You are on page 1of 8

KLASIČNO ARHITEKTONSKO KIPARSTVO

PARTENONA I OLIMPIJE
KLASIČNO ARHITEKTONSKO KIPARSTVO

Jedna od bitnih značajki grčke umjetnosti jest veza između arhitekture i kiparstva.
Osim što su isticali dijelove arhitekture jasnim bojama, smještali su i brojne reljefe i
skulpture, a s vremenom je ukrašavanje bivalo sve bogatije. Zabat kao trokutasti dio hrama
iznad arhitrava na pročelju u potpunosti je ispunjen plastikom. Reljefna kompozicija
prilagođena je obliku zabata a likovi svojim kretnjama i položajem tvore jedinstvenu priču.
Najveća i najveličanstvenija sačuvana skupina klasičnih kipova sastoji se od
mramornih skulptura koje su nekad krasile zabate Partenona.1687. god. nakon dvodnevnog
bombardiranja venecijanskih mužara srušeno je 14 stupova peristila, zidovi cele, mnoge
metope i dijelovi obruba na sjevernih i južnih strana. No između 1812. i 1817.god. trideset i
tri broda su nosila mnoge kamene kipove i obrube u London za što je Turska vlada dala
odobrenje Lordu Elginu. Danas se ti „Elgini kipovi“ nalaze u Britanskom muzeju u Londonu
no svađa o zakonskom vlasništvu nad mramorom nastavlja se do danas.
Skulpture sa središnjeg dijela obaju zabata su potpuno izgubljene.Na samom hramu ostali su
manji dijelovi skulpture zabata zamijenjeni kopijama i većina zapadnog friza. Neki originalni
dijelovi friza nalaze se u muzeju na Akropoli, dok su njegovi preostali dijelovi, metope i
vrhovi zabata u Parizu.

ZABATI PARTENONA

Pauzanije, grčki putopisac iz 2.st.n.Kr., u svojem je djelu opisao zabate Partenona.


Rekonstrukcija istočnog zabata pripovijeda o rođenju Atene iz glave njenog oca Zeusa. On je
Hefestu naredio da ga lupi čekićem po glavi da bi mu ublažio glavobolju, nakon čega se
Zeusova glava raskolila i iz nje je izašla boginja Atena u punom bojnom oklopu.
U lijevom uglu Helios u bojnim kolima, koja vuku dva konja, izlazi iz mora i prilazi ležećoj
statui Dioniza (boga vina i vinogradarstva) koji se odmara držeći u rukama kantaros. Do njega
su dvije ženske figure- Demetra (božica plodnosti zemlje i poljodjelstva) i Pezerfona.
U desnom se uglu Selena u bojnim kolima spušta u ocean. Do nje su tri ženske figure-Dionisa
i Afroditu naslonjenu na Peitu, božicu udvaranja i ljubavnog nagovora.
Glave dvaju konja, do nogu Dioniziovih i ležećih božica pod oštrih su kutom urezanim
uglovima trebaju podsjećati na kočije izlazećeg sunca i blijedog mjeseca što poniru ispod
zabatnog prostora. Lakoća pokreta osjeća se i kod ležećih likova. Zakrenutost tijela ispod
„mokre odjeće“ odaje dojam dinamičnosti. Ateninu rođenju u zabatnom prostoru prisustvuju i
mnoga druga božanstva koja zajedno tvore cijelu kompoziciju:
Demetra-božica plodnosti zemlje i poljodjelstva, Reina je i Kronova kći, Zeusova sestra
Hermes-glasnik bogova i pratilac mrtvih u podzemni svijet, bog trgovaca
Hestija-božica domaćeg ognjišta, prvorođena kćer Krona i Ree
Posejdon-bog mora i zemljotresa, Kronov i Rein sin, Zeusov brat
Ares-bog rata, najstariji sin Zeusa i Here
Leta-majka Zeusove djece Apolona i Artemide

Zapadni zabat okrenut prema Propilejima, prikazuje pobjedu Atene nad Posejdonom za
zaštitnika grada. To je bila nova tema, po prvi puta prikazana u skulpturi na Partenonu. Oni
stoje u sredini a između njih je sveta maslina. Atena u ruci drži koplje a Posejdon trozubac.
Ne nišane jedno drugo već na isti cilj da bi zabili oružje u zemlju u znak svoje prevlasti.
Uokviruju ih konji koji vuku bojna kola, a grupa mitskih heroja Atene ispunjava prostor do
ruba zabata. Suprotno od istočnog zabata, ovdje je naglašena dinamičnost pokreta kod
skulptura, od kojih su sačuvane samo tri oštećene statue i mnogo fragmenata ostalih.

