Tekst koji slijedi složen je od najave radijske emisije o M.

Wardu, emitirane koncem

kolovoza 2010. u sklopu emisije EXIT na radiju KL, te još jednog mojeg autorskog
teksta, recenzije albuma Hold Time, objavljene u časopisu RE (srpanj 2009.)

Sredinom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, na američkoj se

glazbenoj sceni javlja se val autora koji pod utjecajem No Depression
trenda revitaliziraju i revaloriziraju kantautorsko nasljeđe šezdesetih i
sedamdesetih. Iako je kompozit popularne glazbe, bluesa i countryja, inače
zasluga sastava poput The Byrdsa, Bufffalo Springfield i sličnih po prvi
put vrednovan početkom osamdesetih, kada je nastajuća kalifornijska i
arizonska scena svoj specifični garažni zvuk bojila nijansama folka i
psihodeličnim harmonijama (Paisley Underground), tek će početkom
devedesetih, u prvom redu zaslugom bendova kao što su Giant Sand,
Uncle Tupelo ili Jayhawks ovaj trend biti približen širokim masama.
Izgleda kako je ova injekcija navedenih premisa, uz primjetan utjecaj već
renomiranih kantautora poput Steve Earlea, Guy Clarka ili Townesa Van
Zandta bila sposobna vratiti u život trubadurski izričaj.

Među mnogobrojnim imenima koja se je javljala i često brzo tonula

postajući dio statistike, jedno se zasigurno izdvaja unikatnom glazbenom i
vizualnom pojavom: Matt Ward, poznatiji pod scenskim imenom M. Ward.
Rođen je početkom sedamdesetih u Portlandu, u državi Oregon. Svoj prvi
album, Duet for Guitars #2 izdaje 1999, na etiketi Ow Om čiji je vlasnik
Howe Gelb, kultna figura američke kantautorske scene i spiritus movens
prije spomenutih Giant Sand. Već je tom prvom prezentacijom postalo
očito kako je riječ o osobi izrazite individualnosti i specifičnog izražajnog
stila. Kompozicije često na granici tišine, glas na rubu šapata i gitarski zvuk
koji priziva Johna Faheyja postaju Wardov zaštitni znak. Sve se ovo samo
utvrđuje ostvarenjima koja slijede (End of Amnesia, Transfiguration of
Vincent, Transistor Radio, Post War).
Wardove su kompozicije protkane skrivenom nostalgičnošću koja katkad
izbija na površinu. U globalu, to je recital noći, zvuk pjesmi nalik na stare
požutjele fotografije. Takav sepia ton nije slučajan. Matt svjesno stremi
prošlosti i materijalizira je na sebi svojstvene načine. Tako je, primjerice,
album End of Amnesia obojen osjećajem poludovršenosti.
Transiguration of Vincent je Wardova posveta preminulom prijatelju
Vincentu O’Brienu, iako je sam naslov direktna aluzija na jedan od
Wardovih uzora, krucijalno remek djelo zvano Transfiguration of Blind
Joe Death Johna Faheyja (omot ovog Faheyjevog albuma možete vidjeti
u record store sceni u Kubrickovom filmu Clockwork Orange, uz albume
Lorca Tima Buckleyja, Living the Blues Canned Heata, Atom Heart
Mother Pink Floyda, Magical Mistery Tour2001: A Space Oddisey
Beatlesa, te soundtrack iz 2001: A Space Oddisey, prethodnog
redateljevog uratka. U svakom slučaju, ovaj je projekt raznolikiji od
prethodna dva Wardova ostvarenja, protežući se u rasponu od folka i
bluesa preko honky tonka do flamenca.
Transistor Radio iz 2005-te jest upravo ono što mu samo ime
kaže; posveta zlatnim danima radijske difuzije tridesetih i četrdesetih
godina dvadesetog stoljeća. Pjesme su producirane uz nijansu prigušenog,
tranzistorskog zvuka. Cijeli je album fiktivna emisija davno ugašene
provincijske radio postaje, čiji sablasni valovi krše sve fizikalne zakone i
dalje kruže eterom te u noćnim satima zaposjedaju antene usamljenika koji
pred san koji nikako ne nailazi očajnički pretražuju kanale u potrazi za
zvukom utjehe. Otvara ga Faheyjevska obrada klasika Beach Boysa, You
Still believe in Me, a karakterističnu mu glazuru daju još jedna obrada,
Sweethearts on Parade Louisa Armstronga, te neke autorske skladbe
poput Four Hours in Washington, vjerojatno najljepše ikad napisane
pjesme o nesanici, ili Here comes the Sun again, posvećene tada upravo
preminulom George Harrisonu. Iako značajan korak naprijed u kreativnom
smislu, Post War (2006) predstavlja logičnog nasljednika Transiostor
Radia. Težište je pomjereno na vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, doba
nove nade, ispunjeno sinkopiranim zvukom jazza i uobličavajućim
natruhama rock’n’ rolla. Vrijeme je to Eisenhowerovih predsjedničkih
mandata, prvih beatničkih lutanja ka zapadnoj obali, ali i vrijeme
McCarthyjevog witch hunta te opće liberalizacije američkog društva, koja
će uslijediti upravo kao revolt na progone neistomišljenika i ograničavanje
elementarnih ljudskih sloboda. Zato i nije čudo da se u jeku drugog
mandata G. W. Busha Ward glazbeno vraća jednom razdoblju koje je
pružilo barem rudimentarni model za nadvladavanje krize.

U istom tonu, mada primjetno zreliji, pred nama se širi zadnji Wardov
album, Hold Time, objavljen u veljači prošle godine. Ta se zrelost
naslućuje još pri prvim taktovima uvodne skladbe For Beginners, da bi se u
punom svjetlu prikazala u klasičnoj wardovskoj Jailbird te pomalo fluidnoj
naslovnoj kompoziciji, čijom pozadinom jezdi zvuk sintesajzera, netipičan
za ovog autora. Rave On je obrada Buddy Hollyjevog klasika i vjerojatni
vrhunac albuma, pjesma koja u Wardovoj interpretaciji dobiva novu patinu
sjete, po sličnom obrascu kojim i obrada Bowiejeve Let’s dance šest
godina ranije na albumu Transfiguration of Vincent nadmašuje original.
Još jedna uspjeli cover jest i Oh Lonesome Me Dona Gibsona, koji će
svojom nenametljivošću podsjetiti na starije radove Cowboy Junkiesa i na
kojoj kao prateći vokal gostuje Lucinda Williams. Blake’s View jest
homage Williamu Blakeu i njegovim kontemplacijama o rođenju, životu i
smrti, koji nas vodi do Shangri-La, minijaturnog dragulja koji kao da je
zaostao s nekog neodsviranog sessiona iz Transistor RadioOutro faze, te
konačno do odjavnog instrumentala jednostavna naziva .

Sagledano u cjelini, Hold Time možda i nije velik napredak u odnosu na

prethodni album Post War, ali se savršeno uklapa na prazno mjesto u
autorovu mikrokozmosu. Sjetni noćni zvuk je i dalje prisutan, ali cijeli je
ambijent ujednačen, razigran i iznad svega optimističan, tako da ovaj
album dostojno okrunjuje jednu fazu Wardovog stvaralaštva i postavlja
temelje novom izričaju. To je izričaj kreativnog pojedinca koji je dokazao
kako je individualni pristup nostalgiji i kulturološkom revizionizmu čvrst
temelj na kojemu je moguće uspješno izgraditi vlastitu umjetničku viziju!

Well I've been pushed to the edge,

By my head ache blues
And I got pulled by the pull of the tide
And I got stripped of my soul
Standing in my shoes
Come back, come back
My little peace of mind

Come back, come back

My little peace of mind
Since the day you've been gone
I cannot keep from crying
Come back, come back
My little peace of mind

I sent signals and signs

from the mountainside
Now I'm gonna try this old microphone line
Now I'm callin' out your name on this radio campaign
Come back, come back
My little peace of mind

Come back, come back

My little peace of mind
Since the day you've been gone
I cannot keep from crying
Come back, come back
My little peace of mind.

/M. Ward, Radio Campaign/