Misionari koji unose smutnju – ‫دعاة الفتنة‬

Salih b. Fevzan el-Fevzan

Sva hvala pripada Alahu dž.š., samo od Njega pomoći i oprosta

tražimo. Utječemo Mu se od zla duša naših, i od zlih djela naših. Koga
Allah na pravi put izvede niko ga ne može skrenuti sa njega, a koga u
zabludu baci niko ga uputiti ne može. Svjedočim da nema drugog boga
osim Allaha, Jedinog, koji druga nema, i svjedočim da je Muhammed
Njegov rob i poslanik.

Da'ava – islamsko pozivanje, je stvar koja mora postojati, jer ovaj din
– islam – počiva na dvijema stvarima – na da'avi/misionarstvu i
džihadu/borbi nakon stjecanja korisnog znanja: „samo ne oni koji
vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu
preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.“ (el-
Asr, 3.)

Dakle, iman/vjera je oličen u poznavanju Allaha subhanehu ve te'ala,

Njegovih imena i svojstava, i načine 'ibadeta Njemu, uz dobro djelo
koje je plod korisnog znanja; svako djelo da bi bilo dobro mora biti
zasnovano prvashodno na znanju.

Pozivanje k Allahu, i naređivanje dobra, i međusobno savjetovanje

muslimana – to je stvar koja se traži, ali mora se potcrtati da nije
svako sposoban stručno odrađivati ove obaveze. Ove su obaveze u
stanju na pravi način izvršavati samo učeni i inteligentni ljudi, zato što
su u pitanju bitne stvari koje su same po sebi teške i zahtjevne, i ne
može ih izvršiti niko do osobe osposobljene i stručne za takvo što.

Musibet/nesreća je danas što su vrata da'aveta i misionarstva

svakome širom otvorena, i na njih može ući ko god hoće, i da se
namah nazove daijom/misionarem, a može biti i jedan od neznalica i
džahila koji veze nema s da'avetom, pa će štetiti više neg' što će
koristiti; može biti jedan od mutehammisa – osoba žešćih po prirodi,
koji svakom pitanju prilaze uz žurbu i neodmjereno, pa iz njegova
postupanja proiziđe više zla nego li lijeka i dobra, i umjesto zacrtanog
cilja postigne šerr i zlo. Neki će se pripisivati islamskoj da'avi i
misionarstvu, ali će u osnovi imati druge ciljeve ili pak strasti, kojima
će pozivati, i koje žele ostvariti preko leđa islamske da'ave, unoseći
zabunu i pometnju u glavama omladine i mladeži u ime da'ave i
ljubomore za ovu vjeru – a u osnovi se želi nešto suprotno svemu
ovome, poput zavođenja omladine s pravoga puta, i njihova
udaljavanja od društva u kojem žive, njihova udaljavanja od njihovih
pretpostavljenih, od uleme... prilazeći im putem „lijepih“ nasihata i
savjeta, i putem da'ave s polja gledano, što je slučaj s munaficima
ovoga ummeta, koji ljudima žele šerr u liku hajra.

Ovome ću navesti jedan primjer – graditelje štetočinske džamije

(mesdžidud-dirar), što je, s vana gledano, bilo dobro djelo, kada su i
tražili od Poslanika s.a.w.s., da klanja u njemu, kako bi mu dao
legitimitet, i kako bi ostali svijet zbog toga dolazi u njega, ali, Allah
dž.š., je dobro znao namjere njegovih graditelja tj. da su gradnjom
ove džamije htijeli samo štetu nanijeti muslimanima, a pogotovo
džematu džamije Kuba, prvoj džamiji čiji su temelji na bogobojaznosti
izgrađeni, kojeg su namjeravali razbiti i oslabiti. Alah dž.š., je ukazao
Poslaniku s.a.w.s., na njihovu spletku, objavivši ajet: „A oni koji su
džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i
razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onoga koji se
protivu Allaha i Njegova Poslanika još od prije borio - sigurno
će se zaklinjati: "Mi smo samo dobro željeli"- a Allah je svjedok
da su oni pravi lažljivci. & Ti u njoj nemoj nikada
molitvu/namaz obaviti! Džamija čiji su temelji, već od prvoga
dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u
njoj obavaljaš molitvu. U njoj su ljudi koji se vole  često prati,
a Allah voli one koji se mnogo čiste.“ (el-Tevba, 107-108.)