Rad na zabatima trajao je od 438-432.pr.Kr. 442/1. godine radilo se na stupovima hrama tako
da su metope postavljene na hram kasnije. Za friz se pretpostavlja da je bio postavljen do 448.
godine ali se na njemu i kasnije radilo. Figure na zabatima su postavljene na svoje mjesto pri
kraju radova, oko 432. godine.

FRIZ PARTENONA

Unutarnji friz je neprekinuti pojasni reljef dug 525 stopa(160m) i visok jedan metar koji se
protezao oko cele. Jonskog je tipa a bio je podređen arhitekturi te tako manje izražajan.
Izradio ga je Fidija sa svojim učenicima između 440. i 437. god.pr.Kr.
Atenjani su svake godine, u kolovozu, organizirali Panatenajske svecanosti. Tako i friz
prikazuje povorku Panatenajskih svečanosti koja započinje u jugozapadnom dijelu i odvija se
u dva smjera-jedna ide sjevernom a druga južnom stranom hrama, da bi se spojile na sredini
istočne strane gdje je bio glavni ulaz.Povorka građana pela se do hrama boginje Atene na
Akropoli , noseći joj darove. Na čelu povorke išla su kola u obliku broda. Na katarci je
umjesto jedra bio razapet peplos-odora koju su tkalje istakle u čast Atene. Na peplosu je bila
prikazana borba bogova s gigantima, u kojoj je sudjelovala i Zeusova kći. Iza kola su stupali
tkalje, aristokrati i najistaknutiji političari i državnici. U rukama su nosili košare sa
raznovrsnim darovima namijenjenim boginji. Povorku su završavale jedinice atenske vojske.
Panatenajske svečanosti podrazumijevale su i muzička i sportska nadmetanja zvana
Panatenajske igre. Pobjednici su kao nagradu dobivali ulje od svetih Ateninih maslina.

Zanimljiv je zapadni dio reljefa gdje su prikazani konjanici i početno okupljanje povorke.
Iako je riječ o niskom reljefu, likovi su razmješteni s osjećajem za prostornu organizaciju
plohe koja je ostvarena u tri plana. Na taj je način neutralizirana zatvorenost i plošnost
pozadine koja je potisnuta u dubinu i pretvorena u četvrti plan. U energičnom kretanju
konjanika ostvarena je ritmička gracioznost kompozicije. U reljefu ne vidimo glavni dio
građana, ni teško naoružane atenske pješake hoplite već umjesto toga dominira povorka
jahača. Riječ je o generičkom prikazu, ili pak povorci suvremenika iz vremena kada je friz
nastao. Povorka jahača je herojska tema utoliko što konji u grčkoj umjetnosti obično ukazuju
na heroje. Tako se smatra da su Atenjani sa statusom heroja bili oni koji su poginuli na
Maratonu, u prvom pobjedonosnom ogledu Atenjana protiv Perzijanaca. Broj od 192
muškaraca u jahačkoj povorci isti je ili približan broju Atenjana poginulih na Maratonu.
Velike Panateneje bile su održane manje od mjesec dana prije bitke stoga su ta dva događaja
bila usko povezana u mašti Atenjana.Atena je proglasila božanski status za borce koji su pali
u obrani grada i učinila je to u nazočnosti bogova i legendarnih heroja, na hramu posvećenom
gradskoj božici, koji je podignut da bi obilježio konačni uspjeh protiv istočnih neprijatelja.
Panatenajski friz prenosi čitavu poruku prikazujući jedan trenutak u odvijanju svete procesije
sa svim aluzijama na vjersku i građansku topografiju građana Atene. S ciljem da se kroz
varijaciju kompozicijskog ritma postigne prirodnost i dinamičnost, na sjevernoj se i južnoj
strani kod konjaničkog ophoda izmjenjuju likovi mladića na konju s likovima koji idu pješice.
Nosači hidrija pokazuju shemu u promjeni kompozicijskog ritma.Zbog neuobičajene kretnje
mladića koji spušta amforu na tlo prekida se monotonija povorke. Kako se povorka približava
istočnoj strani, njeno se kretanje usporava i postaje svečanije. Dio istočnog friza, koji se
nalazi u Louvreu, prikazuje skupinu djevojaka s početka procesije.Sredini istočnog friza
približavaju se sa sjeverne strane. Tu se božici predaje novi peplos što su ga tkale atenske
djevojke, i očekuju dolazak povorke koja se polako sastaje na zabatu. Svečana tišina,
odmjerenost pokreta i suzdrživi plitki reljef utjelovljuju pojam klasičnog.

