IN MEMORIAM: Peter 'Sleazy' Christopherson

(27. 02. 1955. – 24. 11. 2010.)

Crossing into venerable Degeneration

Such radiant Pollution
The God with the silver Hand surveys this vast Contamination
The Dreamer is still dreaming
The Dreamer is still dreaming

/Coil, The Dreamer is still asleep/

Otišao je Sleazy.

Negdje u onim ranim satima dvadesetičetvrtog studenog, kad se

kazaljke zidnih satova gibaju sporije nego inače, a samoubojice u
pravilu odvažuju na neodložni čin, napustio je ovu dolinu suza.
Najvjerojatnije nije ni bio svjestan činjenice kako esencija onoga što
je ovaj svijet ugledalo koncem veljače 1955, te više od pola stoljeća
egzistiralo pod imenom Peter Christopherson, upravo napušta
njegovo smrtno tijelo. Neke stvari ne možemo znati, no, moguće da
se prestanak životnih funkcija tijekom delta faze sna /REM/ ipak
manifestira u vidu nekog naglog i neočekivanog događaja koji prekida
tijek interne naracije i dodatno deformira ionako izobličene snovidne
krajolike. Također, predaje nam govore kako su sablasti i srodne
aparacije uglavnom duše jedinki koje iz nekog razloga ne mogu
prihvatiti svoje odvajanje od organskog, truljenju sklonog tijela. Upitno
je ubrajaju li se smrti tijekom spavanja u navedenu kategoriju, no
ostaje otvorena mogućnost kako je bit ljudskog bića u tim trenucima
možda i svjesnija kidanja tanke astralne spone koja se provlači
između vremenskih i prostornih dimenzija.

Bilo da je riječ o glazbi, poeziji, grafici ili eksperimentalnom videu,

Christophersonovo je djelo na onoj temeljnoj, rudimentarnoj razini
bivalo ne samo prožeto elementima sna, već je praktički i nastajalo u
oniričkim, ponekad sonambulnim stanjima. Možemo to nazivati
stanjima pojačane percepcije, izmijenjenom sviješću, tajnom

1
ljubavnom domenom – nazivi nisu toliko ni bitni koliko onaj kreativni
element koji proizlazi iz navedenog.

Peter Christopherson a.k.a. Sleazy

Tijekom sedamdesetih, Peter je bio jedan od čuvene dizajnerske

trojke koja je, skrivena iza kovanice Hipgnosis stvarala danas već
kultne omote za glazbene sastave poput Pink Floyda, The Nice,
Genesis, XTC i druge. Usporedno sa grafičkim, općenito vizualnim
izričajem, sredinom istog desetljeća započinje i glazbenu karijeru.
Njegov eksperimentu i istraživanju sklon modus djelovanja pronalazi
srodne duše u Genesisu P-Orridgeu i Cosey Fanny Tutti, dvojcu iz
Hulla u istočnom Yorkshireu, angažiranom u vlastitom performerskom
projektu CUOM Transmissions, sa kojima će uskoro pokrenuti
krajnje avangardni sastav imena Throbbing Gristle (ova naizgled
nejasna kovanica jorkširski je lokalizam za erekciju). Njihovi koncertni
nastupi ruše sve ustaljenje norme – glazba se proizvodi kako putem
uobičajenog instrumentarija, tako i korištenjem mehaničkih predmeta,
sintetizatora i vrpci, a vizualni je background upotpunjen izmjenama

2
šokantnih slika, primjerice onih pornografskog sadržaja ili pak
zaleđenih kadrova iz njemačkih koncentracijskih logora.

Po razlazu Throbbing Gristlea, Christopherson zajedno sa P-

Orridgeom nastavlja glazbeno djelovanje kroz Psychic TV, sastav
sličnog eksperimentalnog štimunga. Upravo tu upoznaje jednog od
vansjkih suradnika projekta, stanovitog Geffa Rushtona. Shvativši
kako se njihovi kreativni i ini životni putevi preklapaju,
Christopherson i Rushton (koji u međuvremenu uzima umjetničko
ime Jhonn Balance) smanjuju opseg djelovanja sa Psychic TV, sve
se više posvećujući vlastitom projektu nazvanom Coil. Kako su
naknadno tvrdili Balance i Christopherson, ovo ime (čiji je hrvatski
ekvivalent spirala, zavojnica ili namotaj) aluzija na možda temeljni
pojavni oblik u prirodi, koji se manifestira u širokom rasponu od
mikrokozmičkog područja, tek korak iznad kvantne razine pa do
globalnog i sveobuhvatnog prostora koji se širi sve do krajnjih granica
velikog praska i pripadnog pozadinskog zračenja – od forme u kojoj
se javlja molekula DNA pa do oblika najudaljenijih galaksija koje nam
odmiču uz uočljiv crveni pomak.

Coil. Simbol u sredini jest pokušaj elizabetijanskog maga, Johna Deeja u nastojanu
objedinjavanja imanentnog i transcendentalnog uz pomoć pitagorijanskog brojčanog
načela.

