Professional Documents
Culture Documents
PARTENONA I OLIMPIJE
KLASIČNO ARHITEKTONSKO KIPARSTVO
Jedna od bitnih značajki grčke umjetnosti jest veza između arhitekture i kiparstva.
Osim što su isticali dijelove arhitekture jasnim bojama, smještali su i brojne reljefe i
skulpture, a s vremenom je ukrašavanje bivalo sve bogatije. Zabat kao trokutasti dio hrama
iznad arhitrava na pročelju u potpunosti je ispunjen plastikom. Reljefna kompozicija
prilagođena je obliku zabata a likovi svojim kretnjama i položajem tvore jedinstvenu priču.
Najveća i najveličanstvenija sačuvana skupina klasičnih kipova sastoji se od
mramornih skulptura koje su nekad krasile zabate Partenona.1687. god. nakon dvodnevnog
bombardiranja venecijanskih mužara srušeno je 14 stupova peristila, zidovi cele, mnoge
metope i dijelovi obruba na sjevernih i južnih strana. No između 1812. i 1817.god. trideset i
tri broda su nosila mnoge kamene kipove i obrube u London za što je Turska vlada dala
odobrenje Lordu Elginu. Danas se ti „Elgini kipovi“ nalaze u Britanskom muzeju u Londonu
no svađa o zakonskom vlasništvu nad mramorom nastavlja se do danas.
Skulpture sa središnjeg dijela obaju zabata su potpuno izgubljene.Na samom hramu ostali su
manji dijelovi skulpture zabata zamijenjeni kopijama i većina zapadnog friza. Neki originalni
dijelovi friza nalaze se u muzeju na Akropoli, dok su njegovi preostali dijelovi, metope i
vrhovi zabata u Parizu.
ZABATI PARTENONA
Zapadni zabat okrenut prema Propilejima, prikazuje pobjedu Atene nad Posejdonom za
zaštitnika grada. To je bila nova tema, po prvi puta prikazana u skulpturi na Partenonu. Oni
stoje u sredini a između njih je sveta maslina. Atena u ruci drži koplje a Posejdon trozubac.
Ne nišane jedno drugo već na isti cilj da bi zabili oružje u zemlju u znak svoje prevlasti.
Uokviruju ih konji koji vuku bojna kola, a grupa mitskih heroja Atene ispunjava prostor do
ruba zabata. Suprotno od istočnog zabata, ovdje je naglašena dinamičnost pokreta kod
skulptura, od kojih su sačuvane samo tri oštećene statue i mnogo fragmenata ostalih.
Rad na zabatima trajao je od 438-432.pr.Kr. 442/1. godine radilo se na stupovima hrama tako
da su metope postavljene na hram kasnije. Za friz se pretpostavlja da je bio postavljen do 448.
godine ali se na njemu i kasnije radilo. Figure na zabatima su postavljene na svoje mjesto pri
kraju radova, oko 432. godine.
FRIZ PARTENONA
Unutarnji friz je neprekinuti pojasni reljef dug 525 stopa(160m) i visok jedan metar koji se
protezao oko cele. Jonskog je tipa a bio je podređen arhitekturi te tako manje izražajan.
Izradio ga je Fidija sa svojim učenicima između 440. i 437. god.pr.Kr.
Atenjani su svake godine, u kolovozu, organizirali Panatenajske svecanosti. Tako i friz
prikazuje povorku Panatenajskih svečanosti koja započinje u jugozapadnom dijelu i odvija se
u dva smjera-jedna ide sjevernom a druga južnom stranom hrama, da bi se spojile na sredini
istočne strane gdje je bio glavni ulaz.Povorka građana pela se do hrama boginje Atene na
Akropoli , noseći joj darove. Na čelu povorke išla su kola u obliku broda. Na katarci je
umjesto jedra bio razapet peplos-odora koju su tkalje istakle u čast Atene. Na peplosu je bila
prikazana borba bogova s gigantima, u kojoj je sudjelovala i Zeusova kći. Iza kola su stupali
tkalje, aristokrati i najistaknutiji političari i državnici. U rukama su nosili košare sa
raznovrsnim darovima namijenjenim boginji. Povorku su završavale jedinice atenske vojske.