Iza 16 djevojaka sa južne, i 13 sa sjeverne strane, nalaze se muški likovi-šest na jugu i četiri
na sjeveru. Njih se najčešće identificira kao heroje deset atenskih plemena a do njih su bogovi
u sjedećem položaju. Na južnoj je strani prvi Hermes, koji sjedi sa putnom kapom na koljenima i
odjeven je u putnu odjeću. Na njega se naslanja Dioniz, a lijeva mu je ruka podignuta u znaku
slavlja. Do njega sjedi Demetra sa bakljom u lijevoj ruci i desnom rukom na bradi, a zatim Ares
koji je rukom obavio desno koljeno. Malo odvojeni od njih sjede Hera i Zeus. Pored Here stoji
Irida koja kao glasnik bogova predstavlja vezu sa povorkom, a prikazana je kako popravlja kosu i
odjeću nakon leta. Zeus se doima nešto veći od ostalih i čini se kao da mora malo sagnuti glavu da
bi stao u friz. Plašt mu je skliznuo s ramena, lijeva ruka mu je na naslonu stolice, a desna, sa
žezlom, na koljenima. On sa divljenjem promatra Heru koja skida veo sa glave.
Prva božica na sjevernoj strani je Afrodita. Uz nju se privija mali Eros. On stidljivo skriva
jednu ruku među naborima njene odjeće, ali istovremeno istura gornji dio tijela ponosna
pogleda, dok je Afrodita, u majčinskoj brizi, stavila ruku na suncobran da mu zaštiti nago
tijelo od sunca. Do nje je Afrodita, te Posejdon i Apolon u razgovoru. Posejdon je napravljen
u snažnom profilu sa razbarušenom kosom, a Apolon je nosio metalnu krunu i vjerojatno
držao lovorov vijenac u lijevoj ruci. Malo dalje, također u razgovoru, sjede Atena i Hefest.
Jedino Atenino obilježje je koplje dok joj je štit leži na koljenima, a Hefest sjedi oslonjen na
štap. U sredini su prikazane dvije mlade djevojke donose stolice sa jastucima, a najviša
svećenica u službi Atene Polias im pomaže da ih postave. Iza nje blagajnik predaje sluzi na
čuvanje novi peplos koji je donijela povorka.

Kao važan ritual u društvenom životu Atene Panatenajske svečanosti odražavale su i njihov
identitet u patrijarharnom društvu. Reljef je zanimljivo sagledati i sa strane odraza atenskog
državljanstva. Friz se fokusira na atenskom muškarcu, kojeg se prikazuje u svim dobnim
rasponima,od mladića do starješina dok se ženski likovi osim boginja na istoku, javljaju u
skupinama.

Sve su skulpture izvorno bile obojane u crveno, oker i smeđe ističući se na modroj podlozi.

U cjelini je friz izraz Fidijina majstorstva prikaza ljudskog tijela i pokreta kod svake figure
individualno, jer se nijedna figura ne ponavlja ni multiplicira.

METOPE VANJSKOG FRIZA


Po 32 metope na jugu i sjeveru,te 14 na zapadu i istoku vanjskog dorskog friza
Partenona potječu iz četrdesetih god. 5. st.. Zajednička tema svih metopa bila je pobjeda Grka
i bogova nad njihovim ljudskim i mitološkim neprijateljima, a svaka metopa prikazivala je
drugu scenu i sastojala se od dvije figure u visokom reljefu na crvenoj podlozi.

