa mojim rođacima u Trebinju, školovanja.
Sarajevu, Dubrovniku i Beogradu.
Posljednji put sam bila u staroj IAKO se poezijom bavila i ranije u
Jugi 1985. godine. Poslije rata nisam Beogradu (bila je član književnog udruženja
mogla da skupim snagu da dođem, jer “Desanka Maksimović”), Marta tek ovih
želim da upamtim sve onako kako sam godina postaje «kvalifikovan pisac» koji će
ostavila – ali možda jednog dana... uskoro početi da radi ono što uspijeva
rijetkima, da pišu lijepu književnost na jeziku
koji im nije maternji...
- Dok sam radila sa studentima,
upisala sam magistarski studij. Tako, 1995. diplomirala sam na engleskoj književnosti.
Uz posebnu dozvolu Komiteta za odobravanje predmeta magistarske teze, počela sam
da pišem o srpskim narodnim pjesmama sa naslovom “Serbian Oral Poetry 14th – 20th
Century: Paradigms of Honor”. Dakle, moja tema bila je “Paradigma časti u srpskim
narodnim pjesmama između 14. i 20. vijeka...

OBRAZLAŽUĆI TEZU, Komitet je istakao slijedeće: »Fokus ove teze ima dva cilja.
Prvo, da pokaže kako u svakom slučaju narodni pjevač upoređuje tri sistema časti:
patrijarhalni, patriotski i religiozni, kako ih stavlja u konflikt, i kako, konačno, traži načine
za rezoluciju među njima. Drugo, ova teza će da dokaže da koncepti časti, napetost
između njih i način na koji se rezolucija izražava kroz narodnu tradiciju, ostaju
konstantni...»
Korak između ovog magistarskog rada i teme Martinog romana, bar na prvi pogled,
ne izgleda dug. Marta se, kako sama kaže, “od ranog djetinjstva oduševljavala pričama
o događajima iz davnina”...
- Što su te priče zalazile dalje u prošlost, sve su me više privlačile. Te priče,
zajedno sa narodnom poezijom koju su mi moj otac i djed recitovali, jer nisu imali gusle,
duboko su uticale na moj najraniji intelektualni razvoj i osjećaj prema našem narodu u
njegovim vjekovnim mukama.
MARTA, na primjer, u svom romanu opisuje i nabijanje na kolac. Takav, prizor,
naravno, teško je “izmaštati”. Zato, ona se oslonila na priču svog djeda Rista Miškovića
koji je, kao dijete, takvu torturu gledao svojim očima.
- Sve što su djed i otac pričali ja sam tako duboko doživljavala da nijednu njihovu
priču nisam zaboravila. Još i tada, kao dijete, duboko sam doživljavala rane svog
naroda, i pokušavala da razumijem sve ono o čemu se pričalo. A kako sam rasla i
počela strasno da čitam, posebno o vjekovnim patnjama žena koje su se stoički borile za
opstanak, shvatila sam da od početka naše
istorije, od kada smo dobili vjeru i naciju,
kroz sve vijekove, kroz sve ratove, srpska
SRPSKI I U GIMNAZIJI
majka nosi veliko breme na svojim nejakim
plećima. Ona je rađala, odgajala, u boj
- U našoj kući se nikad nije
otpremala, i sinove svoje sahranjivala. Ipak,
govorilo engleski, i naš sin zaista
uvijek je uspjevala da istraje pod tim teškim
govori dobo srpski, čita i ćirilicu i
bremenom. Ona nikada nije izgubila nadu u
latinicu. A njegova supruga, koja je
bolju budućnost, niti je neprijateljima ikada
treća generacija, samo razumije
dozvolila da u njoj ubiju onaj duh srpski, jer
ponešto, ali vrlo malo zna da kaže. Mi
je čvrsto vjerovala da nam, kao narodu,
sada pokušavamo malo sa unucima,
mogu oteti sve, ali nam ništa ne mogu uzeti,
mada ih ne viđamo dovoljno često ali
ako im mi ne dozvolimo da ubiju ono što je
trudićemo se.
ljudsko, ono što je duhovno u nama.
- Postoje ovamo škole u kojim
može da se uči srpski jezik. Srpski
TAKAV STAV, kaže Marta, bio je
može da se uči u gimanaziji, a postoje
jedan od razloga zbog koga je napisala ovaj
slavistički odsjeci na fakultetima gdje
roman, dakle, riječ je o želji da se ode dalje
može da se uči srpski do doktorata.
od tradicionalne priče i da se istinski
razumije jedan dio istorije. S druge strane,
roman ima i jedan porodični rakurs...
- Da, ova priča inspirisana je i mojom željom da naučim nešto o jednom od mojih
predaka, koji je posjedovao jedan mali vrt koga smo zvali Grujicin Vrt, pored koga je bila
ruševina jedne kuće. Moja familija je znala puno o sedam generacija koje su živjele
poslije Grujice, ali o samom Grujici nismo znali ništa. Zato, počela sam da pretražujem
arhive i da tragam za informacijama o periodu seoba stanovništva na kraju četrnaestog
vijeka pod pritiskom turske invazije. Prikupila sam dovoljno informacija za podlogu ovog
romana, ali nisam uspjela da nađem ništa o Grujici. Međutim, ova pretraga mi je
pomogla da oformim glavni karakter, Angelinu.