Panatenajske svečanosti podrazumijevale su i muzička i sportska nadmetanja zvana
Panatenajske igre. Pobjednici su kao nagradu dobivali ulje od svetih Ateninih maslina.
Zanimljiv je zapadni dio reljefa gdje su prikazani konjanici i početno okupljanje povorke.
Iako je riječ o niskom reljefu, likovi su razmješteni s osjećajem za prostornu organizaciju
plohe koja je ostvarena u tri plana. Na taj je način neutralizirana zatvorenost i plošnost
pozadine koja je potisnuta u dubinu i pretvorena u četvrti plan. U energičnom kretanju
konjanika ostvarena je ritmička gracioznost kompozicije. U reljefu ne vidimo glavni dio
građana, ni teško naoružane atenske pješake hoplite već umjesto toga dominira povorka
jahača. Riječ je o generičkom prikazu, ili pak povorci suvremenika iz vremena kada je friz
nastao. Povorka jahača je herojska tema utoliko što konji u grčkoj umjetnosti obično ukazuju
na heroje. Tako se smatra da su Atenjani sa statusom heroja bili oni koji su poginuli na
Maratonu, u prvom pobjedonosnom ogledu Atenjana protiv Perzijanaca. Broj od 192
muškaraca u jahačkoj povorci isti je ili približan broju Atenjana poginulih na Maratonu.
Velike Panateneje bile su održane manje od mjesec dana prije bitke stoga su ta dva događaja
bila usko povezana u mašti Atenjana.Atena je proglasila božanski status za borce koji su pali
u obrani grada i učinila je to u nazočnosti bogova i legendarnih heroja, na hramu posvećenom
gradskoj božici, koji je podignut da bi obilježio konačni uspjeh protiv istočnih neprijatelja.
Panatenajski friz prenosi čitavu poruku prikazujući jedan trenutak u odvijanju svete procesije
sa svim aluzijama na vjersku i građansku topografiju građana Atene. S ciljem da se kroz
varijaciju kompozicijskog ritma postigne prirodnost i dinamičnost, na sjevernoj se i južnoj
strani kod konjaničkog ophoda izmjenjuju likovi mladića na konju s likovima koji idu pješice.
Nosači hidrija pokazuju shemu u promjeni kompozicijskog ritma.Zbog neuobičajene kretnje
mladića koji spušta amforu na tlo prekida se monotonija povorke. Kako se povorka približava
istočnoj strani, njeno se kretanje usporava i postaje svečanije. Dio istočnog friza, koji se
nalazi u Louvreu, prikazuje skupinu djevojaka s početka procesije.Sredini istočnog friza
približavaju se sa sjeverne strane. Tu se božici predaje novi peplos što su ga tkale atenske
djevojke, i očekuju dolazak povorke koja se polako sastaje na zabatu. Svečana tišina,
odmjerenost pokreta i suzdrživi plitki reljef utjelovljuju pojam klasičnog.
Iza 16 djevojaka sa južne, i 13 sa sjeverne strane, nalaze se muški likovi-šest na jugu i četiri
na sjeveru. Njih se najčešće identificira kao heroje deset atenskih plemena a do njih su bogovi
u sjedećem položaju. Na južnoj je strani prvi Hermes, koji sjedi sa putnom kapom na koljenima i
odjeven je u putnu odjeću. Na njega se naslanja Dioniz, a lijeva mu je ruka podignuta u znaku
slavlja. Do njega sjedi Demetra sa bakljom u lijevoj ruci i desnom rukom na bradi, a zatim Ares
koji je rukom obavio desno koljeno. Malo odvojeni od njih sjede Hera i Zeus. Pored Here stoji
Irida koja kao glasnik bogova predstavlja vezu sa povorkom, a prikazana je kako popravlja kosu i
odjeću nakon leta. Zeus se doima nešto veći od ostalih i čini se kao da mora malo sagnuti glavu da
bi stao u friz. Plašt mu je skliznuo s ramena, lijeva ruka mu je na naslonu stolice, a desna, sa
žezlom, na koljenima. On sa divljenjem promatra Heru koja skida veo sa glave.