3
Riječ je o, uvjetno kazano, glazbenom sastavu sa promjenjivim
brojem vanjskih suradnika, čiju kičmu predstavlja upravo navedeni
dvojac. Sklonost mističnom te istraživanje mračnih predjela
podsvijesti boje njihov prvi dugosvirajući projekt, nazvan How to
destroy Angels u prosječnom konzumentu poprilično neslušljivo
ruho. No, bio je to tek početak Christophersonovog životnog
projekta – njegovo se i Balanceovo glazbeno djelovanje zahuktava, i
u idućih osam godina (1984 – 1992) Coil objavljuje tri danas
antologijska albuma; Scatology, Horse Rotorvator i Love's Secret
Domain. Istovremeno, dvojac se sve više posvećuje krajnje
eksperimentalnim zvučnim pejzažima te filmskim soundtracima, što je
uglavnom Christophersonovo područje interesa, koje će praktički i
obojiti djelovanje Coila tijekom devedesetih. Sastav realizira
ostvarenja ukletog, hipnotičkog zvuka, djela koja lebde na granici
dronea i improvizacije, poput Angelic Conversation (soundtracka za
istoimeni film Dereka Jarmana), Time Machines ili Black Light
Disctrict.

Zanimljivo, Coil će svoj prvi scenski nastup održati skoro nakon

dvadeset godina djelovanja, tek početkom novog milenija. Primjenivši
iskustvo stečeno tijekom rada sa Throbbing Gristle i Psychic TV,
Peter će ove koncerte vizualno dovesti do ukletog savršenstva.
Balansirajući između poganskog rituala nekakve zaboravljene
predkeltske civilizacije i postmodernističkog kaosa, ta se uprizorenja,
potpomognuta efektima poput prigušenih reflektora i umjetne magle
pretvaraju u alkemijsko kreiranje umjetne crvotočine koja se pred
očima zapanjenog gledateljstva otvara pružajući uvid u paralelne, još
nepoznate i neistražene univerzume. Usporedo, albumi nastali u tom
vremenu (Musick to Play in the Dark vol 1 i 2, Moon's Milk, te
finalni Ape of Naples) otvaraju novo poglavlje u djelovanju sastava,
spajajući 'klasičnu' pop formu donekle prepoznatljivu na radovima iz
osamdesetih sa fluidnim izletima iz faze dronea i soundtrackova,
pronašavši tako konačno ujednačeni izričaj. Također, otvorenu
potporu djelovanju Coila, posebno Christophersona otvoreno
pokazuje i Karlheinz Stockhausen, legendarni njemački akademski
kompozitor avangardnog usmjerenja, te jedan od pionira elektronske
glazbe.

4
Nažalost, tragičnom smrću Jhonna Balancea u studenom 2004, Coil
kao projekt prestaje postojati. Iako je sastav iza sebe ostavio pregršt
finaliziranih i nedovršenih snimki, dovoljno za formiranje još barem
desetak albuma, Christopherson po ovom događaju izjavljuje kako
je taj projekt praktički završen.

Idućih godina Christopherson zajedno sa bivšim kolegama reaktivira

Throbbing Gristle, no godine nesurađivanja, kao i pojedinačne
ambicije konstantno guše uskrsli projekt. U listopadu 2010, Genesis
P-Orrdige napušta tekuću turneju (mada navodno ne i sastav), a
Peter Christopherson, Chris Carter i Cosey ostatak planiranih
nastupa odrađuju pod imenom X-TG.

Svega nekoliko tjedana po zadnjem odrađenom koncertu, i nešto više

od šest godina od odlaska svojeg životnog suradnika, Peter 'Sleazy'
Christopherson umire u snu. Prekjučer, u ranim jutarnjim satima 24.
studenog. I time je ovaj napis napravio puni ciklus, vrativši se na
polaznu poziciju.

A što je sa Sleazyjem i njegovim naslijeđem?

U pravilu, trebaju proći mjeseci pa i godine kako bi se djelo pojedinog

pionira i inovatora moglo vrednovati. Zasad se može kazati kako je
upravo Christopherson zaslužan za neke nove radikalne elemente
poput teatralnog glazbenog outfita koji je time otišao korak dalje od
glam rock lepršave svjetlucavosti, te konačnog pretvaranja glazbene
pozornice u multimedijalni hram.

Da, hram je upravo najbolji izbor riječi, pošto se čitav rad Petera
Christophersona, a pogotovo njegovo životno djelo u vidu projekta
Coil svodio na ritual čiji je krajnji cilj bio otvaranje skrivenih vrata za
prelazak na onu drugu stranu. A taj je prelazak u konačnici ostvaren
tijekom stanja smanjene aktivnosti mozga, onog istog stanja koje je
kao inspiracija i postulat dirigiralo puteve njegove kreativnosti…

Stanja sna.