ISTOČNA STRANA-GIGANTOMAHIJA
Giganti su mitološka bića velike snage, željeli su svrgnuti bogove, pa su poveli poznati
"Rat Giganata" ili Gigantomahiju. Geja nije mogla oprostiti Zeusu svrgavanje vlastita sina
Krona te je nagovorila gigante na sukob. Željeli su "osvetiti Titane" i doći navrh Olimpa.
Olimpski bogovi pozvali su Herakla jer im je proročanstvo reklo da će ih on pobijediti. Geja
je, čuvši to, nastojala sinovima pronaći biljku koja bi ih štitila od ljudskoga oružja, ali nije je
uspjela pronaći jer je Zeus zabranio Heliju i božici Mjeseca Seleni da svijet obasjaju svojim
svjetlom, a sam je počupao i uništio svaku takvu biljku. Heraklo je prvo ranio najjačeg
Giganta Alkioneja otrovnom strijelom, a smrtni mu je udarac zadao bacivši ga preko granice
Palene, jer Heraklo je znao da je u rodnoj zemlji taj Gigant besmrtan. U ratu su sudjelovali i
ostali olimpski bogovi te su se borili. Ostale je Gigante Zeus oborio munjama, a potom ih je
Heraklo pobio dok su bili ošamućeni. Giganti su, kao i Titani, izgubili bitku, jer bogovi su već
bili na vlasti kad je rat pokrenut.

JUŽNA STRANA-KENTAUROMAHIJA
Kentauri su potomci Iksiona i Nefele, boginje oblaka, djeca njihovog sina Kentaura i
divlje kobile Nefele. Živjeli su u teško pristupačnim šumama Tesalije, zapadne Arkadije,
Elide i Etolije. Predstavljani su kao surova bića, koja su često ulazila u sukobe sa ljudima.
Tako se kao njihovi protivnici spominju Lapiti (kentauromahija) i Heraklo, koji se sa njima
sukobljavao više puta. Iako ih se poimence malo znade, najčuveniji kentauri bili su Hiron, Fol
i Nes.
Metope s kentauromahijom su najbolje sačuvane, i sve osim središnjih osam prikazuju borbu
kentaura i ljudi a nekoliko ih prikazuje kako kentauri odnose žene.

ZAPADNA STRANA-AMAZONOMAHIJA
Amazonke su bile matrijarharan narod ratobornih žena, praoca boga rata Aresa.
Ime im je bilo izvedeno od grč. Riječi amazos, tj. „bezprse“ jer su prema mitu, sebi spaljivale
jednu dojku da im ne smeta kod zatezanja luka.
Grčki su junaci često dolazili u doticaj s Amazonkama, posljednji put u Trojanskome ratu.
Čitav ciklus od 14 metopa s prikazima amazonomahije proširena je alegorija atenskih pobjeda
nad Perzijancima.
Sve metope na kojima je prikazana amazonomahija su sačuvane, iako su jako oštećene.
Usprkos tome prepoznajemo temu po odjeći likova i konjima.

SJEVERNA STRANA-SCENE IZ TROJANSKOG RATA


Kroz skulpturalno oblikovanje metopa na sjevernoj strani ispričana je priča o
Trojanskom ratu, od iskrcavanje s krmi broda, muškarca s konjem, Grka i Menelaja, Helene
koja nalazi utočište kod kipa Atene, sa Afroditom, dok Eros(bog ljubavi) stoji iza nje na
njenom ramenu i uvjerava Menelaja da je poštedi…ženskog jahača s letečim ogrtačem te
zadnjom metopom sa Atenom i Herom. Iako je prikazana pljačka Troje, u pojedinačnim
scenama dvoboja nije prikazano krvoproliće.
Metope s istočne, zapadne i južne strane nalaze se u Ateni dok se dio sjevernih nalazi u
Londonu, dio u Parizu i dio u Ateni.