Prva božica na sjevernoj strani je Afrodita. Uz nju se privija mali Eros. On stidljivo skriva
jednu ruku među naborima njene odjeće, ali istovremeno istura gornji dio tijela ponosna
pogleda, dok je Afrodita, u majčinskoj brizi, stavila ruku na suncobran da mu zaštiti nago
tijelo od sunca. Do nje je Afrodita, te Posejdon i Apolon u razgovoru. Posejdon je napravljen
u snažnom profilu sa razbarušenom kosom, a Apolon je nosio metalnu krunu i vjerojatno
držao lovorov vijenac u lijevoj ruci. Malo dalje, također u razgovoru, sjede Atena i Hefest.
Jedino Atenino obilježje je koplje dok joj je štit leži na koljenima, a Hefest sjedi oslonjen na
štap. U sredini su prikazane dvije mlade djevojke donose stolice sa jastucima, a najviša
svećenica u službi Atene Polias im pomaže da ih postave. Iza nje blagajnik predaje sluzi na
čuvanje novi peplos koji je donijela povorka.
Kao važan ritual u društvenom životu Atene Panatenajske svečanosti odražavale su i njihov
identitet u patrijarharnom društvu. Reljef je zanimljivo sagledati i sa strane odraza atenskog
državljanstva. Friz se fokusira na atenskom muškarcu, kojeg se prikazuje u svim dobnim
rasponima,od mladića do starješina dok se ženski likovi osim boginja na istoku, javljaju u
skupinama.
Sve su skulpture izvorno bile obojane u crveno, oker i smeđe ističući se na modroj podlozi.
U cjelini je friz izraz Fidijina majstorstva prikaza ljudskog tijela i pokreta kod svake figure
individualno, jer se nijedna figura ne ponavlja ni multiplicira.
ISTOČNA STRANA-GIGANTOMAHIJA
Giganti su mitološka bića velike snage, željeli su svrgnuti bogove, pa su poveli poznati
"Rat Giganata" ili Gigantomahiju. Geja nije mogla oprostiti Zeusu svrgavanje vlastita sina
Krona te je nagovorila gigante na sukob. Željeli su "osvetiti Titane" i doći navrh Olimpa.
Olimpski bogovi pozvali su Herakla jer im je proročanstvo reklo da će ih on pobijediti. Geja
je, čuvši to, nastojala sinovima pronaći biljku koja bi ih štitila od ljudskoga oružja, ali nije je
uspjela pronaći jer je Zeus zabranio Heliju i božici Mjeseca Seleni da svijet obasjaju svojim
svjetlom, a sam je počupao i uništio svaku takvu biljku. Heraklo je prvo ranio najjačeg
Giganta Alkioneja otrovnom strijelom, a smrtni mu je udarac zadao bacivši ga preko granice
Palene, jer Heraklo je znao da je u rodnoj zemlji taj Gigant besmrtan. U ratu su sudjelovali i
ostali olimpski bogovi te su se borili. Ostale je Gigante Zeus oborio munjama, a potom ih je
Heraklo pobio dok su bili ošamućeni. Giganti su, kao i Titani, izgubili bitku, jer bogovi su već
bili na vlasti kad je rat pokrenut.
JUŽNA STRANA-KENTAUROMAHIJA
Kentauri su potomci Iksiona i Nefele, boginje oblaka, djeca njihovog sina Kentaura i
divlje kobile Nefele. Živjeli su u teško pristupačnim šumama Tesalije, zapadne Arkadije,
Elide i Etolije. Predstavljani su kao surova bića, koja su često ulazila u sukobe sa ljudima.
Tako se kao njihovi protivnici spominju Lapiti (kentauromahija) i Heraklo, koji se sa njima
sukobljavao više puta. Iako ih se poimence malo znade, najčuveniji kentauri bili su Hiron, Fol
i Nes.
Metope s kentauromahijom su najbolje sačuvane, i sve osim središnjih osam prikazuju borbu
kentaura i ljudi a nekoliko ih prikazuje kako kentauri odnose žene.
ZAPADNA STRANA-AMAZONOMAHIJA
Amazonke su bile matrijarharan narod ratobornih žena, praoca boga rata Aresa.
Ime im je bilo izvedeno od grč. Riječi amazos, tj. „bezprse“ jer su prema mitu, sebi spaljivale
jednu dojku da im ne smeta kod zatezanja luka.
Grčki su junaci često dolazili u doticaj s Amazonkama, posljednji put u Trojanskome ratu.