RADNJA ROMANA događa se u prvoj polovini 16. vijeka u jednom imaginarnom

selu između Trebinja i Dubrovnika koje se zove Grujicin Most. Inače, u romanu se
opisuje život običnog čovjeka, život raje, a posebno žena. Iz te mase izdvaja se
Angelina.
Ko je, u stvari, ta žena?
- Angelina je ta “Ranjena Golubica”, žena sa velikim kapacitetom da podnese
muke, da istraje. I da voli. Ona je spremna da ostvari neke izvanredne stvari, iako se
našla priklještena između nepodnošljivih normi nametnutih turskim zulumom i
konstantnog straha zbog napada od strane trgovaca robljem, koji su upadali iz
Dubrovnika, od kojih je njena familija i narod Hercegovine svakodnevno strepio.
Naslijeđena ograničenja tradicionalnog kodeksa ponašanja u njenom narodu ne pamažu
joj da sebi olakša život. Nebrojene nesreće nagone je da preduzme drastične mjere
kako bi spasila svog muža iz ledene turske tamnice a da, u isto vrijeme, sačuva čast
svoje familije.

MARTA kaže da ova priča dirljivo opisuje siromaštvo stanovništva, ali ona je
posvećena i traganju za unutrašnjim mirom do koga se teško i rijeto dolazi u tim
ranjenim dušama. Priča potvrđuje i onu brutalnu istinu da nasilje može samo da donese
još više reaktivnog nasilja. U takvim okolnostima, “iz dubine svog nezamislivog grijeha,
Angelina pruža ruku da dotakne strunu u ljudskim srcima i da napravi trajnu i
nepokolebljivu vezu sa čitaocima”...
Jasno, Marta ne opisuje stvarne događaje. Njen roman “Wounded Dove in Honor
and Disgrace” (“Ranjena golubica u časti i sramoti”), zasnovan je “malo na istoriji a dosta
na onih pet stotina godina ropstva koga je prenijela narodna tradicija”.
Arhivska građa uvijek je pomalo
problem, međutim, ako vam Harvard nije
daleko, onda su problemi mnogo manji...
PISALA SAM O - Prvo - pričala mi je Marta - u Torontu
DUHOVNOJ SNAZI NAŠEG imamo knjižaru “Srbica”. Biblioteke su
NARODA adekvatno snabdjevene, a posebno školske
ustanove i fakulteti. Na York University,
Marta je, kako sama kaže, potpuno među 1.000.000 knjiga, ima dosta i naših
apolitična. Zato i ne govori o aktuelnim djela. Ipak, oduševila sam se kad sam otišla
događajima. Nju interesuje sama srž na Harvard da istražujem građu koja mi je
problema... trebala za magistarsku tezu. Tamo sam
- Ja, kao Hercegovka, danas otišla na poziv pokojnog profesora Alberta
saosjećam sa patnjama svoga naroda. Lorda, koji je, zajedno sa Milman Pary
Pišući ovaj roman na engleskom proveo deset godina u Jugoslaviji,
jeziku, prije svega sam htjela da sakupljajući i izučavajući naše narodne
čitaoca upoznam sa duhovnom pjesme. U biblioteku na Harvardu ne možeš
snagom toga naroda. Znam da je lijepo ući ako nemaš člansku kartu, ako te neko