KIP BOŽICE ATENE PARTHENOS


Fidijino djelo hriselefantinske kultne skulpture Atene bilo je postavljen je u naos, okrenuta
prema istočnim vratima te okružena s bočne i južne strane dorskom kolonadom. Bila je
završena 438. godine, u vrijeme posvećenja hrama.S postoljem kip je bio visok 12,50
m.Božica Atena Djevica prikazana je u stojećem stavu, odjevena u hiton (grč.kiton-haljina
bez rukava) koji se spuštao do stopala. Na glavi je imala kacigu ukrašenu sfingom u sredini i
grifonima (grč.gryp, gripos-krilati lav s orlovom glavom) sa strane. Samo su lice, ruke, noge i
glava meduze koju je nosila na prsima, bili izrađeni od bjelokosti, sve ostalo bilo je od zlata.
U desnoj ruci držala je Niku (Pobjedu), a u lijevoj ruci bilo je koplje i do njega zmija. Do
nogu se nalazio štit na kojem je reljefno prikazana borba Atenjana s Amazonkama. Fidija je
bio optužen da je na štitu izradio Periklov i svoj lik, što se protivilo grčkoj kulturi u kojoj se
nije dopuštalo uzdizanje pojedinca kao individualca. Na sandalama je reljef koji prikazuje
borbu između Lipida i Kentaura, alegorijski trijumf civiliziranog svijeta nad divljaštvom.
Smatra se da je Fidija upotrijebio preko 20 kg zlata za izradu kipa Atene Djevice. Zlatni
dijelovi u obliku pločica, mogli su se po potrebi skinuti a da se ne uništi kip. Ispred kipa
nalazio se bazen ispunjen vodom koji je dopirao sve do ulaza a održavao je vlažnu atmosferu
u hramu, pogodnu za slonovaču. Kip je netragom nestao u 5. st. poslije Krista, a kako je
izgledao možemo doznati iz antičkih opisa, umanjenih kopija i dijelova skulpture.

Veza mita i parabole u figuralnim ukrasima je jedinstvena. Grupiranje tema u određenim


dijelovima hrama: božanstava na zabatima, heroja na metopama a i jedni i drugi dočekuju
smrtnike na reljefima friza tvori zajedničku kompozicijsku cjelinu koja je odražavala običaje,
život i povijest Atenjana.

ZABATI ZEUSOVA HRAMA U OLIMPIJI

Prema Pauzaniju, skulpture na prednjem istočnom zabatu napravio je Peonije, a one na


stražnjem- zapadnom, Alkamen, Fidijin vršnjak.
Zabatne figure su otprilike jedan i pol puta prirodne veličine, dok su bogovi u sredini zabata
bili visoki oko tri metra. Skulpture su izrađene u punoj plastici, od otočkog mramora
prislonjene na pozadinu. Većina figura nema dovršenu stražnju stranu a neke su i djelomično
šuplje zbog manje težine. Kod kentaura su neki dijelovi figura bili odrezani u stražnjem
dijelu, a konji su bili lagano ukošeni u odnosu na pozadinu, dok je dubina zabata gotovo jedan
metar.
Istočni zabat opisuje Pelopsovu pobjedu nad Enomajem, kraljem Pise, u utrci kola u
kojoj je nagrada bila ruka vladareve kćeri Hipodameje. Pelops je kod Grka imao posebno
mjesto jer se smatrao utemeljiteljem Olimpijskih igara. No budući da je pobijedio varkom, on
i njegovi nasljednici, među kojima i mikenski kralj Agamemnon, živjeli su u prokletstvu.
Stoga je njegov primjer služio kao opomena olimpijskim natjecateljima koji su u mimohodu
prolazili uz hram. Zeusov kip izgrađen je u sredini zabata, desno je Enomaj s kacigom na
glavi, a pokraj njega njegova žena Steropa, jedna od kćeri Atlantovih. Mirtil, vozač
Enomajevih kola sjedi pred četvero konja, a dalje stoje dva čovjeka koji nemaju imena. Na
kraju leži Kladej, rijeka koju Elejci najviše štuju poslije Alfeja. Lijevo od Zeusa su Pelop i
Hipodamija, Pelopov vozač, konji i dva čovjeka te se zatim zabat opet sužava i tu je prikazan
Alfej.

Zapadni zabat opisuje borbu lapidskog plemena iz Tesalije s kentaurima (kentauromahija).


Kentauri su bili djeca lapidskog kralja Iksiona i Here, koju je pokušao zavesti kad je bio na
Olimpu. Kažnjen je tako što je prikovan uz ognjeno kolo u Tartarusu.Kentauri su kao
polubraća Lapita pozvani na vjenčanje piritskog kralja Lapituma s Deidamejom, no kako ne
podnose alkohol, napili su se te započeli svađu s Lapitima koji su ih pokorili uz Tezejevu
pomoć. U sredini kompozicije je Apolonov zapovjednički lik(Apolon-starogrčki bog sunca,
pjesništva i glazbe, pokrovitrelj umjetnosti, sin Zeusov, osobito glasoviti prorok i
liječnik,simbol mladenačke ljepote), a svojim stavom ispružene ruke pokazuje da se aktivno
uključuje u dramu jer želi da Lapiti pobijede. Njegova statičnost istodobno simbolizira da
njegova pomoć nije fizička. Lijevo od Apolona je kralj kentaura Euryton koji je uhvatio
Hipodameju čiji su likovi povezani u čvrstu skupinu, punu isprepletenih pokreta. Na licu
kentaura očituje se patnja koja je u kontrastu sa spokojnim licom mlade. Cijeli prikaz zapravo
je sukob racionalnog i iracionalnog, reda i kaosa, što je česta tema i grčke umjetnosti i
filozofije. Borba koja se odmiče od centra zabata, razvija se u simetričnim grupama koje iako
su odvojene daju dojam neprekinutog toka radnje. Poput istočnog, i zapadni zabat potiče i
upozorava na poštenu igru među olimpijskim natjecateljima.

METOPE ZEUSOVA HRAMA

Narativni prikazi obilježuju figuralnu dekoraciju arhitekture hrama koja se nalazi na 12


metopa, po 6 na svakom kraju iznad unutarnjih trijemova. Vanjske metope oko cijelog hrama
ostale su neukrašene da se izbjegne konflikt između pedimenta i njih. Na 12 metopa prikazano
je 12 djela Herakla,kojima bi se iskupio za ubojstvo žene i djece.On je bio Pelopsov praunuk
koji je prema legendi zacrtao stadion u Olimpiji.
Na metopama su prikazani ubojstvo nemejskog lava neprobojne kože, odsjecanje i
spaljivanje rana lernejskoj Hidri, priča o Kerinejskoj košuti brončanih kopita i zlatnih rogova
koja je bila brža od strijele, lov na vepra, istrebljivanje stimfalskih ptica, pothvat s bikom u
Knosu, otimanje Diomedovih konja(Podarga, Lampona, Ksanta i Dena) u Trakiji, otimanje
pojasa za Euristejevu kćer od Hipolite – kraljice ženskog ratničkog naroda Amazonki kojoj je
pojas dao njezin otac Ares.
Kod zadatka hvatanja čuvena Gerionova stada iz Eritije, Heraklo je morao proći preko rijeke
te je podigao dva kamena, odveo stoku Euristeju a ona je posvećena Heri. Ti se stupovi kod
Gibraltara i danas nazivaju Heraklovi stupovi.
Deseta metopa s Atlasom prikazuje Herakla kao nosača nebeskog svoda koji počiva na njemu.
Jastuk između svoda i njegovih leđa, te ruka boginje Atene koja mu pomaže olakšavaju mu
teret koji je preuzeo od Atlanta kako bi mu donio jabuke od Hesperida.
Kod dvanaeste metope Heraklo ulaže svu svoju snagu da očisti zapuštenu staju kralja Augija
u Elidi. U klasičnoj verziji legende dovodi u staju rijeku i koristeći se snagom vode izvršava
taj zadatak. Atena, ovdje sa šljemom i štitom, podbada ga svojom prisutnošću. Oblikovanje
kroz ranoklasično kiparstvo vidljivo je u njenoj statičnosti, u maniri kore, s naznakom pokreta
te stupnjom realizma u tkanini da bi se shvatilo tijelo pod njom.
Atena se kroz metope prikazuje četiri puta- na prvoj, trečoj, desetoj i posljednjoj dvanaestoj
metopi. Uvijek je prikazana s kopljem u ruci ali kroz razvoj od djevojke preko mlade žene,
zatim zrele žene te na posljetku kao božice rata.
Sve su skulpture bile obojane. Ženska tijela bila su obojena svjetlim,a muška tijela smeđim
tonovima. Irisi i očne zjenice su bili oslikani. Detalji poput kose bili su ostavljeni
neizrađenima kako bi bili definirani u boji.