Čitav ciklus od 14 metopa s prikazima amazonomahije proširena je alegorija atenskih pobjeda
nad Perzijancima.
Sve metope na kojima je prikazana amazonomahija su sačuvane, iako su jako oštećene.
Usprkos tome prepoznajemo temu po odjeći likova i konjima.
ZEUSOV KIP
Fidija je Zeusa gradio između 456.-447. pr.Kr. a pomagali su mu njegovi učenici. Tijelo kipa
je bilo šuplje, izrezbareno od drveta a ležalo je na potpornim gredama. Na drveni kip lijepila
se slonovača i zlato; slonovača u tankim pločicama koje su se još tople lijepile na otkrivene
dijelove tijela; a zlato u listićima oblikovanim pošto se ohladi. Zatim su se prikucavali na
drvo. Da bi se stekao dojam cjeline moralo se voditi računa da listići točno prianjaju jedan na
drugi kako se šavovi ne bi vidjeli. Umetanje dragog i poludragog kamenja pojačavalo je sjaj
očiju i činilo bogatijim izvjesne dijelove ukrasa. Iako je Zeus prikazan u sjedećem položaju,
glavom je doticao strop. Baš taj dojam veličine čini statuu veličanstvenom.
Zeusovo postolje je bilo 6.5m široko i 1m visoko. Sam kip je bio visok 13m (visina današnje
četverokatne zgrade). Kip je bio tako visok da su posjetitelji opisivali tron više nego sam
Zeusov lik. Prijestolje na kome je sjedio Zeus bilo je izrađeno od sjajne bijele slonovače i crne
ebanovine ukrašene zlatom, gemama i reljefima. Tu su bile predstavljene mitološke scene i
legende, motivi sa olimpijskih takmičenja, ljudske i životinjske figure. Na naslonima za ruke i
leđa vodile su kolo krilate Nike i Hore. Tu su bile prikazane i zagonetne sfinge. Na širim
površinama Zeusovog prijestolja prikazana su značajna djela Heraklova, a pored njih tragedija
Niobida te scene iz borbi s Amazonkama. Na postolju je prikazana i Afrodita kako se rađa iz
morskih dubina.
Izgled Zeusa poznat nam je i po novcu Elide iz doba cara Hadrijana. Izvjesnu predodžbu o
Zeusu daje i glava koja se čuva u muzeju u Dresdenu, ali koja prije ukazuje na Fidijinu školu,
nego na Fidiju. Slične podatke pokazuje nam i Fidijina glava u Bostonu. Na osnovu ovoga,
predodžba o Zeusu iz Olimpije svodi se na podatke sačuvane u pisanim antičkim izvorima.
Zeus je u desnoj ruci držao figuru božice pobjede Nike, a u lijevoj žezlo vrhovnog boga čiji je
simbol orao, kao kralj ptica, širio krila na vrhu tog žezla. Žezlo je bilo napravljeno od
skupocjenih metala, ukrašeno dragim kamenjem. Glava božja bila je ukrašena vijencem od
maslinovih grančica. Otkriveni dijelovi tijela, osim brade i kose koje su bile od zlata, izrađeni
su od slonovače. Plašt, koji se sa lijevog ramena spuštao prema trbuhu i nogama ostavljajući
nagim snažno poprsje, bio je od finog zlatnog lima. Od zlata su bile i sandale kao i neke
figure na trnu i podnožniku na kojeg su se oslanjale noge vrhovnog boga.
I od ovog čuda su ostale samo legende. Jedna od njih kaže da je Fidije, kada je završio i
postavio kip na za to određeno mjesto, ušao u hram. Podigao je glavu prema Zeusu i pitao:
“Jesi li zadovoljan, Zeuse?”. Začuo se udarac groma i mramorni pod se zatresao tamo gdje je
stajao kip. Čini se da je to bio odgovor: “Da!”.
Literatura:
O. Keršovani, Umjetnost u slici; Klasična razdoblja antike, Rijeka 1978. god.
H.W. Janson, Anthony F. Janson, Povijest umjetnosti, Varaždin 2005. god.
J. Boardman, Greek sculpture; the classical period, London, 1985. god.
Čudesne građevine svijeta, Stanek d.o.o., Varaždin 2005. god.
Vojtech Zamarovsky, Bogovi i junaci antičkih mitova, Zagreb 2004.god.