Iz ovog velikog događaja se uzima pouka sljedeće vrste – ne mora

značiti da je dobra i iskrena osoba koja radi izvjesno dobro djelo.
Možda se iza tog dobrog djela kriju namjere suprotne samom tom
dobrom djelu!

Među islamskim misionarima današnjice ima zabluđivača koji žele

samo zlo islamskoj omladini i odvraćanje ljudi od vjere islama kao i
razbijanje džemata i zajednice muslimana i proizvođenje smutnji i
fitni.

Allah dž.š., nas upozorava na ovakve osobe, pa kaže: „Da su pošli s

vama, bili bi vam samo na smetnji i brzo bi među vas smutnju
ubacili, a među vama ima i onih koji ih rado slušaju. A Allah
dobro zna nasilnike. & Oni su i prije smutnju priželjkivali i
smicalice ti smišljali sve dok nije, uprkos njima, Istina
pobijedila i Allahova vjera zavladala.“ (el-Tevba, 47,48.)

Dakle, nije poenta u samom vanjskom pripisivanju nečemu, već je

poenta u činjenicama i u posljedičnom slijedu i toku stvari.
Osobe koje se pripisuju da'avi i misionarstvu – moraju se dobro
razmotriti i sagledati: Gdje su učili? Gdje su uzimali šerijatsko znanje?
Gdje su porasli? Kakvog su vjerovanja? Onda će se pogledati u to
kakvi su u odnosu prema ljudima, i koji je to hajr i dobro kojeg su
ostvarili; šta su to popravili na bolje? Mora im se hal i stanje
prostudirati prije nego li ljudi budu zavedeni njihovom pričom ili
vanjštinom! Ovo je nužnost, pogotovo u današnjem vaktu, kada su
lažni misionari i daije fitnedžije uzele maha!

Poslanik s.a.w.s., je opisao daije-fitnedžije time da su oni „ljudi od

našeg naroda, koji zbore našim jezikom.“ (Sahihul-Buhari)

Kada je Poslanik s.a.w.s., bio upitan o fitnama, smutnjama i neredima,

rekao je: „Daije/pozivači na vratima džehennema; ko ih posluša
baciće ga u njeg'!“ (Buhari) – nazvao ih je daijama i pozivačima.

Na nama je obaveza da strogo obratimo pažnju na ovo, i da ne

dozvoljavamo baviti se da'avetom i islamskim misionarstvom svakome
kome se ćefne (men hebbe ve debbe). Svako ko kaže: Ja pozivam
Allahu, i ova skupina ljudi poziva Allahu! – moraju biti stavljeni na
rendgen, i svaki taj pojedinac ili skupina moraju biti pregledani.

Allah dž.š., je da'avet i misionarstvo strogo pojasnio riječima

„pozivanje Allahovom putu“. Allah dž.š., kaže: „Reci: "Ovo je put
moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj
koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne
smatram ravnim." (Jusuf, 108.) Ovaj ajet nam ukazuje na to da
ima ljudi koji tkđ. pozivaju ali ne Allahu, već nekom ili nečem drugom!

Allah dž.š., nas obaviještava da nevjernici pozivaju džehennemskoj

vatri, pa kaže: „Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu
vjernice; uistinu je robinja - vjernica bolja od mnogoboškinje,
makar vam se i sviđala. Ne udavajte vjernice za mnogobošce
dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od
mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem,
a Allah, voljom Svojom, nudi Džennet i oprost, i objašnjava
ljudima dokaze Svoje, da bi razmislili.“ (el-Bekara, 221.)

Dakle, daije i misionari strogo moraju biti podvrgnuti ispitu!

Šejhul-islam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., u komentaru

ajeta: „Reci: "Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne
dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah,
ja Njemu nikoga ne smatram ravnim." (Jusuf, 108.) - kaže:
„Ovaj ajet aludira i ukazuje na nužnost ihlasa/iskrenosti, zato što veliki
broj ljudi ne poziva Allahu dž.š., već sebi!“ (Pogledaj: Kitabul-Tevhid,
str.45-46.)

Pogledaj: Fetaval-Fevzan, 1/320..

Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof.