Priznajem, nisam od onih koji krše zadanu riječ, a u najavi trećeg nastavka Tajnog

škotskog obrata sam se decidirano izjasnio kako će ovaj serijal ostati lišen Simple
Mindsa, iz jednostavnog razloga što je 25 godina ujednačene silazne putanje
neoprostivo i mnogo većim imenima od Jima Kerra i društva.

Svejedno, šesti dio glazbenog putovanja škotskim punk i post-punk naslijeđem donosi
ni manje ni više nego 110 minuta glazbe ovog sastava koji je imao odličan start i
nesretnu formu komercijalizacije, no odmah slijedi ograničenje – posljednji njihov
uradak koji će biti uzet u obzir jest album Sparkle in the Rain iz 1984. Razlozi su i više
nego jasni, pa već sam spominjao silaznu paraboličnu putanju nalik na trajektorij
vertikalnog hica u zemljinom gravitacijskom polju, a neoprostiv je i Jimov podcjenjivački
stav prema splitskoj publici – ni na trenutak se nije sjetio da u dvorani ima i nas,
štovatelja velikana sa Ibroxa, već se foteljaški ulizivao nekolicini posjetitelja sa
obilježjima Celticsa u prvim redovima. U svakom slučaju, poticaji od strane nekih
glazbeno potkovanih kolega, kao i moja privrženost njihovim ranijim albumima su odnjeli
prevagu, tako da, eto, i sastav koji je nastao na ruševinama kultnog punk projekta
Johnny and the Self – Abusers konačno ulazi u koncept.

Simple Minds, 1981.

Navedeni su samo neki od pogrešnih poteza koje je ovaj potomak nekad moćnog klana
Kerr (prilažem specifičan obiteljski tartan!), koji je nastanjivao krajnji jug Lowlandsa
(grofovije Roxburgh i Selkirk), počinio od Live Aida te albuma Once Upon a Time
naovamo. Sparkle in the Rain se doslovno može shvatiti kao labudova pjesma Simple
Mindsa, onaj zadnji krik nesputane kreativnosti nakon kojega slijede desetljeća mlake
1
monotonije i rasplesanog pop debilizma, uz povremena šepurenja među neishranjenom
afričkom djecom, popraćena mahanjem Celtics rekvizitima.

Tartan klana Kerr.

Turobna atmosfera betonskih predgrađa očito je doprinjela i Kerrovom umjetničkom

izrazu. Odrastao je na višim katovima socijalnog nebodera u Toryglenu u južnom
Glasgowu, tako da učestala kvarenja ionako ispišanih i ispovraćanih liftova te sterilna
odsijavanja ulaza i koridora dominiraju barem onim ranijim, hvale vrijednim dijelom
njegova opusa. Pretpostavljam da je sa prozora svojeg tower blocka mogao promatrati
kolone automobila koji su dvosmjerno klizile koridorom autoputa M8, koji u obliku slova
S presijeca grad, tvoreći tako glavnu arteriju njegovog krvožilnog sustava. Nizovi
crvenih točkica predstavljali su udaljavajuća vozila (neovisno o Dopplerovom efektu –
ovdje je riječ samo o uobičajenoj signalizaciji), a bijela su se svjetla približavala. M8 i
njegove konture umiruće zmije dovodili su do daljnjeg isprepletanja ovih svjetlosnih
izvora koji su na pojedinim dionicama tako formirale bijelo-crvene Möebiusove petlje.
Valjda se taj fluid uvukao i zauvijek uobličio strukturu instrumentalne skladbe Theme
For Great Cities, barem u onoj formi koja je zadobila atribute besmrtnosti.

2
Autoput M8, Junction 17, Charing Crosss, Glasgow

Ukoliko je prvi album sastava, Life in a Day bio neka vrsta proboja uz traženje vlastitog
identiteta, još uvijek opterećenog punk i glam rock naslijeđem, Real to Real
Cacophony je već zrelo autorsko djelo protkano krautrock senzibilitetom, na kojemu
skladbe možda i nisu dovedene do pune svrsishodnosti, no namjerno poludovršene
predstavljaju zbirku uzoraka spremnih za kasnije korištenje. Ova je zaliha polovično
brušenih dragulja iduće godine iskorištena za finaliziranje jednog od ultimativnih remek
djela britanskog post – punka, projekta koji govori o urbanim paranojama, Europi
podijeljenoj željeznom zavjesom, otkazanim letovima te nesigurnosti i zaboravu
prisutnima u emotivnu životu prosječnog para, a odaziva se na ime Empires and
Dance.

3
U prvom planu - socijalna visokogradnja u Toryglenu, u južni Glasgowu, u kojoj je odrastao Jim Kerr

Fluidni blizanci Sons and Fascination i Sister Feelings Call nose nešto drukčije ruho
od svojih prethodnika, ponajviše zahvaljujući činjenici da je vrhunski producent John
Leckie na ovom projektu zamijenjen prosječnim Steve Hillageom, no albume izvlači
predefinirana i o produkciji neovisna kvaliteta samog materijala. Jim Kerr i sastav
dodatno šire vlastite horizonte, kako na glazbenom tako i na tematskom planu, a
primjetne su i prve natruhe tada još pasivnog otpora sivoj britanskoj svakodnevnici
zastupljenoj u vidu porasta nezaposlenosti, IRA-inog terora te rasnih i socijalnih sukoba
– otpora koji će osviještene adolescente odvesti na nešto introspektivinije puteve od
radikalnog i angažiranog punka koju godinu ranije. Način borbe protiv agresivnog
establišmenta kristalizira se u donekle fiktivnom pokretu koji se nominalno sažima u
dvije riječi – Novi Romantizam, a upravo su Simple Minds definirali njegov manifest.

New Gold Dream, koji u podnaslovu krije kod 81 –82 – 83 – 84 izranja u vizualnom
ispreplitanju purpurnih i plavih tonova, te simbolici spasa i uskrsnuća, križu koji je
nezgrapno uklonjen sa nekih istočnoeuropskih izdanja ovog albuma, jednog od rijetkih
koji se mogu pohvaliti činjenicom da sretno odabrani naslov u potpunosti opisuje djelo
koje se pod njim krije. Godina je 1982. – Argentina upravo započinje novi rat okupirajući
4
britansko otočje Falkland, islamistički ekstremisti ubojstvom legalno izabranog
predsjednika Bashira Gemayela, maronitskog kršćanina, uvode Libanon u dugogodišnji
krvavi pir, a tek nešto malo nade ulijeva početak liberalizacije istočne Europe, najavljen
odlaskom diktatorskog tiranina Leonida Brezhneva sa ovog svijeta te iz
sivoeminencijskih kulisa Varšavskog pakta. Istina, optimizam New Gold Dreama se
uglavnom manifestirao na osobnoj razini i nije imao mnogo zajedničkog sa globalnim
strujanjima, no postavio se kao premosnica između pojedinca te kolektivnog zeitgeista.
Sa one druge, prizemnije strane, album je bio komercijalni pogodak sa kojeg je tijekom
te 1982. skinuto čak tri hit singla, i sagledano u cijelosti, sastavu je omogućio osjećaj
financijske neovisnosti, te sigurnosti koji je, nažalost, vrlo brzo zlouporabljen navodeći
Simple Minds iz progresivno eksperimentalnog miljea u komercijalne pop vode.

Nedvojbeni manifest New Romantics movementa - Novi Zlatni San. Brižne su vlasti istočnoeuropskih zemalja
uklonili kršćansku ikonografiju, nakon čega je omot izgledao kao netom obrisano babunovo dupe.

Ipak, do početka je kreativnog pada trebalo pričekati još barem tri godine. U
međuvremenu se, barem u lubanjama nadobudnih kritičara formira taj fiktivni trokut
Liverpool – Glasgow – Dublin, što bi valjda u njihovoj viziji trebalo značiti kako su, uz
Echo and the Bunnymen i U2 upravo Simple Minds onaj zaključni element sretnog
trolista novog rocka. To što je riječ o samo najeksponiranijim akterima tadašnje izuzetno
5
bogate otočne scene nikoga nije zabrinjavalo, pa je, eto, ova nesretna forma zaživila.
Istina, Bono i Edge su naknadno tvrdili kako su albumi War i Unforgettable Fire
inspirirani upravo New Gold Dreamom, no međusobno ispreplitanje utjecaja
komercijalno uspješnih srodnika nije rijetkost, plus što ovakvi incesti u pravilu ne
završavaju kretenizmom. Najbolji dokaz je album Sparkle in the Rain iz 1984, na
kojemu se Simple Minds na kratko vrijeme okreću punokrvnom, zamalo stadionskom
rocku. Ovaj uspjeli hibrid jutuovske energije i već poslovične art lepršavosti glasgowskih
dečkiju predstavljao je korak dalje od prethodnika, primarno otvorivši vrata američkom
tržištu te omogućivši Simple Mindsima prvu pravu međunarodnu turneju. Sam je album
besprijekorno djelo koje se na trenutke možda gubi u monotoniji žestine i angažiranosti,
no i u takvom se ujednačenom konceptu uočavaju istinski biseri poput East at Easter,
Street Haslle i Upon the Catwalk, koji uz vanvremenske hitove kao što su Waterfront
i Book of Briliant Things predstavljaju okosnicu ovog solidnog, na nesreću i
posljednjeg uistinu čistokrvnog albuma Simple Mindsa. Jer, iduće će ostvarenje, Once
Upon a Time iz 1985 biti koloplet svega – rock manirizma, Live Aid-ovskog
pravovjernog elitizma, pop savršenstva i koncertne energije pretočene u studijske
snimke – dakle upravo svega osim onoga što je oduvijek predstavljalo esenciju tog
sastava.

Kerr i društvo su se pred očima šokiranih štovatelja počeli pretvarati u vlastite

karikature, u samozadovoljne pop zvijezde sa podebljim bankovnim računima čiji su
nastupi izgubili onu post punkersku mističnost i novoromantičarski zanos, a rascjep od
skoro četiri godine do izlaska idućeg albuma samo je potvrdio sumnje te pobio ionako
slabe nade u njihov povratak na kreativni put. No, na to razdoblje koje je uslijedilo ne
treba trošiti riječi. Simple Minds su sa albumom Street Fighting Years pogodili žicu
trenutnih promjena koje su se očitovale u padu berlinskog zida te južnoafričkog
Apartheida, no glazbeno su potpuno zastranili u bolno i nepotpuno implementiranje
world musica u nekoć uspješne art kanone, no te su boljke pogodile i ostale nekoć
uspješne nositelje glazbene progresive i ekskluzivnosti – između ostalih bi mogao biti
spomenut Peter Gabriel.

Uslijedilo su još dva monotona desetljeća popraćena nizom mlakih pop albuma čiji
detalji tek povremeno bljesnu starim sjajem perfekcije onih Simple Mindsa koji su u
novovalnom razdoblju zasigurno bilo među par vodećih lučonoša škotskog post punka.
Na kraju krajeva, neki vanvremenski trenuci im se nikako ne mogu osporiti. Ukoliko ne
vjerujete, zamračite prostoriju, pustite dragulj zvan Theme for Great Cities i zamislite
kako sa vrha stambene novogradnje promatrate kolone automobila kako nestaju u
kišnoj večeri.