ZEUSOV KIP

Fidija je Zeusa gradio između 456.-447. pr.Kr. a pomagali su mu njegovi učenici. Tijelo kipa
je bilo šuplje, izrezbareno od drveta a ležalo je na potpornim gredama. Na drveni kip lijepila
se slonovača i zlato; slonovača u tankim pločicama koje su se još tople lijepile na otkrivene
dijelove tijela; a zlato u listićima oblikovanim pošto se ohladi. Zatim su se prikucavali na
drvo. Da bi se stekao dojam cjeline moralo se voditi računa da listići točno prianjaju jedan na
drugi kako se šavovi ne bi vidjeli. Umetanje dragog i poludragog kamenja pojačavalo je sjaj
očiju i činilo bogatijim izvjesne dijelove ukrasa. Iako je Zeus prikazan u sjedećem položaju,
glavom je doticao strop. Baš taj dojam veličine čini statuu veličanstvenom.
Zeusovo postolje je bilo 6.5m široko i 1m visoko. Sam kip je bio visok 13m (visina današnje
četverokatne zgrade). Kip je bio tako visok da su posjetitelji opisivali tron više nego sam
Zeusov lik. Prijestolje na kome je sjedio Zeus bilo je izrađeno od sjajne bijele slonovače i crne
ebanovine ukrašene zlatom, gemama i reljefima. Tu su bile predstavljene mitološke scene i
legende, motivi sa olimpijskih takmičenja, ljudske i životinjske figure. Na naslonima za ruke i
leđa vodile su kolo krilate Nike i Hore. Tu su bile prikazane i zagonetne sfinge. Na širim
površinama Zeusovog prijestolja prikazana su značajna djela Heraklova, a pored njih tragedija
Niobida te scene iz borbi s Amazonkama. Na postolju je prikazana i Afrodita kako se rađa iz
morskih dubina.

Izgled Zeusa poznat nam je i po novcu Elide iz doba cara Hadrijana. Izvjesnu predodžbu o
Zeusu daje i glava koja se čuva u muzeju u Dresdenu, ali koja prije ukazuje na Fidijinu školu,
nego na Fidiju. Slične podatke pokazuje nam i Fidijina glava u Bostonu. Na osnovu ovoga,
predodžba o Zeusu iz Olimpije svodi se na podatke sačuvane u pisanim antičkim izvorima.

Zeus je u desnoj ruci držao figuru božice pobjede Nike, a u lijevoj žezlo vrhovnog boga čiji je
simbol orao, kao kralj ptica, širio krila na vrhu tog žezla. Žezlo je bilo napravljeno od
skupocjenih metala, ukrašeno dragim kamenjem. Glava božja bila je ukrašena vijencem od
maslinovih grančica. Otkriveni dijelovi tijela, osim brade i kose koje su bile od zlata, izrađeni
su od slonovače. Plašt, koji se sa lijevog ramena spuštao prema trbuhu i nogama ostavljajući
nagim snažno poprsje, bio je od finog zlatnog lima. Od zlata su bile i sandale kao i neke
figure na trnu i podnožniku na kojeg su se oslanjale noge vrhovnog boga.

I od ovog čuda su ostale samo legende. Jedna od njih kaže da je Fidije, kada je završio i
postavio kip na za to određeno mjesto, ušao u hram. Podigao je glavu prema Zeusu i pitao:
“Jesi li zadovoljan, Zeuse?”. Začuo se udarac groma i mramorni pod se zatresao tamo gdje je
stajao kip. Čini se da je to bio odgovor: “Da!”.

Literatura:
O. Keršovani, Umjetnost u slici; Klasična razdoblja antike, Rijeka 1978. god.
H.W. Janson, Anthony F. Janson, Povijest umjetnosti, Varaždin 2005. god.
J. Boardman, Greek sculpture; the classical period, London, 1985. god.
Čudesne građevine svijeta, Stanek d.o.o., Varaždin 2005. god.
Vojtech Zamarovsky, Bogovi i junaci antičkih mitova, Zagreb 2004.god.

You might also like