pisati o tim bolnim stvarima koje ne ne pozove kao gosta. Profesor Lord me
smijemo nikada zaboraviti, ali isto je odveo da mi pokaže i ostavio me da radim.
tako korisno pisati na stranim jezicima, Našla sam jedno čitavo odjeljenje naše
kako bi i drugi upoznali naše jade i literature. Kad je vidio kako sam
nepravde koje su nam nanošene. U oduševljena, rekao mi je na srpskom:
ovom materijalno orijentisanom svijetu, “Gospođo Trklja, ovdje ima 10.000.000
ja vidim Hercegovinu kao izvor čiste knjiga, zašto ne bi dali malo prostora
vode za sve narode svijeta koji tragaju srpskim djelima”. Ja sam samo okrenula
za načinom da duhovno opstanu. glavu gore i obratila se Bogu na engleskom:
“Forgive me my ignorance! (Oprosti mi moje
neznanje.)”

PITAO sam Martu kako, izvan svojih književnih tema, gleda na Hercegovinu?
Odgovorila mi je lirskim tonom...
- Kad razmišljam o Hercegovini, a to mi se dešava često, vidim je kroz pogled
svoje mladosti. Vidim njeno nebo plavo i gore zelene, šume kroz koje vire oštre stijene
naših brda i njezine gorostasne ljude plemenite. Vidim divnu Trebišnjicu kako vijuga
iznad grada, pa klizi kroz Trebinje, praveći neprekidno slovo “S”. Vidim sunce na zalasku
kako lebdi iznad Bjelasnice prije nego zapliva u nebeske horizonte, jer želi da pokloni
mir umornom hercegovačkom težaku, da odmori dok se u ranu zoru zlatne zrake opet
ne pojave iznad Leotara.
 MARTA je, na neki način, imam utisak, ispunjena Hercegovinom. Zato me i ne čudi
što kaže da je u Hercegovini ljudski život sjedinjen sa prirodom i da je to najljepše
mjesto na svijetu, posebno kad je čovjek zaljubljen, pa čak i onda kada mu ljubav nije
uzvraćena... Naravno, pitao sam Martu šta joj je sada na dnevnom redu, da li će se dugo
čekati na njenu novu knjigu?
- Ja sam ubijeđena u dvije stvari - prvo: da, ako čovjek vjeruje u sebe, ostvariće
sve svoje ciljeve. I drugo: vjerujem u onu staru poslovicu da nije sramota pokleknuti, ali
je sramota ne ustati... Za ovih desetak godina sam napisala tri romana. Prv nosi naslov
“Deina” a drugi “Melina”. Zatim mi se rodila ideja da počnem pisati “Wounded Dove”.
Romane, “Deina” i “Melina” ostavila sam u gruboj formi. Treba na njima još da radim, ali
mislim da ću “Melinu” objaviti do januara 2012. godine. “Deinu” sam pisala prvu, na njoj
ću trebati malo više da radim. Prije nego što sam počela pripremu za štampanje ovog
romana, počela sam da pišem svoj četvrti roman, koji ću da nazovem “Narcisova
kćerka”, to je roman sa psihološki malo dubljom tematikom. Ovaj projekat će malo
sačekati, jer imam namjeru da pripremim za štampu svoju magistarsku tezu...

NEDJELJKO MARIĆ